Stephen W.

Hawking

BUDU NOST SVEMIRA

I DRUGI ESEJI

SADRAJ

Predgovor 1. Djetinjstvo 2. Oxford i Cambridge 3. Moja iskustva s ALS-om 4. Odnos javnosti prema znanosti 5. Kratka povijest Kratke povijesti 6. Moje stanovite 7. Je li na pomolu kraj teorijske fizike? 8. Einsteinov san 9. Podrijetlo svemira 10. Kvantna mehanika crnih jama 11. Crne jame i djeteca-svemiri 12. Je li sve odre eno? 13. Budu!nost svemira 14. Razgovor: Plo$e za pusti otok Kazalo

7 11 23 31 37 43 51 59 79 95 111 125 137 151 167 187

PREDGOVOR

radova koje sam napisao u razdoblju od 1976. do 1992. godine, a seu od autobiografskih crtica, preko filozofije znanosti do pokuaja da objasnim uzbu enje koja osje!am pred znano!u i svemirom. Svezak zavrava prijepisom emisije Plo e za. pusti otok u kojoj sam sudjelovao. To je osobita britanska serija u kojoj se od gosta trai da se zamisli na pustome otoku i odabere osam plo $a uz koje bi elio provesti vrijeme dok ga ne spase. Na sre!u, ja nisam morao predugo $ekati povratak u civilizaciju. S obzirom da su pisani tijekom esnaest godina, tekstovi odraavaju moje znanje u vrijeme kad su pisani, a nadam se da se ono s godinama pove! avalo. Zato sam naveo nadnevak i prigodu za koju su sastavljeni. Kako je

VAJ SVEZAK JE zbirka

Predgovor svaki napisan kao samostalan tekst, mnoge se pojedinosti u njima ponavljaju. Pokuao sam to umanjiti, no neka su ponavljanja ipak ostala. Mnogi dijelovi ovog sveska osmiljeni su kao predavanja. Moj je govor bio tako nerazgovijetan da sam predavanja i seminare morao drati preko druge osobe, obi$no nekog od mojih studenata koji su me razumjeli ili su $ itali tekst to sam ga napisao. Me utim, 1985. godine sam podvrgnut operaciji nakon koje sam u potpunosti izgubio mo ! govora. Neko vrijeme nisam bio u mogu!nosti komunicirati. Na kraju sam dobio ra $unalni program i za$u uju!e dobar sintetizator govora. Na moje iznena enje, otkrio sam da mogu biti uspjeni javni govornik i obra!ati se brojnoj publici. Uivam objanjavati znanost i odgovarati na pitanja. Siguran sam da jo mnogo toga mogu nau$iti kako bih to radio bolje, ali nadam se da se popravljam. To moete i sami procijeniti $ itaju! i ove stranice. Ne slaem se s gleditem da je svemir tajna, neto to se moe naslutiti, ali ne i potpuno ispitati ili shvatiti. Smatram da se takvim gleditem nanosi nepravda znanstvenoj revoluciji koju je prije gotovo $etiri stotine godina zapo $eo Galileo, a nastavio Newton. Oni su pokazali da se barem neki dijelovi svemira ne ponaaju proizvoljno, ve! se pokoravaju strogim matemati$kim zakonima. Tijekom godina koje su slijedile proirili smo rad Galileja i Newtona na gotovo sva podru$ja svemira. Sada imamo matemati$ke zakone koji upravljaju svime to normalno doivljavamo. Mjerilo je naeg uspjeha da sada moramo troiti milijarde dolara kako bismo izgradili divovske strojeve koji !e ubrzavati $estice do tako visoke energije pri kojoj ne znamo to !e se s njima dogoditi kad se sudare. Te vrlo visoke $esti$ne energije se ne pojavljuju u normalnim prilikama na Zemlji, pa se troenje velikih

svota za njihovo prou$avanje moe $initi akademskim i nepotrebnim. Me utim, one su se pojavile u vrijeme ranog svemira, pa je spoznavanje toga to se pri takvim energijama doga a jedini put da doznamo kako je svemir zapo$eo. Jo uvijek je mnogo toga to o svemiru ne znamo ili ne razumijemo. Ali zna$ajni napredak koji je postignut, posebice u posljednjih stotinu godina, trebao bi nas potaknuti da vjerujemo kako potpuno razumijevanje moda nije izvan naih sposobnosti. Moda nismo zauvijek osueni tapkati u mraku. Moda se probijemo do cjelovite teorije svemira. U tom !emo slu$aju zaista biti Gospodari Svemira. Znanstveni $ lanci u ovom svesku napisani su u uvjerenju da svemirom vlada red koji ve! sada moemo djelomice sagledati, a u budu ! nosti koja nije tako daleka moda !emo ga i u potpunosti shvatiti. Moda je ta nada samo zabluda; moda kona$na teorija ne postoji, a ako i postoji, moda je mi ne!emo otkriti. U svakom je slu$aju bolje teiti potpunom razumijevanju nego bezna u ljudskoga uma. STEPHEN HAWKING 31. oujka 1993.

DJETINJSTVO

8. sije$nja 1942, to$no tristo godina nakon Galilejeve smrti. Ra$unam, me utim, da je istoga dana ro eno jo dvije stotine tisu !a djece. Ne znam je li se ijedno od njih poslije zainteresiralo za astronomiju. Iako su mi roditelji ivjeli u Londonu, ro en sam u Oxfordu. To je zato to su za vrijeme drugoga svjetskog rata Oxfoxd smatrali dobrim mjestom za ro enje: Nijemci su pristali da ne !e bombardirati Oxford i Cambridge, a zauzvrat Britanci ne! e bombardirati Heldelberg i Got-tingen. teta to se takvi civilizirani sporazumi nisu dali proiriti i na druge gradove.
O&EN SAM

* Prva dva poglavlja u ovoj knjizi temelje se na predavanju to sam ga bio odrao u Me unarodnom udruenju za bolesti motornih neurona u Zurichu, rujna 1987., i upotpunjeni su zapisima iz 1991.

12

Stephen W. Hawking

Djetinjstvo

13

Otac mi je bio iz Yorkshirea. Njegov djed, moj pradjed, bio je imu!an seljak. Kupio je previe zemlje i bankrotirao u poljodjeljskoj depresiji po$etkom ovoga stolje !a. Ostavio je roditelje moga oca u neimatini, no ipak su ga uspjeli poslati u Oxford, gdje je studirao medicinu. Zatim se bavio istraivanjima u tropskoj medicini. Godine 1937. otiao je u isto$nu Afriku. Kada je po$eo rat, kopnom je preao Afriku da bi se brodom vratio u Englesku, gdje se dobrovoljno javio u vojnu slubu. Rekoe mu, me utim, da je vredniji u medicinskim istraivanjima. Mati mi je ro ena u Glasgowu u kotskoj, kao drugo od sedmero djece lije$nika op!e medicine. Kad joj je bilo dvanaest godina, obitelj se preselila na jug, u Devon. Kao ni o $eva obitelj, ni njezini nisu bili imu!ni. Ipak, uspjeli su moju majku poslati na Oxford. Poslije Oxforda radila je razne poslove, bila je i porezni inspektor, to joj se nije svi alo. Napustila je taj posao i zaposlila se kao tajnica. Tako je u prvim godinama rata upoznala moga oca. ivjeli smo u Highgateu, u sjevernom dijelu Londona. Moja sestra Mary rodila se osamnaest mjeseci poslije mene. Kau da nisam oduevljeno pozdravio njezin dolazak. Cijelo vrijeme naega djetinjstva me u nama je bilo neke napetosti, potpirivane malom razlikom u dobi. Me utim, kad smo odrasli, ta je napetost nestala, jer poli smo na razne strane. Ona je postala lije$nica, to je mom ocu bilo drago. Moja mla a sestra Philippa ro ena je kad mi je bilo ve! gotovo pet godina i kad sam ve! razumio to se doga a. Sje!am se kako sam jedva $ekao da do e, pa da nas bude troje za igru. Bila je vrlo estoka i imala je dar opaanja. Oduvijek cijenim njezine prosudbe i miljenja. Moj brat Edward doao je znatno kasnije, kad mi je bilo $ etrnaest godina, tako da ga u mom djetinjstvu za-

pravo nije ni bilo. Bio je sasvim razli$ it od ostalo troje djece, potpuno neakademski i neintelektualan. To nam je vjerojatno dobro dolo. Bio je prili$ no teko dijete, ali ga se nije moglo ne voljeti. Moja je najstarija uspomena kako stojim u jaslicama hajgejtskoga Byron Housea i pla $em kao ljuta godina. Svuda oko mene druga su se djeca igrala nekim fantasti$nim igra$kama. Htio sam im se pridruiti, ali bile su mi samo dvije i pol godine i bilo je to prvi put da su me ostavili s nepoznatima. Mislim da je moja reakcija prili$no iznenadila moje roditelje, jer bio sam im prvo dijete, a oni su $itali knjige o razvoju djece u kojima pie da bi djeca s dvije godine trebala po $eti uspostavljati drutvene dodire. Ali toga su me stranog jutra odveli i jo me godinu i pol nisu slali u Byron House. U to vrijeme, tijekom i odmah poslije rata, Highgate je bio podru $ je u kojem je ivjelo dosta znanstvenika i ljudi sa sveu$ilita. U nekoj drugoj zemlji zvali bi ih intelektualcima, ali Englezi nikad nisu priznavali da imaju intelektualaca. Svi su ti roditelji slali djecu u Byron House, koja je za svoje vrijeme bila vrlo progresivna kola. Sje!am se kako sam se roditeljima alio da me tamo ni$emu ne u$e. U toj koli naime nisu vjerovali u tada op!eprihva!eni na$ in utuvljivanja znanja u nekoga. Umjesto toga od vas se o $ekivalo da nau$ ite sami $ itati i ne shva !aju ! i da u$ ite. Na kraju sam ipak nau$ io $ itati, ali tek u prili$ no starijoj dobi, s osam godina. Moja sestra Philippa u$ila je $itati po konvencionalnijim metodama i $ itala je ve ! sa $etiri godine. Ali ona je, uostalom, bila o $ito bistrija od mene. ivjeli smo u visokoj i uskoj viktorijanskoj ku!i koju su moji roditelji vrlo jeftino kupili dok je trajao rat i dok su svi mislili da !e London bombama biti sravnjen sa zemljom. I doista, jedna je V-2 pala nekoliko ku!a dale-

ko od nae. U tom sam trenutku s majkom i sestrom bio negdje drugdje, no moj je otac bio u ku!i. Na sre!u, nije ranjen, a ni ku !a nije bila teko ote!ena. Ali godinama je u ulici bio velik krater od bombe, gdje sam se igrao sa svojim prijateljem Howardom koji je stanovao tri ku!e dalje. Howard mi je bio otkri!e, jer njegovi roditelji nisu bili intelektualci kao to su to bili roditelji sve ostale djece koju sam poznavao. Iao je u op!insku kolu, a ne u Byron House i razumio se u nogomet i boks, sportove koje moji roditelji ni u snu ne bi pogledali. Druga rana uspomena je kako sam dobio prvi vlak. Za vrijeme rata se igra$ke nisu proizvodile, bar ne za doma! e trite. Ali ja sam se strasno zanimao za eljezni$ke modele. Otac mi je pokuao napraviti drveni vlak, ali to me nije zadovoljilo, jer sam htio neto to radi. Tako je otac nabavio rabljeni vlak na navijanje, popravio ga le-milicom i poklonio mi ga za Boi! kad su mi bile tri godine. Taj vlak nije ba najbolje radio. Ali odmah poslije rata otac je otiao u Ameriku, a kad se vratio, brodom Queen Mary, donio je majci najlonske $arape kojih tada u Britaniji nije bilo. Mojoj sestri Mary donio je lutku kojoj se o$i sklapaju kad je polegnete. A meni je donio ameri$ki vlak s plugom pred lokomotivom i tra$nicama koje su ile u osmicu. Jo se sje!am ushita koji me obuzeo kad sam otvorio kutiju. Vlakovi na navijanje bili su dobri, ali zapravo sam elio elektri$ne. Satima sam znao gledati izlog jednoga kluba eljezni$kih modelara u Crouch Endu nedaleko od Highgatea. Sanjao sam elektri$ne vlakove. Napokon, kad su jednom moji roditelji nekamo otili, iskoristio sam to da iz potanske tedionice podignem svu onu malu ute evinu od novca koji su mi poklanjali u sve$anim prilikama poput krstitki. Novac sam potroio na kupnju elektri$nog vlaka, ali, na moje veliko razo$aranje, taj vlak ni-

je dobro radio. Danas imamo potroa$ka prava. Trebao sam odnijeti komplet natrag i zahtijevati da mi trgovac ili proizvo a $ daju drugi, ali u ono je vrijeme op! i stav bio da si sretan ako neto moe kupiti, a ispadne li da je neispravno, to je tvoja zla sre!a. Tako sam platio popravak elektri$ nog motora lokomotive, ali nikad nije radio ba najbolje. Poslije sam, kao tinejder, sklapao makete aviona i brodova. Nikad nisam imao osobito spretne ruke, ali to sam radio zajedno sa kolskim drugom Johnom McCle-nahanom, koji je bio znatno spretniji i $ iji je otac imao radionicu u ku ! i. Uvijek mi je bio cilj napraviti modele koji rade i kojima mogu upravljati. Bilo mi je svejedno kako !e izgledati. Mislim da me taj nagon naveo i da s drugim kolskim drugom, Rogerom Ferneyhoughom, izmislim niz vrlo sloenih igara. Imali smo igru proizvodnje, s tvornicama u kojima su se radili raznobojni proizvodi, ceste i eljeznice kojima se to prevozilo, pa i burzu. Imali smo i ratnu igru koja se igrala na plo $ i od $etiristo $etvornih metara, pa i feudalnu igru, u kojoj je svaki igra$ bio cijela dinastija s punim obiteljskim stablom. Mislim da su te igre, jednako kao vlakovi, brodovi i avioni, nastale iz potrebe da doznam kako stvari funkcioniraju i kako se njima upravlja. Otkad sam po $eo raditi na svom doktoratu, tu su potrebu zadovoljila moja kozmologijska istraivanja. Ako razumijete kako svemir radi, donekle njime i vladate. Radno mjesto moga oca preselilo se 1950. godine iz Hampsteada, nedaleko Highgatea, u novosagra eni Nacionalni institut za medicinska istraivanja u Mill Hillu na sjevernom rubu Londona. Umjesto putovati iz Highgatea, $inilo se razumnijim da se preselimo iz Londona i putujemo u grad. Tako su moji roditelji kupili ku !u u stolnom gradu St. Albansu, tridesetak kilometara sjever-

Djetinjstvo no od Mill Hilla i trideset kilometara sjeverno od Londona. Bila je to prostrana viktorijanska ku!a koja je imala neku otmjenost i arm. Kad su je kupili, moji roditelji nisu bili ba imu!ni, a moralo se na njoj obaviti dosta posla prije no to smo mogli useliti. Poslije toga je otac, kao pravi Jorkirac, odbio pla!ati ikakve daljnje popravke. 'inio je to je mogao da se ku!a ne raspadne i da ostane oli$ena, no bila je to velika ku!a, a on ba nije bio majstor u takvim stvarima. Me utim, ku!a je bila $vrsto gra ena i izdrala je takvu nebrigu. Roditelji su je prodali 1985. godine, kad mi je otac bio jako bolestan (umro je 1986.). Nedavno sam je vidio. ' ini se da na njoj nisu mnogo radili, ali jo uvijek izgleda jednako. Ku! a je bila projektirana za obitelj s poslugom i u sobi za serviranje je bila plo $ a na kojoj se moglo vidjeti iz koje se sobe zvonilo. Mi, naravno, nismo imali poslugu, ali moja je prva soba bila sobica u obliku slova L koja je vjerojatno bila namijenjena sobarici. Traio sam je na prijedlog svoje sestri$ ne Sarah koja je bila neto starija od mene i koju sam jako volio. Jedna od najprivla$nijih stvari u toj sobici bilo je to to se kroz prozor moglo izi!i na krov barake za bicikle, a odatle sko $iti na zemlju. Sarah je bila k! i Janet, najstarije sestre moje majke, koja se kolovala za lije$ nicu, a udala za psihoanaliti$ara. ivjeli su u prili$no sli$ noj ku!i u Harpendenu, selu osam kilometara sjevernije. Oni su bili jedan od razloga naega preseljenja u St. Albans. Biti blizu Sarah bilo mi je prava premija i $esto sam autobusom iao u Harpen-den. St. Albans je podignut uz ostatke staroga rimskog grada Verulamiuma, koji je bio, nakon Londona, najvanije rimsko naselje u Britaniji. U srednjem vijeku tu je bio najbogatiji britanski samostan. Sagradili su ga oko groba svetog Albana, rimskoga centuriona za kojega kau da je bio prvi $ ovjek koji je u Britaniji ubijen zbog

17

kr!anske vjere. Sve to je ostalo od opatije vrlo je velika i prili$ no runa opatijska crkva i stara ulazna zgrada, koja je poslije uklju$ena u kolu koju sam poha ao. St. Albans je u usporedbi s Highgateom ili Harpen-denom bio nekako naporan i konzervativan. Moji roditelji jedva da su se tamo s nekim sprijateljili. Dijelom je to bilo njihovom krivnjom, jer su im naravi, pogotovo o $eva, bile prili$ no usamljeni$ke. Ali pokazivalo je to i drugi tip pu$anstva; nitko od roditelja mojih kolskih drugova ne bi mogao odgovarati opisu intelektualca. U Highgateu je naa obitelj bila neto prili$no normalno, no u St. Albansu mislim da su nas sigurno smatrali ekscentri$ nima. Taj je dojam poja$avalo ponaanje mog oca, kojemu nije bilo do vanjskoga dojma ako je na tome mogao utedjeti. Kad je bio mlad, njegova je obitelj bila vrlo siromana, a to je na njemu ostavilo trajan pe$at. Nije se mogao prisiliti da potroi novac na svoju udobnost $ak ni kad si je to, u kasnijim godinama, mogao priutiti. Nije htio potroiti na centralno grijanje iako je bio zimogroljiv. Umjesto toga nosio je nekoliko dempera i ku!ni ogrta$ preko obi$ne odje!e. Bio je, me utim, vrlo velikoduan prema drugima. Pedesetih je godina mislio da si ne moemo priutiti nov automobil i kupio je predratni londonski taksi, pa smo on i ja izgradili metalni hangar umjesto garae. Susjedi su se ljutili, no nisu nas mogli sprije $ iti. Ja sam, poput ve! ine dje $aka, osje! ao potrebu sklada s okolinom i stidio sam se roditelja. No njih to nije zabrinjavalo. Kad smo stigli u St. Albans, poslali su me u Srednju djevoja$ku, koja je, usprkos imenu, primala i dje$ake do. desete godine starosti. Nakon jednoga polugodita, otac je otiao na jedno od svojih gotovo redovitih godinjih putovanja u Afriku, ovaj put na neto dulje vrijeme, gotovo $etiri mjeseca. Mati nije htjela ostati sama cijelo to

Djetinjstvo vrijeme, pa je sa mnom i s mojim sestrama otila u posjet svojoj kolskoj kolegici Beryl koja je bila udana za pjesnika Roberta Gravesa. ivjeli su u selu zvanom Deya, na panjolskom otoku Majorci. Bilo je to samo pet godina poslije rata i panjolski diktator Francisco Fran-co, saveznik Hitlera i Mussolinija, jo je bio na vlasti. (U stvari ostao je na vlasti jo dvadeset godina.) Bez obzira na to, moja majka, koja je prije rata bila $ lan Saveza mladih komunista, pola je brodom i vlakom s dvoje male djece na Majorcu. Unajmili smo ku!u u Deyi i bilo nam je jako dobro. Zajedno s Robertovim sinom Williamom imao sam privatnog u$itelja. Bio je to Robertov ti!enik kojega je vie zanimalo da napie dramu za edinburki festival nego da nas ne$ emu podu$ i. Tako nam je svaki dan davao da pro$itamo jedno poglavlje Biblije i o tome neto napiemo. Tako nas je htio u$iti ljepoti engleskoga jezika. Do moga odlaska proli smo cijeli Postanak i dio Izlaska. Jedna od glavnih stvari kojima me u$ io bila je da mi re$enice ne smiju po $injati s "i". Rekao sam mu da u Bibliji ve! ina re$enica po $inje s "i", a on je odgovorio da se engleski promijenio od vremena kralja Jakova. Ako je tako, rekoh, zato nas tjera da $itamo Bibliju? Ali bilo je uzalud. Robert Graves tada je bio jako oduevljen biblijskom simbolikom i mistikom. Kad smo se vratili s Majorce, poslali su me na godinu dana u drugu kolu, a zatim sam pristupio takozvanom ispitu "preko jedanaest". Bio je to test inteligencije kojem su tada pristupala sva djeca koja su traila bolje kolovanje. Sada je ukinut, uglavnom zato to je mnogo djece iz srednje klase na njemu padalo i poslano u neakademske kole. Ali ja sam uglavnom znatno bolje prolazio na testovima i ispitima nego u svakodnevnom radu, pa sam proao taj test i dobio mjesto u koli u St. Alban-su.

19

Kad mi je bilo trinaest godina, otac je htio da pokuam oti!i u Westminstersku kolu, jednu od glavnih "javnih" to zna$ i privatnih kola. U to je doba me u klasama postojala velika razlika u naobrazbi. Moj je otac mislio da je njegov nedostatak prodornosti i veza doveo do toga da su ga prestizali ljudi manjih sposobnosti, ali ve !e drutvene spretnosti. Budu! i da mi roditelji nisu bili imu!ni, morao sam dobiti stipendiju. Me utim, u vrijeme ispita za stipendiju bio sam bolestan, pa nisam pristupio. Tako sam ostao u koli u St. Albansu. Tamo sam dobio naobrazbu koja je bila jednako dobra, a moda i bolja nego u Westminsteru. Nikad nisam drao da me nedostatak drutvene spretnosti ko $ i. Englesko je obrazovanje u to doba bilo vrlo hijerarhijsko. Ne samo to su se kole dijelile na akademske i neakademske, nego su se i akademske kole dijelile u ogranke A, B i C. To je bilo dobro za one u ogranku A, ne ba tako dobro za one u B, a vrlo loe za one u C, koje je obeshrabrivalo. Na temelju rezultata testa "preko jedanaest" ja sam doao u skupinu A. Ali nakon prve godine, svi koji su bili ispod dvadesetog mjesta u razredu, bili bi premjeteni u skupinu B. To je bio teak udarac njihovu samopouzdanju i od toga se neki nikad ne bi oporavili. U prva dva roka na St. Albansu bio sam dvadeset $etvrti i dvadeset tre ! i, no u tre ! em sam bio osamnaesti. Tako sam se provukao. Nikad nisam bio u boljoj polovini razreda. (Bio je to vrlo bistar razred.) Radovi su mi bili vrlo neuredni, a rukopisom sam tjerao nastavnike u o $aj. Ali kolski su mi drugovi dali nadimak Einstein jer su valjda o $ekivali da ! e biti bolje. Kad mi je bilo dvanaest godina, jedan se moj prijatelj o vre! icu bombona kladio s jednim drugim da nikad ne!u nita posti! i. Ne znam je li ta oklada ikad rijeena i tko je dobio.

20 Imao sam pet~est bliskih prijatelja, a s ve! inom se jo druim. Znali smo nadugo raspravljati o svemu i sva$emu, od daljinski upravljanih maketa do vjere i od pa-rapsihologije do fizike. Jedna od stvari o kojima smo razgovarali bio je postanak svemira i bi li za nastanak i postojanje svemira bio potreban kakav bog. 'uo sam da se svjetlost dalekih galaktika pomi$ e prema crvenom dijelu spektra i da bi to trebalo zna$ iti da se svemir iri. (Skretanje prema plavom zna$ilo bi da se stee.) Ali bio sam siguran da za pomak u crveno mora postojati i neki drugi razlog. Moda se svjetlost na putu do nas umorila i od toga pocrvenjela. Svemir koji se u bitnome ne mijenja i vje $ no traje $ inio se znatno prirodnijim. Tek nakon dvije godine istraivanja za doktorat shvatio sam da sam pogrijeio. Stigavi do zadnje dvije kolske godine, htio sam se specijalizirati za matematiku i fiziku. U koli je bio poticajan profesor matematike, g. Tahta, a kola je upravo bila izgradila novu matemati$ku u$ ionicu koja je matemati$kom razredu bila glavna u$ionica. Ali otac je bio jako protiv toga. Mislio je da za matemati$are ne!e biti posla, osim nastavni$kog. Zapravo bi njemu bilo najdrae da sam poao na medicinu, no ja se nisam zanimao za biologiju, koja mi se $ inila previe opisnom i nedovoljno fundamentalnom. K tomu, biologija je u koli prili$no nisko kotirala. Najbistriji momci bavili su se matematikom i fizikom, a oni manje bistri biologijom. Otac je znao da se ne elim baviti biologijom, pa me tjerao da uzmem kemiju i samo malo matematike. Mislio je da !e mi tako mogu!nost izbora izme u prirodnih znanosti ostati otvorena. Sada sam profesor matematike, ali otkad sam sa sedamnaest godina napustio St. Albans nisam poha ao nikakvu slubenu nastavu matematike. Matematiku koju sada znam morao sam nau$ iti usput. Nadzirao sam stu-

Djetinjstvo

21

dente u Cambridgeu, i bio sam tjedan dana pred njima u nastavi. Moj se otac bavio istraivanjima tropskih bolesti i $esto me vodio u svoj laboratorij u Mill Hillu. Volio sam to, pogotovo promatrati kroz mikroskope. Tako er me vodio u ku!u kukaca, gdje je drao komarce zaraene tropskim bolestima. To me zabrinjavalo jer mi se uvijek $ inilo da nekoliko komaraca slobodno leti uokolo. On je bio vrlo marljiv i predan svom istraivanju. Bio je poneto svadljiv jer je imao dojam da ga prestiu drugi, koji nisu tako dobri, ali dolaze iz odgovaraju ! ih sredina i imaju odgovaraju!e veze. 'esto me upozoravao na takve. No $ ini mi se da je fizika neto druk$ ija od medicine. Nije vano u kakvu kolu ide ili s kim si u rodu. Vano je to radi. Uvijek me jako zanimalo kako stvari rade i rado sam ih rastavljao da vidim kako su napravljene, no nisam bio tako spretan u ponovnom sklapanju. Moje prakti$ne sposobnosti nikad nisu bile ravne teorijskim zanimanjima. Moj je otac poticao moje zanimanje za prirodoslovlje, pa me podu$avao i u matematici, dok nisam doao predaleko za njegovo znanje. S tim iskustvom i s o $evim zanimanjem, drao sam da bih se prirodno trebao baviti znanstvenoistraiva$kim radom. U ranoj mladosti nisam razlikovao jednu prirodnu znanost od druge. Ali od trinaeste ili $etrnaeste godine znao sam da elim istraivati fiziku, jer je ona najtemeljnija znanost. Bilo je to usprkos $injenici da je fizika u koli bila najdosadniji predmet, jer mi je bila tako laka i o $ita. Kemija je bila znatno zabavnija, jer su se stalno doga ale neo $ekivane stvari, poput eksplozija. Ali fizika i astronomija davale su mi nade da !u shvatiti odakle smo doli i zato smo ovdje. Htio sam premjeriti najve!e dubine svemira. Moda sam u tome donekle i uspio, ali jo je mnogo toga to elim doznati.

OXFORD I CAMBRIDGE

da po em na Oxford ili Cambridge. On sam poha ao je oksfordski University College, pa je drao da bih se trebao tamo prijaviti, jer bi mi to dalo ve!u vjerojatnost da !u u!i. U ono doba University College nije imao nastavu matematike, to je bilo dodatni razlog zato je htio da se bavim kemijom. Mogao sam umjesto matematike pokuati dobiti stipendiju iz prirodoslovlja. Ostatak obitelji otiao je na godinu dana u Indiju, no ja sam morao ostati i obaviti prijemne ispite i upis. Moj je razrednik mislio da sam premlad za Oxford, no ja sam, u oujku 1959. s jo dvojicom momaka, koji su bili godinu ispred mene, doao na ispite za stipendiju. Bio sam uvjeren da sam slabo proao i bio sam jako potiten kada
OJ JE OTAC JAKO ELIO

25 su za vrijeme prakti$nog dijela ispita nastavnici razgovarali s drugima, a ne sa mnom. A onda, nekoliko dana nakon to sam se vratio iz Oxforda, stigao je brzojav koji je javljao da sam dobio stipendiju. Bilo mi je sedamnaest godina i ve! ina momaka na mojoj studentskoj godini odsluila je vojsku i bili su stariji od mene. Prve sam godine i dio druge bio prili$ no usamljen. Tek sam se u tre!oj godini tamo osje!ao doista dobro. U Oxfordu je tada op!e raspoloenje bilo vrlo neradno. O$ekivalo se od vas da budete sjajni i bez napora, ili da prihvatite svoja ograni$enja i prihvatite diplomu $etvrtog razreda. Truditi se da dobijete bolji razred ili ocjenu dralo se znakom da ste sivi $ovjek, to je najgori epitet u oksfordskom rje$ niku. U ono je vrijeme studij fizike na Oxfordu bio ure en tako da je bilo osobito lako izbje! i rad. Obavio sam jedan ispit prije drugog stupnja, a onda sam tri godine bio na Oxfordu sa samo zavrnim ispitima na kraju. Jednom sam izra$unao da sam u tri godine boravka tamo radio samo oko tisu!u sati, prosje$no jedan sat dnevno. Nisam ponosan na taj nerad. Samo opisujem svoje tadanje raspoloenje, koje je bilo zajedni$ko s ostalim studentima; bilo je to raspoloenje potpunog dosa ivanja i osje!aja da se ni za to ne vrijedi potruditi. Jedan od u$ inaka moje bolesti bio je da se sve to promijenilo: Kad se suo $ite s mogu! no!u skore smrti, to vas natjera da shvatite kako ivot vrijedi ivjeti i da mnogo toga elite u$initi. Zbog nedovoljnog rada, namjeravao sam zavrni ispit pro!i tako da obradim probleme iz teorijske fizike i izbjegnem pitanja koja bi traila $injeni$ no znanje. No! prije ispita nisam spavao od iv$ane napetosti, pa mi dakle nije dobro ni ilo. Bio sam na rubu izme u prvorazredne i drugorazredne ocjene, pa su me ispitiva$ i trebali usmeno ispitati da vide kakvu !e mi ocjenu dati. Na ispitu su me pitali o budu! im planovima. Odgovorio sam da se elim baviti istraivanjima. Ako mi daju prvi stupanj, i! i !u na Cambridge. Dobijem li drugi, ostajem u Oxfor-du. Dali su mi prvi. Osje!ao sam da postoje dva mogu!a podru$ja teorijske fizike koja su dovoljno fundamentalna i u kojima bih mogao istraivati. Jedna je bila kozmologija, prou$avanje vrlo velikog. Druga je bila fizika elementarnih $estica, prou$avanje vrlo malog. Elementarne sam $ estice smatrao manje privla$nima jer, iako su tada znanstvenici nalazili mnoge nove $estice, jo nije bilo prave teorije. Sve to su mogli u$initi bilo je slagati ih u obitelji, kao u botanici. U kozmologiji, me utim, postojala je dobro razra ena teorija, Einsteinova op!a teorija relativnosti. U Oxfordu tada nitko nije radio na kozmologiji, ali u Cambridgeu je bio Fred Hoyle, najugledniji britanski astronom toga doba. Moja prijava za istraiva$ ki rad u Cambridgeu bila je prihva!ena pod uvjetom da dobijem prvi stupanj, no na moje nezadovoljstvo voditelj mi nije bio Hoyle, nego $ovjek imenom Denis Sciama, o kojem nisam nita znao. Na kraju je to ispalo i bolje. Hoyle je $esto bio u inozemstvu i vjerojatno ga ionako ne bih $esto vidio. S druge strane, Sciama je bio tamo, i uvijek je bio poticajan, iako se $esto nisam slagao s njegovim idejama. Budu!i da se ni u koli ni u Oxfordu nisam mnogo bavio matematikom, op! a mi je relativnost na po $etku bila vrlo teka i nisam brzo napredovao. Tako er, zadnje godine u Oxfordu sam primijetio da sam postao vrlo nespretan u pokretima. Brzo nakon dolaska u Cambridge, dijagnosticirana mi je ALS, amiotrofi$ na lateralna skleroza, ili bolest motornih neurona, kako je zovu u Engleskoj. (U Sjedinjenim Dravama tako er je zovu Lou Geh-rig's disease, bolest Loua Gehriga) Lije$ nici mi nisu mogli na! i lijeka niti obe!ati da se bolest ne!e pogorati.

Oxford i Cambridge Najprije se $ inilo da se bolest razvija prili$ no brzo. ' inilo se da nema mnogo smisla raditi na istraivanjima, jer se nije o$ekivalo da !u ivjeti dovoljno dugo da zavrim doktorat. Me utim, s vremenom bolest kao da je usporila. Po $eo sam shva!ati op!u teoriju relativnosti i napredovati u poslu. Ali ono to je doista dovelo do napretka je to to sam se zaru $ io s djevojkom imenom Jane Wilde, koju sam upoznao nekako istodobno kad su mi dijagnosticirali ALS. To mi je dalo razloga da ivim. Ako smo se kanili eniti, morao sam se zaposliti, a da bih se zaposlio, morao sam doktorirati. Tako sam dakle po$eo prvi put u ivotu raditi. Na moje veliko iznena enje, to mi se svidjelo. Netko je jednom rekao: znanstvenici i prostitutke pla!eni su da rade ono u $emu uivaju. Prijavio sam se za posao istraiva$a na Gonville and Caius Collegeu (to se izgovara Keys). Nadao sam se da !e Jane otipkati moju prijavu, no kad me dola posjetiti u Cambridgeu, ruka joj je bila u gipsu, jer ju je slomila. Moram priznati da sam pokazao manje saaljenja nego to je trebalo. Me utim, bila je to lijeva ruka, pa je mogla po mom diktatu napisati prijavu, a naao sam nekoga drugog da je natipka. U prijavi sam morao navesti imena dviju osoba koje mogu dati reference o mom radu. Moj je pro $elnik predloio da zamolim Hermanna Bondija. Bondi je tada bio profesor matematike na Kings Collegeu u Londonu i stru$njak za op!u teoriju relativnosti. Nekoliko sam se puta susreo s njim, a on je poslao jedan rad koji sam napisao $asopisu Proceedings of the Royal Society. Nakon nekog predavanja koje je odrao u Cambridgeu zamolio sam ga, a on me rastreseno pogledao i rekao da, u $ init !e to. O$ito me se nije sjetio, jer kad mu je koled pisao i zamolio ga za reference, odgovorio je da me ne pozna.

27

Danas se koledima prijavljuje toliko ljudi za istraivanja da ako netko na koga se kandidat pozove za referencu odgovori da ga ne pozna, to zna$ i kraj karijere. Ali ono su bila mirnija vremena. Koled mi je pisao da me obavijesti o neugodnom odgovoru $ovjeka na kojeg sam se pozvao, a moj se voditelj bacio na Bondija i osvjeio mu pam!enje. Bondi mi je tada napisao referencu koja je bila vjerojatno znatno bolja no to sam zasluio. Dobio sam posao i otad sam $ lan Caius Collegea. To je zna $ ilo da se Jane i ja moemo vjen$ ati, to smo i u$ inili u srpnju 1965. Jednotjedni medeni mjesec proveli smo u Suffolku, jer si vie od toga nisam mogao priutiti. Zatim smo otili na ljetnu kolu op!e relativnosti na Sve$ilite Cornell u dravi New York. To je bila pogrena odluka. Bili smo u studentskom domu punom parova s malom bu$ nom djecom i to je bilo prili$an napor za na brak. S druge strane, me utim, ta mi je ljetna kola bila vrlo korisna, jer sam upoznao mnoge od vode!ih ljudi na tom podru$ju. Do 1970. godine moj se istraiva$ki rad odnosio na kozmologiju, prou$avanje svemira na veliko. Najvaniji mi je rad u tom razdoblju bio o singularnostima. Promatranja dalekih galaktika pokazuju da se one udaljuju od nas: svemir se iri. To pokazuje da su galaktike nekad morale biti blie jedna drugoj. Tako se postavlja pitanje: Je li u prolosti bilo vrijeme kada su galaktike bile jedna na drugoj, a gusto !a svemira beskrajna? Ili je postojala prethodna faza skupljanja u kojoj su galaktike uspjele izbje! i da se me usobno sudare? Moda su proletjele jedna pokraj druge i po $ele se odmicati jedna od druge. Da bi se na to pitanje moglo odgovoriti, bile su potrebne nove matemati$ke tehnike. Takve su tehnike razvijene izme u 1965. i 1970, a razvili smo ih najvie Roger Penro-se i ja. Penrose je tada bio u Birkbeck Collegeu u Londo-

nu; sada je na Oxfordu. Tim smo se tehnikama posluili da pokaemo kako je, ako je op!a teorija relativnosti to$na, nekada moralo postojati stanje beskrajne gusto !e. To stanje beskrajne gusto !e nazvano je singularno-!u Velikog praska. To zna$ i da znanost ne!e mo !i predvidjeti kako je svemir nastao, ako je op!a teorija relativnosti to $na. Me utim, moji noviji radovi ukazuju na to da je mogu!e predvidjeti kako nastaje svemir ako se u obzir uzme teorija kvantne fizike, teorija vrlo malog. Op!a teorija relativnosti tako er kae da !e se masivne zvijezde uruiti u sebe kad potroe svoje nuklearno gorivo. Rad koji smo obavili Penrose i ja pokazao je da se te zvijezde nastavljaju uruavati dok ne do u do sin-gularnosti beskrajne gusto !e. Ta bi singularnost bila kraj vremena, bar za zvijezdu i sve na njoj. Gravitacijsko polje te singularnosti bilo bi tako jako da svjetlost ne bi mogla pobje!i iz podru$ja oko nje, jer bi je gravitacijsko polje usisalo natrag. Podru$je s kojega se ne moe pobje! i zove se crna jama, a njegove se granice zovu doga aj-ni obzor. Tko god ili to god upadne u crnu jamu preko doga ajnog obzora do!i !e u singularnosti do kraja vremena. Mislio sam na crne jame legavi jedne no ! i 1970, kratko nakon to mi se rodila k ! i Lucy. Iznenada sam shvatio da mnoge od tehnika koje smo Penrose i ja razvili da bismo dokazali singularnosti, mogu biti primjenjive i za crne jame. Pogotovo podru$je doga ajnog obzora, rub crne jame, ne moe se vremenom smanjiti. A kad se dvije crne jame sudare i spoje, pa tako stvore jednu jamu, podru$je obzora te kona$ne jame trebalo bi biti ve!e od zbroja podru$ ja obzora izvornih crnih jama. To je postavilo vanu granicu koli$ ini energije koja bi se mogla emitirati u takvom sudaru. Toliko me to uzbudilo da te no!i nisam mnogo spavao.

Od 1970. do 1974. radio sam uglavnom na crnim jamama. Ali 1974. godine doao sam do svoga vjerojatno naj$udesnijega otkri!a: crne jame nisu potpuno crne! Uzme li se u obzir ponaanje tvari na malo, $estice i zra$enje mogu istjecati iz crne jame. Crna jama zra$ i kao da je vru!e tijelo. Od 1974. radio sam na povezivanju op!e teorije relativnosti i kvantne mehanike u jednu $ vrstu teoriju. Jedan od rezultata bila je pretpostavka koju sam iznio 1983. godine s Jimom Hartleom s Kalifornijskog sveu$ ilita iz Santa Barbare: da su i vrijeme i prostor kona$ ni, ali nemaju ni ruba ni granica. Mogli bi biti poput Zemljine povrine, ali s dvije dimenzije vie. Zemljina je povrina kona$na kad je rije$ o prostoru, ali nema granica. Ni na jednom od svih svojih putovanja nisam uspio pasti s ruba svijeta. Ako je ta pretpostavka to$na, onda nema singularnosti, a zakoni prirode vrijedili bi svuda, pa i na po $etku svemira. Na$in kako svemir nastaje tako bi bio odre en zakonima znanosti. To bi zna$ ilo da sam moda uspio u svojoj tenji da doznam kako je svemir nastao. Ali jo ne znam zato je nastao.

MOJA ISKUSTVA S ALS-om*

ti je imati ALS? Moj je odgovor: ne ba bogznakako. Nastojim ivjeti to normalnijim ivotom i ne misliti u kakvom sam stanju ili aliti za onim to ne mogu raditi, $ega i nema tako mnogo. Vrlo me jako pogodilo kad sam otkrio da imam bolest motornih neurona. Kao dijete nisam imao jako dobru koordinaciju. Nisam bio dobar u igrama loptom, pa mi moda i zato nije bilo stalo do sporta i tjelesnih aktivnosti. Ali kad sam otiao na Oxford stvari kao da su se promijenile. Bavio sam se kormilarenjem i veslanjem. Nisam ba bio na razini za onu utrku $amaca, ali sam prolazio na natjecanjima pojedinih koleda.
*Govor na konferenciji Britanskog udruenja za bolest motornih neurona, Birmingham, listopad 1987.

