RIJEKA BEZ UA

3. oujka 1955.
Draga Jelena Aleksandrovna i dragi Nikolaje Ivanoviu!
aljem vam zagonetku: pogodite ta je ovo i gdje je? Na prozorima su reetke
(istina, samo na prvom katu, protiv lopova, a i te su ukrasne nalik na zrake
koje se pruaju iz jednog kuta; nema ni brnjica!). Po sobama su leajevi s
posteljinom. Na svakom leaju uplaen, jadan ovjek. Izjutra obrok kruha,
eera,, aja (protupropisno je ve i to to imamo doruak). Ujutro je zlokobna
tiina, nitko ni s kim ne razgovara, ali zato predvee postaje buno i naveliko
i ivahno se raspravlja. Svaamo se oko toga hoemo li otvoriti ili zatvoriti
prozori, koga eka bolja a koga loija sudbina i koliko ima opeka u
samarkandskoj damiji. Preko dana nas 'vade' jednog po jednog radi razgovora
sa slubenim osobama, radi formalnosti ili sastanaka s rodbinom. ah, knjige.
Donose i pakete, a oni koji ih dobiju preprtljavaju ih amo--tamo. Netko dobiva i
dopunski obrok, ali to ovaj put nisu cinkaro-i (to mogu pouzdano tvrditi zato
to ga i ja dobivam). Nekada vre pretrese, oduzimaju osobne stvari, treba ih
skrivati, kao to se-treba i boriti, za pravo da se smije proetati. Kupanje je
najvei dogaaj, ali u isto vrijeme i nevolja: hoe li biti voda topla i hoe li
je biti dosta? Kakvo e rublje dobiti? Nema nita sm jesni je nego kad se
pojavi neki novajlija i pone postavljati najbesmisle--nija .pitanja i ne
slutei to ga zapravo eka ...
Onda, jeste li pogodili? ... Naravno, rei ete da sam pretjerao: otkud u
kaznionici posteljina? A ako je istrani zatvor, gdje su onda nona
presluavanja? Kako slutim da e ovo pismo prouiti na poti u U-Tereku, ne
uputam se u daljnje analogije.
Tako sam vam ja proivotario u Odjelu za rak ve pet sedmica. Ponekad mi se ini
da sam se vratio nekadanjem ivotu, kome vie nee biti kraja. Najmunije je
to u leati ovdje neodreeno vrijeme, sve do prekomande. (A od uprave sam
dobio dozvolu samo na tri sedmice, taj sam rok zapravo ve produio i mogli bi
me suditi kao bjegunca.) Uope mi ne govore kada e me pustiti.
217
i nita mi ne obeavaju. Po svojim profesionalnim obavezama oito moraju
iscijediti iz bolesnika sve to se dade iscijediti i otpustiti ga istom kad mu
krv posve presahne.
Da ujete kakav je rezultat: ono poboljanje, koje ste vi u prolom pismu
nazvali 'euforikim stanjem', koje me je obuzimalo u prvim danima poslije
dvosedminog lijeenja kada sam se naprosto sav sretan vraao u ivot sve je
to sad prolost, tome vie nema ni traga. Silno mi je ao to nisam onda uporno
traio da me puste. Sve to je bilo korisno u mome lijeenju sad je gotovo,
poinje samo tetno.
Opijaju me rendgenskim zrakama dva puta dnevno, svaki put po dvadeset minuta ili
tri stotine 'r' i sada vie ne.osjeam bolove u kojima sam napustio U-Terek,
ali sam upoznao muninu. Dragi moji, da vi znate kako je gadna munina od
redngena (a moda je izazivaju injekcije, to ide jedno s drugim)! Razdire mi
prsa i traje sate i sate! Prestao sam naravno puiti i to je nekako dolo samo
od sebe. Osjeam se uasno: ne mogu se etati, ne mogu sjedjeti, pronaao sam
jedan jedini ugodan poloaj (u tom poloaju vam i piem ovo pismo i zbog toga
piem olovkom i ovako neravno): nemam jastuka, leim nauznak, noge sam malo
podigao a glava mi ak visi s kreveta. Kad me pozovu na zraenje i kad uem u
kabinet gdje ionako snaan zadah rendgena, naprosto me je strah da ne ponem
povraati. Tu muninu donekle ublauju slani krastavci i usoljeni kupus, ali ni
u bolnici ni u cijelom bolnikom naselju ne moe ih naravno dobiti a napolje
bolesnike ne putaju. 'Neka vam', vele, 'donesu roaci!' Roaci! ... Nai roaci
"u krasnojarskoj tajgi tre unaokolo na etiri noge, to se bar zna! I to onda
preostaje jadnome zatvoreniku? Obujem cipele, stegnem enski ogrta vojnikim
remenom i oduljam se do onoga mjesta gdje je bolniki zid napola sruen.
Prepentram se, preeni eljezniku prugu i za pet minuta sam na trnici. Ni u
uliicama okotrnice, ni na samoj trnici nitko se ne udi niti smije mojoj
vanjtini. Vidim u tome duhovno zdravlje naeg naroda koji se navikao na sve. Po
trnici neko vrijeme hodam i mrzovoljno se cjen-kam, onako kako to umiju
zacijelo samo politiki kanjenici. (Kad vidim masnu bjelkastoutu koko,
prezirno u rei: 'I koliko ti trai tetie za to tvoje tuberkulozno pile?'
Moete misliti koliko imam rubalja, i kako da doem do njih ... Djed mi je
govorio: 'Kopjejka uva rubalj, a rubalj uva glavu.' Imao sam pametna djeda.)
Krastavci su mi jedini spas. Tek koji se u poetku lijeenja odjednom vratio,
sad ve nestaje. Isprva sam ak i debljao, od rendgena, ali sada mravim. Glava
mi je teka i jednom mi se poteno vrtjelo. Istina, pola tumora je nestalo, rub
mu je meki, jedva da ga mogu napipati. Ali dotle propada krv, hrane me
specijalnim lijekovima koji bi trebalo da poveaju broj leukocita (uz put se
mora neto i pokvariti!) i spremaju se, da bi izazvali 'provokaciju leukocita'
(tako to oni zovu, lijepa li jezika!) da mi daju i ... mlijene injekcije! E, to
je zbilja pravi barbarluk! Pa onda mi radije dajte alicu svjea mlijeka! Ni za
ivu glavu neu primiti te injekcije.
218
Prijete se jo da e mi davati transfuziju krvi. I to u odbiti. Jedino e me
spasiti to mi je grupa krvi broj 1, koju rijetko dobivaju.
Uope su moji odnosi sa efom Odjela vrlo napeti, posvadimo se pri svakom
susretu. efica je vrlo zadrta ena. Posljednji put me je pipala po grudima i
tvrdila da 'nema reakcije na svnoestro-lum', da izbjegavam injekcije i da je
varam. Prirodno je da sam se raestio (iako je zapravo zbilja i varam).
A s lijenicom terapeutom tee mi je biti tako tvrdoglav znate zato? Zato to
je ona vrlo obazriva. (Vi ste mi, Nikolaje Iva-noviu, jednom pokuali objasniti
znaenje izraza: 'njena rije kosti lomi'. Prisjetite me kad je to bilo, molim
vas.) Ne samo to nikada nee podviknuti na mene, nego se ne zna ni poteno na-
mrtiti. im mi prepie neto protiv moje volje, odmah obori pogled. I ja onda
poputam. Osim toga o nekim pojedinostima ne mogu s njom ni raspravljati: jo je
mlada, mlaa od mene i nekako mi je neugodno otvoreno ispitivati. Inae je ak i
ljepu-kasta, privlana ena. Tvrdila mi je da je udata, dobro se sjeam, ali
odjednom sam saznao da je toga mua izmislila. To to nije udata oito smatra za
ponienje, pa je zato i slagala.
kolniki je optereena, takoer nepokolebljivo vjeruje u prihvaene metode
lijeenja i ne mogu je natjerati da u njih posumnja. Uope, nikome ne pada na
pamet da o tim metodama poraz-govori sa mnom, nitko me ne smatra za razumna
sugovornika. Moram prislukivati razgovore lijenika, nasluivati, shvaati i
ono to nije reeno, truditi se da se dokopam medicinskih knjiga i da tako sam
sebi objasnim vlastito stanje.
Svejedno nikako da zakljuim: ta da radim, ta je za mene najbolje? esto me
pipaju ispod kljune kosti, i mene zanima kolika je mogunost da ondje upravo
otkriju metastaze? Zato me napajaju tim tisuama rendgenskih jedinica? Da li
zaista zbog toga da tumor ne pone ponovno rasti? Ili samo onako, za svaki
sluaj, iz peterostrukog ili deseterostrukog opreza kao pri gradnji mostova? Ili
samo da bi udovoljili bezosjeajnim, ravnodunim zahtjevima medicinske prakse,
kojih se ne mogu odrei da ne ostanu bez posla? Ali ja bih ipak mogao otii.
Mogao bih razbiti taj krug, samo kad bi mi rekli istinu! ... Ali oni nita ne
govore.
A ja zapravo i ne traim dug ivot! to bi i mogao od njega poeljeti? ... Ili
sam cijelo vrijeme ivio pod straarskom paskom, ili su me neprestano muili
bolovi sad bih htio da bar malko poivim i bez straara, i bez bolova, i bez
jednog i bez drugog to je sve o emu se usuujem matati. Nije meni ni do
Lenjingra-da, ni do Rio de Janeira, ja hou nae zabaeno selo, na kukavni U-
Terek. Ubrzo e ljeto, hou da to ljeto spavam pod zvijezdama na drvenom leaju
i da se, probudivi se nou, prema mjestu Labuda i Pegaza, dosjetim koliko je
sati. Eto, samo da mi je proivjeti to jedno jedino ljeto gledajui zvijezde i
da te zvijezde ne zasjenjuju logorski reflektori a poslije se vie ne moram ni
probuditi. Jest, htio bih jo, Nikolaje Ivanoviu, da se s vama (i s ukom,
naravno, i s Tobikom), kad oslabi omara, proetam stepskom stazom sve do rijeke
u i da na mjestu gdje je voda do ko-
219
ljena sjednem na pjeano dno, pustim noge u struju i tako dugo, dugo sjedim,
natjeui se u nepominosti s apljom na drugoj obali.
Naa u ne tee ni u kakvo more, ni u jezero, ni u kakvu veliku vodu. Rijeka
koja umire u pijesku! Rijeka koja nikamo ne utjee, koja je svoju najbolju vodu
i svoju najbolju snagu razdijelila tek onako uz put i sluajno prijateljima
zar to nije slika i prilika naih zatvorenikih ivota u kojima nam nije dano
bilo to uiniti, nego nam je sueno da neslavno usahnemo; sve nae najbolje i
jest taj tok gdje jo nismo presuili, i sve uspomene na nas mogu se skupiti u
dva dlana vode koje smo davali jedan drugome u obliku susreta, razgovora,
pomoi.
Rijeka koja nestaje u pijesku! A, eto, lijenici bi mi htjeli oduzeti i tu
posljednju tekuicu. Kojim pravom (njima ni ne pada na pamet da se sjete tog
prava) oni bez mene, a u moje ime, odluuju da nastave ili ponu takvo strano
lijeenje kao to je, na primjer, hormonoterapija. To je zapravo komadi
usijanog eljeza kojim te jedanput opre pa ostane invalid cijeloga ivota. I
kako to zvui svakidanje u svakidanjoj klinikoj praksi!
Ve sam se i prije pitao, a sad se osobito esto pitam: koja je ipak najvia
cijena ivota? Koliko moemo za nj platiti, a koliko je previe? U kolama djecu
pouavaju: 'Najvrednije to ima ovjek jest njegov ivot, dan mu je svega
jednom.' Znai da se treba poto-poto hvatati za taj ivot ... Mnogima od nas
logor je pomogao da zakljue kako su izdaja ili ubistvo dobrih i nemonih ljudi
previsoka cijena, via od vrijednosti naeg ivota. Ali to se tie
dodvoravanja, laskanja i laganja tu je miljenje u logoru ve bilo podijeljeno i
mnogi su govorili da je ta cijena prihvatljiva, a moda zbilja i jest. Ali
koliko stoji ovjeka ako, da bi sauvao ivot, mora rtvovati sve ono to tom
ivotu daje boju, miris i unosi u njega uzbuenje? ta vrijedi ivjeti samo s
probavnim sustavom, dinim organima, miiima i mozgom? ta vrijedi postati ivi
stroj? Nije li ta cijena malo previsoka? Ne zvui li podrugljivo? Treba li to
platiti? Nakon sedam godina vojske i sedam godina logora dva puta po sedam
godina, dva puta taj rok iz bajki ili biblije da se odrekne ak i sposobnosti
razlikovanja mukarca od ene? Nije li ta cijena odvie paprena?
Ne bih ni trenutak oklijevao i ve bih se odavno posvadio s njima i otputovao,
kad ne bih tako ostao bez njihove potvrde boginje Potvrde! a kako je samo
ona potrebna kanjeniku! Moda e sutra upravitelju ili pajkanu pasti na pamet
da me poalje jo tri stotine kilometara dublje u pustinju a ta e me potvrda
izvui: potreban mu je stalan lijeniki nadzor 'oprostite, molim vas lijepo,
graanine upravitelju!' Kako da se stari kanjenik odrekne lijenike potvrde?
To je nezamislivo.
Znai da se treba ponovo pretvarati, izvlaiti, varati, otezati a to mi je ve
dodijalo raditi cijeli ivot! (Uostalom, od tog silnog lukavstva hvata nas umor
i poinjemo grijeiti. Sam sam osobno zamutio s onim pismom laborantice iz Omska
koje sam traio da mi ga poaljete. Predao sam ga, zgrabili su ga, prisili uz
povijest bolesti, i kad je ve bilo kasno, shvatio sam da me je efica Odjela
nadmudrila: sad ona moe mirne due da mi daje hormonotera-piju, a da nije bilo
pisma, moda bi oklijevala.)
220
Da mi se vratiti u U-Terek, pa da tumor sluajno ne urodi negdje metastazama,
ja bih ga udesio korijenom s Isik-Kula. Ima neto dobro u snanom otrovu: otrov
nije neki tobonji nevini lijek, on se ne pretvara: ja sam otrov! uvaj se! Ili
ili! I ovjek bar zna u to se uputa.
Posljednjim pismom (putovalo je vrlo brzo, svega pet dana, a sva prijanja po
osam) vi ste me vrlo uzbudili: zar je mogue da se u naem kraju pojavila
geodetska ekspedicija? Kakvo bi to bilo veselje za mene da stanem za teodolit,
da bar godinicu dana radim kao ovjek! Bi li me uzeli u posao? Svakako bih morao
prelaziti odreene granice zatvorenikog podruja, a osim toga se ti poslovi
obavljaju vrlo tajnovito, uvijek je to bilo tako a ja sam kompromitiran
ovjek.
'Most Waterloo' i 'Rim, otvoreni grad', koje hvalite, ja sigurno nikad neu
vidjeti: u U-Tereku drugi put nee igrati, a ovdje, ako hou u kino, morao bih,
kad me otpuste iz bolnice, negdje prenoiti, ali samo gdje? Uostalom, tko zna da
ja neu i otpuzati iz bolnice?
Nudite se da mi dostavite koju paru. Hvala vam. Isprva sam htio odbiti: cijeli
ivot sam izbjegavao (i izbjegao) da budem u dugovima. Ali sam se prisjetio da
u poslije smrti ipak ostaviti neko nasljedstvo: moja bundica u U-Tereku je
ipak nekakva stvar od vrijednosti! A ono crno sukno koje je dugako dva metra i
slui kao pokriva? A pernati jastuk, dar Meljniukova? A tri sanduka od kojih
sam slupao krevet? A dvije tave? Logorska porcija? lica? I mali kabao! Ostatak
ogrjeva! Sjekira! Napokon i petrolejka! Ba sam bio lakouman to nisam sastavio
oporuku.
Znai, bit u vam zahvalan ako mi poaljete stotinu i pedeset rubalja (ne
vie!). Vau narudbu da pokuam nai hipermangana, sode i cimeta ozbiljno sam
shvatio. Prisjetite se i napiite mi to vam jo treba? Moda biste ipak ono
lagano glaalo? Ne ustruavajte se, ja u uiniti sve.
Iz vaeg meteorolokog izvjetaja, Nikolaje Ivanoviu, razabi-rem da je kod vas
jo prilino hladno, ni snijeg se nije otopio. A ovdje je ve takvo proljee da
je upravo udno i neshvatljivo.
Kad smo ve kod meteorolokog izvjetaja, pozdravite Inu trem ako je vidite.
Recite joj da ja ovdje esto nju ...
A moda je bolje da je i ne pozdravljate ...
Mue me neki neodreeni osjeaji i ne znam pravo to elim? to ja uope jo
imam prava poeljeti? Ali kad se sjetim nae velike utjeiteljke, nae velike
izreke: 'Bilo je i gore', odmah ivnem. Nisam ja taj koji e oboriti glavu! Jo
se ja mogu promigoljiti!
Jelena Aleksandrovna spominje da je u dvije veeri napisala deset pisama.
Pomislio sam kako se danas rijetko susree takvo suosjeanje i stalna panja
prema ljudima. Tko se danas tako sjea svojih dalekih i rtvuje im svako vee?
Meni je tako milo pisati vama dugaka pisma upravo zato to znam da ete ih
itati naglas, da ete ih preitavati, da ete svaku reenicu prouiti i da ete
na sve odgovoriti.
,
Da ste mi sretni i veseli, dragi moji prijatelji,
va
Oleg.
221
23
ZATO LOE IVJETI?
Petog oujka je osvanuo siv dan, sipila je hladna kiica a u bolesnikoj sobi je
bilo burno i promjenljivo: Demka se spremao da prijee u kirurki odjel jer je
bio juer potpisao pristanak na operaciju, a uz to su doveli i dvojicu
novajlija.
Prvi je novajlija dobio Demkin leaj u kutu, kraj vrata. Bijae to visok
ovjek ali vrlo pogrbljen, izvijenih lea, staraki svenula lica. Oi su mu bile
tako oteene, donji kapci su se toliko spustili da mu se okomiti oval, kakav
imaju svi ljudi, pretvorio u krunicu i u tom krugu bjeloonica je sjala
nezdravom crvenom bojom, a prsten arenice bio je boje svijetlog duhana i
takoer se inio veim nego to je obino zbog nisko sputenih kapaka. Reklo bi
se da je starac tim velikim okruglim oima promatrao sve nazone nekako otro i
uporno.
Demka je ve cijelu posljednju sedmicu bio izvan sebe: noga ga je bez prestanka
trgala i tipala, nije mogao vie ni spavati, niim se nije mogao baviti i jedva
se savladavao da ne vie i ne smeta susjede. Toliko ga je stislo da mu se noga
vie nije inila neophodna za ivot nego mu je bila nalik na prokleto breme
kojega se treba to jednostavnije i bre osloboditi. I ta operacija, koja mu se
prije mjesec dana inila kao kraj ivota, sad mu se priviala kao spas. Tako se,
eto, mijenjaju naa mjerila u ivotu.
Iako se Demka ve posavjetovao sa svima u sobi prije nego to je stavio potpis
na pristanak, on je i danas, spremajui zaveljaj i opratajui se, nastojao da
ga drugi umiruju i ponovo nagovaraju. Vadim je morao ponavljati sve ono to je
ve rekao: kako je Demka zapravo sretan to e se tako jeftino izvui i kako> bi
se on, Vadim, vrlo rado mijenjao s njim. Demka se ipak odupirao:
A kost, zamislite, pile pilom! Jednostavno pile, kao gredu. Kau da to
osjea pod bilo kakvom narkozom.
Ali Vadim nije znao niti je elio da ga dugo tjei:
Pa ta smeta, nisi ti prvi, kad su izdrali drugi, izdrat e i ti.
222
U ovome, kad i u svemu, on je bio pravedan i objektivan: nije ni za sebe traio
utjehu, niti bi je prihvatio. U svakoj utjehi. bilo je neto ljigavo,
religiozno.
Vadim je bio jednako pribran, ponosan i uljudan kao i za prvih dana koje je
ovdje proveo, samo je nestalo opaljene boje-njegova lica, koju je sad zamijenilo
utilo i neto ee su mu drhtale usnice od bola a elo mu se skupljalo od
srdbe ili nedoumice. Dok je jo govorio da mu ostaje svega osam mjeseci, a ipak
jo jahao, letio u Moskvu, sastao se s ernogorodcevom,. on je zapravo bio
uvjeren da e se izvui. Ali sad je ve proleao mjesec dana jedan mjesec od
onih osam, i to moda ne prvir nego ve trei ili etvrti mjesec. Svakog dana
sve ga je vie boljelo kad je hodao ve je bilo teko zamisliti da e uzjahati
konja i juriti po polju. Boljele su ga ve i prepone. Proitao je tri knjige od
onih est koje je bio donio sa sobom, ali vie nije bio onako siguran da se
rudaa moe pronai ispod vode odnosno da je to jedino vano na svijetu, pa
stoga vie nije onako marljivo itao, ni stavljao upitnike i usklinike. Vadim
je-uvijek smatrao da je ivot uspjean kad ti je dan prekratak da obavi posao.
Ali sad mu je dan bio nekako podugaak, a ivot sve krai. Popustile su opruge
njegove radne sposobnosti. Ujutro-se vie nije onako esto budio da bi u miru
itao nego je, tavie, ponekad naprosto leao, pokrivi se preko glave, i
padalo mu je na pamet da bi moda bilo jednostavnije predati se i klonuti nego
se boriti. Hvatala ga je muka od ovdanje beznaajne okoline, od glupavih
razgovora i, odriui se svog ishitrenog ponaanja, najradije bi poput zvijeri
zaurlao na gvozdenu stupicu:, Sluaj, dosta ale, putaj mi nogu!
Vadimova majka obila je etiri ugledne linosti, ali nije uspjela dobiti
koloidno zlato. Donijela je iz Rusije brezovu gubu, dogovorila se s bolnikom
sestrom da mu donosi rastvor svakoga dana, i opet se vratila u Moskvu da obija
pragove uglednika u potrazi za zlatom. Nije se mogla pomiriti s injenicom da
radioaktivno zlato negdje postoji a da e se sinu bez njega rairiti metastaze.
Demka prie Kostogutovu da mu kae posljednju rije ili da uje posljednju
rije. Kostogutov je leao koso na krevetu podigavi noge na ogradu a glava mu
je visila sa strunjae. Tako je bio obrnut u Demkinim oima a i on je Demku
vidio naopako. Pruio mu je ruku i tiho ga ispratio (bilo mu je ve teko glasno
govoriti jer ga je neto boljelo u pluima):
Ne trtari, Demka. Vidio sam da je stigao Lav Leonidovi. On e to brzo
urediti.
Je li? zanimalo je Demku. Vidio si ga svojim oima?
Jesam.
Ba dobro ... Ba dobro to sam dosada otezao.
