Politika misao, god. 50, br. 2, 2013, str.

11-22

11
Izvorni znanstveni rad UDK 316.653 316.774:321.7 Primljeno: 12. prosinca 2012.

Javnost kao medij demokracije

TOMO JANTOL Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu Saetak
Kao medij demokracije, javnost smatramo komunikacijskim tragom odsutnoga kolektivnog suverena, naroda ili demosa. Narod smatramo zajednicom graana. U stvarnosti politikog ivota graani su prisutni, ali je odsutna njihova zajednica. Ona nije dana, nego ju tek treba uspostaviti usuglaavanjem gledita prije svega o naelima, pravilima i normama zajednikog ivota, potom i o razliitim modalitetima ostvarivanja ope dobrobiti. Ono prvo usuglaeno je uspostavljanjem ustavnoga poretka, a drugo je preputeno komunikacijskom posredovanju javnosti. U njoj slobodno djeluju svi akteri politikog ivota, posebice politiari kojima funkcije vlasti pribavljaju znaajne komunikacijske prednosti, meutim unato tomu u procesu javnoga komuniciranja vodeu ulogu dobivaju graani meusobnom razmjenom miljenja i tvorbom javnoga mnijenja, to na kraju javnost ini oblikom upravo njihove komunikacijske samodjelatnosti. Iz nje proizalo javno mnijenje djeluje kao oporbeni glas naroda, meutim njegova komunikacijska mo jami da nositelji dravnih funkcija vlasti nee zaboraviti volju odsutnoga suverena za ostvarivanje ope dobrobiti. Utoliko je upravo takvo, oporbeno, djelovanje javnosti i javnoga mnijenja nuan uvjet demokracije. U svom lanku autor analizira uvjete, aktivnosti i zbivanja putem kojih javnost ostvaruje pretpostavljenu ulogu medija demokracije. Kljune rijei: medij, demokracija, javnost, publika, komuniciranje, javno mnijenje

Demokracija je zamiljena kao politiki poredak kolektivne vlasti naroda koji vlada samim sobom. Takvu bi zamisao bilo mogue ostvariti jedino pod pretpostavkom da su pripadnici naroda u stanju sve svoje meusobne razlike i suprotnosti svladati iskljuivo dogovorom, bez posredovanja bilo kakvih imbenika prinude. Da reenu pretpostavku nije mogue ispuniti, dokazuje i sam ustav demokracije time to je uspostavio itav niz posredujuih institucija, organa i mehanizama ne samo dogovara-

12

Jantol, T., Javnost kao medij demokracije

nja nego i prinude. Ovdje nas najvie zanima ono prvo, mehanizam sporazumijevanja i dogovaranja, ali ne na razini dravne vlasti, nego njezine demokratske osnove, u javnosti. Promatrajui javnost kao medij demokracije, pitamo se kako ona u tom znaenju stvarno djeluje? Postmodernizam medij definira kao trag odsutnoga u prisutnome (Jacques Derrida).1 U tom bi smislu javnost trebala biti tragom nekoga ili neega to je u demokraciji odsutno, no pitanje je koga ili ega? Alexis de Tocqueville, jedan od oeva liberalne ideje predstavnike vlasti naroda, svojedobno je ustvrdio kako u demokratskoj misli narod lebdi iznad cijelog dravnog ivota kao Bog iznad svijeta, kao uzrok i svrha svih stvari, od kojeg sve polazi i kojem se sve vraa (Schmitt, 1979: 63). To bi znailo da je u demokraciji odsutan njezin najvaniji akter: sam vladar! Demokracija je puna zagonetki, no ta se ini najveom. I najizazovnijom, jer kako objasniti odsutnost vladara iz poretka kojem upravo njegova vladavina pribavlja takvu razinu legitimnosti koja se ne moe usporediti ni s jednom drugom u politikoj povijesti ljudskoga roda? Pojednostavljeno demokraciju odreujemo kao vlast naroda, a narod kao zajednicu graana. Ako narod i jest odsutan iz zbilje demokratski organiziranog politikog ivota, graani sasvim sigurno nisu; oni su prisutni na jasno prepoznatljiv nain, personalno i djelatno. Ta injenica prethodno naznaeni paradoks demokracije ini jo neobinijim: oni koji ine narod jesu prisutni, ali narod nije! Da vidimo do ega bi nas u tom pogledu mogla dovesti De Tocquevilleova teoloka semantika. Bogovi svoju rije i volju ne izraavaju neposredno, nego preko svojih ovozemaljskih predstavnika koje teologija naziva sveenicima. Tko bi mogao biti predstavnikom sekularnog boga demosa s ulogom njegova politikog sveenika? Ustav demokracije predstavnicima naroda naziva nositelje funkcija vlasti. Njima je dodijelio ovlasti za donoenja ope obvezujuih dravnih odluka, to bi znailo da su upravo oni autentini tumai vladavinske volje odsutnoga suverena. Meutim, isti je ustav graanima osigurao itav niz vrlo znaajnih politika prava, od prava izbora nositelja funkcija vlasti do prava ukidanja postojeeg i konstituiranja novog ustavnog poretka. Takva podjela politikih prava i ovlasti daje graanima prednost pred nositeljima funkcija vlasti; na osnovi izbornoga prava dobivaju status poslodavca nositeljima funkcija vlasti, a pravom izmjene ustavnoga poretka stvarni status suverena. Kako bi onda demokratski suveren mogao biti odsutan? Prisjetimo se ranije spomenutog odreenja naroda kao zajednice graana. Valja prvo primijetiti kako se u tom kontekstu pojam graana ne odnosi samo na pripadnike demosa koji ne obnaaju funkcije vlasti kao u maloprijanjoj napomeni, nego
1 Usporedi Rodin, Davor, 2008: Politoloki paradoksi? Prinos glosaru postmodernoga politolokog pojmovlja, LEYKAM International, Zagreb.