RLO ME 'ESTO PITAJU: Kako

Moju iskustvu s ALS-om Me utim, na tre!oj godini Oxforda, primijetio sam kako kao da postajem nespretniji, pa sam jedanput ili dvaput i pao bez nekog vidljivog razloga. Ali tek kad sam se naao na Cambridgeu, godinu dana kasnije, moja majka primijetila je to i poslala me obiteljskom lije$niku. On me uputio specijalisti, pa sam, brzo nakon dvadeset i prvoga ro endana, otiao u bolnicu na pretrage. Tamo sam proveo dva tjedna, za koje sam vrijeme proao mnogo raznih pretraga. Uzeli su mi uzorak mii!a iz ruke, nabadali su me elektrodama, ubrizgavali mi neku radio-kontrastnu teku!inu u kraljenicu i promatrali kako ide gore-dolje dok oni ljuljaju leaj. Nakon svega toga nisu mi rekli to mi je, osim da to nije multipla skleroza i da sam atipi$ an slu $aj. Shvatio sam, me utim, da o $ekuju da se stvar nastavi pogoravati i da mi ne mogu nikako pomo !i, osim to !e mi davati vitamine. Shvatio sam da od toga ne o$ekuju velik uspjeh. Nije mi se pitalo o pojedinostima, jer bilo je o $ito da su loe. Shvatiti da imam neizlje$ivu bolest koja !e me vjerojatno ubiti za nekoliko godina bilo mi je prili$an ok. Kako mi se takvo to moglo dogoditi? Zato bih bio na takav na$ in prekinut? Me utim, dok sam bio u bolnici vidio sam kako u krevetu preko puta neki dje $ ak, kojeg sam povrno poznavao, umire od leukemije. To nije bio lijep prizor. Bilo je jasno da ima ljudi kojima je gore nego meni. Ako nita drugo, od svoje se bolesti nisam osje!ao bolesno. Kad god mi do e da se po$nem samosaaljevati, sjetim se tog dje$aka. Ne znaju!i to !e mi se dogoditi i kako !e brzo bolest napredovati, naao sam se nigdje. Lije $ nici su mi rekli da se vratim u Cambridge i nastavim prou$avanja op!e relativnosti i kozmologije koja sam upravo bio zapo $eo. Ali nisam ba napredovao, jer nisam imao dovoljno matemati$ kog znanja a moglo mi se dogoditi i da ne

33

poivim dovoljno dugo da dovrim doktorat. Osje!ao sam se kao lik kakve tragedije, no pri$e po tisku da sam se opijao pretjerane su. Problem je u tomu to kad je to jedan list napisao, drugi su prenijeli, jer je to davalo dobru pri$u. Ono o $emu se toliko pisalo mora biti istina. Snovi su mi u to vrijeme bili nemirni. Prije nego to mi je bolest dijagnosticirana, bilo mi je dosta svega. 'inilo mi se da nita nije vrijedno truda. Ali ubrzo nakon to sam iziao iz bolnice, sanjao sam da !u biti pogubljen. Iznenada sam shvatio da ima mnogo toga to mogu u$initi dobijem li odgodu. Drugo to sam nekoliko puta sanjao bilo je da !u rtvovati svoj ivot za druge. Uostalom, ionako !u umrijeti, pa bih mogao u$initi i neto korisno. Ali nisam umro. Zapravo, iako mi je nad budu! no ! u bio crni oblak, iznena eno sam otkrio da sada uivam ivot vie nego prije. Po $eo sam napredovati u istraivanju, zaru$io se i oenio, a dobio sam i posao istraiva$ a u Caius Collegeu na Cambridgeu. Ulazak u Caius rijeio je moj neposredni problem glede zaposlenja. Sre!e je bila to sam odlu$ io raditi teorijsku fiziku, jer to je bilo jedno od rijetkih podru$ ja u kojem mi bolest ne bi morala biti ozbiljan hendikep. A imao sam sre ! u i to je moj znanstveni ugled porastao ba kad mi se zdravlje pogoravalo. To je zna $ ilo da su mi mogli dati niz poslova u kojima sam mogao samo istraivati, a nisam morao i predavati. Imali smo sre !e i sa stanom. Kad smo se vjen $ali, Jane je jo studirala na Westfield Collegeu u Londonu, pa je morala preko tjedna biti u Londonu. To je zna $ ilo da moramo na!i negdje gdje !u se sna!i sam i to je blizu centra, jer nisam mogao hodati daleko. Pitao sam koled bi li mi oni mogli pomo !i, no tadanji mi je rizni$ar odgovorio da je politika koleda ne pomagati $ lanovima u

Moja iskustvu s ALS-om rjeavanju stambenih problema. Prijavili smo se dakle za najam jednoga od nekoliko novih stanova to su se gradili kod trnice. (Godinama poslije otkrili smo da je koled zapravo vlasnik tih stanova, ali to mi nisu rekli). Kad smo se poslije ljeta u Americi vratili u Cambridge, otkrili smo da stanovi jo nisu spremni za useljenje. Kao veliku uslugu, rizni$ar nam je ponudio sobu u preno !itu za svrene studente. Rekao je: "Obi$no no!enje u toj sobi napla!ujemo dvanaest ilinga i pet penija. Me utim, budu! i da !e vas biti dvoje, naplatit !emo vam dvadeset i pet ilinga." Tamo smo ostali samo tri no !i. Zatim smo nali ku! icu, stotinjak metara od mog odjela na sveu$ ilitu. Pripadala je nekom drugom koledu koji ju je iznajmio nekom svom $lanu. On se nedavno bio preselio u ku!u u predgra u i dao nam ju je u podnajam na tri mjeseca koliko je preostalo do isteka njegova ugovora o najmu. U ta smo tri mjeseca otkrili da u istoj ulici ima jedna prazna ku ! a. Jedan je susjed naao vlasnicu u Dorsetu i rekao joj da je skandalozno da joj ku!a bude prazna kad mladi ljudi trae smjetaj, pa nam je ku!u iznajmila. Nakon nekoliko godina u toj ku!i poeljeli smo je kupiti i urediti, pa smo zamolili koled da nam da kredit. Koled nas je provjerio i zaklju $ io da smo rizi$ no ulaganje. Tako smo na kraju uzeli kredit od jednog gra evinskog poduze!a, a moji su nam roditelji dali novac da ku!u uredimo. U toj smo ku!i ivjeli jo $etiri godine, dok mi nije postalo preteko penjati se stubitem. Tada me ve! koled znatno vie cijenio, a doao je i novi rizni$ ar. Tako su nam ponudili prizemni stan u ku!i koja je bila vlasni-' tvo koleda. To mi je odgovaralo, jer je stan imao prostrane sobe i iroka vrata. Bila je dovoljno blizu centra da sam do svog odjela na koledu mogao do !i elektri$ nim invalidskim kolicima. Bilo je to dobro i za nae troje

35

djece, jer je bila okruena vrtom koji su odravali sveu$ ilini vrtlari. Do 1974. mogao sam se sam hraniti i lijegati i ustajati. Jane mi je uspjevala pomagati i odgajati dvoje djece bez tu e pomo !i. Tada su me utim, stvari postale sloenije, pa smo odlu$ ili uzeti nekoga od mojih suradnika na istraivanjima da ivi s nama. U zamjenu za besplatan smjetaj i mnogo moje panje, pomagali su mi lijegati i ustajati. Od 1980. preli smo na sustav javnih i privatnih njegovateljica koje su dolazile na sat-dva ujutro i nave $er. To je potrajalo sve dok 1985. nisam dobio upalu plu !a. Morao sam se podvrgnuti traheotomiji, a otad mi je trebala stalna cjelodnevna njega. To su nam omogu!ili prilozi nekoliko zaklada. I prije operacije govor mi je postajao sve nerazgovjetniji, pa su me mogli razumjeti samo ljudi koji me poznaju. Ali mogao sam barem komunicirati. Znanstvene sam radove pisao tako to sam ih diktirao tajnici, a seminare sam drao tako to je netko jasnije izgovarao ono to bih rekao. Me utim, traheotomija mi je potpuno oduzela mo ! govora. Neko sam vrijeme mogao komunicirati samo tako da podignem obrve kad bi mi tko pokazao odgovaraju!e slovo na plo $ici. Tako je prili$no teko ikako odravati razgovor, a kamo li pisati znanstveni rad. Me utim, kalifornijski stru$ njak za ra$unala imenom Walt Woltosz $uo je za moju nevolju. Poslao mi je ra$unalni program koji je napisao i nazvao ga Equalizer (izjedna$i-telj). To mi je omogu!ilo biranje rije$ i iz niza menija na ekranu tako to ! u rukom pritiskati prekida $ . Programom se tako er moglo upravljati pokretima glave ili oka. Kad sloim to elim re! i, mogu to poslati sintetizatoru govora. Isprva sam program Equalizer imao na stolnom ra$ unalu. Zatim je David Mason iz tvrtke Cambridge

Adaptive Communications postavio malo ra$unalo i sintetizator govora na moja kolica. Taj mi sustav omogu!uje znatno bolje komuniciranje nego prije. Mogu posti!i do petnaest rije$ i u minuti. Mogu izgovoriti to sam napisao ili to mogu spremiti na disk. Zatim to mogu iznova pozvati i izgovoriti re$enicu po re$enicu. Pomo !u tog sustava napisao sam dvije knjige i vie znanstvenih radova. Tako er sam odrao niz znanstvenih i popularnih predavanja. Ta su predavanja dobro prihva !ena. Mislim da je to dobrim dijelom zahvaljuju!i kakvo! i sintetizatora govora koji je napravila tvrtka Speeeh Plus. Vrlo je vano kakav vam je glas. Ako imate nerazgovijetan glas, ljudi su skloni prema vama se ponaati kao da ste mentalno defektni. Ovaj je sintetizator najbolji koji sam dosad $uo, jer ima i promjenjivu intonaciju i ne izgovara poput Daleka. Jedini je problem to mi daje ameri$ki naglasak. Me utim, sada sam se po $eo i identificirati s njegovim glasom. Ne bih ga mijenjao niti kad bi mi ponudili glas s britanskim izgovorom. Osje!ao bih se kao da sam postao netko drugi. Bolest motornih neurona prati me gotovo kroz cijelu odraslu dob. A ipak me nije sprije$ ila da imam vrlo privla$nu obitelj i uspjeh u poslu. To mogu zahvaliti pomo!i ene, djece i velikog broja drugih ljudi i organizacija. Imao sam sre!u to mi je bolest napredovala sporije nego obi$ no. To pokazuje da ne treba gubiti nadu.

ODNOS JAVNOSTI PREMA ZNANOSTI*

svijet u kojem ivimo znatno se promijenio u posljednjih sto godina, a vjerojatno !e se jo ja $ e promijeniti u idu! ih sto godina. Neki ljudi rado bi zaustavili te promjene, i vratili se u neto to im se $ ini kao $i!a i jednostavnija vremena. Ali, kako nas povijest u$i, prolost nije bila tako $udesna. Nije bila tako loa za privilegiranu manjinu, iako su se i oni morali snalaziti bez suvremene medicine, a ra anje je bilo vrlo opasno za ene. A velikoj je ve! ini $ovje$anstva ivot bio lo, grub i kratak. Me utim, $ak i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli

TJELI - NE HTJELI,

*Govor odran u Oviedu, panjolska, prigodom primanja Nagrade Princ Asturias za sklad i slogu, listopad 1989. Kasnije je obnovljen i nadopunjen.

vratiti uru u ranija vremena. Znanje i vjetine ne mogu se samo tako zaboraviti. Ne moemo sprije$ iti ni daljnji napredak ubudu! e. 'ak i kad bi se potpuno ukinulo dravno financiranje istraivanja (a sadanja vlada radi na tome koliko moe), sama sila konkurencije ipak bi se pobrinula za napredak tehnologije. tovie, ne moe se sprije$ iti radoznale glave da razmiljaju o temeljnim prirodnim znanostima, pla!ali ih za to ili ne. Jedini na $ in da se sprije$ i daljnji razvoj bila bi globalna totalitarna drava koja bi spre$avala sve novo, no ljudska domiljatost i inicijativa takve su da ni to ne bi uspjelo. Sve bi to samo usporilo promjene. Prihvatimo li da ne moemo sprije$ iti da znanost i tehnologija mijenjaju na svijet, moemo bar pokuati osigurati da promjene koje izazovu budu u pravom smjeru. U demokratskom drutvu to zna$ i da javnost mora posjedovati osnovno razumijevanje prirodnih znanosti, kako bi mogla donositi kvalificirane odluke, a ne ostavljati ih samo u rukama stru$njaka. U ovom trenutku javnost ima o znanosti prili$ no podvojena stajalita. Po $ela je o $ekivati da se nastavi stalan rast ivotnog standarda do kojega je doveo napredak znanosti i tehnologije, ali je prema znanosti i nepovjerljiva jer je ne razumije. To se nepovjerenje vidi i u karikaturalnom prikazu ludih znanstvenika koji u svojim laboratorijima pokuavaju proizvesti Frankensteina. Ono je i vaan element pozadine potpore zelenim strankama. Ali javnost tako er pokazuje i velik interes za znanost, osobito astronomiju, to se vidi i po velikoj gledanosti televizijskih serija kao to je Kosmos i popularnosti znanstvene fantastike. to bi se moglo u$ initi da taj interes bude koristan i da javnosti dade znanstvenu podlogu koja joj treba da bi mogla donositi mjerodavne odluke o temama poput kiselih kia, efekta staklenika, nuklearnom oruju i genet-

skom inenjeringu? Jasno, temelj je ono to se u $ i u kolama. Ali u kolama se znanost $ esto predstavlja na nezanimljiv na$ in. Djeca je u$e mehani$ki da bi prola ispite, ali ne vide koliko je vana za svijet u kojem ive. tovie, prirodne se znanosti $ esto u$ e u obliku jednadbi. Iako su jednadbe koncizan i to $an oblik opisivanja matemati$kih zamisli, one ve! inu ljudi zastrauju. Kad sam nedavno pisao jednu popularnu knjigu, rekli su mi da ! e svaka jednadba koju u nju stavim prepoloviti prodaju. Stavio sam samo jednu jednadbu, Einsteinovu E=mc2; moda bih bez nje prodao dva puta vie primjeraka. Znanstvenici i inenjeri skloni su izraavanju svojih zamisli u jednadbama, jer moraju znati to $ne vrijednosti koli$ ina. Ali ostalima je dovoljno kvalitativno dohvatiti znanstveni pojam, a to se moe prenijeti rije$ ima i dijagramima, bez upotrebe jednadbi. Znanost koje se u$i u koli moe dati osnovni okvir. Ali napredak znanosti sada je tako brz da uvijek ima novih otkri! a koja su se dogodila otkad smo bili u koli ili na sveu$ ilitu. O molekulnoj biologiji i tranzistorima nisam u$ io u koli, a geneti$ ki inenjering i ra $unala su dvije novine za koje je najvjerojatnije da !e u budu!nosti promijeniti na na $ in ivota. Knjige i $ lanci u $asopisima koji na popularan na$ in govore o znanosti mogu pomo ! i da se objasne novi pomaci, ali i najuspjeniju knjigu pro $ita samo mali dio pu$anstva. Samo televizija dostie doista masovnu publiku. Ima na televiziji vrlo dobrih znanstvenih emisija, no neke druge prikazuju znanstvena $uda jednostavno kao magiju, bez objanjenja ili uklapanja u okvir znanstvenih ideja. Producenti televizijskih znanstvenih programa trebali bi shvatiti kako im je dunost i da odgajaju javnost, a ne samo da je zabavljaju.

Odnos javnosti prema znanosti O kojim ! e temama koje se ti$ u znanosti javnost morati odlu$ ivati u bliskoj budu!nosti? Daleko je najhitnija ona o nuklearnom oruju. Ostali svjetski problemi, poput opskrbe hranom ili efekta staklenika relativno su sporijeg djelovanja, no nuklearni rat mogao bi zna$ iti kraj svih ljudskih ivota na Zemlji u samo nekoliko dana. Poputanje napetosti izme u Istoka i Zapada na kraju hladnog rata zna$ io je da se strah od nuklearnog rata povla $ i iz ljudske svijesti. Ali opasnost je jo uvijek tu, dok god ima dovoljno oruja da se viestruko pobije cijelo svjetsko pu$anstvo. U bivem Sovjetskom Savezu i u Americi nuklearno je oruje jo uvijek usmjereno tako da moe udariti sve ve !e gradove nas sjevernoj polulopti. Dovoljna bi bila neka kompjuterska pogreka ili pobuna nekih od ljudi koji rukuju tim orujem da se pokrene svjetski rat. Jo vie zabrinjava to to sada relativno manje drave nabavljaju nuklearno oruje. Velike su se sile ponaale donekle odgovorno, no ne moemo imati toliko povjerenja u manje drave poput Libije, Iraka, Pakistana, pa i Azerbajdana. Opasnost i nije toliko u samom nuklearnom oruju kakvo bi se uskoro moglo na! i u rukama takvih drava, jer bi ono bilo prili$no primitivno, iako bi ipak moglo pobiti milijune ljudi. Opasnost je u tomu to bi nuklearni rat izme u dviju malih zemalja mogao uvu! i i velike sile i njihove goleme nuklearne arsenale. Vrlo je vano da javnost shvati tu opasnost i da pritisne na sve vlade da pristanu na velika smanjenja oruja. Moda i nije prakti$no mogu!e potpuno ukloniti sve nuklearno oruje, no pogibelj moemo smanjiti tako to !emo mu smanjiti broj. Uspijemo li izbje! i nuklearni rat, jo uvijek ima opasnosti koje nas sve mogu unititi. Postoji crni vic da je razlog zato nam se jo nije javila neka izvanzemaljska

41

civilizacija u tome to su sve civilizacije koje do u do naeg stupnja razvoja sklone same sebe unititi. Ali ja imam dovoljno vjere u zdrav razum javnosti da vjerujem kako bismo mogli dokazati da to nije to $no.

KRATKA POVIJEST KRATKE POVIJESTI*

o ME UVIJEK 'UDI kakav je prijem doivjela moja knjiga

Kratka povijest vremena. Na listi uspjenica New York Timesa ve ! je trideset i sedam tjedana, a na listi The Sunday Timesa ve! dvadeset i osam tjedana. Prevodi se na dvadeset jezika (dvadeset i jedan, ra $unate li ameri$ki kao poseban jezik). To je znatno vie od mojih o $ekivanja kada mi je 1982. prvi put pala na pamet ideja da bih mogao napisati popularnu knjigu o svemiru. Namjera mi je dijelom bila da njome zaradim novac za ko*Esej prvi put objavljen kao $lanak u The Independent u prosincu 1988. Knjiga Kratka povijest vremena bila ja 43 tjedna na New York Times listi najprodavanijih knjiga; na listi londonskog Sunday Timesa bila je do velja$e 1993. godine 205 tjedana uzastopno. Nakon 184. tjedna ula je u Ginness knjigu rekorda za najve!i broj tjedana na toj listi. Knjiga je prevedena na 34 jezika.

Kratka povijest Kratke povijesti lovanje svoje k!eri. (Zapravo je, u vrijeme kada se knjiga doista pojavila, ona ve! bila na zavrnoj godini.) Ali glavni je razlog bio da objasnim dokle smo stigli u prou$avanju svemira; koliko bismo blizu mogli biti utemeljenju potpune teorije koja bi opisala svemir i sve u njemu. Kad sam ve! odlu$io potroiti toliko vremena i napora da napiem knjigu, htio sam da do e do to ve!eg broja ljudi. Moje je prethodne knjige objavila ku!a Cam-bridge University Press. Taj nakladnik dobro je radio, ali nekako mi se nije $inilo da je spreman suo$iti se s masovnim tritem koje sam elio dohvatiti. Zato sam se javio knjievnom agentu Alu Zuckermanu koga sam upoznao kao ogora nekoga kolege. Dao sam mu nacrt prvoga poglavlja i objasnio kako elim da to bude jedna od onih knjiga koje se prodaju po zra$ nim lukama. Rekao mi je da za to nema nikakve nade. Knjiga bi se mogla dobro prodavati sveu$ ilinim nastavnicima i studentima, ali knjiga poput takve ne bi se mogla probiti u teritorij koji dri Jeffrey Archer. Prvi nacrt knjige dao sam Zuckermanu 1984. Poslao ga je nekolicini nakladnika i preporu$io mi da prihvatim ponudu Nortona, prili$ no elitne ameri$ ke nakladni$ ke ku!e. No ja sam odlu$ io prihvatiti ponudu Bantam Bo-oks, nakladnika koji je vie orijentiran na masovno trir te. Iako Bantam nije specijaliziran za objavljivanje znanstvenih knjiga, njihove se knjige mogu na!i na mnogim aerodromskim knjiarskim kioscima. To to su prihvatili moju knjigu vjerojatno je zbog interesa koji je za nju pokazao jedan od njihovih urednika, Peter Guzzardi. Posao je shvatio vrlo ozbiljno i natjerao me da knjigu iznova napiem i u$inim razumljivom i onima koji, poput njega, nisu znanstvenici. Svaki put kad bih mu poslao popravljeno poglavlje, on bi mi odgovorio dugim popisom primjedaba i pitanja koja bi traio da razjasnim. Znao sam

45

pomisliti da taj proces nikad ne!e zavriti. Ali bio je u pravu: to je dovelo do znatno bolje knjige. Uskoro nakon to sam prihvatio Bantamovu ponudu dobio sam upalu plu! a. Morao sam se podvr! i traheotomiji koja mi je oduzela glas. Neko sam vrijeme mogao komunicirati samo tako to sam podizao obrve kad bi mi netko na karti pokazivao slova. Bilo bi nemogu!e zavriti tu knjigu da nije bilo kompjuterskog programa koji sam dobio. Bio je malo polagan, ali i ja mislim polako, pa mi je prili$ no dobro odgovarao. Uz pomo ! tog programa gotovo sam potpuno iznova napisao prvu verziju u skladu s Guzzardijevim zahtjevima. Pri toj mi je reviziji pomogao jedan od mojih u $enika, Brian Whitt. Dubok je na mene dojam bila u to vrijeme ostavila televizijska serija Jacoba Bronowskog Uspon ovjeka. Davala je dojam o postignu ! ima ljudskoga roda u razvoju od primitivnih divljaka prije samo petnaest tisu!a godina do naega sadanjeg stanja. Htio sam prenijeti sli$ an dojam o naem napretku prema potpunom razumijevanju zakona koji upravljaju svijetom. Bio sam siguran da gotovo svakoga zanima kako radi svemir, no ve ! ina ljudi ne razumije matemati$ke jednadbe ni meni samome jednadbe nisu ba drage. Djelomice je to zato, jer mi ih je teko pisati, no najvie zato to nemam intuitivan osje!aj za jednadbe. Ja umjesto toga mislim slikovito, a cilj te knjige za mene je bio da opiem te zamiljene slike rije$ ima, uz pomo ! prepoznatljivih analogija i nekoliko dijagrama. Nadao sam se da !e tako ve! ina ljudi mo ! i sa mnom podijeliti ushit i dojam o postignu!u vrijednoga napretka koji je u fizici postignut u posljednjih dvadeset i pet godina. Ipak, $ak i uspijete li izbje! i matematiku, neki pojmovi nisu bliski i teko ih je objasniti. To je postavilo problem: trebam li pokuati to objasniti i prihvatiti opas-

Kratka povijest Kratke povijesti nost da !e se ljudi zbuniti, ili bih preko poteko!a trebao samo preletjeti? Neke neobi$ nije pojmove, poput onoga da promatra$i koji se kre!u razli$ itim brzinama mjere razli$ ite vremenske razmake izme u istoga para doga aja, nisu ni bili nuni za sliku koju sam htio nacrtati. Imao sam dakle dojam da bih ih jednostavno mogao spomenuti, ne ulaze! i u dublje pojedinosti. Ali neki su drugi tei pojmovi bili jako vani za ono na to sam htio do!i. Bile su pogotovo dvije takve zamisli za koje sam mislio da ih moram uklju$ iti. Jedan je bio takozvani zbroj po prikazima. To je zamisao da nema ne$ega to bi bio jedini prikaz svemira. Umjesto toga postoji zbirka svih mogu! ih prikaza, svih povijesti svemira, a sve su te povijesti jednako stvarne (to god to zna$ilo). Druga zamisao, koja je nuna za matemati$ko shva!anje toga zbroja po prikazima je "imaginarno vrijeme". Kad se na to osvrnem, sad mi se $ ini da sam se morao vie potruditi oko objanjavanja tih vrlo tekih pojmova, pogotovo imaginarnog vremena, za koje se $ ini da je od svega u knjizi . ono oko $ega su ljudi imali najvie teko!a. Me utim, nije doista nuno to $no shvatiti to je to imaginarno vrijeme dovoljno je shvatiti da je ono razli$ito od onoga to zovemo realnim vremenom. Kad se pribliilo vrijeme objavljivanja knjige, jedan znanstvenik kojem je unaprijed poslan primjerak knjige radi recenzije u $asopisu Nature, zgrozio se naavi da je puna pogreaka, s pogreno smjetenim i nasumce potpisanim fotografijama i dijagramima. Nazvao je Bantam, gdje su se jednako zgrozili i odlu$ ili da istoga dana obustave tisak. Tri su tjedna napeto korigirali i iznova provjeravali cijelu knjigu, koja je zavrena na vrijeme da se pojavi na knjiarskim policama na najavljeni dan izlaska u travnju. U to je vrijeme tjednik Time upravo objavio prikaz o meni. Usprkos tome, nakladnike je iznenadilo

47

kolika je potranja nastala. Knjiga se sada u Americi tiska sedamnaesti put, a deseti put u Britaniji.* Zato ju je kupilo tako mnogo ljudi? Teko mi je biti siguran da sam objektivan, pa !u zato i! i za onim to ljudi kau. Ve!ina prikaza u$ inila mi se, iako su uglavnom povoljni, prili$ no neinformativnima. Uglavnom su slijedili formulu: Stephen Hawking ima bolest Loua Gehriga (u ameri$ kim prikazima) ili bolest motornih neurona (u britanskim prikazima). Osu en je na invalidska kolica, ne moe govoriti i moe pokretati samo x prstiju (pri $emu je x, $ ini se, u rasponu od jedan do tri, ovisno o kojem je neto $nom $ lanku kriti$ar $ itao o meni). A ipak je napisao tu knjigu o najve !em od svih pitanja: Odakle dolazimo i kamo idemo? Odgovor koji Hawking predlae jest da svemir nije ni stvoren niti !e se unititi. On jednostavno jest. Kako bi uobli$ io tu ideju, Hawking uvodi zamisao o imaginarnom vremenu koji se meni (kriti$ aru) $ ini malo preteak da bih ga shvatio. Ali, ako je Hawking u pravu, i do emo li do cjelovite i jedinstvene teorije, doista !emo znati Boji um. (U fazi korekture gotovo sam izbacio posljednju re$enicu knjige, koja glasi da !emo spoznati Boji um. Da sam to u$ inio, prodaja knjige valjda bi se prepolovila.) Dosta pronicaviji bio je (kako mi se $ inilo) $ lanak u The Independentu, londonskim novinama, koji je rekao da $ak i ozbiljna knjiga poput Kratke povijesti vremena moe postati kultnom knjigom. Moju je enu zgrozilo, no meni je prili$no laskalo to mi knjigu uspore uju s knjigom Zen i umije #e odravanja motocikla. Nadam se da ona, poput Zena daje ljudima dojam da ne moraju biti isklju$eni iz velikih intelektualnih i filozofskih pitanja. Nesumnjivo, pomogla je i ljudska pri$a o tome kako
*Do travnja 1993. tiskano je ukupno 40 tvrdih i 19 mekih izdanja u SAD, te 39 tvrdih izdanja u Velikoj Britaniji.

sam unato $ svojoj invalidnosti uspio biti teorijskim fizi$arom. Ali oni koji su knjigu kupili zbog zanimanja za ljudsku pri$ u vjerojatno su se razo $ arali, jer se u njoj moje stanje spominje samo nekoliko puta. Ta je knjiga zamiljena kao pripovijest o svemiru, a ne o meni. Ovo nije sprije$ ilo optube da je Bantam sramotno iskoristio moju bolest i da sam ja pri tome sudjelovao, dopustivi da se na koricama pojavi moja slika. Uspio sam, me utim, uvjeriti Bantam da se za britansko izdanje poslue boljom fotografijom no to je ona bijedna i prastara slika s ameri$kih korica. Me utim, Bantam ne!e mijenjati ameri$ku naslovnicu, jer kau da ameri$ko $itateljstvo sada identificira knjigu s njom. Tako er se govorilo da ljudi kupuju knjigu, jer su pro $ itali prikaze o njoj ili zato to je na listi bestselera, ali je ne $ itaju, nego samo dre na policama ili na klupskom stoli!u, kako bi se vidjelo da je imaju, a ne moraju se potruditi da je i razumiju. Siguran sam da ima i toga, ali ne $ ini mi se da se to na nju odnosi imalo vie nego na ve! inu drugih ozbiljnih knjiga, pa i Bibiliju i Shake-spearea. S druge strane, znam da ju je moralo pro $ itati bar neto ljudi, jer svaki dan dobijem brdo pisama o knjizi, a u mnogima su pitanja ili detaljni komentari koji ukazuju na to da su je $itali, $ak i ako nisu sve razumjeli. Tako er me i na ulici zaustavljaju neznanci koji mi pri$aju kako su u njoj uivali. Naravno, lako me prepoznati i ja$e se isti$em, ako ve! nisam istaknutiji, od mnogih drugih pisaca. Ali u$estalost s kojom primam takve javne $estitke (pra!ene velikom nelagodom moga devetogodinjeg sina), $ini se da pokazuje kako bar dio kupaca moju knjigu doista i $ita. Neki me sada pitaju to ! u dalje. ' ini mi se da ne bih mogao napisati nastavak Kratke povijesti vremena. Kako bih ga nazvao? Dua povijest vremena? Poslije kra-

ja vremena? Sin Vremena? Moj mi je agent predloio da dopustim da se o mom ivotu snimi film. Ali ni meni ni mojoj obitelji ne bi vie ostalo nimalo samopotovanja kad bismo si dopustili da nas igraju glumci. Donekle bi sli$ no, ali u manjoj mjeri, tako bilo kad bih nekome pomogao da napie moju biografiju. Naravno, ne mogu nikoga sprije $ iti da samostalno napie moj ivotopis, dok god nije klevetni$ki, ali nastojim ih odbiti tako to kaem da razmiljam o tome da sam napiem svoju autobiografiju. Moda to i u$inim. Ali ne uri mi se. Mnogo je znanstvenog rada koji bih rado obavio prije toga.

MOJE STANOVITE*

tome vjerujem li ja u Boga. Umjesto toga, izloit !u moje vi enje o tome kako se moe shvatiti svemir: kakav je status i zna$enje velike jedinstvene teorije, "teorije svega". Tu postoji stvarni problem. Ljudi koji bi trebali prou$avati i raspravljati takva pitanja, filozofi, obi$ no nemaju dovoljno matemati$ke naobrazbe da bi drali korak sa suvremenim razvojem teorijske fizike. Postoji podvrsta zvana filozofi znanosti, koji bi trebali biti bolje obrazovani. No mnogi od njih su neuspjeli fizi$ari koji ustanovie da im je preteko poraditi na novim teorijama pa su se tako umjesto toga bacili na pisanje o filozofiji fizike. Oni i dalje raspravljaju o
'Predavanje izvorno odrano u svibnju 1992. na u$ilitu Caius.

VAJ 'LANAK NIJE o

Moje stanovite znanstvenim teorijama ranih godina ovoga stolje !a, poput relativnosti i kvantne mehanike. Nisu u dodiru sa sadanjom prvom crtom napredovanja fizike. Moda sam malko pregrub glede filozofa, ali ba ni oni nisu bili jako ljubazni prema meni. Moj pristup je bio opisan kao naivan i prostoduan. Bijah nazivan raznim imenima, poput nominalist, instrumentalist, pozitivist i vie drugih ist. Tehnika je, $ini se, bila pobijanje putem etiketiranja: ako mome stanovitu nalijepite neku etiketu, ne trebati ni objanjavati to s njim nije u redu. Siguran sam da svatko pozna kobne pogreke svih tih izama. Ljudi koji stvarno neto pridonose razvoju teorijske fizike uop!e ne razmiljaju u kategorijama to ih kasnije za njih smiljaju filozofi i povjesni$ari znanosti. Siguran sam da Einstein, Heisenberg i Dirac nisu vodili brigu o tome jesu li bili realisti ili instrumentalisti. Oni su jednostavno bili zabrinuti time to se postoje!e teorije nisu me usobno uklapale. U teorijskoj je fizici u cilju postizanja napretka uvijek bilo vanije traenje logi$ke samostojnosti negoli eksperimantalni rezultati. Mnoge elegantne i lijepe teorije bijahu odba$ene, jer se nisu slagale s promatra$kim podacima, a ne znam ni za jednu vanu teoriju u kojoj je u$injen napredak tek zahvaljuju! i pokusu. Teorija dolazi uvijek prva, vu $ena naprijed tenjom za posjedovanjem elegantnog i dosljednog matemati$kog modela. Teorija tada donosi predvi anja koja se mogu promatranjem provjeriti. Ako se promatranja slau s predvi anjima, to ne dokazuje teoriju, ali teorija preivljava kunju da bi donijela sljede!a predvi anja, koja se opet provjeravaju opetovanim promatranjem. Ukoliko se promatranja ne slau s predvi anjima, teorija se naputa. Zapravo, o $ekujemo da se stvari tako odvijaju. U praksi, ljudi vrlo nerado odustaju od teorije u koju su

53

uloili mnogo truda i vremena. Obi$ no se po $nu propitkivati o to $nosti promatranja. Ako im ni to ne pomae, trude se preina $ iti teoriju na ad hoc na$ in. Na kraju teorija postaje neugledno i ruevno zdanje. Tada netko predloi novu teoriju u kojoj su sva neugodna promatranja objanjena na elegantan i prirodan na $ in. Primjer za to je Michelson-Morleyev pokus, izveden 1887., koji je pokazivao uvijek istu brzinu svjetlosti, bez obzira kako su se izvor ili promatra$ gibali. To se $inilo smijenim. Sigurno bi netko tko se giba prema svjetlosti trebao izmjeriti njenu ve!u brzinu negoli netko tko se giba od nje; me utim, pokus je pokazivao da bi oba promatra$a izmjerila posve istu brzinu svjetlosti. Tijekom sljede! ih osamnaest godina pokuavae ljudi poput Hendrika Lorentza i Georgea Fitzgeralda smjestiti ovo promatranje unutar prihva ! enih zamisli o prostoru i vremenu. Uveli su ad hoc postulate, poput predlaganja da predmeti pri gibanju velikim brzinamam postaju kra!i. ' itava zgrada fizike porunila se i po$ela kripati. Tada je 1905. Einstein predloio mnogo privla$ nije gledite, u kojem vrijeme nije bilo uzimano kao posve izdvojeno i samo za sebe. Umjesto toga, bilo je s prostorom sjedinjeno u $e-tverodimenzionu tvorbu zvanu prostorvrijeme. Einsteina na ovu zamisao nisu toliko mnogo tjerali rezultati pokusa koliko elja da dva dijela teorije spoji zajedno u dosljednu cjelinu. Ta dva dijela bijahu zakoni po kojima se ponaaju elektri$ na i magnetska polja te zakoni po kojima se ponaaju tijela u gibanju. Ne mislim da je Einstein, ili bilo tko drugi 1905., uvidio koliko je nova teorija relativnosti bila jednostavna i elegantna. Ona je posve izokrenula nae poimanje prostora i vremena. Ovaj primjer dobro oslikava poteko !u poloaja nekoga tko je realist u fiozofiji znanosti, jer ono to gledamo kao stvarnost uvjetovano je teorijom koju

Moje stanovite potpisujemo. Siguran sam da su Lorentz i Fitzgerald sebe smatrali realistima, tuma$e!i pokus o brzini svjetlosti pomo !u Newtonovih pojmova apsolutnog prostora i apsolutnog vremena. ' inilo se da su ti pojmovi prostora i vremena u skladu sa zdravim razumom i stvarno!u. Danas pak, oni koji su dobro upoznati s teorijom relativnosti, jo alosno manjina, imaju na to posve druk$iji pogled. Morali bismo re!i ljudima kakvo je suvremeno razumijevanje tako temeljnih pojmova kakvi su prostor i vrijeme. Ukoliko ono to smatramo stvarnim zavisi od nae teorije, kako onda moemo od stvarnost praviti temelj nae filozofije? Rekao bih da sam realist u smislu da mislim kako tamo vani postoji neki svemir, $ekaju!i da ga istraimo i razumijemo. Gledite solipsista, da je sve stvoreno u naoj mati, smatram gubitkom vremena. Nita se ne postie na taj na$ in. Ali bez neke teorije, ne moemo razlu $ iti to je stvarno glede svemira. Stoga sam zauzeo stanovite, koje se bilo opisivalo kao prosto-duno i naivno, da je neka fizikalna teorija tek matemati$ki model kojeg rabimo pri opisu rezultata promatranja. Neka teorija je dobra teorija ako je lijep model, ako opisuje iroki raspon promatranja te ako pretkazuje rezultate budu ! ih promatranja. Izvan toga, nema smisla pitati odgovara li ona stvarnosti, jer mi ne znamo kakva je stvarnost neovisna od teorije. Takvo gledite o znanstvenim teorijama moe imati i neki instrumentalist ili pozitivist a kako sam rekao ranije, meni su priljepljeni ti nazivi. Osoba koja me nazvala pozitivistom smatrala je za shodno jo dodati kako svatko danas zna da je poziti-vizam zastario opet slu$aj pobijanja putem etiketiranja. To dakako moe biti zastarjelo, u smislu ne$eg to je bilo doju$eranja intelektualna zabava, ali pozitivisti$ko stajalite to sam ga bio izloio $ini se jedino mogu!e za nekog tko trai nove zakone i nove na$ ine za opisivanje

55

svemira. Nije dobro pozivanje na stvarnost, budu!i da nemamo neki uzoran neovisan pojam stvarnosti. Po mome miljenju, neizre$eno vjerovanje u neku uzornu nezavisnu stvarnost je nevidljivi uzrok poteko !a to ih glede kvantne mehanike i na $ ela neodre enosti imaju filozofi znanosti. Uzmimo slavni misaoni pokus zvan Schrodingerova ma$ka. Jedna se ma$ka nalazi u zape $a ! enoj kutiji. U nju je uperena neka pucaljka, koja okida ako se raspadne neka radioaktivna jezgra. Vjerojatnost okidanja pucaljke iznosi pedeset posto. (Danas se nitko vie ne bi usudio predloiti takvu stvar, $ak i kao $ isti misaoni pokus, ali u Schrodingerovo vrijeme nisu znali za pokret za zatitu ivotinja.) Kad se otvori kutija, ustanovit !e se je li ma $ka iva ili mrtva. Ali prije negoli se kutija otvori, kvantno stanje ma $ ke bit ! e mjeavina stanja mrtve ma $ ke i stanja u kojem je ma$ka iva. To je za neke filozofe teko prihvatljiva slika. Ma$ka ne moe biti napola ubijena, a napola neubijena, izjavljuju oni, kao to ena ne moe biti napola trudna. Poteko !a za njih se javlja stoga to oni, kao samo po sebi razumljivo, upotrebljavaju klasi$ ni pojam stvarnosti u kojem neki predmet posjeduje jedan odre eni, jedini prikaz. ' itava zamisao kvantne mehanike i jest u tome da ona ima druga$ iji nazor o stvarnosti. Po tom nazoru, neki predmet ne iskazuje se u jednom jedinom prikazu ve! u svim mogu!im prikazima. U najve !em broju slu$ajeva, vjerojatnost posjedovanja nekog odre enog prikaza ponitava se s vjerojatno!u posjedovanja vrlo neznatno druga$ije prikaza; ali u nekim slu$ajevima, vjerojatnosti susjednih prikaza poja$avaju jedni druge (kao pri interferenciji valova.) Ono to promatramo kao prikaz tog predmeta jedan je od tih poja $anih prikaza. U slu$aju Schrodingerove ma$ke, postoje dva prikaza koja su poja$ ana. U jednome je ma $ka ubijena, dok u

Moje stanovite drugome ostaje iva. U kvantnoj teoriji mogu obje mogu!nosti postojati zajedno. Ali neke filozofe to dovodi u veliku nepriliku, jer oni kao neto to se samo po sebi podrazumijeva uzimaju da ma$ka moe imati samo jedan prikaz. Priroda vremena je drugi primjer podru$ja gdje fizikalne teorije odre uju na pojam stvarnosti. Uobi$ ajilo se smatrati o $ itim da vrijeme zauvijek te $e, bez obzira to se doga alo; ali teorija relativnosti je spojila vrijeme s prostorom i rekla da oba mogu biti iskrivljena, izobli$ena, materijom i energijom svemira. Tako se nae poimanje naravi vremena promijenilo: ranije je vrijeme bilo nezavisno od svemira, sad je oblikovano njime. Tako je postalo razumljivo da se vrijeme uop!e ne moe odrediti prije odre ene to$ke; idemo li unatrag kroz vrijeme, mogli bismo do !i do nepremostive prepreke, singularnosti, iza koje se dalje ne moe i! i. Ako bi to bio slu$aj, ne bi imalo smisla pitati se tko, ili to, je uzrokovalo ili proizvelo Veliki prasak. Ako govorimo o uzrokovanju ili stvaranju, samo po sebi se podrazumijeva da je postojalo neko vrijeme prije singularnosti Velikog praska. Ve ! nam je tridesetak godina poznato kako Einsteinova teorija relativnosti pretkazuje da je vrijeme moralo imati neki po$etak prije petnaestak milijardi godina. Ali filozofi nisu to prihvatili. Oni su jo zabrinuti o temeljima kvantne mehanike koji su poloeni prije gotovo sedamdeset godina. Ne shva!aju da su se granice fizike u me uvremenu pomaknule. Jo gore je s matemati$kim pojmom imaginarnog vremena, u kojem smo Jim Hartle i ja predloili da svemir nema ni po $etka ni kraja. Zbog tog imaginarnog vremena bijesno me je napao jedan filozof. Rekao je: Kako moe neki matemati$ki trik poput imaginarnog vremena imati ita sa stvarnim svemirom? Mislim da je taj

57

filozof pobrkao $isto matemati$ke veli$ ine zvane realni i imaginarni brojevi s na$ inom na koji se u svakidanjem jeziku rabe pojmovi realno i imaginarno. Ovo upravo ilustrira moje stanovite: Kako moemo znati to je stvarno, neovisno o teoriji ili modelu s pomo!u kojeg to tuma$imo? Upotrijebio sam primjere iz relativnosti i kvantne mehanike da bih pokazao probleme s kojima se netko suo $ava kad nastoji osmisliti svemir. Nije zaista vano razumijete li ili ne razumijete relativnost i kvantnu mehaniku, ili $ak ako su obje te teorije neto $ne. Ono to se nadam da sam pokazao jest da je neka vrsta pozitivisti$ kog pristupa, u kojoj se na teoriju gleda kao na model, jedini na$ in razumijevanja svemira, barem za teorijskog fizi$ara. Pun sam nade da !emo na! i $ vrsti model koji opisuje sve u svemiru. U$inimo li to, bit !e to zaista blistavi uspjeh ljudske vrste.