Eto, tek to bi se u bolnikom hodniku pojavio taj klipan od kirurga, dugakih
ruku, to su mu padale uz tijelo, bolesnicima bi odmah porasla krila kao da im
je cijeli mjesec dana samo taj dugajlija nedostajao. Kad bi kirurge najprije
pokazivali bolesnicima da ih oni izaberu svi bi zacijelo ili na operaciju
Lavu
223.
-Leonidoviu. Lutao je ori-uvijek klinikom turobna izraza na licu, ali kad bi ga
i vidjeli turobna, bolesnici bi to tumaili tako to danas nije dan za
operacije.
Iako Demka nije imao nita protiv Jevgenije Ustinovne, iako je ta krhka
Jevgenija Ustinovna bila odlian kirurg, ipak e se Demka drugaije osjeati kad
legne pod one kosmate, majmunske ruke. Kako god ispadne, spasi li ga ili ne
spasi, sigurno nee pogrijeiti u to je Demka, tko zna zato, bio siguran.
U jednom kratkom razdoblju bolesnik postane blizak kirurgu, ali mu je tada
blii nego roenom ocu.
A je li on dobar kirurg? potmulo jeknu novajlija s biveg Demkinog
kreveta, u koga su oi bile onako podbule. inilo se kao da je nekako zateen,
izgubljen. Bilo mu je hladno i ak je u sobi preko pidame navukao ogrta od
parheta, koji nije opasao; i taj se stari ogledavao kao da ga je netko u
samotnoj kui iznenada probudio lupom o vrata, usred noi, a on siao s kreveta
ne znajui ta se dogaa.
M-m-m-m! proguna Demka sve zadovoljniji, sve zanosnije kao da je ve bar
pola operacije preturio. Lavina! Majstor i pol! Hoete li i vi na operaciju?
to vi imate?
Isto to kratko odvrati novajlija kao da nije uo cijelo pitanje. Na njegovu
licu nije bilo traga Demkinog olakanja, njegove krupne okrugle oi koje su
netremice motrile oko sebe nisu se promijenile inilo se da as prodorno pilje
a as da nita ne vide.
Demka je iziao, novajliju su smjestili, sjeo je na krevet, naslonio se na zid i
opet se utke zapiljio svojim krupnim oima. Zapravo nije pomicao oi, nego bi
ih naprosto upro u pojedinog bolesnika i dugo ga motrio. Tada bi okrenuo cijelu
glavu i zagledao se u drugoga. Ili ak mimo njega. Ne bi se pomaknuo ni kad bi
to unulo ili se pokrenulo u sobi. Nije govorio, nije odgovarao, nije
zapitkivao. Proao je ve cio sat a iz njega su jedino iscijedili da je iz
Fergane. I od sestre su saznali da se zove u-lubin.
Bio je to pravi uk, tako je Rusanov je odmah poznao te okrugle oi koje
nepomino i uporno bulje u druge. Ne samo to je inae bilo tuno u bolesnikoj
sobi, nego je jo trebalo da upadne i taj uk. Turobno je piljio u Rusanova i to
tako dugo da je Rusanovu postalo neugodno. Buljio je tako u sve njih redom, ba
kao da su mu neto skrivili. Sada njihov bolesniki ivot vie nije mogao tei
onim uhodanim, neusiljenim tokom.
Pavel Nikolajevi bio je dobio juer dvanaestu injekciju. Ve se priviknuo na
injekcije, podnosio ih je bez bunila, ali su ga poele muiti glavobolje i
slabost. to je glavno, postalo je jasno da mu smrt ne prijeti sve je to bila
samo obiteljska panika. Tumor se smanjio napola a onaj ostatak na vratu smekao
se i, premda mu je smetao, glava se sada ve mnogo lake okretala. Prema tome,
muila ga je jedino ta slabost. Ali slabost se ipak moe podnijeti, ima ak
neto ugodno u tome: lei, lei, ita Aganjok i Krokodil, pije sredstva
za jaanje, bira hranu; da mu je jo porazgovoriti s ugodnim ljudima i sluati
radio ali to e kad se vrati kui. Ne bi ni pomiljao ni na to osim na tu
slabost da ga Doncova nije sve ee i vre svakog dana, ba
224
kao da ga pritie tapom, pipala pod pazuhom. Traila je neto, a kako je tu
ve leao mjesec dana, pogaao je to trai: drugu, novu oteklinu. Zvala ga je i
u kabinet gdje bi ga polegla na stol i opipavala mu prepone isto onako bolno ga
pritiui.
Da se nee moda preseliti? zabrinuto je pitao Pavel Nikolajevi. Sve ono
veselje zbog smanjenog tumora naglo bi splasnulo.
Zato vas i lijeimo da se to ne dogodi! stresla bi Don-cova glavom. Samo
jo morate primiti mnogo injekcija.
Koliko? Rusanova je hvatao uas.
Vidjet emo.
(Lijenici nikad ne govore odreeno.)
Poslije dvanaeste injekcije ve je bio vrlo slab, ve su vrtjeli glavom
gledajui analizu njegove krvi a koliko ih je jo trebalo izdrati? Ovako ili
onako, bolest je uzimala svoje. Otok je postajao manji, ali se svejedno nije
mogao radovati kako treba. Pavel Nikolajevi je turobno provodio dane i najvie
je leao. Sreom se smirio i Muktoder, prestao je galamiti i vrijeati, i sad
je postalo jasno da se ne pretvara i da je bolest stisnula i njega. Sve ee bi
spustio glavu s kreveta i dugo tako leao stisnutih oiju. A Pavel Nikolajevi
je uzimao prake protiv glavobolje, kvasio elo mokrom krpom i zatvarao oi
zaklanjajui ih od svjetla. Tako su sad leali jedan pokraj drugoga posve mirni
i nisu se svaali cijele sate i sate.
Dotle su nad irokim odmoritem u stubitu (odakle su odnijeli u mrtvanicu
onoga malog bolesnika koji je cijelo vrijeme cuclao kisik) objesili parolu
pravu parolu ispisanu, kako treba, bijelim slovima na dugakom crvenom platnu:
Bolesnici! Ne razgovarajte meusobno o svojim bolestima!
Naravno na takvom crvenom platnu i na tako uoljivom mjestu bilo bi mnogo bolje
izvjesiti jednu od onih oktobarskih ili prvomajskih parola, ali u ovom ovdanjem
ivotu bilo je vano i ovo upozorenje, te je Pavel Nikolajevi, oslanjajui se
na njega, ve vie puta branio bolesnicima da jedan drugoga mue razgovorima.
(Zapravo, gledajui s dravnih pozicija, bilo bi pravilnije da se svi bolesnici
od raka ne stavljaju u istu bolnicu, nego da ih razmjeste u vie bolnica, gdje
ne bi jedan drugoga plaili i gdje bi im se moglo lake lagati to bi bilo
mnogo humanije.)
U bolesnikoj sobi su se mijenjali ljudi ali nikada nije bilo veselih; svi su
bili utueni, srvani. Jedino se Ahmadan, koji je ve odbacio taku i ekao da
ga otpuste, cerio svojim bijelim zubima, ali nije uspijevao nikoga drugoga
razveseliti osim to je moda izazivao zavist.
Ali danas, odjednom, dva sata poslije dolaska mrgodnog novajlije, usred sivog,
tmurnog dana, kad su svi leali u posteljama a kroz stakla se jedva probijalo
neto svjetla, tako da su ve prije ruka htjeli upaliti elektrino svjetlo
valjda da to prije doe vee, tko e znati u sobu upade, pretiui sestru,
brzim, juna-nim korakom onizak i neobino ivahan ovjek, ak nije ni uao,
nego je uletio i to tako brzo kao da su ovdje ve bili postrojeni ljudi koji
ga dugo ekaju pa su umorni od ekanja. Zastao
15 Odjel za rak
225
je kao da se udi zato svi tako klonulo lee po krevetima. ak je zazvidao. I
progovorio je vrlo ivo, otro ih prekor avaj ui:
Hej, brao, ta ste se tako snudili? to ste noge podvili
premda oni i nisu bili spremni na susret s njim, on ih je pozdravio
poluvojnikom kretnjom, kao da raportira: ali, Mak-sim Petrovi! Moje
potovanje! Volj-no!
Na njegovu licu nije bilo ni traga onoj iznurenosti od raka, titrao je siguran
smijeak pun ivotne radosti tako da su mu neki uzvratili osmijeh, a meu
njima i Pavel Nikolajevi. Prvi put se, za cijeli mjesec dana, meu tim
nikogoviima pojavio jedan pravi ovjek.
Tako dakle hitro uoi, a da nikog nije pitao, svoj leaj i snano zabata
prema njemu. Bio je to bivi krevet Mursalimova, kraj kreveta Pavela
Nikolajevia; pridolica prie leaju sa strane Pavela Nikolajevia. Sjede na
krevet, zanjie se tako da zakri-pae opruge. Zakljui: Opruge vrijede
ezdeset posto. Puca prsluk primarijusu.
I htjede da se rastereti iako zapravo nije imao nita da odloi: u ruci nita
nije donio, u jednom depu mu je bila britva a u drugoj kutija, ali ne kutija
cigareta, nego gotovo posve novih igraih karata. On izvadi pil, zapucketa
njime meu prstima i, objeenjaki pogledavi Pavela Nikolajevia, upita:
Bacate li i vi?
Ponekad dobroudno prizna Pavel Nikolajevi.
Preferans?
Rijetko. ee duraka.
To nije igra strogo e ali. A stoss? Whind? Poker?
Ma kakvi! zbunjeno e Rusanov. Nisam stigao nauiti.
Nauit ete ovdje, gdje ete ako ne ovdje? ivnu ali.
Kao to se kae: ako ne zna, nauit emo te, ako nee, prisi-lit emo te.
I nasmije se. Nos mu je bio velik, mekan, rumen. Ali ba zbog toga nosa lice mu
se doimalo dobroudno, srdano, otvoreno.
Nema bolje igre od pokera! autoritativno izjavi on. Osobito kad se
blefira.
I, poto je u Pavelu Nikolajeviu ve vidio partnera, pogledom potrai jo
kojega. Ali nitko od nazonih nije mu ulijevao ba nikakve nade.
Ja hou, ja hou da nauim! prodere se Ahmadan iza lea.
Odlino pohvali ga ali. Potrai neto to bismo mogli postaviti
izmeu kreveta.
Ogledao se jo jednom, primijetio obamrli pogled ulubina, zapazio jo jednom
Uzbeka u ruiastu turbanu, kome su tanani brci visili kao da su nainjeni od
srebrne niti; a tada upravo ue Nela s kabliem i krpom da bi, opet u krivo
vrijeme, oprala pod.
O-ho! pohvali je odmah ali. Kakva djevojka i pol! uj, gdje si ti prije
bila? Mogli smo se nas dvoje provozati na ljuljaki.
Nela napui debele usnice; tako se ona osmjehivala:
Kao da je i sad kasno. Ali ti si bolestan, ta ti moe?
226
Na psu rana na psu i zarasla raportira ali. Da se ti mene moda ne
boji?
Glavno da si jo muko! zadirkivala ga je Nela.
Za tebe u biti, nemaj brige odsijee ali. Hajde, hajde malo bre. Poni
prati pod da ti vidimo zaelje.
Samo gledaj, nita ne kota dobroduno e Nela i, uda-rivi mokrom krpom
pod prvi krevet, nagnu se da opere pod.
Moda taj ovjek nije uope bolestan? Izvana nije bilo ni traga bolesti a lice
nije odavalo ni unutranjih bolova. Ili se on moda samo tako odravao snagom
volje pruajui drugima primjer kakva nikad nisu vidjeli u bolesnikoj sobi, ali
kakav jedino i smije resiti naeg dananjeg ovjeka? Pavel Nikolajevi je
zavidno motrio aloga.
A ta vi imate? zapitat e on tiho, u etiri oka.
Ja? lecnu se ali. Polipe!
to su polipi nitko od bolesnika nije tano znao ali je te polipe imalo mnogo
bolesnika.
Pa zar vas ne boli?
im me je zaboljelo, odmah sam doao. Hoete li ih odrezati? Samo izvolite,
zato da oteemo.
A gdje su vam? priupita Rusanov osjeajui sve vie potovanja.
Bit e u elucu bezbrino odvrati ali i opet se nasmija. U svakom
sluaju, eludac e rasparati. Odrezat e tri etvrtine.
On dlanom plotimice povue preko trbuha i zakilji.
Pa kako ete? zapanji se Rusanov.
Nema veze, prila-godit-u-se! Glavno da prima votku!
Vi se zbilja sjajno drite!
Dragi prijatelju zaklima ali dobroudnom glavom na kojoj se isticahu
iskrene oi i zarumenjeni, krupni nos. Da izdri, ne smije gubiti glavu, to
manje pria, to manje jada. To i tebi savjetujem.
Ahmadan je ve naao plou od furnira. Smjestio ju je izmeu kreveta Rusanova i
aloga i stajala je sasvim dobro.
Ovako je malo kulturnije veselio se Ahmadan.
Treba upaliti svjetlo zapovjedi ali. Upalili su svjetlo. Postalo je jo
vedrije. No, gdje nam je etvrti?
etvrti nikako da se nae.
Ne smeta, prvo vi nama objasnite.
Rusanov se vrlo raspoloio. Sjedio je spustivi noge na pod, kao zdrav ovjek.
Kad bi okretao glavu bol u vratu bila je mnogo manja nego prije. Kakva god bila
ta ploica od furnira, za nj je sad to bio kartaki stoli osvijetljen snanim,
veselim svjetlom sa stropa. Otri, jasni, veseli znaci crvenih i crnih boja
isticali su se na pokoenoj bijeloj povrini karata. Moda bi se zaista posve
oslobodio bolesti kad bi se prema njoj odnosio kao ali? emu se gristi? emu
se neprestano kinjiti mranim mislima?
Da priekamo jo? zapita i Ahmadan.
Evo-o ga ali je brzinom filmske trake proputao cijeli pil karata kroz
vine prste: nepotrebne je stavljao na stranu, ostale preda se. Igramo
kartama od devetke do asa. Boje su
227
po vrijednosti: trefovi, zatim herc, pa karo, napokon pik. Pokazao je
Ahmadanu sve boje. Jesi li shvatio?
Shvatio sam! odvrati Ahmadan neobino sretan. Savijajui pil i
pucketajui njime, Maksim Petrovi ga je
polako mijeao i dalje objanjavao:
Dijeli se po pet karata, ostale ostaju u talonu. Sad jo da nauite koliko
vrijede pojedine kombinacije. Evo ovako idu kombinacije: ovo je par. On pokae
par. Dva para. Kenta, to je pet karata u nizu. Evo ga. A ovo, ovo je tris. Ovo
ful...
Tko je tu ali? upitae s vrata.
Ja sam!
Doite na izlaz, dola vam je ena.
A jeste li vidjeli da li je donijela koaru?... Nema veze, brao, prekinut
emo.
I hitro, bezbrino poe prema izlazu.
U sobi utihnu. Svjetiljke su gorjele kao da je vee. Ahmadan se vratio na svoj
krevet. Nela se brzo pomicala kroz sobu otirui pod mokrom krpom, i svi su
morali podii noge na krevet.
Legao je i Pavel Nikolajevi. Osjeao je kako ga onaj uk iz svog kuta napadno
promatra; bio je to stalan i prijekoran pritisak na glavu sa strane. I da bi
olakao taj pritisak, on upita:
A ta je vama, drue?
Ali mrgodni starac ak ni uljudnom kretnjom ne doeka ovo pitanje, ba kao da se
na njega i ne odnosi. Okruglim ogromnim oima boje crvena duhana promatrao ga je
negdje mimo glave. Pavel Nikolajevi ne saeka odgovor nego poe prebirati
pokoe-ne karte. I tada istom odjeknu potmulo:
Isto.
Kako isto? Prostak jedan!... Sad ga Pavel Nikolajevi ne pogleda, nego se
naprosto izvali na lea i ostade tako leati i razmiljati.
Zanio ga je ali i njegove karte a zapravo je ekao novine. Danas je bio vrlo
znaajan datum. Neobino vaan datum koji moe mnogo ta objasniti. Trebat e
zato danas mnogo toga pogoditi iz novina i naslutiti budunost. A budunost
zemlje je i tvoja budunost. Hoe li cijele novine biti u alosnom okviru? Ili
samo prva stranica? Hoe li slika biti preko cijelog stupca ili samo na jednoj
etvrtini? I kakvi e izrazi biti u naslovima i u uvodniku? Poslije smjenjivanja
u veljai sve je ovo neobino vano. U poslu bi Pavel Nikolajevi moda jo to i
mogao od koga ispipati ali ovdje mu jedino preostaju novine.
Meu krevetima se gurala i ritala Nela, ne zastajui ni na jednom mjestu. A
posao joj je brzo odmicao, ve je bila pri kraju i odmatala sag.
I tako, vraajui se sa zraenja i oprezno povlaei bolesnu nogu, proe Vadim
po sagu trzajui usnicom od bolova.
On je nosio novine.
Pavel Nikolajevi ga zovne:
Vadime! Doite ovamo, sjednite.
Vadim stane, porazmisli, skrenu prema Rusanovu, sjede pridravajui nogavicu da
ga ne grebe.
Bilo je oito da je Vadim ve otvarao novine, vidjelo se po tome kako su
sloene. Ve kad ih je uzimao u ruke, Pavel Niko-
228
lajevi je primijetio da crnog okvira oko stranice nema, kao ni slike na prvom
stupcu. Ali kad je brzo poeo prelistavati stranice, odmiui sve dalje i dalje,
shvatio je da nema nigdje slike, nigdje crnog okvira nije mogue da nema ak
uope nikakva lanka?
Nema? Nema nita? upita on Vadima uplaeno, ne spominjui zapravo ega
nema.
On gotovo nije poznavao Vadima. Iako je Vadim bio lan partije, bio je jo vrlo
mlad. I nije bio na rukovodeem poloaju, nego uski specijalist u svojoj struci,
ta se sve njemu pomijealo u glavi, to je bilo nemogue pogoditi. Ali jednom je
silno obradovao Pavela Nikolajevia: govorili su u sobi o protjeranim
narodnostima i Vadim je, dignuvi glavu sa svoje geologije, pogledao Rusanova,
slegnuo ramenima i tiho mu rekao: Znai da je neto bilo. Kod nas se tek onako
nikoga ne protjeruje ...
U toj vrlo tanoj opasci Vadim se pokazao kao pametan i nepokolebiv ovjek.
ini se da se Pavel Nikolajevi zbilja nije prevario! Ovaj put nije trebalo
Vadimu objanjavati o emu je rije, on je ve i sam potraio to u novinama. I
pokazao je Rusanovu lanak u dnu stranice, koji on u uzbuenju nije ni
primijetio.
Obini lanak. Nimalo izdvojen. Bez slike. Naprosto obian lanak akademika. I
to lanak koji uope ne govori o drugoj obljetnici! Ne spominje tugu cijeloga
naroda! Ne spominje onoga koji je iv i vjeno e ivjeti! Naslov je samo:
Staljin i pitanja komunistike izgradnje.
Zar je to sve? Samo to: i pitanja? Samo ta pitanja? Izgradnje? Zato:
izgradnje? Tako se moe pisati o zatitnim umskim pojasevima! A gdje su ratne
pobjede? A gdje je filozofski genije? A gdje je korifej nauka? A gdje je ljubav
cijeloga naroda?
Kroz naoale, nabravi elo, Pavel Nikolajevi se tuno zagleda u crnpurasto
Vadimovo lice.
Kako je to mogue, je li? preko ramena oprezno pogleda Kostogutova. Oleg je
oito spavao. Oi mu bijahu zatvorene a glava mu je jednako onako visila. Jo
prije dva mjeseca, to je bilo prije dva mjeseca, je li tako, vi ete se sjetiti,
bila je to sedamdeset i peta godinjica... Tada je sve bilo kao neko: ogromna
slika! Ogroman naslov: Veliki nastavlja ... Je li tako? ... Je li tako?
Rusanova nije toliko uplaila opasnost, opasnost koja je iz svega toga izbijala
za one koji ostaju na ivotu, njega je zapekla nezahvalnost ba kao da su
pljuvali i gazili po njegovim zaslugama, po njegovu neokaljanom liku. Ako je
slava, koja je grmjela vjekovima, alosno presuila ve druge godine, ako su
Najvoljenijeg i Najmudrijeg, onoga koga su sluali tvoji najodluniji
rukovodioci i rukovodioci tvojih rukovodilaca, zbacili i zaboravili u nepuna
dvadeset i etiri mjeseca ta onda tebi preostaje? Gdje ti je oslonac? Kako
onda da ovjek ozdravi?
Vidite vrlo tiho ree Vadim formalno je nedavno zakljueno da vie ne
treba obiljeavati godinjice smrti, nego samo godinjice roenja. Ali, jasno,
sudei prema ovome lanku ...
On tuno zavrti glavom.
I on je bio nekako uvrijeen. Ponajprije radi svoga oca. Sjeao se koliko je
otac volio Staljina svakako mnogo vie nego
229
samoga sebe (za sebe otac u ivotu nije nikada nita traio). Pa ak i vie nego
Lenjina. A svakako vie nego enu i sinove. O obitelji bi ponekad govorio mirno
ili bi se alio, ali kad bi spomenuo Staljina, glas bi mu zadrhtao. Jedna
Staljinova slika visila je u njegovoj sobi, druga u blagovaonici, a trea u
djejoj sobi. Dok su rasli, djeaci su neprestano nad sobom promatrali te guste
obrve, guste brkove, nepokolebivo lice na kojemu, ini se, nikada ne bi bilo
mjesta za strah ni za lakoumnu radost, lice, iji se cijeli izraaj usredotoio
u bljesku barunasto crnih oiju. Svaki Stalji-nov govor prvo bi sam proitao, a
onda bi pojedina mjesta itao i djeci, objanjavao, pokazivao pojedine duboke
misli, odline izraze i divan ruski jezik. Neto kasnije, kad je otac ve umro a
Vadim odrastao, njemu se inilo da je jezik u tim govorima nekako upalj, da
misli nisu nimalo saete i da bi ih se moglo izrei mnogo krae, a da bi ih, u
ovako dugaku govoru, moglo biti vie. Tako mu se inilo, ali to naglas nikada
ne bi rekao. Samo mu se to inilo, ali pravi, cjeloviti osjeaj ispunjao bi ga
tek kad bi se sjetio ushita koji je upio jo u djetinjstvu.
Jo je bila svjea uspomena na dan velike smrti. Plakali su i starci, i
omladina, i djeca. Djevojke su se guile u suzama a mladii su brisali oi. Te
suze bijahu tako obilne da se inilo kao da nije umro jedan ovjek nego kao da
se zaljuljao cijeli svijet. inilo se da e se taj dan, sve ako ga ovjeanstvo
i preivi, zauvijek pamtiti kao najcrnji dan u godini.
A eto, ve o drugoj obljetnici nisu ak htjeli potroiti ni tiskarsku boju za
crni okvir. Nisu se sjetili obinih, toplih rijei: Prije dvije godine je umro
... Onaj s ijim su imenom na usnama, kao s posljednjom ovozemaljskom rijeju,
padali i ginuli vojnici u velikom ratu.
