Sadraj

Uvod ........................................................................9 Vladaju e strasti: naslje#e..................................11 Moe se eviti, a ne e kuhati: Freudovo vi#enje krivnje ..................................... 16 Supruga tr$i .......................................................... 25 Kamenko................................................................27 Dobri zlo$inac...................................................... 29 Pla$ljivica..............................................................32 Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i njen prikaz krivnje ................... 36 Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih....................................................... 43 Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija .................................................................. 58 Odvali kamen: zavrna razmiljanja .................. 63 a) Nemilosrdan izra$un sila ................................64 b) Shvatimo skupinu ozbiljno .............................66 Koda.......................................................................68 Zahvale .................................................................. 71 Biljeke .................................................................. 73 Daljnja literatura .................................................. 79

Uvod Zamislite svijet bez krivnje. Zamislite ivot, svoj ivot, bez krivnje. to upravo osje ate? Zbunjenost, strah, olakanje, nadu, elju, radost, oslobo#enje - moda $ak i sram; no, nadam se, ne krivnju. To bi bio kraj svijeta, zar ne? Pokuajte ponovno. Pokuajte sa sljede im rije$ima: Odbijam osje ati se krivim. Krivnja je destruktivan osje aj i ne uklapa se u moj ivotni plan.1 Krivnja je sitnoburoasko sranje. Umjetnik stvara vlastiti moralni univerzum.2 Prvi navod dolazi nam od slabunjavog Adria-na Molea, koji na krizu odgovara tipi$no nesuvislom razmetljivo u. Drugu opasku izri$e jedan izmiljeni lik Woodyja Allena, ali, navevi

Krivnja

Vladaju e strasti: naslje#e

je, biografkinja Marion Meade komentira dalje: Woody e uskoro otkriti da bi ga igranje prema vlastitim pravilima stajalo milijuna u sudskim trokovima, i gubitka djece te da bi ostao bez svoje publike.3 Ali to je krivnja? Je li to osje aj ili misao, ili pak posrednik za osje aje i misli? Ili neto, neka sila, katkad unutarnja a katkad vanjska, onkraj misli i osje aja? Ljudi naj$e e kau da krivnja "izjeda", $ime do$aravaju neto iznutra i nepristupa $no, neto to se neumoljivo obara na $ovjeka. Ili je pak ona breme kojeg se nikada ne moemo otresti. Mogu e su i druge metafore: nalik je kamen$i u u naoj cipeli, pomahnitalom bi$ u, hobotnici, poroznom silikonu, pulsiraju em fantomskome udu, ras-cijepljenom genu koji nas hendikepira, presa#enom svinjskom srcu to nepravilno udara, konom transplantatu koji se kida i postaje septi$an, slici Doriana Graya, pokrovu od vulkanskog pepela. Psihoanaliza se poduhva a izazova da krivnju iscijeli. Teologija i njen bastardni aspekt - organizirana religija - bjesne nad drsko u psihoanalize da zabrazdi na njihovo

leno. Nema sumnje da je sve to trebamo znati o krivnji - kako je definirati, objasniti, obuzda ti i iscijeliti - dano u okviru teoloke para digme? Otkada postoji nereligiozna krivnja? Moda jo od renesanse, a svakako od prosvje titeljstva, paradoks je u sljede em: religija je zakazala u svom obe anju da e ublaiti kriv nju - krivnju koju je prethodno stvorila kako bi njenim iscjeljenjem pokazala mo vjere. Jedina izlika to preostaje vje$ ito je izmota vanje napeto u izme#u savrenstva teologije i krivnje vjernika. No, sa psihoanaliti$ koga stajalita, pacijenti u terapeutsku sferu stupa ju kojekako osaka eni krivnjama koje religija nije uspjela iscijeliti, pa ako ih i nije stvorila. Religija je imala dva do sedam tisu lje a, ovisno o tome kojoj religiji pripadate, da usavri svoju teologiju i tehniku; psihoanaliza je imala jedno stolje e. Vladaju e strasti: naslje#e "Krivnja" je pojam to $ini dio obrasca povezanog s moralnim otpadanjem i ponovnim sjedinjenjem: "prekraj", "greka", "optuba", "pred-bacivanje", "pravdanje", "sram", "skruenost", "kajanje", "pokora", "apologija", "kazna", "osveta", "pratanje", "zadovoljtina", "pomirba".

10

11

Krivnja

Vladaju e strasti: naslje#e

Tipi$an tijek pri$ e koji oprimjeruje gornji obrazac zapo$ inje moralno zrelom i odgovornom osobom koja smilja i po$inja djelo to kri neko pravilo ili zakon - moralni, gra#anski ili krivi$ ni - odre# ene zajednice koja je samu sebe djelomice i definirala ustanovljavanjem tih pravila i zakona, me# u kojima ta osoba ivi. U idealnom smislu, ti su zakoni i pravila bili proizvod slobodnog dijaloga slobodnih gra #ana, a svrha im je bila olakati slobodan razvitak svih. Svrha je pojmovne palete koju smo naveli reintegracija pojedinca koji se svojim prekrajem odvojio od zajednice. Taj obrazac moe pro i bez religijskog i teolokog tuma $ enja s kojim se obi$ no povezuje. U kr anskom otkrivenju moralno zrela osoba od ro#enja je ukaljana isto$nim grijehom. Premda se ovaj katkada spominje kao felix culpa (sretna krivnja), jer je u Bogu pobudio samilost te se utjelovio, doktrina zahtijeva neograni$ eno vrelo pojedina $ne krivnje kao dio neophodnog smrtni$kog pokajanja. Moda to novo evan#elje i jest donekle ublailo idovsko prokletstvo kojim "kanjavam grijeh otaca na djeci do tre eg i $etvrtog koljena"4, ali potonjim su se kr anske drave posluile i da opravdaju antisemitizam. "Trebao bi postojati nekakav zastarni rok... zato nas i dalje gnjavite s tim zlo$ inom?"

Tako zapo$inje ske$ ameri$kog satiri$ara Lennyja Brucea o Zakonu koji ga je dognao u smrt. "No, Zidove, zato to se izmotavate. Prebacujete krivnju na rimske vojnike." "Dobro. Ra$istit u stvari jednom zauvijek. Da, mi smo to u$inili. Ja sam u$inio, moja obitelj. Pronaao sam u svom podrumu papiri . Pisalo je: Mi smo ga ubili. Potpis: Morty.'"5 Ske$ se doima vragolasto, $ak i djetinjasto. Ali ve i sam pogled na povijest dijaspore, da o uasima protekloga stolje a ne govorimo, podsje a nas koliko u takvom humoru ima boli i gnjeva. Neobi$nom simetrijom mnogi su idovi i danas bijesni to Katoli$ka crkva, unato$ obilatim papinim isprikama, i dalje odbija priznati svoju krivnju u holokaustu. Krivnja se takvom apsolutno u $ini osobnim, individualnim osje ajem da izgleda teko govoriti o "krivnji institucija" ili "krivnji drave". Postoji, naravno, propust institucija i odgovornost institucija, bilo u lokalno-gra-danskom bilo u me#unarodnom smislu. Ali dok e kod osobne krivnje pojedinac moda platiti neugodnu emocionalnu cijenu, kod institucionalne krivnje mogu a je ekonomska odteta, nezgodna na druga $iji na $in. Otuda viedesetljetna krivnja duhanske industrije, koja se kloni primjerene rije$i "ovisnost", ili krivnja londonske Metropolitan Police, koja se

12

13

Krivnja

Vladaju e strasti: naslje#e

libi pripisati kriminalcima ili samoj sebi rasisti$ke motive. Holokaust je doveo do preispitivanja poznatih pojmova "kolektivne krivnje" ili "krivnje by association" - sjenke zlo$ inaca - te do sasvim strogog razgrani$avanja rje# eg pojma "krivnje preivjelog" - sjenke rtava. Nijedan sekularni gra#anin - a, pretpostavljam, isto tako gotovo nijedan vjernik - ne bi Nijemcima, idovima ili Romima koji se tek trebaju roditi poelio da 2100. do#u na svijet pod bilo kojom od tih sjenki. No pripisivanje krivnje $ak i pripadnicima onoga sudbnonosnoga narataja krajnje je sporno, kao to je to ustanovio autor Dragovoljnih Hitlerovih krvnika. 6 U okviru pojma "krivnje preivjelog", a pored uobi$ajenih slojeva tugovanja i bola (ovdje osnaenih povijesnom nudom), postoji i zastrauju a krivnja da vae preivljavanje "dokazuje" kako ste kao ljudsko bi e propustili spasiti one koji su umrli. Prolazimo kroz razdoblje preispitivanja pojma "pasivnog promatra$a", u filozofiji i politici, kako na razini drave - kao to smo 1999. vidjeli na Kosovu - tako i na onoj gra#anskoj. Moralne dvosmislenosti potonje prekrasno su na $ete u zavrnoj epizodi Seinfelda, remek-djela me#u komedijama situacije. Zatekavi se

u "Sticksvilleu",* naa urbana, moralom neoptere ena $etvorka postaje svjedokom plja$ke. U stradanju rtve uspijevaju prepoznati samo komi$nu stranu. Mjesni policajac uo$ava njihovu reakciju i uhi uje ih zbog krenja novog Zakona dobrog samaritanca, "[koji] vas obvezuje da pomognete osobi u opasnosti ili je poduprete, dokle god je to razumski prihvatljivo". Njihov branitelj na sudu ustvr #uje: "Ne moete biti pasivni promatra$ i biti krivi. ele stvoriti sasvim novu ivotinju - krivog promatra$a!"7 Ali kao to potvr#uje ve i samo ime novoga zakona, kao da ni te moderne dvosmislenosti nisu u stanju iskora $iti iz sjenke biblijskih modela. Posljednje umorne bubotke izme#u re-lormacijskih i protureformacijskih boraca moemo uo$iti u ovom aforizmu: "Katolici imaju osje aj krivnje, ali nemaju osje aj grijeha. Protestanti imaju osje aj grijeha, ali nemaju osje aj krivnje. I tako katolici u svojoj grenosti uivaju vie od protestanata, kojima nije doputeno uivati ni u $emu."8 idovi i budisti vjerojatno bi se nasmijali kako njihovoj kazuistici tako i ispraznoj religioznosti. Naravno,
" Ime mjesta mogu e je prevesti kao "Seljograd" (op.

14

15

Krivnja

Freudovo vi#enje krivnje

obje kr anske crkve raspolau astigmati$nim pojmom grijeha pa se vie usredoto $ uju na seksualnost nego na pohlepu i bijes; ve ina bi se djece iznenadila kada bi saznala da smrtnih grijeha ima koliko i Disneyjevih patuljaka. Trivijalnost u bacanju njihovih mo nih sjenki na psiholoki razvitak moemo vidjeti iz $ injenice da su katolici nedavno prevrednovali uobi$ ajeni, mada subverzivno nazvani $ in "mla enja biskupa".9 * Pomislite samo koliko su osje aja i misli, koliko milijardi i milijardi sati spiskali tijekom dvaju tisu lje a mukarci i ene, sve enici i laici, u nastojanju da iza#u na kraj s doktrinarnom krivnjom zbog mastur-biranja. Ne radi se o tome da je Crkva u novije vrijeme stekla novu znanstvenu svijest: prije je to zakanjeli izraz samilosti.

takvim "objanjenjima" ljudskog iskustva krivnje? Budu i da je sebe doivljavao kao neku vrstu mjeavine drevnog junaka na zadatku i modernog detektiva, mogli bismo zapo$eti s nekoliko obi$nih pri$a i pitanjem: "Kakvu vrstu i koju razinu krivnje ispoljavaju sljede i protagonisti?" I ena ulije e u prostoriju, ravna stolnjak i zvoncem poziva sluavku. Kada se slu avka pojavi, ona joj smjesta kae da ode, iako za kratkog vremena dok su zajedno skre e sluavki pozornost, utke i bez optuivanja, na mrlju na stolnjaku. & ini to vie puta na dan. II Mukarac koji e e prirodom slu$ajno utne kamen$i nasred ceste. Zaustavlja se, a onda mi$e kamen s ceste. No tada ponovno zastaje pa vra a kamen na mjesto s kojega ga je pomaknuo njegov prvi udarac. III Uvaeni mukarac tijekom seanse na kojoj se doimao uznemirenim po $ inja besmis leni zlo$ in; unato$ mogu oj kazni - zapra vo, dijelom ba zbog njene vjerojatnosti obuzima ga strahovito olakanje. IV ena pri$a i pri$a, bez ikakvoga srama pri $a i pri$a koliko je depresivna. Zato?

