Igor LAKI

CRNOGORSKI

JEZIK

OD

NEGACIJE

DO

STANDARDIZACIJE
UVOD Moda nijedna novonastala drava bive Jugoslavije nije prola kroz toliko polemika oko pitanja slubenog jezika kao to je to Crna Gora. Put do priznavanja jezika bio je dug i mukotrpan. Konano, Ustav Crne Gore, donesen u oktobru 2007. godine, po prvi put definie da je u slubenoj upotrebi u Crnoj Gori crnogorski jezik. Dugogodinja intenzivna borba za crnogorski jezik time je formalno, mada ne i sutinski zavrena. Njoj su prethodili brojni i politiki orijentisani pokuaji da se Crnogorcima negira pravo da jezik kojim govore nazovu svojim imenom. S druge strane, nije postojala nikakva organizovana akcija od strane drave ili nekih strunih organa da se imenovanju jezika pristupi organizovano. Samo su pojedinci vodili borbu za priznanje crnogorskog jezika, esto osjeajui da vode borbu sa vjetrenjaama. Ovaj rad ima za cilj da prui pregled nastojanja za imenovanje slubenog jezika u Crnoj Gori kao crnogorskog, politike i druge okolnos ti koje su pratile ovaj proces, lingvistike aspekte problema, kao i posao na standardizaciji jezika. JEZIKA SITUACIJA DO 1991. Novosadski dogovor iz 1954. godine definie da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedinstven, da se razvio oko dva sredita, Beograda i Zagreba, da ima dva izgovora, ijekavski i ekavski, kao i da u njegovom nazivu treba istaknuti oba njegova dijela (srpski i hrvatski)1. Dakle, iako se Crnogorci pominju kao narod koji govori srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik, u samoj odrednici jezika ne postoji naziv crnogorski. Tako je, na osnovu dva ustava Socijalistike Republike Crne Gore, iz 1963. i 1974. godine, u Crnoj Gori zvanino bio u upotrebi naziv srpskohrvatski jezik.

Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika s pravopisnim rjenikom. Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska. 1960. 910.

Takva situacija zadrala se sve do 1992. godine, kada je u tadanjem Ustavu Crne Gore slubeni jezik imenovan kao srpski jezik ijekavskog izgovora. Politike okolnosti u to vrijeme nametnule su ovakvo rjeenje. Meutim, o ovoj odluci, u situaciji rata u okruenju, nije ni voena rasprava, niti su lingvisti i javnost imali mogunost da iskau svoje miljenje. JEZIKA SITUACIJA NAKON 1991. Ipak, devedesetih godina 20. vijeka poela je pojaana borba za crnogorski jezik , u koju su se ukljuili Crnogorski PEN centar i Dukljanska akademija nauka i umjetnosti (irgi 2008). Politike debate o nazivu crnogorski jezik naroito su dominirale politikom scenom Crne Gore od vremena politikog razlaza sa Miloevievim reimom 1997. godine. One su posebno pojaane nakon to je Ministarstvo prosvjete i nauke 2004. godine donijelo odluku da kolski predmet Srpski jezik preimenuje u Maternji jezik. Ovdje nije dolo do promjene naziva samog jezika, ve iskljuivo naziva kolskog predmeta. Dokaz za to je i injenica da u svjedoanstvima svaki uenik moe da odlui koji e naziv jezika (crnogorski, srpski, hrvatski, bosanski, albanski) biti upisan pored naziva predmeta Maternji jezik. Namjera je bila da se rasprava o nazivu jezika izmjesti iz kole uvoenjem novog naziva za predmet, a da se svakome omogui da svoj maternji jezik imenuje kako eli. Upravo ova situacija dovela je do protesta jednog broja profesora maternjeg jezika, iza kojeg su oigledno stajale prosrpske politike partije, to se moglo vidjeti i iz izjava njihovih predstavnika, ali i njihovog otvorenog pridruivanja protestima u kasnijoj fazi. Istovremeno, sve vei broj graana smatrao je da jeziku u Crnoj Gori treba dati naziv crnogorski. Istraivanje koje smo obavili od aprila do maja 2007. godine u okviru projekta Instituta za strane jezike iz Podgorice i Filozofskog fakulteta iz Ljubljane s naslovom Stavovi prema jeziku u Sloveniji i Crnoj Gori (Laki i Kosti 2009), pokazalo je da je neto preko 50% ispitanika (od ukupno 500 iz svih krajeva Crne Gore) smatralo da je njihov maternji jezik crnogorski. Neto ispod 50% je svoj jezik nazvalo srpskim, tako da je u tom trenutku razlika iznosila svega oko 1%. Pitanje je kakvi bi rezultati bili danas, dvije i po godine nakon obavljenog istraivanja. U svakom sluaju, popis stanovnitva koji je planiran za 2011. godinu dae nam pouzdan odgovor i na ovo pitanje. 2