Politika misao, god. 50, br. 2, 2013, str. 11-22

13

na sve njegove pripadnike, to e rei u opem znaenju javnopravnih osoba, citoyena; u tom su znaenju i nositelji funkcija vlasti graani, koji se od ostalih razlikuju samo time to su na privremenom radu u dravnim organima. Dakle, narod ili demos jest zajednica svih na taj nain pojmljenih graana. Istiemo izvorno znaenje pojma zajednice. On se ne odnosi na bilo kakav oblik zajednikog ivota ili djelovanja, nego na posebnu vrstu zajednitva utemeljenog iskljuivo suglasnou koja niim nije iznuena. Takvu suglasnost mogu postii samo ljudi koji su apsolutno ravnopravni, u svemu jednaki, pogotovo glede drutvenih uvjeta ivota. S obzirom na injenicu da su se tijekom povijesti pojavljivale ideje i teorije o mogunostima uspostavljanja upravo takve jednakosti i zajednitva,2 naglasimo odmah da tako neto nije mogue ostvariti. Takvu mogunost iskljuuje i teoloka interpretacija demokracije. Bogovi su naime trajno odsutni iz ovozemaljske stvarnosti ljudskoga ivota zato to ljudi trajno ive u grijehu imanentnih razlika i suprotnosti; kada bi drukije ivjeli, ne bi bili ljudi, nego bogovi. Iz istih je razloga sekularni bog demos odsutan iz politikog ivota graana jer graani nisu u stanju uspostaviti trajno, sveobuhvatno i neopozivo zajednitvo. I tu je objanjenje paradoksa prema kojem narod ostaje odsutnim unato tomu to su njegovi pripadnici prisutni: odsutna je zajednica pripadnika naroda. Oni, dakako, ive zajedno, u razliitim oblicima zajednitva, dravnopolitikom, kulturnom, nacionalnom etc., od kojih neke ak i nazivamo zajednicama, no to nisu istinske zajednice, nego tek pragmatinim sporazumima uspostavljena varijabilna i ograniena zajednitva koja ne poivaju iskljuivo na suglasnosti, nego i na prinudi (prinuda je prinuda bez obzira na prethodnu suglasnost onih na koje e biti primijenjena). Da ne bi bilo zabune, naglasimo jo jednom kako u ljudskomu svijetu ivota drukija zajednitva nisu ni mogua; jedino je mogue mijenjati meusobni omjer suglasnosti i prinude, na to se zapravo i svodi demokratizacija demokracije. Javnost je mehanizam usuglaavanja o stvarima od opeg interesa slobodnom razmjenom miljenja aktera politikog ivota. Za ono to slijedi vrlo je vano imati na umu kako ustav demokracije ne institucionalizira javnost, nego samo utvruje normativnu osnovu za komunikacijsko djelovanje u njoj, a sve ostalo ovisi o tomu tko u tom djelovanju i ime na kraju uspijeva prevladati. Normativnu osnovu javnosti sadre ustavne odredbe o (a) naelu publiciteta koje dravne organe vlasti obvezuje na otvoreno djelovanje pred oima graana i (b) pravu javne rijei koje graanima otvara mogunost slobodnoga izraavanja miljenja o tom djelovanju i svemu ostalomu to smatraju vanim za svoj zajedniki ivot. O naelu publiciteta recimo samo to da proizlazi iz same biti demokracije; u njoj politika ne moe ni
2 Jedna je od njih marksistika, s tim da ona nije imala u vidu dravnopolitiko zajednitvo, nego zajednitvo s onu stranu drave i politike.