Moe se eviti, a ne e kuhati: Freudovo vi#enje krivnje

Sigmund Freud bio je svjestan toga naslje#a, a osobito bogatstva obrasca o prijestupu, krivnji i pomirbi u prispodobama i knjievnosti. to je on to po svome miljenju mogao dodati * Kolokvijalni izraz za samozadovoljavanje (op. pr.).
16

Freudovo vi#enje krivnje

Freud je bio duboko sumnji$av prema sposobnosti ste$ene racionalnosti da opie to se doga#a u takvim pri$ama - to one otkrivaju o ljudskoj elji, miljenju i djelovanju. Neje-dnozna$nost i sloenost u ljudskim odnosima nazna $uje sam jezik, nejednozna $no u sadranoj u modalnim glagolima. "Mo i" se upotrebljava za sposobnost, molbu, vjerojatnost i doputenje; "htjeti" za namjeru, predvi#anje i obvezu. Otuda i naslov ovog poglavlja, moja naoko bezna $ajna pripomena uz evokativan primjer to ga je i sam Freud obiljeio kao "apsurdan": Sluavka ne eli vie kuhati jer je njen gazda zapo$eo ljubavnu vezu s njom.10 Nastojanja neuroti$nih, opsesivnih i psiho-ti$nih osoba da iza#u na kraj sa stvarnim ili izmiljenim silama i entitetima koji zadaju ta nejednosmislena zna $ enja, tj. roditeljima, u$iteljima, an#elima i #avolima, obiljeena su takvim jezi$nim pomutnjama i okolianjima. I Freud je po$eo s obi$nim pojmovima "nagona", "poriva", "osje aja", "tjeskobe", "pritiska", u nastojanju da objasni svakodnevne doivljaje uitka i bolesti, a otuda i krivnje. Jedno je od njegovih najve ih dostignu a u tome to je redefinirao zemaljski smisao i zna $ajke ljudske seksualnosti. S obzirom na
18

vrijeme, on uspostavlja slijed to zapo$inje infantilnom seksualno u, koja prelazi u ase-ksualno razdoblje (latenciju), a zatim u procvat spolne zrelosti, koja ustrajava do smrti, pa i kad snaga i$ili. Tom svojstvu starine on nije pridodao samo imperativnost i sklonost grekama u razvitku - neto to, na svoj na$in, prihva aju sve religije - nego i plasti$nost: njenu sposobnost da postane neto drugo. Freud je htio pokazati kako se psihi$ka energija pretvara u entitete potrebne za rukovanje njome. Ono, sa svojim spremitem nagonske energije (to je libido/Eros/kakva ve sila), najprije, na neki na $in, pora#a ja, koje opet pora#a nad-ja. Ma kako si mi predo$avali nagonske sile - endosomatski kao glad ili en-dopsihi$ki kao ljubav - njihov konflikt stvara $etiri razine razvojnog ustrojstva: oralnu, analnu, fali$ku i genitalnu. Svaka faza artikulira svoj oblik miljenja: libidinozna skopofilija (mora vidjeti) prerasta u povu$eniju epistemo-liliju (mora znati). Poznatije izjedna$avanje znanja, seksualiziranog vi#enja i krivnje donosi nam pri$a o Edenu. Na spoznajnoj razini osnovni su razvojni zadaci: prvo, razlikovanje $uvstva i ideje nagona; drugo, razlikovanje nesvjesnih primarnih procesa i sekundarnih procesa, budnog miljenja i prosu#ivanja. Svijest o $uvstvu/osjeaju u bebe, koja prati njezinu svijest o gladi,
19

Krivnja

Freudovo vi#enje krivnje

biva dora #ena kada nau$i imenovati i prepoznavati pojam (ideju "gladi"). No, pritisak $uvstva moe ponekad pokrenuti nesvjesne procese koji naginju halucinantnom zadovoljenju nagona. Kao to primje uje Tezej u Shake-speareovom Snu ivanjske no i: Utvaranje je vrlo $udnovato, Da, ako radost ima sna i koga, Ve radostan je, koj' mu je donosi.

Provjerama zbiljnosti to ih provode sekundarni procesi pojedinac postie zbiljsko i predvidljivo zadovoljenje; Freud se me#utim svojski upinjao naglasiti da civilizacijski zahtjevi, utjelovljenje kolektivnog razumijevanja sekundarnih procesa, predstavljaju neurotsku razinu koja poti$e odga#anje namirenja. Osje aj osuje enosti zbog tog odga#anja dovodi do nestalne mrnje prema osujetitelju, bio to roditelj, obrazovatelji ili policija - zapravo svakom tko ugroava utjehe narcizma. Imamo sada dovoljno silnica, ili predodbi o njima, da razvojnu pri$u ispripovjedimo na makrorazini, ljudskoj, a ne na mikro-/endo-razini. U srcu Freudovog teoretskog zdanja Shakespeare, W. (1996) San ivanjske no i, prev. Stjepko pani . Zagreb: Zagreba$ka stvarnost.
20

nalazi se Edipov kompleks, pa osvrnimo se stoga sada na tu snanu pri$u. I ne znaju i, kralj Edip ubija oca i eni se majkom. Jo i prije glazbenika Princea, on je prasexy motherfucker. Iz te uzviene Sofo-klove tragedije, a moda i Jokastinog uop enja: ")er mnogi smrtnik ve e u snu spavae sa svojom majkom" [Kralj Edip, 1074-1075),* Freud j(! izveo cijelu jednu razvojnu psihodramu. Prvo dje$akovo iskustvo je apsolutna maj$ina dostupnost, radi namirenja svih njegovih elja. Slijedi iskustvo djelomi$ nog nestajanja te dostupnosti. Kada shvati da majka svoju pozornost razdjeljuje na njega i njegovoga oca, osjeti bijes i staje zamiljati kako uklanja ili ubija oca te jo jednom dobiva majku samo za sebe. (Pogledajte klinca koji se igra sam sa sobom, mlati akama i nogama po zraku: kao da se povazdan bori protiv zamiljenih pro-tivnika.) No, kada dje$ak jasno sagleda nejednakost koja postoji izme#u njega i oca, veli$ inu njihovih penisa i njihovu snagu, on uvi#a svu zaludnost svoje elje. Taj o$aj produbljuje strah da je otac otkrio njegovu elju te da bi ga mogao zatu i prvi. Razrjeenje tih uasa dolazi s osvjetenjem o$eve ljubavi
' Sofoklo, Kralj Edip. U: Gr$ke tragedije, prev. Koloman Rac i Nikola Majnari . Ljubljana, Zagreb: Mladinska knjiga, 1990.
21

Krivnja

Freudovo vi#enje krivnje

prema njemu, shva anjem da e jednoga dana i on biti snaan poput oca te da e kona $ nim odustajanjem od svoje elje za majkom uspjeti ste i neku vrstu neugroenog odnosa s njom i ocem - a, na koncu, vjerojatno i s nekom enom nalik majci. Pounutrenje zabrane elje i strah od kazne koji otud izvire ustanovljuje nad-ja, shva anje krivnje na razini zajednice. A to je s djevoj$ icama? Evo jo jedne pri$ e. "Bogovi" primoraju enu da otjera mua, ali doputeno joj je zadrati njihovo dijete. Ona podie djevoj$icu, a zbog sjenke odsutnoga mua, koju ova nosi na sebi, jedva je i vi#a. Djevojka odrasta u lijepu mladu enu: darovitu, ali s izrazitim smetnjama zbog bremena tu # ih prolosti. Jednog dana otac ih posjeti. Premda sada ima novu enu u drugom gradu, spava s prvom. K i je zbunjena - nije joj jasno je li i uznemirena. No onoga $asa kada je on na odlasku poljubi, pri $ emu joj razmakne usne kako bi joj gurnuo jezik u usta, postaje joj jasno da su se nenadano dogodile dvije stvari: rasplamsala se u ivot, sad je vidljiva, a i primje uje kako izgara. Oni zapo$ inju potajni seksualni odnos te se nalaze u pe inama planinskih pustara. Majka na koncu posumnja, a kada se $ini da joj se k i ho e podrugljivo i nehajno povjeriti, odvla $ i je do "proro$ ita". No, k erina je

pouda i lukavtina takva da $ak i "Sibila" ostaje zavedena. K i uvi#a da je to krajnje ponienje satrlo majku. Nakratko osjeti posvemanji, boanski trijumf - a ve u sljede em trenutku, krajnji o$aj i oja #enost. Moja je gluma tako dobra da se plaim... Lije$nik [psihijatar] gleda me kako sjedim pred njim u prosta$koj haljini i vjeruje mi. Znam to, a vjeruje mi i majka. On je moj, ne njezin, i ja tako imam to sam htjela - to sam mislila da ho u. Ona je sama. Otela sam joj mua a sad i jedinog saveznika, jedinu osobu s kojom moe podijeliti svoje muke... A ja, ja upoznajem patnje ro#ene otud to ranjavam osobu koju najvie volim.11 To je istinita pri$a - zato "lije$nik", a ne "Sibila" - preuzeta iz zapanjuju e autobiografije Poljubac, u znaku Elektre, to ju je 1997. objavila Kathrvn Harrison. Moda je i zvorna pri$a o Edipu tako#er istinita. Jedna ili druga, te i jedna i druga, trebale bi biti dovol ja n dokaz heuristi$ke vrijednosti koju joj Freud pridaje, ali pretpostavljam da e antifrojdovci i dalje prigovarati. U ivotu Harrisonove, za razliku od Grka, fantazija biva namjerno uozbiljena, a reklo bi se da je ispu-

22

23

Krivnja

njenje utailo i zasitilo spremita tjeskobe i elje koja pothranjuju Edipov kompleks. No naravno da nije. Osje aj krivnje postao je beskona $ no intenzivniji i neukrotiviji, pobu#uju i gotovo samoubojstveno bezna#e. Freud je zaklju $ io da ta neminovna psihodrama oblikuje razvojni put svih smrtnika, a preitke tjeskobe i elje - kojih milijardu preljeva krivnje - to se taloe svakim njenim neizbjenim, ali naopakim razrjeenjem koje pojedinac izvede, nosimo sa sobom u odraslu dob i uvodimo u sve budu e odnose. Tu "dramu" dodatno usloava Freudovo uvjerenje da je ljudska narav u svojoj biti biseksualna - dijete eli biti i imati OBA roditelja - pa otuda i "ideja da se svaki seksualni $in promatra kao proces koji uklju$uje $etiri osobe".12 Taj kompleks prijelomni je doprinos psihoanalize shva anju krivnje. Nekima e se ta strukturalna, razvojna krivnja u $ initi moda ateisti$ kim korelatom Pada, kada seksualnost, spoznaja i smrt stupaju u svijet kao odredni parametri ljudske svijesti. Na koji bi nam na$in ta ideja mogla pomo i da udahnemo smisao $etirima navedenim pri$ama, zapravo povijestima bolesti? Vratite se, molim vas, na 17. stranicu i osvjeite pam enje!