Ustav Crne Gore kao nezavisne drave donesen je 19. oktobra 2007. godine kao rezultat dugog procesa pregovaranja izmeu politikih partija. Jezik je u lanu 13. Ustava definisan na sljedei nain:
Slubeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. irilino i latinino pismo su ravnopravni. U slubenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.

Kao to se moe vidjeti, crnogorski je "slubeni jezik", a srpski, bosanski, albanski i hrvatski su "u slubenoj upotrebi". Pri tome nije ba najjasnije koja je razlika izmeu ova dva termina, ali oigledno je da "slubeni jezik" i "jezik u slubenoj upotrebi" u pravnom smislu predstavljaju dva razliita nivoa "slubenosti". To se vidi i po tome to je crnogorski definisan u prvom stavu ovog lana Ustava, a ostali u treem stavu. Treba da se napomene da nakon pregovora u parlamentu usvojena verzija ovog lana Ustava znatno odudara od predloene verzije. Naime, u verziji koju smo ponudili Skuptini, prvi i drugi lan bili su identini sa onima koji se nalaze u zvaninoj verziji Ustava, lan 13. Trei stav nae verzije sadrao je odredbu da su, pored crnogorskog, u javnoj upotrebi srpski, bosanski i hrvatski, koji pripadaju zajednikom tokavskom dijasistemu. Time smo eljeli da naglasimo injenicu da je crnogorski slubeni jezik, ime je zadovoljen i politiki aspekt pitanja jezika, ali i elja velikog broja ljudi da svoj jezik nazovu crnogorskim. S druge strane, namjera nam je bila da ukaemo i na to da crnogorski predstavlja dio zajednikog jezikog sistema koji se govori i u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. etvrti stav nae verzije sadrao je odredbu da su u sredinama gdje pripadnici manjinskih naroda ine veinu u slubenoj upotrebi i njihovi jezici i pisma. Time su bili ispunjeni i meunarodni standardi u vezi sa manjinskim i regionalnim jezicima. Naravno, u politikim dogovorima ova namjera lingvista izbrisana je, a dobijen je citirani lan koji jeste zadovoljio politiare, ali ne i lingviste i one koji se bave jezikom politikom. Ipak, bitno je da je crnogorski jezik uao u zvaninu upotrebu u Crnoj Gori, to ini znaajan pomak u odnosu na prethodno stanje. Ne sumnjamo, meutim, da e ovaj lan Ustava u budunosti morati da dobije drugaiju formulaciju, to e se vjerovatno desiti kada nestanu, ili se bar svedu na minimum, politiki razlozi koji su doveli do ovakve pravne norme.