14

Jantol, T., Javnost kao medij demokracije

biti drugo doli res publica, javna stvar u koju svatko moe imati uvida. U pogledu prava javne rijei naglasimo kako ono nije odreeno kao posebno politiko pravo graanina, nego kao univerzalno prirodno pravo ovjeka, a njegova je uporaba posve slobodna tako da ga svatko moe koristiti kako eli, s jedinim ogranienjem da pritom ne ugroava dravnu sigurnost ni privatnost sugraana. Govorei o politikom komuniciranju, naglasimo kako razlike u poloajima i ulogama primarnih aktera politikog ivota bitno utjeu na primjenu prava javne rijei. Nositelji funkcija vlasti ga primjerice ne koriste samo zato da bi graane izvijestili o svom vladavinskom djelovanju, nego i zato da bi ih uvjerili kako su dostojni njihova povjerenja (to bi graani trebali honorirati na sljedeim izborima). Graani svoje pravo javne rijei mogu koristiti za razliite ciljeve i svrhe, pored ostaloga i za predlaganje dravnih odluka, meutim u stvarnosti politikog ivota u pravilu ga koriste za reagiranje, bilo na dravne odluke bilo na ponaanje nositelja funkcija vlasti. Pritom se komunikacijske aktivnosti graana ne odvijaju samo u smjeru nositelja funkcija vlasti, nego i unutar vlastitih redova, u obliku meusobne razmjene miljenja koja na kraju rezultira specifinom kolektivnom tvorevinom nazvanom javnim mnijenjem. Taj drugi smjer njihova komuniciranja vrlo je vaan jer se upravo njime konstituira javnost u njezinu izvornom znaenju: kao oblik komunikacijske samodjelatnosti graana. injenica da svi drugi koji djeluju u javnosti, od nositelja funkcija vlasti i novinara (masovnih medija) do profesionalnih komunikatora PR-a i marketinga, raspolau vrlo znaajnim komunikacijskim privilegijama mogla bi zbuniti: kako unato tim privilegijama graani uspijevaju ovladati komunikacijskim aktivnostima u javnosti? Uporabimo najjednostavniji argument: graana je daleko vie nego tih komunikatora, i kakve god im poruke oni priopavali graani misle svoje i na njih reagiraju vlastitim prosudbama. Ne zaboravimo da svi spomenuti komunikatori svoje poruke priopavaju graanima (publici javnosti) upravo zato da bi izazvali njihove reakcije, naravno, takve kakve oekuju, sukladne posebnim interesima i ciljevima komunikatora. Vano je uoiti da publika javnosti o svemu to smatra vanim za svoj drutveni ivot, o primljenim porukama komunikatora izvan svojih redova, o inicijativama iz vlastitih redova, o tome to sama zamjeuje, na razliite naine stvarno raspravlja i formira zajednika stajalita i prosudbe. I to je najvanije, takvim svojim aktivnostima uspijeva izboriti komunikacijsku prevlast u javnosti! Zbog toga se i sam pojam javnosti poistovjeuje s njezinim komunikacijskim aktivnostima i rezultatima tih aktivnosti. Na tom tragu svakodnevni govor pridaje javnosti znaenje neke vrste posebnoga kolektivnog bia koje paljivo promatra to se oko njega u drutvenom prostoru zbiva, o tome raspravlja i objavljuje svoje miljenje.3 Posve je jasno da se time javnosti i javnom
3

O tomu vie u mojoj knjizi: Jantol, Tomo, 2004: Politika javnost, Birotisak, Zagreb.