Supruga tr i Mnogo godina unatrag, jadnica je doivjela groznu prvu bra$nu no . Njen "znatno stariji" mu nije mogao. Pokuavao je cijelu no , "nebrojeno puta jurio iz svoje u njenu sobu", ali nije uspio. Ujutro je ljutito rekao: "&ovjek se treba stidjeti pred sobaricom." Uzeo je crvenu tintu i izlio je na plahte. U svom neznanju, ili moda tek kukavnoj iv$anosti, izlio ju je na pogreno mjesto!13 U dananjem "ritualu" nema vie trokuta mu-supruga-sluavka, ve samo supruga "pokazuje" sluavki mrlju na stolnjaku. Freud tuma$i da taj postupak proizlazi iz enine grozni$ave elje da mua utjei kako nije (uvijek) impotentan. Ali njega ne samo da nema; par je ve godinama rastavljen. Supruga se, dakle, u sadanjosti nosi s $uvstvom koje se ti $ e jednog vrlo starog iskustva (ili ga pokuava svladati). Iznio bih miljenje da uvijenost u komunikaciji moda proizlazi i iz njenog osje aja krivnje zbog svog razo$aranja, prezira pa i bijesa na nedorasloga mua. Freud, sin mnogo mla #e supruge, ne hvata se za razliku u godinama i pitanje je li njihova uzajamna elja bila inhibirana osje ajima krivnje i napetostima Elektrinog kompleksa. Na koga se, zapravo, odnosio suprugov ljutiti "treba se"?

24

25

Krivnja

U scenariju u kojemu je pouda uzajamna i dopustiva ena e moda poeljeti sa $uvati SVOJ ugled. Kad Ovidiju ne uspije uspraviti svog budalaa, njegova prilenica Korina zapljusne si lice vodom prije no to napusti spava u sobu kako bi njena slukinja zaklju$ila da se dobrano iznojila.14 to je slukinja simbolizirala toj klasi: neformalnog novinarskog predstavnika pred susjedima, utjelovljenje savjesti, ili nuni odvod/kanalizacijski kanal za tu#u seksualnost? Pomiljamo na Kafku, kojega, u 33. godini, "o$iglednost" seksualnosti njegovih roditelja jo uvijek op$injava i ozloje#uje: Pogled na bra$ne krevete kod ku e, upotrijebljeno posteljno rublje, paljivo poloene spava ice moe mi se zgaditi sve do povra anja, moe izvrnuti moju nutrinu, osje am kao da nisam ro#en, kao da se uvijek ponovno ra#am iz tog zaguljivog ivota u toj zaguljivoj sobi, kao da uvijek ponovno tamo moram uzimati potvrdu, te da sam s tim odvratnim stvarima... u prvoj amorfnoj kai.15 Na tisu e je puta proao kraj njih na putu do svoje sobe, ali u izvjesnom smislu nikada ih nije premostio. Malo je knjievnih genija

$ija je seksualnost bila "sjebana" s toliko krivnje koliko Kafkina. Gnijezdo je uspio napustiti tek da bi izgladnio i umro. Iz pakla nepopravljivog osje aja odijeljenosti od roditeljske ljubavi i $enje za njom nastala su njegova brojna remek-djela o protejskim uasima krivnje koju nije mogu e sasvim locirati.

Kamenko Mladi mukarac pravi nasumi$an, nenamjera-van pokret - utne kamen na cestu. Na pamet mu pada ovakva podudarnost: ko$ija njegove zaru$nice nalije e na taj kamen. Predo$ava si zatim (umalo) pogubne posljedice susreta tih dvaju tijela - kamena i kota$a ko$ije - svoju dragu svu polomljenu, $ak i mrtvu. Potonje se moda i nije javilo kao slika, ali ve sama pomisao pobu#uje u njemu niz osje aja - tjeskobu, krivnju, stid i strah - na koje emo se jo vratiti. U odgovor na njih, te ne bi li umanjio muke, neugodu koju su prouzro$ili (Freud upotrebljava rije$ "primorali" da opie motiv), on odlazi do kamena, podie ga i "mi$ e s puta". Jedna je mogu nost istom uklonjena: da neto povezano s njim do# e u poguban dodir s ne$ime povezanim s njegovom zaru$nicom. No tada se oni isti osje aji - tjeskoba, stid, krivnja i strah - vra aju. Isti su, ali nekako
27

26

Krivnja

Dobri zlo$inac

neobi$no druga$iji. Odlu$i vratiti kamen na po$etno mjesto. To donosi ve e olakanje no, to ne iznena#uje, tek kratkotrajno.16 Freud iznosi miljenje da njegova odluka o uklanjanju kamena, utemeljena na iracionalnom tuma $enju o mogu oj nesre i, razotkriva jedva osvijetenu spoznaju poriva da izvri nasilan $in nad zaru$nicom; uklanjanje kamena titi je tako od tog njegovog poriva. No, razvrgavanjem te zatite, time to vra a kamen, on, opet jedva svjesno, ponovno potvr # uje pravo na taj poriv. Prvi $ in sadri savreni paradoks impotencije: javlja se predodba da bi si uan kamen$ i mogao prevrnuti ko$ iju. Na simboli$noj razini, mukarac o$ito jest taj kamen: on, ili njegov poriv za nasiljem, klupko je negativnosti nalik kamenu, koje bi moglo biti prili$no destruktivno prema eni koju voli i treba. ena u ko$iji snaan je simbol maternice i djece, a kao to je to u dje$joj igri opazila Melanie Klein, seks se katkada zamilja kao brutalan sraz. Drugi vid $ ovjeka kao kamena jest smrvljen, moda i ukopljen, osje aj svemo i - osje am se poput kamen$i a, ali zapravo sam monolit. Obrana je dovoljno snana da oslobodi odre# enu energiju zabrinutosti zbog zaru $ nice, da je zatiti od samoga sebe, pa uklanja kamen. No, nedostatnost takve reakcije izlazi na vidjelo kroz muke koje prestaju tek

kada vrati kamen. Ali to to zna $i, to prihva anje nekave provale zlo e prema zaru$nici? Je li to cijena za obnavljanje dovoljnog osje aja za na $elo stvarnosti da bi se shvatile dvije $injenice, jedna iz fizike - da si uni kamen$i i ne mogu prevrtati ko$ije - i jedne iz gramatike i logike - da moglo bi (mogu nost) ne povla $ i za sobom mora (nunost)? Ili, moda, ne toliko "cijena" koliko "djelomi$na korist". Na toj je cesti postao svjestan naoko nepodnoljive ambivalentnosti: on zaru$nicu i voli i mrzi. Na terapiji u$i kako tolerirati takvu ambivalentnost kao sastavni dio ivota.

Dobri zlo$inac U pri$i o pacijentu koji osjeti olakanje poto po$ini naoko besmislen zlo$in sre emo empirijski i teorijski grani$ni slu$aj. U fragmentu "Zlo$inci iz osje aja krivnje" Freud se bavi krivnjom koja se $ini tako beskona$nom, bezvremenom i postojanom, neoslovljivom, a otud i nezamislivom, pa kratak predah moe na i jedino u nekom sadanjem, opipljivom prije-stupu koji je mogu e ifrirati, koji e donijeti odre#enu krivnju i mogu u kaznu. 17 Ta apso-lutna krivnja, predmnijeva Freud, naslje#e je psihodrame Edipovog kompleksa, $ije neraz-

28 29

Dobri zlo$inac

rjeenje u djetinjstvu ne prestaje tititi psihu odrasle osobe. Nekima e se taj doprinos kri-minologiji ili forenzici - da nevina osoba po-$inja zlo$in jer se osje a krivom - moda u$initi tipi$ no pretjeranom psihoanaliti$ kom postavkom. Moemo samo opetovati da su osjeaji koji prate Edipov kompleks tako protejski da se doimaju toliko opasnima i potencijalno pogubnima po nekog - ako ne i sve u trokutu, da se svako premjetanje ili izljev do$ekuje s olakanjem. Razmotrite sljede u pri$u. Mukarac u bijegu pred policijom nalazi uto$ite u crkvi. Ulazi u ispovjedaonicu i kae sve eniku da je upravo po$ inio ubojstvo. Sve enik ga pita kada se zadnji put ispovjedio i to ga je nagnalo na ubojstvo. Ovaj odgovara da je jednom, dok je jo bio dje$ak, rastrgao leptira. Nije znao zato je to u $ inio, ali $ im jest, osjetio se tako loe, tako posti# eno krivim, da je otiao na ispovijed. No, sve enik je jednostavno rekao: "Leptiri se ne ra$unaju." To doktrinarno dekriminaliziranje njegova nasilnoga $ina toliko ga je okiralo i uasnulo da se osjetio dezorijentiranim; njegova krivnja ostala je sklup $ana u njemu. Odlu$ io je da nikad vie ne e i i u crkvu.18 Moda emo se, sumnji$avo ili prezrivo, upitati nije li klinac bio ni$eanski "blijedi zlo$inac". Klju$no je ovdje to je $ak i on znao

da, iz kakvoga god svjesnog ili nesvjesnog razloga, unitava neto to je prethodno ocijenio kao lijepo, a moda i dobro: nije unitio ohara ili pliticu bakterija. Neki e frojdovci ovdje prona i dodatnu potvrdu svog uvjerenja da je osje aj za lijepo preinaka libida. Stapanje ljepote, elje, potrebe, nasilja i straha vra a nas u edipovsku sferu. Zanimljivo, nakon to je unitio leptira (majku, ili moda oca?), dje$ak ne odlazi roditeljima, ve nadocu, sveeniku, instrumentu najviega oca. U srcu Freudovog projekta nalazi se ishodina ideja "nesvjesnog", podru$ja bez vremena, nijekanja ili protuslovlja. Pritisak nesvjesnog na svjesno $udnovato djeluje na nae svjesno doivljavanje namjere i objanjenja. "U neurozi", pie Wollheim, "elja, vjerovanje i djelovanje tako su ulan$ani da ne postoji interakcija neuroze i stvarnosti: utoliko to nijedno izvanjsko o$itovanje neuroze nije upravljeno prema stvarnosti, niti se ikoja njena unutarnja sastavnica uop e provjerava u odnosu na stvarnost."19 U drugom slu$aju to ga je iznio Kamenko, poznatiji kao $ovjek-takor, Freud je pokazao da su maltene ritua-listi$ke radnje i elje $ovjeka-takora - u$enje dokasna kako bi se dojmio oca ili prou$avanje svoga penisa kako bi ga izazvao - nastale i oblikovale se kako bi sa$uvale lano uvjerenje

30

31

Krivnja

Pla$ljivica

da je njegov otac, koji je odavno mrtav, zapravo iv. To je suprotno uobi$ajenom shva anju, koje je vo#eno na$elom stvarnosti kako vjerovanje i elja dovode do djelovanja (funkcionalno/instrumentalno). 20

Pla ljivica U "Tugovanju i melankoliji" Freud povla $i razliku izme#u krivnje oalo enog i bestidnosti melankoli$nog. Mrzila$ki stav prema sebi, "pobu#en" u nae alobnice, objanjava se kao strateko obuzdavanje nesnosne krivnje zbog o$ajnog bijesa na izgubljenu osobu. Melan-kolik zna da se njegova rana razlikuje od rane oalo ene osobe. Savren izraz toga stava nalazimo u Shakespeareovom Mleta$kom trgovcu: Ja ne znam, zato turoban sam tako, Al to me mrzi, a - velite - i Vas... da se jedva sam Prepoznajem. (1,1)*
Osje a j da ne pozna jem o uzr ok doputa n am da se ran om ra zm e em o. On a post a je * Shakespeare W. (1947.) Mleta$ki trgovac, prev. Milan Bogdani . Zagreb: Matica hrvatska

naim ruhom, naom osobno u. Neki su komentatori ponudili tuma $enje - koje pak drugi smatraju kulturno ili antropoloki pogibeljnim - da Antoniova melankolija predstavlja izljev njegove jedva osvijetene i kulturno nedoputene homoseksualne ljubavi prema Bassaniju. Manje sporno mogli bismo izre i bolnu Freudovu istinu: &ovjek koji sumnja u vlastitu ljubav moe, ili to$nije mora, sumnjati i u sve manje.21 (Istaknuo Freud, ali obratite pozornost na modalne glagole!) Melankolik ne osje a krivnju ili sram jer se njegovi osje aji nisu kristalizirali u elje i pojmove koje je mogu e procijeniti. Moda trai neko odbijanje ili napad u sadanjosti na koje bi mogao reagirati na uobi$ajeniji $uvstveno angairani na$in, tj. uobi$ajenim osje ajem. Unato$ pomodnom crnom ruhu, on je vrlo blijed kriminalac. Vidjeli smo kako Freud uo$ava postojanje nekoliko varijanti krivnje: I Dijelom osobnu, dijelom posrednu krivnju ustr$ale supruge. II Krivnju zbog poriva mrnje, u okviru uobi$a jene ambivalentnosti, kod $ovjeka-takora.
33