Razlozi za uvoenje crnogorskog jezika kao slubenog

U svim diskusijama u Crnoj Gori u vezi sa nazivom jezika prvo se polazilo od politikih faktora, a tek onda od lingvistikih (Laki 2006, 2007). Iz ugla lingvistike, takva situacija moda nije prihvatljiva, ali upravo su politike okolnosti dovele do potrebe za drugaijim imenovanjem jezika. Uz to, postoje i drugi razlozi koji su vie pravne prirode, ali spadaju i u oblast ljudskih prava, a koji su u djeliminoj saglasnosti sa politikim i lingvistikim razlozima. Politiki razlozi Politika je nesumnjivo uticala na jeziku situaciju na prostoru bive Jugoslavije. Slubeni jezici u novonastalim dravama postali su srpski, hrvatski i bosanski. Crnogorski je, dijelei sudbinu drave, morao da saeka jo jedan period. Tek proglaenjem nezavisnosti 2006. godine stekli su se uslovi da Crna Gora promijeni i naziv jezika. Kako se jezik smatra jednim od bitnih obiljeja dravnosti, nastojanja za promjenom naziva jezika imala su svoje uporite u politikim i dravotvornim razlozima. Vidjeli smo da put koji je crnogorski jezik proao u borbi za svoj status nije bio lak, ali je svakako urodio plodom. Uz to, meunarodni dokumenti garantuju pravo na sopstveni jezik, tako da i to ide u prilog politikim razlozima za uvoenje naziva crnogorski jezik. Lingvistiki razlozi Prije nego to preemo na odreena razmatranja o lingvistikim razlozima za imenovanje crnogorskog jezika, moemo pomenuti pitanje jezikog identiteta, koje ukljuuje tri vrste identiteta: strukturalni (koji se odnosni na formalno-lingvistiki aspekt), genetski (koji govori o porijeklu jezika) i sociolingvistiki (koji se tie vrijednosnih stavova govornika o svom jeziku) (Gluica 2009). Srpskohrvatski jezik je tako predstavljao jedan jezik u strukturalnom i genetskom smislu, ali je u sociolingvistikom smislu uvijek bio heterogen, jer je naziv srpskohrvatski vie bio zvanian, dok su ga govornici najee imenovali kao srpski ili hrvatski i, vrlo rijetko, kao bosanski i crnogorski jezik. U tom smislu, danas moemo govoriti o etiri 4

sociolingvistika ili politika jezika nastala na osnovi zajednikog jezikog sistema, od kojih crnogorski predstavlja zvanini jezik koji se govori u Crnoj Gori. Ukoliko posmatramo situaciju u bivoj Jugoslaviji iz lingvistikog ugla, moramo takoe napraviti distinkciju izmeu dva pristupa: formalnolingvistikog i sociolingvistikog (Laki 2001). Formalnolingvistiki pristup uzima u obzir iskljuivo lingvistike parametre u definisanju jezika. Na takvim osnovama standardizovan je i srpskohrvatski jezik, koji je u sebe, uslovno govorei, ukljuivao etiri varijante koje su danas postale nezavisni jezici: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. Pri tome treba voditi rauna da se ovdje ne radi o lingvistiki, ve o politiki (ili sociolingvistiki) razliitim jezicima. Razlike izmeu njih postoje na svim nivoima, ali su te razlike toliko male da ne spreavaju govornike ovih jezika da meusobno uspjeno komuniciraju. U sociolingvistikom smislu, moemo govoriti o pravu svakog naroda da svoj jezik nazove imenom kojim eli, na osnovu vrijednosnih stavova koje govornici jednog jezika slijede u definisanju njegovog naziva. U tom smislu nije bilo nita udno u elji crnogorskog naroda da svoj jezik nazove crnogorski. Crnogorci su iskoristili to pravo, isto kao i Srbi, Hrvati i Bosanci. S druge strane, Crnogorci su imali moda najvie potekoa da ostvare to svoje pravo, najvie iz politikih razloga. Negiranje crnogorske drave i nacije podrazumijevalo je i negiranje crnogorskog identiteta, kulture i jezika. Tako su se mogli uti stavovi da je crnogorski jezik srpski i da nema nikakvog osnova da se on drugaije imenuje.