JE LI NA POMOLU KRAJ TEORIJSKE FIZIKE?*

A OVIM STRANICAMA elim razmotriti mogu!nosti dostizanja cilja teorijske fizike u ne tako dalekoj budu!nosti: recimo pri kraju stolje!a. Pod tim podrazumijevam neku potpunu, dosljednu i jedinstvenu teoriju fizi$kih me udjelovanja, koja bi teorija opisivala sva mogu!a promatranja. Dakako, kad se daju takva predvi anja treba biti vrlo oprezan. Ve! smo najmanje dvaput bili pomislili da smo se nali na pragu kona$ne sinteze. Po$etkom ovog stolje!a vjerovalo se da se sve moe razumjeti pomo !u mehanike kontinuuma. Sve to je bilo potrebno bilo je izmjeriti neke brojeve, koeficijente elasti$nosti, vis*29. travnja 1980. dobio sam katedru matematike na Cambrid-geu. Ovaj esej, kao inauguracijsko predavanja, pro$itao je u moje ime jedan od mojih studenata.

61 koznosti, vodljivosti i tako dalje. Ova je nada zasjenjena otkri!em gra e atoma i kvantnom mehanikom. Zatim, kasnijih dvadesetih godina ovoga stolje!a, Max Born je skupini znanstvenika u posjetu Gottingenu bio rekao da "je s fizikom kakvu poznamo za est mjeseci gotovo." To je re$eno kratko nakon otkri!a Diracove jednadbe, Paula Diraca, ranijeg nositelja ove iste katedre. Diracova jednadba upravlja ponaanjem elektrona. Bilo se o $eki-. valo da !e neka sli$na jednadba upravljati protonom, jedinom drugom, navodno elementarnom, $esticom poznatom u to doba. Me utim, otkri! e neutrona i nuklearnih sila izdalo je te nade. Mi zapravo danas znamo da ni proton ni neutron nisu elementarni ve! da su gra eni od jo sitnijih $estica. Ipak, velik je napredak postignut tijekom posljednjih godina, i kao to !u opisati ovdje, postoje neki temelji za oprezni optimizam da !e se moda ugledati neka potpuna teorija jo unutar ivotnoga vijeka nekih od onih koji $ itaju ove stranice. 'ak i ako dosegnemo potpunu jedinstvenu teoriju, ne! emo mo ! i donositi detaljna predvi anja, osim u nekim najjednostavnijim situacijama. Na primjer, nama su ve! sada poznati fizikalni zakoni koji upravljaju svim iskustvenim doga anjima svakodnevnoga ivota. Kako je Dirac naglasio, njegova jednadba je temelj "ve! ine fizike i cjelokupne kemije". Pa ipak, u stanju smo rijeiti tu jednadbu samo za najjednostavniji od jednostavnih slu$ajeva, za vodikov atom koji se sastoji od protona i elektrona. Za sloenije atome s vie elektrona, a da i ne spominjemo molekule, prisiljeni smo pribje! i aproksimacijama i intuitivnim procjenama sumnjive vrijednosti. Za makroskopske sustave sastavljene od 1023 ili sli$ no $estica, moramo upotrijebiti statisti$ ke metode i napustiti svaku nadu u to $ no rjeenje tih jednadbi. Premda su nam na$elno poznate jednadbe koje upravljaju cjelokupnom biologijom, nismo nipoto u stanju svesti prou$avanje ljudskog ponaanja na primijenjenu matematiku. to bismo podrazumijevali pod imenom neke potpune i jedinstvene teorije fizike? Naa nastojanja pri izradbi modela fizi$ke stvarnosti obi$no se sastoje iz dva dijela: 1. Od nekog skupa podru$nih zakona kojima se poko ravaju razne fizi$ ke veli$ ine. Ti su zakoni obi$ no izraavaju u obliku diferencijalnih jednadbi. 2. Od skupova grani$nih uvjeta koji nam izri$u stanje nekih podru$ ja svemira u nekom vremenu i koji se u$ inci kasnije ire u njih iz ostatka svemira. Mnogi bi ljudi rekli da je uloga znanosti ograni$ena na prvo od gore navedenoga te da !e teorijska fizika posti! i svoj cilj kad dobije potpuni skup podru$nih fizikalnih zakona. Oni smatraju da pitanje grani$ nih, po $etnih uvjeta spada u podru$ je metafizike ili religije. Na neki na$ in, takav stav je sli$an stavu onih koji su u ranijim stolje ! ima obeshrabrivali znanstvena istraivanja govore!i kako su sve prirodne pojave boje djelo i ne bi ih se smjelo preispitivati. Mislim da su po $etni uvjeti svemira jednako tako prikladan predmet znanstvenog prou$avanja i teorija, kao to su i podru$ni fizikalni zakoni. Ne!emo imati potpunu teoriju prije nego li u$ inimo vie od pukog izrijeka da "su stvari kakve jesu, jer su bile kakve su bile." Pitanje osobitosti po $etnih uvjeta u uskoj je svezi s pitanjem proizvoljnosti podru$nih fizikalnih zakona: Neka se teorija ne bi mogla smatrati za potpunu ako bi sadravala izvjestan broj podesivih parametara, poput masa ili konstanti vezanja, kojima bi se mogle pridodati po volji bilo koje vrijednosti. U stvari, $ ini se da ni po $etni

Je li na pomolu kraj teorijske fizike? uvjeti ni vrijednosti parametara u teoriji nisu proizvoljni ve! su nekako vrlo paljivo odabrani ili izva eni. Na primjer, kad razlika u masama protona i neutrona ne bi bila otprilike dvije mase elektrona, ne bi se moglo odrati na okupu stotinu i vie stabilnih $estica koje grade elemente i koji su osnova kemije i biologije. Sli$ no tome, kad bi gravitacijska masa protona bila neznatno druk$ ija, ne bi bilo zvijezda u koje bi se te $estice mogle ugraditi, a kad bi po $etno irenje svemira bilo samo malo sporije ili samo malo bre, svemir bi ili doivio kolaps prije nego bi se takve zvijezde razvile ili bi se irio tako brzo da se zvijezde nikad ne bi ni stigle oblikovati postupkom gravitacijskog zgunjavanja. Dakako, neki su ljudi otili tako daleko da su ova ograni$enja, to se postavljaju na po $etne uvjete, uzdigli u status na$ela, tako zvanog antropskog na$ela koje se moe parafrazirati kao: "Stvari jesu kakve jesu, budu! i da smo mi tu." Prema jednom shva!anju tog na$ela, postoji vrlo velik broj raznih, odvojenih svemira s razli$ itim vrijednostima fizikalnih parametara i razli$ itim po$etnim uvjetima. Ve! ina tih svemira ne !e osiguravati prave uvjete za razvoj tako sloenih ustroja kakav je inteligentan ivot. Samo !e u jednom malom broju njih, s uvjetima i parametrima poput ovih u naem svemiru, inteligentnom ivotu biti mogu! razvoj sve do pitanja "zato je svemir takav kakvog promatramo?" Odgovor je, dakako: kad bi bio druk$iji, ne bi bilo nikoga tko bi postavljao to pitanje. Antropsko na$ elo nudi neku vrstu objanjenja za mnoge spomena vrijedne broj$ane odnose to su ustanovljene me u vrijednostima raznih fizikalnih parametara. Me utim, to nije potpuno zadovoljavaju!e; ne moemo se oteti dojmu da tu postoji neko dublje objanjenje. Tako er, to ne moe objasniti sva podru $ ja svemira. Na pri-

63

mjer, na Sun$ev sustav sigurno je preduvjet za nae postojanje, kao to je to i neka ranija generacija bliih zvijezda u kojima nuklearnom sintezom bijahu proizvedeni teki elementi naeg tijela. Mogu!e je $ak da je za nae postojanje bila potreba i $itava Galaktika. Ali ne izgleda nam o $ itom neka potreba za postojanjem drugih galaktika, a kamoli milijuna milijuna njih otprilike ravnomjerno raspore enih diljem promatranog svemira. Vrlo je teko povjerovati da je takva gra a svemira, ta njegova homogenost najve ! ih razmjera, odre ena ne $ im tako perifernim kakve su tamo neke sloene molekulne tvorbe na malenom planetu, uz vrlo prosje $ nu zvijezdu na rubu jedne posve tipi$ ne, ni po $emu istaknute, spiralne maglice. Ukoliko nas ne privla$ i antropsko na$elo, treba nam neka jedinstvena teorija za obrazloenje po $etnih uvjeta svemira i za vrijednosti raznih fizikalnih parametara. Ipak, preteko je osmisliti potpunu teoriju samo jednim potezom pera (premda, $ ini se, to ljude ne zaustavlja; stiu mi potom dvije do tri jedinstvene teorije tjedno). Umjesto toga, tragamo za djelomi$ nim teorijama koje !e opisati takve situacije u kojima se neka me udjelovanja mogu zanemariti ili im pridodati neku jednostavno izra$unljivu priblinu vrijednost. Prvo dijelimo tvarni sadraj svemira na dva dijela: "materiju" ($estice poput kvarkova, elektrona, miona itd.) i "me udjelovanja" (poput gravitacije, elektromagnetizma itd). Materijalne $estice su opisane poljima s polovi$nim spinom i pokoravaju se Paulijevom na$elu isklju$enja, koji spre$ava da se u nekom stanju na e vie od jedne $estice te vrste. Zbog tog razloga mogu postojati $ vrsta tijela, umjesto da se u urue u to $ku ili se izzra$e do beskona$nosti. Materijalna po $ela podijeljena su u dvije skupine: hadrone, koji su gra eni od kvarkova; i leptone koji $ ine ostatak.

65 Me udjelovanja dijelimo po njihovom pojavnom obliku na $etiri vrste. Redosljedom snage, to su: jake nuklearne sile, koje me udjeluju samo s hadronima; elektro-magnetizam koji me udjeluje s nabijenim hadronima i leptonima; slabe nuklearne sile koje me udjeluju sa svim hadronima i leptonima; i na kraju, daleko najslabija od svih, gravitacija, koja me udjeluje sa svima. Me udjelovanja su predstavljena poljima cjelobrojnog spina, koja se ne pokoravaju Paulijevom na$elu isklju$enja. To zna$ i da u istome stanju mogu imati mnogo $estica. Kod elektro-magnetizma i gravitacije, me udjelovanja su tako er i dugog dosega, to zna$ i da se polja to ih proizvodi velik broj materijalnih $estica mogu sva zbrajati i proizvesti neko polje zamjetljivo i na makroskopskom planu. Zbog tog razloga, ta su polja bila prva za koja su bile razvijene teorije: Newton gravitaciju u sedamnaestom stolje!u, a Maxwell elektromagnetizam u devetnaestom stolje!u. Me utim, ove su teorije u svojim temeljima bile nespojive, jer je Newtonova teorija bila neizmijenjena ukoliko bi cijelom sustavu bila pridodana bilo koja jednolika brzina, dok je Maxwellova teorija odre ivala jednu odabranu brzinu brzinu svjetlosti. Na kraju, ustanovilo se da Newtonovu teoriju treba izmijeniti tako da postane spojiva sa svojstvima Maxwellove teorije. To se postiglo Einsteinovom op!om teorijom relativnosti, oblikovanom 1915. Op!a relativisti$ka teorija gravitacije i Maxwellova teorija elektrodinamike bile su ono to je nazvano klasi$ne teorije; u tom smislu da su uklju$ivale veli$ ine koje su neprekidno promjenjive i koje bi se mogle, barem u na$elu, izmjeriti proizvoljnom to $no!u. Me utim, kad se takve teorije pokualo primijeniti pri gradnji modela atoma, pojavio se problem. Otkriveno je da se atom sastoji od male, pozitivno nabijene jezgre okruene oblakom negativno nabijenih elektrona. Prirodna pretpostavka je bila da su elektroni na stazi oko jezgre, sli$ no kao to je Zemlja na stazi oko Sunca. Ali klasi$na je teorija predviala da elektroni emitiraju elektromagnetske valove. Ti bi valovi odnosili sa sobom energiju pa bi se elektroni spiralno postepeno pribliavali jezgri sve dok cijeli atom ne bi kolapsirao, uruio se u sebe. Problem je rijeen na na$ in koji je nesumnjivo najve!e postignu!e teorijske fizike ovog stolje!a: utemeljenjem kvantne teorije. Njen temeljni postulat je Heisenbergovo na$elo neodre enosti, koji izri$e da se odre eni parovi veli$ ina, poput poloaja i momenta $ estice, ne mogu istodobno mjeriti s po volji velikom to $no!u. U slu$aju atoma, to zna$ i da elektron u stanju njegove najnie energije ne bi mogao biti u stanju mirovanja pri jezgri, jer bi u tome slu$aju bio to $no odre en njegov poloaj (jezgra) i njegova brzina (nula). Umjesto toga, i poloaj i brzina trebale bi biti razmazane oko jezgre prema nekoj raspodjeli vjerojatnosti. U tom stanju, elektron ne bi mogao zra$iti energiju u obliku elektromagnetskih valova, jer za njega ne bi postojalo stanje nie energije na koje bi mogao si!i. Dvadesetih i tridesetih godina kvantna mehanika se s velikim uspjehom primjenjivala na sustave poput atoma ili molekula, koji imaju samo neki kona$ ni broj stupnjeva slobode. Poteko !e su se, me utim, pojavile kad se tu teoriju pokualo primijeniti na elektromagnetsko polje koje ima beskona$an broj stupnjeva slobode, grubo govore! i dva za svaku to $ku prostorvremena. Ove stupnjeve slobode moemo shvatiti kao oscilatore, svaki sa svojih vlastitim poloajem i momentom. Ti oscilatori ne mogu biti u mirovanju, jer bi tada imali to$no odre ene poloaje i momente. Umjesto toga, svaki oscilator mora imati neki minimalni iznos onog to se zove fluktuacije nulte to $ ke i ne-nulta energija. Energije ukupnog beskona $ -

66

Stephen W. Hawking

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

67

nog broja stupnjeva slobode prouzro $ ile bi da prividna masa i naboj elektrona postanu beskona$ni. U cilju prevladavanja te poteko!e, razvijen je krajem $etrdesetih godina postupak zvan renormalizacija. On se sastojao u prili$no proizvoljnom oduzimanju nekih beskona$nih veli$ ina tako da dobijemo kona$ne ostatke. U slu$aju elektrodinamike, bilo je potrebno u$initi dva takva beskona$ na odbitka, jedan za masu i drugi za naboj elektrona. Taj postupak renormalizacije nije nikad bio postavljen na vrlo $vrste pojmovne ili matemati$ke temelje, ali je u praksi prili$no dobro prolazio. Njegov najve! i uspjeh bio je predvi anje malog pomaka, tzv. Lam-bovog pomaka, u nekim linijama spektra atomskog vodika. Me utim, nije zadovoljavaju! pri pokuaju izgradnje potpune teorije, jer ne daje nikakva predvi anja vrijednosti kona$ nih ostataka preostalih nakon provedbe beskona$ nih odbitaka. Prema tome, morali bismo pasti natrag na antropsko na $ elo da objasnimo zato elektron ima masu i naboj kakve ima. Tijekom pedeset i ezdeseti godina op!enito se vjerovalo da se slaba i jaka nuklearna sila ne mogu renormizirati; to bi naime zahtijevalo beskona$an broj beskona$nih odbitaka da ih se u$ ini kona$nim. Postojao bi beskona$an broj kona$nih ostataka koji ne bi bili odre eni teorijom. Takva jedna teorija ne bi imala snagu predvi anja, jer se nikad ne bi moglo izmjeriti sveukupan beskona$an broj parametara. Me utim, 1971. je Gerard't Hooft pokazao da se jedan jedinstven model elektromagnetskog i slabog me udjelovanja, to su ga ranije bili predloili Abdus Ealam i Steven Weinberg, ipak moe renormalizirati sa samo nekim kona$ nim brojem beskona$nih odbitaka. U Salam-Weinbergovoj teoriji, foton $ estica sa spinom 1 - udruen je s tri druga partnera spina 1, nazvanih W+, W" i Z. Teorija je predvi ala da se

na vrlo velikim energijama ove $etiri $estice ponaaju na sli$an na$ in. Me utim, za objanjenje $ injenica da na niim energijama foton ima masu mirovanja nula, dok su naprotiv sve tri druge $ estice, W, W i Z vrlo masivne, prizvana je u pomo ! pojava zvana spontano lomljenje simetrije. Niskoenergetska predvi anja teorije zna$ajno dobro su se slagala s promatranjima, to je vodilo vedsku akademiju da 1979. dodijeli Nobelovu nagradu za fiziku Salamu, Weinbergu i Sheldonu Glashowu, koji je tako er oblikova sli$ nu jedinstvenu teoriju. Me utim, i sam Gla-show je bio iznio opasku kako se Nobelov komitet pritom prili$ no kockao, jer jo nemamo $esti$ ni akcelerator dovoljno visoke energije za provjeru teorije u uvjetima kada ujedinjenje elektromagnetskih sila (noenih fotonima) i slabih sila (noenih W+, W i Z $esticama) stvarno i nastupa. Dovoljno jaki ubrziva$ i bit !e gotovi za nekoliko godina, i ve! ina fizi$ara je uvjerena da !e oni potvrditi Salam-Weinbergovu teoriju.* Uspjeh Salam-Weinbergove teorije doveo je do potrage za sli$ nom renormalizirivom teorijom jakog me udjelovanja. Ve! se dosta rano uvidjelo da proton i drugi hadroni, poput pi-mezona, ne bi mogle biti prave ele-mentalne $estice, ve! da bi morale biti neka vezna stanja drugih, elementarnijih $estica, zvanih kvarkovi. ' ini se da ovi imaju neobi$ no svojstvo da, premda se mogu slobodno gibati unutar hadrona, izgleda da je nemogu! e pribaviti samo jedan jedini izdvojeni kvark; uvijek su ili u skupinama po tri (npr. proton ili neutron) ili u parovima kvark-antikvark (npr. pi-mezon) Za objanjenje to*Ovaj je $lanak napisan prije nego se to doista i ostvarilo. Naime, W i Z $estice otkrivene su 1983. nakon to je proradio novi CERN-ov akcelerator, a za to otkri!e dobie Nobelovu nagradu 1984. Carlo Rubbia i Simon van der Meer, koji su bili na $elu skupine istraiva$a u CERN-u. Osoba koju je nagrada mimoila bio je 't Hooft

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

69

ga, kvarkovima je pridodano svojstvo zvano boja. Valja naglasiti da ta rije$ "boja" nema nita zajedni$kog s naim uobi$ ajenim vi enjem boje; kvarkovi su premaleni da bi se vidjeli u vidljivoj svjetlosti. To je samo jedno prikladno ime. Zamisao je da kvarkovi dolaze u tri boje zelenoj, crvenoj i plavoj ali da neko izolirano vezno stanje, kakvo je hadron, mora biti bezbojno, i to ili kombinacija crvenog, zelenog i plavog, kao to je slu$aj kod protona, ili mjeavina crvenog i anticrvenog, zelenog i antizelenog, plavog i antiplavog, to je slu$aj kod pi-me-zona. Pretpostavlja se da jaka me udjelovanja izme u kvar-kova nose $estice spina 1 zvane gluoni, neto poput $estica koje nose slabo me udjelovanje. Gluoni tako er imaju boju, a zajedno s kvarkovima pokoravaju se renormalizirivoj teoriji zvanoj kvantna kromodinamika ili skra!eno QCD. Posljedica postupka renormalizacije je ta da djelatna konstanta vezanja u teoriji zavisi o enegiji pri kojoj je mjerena, a na vrlo visokim energijama opada na nulu. Ova pojava poznata je kao asimptotska sloboda. To zna $ i da se kvarkovi unutar hadrona ponaaju gotovo poput slobodnih $estica pri visokoenergetskom sudaru, tako da se smetnje u njihovom ponaanju mogu uspjeno obra ivati teorijom smetnji. Predvi anja teorije smetnji su u razumno kvalitativnom slaganju s promatranjem, ali jo uvijek se ne moe doista izjaviti da je teorija eksperimentalno potvr ena. Pri niskim energijama, djelatna konstanta vezanja postaje vrlo velika i teorija smetnji se rui. Izraene su nade da !e to "infracrveno ropstvo" objasniti zato su kvarkovi uvijek zatvoreni u bezbojno vezno stanje, no dosad jo nitko nije mogao pokazati da je ta nada uvjerljiva. Imaju! i na raspolaganju jednu renormalizirivu teoriju za jaka me udjelovanja, a jednu drugu za slaba i

elektromagnetska me udjelovanja, bijae prirodno ogledati se za jednom teorijom koja !e sjediniti te dvije. Takvim je teorijama dana poneto preuveli$ ana titula: "velike jedinstvene teorije", ili skra!eno GUT (prema engleskom nazivu, prim. prev.). Taj naziv nekako vodi u pogrean zaklju$ak, jer one nisu ni ba tako velike, ni posve jedinstvene ni potpune teorije, zato jer imaju neki broj neodre enih renormalizacijskih parametara, poput konstanti vezanja i masa. Pa ipak, mogle bi se pokazati kao zna$ajan korak prema potpunoj jedinstvenoj teoriji. Temeljna zamisao je da djelatna konstanta vezanja kod jakih me udjelovanja, koja je velika pri niskim energijama, zbog asimptotske slobode postupno opada pri visokim energijama. S druge strane, djelatna konstanta vezanja Salam-Weinbergove teorije, koja je na niskim energijama mala, postupno raste kako se energija pove!ava, jer ova teorija nije asimptotski slobodna. Kad se ekstrapoli-ra niskoenergetska brzina opadanja odnosno rasta konstanti vezanja, ustanovljuje se da dvije konstante vezanja postaju jednake pri energiji od oko 1035 GeV. (GeV je kratica za milijardu elektronvolti. Otprilike tolika energija bi se oslobodila kad bi se jedan vodikom atom mogao cijeli pretvoriti u energiju. Usporedbe radi, energija oslobo ena u kemijskoj reakciji, kakvo je gorenje, je reda veli$ ine jedan elektronvolt po atomu.) Teorije predlau da su iznad ove energije ujedinjena jaka me udjelovanja sa slabim i elektromagnetskim me udjelovanjem, ali da se pri niim energijama doga a spontani lom simetrije. 1015 GeV je vrlo daleko iznad mogu!nosti bilo kakve laboratorijske opreme; sadanja generacija ubrziva$a $estica mogu proizvesti energije sudara sredita mase od oko 10 GeV, a sljede !a generacija !e proizvesti energije od 100 GeV ili sli$no. Bit !e to dovoljno za istraivanje energetskog opsega u kojem se elektromagnetske sile

Je li na pomolu krnj teorijske fizike? sjedinjuju sa slabim silama, shodno Salam-Weinbergo-voj teoriji, ali ne i za istraivanje onih silno visokih energija pri kojima se, kako se predvi a, slaba i elektromagnetska me udjelovanja sjedinjuju s jakim me udjelovanjima. Usprkos tomu, velike jedinstvene teorije daju za niske energije predvi anja koja se mogu ispitati u laboratoriju. Na primjer, teorije predvi aju da proton i nije ba potpuno stabilan te da se raspada za svog ivotnog vijeka od 1031 godina. Sadanja donja eksperimentalna granica je ivotni vijek od oko 1030 godina, a oprema bi se mogla jo i poboljati. Drugo predvi anje kog je mogu!e saznati iz promatranja ti$e se omjera bariona i fotona u svemiru. Izgleda da su zakoni fizike isti za $estice i anti$estice. To $nije re$eno, zakoni su isti ako $estice nadomijestimo anti$e-sticama, vrtnju nadesno zamijenimo vrtnjom nalijevo (zrcalna slika) te okrenemo smjerove brzina svih $estica. Ovo je poznato kao CPT teorem i posljedica je temeljnih pretpostavki koje bi se trebale odrati u svakoj prihvatljivoj teoriji. Zemlja, a tako er i $itav Sun$ev sustav, graena je od protona i neutrona, bez nekih antiprotona i antineutrona. Dakako, takva jedna neravnotea izme u $estica i anti$estica jo je jedan a priori uvjet za nae postojanje, jer da je Sun$ev sustav sastavljen od mjeavine $estica i anti$estica u jednakome omjeru, one bi se sve me usobno ponitile i ostalo bi samo zra$enje. Na temelju opazivog odsustva takvog anihilacijskog zra$enja, moemo izvesti zaklju$ak da je naa Galaktika u cijelosti gra ena od $estica, a ne i od anti$estica. Za druge galaktike ne posjedujemo izravni dokaz za takav zaklju$ak, ali $ ini se vjerojatno da su i one sastavljene od $estica te da u svemira kao cjelini ima vika $estica nad anti$ estica-ma, tako da dolazi jedna $estica na 108 fotona. Netko bi za objanjenje toga mogao pozvati u pomo ! antropsko

71

na$elo, no velike jedinstvene teorije zapravo nude mogu! i mehanizam za objanjenje nerazmjera. Premda izgleda da su sva me udjelovanja nepromjenjiva glede kombinacije C (zamjene $estica anti$esticama), P (promjena desne vrtnje u lijevu) i T (promjena smjera vremena), poznato je da ima me udjelovanja koja nisu nepromjenjiva glede samo T. U ranom svemiru, u kojem postoji vrlo izrazita strijela vremena zadana ekspanzijom, ova me udjelovanja mogla su proizvesti vie $estica nego anti$estica. Ipak, njihov broj vrlo ovisi o uzorku, tako da slaganje s promatranjem teko moe biti protuma $eno kao potvrda velikih jedinstvenih teorija. Dosad, ve! ina je napora bila posve!ena ujedinjenju prve tri vrste fizi$kih me udjelovanja, jakoj i slaboj nuklearnoj sili te elektromagnetizmu. 'etvrta i posljednja, gravitacija, bijae zanemarena. Jedno opravdanje za ovo je da je gravitacija tako slaba da bi kvantni gravitacijski u$ inci postali veliki samo kod energija $estica vrlo daleko iznad onih u naim ubrziva$ ima $estica. Drugo opravdanje: izgleda da se na gravitaciju ne moe primijeniti postupak renormalizacije; da se pribave kona$ ni odgovori $ ini se da bi trebalo provesti beskona$ an broj beskona$ nih odbitaka s odgovaraju! im beskona$ nim brojem neodre enih kona $ nih ostataka. Ipak, eli li se potpuna jedinstvena teorija, u nju se mora uklju$ iti i gravitacija. tovie, klasi$ na op!a teorija relativnosti predvi a postojanje prostorvremenskih singularnosti kod kojih bi gravitacijsko polje postalo beskona$no jako. Ove singularnosti bi se doga ale u prolosti, na po $etku sadanjeg irenja svemira (Veliki prasak), te u budu!nosti u obliku gravitacijskog kolapsa zvijezda i, moda, $itavog svemira. Pretkazanje singularnosti po svoj prilici ukazuje na to da !e ta klasi$na teorija relativnosti ovdje doivjeti slom. Me utim, $ ini se da nema razloga zato bi se sruila pri-

je negoli gravitacijsko polje postane dovoljno jako da postanu vani kvantni gravitacijski u$ inci. Prema tome, kvantna teorija gravitacije je bitna pri opisivanju ranog svemira i davanju nekih objanjenja za po $etne uvjete, izvan pukog prizivanja antropskog na$ela. Takva je teorija potrebna ukoliko traimo odgovor na pitanje: Ima li vrijeme zaista po $etak i moda kraj, kao to proizlazi iz klasi$ ne op!e teorije relativnosti, ili su pak singularnosti u Velikom prasku i u Velikom saimanju na neki na$ in zahvaljuju!i kvantnim u$incima - razmazane? Velika je poteko !a dati dobro odre eno miljenje kad su to ustrojstva samog prostora i vremena takvi da su podanici na$ ela neodre enosti. Moj osobni osje!aj je da su singularnosti vjerojatno jo prisutne, premda se moe nastavljati vrijeme mimo njih u izvjesnom matemati$kom smislu. Me utim, bilo kakav subjektivni pojam vremena, koji se odnosio na svijest ili na mogu!nost izvo enja mjerenja, bi se u njima zavrio. Kakvi su izgledi u pribavljanju kvantne teorije gravitacije te ujedinjenju nje s druge tri vrste me udjelovanja? Najve!a nada $ini se da lei u proirenju op!e teorije gravitacije u ono to zovemo supergravitacija. U njoj se graviton, $estica sa spinom 2 koja nosi gravitacijsko meudjelovanje, dovodi u svezu s nekim brojem drugih polja nieg spina putem tako zvanih transformacija super-simetrije. Velika je zasluga ove teorije to ona uklanja staru dihotomiju izme u "materije", predstavljene $esticama polovi$nog spina, te "me udjelovanja", predstavljenih $esticama cjelobrojnog spina. Njena je velika prednost i u tome to se mnoge beskona $ nosti koje nastaju u kvantnoj teoriji me usobno ponitavaju. Jo nam nije poznato ponitavaju li se doista sve tako da daju teoriju koja je kona$na bez nekih beskona$nih odbitaka. Izraena je nada da je tako, jer moe se pokazati da su teorije

koje uklju$uju gravitaciju ili kona$ne ili se ne mogu renormalizirati; to zna$ i da ako se moraju provesti neka beskona$ na oduzimanja tada ! e se morati napraviti beskona$an broj njih s odgovaraju! im beskona$ nim brojem neodre enih ostataka. Prema tome, ako se za sve beskona$ nosti u supergravitaciji pokae da se ponitavaju jedne s drugima, mogli bismo imati teoriju koja ne samo da potpuno objedinjuje sve tvarne $estice i me udjelovanja ve! je potpuna u smislu da nema neke neodre ene renormalizacijske parametre. Premda jo nemamo pravu kvantnu teoriju gravitacije, a kamoli jednu koja ujedinjuje nju s drugim fizi$kim me udjelovanjima, imamo zamisao o zna $ajkama to bi ih ona trebala posjedovati. Jedna od njih povezana je s $ injenicom da gravitacija utje$e na uzro $nu strukturu prostorvremena.; to jest, gravitacija odre uje koji doga aji mogu biti uzro $no povezani jedan s drugim. Primjer za to u klasi$ noj teoriji op!e relativnosti daje nam crna jama, podru$je prostorvremena u kojem je gravitacijsko polje tako jako da vu$e svjetlost ili neki drugi signal natrag u to podru$je pa nita ne moe pobje! i u vanjski svijet. Snano gravitacijsko polje pokraj crne jame uzrokuje stvaranje parova $estica i anti$estica, od kojih jedna pada natrag u crnu jamu, a druga bjei u beskona $ nost. 'estica koja bjei izgleda kao ju je emitirala crna jama. Neki promatra$ daleko od crne jame moe mjeriti samo odlaze ! e $ estice i ne moe ih dovesti u svezu s onima koje su pale u crnu jamu, jer njih ne moe promatrati. To zna$ i da odlaze!e $estice imaju neki dodatni stupanj nasumi$nosti ili nepredvidivosti, osim onoga koji im je u pravilu pridruen po na$elu neodre enosti. U uobi$ajenim situacijama na$ elo neodre enosti izraava da se ne moe jasno pretkazati ili poloaj ili brzina neke $estice ili neka kombinacija poloaja i brzine. Stoga, grubo re$eno,

Je li na pomolu kraj teorijske fizike?

75

mogu!nost donoenja jasnih pretkazivanja je prepolovljena. Me utim, u slu$aju $estica emitiranih iz crne jame, $injenica da se ne moe promatrati to se doga a unutar crne jame zna$ i da se ne mogu jasno pretkazati ni poloaji ni brzine emitiranih $estica. Sve to se moe dati su vjerojatnosti da !e $estice biti emitirane na neki na$ in. 'ini se stoga da $ak i ako postavimo jedinstvenu teoriju, mo !i !emo biti u stanju praviti samo statisti$ke predvi anja. Trebali bismo napustiti stanovite da postoji neki jedini svemir to ga promatramo. Umjesto toga, trebali bismo prihvatiti sliku u kojoj postoji neki zbor svih mogu!ih svemira, s nekom vjerojatnom raspodjelom. To moe objasniti zato je svemir startao u Velikom prasku u gotovo savrenoj toplinskoj ravnotei, budu!i da bi toplinska ravnotea bila u skladu s najve!im brojem mikroskopskih konfiguracija pa stoga i najvie vjerojatna. Da parafraziramo Voltaireovog filozofa Panglosa: "ivimo u najvjerojatnijem od svih mogu!ih svjetova." Kakvi su izgledi da !emo utemeljiti potpunu jedinstvenu teoriju u ne tako dalekoj budu! nosti? Svaki put kad smo proirili naa promatranja na vie energije i manje dimenzije, otkrismo nove slojeve gra e svijeta. Na po$etku stolje!a, otkri!e Brownovog gibanja s tipi$nom energijom $estice 3 x 102 eV pokazalo je da gra a materije nije neprekidna ve! da je materija sastavljena od pojedina $ nih atoma. Kratko nakon toga otkriveno je da su ti, kako se mislilo nedjeljivi, atomi sloeni od jezgre i elektrona koji krue oko nje s energijama reda veli$ ine nekoliko elektronvolti. Za samu jezgru je pak na eno da je sloena od takozvanih elementarnih $estica, protona i neutrona, dranih zajedno nuklearnim vezama reda veli$ine 108 eV. Posljednje poglavlje u toj pri$i je otkri!e da su protoni i elektroni gra eni od kvarkova, dranih zajedno vezama reda veli$ ine 109 eV. Danak takvom na-

pretku teorijske fizike je da su nam sada potrebni ogromni strojevi i velike koli$ ine novca za izvo enje pokusa, rezultate kojih ne moemo pretkazati. Nae prolo iskustvo moe nas navesti na to da postoji beskona$an niz slojeva gra e tvari na sve viim i viim energijama. Doista, stanovite o beskona$nom slijedu kutija unutar kutija bijae slubena dogma u Kini u vrijeme 'etvero$lane Bande. Me utim, $ini se da bi gravitacija trebala pribaviti neki limit, ali tek na vrlo kratkoj duini od 1033 cm i na vrlo visokoj energiji od 1028 eV. Na duinama kra! ima od ove trebalo bi o $ekivati da se prostorvrijeme prestane ponaati poput glatkog kontinuuma i poprimilo bi pjenastu gra u zbog kvantnih fluktuacija gravitacijskog polja. Postoji vrlo iroko neistraeno podru$je izme u granice sadanjih ekserimentalnih mogu! nosti od oko 1010 eV i gravitacijskog prekida pri 1028 eV. Bilo bi naivno pretpostaviti, kako to $ ine velike jedinstvene teorije, da u tom silnom rasponu energija postoji samo jedan ili dva sloja gra e. Me utim, postoje temelji za optimizam. Ovog trenutka, ako ve ! nita drugo, izgleda da se gravitacija moe ujediniti s drugim fizi$kim me udjelovanjima samo u nekoj teoriji supergravitacije. 'ini se da ima samo neki kona$an broj takvih teorija. Posebno, postoji najve !a takva teorija, takozvana proirena supergravitacija N = 8. Ona sadri jedan graviton, osam $estica spina -3/2 zvanih gravitonos, dvadeset osam $estica spina 1, pedeset est $estica spina -1/2 i sedamdeset $estica spina 0. Koliko god ti brojevi bili veliki, nisu dovoljno veliki da objasne sve one $estice to ih, tako izgleda, promatramo u jakim i slabim me udjelovanjima. Na primjer, N = 8 teorija ima dvadeset osam $estica spina 1. One su dovoljne za objanjenje gluona koji nose jaka me udjelovanja te za objanjenje dvije od $etiri $estice koje nose slaba me udjelo-

Je li na pomolu kraj teorijske fizike? vanja, ali ne i druge dvije. Trebalo bi se stoga vjerovati da mnoge ili ve! ina promatranih $estica poput gluona ili kvarkova i nisu doista elementarne, kako nam se sada $ ini, ve! da su one vezna stanja osnovnih N = 8 $estica. Nije vjerojatno da !emo imati dovoljno snane ubrziva$e $estica za ispitivanje ovih sloenih struktura u nekoj dovoljno bliskoj budu!nosti, ili moda nikad, ako bi se radili planovi na temelju sadanjih gospodarskih kretanja. Ipak, $injenica da su ta vezna stanja proizala iz dobro definirane N = 8 teorije omogu!ila bi nam postaviti izvjestan broj predvi anja koja bi se mogla ispitati na energijama dohvatljivima ve! sada ili u bliskoj budu!nosti. Stanje bi stoga moglo biti sli$ no onome za Salam-Weinbergovu teoriju koja je ujedinila elektromagnetizam i slabo me udjelovanje. Niskoenergetska predvi anja ove teorije tako se dobro slau s promatranjima da je ta teorija sada op!enito prihva!ena, premda jo nismo dosegnuli energije na kojima se ujedinjenje i ostvaruje. Trebalo bi biti ne$eg vrlo osobitog u toj teoriji koja opisuje svemir. Zato se ta teorija oivljava, dok druge teorije postoje samo u glavama njihovih izumitelja? N = 8 teorija supergravitacije ima razloga smatrati se ne $ im posebnim. Izgleda da bi ona mogla biti jedina teorija koja: 1. je u $etiri dimenzije 2. uklju$uje gravitaciju 3. je kona$ na bez nekih beskona$ nih odbitaka Ve! sam naglasio da je ovo tre!e svojstvo potrebno ako smo za teoriju bez parametara. Me utim, teko se mogu obrazloiti svojstva pod 1. i 2., a da se ne pozovemo na antropsko na$elo. 'ini se da je dosljedna neka teorija koja udovoljava svojstva 1. i 3., ali koja ne uklju$ uje

77

gravitaciju. Ipak, takav neki svemir vjerojatno ne bi bio mjesto dovoljno u$ inkovito po na$ inu na koji privla $ ne sile skupljaju tvar u velike nakupine, kakve su vjerojatno potrebne za razvoj sloenih struktura. Zato bi prostor-vrijeme trebalo biti $etverodimenziono, pitanje je za koje se obi$ no uzima da spada izvan podru$ja fizike. Me utim, i za to postoji dobar dokaz u obliku antropskog na $ela. Tri prostorvremenske dimenzije to jest dvije prostorne i jedna vremenska o $ito su nedovoljne za tvorbu nekog sloenog organizma. S druge strane, ako bi bilo vie od tri prostorne dimenzije, staze planeta oko Sunca ili elektrona oko jezgre bile bi nestabilne; planeti odnosno elektroni bi se u spirali pribliavali sreditu kruenja. Preostaje jo mogu!nost za vie od jedne vremenske dimenzije, ali ja eto takav jedan svemir mogu vrlo teko zamisliti. Dosad, preutno sam pretpostavio da postoji neka kona$ na teorija. Ali postoji li? Imamo najmanje tri mogu!nosti: 1. Nema potpuno jedinstvene teorije. 2. Nema kona$ne teorije, ali postoji bekona$an niz te orija koje su takve da se moe predvidjeti bilo koja posebna vrsta promatranja ukoliko se za nju uzme teorija dovoljno duboko u nizu. 3. Nema teorije. Promatranja se ne mogu opisati ili pretkazati s one strane neke granice, ve ! su tek proizvoljna. Tre!e gledite je bilo moderno kao sredstvo dokazivanje protiv znanstvenika sedamnaestog i osamnaestog stolje!a: Kako znanstvenici smiju formulirati zakone koji bi ograni$avali slobodnu volju Boga da mijenja svoje miljenje? Unato $ tomu, oni su to $inili i s tim su nastavili.