Politika misao, god. 50, br. 2, 2013, str. 11-22

15

mnijenju pripisuje komunikacijski subjektivitet njezina pravoga subjekta, publike, no takva se govorna praksa ustalila jo od vremena graanske demokratske revolucije i liberalnog razdoblja graanskoga poretka. Zato ne bi smjelo biti nikakvih dvojbi o tomu to se pojmom javnosti stvarno oznaava, javni nain komuniciranja, prostor u kojem se to komuniciranje odvija ili oblik komunikacijske samodjelatnosti publike graana.4 Rije je dakle o javnosti publike graana koja iz svoga strukturalno zadanoga oporbenog poloaja, izvan i nasuprot dravnim organima vlasti, promatra to se oko nje zbiva, o tome raspravlja i formira zajednika stajalita i prosudbe koje predoava javnim mnijenjem. Meutim, poput demokracije i javnost je puna semantikih zagonetki. Jedna je od njih u tome to publiku javnosti zapravo i ne ine graani, nego privatni ljudi, dakle akteri iz privatnopravne sfere drutva ili graanskoga drutva (Habermas: sfere materijalne reprodukcije i obitelji). Budui da svi punoljetni graani imaju oba statusa, javnopravne i privatnopravne osobe, prethodna napomena o tomu tko uistinu ini publiku javnosti zahtijeva pojanjenje. Evo kako je to uinio Niklas Luhmann: Javnost se kao javnost formira putem privatnoga i privatno je miljeno kao graani koji su u poloaju razlikovati privatno i javno. Time se graansko drutvo moglo etablirati kao drutvo cilindara i nonih posuda (Luhmann, 2000: 279). Habermas javnost definira kao sferu privatnih ljudi okupljenih u publiku koja u kritinoj zoni napetosti izmeu drave i drutva, ali tako da sama ostaje dijelom privatne oblasti, djeluje kao organ samoposredovanja drutva s dravnom vlasti koja odgovara njegovim potrebama (Habermas, 1969). To e rei da privatni ljudi kao pripadnici publike javnosti u procesu javnoga komuniciranja iskazuju mnijenja determinirana interesima artikuliranim u procesu materijalne reprodukcije unutar privatnopravne sfere drutva. Na taj nain javnim mnijenjem kao glasom privatnih ljudi progovara i samo drutvo5, prezentirajui dravnoj vlasti njihove zajednike potrebe kao potrebe drutva, u nastojanju da dravna vlast na njih odgovori svojim odlukama. Ako bi dravni organi vlasti javno mnijenje doista ugradili u dravne odluke (to nisu obvezni jer raspolau ovlastima samostalnog odluivanja), javnost bi ostvarila svoju ulogu organa samoposredovanja drutva s dravnom vlasti.
4 Naalost, dvojbe se ipak pojavljuju, ponekad i u tekstovima domaih autora. Kad je rije o svjetskoj literaturi, njihov je najdrastiniji izraz teza Harrya Prossa o tomu kako pojam javnosti ne oznauje nita drugo nego samo to da se neko djelovanje ili zbivanje odvija javno, a ne tajno. Usporedi, Pross, Harry, 1970: Publizistik. Thesen zu einem Grundcolloquium, Luchterhand, Neuwied und Berlin. 5 Habermas je kasnije drutveno uporite za djelovanje javnosti s graanskog drutva proirio i na civilno drutvo kao kompleks nepolitikih udruga i aktivnosti za ostvarivanje specifinih interesa i ciljeva iz podruja ekologije, zatite potreba manjina i slino. Usporedi Habermas, Jrgen, 1992: Faktizitt und Geltung, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main.

16

Jantol, T., Javnost kao medij demokracije

Pojam javnoga mnijenja vraa nas teolokoj interpretaciji demokracije. Prema poznatoj izreci vox populi, vox Dei javno se mnijenje smatra glasom sekularnog boga demosa. Prvo je pitanje to je u javnome mnijenju boansko, mo ili um (mudrost)? Niklas Luhmann navodi kako se koncem osamnaestog stoljea javnom mnijenju pridavalo znaenje tajnog suverena, nevidljive ruke politikog sistema, neke vrste nevidljivog autoriteta sposobnog presuditi o kontroverznim pitanjima politikog ivota namjesto dotadanjeg koji je religijskim podjelama i slabljenjem apsolutne vlasti monarha izgubio snagu i vjerodostojnost.6 Prema Carlu Schmittu, umno-pragmatino vjerovanje da je glas naroda glas Boga bilo je u temeljima Jeffersonove pobjede 1801. godine (Schmitt, 1979: 63). Ta je napomena za nas zanimljiva utoliko to Thomas Jefferson nije bio samo politiar koji se u to doba natjecao za funkciju predsjednika SAD-a, nego i jedan od onih liberala koji su javnome mnijenju pridavali status najvieg politikog uma s dignitetom nepotkupljivog sudita istine i pravde, ali ga unato tomu nisu smatrali podobnim za vladanje, nego samo za utemeljivanje vladavine politikih predstavnika naroda: Temelj vladavine je mnijenje naroda, to pravilo mora biti prvo; i kad bi mi bilo doputeno odluiti hoemo li imati vlast bez novina ili novine bez vlasti, ja ne bih ni trenutka oklijevao odabrati ovo drugo.7 Kasnije se u politikoj teoriji definitivno iskristaliziralo stajalite kako javno mnijenje funkcionira iskljuivo kao oporbeni imbenik politike (Luhmann, 2000: 302). No i takvo bi javno mnijenje trebalo biti na razini najvie moi i politike mudrosti odsutnoga suverena. A je li stvarno na toj razini? Ponajprije, javno mnijenje nije ba tako jednostavan komunikacijski entitet kako se na prvi pogled ini. Naprotiv, neki ga smatraju jednim od najmisterioznijih pojmova socijalnih znanosti8. Ne bez razloga. Njegov misterij poinje ve od samog naina pojavljivanja u kretanju u komunikacijskom prostoru drutva. Ono se naime u tom prostoru pojavljuje kao fantom (Lippmann, 1995), neznano otkuda, i njime luta ne otkrivajui tko je, kada i na koji nain sudjelovao u njegovoj tvorbi. Na to je upozorio i Niklas Luhmann: ini se da je semantiki problem javnoga mnijenja u njegovu singularnom poimanju, ... kao da se radi o supstanci, jednoj vrsti duha s odreenim osobinama (Luhmann, 2000: 282). Za usporedbu spomenimo kako javnoga mnijenja u starogrkom polisu, strogo pojmovno govorei, nije ni bilo jer su slobodni graani, okupljeni na gradskome trgu (agori), neposredno meusobno komunicirali i donosili dravne odluke. Nasuprot tomu, u graanskom
Luhmann, Niklas, 2000: Die Politik der Gesellschaft, Suhrkamp Verlag, F/am Main. Poglavlje ffentliche Meinung. 7 O tome vie u knjizi Jantol, Tomo, 2004: Politika javnost, Birotisak, Zagreb. 8 Herbst, Susan, 1993: The Meaning of Public Opinion: Citizens Constructions of Political Reality, Media, Culture and Society, citirano prema ffentlichkeit, ffentliche Meinung, soziale Bewegungen, str. 25.
6