Standardizacija crnogorskog jezika

Nakon imenovanja jezika, razumljivo je bilo da se pristupi njegovoj standardizaciji. inilo se da e, nakon svih problema, ovaj posao biti mnogo laki nego to se to ispostavilo. U februaru 2008. godine odrana je prva sjednica Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika (dalje u tekstu Savjet), koji je imenovala Vlada Crne Gore.2 Iz sastava Savjeta mogue je zakljuiti da je u njemu bilo premalo
2

Za lanove Savjeta, koji je oformljen 24. januara 2008. godine, izabrani su knjievnik i predsjednik Matice crnogorske Branko Banjevi, lingvista dr Rajka Gluica (Filozofski fakultet u Ni kiu), knjievni kritiar Milorad Stojovi, knjievnik i akademik Mirko Kova, knjievnik i akademik

lingvista. Budui da se pred Savjetom nalazio istorijski zadatak kodifikacije crnogorskog jezika, smatramo da je u veoj mjeri trebalo da ukljui lingviste, a manje knjievnike i publiciste, ne umanjujui time njihov doprinos borbi za crnogorski jezik. Javnost je s pravom oekivala mnogo od ovog tijela, posebno u smislu konanog zavretka posla u vezi sa crnogorskim jezikom i njegovim uvoenjem u kolski sistem, administraciju i medije. Savjet se podijelio na dvije struje, i to ve na svojoj prvoj sjednici, koje su razliito gledale na to kako kodificirati crnogorski jezik. Prvu grupu uglavnom su inili lanovi iz reda knjievnika, a drugu iz reda lingvista, mada se prvoj pridruio jedan lingvista, a drugoj jedan knjievni publicista. Tri lana Savjeta nisu ni jednom prisustvovali sjednicama, tako da je Savjet u sutini radio sa deset lanova, podijeljenih u dvije struje od po 5 lanova. Na taj nain, bilo je teko donositi bilo kakve odluke. Prva grupa, nazovimo je knjievna, smatrala je da crnogorski treba da se vrati svojim korijenima, Njegoevom jeziku, pri emu treba vratiti i sve rijei koje su se izgubile iz jezika. Iako se ne odrie i onoga to predstavlja sadanji jeziki trenutak u Crnoj Gori, ini se da je kod ove struje ipak prevladala naklonost ka djeliminoj arhaizaciji jezika, to se, kao to smo ve vidjeli, nije pokazalo uputnim u sluaju Hrvatske. Na primjer, oigledno je insistiranje na uvoenju foneme , kao u rijei enica umjesto zjenica, iako je oblik enica gotovo nemogue uti. Meutim, da bi se opravdalo uvoenje foneme , insistiralo se i na rijei enica kao jedinoj koja poinje ovom fonemom. Druga grupa, lingvistika, smatrala je da se nije uputno vraati na pozicije iz vremena Knjaevine, a kasnije Kraljevine Crne Gore, s obzirom da je u meuvremenu dolo do znaajnih promjena u jeziku. Uprkos injenici da su odreene promjene nastale i planirano, pa moda i nasilno, posebno u vrijeme izmeu dva svjetska rata, ipak je jedan dio tih promjena prihvaen i u potpunosti je zaivio u jeziku. Posebno je znaajan period srpskohrvatskog jezika na kome su se kolovale sve generacije danas aktivne u Crnoj Gori u svim sferama ivota. Uostalom, srpskohrvatski jezik jeste osnova, smatraju oni, na kojoj treba graditi i savremeni crnogorski jezik.
Mladen Lompar, knjievni kritiar Rajko Cerovi, knjievnik i akademik edo Vukovi, knjievnik i akademik Zuvdija Hodi, dr Milenko Perovi (Filozofski fakultet u Novom Sadu), lingvista dr Zorica Radulovi (Filozofski fakultet u Nikiu), dr Tatjana Beanovi (Filozofski fakultet u Nikiu), lingvista dr Igor Laki (dekan Instituta za strane jezike u Podgorici) i lingvista dr Adnan irgi (Filozofski fakultet u Nikiu).