Ne samo zbog toga to su tako odgajali Vadima nego i ve to je to zahtijevao
svaki zdrav razum, njemu je bilo jasno da velikog pokojnika treba tovati. On je
bio jasna zvijezda, iz njega je izbijala sigurnost da sutranji dan nee sii s
dananjeg kolosijeka. On je uzvisio nauku, uzvisio uenjake, oslobodio ih
malograanskih misli o plai i o stanu. I samoj nauci bila je potrebna Njegova
nepokolebivost, Njegova postojanost: da nee doi ni do kakvih potresa, da nee
prisiliti uenjake da se raspre na sve strane, da napuste najkorisnije poslove
od opeg interesa kako bi se bavili sitnicama kao to su izgradnja drutva,
odgoj nerazvijenih ili uvjeravanje glupana.
Tuno je Vadim smjestio bolesnu nogu na leaj.
U taj as se vratio ali vrlo zadovoljan, s punom torbom namirnica. Stavljajui
ih na noni ormari s druge strane kreveta Rusanova, on se smjerno smjekao:
Posljednjih dana treba jesti! Jer kad budem imao samo crijeva, tko zna kako
e to ii!
Rusanov se nije mogao nagledati aloga; kakav je to optimist, ovjek i pol!
Marinirane rajice... redao je ali. Izvadio je jednu iz boce, pojeo i
zakiljio. Ah, kako su dobre... i teletina je tu. Sona je, nije prepeena.
Dotaknuo ju je prstom i liznuo. Zlatne enske ruke.
230
I tada utke, skrivajui je tijelom od ostalog dijela sobe, ali tako da je
Rusanov vidio, stavi na noni ormari bocu od pola litre. I namigne Rusanovu:
Znai vi ste iz ovog kraja ree Pavel Nikolajevi.
Ni-isam. Dolazim povremeno. Na slubena putovanja.
A ena vam je ovdje?
Ali Cali vie nije sluao, nego je odnio praznu torbu.
Kad se vratio, otvorio je ormari, zakiljio, naciljao, izvukao jo jednu
rajicu, progutao je i opet zatvorio ormari. Zavrtio je glavom od zadovoljstva.
Gdje smo ono stali? Nastavljamo.
Ahmadan je dotle pronaao etvrtog partnera, mladog Kaza-ha sa stubita, i dok
mu je vatreno tumaio na ruskom, pomaui se rukama, kako su nai Rusi tukli
Turke (on je sino svratio u drugi odjel i ondje gledao film Pad Plevne),
obojica su prili ovamo, stavili opet plou izmeu kreveta, i ali je, jo
veseliji, brzim spretnim rukama prevrtao karte i pokazivao im vrijednosti:
Dakle, ovo je ful, je li tako? To je kad ima tris od jednih, i par od
drugih. Jesi li shvatio, emee?
Ja nisam emek otpovrnu Ahmadan ne uvrijedivi se. emek sam bio prije
vojske.
U redu-u. Ovo je opet boja, kad ima svih pet iste boje... Zatim poker:
etiri iste karte, a peta bilo koja. Poker moe biti mali, to ti je niz u jednoj
boji, od devetke do kralja... Evo ga, ovako ... Ili ovako ... A jo vredniji je
veliki poker...
Nije im ba isprva bilo jasno, ali je Maksim Petrovi tvrdio da e u igri ve
postati jasno. to je najvanije, govorio je tako duevnim, vedrim glasom da se
Pavelu Nikolajeviu ugrijalo srce. Nije se nadao da e sresti tako simpatina,
tako srdana ovjeka -u obinoj pukoj bolnici! Sjeli su zajedno, kao prisni
drugarski kolektiv, i tako e prolaziti sati za satima, svaki dan bi tako mogli
sjediti i zato da se onda misli o bolesti? I o drugim nezgodama? Zato? Ima
pravo Maksim Petrovi!
Tek to je Rusanov htio napomenuti da nee igrati za novce dok ne naue igru
kako treba, kad se odjednom s vrata razlegnu:
Tko je tu Cali?
Ja sam.
Na izlaz, ena ti je dola!
K vragu, kurva jedna! dobroudno se naljuti Maksim Petrovi a lijepo sam
joj rekao: ne dolazi u subotu, doi u nedjelju. Ba je sad navalila! Oprostite,
brao ...
I opet se razvrgla igra, otiao je Maksim Petrovi a Ahmadan i Kazah su
pokupili karte da bi ponavljali i vjebali se.
I opet se Pavel Nikolajevi sjetio tumora i 5. oujka, i opet je iz kuta piljio
u njega uporni, zlokobni ukov pogled ili, kad bi okrenuo glavu, otvorene
Muktoderove oi. Muktoder uope vie nije spavao.
Kostogutov nije spavao ni onda kada su Rusanov i Vadim prelistavali novine i
aputali, uo je svaku rije ali namjerno nije otvarao oi. Zanimalo ga je ta
e oni rei, ta e rei Vadim. On vie nije morao ni otvoriti novine, sve mu je
bilo jasno. Opet je unutra tuklo. Tuklo je srce. Udaralo je srce o elina vrata
231
koja nikada nije trebalo otvoriti a sad su odjednom kripala! I nekako
drhtala! I prva ra padala je sa arki.
Kostogutov nikako nije shvaao ono to je uo od ljudi na slobodi: da su prije
dvije godine onoga dana plakali starci i djevojke i da se inilo kao da je
svijet ostao bez oca. On to nije nikako mogao zamisliti zato to se sjeao kako
je to bilo kod njih. Jednog dana ih nisu izveli na posao, barake nisu otvarali i
drali su ih zakljuane. Iskljuili su i zvunik koji je uvijek tretao u krugu.
Osim toga je bilo oito da su se efovi izgubili, da ih je pritisla velika
nevolja. A kad su efovi u nevolji kanjenici se vesele! Ne ide na posao,
lei na leaju, svoju porciju dobiva. Najprvo su se naspavali do mile volje,
zatim se udili to li je posrijedi, onda malo svirali na gitari, na banduri,
hodali jedan drugome pokuavajui dokuiti to se dogodilo. Ma u ne znam kako
zabaeno mjesto da postavi kanjenike, istina e se svejedno uvijek onamo
probiti! Preko pekare, loionice, kuhinje... I procurila je, procurila je... Jo
nije posve sigurno ali, eto, ljudi ve govore hodajui po baraci ili sjedajui
na leaje: Hoj, momci! ini se da je ljudoder otegnuo ... Nije valjda???
Ne mogu vjerovati! Ja vjerujem! Ve je bilo vrijeme!! I svi prasnu u
smijeh! Glasnije od gitare, glasnije od balalajke! Dvadeset i etiri sata nisu
im otvorili barake. Sutra izjutra, kad je u Sibiru jo stezao mraz, postrojili
su cijeli logor na zbornom mjestu a na okupu su se nali i major, i oba
kapetana, i porunici. A4ajor, siv od tuge, poe govoriti:
S dubokim bolom ... juer u Moskvi...
Svi su se ozarili, samo to otvoreno nisu likovali, uivale su te izrovaene,
iljate, grube, crne kanjenike njuke. A major, kad primijeti da bi moglo doi
do smijeha, izbezumljeno zapovijedi:
Skidaj kape!
Na trenutak sve je visilo o jednoj niti, njihalo se na otrici: nemogue je bilo
ne skinuti kapu, a vrijealo ih je da skinu. Ali logorski lakrdija, roeni
humorist preduhitri sve, skine kapu staljinku od lana krzna i baci je u
zrak. Izvrio je zapovijest!
I stotine logoraa vidjelo je to je uinio! Svi su pobacali kape.
A major je to progutao ...
I nakon svega toga Kostogutovu sad priaju kako su plakali starci, kako su
plakale djevojke, kako je svijet ostao bez oca ...
ali se vratio jo veseliji opet s punom torbom namirnica, ali ovaj put s
drugom. Netko se osmjehnuo, a ali se i sam otvoreno smijao.
Ha, ta moe sa enama? Kad to njima ini zadovoljstvo ... Zato da im
ne ugodi, kome to kodi:
Kakva je cura da je, Najbolje da je ... !
I poeo se smijati zanosei i ostale sluaoce i maui rukama kao da bi se
izbavio od smijeha. Iskreno se nasmijao i Rusanov, toliko mu se svidjela
dosjetka Maksima Petrovia.
Dobro, koja ti je zapravo ena? crkavao je Ahmadan.
232
Ne priaj, brate uzdahne Maksim Petrovi prebacujui namirnice u noni
ormari. Treba provesti zakonodavnu reformu. Kod muslimana je to mnogo
humanije. Eto, od kolovoza su doputeni pobaaji to je vr-rlo pojednostavnilo
ivot! Zato da ena ivi sama? Bar da joj godinje jednom netko doe u posjete.
A i onima na slubenom putu je ljepe: u svakom gradu imaju sobu i tanjur juhe.
Opet se meu namirnicama pojavila tamna boca. ali zatvori vrataca i iznese
praznu torbicu. Prema ovoj eni oito nije bio osobito obazriv odmah se
vratio. Stao je usred onog prolaza meu krevetima, ba kao neko Jefrem, i,
zagledavi se u Rusanova, poeao se po kovrama na zatiljku (kosa mu je bila
gusta, boje negdje izmeu lana i zobi):
Da neto prigrizemo, susjede?
Pavel Nikolajevi se nasmijei s razumijevanjem. Ruak je nekako kasnio, a i
nije mu bilo do toga bolnikog ruka kad je vidio kako Maksim Petrovi s uitkom
slae svoje namirnice. Osim toga, u Maksimu Petroviu, u osmijehu njegovih
debelih usnica bilo je neto ugodno, poudno, neto to te je mamilo da sjedne
s njim za isti stol.
Doite pozove ga Rusanov za svoj ormari imam i ja neto ...
A aice? sagnu se ali prenosei ve vrlo spretno na ormari Rusanova
svoje boce i zamotuljke.
To se ne smije! zavrti Pavel Nikolajevi glavom ovakvim bolesnicima je to
strogo zabranjeno ...
U ovih mjesec dana nitko se u sobi nije ni usudio pomisliti na pie, a alome se
inilo da se bez njega ne moe.
Kako se zove? ve je sjedio u prolazu kraj kreveta Pavela Nikolajevia i
dodirivao ga koljenima.
Pavel Nikolajevi.
Paa! ali mu prijateljski stavi ruku na rame. Nemoj ti sluati
lijenike! Oni te lijee, ali te i strpaju u grob. A nama je do ivota i
uivancije!
U priglupom licu Maksima aloga, u tom licu rumena nosa i krupnih vlanih usnica
osjealo se samopouzdanje i prijateljska naklonost. Danas je bila subota i do
ponedjeljka ih nee lijeiti. Pred sve sivljim prozorom lijevala je kia
odvajajui Rusanova od njegove rodbine i prijatelja. A u novinama nije bilo
slike u crnom okviru, i trpki bijes pritiskao mu je duu. Jarko su sijale
svjetiljke najavljujui neto prerano beskrajnu veer i sad je bila prilika da
se s ovim iskrenim i ugodnim ovjekom neto popije, prigrize i zaigra poker.
(Bit e to novost i za prijatelje Pavela Nikolajevia kad ih bude uio poker!)
A taj objeenjak ali ve je strpao bocu pod jastuk. ep je izbacio prstom i
nalio svakome po pola ae drei ih uz koljena. Kucnue se.
Kao pravi Rus, Pavel Nikolajevi zaboravi na nedavni strah, na zabrane, na
zakletve i spopade ga jedino elja da ispere duu i osjeti toplinu.
ivjet emo! ivjet emo, Paa! uvjeravao ga je ali, i njegovo smijeno
lice postalo je strogo i ak nekako srdito. Nek crkava tko hoe, ali nas emo
dvojica ivjeti!
233
I popie. Rusanov je u tih mjesec dana vrlo oslabio, nita nije pio osim
razvodnjena crvena vina i sad ga je odmah uhvatilo, svakim asom sve ga je
vie ispunjalo uvjerenje da ne treba sagnuti glavu, da i u Odjelu za rak ljudi
ive i da i odavde izlaze.
A je li te jako bole... ti polipi? pitao je on.
Malko me bole. Ali ja se ne dam! Paa! Od votke ne moe biti gore, shvati!
Votka lijei od svih bolesti. Ja u i prije operacije popiti malo, nego ta...
Pogledaj, u toj boici... taj alkohol, njega odmah upije i ne ostane suvine
vode. Kirurg e rasparati eludac i nita nee nai sve je isto! A ja pijan!
... Pa bio si valjda i ti na frontu, zna: kad se ide u napad, treba votke...
Jesi li bio ranjen?
Nisam.
Imao si sree! ... A ja sam dvaput ranjen: ovdje, i evo ovdje.
Dotle je ve u svaku au ulio po novi decilitar.
Ne smijem vie neodluno se branio Pavel Nikolajevi. To je opasno.
Zato bi bilo opasno? Tko ti je utuvio u glavu da je opasno? Uzmi malo
rajica! Ah, ala su rajice!
Zaista, kakva je razlika popiti jedan decilitar ili dva, kad si se ve jednom
ogrijeio? Dva ili dva i pol, sasvim je svejedno kad je umro tako veliki ovjek,
a nitko ga ne spominje! Za sjeanje na njega, za sjeanje na velikog efa Pavel
Nikolajevi iskapi i drugu au. Iskapi kao da je na karminama. I usne mu se
alosno izvie. Gurao je kroz njih rajice. I, sjedei suelice Maksimu, sluao
ga je s mnogo razumijevanja.
Ah, ala su dobri! nastavljao je Maksim. Ovdje kilogram stoji rubalj a da
ih odveze u Karagandu trideset rubalja. I kako se samo otimaju za njih! A
zabranjeno je prevoziti ih. Nee ti uzeti kao prtljagu. Zato je zabranjeno?
Reci mi, zato je zabranjeno?
Maksim Petrovi se uzbudio, oi mu se rairile i vidjelo se u njima kako uzalud
nastoji dokuiti smisao. Smisao postojanja.
Doe efu stanice bijednik u starom kaputu: ivi li se, tebi, efe? Ovaj
odmah hvata telefon, misli da su ga doli ubiti... A ovjek njemu na stol tri
novanice. Zato nije doputeno? Zato ne bi bilo doputeno? Tebi se ivi, i
meni se ivi. Zapovjedi da moje koare prime kao prtljagu! I ivot
pobjeuje, Paa? Putuje vlak, zove se putniki, a zapravo je paradajzni, na
policama koare, pod klupama koare. Koju paru kondukteru, drugu opet
kontroloru, iza granice su opet drugi kontrolori, daj i njima neto ...
Rusanovu se malo vrtjelo u glavi, prilino se ugrijao i osjeao se sad jaim od
svoje bolesti. Ali ini se da je Maksim govorio neto to on nije mogao
prihvatiti... Nikako ... Neto to se kosilo ...
To se kosi... upade Pavel Nikolajevi. Zato tako? To nije u redu ...
Nije u redu? zaudio se ali. Samo ti uzmi krastavac! De, uzmi
kavijara... U Karagandi su kamenom uklesali u kamen: Ugalj je kruh.
Naime, to se tie industrije... A paradajza za ljude nema. I nee ih
dovesti prodavai... N-nee ih biti.
234
Razgrabe ih po dvadeset i pet rubalja kilogram i jo ti se zahvaljuju. Bar da
jednom vide svojim oima paradajz, inae ga nikad ne bi vidjeli. Kakvi su ti
mamlazi u Karagandi, ti to ne moe ni zamisliti! Unajmili su posebne uvare i,
umjesto da te ljude poalju po jabuke i da dovezu etrdeset vagona, rasporede ih
po svim stepskim cestama da zaplijene jabuke ako ih netko pokua dovesti u
Karagandu. Zabranjeno je, i gotovo! A bitange deuraju i paze ...
I ti si se time bavio? Ti razljuti se Pavel Nikolajevi.
Otkud ja? Ja ti, Paa, ne nosim koare. Ja putujem s aktovkom. S koveiem.
ak majori i potpukovnici uzalud lupaju po blagajni: zavrili su slubeni put, a
karata nema! Nema! Ali ja ne lupam, ja uvijek otputujem. Ja znam na svakoj
stanici ta treba: negdje treba prii prodavau tople vode, negdje svratiti u
garderobu. Upamti, Paa, ivot uvijek pobjeuje!
Dobro, ime se ti zapravo bavi?
Ja sam ti, Paa, tehniar. Iako tehnikum nisam zavrio. A radim i kao agent.
Radim tako da mi je uvijek dep pun. Kad negdje vie ne plaaju ja odande
odlazim. Jesi li shvatio?
Pavel Nikolajevi je nekako osjeao da razgovor ne ide u pravom smjeru, nego ak
skree ukrivo. Ali ovaj ovjek je bio tako dobar, tako veseo, prijazan prvi
takav u ovih mjesec dana. Nije imao srca da ga vrijea.
A je li to u redu? on se samo raspita.
Dobro je, dobro! umirivao ga je Maksim. Uzmi i teletine. Daj da maznemo
tvoga kompota. Paa! Jednom ivimo na svijetu, pa zato da ivimo loe? Treba
ivjeti dobro, Paa!
S time se Pavel Nikolajevi morao sloiti, istini za volju: jednom ivimo na
svijetu, pa zato da ivimo loe? Samo ipak...
Zna, Maksime, to mi osuujemo... oprezno pripomenu on.
Zna kako je, Paa jednako srdano odgovori Maksim hvatajui ga za rame.
Zna kako je, sve je to kako se uzme. Kako gdje.
U oku trunka
Pa te grebe,
A drugdje balvan,
I tko te...
kikotao je ali i kuckao Rusanova po koljenu, a Rusanov takoer nije mogao
izdrati nego se tresao od smijeha:
- E zbilja ti zna tih pjesmica! Ti si pravi pjesnik, Maksime!
A to si ti? Kojim se ti poslom bavi? zapitat e novi prijatelj.
Ma koliko da su ve prisno razgovarali, ipak se Pavel Nikolajevi i nehotice
dostojanstveno ukruti: na to ga je obavezivao njegov poloaj.
Pa tako, radim u kadrovskoj slubi...
* Bio je odvie skroman. Bio je, naravno, na viem poloaju.
A gdje?
Pavel Nikolajevi spomenu ime poduzea.
235
uj-der! obveseli se Maksim. Trebalo bi namjestiti jednog sjajnog
ovjeka! Pristupninu e dobiti kako spada, ne boj se!
ta ti pada na pamet! Kako si mogao i pomisliti! uvrijedi se Pavel
Nikolajevi.
ta sam pomislio? zaprepasti se Cali i u njegovim oima opet zadrhta onaj
isti izraz traenje ivotnog smisla, iako je sad bio malo mutniji od alkohola.
Pa kad kadrovici ne bi uzimali pristupninu od ega bi ivjeli? Kako bi djecu
podigli? Koliko ima djece?
Jesu li novine slobodne? zau se iznad njih potmuo i neugodan glas.
To se uk douljao iz kuta, onako zlih i podbulih oiju, rastvorena ogrtaa.
ini se, eto, da je Pavel Nikolajevi sjedio na novinama i zguvao ih.
Izvoli, izvoli! prihvati Cali izvlaei novine ispod Rusa-nova. Daj mu
ih, Paa! Uzmi, tata, ba mi je stalo do njih...
ulubin mrko uze novine i htjede poi ali ga zadra Kosto-gutov. Kako je ulubin
netremice i utke promatrao sve njih, tako se sad i Kostogutov zagledao u njega
kad mu se pribliio i kad ga je mogao dobro vidjeti.
Tko je mogao biti taj ovjek? Tako nesvakidanja lica? Bio je nalik na umorna
glumca poslije predstave, koji je upravo skinuo minku. Neusiljeno, kao na
sluajnim robijakim susretima gdje ve prvog trenutka moe svakoga upitati to
god hoe, Kostogutov iznenada upita iz svog leeeg, poluviseeg poloaja:
A gdje vi radite, tatice, je li?
ulubin okrenu prema Kostogutovu ne samo oi nego cijelu glavu. Zabuljio se u
njega ne trepui. Gledajui ga i dalje, nekako neobino zavrti vratom kao da ga
stie ovratnik, iako mu nikakav ovratnik nije smetao jer je bluza bila vrlo
iroka. Ali ipak ne uskrati odgovor:
Kao knjiniar.
A gdje? Kostogutov spremno postavi i drugo pitanje.
U agronomskom tehnikumu.
Tko zna zato, vjerojatno zbog njegova upornog pogleda, zbog te ukovske utnje
u kutu, Rusanov poeli da ga nekako ponizi i opomene. A moda se u njemu
javljala i votka, tako da on vrlo glasno, glasnije nego to je trebalo i
lakoumnije nego to je trebalo, podvikne:
Vanpartijac, naravno?
uk ga pogleda svojim duhanskim oima. Trepnu kao da ne vjeruje u takvo pitanje.
Trepnu jo jednom. I tada zinu:
Naprotiv.
I uputi se kroz sobu.
Hodao je nekako neprirodno. Negdje ga je neto pritiskalo ili bolo. Prije bi se
moglo rei da je teturao iroko raskrilivi skute ogrtaa, nespretno se nagnuo
pomalo nalik na veliku pticu pticu kojoj su nejednako podrezali krila tako da
ne bi mogla uzlet jeti.
236
24
UZ TRANSFUZIJU
Na vrelu sudcu, na kamenu, podno vrtne klupe sjedio je Kostogutov nespretno
podvivi noge obuvene u cipele i sljubivi koljena uza zemlju. A ruke su mu
visile do zemlje. Bio je golo-glav i oborio je glavu. Sjedio je i grijao se u
svom sivom ogrtau, iroko otvorenom bio je jednako nepomian i jednako
kvrgavih oblika kao taj sivi kamen. Crnokosa glava mu se usijala, pekla su ga
lea, a on je sjedio ne miui se, prihvaajui tu oujsku toplinu, nita ne
radei, ni o emu ne razmiljajui. Mogao bi tako sjediti besmisleno dugo
upijajui iz sunane topline ono to neko nije dobio u kruhu ili juhi.
Sa strane se ne bi uope vidjelo da mu se ramena diu i sputaju pri disanju.
Meutim, ipak se nije naginjao na stranu, nekako se drao.
Debela bolniarka iz prizemlja, gojazna ena koja ga je jednom htjela otjerati
iz hodnika da ga ne bi inficirao, koja je inae vrlo voljela sjemenke i sad ih
je krkala pribliujui se stazicom, prie mu i vaarski dobroudnim glasom
zovnu ga:
uj, ovjee! Hej, ovjee!
Kostogutov podie glavu i, namrtivi se zbog sunca, zagleda se u nju nakazno
mirei.
Doi u sobu za previjanje, zove te doTctorica.
On se tako usjedio i okamenio u ovoj toplini, tako mu se nije dalo pokrenuti,
ustati ba kao da ga eka neki mrzak posao!
Koja doktorica? obrecnu se on.
Zove te ona koja te treba! bolniarka povisi glas. Nije moj posao da vas
skupljam po vrtu. Hajde, jesi li razumio?