32

Krivnja

Pla$ljivica

III Bezgrani$nu krivnju nerazrijeenog Edipovog kompleksa, koji u svojim mukama vapi za olakanjem kroz sadanji svjetovni pri jestup: blijedog zlo$inca. IV &enju melankolika da se kao krivnja po stavi neosvijetenost. Tim varijantama individualne krivnje Freud je - u svom antropoloko-sociolokom stilu -pridodao pojam kolektivne krivnje. Pretpostavljamo da ljudsko drutvo, pa tako i ljudska povijest, zapo$inje brutalnim, reaktivnim ubojstvom. Frustrirani i individualno osuje eni $injenicom da je u prvobitnom $oporu najja $i mukarac monopolizirao ene, ostali mukarci ujedinjuju se kako bi ga ubili, a potom i pojeli. No s $u#enjem otkrivaju da ih istog $asa spopada osje aj krivnje, individualne i kolektivne. Taj osje aj poti$ e sje anje na druge osje aje prema "ocu", primjerice ljubav. Reagiraju tako to ustanovljuju tabue i pravila koji e sprije$iti ponavljanje takvog ubojstva te olakati ravnopravne i sigurne izglede za ispunjenje elja ba svakog od njih.22 Uzevi tu pri$u kao jedan parametar, Freud je suvremeni Be$ uzeo kao drugi. U Nelagodi u kulturi, iz 1930., on primje uje da je, u smislu potiskivanja nagona, cijena to su je ljudi

platili za (visoku) kulturu bila velika; kada je pak prela u neurozu i psihozu, postala je prevelika. Za razliku od nekih drutvenih teoreti$ara, Freud je smatrao da nijedno politi$ko (ili religijsko) u$enje i ideologija ne e uspjeti ostvariti sretno drutvo sretnih pojedinaca: bez obzira na klase ili ishod klasne borbe, $ak e i gra#ansko drutvo bez drave zahtijevati od gra#ana stanovite neuroze. Glavna je razlika bila i ostala u tome to ekonomski eksploatirane klase imaju najmanje pristupa prijatnim plodovima kulture - umjetnosti i razgovoru o umjetnosti. Ostavimo li po strani pitanja povijesne valjanosti i objasnidbenosti Freudovih pretpostavki, no ne isputaju i iz vida da je kanibalizam, u blagom ili krajnjem obliku, u povijesti uvijek prisutan, mogli bismo iznijeti manje spornu opasku da drutva vrlo teko pamte svoje podrijetlo i o njemu govore. (Moda je odve jednostavno kazati da su u tome sasvim nalik Freudovom obi$nom neuroti$aru koji se ne moe sjetiti svoje infantilne seksualnosti i infantilnog bijesa.) S jedne strane, postoje epske pri$e o herojskom ustanovljenju drutava pod boanskim pokroviteljstvom, Eneji i Abrahamu. S druge strane, mogli bismo ispitati moralnosti lienu svjetovnu sferu filma McCabe i gospo#a Miller.23 Grad na ameri$koj

34 35

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

granici, imena to zra$i nadom - Presbyterian Church* - poprite je zapravo hobbesovskih borbi, poniavanja i ubojitog iskoritavanja pred kojima njegov sve enik mora zamiriti. Napredak donosi prostitutka koja nagovara jednog pustolova da ostale prostitutke (koje je osigurao za radnike) premjesti iz njihovih atora u ravnici - koja se pretjerano ne razlikuje od Troje ili Sinaja - u bordel. U simboli$noj, kulminacijskoj sceni sve enik bude ustrijeljen u crkvi koju zahvati plamen. Moemo samo naga #ati - na temelju dobro poznatog zaborava u naim dananjim drutvima - da e, kada izgrade kamenu crkvu, ne samo bordel, nego i uspomena na nj biti prolost. Ta naivna povijesna adaptacija prozire se i u filmu Divan ivot, poslijeratnoj pri$i utjehe, gdje u fantasti$noj sceni boanski predstavnik ukazuje dobrom Svatkovi u, Jamesu Stewartu, na runi grad to je osujetio cijeli njegov ivot ispunjen samoprijegornim porivima.

njegovu novu paradigmu. Melanie Klein prva je velika teoreti$arka ranog djetinjstva. Njezin rad po$iva na dva, za moderni duh, nezgodna stupa: Sve patnje u ivotu uglavnom su ponavljanja ranih patnji, a svako dijete u prvim godinama ivota prolazi kroz nemjerljive koli$ine patnje.25 [moj kurziv] Ne vjerujem da postoji djete nesposobno za ljubav.26 [kurziv M. Klein] Melanie Klein je vjerovala da je ta sposobnost povezana s priro#enim osje ajem krivnje koji poti$e ispravke. Premda su opa$ine 20. stolje a navele ljude da preispitaju svoje vjerovanje u "bezuvjetnu nevinost" djece, jo se uvijek gaji nada da e djeca u znatnoj mjeri biti pote# ena nesre e ako drutvena skrb umanji vanjski pritisak na obitelj. Budu i da je Melanie Klein to odbacila te postulirala neminovnu psihodramu izme#u majke i djeteta, optuuju je za nepovijesnost i pesimizam. Vratit emo se takvim kritikama. S obzirom na njeno potvr#ivanje teorijske vrijednosti nagona smrti, drugi od gornjih navoda doima se, za$udo, kao obnova pelagijanisti$koga krivovjerja koje nije$e isto$ni grijeh i podrazumije-

Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i njen prikaz krivnje Samo su bolest i starost onemogu ile Freuda da istrai cijelo podru$je koje se odnosilo na * Prezbiterijanska crkva (op. pr.)

36

37

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

va neko priro # eno dobro to ga smrtnici -isklju$ ivo slobodnom voljnom, bez boanske milosti - mogu ispoljit i. Prosvjetiteljskim liberalima moglo bi se to jo u$initi utjenim, ali postmodernisti i relativisti protive se bilo kakvom apriornom kategoriziranju takve vrste. Ranije smo vidjeli da je Freud vjerovao kako se Edipov kompleks rjeava ustanovljenjem Nad-Ja, $uvara na $ela krivnje, do $ega dolazi izme# u $ etvrte i pete godine. Melanie Klein iznijela je miljenje da takvo rjeenje predstavlja "zenit" procesa koji po$ inje mnogo ranije, za prve godine ivota. Evo njene ina $ice. Ona smatra da je dijete programirano stupati u odnose, ali da su mu prvi oni s dijelovima osoba, tj. objektima; a prva prvcata jest sisa. Dojen$ e lieno Ja zamilja kako njegove elje stvaraju toplu sisu koja ga hrani. Kada je zadovoljno hranom, ozna$ava sisu kao neto dobro; ali kada hranom nije zadovoljno ili kad je nema, ozna $ava je kao neto to ga frustrira i napada. Frustriranost sisom intenzivira se katkada do te mjere da dijete spopadne nesavladiv bijes, ili, jo i gore, prvobitni uas osje aja potpunog rasapa. Te osje aje pokuava svladati tako to ih projicira na lou sisu, tako to usta i $mar upotrebljava kao sredstvo pranjenja ili oruje za napad. Ta strategija donosi olakanje sve dok dijete ne

uvidi da loa sisa, pred bijesom to joj ga upu uje, moe uzvratiti i unititi ga. To cijepanje i strah od objekta Melanie Klein naziva "paranoi$no-shizoidnim stajalitem". Postupno, dijete uvi#a da je sisa zaseban entitet koji je dio osobe - druge osobe koja nisam ja - a koja ga voli jer ga dobro hrani. Kad se dijete sjeti svojih bjesova, osjeti se krivim i utu$enim to su oni moda naudili osobi koja ga voli. Tu tugu i alovanje Melanie Klein naziva "depresivnim stajalitem". Tek kada djetetu postane jasno da mu je majka i dalje dobro i da se brine zbog njega, ono uvi#a da nije majku nepovratno povrijedilo te da oni mogu ostvariti zdrav odnos. Freud je proces ustanovljenja nad-ja smjestio u to$ku u kojoj dijete ve donekle vlada verbalnim komuniciranjem, umije em koje moe poboljati agresiju to nudi energiju za taj proces. Usprkos tomu, kod neke je djece izgledalo kao da je njihov nad-ja - njihov psihi$ki roditelj - stroi i skloniji kanjavanju od stvarnih roditelja. Pomaknuvi taj razvojni slijed u prvu godinu ivota, bitno neverbalniju fazu, Melanie Klein otkrila je da je dijete preputeno na milost i milost frustracijama koje su oslobodile njegove agresivne i destruktivne nagone u mjeri da su postali neukrotivi, s malo nade da jezik sabije te osjete u emociju i

38

39

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

miljenje. &inilo se zato da je na kocki tim vie: potreba dojen$eta/djeteta da svoju mrnju isprazni ili projicira, a potom i njegov strah da mu se ta "izgubljena" projicirana mrnja ne vrati, postali su snaniji. Strahovali su od okrutne roditeljske odmazde kao kazne za njihove agresivne fantazije usmjerene protiv tih roditelja... nesvjesno o$ekuju i da ih raskomadaju, odrube im glavu, da ih prodru i tako dalje...27 Ve smo se dobrano udaljili od Wordswor-thovog nezamrenog, nevinog djeteta. No, Melanie Klein potkrijepla je te pretpostavke svojim nevjerojatno opsenim promatranjima i podrobnim biljekama o igri svojih malih pacijenata. Nita $udno, dola je do sli$nih zaklju$aka kao i Freud u vezi s idejom kriminalnosti: dijete koje ustrajava u svojoj zlo i moda pokuava iskoristiti svjesne, trenuta$ne nepodoptine s predvidljivim kaznama za njih, kao na $in da umanji duboko nesvjestan osje aj krivnje i tjeskobe zbog ispoljavanja agresivnosti kojih se jedva sje a. Takva djeca "osjeala bi se primorana biti zlo$esta i kanjena jer je stvarna kazna, ma kako stroga, utjena u

usporedbi s ubojitim napadima koje neprestano o$ekuju od fantasti$no okrutnih roditelja".28 Te ideje, kao i one Wilfreda Biona, najve eg u$enika Melanie Klein, $ine se isprva jo neo-buzdanijima i odbojnijima od Freudovih. No one ipak nude pojmovni okvir koji nam moe pomo i da razumijemo niz neobi$nih pojava: posrtanje iz emocionalne zakinutosti u moralnu izopa$enost u mu$itelja i ubojica, kao u Dozvoli za masovno ubojstvo Henryja Dicka; jeure straha pred razvijanjem zametka epo-nimi$ kog Aliena; seksualnost u razdoblju latencije u panjolskom filmu Sisa i mjesec, gdje dje$a $i reagira na ro#enje brata uop enom op$injeno u sisama svoje majke i svih ena u gradu.29 Vano je upamtiti da Melanie Klein govori o "stajalitima", ne o "fazama". Cjeloivotna psihodrama pojedinca sastojat e se tako od neminovnog i nezatomljivog kla enja izme#u paranoi$no-shizoidnog i depresivnog stajalita. Intenzitet njegovih prvih iskustava u tim stajalitima pruit e mu unutarnju referentnu to$ku za kasnija ponavljanja. Svaka patnja uzrokovana nekim bolnim iskustvom, ma kakve prirode bila, ima neto zajedni $ ko s tugovanjem. Ona po-