Politika misao, god. 50, br. 2, 2013, str. 11-22

17

poretku predstavnike demokracije javno se mnijenje pojavljuje u obliku posebne komunikacijske tvorevine odvojene od svoga subjekta koja potom na opisani fantomski, nedokuiv nain cirkulira otvorenim komunikacijskim prostorom drutva. Nema dvojbe da je stvarni subjekt javnoga mnijenja publika javnosti, no sve ostalo je zagonetno, koji je i koliki dio te publike stvarno i na koji nain sudjelovao u njegovoj tvorbi. Zbog toga je podlono razliitim interpretacijama. I manipuliranju. Kad je rije o manipuliranju, valja upozoriti na pretjerivanja s tezama o ispiranju mozga primateljima poruka, medijskih ili nekih drugih. Takve teze sugeriraju da tvorac neke konkretne artikulacije javnoga mnijenja i ne mora biti publika javnosti, nego to moe biti i netko izvan njezinih redova, neki skriveni zloesti manipulator. Javnim mnijenjem se moe manipulirati, i doista se manipulira, pogotovo na tematskom podruju o kojem publika javnosti nita ne zna ili zna vrlo malo, s kojim nema osobitoga iskustva; ne zaboravimo da je veina publike javnosti laika. Meutim, unato svemu tomu pripadnicima publike javnosti nije mogue do kraja isprati mozak i uvjeriti ih da je snijeg crn. Posljednja brana manipuliranju njihov je zdravi razum. Uz to, kad je rije o pojavama u drutvenom svijetu ivota, veina ljudi ipak ima nekoga iskustva s njima i nije ih mogue samovoljno voditi njime kao slijepce. Ukratko, manipulator, ma kako bio spretan u zavaravanju, ne moe samovoljno konstruirati javno mnijenje, nego jedino na njega utjecati tako da ga u stanovitoj mjeri modificira. Ni apsolutni sklad izmeu neprihvatljivih stajalita monih komunikatora i veeg broja pripadnika publike javnosti ne mora biti rezultat manipuliranja, nego podudarnosti ranije formiranih stajalita pojedinih dijelova publike javnosti s onim to je manipulator htio postii svojim porukama. To, dakako, ne znai da veliki broj ljudi ne bi mogao pogreno misliti. Empirija politikog ivota pokazuje da moe, i to vrlo pogreno, pogotovo na podruju ideolokih i slinih uvjerenja, meutim to je proizvod njihova umovanja, a ne manipuliranja. U tom sklopu relacija pojavljuje se jo jedan, za nau temu vrlo vaan problem: percepcije i tumaenja opeg interesa. Imamo u vidu injenicu da svi akteri politikog ivota u demokraciji moraju svoja djelovanja opravdavati opim interesom ili opim dobrom. Publika javnosti takoer; njezino javno mnijenje moemo smatrati glasom odsutnoga suverena samo ako je na tragu opeg dobra. Veina teorija demokracije, bez obzira na to operiraju li unaprijed utvrenim opim dobrom (republikanska demokracija) ili ga smatraju rezultatom slobodne igre pojedinanih i grupnih interesa (pluralna demokracija), zapravo opi interes ili ope dobro ne uspijeva konkretnije definirati, nego ga uglavnom svodi na temeljne vrijednosti kakve primjerice sadri trobojnica Francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo, i iz njih izvedena ustavno definirana naela, pravila i norme zajednikog ivota (pravno-politiki poredak). Meutim, problem nisu temeljne vrijednosti, nego modaliteti njihova praktinoga ostvarivanja. Primjerice, ekonomski razvitak koji pri-