Ali meni nemaju ta previjati. Sigurno ne zovu mene tvrdoglavo e
Kostogutov.
Ba tebe! bolniarka je uz put pijuckala sjemenke. Kao da tebe, krakatog
drala, moe zamijeniti za nekoga drugoga? Samo jednog takvog imamo ovdje.
Kostogutov uzdahne, isprui noge i stenjui i oslanjajui se poe ustajati.
Bolniarka ga je srdito promatrala:
237
Previe si hodao pa sad nema snage. A trebalo je da lei.
On, sestro uzdahnu Kostogutov. to e, mlado-lu-do ...
I odgega se stazicom. Nije se vie opasivao remenom, vojniko dranje je
nestalo, lea se povila.
Iao je u sobu za previjanje u susret novim neugodnostima, spreman da se odupire
ne znajui jo ni sam emu.
U sobi za previjanje nije ga doekala Ela Rafailovna, koja je ve deset dana
zamjenjivala Veru Korniljevnu, nego mlada punana enica za koju bi malo bilo
rei da je rumena obrazi su joj od zdravlja bili naprosto grimizni. Vidio ju
je prvi put.
Kako se zovete? opali ona im je uao.
Iako mu sunce vie nije udaralo u oi Kostogutov je i dalje nezadovoljno
mirkao. Pokuavao je ocijeniti i shvatiti to mu se sprema, pa se nije urio da
odgovori. Nekad je bolje zatajiti prezime, nekada rei krivo. Nije znao to je
sada najbolje uiniti.
Dakle? Prezime? ispitivala je lijenica gojaznih ruku.
Kostogutov prizna on na silu.
Pa gdje ste tako dugo? Brzo se skinite! Ovamo, legnite na stol.
Sad je Kostogutov vidio, shvatio i sjetio se odjednom svega: transfuzija!
Zaboravio je da transfuzije daju u sobi za previjanje. Ali, ponajprije, on je i
dalje bio vrsto za svoj princip: tue krvi neu, svoje ne dam! Nadalje, ova
ustra enica, za koju bi se reklo da se i sama napila tue krvi, nije mu
ulijevala povjerenje. Vega je bila otputovala. Opet nova lijenica, nove navike,
nove greke i zato da se vrti, do avola, na tom kolu, kad u njemu nema
niega stalnoga?
Mrko skine ogrta traei kamo da ga objesi sestra mu je pokazala mjesto a
dotle je razmiljao za to bi se zakvaio i kako bi se odupro. Objesi ogrta.
Skine bluzu i objesi je. Odbaci cipele u kut. Krenu bos istim linoleumom da bi
legao na visok, presvuen stol. Nikako da smisli neki povod.
Na blistavu, elinu stalku kraj stola visila je naprava za transfuziju: gumene
cijevi i staklene posude u jednoj je bila voda. Na istom stalku nalazilo se i
nekoliko igala za ampule razliitih veliina: od pola litre, etvrt litre ili
jedne osmine. Pripremljena je bila ampula s osminom litre. Mrka krv u njoj nije
se djelomino vidjela od naljepnice na kojoj je bila ispisana krvna grupa,
prezime davaoca i datum kada je krv uzeta.
Iz navike da gleda i ono to ne treba, Kostogutov je, jo dok se namjetao na
stolu, ve bio proitao to pie i odmah, ne poloivi glavu na uzglavlje,
izjavio:
Oho! Dvadeset i osmi veljae! Krv je stara. Nema nita od transfuzije.
Kakva je to ideja! razljuti se lijenica. Stara ili nova, vi sigurno
nemate pojma o konzervaciji! Krv se moe uvati due od mjesec dana.
Na njenu grimiznu licu ljutnja postade boje maline. Ruke, gole do lakata, bile
su pune, ruiaste a koa najeurena, ali ne od hladnoe nego od pritia. I ba
su ti pristii potpuno uvjerili Kostogutova da ne smije popustiti.
238
Zavrnite rukav i slobodno pustite ruku! zapovijedila je lijenica.
Ve je drugu godinu radila na transfuziji i nije se sjeala ni jednog pacijenta
koji ne bi bio sumnjiav: svaki se ponaao kao da u njem tee grofovska krv, pa
se boji mjeavine. Bolesnici su obino tvrdili da boja nije kako treba, da grupa
nije prava, da je datum zastario, da je krv pretopla ili prehladna, ili se,
opet, ugru-ala; i tvrdoglavo su pitali: Znai, dajete nam lou krv? Zato
lou?! Pa na njoj pie: ne diraj. To je zato to smo bili odredili za
koga je ta krv, ali nam nije trebala. I napokon bolesnik pristaje na
transfuziju ali guna sebi u bradu: Dakle, zbilja krv nije u redu. Te glupe
sumnje mogue je bilo slomiti jedino odlunou. Osim toga, ona se uvijek urila
jer je broj propisanih transfuzija, koje je morala svakog dana obaviti na mnogim
mjestima, bio prilino velik.
Kostogutov je ve ovdje u bolnici imao prilike vidjeti i krvave otekline
hematom, koji nastaje kad igla proburazi venu ili kad je promai; vidio je kako
bolesnici dobivaju vruicu i groznicu zato to su se lijenici urili i nisu
prije obavili probu. Zato on sada nikako nije htio vjerovati tim ruiastim,
punakim rukama s pritiima. Njegova krv iskvarena od zraenja, njegova jadna
bolesna krv bila mu je ipak draa od ovog svjeeg dodatka. Njegova krv e se ve
nekako popraviti. A, osim toga, ako je krv loa, prije e te prestati lijeiti
utoliko bolje.
Neu mrko se on usprotivi, ne zasue rukav i ne prepusti ruku. Vaa je
krv stara, a i ja se danas loe osjeam.
Znao je da nikada ne treba spominjati odjednom dva razloga, ali mu se nekako
omaklo s jezika.
Ispitat emo krvni tlak nije se zbunjivala lijenica i sestra joj odmah
doda spravu.
Lijenica je bila posve nova a sestra je ve odavno radila u sobi za previjanje,
samo to Oleg dosada nije s njom imao nikakva posla. Bila je jo posve mlada
djevojka, ali prilino visoka, crnoputa i japanskog oblika oiju. Na glavi je
imala takvu sloenu graevinu od kose da je ni eiri, pa ak ni rubac ne bi
mogli pokriti svaki uperak te vlasate kule i svaki uvojak strpljivo-je
umatala u vrpce, to znai da je morala dolaziti na posao bar petnaest minuta
ranije da bi umotala cijelu kosu.
Sve to zapravo nije zanimalo Olega, ali on je ipak radoznalo motrio tu njenu
bijelu krunu pokuavajui zamisliti kakva bi bila djevojina frizura ispod tih
zavoja. Glavna osoba bijae ovdje lijenica i trebalo se boriti protiv nje, bez
zatezanja, usprotiviti joj se i odbijati transfuziju, a on je gubio tempo
promatrajui djevojku japanskih oiju. Kao i svaka mlada djevojka, ve zato to
je mlada, skrivala je u sebi neku zagonetku, nosila ju je u svakom koraaju i
isticala je svakim pokretom glave.
Dotle su ve Kostogutovu stegle ruku crnom zmijom i zakljuile da je tlak u
redu. On otvori usta da doda jo neki razlog zbog kojega ne pristaje na
transfuziju, ali s vrata pozvae lijenicu na telefon.
Trgla se i izila, sestra je odlagala crne cijevi u kutiju, a Oleg je jednako
leao na leima.
239
Odakle je ova lijenica, je l'te? zapita on.
Zvuk i melodija glasa takoer su u vezi s unutranjom zagonetkom djevojke, i ona
je to osjeala te je govorila paljivo sluajui svoj glas:
Iz stanice za transfuziju.
A zato donosi staru krv? htjede Oleg okuati svoje pitanje i na djevojci.
Krv nije stara jednomjerno zavrti djevojka glavom i ponese svoju krunu kroz
sobu.
Ta je djevojka bila potpuno sigurna da zna sve to joj je potrebno.
A moda je i znala.
Sunce je ve obasjavalo sobu za previjanje. Nije zapravo pro-diralo pravo u nju,
ali su dva prozora bila jarko obasjana a na jednom dijelu stropa nalazila se
velika svijetla pjega, odraz nekog predmeta. Bilo je vrlo svijetlo i osim toga
nekako isto, mirno.
Bilo je ugodno u sobi.
Otvorila su se vrata, koja Oleg nije mogao vidjeti, i ula je neka druga ena,
ne ona ista lijenica. Ula je gotovo i ne udarajui cipelama, ne zveckajui
potpeticama svoga ja.
I Oleg pogodi.
Nitko drugi nije tako hodao. Ba je ona nedostajala u ovoj sobi, samo ona.
Vega!
Da, to je bila ona. Nala se u njegovu vidokrugu. Ula je tako jednostavno kao
da je maloprije bila izila.
Ama gdje ste bili, Vera Korniljevna? smjekao se Oleg. Nije to zaviknuo,
zapitao je tiho, sretno. Nije ni pokuao sjesti iako nije bio privezan za stol.
U sobi je sad postalo posve mirno, svijetlo i udobno. A i Vega je, takoer sa
smijekom, imala spremno pitanje:
Bunite se?
Ali Oleg vie nije bio vrst u svojoj odluci da se protivi i ve je pomalo
uivao u tome to lei na stolu i to ga s njega nee tako lako otjerati:
Ja? Ni govora, ja sam se ve odbunio... Ali gdje ste vi bili? Vie od sedam
dana ...
Odmjereno, kao da nekom ogranienom stvorenju diktira nove rijei koje ono ne
pozna, ona odgovori:
Putovala sam da osnujem neke onkoloke ambulante. I da vodim propagandu
protiv raka.
Nekamo daleko?
Da.
Ali vie neete putovati?
Zasada neu. A kako ste vi, je li vam loe?
ta su kazivale te oi? Sporost. Panju. Prvu, jo neprovjerenu zabrinutost.
Prave lijenike oi.
Ali, osim toga, one su bile boje bijele kave. Kao kad se u alicu crne kave
uliju dva prsta mlijeka. Inae zapravo Oleg ve odavno nije pio kavu i zaboravio
joj je boju, ali za te oi je znao da su prijateljske, dobre, stare prijateljske
oi!
Ni govora, nema veze. Sigurno sam previe sjedio na suncu. Sjedio sam, sjedio
i skoro zaspao.'
240
r
A vi uope ne smijete na sunce! Zar niste ovdje shvatili da se tumori ne
smiju grijati?
Mislio sam da to vrijedi samo za grijalice.
Sunce je jo gore.
Onda ja ne bih smio na crnomorsku plau? Ona potvrdi glavom.
To ti je neki ivot! Kao da robiju zamijeni za Norilsk na dalekom Sjeveru.
Ona odignu ramena. Spusti ih. To ne samo to je prelazilo njenu snagu nego uope
nije mogla shvatiti.
Zato ste izdali?
to?
Na dogovor. Obeali ste da ete mi vi osobno davati transfuzije, da me
neete prepustiti nekom staistu.
Ona nije staist, naprotiv, ba je ona specijalist. Kad ona stigne, imi
nemamo prava da dajemo transfuziju. Ali sad je otputovala.
Kako: otputovala?
Pozvali su je!
0, to je ono kolo koje se okree! U samom tom kolu skrivao se i spas od kola.
Znai da ete to vi uraditi.
Hou. A gdje vam je ta stara krv? On pokae glavom.
Nije stara. Ali nije ni za vas. Vi ete dobiti dvije stotine i pedeset.
Vidite. Vera Korniljevna donese ampulu s drugog stolia i pokae mu.
itajte, uvjerite se sami.
Tako je, Vera Korniljevna, moj je ivot proklet: nikome ne moe vjerovati,
sve treba provjeriti. Mislite li da meni ne bi bilo drago kad ne bih morao
provjeravati.
Rekao je to tako umorno kao da izdie. Ali oi su mu bile naviknute da
provjerava, i on se toga nije mogao odrei. Proitale su: I grupa, I. L.
Jaroslavceva, 5. oujka.
Oh! 5. oujka, to mi odgovara! ivnu Oleg. To e mi koristiti.
Napokon ste shvatili da e vam to koristiti. A koliko ste se svaali!
Zapravo ona nije shvatila. Ali svejedno.
I on zasue bluzu iznad lakta i slobodno opusti desnicu niz tijelo.
Zaista, najvei uitak za njegovu vjenu sumnjiavost bilo je vjerovati i
prepustiti se povjerenju. Sada je znao da ta prijazna ena, tako lagana kao da
je jedva kondenzirana iz zraka, tiho se kreui i odmjeravajui svaki pokret
nee ni u emu pogrijeiti.
Leao je kao da se odmara.
Velika blijeda, ipkasta suneva pjega na stropu opisivala je nejednaki krug. I
ta pjega, za koju nije znao to je odraava, bila mu je sad takoer vrlo draga,
jer je krasila ovu istu i mirnu sobu.
A Vera Korniljevna mu je kriom izvukla iz vene neto krvi, zavrtjela centrifugu
i na tanjuriu podijelila krv na etiri dijela.
16 Odjel za rak
241
li I
Zato etiri? pitao je on samo zato to je cijela ivota naviknuo da pita.
Sad je ak bio i lijen da uope zapitkuje.
U jednom dijelu ispituje se podudarnost grupa a u ostala tri provjerava se
broj grupe. Za svaki sluaj.
Pa kad su grupe ve iste, to se onda jo treba podudarati?
Treba provjeriti da krv davaoca ne zgruava bolesnikov serum. To je rijetko,
ali se dogaa.
Tako. A zato vrtite?
Odvajamo eritrocite. Vi ba morate sve znati.
Nije morao sve znati. Oleg je promatrao pjegu na stropu koja je postajala sve
mutnija. Sve na svijetu ionako ne moe saznati. Ionako e umrijeti kao budala.
Sestra s bijelom krunom stavila je u drae stalka ampulu od 5. oujka,
okrenuvi je naopako. Zatim mu je gurnula jastui pod lakat. Crvenim gumenim
zavojem stegnula mu je ruku iznad lakta i polako ga stezala pratei japanskim
oima i provjeravajui koliko treba zategnuti.
udno je da je u toj djevojci primijetio neto zagonetno. Nema zagonetke.
Djevojka kao i sve druge.
Prie doktorica Ganhart sa trcaljkom. Bila je to obina trcaljka puna prozirne
tekuine, ali je igla bila neobina: zapravo cjevica a ne igla, cjevica sa
trokutnim vrkom. Sama po sebi cjevica nije bila strana kad je ne bi
utjerivali u ilu.
Vena vam se jasno vidi tjeila ga je Vera Korniljevna a sama je pomicala
jednu obrvu traei venu. I napokon je s naporom uz, kako se inilo, prasak
razderane koe utjerala gorostasnu iglu. Gotovo!
Jo mnogo toga bilo mu je nejasno: zato su ga stezali gumom iznad lakta? Zato
je u trcaljki tekuina nalik na vodu? Mogao je to i zapitati, a mogao je i sam
munuti glavom: zacijelo zato da zrak ne prodre u venu i da krv ne ispuni
trcaljku.
Dotle mu je igla stajala u veni, gumu su otpustili, skinuli, trcaljku spretno
odvrtjeli, a sestra je otresla nad zdjelicom vrh cijevi iz koje su kapnule prve
kapi krvi idueg trenutka Gan-hartova je taj vrh cijevi mjesto trcaljke
prinijela k igli i zadrala ga u tom poloaju odvrnuvi zavrtanj na vrhu ampule.
U staklenoj cijevi poeli su se polako, jedan po jedan, kroz providnu tekuinu
uspinjati providni mjehurii.
Jednako kao mjehurii navirala su i pitanja: emu tako iroka igla? emu treba
stresati krv? odakle ti mjehurii? Ali jedna budala moe postaviti toliko
pitanja da sto mudraca nee moi odgovoriti.
Kad je ve rije o pitanjima, bit e bolje pitati neto drugo.
Sve je u sobi bilo nekako sveano, a osobito ona bjeliasta sunana pjega na
stropu.
Igla e jo dugo stajati u veni. Razina krvi u ampuli gotovo uope nije padala.
Uope nije padala.
Trebam li vam jo, Vera Korniljevna? oprezno upita sestra Japanka
oslukujui svoj glas.
Ne, ne trebam vas mirno odgovori Ganhartova.
Ja bih skoila na jedno mjesto ... Na pola sata, mogu li?
Meni niste potrebni...
242
Sestra gotovo istra odnosei svoju bijelu krunu. Ostali su sami.
Mjehurii su polako navirali. A Vera Korniljevna okrenu zavr-tanj i mjehuria
nestade. Vie nije bilo ni jednog jedinog.
Zatvorili ste?
Jesam.
A zato?
Opet vi morate znati? osmjehnu se ona. Ali strogo.
U sobi za previjanje bilo je posve mirno: stari zidovi, vrsta vrata. Mogli su
razgovarati posve tiho, gotovo aptom, naprosto disati bez napora i tako
razgovarati. To bi najvie i elio.
Narav mi je prokleta. Uvijek elim znati vie. nego to je doputeno.
Dobro je da elite... napomenu ona. Njene usnice nikad nisu
pokazivale ravnodunost prema onome to izgovaraju. Sitnim pokretima, kreui
se nepravilno, as lijevo as desno, lagano se izvijajui i trzajui, one su
pratile misao i objanjavale je. Poslije prvih dvadeset i pet kubika treba
neko vrijeme priekati da se vidi kako se bolesnik osjea. Ona je i dalje
jednom rukom drala vrh igle. Lagano se osmjehujui, prijatno i sa zanimanjem,
motrila je Olegu u oi nadnijevi se nad njega: Kako se osjeate?
U ovom trenutku predivno.
Nije li malo pretjerano rei: predivno?
Nije, zbilja se osjeam predivno. Vie nego dobro.
Ne trese vas groznica, nemate neugodan okus u ustima?
Ne.
Ampula, igla i transfuzija to bijae njihov zajedniki posao koji ih je spajao
iznad nekog treeg bolesnika koga su njih dvoje lijeili i nastojali izlijeiti.
A u nekom drugom trenutku?
U nekom drugom trenutku? Divno je tako dugo, dugo gledati jedno drugome u
oi kad ima zakonsko pravo da gleda i ne mora svrnuti pogled. Openito se
osjeam vrlo loe.
Kako? U kojem smislu?
Pitala ga je s mnogo suuti, briljivo, kao prijatelj. Ali je zasluila da primi
udarac. I Oleg je osjeao da e joj on sad nanijeti taj udarac. Ma koliko da su
bile blage te oi boje bijele kave, udarac je nee mimoii.
Vrlo loe u moralnom smislu. Vrlo loe jer shvaam da odvie plaam za svoj
ivot. Jer shvaam da vi sudjelujete u tome i da me varate.
Ja?
Kad oi netremice gledaju jedne u druge javlja se neto sasvim novo: vidjet e
i ono to ne vidi pri letiminom pogledu. Kao da oi izgube zatitni areni
omot i cijelu istinu naprosto sipaju iz sebe, bez suvinih rijei, jer je ne
mogu zadrati.
Kako ste me mogli onako gorljivo uvjeravati da su injekcije potrebne ali da
ja neu shvatiti njihovo znaenje? to je tu trebalo shvatiti? Kao da se ne zna
to je hormonoterapija?
Naravno da to nije bilo asno: tako oinuti nemone oi boje kave. Ali jedino je
tako bilo mogue postaviti pravo pitanje. U tim oima neto je zaigralo,
rasprilo se.
243
I doktorica Ganhart ne doktorica, nego Vega povukla je pogled.
Kao to s bojnog polja povlae etu koja jo nije posve razbijena.
Pogledala je ampulu ali nije bilo nikakva razloga da je gleda jer je zavrtanj
bio zatvoren. Pogledala je mjehurie ali ni mjehuria nije bilo.
Otvorila je zavrtanj. Pojavili su se mjehurii. Vjerojatno je bilo vrijeme da to
uini.
Prela je prstima po gumenoj cijevi koja je spravu povezivala s iglom, kao da
eli sprijeiti bilo kakav zastoj u cijevi. Zatim je jo stavila vate pod vrh
cijevi da se ona nimalo ne savije. U ruci joj se nae i flaster te ona vrh
cijevi privrsti flasterom uz njegovu ruku. Tada gumenu cijev stavi meu njegove
prste koji su slobodno strali uvis, kao neke spone, i tako je cijev bila posve
uvrena.
Sad Vega vie nije morala nita drati, nije morala stajati kraj njega, niti mu
gledati u oi.
Mrka i stroga lica ona je malo poveala broj mjehuria i rekla:
Eto tako, sad se ne miite. I izila je.
Nije izila iz sobe, samo iz kadra koji je on obuhvaao svojim pogledom. Ali
kako se nije smio pomicati, u vidokrugu su mu ostali samo stalak, ampula s
tamnom krvi, svijetli mjehurii, gornji dio osunanih prozora, odraz
esterostrukih prozora u mljenoj kugli svjetiljke i cijeli iroki strop s onom
treperavom, blijedom sunanom pjegom.
A Vege vie nije bilo.
Ali on je svejedno ve izrekao pitanje, i ono je palo kao nespretno i nepaljivo
uruen predmet.
Ona ga nije prihvatila.
Oleg e se i dalje muiti s njim.
Zagledavi se u strop, razmiljao je naglas:
Ako mi je ionako propao cijeli ivot, ako mi je do kotane sri jasno da sam
ja vjeni kanjenik, vjeni politiki robija, ako mi sudbina ne obeava nita
bolje, treba li jo onda svjesno, umjetno ubiti u meni i onu jedinu
mogunost? emu spaavati ivot kao to je moj? U ime ega?
Vega ga je ula ali je bila izvan kadra. Moda je tako i bolje: lake e
govoriti.
Prvo su mi oduzeli ivot. Sad e mi oduzeti i pravo... da produim svoj rod.
Tko u ja sad biti i ta? Najgora nakaza od nakaze! Da ivim od milosti? ... Od
milostinje? ...
Vega je utjela.
Tko zna zato je ona pjega na stropu ponekad drhtala; krajevi su joj poigravali
ili se nekako mrtila, ba kao da i ona razmilja i ne shvaa. A onda bi se opet
umirila.
uborili su prozirni, veseli mjehurii. Krv se sputala u am-puli. Ve je
istekla etvrtina. enska krv. Krv Irine Jaroslavceve. Je li djevojka? Starica?
Studentica? Prodavaica?
Od milostinje ...
244
I odjednom Vega, ne pokazavi se u kadru, ne da odgovori nego naprosto nekako
nasrnu:
To nije istina! Zar v i doista tako mislite? Ne vjerujem da to vi
mislite! ... Ispitajte, sebe samoga! To je neto posueno, to je tua misao!
Govorila je energino kako je jo nikada nije uo govoriti. Osjealo se
ogorenje kakvome se nikada od nje ne bi nadao. A onda je odjednom zautjela.
A kako to drugaije shvatiti? oprezno ubaci Oleg. Uh, kako je bilo tiho
u sobi! uli su se lagani mjehurii iz
zatvorene boce.