40

41

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

novno oivljava dje$je depresivno stajalite, suo$avanje sa svakom neda om i svladavanje te neda e trae djelovanje duevnih procesa koji su sli$ni tugovanju.30 U djetinjstvu, depresivni je poloaj obnovio, $ak i "ponovno oivio", unutarnje dobre likove za koje je dijete mislilo da ih je gotovo pogubno nagrdilo. Premda je u kasnijem ivotu onaj drugi, bio on rod ili prijatelj, u biti mrtav, prosje$ni alovatelj i dalje osje a potrebu da utvrdi ivost svojih sje anja i nazo$nost drugoga u svom ja. Melankolik odudara svojom nesposobno u za to: on samo cmizdri i cmizdri. Psihoanaliti$ka teorija ustvr#uje maloto u vezi sa zdravljem - mjerila za duevnu dobrobit pojedinca i za drutvene odnose koji donose uzajamno ispunjenje. Tu spada i zna$ajno djelo Melanie Klein "Ljubav, krivnja i reparacija", u kojem ponavlja svoja sredinja uvjerenja: U dubini, naa najsnanija mrnja usmjerena je protiv mrnje u nama samima. Osjeaji krivnje temeljni su poticaj za stvaralatvo i rad uop e (pa i onaj najjednostavniji).31

Moda bi, da je dulje boravo s djecom, Freud, poput Melanie Klein, primijetio sljede e: Moram re i da je dojam kako se $ak i sasvim malo dijete bori protiv svojih nedrutvenih sklonosti prili$no dirljiv i dojmljiv.32 I moda tek kada ena i mukarac postanu roditelji te doive neobi$no zbunjuju i fenomen naoko bezgrani$nog dje$jeg bijesa i o$aja, oni kona $no shvate neophodne, a opet obi$ne roditeljske i ljudske obvezanosti na obuzda-vanje i susprezanje ljudske nevolje.

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih Freud i Melanie Klein ugrubo su postavili odrednice psihoanaliti$koga zna $enja krivnje. U ovom poglavlju uvest u "sram", pojam koji se $esto povezuje s krivnjom. Branit u ideju o pounutrenju to ga zahtijevaju oba pojma ne bi li se objasnilo njihovo podrijetlo i stalnost, a opisat u i njihovu spregu s pet osnovnih fizi$kih osjeta. Krivnju obi$no brkaju sa sramom, a oboje se katkada podvodi pod slabo odre# enu

42

43

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

"tjeskobu". Sjetimo li se da tjeskobu osje aju $ak i ivotinje (kao i dojen$ad), uvi#amo da krivnja i sram moraju sadravati neki drugi doivljaj ili sposobnost. Prijeporno je osje aju li ivotinje sram i krivnju. Mada se seljacima i vlasnicima ku nih ljubimaca $ini da njihove voljene ivotinje ispoljavaju sram i krivnju, izgleda da se prije radi o $ovjekovoj drutvenoj konstrukciji. Na kraju krajeva, "loe" svinje i pse vie ne izvode pred sud i ne vjeaju ih kao prije par stolje a. Ljudska sposobnost za te emocije zasniva se na mo i pounutrenja. Ono to se pounutruje moe biti neto isprva vanjsko, ili pak introjekcija ne$eg isprva projiciranog prema vani; a to "neto" jest sila, objekt, objekt kao dio, ili neko jastvo. Sta-roengleski jezik savreno predo$ava tu ideju izrazom koji definira kajanje: agenbite of inwit, "grinja savjesti".33 "Tko u tom kaniba-listi$kom susretu grize koga?" pita Aldous Huxley. Ugledni vidovi jastva grizu neugledne i bivaju i sami ugrizeni, zadobivaju i rane koje se gnoje neizlje$ivim sramom i bezna#em.34 Nitko ne e dovesti u pitanje iskustvenu preciznost osjeta ugriza. Kao to glad nalikuje

unutarnjem "grizenju", isto vrijedi za kajanje. Moda se prigovara ideji "jastava", jer je taj pojam odve sofisticiran kad se radi o malom djetetu. Mogli bismo kazati da psihoanaliza govori o trima razinama mentalne djelatnosti: obi$nom miljenju, dnevnim snovima i nesvjesnoj fantaziji. Neka emocionalna stanja povezana su sa svima njima, no ono skop$ano s fantazijom ostaje svijesti najnepristupa $nije. Razmotrite pri$u ove majke o posjetu Millennium Domeu: "Kada sam to ve$ e stavila svoju trogodinju k er u krevet, upitala me: 'Mama, a imam li ja pokretne stepenice u nogama?'"35 Na razini zbiljske (zajedni$ke) stvarnosti, u trgova$kom centru i na postaji podzemne eljeznice, djevoj$ica moe razmiljati, uspore#ivati kako su velike pokretne stepenice, a kako male njene noge. Otuda i na osnovi predodbe "igra $ke" ona je, jo i prije posjeta Domeu, moda sanjarila o tijelu lutke tako velike da bi $ovjeku trebale ljestve ili pokretne stepenice da do#e do vrha, s unutarnje ili vanjske strane. Ali njena misao - i upravo ona uspostavlja vezu s fantazijom - jest da ona moda ima pokretne stepenice u nogama. No u toj fantaziji ideja djelatnitva ostaje visjeti u zraku jer ona zna da se ne moe "popeti" na vlastite noge. Niti se njene noge mogu "popeti" na nju,
45

44

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

jer gdje je ta "ona" na koju bi se njene noge popele? Ta fantazija pokazuje njeno nastojanje da unese smisao u zagonetku "voljnog pokreta" te, jo i dalje, u mjerila za "ivost". To je dijete premostilo opasnosti alekstimije -nemo i ili osje aja nemo i da se rije$i prona #u i upotrijebe - te izvelo vrlo sloenu, pojmovu i psiholoku, jezi$ nu operaciju. Neto je doku$ila, a to je, u svom najrudime-ntarnijem obliku, ideja sile nad kojom nema nadzor, ali kojoj je - to je presudno - dala obli$je i ime. Mogu e je da se to dijete, ako se ve ranije pozabavilo spomenutom temeljnom zagonetkom, ono takvom svojom opaskom igralo s mamom. Ovdje se ponovno zatje$emo na grani$noj crti koje se psihoanaliza odvaila prihvatiti i istraiti je. Ono to premo uje udaljenost izme#u te trogodinjakinje (a mogu e je da postoje jo nadareniji dvogodinjaci koji kuju takve fantazije) i "neverbalnog" estomjese$nog dojen$ eta upravo je nesvjesno - ili, u svojoj suvremenoj preobrazbi, "nepomiljena poznatost".36 Ve ina bi ljudi rekla da je sram istodobno i vie i manje grozan doivljaj od krivnje. Tomu je pak tako zbog onoga "gdje" koje doivljavamo. "Sram je Pepeljuga neugodnih emocija jer je privukao daleko manje pozornosti od
46

tjeskobe, krivnje i depresije", pie C. Rycroft, izazivaju i u meni trivijalnu fantaziju to bi onda simbolizirala njena $arobna staklena cipelica.37 Razlog te nedovoljne pozornosti Erikson vidi u $injenici da "[sram] u naoj civilizaciji vrlo rano i s lako om apsorbira krivnja". 38 No, on mu barem dodjeljuje stepenicu drugu, za najranijeg djetinjstva - u svom razvojnom prikazu od osam dihotomija s kojima tijekom ivota treba iza i na kraj. Sparuje ga sa "sumnjom", a oboje stavlja u suprotnost prema "autonomiji", stjecanju osje aja cjelovitosti, umjenosti i samodostatne snage s obzirom na primarne tjelesne funkcije -prehranu i lu$enje. Sram je osje aj koji slijedi izloenosti neuspjele autonomije ili hybrisu. Publiku $ini vaa majka/roditelj, statusna skupina, nad-ja, ili vae idealno ja. Zamislite sebe na nekoj gala ve$eri, jedete juhu od graka s estragonom. Ako vam ruka posrne, ubrus e vam se zazelenjeti, lice pocrvenjeti - a crveno i zeleno neto su nevi# eno! No to ako vam zrno graka upadne me#u grudi - ah, kraljevno, kakvih li boja! Te sramotne prizore vide i eprtlja i publika. Postoji jo gore ponienje, a do$arava ga uobi$ajeni izraz to have egg on one's face*, kada eprtlja ne vidi nered koji stvara dok * Imati jaje na licu (op. pr.)

47

Krivnja

jede; sram postaje tim gori to na jajar mora sada izvrtjeti u glavi sve situacije u kojima su ga mogli vidjeti, od doru$ka do radnog mjesta. No, prednji dio tijela koji nismo vidjeli podsje a nas na stranji dio tijela koji ne moemo vidjeti. Upravo doslovna i metafori$ka teko a osje aja odostranosti, skop$ane s izmetom, prolo u i ostavljanjem nevidljivog, nadahnjuje divan Eriksonov aforizam: "Sumnja je sestra srama."39 Roditeljeva ambivalentnost u vezi s djetetom poprimit e jedan oblik s obzirom na poteko e u hranjenju djeteta; no druga $iji e intenzitet pratiti poteko e kod analnog u$enja. Sa stajalita djeteta, pie Erikson, "iz osje aja gubitka samokontrole i iz tu#e natkontrole proizlazi trajno naginjanje sumnji i sramu".40 "Krivnja" se uvodi na sljede em razvojnom stupnju te zajedno s "inicijativom" tvori negativni dio dihotomijskoga para. Krivnja je ovdje, jo jednom, bezimeni preitak edi-povske situacije. Dijete se mora odre i elje da spozna maj$ino tijelo tako to e je preobraziti u elju da spozna nemaj$inski svijet. Kako kae Erikson: "Vizualni sram prethodi auditivnoj krivnji, a ova je osje aj da smo loi, koji kad smo sami sa sobom, kada nitko ne gleda i kada je tiho sve izuzev glasa nad-ja."41 Nae o$i ne mogu vidjeti sebe bez zrcala tu#ih o$i-

48

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

ju, kao to - tragi$no - nae usne ne mogu poljubiti same sebe; ali moemo $ uti, i "unutarnjim" i "vanjskim" uima, naredbe koje si izri$emo. Iz tog je fenomena Isakower zaklju$io da Nad-Ja izvire iz auditivne sfere.42 Reklo bi se da je svojstvo koje odre#uje sram kratko a, do$im krivnja traje. Za Sartrea, pakao je mjesto gdje ne moemo ugasiti svjetlo.43 Sljede i klju$ni moment u vezi sa sramom i krivnjom antropoloke je naravi - razlikovanje izme#u "kultura srama" i "kultura krivnje". Me#u primjere prvih spadaju Japan i Pakistan (o kojem je Salman Rushdie napisao roman Sram), a me#u one druge bilo koja zapadna zemlja - mada su i u njima mogu e potkulture oblikovane sramom, poput vojske. To su drutvene konstrukcije i klju$ni je $imbenik tko se nalazi u toj zatvorenoj skupini. Moda krivnja i sram predstavljaju par jedan za jedan, pa onda u svakoj kulturi vie srama zna$i manje krivnje. Nina Colthart, engleska psihoanaliti$arka koja se preobratila na budizam, mogla je uvjerljivije od Adriana Mo-lea izjaviti: "Ne osje am krivnju."44 Osjet o kojem se najmanje teoretiziralo jest njuh. Freud je iznio pou$no miljenje da je uspravljanjem homo sapiensa novonastalo udaljavanje $ mara, odnosno spolovila, od nosa izmijenilo vrijednost njuha. Ustanovljene