18

Jantol, T., Javnost kao medij demokracije

donosi boljem zadovoljavanju egzistencijalnih potreba svakako jest na tragu opeg interesa, no privatnovlasnika ekonomija proizvodi i reproducira velike socijalne razlike koje ponegdje doseu i takve razmjere da jedan posto graana raspolae s preko devedeset posto nacionalnog bogatstva, a dobar dio ostalih strahuje za golu egzistenciju. Jesu li i takve socijalne razlike, zajedno s ostalim privilegijama koje uivaju bogati i moni, u opem interesu? Netko bi mogao ustvrditi da ih ne bismo trebali smatrati opim interesom, nego socijalnom cijenom njegova ostvarivanja, no nije li tako visoka cijena opeg interesa zapravo njegova negacija? Koja bi politika u tom pogledu bila sukladna opem interesu, ona koja preraspodjeljuje nacionalni dohodak u ime socijalne ravnopravnosti ili ona koja potie poduzetniku slobodu kapitala kao motorne snage ekonomskoga napretka, pa i po cijenu reprodukcije spomenutih razmjera socijalne nejednakosti? Da je u pitanju vrlo ozbiljan problem naelne naravi, pokazuje i promjena stajalita liberala poput Johna Stuarta Milla i Alexisa de Tocquevillea tijekom devetnaestog stoljea. U poetku su jedan i drugi bili uvjereni da je javno mnijenje po sebi nepotkupljivo sudite istine i pravde (pod uvjetom da nita ne spreava apsolutnu slobodu javnoga raspravljanja u procesu njegove tvorbe), no kad su tijekom druge polovice toga stoljea veinu u publici javnosti zadobili najamni radnici, vie u to nisu bili uvjereni. Naprotiv, tada su govorili o pogrenom kriteriju broja prema kojem u javnom mnijenju prevladavaju stajalita onih koji su zbog svojih socijalnih interesa spremni rtvovati slobodu. To bi u krajnjoj konzekvenciji znailo da je opravdano samo mnijenje koje ne dovodi u pitanje privatnim vlasnitvom osiguranu slobodu poduzetnikoga kapitala bez obzira na njezine socijalne posljedice u sustavu raspodjele. Suvremeno postindustrijsko masovno drutvo puno je novih pojava koje mijenjaju nain ostvarivanja uloge javnosti kao medija demokracije i oglaavanje odsutnoga suverena putem javnoga mnijenja. U tom je smislu znakovita konstatacija Wilhelma Hennisa kako dananje javno mnijenje moe imati razinu seoskoga traa, ali jednako tako moe postavljati visoke standarde zajednikog ivota jedne politike zajednice (Hennis, 1968: 38). Kako u sloenoj i protuslovnoj kognitivnoj strukturi javnoga mnijenja prepoznati glas sekularnog boga demosa? Iz kompleksa pojava koje snano utjeu na proces i uinke javnoga komuniciranja izdvajamo, prvo, utjecaj masovnih medija na promjene u pojavnim oblicima i nainu djelovanja politike i, drugo, pojavu novih sredita moi i naela regulacije drutvenih procesa. Na poetku svoje knjige Transformacija politikoga Thomas Meyer konstatira: Politika i ivot udaljavaju se jedno od drugoga. Ono politiko uzmie iz politike (Meyer, 2003: 15). A Hannah Arendt (Arendt, 1996) i Jrgen Habermas (Habermas, 1976) ustvruju, svaki na svoj nain, kako je suvremena politika napustila tradicionalnu paradigmu praxisa u kojoj je vodila rauna o vrijednosnim konzek-