U sadanje vrijeme, djelotvorno smo odstranili 3. mogu!nost, ugra uju!i je unutar nae sheme: Kvantna mehanika je u biti teorija o tome to ne znamo i ne moemo pretkazati. Mogu!nost pod brojem 2. bila bi jednaka slici beskona$ nog niza struktura na sve viim i viim energijama. Kao to rekoh ranije, to izgleda nevjerojatno, jer bismo o$ekivali da postoji prekid na Planckovoj energiji od 1028 eV. Ovog trenutka je N = 8 teorija supergravitacije jedini kandidat na obzoru*. Vjerojatno !e tijekom sljede!ih nekoliko godina biti proveden izvjestan broj presudnih izra$unavanja koja !e moda pokazati da ta teorija nije dobra. Ukoliko teorija poloi ove ispite, pro!i !e vjerojatno jo poneto godina prije negoli razvijemo ra$unske metode koje !e nam omogu!iti izvo enje predvi anja i prije negoli uzmognemo objasniti po $etne uvjete svemira i zakone fizike. To !e biti istaknuti zadaci za teorijske fizi$are u sljede! ih dvadesetak godina. Ali da zavrim u blago pani$ arskom tonu, moda ne ! e ni imati mnogo vie vremena od toliko. Zasad, ra$unala su korisno pomagalo pri istraivanjima, ali njima moraju upravljati ljudski umovi. Ekstrapoliramo li, me utim, u budu!nost posljednji brzi razvoj ra$unala, $ ini nam se mogu! im da !e ona u cijelosti preuzeti teorijsku fiziku. Stoga je moda na pomolu kraj za teorijske fizi$are, ako ve! ne teorijske fizike same.
Teorije supergravitacije $ini se da su jedine teorije $estica sa svojstvima pod 1., 2. i 3., no otkako u bile napisane pojavio se velik val zanimanja za ono to zovemo teorije superstruna. U ovima osnovni predmeti nisu to$kaste $estice ve! rastegnuti predmeti nalik malim petljama strune. Zamisao je da ono to se nama pri$inja kao $estica u stvari je neka vibracija na nekoj struni. Ove teorije superstruna $ini se da se na nikoenergetskoj granici svode na supergravitaciju, ali dosad je bilo malo uspjeha u dobivanju eksperimentalno provjerivih predvi anja glede teorije superstruna.

8
EINSTEINOV SAN

dvije nove teorije potpuno su promijenile na$ in naeg razmiljanja o prostoru i vremenu te o samoj stvarnosti. Vie od sedamdeset pet godina kasnije mi jo uvijek razra ujemo njihove dublje smislove i nastojimo ih spojiti u neku jedinstvenu teoriju koja !e opisati sve u svemiru. Dvije teorije o kojima je rije$ su op!a teorija relativnosti i kvantna mehanika. Op!a teorija relativnosti ima posla s prostorom i vremenom te kako su oni zakrivljeni ili iskrivljeni materijom i energijom na makroplanu svemira. Kvantna mehanika pak s druge strane ima posla s vrlo malenim veli$ inama. U njoj je sadrano ono to je nazvano na$ elo ne* Predavanje odrano u Tokiju srpnja 1991.

O'ETKOM DVADESETOGA stolje!a

Einsteinov san odre enosti, na$elo koje izri$e da se nikada ne moe to$no izmjeriti i poloaj i brzina $estice u istom trenutku; to se to$nije moe izmjeriti jedna veli$ ina, to je manja to $nost mjerenja druge. Prisutan je uvijek neki element nesigurnosti ili slu$aja i on utje$e na ponaanje tvari u malim dimenzijama na bitni na $ in. Einstein je gotovo sam, bez i$iji pomo! i, stvorio op!u teoriju relativnosti, a odigrao je i zna$ajnu ulogu u razvoju kvantne mehanike. Njegovi osje!aji odbojnosti prema ovoj potonjoj saeti su u njegovoj slavnoj izjavi "Bog se ne kocka." No sav dokazni materijal upu!uje na to da je Bog nepopravljivi kockar te da se kocka u svakoj mogu!oj prigodi. U ovom eseju pokuat !u prenijeti temeljne ideje koje stoje iza ove dvije teorije te zato je Einstein bio tako nesretan s kvantnom mehanikom. Opisat !u tako er neke zna$ajne stvari koje se, izgleda, doga aju kada se pokua objediniti te dvije teorije. One ukazuju na to da je samo vrijeme imalo po $etak prije otprilike petnaest milijardi godina te da bi moglo imati kraj u nekoj to$ki u budu!nosti. Ipak, u jednoj drugoj vrsti vremena, svemir nema granice. On je niti stvoren niti !e biti uniten. On jednostavno jest. Zapo $et !u s teorijom relativnosti. Dravni zakoni vrijede samo unutar jedne drave, ali zakoni fizike su isti u Britaniji, SAD ili Japanu. No isti su tako er i na Marsu i u Andromedinoj maglici. I ne samo to. Zakoni su isti bez obzira kojom brzinom se kretali. Zakoni su isti u brzom vlaku ili u zrakoplovu kao i za nekoga tko stoji na mjestu. Dakako, i netko tko sjedi u svojoj sobi na Zemlji zapravo se kre!e brzinom od 30 kilometara oko Sunca. Sunce se pak tako er giba brzinom od vie stotina kilometara u sekundi oko sredita Galaktike, i tako dalje. Ipak, sva ta gibanja se u zakonima fizike ne razlikuju: zakoni su isti za sve promatra$e.

81

Neovisnost o brzini sustava prvi je otkrio Galilej koji je iznio na vidjelo zakone gibanja predmeta poput topovske kugle ili planeta. Me utim, pojavila se poteko !a kad smo nastojali proiriti ovu neovisnost o brzini promatra$a do zakona koji ravnaju gibanjem svjetlosti. U osamnaestom stolje!u je bilo otkriveno da svjetlost put od izvora do promatra$a ne prevaljuje trenutno ve! da putuje nekom brzinom, oko 300.000 kilometara na sekundu. Ali, ta je brzina u odnosu na to? Bilo je razumno pretpostaviti da je prostor ispunjen nekim medijem po kojem svjetlost putuje. Taj je medij bio nazvan eter. Zamiljalo se da svjetlosni valovi putuju kroz eter brzinom od 300.000 kilometara u sekundi, to zna$ i da bi promatra$ koji miruje u odnosu na eter mjerio brzinu svjetlosti 300.000 kilometara u sekundi, no promatra$ koji se i sam giba kroz eter izmjerio bi ve !u ili manju brzinu. S tim u svezi, smatralo se da bi se mjerena brzina svjetlosti trebala mijenjati ovisno o gibanju Zemlje kroz eter na njenom godinjem putovanju oko Sunca. Me utim, paljivo proveden pokus Michelsona i Morleya godine 1887. pokazao je da je brzina svjetlosti bila uvijek ista. Bez obzira kojom se brzinom gibao promatra$, uvijek bi izmjerio brzinu svjetlosti 300.000 kilometara u sekundi. Kako to moe biti? Kako je mogu! e da promatra$ i koji se gibaju razli$ itim brzinama svi mjere istu brzinu svjetlosti? Odgovor je da ne mogu, ukoliko je nae uobi$ajeno poimanje prostora i vremena to $no. Me utim, u svom slavnom radu iz godine 1905. Einstein je pokazao da ti promatra$ i mogu mjeriti svi iste brzine svjetlosti ukoliko napuste ideju op!enitog, apsolutnog vremena. Umjesto toga, svaki promatra$ imao bi svoje vlastito osobno vrijeme, mjereno urom to ga promatra $ nosi sa sobom. Vremena mjerena tim raznim urama slagala bi se gotovo to $no ukoliko se ure, to jest njihovi vlasnici,

Einsteinov san gibaju sporo jedne u odnosu na druge. Me utim, vremena mjerena raznim urama osjetno bi se razlikovala ako bi se ure me usobno gibale velikom brzinom. Ovaj u$inak je doista bio zapaen uspore ivanjem ure na tlu s jednom u putni$kom zrakoplovu; ura u zrakoplovu ila je neznatno sporije u usporedbi s urom u mirovanju. Me utim, pri uobi$ajenim brzinama putovanja, vrlo su sitne razlike u brzini hoda ura. Trebali biste obletjeti svijet putni$kim zrakoplovom $etristo milijuna puta da produite svoj ivot za jednu sekundu; no va bi se ivot bitno vie skratio zbog svih onih obroka pojedenih u zrakoplovu. Kako to osobna vremena ljudi koji putuju raznim brzinama imaju za posljedicu mjerenje iste brzine svjetlosti? Brzina pulsa svjetlosti je udaljenost to je svjetlost prevali izme u dva doga aja, podijeljena s vremenskim intervalom izme u tih doga aja. (Doga aj u ovom smislu je neto to se dogodi u jednoj to $ki prostora, pri odre enoj to$ki vremena.) Ljudi koji se gibaju razli$ itim brzinama ne!e se sloiti glede udaljenosti izme u dva doga aja. Na primjer, ako mjerim automobil koji putuje niz autocestu, mogu misliti da je preao samo jedan kilometar, ali za nekoga na Suncu automobil bi se pomaknuo oko 1800 kilometara (30 kilometara puta 60 sekundi), jer se cijela Zemlja giba prostorom za vrijeme putovanja automobila po autocesti. Budu!i da promatra$i s razli$ itim brzinama gibanja mjere razli$ ite udaljenosti izme u doga aja, moraju tako er mjeriti i razli$ ite intervale vremena, ukoliko su se suglasili o istoj brzini svjetlosti. Einsteinova prvotna teorija relativnosti, koju je bio predloio u radu iz 1905. je ono to danas zovemo specijalna teorija relativnosti. Ona opisuje gibanje predmeta kroz prostor i vrijeme. Pokazuje da vrijeme nije op!enita veli$ ina koja postoji sama za sebe, odvojena od prostora. Zapravo, budu ! nost i prolost samo su smjerovi, poput

83

gore i dolje, lijevo i desno, naprijed i natrag, u onome to se zove prostorvrijeme. Ipak, kad je o vremenu rije$, moete i! i samo u smjeru budu ! nosti, ali moete i! i malo i pod kutem na taj smjer. Zbog toga vrijeme moe protjecati razli$ itim brzinama. Specijalna teorija relativnosti ujedinjuje vrijeme s prostorom, ali vrijeme i prostor bijahu jo uvijek stalna pozadina u kojoj se zbivaju doga aji. Mogli ste birati gibanje razli$ itim stazama kroz prostorvrijeme, ali nita to biste mogli u$ initi ne bi promijenilo podlogu prostora i vremena. Me utim, sve je to bilo promijenjeno kad je Einstein formulirao 1915. op!u teoriju relativnosti. Iznio je revolucionarnu zamisao da gravitacija nije tek sila koja je djelovala u stalnoj podlozi. Po teoriji gravitacija je poreme ! aj prostorvremena, uzrokovan masom i energijom u njemu. Predmeti poput topovskih kugli ili planeta nastoje se gibati pravocrtno kroz prostorvrijeme, ali budu! i da je prostorvrijeme zakrivljeno, izobli$ eno, a ne ravno, njihove staze izgledaju savinute. Zemlja ustrajava u gibanju po ravnoj crti kroz prostorvrijeme, ali zakrivljenost prostorvremena izazvana masom Sunca uzrokuje njeno kruno gibanje oko Sunca. Sli$no, svjetlost nastoji putovati pravocrtno, ali zakrivljenost prostorvremena u blizini Sunca uzrokuje savijanje zrake svjetlosti s daleke zvijezde, kad zraka prolazi pokraj Sunca. U obi$ nim okolnostima nemogu!e je vidjeti zvijezde na danjem nebu, pogotovo ne one u opti$koj blizini Sunca. Me utim, za vrijeme pomr$ ine, kad je Sun$ev disk zastrt diskom Mjeseca, moemo promatrati te zvijezde uz disk zamra$enog Sunca. Einstein je postavio op!u teoriju relativnosti za vrijeme prvog svjetskog rata, kad uvjeti nisu bili povoljni za znanstvena promatranja i suradnju, ali odmah nakon rata, 1919., jedna je britanska ekpedicija promatrala pomr$ inu i potvrdila predvi anja op!e teorije

relativnosti: prostorvrijeme nije ravno ve! ga modelira tvar i energija u njemu. Bijae to Einsteinov blistavi uspjeh. Njegovo je otkri!e potpuno preoblikovalo na$ in na koji razmiljamo o prostoru i vremenu. Nema vie pasivne pozadine na kojoj se zbivaju doga aji. Nismo mogli vie smatrati prostor i vrijeme ne $ im zauvijek zadanim, nezasmetanim onim to se doga alo u svemiru. Umjesto toga, bile su to dinami$ke veli$ ine na koje utjecahu doga aji koji su se odigravali u njima. Vano svojstvo mase i energije je da su uvijek pozitivne. Zato gravitacija uvijek djeluje tako da se tijela meusobno privla$e. Na primjer, gravitacija Zemlje privla$ i sve prema sebi, pa tako i na suprotnoj strani svijeta. Zato u Australiji ljudi ne padnu sa svijeta. Sli$no tome, gravitacija Sunca dri planete na stazi oko njega i spre$ava Zemlju da ne odjuri u tamu me uzvjezdanoga prostora. U skladu s op!om teorijom relativnosti, $injenica da je masa uvijek pozitivna zna$i da je prostor zakrivljen u sebe, poput povrine Zemlje. Kad bi masa bila negativna, prostorvrijeme bi bilo zakrivljeno na druk$iji na$in, poput povrine sedla. Ovu pozitivnu zakrivljenost prostorvremena, koja odraava $injenicu da je gravitacija privla$na, Einstein je vidio kao velik problem. Tada je bilo rasprostranjeno uvjerenje da je svemir stati$an, a ako su k tome jo prostor, a naro$ito vrijeme, bili zakrivljeni u same sebe, kako bi svemir mogao nastaviti zauvijek u vie ili manje istom stanju u kakvome je sada? Einsteinove izvorne jednadbe op!e teorije relativnosti pretkazive su pak svemir koji se ili iri ili stee. Einstein je stoga dodao jednadbama jedan dodatni $lan koji uspostavlja odnos izme u mase i energije svemira s jedne strane te zakrivljenosti prostorvremena s druge. Ovaj takozvani kozmoloki $ lan sadravao je odbojni

gravitacijski u$inak. Tako je dakle bilo mogu!e uravnoteiti privla$enje izazvano materijom i odbijanje izazvano tim kozmolokim $lanom u jednadbama. Drugim rije$ ima, negativna zakrivljenost prostorvremena proizvedena kozmolokim $lanom mogla bi ponititi pozitivnu zakrivljenost prostorvremena proizvedenu masom i energijom u svemiru. Na ovaj bi se na$ in mogao odrati model svemira koji bi trajao zauvijek u istome stanju. Da je Einstein bio ostao vjeran svojim izvornim jednadbama, bez kozmolokog $ lana, on bi pretkazao svemir ili u irenju ili u stezanju. Ali u ono se doba smatralo da se svemir vremenom ne mijenja, sve dok nije Edwin Hubble godine 1929. otkrio da se daleke galaktike udaljuju od nas. Svemir se iri. Einsten je kasnije nazvao kozmoloki $ lan u jednadbama "najve!om pogrekom mog ivota." Bez kozmolokog $ lana ili s njim, $ injenica da materija uzrokuje savijanje prostorvremena u sebe ostala je problem, premda op!enito nije bio prepoznat kao takav. A on je zna$ io to da bi materija mogla zakriviti neko podru$je oko sebe tako jako da bi zapravo izrezala samu sebe iz ostatka svemira. To bi podru$je postalo ono to je kasnije nazvano crna jama. Predmeti bi mogli upasti u crnu jamu, ali nita ne bi moglo pobje!i iz nje. Da bi se iz nje izalo, moralo bi se putovati bre od brzine svjetlosti, to ne doputa teorija relativnosti. Materija bi dakle u crnoj jami bila uhva !ena u zamku i uruila bi se do nekog nepoznatog stanja vrlo visoke gusto !e. Einstein je bio duboko uznemiren dubljim smislom tog kolapsa te je odbio povjerovati da se on doga a. Ali Robert Oppenheimer je 1939. pokazao da bi stara zvijezda, mase ve!e od dvostruke mase Sunca, neizbjeno doivjela uruavanje nakon iscrpljenja sveg svojeg nuklearnog goriva. Drugi su se znanstvenici mnogo vie bavili fizikom koja se mogla prou $ avati na Zemlji. Oni nisu

imali povjerenja u pretkazanja o dalekim prostranstvima svemira, jer im se nije $inilo da bi mogla biti dokazana promatranjima. Me utim, veliko poboljanje u dosegu i kvaliteti astronomskih promatranja ezdesetih godina ovog stolje!a dovelo je do novog zanimanja za gravitacijski kolaps i za prve trenutke svemira. Bilo je ostalo nejasno to je Einsteinova op!a teorija relativnosti to $no predvi ala u tim situacijama, sve dok Roger Penrose i ja nismo dokazali neke teoreme. Oni su pokazali da $injenica o zakrivljenosti prostorvremena u sebe podrazumijeva i postojanje singulariteta, mjesta gdje prostorvrijeme ima neki po$etak ili kraj. Trebao bi imati po $etak u Velikom prasku, prije otprilike petnaest milijardi godina, a kraj bi doao za neku zvijezdu onda kad bi nastupio kolaps, a isti bi kraj zadesio i sve to upadne u tu crnu jamu, preostalu nakon uruavanja zvijezde. 'injenica da je Einsteinova op!a teorija relativnosti proizvela singularnosti dovela je do krize u fizici. Jednadbama op!e relativnosti, koje dovode u svezu zakrivljenost prostorvremena s raspodjelom mase i energije, ne moe se dati zna$enje singularnosti. To zna$i da op!a relativnost ne moe predvidjeti to proizlazi iz singularnosti. Posebno vano, op!a relativnost ne moe proreci kako bi svemir zapo$eo u Velikom prasku. Dakle, op!a relativnost nije potpuna teorija. Potreban joj je dodatni sastojak zato da se odredi kako bi svemir zapo $eo i to bi se dogodilo kad se materija urui u sebe pod stiskom vlastite gravitacije. ' ini se da je potrebni dodatni sastojak kvantna mehanika. Godine 1905., iste godine kad je napisa svoj rad o specijalnoj teoriji relativnosti, Einstein je tako er pisao i o pojavi zvanoj fotoelektri$ni efekt. Bilo je naime zami je ! eno da se pri izlaganju nekih metala svjetlosti iz njih osloba aju i emitiraju nabijene $estice. Zagonetna poje-

dinost je bila u $injenici da kad se ja$ina svjetlosti smanjuje, broj emitiranih $ estica opada, ali je brzina kojom je svaka $estica bila emitirana ostajala ista. Einstein je pokazao da se to moe objasniti ako svjetlost ne dolazi na metal u neprekinuto promjenjivim koli$ inama, kako su svi smatrali, ve ! u isprekidanim poiljkama, paketima odre ene veli$ ine. Predodbu svjetlosti dolaze! oj samo u paketima, zvanih kvanti, uveo je nekoliko godina ranije njema$ki fizi$ar Max Planck. Ova je zamisao razumljivija ako se sjetite da u samoposluzi ne moete dobiti brano u rasutom stanju ("rinfuzi") ve ! samo pakirano u vre! icama od po jednog kilograma. Planck je zamisao o kvan-tima bio upotrijebio za objanjenje zato crveno usijani metal ne zra$i beskona$ne koli$ ine topline; no on je kvant jednostavno smatrao za zgodan teorijski trik, neto to nije odgovaralo ni$emu u fizi$ koj stvarnosti. Einsteinov rad je pokazao da se pojedina$ ni kvanti mogu izravno zamijetiti. Svaka $estica emitirana iz metala odgovarala je jednom kvantu svjetlosti to je padao na metal. Ovaj rad je bio svugdje prepoznat kao vrlo vrijedan doprinos kvantnoj teoriji i donio je Einsteinu Nobelovu nagradu 1922. (Trebao bi dobiti Nobelovu nagradu za op!u teoriju relativnosti, no zamisao da su prostor i vrijeme zakrivljeni tada se jo smatrala previe spekulativna i proturje$ na, pa su mu umjesto za relativnost dali nagradu za fotoelektri$ni efekt premda bi ve! i samo ovo potonje bio dovoljan razlog za dodjelu nagrade.) Puni dublji zna$aj fotoelektri$nog efekta nije bio zamije ! en sve do 1925., kad je Werner Heisenberg objasnio da je nemogu!e to $no izmjeriti poloaj neke $ estice. Da biste vidjeli gdje se $estica nalazi, morate je obasjati svjetlo!u. Ali Einstein je bio pokazao da ne moete upotrijebiti po volji malu koli$ inu svjetlosti; morate uzeti barem jednu "vre! icu", to jest kvant. Ovaj kvant svjetlosti

bi poremetio poloaj $estice tjeraju!i je na gibanje nekom brzinom u nekom smjeru. to ste to$nije eljeli izmjeriti poloaj $estice, to je ve!a energija kvanta kojeg trebate upotrijebiti pa bi stoga on i ja$ e remetio stanje $estice. Ma koliko se trudili mjeriti $esticu, uvijek !e umnoak neodre enosti njenog poloaja i neodre enosti njene brzine biti ve! i od nekog minimalnog iznosa. Ovo Heisenbergovo na$elo neodre enosti iznijelo je na vidjelo da se ne mogu posve to $no mjeriti stanja nekog sustava, pa se dakle ne bi moglo to$no pretkazati to bi sustav $inio u budu!nosti. Sve to se moe u$initi je prognozirati vjerojatnosti razli$ itih ishoda. To je taj element slu$aja ili nasumi$nosti, koji je toliko uznemirio Einsteina. On je odbio povjerovati da zakoni fizike ne bi mogli ponuditi neko odre eno nedvosmileno predvi anje onoga to !e se u fizi$kom svijetu dogoditi. Ali kako god da se izrekne, sve jasno ukazuje na to da su kvantne pojave i na$ elo neodre enosti neizbjene te da su prisutne u svim granama fizike. Einsteinovu op!u teoriju relativnosti zovemo klasi$nom teorijom zato jer ne uklju$uje u sebi na$elo neodre enosti. Mora se stoga izna! i neka nova teorija koja spaja op!u relativnost i na$elo neodre enosti. U najve !em broju situacija, razlika izme u te nove teorije i klasi$ ne op!e relativnosti bit !e vrlo malena. To je zato, jer se kao to je ve! ranije spomenuto neodre enost pretkazana kvantnim u$incima javlja samo na vrlo maloj ljestvici veli$ ina, dok nasuprot tome op!a relativnost barata sa strukturama prostorvremena na vrlo velikoj ljestvici veli$ ina. Me utim, teoremi singularnosti koje smo Roger Penrose i ja dokazali, pokazuju da !e na vrlo maloj ljestvici veli$ ina prostorvrijeme postati silno zakrivljeno. U$ inci na $ela neodre enosti tada !e postati vrlo vani i izgleda da !e pokazati neke zna$ajne rezultate.

Dio Einsteinovih problema s kvantnom mehanikom i na $elom neodre enosti proizaao je iz $ injenice to je on upotrebljavao uobi$ajenu zdravorazumsku predodbu da neki sustav ima neki jasno odre en prikaz. Neka $estica je ili u jednom mjestu ili u drugom. Sli$ no tome, neki doga aj, poput iskrcavanja ljudi na Mjesec, ili se dogodio ili se nije dogodio. Nije se mogao polu-dogoditi. Isto je tako i s $ injenicom da ne moete biti samo malo mrtvi ili samo malo trudni. Ili to jeste ili to niste. A ako sustav ima jedan jedini odre eni prikaz, na$ elo neodre enosti vodi u sve vrste paradoksa, poput $estice koja je na dva mjesta odjednom ili astronauta koji su samo napola na Mjesecu. Elegantan na$ in izbjegavanja ovih paradoksa koji su gnjavili Einsteina bio je predloio ameri$ki fizi$ ar Richard Feynman. Feynman je postao poznat 1948. po svome radu na kvantnoj teoriji svjetlosti. Dobio je Nobelovu nagradu zajedno s drugim Amerikancem, Julianom Schwingerom, te japanskim fizi$ arem inihiro Tomonagom. Feynman je bio fizi$ ar nad fizi$ arima, u istoj tradiciji poput Einsteina. Mrzio je rasko i glupost i zahvalio se na $ lanstvu u Nacionalnoj akademiji znanosti, jer je ustanovio da u njoj znanstvenici troe previe svoga vremena na odlu $ ivanju kojim ! e drugim kolegama biti doputen pristup Akademiji. Feynman, koji je umro 1988., zapam!en je po svojim brojnim doprinosima teorijskoj fizici. Jedan od njih su dijagrami koji nose njegovo ime, a koji su temelj gotovo svakog izra$una u fizici $ estica danas. Ali njegov zna $ ajniji doprinos je njegov pojam zbroja po prikazima. Ideja je bila u tome da neki sustav nema samo jedan prikaz u prostorvremenu, kakav bi mu se normalno pridavao u nekoj klasi$ noj ne-kvantnoj teoriji. Umjesto toga, sustav ima sve mogu ! e prikaze. Uzmimo, na primjer, $esticu u to $ki A u nekom trenutku. Uobi$ ajeno, pretpostavilo bi se da !e se $estica

Einsteinov san gibati pravocrtno iz A. Me utim, prema zamisli o zbroju po prikazima, ona se moe gibati po bilo kojoj stazi koja kre!e iz A. To je sli$ no onome to !e se dogoditi ako kapnete tintu na papir za upijanje tinte. Kapi tinte !e se iriti po upija$ nom papiru po svim mogu! im putovima. 'ak i ako pokuate zaprije$ iti pravocrtne putove izme u dvije to$ke zarezuju!i papir, tinta !e prona!i zaobilazne putove. Svakoj stazi ili prikazu $estice bit !e pridruen i neki broj koji zavisi o obliku staze. Vjerojatnost $estice putuju!e iz A do B dana je zbrajanjem brojeva pridruenih svim stazama koje vode $esticu iz A u B. Za ve!inu staza, broj pridruen stazi !e gotovo ponititi brojeve staza koje su tik do njegove. One !e stoga vrlo malo doprinijeti vjerojatnosti $esti$ inog gibanja iz A u B. Ali brojevi od pravocrtnih staza !e se zbrajati s brojevima od staza koje su gotovo pravocrtne. Stoga !e najve! i doprinos vjerojatnosti do !i od staza koje su pravocrtne ili gotovo pravocrtne. To je razlog zato trag to ga neka $estica ostavlja prolaze!i kroz komoru na mjehuri!e izgleda gotovo pravocrtan. Ali ako na put $estice stavite neto poput pregrade s pukotinom, staze $estice mogu se raspriti iza pukotine. Moe biti velika vjerojatnost nalaenja $estice daleko od ravne crte kroz pukotinu. Godine 1973. po$eh istraivati kakve bi u$ inke na$elo neodre enosti imalo na $esticu u zakrivljenom prostor-vremenu blizu crne jame. Doao sam do zna$ajnog rezultata, naime da crna jama uop!e nije posve crna. Na$elo neodre enosti doputa $esticama i zra$enju istjecati iz crne jame nekim stalnim tempom. Ovaj je rezultat bio potpuno iznena enje za mene i za sve druge te je bio do $ekan s op!om nevjericom. Ali kad sad gledam na to unatrag, takav se rezultat o$ito morao pojaviti. Crna jama je podru$je iz kojeg je nemogu!e pobje! i putuje li se sporije

91

od brzine svjetlosti. Ali Feynmanov zbroj po prikazima izri$e da $estice mogu izabrati bilo koji put kroz prostor-vrijeme. Prema tome je mogu ! e da neka $ estica putuje bre od svjetlosti. Putovanje $estice bre od svjetlosti malo je vjerojatno ako je rije $ o velikim udaljenostima, ali ona moe i! i bre od svjetlosti samo toliko daleko da iza e iz crne jame, a zatim nastaviti sporije od svjetlosti. Na ovaj na$ in, na$elo neodre enosti doputa $esticama bijeg iz onog to se ranije smatralo kona$nim zatvorom, iz crne jame. Vjerojatnost za uspjeli bijeg $estice iz crne jame mase Sunca bila bi vrlo niska, jer bi u ovom slu$aju $estica morala putovati bre od svjetlosti $ak vie kilometara. No mogle bi postojati mnogo manje crne jame, koje su se oblikovale u po$etku svemira. Ove takozvane praiskonske crne jame bile bi manje od veli$ ine jezgre atoma, a ipak bi im masa bila reda veli$ ine milijardu tona, poput kakve planine. One bi zra$ ile toliko energije poput velike elektri$ne centrale. Kad bismo samo mogli na! i jednu od tih malenih crnih jama i koristiti njenu energiju. Naalost, $ini se da ih nema mnogo uokolo po svemiru. Predvi anje zra$enja iz crne jame bio je prvi neobi$ni rezultat nastao iz spajanja Einsteinove op!e teorije relativnosti s kvantnim na$ elom. Pokazao je da gravitacijski kolaps nije ba tako kona$ni kraj kako se $inilo da je. 'estice u crnoj jami ne trebaju zavriti svoje ivote pri singularnosti. Umjesto toga, one mogu pobje ! i iz crne jame i nastaviti ivjeti u vanjskome svijetu. Moda bi kvantno na$elo trebalo zna$iti da se tako er moe izbje! i da ivotopisi $estica imaju neki po$etak u vremenu, u to$ki stvaranja, u Velikom prasku. To je preteko pitanje da bi se na njega odgovorilo, budu! i da uklju $uje primjenu kvantnog na$ela na samu gra u vremena i prostora, a ne samo na $esti$ ne staze u nekoj zadanoj podlozi prostorvremena. Ono to nam je

potrebno je na$ in dobivanja zbroja po prikazima ne samo za pojedina$ne $estice ve! za $ itavo tkivo prostora i vremena kao takvo. Mi jo ne znamo kako pravilno provesti to zbrajanje, ali poznate su nam neke zna $ajke to bi ih ono moralo imati. Jedna od njih je da je lake provesti zbrajanje ako radimo s prikazima u onome to nazivamo imaginarno vrijeme, umjesto u obi$ nom, stvarnom vremenu. Imaginarno vrijeme je pojam koji se teko shva!a i on je vjerojatno onaj koji je prouzro$io najve!e probleme $itateljima mojih tekstova. Zbog koritenja imaginarnog vremena doivio sam estoke kritike i od strane filozofa. Kako imaginarno vrijeme moe imati ita sa stvarnim svemirom? Mislim da ovih filozofi nisu prihvatili pouke povijesti. Neko! se kao posve o$ ito smatralo da je Zemlja ravna i da Sunce putuje oko nje, no nakon Ko-pernika i Galileja bilo je potrebno prilagoditi se zamisli da je Zemlja okrugla i da krui oko Sunca. Sli$no tome, bilo je dugo o$ito da vrijeme protje$e za sve istim tempom, ali nakon Einsteina morali smo prihvatiti spoznaju da vrijeme ide razli$ itim tempom za razne promatra$e. Bilo je svojedobno tako er o$ito da svemir ima jedinstveni prikaz, no nakon utemeljenja kvantne mehanike moramo smatrati svemir ne$ im to posjeduje svaki mogu! i prikaz. elim navesti na to da je zamisao imaginarnog vremena neto to !e tako er morati biti prihva!eno. To je jedan umni skok istog reda veli$ ine kao i uvjerenje da je Zemlja okrugla. Mislim da !e nam se imaginarno vrijeme pribliiti tako da !e izgledati jednako prirodno kao to nam je sada okrugla Zemlja. U kolovanom svijetu nije ostalo jo mnogo Ravnozemaljaca. Obi$no stvarno vrijeme moete zamisliti kao neku ravnu crtu, koja ide slijeva nadesno. Ranija vremena su lijevo, a kasnija vremena su desno. No moete tako er uzeti u obzir drugi smjer vremena, u smjeru gore i dolje

po ovoj stranici. To je takozvani imaginarni smjer vremena, okomit na stvarno vrijeme. U $emu je stvar s uvo enjem pojma imaginarnog vremena? Zato se jednostavno ne drimo naeg obi$nog stvarnog vremena? Razlog tomu, kao to je ve! ranije re$eno, je $ injenica da materija i energija nastoje savinuti prostorvrijeme u njega samog. Za smjer stvarnog vremena, to neizbjeno vodi u singularnosti, mjesta gdje prostorvrijeme ima kraj. Pri singularnostima ne mogu se definirati jednadbe fizike; stoga se ondje ne moe predvidjeti to !e se dogoditi. Ali smjer imaginarnog vremena okomit je na smjer stvarnog vremena. To zna$ i da se ponaa na na $ in sli$ an trima smjerovima koji odgovaraju gibanju u prostoru. Zakrivljenost prostorvremena uzrokovana materijom u svemiru moe dakle odvesti ka tri prostorna smjera te ka smjeru imaginarnog vremena, to se zajedno susre!u materiji oko le a. Oblikovala bi zatvorenu povrinu, poput povrine Zemlje. Tri prostorna smjera i imaginarno vrijeme obilkovala bi prostorvrijeme koje je zatvoreno u samo sebe, bez rubova ili granica. Ne bi imalo neku to$ku koja bi se mogla zvati po$etak ili kraj, posve isto kao to povrina Zemlje nema po $etka ili kraja. Jim Hartle i ja predloismo 1983. godine da zbrajanje po prikazima za svemir ne bi trebalo raditi po prikazima u stvarnom vremenu. Umjesto toga, trebalo bi ga provesti po prikazima u imaginarnom vremenu, koji su bili zatvoreni u sebe same, poput povrine Zemlje. Budu! i da ovi prikazi nisu imali nikakve singularnosti ili neki po $etak ili kraj, ono to bi se u njima dogodilo bilo bi potpuno odre eno zakonima fizike. To zna $ i da ono to bi se dogodilo u imaginarnom vremenu moe biti izra-$unljivo. A ako vam je poznata povijest svemira u imaginarnom vremenu, moete izra $ unati i kako se ponaa u

stvarnom vremenu. Na ovaj na$ in, mogli bismo se nadati dobivanju potpune jedinstvene teorije, jedne koja bi pretkazivala sve u svemiru. Einstein je proveo posljednje godine svog ivota trae!i takvu jednu teoriju. Nije je naao, jer je sumnjao u kvantnu mehaniku. Nije bio pripravan uvaiti da bi svemir mogao imati mnogo alternativnih prikaza, kao u zbroju po prikazima. Mi jo uvijek ne znamo kako to $no do ! i do zbroja po prikazima za svemir, ali moemo biti prili$ no sigurni da !e on sadravati imaginarno vrijeme i predodbu prostorvremena zatvorenog u sama sebe. Mislim da !e ovi pojmovi postati sljede!im generacijama jednako tako prirodni kao nama okrugla Zemlja. Imaginarno vrijeme ve! je uobi$ajeno u znanstvenoj fantastici. Ali ono je vie od znanstvene fantastike ili matemati$koga trika. Ono je neto to oblikuje svemir u kojem ivimo.

9 PODRIJETLO SVEMIRA*

donekle je sli$an starom pitanju: to je bilo prije, koko ili jaje? Drugim rije $ima, koja djelatnost je stvorila svemir, a to je stvorilo tu djelatnost? Ili moda svemir, ili djelatnost koja ga je stvorila, postojae oduvijek i nije ih ni trebalo stvoriti. Sve donedavno, znanstvenici su se plaili takvih pitanja, dre! i da ne spadaju u znanost ve! u metafiziku ili religiju. Ipak, tijekom posljednjih godina izalo je na vidjelo da se zakonima znanosti moe obuhvatiti $ak i po $etak svemira. U tom slu$aju, svemir bi morao biti samostojan i potpuno odre en zakonima znanosti.
ROBLEM PODRIJETLA SVEMIRA

*Predavanje odrano u Cambridgeu srpnja 1987. na skupu Tristo godina gravitacije, a povodom 300. obljetnice objavljivanja New-tonovih Principia.

Podrijetlo svemiru Rasprava o tome je li i kako je svemir zapo$eo protee se kroz $itavu pisanu povijest. Na$elno, postojale su dvije kole miljenja. Mnoge stare predaje, jednako kao i idovska, kr!anska i islamska religija, drale su da je svemir bio stvoren u prili$no nedavno vrijeme. (Biskup Ussher je u sedamnaestom stolje!u izra$unao da se stvaranje svemira dogodilo 4004. godine prije Krista, brojka do koje je doao zbrajaju!i duine ivota ljudi spomenutih u Starom zavjetu.) 'injenica koja se uzimala u prilog zamisli o nedavnom postanku bila je povezana s razvojem kulture i tehnike. Sje!amo se tko je prvi izveo taj i taj posao ili razvio tu i tu tehniku. Dakle, govorilo je dalje dokazivanje, nismo mogli biti ovdje ba jako dugo; u protivnom bismo ve ! uznapredovali mnogo vie nego to jesmo. Zapravo, biblijska godina stvaranja i nije jako daleko od vremena kraja posljednjeg ledenog doba, kada se moderni ljudi, $ini se, po prvi put zna$ajnije i pojavljuju. S druge strane, bilo je ljudi poput starogr$kog filozofa Aristotela, kojima se nije svi ala zamisao da je svemir imao po$etak. Oni su osje!ali da bi to podrazumijevalo boansku intervenciju. Zbog toga im je bilo drae vjerovanje da je svemir postojao oduvijek te da !e postojati zauvijek. Neto to je bilo vje$no bilo je savrenije od ne$ eg to treba biti stvoreno. Imali su odgovor i na gore spomenuto dokazivanje glede ljudskog napretka: periodi$ne poplave i druge sli$ ne prirodne katalizme stalno su vra!ale ljudsku vrstu natrag na novi po $etak. Obje kole miljenja smatrale su da je svemir bitno nepromjenjiv u vremenu. Bilo da je stvoren u sadanjem obliku, bilo da traje oduvijek ovakav kakav je sada. To je bilo prirodno vjerovanje, budu!i da je ljudski ivot pa $ak i $itava pisana povijest tako kratko vrijeme da se tijekom njega svemir nije zna$ajno izmijenio. U stalnom, nepromjenjivom svemiru, pitanje je li on postojao odu-

97

vijek ili je bio stvoren prije nekog kona$nog vremena u prolosti zapravo je predmet metafizike ili religije: I jedna i druga teorija mogle bi objasniti takav svemir. Doista, filozof Immanuel Kant je 1781. napisao monumentalno i vrlo nejasno djelo Kritik der reinen Vernunft (Kritika $istoga uma) u kojem je zaklju$ io da su bila jednakovrijedna dokazivanja i za vjerovanje da je svemir imao neki po$etak kao i za vjerovanje da nije imao. Kako napu!uje naslov djela, njegovi su zaklju$ci bili utemeljeni samo na umu, drugim rije$ ima, nisu uzeli u obzir promatranja svemira. Uostalom, u nekom nepromjenjivom svemiru $ega bi i bilo za promatranje? Me utim, u devetnaestom stolje!u se polako po$eo gomilati dokazni materijal da se i Zemlja i ostatak svemira zapravo tijekom vremena mijenjaju. Geolozi usta-novie da je za oblikovanje stijena i fosila u njima potrebno stotine ili tisu!e milijuna godina. Bilo je to mnogo due vrijeme od one starosti Zemlje kako su to bili izra$unali kreacionisti. Daljnji dokaz dobiven je zahvaljuju! i takozvanom drugom zakonu termodinamike, to ga je formulirao njema$ki fizi$ar Ludwig Boltzmann. On izri$ e da ukupna koli$ ina nereda u svemiru (koja se mjeri veli$ inom zvanom entropija) vremenom uvijek raste. Ovo, poput dokazivanja glede ljudskog napretka, navodi na zaklju$ak da svemir bijae u pogonu samo tijekom nekog kona$nog vremena. U protivnom, bio bi dosad ve! degeneriran do stanja potpunog nereda, u kojem bi sve to postoji bilo iste temperature. Druga poteko!a s idejom stati$kog svemira je $injenica da, u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije, svaku zvijezdu u svemiru privla$ i prema sebi svaka druga zvijezda. Ako je tako, kako bi mogle biti nepokretne, na stalnoj udaljenosti jedne od drugih? Zar ne bi sve pale na zajedni$ku hrpu?