49

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

su stroge klini$ke prakse i vjerski obredi kako bi se izalo na kraj sa strahovanim zna $enjem vonja mjese$nice, smegme i izmeta. &ak se i suvremene kulture razlikuju po tome gdje povla$e granicu neprihvatljivog mirisa. To je osjet koji je u najmanjoj mjeri mogu e nadzirati i koji, moda upravo zbog toga, najsnanije djeluje kada "zaposjedne" svijest - sje ate se mirisa kolskog sapuna, krzna svoga ljubimca, prvog poljupca...? No, moemo li onjuiti sram ili krivnju? Op e je mjesto da moemo nanjuiti strah i da ga ivotinje mogu nanjuiti bolje od ljudi. Ljudski je strah najintenzivniji u dvoboju, okraju bez potpore, te u fizi$ kom, manualnom dvoboju, recimo u boksu. Neposredno pred vrhunac boksa $koga me$a suparnici se na#u u neobi$nom homoerotskom zagrljaju, kada mogu nanjuiti, osjetiti i okusiti krv, znoj, a moda $ak i suze - no svakako strah. Moda je taj strah potaknut iznenadno osvijetenim osje ajem zbunjenosti: "to ja radim ovdje? &ija je to borba? Koji je njen smisao? to e zna $iti pobjeda?" Onaj tko prevlada taj trenutak odnosi pobjedu - zamahom na drugog, od kojeg ponestaje svijest, on moe dovesti do neophodnog odmicanja. Koji je dakle smisao takvih okraja i koji je smisao oklijevanja prije ubojitog udarca?
50

Moda ljudi u tom oklijevanju osje aju strah od nesavladive krivnje to ostvaruju zabranjeno: strah od zadaha grijeha koji truje slatki miris pobjede. Moglo bi ispasti jo jedno tipi$no neumjereno psihoanaliti$ko naga #anje pretpostavimo li da kroz boks ponovno izbija prvobitni $opor. S obzirom na teorijsku prednost Edipovog kompleksa, zanimljivo je da, zapravo, postoji vrlo malo pri$a o borbi oca i sina. &ini se da u toj borbi postoji izvjesna asimetrija u osje aju prava na samoobranu. Sin intuitivno zna da mu je otac potreban iv kako bi mu udijelio identitet koji moe braniti i s njim ivjeti. Mogli bismo zato pretpostaviti da je u mrtvoj to$ ki izme#u oca i sina nesretnog prezimena Gaye* otac-propovjednik osje ao da moe pucati, dok Marvin, njegov sin-kantautor, ni u 44. godini nije osje ao da mu je to doputeno. Njegov noviji top-single zvao se "Seksualno ozdravljenje"! Nakon sinou-morstva, Marvinova majka ($iji je otac ubio njenu majku) ovako jadikuje: "Iz nekog razloga, moj mu nije volio Marvina, a, to je jo gore, nije htio da ja volim Marvina. Marvinu nije dugo trebalo da to shvati." Njegova sestra dome e: "Ne sumnjam da je sam Marvin odlu$io umrijeti na takav na$in. Kaznio je oca, tako to se pobrinuo da mu zagor $a ostatak ivota."45 * Izgovara se kao i gay, "homoseksualac", op.pr.
51

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

Grani$ni slu$aj reaktivne formacije, kada osoba izlazi na kraj s nekom zastrauju om eljom tako to ispoljava suprotnu elju, jest fantazija u kojoj napa eno dijete spaava ocu ivot. To savreno oslikava film Povratak u budu nost. Mladi iz 1980-ih zavrava u 1950-ima, vremenu kada su njegovi roditelji bili mladi. Otkriva da mu je otac lampavi "mekuac" kojeg poniavaju siledije iz razreda. Oklijeva pomo i mu, ali kasnije, kada mu otac padne pred automobil, on iska $e - tako spaava tati ivot, a od udarca automobila gubi svijest.46 Budu i da je tinejder (za razliku od klinca koji se bori protiv zraka) stekao moralnu svijest, on e shvatiti da mu ni taj postupak ne e omogu iti ivot lien krivnje. Je li takvo oklijevanje posljednji ostatak edipovskog bijesa? Vie je milijuna $itatelja i kriti$ara pokualo pruiti kona $no objanjenje Hamleta, te savrene pri$e o oklijevanju. T. S. Eliot slavno je pokrenuo kopernikanski obrat kada je doveo u pitanje njeno savrenstvo te je nazvao "umjetni$kim promaajem" i uveo u jezik opsesivni izraz "[zakinutost za] objektivni korelativ".47 Negdje u isto vrijeme Freud a obojica su objavljivali za Hogarth - je razbijao glavu ba nad time: $injenicom da djetetovo nad-ja ne korelira s objektivnom razinom roditeljske dobrote ili prijetnje.

Naravno, dijete ima apsolutan osje aj obje-ktivne, psihi $ke stvarnosti: svijest o nesavladi-vom bremenu elje, krivnje, srama i straha u sebi, pa i ako ga nitko drugi ne moe v i d j e t i i l i potvrditi. I tako Rosencrantzu i Guildensternu, svojim "prijateljima" koji ga ne razumiju, Ha-mlet moe sasvim istinito poru $iti:

O Boe, mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajna prostranstva - da nemam runih snova. (2,2)* Upravo zato to uo$ava da su se ti snovi/fantazije otjelovili u njegovom stricu - i to runo, sa zadahom seksualnosti - on oklijeva ubiti ga, jer to bi prije nalikovalo samoubojstvu! &ak i kada kae: "Sada bih mogao piti vrelu krv" (3,2), on se ipak tek pomilju udaljio od paraliziranosti mudrovanjem ro#enim iz nesvjesne krivnje. Ako nita drugo, Freudova sugestija, za razliku od Eliotove teorije, $uva posvemanje strahopotovanje pred tom dramom. Premjetaj je jedan od klju$nih pojmova u psihoanalizi. &im se njegova edipovska mrnja premjesti na strica, Hamlet ponovno zapinje. * Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip Torbarina. Zagreb: Sysprint.
53

52

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

U tom posljednjem primjeru elim pokazati kako krivnja moe biti tako intenzivna i prote-jska da se, $ im osje aj za koji je vezana postane savladiv, premjeta na neki nesavladiv osje aj. U toj sferi dolazi do neobi$ne "sinestezije", ne tek ne$ eg kao kad "$ujete" boje, nego takve gdje $ovjekovu tjeskobu zbog neizvjesnosti jednog osje aja osnauje intenzivna osvijetenost nekog drugog. Freud uvodi Lady Macbeth kao savren primjer fenomena koji naziva "upropatenost uspjehom".48 (Dananji adolescenti, od osa-mnaestogodinjaka do tridesetogodinjaka, uspjeh bi definirali kao raspolaganje financijskim sredstvima kojima se, kada god ho ete, moete upropastiti pi em, drogom i seksom. No, $ak i apetiti njihovih junaka mogu obljuta-viti i dovesti do depresije poznate kao "rajski sindrom" - jedna njegova novija rtva je Dave Stewart iz grupe The Eurythmics.) Ostvarenje elja Lady Macbeth kao da osloba#a neku nesvjesnu i krajnje nesavladivu (edipovsku) krivnju koja ne samo da baca sjenu na njeno uivanje u plodovima uspjeha - mo ima kraljice - nego je i gotovo prisiljava da se ubije radi svojevrsne pokore. Kada, na po$etku, $ita proro$anstvo vjetica i zna da Duncan stie, ona se ovako "moli": Do#ite, vi dusi
54

to smrtne misli pratite, spol uzmite mi... Na grud mi ensku do#'te, Ko u$ mi mlijeko uzmite, vi sluge smrti... (1,5)* To je rijedak primjer osobe koja od neke vanjske sile trai da obavi projekciju. Ona je sigurna da ne moe vidjeti ta bi a, u njihovom "bi u nevidnom". U prizoru ubojstva njena razmetljivost doivljava krah pred slikom/obli$jem, lelujavom prikazom Duncanova lica, koje nije bila opazila tijekom netom zavrene gozbe. (Kau da oblici koje osoba ne moe smjesta razaznati u zagonetnim dvostrukim perspektivama odraavaju njezine tjeskobe.) Da nije u snu Bio nalik na oca mog, to sama bih U$inila. (2,2) Mada liena spola i pripita, ona se ne moe posluiti (penisoidnim) bodeima da probode Duncanovo meso: ne usu#uje se ni dotaknuti o$evo tijelo. Nakon umorstva Macbeth vapi za sljepilom i ne uspijeva ispustiti bodee - stoji paraliziran. Po u$injenom djelu Lady Macbeth nalazi * Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip Torbarina. Zagreb: Svsprint.

55

Krivnja

dovoljno manijakalne snage da pogleda mrtvog Duncana i "odbaci" pogrenu Macbethovu predodbu da e krv koju je prolio zarumeniti sva mora: "...al se stidim / Da imam srce tako bijelo... Kap vode e nas o$istiti od tog $ina." (2,2) No Macbeth je prihvatio ideju o neizbrisivoj mrlji. &injenica da u stvarnome svijetu mrlja ne postoji vodi do sinestezije: vizualna odsutnost pretvara se u osje aj trajne tiine koju zvuk uvijek samo to ne razori, zvuk vanjskoga svijeta, glas suda. Pred kraj drame Lady Macbeth vidi neto $ega nema: krvave mrlje od prije sedamnaest godina. Prije nego to su higijenski uloci podarili enama "mo " da lete i plivaju, mrlje od (menstrualne) krvi otkrivale su enskost ene koja se nastoji deseksualizirati, poput papese Ivane ili Teene Brandon. 49 Kod Macbetha, sinestezija kre e od vida prema zvuku i dodiru; kod Lady Macbeth, prema mirisu: Ipak, tko bi bio pomislio da u starcu ima toliko krvi? .. .Tu je zadah jo po krvi; svi mirisi Arabije ne e ga sprati s ove male ruke. Oh! Oh! Oh! (5,1) Dok hoda u snu, ona je sebi nevidljiva i u tom sljepilu dopada svoje smrti, i izbavljenja. Poru$uje nam se da $injenica to je zapela na
56

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

mirisu ukazuje na njenu slabiju moralnu snagu. Macbeth na koncu shva a svoj moralni pad, ali ne i Lady Macbeth. Ne znam bi li imalo ikakvu dijagnosti$ku vrijednost pitati zlo$ince koji je osjet kod njih prevladavao u kojoj ivotnoj dobi, a koji tijekom zlo$ina. Glas krivnje nalik je izlu#uju oj, bezveznoj pop-pjesmi - nezaustavljiv, petlja, Laingov $vor.50 Jill se osje a krivom to se Jack osje a krivim to se Jill osje a krivom to se Jack osje a krivim. Nesretan je jer je kriv to je sretan kada su drugi nesretni te da je pogrijeio kada se oenio osobom koja moe razmiljati samo 0 sre i. I Laing je znao da $ovjeku kojega ne "dijeli [ni] vlas" od vlastelina glamiskog* moe biti i gore: Jimmy McKenzie bio je prokleta napast u duevnoj bolnici jer je naokolo dovikivao svojim glasovima. Jasno, mogli smo $uti samo jednu stranu razgovora, dok smo
* Tj. Macbetha, op. pr.

57

Krivnja

Unesimo smisao: terapija

drugu stranu bar u op im crtama mogli izvesti prema ovom: "Gonite se, jebite se vi gnusni gadovi..." 51
Koji bi to lijek, kakva terapija pomogla jadnom Jimmvju?