Teko joj je bilo govoriti. Srvana glasa, na kraju snaga, ona je puzala preko
rova.
Netko mora i drugaije misliti! Makar to bila aica, svega
nekoliko ljudi glavno je da misle drugaije! A ako svi misle isto, s
kime emo onda ivjeti? I zato? Nemogue bi bilo ivjeti.
Posljednje rijei opet je uzviknula krajnjim naporom, oajniki. Kosnula ga je
svojim uzvikom. Nastojala je iz sve snage da se spusti i doleti, onako slomljen
i teak, na ono jedino mjesto gdje e nai spas. I kao kamen iz spretne djeake
prake, nainjene od suncokretova izdanka, koja produuje ruku, ili ak kao tane
iz onih dugocjevnih topova u posljednjoj godini rata tane koje bi jeknulo,
zvidalo i sada italo i italo negdje visoko u zraku Oleg se otkinuo i
poletio po luakoj paraboli otimajui se svemu onome to je nauio, uklanjajui
sve prihvaene ideje, preletio jednu pustinju u svom ivotu, preletio drugu
pustinju i vratio se u neku daleku zemlju iz davne prolosti.
To je zemlja djetinjstva! Odmah ju je poznao. Ali im ju je poznao, im ju je
ugledao oima koje su zatreptale i jedva se otvorile, ve se morao zastidjeti
zbog toga to je i on kao dijete upravo tako mislio a sad je doivio da mu ona
to kae prva, kao neko otkrie, mjesto da on kae njoj.
I jo se neto izvlailo, izvlailo iz sjeanja, stizalo ovamo, za ovu priliku,
trebalo se to bre sjetiti to je to i on se sjetio!
Sjetio se brzo ali je progovorio razlono i odmjereno:
Dvadesetih godina su kod nas bile vrlo popularne knjige nekog doktora
Friedlanda, venerologa. Onda se smatralo da je vrlo korisno sve tumaiti,
i to cijelom narodu, i mladei. Bila je to neko vrst medicinske propagande
koja je govorila o najintimnijim pitanjima. Sigurno je to potrebno, to je bolje
nego licemjerno utjeti. Jedna se knjiga zvala Iza zatvorenih vrata, a druga
O ljubavnim patnjama. Da ih niste i vi itali? Mislim ... bar kao lijenik?
umorili su rijetki mjehurii. Kao da se i disanje izvan kadra ipak ulo.
Ja sam ih itao, priznajem, vrlo rano, kad mi je bilo, ini mi se,
dvanaest godina. Kriom od roditelja, naravno. Bilo je to uzbudljivo tivo,
ali me dotuklo ... Imao sam osjeaj ... da nema smisla dalje ivjeti...
itala sam odgovori ona iznenada bez izraza u glasu.
Je li, je li, i vi? obradova se Oleg. Rekao je >-i vi, kao da se ba on i
sada prvi za neto zalagao. Takav dosljedni,
245
logiki, neoborivi materijalizam... Nakon toga, zapravo, kakva smisla ima
ivjeti? Svi ti precizni prorauni, u postocima: koliko ena nita ne osjea,
koliko doivljava ushit. Prie o tome kako ene ... traei same sebe ...
prelaze iz jedne kategorije u drugu... Sjeajui se svega iznova, udahnuo je
kao da se udario ili opekao. Ta hladna konstatacija da je bilo kakva
psihologija u braku posve sporedna i da se, kako tvrdi autor, golom fiziologijom
moe objasniti svako neslaganje karaktera. Sigurno se svega toga sjeate. Kada
ste to itali?
Nije odgovarala.
Bit e bolje da je vie ne zapitkuje. I, uope, oito je da je on sve to
istresao odvie grubo i otvoreno. Nije imao nikakva iskustva u razgovoru sa
enama.
Neobina blijeda sunana pjega na stropu odjednom je za-treperila, ponegdje su
se na njoj zaiskrile svijetlosrebrne takice i poele se premjetati ovamo-
onamo. I vidjevi to mrekanje, te sitne valove, Oleg napokon shvati da je ta
zagonetna, udesna pjega na stropu zapravo obini odraz bare koja se nalazi
negdje kraj plota i koja nije presahnula. Preobrazba najobinije bare. Sad je
zacijelo puhnuo vjetri.
Vega je utjela.
Oprostite mi, molim vas! pokajao se Oleg. Bilo mu je milo, ak i
slatko kajati se pred njom. Nekako sam to krivo rekao ... pokuao je
okrenuti glavu prema njoj, ali je nikako nije mogao vidjeti. To moe unititi
cijelo ovjeanstvo. Ako sve to prihvatimo, ako se tome predamo... on se sad
veselo preputao svom nekadanjem uvjerenju i poeo uvjeravati nju!
I Vega se vratila! Opet je ula u kadar nije vie bilo u nje onog oajanja,
one otrine koju je malo prije primjeivao, na njenu licu sjao je uobiajeni,
dobronamjerni smijeak.
Ja i elim da vi to ne prihvatite. Bila sam uvjerena da vi to ne
prihvaate.
Sijala je od sree.
Ta to je bila djevojica iz njegova djetinjstva, njegova kolska drugarica
kako je samo nije prepoznao!
Neto prijateljsko, neto vrlo jednostavno elio joj je rei, neto nalik na
ono: daj apu!. I stisnuti joj ruku: eh, kako je lijepo to smo porazgovorili.
Ali u njenoj desnoj ruci bila je igla.
Najradije bi je zvao po imenu: Vega! Ili Vera!
Ali to nije mogao.
Dotle je iz ampule ve bila istekla polovica krvi. U nekom drugom tijelu, koje
ima drugaiju, svoju narav, ona je tekla jo nedavno. A sad je utjecala u njega
kao tamnocrveno zdravlje. I zar ipak nita drugo nije donosila u sebi?
Oleg je promatrao leprave Vegine ruke: popravila je jastui pod njegovim
laktom, vatu pod iglom, prela je prstima po gumenoj cijevi i malko podigla
gornji pomini dio stalka zajedno s ampulom.
elio je ne samo stisnuti tu ruku nego je poljubiti. Makar bi to
protivurjeilo onome to je rekao.
2*6
25
VEGA
Izila je iz klinike sveano raspoloena i, zatvorenih usta, tiho, je pjevuila,
tako da je samo ona mogla uti. U svijetlo-sivom proljetnom ogrtau, bez
izmica, jer su ve sve ulice bile suhe, osjeala se osobito lagano, osjeala je
da joj je lagano tijelo a osobito noge naprosto je leprala i mogla bi tako
protrati cijeli grad.
Vee je bilo sunano kao i cijeli dan. Iako je bilo prilino svjee, ve se
osjealo proljee. Bilo bi strano ui u autobus i u njemu se guiti, eljela je
jedino pjeaiti.
I pola je pjeice.
U gradu nije bilo nita ljepe od rascvalih marelica. Poeljela je sad odjednom
preduhitriti proljee, pronai gdjegod bar jednu rascvjetanu marelicu koja bi
joj donijela sreu negdje iza plota, iza zemljanog zida, bar da izdaleka vidi
tu prozranu ruiastu boju koja se ne moe ni s im uporediti.
Ali je za cvat jo bilo prerano. Drvee je tek poelo zelenjeti: bilo je to
razdoblje kad se zelena boja ve primjeuje u kro-'nji, ali je sive mnogo vie.
I ondje gdje bi iza zida (ugledala komadi vrta, koji nije osvojio gradski
kamen, protezala se jedino suha, ria zemlja prekopana prvim motikama.
Bilo je jo prerano.
Vera je obino brzo ulazila u autobus, smjetala se na starim oprugama sjedita
ili se hvatala prstima za ruke, drala se tako i razmiljala: nita joj se ne
da raditi, cijelo je vee pred njom ali joj se nita ne da raditi. I usprkos
glasu razuma veernje sate treba naprosto utuci, a ujutro se tim istim autobusom
opet uriti na posao.
Danas je koraala polako i imala je elju da puno, puno toga uini! Palo joj je
na pamet mnogo poslova ili kod kue, ili u trgovini, a moda e trebati neto
saiti, svratiti u knjinicu sve su to bile ugodne obaveze koje njoj nisu bile
zabranjene ili nedostupne, a ona ih je do sada, tko zna zato, izbjegavala. Sad
je poeljela da sve to obavi, i to odmah! Meutim, nije se
247
nimalo urila da bi se to prije latila posla, bilo kojega od njih, nego je
koraala polako, uivajui pri svakom koraaju cipelicom po suhome asfaltu.
Prolazila je mimo trgovina koje jo nisu bile zatvorene, ali nije svratila ni u
jednu da kupi neto za jelo ili kakvu potreptinu. Prolazila je mimo plakata,
ali ni na jedan se nije osvrnula jako bi ba njih sad najradije itala.
Naprosto je ila i ila, i u toj etnji bio je cijeli uitak.
Ponekad se smjekala.
eljela je gdjegod vidjeti rascvjetanu marelicu, ali nje nije bilo, jo je
prerano.
Juer je bio blagdan, ali se ona osjeala utuena i prezrena. A danas je radni
dan i ona je sretna i dobro raspoloena.
Blagdan je kad osjeti kako ima pravo. Tvoji pritajeni, tvoji trajni razlozi,
kojima su se rugali i koje nisu priznavali, tvoja nit koje se ti jo jedino
dri odjednom sve to postaje elino ue i njegovu vrstinu priznaje i
spremno se prihvati za nj jedan tako nepovjerljivi i neuhvatljivi ovjek koji je
mnogo proivio u ivotu.
I kao u vagoniu iare iznad neshvatljivo dubokog bezdana ljudskog
nerazumijevanja, oni se spokojno voze, vjerujui jedno drugome.
To ju je naprosto oduevilo! Nije dovoljno to zna da si ti normalna, da nisi
luda, nego i da od drugog uje da si normalna i da nisi luda i to od koga!
Naprosto mu se eljela zahvaliti na onome to je rekao, to je tako mislio, to
je uspio* ostati takav, preavi tolike ivotne nedae.
Zasluio je da mu bude zahvalna a trebalo bi da se zapravo i opravda pred njim
da se opravda zbog hormonoterapije. On je odbacivao Friedlanda, ali isto tako i
hormonoterapiju. U tome je bilo logike proturjenosti, ali logiku ne treba
zahtijevati od bolesnika nego od lijenika.
Bilo u tome iproturjenosti ili ne bilo, najvanije ga je uvjeriti da pristane
na takvo lijeenje! Ne bi se smjelo prepustiti toga ovjeka raku! Sve se jae
zanosila eljom da ga razuvjeri, da mu izbije tvrdoglavost, da izlijei upravo
njega! Ali da bi takva zajedljivog tvrdoglavca mogla toliko puta uvjeravati u
jedno te isto, morala je u to i sama vjerovati. Meutim, kad joj je prigovorio
odjednom joj je postalo jasno da su hormonoterapiju poeli primjenjivati u
klinici poslije svesavezne upute, koja se odnosila na iroki dijapazon tumora i
koja je bila preporuena sasvim openito. Nije se mogla sjetiti ni jednog
jedinog naunog lanka koji bi posebno tumaio udio hormonoterapije u borbi sa
seminomom, a takvih lanaka je sigurno bilo, pa ak i inozemnih. Ako mu eli
dokazati, morat e ih sve proitati. Ona ih je uope dosada malo stigla
proitati...
Ali sada, sada e stii na sve! Sada e ih sigurno proitati.
Kostogutov joj je jednom dobacio da on ne shvaa zato bi njegov vra, koji
lijei korijenom, bio manje vrijedan od lijenika jer i u medicini zapravo nema
matematiki tanih prorauna. Vera se tom prilikom gotovo uvrijedila. Ali je
poslije porazmislila: djelomino on ima pravo. Zar oni makar i priblino znaju,
kad unitavaju elije rendgenskim zrakama, koliki procent uni-
248
tenja otpada na zdrave elije, a koliki na bolesne? I koliko je to pouzdanije
nego kad vra odvagne osueni korijen na dlanu, bez ikakve vage? Ili: svi su
poeli lijeiti penicilinom, jer penicilin pomae! Meutim, tko je u medicini
istinski objasnio kakvo je zapravo djelovanje penicilina? Zar i to nije mutno?
Koliko bi trebalo itati, razmiljati, pratiti novine i asopise!
Ali ona mora stii na sve!
Nije ni primijetila kako se brzo nala u dvoritu svoje kue. Uspevi se na
veliku zajedniku verandu s ogradom, poto je prela svega nekoliko stepenica,
uputila se izmeu neijih izvje-enih sagova i prostirki i, preavi betonski
pod i kocke, ivahno je otvorila zajednika ulazna vrata koja su na mnogim
mjestima bila oteena i uputila se mranim hodnikom u kojem nije bilo mogue
upaliti sve svjetiljke, zato to su bile prikljuene na razliita brojila.
Drugim patentnim kljuem otvorila je vrata svoje sobice.
Sad joj se ta elijica nije uinila tako turobna: na prozorima, kao i u svakom
prizemlju u gradu, nalazile su se reetke, zbog lopova, unutra se ve hvatao
sumrak a sunce je ovamo zavirivalo jedino izjutra. Vera je zastala na vratima ne
skidajui ogrta i u udu se zagledala u svoju sobu, kao da je nova. Ovdje se
moe ivjeti lijepo i veselo! Trebalo bi moda jedino promijeniti stolnjak.
Ovdje-ondje obrisati prainu i moda na zidu izmijeniti mjesto dviju slika od
kojih je jedna predstavljala Petro-pavlovsku tvravu za bijelih noi, a druga
crne emprese Alupke.
Meutim, poto je skinula ogrta i privezala pregau, ona je prvo pola u
kuhinju. Nejasno joj se inilo da prvo treba obaviti neki posao u kuhinji. Tako
je! Trebalo je upaliti primus i togod skuhati za jelo.
Na alost ona momina, susjedov sin, koji je napustio kolu, zagradio je cijelu
kuhinju svojim motociklom i, zviduui rastavljao ga na komade, redao ih po
podu i podmazivao. Ovamo se zavlailo sunce na zalazu i jo je bilo svijetlo.
Zapravo se ona mogla probiti do svoga stola. Ali se Veri odjednom vie nije dalo
gnjaviti ovdje nego je poeljela da bude sama u svojoj sobi.
A i nije bila gladna, nimalo!
Vratila se u svoju sobu i zadovoljno okrenula patentnu bravu.
Nije bilo nikakva razloga da danas izlazi iz sobe. U posudici je bilo okoladnih
bombona, pa ih moe polako grickati... Vera je unula pred maminu komodu i
izvukla teku ladicu u kojoj se nalazio drugi stolnjak.
Ne, prije treba obrisati prainu!
Ali prije toga se treba presvui!
I svake te mijene Vera se zadovoljno laala, kao da mijenja korak u plesu. Svaka
promjena donosila je zadovoljstvo, ba kao u plesu.
A moda bi prvo trebalo zamijeniti mjesta tvravi i empresima? Ne, trebao bi
joj eki, avli, a i nije nikako voljela raditi muki posao. Neka jo malo vise
tako kako vise.
Uzela je krpu i ushodala se po sobi lagano pjevuei.
Gotovo istog asa primijetila je arenu razglednicu koju je bila dobila juer i
naslonila je na iroku bocu. Na razglednici
249
su bile crvene rue, zelene vrpce i plava osmica. Na poleini crnim slovima
pisaeg stroja bila je ispisana estitka. Gradski komitet estitao joj je
meunarodni dan ena.
Svaki je zajedniki blagdan teak usamljenu ovjeku. A nepodnoljiv je
usamljenoj eni kojoj prolaze godine nekakav enski blagdan! Udovice, koje su
ostale bez mueva, spremne su da iskape neto rakije i zapjevaju, kao da se
vesele. Juer je takvo jedno drutvance orgijalo u dvoritu. Meu njima bio je i
jedan mukarac, neiji mu; kad su se napile, sve su se po redu ljubile s njim.
U estitki gradskog komiteta nije bilo nita podrugljivo: elimo vam mnogo
uspjeha u poslu i sreu u privatnom ivotu.
Privatni ivot! Zvui kao prikraeni ivot! Kao prihvaena smrt.
Razderala je dopisnicu na etiri komada i bacila je u koaru.
Hodala je i dalje po sobi, otirui as boce, as staklenu pi-ramidicu s vedutama
Krima, as kutiju s ploama kraj radija, as plastini kovei gramofona.
Sad je mogla bezbolno sluati bilo koju svoju plou, mogla je staviti ak i onu
najnepodnoljiviju:
I sada, i danas, Kao i uvijek sam ...
Ali je potraila jednu drugu, stavila je, ukljuila radio na gramofon, spustila
se u duboki mamin naslonja podavivi noge u arapama poda se.
Krpa za prainu ostala joj je u ruci i ona ju je rastreseno drala za vrh kao
neku zastavicu.
U sobi je ve bilo prilino mrano i zelena skala radio-apa-lata jasno je
svijetljela.
Bila je to suita iz Trnoruice. Svirali su adato, zatim Dolazak vila.
Vega je sluala, ali ne zbog sebe. Pokuavala je zamisliti kako je taj adato
sluao s bolkona opere onaj ovjek koji je bio mokar od kie, koga su raspinjali
bolovi, koji je bio osuen na smrt a da nikad nije upoznao sreu.
Jo je jednom stavila istu plou.
Pa jo jednom.
I poela je razgovarati ali ne naglas. U mislima je razgovarala s njim, kao da
sjedi kraj nje, za okruglim stolom, uz isto ovo zelenkasto svjetlo. Govorila mu
je ono to mu je eljela rei ali je i njega sluala: napinjala je ui nastojei
da uje njegov odgovor. Bilo je vrlo teko predvidjeti to e on rei, to
izvrnuti, ali se pomalo, ini se, navikavala.
Dovravala je dananji razgovor spominjui ono to oni, u odnosima kakvi su bili
meu njima, nisu nikako mogli jedno drugome rei, a sada je to bilo mogue.
Razvijala je svoju teoriju o mukarcima i enama. Hemingvejevski super-mukarci
su bia koja nisu dorasla do stupnja ovjeka; Hemingway klizi po povrini. (Oleg
e svakako odbrusiti da on nikakvog Hemingwaya nije itao i jo e se s time
hvaliti: u vojsci ga nije bilo, niti ga
250
je na robiji bilo.) Ne trai to ena od mukarca: treba joj uviavna njenost i
osjeaj sigurnosti u njega utoite i zatita.
(I ba uz Olega, bespravnog ovjeka lienog svakog graanskog znaaja, Vega se
osjeala zatienom.)
Sa enama su napravili jo veu zbrku. Najenstvenijom pro-glasie Carmen.
Najenstvenijom su proglasili enu koja otvoreno trai uitke. Ali ta je ena
lana ena ona je zapravo pre-rueni mukarac.
Trebalo je jo mnogo to objasniti. Meutim, on oito nije spreman na te misli i
ini se da ga je zaskoila. Razmiljao je.
Stavila je istu onu plou.
Posve se ve bilo smrklo i zaboravila je da treba dalje brisati prainu. Sve
jae i sve nametljivije zelenjela se u sobi osvijetljena skala.
Nipoto joj se nije dalo paliti svjetlo, a svakako je eljela pogledati.
Sreom ona je taj okvir vinom rukom pronala na zidu i u polumraku, njeno ga
skinula i prinijela skali. Sve kad skala ak ne bi isijavala svoje zvjezdano
zelenilo i kad bi se odmah ugasila, Vera bi i dalje vidjela sve ono to je bilo
na slici: ono djeako, nevino lie, nemonu svjetlost oiju koje jo nita
nisu vidjele, prvu kravatu u ivotu zavezanu na bijeloj koulji, prvo odijelo u
ivotu na kojem je, bez straha da e se zaparati rever, bila utaknuta ozbiljna
znaka: bijeli krug a u njemu crni profil. Slika je velika est na devet i
znaka je sasvim sitna a ipak se po danu sasvim jasno vidi, a po sjeanju je
vidjela i sad da je taj profil Lenjin.
Ne treba meni drugih odlikovanja, smijeio se djeak.
Taj djeak je nju i prozvao Vegom.
Agava cvate samo jednom u ivotu i ubrzo zatim umire.
Tako je voljela i Vera Ganhart. Jo kao djevojica, jo u klupi.
A on je poginuo na fronti.
Kasnije je taj rat mogao biti, ako ba hoete, pravedan, herojski, domovinski,
sveti ali za Veru Ganhartovu bio je posljednji rat. Rat u kojemu je, zajedno
sa svojim zarunikom, poginula i ona.
Toliko je eljela da i nju ubiju! Odmah je napustila fakultet i htjela na
frontu. Ali, kao Njemicu, nisu je primili.
Dva-tri prva mjeseca u prvoj godini rata jo su bili zajedno. I bilo je sigurno
da e on vrlo brzo u vojsku. Danas, jedno pokoljenje kasnije, nikome ne bi bilo
mogue objasniti zato se oni nisu vjenali? Kako su, ne vjenavi se, mogli
upropastiti te posljednje, jedine mjesece? Zar je jo meu njima bila neka
zapreka u trenucima kad se sve krilo i pucalo?
Jest, bila je.
Danas to vie nikome ne bi mogla objasniti. ak ni samoj sebi.
Vega, Vega moja!, dovikivao je on s fronta. Ne smijem umrijeti i ostaviti te
nekome drugome. Sad mi se ini: kad bih se samo iupao na tri dana, na dopust
ili u bolnicu, odmah bi se vjenali! Je li? Je li?
251
Neka te to ne mui. Nikada neu biti niija. Ja sam tvoja.
Pisala je to vrlo odluno. Ali ivome ovjeku.
I njega nisu ranili, nije dospio ni u bolnicu ni na dopust. Na mjestu su ga
ubili.
On je umro a njegova zvijezda je sjala. Neprestano je sjala...
Ali sjala je u prazno.
Nije to bila zvijezda koja isijava svjetlost kad se ve ugasi. Bila je to
zvijezda koja je jo sjala punim sjajem, ali to svjetlo vie nitko nije vidio,
nikome nije bilo potrebno.
Nju nisu uzeli da pogine. I morala je ivjeti. Studirati. Na fakultetu je ak
bila naelnik odjela. Prva je bila u svim radnim akcijama od etve, spremanja,
pa do nedjeljnih radova. I ta joj je drugo preostajalo?
Diplomirala je s odlinim uspjehom, i doktor Oreenkov, kod koga je bila na
praksi, bio je vrlo zadovoljan njome (on ju je i preporuio Doncovoj). Jedino
to joj je preostalo bilo je da lijei bolesnike. U tome je nalazila spas.
Naravno, ako se razmilja na Friedlandov nain onda je to glupost, anomalija,
ludilo: sjeati se nekoga mrtvaca i ne potraiti ivoga ovjeka. To je
nedopustivo zato to su zakoni tkiva, zakoni hormona, zakoni produenja vrsti
neunitivi.
Usprkos svemu, Vega je ipak znala da ih je ona naruila.