Podrijetlo svemira Newton je bio svjestan tog problema. U pismu Richardu Bentleyu, vode!em filozofu svog vremena, on se sloio da kona na nakupina zvijezda ne bi mogla ostati u stanju mirovanja; sve bi zvijezde padale prema nekoj sredinjoj to$ki. Me utim, umovao je on, beskona$na nakupina zvijezda ne bi se tako ponaala, jer ne bi postojala neka sredinja to $ka u koju bi one padale. Ovaj dokaz je primjer zamke na koju se nailazi kad se govori o beskona$nim sustavima. Upotrebljavaju! i razne na$ ine pri-brajanja privla$ nih sila na svaku zvijezdu od strane beskona$nog broja drugih zvijezda u svemiru, mogu!e je dobiti razli$ ite odgovore na pitanje mogu li zvijezde ostati na stalnim udaljenostima jedne od drugih. Sada znamo da je ispravan postupak razmatrati slu$aj kona nog podru$ja ispunjenog zvijezdama, a zatim mu dodavati vie zvijezda, raspore enih otprilike ravnomjerno izvan tog podru$ja. Kona$na nakupina zvijezda past !e zajedno u jednu to$ku, a u skladu s Newtonovim zakonom dodavanje vie zvijezda iz vanjskog podru$ ja ne!e zaustaviti kolaps. Dakle, beskona$na nakupina zvijezda ne moe ostati u stanju mirovanja. Ukoliko se one u nekom vremenu ne gibaju jedne u odnosu na druge, zapo $ et ! e zbog me usobnog privla$enja padanje svih prema svima, odnosno skupljanje prema jednoj to$ki. Ako se pak u po$etku udaljuju jedne od drugih, gravitacija !e sve vie usporavati brzinu uzmicanja. Unato $ ovih poteko !a s predodbom stati$kog i nepromjenjivog svemira, nitko nije tijekom sedamnaestog, osamnaestog, devetnaestog i po $etkom dvadesetog stolje!a predlagao svemir koji bi se razvijao tijekom vremena. I Newton i Einstein propustie priliku predvidjeti sliku ire!eg ili steu!eg svemira. Nitko to ne moe upisati Newtonu za zlo, jer je ivio dvjesto pedeset godina prije promatranja koja su dovela do otkri! a irenja sve-

99

mira. Ali Einstein je mogao postupiti bolje. Op!a teorija relativnosti koju je postavio 1915. pretkazala je ire! i svemir. Ali on je ostao tako uvjereni pristaa stati$kog svemira da je svojoj teoriji dodao jedan element samo zato da je uskladi s Newtonovom teorijom i uravnotei gravitaciju. Edwin Hubble je 1929. otkrio irenje svemira i time potpuno promijenio raspravu o njegovu podrijetlu. Uzmete li sadanje gibanje galaktika i krenete njime natrag u vremenu, vidjeli biste da su one u nekom trenutku, otprilike prije deset do dvadeset milijardi godina, bile sve zbijene jedna na drugoj. U to vrijeme su singularnost zvana Veliki prasak, gusto !a svemira i zakrivljenost prostorvremena bili beskona$ ni. U takvim se uvjetima lome svi poznati zakoni fizike. To je silna nesre!a za znanost. To bi zna $ ilo da sama znanost ne moe ustanoviti kako je zapo$eo svemir. Sve to bi znanost mogla re!i je: svemir je sada kakav je, jer je onda bio kakav je bio. Ali znanost ne bi mogla objasniti zato je bio kakav je bio odmah nakon Velikog praska. Ne iznena uje da su mnogi znanstvenici bili nezadovoljni takvim zaklju$kom. Bilo je stoga vie pokuaja izbjegavanja zaklju$ka da bi morala postojati singularnost Velikog praska, a iz toga i po $ etak vremena. Jedan od tih pokuaja bijae i takozvana teorija stalnog stanja. Njena klju$ na ideja je sljede!a: kako bi se galaktike udaljavale jedne od drugih, nove galaktike bi se oblikovale u nastalim me uprostorima i to od materije koja bi neprekidno bila stvarana u prostoru. Svemir je postojao i nastavio bi postojati zauvijek u manje-vie istom stanju u kakvom je danas. Budu! i da se svemir nastavlja iriti i nova materija stvarati, model stalnog stanja zahtijevao je preinaku op ! e teorije relativnosti, a tempo stvaranja nove materije

100 Stephen W. Hawking bio je vrlo nizak: otprilike jedna $estica u kubi$nom kilometru prostora godinje, to ne bi dolo u sukob s promatranjima. Teorija je tako er predvi ala da bi prosje$na gusto!a galaktika i sli$nih objekata bila stalna i u prostoru i u vremenu. Me utim, pregled izvora radiovalova izvan nae Galaktike, to su ga proveli Martin Ryle i njegova ekipa s Cambridgea, iznijela je na vidjelo da ima mnogo vie slabih izvora nego jakih. U prosjeku, o$ekivalo bi se da su slabi izvori udaljeniji. Postojale su stoga dva mogu!a objanjenja: ili se nalazimo u dijelu svemira u kojem je broj jakih izvora ispodprosje$an ili je gusto !a izvora bila ve!a u prolosti, u vrijeme kad je svjetlost bila naputala te daleke izvora kre!u! i na put prema nama. Ni jedna od ovih dviju mogu!nosti nije bila sukladna s predvi anjem teorije stalnog stanja da bi gusto !a radioizvora trebala biti stalna u prostoru i vremenu. Kona$ni udarac teoriji zadalo je otkri!e pozadinskog mikrovalnog zra$ enja (Arno Penzias i Robert Wilson 1964.) iz dalekih izvangalakti$kih prostora. Zra$enje je imalo svojstveni spektar vru!eg tijela, premda u ovom slu $aj pojam vru# teko da je ba primjeren, jer je to "vru ! e" tijelo imalo temperaturu od samo 2,7 stupnjeva iznad apolutne nule. Svemir je hladno, tamno mjesto. U teoriji stalnog stanja nije postojao prikladan mehanizam za proizvodnju mikrovalova s takvim spektrom. Teorija se stoga morala napustiti. Druga ideja za izbjegavanje singularnosti Velikog praska dola je 1963. od dvojice ruskih znanstvenika, Jevgenija Lifica i Izaka Kalatnikova. Rekli su da se stanje beskona$ne gusto!e moe dogoditi samo ako su se galaktike gibale direktno jedna prema drugoj ili jedna od druge; samo u tom slu$aju bi one u prolosti bile skupljene u jednoj to $ki. Me utim, galaktike tako er imahu i neke male komponente brzina u stranu, "u koso", pa su

Podrijetlo svemira 101 zahvaljuju! i tome bile preivjele neku raniju fazu kontrakcije svemir, pri kojoj galaktike do oe me usobno vrlo blizu, ali im je nekako uspjelo izbje! i me usobne sudare. Svemir je mogao zatim krenuti u novo irenje, bez prolaenja kroz stanje beskona$ ne gusto !e. Kad su Lific i Kalatnikov iznijeli svoj prijedlog, ja sam bio student istraiva $ u potrazi za nekim problemom koji ! e upotpuniti temu mog doktorata. Zanimalo me pitanje je li postojala singularnost Velik prasak, jer je to bilo odlu$uju!e za razumijevanje podrijetla svemira. Zajedno s Rogerom Penroseom razvih novi skup matemati$ kih tehnika za rad na tom i sli$ nim problemima. Pokazali smo da ako je teorija relativnosti to $na, svaki prihvatljivi model svemira mora zapo $ eti u singularnosti. Ovo bi zna$ ilo da znanost moe prore!i da je svemir morao imati neki po$etak, no da ne moe prore!i kako bi trebao zapo $eti: za ovo potonje treba prizvati Boga. Bijae zanimljivo promatrati promjenu klime miljenja o singularnostima. Kad sam bio diplomirani student, gotovo nitko nije gledao na njih ozbiljno. Sada, kao posljedak teorema singularnosti, gotovo svatko vjeruje da je svemir zapo $eo s nekom singularnosti, na kojoj se lome svi zakoni fizike. Me utim, sada mislim da se, premda singularnost postoji, pomo !u zakona fizike ipak moe ustanoviti kako je svemir zapo $eo. Op!a teorija relativnosti je ono to nazivamo klasi$ na teorija. Ona, naime, ne uzima u obzir $ injenicu da $estice nemaju to $no odre ene poloaje i brzine ve! su "razmazane" preko nekog malenog podru$ ja prema na$elu neodre enosti kvantne mehanike, koji ne doputa istodobno mjerenje poloaja i brzine. To u normalnim situacijama i nije vano, jer je polumjer zakrivljenosti pro-storvremena vrlo velik u usporedbi s neodre enosti poloaja $estice. Me utim, teoremi singularnosti pokazuju da

102 Stephen W. Hawking !e na po $etku sadanjeg irenja svemira prostorvrijeme biti vrlo zakrivljeno, s vrlo malenim polumjerom zakrivljenosti. U tom !e slu$aju na$elo neodre enosti biti vrlo vano. Prema tome, op!a teorija relativnosti je predvi aju! i singularnosti povukla u njima i sebi u propast. Za raspravu o po $etku svemira treba nam teorija koja !e sjediniti op!u relativnost s kvantnom mehanikom. Ta teorija je kvantna gravitacija. Jo uvijek ne znamo to $an oblik to !e ga zadobiti ispravna teorija kvantne gravitacije. Najbolji kandidat za to ovog trenutka je teorija superstruna, ali i ovdje postoje brojne nerijeene poteko!e. Ipak, od svake takve teorije koja !e se mo ! i odrati na ivotu moemo o $ekivati neke zna$ajke. Jedna od njih je Einsteinova ideja da se u$ inci gravitacije mogu predstaviti prostorvremenom koje je zakrivljeno iskrivljeno materijom i energijom u njemu. U tom zakrivljenom prostoru objekti nastoje slijediti stazu najbliu pravcu. Me utim, budu!i da je prostor zakrivljen, njihove staze su savinute, kao to bi bile gravitacijskim poljem. Druga zna$ajka koju o$ekujemo na! i u kona$noj teoriji je prijedlog Richarda Feynmana da se kvantna teorija moe izloiti kao "zbroj po prikazima". U svom najjednostavnijem obliku, zamisao je da svaka $estica ima svaku mogu!u stazu to jest prikaz, u prostorvremenu. Svaka staza to jest prikaz ima neku vjerojatnost, koja zavisi od njenog oblika. Da bi ta zamisao radila, treba uzeti u obzir prikaze u imaginarnom vremenu, a ne u stvarnom vremenu u kojem sebe zapaamo kao iva bi!a. Imaginarno vrijeme moe zvu$ati poput ne$eg iz znanstvene fantastike, no to je jasno odre en matemati$ki pojam. U izvjesnom smislu, njega se moe zamisliti kao smjer vremena koji je okomit na smjer realnog, stvarnog vremena. Zbrajaju se vjerojatnosti za sve $esti$ne prikaze s izvjesnim svojstvima, poput prolaenja kroz neku to $ku u

Podrijetlo svemiru 103 nekom trenutku. Zatim se rezultat ekstrapolira natrag u stvarno vrijeme u kojem ivimo. Ovo nije najubi$ajeniji pristup kvantnoj mehanici, ali daje iste rezultate kao i drugi na$ ini. U slu$ aju kvantne mehanike, Feynmanova ideja o zbroju po prikazima podrazumijevala bi zbrajanja po razli$ itim mogu ! im prikazima, ili povijestima, za svemir. Zbroj bi predstavljao prikaz svemira i svega u njemu. Treba poblie ozna$ iti koji bi razred mogu! ih zakrivljenih prostora bio uklju$en u taj zbroj po prikazima. Odabir ovog razreda prostora odre uje u kojem je stanju svemir. Ako razred zakrivljenih prostora koji odre uje stanje svemira uklju $uje i prostore sa singulamostima, s posebnostima, vjerojatnosti takvih prostora ne bi bile odre ene teorijom. Umjesto toga, vjerojatnosti bi trebale biti odre ene na neki proizvoljni na$ in. To bi zapravo zna$ ilo da znanost ne moe predvidjeti vjerojatnosti takvih posebnosnih, singularnih prikaza za prostorvrijeme. Prema tome, ona ne moe predvidjeti kako bi se svemir ponaao. Mogu!e je, me utim, da je svemir u nekom stanju koje je odre eno nekim zbrojem to uklju$ uje samo nesingularne zakrivljene prostore. U tom slu$ aju, prirodoznanstveni zakoni potpuno bi odredili svemir; ne bi se trebalo pozivati na neko djelovanje izvan svemira, a da bi se odredilo kako je on zapo $eo. Na izvjestan na$ in, prijedlog da je stanje svemira odre eno zbrojem samo po nesingularnim prikazima sli$ no je pijancu koji no !u trai svoj izgubljeni klju$ ispod uli$ne svjetiljke: to moda nije mjesto gdje ga je izgubio, ali je to jedino mjesto gdje bi ga mogao na! i. Sli$ no tome, svemir moda nije u stanju odre enom zbrojem po nesinguralnim prikazima, ali to je jedino stanje u kojem bi znanost mogla predvidjeti kakav bi svemir trebao biti. Godine, Jim Hartle i ja predloili smo da bi stanje

104 svemira trebalo biti zadano putem zbroja nekog razreda prikaza. Ovaj razred sastojao se od zakrivljenih prostora bez singularnosti, koji bi bili kona$ne veli$ ine, ali koji ne bi imali rubove ili granice. Bili bi poput povrine Zemlje, ali s dvije dimenzije vie. Povrina Zemlje je podru$je kona$ne veli$ ine, ali nema nikakvih singularnosti, granica, rubova. Provjerio sam to pokusom. Obiao sam svijet i nisam pao s njega. Prijedlog to smo ga iznijeli Hartle i ja moe se parafrazirati kao: Grani$ ni uvjet svemira je da svemir nema granicu. Samo ako je svemir u tome ne-granica stanju, prirodoznanstveni zakoni, sami od sebe, odre uju vjerojatnosti svakog mogu!eg prikaza. Prema tome, samo u tom slu$aju bi poznati zakoni odredili kako bi se svemir ponaao. Ukoliko je svemir u nekom drugom stanju, razred zakrivljenih prostora u zbroju po prikazima uklju $ ivat !e i prostore sa singularnostima, to jest s posebnostima. Da bi se odredile vjerojatnosti takvih singu-larnih prikaza, trebalo bi se obratiti za pomo ! nekom na$elu druga$ijem od poznatih nam zakona znanosti. Ovo na$elo bilo bi neto izvan naeg svemira. Ne moemo ga izvesti iz stajalita unutar naeg svemira. S druge pak strane, ako je svemir u ne-granica stanju, mogli bismo, bar na $elno, potpuno odrediti kako bi se svemir ponaao, sve do ograni$enja zadanih na$ elom neodre enosti. Sto se znanosti ti$e, bilo bi doista lijepo ako je svemir u ne-granica stanju, no kako moemo re! i je li doista? Odgovor je da ne-granica prijedlog daje odre ena i jasna predvi anja o tome kako bi se svemir ponaao. Pa sad, ukoliko se ova predvi anja ne slau s promatranjima, mogli bismo zaklju$ iti da svemir nije u ne-granica stanju. Prema tome, ne-granica prijedlog je jedna dobra znanstvena teorija u smislu to ga je definirao filozof Karl Popper: moe se pobiti ili pokvariti promatranjem.

Podrijetlo svemiru 105 Ako se promatranja ne slau s predvi anjima, znat !emo da moraju postojati singularnosti u razredu mogu! ih prikaza. Me utim, to je otprilike sve to bismo znali. Ne bismo bili u stanju ra$unati vjerojatnosti tih singular -nih, posebitih prikaza; prema tome, ne bismo bili u stanju predvidjeti kako bi se ponaao svemir. Moe se pomisliti da ova nepredvidivost nije ni previe vana ukoliko se dogodila samo u Velikom prasku; uostalom, bijae to prije deset ili dvadeset milijardi godina. Ali ako se predvidivost slomila u vrlo jakim gravitacijskim poljima u Velikom prasku, mogla bi se tako er slomiti i kadgod neka zvijezda doivi kolaps. Ovo bi se moglo doga ati samo u naoj Galaktici nekoliko puta tjedno. Naa mo ! predvi anja bila bi slaba $ak i prema mjerili za meteoroloke prognoze. Dakako, netko bi mogao re ! i da ne trebamo brinuti o slomu predvidivosti to se dogodio u nekoj dalekoj zvijezdi. Ipak, u kvantnoj teoriji, bilo to to zaista nije zabranjeno moe se dogoditi i dogodit !e se. Dakle, ukoliko razred mogu! ih prikaza, mogu! ih povijesti, sadri prostore sa singularnostima, ove se singularnosti mogu dogoditi bilo gdje, ne samo pri Velikom prasku ili u urua-vaju!oj zvijezdi. To bi zna$ilo da ne bismo mogli predvidjeti nita. Obrnuto, $injenica da smo ipak u stanju predvidjeti ishode pokusa, eksperimentalna je o$evidnost protiv singularnosti, a za ne-granica prijedlog. Pa to to onda ne-granica prijedlog predvi a za svemir? Prva stvar koju moramo u$initi je da !e bilo koja veli$ ina upotrijebljena kao mjera vremena imati neku najve!u i neku najmanju vrijednost, budu!i da su svi mogu! i prikazi za svemir kona$ ni u prostiranju. Prema tome, svemir !e imati po $etak i kraj. Po $etak u stvarnom vremenu bit !e singularnost, posebnost zvana Veliki prasak. Me utim, po $ etak u imaginarnome vremenu ne ! e

106 biti neka singularnost. Umjesto toga, bit !e on neto pomalo nalik Sjevernome polu na Zemlji. Uzmemo li da su na povrini vremena stupnjevi irine istozna $ ni vremenu-, moe se re!i da povrina Zemlje po$inje u Sjevernome polu. No, Sjeverni je pol posve obi$na to$ka na Zemlji. Nema ni$eg posebnog u njoj, u i njoj vrijede isti zakoni kao i bilo gdje drugdje na Zemlji. Sli$no tome, doga aj kojeg mi moemo odabrati i ozna$ iti kao "po$etak svemira u imaginarnom vremenu" bio bi jedna obi$ na to $ka prostorvremena, sli$na bilo kojoj drugoj. Zakoni znanosti odrali bi se u tom po$etku, kao bilo gdje drugdje. Iz ove analogije s povrinom Zemlje, moe se o$ekivati da bi kraj svemira bio sli$ an po $etku, jednako kao to je Sjeverni pol vrlo sli$an Junome polu. Me utim, Sjeverni i Juni pol odgovaraju po $etku i kraju prikazivanja svemira u imaginarnom vremenu, a ne u stvarnom vremenu naeg iskustva. Ako se rezultate zbroja po prikazima ekstrapolira iz imaginarnog vremena u stvarno vrijeme, ustanovljuje se da po$etak svemira u stvarnome vremenu moe biti vrlo razli$ iti od njegovoga kraja. Johathan Halliwell i ja radili smo pribline izra $ une o tome to bi ne-granica uvjet podrazumijevao. Smatrali smo svemir za savreno glatku i ravnomjernu pozadinu, na kojoj su se nalazili maleni poreme!aji gusto!e. U stvarnome vremenu, $ ini se da je svemir zapo $eo irenje pri vrlo malenom polumjeru. Isprva, irenje se doga alo na na$ in to ga nazivamo inflacijski: to zna$i da je u si!unome djeli!u sekunde svemir udvostru$io svoju veli$ inu, ba kao to se u nekim dravama cijene udvostru $ uju svake godine. Svjetski rekord ekonomske inflacije vjerojatno je bila Njema$ka nakon prvog svjetskog rata, kad je cijena jednog hljeba kruha za nekoliko mjeseci porasla na milijune maraka. Ali i to je nitavno u usporedbi s inflacijom koja izgleda da se dogodila u ranom svemiru:

Podrijetlo svemira 107 pove!anje njegove veli$ ine za najmanje milijun milijuna milijuna milijuna milijuna puta u si!unom djeli!u sekunde. Dakako, to je bilo prije nae sadanje vlade. Inflacija je bila dobra stvar utoliko to je, gledano u velikim dimenzijama, proizvela gladak i ravnomjeran svemir i bila ga je irila kriti$ nom brzinom da se izbjegne kolaps. Inflacija je tako er bila dobra stvar utoliko to je proizvela sve sastojke svemira doslovno iz ni$ega. Kad je svemir bio jedna to $ka, poput Sjevernoga pola, nije sadravao nita. Ipak, sada je u svemiru kojeg moemo promatrati najmanje 1080 (jedan, iza kojeg slijedi osamdeset nula) $estica. Odakle sve te $estice? Odgovor glasi: teorija relativnosti i kvantna mehanika doputaju da iz energije moe nastati materija u obliku $ estica/anti$ estica parova. A odakle ta energija za stvaranje materije? Odgovor: posu ena je iz gravitacijske energije svemira. Svemir ima ogroman dug negativne gravitacijske energije, koji to$no uravnoteuje pozitivnu energiju tvari. Tijekom infacijskog razdoblja svemir se teko zaduio kod svoje gravitacijske energije da bi financirao stvaranje materije. Rezultat je veliki trijumf kinsijanske ekonomije: silovit i ire! i svemir, ispunjen tvarnim strukturama. Dug gravitacijske energije ne!e biti napla!en sve do kraja svemira. Svemir u po $etku ne bijae potpuno ravnomjeran i jednoli$ an, jer to bi bilo krenje na$ela neodre enosti kvantne mehanike. Umjesto toga, moralo je biti odstupanja od jednolike gusto !e. Ne-granica prijedlog uklju $uje u sebe i to da bi ove razlike u gusto !i krenule u svom temeljnom stanju; to zna$i, bile bi najmanje mogu!e, u skladu s na$elom neodre enosti. Me utim, tijekom inflacijskoga irenja, razlike su se poja$avale. Nakon to je razdoblje inflacijskoga irenja zavrilo, ostalo se sa svemirom koji se irio na nekim mjestima neznatno bre nego na drugima. U podru$ jima sporijeg irenja, gravitacijsko

108 Stephen W. Hawking privla $enje tvari je zatim jo i dalje usporavalo irenje. Na kraju, ovo podru$je bi se prestalo iriti te bi se po$elo stezati, oblikuju! i galaktike i zvijezde. Dakle, ne~granica prijedlog moe objasniti sve sloene tvorbe to ih vidimo u svemiru. Me utim, on nam ne daje samo jedno predvi anje za svemir. Umjesto toga, predvi a $itavu obitelj mogu! ih prikaza, mogu!ih povijesti svemira, svaki sa svojom vlastitom vjerojatno!u. Mogla bi biti mogu!a i vrsta svemira u kojem je Laburisti$ka stranka pobijedila na posljednjim izborima u Britaniji (premda je ta vjerojatnost moda niska). Ne-granica prijedlog povla$ i za sobom duboke posljedice na ulogu Boga u svemirskim stvarima. Dosad je naime op!enito prihva!eno da se svemir razvija po dobro odre enim zakonima. Ti bi zakoni mogli biti odre eni s Boje strane, a $ ini se da se On ne mijea u svemir tako da kri te zakone. Me utim, sve donedavno se smatralo da se ti zakoni ne odnose na po$etak svemira. Bilo bi doli$ no Bogu da navije satni mehanizam i stavi svemir u pokret na bilo koji na$in, kako god On to zaeli. Dakle, sadanje stanje svemira bio bi posljedak Bojeg izbora po $etnih uvjeta. Stanje bi, me utim, bilo posve druk$ije ukoliko bi bilo to $no neto poput ne-granica prijedloga. U tom slu$aju zakoni fizike bi se odrali $ak i na po$etku svemira, pa Bog stoga ne bi bio imao slobodu odabira po$etnih uvjeta. Dakako, jo uvijek bi mu ostalo slobodno odabrati zakone kojima se svemir pokoravao. Me utim, i ne bi ba ostalo puno toga po izboru. Moe biti samo mali broj zakona koji su u sebi dosljedni i koji vode do sloenih bi!a poput nas, sposobnih da se pitaju: Kakva je priroda Boga. No $ak ako i postoji samo jedan jedinstveni skup mogu! ih zakona, to je samo neki skup jednadbi. to je to to je udahnulo ivot u jednadbe i predalo im na

Podrijetlo svemiru 109 upravljanje svemir? Je li kona$ na jedinstvena teorija tako sastavljena da proizvede svoje vlastito postojanje. Premda znanost moe rijeiti problem kako je svemir zapo $eo, ne moe odgovoriti na pitanje: zato se svemir uop!e trudio nastati. Ne znam odgovor na to.

10 KVANTNA MEHANIKA CRNIH JAMA*

ovoga stolje!a bilo je svjedokom ra anja tri teorije koje su iz temelja promijenile nae poznavanje fizike i same stvarnosti. Fizi$ari i dandanas nastoje istraiti njihove duboke posljedice i spojiti ove teorije u jednu cjelinu. To su specijalna teorija relativnosti (1905.), op!a teorija relativnosti (1915.) i teorija kvantne mehanike (oko 1926.) Albert Einstein je najve ! im dijelom odgovoran za prvu, potpuno odgovoran za drugu, a igrao je i vanu ulogu u razvoju tre!e. Ipak, Einstein nije nikada prihvatio kvantnu mehaniku zbog elementa slu$ajnosti i neodre enosti u njoj. Svoje je osje ! aje glede toga skupio u $esto navo enu njegovu izreku
RVIH TRIDESET GODINA

*'lanak objavljen u Scientific American, sije$anj 1977.

112 "Bog se ne kocka". Me utim, ve! ina fizi$ara spremno je prihvatilo i specijalnu teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku, jer su opisivale izravno opazive u$inke. S druge strane, op!a teorija relativnost bila je uglavnom zanemarivana, jer se $ inilo da je matemati$ki previe sloena, nije bila provjeriva u laboratoriju i bila je $isto klasi$na teorija, nespojiva s kvantnom mehanikom. Stoga je op!a teorija relativnosti ostala u zavjetrini gotovo pola stolje!a. Po$etkom ezdesetih godina dolo je do velikog napretka na podru $ ju astronomskih promatranja, to je pak potaklo oivljavanje zanimanja za klasi$nu op!u teoriju relativnosti, jer je izgledalo da mnoge od novih pojava koje su bile otkrivene, poput kvazara, pulsara te to $kastih izvora rentgenskoga zra$enja upu!uju na postojanje vrlo jakih gravitacijskih polja polja koja su se mogla opisati samo pomo !u op!e teorije relativnosti. Kvazari su zvjezdoliki objekti koji, budu!i da ih vidimo unato$ njihovoj silnoj udaljenosti (to nam pokazuju pomaci prema crvenim krajevima njihovih spektara), mora da su mnogo sjajniji od cijelih galaktika; pulsari su pak brzo trepere ! i ostaci eksplozija supernova i vjerujemo da su to superguste neutronske zvijezde; to $kasti izvori rentgenskog zra$enja, otkriveni pomo!u instrumenata na svemirskim letjelicama, mogu tako er biti neutronske zvijezde ili moda hipotetski objekti jo ve!e gusto!e, naime crne jame. Jedan od problema s kojima se suo $avahu fizi$ari, koji su nastojali primijeniti op! u teoriju relativnosti na ove novootkrivene ili hipotetske objekte, bio je u$initi je sukladnom s kvantnom mehanikom. Tijekom proteklih nekoliko godina bilo je u tom smislu razvojnih koraka koji su pove!ali nadu da ne !emo morati predugo $ekati do potpuno dosljedne kvantne teorije gravitacije, jedne

Kvantnu mehanika crnih jama 113 koja !e biti u skladu s op!om teorijom relativnosti za makroskopske predmete i koja !e, nadamo se, biti oslobo ena matemati$kih beskona$ nosti, kojima su druge kvantne teorije polja bile dugo, poput vragom, opsjednute. Ovi razvojni koraci moraju imati posla s nekim nedavno otkrivenim kvantnim u$ incima u svezi crnih jama, koji pribavljaju zamjetnu vezu izme u crnih jama i zakona termodinamike. Dopustite mi da ukratko opiem kako bi mogle nastati crne jame. Zamislimo zvijezdu deset puta masivniju od naeg Sunca. Tijekom najve!eg dijela njenog ivota od oko milijardu godina zvijezda !e proizvoditi toplinu, u svome sreditu pretvaraju! i vodik u helij. Oslobo ena energija stvorit !e dovoljan tlak za odravanje ravnotee sa zvjezdinom vlastitom gravitacijom, tako da ona opstaje kao kugla polumjera otprilike pet polumjera Sunca. Brzina bijega s povrine takve neke zvijezda je oko tisu!u kilometara u sekundi. To zna$ i da !e neki predmet ispaljen okomito s povrine te zvijezde brzinom manjom od tisu!u kilometara u sekundi biti privu$en gravitacijskim poljem i vratit !e se na njenu povrinu, dok bi predmet ve!e brzine pobjegao s nje u beskona$nost. Kad zvijezda iscrpi svoje nuklearno gorivo, nema vie ni$eg to bi odravalo tlaka prema van te bi se zvijezda zbog svoje vlastite sile tee zapo $ela uruavati u sebe. Kako se zvijezda stee, gravitacijsko polje na povrini postaje sve ja $ e, a poraste i brzina bijega. U trenutku kad se polumjer svede na trideset kilometara, brzina bijega porasla bi na 300.000 kilometara u sekundi, to je brzina svjetlosti. Nakon tog trenutka, nikakva svjetlost sa zvijezde ne moe pobje! i s nje u beskona$nost, ve! je gravitacijskim poljem privu$ena natrag. U skladu sa specijalnom teorijom relativnosti, nita ne moe putovati

1 14 Stephen W. Hawking bre od svjetlosti, pa ako dakle ne moe pobje!i svjetlosty ne moe ni nita drugo. Posljedak toga bio bi crna jama: podru$je prostor-vremena iz kojeg nita ne moe pobje! i u beskona$nost. Granica crne jame zove se doga ajni obzor. On odgovara valnom frontu svjetlosti kojoj upravo ne uspijeva pobje! i prema beskona$nosti, ali ostaje lebde!i pri Schwarzschildovom polumjeru: 2 GM/sqrt(c), gdje je G Newtonova konstanta gravitacije, M je masa zvijezde, a c je brzina svjetlosti. Za zvijezdu mase deset solarnih masa, Schwarz-schildov polumjer iznosi oko trideset kilometara. Sada ve! raspolaemo prili$no dobrim opaa$kim rezultatima koji nam sugeriraju da crna jama otprilike ove veli$ina postoji u dvojnom zvjezdanom sustavu poznatom pod imenu Cygnus X-1, a koji je izvor rentgenskog zra$enja. Mogao bi tako er postojati i znatan broj vrlo sitnih crnih jama rasprenih irom svemirom, koje nisu nastale kolapsom zvijezda ve! kolapsom silno zbijenih podru$ ja u vru !em gustom mediju za kakvog se vjeruje da postojao odmah nakon Velikog praska, u kojem je nastao svemir. Takve "iskonske" crne jame su od najve!eg zna$aja za kvantne u$inke koje !u ovdje opisati. Crna jama od oko milijardu tona (otprilike masa neke planine) imala bi polumjer oko 10-13 centimetara (veli$ina jednog protona ili neutrona), Mogla bi recimo kruiti ili oko Sunca ili oko sredita galaktike. Prvi nagovjetaj da bi moglo biti neke veze izme u crnih jama i termodinamike doao je 1970. matemati$kim otkri!em da povrinsko podru$je doga ajnog obzora, granica crne jame, ima svojstvo da uvijek poraste kad dodatna nova tvar ili zra$ enje padnu u crnu jamu. tovie, ako se dvije crne jame sudare i stope, tvore!i jednu jedinu crnu jamu, podru$je doga ajnog obzora oko rezul-tiraju!e crne jame je ve!e negoli zbroj podru$ja doga aj-

Kvuntna mehaniku crnih jamu 115 nih obzora oko prvobitnih crnih jama. Ova svojstva navode na to da postoji sli$ nost izme u podru$ja doga ajnog obzora crne jame i pojma entropije u termodinamici. Na entropiju se moe gledati kao na mjeru nereda nekog sustava ili, jednako tome, kao na nedostatak znanja o njegovom to $nom stanju. Poznati drugi zakon termodinamike izri$e da entropija vremenom uvijek raste. Analogiju izme u svojstava crnih jama i zakona termodinamike proirili su James Bardeen sa Sveu$ ilita Washington,.Brandon Carter koji je sada na opservatoriju Meudon, i ja. Prvi zakon termodinamike izri$e da je mala promjena u entropiji nekog sustava popra!ena njoj razmjernoj promjeni u energiji sustava. Faktor razmjernosti zove se temperatura sustava. Bardeen, Carter i ja nali smo sli$ an zakon koji povezuje promjenu mase crne jame s promjenom podru$ja doga ajnog obzora. Ovdje faktor razmjernosti sadri jednu veli$ inu zvanu povrinska gravitacija, koja je mjera jakosti gravitacijskog polja pri doga ajnom obzoru. Prihvati li se da je podru$je doga ajnog obzora neto sli$ no entropiji, tada bismo mogli re! i da je povrinska gravitacija analogna temperaturi. Sli$ nost je poja$ana $injenicom da je, kako se pokazalo, povrinska gravitacija ista na svim to $kama doga ajnog obzora, ba kao to je i temperatura ista bilo gdje u tijelu pri termi$koj ravnotei. Premda postoji jasna sli$nost izme u entropije i podru$ja doga ajnog obzora, nije nam bilo o$ito kako bi se podru$ je moglo prepoznati kao entropija crne jame. to bi se mislilo pod pojmom entropije crne jame? Prijelomni savjet doao je 1972. od Jacoba D. Bekensteina, koji je tada bio diplomirani student na sveu $ ilitu Princeton, a sad je na sveu$ ilitu Negev u Izraelu. Rije$ je o ovome. Kad gravitacijskim kolapsom nastane crna jama, ona se brzo smiruje u stacionarno stanje koje je opisano sa sa-

Kvantnu mehaniku crnih jama 1 17 mo tri parametra: masom, kutnim momentom i elektri$nim nabojem. Osim ova tri svojstva, crna jama nije sa$uvala nikakve druge pojedinosti o objektu koji je doivio kolaps. Ovaj zaklju$ak poznat kao teorem "Crna jama nije dlakava", dokazan je zdruenim radom Cartera, Wernera Israela sa Sveu $ ilita Alberta, Davida C. Robinsona s U$ilita King, London, i mene. Teorem nedlakavosti zna$i da je gravitacijskim kolapsom izgubljena velika koli$ ina informacija. Na primjer, kona$no crnojamno stanje nezavisno je o tome je li tijelo koje se uruilo bilo od materije ili od antimaterije, je li bilo kuglasto ili posve nepravilnog oblika. Drugim rije$ ima, crna jama neke mase, kutnog momenta i elektri$nog naboja mogla je nastati kolapsom bilo koje od velikog broja raznih oblika tvari. Dakako, ako su zanemareni kvantni u$ inci, broj oblika bio bi beskona$an, budu!i da se crna jama bila mogla oblikovati kolapsom nekog oblaka neodre eno velikog broja $estica neodre eno malene mase. Na$elo neodre enosti kvantne mehanike podrazumijeva, me utim, da se $ estica mase m ponaao kao val valne duine h/mc, gdje je h Planckova konstanta (vrlo malen broj, 6,63 x 10 -34 dulsekundi), a c je brzina svjetlosti. Da bi se oblak $estica mogao uruiti do stanja crne jame, $ini se da bi bilo nuno za ovu valnu duinu da bude manja od veli$ ine crne jame koja bi se oblikovala. Iz toga proizlazi da broj oblika koji bi mogli napraviti crnu jamu zadane mase, kutnog momenta i elektri$ nog naboja, premda vrlo velik, moe biti kona $ an. Bekenstein je predloio da bi se logaritam ovog broja mogao protuma $ iti kao entropija crne jame. Logaritam tog broja bio bi mjera za koli$ inu informacija koje su bile nepovratno izgubljene kroz doga ajni obzor tijekom kolapsa, kad je crna jama bila stvorena. Na prvi pogled pogubna pogreka u Bekensteinovom prijedlogu bila je da ako crna jama ima kona$nu entropiju koja je razmjerna podru$ju njenog doga ajnog obzora, ona mora tako er imati i kona $ nu temperaturu, koja bi bila razmjerna njenoj povrinskoj gravitaciji. To bi zna$ ilo da crna jama treba biti u ravnotei s termalnim zra$enjem neke temperature druk$ ije od nule. Ali, prema klasi$ nim predodbama takva ravnotea nije mogu!a, budu! i da bi crna jama apsorbirala sve toplinsko zra$enje koje je palo na nju, ali po definiciji ne bi mogla emitirati nita natrag. Ovaj paradoks ostao je sve do po $ etka 1974, kad sam istraivao kakvo bi, u skladu s kvantnom mehanikom, bilo ponaanje tvari u blizini crne jame. Na moje veliko iznena enje, ustanovio sam da crne jame izgleda da emitiraju $estice nekim stalnim tempom. Kao i svatko drugi u to doba, i ja sam prihva !ao tvrdnju da crna jama ne moe nita emitirati. Stoga sam uloio dosta napora nastoje!i se izbaviti iz ovog zbunjuju!eg nalaza. Na kraju sam ga morao prihvatiti. Ono to me kona$no uvjerilo da je to stvarni fizi$ki proces bilo je da izlaze!e $estice imaju spektar koji je to $no toplinski; crna jama stvara i emitira $estice kao kad bi bila obi$ no toplo tijelo temperature koja je razmjerna povrinskoj gravitaciji i obrnuto razmjerna masi. Time je Bekensteinov prijedlog da crna jama ima kona $ nu entropiju postao potpuno uskladiv, budu!i da je podrazumijevao da je crna jama u termi$koj ravnotei na nekoj kona $ noj temperaturi razli$ itoj od nule. Od tog vremena, mnogi su drugi ljudi, slue ! i se raznim druga $ ijim pristupima, potvrdili taj matemati$ki dokaz da crne jame mogu emitirati toplinsko zra$enje. Jedan od na$ ina za razumijevanje te emisije !emo sada iznijeti. Kvantna mehanika izri$ e da je cjelokupni pro-

118 Stephen W. Hawking stor ispunjen parovima "virtualnih" $estica i anti$estica koje se stalno materijaliziraju u parovima, razdvajaju i zatim opet spajaju, ponitavaju! i jedna drugu. Ove se $estice zovu virtualne jer se, za razliku od "stvarnih" $estica, ne mogu izravno zamijetiti detektorima $estica. Njihovi neizravni u$ inci mogu se ipak mjeriti, a njihovo postojanje bilo je potvr eno po sitnom pomaku ("Lambov pomak") to ga izazivaju u spektru svjetlosti iz pobu enih vodikovih atoma. I sad, u prisustvu neke crne jame moe jedan $ lan para virtualnih $estica pasti u jamu, ostavljaju! i drugog $lana bez partnera potrebnog za anihilaciju. Naputena $estica ili anti$estica moe tako er pasti u crnu jamu nakon svog partnera, ali tako er moe i pobje! i u beskona$nost, pri $emu !e vanjskom promatra$u izgledati kao zra$enje to ga emitira crna jama. Drugi na $ in razmatranja ovog procesa je smatrati onog $ lana para $estica koji pada u crnu jamu recimo anti$ esticu kao da je ona stvarno jedna $estica koja putuje unatrag kroz vrijeme. Dakle, anti$estica padaju !a u crnu jamu moe se smatrati za $esticu izlaze ! u iz crne jamu, ali kao putuju!u unatrag kroz vrijeme. Kad $estica dosegne to$ku u kojoj se par $estica-anti$estica prvobitno materijalizirao, rasprena je gravitacijskim poljem tako da putuje naprijed kroz vrijeme. Kvantna mehanika dakle doputa $estici bijeg iz unutranjosti crne jame, to je neto nedoputeno u klasi$noj mehanici. Postoje, me utim, mnoge druge situacije u atomskoj i nuklearnoj fizici gdje imamo posla s nekom vrstom barijere, zapreke koju $estica prema klasi$ nim na$elima ne bi mogla probiti, no prema kvantnomeha-ni$kim na$elima one su u stanju probiti kroz nju tunel. Debljina ove barijere oko crne jame razmjerna je veli$ ini crne jame. To zna$ i da rijetko koja $estica moe pobje ! i s tako velike crne jame kao ona za koju pretpo-

Kvantna mehaniku crnih jama

119

stavljamo da postoji u Cygnus X-1, no $estice mogu vrlo brzo istjecati iz manjih crnih jama. Detaljni izra$uni pokazuju da emitirane $estice imaju toplinski spektar odgovaraju! e temperature, koja brzo raste kako masa crne jame opada. Za crnu jamu mase Sunca, temperatura je samo oko jedne desetmilijuntinke stupnja iznad apsolutne nule. Toplinsko zra$enje koje naputa crnu jamu te temperature bilo bi potpuno preplavljeno op!om podlogom zra$enja u svemiru. S druge strane, crna jama mase od samo milijardu tona to jest neka iskonska crna jama otprilike veli$ ine protona imala bi temperaturu od oko 120 milijardi Kelvina, to odgovara energiji od oko deset milijuna elektronvolti. Pri takvoj temperaturi, crna bi jama mogla stvarati elektron-pozitron parove i $estice mase nula, kakvi su fotoni, neutrini i gravitoni (pretpostavljeni nosa$ i gravitacijske energije). Jedna takva iskonska crna jama isijavala bi energiju snagom od 6000 megavata, to je jednako izlaznoj snazi est velikih nuklearnih elektrana. Kako crna jama zra$i $estice, njezina masa i veli$ ina stalno opadaju. Time sve ve!em broju $estica postaje lake probijanje barijere te !e se emisija nastaviti ubrzava-ju! im iznosom, sve dok na kraju crna jama ne izzra$ i sebe cijelu i prestane postojati. Gledano na dugi rok, svaka crna jama u svemiru isparit ! e na ovaj na $ in. Me utim, za velike crne jame je vrijeme potrebno za to ipak vrlo dugo; crna jama mase Sunca potrajat !e 1066 godina. S druge strane, neka iskonska crna jama bi trebala gotovo potpuno ispariti za desetak milijardi godina, koliko je proteklo od Velikoga praska, po $etka svemira kakvog znamo. Takve crne jame sada bi zra$ ile tvrde gama zrake energije oko 100 milijuna elektronvolti. Izra$uni Dona N. Pagea (tada na Kalifornijskom institutu za tehnologiju) i mene, temeljeni na mjerenjima