I kakvim blagotvornim lijekom zaborava Osnait punu grud od tvari pogubne to kao teak teret lei na srcu? (5,3) Moemo to shvatiti kao proro$ku zabludu o na $ inu na koji funkcionira psihoanaliza. Zanimljivo, to je najslavniji Shakespeareov lije$nik, a u drami je izraena suprotnost izme#u njegove nemo i i gotovo misti$kih iscjeli-teljskih sposobnosti engleskoga kralja. Nemamo prostora za podrobno razmatranje na $ina na koji funkcionira terapija. Moemo iznova ustvrditi ono o$igledno: terapija otvara prostor u kojem jedva upam ene i nesavladive misli i osje aji mogu do i do rije$i i tjelesnog izraza te postati predmetom razgovora koji e omogu iti njihovo zdravo prevladavanje i zaborav. Terapeut ne dri da njegov zadatak uklju$uje nekakvu nadrisve eni$ku ili nadri$uvarsku ulogu, onako kako je definiraju suvremene religijske i politi$ke paradigme. O tim vidovima krivnje brigu vode drava i Crkva. &ovjek svojevoljno moe oti i k ispovjedniku i obaviti pokoru u religijskom smislu, a moe svojevoljno oti i i u zatvor te se pot$initi kaz-neno-popravnim obvezama, izre$ enim i preutnim. No, moda e i nakon toga osje ati neki preostatak nesvjesne krivnje. &ak i naoko obi$ni, dobri ljudi mogu biti na

Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija

Odlu$eno je da se i njegove i nae patnje ublae tako to emo mu priutiti blagodati leukotomije. Stanje mu se poboljalo. Nakon operacije vie nije tumarao naokolo izderavaju i se na svoje glasove, nego: "ta kaete?Daj opet! Glasnije, frajeri, ne I "52 $ujem vas! Pojava leukotomije ostvarila je ono to je za Macbetha i Shakespearea, stolje ima ranije, predstavljalo fantaziju ozdravljenja. Kao i moderni Laingov Svatkovi iz gornjeg teksta, Macbeth se kao kralj osje a krivim jer je dijelom pruzro$io golemo breme krivnje to ga nosi njegova ena. U jednom od svojih najsu-ptilnijih govora Macbeth pita lije$nika: Zar ne moe pomo i dui bolesnoj, Iz svijesti uvrijeenu i$upati tugu, U mozgu zapisane izbrisati smetnje
58

59

Krivnja

Unesimo smisao: terapija

mukama. Doao sam ku i i otkrio da je moj sustanar, koji je prakti$ki uvijek prekratko kod ku e da bi je uprljao, o$istio zahod i kupaonicu i $ak izlatio slavine. "Oh, zbilja ti hvala", rekoh. "Ne $inim dovoljno", rekao je. "&ini i vie nego to je dovoljno", odgovorio sam. "Nije tako", re$e neobi$no tragi$nim glasom. Bio sam iznena # en i, pomalo oklijevaju i, rekao: "Zar krivnja?" "Da", rekao je, i to opet tako tunim glasom da mi se u$inilo kako ne bismo vie trebali razgovarati o tome. To je podru$je psihoanalize. Njeno pravo na to podru $ je i dalje osporavaju religija i ostale paradigme - posebno kad se radi o odre#enom nizu simptoma kao to je opsesivno-kompulzivni poreme aj. Kraticu OCD za takvo stanje (koje je Freud odavno secirao) prva je popularizirala J. Rapoport; ona je jedan tipi$an simptom iskoristila za naslov svoje knjige: Dje$ak koji se nije mogao prestati prati. Taj simptom nije tek proizvod boljih vodoinsta-lacija! Ideju intenzivne, neizbjene krivnje jo je tisu lje ima unatrag do$aravala ideja "skru-puloznosti". Freud je te simptome ponavljanja smatrao na $inima da se savladaju nesavladivi osje aji/emocije, na primjer tjeskoba i krivnja. Rapoportova raskida s takvim objanjenjem i navodi istraivanja koja pokazuju nedoraslost psihoanalize da ublai sli$ ne simptome.

Njezin je etoloki zaklju$ak sljede i: prvobitni nagon za nekom obi$nom aktivno u kao to je odravanje $isto e doma kemijski je zabraz-dio pa se najbolja terapeutska strategija zasniva na medikamentima.53 Osje aj krivnje nije dakle povlaten, u smislu teorije ili tehnike, kao primarni simptom kojim se valja pozabaviti. Upravo je nemo Freudova kolege Josefa Breuera da se kao mukarac nosi s pacijentkinji-nom eljom za njim kao kompleksnim, seksualno i emocionalno pristupa $nim mukarcem, umjesto kao mukarcem kojega definira konkretna profesionalna uloga zasnovana na gotovo stvarolikoj apstinenciji, potaknula Freuda da preispita tu emocionalnu dinamiku te u sredite psihoanaliti$kog procesa stavi pojmove "prijenosa" i "protuprijenosa". 54 Prolost mora to silovitije zakora $ iti u sadanjost, u terapeutski prostor - a to je mogu e jedino "krivim percepcijama" prijenosa, elimo li neku novu budu nost, a ne beskona$no, isprazno sjenoliko ponavljanje. U rekreiranju snanih misli i osje aja koje prijenos olakava lei nada da bi pacijent mogao (uz pomo ) dovriti ili barem nastaviti prijelaz iz paranoi$no-shizoidnog u depresivno stajalite, kako ih naziva Melanie Klein. To su najbolnije seanse, bez obzira na dob pacijenta.

60

61

Krivnja

Zavrna razmiljanja

Kleinova je zastupala psihoanaliti$ko (ako ne i ste$eno maj$insko) stajalite kada je zapisala: "To se u analizi postie isklju$ivo $isto psihoanaliti$kim mjerama, nikako savjetuju i ili ohrabruju i dijete."55 Kako bismo $itatelja podsjetili na suprotnost, dajemo navod iz idovskog obreda za ublaavanje skrupuloznosti: "Neka ti sve bude doputeno, neka ti sve bude oproteno, neka ti sve bude odobreno."56 To je po svemu sude i neobi$no vrijeme - konjunktiv zagovora - to jo jednom pokazuje svu sloenost gramatike ljudskog srca. Druga $iju referentnu to$ku predstavlja $udesno cini$ na krilatica u Ku i od karata, u kojoj zaplotnja$ki ministar $esto svoje doputenje procijedi ovako: "Vi to moete pomisliti: ja nikako ne mogu ni prokomentirati!"57 Netko e moda ustvrditi da bi terapeutska emocionalna apstinencija, $iji je smisao ne usmjeravati i olakavati, mogla na taj na $in postati manipulativna. Takvo obnovljeno zanimanje za psihoanalizu tijekom ezdesetih godina prolog stolje a poklopilo se s takozvanim "otvorenim drutvom"*, to je jedan od totalno pogrenih naziva iz tog stolje a jezi$ne zloporabe. Pravi me-#ugeneracijski dijalog koji bi se okon$ao
* Permissive societv, seksualno tolerantno drutvo (op. pr.)
62

davanjem blagonaklonog doputenja, nije postojao. Nisu se izricali roditeljski blagoslovi, tek preutne kletve mrgodnom utnjom i ozloje-#eno u, guilt-trips, kako su ih zvali. Razlika izme#u psihodinami$ nih i nepsi-hodinami$nih terapija istoga je reda kao i razlika u potencijalnom emocionalnom naboju izme#u ivog kazalita i kina. U svom sjajnom radu "Mrnja u protuprijenosu" Donald Wi-nnicott istrauje unutarnje i vanjske pritiske koje terapeut mora savladati i iskoristiti. 58 Time se ne pori$e vrijednost nepsihodinama-$nih terapija. Uz to, naravno, pacijent na ne-psihodinami$noj terapiji ne gleda film s terapeutom - razlika je jednostavno u tome to e on/ona, na temelju teorije i tehnike, nastojati apstrahirati, kontrolirati, dezinhibirati, "nad"uzdati transferencijalnu dinamiku. Psiho-dinami$ni bi terapeuti mogli posumnjati da u tim drugim terapijama, mada se naoko dolazi do znanja i ponaanja lienih krivnje, srce ili psiha ostaju u biti i dalje skrhani krivnjom.

Odvali kamen: zavrna razmiljanja Kamo odavde kre u razgovori o krivnji u psihoanalizi? Antropoloka i socioloka disciplina trae da ih poveemo.

63

Krivnja

Zavrna razmiljanja

a) Nemilosrdan izra$un sila Homerski heroji nisu nita znali o nezgodnoj rije$i odgovornost, a ne bi u nju vjerovali sve i da jesu. Za njih kao da je svaki zlo$in zapo$injao u stanju duevne klonulosti. Ali takva je klonulost zna$ila da je prisutan i djelatan neki bog... Za njih nije postojala kriva strana; samo krivnja, golema krivnja... Intuicijom koju je moderno doba odbacilo, da je vie nikad ne obnovi, heroji nisu pravili razliku izme#u zla u duhu i zla u djelu, ubojstva i smrti. Krivnja je za njih nalik kamenoj gromadi koja zatvara cestu; opipljiva je, nad-vija se. Moda krivac trpi koliko i rtva. U suo$enju s krivnjom moemo jedino provesti nemilosrdan izra$un sila koje su u igri.59 &udesno je to je Calassova metafora za krivnju, u njegovim uzvienim razmiljanjima o gr$koj mitologiji, istovjetna onoj kod Freudovog $ovjeka-takora. A ti veliki helenisti savreno se podudaraju u jo ne$em. Gornji navod progovara o krivnji skop$anoj s velebnim politi$kim djelima. No, krivnja se skrasila i u ne$ em obi$nom, svakidanjem i krajnje bitnom. Prvobitni je zlo$in djelo koje dovodi do toga da neto to postoji nestane: $in jedenja. Krivnja je tako obvezatna i neuklonjiva...

Bogove ne zadovoljava naturiti $ovjeku krivnju. To ne bi bilo dovoljno jer krivnja je uvijek dio ivota. Ono to bogovi zahtijevaju jest svijest o krivnji. A to je mogu e posti i jedino rtvom.60 Postojale su, i jo ih uvijek ima, mnoge razli$ite drutvene tvorbe. I upitat emo se moda: daju li kulture s ugovorenim brakovima odnosu majke i sina takvu prednost da Edipov kompleks biva bitno ublaen? Ali unato$ iskustvenoj $injenici psihi$ ke dvospolnosti, svaki pojedinac nau$i ivjeti kao jedan spol, s dodijeljenim mu mo ima i popratnim uasima. Moda upravo muki strah i zavist na maternicu nude najbolje objanjenje za knji-evno-antropoloku zagonetku: zato Izak biva spaen, ali ne i Ifigenija? Neki tvrde da je ba muka pristranost, $ak i u psihoanalizi, dovela do slabije uporabe izraza "Elektrin kompleks". Ako je prvobitni trokut izvor psihoanaliti$ke krivnje, onda valja uvaiti i posebnost enskog doivljaja tog trokuta. Svjestan sam, kao mukarac, da pojmovi "enski mazohizam", "erotiziranje enske mrnje prema sebi", "enska nasilnost" i sli$ni zahtijevaju suptilniju teorijsku formulaciju. Na $ in na koji neka kultura locira moralno pravo ene na neki silovit impuls ili reakciju odredit e i njen psiholoki osje aj za to pravo,