Kljune razlike izmeu knjievne i lingvistike struje javile su se oko (1) uvoenja novih slova, i (2) ijekavskog jotovanja. Kad su u pitanju nova slova, knjievna struja predlagala je uvoenje dva nova slova i i upravo je ovdje dolo do neslaganja koje brojne rasprave u Savjetu nisu mogle da pomire. Lingvistika struja smatrala je donekle opravdanim uvoenje slova , posebno zbog njegove uestale upotrebe u svim dijelovima Crne Gore i potrebe za pisanjem jednog broja toponima, ali i vlastitih imena i nadimaka, koji sadre ovo slovo. Meutim, lingvistika grupa smatrala je da u ovom sluaju treba pribjei dubletima, tako da se pored ravnopravno moe koristiti i grupa sj (npr. sjekira i ekira). S druge strane, po miljenju ove grupe ne postoji opravdanje za uvoenje slova , s obzirom na to da se primjeri njegove upotrebe mogu nai u svega nekoliko rijei u kojima je danas mnogo ei oblik sa grupom zj, sa ime se nije slagala knjievna grupa. to se tie ijekavskog jotovanja, knjievna grupa u Savjetu smatrala je da ono potpuno treba da preuzme primat u crnogorskom jeziku, a da samo u odreenim situacijama treba da postoje dubleti. Tako bi, na primjer, sjekira postala iskljuivo ekira, tjerati bi bilo erati, a djeca bi postojalo samo u obliku eca. Lingvistika grupa lanova Savjeta insistirala je da bi trebalo omoguiti upotrebu i jednog i drugog oblika, tj. dublete, a da bi sama praksa pokazala koji e oblici prevladati, sa ime se knjievna grupa nije sloila.

Iako ove razlike mogu laiku izgledati naoko nebitne, one u stvari duboko zadiru u sutinu crnogorskog jezika, time to se dotiu sutinskih pitanja pristupa jeziku, jednog tradicionalnog, prilino patriotski i emotivno orijentisanog, i drugog, pragmatinog i racionalnog. Lino smatram da su dubleti u postojeoj situaciji najbolje rjeenje, time to ne zabranjuju jedne ili druge oblike, ve omoguavaju ljudima da sami odlue to ele da bude standard crnogorskog jezika. Treba naglasiti da bi znaajnije promjene u jeziku, posebno kad je u pitanju ijekavsko jotovanje, u velikoj mjeri, ukoliko bi uopte zaivjele, uticale negativno na izdavaku djelatnost, posebno kad su u pitanju kolski udbenici, Ustav, zakoni i drugi pravni akti, kao i brojna druga literatura. Prelazak na arhainije verzije crnogorskog jezika znaio bi i znaajnije izdvajanje jezika iz zajednikog jezikog sistema, a time oteao i