120

Kvantna mehaniku crnih jama

121

kozmi$kog pozadinskog gama-zra$enja to ih prikupio satelit SAS-2, pokazuju da prosje$ na gusto !a iskonskih crnih jama u svemiru mora biti manja od oko 200 njih po kubi$noj svjetlosnoj godini. Lokalna gusto!a u naoj Galaktici mogla bi biti milijun puta via od te brojke, ako bi iskonske crne jame bile koncentrirane u "halou" Galaktike tankom oblaku zvijezda kojim je svaka galaktika opkoljena umjesto da su ravnomjerno rasprene irom svemira. To bi zna$ilo da je iskonska crna jama najblia Zemlji vjerojatno najmanje toliko daleko od nas koliko je daleko planet Pluton. Zavrna faza nestajanja crne jame odigravala bi se tako brzo da bi zavrila u silnoj eksploziji. Koliko bi ta eksplozija bi jaka zavisilo bi od toga koliko razli$itih vrsta elementarnih $estica postoji. Ako su sve $estice napravljene od samo est razli$ itih varijeteta kvarkova, kao to se danas uglavnom smatra, kona$na eksplozija bila bi energije jednake eksploziji deset milijuna jednomegatons-kih hidrogenskih bombi. S druge strane, R. Hagedorn iz CERN~a (Europske organizacija za nuklearna istraivanja kod eneve) predlae drugu teoriju prema kojoj postoji beskona$an broj elementarnih $estica sve ve!e i ve!e mase. Kako bi crna jama postajala manja i toplija, emitirala bi sve ve! i i ve! i broj raznih vrsta $estica i proizvela bi eksploziju moda 100.000 puta silniju od one izra$unate na temelju sadanje kvarkove hipoteze. Stoga bi promatranje crnojamske eksplozije pribavilo vrlo vane informacije o fizici elementarnih $estica, informacije koje se ne bi mogle pribaviti ni na koji drugi na$ in. Crnojamska eksplozija proizvela bi golemu provalu visokoenergetskih gama-zraka. Premda se one mogu zamijetiti pomo ! u detektora gama-zraka na satelitima ili balonima, bilo bi teko podi! i u zrak ili u svemir detektor dovoljno velik da se nekom prihvatljivom vjerojat-

no!u moemo nadati hvatanju znatnog broja fotona gama-zraka od jedne eksplozije. Jedna od mogu! nosti bila bi upotrijebiti raketoplan za gradnju velikog detektora gama-zraka na stazi oko Zemlje. Laka i mnogo jeftinija alternativa tomu bila bi posluiti se visokim slojevima Zemljine atmosfere kao detektorom. Visokoenergetska gama-zraka pri prolasku kroz atmosferu stvara kiu elektron-pozitron parova, koji !e u po $etku putovati kroz atmosferu bre negoli to to moe putovati svjetlost. (Svjetlost je usporena me udjelovanjem s molekulama zraka.) Elektroni i pozitroni !e stoga izazvati neku vrstu probijanja "zvu$ nog zida", ili udarni val, u elektromagnetskom polju. Takav udarni val, zvan 'erenkov efekt, moe se otkriti s tla kao bljesak vidljive svjetlosti. Neki prethodni pokusi Neila A. Portera i Trevora C. Weeksa upu!uju na to da ako crne jame eksplodiraju na na$ in kako to predvi a Hagedornova teorija, u naem podru$ju Galaktike bi se manje od dvije crnojamske eksplozije dogodile jednom na stolje!e u svakoj kubi$noj svjetlosnoj godini. To bi zna$ ilo da je gusto!a iskonskih crnih jama manja od 100 milijuna po jednoj kubi$ noj svjetlosnoj godini. Bilo bi mogu!e bitno poboljati osjetljivost opaa$kih ure aja. 'ak i ako sve to ne bi donijelo neki pozitivni dokaz o postojanju iskonskih crnih jama, podaci bi bili vrlo vrijedni. Postavljanjem neke niske gornje granice za gusto !u tih crnih jama, promatranja !e ukazati na to da je mladi svemir morao biti vrlo gladak i neuzburkan. Veliki prasak je nalik crnojamskoj eksploziji, ali u mnogo ve! im razmjerima. Stoga se nadamo da !e razumijevanje na$ ina kako crne jame stvaraju $estice voditi prema sli$ nom razumijevanju na$ ina na koji je Veliki prasak stvorio sve to postoji u svemiru. U crnoj jami, materija se uruava i zauvijek je izgubljena, ali na nje-

122 nom mjestu je stvorena nova materija. Moe stoga biti da je postojala neka jo ranija faza svemira u kojoj se materija uruila u sebe, doivjela kolaps, da bude zatim ponovno stvorena u Velikom prasku. Ako materija koja se uruava u sebe, tvore!i crnu jamu, ima ukupni elektri$ ni naboj ve! i od nule, i nastala crna jama !e nositi isti naboj. To zna$ i da !e crna jama nastojati privu! i one $ lanove virtualnih $estica-anti$es-tica parova koji imaju suprotni naboj, a odbijat !e one istoga naboja. Crna jama !e dakle vie emitirati $estice s nabojem istog predznaka kakvog je ona, pa !e tako brzo gubiti svoj naboj. Sli$no tome, ako je kolabiraju!a materija imala neki kutni moment, nastala crna jama bit ! e rotiraju !a crna jama i teit !e emitirati $ estice koje odnose kutni moment. Razlog zato se crna jama "sje!a" elektri$ nog naboja, kutnog momenta i mase materije $ ijim kolapsom je nastala, a "zaboravlja" sve drugo jest taj to su ove tri veli$ ine povezane s poljima dugoga dosega: naboj s elektromagnetskim poljem, a kutni moment i masa s gravitacijskim poljem. Pokusi to su ih izveli Robert H. Dicke sa Sveu$ ilita Princeton i Vladimir Braginski s Moskovskog Dravnog Sveu$ ilita ukazali su na to da ne postoji polje dugog dosega udrueno s kvantnim svojstvom odre enim ba-rionskim brojem. (Barioni su razred $estica koji uklju$uje protone i neutrone.) Stoga bi crna jama, stvorena kolapsom skupa bariona, zaboravila njihov barionski broj i zra$ila jednake koli$ ine bariona i antibariona. Prema tome, kad bi crna jama nestajala, ona bi time krila jedan od najpotovanijih zakona fizike $estica, zakon o sa$uva-nju barionskog broja. Premda Bekensteinova hipoteza o kona$ noj entropiji crne jame zbog svoje dosljednosti zahtijeva da crne jame trebaju zra $ iti toplinu, u po $etku je izgledalo kao

Kvantna mehanika crnih jama 123 potpuno $udo da bi iscrpni kvantnomehani$ ki izra $uni, provedeni za stvaranje $ estica, davali emisiju s toplinskim spektrom. Objanjenje je da se emitirana $estica probija tunelom van iz crne jame, iz podru$ja o kojem vanjski promatra$ ne zna nita drugo osim mase, kutnog momenta i elektri$ nog naboja crne jame. To zna$ i da su sve veze ili oblici emitiranih $estica koje imaju istu energiju, kutni moment i elektri$ni naboj jednako vjerojatne. Dapa$e, postoji vjerojatnost da crna jama emitira neku televizijsku seriju ili sabrana djela Prousta u deset knjiga u konom uvezu, ali broj oblika $estica koje bi odgovarale ovako egzoti$nim mogu!nostima je nitavno malen. Daleko najve ! i broj oblika odgovara emisiji spektra koji . je u velikoj mjeri toplinski. Emisija iz crnih jama ima i jedan dodatni stupanj neodre enosti ih nepredvidivosti, preko i iznad one uobi$ajeno povezane s kvantnom mehanikom. U klasi$noj mehanici mogu se predvidjeti rezultati mjerenja i poloaja i brzine $estice. U kvantnoj mehanici na$elo neodre enosti izri$e da se mogu polu$iti rezultati samo jednog od ovih mjerenja; promatra$ moe dobiti rezultate mjerenja ili poloaja ili brzini, ali ne obojeg. Prema izboru, moe dobiti rezultat mjerenja neke kombinacije poloaja i brzine. Dakle, promatra$eva sposobnost izrade to $nih predvi anja je prepolovljena. S crnim jamama je stanje jo i gore. Budu!i da $estice emitirane iz crne jame dolaze iz podru$ja o kojem promatra$ ima vrlo malo znanja, on ne moe jasno pretkazati poloaj ili brzinu $estice ili bilo koju kombinaciju toga dvoga; sve to moe pretkazati jesu vjerojatnosti da ! e neke $estice biti emitirane, $ ini se dakle da je Einstein bio dvostruko u krivu kad je rekao "Bog se ne kocka". Razmatranje emisije $ estica iz crne jame $ ini se da nam ukazuje na to da Bog ne samo da se kocka ve! to $ini i ondje gdje ga nitko ne moe vidjeti.

1 1

CRNE JAME I DJETECASVEMIRI*

u CRNU JAMU postao je prava strava u znanstvenoj fantastici. U stvari, za crne jame se sada moe re ! i da su prije stvarna tema znanosti negoli znanstvene fantastike. Kao to !u opisati, postoje dobri razlozi za predvianje da crne jame postoje, a promatra$ki dokazni materijal snano upire prstom u prisustvo izvjesnog broja crnih jama u naoj Galaktici te vie u drugim galaktikama. Dakako, ono u $emu pisci znanstvene fantastike dolaze na svoje je to se doga a ako padnete u crnu jamu. Op!i je prijedlog da ako je crna jama rotiraju!a, moete upasti kroz malu jamu u prostorvremenu te ispasti van u drugom podru$ ju svemira. To o $ito nudi velike mogu!AD

*Predavanje odrano u travnju 1988. na Kalifornijskom sveu$ilitu.

120 nosti za svemirska putovanja. Dapa$e, neto takvoga bismo zaista trebali ukoliko u nekoj budu!nosti namjeravamo putovati na druge zvijezde, a pogotovo na druge galaktike. U protivnom, $injenica da nita ne moe putovati bre od svjetlosti zna$ i da bi putovanje do najblie zvijezde i natrag trajalo najmanje osam i pol godina. Toliko glede vikenda na Alfa Centauri! S druge strane, kad bi se moglo pro!i kroz crnu jamu, mogli bi se izroniti bilo gdje u svemiru. No kako izabrati nae odredite, nije ba posve jasno: moete krenuti na praznike u Virgo, a zavriti u Crab maglici. ao mi je razo $arati perspektivne galakti$ke turiste, ali stvar ne radi: Sko $ite li u crnu jamu, bit !ete rastrgani i istisnuti iz postojanja. Me utim, u izvjesnom smislu, $estice koje sa$ injavaju vae tijelo nastavit !e u drugi svemir. Ne znam bi li nekome tko !e u crnoj jami biti pretvoren u pagete bila neka utjeha ako zna da njegove $estice mogu preivjeti. Unato $ neumjesno neuljudnom tonu kakvog sam upotrijebio, ovaj esej je utemeljen na $ istoj znanosti. S ve! inom onoga to ovdje kaem sad vlada veliki stupanj slaganja me u istraiva$ ima koji se bave tim podru$jem, premda je to tako tek odnedavno. Me utim, posljednji dio eseja temelji se na najnovijim radovima oko kojih ne postoji, barem ne zasad, op!a suglasnost. No upravo ovo potonje izaziva najve!e zanimanje i uzbu enje. Premda poimanje onog to danas zovemo crna jama see unatrag vie od dvjesto godina, sam naziv crna jama uveo je ameri$ki fizi$ar John Wheeler tek 1976. Ve! je samo ime takvo da mu je osigurano mjesto u mitologiji znanstvene fantastike. Ono je tako er potaknulo znanstveno istraivanje, daju!i jasno i najto $nije ime za neto to ranije nije imalo zadovoljavaju!u etiketu. Ne bi trebalo potcijenjivati vanost dobrog imena u znanosti.

Crne jame i djeteca-svemiri 127 Koliko je meni poznato, prva osoba koja je raspravljala o crnim jama bijae $ovjek imena John Michell s Cambridgea, koji je jo 1783. napisao rad o tome. Njegova zamisao je bila ova: Zamislimo ispaljenje topovske kugle okomito uvis s povrine Zemlje. Kako se kugla uspinje tako se i zbog sile tee usporava. Na kraju se kugla zaustavlja i po $ inje padati natrag na Zemlju. Me utim, ako smo je ispalili s nekom grani$ nom brzinom, kugla se ne ! e nikad prestati uspinjati niti pasti natrag ve ! ! e se nastaviti gibati sve dalje od Zemlje. Ova grani$ na brzina nazvana je brzina bijega. Ona za Zemlju iznosi oko jedanaest kilometara u sekundi, a za Sunce oko sto ezdeset kilometara u sekundi. Obje ove grani$ ne brzine ve !e su od brzine stvarne topovske kugle, ali su mnogo manje od brzine svjetlosti, koja je 300.000 kilometara u sekundi. To zna$ i da gravitacija ne utje $ e na svjetlost; svjetlost moe bez problema pobje!i sa Zemlje ili sa Sunca. Me utim, Michell je umovao kako bi bilo mogu!e imati neku zvijezdu koja bi bila dovoljno masivna i dovoljno malenog polumjera da brzina bijega s nje bude ve!a od brzine svjetlosti. Mi ne bismo bili u stanju vidjeti tu zvijezdu, jer do nas ne bi stigla svjetlost s njene povrine; bila bi privu$ ena natrag gravitacijskim poljem zvijezde. Ipak, mogli bismo otkriti prisutnost zvijezde neizravno po u$incima to ih njeno gravitacijsko polje $ ini na okolnu tvar. Nije ba prikladno gledati na svjetlost kao na neku brzu topovsku kuglu. Naime, prema pokusu provedenom 1897. svjetlost putuje uvijek istom brzinom. Kako onda gravitacija moe usporiti svjetlost? Dosljedne teorije o tome kako gravitacija djeluje na svjetlost nije bilo sve do Einsteinove op!e teorije relativnosti 1915. godine. No unato $ nje, sve do ezdesetih godina nisu se ire uvidjele vane posljedice te teorije na stare zvijezde i druga masivna tijela.

128 Prema op!oj teoriji relativnosti, za prostor i vrijeme moe se re!i da zajedno $ine $etverodimenzioni prostor, nazvan prostorvrijeme. Taj prostor nije ravan; zakrivljen je, deformiran materijom i energijom u njemu. Tu zakrivljenost zamije!ujemo u savijanju zrake svjetlosti ili radiovala koji prolaze pokraj Sunca na putu do nas. Za slu$aj svjetlosti koja prolazi pokraj Sunca, to savijanje je vrlo slabo. Me utim, kad bi se Sunce skvr$ ilo u kuglu promjera nekoliko kilometara, savijanje bi bilo tako jako da svjetlost koja naputa Sunce ne bi stigla oti!i s njega ve! bi gravitacijskim poljem Sunca bila privu$ena natrag. Prema teoriji relativnosti, nita ne moe putovati bre od brzine svjetlosti pa bi stoga postojala podru$ja iz kojih nita ne moe pobje ! i. To se podru$ je zove crna jama. Granica podru$ ja se zove doga ajni obzor. Njega oblikuje svjetlost kojoj upravo ne uspijeva oti! i iz crne jame ve! stoji lebde! i na rubu. Predodba da bi se Sunce moglo skvr$iti na samo nekoliko kilometara u promjeru moe zvu$iti smijeno. Netko moe pomisliti da tvar ne moe biti tako silno zbijena. Ali pokazalo se da ipak moe. Sunce je veli$ ine kakve je zato jer je tako vru!e. Ono pretvara vodik u helij, kao u nekoj kontroliranoj H-bombi. Toplina oslobo ena tim postupkom (fuzijom) stvara tlak kojim se vanjski slojevi Sunca odupiru gravitacijskim klijetima sveukupne Sun$eve tvari, koja se nastoji sabiti u to manji volumen. Ipak, na kraju, Sunce ! e istroiti svoje nuklearno gorivo. To se ne!e dogoditi jo oko pet milijardi godina, stoga jo nema hitnje za kupnju karte za let do druge zvijezde. Me utim, zvijezde masivnije od Sunca troit !e svoje nuklearno gorivo mnogo bre. Kad ga potroe, gubit !e toplinu i po $ eti se stezati. Ako im je masa manja

Crne jame i djeteca-svemiri 129 od dvije mase Sunca, stezanje !e se na kraju zaustaviti i one !e se smiriti u nekom stabilnom stanju. Jedno takvo stanje zove se bijeli patuljak. Polumjeri bijelih patuljaka iznose nekoliko tisu!a kilometara, a gusto !a im je desetke tona po kubi$ nom centimetru. Drugo takvo stanje je neutronska zvijezda. One imaju polumjer od dvadesetak kilometara, a gusto !u stotinjak tisu! a tona po kubi$ nom centimetru. Poznato nam je da u naem bliem susjedstvu u Galaktici postoji velik broj bijelih patuljaka. Neutronske zvijezda pak nisu bile zamije!ene sve do 1967., kad su Jocelyn Bell i Antonv Hewish s Cambridgea otkrili objekte nazvane pulsari, a koji su emitirali pravilne pulseve radiozra$enja. U po$etku, palo im je na pamet da su moda otkrili signale izvanzemaljske civilizacije; tovie, sje!am se da je seminarska soba u kojoj su objavili svoje otkri! e bila ukraena likovima "malih zelenih ljudi". Me utim, na kraju su oni i svi ostali doli do manje romanti$ nog zaklju $ka da su ti objekti tek rotiraju!e neutronske zvijezde. Bile su to loe vijesti za pisce svemirskih krimi!a, ali dobre vijesti za malen broj nas koji su u to doba vjerovali u postojanje crnih jama. Ako se zvijezde mogu skvr$ iti na veli$ inu od nekoliko desetaka kilometara i tako postati neutronske zvijezde, za o $ekivati je da !e se druge zvijezde stegnuti jo i vie i postati crne jame. Zvijezda mase ve!e od dvije mase Sunca ne moe se smiriti do stanja bijelog patuljka ili neutronske zvijezde. U nekim slu$ajevima, zvijezda moe eksplodirati te odbaciti od sebe dovoljno materije da joj masa padne ispod te granice. Ali to se ne bi dogodilo u svim slu$ajevima. Neke !e zvijezde postati tako malene da !e njihova gravitacijska polja toliko saviti svjetlost da !e se ona vra!ati prema zvijezdi. Vie nikakva svjetlost ili bilo to drugo ne!e mo !i pobje! i. Zvijezde !e postati crne jame.

Crne jame i djeteca- svemiri 131 Zakoni fizike su vremensko-simetri$ni. Stoga, ako postoje objekti zvani crne jame, u koje stvari mogu pasti ali ne i iza! i van, trebaju postojati drugi objekti kod kojih stvari mogu iza! i van, ali ne i pasti unutra. Takve bismo mogli nazvati bijele jame. Moglo bi se pekulirati o tome da bi se moglo sko$iti u neku crnu jamu na jednom mjestu i iza!i van iz bijele jame na drugom mjestu. To bi bio savren na$ in, ve! ranije spomenut, svemirskih putovanja na dulje pruge. Sve to bi vam bilo potrebno bilo bi na! i neku oblinju crnu jamu. U prvi tren, ovakav oblik svemirskih putovanja izgledao je mogu!. U jednadbama Einsteinove op!e teorije relativnosti postoje rjeenja po kojima je mogu!e pasti u neku crnu jamu i iza!i na neku bijelu jamu. Me utim, kasniji radovi pokazuju da su sva ova rjeenja vrlo nestabilna: i najmanji poreme!aj, kakav je recimo prisustvo nekog svemirskog broda, razorio bi "crvoto$inu" ili prolaz, koji vodi iz crne jame k bijeloj jami. Svemirski brod bi bio rastrgan beskona$no jakim silama. Bilo bi to nalik sputanju u ba$vi niz Niagaru. Nakon toga, sve se $inilo beznadnim. Crne jame bi mogle biti od koristi da se oslobodite sme!a ili da se rijeite nekog svog prijatelja. Ali one su bile zemlja "iz koje se nijedan putnik ne vra!a". Me utim, sve to sam bio rekao dosad bilo je utemeljeno na izra$unima po Einsteinovoj op!oj teoriji relativnosti. Ova je teorija u izvrsnom suglasju sa svim promatra$kim podacima. Ali znamo da ne moe biti u potpunosti to $na, jer ne uklju$uje u sebi na$elo neodre enosti kvantne mehanike. Na$elo neodre enosti izri$e da $ estice ne mogu imati i to $no poznat poloaj i to$no poznatu brzinu. to to$nije se izmjeri poloaj neke $estice, to se manje to $no moe izmjeriti njena brzina, i obratno. Godine 1973. zapo $eo sam istraivati to bi za crne jame zna $ ilo na$ elo neodre enosti. Na veliko iznena enje moje i svih drugih, ustanovio sam da je ona zna $ ila da crne jame nisu potpuno crne. Trebale bi stalnim tempom emitirati zra$enje i $estice. Kad sam rezultate objavio na jednoj konferenciji u blizini Oxforda, do $ekani su op!om nevjericom. Predsjedatelj konferencije rekao je da su besmisleni, a u tom smislu je napisao i rad. Me utim, kad su drugi ljudi ponovili moje izra$une, doli su do istih rezultata. Tako se, na kraju, s njima sloio i spomenuti predsjedatelj. Kako zra$enje moe pobje! i iz gravitacijskog polja crne jame? Ima vie na $ ina kako se to moe shvatiti. Premda svi oni izgledaju vrlo razli$ iti, svi su oni zapravo jednakozna$ ni. Jedan od na$ ina je predstaviti si da na$elo neodre enosti doputa $ esticama putovati na kratke udaljenosti bre od svjetlosti. To $estici i zra$enju omogu!ava prolazak kroz doga ajni obzor i bijeg iz crne jame. Prema tome, stvari mogu iza! i iz crne jame. Me utim, ono to izlazi iz crne jame bit ! e druk $ ije od onog to je palo u nju. Ista !e biti samo energija. Kako crna jama odailje $estice i zra$enje, tako !e i gubiti na masi. Stoga !e crna jama postajati sve manja te !e odailjati $estice sve bre. Na kraju, past !e na masu nula i potpuno nestati. to !e se tada dogoditi predmetima, uklju$ ivo recimo svemirski brod, koji su bili pali u crnu jamu? Prema nekim mojim posljednjim radovima, odgovor glasi: oni !e provaliti u neki maleni vlastiti djetece-svemir. Neki mali, samosvojni svemir, izdanak koji se izdvaja iz naeg svemira. Ovaj djetece-svemir moe se ponovno priklju$ iti naem podru$ju prostorvremena. U$ini li to, pojavit !e nam se kao neka druga crna jama, koja se oblikovala i zatim nestajala. 'estice koje su upale u jednu crnu jamu pojavile bi se kao $estice emitirane iz druge crne jame, i obratno.

132 Stephen W. Hawking Ovo zvu$i ba kao plan koji !e omogu!iti svemirska putovanja kroz crne jame. Samo usmjerite svoj svemirski brod u neku prikladnu crnu jamu. Dodue, bolje je uzeti jedno pove!u, jer !e vas ina$e gravitacijske sile razvu!i u pagete prije negoli u ete unutra. Mogli biste se tada nadati da !ete se pojaviti van iz neke druge jame, premda vam ne bi bilo mogu!e odabrati gdje. Me utim, ovakav na$ in intergalakti$kog putovanja ima jednu kvaku. Djeteca-svemiri, koji uzimaju sebi $estice to upadaju u crnu jamu, doga aju se u vremenu kojeg nazivamo imaginarno vrijeme. U stvarnom vremenu, astronaut koji bi pao u crnu jamu imao bi tuan kraj. Bio bi rastrgan razlikom sila gravitacije na njegovu glavu i njegova stopala. Ne bi preivjele $ak ni $estice od kojih je njegovo tijelo sazdano. Njihovi prikazi bi u stvarnom vremenu zavrili u singularnosti. Ali ivotopisi $estica nastavili bi se u imaginarnom vremenu. One bi prele u djetece-svemir i izronile bi u na svemir kao $estice emitirane iz neke druge crne jame. Dakle, u izvjesnom smislu, astronaut bi doista bio preba$en u drugo podru$ je svemira. Ipak, $estice koje bi se pojavile i ne bi ba bile mnogo sli$ ne naem astronautu. Tako er, saznanje da !e njegove $estice preivjeti u imaginarnom vremenu ne! e mu biti ba neka utjeha kad dospije u singularnost stvarnog vremena. Moto za svakoga tko pada u crnu jamu mora biti: "Misli imaginarno." to odre uje gdje !e $estice opet izroniti? Broj $estica u djetecu-svemiru bit !e jednak broju $estica koje su upale u crnu jamu, plus broj $estica to ih je crna jama isijavala tijekom svog isparavanja. To zna$ i da !e $estice to upadaju u jednu crnu jamu iza! i iz druge jame otprilike iste mase. Dakle, moe se pokuati izabrati mjesto gdje !e $estice izroniti tako da se napravi neka crna jama iste mase kao i ona u koju $estice si oe. Me utim,

133 crna jama bi jednako vjerojatno isijavala neki drugi skup $estica iste ukupne energije. 'ak i ako je crna jama emitirala to $ne vrste $estica, ne bi se moglo re! i jesu li to doista one iste $estice koje su sile u drugu crnu jamu. 'estice ne nose sa sobom osobne iskaznice; sve $estice odre ene vrste izgledaju isto. Sve ovo zna$ i da se prolaz kroz crnu jamu vjerojatno ne! e pokazati kao privla $an i pouzdan na$ in svemirskih putovanja. Prije svega, morali biste uspjeti putovati u imaginarnom vremenu i ne brinuti o tome da je va prikaz u stvarnom vremenu doao do gadnog kraja. Drugo, doista ne biste mogli birati odredite. To vam je kao da letite s nekim zrakoplovnim kompanijama, koje bih mogao imenovati. Premda djeteca-svemiri ba ne bi bili od koristi za me uzvjezdana putovanja, imaju vane duboke posljedice za nae nastojanje u iznalaenju potpune jedinstvene teorije koja !e opisati sveukupnost svemira. Nae sadanje teorije sadre neki broj veli$ ina, poput elektri$ nog naboja na nekoj $estici. Vrijednosti ovih veli$ ina se pomo!u naih teorija ne mogu predvidjeti. Umjesto toga, moraju biti izabrane tako da se slau s promatranjima. Ve! ina znanstvenika smatra, me utim, da postoji neka sadrajna jedinstvena teorija koja !e predvidjeti vrijednosti svih tih veli$ ina. Moda takva jedna teorija doista i postoji. Najja$ i kandidat za nju ovog trenutka nazvan je heterotska superstruna. Zamilja se da je prostorvrijeme ispunjeno malim petljama, poput komada konaca ili struna. Ono o $emu mi mislimo kao o elementarnim $esticama zapravo su te sitne petlje, titraju! i na razli$ ite na$ ine. Ova teorija ne sadri neke brojeve $ije vrijednosti se mogu podeavati. Stoga bi se o$ekivalo da ova teorija omogu! i predvidjeti sve vrijednosti veli$ ina, poput elektri$nog naboja na

135 $estici, koje su u sadanjim teorijama ostajale neodre ene. Unato $ tomu to iz teorije superstrune jo uvijek nismo u stanju predvidjeti neku od tih veli$ ina, mnogi ljudi smatraju da !e nam na kraju to uspjeti. Me utim, ako je ova predodba djeteca-svemira to $na, bit !e umanjena naa sposobnost predvi anja tih veli$ ina. Razlog tome je to ne moemo promatrati koliko mnogo tih djeteca-svemira postoji izvan naeg, $ekaju! i da se priklju$ i na nae podru$je svemira. Mogu postojati djeteca-svemiri koji sadre svega nekoliko $estica. Ovi djeteca-svemiri su tako sitni da se ne bi ni zamijetilo njihovo priklju$ivanje odnosno odvajanje. Priklju$uju!i nam se, me utim, oni !e promijeniti prave vrijednosti veli$ ina, kakva je na primjer elektri$ni naboj na $estici. Prema tome, ne!emo mo ! i predvidjeti to !e biti prave vrijednosti ovih veli$ ina, jer ne znamo koliko mnogo djeteca-svemira $eka tamo vani. Mogla bi biti populacijska eksplozija djeteca-svemira. Me utim, za razliku od ljudske populacijske eksplozije, $ini se da kod svemira nema ograni$avaju! ih $ imbenika poput hrane ili ivotnog prostora. Djeteca-svemiri postoje u carstve sebe samih. Koliko ih ima je pitanje poput pitanja koliko an ela moe plesati na vrku igle. Za najve ! i broj veli$ ina, djeteca-svemiri izgleda uvode neki odre eni, premda vrlo maleni, iznos neodreenosti u predvi enim vrijednostima. Me utim, oni mogu pruiti objanjenje opaene vrijednosti jedne vrlo vane veli$ ine: takozvane kozmoloke konstante. To je $ lan u jednadbama op ! e relativnosti koji prostorvremenu daje ugra enu tenju ka irenju ili skupljanju. Einstein je prvotno predloio vrlo malu kozmoloku konstantu, ponitavaju ! i njome tenju materije da stee svemir. Ovaj je razlog nestao kad je otkriveno da se svemir iri. Ali nije bilo tako lako rijeiti se te kozmoloke konstante. Moe se o$ekivati da !e fluktuacije to ih podrazumijeva kvantna mehanika dati kozmoloku konstantu koja je vrlo velika. Ipak, moemo promatrati kako se irenje svemira mijenja vremenom te stoga odrediti da je kozmoloka konstanta vrlo mala. Sve do sada, nije bilo dobrog objanjenja zato bi opaena vrijednost bila tako mala. Me utim, odvajanja i pripajanja djeteca-svemira imat !e utjecaja na pravu vrijednost kozmoloke konstante. Budu ! i da ne znamo koliko ima djeteca-svemira, bit ! e i raznim mogu!ih vrijednosti za stvarnu kozmoloku konstantu. Ipak, gotovo nulta vrijednost bila bi daleko najvjerojatnija. To je povoljno, jer samo ako je vrijednost kozmoloke konstante vrlo mala, svemir je pogodno mjesto za bi!a poput nas. Rezimirajmo: ' ini se da $estice mogu pasti u crne jame koje zatim isparuju odnosno nestaju iz naeg podru$ja svemira. 'estice provaljuju u djeteca-svemire koji se odvajaju iz naeg svemira. Ova djeteca-svemiri mogu se priklju $ iti natrag naem svemiru negdje drugdje. To ba moda nije dobro za svemirska putovanja pomo!u crnih jama, ali postojanje djeteca-svemira zna$ i da ! emo biti u stanju slabije predvi ati, $ak i ukoliko prona emo potpunu jedinstvenu teoriju. S druge strane, moemo biti u mogu!nosti pruiti objanjenja za izmjerene vrijednosti nekih veli$ ina, poput kozmoloke konstante. Tijekom posljednjih nekoliko godina mnogi ljudi su zapo$eli istraivanja na temu djeteca-svemira. Ne mislim da !e se netko od njih obogatiti patentiraju! i s njima na$ in me uzvjezdanih putovanja, ali oni su postali vrlo uzbudljivo podru$je istraivanja.

12 JE LI SVE ODRE&ENO?*

Cezar kae Kasije Brutu: "Ljudi su u nekim trenucima gospodari svojih sudbina." Ali, jesmo li stvarno gospodari naih sudbina? Ili je sve to $ inimo odre eno i predodre eno? Upotrebljavani dokaz za to je da je Bog svemo !an i izvan vremena, dakle Bog zna to se treba dogoditi. Ali kako bismo mi u tom slu$aju mogli imati bilo kakvu slobodnu volju? A ako nemamo slobodnu volju, kako moemo biti odgovorni za nae djelovanje? Teko da moe biti kriv $ovjek kojeg je sudbina predodredila da oplja$ka banku. Zato bi ga se onda za to kanjavalo? U posljednje vrijeme, dokaz za determinizam po $eo *Predavanje odrano na seminaru Sigma kluba pri Sveu$ilitu Cambridge, travanj 1990.

PREDSTAVI Julije

Je li sve odre%eno? 139 se temeljiti na znanosti. 'ini se da postoje dobro odre eni zakoni koji upravljaju razvojem svemira i svega u njemu. Premda jo nismo nali to$an oblik svih tih zakona, znamo ve! dovoljno da bismo odredili to !e se dogoditi u svim osim u najekstremnijim prilikama. Miljenja se razilaze po pitanju ho!emo li u nekoj, ne predalekoj budu!nosti, na! i preostale zakone. Ja sam optimist: mislim da su izgledu 50:50 da !emo ih na!i tijekom sljede!ih dvadeset godina. No $ak i ako ne, to za dokaz determinizma ne!e nita zna$ iti. Glavna stvar je da bi trebao postojati skup zakona koji potpuno odre uju razvoj svemira iz njegovog po$etnog stanja. Zakone je moda bio predodredio Bog. No $ini se da se On (ili Ona) ne mijea vie u poslove svemira tako da kri te zakone. Po $etni oblik svemira moda je bio Bogom izabran, ili je moda sam sebe odredio zakonima znanosti. U oba slu$aja, izgledalo bi da je sve u svemiru dalje bilo odreeno razvojem u skladu sa zakonima znanosti, pa je teko vidjeti kako moemo biti gospodari nae sudbine. Zamisao da postoji neka velika jedinstvena teorija koja odre uje sve u svemiru izaziva mnoge poteko !e. Prije svega, velika jedinstvena teorija je vjerojatno u matemati$nom obliku $vrsta i elegantna. Teorija svega morala bi biti neto posebno i jednostavno. Ali kako moe neki broj jednadbi objasniti svu sloenost i bezna$ajne pojedinosti to ih vidimo oko nas? Moe li se doista povjerovati da je velika jedinstvena teorija odredila da !e Sinead O'Connor voditi na top listi ovotjednih hitova ili da !e Madonna biti na naslovnoj stranici CosmopolitaDrugi problem s idejom da je sve utvr eno velikom jedinstvenom teorijom je to da togod mi rekli, tako er je odre eno tom teorijom. Ali zato bi bilo odre eno da to bude to $ no? Zar nije vjerojatnije da bude pogreno, budu!i da ima mnogo mogu!ih neto $nih izjava za svaku jednu istinitu. Svakoga tjedna, moja pota sadri neki broj teorija koje mi ljudi alju. Sve se one razlikuju, ve! ina njih su me usobno protuslovne. A opet, po svoj prilici je velika jedinstvena teorija odredila da ti autori misle da misle ispravno. Zato bi dakle neto to ja kaem imalo neku ve!u vrijednost? Jesam li ja jednako tako odre en velikom jedinstvenom teorijom? Tre!i problem s idejom da je sve odre eno je to osje!amo da imamo slobodnu volju da imamo slobodu neto u$ initi ili ne. No ako je sve utvr eno zakonima znanosti, tada slobodna volja mora biti obmana, a ako nemamo slobodnu volju, to je temelj nae odgovornosti za nae $ ine? Ljude ne kanjavamo zbog zlo $ ina ukoliko su umobolni, jer smo uvidjeti da si oni ne mogu u tome pomo !i. No ako je sve sa svima nama utvr eno velikom jedinstvenom teorijom, nitko od nas ne moe si pomo!i u onome to $ ini, pa zato bi bilo tko snosio odgovornost za ono to $ini? Ova pitanja determinizma bijahu razmatrana stolje! ima. Rasprava je, me utim, bila prili$ no akademska, budu! i da smo bili daleko o potpunog poznavanja znanstvenih zakona i nismo znali kako je zadano po $etno stanje svemira. Problemi su sada hitniji, jer postoji mogu!nost iznalaenja potpune jedinstvene teorije za samo dvadesetak godina. Osim toga, uvidjeli smo da i samo po$etno stanje moe biti odre eno znanstvenim zakonima. Ovo to sada slijedi je moj osobni pokuaj nagoditi se s tim problemima. Ne polaem pravo na neku veliku originalnost ili dubinu, no to je najbolje to ovog trenutka mogu $initi. Krenimo s prvim pitanjem. Kako moe jedna razmjerno jednostavna i jezgrovita teorija stajati iza jednog svemira koji je tako sloen kao ovaj to ga promatramo,

140 sa svim njegovim svakodnevnim i nevanim pojedinostima? Klju$ odgovora na to je na$elo neodre enosti kvantne mehanike koje izri$e da se ne moe to $no izmjeriti i poloaj i brzina $estice; to to$nije mjerite poloaj, to je manja to $nost kojom moete izmjeriti brzinu, i obratno. Ova neodre enost nije tako vana u sadanje vrijeme, kad su stvari me usobno daleko razdvojene, tako da malena neodre enost u poloaju ne mijenja bitno situaciju. Ali u najranijem svemiru se sve nalazilo zajedno i vrlo blizu, tako da je bilo poprili$ no neodre enosti i postojao je izvjestan broj mogu!ih stanja svemira. Ova razna mogu!a rana stanja razvila bi se u $ itavu obitelj raznih prikaza svemira. Najve! i broj tih prikaza bio je sli$ an glede njihovih zna$ajki irokih razmjera. Svi bi oni odgovarali glatkom i jednolikom svemiru koji se bio irio. Me utim, razlikovali bi se u pojedinostima, kao to je na primjer raspored zvijezda i, tovie, to je izlazilo na naslovnim stranicama njihovih $asopisa (dakako, ako su ti prikazi, ili povijesti, uop!e sadravali $asopise). Prema tome, sloenost svemira oko nas i sve njegove pojedinosti potje$u iz na $ ela neodre enosti u najranijim fazama svemira. Ovo nam daje $ itavu obitelj mogu!ih prikaza, mogu!ih razvoja svemira. Postojala bi neka povijest svemira u kojoj su nacisti pobijedili u drugom svjetskom ratu, premda je vjerojatnost malena. Ali nama se upravo doga a da ivimo u pri$ i svemira u kojoj su taj rat dobili Saveznici i u kojem je Madonna bila na naslovnoj stranici Cosmopolitana. A sad se okrenimo drugom pitanju: Ako je to to $inimo odre eno nekom velikom jedinstvenom teorijom, zato bi ta teorija odredila donoenje ispravnih zaklju$aka o svemiru, umjesto nekih pogrenih? Zato bi neto, bilo to, to izjavimo imalo ikakvu vrijednost? Moj odgovor na to temelji se na Darwinovoj ideji prirodnog odabi-

Je li sve odre eno? 141

ranja. Prihva !am da su neki vrlo jednostavni oblici ivota samonikli na Zemlji zahvaljuju!i slu$ajnim spajanjima atoma. Taj najraniji oblik ivota vjerojatno je bila neka velika molekula. Ali to vjerojatno nije bila DNK, budu! i da su vrlo mali izgledi da bi se oblikovala cijela DNK molekula tek nasumi$ nim spajanjima. Ve! i najraniji oblik ivota se razmnoavao. Kvantno na $elo neodre enosti i slu $ajna termalna gibanja atoma vodila su tome da se javljao izvjestan broj pogreaka pri tom razmnoavanju, pravljenju jednakih otisaka. Ve! ina tih pogreaka bila je kobna za preivljavanje organizama ili za njihovu sposobnost daljnjeg mnoenja. Takve se pogreke stoga ne bi prenijele na budu! e generacije ve ! bi izumrle. Pukom igrom slu$aja, vrlo malen broj pogreaka imao bi dobro$initeljski u$inak. Organizmi s takvim pogrekama imali bi ve!e izglede za preivljavanje i razmnoavanje. Oni bi dakle nastojali zauzeti mjesto prvotnih, jo nepoboljanih organizama. Razvoj gra e dvostruke zavojnice DNK molekule mogao je biti takvo jedno poboljanje u najranijim razdobljima. Bijae to vjerojatno takav napredak da je posve nadomjestio bilo kakav raniji oblik ivota, kakav god da on bijae bio. Kako je evolucija napredovala, vodila je prema razvoju sredinjeg iv$ anog sustava. Stvorenja koja su to $no prepoznavala posljedice podataka prikupljenih pomo !u svojih osjetila te poduzela na temelju toga odgovaraju!e korake, imahu vie izgleda za preivljavanje i reprodukciju. Ljudska vrsta je sve to dovela do novog razdoblja razvoja. Mi smo vrlo sli$ni $ovjekolikim majmunima, i po naim tijelima i po naim DNK; ali neznatne promjene u naim DNK omogu! ie nam razviti jezik. To je zna$ ilo da moemo prenositi informaciju i prikupljati iskustvo s generacije na generaciju, prvo u govornom, a zatim i u pisanom obliku. Prije toga bi se poslje-

Je li sve odre%eno? 143 dice nekog pokusa mogle dalje predavati samo putem vrlo sporog postupka kodiranja u DNK molekulu nasumi$nih pogreaka pri razmnoavanju. U$inak novih mogu!nosti bijae dramati$no ubrzavanje evolucije. Ukupno je bilo potrebno vie od tri milijarde godina da razvoj stigne do ljudske vrste. Ali tijekom posljednjih deset tisu!a godina razvili smo pismo kao zapis jezika. To nam je omogu!ilo napredovanje od stanovnika pilja do sadanjeg trenutka kad se moemo raspitivati o kona$noj teoriji svemira. Tijekom posljednjih deset tisu!a godina nije bilo zna$ajne bioloke evolucije ili promjena u ljudskoj DNK. Prema tome, naa inteligencija, naa sposobnost donoenja ispravnih zaklju$aka iz informacija to ih prikupljaju naa osjetila, ista je kao i u naih piljskih predaka. Ona bijae bruena na temelju sposobnosti ubiti neku ivotinju za hranu i izbje! i biti ubijen od druge ivotinje za (njenu) hranu. Zna $ajno je da su se mentalne kvalitete koje bijahu izabirane u ove svrhe pokazale od tako velike koristi u vrlo razli$ itim okolnostima dananjice. U borbi za preivljavanje ne bi se dobila neka velika prednost otkri!em velike jedinstvene teorije i odgovaranjem na pitanja o determinizmu. Unato$ tomu, inteligencija koju smo bili razvili u druge svrhe moe nam biti dobar jamac da !emo na! i prave odgovore i na ta pitanja. Prelazim sada na tre!i problem, na pitanja slobodne volje i odgovornosti za $ine. Subjektivno osje!amo da smo sposobni odabrati ono to smo i to radimo. Ali to moe biti samo obmana. Neki ljudi misle da su Isus Krist ili Napoleon, ali ne mogu biti svi u pravu. Ono to nam treba je objektivni test kojeg moemo primjeniti izvana da bismo razabrali ima li neki organizam slobodnu volju. Na primjer, pretpostavimo da nas je posjetila jedna "mala zelena osoba" s druge zvijezde. Kako bismo mogli odlu$ iti ima li ona slobodnu volju ili je tek robot programiran odgovarati kao da je poput nas? Kona$ni objektivni test slobodne volje $ ini se da je sljede!i: Moe li se predvidjeti ponaanje organizma? Ako se moe, tada on o$ito nema slobodnu volju nego mu je ponaanje predodre eno. S druge strane, ukoliko se ponaanje ne moe predvidjeti, to bi se moglo smatrati operativnom definicijom da taj organizam ima slobodnu volju. Prigovor na ovakvu definiciju slobodne volje je da !emo jednom, kad na emo potpunu jedinstvenu teoriju, biti u stanju predvidjeti to !e ljudi $initi. Me utim, ljudske je mozak tako er podanik na$ela neodre enost. Dakle, u ljudskom ponaanju je prisutan element nasumi$ no-sti spojen s na$elom neodre enosti. Ali energije s kojima radi mozak niske su pa kvantnomehani$ ka neodre enost slabo dolazi do izraaja. Pravi razlog zato ne moemo predvidjeti ljudsko ponaanje je da je to jednostavno pre-sloeno. Mi ve! znamo osnovne fizi$ke zakone koji upravljaju radom naeg mozga, i oni su zapravo jednostavni. No jednostavno je preteko rijeiti jednadbe ako je u njih uklju$eno vie od nekoliko $estica. 'ak i u jednostavnijoj Newtonovoj teoriji gravitacije jednadbe se mogu posve to $no rijeiti samo za slu$aj dvije $estice (tijela). Za tri ili vie $estica treba pribje! i priblinim rjeenjima, a brojem $estica brzo rastu i poteko !e. Na mozak sadri oko IO26 odnosno sto milijuna milijardi milijardi $estica. To je daleko previe da bismo ikad bili u stanju rijeiti jednadbe i predvidjeti kako bi se mozak ponaao u njegovom zadanom po $etnom stanju i s ner-vnim podacima koji ulaze u njega. Dakako, mi zapravo ne moemo ni izmjeriti to bi bilo to po $etno stanje, jer da bismo to u$inili morali bismo mozak izdvojiti. 'ak i ako bismo bili spremni to u $ initi, bilo bi jednostavno

144 Stephen W.Hawking previe $estica za snimanje. Tako er, mozak je vjerojatno vrlo osjetljiv glede po$etnoga stanja malene promjene u po$etnom stanju mogu izazvati velike razlike u kasnijem ponaanju. Premda dakle poznamo temeljne jednadbe koje upravljaju mozgom, nismo ih u stanju upotrijebiti za predvi anje ljudskog ponaanja. Ova situacija nastaje u znanosti kadgod imamo posla s makroskopskim sustavom, jer je broj $estica ondje uvijek prevelik za bilo kakve izglede na uspjeh u rjeavanju osnovnih jednadbi. Ono to u tim slu$ajevima $inimo je upotreba nekih djelotvornih teorija. One su aproksimacije u kojima se vrlo velik broj $estica nadomjeta s nekoliko veli$ ina. Jedan primjer je mehanika fluida. Teku!ina poput vode sastoji se od milijardi milijardi molekula koje su pak gra ene od elektrona, protona i neutrona. Ipak, dobra je aproksimacija ako teku!inu smatramo za neprekinut medij prikazan samo brzinom, gusto !om i temperaturom. Rezultati teorije mehanike fluida nisu potpuno to$ni dovoljno je posluati meteoroloke prognoze pa se u to uvjeriti ali su dovoljno to$ne da omogu!e projektiranje brodova ili naftovoda. elim ovime dozvati predodbu da su pojmovi poput slobodne volje i moralne odgovornosti za nae $ine zaista djelotvorne teorije, u smislu gore spomenute mehanike fluida. Moda je sve to $inimo utvr eno nekom velikom jedinstvenom teorijom. Ako je ta teorija odredila da !emo biti objeeni, zna$i da se ne!emo utopiti. No morali biste biti prokleto sigurni u to da vam je sudbina namijenila vjeala pa da se u malom $amcu uputite na debelo more za vrijeme estoke oluje. Zamijetio sam da $ak i oni ljudi koji pri$aju da je sve u ivotu predodre eno te da ne moemo u$initi nita da bismo to izmijenili, gledaju lijevo i desno prije negoli prije u cestu. Moda je to samo stoga to oni koji ne gledaju ne preive pa ni ne pri$aju.