Nije rije o tome to bi se ona smatrala vjeno vezanom obeanjem: Bit u
uvijek tvoja. Bilo je tu i neto drugo: ovjek koji ti je toliko blizak ne moe
posve umrijeti, nego, to e rei, da bar donekle jo gleda, jo donekle uje, tu
je, postoji. I on e, nemoan i nijem, vidjeti kako ga vara.
ta vrijede svi zakoni razvitka elija, reakcija i sekrecija, ta svi oni
vrijede kada drugoga takvoga ovjeka vie nema! Nema jo drugoga takvog! ta ti
onda vrijede stanice? ta e ti reakcije?
Meutim, kako godine prolaze ovjek otupi. Umori se, nema osobitog dara ni za
tugu, ni za vjernost, preputa ih vremenu. Neumoran je u tome da svakog dana
guta hranu i oblizuje prste. Kad dva dana nema to jesti, izbezumljen je,
prevrnut e kuu naglavce.
Nisko je palo to ovjeanstvo!
Vega se nije promijenila, ali je klonula. Umrla joj je i majka, a s majkom je
zajedno stanovala. Umrla je majka, i to zato to je i ona naprosto klonula:
njena sina, starijeg Verinog brata, inenjera, uhapsili su etrdesete godine.
Nekoliko godina se jo javljao. Nekoliko godina su mu slali pakete nekamo u
Burjat--Mongoliju. Ali jednom doe nerazumljiva obavijest s pote, i majci
vratie paket s nekoliko igova i s precrtanom adresom. Donijela je paket kui
kao mali lijes. Kad se on rodio, gotovo da je mogao stati u tu kutijicu.
To je skrilo majku. A i to to se njegova zarunica vrlo brzo udala. Majka to
nije nikako shvaala. Ona je shvaala Veru.
I Vera ostade sama.
Nije naravno bila sama, jer nije bila jedina, nego jedna od milijuna takvih.
U dravi je bilo usamljenih ena da ju je ak spopadala elja da na trenutak
prebroji svoje znanice: nema li vie usam-
252
ljenih nego udatih? I sve te usamljene ene bijahu njene vrnjakinje, isto
desetljee. Vrnjakinje onih koji su pali u ratu.
Rat je bio milostiv prema mukarcima, jer ih je pokopao. A ene je ostavio da se
mue do smrti.
Ako bi se tko ispod ratnih ruevina i izvukao i dovukao kui, neoenjen, vie
nije traio vrnjakinje, nego mlae od sebe. A oni koji su bili mlai nekoliko
godina, bili su mlai za cijeli jedan narataj; bili su jo djeca: preko njih
nije preao rat.
I tako su, nikada ne okupljene u diviziju, ivjeli milijuni ena koje su bez
ikakva razloga dole na svijet. Naprosto omaka povijesti.
Meutim, meu njima nisu stradavale one koje su bile sposobne prihvatiti ivot
auf die leichte Schulter.
Protjecale su dugake godine, svakidanjeg, mirnodopskog ivota, a Vega je
ivjela i hodala kao da neprestano nosi plinsku masku, kao da joj neprestano
lice stee neugodna guma. U njoj je naprosto runjela, kopnjela i napokon je
skinula masku.
Poela je ljudski ivjeti; dopustila je sebi ljepe oblije, paljivo se
odijevala, nije izbjegavala susrete s ljudima.
U vjernosti se skriva veliki uitak. Moda i najvei. I jo je bolje ako za
tvoju vjernost nitko ne zna. Ako je i ne cijeni.
Glavno je da te vjernost na neto pokree! A ako ne pokree? Ako nikome nije
potrebna? Ma koliko da su velike oi na plinskoj maski, kroz njih se vidi loe i
malo. Kad je skinula stakla plinske maske, Vega je bolje vidjela.
Ali nije vidjela dovoljno jasno. Kako je bila bez iskustva, bolno se ozlijedila.
Bila je neoprezna i spotakla se. Ona kratka, nedostojna veza ne samo to nije
olakala i osvijetlila njen ivot nego ga je ukaljala, ponizila, oskvrnila njen
lik, njegovo jedinstvo.
I to je bilo nemogue zaboraviti. Nemogue oprati. Ne, njoj nije bilo sueno
da ivot prihvaa olako. to ovjek ispadne osjetljiviji to je potrebnije vie
desetaka, pa ak i stotina podudarnosti da bi se mogao sprijateljiti s nekim
koji je nalik na njega. Svaka podudarnost tek malko poveava takvo
prijateljstvo. Ali jedna jedina razlika moe sve sruiti. A ta razlika uvijek se
vrlo brzo uoi, vrlo rano izie na vidjelo. Nije bilo nikoga od koga bi mogla
saznati: ta da se radi i kako da se ivi? Koliko ljudi, toliko putova.
esto su je savjetovali da posvoji dijete. Dugo i potanko razgovarala je o tome
s mnogim enama, ve su je bile nagovorile, ve se zagrijala, ve je navraala u
djeja prihvatilita.
Ali je ipak odustala. Nije mogla samo tako zavoljeti dijete jednostavno se
odluivi, jednostavno iz oaja. Vrebala je jo jedna opasnost: kasnije ga moda
vie nee voljeti. Ili je, to je jo opasnije, moglo odrasti kao potpuni
stranac.
Kad bi samo imala svoju, pravu ker! (Ker zato to nju moe odgojiti po svom
uzoru, za razliku od djeaka.)
Ali nije mogla jo jednom proi taj kliski put s nekim stranim ovjekom.
253
Sjedila je tako u naslonjau sve do ponoi ne obavivi nita od onoga to je
veeras trebalo obaviti, pa ak ni svjetla nije zapalila. inilo joj se da je
svjetlo radio-skale posve dovoljno i mirno je razmiljala promatrajui to
lagano zelenilo i crne pruge.
Sluala je mnoge ploe i najdirljivije meu njima nisu je se teko kosnule.
Sluala je i mareve. I ti marevi bili su nalik na pobjede to kroz mrak u
mimohodu prolaze pred njom. A ona je, skupivi poda se, nekako ukoso, svoje
sitne noice, poput pobjednice sjedila u starom naslonjau s visokim, sveanim
naslonom.
Prola je etrnaest pustinja i, eto, stigla je na cilj. Prola je etrnaest
bezumnih godina i sad je bilo jasno da je imala pravo!
Upravo danas je njena dugogodinja vjernost dobila novi i konani smisao.
Gotovo potpuna vjernost. Moglo bi se rei da je to bila potpuna vjernost. Gotovo
potpuna.
Ali upravo danas sjeala se poginulog ovjeka kao djeaka, ne kao svog dananjeg
vrnjaka, ne kao mukarca punog one nepokretne muke teine koja i jeste
utoite za ene. On nije vidio cijeli rat, ni svretak rata, ni mnoge kasnije
teke godine, nego je ostao momi nemonih i nevinih oiju.
Legla je i nije odmah zaspala, ali se nije uzrujavala to danas nee mnogo
spavati. A kad je zaspala, esto se budila, mnogo sanjala, previe za jednu
jedinu no. Neki od snova bili su beznaajni a neke je pokuavala zapamtiti do
jutra.
Kad se ujutro probudila, smjekala se.
U autobusu su je gurali, pritiskali, gnjeili, gazili po nogama, ali je ona sve
strpljivo podnosila.
Kad je obukla bijeli ogrta i uputila se na redovni sastanak, zadovoljno je jo
izdaleka primijetila u hodniku prizemlja krupnu, snanu i smijeno-dragu pojavu
goriloida Lava Leonidovia koga jo nije vidjela otkako se vratio iz Moskve.
Njegove pretjerano teke, prevelike ruke visile su mu uz tijelo, gotovo
povlaei iz ramena, i bile su kao neka greka na njegovu liku, iako su ga
zapravo uljepavale. Na njegovoj slojevitoj glavi zaturena tjemena i vrlo
kvrgavoj nalazila se bijela vojnika kapa kao i uvijek stavljao ju je
paljivo, nekako besmisleno, poklopii str-ali su odostrag, a gornji dio bio
je posve zguvan. Prsa su mu bila stegnuta u ogrta koji se sprijeda nije
otvarao i bila su nalik na prsa tenka koji je obojen u boju snijega. Kao i
uvijek, kiljio je a na licu mu je bio prijetei i strog izraz, ali je Vega
znala da e mu se svakog asa crte lica opustiti i onda e to biti osmijeh.
I zbilja su se opustile kad su Vera i Lav Leonidovi u isti as naili iz
susjednih hodnika i susreli se ispod stepenita.
Kako mi je drago to si se vratio! Naprosto si ovdje nedostajao! ree Vera
prva.
On se odreenije nasmijei i, spustivi ruku nekamo duboko, prihvati je za lakat
i povede uza stepenice.
to si tako vesela? Daj da se i ja razveselim.
254
Nita, naprosto tako. Kako je bilo na putu? Lav Leonidovi uzdahnu:
I ugodno i teko... Moskva te izmui.
E, mora mi potanje priati.
Donio sam ti ploe. Tri komada.
Ma nemoj! Koje?
Ti e bolje znati, meni se taj Saint-Saens brka... Nego, u Gumu sad postoji
odjel za long-plej ploe, pa sam ondje dao tvoj spisak i prodavaica mi je
zamotala tri ploe. Donijet u ti ih sutra. uj, Veroka, idemo danas na sud.
Kakav sud?
Ne zna? Sudit e kirurga iz susjedne bolnice.
Pravi sud?
Zasad jo samo drgarski... Ali je istraga trajala osam mjeseci.
A to je bilo?
Sestra Zoja, koja je naputala nono deurstvo, silazila je niza stepenice i
pozdravila ih oboje napadno bljesnuvi plavim trepavicama.
Neko dijete je umrlo poslije operacije... Ja sam jo u moskovskom zaletu pa
u svakako poi i dignuti galamu. im ovdje provede sedam dana, odmah
podvije rep. Hoe li i ti poi?
Ali Vera nije stigla ni da odgovori, ni da se odlui: ve su ulazili u sobu za
sastanke u kojoj su se nalazile stolice s presvlakama i svijetloplavi stolnjak.
Vera je mnogo drala do svog prijateljstva s Lavom. Uz Ljud-milu Afanasjevnu,
bio joj je on ovdje najblii ovjek. U njihovim odnosima bilo je ono neto
dragocjeno to se rijetko susree izmeu neenje i neudate ene: Lav je nikada
nije napadno pogledao, nikada nita natuknuo, nikada nije pretjeravao, ni
pokazivao neku elju a ona pogotovo nije. Njihovi odnosi bijahu bezopasni i
prijateljski, bez ikakve napetosti; uvijek su izbjegavali da spominju ljubav,
brak i sve ostalo oko toga i nikada ni-'su o tome raspravljali kao da to i ne
postoji na svijetu. Lav Leonidovi je oito pogaao da Vegi upravo treba takav
odnos. On je bio neko oenjen, zatim se rastao, onda se druio s ponekom, a
ensko osoblje dispanzera (to e rei, cijeli dispanzer) rado je raspravljalo o
njemu a sad su ba, ini se, sumnjale na njegovu vezu s operaterkom. Mlada
lijenica Anelina, kirurg, tvrdila je to pouzdano, ali se opet sumnjalo da ona
nastoji pridobiti Lava.
Ljudmila Afanasjevna je za cijelog sastanka arala neke ugla-te crtee po papiru
i ak ga probijala perom. Vera je, naprotiv, sjedila danas mirnije nego ikada.
Osjeala je u sebi nevjerojatnu uravnoteenost.
im se sastanak zavrio, krenula je u vizitu poevi od velike enske sobe.
Ondje je imala mnogo bolesnica, i Vera Korni-ljevna ih je uvijek dugo obilazila.
Svakoj bi sjela na krevet, pregledala je ili tiho ispitivala, ne utvarajui sebi
da e soba dotle utjeti, zato to bi to bilo odvie nategnuto a i inae nije
bilo mogue obuzdati ene. (U enskim sobama morala je biti jo taktinija i jo
paljivija nego u mukim. Ovdje njena lijenika
255
vanost i ugled nisu bili tako neprijeporni. Tek to bi dola malo bolje
raspoloena ili tek to bi poela malo napadnije tvrditi da e sve krenuti
nabolje jer je to zahtijevala psihoterapija ve bi osjetila na sebi neki
otar pogled ili prikrivenu sjenu zavisti: Ba tebe briga! Ti si zdrava. Ne
shvaa ti to. Drei se iste te psihoterapije, ona je savjetovala zaputenim
doblesnica-ma da se ne prestaju u bolnici brinuti za sebe, da se eljaju,
dotjeravaju ali bi je neprijateljski doekale, ako bi ona malo vie pripazila
na samu sebe.)
I danas je isto tako hodala od kreveta do kreveta to je mogla skruenije i
pribranije i, kako je bila ve naviknuta, nije ula opu galamu nego je sluala
samo svoju pacijenticu. Odjednom se neki osobito prost, nepristojan glas javi sa
suprotnog zida:
Kakvih sve ima bolesnika! Ima takvih bolesnika, draga moja, koji i
ovdje tjeraju kera! Na primjer, upavac to se opasuje remenom, on ti uvijek
za nonog deurstva pritisne onu sestru Zojku ...
to? Kako? priupita Ganhartova svoju pacijenticu. Ponovite, molim vas ...
I bolesnica ponovi.
(A Zoja je noas deurala! Noas, dok je svijetljela zelena skala...)
Oprostite, molim vas, jo jednom, od poetka, i to potanko!
256
26
DOBAR POETAK
Kad se uzbuuje kirurg koji nije novajlija u poslu? Ne uzbuuje se za vrijeme
operacije. Za operacije on obavlja jasan, astan posao, zna ta je ta, i treba
samo paziti da sve ono to se ree odree poteno pa da mu poslije ne bude krivo
to nije dovrio posao. Meutim, ponekad izbiju komplikacije, navali krv, i
kirurg se prisjeti da je Rezerford umro kod operacije kile, ali kirurgovo
uzbuenje poinje najee nakon operacije kad se temperatura visoko podigne,
trbuh nee da splasne i kad se treba boriti s vremenom, bez noa, po sjeanju
ponovo otvoriti tijelo, pregledati ga, shvatiti i u mislima ispraviti greku.
Zato je Lav Leonidovi uobiajio da prije dnevnog sastanka svrati pacijentima
koje je upravo bio operirao i da ih bar malo pogleda. Kako ga je jo ekala
dugaka, zajednika vizita uoi operacionog dana, on nije mogao podnijeti da jo
sat i po ne sazna kako je eluanom bolesniku i kako je Demki. Svratio je
eluanom pacijentu sve je bilo u redu; rekao je sestri to da mu daje i
koliko. Zatim je svrnuo Demki u malu, uzanu sobicu sa svega dva kreveta. Drugi
bolesnik je ve prizdravljao i spremao se da ode, a Demka je leao siv u licu,
pokriven do brade. Buljio je u strop, ali nimalo mirno nego uzbueno,
napregnuvi sve miie oko oiju kao da nastoji primijetiti neku sitnicu na
stropu, ali nikako da je ugleda.
Lav Leonidovi utke zastade, malko razmaknu noge, stade porebarke do Demke i,
objesivi dugake ruke i odmaknuvi desnicu ak malko od tijela, zagleda se
ispod oka kao da se sprema da Demku odjednom udari desnom akom u eljust da
vidi to e biti.
Demka okrene glavu, primijeti ga i nasmije se.
Tada se i prijetei, strogi izraz kirurgova lica takoer razvue u osmijeh. Lav
Leonidovi namignu Demki jednim okom kao drugaru koji ga dobro shvaa:
Znai sve je u redu? Normalno.
Kako moe biti normalno? Demka bi imao na to da se poali. Ali ovako, oi
u oi s mukarcem, pravi mukarac nije mogao da se ali.
17 Odjel za rak
257
Trga li?
Aha.
Na istom mjestu?
Aha.
Jo e te dugo trgati, Demka. Jo e se i dogodine hvatati za mjesto gdje je
vie nema. Ali kada te trga, ti svejedno ne zaboravi: nema je! I bit e ti
lake. Najvanije je da e sada iv j eti, je li ti jasno? A noga neka
ide.
Lav Leonidovi je to rekao tako jednostavno! Zaista neka ide k vragu ta muna
napast! Lake je bez nje.
Doi u ti ja jo!
I on krenu na sastanak i doe posljednji, zakasnivi (Niza-mutdin nije volio da
se zakanjava), i uleti razmiui rukama zrak pred sobom. Ogrta mu je sprijeda
bio zatvoren i posve je obuhvaao prsa, ali odostraga obje polovice nikako se
nisu sas-tajale i prelazile su jedna preko druge. Kad je sam koraao kroz
kliniku, onda je uvijek iao brzo i preskakivao stepenice dugakim koracima
maui uz put rukama i te njegove iroke kretnje upravo su uvjeravale
bolesnike da on ne dangubi i da ne troi vrijeme na sebe samoga. Sastanak je
trajao pola sata. Nizamutdin je uao dostojanstveno (prema svome miljenju),
pozdravio i poeo na svoj ugodan nain (prema svome miljenju) polako voditi
sastanak. Bilo je oito da oslukuje svoj glas i da pri svakoj kretnji i okretu
glave promatra samoga sebe sa strane kako je savjestan, autoritativan,
inteligentan i pametan ovjek. U njegovu rodnom selu o njemu su kruile legende,
znali su za njega i u gradu i ak su ga ponekad spominjali u novinama.
Lav Leonidovi sjedio je podalje od stola, prekriivi dugake noge jednu preko
druge, a rairene prste gurnuo pod svitak bijeloga pojasa koji je bio zavezao
oko trbuha. kiljio je ispod svoje vojnike kapice, ali kako se on i inae drao
kiselo pred efovima, primarijus nije mogao ni pomisliti da se njemu pod-ruguje.
Primarijus nije shvaao svoj poloaj kao stalnu, neodloivu i zamornu obavezu,
nego kao stalnu priliku da se istakne, da bude nagraen i da upotrijebi cijelu
klavijaturu svojih prava. Bio je primarijus i mislio je da mu ta titula zaista
daje primarno znaenje u bolnici, da on sve shvaa bolje od ostalih lijenika,
no, recimo, ne ba moda do u svaku sitnicu, da on jasno sagledava kako su
njegovi podreeni sposobni u poslu i, upozoravajui ih i upravljajui njima,
uva ih od greaka. Zato je i morao tako dugo voditi sastanak koji je uostalom
oito svima ugodan. I budui da su prava primarijusa toliko znaajna i da tako
obilato prelaze njegove obaveze, on je na posao u kliniku vrlo lako primao
inovnike, lijenike ili sestre: one o kojima su mu telefonirali ili za koje su
iz ministarstva traili da ih namjesti (ili iz gradskog komiteta, ili s
fakulteta ondje se on, uostalor. spremao uskoro branti dizertaciju); ili
kojima je u dobar a;. uz veeru, obeao da e ih primiti; ili ako su moda
pripada!: istoj grani starog roda, iz koje je potjecao i on. A ako su mu efovi
odjela prigovarali da nova osoba nita ne zna o poslu, Niza-
258
mutdin Bahramovi udio bi se vie od njih: Pa nauite ih, drugovi! Zato ste
vi ovdje?
Ukraen sjedinama koje u odreenim godinama rese, kao neki ravnoduni i
plemeniti nimbus, podjednako glave genija i budala, portvovnih ljudi i laktaa,
radnika i lijenina, onako dostojanstven i miran kao da ga je priroda nagradila
zbog toga to se nije mnogo muio razmiljanjem, onako ravnomjerno zagasite puti
koja odlino pristaje uz sjedine. Nizamutdin Babr:imo->7, ? je tumaio svojim
medicinskim suradnicima to ne valja . njihovu poslu i kako e se uspjenije
boriti za dragocjene Iju \e. ivote. I dok je tako sjedio na dravnim divanima
ravnih naslona, po naslonjaima i stolicama, uza stolnjak koji je bio plav kao
paunovo perje, Nizamutdina su neobino paljivo sluali oni koje jo nije kanio
otpustiti, kao i oni koje je upravo primio u posao.
Lav Leonidovi je dobro imao na oku kovravog Halmuhame dova. On je bio nalik na
osobu iz ilustracija u Putovanjima kapetana Cooka i inilo se kao da je tek
iziao iz dungle: prava prauma rasla mu je na glavi, crne mrlje bile rasute po
bronanu licu, a divljaki, radostan osmijeh otkrivao je velike bijele zube i
jedino mu je nedostajao kolut u nosu koji bi mu veoma pristajao. Meutim, nije
bilo vano kakvo mu je oblije, pa ak ni to to ima pravu pravcatu fakultetsku
diplomu, nego to to nije mogao obaviti ni jednu jedinu operaciju a da pacijenta
ne poalje na drugi svijet. Lav Leonidovi mu je svega dva puta dopustio da
operira i oba puta se pokajao. A otpustiti ga nije mogao, jer bi to bio napad na
nacionalne kadrove. I tako je Halmuhamedov ve etvrtu godinu vodio brigu o
jednostavnijim povijestima bolesti, vano se drao na vizitama, pri previ-janju,
deurao (spavao) nou i ak u posljednje vrijeme primao plau i pol, premda je
esto odlazio s posla prije zavretka radnog vremena.
Bile su tu jo dvije ene koje su specijalizirale kirurgiju. Jedna se zvala
Pantehina, neobino puna ena etrdesetih godina, uvijek silno zabrinuta,
zabrinuta zbog toga to ima estero djece, od dva mua, a nema novaca, ni bilo
koga tko bi pripazio na djecu. Ta zabrinutost nije joj nikad nestajala s lica,
ak ni za radnog vremena, koje je radi plae morala provoditi u zgradi
dispanzera. Druga, Anelina, bila je mlada, tek prije dvije godine zavrila je
fakultet; ta sitna ria Ijepukasta ena zamrzila je Lava Leonidovia zbog toga
to nije obraao panju na nju i sad je u kirurkom odjelu najvie intrigirala
protiv njega. Ni jedna ni druga nisu mogle obavljati nita drugo osim
ambulantnih pregleda, nitko im ne bi smo povjeriti skalpel ali i tu su
postojali vani razlozi zbog kojih ih primarijus nikada ne bi mogao otpustiti.
Na broju je u odjelu bilo pet kirurga i raunalo se da svih petero operiraju, a
zapravo je radilo samo dvoje.
Na okupu su bile jo i bolniarke od kojih su neke bile iste kao i spomenute
lijenice, ali je i njih primio i branio Nizamutdin Bahramovi.
Ponekad bi se sve to tako smuilo Lavu Leonidoviu da je mislio kako vie nee
ni jedan dan izdrati na poslu, nego e se
259
otrgnuti i otii! Ali kamo da ode? U svakom drugom mjestu bit e opet jedan
primarijus, moda i gori od ovoga, i opet e biti razmetljivih neznalica a
radnici e raditi mjesto neradnika. Drugo bi bilo kad bi sam vodio kliniku i,
originalnosti radi, sve postavio na poslovnu osnovu: svi koji su na popisu
morali bi raditi, a radili bi samo oni koji su potrebni. Ali Lav Leonido-vi
nije bio taj kome bi dali kliniku ili bi mu je dali negdje vrlo daleko, a i
ovako je ve i te kako daleko od Moskve.