Politika misao, god. 50, br. 2, 2013, str. 11-22

19

vencijama svoga djelovanja i ograniila se na puku tehniku vladanja i proizvodnje ope obvezujuih odluka. Uz to, izloena utjecajima masovnih medija sve se vie personalizira, inscenira i simbolizira, poprimajui preteito oblik image politics i symbolic politics (Sarcinelli, 1983). Dok se tradicionalna politika masovnim medijima sluila kao sredstvom za ostvarivanje svojih ciljeva, primjenjujui na njih vlastita pravila djelovanja, suvremena se podredila pravilima djelovanja masovnih medija i njihovu jeziku simbola do te mjere da se moe govoriti o medijskoj kolonizaciji politike (Meyer, 2003). Na tom se tragu politika elita posvetila proizvodnji pseudodogaaja ija je svrha medijsko promoviranje njezinih voa jednako toliko koliko i onih stvarnih, genuinih, politikih dogaaja usmjerenih pripremanju, donoenju i primjeni dravnih odluka.9 Istodobno slabi motivacija graana za participiranje u politici, do te mjere da ak i teorije pojam participacije svode na statistiku izlazaka na parlamentarne i sline izbore. I mehanizmi odgovornosti nositelja funkcija vlasti za odluke koje donose svedeni su na izborni pravorijek glasaa. I to zasigurno nije posljedica medijskoga djelovanja, no masovni mediji utjeu na jaanje osjeaja graana da se u tom pogledu ionako nita ne moe uiniti. Meutim, to su jo i prilino jednostavne pojave koje pobuuju osjeaj politike nemoi u redovima graana. Neke druge na daleko ozbiljniji i dramatiniji nain smanjuju mogunosti ovladavanja vlastitom drutvenom sudbinom. Rije je o pojavama novih sredita moi, prije svega financijske, ne samo unutar nego i izvan nacionalnih granica, na koje graani nemaju nikakvoga utjecaja, o emu dovoljno govori aktualna ekonomsko-socijalna drama Grke, panjolske, Italije i drugih drava pod utjecajem meunarodnoga financijskog kapitala. Nakon to je financijski kapital preuzeo kljunu ulogu ne samo u sustavu proizvodnje roba i usluga nego i reprodukcije ivota, njegov je menadment postao toliko moan da je u stanju svojim odlukama preko noi ugroziti egzistenciju desetaka milijuna ljudi i uzdrmati stabilnost nekoliko drava odjednom, a da na njega ne mogu utjecati ni demokratski organi dravne vlasti.10 Napokon, organizirani dio drutvenoga ivota i neka podruja dravnoga djelovanja sve se vie podreuju novom naelu regulacije koje ne podlijee javnom raspravljanju: tehnikom naelu racionalnosti. Izvorno ukorijenjeno u sferi materijalne reprodukcije, to je naelo postupno ovladalo gotovo svim podrujima drutvenoga ivota, od ekonomije i politike do informatike i genetike, poprimajui oblik povijesno posve novog tipa vladavine koja vie nije ni personalizirana ni lociUsporedi Schmitt-Beck, Rdiger i Pfetsch, Barbara, 1994: Zur Generierung von ffentlichkeit in Wahlkmpfen, u zbirci tekstova pod naslovom ffentlichkeit, ffentliche Meinung, soziale Bewegungen, str. 106-139. 10 O demokratskim deficitima Europske unije dovoljno govori injenica da o financijskoj pomoi Grkoj ne odluuju organi Unije, nego voe dviju njezinih najveih lanica.
9

20

Jantol, T., Javnost kao medij demokracije

rana na vidljivom mjestu: tehnopola (Postman, 1992).11 S iskustvom koje pokazuje kako je politika sve manje sposobna rjeavati sve sloenije probleme drutvenoga ivota uvruje se i jaa ope uvjerenje da je znanstveno utemeljena tehnika i tehnologija jedina pouzdana snaga koja moe osigurati sve to je ovjeku nuno, ne samo dovoljno sredstava za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba nego i zdravlje i ugodniji ivot. I to je uvjerenje ulo u samu jezgru drutvene svijesti, vrsto strukturirano gotovo na isti nain kao i ono religijsko (vjera). Pritom izmie iz vida kako se cijeli niz vrlo ozbiljnih problema ivota uope ne moe uspjeno rjeavati na tehniki nain, kao i to da sama tehnika i tehnologija proizvode nove probleme na koje nemaju odgovora. Kako smo ve naglasili, u svemu tomu posebnu ulogu imaju masovni mediji. Oni presudno utjeu ne samo na ponaanje publike javnosti nego i na oblikovanje kulture, drutvenih vrijednosti, svjetonazora i doivljaja stvarnosti. Upozoravajui jo jednom na posljedice njihova utjecaja na politiki ivot, Thomas Meyer, s osloncem na empirijske nalaze mnogih istraivaa masovnih medija, napominje: Slika masovnih medija o politici u jo jednom zaotrenom obliku televizije sistematski depolitizira politiku i ondje gdje se ona izriito tematizira. Televizija je prikazuje upravo onako kakva ona nije i kultivira mjerila za njezinu prosudbu koja realna politika ne samo da ne moe nego ih ne bi ni trebala zadovoljavati slijedi li vlastitu zadau. Televizija u tom smislu depolitizira na dvostruk nain. Ona kvari rasudnu snagu onih koji se njome ele politiki informirati ako na njih djeluje logika njezina izvjetavanja. I ona sistematski otuuje one koji u slalomu zabave zaobilaze informativne i kulturne emisije ustrajnim otuivanjem od politikog dijela svijeta (Meyer, 2003). Zbog svega toga ne bi bilo pogreno suvremenu demokraciju nazvati medijskom. Kako u tim uvjetima javnost posreduje rije i volju odsutnoga suverena? Svakako tee nego ranije, ali uzimajui sve u obzir, moemo zakljuiti da javnost i nadalje ostaje nezamjenjivim imbenikom demokratske kvalitete politikoga ivota. Prije svega, ne samo da je njezina normativna osnova ostala nedirnutom iz liberalnih vremena takozvane okupljene javnosti nego je i ojaana nizom dodatnih zakonskih propisa drave i regulativnim aktima razliitih nedravnih organizacija i udruga koje djeluju na podruju javnoga komuniciranja. Drukije reeno, javnost nikada ne gasi svoje reflektore usmjerene na vrhove vlasti, politiare, politike stranke i monike u drugim podrujima drutvenoga ivota i ve samim tim spreava jaanje u njima ukorijenjenih tendencija prikrivanja i manipuliranja. Dodajmo kako su nove komunikacijske tehnologije omoguile graanima slobodan pristup gotovo
11

Rije je o desubjektiviranoj vladavini anonimnog autoriteta koji se vie ne moe usporediti s tradicionalnim oblicima subjektivirane vlasti, monarha, klase ili elite, zbog ega problem njegove kontrole jednostavno nema rjeenja.