64

65

kao i popratnu krivnju koju bi trebala osjetiti. Svaki pomak u toj "ideologiji" utjecat e, unutar tri narataja, na nastajanje nad-ja budu e djece. Na Zapadu, ako ve na Istoku jo ne, raspravlja se o tome jesu li mogu e spolno neutralne definicije "izazvanosti", a otuda i odgovornosti pred zakonom, te moralne krivnje. Ne moemo zamisliti da bi u bilo kojem stolje u prije dvadesetoga neka ena objavila knjigu naslovljenu Evi su namjestili.61 Gr$ki mitovi nisu optuivali Helenu. Novija pojmovna prevrednovanja bacaju tragi$no svjetlo na pri$e iz prolosti, ali i optimisti$ nije svjetlo na budu nost. Ona se odraavaju i na nae i$itavanje tekstova: najnoviji primjer predstavljaju kontroverze vezane uz Sylviju Plath i Teda Hughesa. Vrijedi se prisjetiti da $ak ni Shakespeare, koji je pisao u doba kada je na vlasti bila kraljica, nije pisao "dovoljno" o odnosu majke i k eri. U velikim Shakespeareovim komedijama nema majki, ali je zato mnogo o$eva i k eri. Zato? b) Shvatimo skupinu ozbiljno Neki e, poput Dalala, a za ovo potpoglavlje posu#ujem naslov njegove knjige, kazati da je sljede i teorijski izazov ovaj: "izgraditi mostove izme#u psihoanalize i sociologije". 62 Nadahnjuje ga sintagma iz Freudovog prikaza
66

razrjeenja Edipovog kompleksa: "Ideologije nad-ja" (njegov kurziv). 63 Mogli bismo se dodue prikloniti njegovom propitivanju teorijske i moralne vrijednosti monolitnog individualizma, ali pitanje svejedno ostaje: na koji na $in jedna skupina treba druge skupine? Freud je uo$io "naginjanje agresiji" "bez kojega se [ljudi] ne osje aju ugodno" a isto tako da prezrene potskupine poput idova "pruaju krajnje korisne usluge svojim doma inima".64 Ali kao to nam pokazuje zakrvljenost izme#u kr anskih drava ("sveop e ljubavi"), jedan "neprijatelj" nije dovoljan. Iz dotad nevi# enih barbarstava prolog stolje a, kako na privatnoj razini tako i na dravnoj, ro#ena je ideja o "neosjetljivosti drugog": dovesti do toga da drugi $ovjek ili druga kultura izgubi nadu i pravo na blagostanje, $in je koji zahtijeva osje aj apsolutne krivnje. Ubojstvo i rat opravdavaju se vjerovanjem u nestaicu, poteklo ono iz stvarnosti, mate ili pohlepe. Dojen$e, vjeruju i da mu sisa koju treba moda ne e biti dovoljna, ili da e moda nestati, prima je $itavu, ona mora nestati. Dojen$e ne moe zamisliti da bi i drugi mogli biti gladni. Slijedi savreni razvojni trenutak kada dijete okre e licu prema osobi koja ga hrani kako bi nahranilo svog hranitelja:
67

Krivnja

Koda

vjeruje da ima dovoljno za sve. Narodi nikako da stignu do tog trenutka. Na jednom kraju globalnoga sela nalaze se oni koji izgladnjuju sami sebe; na suprotnom su oni koje je izgladnjela politika. Glad prite#uje muke sa rtvenim noem, a i produuje krivnju. Svi ti razgovori G8 ili za ve$ erom o "problemu" gladi obi$an su bijeg. Da, teko je pri$ati o takvim stvarima - naime, na dva koraka od svijesti nalazi se zastrauju e podru$je grozne krivnje. Mnogima su nepodnoljivi cmizdravi kontraargumenti jednog Alberta Speera ili jedne Myre Hindlev. Dugogodinje, zastrauju e hrpetine njihovih spisa i govora nisu dovele, i ne dovode, bar do trunke uvjerljivog shva anja krivnje, kamoli kajanja, koje bi pokrenulo pomirbeni dijalog. Moda njihova trajna ignorancija i moralna nakaznost predstavlja izljev vje$nog, zbrkanog i besplodnog drutvenog utjecanja tim temeljnim pojmovima.

koja ih kinji. Kau: "Zar nemam pravo to raditi?" Jedini odgovor glasi: "Ovisi i o pravu drugog! I to zna$i to da ne moe primiriti svoju krivnju?" A koliko drugih? Zar to tako# er ne bi mogao biti pokazatelj civiliziranosti: sve iri spektar mogu ih povreda drugog zbog kojih bi se duevno zdrav pojedinac, Seinfeldova "skroz nova ivotinja", trebao osje ati krivim? No, takva krivnja ne bi se zasnivala na nekakvom osje aju grijeha ni na nekom strahu od kazne pa ne bi paralizirala njenog nositelja niti kodila drugom, ve bi olakavala njihovu istinsku prisnost. U tom pokazatelju lei nada u ispravno okolianje, koje e polako protki-vati zajednicu i, iz narataja u narataj, taiti "lou" krivnju koju zahtijeva nad-ja. Moda bih se trebao osje ati krivim ako zaklju$im je svijetu potrebno vie krivnje!

Koda Neosjetljivost drugog. Tko vjeruje u to? Poznato je da pervertiti, ma kako ih definirali, obi$no ne idu na terapiju, a kada odu, ne ele biti "izlije$eni", nego ele tek primiriti krivnju
68 69

Zahvale Volio bih se zahvaliti: Ivanu Wardu iz Freud Museuma na velikodunosti njegova duha i izobilju uredni$kih savjeta; Duncanu Heathu i Jeremju Coxu iz Icona na pruenoj potpori; kolegama mentorima sa Sveu$ilita u Cambri-dgeu na krasnom mentorstvu i podrci; a tu su i oni $ija je naklonost skrivena izme#u redaka: Frangois Danis, Dan Jones, Matthew Jones, Alan MacDonald, Dieter Peetz, Corinna Russell, Ma-ggie Smith i Wendy Thurley.

71

Biljeke
1

Townsend, S. (2000) The Secret Diary of a Provincial Man: Adrian Mole. U: The Guar dian, br. od 15. sije$nja. 2 Meade, M. (2000) The UnrulyLife ofWoody Allen. London: Weidenfeld and Nicolson. 3 Isto. 4 Biblija, Izlazak 20,5. 5 Bruce, L. (1972) The Essential Lenny Bruce. London: Macmillan. 6 Goldhagen, D. J. (1996) Hitler's VVilling Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust. London: Little, Brown. 7 Seinfeld, J. (1998) Seinfeld. SAD: Castle Rock Entertainment. 8 Apokrifno. 9 Linehan, G. i Mathews, A. (1999) Hippies. UK: BBC 2. 1 0 Freud, S. (1979) Inhibitions, Symptoms and Anxiety (1925). U: Freud Library, 10. sv. London: Penguin, str. 240.
73

Krivnja
1 1

Harrison, K. (1997) The Kiss. London: Fourth Estate, str. 142-143. 1 2 Freud, S., pismo Fleissu (1899.) Navedeno prema VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fontana, str. 120. 1 3 Freud S. (2000) Predavanja za uvod u psi hoanalizu, prev. Vlasta Mihavec. Zagreb: Stari Grad, str. 277. 1 4 Ovidije P. N. (2001) Ljubavi; Umije e lju bavi; Lijek od ljubavi, prev. Tomislav Ladan. Zagreb: Signum, Medicinska naklada. 1 5 Kafka F. (1977) "Pisma Felici". U: Kafka, E, Pisma, prev. Mignon Mihaljevi . Zagreb: Zo ra - GZH, str. 268. 1 6 Freud, S. (1979) A Case of Obsessional Neurosis: RatMan (1909) U: Freud Librarv, 9. sv. London: Penguin, str. 70. 1 7 Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916) U: Freud Librarv, 14. sv. London: Penguin, str. 317. 1 8 Butterflies Don't Count. UK: BBC 2, datum nesiguran. 19 VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fon tana, str. 137. 20 Freud, S., Rat Man, str. 84. 21 Isto, str. 121. 22 Freud S. (2000) Totem i tabu, prev. Vlasta Mihavec. Zagreb: Stari Grad. 23 AI t ma n, R. ( 197 1) Mc Ca b e i gos po # a Mi l l er . SAD.

24 25

Ca pr a , F. ( 1946) Di v an i vot . S AD. K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in Normal Ch ild ren" (1927 .) U: Love , Gu ilt and R e p a r a t io n a n d O th e r Wo r k s , 1 9 2 1 -1 9 4 5 . London: Vintage, str. 173. 26 Isto, str. 184. 27 K le in , M. (1 9 8 8 ) "O n C rim in a litv " (1 9 3 4 .) U : K le in , o p . c it, s tr. 258 . 28 Isto. 29 D ic k , H . V . (1 9 7 2 ) L ic e n se d Ma ss Mu r de r . London; Scott, R. (1979) Alien. UK; Luna, B . (1994 ) S isa i mjesec . pan jolska . 30 K l e in , M . (1 9 8 3 ) "T u g o v a n je i ma n i $ n o d e p re s iv n a s ta n ja " (1 9 4 0 ) U : M. K le in , Z a vist i zahvalnost, prev. Anita Sujold i . Zag reb: Nap rijed, str. 88-89. 31 K le in , M. (1 9 8 8 ) "L o v e , G u ilt a n d R e p a ra tion" (1937.) U: Klein, op. cit., str. 340, 335. 32 K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in N o rma l Ch ild ren " (192 7.) U : K lein , op . c it., str. 176. 33 Jo yce , J . (199 1 ) U liks , p rev . Lu ko Pa lje ta k . O p a t i ja : O to k a r K e r o v a n i . J o y c e n a v o d i jedan s ta ri teks t. 34 H u x le y , A . (19 46 ) T he Pe ren n ia l P h ilo sophy. London: Flamingo, str. 309. 35 E n g l e , C. ( 2 0 0 0 ) pi s m o T h e G u a r d i a n u , br . od 8. velja $ e. 36 Bollas, C. (1987) The Shadowofthe Object: Psychoanalysis of the Unthought Known. London: Free Association Books.
75

74

Krivnja

Biljeke
52 53

3 7

Rycroft, C. (1968) Dictionarv of Psychoanalysis. London: Penguin, str. 152. 3 8 Erikson, E. (1963) Childhood and Society. London: Paladin, str. 227.
39

54

Isto, str. 228. Isto. 41 Isto, str. 227.

40
42

55

43

44

45

46

Isakower, O . (1939) "On the Exceptional Po sition o f the Aud ito ry Sphere ". In terna tiona l Journal of Psychoana lys is, sv . 20 . S a rtre , J .-P . (1 99 0 ) In C a mer a (194 4 ) Lo n do n : Pen gu in . C o l ta r t , N . (1 9 9 7 ) F re u d Mu s e u m C o n f e rence, termin za pitanja. Ritz, D. (1985) Divided Soul: Marvin Gaye. London: Michael Joseph, str. 7, 336. Zemeckis, R. (1985) Povratak u budu nost. SAD.
Eliot, T. S. (1999) "Hamlet" (1919), u Tradi

56 57

Isto. R a p o p o rt, J . (1 9 9 0 ) T h e B o y Wh o C o u ld n ' t S to p Was h in g . Lo nd on : Co llin s , s tr. 1 5 . F re u d , S . i B re u e r , J . , S tu d ie s o n H y s te r ia (1895) U: Penguin Freud Librarv, 3. sv. L ondo n . Klein, M. (1988) "Cri minal Tende ncies in N o r m a l C h i l d r e n " ( 1 9 2 7 ) U : Kl e i n , o p . c i t . , str. 176- 177. Ra p o p or t ( 1 9 90) o p. c i t . , s tr . 232. D o b b s , M . ( 1 9 8 9 ) K u a o d k a r at a . L o n d o n : Colli ns; BBC TV, 1990.
Winni cott, D. (1 992) "Hate In The Count er Tra ns fere n ce " ( 19 47) U: Coll ect ed Pa p ers. Lon d on : Karna c. Ca l as s o, R. ( 19 9 4) T h e M a rri a g e of Cad mu s a n d Ha r mo n y ( 1 9 8 8 ) Lo n d on : Vi n t a ge , s t r . 94. Isto, str. 311-313. Kenn ed v, H. (199 3) Ev e Was Fra med. Lon don : Vintage. Dalal, F. (1998) Taking the Group Seriously. Lond on : Jessica Kingslev, str. 121. Isto. Freud, S. (1985) Civilisation and Its Discont en t s ( 1 9 30 ) U: P e n gu i n F r e u d Li b r ar v, 1 2 . sv. Lond on, str. 305.

58

59

47

60 61

cija, vrijednosti i knjievna kritika, prev. Sla ven Juri . Zag reb: Matica hrvatska , s tr. 72 . 48 Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916) U: F reud Lib rarv, 14. sv. London: Penguin, str. 299. 49 A p o k rifn o ; P e irc e , K . (1 9 9 9 ) D e $ k i n ik a d a ne p la $ u. S AD . 50 Laing, R. D. (1970) Knots. London: Penguin, str. 26, 28. 51 L a in g , R . D . (1 9 6 7 ) T h e P o l it ic s o f E x p e rience. London : Pengu in , s tr. 146 .

62

63 64

76

77