Osim toga, njemu samome nije bilo do efovania. Znao je da upraviteljski,
inovniki poloaj ne ostavlja slobodne ruke u poslu. Uz to je ve jednom
upoznao one koji su pali s poloaja i tako spoznao prolaznost vlasti: upoznao je
komandante divizija koji su sanjarili o tome da postanu ordonansi, a svoga
prvoga uitelja u praksi, kirurga Korjakova, izvukao je iz smetljita.
Gdjekad bi se sve smirilo, utihnulo, i Lavu Leonidoviu se inilo da moe
izdrati, da ne treba otii. Tada bi se, naprotiv, pribojavao da e istjerati i
njega, i Doncovu, i Ganhartovu, da sve okolnosti govore tome u prilog, da e
svake godine stanje biti sve tee i sloenije. A on vie nije lako podnosio
ivotne peripetije: bliila se etrdeseta i tijelu je ve trebalo udobnosti i
reda.
Inae, esto se dvoumio kad je trebalo donijeti neku presudnu odluku. Nije znao
treba li se odvaiti na junaki gest ili spokojno ploviti, kako veina plovi.
Njegova ozbiljna karijera nije poela ovdje, ni na ovakav nain poela je
naglo i blistavo. Jedne godine za vlas je dobio Staljinovu nagradu. Ali su
toliko forsirali i urili se, da je cijeli fakultet krahirao i ak je i
disertacija dola u pitanje. Zapravo ga je i Korjakov tako pouavao: Samo vi
radite, radite! A pisati ete jo dospjeti. Samo kada e dospjeti?
Ili moda treba poslati do avola i tu disertaciju?
Lav Leonidovi ipak nije odavao kako ne trpi primarijusa, nego se inilo, premda
je kiljio, da ipak slua. Morao je sluati ve i zbog toga to e idueg
mjeseca imati priliku da izvri operaciju grudnog koa.
Ali sve jednom zavri, pa je zavrio i sastanak! I, izlazei jedno po jedno iz
sobe za sastanke, kirurko osoblje se skupi na odmoritu gornjeg hodnika. I, ne
izvlaei prstiju iz pojasa na trbuhu, Lav Leonidovi, kao mrzovoljni rastreseni
vojskovoa, povede za sobom na veliku vizitu sijedu i trkljastu Jevgeniju
Ustinovnu, gusto obraslog Halmuhamedova, debelu Pantehinu, riu Anelinu i jo
dvije sestre.
Ponekad su vizite bile posve kratkotrajne, jer je trebalo pouriti na posao. I
danas bi trebalo uriti, ali je po propisu bila odreena velika opa vizita za
koje se ne smije mimoii ni jedan leaj kirurkog odjela. Sve sedmoro su polako
ulazili u svaku sobu, uranjajui u zrak umao od zaguljivih farmaceutskih
smjesa, od toga to se sobe malokad zrae i zadaha samih bolesnika, gurali se i
izmicali u uskim prolazima izmeu kreveta, proputajui jedno drugo i gledajui
jedno drugome preko ramena. Okruivi svaki krevet, morali su za jednu, tri ili
za pet minuta proniknuti u patnje toga bolesnika jednako kao to su uronili
II
260
u teki zrak sobe u njegove boli, njegove osjeaje, anamnezu, povijest
bolesti, tok lijeenja, njegovo dananje stanje i u sve ono to im teorija i
praksa doputaju da uine u budunosti.
I da ih je bilo manje, i da je svatko od njih najbolji u svom poslu a ne samo na
platnom spisku, i da ne otpada po trideset pacijenata na svakog lijenika, i da
ne razbijaju sebi glavu kako e najlake ispuniti povijest bolesti, tu
svojevrsnu optubu, i kad oni ne bi bili ljudi, to jest obini pojedinci sa
svojom koom i kostima, svojim sjeanjem i nakanama, koji osjeaju olakanje pri
spoznaji da njih ne mue isti bolovi onda moda i ne bi bilo lako smisliti
bolji izum nego to je takva jedna vizita.
Ali ti uvjeti nisu postojali, kao to je dobro znao Lav Leo-nidovi, a vizitu
ipak nisu smjeli ni odbaciti ni izmijeniti. Zato ih je on, po propisu, vodio
uokolo i, mirei vie na jedno oko, skrueno sluao priu svakog terapeuta o
pojedinom pacijentu (i to ne napamet, nego iz liste): odakle je, kada je doao u
bolnicu ( o starim pacijentima to su svi ve znali), zato je doao u bolnicu,
kakva je terapija, koje su doze, kakva mu je krv, je li ve odreena operacija
ili zato nije operiran, ili zato jo nisu odluili to e s njim. Sve bi to
sasluao, mnogima bi sjeo na krevet, neke bi zamolio da pokau bolesno mjesto,
pregledavao je, pipao, a zatim bi sam prebacivao pokriva na bolesnika ili bi
pozvao ostale lijenike da i oni opipaju.
One najtee sluajeve na ovakvoj viziti nisu mogli rjeavati; trebalo je
pojedinca posebno pozvati i posebno se njime pozabaviti. Na viziti se nije moglo
otvoreno rei kakvo je stanje i jasno se meusobno dogovoriti. Ovdje ak nije
mogao ni za koga rei da mu se stanje pogoralo, nego bi samo napomenuo da se
proces malo zaotrio. Sve je trebalo govoriti uvijeno, u sinonimima (ak i
dvostrukim) ili obratno od onoga kako je zaista bilo. Ne samo to nitko nije
spominjao rak ili sarkom, nego ak nisu spominjali ni sinonime koje su stari
bolesnici prilino dobro razumijevali: kancer, kancerom, c-r, s. Umjesto
toga spomenuli bi neto bezazleno: ir, gastritis, upala ili polip, a to je tko
od njih podrazumijevao pod tim nazivom, objasnili bi potanko istom nakon vizite.
Da bi ipak razumijevali jedno drugo, doputeno je bilo rei: proirena je
mediastijalna sjena, tim-ponit, sluaj nije resektabilan, nije iskljuen
letalni ishod (to je znailo: mogao bi umrijeti na stolu). Kad ne bi mogao
nai pravi izraz, Lav Leonidovi bi rekao:
Ostavite povijest bolesti.
I poli bi dalje. to su za vrijeme takve vizite manje mogli proniknuti u
bolest, shvatiti jedno drugo ili dogovoriti se, to je Lav Leonidovi drao da je
vanije osokoliti bolesnike. U tome je ak sve vie vidio glavnu svrhu ovakve
vizite.
Status idem rekli bi mu. (To je znailo: sve je po starome.)
Je li? obradovao bi se on. I kao da bi potvrdu toga htio uti iz usta same
bolesnice, brzo bi upitao: Nije li vam malo lake.
Mislim da jest sloila bi se i bolesnica malo zaueno. Ona, istina, nije
primijetila poboljanje, ali, ako su ga primijetili lijenici, onda joj je
zbilja bolje.
261
Eto vidite! Jo malo i ozdravit ete. Druga se bolesnica brinula:
ujte, zato me tako boli kima? Moda i ondje imam tumor?
Ni go-ovora otegnuo bi Lav Leonidovi nasmijeivi se. To je sekundarna
pojava.
(Rekao je istinu: metastaze i jesu sekundarna pojava.) Nad stranim starcem,
koji se sav uiljio i mrtvaki posivio
i koji je jedva micao usnama, odgovarali su mu na njegovo
pitanje:
Bolesnik dobiva sredstva za jaanje i umirenje.
To znai: tu je kraj, kasno je da se lijei, lijeka i nema i glavno je da to
manje pati.
Tada, skupivi guste obrve kao da neto nastoji tekom mukom objasniti, Lav
Leonidovi je tumaio:
Hajde, tatice, da govorimo otvoreno, bez uvijanja. To to vi osjeate nije
nita drugo nego reakcija na lijeenje. Samo nas nemojte pourivati,
leite mirno, i mi emo vas izlijeiti. Leite, vama se ini da
nita naroito ne poduzimamo, ali uz nau pomo va organizam jaa.
I samrtnik bi kimao glavom. Shvatio je da ta lijenikova otvorenost nije nimalo
ubitana tavie, davala je nade.
U zdjelinoj oblasti se vidi tumorozna izraslina ovakve vrsti
raportirali su Lavu Leonidoviu i pokazivali mu rendgensku snimku.
Promatrao je tamnu, mutnu, prozirnu rendgensku sliku prema svjetlu i zadovoljno
kimao glavom:
Vr-rlo dobra snimka! Odlina.
Bolesnica bi se obveselila: ne samo da je njoj dobro, nego ak i odlino.
A snimka je bila odlina zato to je nije trebalo ponavljati ona je jasno
pokazivala veliinu i granice tumora. Tako, cio taj sat i po, koliko je trajala
velika vizita, ef kirurkog odjela nije govorio ono to misli, trudio se da
njegov glas ne odraava njegove osjeaje, a da u isto vrijeme lijenici u
povijest bolesti pri-biljee ono to treba, u tu biljenicu polutvrdih listova,
koja se ispisuje rukom i u kojoj esto zapinje pero i na osnovu koje e svakome
od njih jednog dana moi suditi. Nijednom nije naglo okretao glavu, nijednom
nije zabrinuto pogledao, i po tom dobroudnom i dosadnom izrazu na licu Lava
Leonidovia, bolesnici su zakljuivali da su njihove bolesti vrlo jednostavne,
dobro prouene i da nisu nimalo ozbiljne.
Lav Leonidovi se umorio od te dugake glume koja je bila isprepletena sa
strunim prosuivanjem i sad je ovamo-onamo pomicao kou na elu.
Jedna starica se alila da je ve dugo nisu kuckali i on to uini.
A neki starac se javi:
ekajte da vam neto kaem!
I poe zbrkano tumaiti kako se, po njegovu miljenju, pojavila i razvijala
njegova bolest. Lav Leonidovi je strpljivo sluao i ak kimao glavom.
262
Sad vi meni recite neto dopusti mu starac. Kirurg se nasmijei:
ta da vam kaem? Nai se interesi podudaraju... Vi elite biti
zdrav, i mi elimo da budete zdrav. Najbolje je da i dalje zajedniki na tome
radimo.
S Uzbecima znao je, bar o onome najjednostavnijem, govoriti i na njihovu jeziku.
Onu enu s naoalima, koja je oito bila prava intelektualka i koju je ak
neugodno bilo vidjeti ovdje na krevetu i u onom ogrtau, nije uope htio javno
pregledati. Malom djeaku, koji je bio s majkom, ozbiljno je pruio ruku.
Sedmogoinjaka je kvrcnuo prstom po trbuhu, i obadvojica su se nasmijali.
Jedino uiteljici, koja je traila da konzultiraju i neuropato-ioga, nije ba
ljubezno odgovorio.
Napokon su izili i iz posljednje sobe. Bio je umoran kao poslije teke
operacije. Rekao je:
ik-pauza pet minuta.
On i Jevgenija Ustinovna pohlepno su povukli dim, kao da su za cijele vizite
samo na to i ekali (a bolesnicima su strogo govorili kako je duhan kancerogen i
apsolutno kontraindikati-van).
Svi su posjedali, neto kasnije, za zajedniki stol i ponovo su dola na red
ista prezimena, koja su spominjali na viziti, ali ona slika opeg poboljanja i
ozdravljenja kakva bi se mogla na viziti priiniti nekome promatrau sa strane,
sad je izblijedjela i nestala. Kod one status idem bolesnice sluaj je bio
neoperabilan, i rendgensku terapiju davali su joj tek da bi ublaili neposredne
bolove, bez ikakve nade da bi je mogli izlijeiti. Onaj djeai, kome je Lav
Leonidovi pruio ruku, bio je neizljeivi sluaj s procesom metastaza, i jedino
zbog toga to su to zahtijevali roditelji, zadrali su ga jo neko vrijeme u
bolnici. Za onu staricu koja je traila da je prekucka Lav Leonidovi je rekao:
Njoj je ezdeset i osam godina. Ako je budemo zraili, moda e doivjeti i
sedamdeset. A ako je operiramo, nee ivjeti ni godinu dana. ta velite,
Jevgenija Ustinovna?
Kad na no nije pomiljao toliki njegov pobornik koliki je bio Lav Leonidovi,
Jevgenija Ustinovna je pogotovo bila protiv operacije.
On zapravo nije bio pobornik noa. Ali je bio skeptik. Znao je da se nikakvim
spravama ne moe tako dobro vidjeti kao prostim okom. I niim se ne moe tako
temeljito oistiti kao noem.
Za onoga bolesnika, koji se nije mogao sam odluiti da pristane na operaciju,
nego je traio da se posavjetuje sa njegovom obitelji, Lav Leonidovi sada je
rekao:
Obitelj mu je tko zna gdje. Dok mi uspostavimo vezu s njima, dok oni stignu i
dok smisle to e i kako e on e umrijeti. Treba ga nagovoriti i staviti na
stol, ne ba sutra, ali idui put. Veliki rizik tu postoji, naravno. Otvorit
emo, pogledati i moda odmah zatvoriti.
A ako umre na stolu? znaajno upita Halmuhamedov, tako znaajno ba kao da
je to njegov rizik.
263
Lav Leonidovi pomaknu duge, srasle obrve neobina oblika.
To je jo uvijek samo 'ako', ali ako nita ne uinimo, onda je sigurno,
pomisli on. Kod nas je mali postotak smrtnosti, mi moemo i riskirati.
Svaki put bi zapitao:
Misli li tko drugaije'-
Ali bilo mu je vano jedino miljenje Jevgenije Ustinovne. Premda su bili
razliiti po iskustvu, godinama i pristupu poslu, njihovi su se sudovi obino
podudarali, to je najbolji dokaz da se razumni ljudi lako sporazumijevaju.
Zar zbilja ne moemo upita Lav Leonidovi niim pomoi onoj utokosoj,
Jevgenija Ustinovna? Moramo li zbilja rezati?
Svakako, moramo pomaknu Jevgenija Ustinovna svue izvijene i nacrvenjene
usne. I jo emo morati poslije toga dobro zraiti.
teta! uzdahnu Lav Leonidovi i spusti svoju slojevitu glavu pomaknuta
tjemena, sa smijenom kapicom na vrhu. Kao da pregledava svoje nokte, prelazei
velikim, vrlo velikim palcem preko etiri ostala prsta, on proguna: Sama je
ruka protiv toga da ree tako mlade. Ima osjeaj da radi protiv prirode.
Jo jednom vrhom kaiprsta pree obline velikog nokta. Zbilja nije bilo druge.
On podie glavu:
Tako je, drugovi, sigurno vam je jasno ta ima ulubin?
Cancer recti? ree Pantehina.
Jest, c-r recti, ali kako je to otkriveno? Po tome se vidi koliko vrijedi
naa onkoloka preventiva i nae onkoloke stanice. Dobro je rekao jednom
Oreenkov na konferenciji: onaj lijenik kojemu se gadi da stavi prst
bolesniku u debelo crijevo, nije uope lijenik! Kakav nemar vlada kod
nas! ulubin se potezao po razliitim ambulantama i alio se na uestalu
stolicu, na krvarenje, kasnije na bolove i na njemu su vrili svakakve
pretrage, osim one najjednostavnije da opipaju prstom! Lijeili su ga od
dizenterije, od hemoroida sve uzalud. Tek u jednoj ambulanti na plakatu s
temom borbe protiv raka on je, kao pismen ovjek, proitao to treba i
shvatio! Sam je sebi prstom napipao tumor! Nisu li to lijenici mogli
uiniti pola godine prije?
Je li duboko?
Nalazi se svega sedam centimetara duboko, odmah iza sfingtera.
Mogao se jo posve sauvati mii, i ovjek bi ostao normalan ovjek! Sad je ve
zahvatio sfingter, amputacija je zakanjela, to e rei da e stolice biti
nekontrolirane, anus emo mu otvoriti sa strane i kakav je to onda ivot?... A
tako je zgodan ovo ...
Poeli su sastavljati popis sutranjih operacija. Odreivali su koga bolesnika
treba ojaati lijekovima, koga treba okupati, koga kako pripremiti.
aloga gotovo uope ne treba ojaati ree Lav Leonidovi ima rak eluca a
tako je dobro raspoloen da je to pravo udo.
(Kad bi on znao da e ali sam sebe ujutro ojaati iz boce!)
264
Odredili su tko e kome asistirati, tko e se brinuti za krv. Opet je ispalo da
Lavu Leonidoviu asistira Anelina. Onda e opet sutra stajati suelice njemu, a
sa strane e se motati ope-raterka, i, mjesto da se bavi svojim poslom, Anelina
e cijelo vrijeme motriti kakvi su njegovi odnosi s operaterkom. A i ona je
psihopat, ne smije je ni zapitati jesu li konci zaista sterilni ili nisu a
tko drugi da to provjeri? Moda od toga zavisi cijela operacija... Proklete
ene! Ne znaju najobinije muko pravilo: posao je posao ...
Tupavi roditelji nazvali su djevojku Anelinom i ne pomiljajui u kakva e se
ona demona pretvoriti. Lav Leonidovi promatrao je ispod oka njenu zamamnu ali
lisiju njukicu i htio joj je najradije pomirljivo rei:
ujte, Anelina ili Anela, kako hoete! Vi niste nadareni. Kad ne biste sav
svoj dar troili u potrazi za muem, nego kad biste ga upotrijebili u kirurgiji
vi biste ve bili dobri u poslu, ujte, ne smijemo se svaati, nas
dvoje stojimo za istim operacionim stolom...
Ali ona b.i protumaila da ga je izmorila njena upornost i da se predaje.
Jo je h io malo potanje porazgovoriti o jueranjoj raspravi A Jevgeniji
Ustinovnoj tek je neto natuknuo dok su zajedno p.-ili, dok ostalim kolegicama
ak nije ni htio o tome priati.
Tek to su isplanirali sutranje operacije, Lav Leonidovi ustade, zapali i,
snano maui golemim rukama i razmiui zrak zalivenim, '-ijelim grudima,
brzim koracima skrenu u hodnik radiologa, HLio je sve to ispriati upravo Veri
Ganhart. U laboratoriju s aparatima za zraenje zatekao je Doncovu i nju za
istim stolom kako pregledavaju papire.
Vrijeme je da prekinete radi ruka! ree on. Dajte mi olicu.
'nmaknuvi stolicu, on sjede. Bio je veselo raspoloen i elio je drugarski
porazgovoriti, ali odjednom napomenu:
Zato ste tako neprijazne prema meni?
Doncova se nasmijei vrtei na prstu velike naoale od roga:
Naprotiv, ne znam kako bih vam se umilila. Hoete li me operirati?
Vas? Ni za ivu glavu!
Zato?
Zato to e svi rei, ako vas otpremim na drugi svijet, da sam to uinio iz
zavisti: jer je va odjel bio uspjeniji od moga.
Nemojte se aliti, Lave Leonidoviu, ozbiljno vas pitam. Istina, teko je
bilo zamisliti da se Ljudmila Afanasjevna
alila.
Vera je sjedila tuna i utuena, skupivi ramena, kao da joj je malo hladno.
Treba to prije pregledati Ljudmilu Afanasjevnu, Lave Leonidoviu.
Eto, ve je odavno boli eludac, a ona uti. To mi je neki onkolog!
I vi ste, jasno, izvukli iz toga ve sve dokaze da je posrijedi karcinom, je
li tako? Lav Leonidovi izvije svoje upave obrve koje su se protezale od
jedne sljepooice do druge. U naj-
265
obinijem razgovoru, u kome nije bilo nita smijeno, njegov najei izraz bio
je podrugljiv, iako se nije znalo kome se ruga.
Nisam jo sve odvrati Doncova.
Dobro, koje, na primjer? Ona mu ree.
Malo ih je! zakljui Lav Leonidovi. Neka Veroka napie dijagnozu,
onda moemo razgovarati. Uskoro u dobiti svoju kliniku i onda u uzeti
Veroku za dijagnostiara. Hoete li mi je dati?
Veroku ne dam nipoto! Uzmite neku drugu!
Neu nijednu drugu, osim Veroke. Ne bih vas inae operirao ...
inilo se da se ali dok ovako veselo avrlja i pui cigaretu dokraja, ali se
zapravo nije alio. Kako mu je uvijek govorio onaj Korjakov: dok si mlad nema
iskustva, kad si star nema snage. A Ganhartova je sad bila (ba kao i on) u
onoj vrhunskoj dobi kada se iskustvo ve pretvorilo u klas i kada je stabljika
snage jo uvijek vrsta. Naoigled se djevojka, internist, pretvorila u
pronicljiva dijagnostiara, tako da joj je vjerovao jednako kao i Doncovoj. Za
kirurga je boja blagodat, makar on bio i skeptik, imati takva dijagnostiara.
Samo kod ena to doba vrhunskog napona traje jo krae nego u mukaraca.
Ima li doruak? upita Veru. Ionako nee pojesti, odnijet e kui. Daj
da ja pojedem.
I zaista, ala ovamo ala onamo, ali iskrsnue sendvii sa sirom, i on poe
jesti nudei i njih:
Uzmite i vi! ... Eto, znate, juer sam bio na sudu, na raspravi, teta
to niste bili, vrlo je pouno! U kolskoj zgradi. Skupilo se oko etiri
stotine ljudi, vrlo zanimljivo! ... Okolnosti su ove: dijete su operirali zbog
kompliciranog zapletaja crijeva. Operacija je uspjela. Dijete je ivjelo
nekoliko dana, ak se i igralo. To je dokazano. Onda odjednom nastupa
djelomini zatvor i smrt. Osam mjeseci su nesretnome kirurgu prijetili
istragom moete misliti kako je on za to vrijeme operirao! I na sud vam dou
iz zdravstvene uprave, doe i glavni gradski kirurg, drutveni tuilac s
medicinskog fakulteta, razumijete li? I udri on: zloinaki nehat, kae! Kao
svjedoke doveli su roditelje ... E, to su lijepi svjedoci! Lupetali su o
nekakvom pokrivau koji nije stajao na krevetu kako treba... I takve sline
gluposti! A masa, nai graani, sjede i bulje, oi im ispale: pogledaj kakve
su ivotinje ti lijenici! Meu publikom smo i mi lijenici, i mi shvaamo kako
je to glupo i osjeamo da su te optube neizbjene: ta to optuuju i nas
osobno, danas tebe, a sutra e mene! I mi utimo, da nisam upravo doao iz
Moskve, utio bih i ja. Ali kako su mi jo u sjeanju ta dva mjeseca u Moskvi,
drugaije gledam na te odnose, eline reetke ine mi se sad drvene i gnjile. I
ja sam progovorio.
Dakle moglo se govoriti.
Pa, recimo da je to bila diskusija. Rekao sam: kako vas nije stid prirediti
ovakvu predstavu? (Jednostavno sam tresnuo! Prekidali su me: Oduzet emo mu
rije!) Mislite li vi da se na sudu ne moe isto tako lako pogrijeiti kao i u
medicini? O ovom
266
sluaju treba nauno raspravljati, a ne sudski! Trebalo je okupiti samo
lijenike i povesti kvalificiranu naunu diskusiju. Mi kirurzi svakog utorka i
petka hrabro riskiramo, izlazimo na minsko polje! I cio na posao poiva na
povjerenju, majka nama mora povjeriti svoje dijete a ne nastupiti kao svjedok na
sudskoj raspravi!