komunikaciju i mogunost promocije crnogorske knjievnosti na prostoru biveg srpskohrvatskog jezika. Na trinaestoj sjednici Savjeta, odranoj krajem avgusta 2008. godine, ove razlike su postale potpuna prepreka za rad Savjeta. Nekoliko kasnijih pokuaja okupljanja Savjeta nisu uspjeli da pomjere stvari s mrtve take. Meutim, to ne znai da Savjet nije zavrio posao, dodue ne onako kako se oekivalo. Naime, iz ovako razliitih gledanja na stvari, proizale su i dvije verzije Pravopisa, Pravopisnog rjenika i Gramatike (jedna koju je napravila knjievna, a druga koju je uradila lingvistika grupa). One su krajem januara 2009. godine predate Ministarstvu prosvjete i nauke Crne Gore. Nakon toga nastupilo je utanje Ministarstva, da bi, iznenada bila objavljena informacija da e ministar prosvjete i nauke prof. dr Sreten kuleti i predsjednik Ekspertske komisije (dalje u tekstu Komisija) za pripremu prijedloga Pravopisa, Gramatike i Rjenika crnogorskog jezika, prof. dr Milenko Perovi, 10. jula 2009. godine, odrati konferenciju za novinare povodom donoenja Pravopisa crnogorskog jezika s pravopisnim rjenikom. Pored Perovia kao predsjednika, Komisiju ine i lanovi prof. dr Ljudmila Vasiljeva te prof. dr Josip Sili. Saoptenje sadri informaciju da je Komisija podnijela prijedlog Pravopisa s pravopisnim rjenikom, te da je ministar prosvjete i nauke 9. jula 2009. godine donio Pravopis crnogorskog jezika s pravopisnim rjenikom.3 Na istoj web stranici 10. jula 2009. objavljeno je da je Komisija donijela novu verziju Pravopisa na osnovu ranije verzije koji je uradio Adnan irgi, jedini lingvista koji je bio u knjievnoj grupi. Interesantno je to da ni javnost ni lanovi Savjeta, bar ne lingvistika grupa, nije uopte bila upoznata sa formiranjem i radom ove Komisije, ali je mnogo vei problem njen sastav. Naime, dva lana Komisije, Sili i Vasiljeva, nisu iz Crne Gore, ve iz Hrvatske i Ukrajine, to upuuje na dilemu da li oni mogu poznavati crnogorski jez ik u tolikoj mjeri da bi ga mogli i standardizovati. Ono to im je zajedniko jeste da su oboje lanovi Nevladine organizacije Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, iji je direktor Adnan irgi, autor verzije Pravopisa iza koje je stajala knjievna grupa. Meutim, najvei problem kada je u pitanju sastav Komisije predstavlja trei lan, dr Milenko Perovi, po struci profesor filozofije. Profesor Perovi je bio lan Savjeta, ali

Dostupno na http://www.mpin.vlada.cg.yu (3. 8. 2009).

nikada nije prisustvovao sjednicama toga tijela, a Ministarstvo ga je ipak postavilo za predsjednika Komisije koja je trebala da raspravlja o verzijama pravopisa Savjeta iji je bio lan, to predstavlja svojevrstan konflikt interesa. Iz izjava iznesenih u medijima, a prenijetih na stranicama Vlade, moglo se zakljuiti da nova, trea verzija pravopisa Komisije ipak uvaava dublete, za to se zalagala lingvistika grupa, dok ih je knjievna prihvatala samo u izuzetnim sluajevima. S druge strane, ova verzija sadri dvije nove foneme, i , za to se zalagala knjievna grupa, dok je lingvistika smatrala da jedino moe da ue u standard zbog svoje frekvencije. U meuvremenu je taj pravopis objavljen na stranici Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore4. Iz objavljene verzije postaje jasno da je za osnov nove verzije Pravopisa crnogorskog jezika s pravopisnim rjenikom uzeta radna verzija koju je uradio Adnan irgi. Tako ovaj pravopis uvodi sljedee dublete: eme tjeme, elina cjelina, elodnevni cjelodnevni, elesa tjelesa, elishodan cjelishodan i sl., iako se jotovani oblici mogu sresti izuzetno rijetko i svrstati iskljuivo u dijalektizme. U svakom sluaju, lingvistika grupa se nije zalagala za ove i ovakve dublete. Moemo pogledati i primjer koji se u usvojenom Pravopisu koristi kao ilustracija za izrine reenice koje se, kada iskazuju sadraj glagola glavne reenice, nikad ne odvajaju zarezom: Paleolog poziva Murata Da zakopa Grke sa Srbima. Pravopis takoe govori da su zarezi ispred zavisno-upitnih reenica prisutni radi oznaavanja vokativa, a ne zbog odnosa meu reenicama, ilustrujui to sljedeim primjerom: Kazuj, babo, jesi li vjetica. Ka", vladiko, to ti vezir pie. Samo ova dva primjera jasno ilustruju koliko je sadraj ove verzije Pravopisa zastario, korienjem, izmeu ostalog, primjera iz narodne knjievnosti, posebno poezije, to je
4