Politika misao, god. 50, br. 2, 2013, str. 11-22

21

razliitim izvorima informacija, ak i onima koje je drava sve do njihove pojave stoljeima drala hermetiki zatvorenima. A publika javnosti nalazi naina da o svemu to sazna raspravlja, artikulira i javno iskazuje svoje kritike reakcije, ako ne putem medija, onda javnim protestima, ako ne rijeima, onda ponaanjem. Moda njezine reakcije putem javnoga mnijenja nisu na razini boanske mudrosti odsutnoga suverena, ali nisu bez utjecaja na djelovanje i ponaanje nositelja funkcija vlasti. ak i komunikacijske aktivnosti udruga i organizacija civilnoga drutva za javno promoviranje problema koji nisu u sreditu ope pozornosti, ekolokih problema, zatite manjina i slinih, pridonose demokratskom utjecaju javnosti na regulativnu praksu vlasti (Habermas, 1969). Na taj nain javnost ostaje oporbenim imbenikom politike, ali na taj nain djeluje i kao medij demokracije, kao komunikacijski trag odsutnoga suverena. Bez nje bi se taj trag izgubio u bespuima neobuzdane samovolje elite novca i moi.

LITERATURA
Arendt, Hannah, 1996: Politiki eseji (Eseji o politici), Biblioteka Antibarbarus, Zagreb. Beierwaltes, Andreas, 2002: Demokratie und Medien, Nomos Verlagsgesellschaft, Baden-Baden. Habermas, Jrgen, 1969: Strukturwandel der ffentlichkeit, Luchterhand Verlag, Neuwied und Berlin. Habermas, Jrgen, 1992: Faktizitt und Geltung. Beitrge zur Diskurstheorie des Rechts und des demokratischen Rechtsstaats, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main. Hennis, Wilhelm, 1968: Politik als praktische Wissenschaft, R. Piper & Co. Verlag, Mnchen. Lippmann, Walter, 1995: Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb. Luhmann, Niklas, 1996: Die Realitt der Massenmedien, Westdeutscher Verlag, Opladen. Luhmann, Niklas, 2000: Die Politik der Gesellschaft, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main. Meyer, Thomas, 2003: Transformacija politikoga, Politika kultura, Zagreb. Meyer, Thomas, 2003: MEDIOKRACIJA. Medijska kolonizacija politike, FPZ Biblioteka Politika misao, Zagreb. Neidhardt, Friedhelm, 1994: ffentlichkeit, ffentliche Meinung, soziale Bewegungen, Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozialpsychologie, Sonderheft 34, Westdeutscher Verlag.

22

Jantol, T., Javnost kao medij demokracije

Postman, Neil, 1992: Das Technopol. Die Macht der Technologien und die Entmndigung der Gesellschaft, Frankfurt am Main. Pross, Harry, 1970: Publizistik. Thesen zu einem Grundcolloquium, Luchterhand, Neuwied i Berlin. Sarcinelli, Urlich, 1983: Symbolische Politik im Wahlkampf, Koblenz. Schmitt, Carl, 1979: Politische Theologie. Vier Kapitel zur Lehre von der Souvernitt, Duncker & Humblot, Berlin. Street, John, 2003: Masovni mediji, politika i demokracija, FPZ, Zagreb. Tocqueville, Alexis de, 1995: O demokraciji u Americi, FPZ, Zagreb.

Tomo Jantol THE PUBLIC AS THE MEDIUM OF DEMOCRACY Summary

As the medium of democracy, the Public is a communicational trace of the missing Collective Sovereign: the People or Demos. In political life, we often refer to the People, but in reality the People does not make a community. It is instead a notion, a missing Sovereign, the one who exists as concept but does not speak for oneself. The community is yet to be established, and this can be done only by communication. The aim of such communication is to formulate norms, rules and principles which are to be implemented or encouraged in public life. On a more normative level, this can be done in the process of writing a Constitution. The other objective is to discuss the concept of public good. This is left to communicational functions of the Public. The concept of the Public is left to citizens, who communicate with other citizens, and thus create public opinion. By doing that, the Public is here to remind the government that somebody else is to be Sovereign, i.e. that there is also the People. The Public is thus a substitute for the missing Sovereign. There can be no Democracy without this role of the Public. Keywords: Public, Democracy, Communication, Public Opinion, Media

Kontakt: Tomo Jantol, Fakultet politikih znanosti, Lepuieva 6, 10 000 Zagreb. E-mail: tomojantol@gmail.com