Je li sve odre%eno? 145 Ne moe se ne$ ije ponaanje zasnivati na poimanju da je sve predodre eno, budu! i da se ni ne zna to je bilo predodre eno. Umjesto toga, treba prihvatiti djelotvornu teoriju da se posjeduje slobodna volja i da se odgovara za svoje $ ine. Ova teorija nije ba dobra za predvi anje ljudskog ponaanja, ali usvajamo je jer nema izgleda da bismo rijeili jednadbe koje proizlaze iz temeljnih zakona. Postoji tako er i jedan darvinijanski razlog zato vjerovati u slobodnu volju: Drutvo u kojem pojedinac osje !a odgovornost za svoje $ ine ima ve! e izglede za suivot, a time i preivljavanje da bi dalje nastavilo i irilo svoje moralne vrijednosti. Dakako, i mravi rade dobro zajedno. Ali takvo neko drutvo je stati$ no. Nije u stanju odgovoriti na neobi$ ne izazove ili razviti nove povoljne prilike. Skupina slobodnih pojedinaca koji dijele izvjesne zajedni$ ki elje moe, me utim, raditi zajedno na postizanju op! ih ciljeva i ipak zadrati otvorenost prema uvoenju inovacija. Prema tome, u takvom drutvu je vjerojatniji napredak i irenje njegovog sustava vrijednosti. Pojam slobodne volje spada u arenu druk $ iju od one u kojoj su temeljni zakoni znanosti. Ako netko ljudsko ponaanja pokua izvodit i iz zakona znanosti, upada u logi$ ni paradoks sustava upu ! enih sami na sebe. Kao kad bi se moglo predvi ati iz temeljnih zakona znanosti, a zatim bi $ injenica da je napravljeno predvi anje moglo promijeniti to to se doga a. To je i poput problema u koje bi se upalo kad bi bila mogu ! a vremenska putovanja, za koje ja mislim da ih nikad ne ! e biti. Kad biste mogli vidjeti to !e se doga ati u budu! nosti, mogli biste to mijenjati. Kad biste znali koji !e konj pobijediti na Velikoj nacionalnoj utrci, mogli biste se obogatiti klade! i se na njega. Ali taj postupak bi promijenio vjerojatnost. Dovoljno je samo pogledati film Povratak u budu #nost pa da shvatite kakvi se problemi mogu pojaviti.

Je li sve odre%eno? 147 Paradoks vezan uz mogu!nost pretkazivanja ne $ijih $ina u uskoj je svezi s problemom to sam ga ranije spomenuo: Ho !e li kona$ na teorija ustanoviti da do osmo do pravih zaklju$aka o kona$noj teoriji. U tom slu$aju, slaem se da bi nas Darwinova ideja prirodnog odabiranja vodila k ispravnome odgovoru. Moda ispravni odgovor nije pravi na$ in za opisivanje toga, ali prirodno odabiranje bi nas barem vodilo do skupa fizikalnih zakona koji rjeavaju zadatak sasvim dobro. Me utim, ne moemo primijeniti te fizikalne zakone za izvo enje zaklju$aka o ljudskom ponaanju i to iz dva razloga. Prvo, ne moemo rijeiti jednadbe. Druga, kad bismo i mogli, dobivanje predvi anja poremetilo bi sustav. Umjesto toga, prirodno odabiranje izgleda da nas vodi prihva!anju djelotvorne teorije slobodne volje. Ako se prihva !a da za $ine neke osobe vrijedi sloboda izbora, tada se ne moemo sloiti da su u nekim slu$ajevima ti $ini odre eni vanjskim silama. Ali ljudi su skloni pobrkati $injenicu o moebitnom dobrom poga anju to bi neka osoba najradije izabrala s predodbom da izbor nije slobodan. Pogodio bih ako bih rekao da !e ve!ina vas danas nave$er ve$erati, ali stvar je vaeg slobodnog izbora ho !ete li le ! i gladni u krevet. Primjer takvog brkanja pojmova je i doktrina smanjene odgovornosti: zamisao da osobe ne bi smjele biti kanjene za svoja djela ukoliko su ih po$inile dok su bile pod stresom. Moe biti da kad je netko u stresnom stanju vjerojatnije po $ ini neko zlodjelo. Ali to ne zna$i da bismo ublaavanjem kanjavanja trebali pove!avati vjerojatnost da on ili ona po$ ine zlodjelo pod stresom, jer !e im stoga progledati kroz prste. Istraivanja osnovnih zakona znanosti te prou$avanje ljudskog ponaanja predmeti su za posve odvojene odjele. Zbog razloga koje sam bio naveo, ne moe se upotrebljavati temeljne zakone znanosti za izvo enje zaklju$aka o ljudskom ponaanju. Ali mogla bi se gajiti nada da bismo bili u stanju upotrijebiti i inteligenciju i mo ! logi$kog miljenja koje smo bili razvili prirodnim odabiranjem tijekom evolucije. Na nesre !u, prirodno odabiranje je tako er razvilo i druge zna$ajke, poput agresivnosti. Agresivnost je neto to je moglo dati izvjesnu prednost pri preivljavanju u vrijeme piljskih ljudi i ranije, pa je stoga kod prirodnog odabiranja bila povlatena. Me utim, silne razarala $ke mo ! i to su ih iznjedrile suvremena znanost i tehnika u$ inile su agresivnost vrlo opasnom osobinom i prijetnjom opstanku $itave ljudske vrste. Nevolja je u tome to su nai agresivni instinkti, $ini se, kodirani u naim genima. DNK se mijenja samo biolokom evolucijom u vremenskom rasponu od milijuna godina, ali naa razarala $ka mo ! se pove !ava u vremenskom rasponu od samo dvadeset ili trideset godina. Osim ako ne uzmognemo iskoristiti nau inteligenciju za nadzor nad naom agresivno!u, za ljudsku vrstu nema mnogo izgleda. Ipak, dok god je ivota, postoji i nada. Uspije li nam preivjeti sljede! ih stotinu ili tako nekako godina, proi-rit !emo se do drugih planeta i, moda, drugih zvijezda. Time !e biti smanjena vjerojatnost istrebljenja $ itave ljudske vrste u nekoj nesre! i poput nuklearnog rata. Da kratko ponovimo: Razmotrio sam neka pitanja koja se javljaju kad se vjeruje da je sve u svemiru predodre eno, da u njemu vlada determinizam. Nema neke bitne razlike je li izvorite tog determinizma neki svemogu! i Bog ili prirodni zakoni. tovie, uvijek se moe re!i da su ti zakoni izraavanje Boje volje. Razmatrao sam tri pitanja: Prvo, kako moe jednostavan skup nekih jednadbi odlu $ iti o svoj sloenosti svemira i svih njegovih bezna$ ajni dnevnih pojedinosti? Ili, za one kojima je Bog miliji od jednadbi, moe li se doista povjerovati da Bog odabire sve one bezna $ ajne

148 Stephen W. Hawking pojedinosti, poput toga tko !e biti na naslovnoj stranici sljede!eg broja Cosmopolitana? Odgovor je, $ini se, da na$elo neodre enosti kvantne mehanike zna$ i da ne postoji tek jedan jedini prikaz svemira ve! $itava obitelj mogu!ih prikaza. Ovi prikazi mogu biti sli$ ni u velikim razmjerima svemira, ali !e se jako razlikovati u obi$nim, svakodnevnim razmjerima. Mi ivimo u jednom osobitom prikazu, posebnoj povijesti svemira koji ima svoje osobitosti i pojedinosti. Ali postoje vrlo sli$na inteligentna bi!a koja ive u svemirskim pri$ama koja se razlikuju po tome tko je dobio neki rat i tko je na top listi pop-glazbe ovoga tjedna. Prema tome, bezna$ajne pojedinosti naeg svemira nastaju zato jer temeljni zakoni sadre kvantnu mehaniku s njenim elementom neodre enosti ili nasumi$ nosti. Drugo pitanje je bilo: Ako je sve (pred)odre eno nekom temeljnom teorijom, tada je sve to kaemo o toj teoriji tako er odre eno tom teorijom a zato bi to bilo odre eno kao to$no, umjesto da bude posve pogreno ili nevano? Moj odgovor na to je bio pozivanje na Darwi-novu teoriju prirodnog odabiranja: Vjerojatnost za pre-ivljanje i reprodukciju imali bi samo oni pojedinci koji su izvla$ ili primjerene zaklju$ke o svijetu oko sebe. Tre!e pitanje je bilo: Ako je sve (pred)odre eno, to je sa slobodnom voljom i s naom odgovorno!u za nae $ine? Ali jedini objektivni test ima li neki organizam slobodnu volju ili ne je predvidivost njegovog ponaanja. U slu$aju ljudskih bi!a, nikako nismo u stanju upotrijebiti temeljne zakone znanosti za predvi anje ljudskih $ ina, i to iz dva razloga. Prvo, ne moemo rijeiti jednadbe za vrlo velik broj $estica koje su u igri. Drugo, $ak kad bismo i rijeili te jednadbe, $injenica da je u$ injeno predvi anje poremetilo bi sustav i dovelo do druk$ijeg po-sljetka. Pa ako ne moemo pretkazati ljudsko ponaanje,

Je li sve odre%eno? 149 moemo osim toga prihvatiti djelotvornu teoriju da su ljudi slobodni $imbenici koji izabiru to !e $initi. Izgleda da postoje jasne prednosti za preivljavanje pri vjeri u slobodnu volju i odgovornost za svoje $ ine. To zna$ i da bi ovo vjerovanje trebalo biti oja$ ano metodom prirodnog odabiranja. Ostaje za istraiti je li osje!aj odgovornosti, generacijski prenoen putem jezika, dovoljan za nadzor nad instinktom agresivnosti koji je naslje ivan DNK putem. Ako nije, ljudska vrsta !e biti jedna od slijepih ulica prirodnog odabiranja. Moda !e neka druga vrsta inteligentnih bi! a negdje drugdje u Galaktici uspjeti posti! i bolju ravnoteu izme u odgovornosti i agresivnosti. A ako je tako, mogli bismo o $ekivati susret s njima, ili barem otkriti njihove radiosignale. Moda su i svjesni naeg postojanja, ali ne ele nam se otkriti. To bi moglo biti mudro, uzevi u obzir nau povijest. Ukratko, naslov ovog eseja je bilo pitanje: Je li sve odre eno? Odgovor: da, je. Ali moglo bi isto tako i ne biti, jer ne moemo nikad znati to je odre eno.

13 BUDU)NOST SVEMIRA*

REDMET OVOG ESEJA je budu!nost svemira ili, bolje re$eno,

to znanstvenici misle kakva ! e ta budu ! nost biti. Dakako, pretkazivanje budu!nosti vrlo je teko. Jednom sam mislio da bih trebao napisati knjigu Ju eranje sutra: Povijest budu#nosti. To bi trebala biti povijest predvi anja budu!nosti, od kojih su gotovo sva bila vrlo neto $ na. Ali unato $ tih promaaja, znanstvenici i dalje misle da mogu pretkazati budu! nost. U staro doba, proricanje budu! nosti bijae zanat proro$ica i vra$eva. 'esto su to bile ene koje su dovo ene u trans pomo !u neke droge ili udiu! i plinove na nekom otvoru podzemlja. Njihova buncanja zatim su tuma*Predavanje odrano na Sveu$ilitu Cambridge, sije$nja 1991.

Budu#nost svemira 153 $ili prisutni sve!enici. Ta tuma$enja su bila ono pravo umije!e proricanja. Slavna delfijska proro$ica u anti$kog Gr$koj bila je op!e poznata po izvrdavanju odgovora ili je pak davala dvosmislene odgovore. Kad su Spartanci zapitali to bi se dogodilo kad bi Perzijanci napali Gr$ku, proro$ica je odgovorila: "Ili !e Sparta biti razorena ili !e njen kralj biti ubijen." Pretpostavljam da su delfijski sve!enici bili procijenili da !e, ukoliko se ne bude zbio nijedan od tih doga aja, Spartanci biti silno zahvalni Apolonu pa !e posve smetnuti s uma $injenicu da je njegova proro$ica dala krivo proro $anstvo. U stvari, kralj je doista i poginuo, brane!i Termopilski klanac u borbi koja je spasila Spartu i bila uvod u kona$ ni poraz Perzijanaca. U drugoj jednoj prigodi, lidijski kralj Krez, najbogatiji $ovjek na svijetu, zapitao je proro$icu to bi se dogodilo ako on, Krez, napadne Perziju. Odgovor je glasio: "Past !e veliko kraljevstvo." Krez je mislio da se pod tim smatra Perzijsko kraljevstvo, ali bilo je to njegovo veliko kraljevstvo koje je izgubilo rat, a on je sam zavrio na loma$ i, iv spaljen. Suvremeni proroci sudnjeg dana bijahu mnogo odlu$ niji, ne prezaju!i ni od iznoenja to $nih nadnevaka za kraj svijeta. Ova su proro$anstva $ak sluila padu vrijed-nosnica na svjetskim burzama, premda me zbunjuje zato bi kraj svijeta nekoga nagnao da proda dionice za gotov novac. Po svoj prilici, tamo kamo nakon toga ide ne moe ponijeti ni jedno ni drugo. Sve dosad, svi izneseni nadnevci sudnjeg dana proli su, a da se nita nije dogodilo. No proroci su $esto imali objanjenje za svoje o$ite promaaje. William Mil-ler, osniva$ Adventista Sedmog dana, prorekao je da !e se Drugi Dolazak dogoditi izme u 31. oujka 1843. i 21. oujka 1844. Kad se u tom razdoblju nita nije bilo dogodilo, nadnevak je bio pomaknut na 22. listopada 1844. Kad je i to prolo u miru, predloeno je jedno novo tuma$enje. Prema njemu, godina 1844. bijae doista po $etak Drugog Dolaska ali prvo trebaju biti prebrojana imena u Knjizi ivota. Tek nakon toga dolazi Sudnji Dan za one kojih nema u toj knjizi. Sre!om, $ ini se da ovo prebrojavanja uzima dosta vremena. Dakako, znanstvena predvi anja ne mogu biti mnogo pouzdanija od onih proroka i vra$eva. Pomislimo samo na meteoroloke prognoze. Ali postoje izvjesne situacije za koje mislimo da moemo dati pouzdana predvi anja, a budu! nost svemira, u vrlo irokom rasponu, jedna je od takvih. Tijekom posljednjih tristo godina otkrili smo zakone znanosti koji upravljaju materijom u svim uobi$ajenim situacijama. Jo uvijek ne znamo to $ne zakone koji upravljaju materijom pod vrlo ekstremnim uvjetima. Ti zakoni su vani za razumijevanje nastanka svemira, ali ne utje$u na budu!i razvoj svemira, barem tako dugo dok se svemir ponovno ne stisne u stanje visoke gusto ! e. U stvari, ba $ injenica to moramo troiti silne koli$ ine novca za gradnju golemih ubrziva$a $estica za iskuavanje visokih energija upravo dokazuje koliko malo utje$u ovi zakoni visokih energija na svemir danas. 'ak ako i uzmognemo saznati pripadaju !e zakone koji upravljaju svemirom, ne bismo ih bili u stanju upotrijebiti za predvi anja vrlo daleke budu!nosti, budu! i da rjeenja jednadbi fizike mogu pokazati svojstvo koje je poznato pod imenom kaos. Kaos zna$ i da se jednadbama doputa nestabilnost: U $ inite jednom s nekom malom koli$ inom neznatnu promjenu stanja u kakvom je neki sustav, pa kasnije ponaanje toga sustava moe postati potpuno druk$ije. Na primjer, ako neznatno promijenite vrtnju ruletnog kota$ a, promijenit ! e se broj na kojeg pada kuglica. Prakti$ ki je nemogu ! e pretkazati

154 Stephen W. Hawking broj koji !e iza!i; ina$e bi kockarnice bile mjesta za boga!enje fizi$ara. Kod nestabilnih i kaoti$nih sustava, op!enito postoji neko vremensko razdoblje u kojem !e mala promjena nekog po $etnog stanja narasti u promjenu dvaput toliko veliku. U slu$aju Zemljine atmosfere, ovaj vremenski raspon je reda veli$ ine oko pet dana, otprilike vrijeme potrebno da vjetrovi obi u planet. Mogu se napraviti zadovoljavaju ! i to $ ne vremenske prognoze za razdoblje do pet dana, no za predvi anje vremena dalje unaprijed bilo bi potrebno vrlo to $no poznavanje sadanjega stanja atmosfere i primjena nevjerojatno sloenih izra$una. Nema na$ ina kako predvidjeti vrijeme est mjeseci unaprijed, osim prosjeka klimatskih prilika za godinja doba. Poznati su nam tako er i osnovni zakoni koji upravljaju kemijom i biologijom pa bismo stoga, u na$elu, trebali biti u stanju utvrditi kako radi mozak. No u jednadbama koji upravljaju mozgom gotovo u pravilu ima elemenata kaoti$ nog ponaanja, odnosno vrlo malene promjene u po $etnome stanju mogu odvesti do vrlo razli$ itih posljedaka. Prema tome, u stvarnosti ne moemo predvidjeti ljudsko ponaanje, premda su nam poznate na$elne jednadbe koje njime upravljaju. Znanost ne moe predvidjeti budu! nost ljudskog drutva ili $ak ima li ono uop!e neku budu!nost. Izvorite opasnosti je u $injenici da se nae mo ! i ote!ivanja ili unitavanja prirodnog okolia i nas samih pove!avaju ve!om brzinom negoli naa mudrost u nadzoru upotrebe tih mo ! i. togod da se dogodi na Zemlji i s njom, ostali svemir nastavit !e postojanje bez obzira na to. ' ini se da je i gibanje planeta oko Sunca u krajnjem smislu tako er kaoti$no, premda tek na vrlo dugoj vremenskoj ljestvici. To zna$ i da pogreke u nekom predvi anju postaju sve ve!e i ve!e kako vrijeme te$e. Nakon izvjesnog vremena,

Budu#nost svemiru

155

postaje nemogu!e predvidjeti to gibanje u svakoj pojedinosti. Moemo biti vrlo sigurno u to da, na primjer, Zemlja ne!e imati bliski susret s Venerom jo jako dugo vremena, ali ne moemo biti sigurni ne! e li maleni poreme! aji u njihovim stazama prouzro $iti takav susret za recimo milijardu godina u budu! nosti. Kaoti$ no je tako er i gibanje Sunca i drugih zvijezda pri vrtnji $ itave Galaktike te gibanje Galaktike unutar lokalne skupine galaktika. Vidimo da se druge galaktike gibaju udaljuju! i se od nas, a to su udaljeniji to se bre udaljuju. To zna$ i da se svemir iri uokolo nas: Udaljenosti izme u galaktika tijekom vremena se pove!avaju. Mikrovalno pozadinsko zra$enje, koje stie do nas iz svih smjerova dubokog svemira, pokazatelj je kako je irenje svemira ravnomjerno, glatko, a ne kaoti$ no. Ovo zra$enje moete $ak i sami zamijetiti jednostavno tako da podesite va televizijski prijemnik na neki prazni kanal. Jedan maleni postotak "snijega" to ga vidite na ekranu prouzro $ilo je mikrovalno zra$enje iz dubokog svemira, izvan Sun$evog sustava. To je ista ona vrsta zra$ enja kakvu imate u vaoj mikrovalnoj pe!nici, samo je mnogo slabija. Zagrijala bi vam hranu na samo 2,7 stupnjeva iznad apsolutne nule, pa se ne moe upotrijebiti za zagrijavanje gotove piz-ze to ste je kupili u samoposluivanju. Smatramo da je ovo zra$enje ostatak ostataka iz vru!e rane faze svemira. Ali najzna$ajnija stvar glede toga je da je ja$ina tog zra$enja gotovo potpuno ista iz svih smjerova. Ovo zra$enje je vrlo to$no mjereno pomo !u satelita COBE (COsmic Background Explorer). Karta neba dobivena tim promatranjima pokazala je razlike u temperaturama zra$enja. Ove temperature su istina razli$ ite u razli$ itim smjerovima promatranja, no te su razlike vrlo vrlo malene, samo jedna tisu! inka jednog postotka. Nekih razlika u ja$ ini mikrovalnog zra $enja i mora biti, jer svemir nije posve

Budu#nost svemiru 157 gladak; postoje prostorne neravnomjernosti poput zvijezda, galaktika ili jata galaktika. Ali varijacije mikrovalnog pozadinskog zra$enja su toliko male koliko mogu biti, uzevi u obzir prostorne neravnomjernosti to ih promatramo. Mikrovalno pozadinsko zra$enje u svim je smjerovima jednako s 99.999 dijelova od 100.000. U ranijim vremenima ljudi su vjerovali da je Zemlja u sreditu svemira. Stoga oni ne bi bili iznena eni $ injenicom da je svemir u svim smjerovima isti. Me utim, nakon Kopernika, srozani smo u statusu na maleni planet koji krui oko vrlo prosje$ne zvijezde u vanjskom rubu jedne tipi$ne galaktike, koja je samo jedna od stotinu milijardi galaktika u vidljivom svemiru. Sada smo tako skromni da ne moemo zahtijevati neki posebni poloaj u svemiru. Moramo stoga pretpostaviti da je pozadinsko zra$enje tako er isto u svim smjerovima oko bilo koje druge galaktike. Takvo to je mogu!e samo ako su prosje$na gusto!a svemira i brzina irenja svugdje iste. Svako odstupanje od prosje$ ne gusto !e ili od brzine irenja, na velikom podru$ju prouzro$ilo bi razlike u ja $ini mikrovalnog pozadinskog zra$enja iz razli$ itih smjerova. To zna$ i da je, gledano u velikim razmjerima, ponaanje svemira jednostavno, a nije kaoti$no. Stoga se za njega mogu raditi predvi anja daleko u budu!nost. Budu!i da je irenje svemira tako jednoliko, moe ga se izraziti u obliku jednog jedinog broja, udaljenosti izme u dviju galaktika. Ta se udaljenost u sadanje vrijeme pove!ava, ali za o$ekivati je da !e gravitacijsko privla$enje sve vie i vie usporavati tempo irenja. Ukoliko je gusto!a ve!a od neke kriti$ne vrijednosti, gravitacijsko privla$enje !e na kraju zaustaviti irenje i natjerati svemir na zapo$injanje stezanja. Svemir bi se uruio u Velikom stisku. To bi bilo sli$no onom Velikom prasku kojim je svemir bio zapo$eo. Veliki stisak bi bio ono to se zove singularnost, posebnost, stanje beskona $ ne gusto !e pri kojem se slamaju svi zakoni fizike. To zna $ i da $ ak ako bi se i neto doga alo nakon Velikog stiska, ne bi se moglo predvidjeti kakvi bi to doga aji bili. A bez uzro $ne veze izme u doga aja nema nikakvog zna$enja re!i da se jedan doga aj dogodio nakon drugog. Moglo bi se jednako tako re ! i da je na svemir skon$ ao u Velikom stisku te da su bilo kakvi doga aji koji su se dogodili "nakon" toga bili dio drugog, odvojenog svemira. To je neto poput reinkarnacije. Kakvo se zna$enje moe dati izjavi da je neko novoro en$e isto kao netko tko je bio umro, ukoliko to dijete nije naslijedilo zna$ajke ili pam!enje iz ranijeg ivota. Moe se jednako tako ispravno re!i da je to neka druga osoba. Ako je prosje$ na gusto !a svemira manja od one kriti$ ne vrijednosti, on se ne ! e ponovno po $ eti stezati ve ! !e se nastaviti iriti zauvijek. Gusto!a !e nakon izvjesnog vremena postati tako niska da gravitacijsko privla $ enje ne!e vie imati nekog znatnog u$inka na usporavanje irenja. Galaktike !e se nastaviti udaljavati stalnom brzinom. Stoga je klju$ no pitanje za budu! nost svemira: Koja je njegova prosje$na gusto!a? Ukoliko je manja od kriti$ne vrijednosti, svemir !e se zauvijek iriti. Ali ako je ve!a, svemir !e se ponovno stezati, doivjeti kolaps i skon$ati Velikim stiskom. Me utim, u odnosu na druge proroke Sudnjeg dana, ja imam izvjesnih prednosti. ' ak i ako svemir doivi kolaps, mogu pouzdano pretkazati da se ne !e prestati iriti jo najmanje deset milijardi godina. Ne o$ekujem da !u doivjeti potvrdu ili pobijanje moga predvi anja. Moemo na temelju promatranja pokuati s procjenom prosje$ ne gusto !e svemira. Pobrojimo li zvijezde i zbrojimo njihove mase, dobivamo manje od jedan posto

158 kriti$ne gusto!e. 'ak i kad pribrojimo tome mase oblaka plina i praine koje vidimo u svemiru, sve to zajedno $ini samo oko jedan posto kriti$ne vrijednosti. Me utim, poznato nama je da svemir mora sadravati i tako zvanu tamnu tvar, koja se ne moe izravno promatrati. Jedan dokazni putokaz prema postojanju te tamne tvari dolazi nam iz spiralnih maglica. Te maglice su galaktike, ogromne diskolike nakupine zvijezda i plina. Ustanovljujemo da se vrte poput zarotiranog kota$a, no brzina vrtnje dovoljno je velika da bi se te galaktike kad bi sadravale samo vidljive zvijezde i plin razletjele. Stoga mora u njima postojati neki nevidljivi oblik tvari $ ije gravitacijsko djelovanje je dovoljno jako da odrava rotiraju!u galaktiku na okupu. Drugi dokazni putokaz za tamnu tvar dolazi nam iz galakti$kih jata. Ustanovili smo naime da galaktike i nisu ba potpuno ravnomjerno raspore ene po prostoru; dre se zajedno u jatima koja broje od samo nekoliko galaktika pa i do vie milijuna. Po svoj prilici, ova jata su se oblikovala zato jer galaktike privla$e jedne druge u nakupine. Me utim, moemo mjeriti brzine kojima se pojedine galaktike gibaju unutar jata. Ustanovljujemo da su te brzine tako velike da bi se jata ve ! razletjela da ih ne dri na okupu neko dodatno gravitacijsko privla $enje. Za tu dodatnu gravitaciju potrebna je masa znatno ve!a od mase svih prisutnih galaktika. To vrijedi $ak i za slu$aj ako ra$unamo da galaktike imaju mase koje su potrebne da se one same ne raspadnu zbog rotacije. Prema tome, zaklju$ujemo da u jatima u prostoru izme u vidljivih glaktika mora postojati neka dodatna tamna tvar koju ne vidimo. Mogu se napraviti prili$no pouzdane procjene koli$ine tamne tvari u onim galaktikama i u onim jatima za koje imamo dobro utvr ene podatke. Ali sve te procjene

Budu#nost svemiru l59 daju tek samo oko deset posto kriti$ ne gusto !e potrebne da bi se svemir zaustavio u irenju i po $eo stezati. Prema tome, oslonimo li se samo na sadanji opaa$ki dokazni materijal, predvi anje je da !e se svemir nastaviti iriti zauvijek. Nakon pet milijardi ili toliko nekako godina, Sunce !e iscrpiti sve svoje nuklearno gorivo. Nadi-mat ! e se i pretvoriti u ono to nazivamo crvenim divom, progutavi pritom Zemlju i druge blie planete. Zatim ! e se skupiti i smiriti u oblik zvan bijeli patuljak, vru!u kuglu polumjera nekoliko tisu!a kilometara. Ja dakle predvi am kraj svijeta, to ba i nije neko upotrebljivo predvi anje. Ne mislim da !e ono previe sruiti vrijednost dionica na svjetskim burzama. Pred nama su jedan ili dva hitnija problema. U svakom slu$aju, u vrijeme kad Sunce do e do takvog kraja, mi bismo ve! trebali ovladati nekom vrstom me uzvjezdanog transporta, pod pretpostavkom da prije toga ne unitimo sami sebe. Za deset ili toliko otprilike milijardi godina sagorijet !e ve! ina zvijezda u svemiru. Zvijezde mase usporedive sa Sunce postat !e ili bijeli patuljci ili pak neutronske zvijezde koje su $ak manje i gu!e nego bijeli patuljci. Zvijezde masivnije od Sunca mogu postati crne jame, koje su jo manje i iz $ijeg jakog gravitacijskog polja ne moe pobje!i ni svjetlost. Ipak, ovi zvjezdani ostaci !e nastaviti kruiti oko sredita nae Galaktike, i to jednom u otprilike stotinu milijuna godina. Zbog bliskih susreta tih ostataka neki od njih !e biti izba$eni iz Galaktike. Ostali ! e se sputati u staze sve blie sreditu i na kraju !e se skupiti svi zajedno, oblikuju! i golemu crnu jamu u sreditu Galaktike. to god da je ona tamna tvar u galaktikama i jatima, za o $ekivati je da ! e i ona na kraju pasti u ove vrlo velike crne jame. Moglo bi se stoga saeto re! i da !e ve! ina tvari galaktika i jata na kraju krajeva zavriti u crnim jamama.

160 Me utim, prije nekoliko godina sam ustanovio da crne jame nisu tako crne kako ih se oslikava. Na$elo neodreenosti kvantne mehanike izri$e da se $esticama ne moe potpuno to$no odrediti i poloaj i brzina. to se to$nije ustanovi poloaj neke $estice, to je manje to$no izmjeriva njena brzina i obratno. Ako je neka $estica u crnoj jami, njezin je poloaj to$no odre en u tom smislu da je ona sigurno u crnoj jami. To zna$ i da se njena brzina ne moe posve to $no utvrditi. Mogu!e je stoga da brzina $estice bude i ve!a od brzine svjetlosti. To bi joj pak omogu!ilo bijeg iz crne jame. 'estice i zra$enje !e dakle postepeno istjecati iz crne jame. Golema crna jama u sreditu neke galaktike imala bi polumjer milijune kilometara. Unutar tako velike crne jame bio bi dakle velik stupanj neodre enosti u poloaju $estice. Stoga bi bila i mala nedore enost u brzini $estice, to zna$i da bi bilo potrebno vrlo dugo vrijeme da neka $estica pobjegne iz crne jame. Ali na kraju ipak bi. Za veliku crnu jamu u sreditu neke galaktike trebalo bi pro!i 1090 godina prije nego ona potpuno ispari i nestane; to je broj 1 iza kojeg slijedi devedeset nitica. To je vrijeme mnogo mnogo due od sadanje starosti svemira, koja je samo 1010 godina; broj 1 iza kojeg slijedi deset nitica. No ako se svemir zauvijek iri, bit !e i za gore re$eno dovoljno vremena da se dogodi. Budu!nost tog zauvijek ire!eg svemira bila bi zapravo vrlo dosadna. No nipoto nije sigurno da !e se svemir zauvijek iriti. Posjedujemo $vrste dokaze za samo jednu desetinu gusto!e potrebne da svemir zaustavi jednoga dana irenje i zapo $ne stezanje. Ali, mogu!e je da ima i drugih vrsta tamne tvari koje nismo otkrili, a koja bi mogla podi! i prosje$nu gusto!u svemira do kriti$ne vrijednosti ili iznad nje. Ova dodatna tamna materija trebala bi se nalaziti izvan galaktika i izvan galakti$ kih

Budu#nost svemiru 161 jata. U protivnom, bili bismo zamijetili njen u $ inak na rotaciju galaktika ili gibanje galaktika u jatima. Zato bismo mislili da treba biti dovoljno tamne tvari da na kraju svemir doivi kolaps? Zato jednostavno ne vjerujemo u tvar za postojanje koje imamo $vrste dokaze? Razlog toj nevjerici je to posjedovanje jedne desetine sadanje kriti$ne gusto !e zahtijeva nevjerojatno paljiv odabir po $etne gusto!e i brzine irenja. Da je gusto!a svemira jednu sekundu nakon Velikog praska bila ve ! a za samo jedan dio od tisu! u milijardi (jednu tisu! inku jedne milijardinke), svemir bi doivio kolaps ve! nakon deset godina. S druge strane, da je gusto ! a svemira u tom trenutku bila za taj isti iznos manja, svemir bi od deset godina starosti pa nadalje bio zapravo prazan prostor. Kako to da je po $etna gusto !a svemira tako paljivo odabrana? Moda ima nekog razloga zato bi svemir trebao imati to $no kriti$ nu gusto !u. 'ini se da postoje dva mogu! a objanjenja. Jedno je takozvano antropsko na$elo, koje se moe parafrazirati kao: Svemir je kakav jest, jer da je druk iji mi ne bismo niti postojali da to ustanovimo. Zamisao iza toga je da mogu postojati mnogi razli$ iti svemiri s razli$ itim gusto !ama. Samo oni $ ije gusto!e su vrlo blizu kriti$noj gusto !i potrajali bi dovoljno dugo i sadravali dovoljno tvari za nastanak zvijezda i planeta. Samo u takvim svemirima bi postojala inteligentna bi!a koja postavljaju pitanje: Zato je gusto!a tako blizu kriti$ noj? Ako je to objanjenje sadanje gusto !e svemira, nema razloga vjerovati da svemir sadri vie materije negoli to smo ve! ustanovili. Pri jednoj desetinki kriti$ne gusto !e bilo bi dovoljno tvari za oblikovanje zvijezda i galaktika. Mnogim se ljudima, me utim, ne svi a antropsko na $ elo, jer se $ ini da se preko njega naem postojanju

Budu#nost svemiru 163 pridaje prevelika vanost. Stoga je bilo traeno drugo mogu!e objanjenje zato bi gusto!a bila blizu kriti$noj vrijednosti. Potraga je vodila do teorije inflacije u ranom svemiru. Zamisao je bila da je svemir moda doivio fazu udvostru$avanja, na na$ in kao to se u nekim zemljama visoke inflacije cijene udvostru$uju svakih nekoliko mjeseci. Me utim, inflacija svemira bila bi mnogo mnogo bra i mnogo ekstremnija: porast za faktor od najmanje milijardu milijardi milijardi (1027), u kratkotrajnoj inflaciji, prouzro$io bi svemir koji bi imao tako gotovo to$nu kriti$nu gusto!u da bi jo uvijek sada bila vrlo blizu kriti$ne gusto!e. To zna$i da !e svemir kona$no doivjeti kolaps odnosno Veliki stisak, ali za mnogo due od petnaestak milijardi ili tako nekako godina, koliko je ve! u stanju irenja. to bi ta tamna tvar koja mora biti ovdje ako je teorija inflacije to$na trebala biti? ' ini se da je vjerojatno razli$ ita od vrste nama poznate tvari od koje su gra ene zvijezde i planeti. Moemo izra $ unati koli$ ine raznih lakih elemenata koji su bili proizvedeni u vru! im po $etnim stanjima svemira, tijekom prve tri minute nakon Velikog praska. Koli$ ine tih lakih elemenata zavise o koli$ ini uobi$ajene materije u svemiru. Moemo nacrtati dijagram u kojem je okomito ubiljeena koli$ ina lakih elemenata, a du vodoravne osi koli$ ina obi$ ne tvari u svemiru. Postie se dobro slaganja s promatranim zastupljenostima elemenata ako je ukupna koli$ ina obi$ ne tvari samo oko jedna desetina sadanje kriti$ne koli$ ine. Moglo bi biti da su ovi izra$uni pogreni, ali vrlo je impresivna $ injenica da smo dobili slaganje s promatranim zastupljenostima vie razli$ itih elemenata. Postoji li kriti$ na gusto !a tamne tvari, glavni kandidati za to to bi ona mogla biti su ostaci preostali iz ranih stanja svemira. Jedna od mogu!nosti su elementarne $estice. Postoji vie hipotetski kandidata, $estica za koje vjerujemo da bi mogle postojati, ali koje dosad jo nismo detektirali. No slu $aj koji najvie obe! ava je $ estica za $ ije postojanje imamo dobrih dokaza, a zove se neutrino. U po $etku se bilo mislilo da je to $estica bez vlastite mase, no neka novija promatranja upu !uju na zaklju $ ak da bi neutrino mogao imati neku malenu masu. Bude li to potvr eno i bude li ustanovljeno da je to njegova prava masa, neutrini bi mogli pridodati dovoljno mase da gusto !u svemira podignu do kriti$ ne vrijednosti. Druga mogu!nost su crne jame. Mogu!e je da je rani svemir bio proao ono to nazivamo fazni prijelaz. Isparavanje i zale ivanje vode uobi$ ajeni su primjeri faznih prijelaza. Pri faznome prijelazu se u po $etno jednolikom mediju, poput vode, razvijaju nepravilnosti, u slu$aju vode to su komadi leda ili mjehuri! i pare. U ranom svemiru, ove nepravilnosti pri faznom prijelazu mogu kolabirati oblikuju! i crne jame. Ako su crne jame bile vrlo malene, one bi dosad ve! isparile zbog u$ inka kvantnomehani$kog na$ela neodre enosti, kako je ve! ranije opisano. No ako su imale vie od nekoliko milijardi tona (masa neke planine), one bi se i dandanas nalazile uokolo, a vrlo teko ih je otkriti. Jedini na$ in kojim bismo mogli otkriti tamnu tvar ravnomjerno raspore enu svemirskim prostorom bio bi putem njenog u$ inka na irenje svemira. Mjerenjem brzine kojom se daleke galaktike udaljuju od nas, moe se odrediti kojom se brzinom irenje usporava. Zamisao je ta da mi zapravo promatramo ove galaktike u njihovoj dalekoj prolosti, onda kad je svjetlost bila krenula od njih na put prema nama. Moe se nacrtati dijagram ovisnosti brzine galaktike od njihovog prividnog sjaja, koji je mjera za njihovu udaljenost od nas. Uz pretpostavku da su sve galaktike otprilike jednako sjajne, ona dvostruko