Dostupno na http://www.gov.me/files/1248442673.pdf (3. 8. 2009).

neshvatljivo ako se ima na umu da Pravopis treba da standardizuje savremeni crnogorski jezik. S druge strane, knjievna grupa pokuala je donekle izbrisati i jezike norme koje su u posljednjih pedesetak godina postale sastavni dio crnogorskog jezikog izraza, smatrajui ih nametnutima, a time i nepoeljnima. Oekivalo se da e Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore od kraja januara do gotovo sredine jula 2009. organizovati javnu raspravu i konsultovati lingviste, novinare, publiciste i iru javnost o tome koja je od dvije ponuene verzije prihvatljiva. Umjesto toga, itav posao je nastavio da bude obavijan velom tajne, pa je ovaj period rezultirao novom verzijom, to u Crnoj Gori izaziva nove burne polemike oko standarda crnogorskog jezika. ZAKLJUAK Oigledno je da je crnogorski jezik morao da proe trnovit put, poevi od negiranja bilo kakve mogunosti da se zvanini jezik u Crnoj Gori nazove crnogorskim, preko raznih prepreka na putu njegovog ozvanienja, pa sve do samog postupka standardizacije, onda kada je on ve postao slubeni jezik u Crnoj Gori. Za uvoenje crnogorskog jezika postojalo je puno politiko opravdanje nakon raspada Jugoslavije, nestanka naziva srpskphrvatski jezik i uvoenja novih standarda: hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika. Crnogorci su iskoristili svoje pravo da svoj jezik nazovu svojim imenom, uprkos raznim negiranjima koja su dolazila prvenstveno iz redova velikosrpskog nacionalizma. Uz to, proces njegove standardizacije i dalje prate brojne diskusije i oprena gledanja na kodifikaciju crnogorskog jezika. Na osnovu uvida u Pravopis crnogorskog jezika s pravopisnim rjenikom (PeroviVasiljevna-Sili), kao i na osnovu reakcija u javnosti, moe se zakljuiti da postoji velika ansa da on ostane mrtvo slovo na papiru. Bilo je za oekivati da normiranje jezika bude zasnovano na lingvistikim principima, bez previe emocija i patriotizma, koji se mogu pokazati samo kontraproduktivnim. Normiranje crnogorskog jezika na osnovu postojee jezike situacije i savremenih lingvistikih naela trebalo je da bude osnovna ideja vodilja u ovom poslu, ali se ini da se to nije desilo. Tako e crnogorski standardni jezik i dalje biti predmet rasprava i nesuglasica, a u skorijoj budunosti moe se oekivati i neka nova verzija Pravopisa.

10

LITERATURA

BUGARSKI, Ranko, 2002: Nova lica jezika. Beograd: XX vek. IRGI, Adnan, 2008: Istorijski razvoj crnogorskog knjievnoga jezika. Matica 36. 7 24. GLUICA, Rajka, 2009: Jezike prilike u Crnoj Gori. Jezini varijeteti i nacionalni identiteti (ur. L. Badurina, I. Pranjkovi, J. Sili). Zagreb: Disput. 137146. LAKI, Igor, 2001: Crnogorski jezik kako i zato. Matica 6. 117122. LAKI, Igor, 2006: O ustavnom odreenju slubenog jezika u Crnoj Gori. Matica 29 30. 385390. LAKI, Igor, 2007: Crnogorski jezik traenje identiteta. Jezik i identiteti (ur. J. Grani). ZagrebSplit: Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku. 329335. LAKI, Igor, i Kosti, Nataa, 2009: Stavovi govornika prema jezinom standardu u Crnoj Gori. Jezina politika i jezina stvarnost (ur. J. Grani). Zagreb: Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku. 509518. Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika s pravopisnim rjenikom. Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska. 1960. 910.

11