164 Stephen W. Hawking dalja imat !e $etvrtinu prividnog sjaja, jer sjaj opada kvadratom udaljenosti. Razli$ite krivulje u dijagramu odgovaraju razli$ itim brzinama usporavanja. Krivulja koja je savinuta prikazuje svemir koji !e na kraju doivjeti kolaps. Na prvi pogled, izgleda da promatranja upu!uju na kolaps. No problem je to prividni sjaj galaktika i nije ba vrlo dobar pokazatelj njihove udaljenosti od nas. Ne samo da se galaktike znatno razlikuju po stvarnom sjaju, ve! postoje i znakovi da se njihov sjaj vremenom mijenja. Budu ! i da nam nije poznato s kolikom promjenom sjaja u vremenu moemo ra$unati, ne moemo ni re! i koliki je tempo usporavanja: je li dovoljno brz da se zaustavi irenje pa da svemir stezanjem na kraju doivi kolaps, ili je pak premalen pa !e se svemir nastaviti iriti zauvijek. Morat !emo pri$ekati razvoj boljih tehnika mjerenja udaljenosti galaktika. No moemo biti sigurni u to da tempo usporavanja irenja nije tako brz da bi svemir mogao zapo $eti s fazom stezanja u sljede! ih vie milijardi godina. Ni irenje zauvijek ni kolaps za nekih stotinu milijardi godina, ni jedno od toga dvoga nije ba neka s uzbu enjem i$ekuju!a budu! nost. Ima li ne$eg to moemo napraviti pa da u$inimo tu budu!nost zanimljivijom? Jedan od na$ina kojim bismo to sigurno postigli je da se sami uputimo u neku crnu jamu. Trebala bi to biti poprili$ no velika crna jama, vie od milijun puta masivnija od Sunca. A postoje veliki izgledi da crna jama takve veli$ ine postoji u sreditu nae Galaktike. Nismo jo posve sigurni to se doga a unutar crne jame. Ima rjeenja jednadbi op!e teorije relativnosti koje bi dopustile da se padne u crnu jamu i iza e van iz bijele jame negdje drugdje. Bijela jama je vremenska opreka crnoj jami. To je objekt iz kojeg stvari mogu iza ! i, a nita ne moe pasti u njega. Bijela jama bi mogla biti u drugom kraju svemira. ' ini se da to nudi mogu!nost brzog me ugalakti$kog putovanja. Nezgoda je to bi mogao biti prebrz. Kad bi putovanja kroz crne jame bila mogu!a, izgleda da ne bi bilo ni$eg to bi vas sprije$ ilo da se vratite natrag prije negoli ste krenuli. Moglo bi vam se stoga dogoditi da ubijete vlastitu majku prije svog ro enja, to bi vas sprije $ ilo da uop!e i krenete na taj (samoubila $ ki put. Sre!om po na ivot (ili naih majki), izgleda da zakoni fizike ne doputaju takva vremenska putovanja. Bit !e da neka Kronoloka zatitna agencija spre$ ava putovanje u prolost i osigurava svijet za povjesni$are. Ono to bi se izgleda dogodilo ako bi netko krenuo na putovanje u prolost je to da bi u$ inci na$ela neodre enosti izazvali pojavu velikog iznosa zra$enja. Ovo zra$enje bi ili toliko iskrivilo prostorvrijeme da ne bi bilo mogu!e i!i natrag u vrijeme ili bi izazvalo skon$anje prostorvremena u nekoj singularnosti poput Velikog praska ili Velikog stiska. U svakom slu$aju, naa je prolost zati!ena od zlomisle! ih osoba. Hipotezu Kronoloke zatite podravaju i neki nedavni izra$uni koje smo ja i drugi ljudi napravili. No $ injenica da nas jo nisu napale horde turista iz budu! nosti najbolji je dokaz da vremensko putovanje nije mogu!e, i ne!e nikad ni biti. Ukratko: Znanstvenici vjeruju da svemirom upravljaju dobro definirani zakoni koji na$elno doputaju predvi anje budu!nosti. Ali gibanje zadano tim zakonima $esto je kaoti$no. To zna$ i da ve! neka malena izmjena po$etnog stanja moe voditi u promjenu kasnijeg ponaanja, koja brzo postaje sve ve !a i ve !a. Stoga, u stvarnosti, $esto se mogu praviti to $na predvi anja samo za vrlo kratko vrijeme u budu!nosti. Me utim, ponaanje svemira u vrlo velikim, galakti$kim razmjerima $ ini se da je jednostavno, a ne kaoti$no. Moe se stoga pretkazati ho! e li se svemir iriti zauvijek ili ! e prije ! i u stezanje do

166 Stephen W. Hawking kona$nog kolapsa. to !e od toga biti, zavisi o sadanjoj gusto !i svemira. U stvari, sadanja gusto !a bit !e da je vrlo blizu kriti$noj gusto!i koja razdvaja kolaps od vje$nog irenja. Ako je inflacijska teorija ispravna, svemir je zaista na otrici noa. Stoga, u dobroj tradiciji proroka i vra$eva, izvrdavam svoj proro$ki odgovor izjanjavaju! i se za obje mogu!nosti.

14 RAZGOVOR: PLO'E ZA PUSTI OTOK

DESERT ISLAND DISCS ("Plo e za pusti otok"), po ela se emitirati 1942. i to je najstariji program na radiju; do sada je to u Britaniji postalo ne im poput nacionalne institucije. Tijekom godina raspon gostiju bio je golem. U emisiji su gostovali pisci, glumci, glazbenici, filmski glumci i redatelji, ljudi iz sporta, zabavlja i, kuhari, vrtlari, u itelji, plesa i, politi ari, kraljevske visosti, karikaturisti i znanstvenici. Od gostiju, o kojima se uvijek govori kao o brodolomcima, trae da izaberu kojih bi osam plo a uzeli sa sobom kad bi bili ostavljeni na pustom otoku. Tako%er se od njih trai da navedu jednu luksuznu stvar (koja mora biti neiva) i knjigu koja bi im pravila drutvo (pretpostavlja se da je odgovaraju#i vjerski tekst Biblija, Kuran ili neka sli na knjiga ve# taBC EMISIJA

Plo e za pusti otok 169 mo, zajedno sa Shakespeareovim djelima.) Unaprijed se pretpostavlja da je sredstvo na kojem #e se tonski zapis izvoditi ve# tamo; u uvodima prvih emisija govorilo bi se "... pretpostavlja se da imate gramofon i neiscrpan izvor igala pomo#u kojih #ete plo e svirati." Danas se najboljim sredstvom za sluanje smatra CD gramofon na sun ani pogon. Emisija se emitira svakoga tjedna, a uz razgovor, koji obi no traje oko etrdeset minuta, puta se gostov izbor glazbe. Me%utim, ovaj razgovor sa Stephenom Haw-kingom, emitiran na Boi# 1992, bio je iznimka i trajao je dulje. Voditeljica je Sue Lawley. SUE: Stephen, vama je, naravno, u mnogome poznata izoliranost poput one na pustom otoku, odvojenost od normalnog tjelesnog ivota i uskrata prirodnih na$ina komuniciranja. Koliko je to vama usamljenost? STEPHEN: Ne drim se isklju$enim iz normalnoga ivota i ne mislim da bi ljudi oko mene rekli da sam isklju $en. Ne osje !am se kao invalid nego jednostavno kao netko tko ima nekih smetnji na motornim neuronima, vie kao da sam slijep na boje. Valjda se moj ivot ne bi mogao opisati kao obi$an, no u duhu ga osje !am normalnim. SUE: A ipak, ve! ste, za razliku od mnogih izop!eni-ka u Plo ama za pusti otok, sebi dokazali da ste mentalno i intelektualno samodovoljan, da imate dovoljno teorija i inspiracije da ne budete besposleni. STEPHEN: Moglo bi se re!i da sam po prirodi malo introvertiran, i da su me teko !e u komuniciranju prisilile da se oslonim na sebe. Ali kao dje$ak bio sam vrlo razgovorljiv. Treba mi razgovor s drugima kao poticaj. Otkrio sam da mi pri radu jako pomae kad svoje ideje opisujem drugima. 'ak i ako mi ne daju nikakve prijedloge, samim time to misli moram organizirati tako da ih mogu objasniti drugima, $esto mi pokae kako dalje. SUE: A emocionalno zadovoljenje? Za to su sigurno $ak i sjajnim fizi$arima potrebni drugi. STEPHEN: Fizika je dobra stvar, ali je potpuno hladna. Ne bih mogao dalje ivjeti kad bih imao samo fiziku. Poput svih drugih, i meni je potrebna toplina, ljubav i znaci ljubavi. I, opet, imam sre!u, vie sre!e nego mnogi drugi s mojom bole!u, to primam mnogo ljubavi i topline. I glazba mi je vrlo vana. SUE: Recite, to vam prua vie uitka, fizika ili glazba? STEPHEN: Moram priznati da mi je zadovoljstvo kada u fizici sve ide dobro intenzivnije nego ijedno koje sam ikad naao u glazbi. Ali stvari tako krenu samo nekoliko puta u karijeri, a plo $u moete staviti kad god ho!ete. SUE: A koja bi bila prva plo $a koju biste svirali na pustom otoku? STEPHEN: Poulencova Gloria. Prvi sam je put $uo prologa ljeta u Aspenu u Coloradu. Aspen je najvie zimovalite, skijalite, ali ljeti se ondje odravaju susreti fizi$ara. Uz centar za fiziku stoji golemi ator gdje se odrava glazbeni festival. Dok sjedite i smiljate to se

170 Stephen W. Hawking doga a kad crne jame ispare, $ujete njihove glazbene pokuse. To je savreno; tako se udruuju moja dva glavna zadovoljstva, fizika i glazba. Kad bih na svom pustom otoku mogao imati oboje, ne bih ni htio da me prona u. Odnosno, bar dok u teorijskoj fizici ne do em do otkri!a koje bih htio svima objaviti. Satelitska antena, pomo !u koje bih elektroni$kom potom mogao primati radove iz fizike, vjerojatno ne bi bila sukladna pravilima. SUE: Radio zna prikriti tjelesne nedostatke, ali ovaj put prikriva neto drugo. Stephen, vi ste prije sedam godina doslovno ostali bez glasa. Moete li mi re!i to se dogodilo? STEPHEN: Bio sam, ljeti 1985, u enevi, na CERN-u, velikom akceleratoru $estica. Namjeravao sam nastaviti u Njema$ku, u Bayreuth, posluati Wagnerov ciklus opera Ring. Ali dobio sam upalu plu!a i zavrio u bolnici. Bolnica u enevi rekla je mojoj eni da nema smisla odravati me na ure ajima. Ali ona to nije povjerovala. Avionom su me prebacili u bolnicu Addenbrokes u Cambridgeu, gdje je kirurg imenom Roger Grey izveo traheotomiju. Ta mi je operacija spasila ivot, ali mi je oduzela glas. SUE: Ali govor vam je tada ionako ve! bio nejasan i bilo ga je teko razumjeti, zar ne? Zna$i da bi vas mo ! govora ionako s vremenom napustila? STEPHEN: Iako mi je glas bio nerazgovijetan i teko razumljiv, ljudi koji su mi bliski razumijevali su me. Seminare sam mogao odravati uz pomo ! tuma$a, a mogao sam i diktirati znanstvene radove. Ali neko vrijeme poslije operacije bio sam uniten. Mislio sam da, ne vrati li mi se glas, nema smisla nastaviti tako dalje.

Po e za pusti otok 171 SUE: A onda je jedan kalifornijski stru$njak za ra$unala $ itao o vaoj nevolji i poslao vam glas. Kako radi? STEPHEN: Ime mu je Walt Woltosz. Njegova je punica bolovala od iste bolesti kao ja, pa je on napisao ra$unalni program ne bi li joj pomogao komunicirati. Po zaslonu ide kursor. Kad se na e na opciji koju traite, uklju$ ite prekida$, glavom, ili pokretom o$iju, ili, u mom slu$aju, rukom. Tako birate rije$ i koje se ispisuju na donjem dijelu ekrana. Kad sloite to elite re!i, moete to poslati sintetizatoru govora ili spremiti na disk. SUE: Ali to je sporo. STEPHEN: Sporo je, oko deset puta sporije od normalnog govora. Ali sintetizator govora je znatno razgo-vjetniji nego to sam ja prije bio. Britanci opisuju njegov izgovor kao ameri$ki, a Amerikanci kau da je skandinavski ili irski. Dok mi se govor pogoravao, moja su mu se starija djeca prilago avala, ali najmla i sin, kojemu je u vrijeme moje traheotomije bilo samo est godina, nije me mogao razumjeti. Sada nema teko !a. To mi mnogo zna$i. SUE: Ali to tako er zna$ i da od svakoga tko vas intervjuira morate traiti pitanja znatno unaprijed i odgovarate tek kad ste spremni i gotovi, zar ne? STEPHEN: Za duge, snimljene emisije poput ove, pomae mi kad unaprijed doznam pitanja, pa ne moram troiti sate i sate vrpce za snimanje. To mi na neki na$ in daje vie vlasti. Ali zapravo radije odgovaram neposredno. Radim to poslije seminara i javnih predavanja.

172 Stephen W. Hawking SUE: Ali, kako kaete, taj proces zna$i da vi imate vlast i znam da vam je to prili$ no vano. Obitelj i prijatelji katkad vas opisuju tvrdoglavim ili tiranski raspoloenim. Priznajete li to? STEPHEN: Svakoga tko ima imalo samosvijesti ponekad zovu tvrdoglavim. Radije bih rekao da sam odlu$an. Da nisam prili$no odlu$an, ne bi me sada bilo ovdje. SUE: Jeste li oduvijek takvi? STEPHEN: Ja samo elim imati isti stupanj vlasti nad sobom kao drugi ljudi. Pre$esto invalidi podnose da njihovim ivotima upravljaju drugi. Nitko tjelesno zdrav ne bi to podnosio. SUE: 'ujmo vau drugu plo$u. STEPHEN: Brahmsov Violinski koncert. Bila je to prva LP plo $a koju sam kupio. Bilo je to 1957. godine i plo $ e na 33 okretaja u minuti upravo su se bile pojavile u Britaniji. Moj bi otac kupovanje gramofona ocijenio bezobzirnim uga anjem svojim slabostima, ali ja sam ga uvjerio da !u mo! i sklopiti gramofon od dijelova koje !u jeftino kupiti. Njemu se to kao Jorkircu svidjelo. Tanjur i poja$alo stavio sam u ku!ite nekoga starog gramofona na 78 okretaja. Da sam ga sa$uvao, danas bi bio vrlo vrijedan. Sagradivi taj gramofon, trebao sam neto to !e na njemu svirati. Kolega iz kole predloio mi je Brahmsov Violinski koncert, jer ga nitko od naeg drutva u koli nije imao na plo $i. Sje!am se da je stajao trideset i pet ilinga, to je tada bilo vrlo mnogo, pogotovo za mene. Cijene plo $a porasle su, ali su sada realno znatno nie.

Plo e za pusti otok 173 Kad sam tu plo $u prvi put $uo u prodavaonici, pomislio sam kako zvu$i prili$ no $udno i nisam ba bio siguran da mi se svi a, no imao sam dojam da moram re! i da mi se svi a. Me utim, s vremenom mi je po $eo mnogo zna $ iti. Pustio bih po $etak polaganog stavka. SUE: Jedan je stari ku! ni prijatelj rekao da je vaa obitelj u vrijeme vaeg djetinjstva bila, citiram: "vrlo intelektualna, vrlo pametna i vrlo ekscentri$ na." Kad se toga sjetite, mislite li da je to to $an opis? STEPHEN: Ne mogu re!i je li mi obitelj bila intelektualna, ali ni u kom slu$aju nismo imali dojam da smo ekscentri$ ni. Me utim, valjda smo mogli ostavljati takav dojam po mjerilima St. Albansa, koji je dok smo mi tamo ivjeli bio prili$no smireno mjesto. SUE: A otac vam je bio specijalist za tropske bolesti. STEPHEN: Moj je otac istraivao tropske bolesti. Prili$ no je $esto putovao u Afriku, gdje je na terenu ispitivao nove lijekove. SUE: Je li dakle na vas vie utjecala vaa mati, i, ako jest, kako biste opisali taj utjecaj? STEPHEN: Ne, rekao bih da je ve! i utjecaj bio o$ev. Ja sam se oblikovao prema njemu. Budu! i da je on bio znanstveni istraiva$, ja sam znanstvena istraivanja drao prirodnom stvari kojom bi se trebalo baviti kad od-raste. Jedina je razlika u tome to me nije privla $ ila medicina ni biologija, jer su mi se $inile nedovoljno egzaktnima i previe opisnima. Htio sam neto fundamen-talnije, a to sam naao u fizici.

174 Stephen W. Hawking SUE: Vaa je mati rekla da ste uvijek imali neto to je nazvala jakim smislom za $u enje. Rekla je: "Vidjelo se da bi ga zvijezde mogle privu! i." Sje!ate li se toga? STEPHEN: Sje!am se kako sam se jedne no!i kasno vra!ao iz Londona. U ono su vrijeme u pono ! gasili javnu rasvjetu ne bi li tako utedjeli. Vidio sam no!no nebo kako ga nikad prije nisam vidio i kako se preko njega iri Mlije$ na Staza. Na mom pustom otoku ne!e biti javne rasvjete pa bi mi pogled na zvijezde trebao biti dobar. SUE: O$ito ste kao dijete bili vrlo bistri, u igri ste sestri bili jak suparnik kod ku!e, ali u koli ste znali biti gotovo zadnji u razredu, a da vam je to bilo potpuno svejedno, zar ne? STEPHEN: To je bilo prve godine u St. Albansu. Ali moram re! i da je to bio vrlo bistar razred i da sam na ispitima bio znatno bolji nego u razrednoj nastavi. Bio sam siguran da mogu biti dobar to to sam bio na dnu razreda bila je stvar moga rukopisa i op!e neurednosti. SUE: Plo$a broj tri? STEPHEN: Kad sam bio student na Oxfordu, $ itao sam roman Aldousa Huxleya Kontrapunkt. Taj je roman zamiljen kao slika tridesetih godina i ima golem broj likova. Mnogi su prili$ no papirnati, ali ima tamo jedan koji je znatno ljudskiji i koji je o$ito uobli$en prema samome Huxleyu. Taj je $ovjek ubio vo u britanskih faista, lik stvoren prema sir Oswaldu Mosleyu. Zatim je obavijestio Partiju da je to u$inio i stavio gramofonske plo $e Beethovenova Guda$kog kvarteta op. 132. Usred tre!eg stavka otvorio je vrata i faisti su ga ubili.

Plo e za pusti oluk

175

To je doista vrlo lo roman, no Huxley je dobro izabrao glazbu. Kad bih znao da dolazi plimni val koji !e preplaviti moj pusti otok, pustio bih tre! i stavak toga kvarteta. SUE: Ili ste na Oxford, na University College, u$iti matematiku i fiziku, gdje ste prema svojim vlastitim prora$unima, radili prosje$ no jedan sat dnevno. Ali, sude ! i po onome to sam $ itala, mora se re! i da ste veslali, pili pivo i s dosta zadovoljstva zbijali ale s ljudima. U $emu je bila stvar? Zato vas se nije moglo natjerati na rad? STEPHEN: Bio je to kraj pedesetih i ve! ina mladih ljudi bila je razo $arana onim to se nazivalo poretkom. ' inilo se da se nemamo $ emu nadati nego samo stjecanju i novom stjecanju. Konzervativci su upravo bili postigli svoju tre!u uzastopnu izbornu pobjedu s parolom: "Nikad vam nije bilo tako dobro." Meni i ve! ini mojih suvremenika ivot je bio dosadan. SUE: A ipak ste uspijevali u nekoliko sati rijeiti probleme koje vai kolege nisu uspijevali rijeiti u mnogo tjedana. Oni su o$ito bili svjesni, sude!i prema onome to su poslije govorili, da ste vi iznimno nadareni. to mislite, jeste li bili toga svjesni? STEPHEN: Fizika je na Oxfordu bila smijeno laka. Moglo se pro!i i ne poha aju!i predavanja; bilo je dovoljno nekoliko vjebi i konzultacija tjedno. Nije se moralo pamtiti mnogo $injenica, nego samo nekoliko jednadbi. SUE: U Oxfordu ste, zar ne, prvi put primijetili da vam ruke i noge ne rade ba ono to od njih o $ekujete. Kako ste to tada sami sebi tuma$ ili?

176 Stephen W. Hawking STEPHEN: Zapravo je prvo to sam primijetio bilo da ne mogu kako treba veslati na pari!e. Zatim mi se dogodio gadan pad niz stube koje vode iz sobe za mla e studente. Nakon toga pada otiao sam lije$niku, jer sam se zabrinuo da moda imam kakvo ote!enje mozga, no on je mislio da mi nije nita i rekao mi da smanjim pivo. Nakon zavrnog ispita na Oxfordu, preko ljeta sam otiao u Perziju. Kad sam se vratio, bio sam slabiji, no mislio sam da je uzrok tome to sam gadno pokvario eludac. SUE: A kada ste morali popustiti i priznati da neto doista nije u redu i da morate zatraiti lije$ni$ku pomo !? STEPHEN: Ve! sam bio u Cambridgeu i za Boi! sam poao ku!i. Bilo je to vrlo hladne zime 1962 na 1963. Mati me nagovorila da se po em sklizati na jezero u St. Albansu, iako sam znao da nisam ba u formi za to. Pao sam i vrlo sam se teko digao. Majka je tada shvatila da neto nije u redu. Odvela me obiteljskom lije$niku. SUE: A zatim, tri tjedna u bolnici, pa su vam priop!ili najgore? STEPHEN: U stvari, bila je to bolnica Barts u Londonu, jer je moj otac tamo radio. U njoj sam bio dva tjedna, na pretragama, ali nikad mi nisu doista rekli to nije u redu, osim da to nije multipla skleroza i da to nije tipi$an slu $aj. Nisu mi rekli kakvi su mi izgledi, ali ono to sam naga ao pokazalo mi je da su vrlo loi pa nisam ni htio pitati. SUE: I napokon su vam zapravo rekli da vam preo-staje samo nekoliko godina ivota. Zastanimo sada i po-sluajmo vau sljede!u plo $u.

Plo e za pusti otok 177 STEPHEN: Valkure, prvi $ in. I to je bila stara LP plo $a, s Melchiorom i Lehmannom. Izvorno je bila snimljena na 78 okreta jo prije rata i prenesena na LP ranih ezdesetih. Nakon to mi je 1963. dijagnosticirana bolest motornih neurona, okrenuo sam se Wagneru, koji je odgovarao mra$ nom i apokalipti$ nom raspoloenju u kojem sam bio. Na nesre!u, moj sintetizator govora nije jako u$en i izgovara ga s mekim W. Moram sricati V-A-R-G-N-E-R elim li da zazvu $ i otprilike kako treba. 'etiri opere iz ciklusa Ring Wagnerovo su najve!e djelo. Poao sam ih u Bayreuth pogledati sa svojom sestrom Philippom 1964. godine. Ring tada nisam dobro poznavao a Valkure, druga opera u ciklusu, ostavila je na mene dubok dojam. Bila je to produkcija Wolfganga Wag-nera, a pozornica je bila gotovo potpuno tamna. To je ljubavna pri$ a o blizancima, Siegmundu i Sieglinde, koji su u djetinjstvu bili razdvojeni. Ponovo se susre!u kad se Siegmund skloni u ku!u Hundinga, Sieglindina mua i svoga neprijatelja. Izabrao sam dio gdje Sieglinde pri$a o svojoj prisilnoj udaji za Hundinga. Usred slavlja, u dvoranu ulazi starac. Orkestar svira motiv Valhalle, jednu od najplemenitijih tema Ringa, jer on je Wotan, vo a bogova i otac Siegmunda i Sieglinde. On zabija ma$ u deblo nekoga stabla. Ma$ je namijenjen Siegmundu. Na kraju toga $ina Siegmund ga izvla$ i i njih dvoje bjee u umu. SUE: ' itaju ! i o vama, Stephen, gotovo kao da se sti$e dojam kako vas je smrtna presuda koja vam je re$ena, da ! ete ivjeti samo jo dvije-tri godine, probudila, ili ako vam se to vie svi a, da vas je natjerala da se koncentrirate na ivot. STEPHEN: Prvi joj je u$inak bio da me potitila. 'inilo se da mi prili$ no brzo postaje sve gore. ' inilo se da

178 nema smisla nastaviti raditi na doktoratu, jer nisam znao ho ! u li poivjeti da ga zavrim. Ali zatim su se stvari po $ele popravljati. Bolest je napredovala sporije i po $eo sam napredovati u radu, pogotovo u dokazivanju da je svemir morao po$eti Velikim praskom. SUE: U jednom ste intervjuu $ak izjavili kako mislite da ste sada sretniji nego prije no to ste se razboljeli. STEPHEN: Svakako sam sada sretniji. Prije nego to sam dobio bolest motornih neurona, bilo mi je dosta ivota. Ali vjerojatnost brze smrti natjerala me da shvatim kako ivot vrijedi ivjeti. Mnogo je toga to se moe u$ initi, toliko toga to svatko moe u$initi. Imam stvaran dojam postignu!a da sam, unato $ svojoj bolesti, dao skroman, ali primjetan doprinos ljudskom znanju. Naravno, imao sam sre! e, ali svatko moe neto posti! i, ako se samo potrudi. SUE: Biste li poli tako daleko da kaete kako da nije bilo bolesti motornih neurona moda ne biste postigli sve to ste postigli, ili je to pretjerano pojednostavljenje? STEPHEN: Ne, ne bih rekao da je bolest motornih neurona ikome dala ikakvu prednost. Ali meni je bila manja smetnja nego drugima, jer me nije sprije$ ila da radim ono to sam htio, a to je pokuati shvatiti kako je ure en svemir. SUE: Druga vaa inspiracija dok ste se pokuavali sna!i s bole!u, bila je mlada ena imenom Jane Wilde, s kojom ste se upoznali na jednom domjenku, zaljubili i poslije oenili. Koliki dio svoga uspjeha mislite da dugujete njoj, Jane?

Plo o za pusti otok 179 STEPHEN: Sigurno je da mi to ne bi uspjelo bez nje. To to sam s njom bio zaru$en, podiglo me iz gliba malodunosti u kojem sam se nalazio. A ako smo se htjeli vjen$ ati, morao sam na ! i posao i doktorirati. Po $eo sam se truditi i otkrio da mi se to svi a. Dok mi se stanje pogoravalo, Jane se za mene brinula sama. U toj fazi nitko se nije nudio da nam pomogne, a mi si dakako nismo mogli priutiti pla!anje pomo !i. SUE: A zajedno ste prkosili lije$nicima, ne samo tako to ste nastavili ivjeti, nego i time to ste imali djecu. Dobili ste Roberta 1967., Lucy 1970., pa Timothyja 1979. Koliko je to okiralo lije$nike? STEPHEN: Lije$nik koji mi je bolest dijagnosticirao zapravo je digao ruke od mene. Mislio je da se nita ne moe u$ initi. Nakon po $etne dijagnoze nisam ga vie vidio. Zapravo je moj otac postao mojim lije$ nikom i njemu sam se obratio za savjet. Rekao mi je kako nema podataka da bi ta bolest bila nasljedna. Jane se uspijevala brinuti za mene i dvoje djece. Tek kad smo 1974. godine otili u Kaliforniju, morali smo primiti vanjsku pomo !, najprije studenta koji je ivio s nama, a poslije medicinske sestre. SUE: Ali sada vi i Jane vie niste zajedno. STEPHEN: Nakon traheotomije postala mi je nuna njega dvadeset i $etiri sata na dan. To je naem braku postajalo sve ve! im i ve! im optere!enjem. S vremenom sam se odselio, pa sada ivim u novom stanu u Cambrid-geu. Sada smo razdvojeni. SUE: 'ujmo jo glazbe.

180 STEPHEN: The Beatles, "Please Please Me". Nakon moja prva $etiri prili$ no ozbiljna izbora, trebalo bi mi neto oputanja. Meni i mnogima drugima Beatlesi su doli kao dobrodoao svje vjetar u prili$no ustajalu i bo-leljivu pop-scenu. Obi$no sam nedjeljom nave$er sluao top twenty na Radio Luxemburgu. SUE: Bez obzira na sve po$asti kojima obasipaju vas, Stephena Hawkinga a morala bih tu posebno spomenuti da ste lukasovski profesor matematike na Cambrid-geu, na katedri Isaaca Newtona odlu$ ili ste napisati popularnu knjigu o svom radu iz, mislim, vrlo jednostavnog razloga. Trebao vam je novac. STEPHEN: Iako sam mislio da bih na popularnoj knjizi mogao zaraditi pristojnu svotu, glavni razlog zato sam napisao Kratku povijest vremena bio je to sam u tome uivao. Bio sam ushi!en otkri!ima postignutim posljednjih dvadeset i pet godina i htio sam ih priop!iti ljudima. Nisam o $ekivao da !e posti!i takav uspjeh. SUE: A doista je sruila sve rekorde i dola u Guin-nesovu knjigu rekorda kao knjiga koja je najdue bila na listi uspjenica i jo je tamo. 'ini se da nitko i ne zna koliko je primjeraka prodano irom svijeta, ali svakako ih je vie od deset milijuna. Ljudi je o $ito kupuju, ali stalno se ponavlja jedno pitanje: 'itaju li je? STEPHEN: Znam da je Bernard Levin zapeo na dvadeset i devetoj stranici, ali i mnoge koji su doli dalje. Svugdje u svijetu ljudi mi prilaze i govore koliko su u njoj uivali. Moda nisu pro$ itali do kraja i shvatili sve to su pro$itali. Ali shvatili su da ivimo u svemiru kojim upravljaju racionalni zakoni koje moemo otkriti i shvatiti.

Plo e za pusti otok 181 SUE: Pozornost javnosti prve su privukle crne jame i one su potakle obnovljeno zanimanje javnosti za kozmologiju. Jeste li gledali sve one Zvjezdane staze, "hrabro po !i kamo nikad nijedan $ovjek nikad nije poao?" i tako dalje, i, ako jeste, jeste li u njima uivali? STEPHEN: Kao tinejder, $ itao sam mnogo znanstvene fantastike. Ali sada kada i sam radim na tom podru$ju, najve! i mi se dio znanstvene fantastike $ ini pretjerano pojednostavljenim. Lako je pisati o hiperprostornom pogonu ili o prijenosu ljudi zrakama, kad to ne morate uklopiti u cjelovitu sliku. Stvarna je znanost znatno uzbudljivija, jer se ona doista negdje doga a. Pisci znanstvene fantastike nisu opisivali crne jame sve dok ih znanstvenici nisu smislili. A sada imamo jasne podatke o ve!em broju crnih jama. SUE: to bi vam se dogodilo kad biste upali u crnu jamu? STEPHEN: Tko god $ita znanstvenu fantastiku znade to se doga a kad upadnete u crnu jamu. Sfaira vas u rezance. Ali jo je zanimljivije to to crne jame nisu potpuno crne. Stalno i jednoli$ no isputaju $ estice i zra$enja. Tako crna jama polako hlapi, ali ne zna se to poslije bude s crnom jamom i njezinim sadrajem. To je uzbudljivo podru$je istraivanja, no pisci znanstvene fantastike jo nisu uhvatili korak s tim. SUE: A to zra$enje koje spominjete zove se, naravno, Hawkingovo zra$enje. Vi niste otkrili crne jame, no nastavili ste otkri!em da nisu potpuno crne. A nije li vas i njihovo otkri!e navelo na ideju da po $nete poblie razmiljati o po $etku svemira.

182 Stephen W. Hawking STEPHEN: Uruavanje zvijezde u crnu jamu umnogome je obrnut proces od ekspanzije svemira. Zvijezda propada iz stanja prili$ no niske gusto!e u stanje visoke gusto !e. A svemir se iri iz stanja vrlo visoke gusto !e prema niim gusto !ama. Postoji jedna bitna razlika: mi smo izvan crne jame, ali smo unutar svemira. A za oboje je karakteristi$ no toplinsko zra$enje. SUE: Kaete da se ne zna to se dalje doga a s crnom jamom i njezinim sadrajem. Ali mislila sam da teorija kae kako se sve to nestane u crnoj jami, pa i astronaut, vremenom reciklira u oblik Hawkingove radijacije. STEPHEN: Energija astronautove mase reciklirat !e se kao zra$enje poslano iz crne jame. Ali sam astronaut, pa $ak ni $estice koje ga $ine, ne!e izi!i iz crne jame. Pitanje je, dakle, to !e se dogoditi s njima? Jesu li uniteni ili prelaze u drugi svemir? To je neto to bih jako volio znati, iako i ne pomiljam na to da sko $im u crnu jamu. SUE: Stephen, radite li vi po intuiciji odnosno, dolazite li do teorije tako to vam se ona svidi, pa se bacite na to da je dokaete? Ili se kao znanstvenik uvijek morate kretati logi$ no prema zaklju$ku, ne usu uju! i se pogoditi ga unaprijed? STEPHEN: U velikoj se mjeri oslanjam na intuiciju. Nastojim pogoditi rezultat, ali ga moram dokazati. U toj fazi $esto otkrijem da ono to sam pomislio nije to$no ili da je rije$ o ne$emu drugom, na to nisam ni pomislio. Tako sam otkrio da crne jame nisu potpuno crne. Nastojao sam dokazati neto sasvim drugo. SUE: Jo glazbe.

Plo e za pusti otok 183 STEPHEN: Mozart mi je oduvijek bio jedan od najdraih. Napisao je nevjerojatno mnogo glazbe. Ove sam godine za pedeseti ro endan dobio njegova sabrana djela na CD-ima, vie od dvjesto sati. Jo se probijam kroz to. Jedno od najve! ih djela je Requiem. Mozart je umro prije dovretka Requiema, a iz fragmenata koje je Mozart ostavio dovrio ga je neki njegov u$enik. Uvod koji ! emo $uti jedini je dio koji je Mozart potpuno sam napisao i orkestrirao. SUE: Jako pojednostavljeno re$eno, a, Stephen, nadam se da !ete mi to oprostiti, vi ste nekad vjerovali, kako sam ja to shvatila, da je postojao trenutak nastanka, Veliki prasak, ali vie ne vjerujete da je bilo tako. Vjerujete da nije bilo po $etka i da nema kraja, da je svemir zaokruen u samome sebi. Zna$i li to da nije bilo $ina stvaranja i da dakle nema mjesta za Boga? STEPHEN: Da, doista ste pretjerano pojednostavnili. Ja jo uvijek vjerujem da svemir ima po $etak u stvarnom vremenu, u Velikom prasku. Ali postoji i drugo vrijeme, imaginarno vrijeme, koje je okomito na realno vrijeme i u kojem svemir nema ni po $etka ni kraja. To bi zna$ilo da je na$ in kako je svemir nastao odre en fizikalnim zakonima. Ne bismo morali re! i da je Bog odlu $ io pokrenuti svemir na neki proizvoljan na $ in koji mi ne bismo bili u stanju razumjeti. Teorija nita ne kae o Bojem postojanju ili nepostojanju samo da On ne postupa samovoljno. SUE: Ali kako, ako je mogu!e da Boga nema, tuma$ ite sve ono to je neobjanjivo znano!u: ljubav, vjera koju su ljudi imali i imaju u vas, pa i sama vaa inspiracija?

184 Stephen W. Hawking STEPHEN: Ljubav, vjera i moral pripadaju u fizici jednoj druk$ijoj kategoriji. Ne moete po zakonima fizike zaklju$ iti kako bi se trebalo ponaati. Ali moemo se nadati da logi$na misao kakva je nuna u matematici i fizici tako er navodi $ovjeka na moralno ponaanje. SUE: Ali mislim da mnogi dre kako ste se vi zapravo odijelili od Boga. Zna$i li to da to pori$ete? STEPHEN: Sve to je moj rad pokazao jest da ne morate re!i da je po$etak svemira bio Boji hir. Ali ostaje pitanje: Zato se svemir uop!e potrudio postojati? Ako ho !ete, moete Boga ozna$iti kao odgovor na to pitanje. SUE: 'ujmo plo $u broj sedam. STEPHEN: Jako volim operu. Pomiljao sam i da bih za svih osam plo $a mogao uzeti operu, u rasponu od Glucka i Mozarta preko Wagnera, do Verdija i Puccinija. Ali na kraju sam to srezao na dvije opere. Jedna je morala biti Wagner, a za drugu sam odlu$ io da bude Pucci-ni. Turandot je njegova daleko najve ! a opera, a opet, i on je umro ne dovrivi je. Dio koji sam izabrao je onaj gdje Turandot pri$a kako je neka princeza iz davne Kine oteta i kako su je Mongoli odveli. U znak osvete, Turandot !e svojim proscima postaviti tri pitanja. Ne odgovore li, bit !e pogubljeni. SUE: to vama zna$i Boi!? STEPHEN: Donekle je nalik na ameri$ki Dan zahvalnosti, vrijeme druenja s obitelji i zahvalnosti za sve u proloj godini. To je i vrijeme kada s nadom gleda u godinu koja dolazi i koju simbolizira dijete u talici.

Crno jame i djeteca-svemiri 185 SUE: A budimo materijalisti, kakve ste poklone zaeljeli ili ste sada tako imu!ni da imate sve. STEPHEN: Volim iznena enja. Ako neto trai, ne daje onome tko daje nikakvu slobodu ni priliku da pokrene matu. Ali nije mi krivo ako se zna da volim punjene $okoladne bombone. SUE: Vi ste, Stephen, dosad poivjeli trideset godina vie nego to su vam predvi ali. Otac ste djeci za koju su vam rekli da ih ne moete imati, napisali ste uspjenu knjigu, naglavce ste preokrenuli uvrijeena vjerovanja o vremenu i prostoru. to jo kanite prije odlaska s ovog planeta? STEPHEN: Sve je to mogu ! e samo zato to sam imao sre!e da sam dobio mnogo pomo! i. Drago mi je to sam uspio posti! i, ali ima jo mnogo toga to bih htio u$ initi prije nego umrem. Ne govorim o privatnom ivotu, nego znanstvenom. Rado bih znao kako spojiti gravitaciju s kvantnom mehanikom i ostalim prirodnim silama. Posebice elim znati to se doga a s crnom jamom kad ispari. SUE: A sada zadnja plo $a. STEPHEN: Ovo !ete vi morati izgovoriti. Moj je sin-tetizator govora ameri$ ki i beznadan je u francuskom. To Edith Piaf pjeva "Je ne regrette rien". To otprilike zaokruuje moj ivot. SUE: A sada, Stephen, kad biste sa sobom mogli ponijeti samo jednu od ovih osam plo $a, koja bi to bila?

186 Stephen W. Hawking

STEPHEN: Morao bi to biti Mozartov Requiem. Mo gao bih ga sluati dok god se ne potroe baterije mog CD Walkmana. . SUE: A knjiga? Naravno, cjelokupna Shakespeareo-va djela i Biblija ve! vas $ekaju. STEPHEN: Mislim da !u ponijeti Middlemarch Ge-orgea Eliota. Netko je, mislim da je to bila Virginia Wo-olf, rekao da je to knjiga za odrasle. Nisam siguran da sam ve! odrasao, ali pokuat !u. SUE: A luksuzni predmet? STEPHEN: Zamolio bih za veliku zalihu creme bru-lee. Za mene je to simbol luksuza. SUE: Dakle ne punjeni $okoladni bomboni, nego velika zaliha karamelne kreme. Bio je ovo dr. Stephen Hawking; hvala vam to ste nam omogu!ili da $ujemo vae plo $e za pusti otok i sretan vam Boi!. STEPHEN: Hvala vama to ste me izabrali. Sa svoga pustog otoka svima vam elim sretan Boi!. Kladim se da je kod mene vrijeme ljepe nego u vas.