Lav Leonidovi se i sada uzrujao i glas mu je drhtao. Zaboravio je sendvi koji
je bio naeo i, kidajui polupraznu kutiju, izvue cigaretu i zapali je:
Ovdje je jo rije o ruskom kirurgu! A ta bi bilo da je Nijemac ili recimo
-idov otegnu on mekano i dugo napuivi pri tome usne trebalo bi ga
odmah objesiti, emu ekati?... Pljeskali su mi. Kako bi ovjek mogao utjeti?
Ako nam ve steu omu oko vrata, treba se otrgnuti, zato
da ekamo?
Vera je pratila cijelu priu alosno njiui glavom. Oi su joj bile
usredotoene i pametne, pune razumijevanja, i ba zato je Lav Leonidovi i elio
njoj sve ispriati. A Ljudmila Afanasjev-na je zbunjeno sasluala i stresla
velikom glavom s pepeljastom, potkresanom kosom.
Ja mislim drugaije! Kako se s nama, lijenicima, moe drugaije
razgovarati? Jednom zaiju ubrus u trbuh, naprosto ga zaborave! Nekome dadnu
fizioloki serum mjesto novokaina! Drugi put bolesniku obamre noga od
gipsa. Dadnu desetorostru-ko jau dozu. Koliko puta dajemo krivu krvnu grupu!
Izazivamo opekotine! Kako da se onda s nama razgovara? Treba nas vui za kosu
kao djecu.
Pa vi me ubijate u pojam, Ljudmila Afanasjevna! podie Lav Leonidovi svoju
aetinu kao da se eli zatititi. Kako moete tako govoriti i to vi?
Ovdje je rije o neemu to je izvan medicine! Vodi se borba za moralni lik
cijelog drutva.
Prestanite! Samo jo treba da se vi svaate! mirila ih je Ganhartova,
hvatajui oboje za ruke kojima su mahali. Treba, naravno, poveati
odgovornost lijenika, ali im u isto vrijeme treba sniziti norme dva puta, tri
puta! Devet bolesnika u jedan sat ambulantnog pregleda tko to moe sve drati
u glavi? Treba dati priliku da u miru razgovaramo s bolesnicima, da u miru
razmiljamo. Kad se ve operira, onda kirurg treba samo jednom dnevno operirati,
a ne tri puta!
Ali Ljudmila Afanasjevna i Lav Leonidovi i dalje su vikali jedno na drugo i
nikako se nisu mogli sloiti. Ipak ih je Vera smirila i napokon zapitala:
A kako je zavrilo?
Lav Leonidovi razmaknu obrve i nasmijei se:
Uspjeli smo! Osuda je pala u vodu, zakljueno je jedino da je neuredno voena
povijest bolesti. Ali, ekajte, to jo nije sve! Poslije presude javio se
naelnik za zdravstvo; kae on: loe odgajamo lijenike, loe odgajamo
bolesnike, premalo imamo sindikalnih sastanaka. A na kraju je uzeo rije
glavni gradski kirurg! ta mislite kakvi su bili njegovi zakljuci? Kako je on
sve to shvatio? Veli on: dobar je poetak to, drugovi, vrlo dobar
poetak to smo poeli suditi lijenicima...
267
27
TO KOGA ZANIMA
Bio je obian radni dan i obina vizita: Vera Korniljevna je sama obilazila
svoje rendgenae a u gornjem hodniku prikljuila joj se i sestra bolniarka.
Ta je sestra bila Zoja.
Zadrale su se malo kod Sigbatova, ali kako je o svakoj novoj mjeri tu mogla
odluiti samo Ljudmila Afanasjevna, nisu se dugo zadrale nego su odmah ule u
sobu.
Kao da su bile upravo jednake visine: na istoj visini bila su im usta, i oi, i
kapice. Ali kako je Zoja bila mnogo punija, inilo se da je i via. Moglo se
naslutiti da e ona za dvije godine, kad i sama postane lijenica, djelovati
autoritativni je od Vere Korniljevne.
Prole su ispred drugog reda, i Oleg je cijelo vrijeme gledao jedino njihova
lea i tamnu punicu ispod kapice Vere Korniljevne i zlaane uvojke ispod Zojine
kape.
Cijeli taj red bio je danas na zraenju i zato su one polako napredovale. Vera
Korniljevna sjela bi kraj svakog bolesnika, pregledala ga, razgovarala.
Ahmadanu je, poto mu je pogledala kou i prouila sve podatke u povijesti
bolesti, osobito posljednju analizu krvi, Vera Korniljevna rekla:
Dobro, skoro je gotovo sa zraenjem! Ide kui! Ahmadan bijesnu zubima.
A gdje ti ivi?
U Karabairu.
Onda, ti e na put...
Jesam li ozdravio? sijao je Ahmadan od zadovoljstva.
Ozdravio si.
Posve?
' ' Za sada posve.
Onda se vie ne vraam?
Svratiti e za pola godine.
Zato ako sam posve ozdravio?
Radi pregleda.
268
Prola je tako cijeli red nijednom se ne okrenuvi prema Olegu. A i Zoja je samo
jednom pogledala prema njegovu kutu. Kod Vadima se Vera Korniljevna dugo
zadrala. Gledala mu je nogu, pipala prepone s obje strane, zatim trbuh, predio
zdjelice i cijelo vrijeme ga zapitkivala kako se osjea; iznenadila ga je i
novim pitanjem: kako se osjea poslije jela, poslije razliitih vrsti jela.
Vadim je bio sabran, ona je tiho ispitivala, a on je tiho odgovarao. Kad ga je
poela neoekivano pipati u desnom predjelu zdjelice i zapitkivati o jelu,
upitao je:
Gledate li kako je s jetrom?
Sjeao se da ga je mama, prije nego to je krenuo na put, kao toboe sluajno,
opipala na tom istom mjestu.
Sve on mora znati zavrti glavom Vera Korniljevna bolesnici su postali
tako ueni da je najbolje da vam odmah dademo bijele ogrtae.
S bijeloga jastuka, onako crnokos, ukasto-crnpurast, ravno poloene glave,
Vadim je motrio lijenicu ozbiljno i prodorno kao djetence s ikone.
Znate, ja se razumijem tiho e on. itao sam, znam
0 emu je rije.
Rekao je to tako neusiljeno, bez elje da se Ganhartova s njime sloi ili da mu
odmah sve objasni, tako da se ona zbunila i, ne naavi prave rijei, sjela na
krevet kao da mu je neto skrivila. Bio je prilino zgodan i mlad, oito vrlo
sposoban i podsjeao ju je na jednog mladia iz obitelji koju su poznavali,
mladia koji je dugo umirao, svjestan da umire, i lijenici mu nikako nisu mogli
pomoi, pa je Vera ba zbog njega, jo dok je bila u osmom razredu, odluila da
ne postane inenjer, nego lijenik.
Ali, eto, ni ona mu nije mogla pomoi.
U posudi na Vadimovom prozoru stajala je mrka tekuina, rastvor brezove gube,
koju su drugi bolesnici promatrali neobino zavidno.
Pijete li ga?
Pijem.
Ganhartova zapravo nije vjerovala u tu gubu, naprosto o njoj nikada prije nije
bilo ni rijei, ali svakako je ona, za razliku od korijena sa Isik-Kula, bar
bila nekodljiva. A ako ve bolesnik vjeruje u nju, onda je ak i korisna.
Kako je s radioaktivnim zlatom? upitat e ona.
I dalje obeavaju. Moda uskoro dadnu jednako pribrano i sumorno odgovori
on. Ali ni onda ga, ini se, nee uruiti direktno, nego e ga poslati
slubenim putem. Recite on se uporno zagleda u oi doktorice Ganhart ako
poalju za... za dvije sedmice ... hoe li ve metastaze biti u jeku?
Ni govora, ta je vama! Naravno da nee! posve sigurno
1 spremno slae Ganhartova pa ga ak, ini se, i uvjeri. Ako ba hoete
znati, to traje mjesece i mjesece.
(Ali zato mu je onda opipavala zdjelino podruje? Zato ga je ispitivala kako
podnosi hranu?)
Vadim je bio spreman da joj vjeruje.
Tko povjeruje, lake mu je ...
Za to vrijeme, dok je Ganhartova sjedila na Vadimovu leaju, Zoja, kako nije
imala drugog posla, okrenula je glavu i pogledala
269
ispod oka Olegovu knjiicu na prozoru, zatim i njega i upitala ga neto oima.
Ali nije se znalo to. Njene upitne oi uzdignutih obrva gledale su vrlo milo, a
Oleg je piljio bez ikakva izraza, ne uzvraajui pogled. Na svakoj viziti ona bi
izabrala jedan takav trenutak, kad bi joj jedino on vidio oi, i tada mu je
slala, poput Morzeovih signala, kratke vesele titraje iz oiju, pozdrave u
titra-jima. Ali u posljednje vrijeme kao da titraja-crtica uope nije bilo, a
titraja-takica bivalo je sve manje.
Oleg se ljutio na Zoju, ljutio se zbog onih nekoliko dana kad je toliko
navaljivao na nju i zaklinjao je da popusti, a ona nikako nije poputala. Za
iduih njenih nonih deurstava, on je usnama i rukama ponavljao jedno te isto,
ali vie nije osjeao ono to je osjeao tih dana i njegovo vladanje je bilo
namjeteno. Onda je prestao odlaziti k njoj kad je deurala i ostao je da spava.
Sada nije mogao shvatiti emu je bila potrebna ta igra oima kad je sve prolo.
Svojim mirnim pogledom upravo joj je htio pokazati da ne shvaa. Kako bilo da
bilo, smatrao je da je on prestar za takvu igru.
Vidio je da je danas pregled vrlo temeljit pa se pripravio, skinuvi gornji dio
pidame i spremajui se da skine majicu.
Ali Vera Korniljevna kad je zavrila sa Zacirkom obrisala je ruke, okrenula se
licem prema njemu, ali ne samo da mu se nije nasmijeila, ne samo da nije
zatraila da joj potanko pria o svom stanju nego mu ak nije ni sjela na
krevet, niti ga je pogledala, osim na asak, tek toliko koliko je bilo potrebno
da bi najavila kako e se sada baviti njime. Meutim, i u tom kratkom pogledu
njenih oiju, Kostogutov je razabrao kako ga one gledaju strano. Ona naroita
svjetlost i radost koje su izbijale iz njih na dan transfuzije, pa ak i ona
nekadanja prijazna naklonost ili jo preanja brina suut sve je to sad
nestalo iz njih. Oi su se ispraznile.
Kostogutove poe Ganhartova gotovo vie promatrajui Rusanova lijeenje
ostaje isto. udno je i ona pogleda Zoju da je slabo izraena reakcija na
hormonoterapiju.
Zoja slegnu ramenima.
Moda je to osobitost organizma?
Oito joj se uinilo da se doktorica Ganhart konzultira s njom kao da joj je
kolegica a ne studentica pretposljednje godine.
Ne sasluavi pravo Zojinu napomenu, Ganhartova je upita, oito pokazujui da o
konzultaciji nema ni govora:
Prima li on redovno injekcije?
Zoja, koja je brzo shvaala, malko zabaci glavu, poneto rairi oi i zagleda se
tim uto-smeim oima, malo izbuljenim ali iskreno zauenim, netremice i
otvoreno pravo u lijenicu:
Kako moete sumnjati? Terapije se drim kako je propisano uvijek... Jo
malo i ona bi se posve ozbiljno uvrijedila. U svakom sluaju to se odnosi na
moja deurstva...
Jasno je da je nitko nije ni mogao pitati za tua deurstva. Ono u svakom
sluaju izgovorila je u jednom jedinom zviduku, i upravo ti brzi spojeni
zvukovi uvjerili su Ganhartovu da Zoja lae. im injekcije ne djeluju kako
treba, znai da ih netko moda i ne daje! Marija to sigurnome bi uinila. Ne bi
ni Olimpijada Vladislavnovna. A nou, kao to se zna, deura Zoja ...
270
Ali po drskom pogledu Zoje, koji je bio spreman da se usprotivi, Vera
Korniljevna je uvidjela da nee moi nita dokazati, jer je Zoja ve odluila:
nita joj nee dokazati! I Zojina odlunost da porie bila je tako snana, da
Vera Korniljevna ne izdri nego obori oi.
Ona bi uvijek oborila oi kad bi o nekome neto neugodno mislila.
Oborila je oi kao da je kriva, a Zoja ju je, poto je pobijedila, jo i
dalje promatrala uvrijeenim, otvorenim pogledom.
Zoja je pobijedila, ali je isto tako shvatila da vie ne moe riskirati: ta e
biti ako Doncova pokrene istragu, a netko od bolesnika, recimo Rusanov, potvrdi
da ona ne daje nikakve injekcije Kostogutovu mogli bi je otpustiti s klinike i
prijaviti na fakultet.
A zato bi i riskirala? Zar zbog igre, koja je sama sebi bila svrhom i u kojoj
vie nije bilo novih poteza, jer se kolo nije moglo dalje vrtjeti. A kad bi
krenula dalje od zakona u igri, kad bi pristala da ode u taj smijeni U-Terek,
da vee svoj ivot uz ovjeka koji... To je zvualo odvie besmisleno da bi Zoji
moglo pasti na pamet. I Zoja pogleda Olega pogledom koji je raskinuo njihov
dogovor da mu ne daje injekcije.
Oleg je ve dugo primjeivao da ga Vega ak ne eli ni pogledati, ali nikako
nije mogao shvatiti kako i zato, zato tako iznenada? inilo mu se da se nita
nije dogodilo. Nikakva prijelaza nije bilo. Juer mu je, istina, ve okrenula
lea u hodniku, ali je on mislio da je to sluajno.
To su te enske naravi, on ih je sasvim zaboravio! Uvijek je to tako kod njih:
puhne i nestane. Samo s momcima mogu potrajati dugaki jednolini normalni
odnosi.
Eto, i Zoja je, zatitravi trepavicama, oito neto zamjeravala. Uplaila se. A
ako mu bude davala injekcije, ta e onda jo ostati meu njima, kakva tajna?
Ali to zapravo eli Ganhartova? Da on poto-poto prima te injekcije? Ma to je
toliko navalila s njima? Nije li to prevelika cijena za njenu naklonost? ... Nek
ide kamo hoe!
A Vera Korniljevna je dotle vrlo brino i srdano razgovarala s Rusanovom. Ta
srdanost je najbolje pokazivala kako je bila otresita prema Olegu.
Ve ste se lijepo privikli na injekcije. Podnosite ih posve mirno i ne elite
valjda da ih prestanemo davati alila se ona.
(Zamisli kako se prenemae!)
Oekujui da mu lijenica prie, Rusanov je vidio i uo sukob Ganhartove i Zoje.
On je, jer je leao na susjednom krevetu, dobro znao da djevojka lae i da se
bila tako dogovorila s Mukto-derom. Da je tu samo bio Muktoder posrijedi,
Pavel Nikolajevi bi vjerojatno doapnuo lijenicima dobro, ne ba otvoreno na
viziti, ali, vjerojatno, u njihovu kabinetu. Meutim, udno je kako se nije
usuivao napakostiti Zojki: poto je proveo mjesec dana u bolnici, shvatio je da
i posljednja bolniarka moe i te kako nauditi i osvetiti se. Ovdje u bolnici
postojao je posebni sistem hijerarhije, i dok je on u njoj leao, nije bilo
pametno zakvaiti se ak ni s bolniarkom zbog neke gluposti koja ga se ne tie.
271
A ako je Muktoder,, zbog svoje gluposti, odbijao injekcije neka mu bude gore.
Me&e i crknuti to se njega tie.
Za sebe je Rusanov sada bio uvjeren da nee umrijeti. Oteklina je brzo opadala,
i on je zadovoljno svaki dan oekivao vizitu da bi mu to ponovili i lijenici. I
danas je Vera Kormljevna potvrdila da oteklina i dalje opada, da lijeenje dobro
napreduje a da e slabost i glavobolju on ve malo-pomalo savladati. Dat e mu i
transfuziju krvi.
Pavel Nikolajevi je sad neobino cijenio svjedoke, one bolesnike koji su njegov
tumor poznavali od samog poetka. Ako preskoi Muktodera, poznavao ga je i
Ahmadan pa i Federau, koji se upravo vratio s kirurkog odjela. Njemu je rana
dobro zacje-Ijivala za razliku od rane Podueva i, poslije svakog previjanja,
zavoji su postajali sve tanji i tanji. Federau se doselio na leaj aloga i sad
je bio drugi susjed Pavela Nikolajevia.
U sutini je to, naravno, bilo ponienje i podvala sudbine: da Rusanov lei
izmeu dva robijaa. Da je Pavel Nikolajevi onakav kakav je bio prije dolaska u
bolnicu, odmah bi na pravom mjestu postavio principijelno pitanje: da li je
dopustivo mijeati rukovodioce i mrane, drutveno-tetne elemente. Ali u ovih
pet sedmica, kroz koje ga je provukao tumor kao neka udica, Pavel Nikolajevi je
postao nekako bolji ili prostoduniji. Mukto-deru je mogao okrenuti lea, a
osim toga je on sad utihnuo i malo se kretao, neprestano je leao. A Federau,
kad bi ovjek bio trpeljiv prema njemu, vladao se podnoljivo. Ponajprije,
oduevljavao se time koliko se smanjila oteklina Pavela Nikolajevia na jednu
treinu od prijanje veliine i na zahtjev Pavela Nikolajevia, on ju je
opetovano morao gledati i ponovo priati o njenoj nekadanjoj veliini. Bio je
miran, nije bio drzak i nikada nije proturjeio, nego je spremno sluao sve to
mu je Pavel Nikolajevi priao. Zbog razumljivih razloga, Pavel Nikolajevi
0 svom poslu ba nije mogao mnogo govoriti, ali zato je mogao potanko priati o
svom stanu, koji je Pavel Nikolajevi oboavao
1 u koji e se ubrzo vratiti. Tu nije bilo nikakvih tajni, i Federau je,
naravno, rado sluao o tome kako neki ljudi dobro ive (kao to e jednom i svi
ivjeti). Kad ovjeku proe etrdeset godina, onda se njegov znaaj moe
potpuno ocijeniti prema njegovu stanu. I Pavel Nikolajevi je u vie navrata
priao kakav mu je raspored stana, kakav je namjetaj u jednoj, drugoj i treoj
sobi i kako je ureen balkon.
Pavel Nikolajevi je imao dobro pamenje, znao je za svaki ormar i divan gdje i
kada je kupljen, koliko je stajao i kakve su njegove znaajke. Jo je potanje
priao susjedu o svojoj kupaonici: kakve su ploice stavili na pod, kakve na
zidove, kakvo je keramiko podnoje kade, kakva je posuda za sapun, udubina za
glavu, zatim o toploj vodi, mjealici za tu i o spravi na kojoj vise runici.
To nisu bile ba samo sitnice, jer one su sainjavale svakidanji ivot, a taj
ivot utjee i na svijest, i zato on mora biti ugodan i lijep pa e se i svijest
pravilno razvijati. Kao to je rekao Gorki: u zdravu tijelu, zdrav duh.
I taj je plavi ili bezbojni Federau razjapljenih usta sluao prie Rusanova,
nikada ne proturjeivi i ak, koliko mu je doputao zavoj na vratu, kimao
glavom.
272
Premda je bio Nijemac i robija, taj povueni ovjek bio je, treba rei, posve
pristojan, nije bilo teko leati u njegovu susjedstvu, moglo se ak s njime i
sloiti. Formalno je on ak bio komunist. Otvoreno, kao i uvijek, Pavel
Nikolajevi mu dobaci:
Vas su poslali na robiju, Federau, zato to je to bila drutvena nunost.
Shvaate li?
Shvaam, shvaam kimao je Federau nepokretnim vratom.
Inae se tako ne bi postupilo.
Naravno, naravno.
Sve poduzete mjere treba pravilno tumaiti, pa, prema tome, i progon na
robiju. Osim toga, prosudite i sami: vas su tako rei zadrali u partiji.
Pa da, naravno ...
A ni prije niste imali partijskih zaduenja?
Ne, nisam.
Uvijek ste bili obini radnik?
Uvijek sam bio mehaniar.
I ja sam neko bio obian radnik, ali vidite koliko sam napredovao.
Govorili su potanko i o djeci te se ispostavilo da se kerka Federaua, Henrieta,
ve nalazi na drugoj godini pedagoke akademije.
Eto, vidite! uzviknu Pavel Nikolajevi naprosto dirnut. To treba dobro
upamtiti: vi ste robija, a ona zavrava pedagoku kolu! Tko bi o tome mogao
sanjati u carskoj Rusiji! Nikakvih zapreka, nikakvih ogranienja vie nema!
Fridrih Jakobovi se ovaj put ipak usprotivio:
Tek ove godine su prestala ogranienja. Ali je trebala dozvolu moje
kaznionike uprave ... Sve su kole vraale svjedodbe: nije, kau, prola na
ispitu. A ti provjeri ako moe ...
Ali, ipak, vidite da je vaa ki na drugoj godini!
Znate, ona vam dobro igra koarku. Zato su je uzeli.
Svejedno je zato su je uzeli, ali treba biti pravedan, Federau. Vidite, od
ove godine nema uope nikakvih ogranienja.
Federau je, napokon, bio poljoprivredni radnik, i Rusanovu, koji je radio u
industriji, bilo je prirodno da pred njim efuje.
A sada, poslije zakljuaka sijeanjskog plenuma, sve e u nas krenuti
nabolje dobronamjerno mu je objanjavao Pavel Nikolajevi.
Naravno, naravno ...
Zato to su obrazovane grupe instruktora pri auto-traktor-skim stanicama to
je garancija uspjeha. To e nas dii na noge.
Tako je, tako je.
Nije dosta rei tako je, treba to i shvatiti, i Pavel Nikolajevi je potanko
objanjavao razboritom susjedu kako e se auto--traktorske stanice, poto su
osnovane instruktorske grupe, pretvoriti u prave tvrave. Razglabao je s njim i
o pozivu centralnog komiteta Komsomola da se sadi kukuruz i o tome kako e se
ove godine omladina prihvatiti kukuruza, to e temeljito promijeniti sliku
poljoprivrede. U jueranjim novinama proitali su kako se mijenja i praksa u
poljoprivrednom planiranju. I sad su, uope, imali jo o mnogoemu razgovarati.
18 Odjel za rak
273
Sve u svemu, Federau se pokazao kao pozitivan susjed, i Pavel Nikolajevi mu je
ponekad ak itao naglas iz novina zanimajui se i za ono to moda i sam da
nije ove bolnike dokolice ne bi stigao prouiti: obavijest o tome zato se ne
moe zakljuiti mirovni ugovor s Austrijom prije nego se rijei njemako
pitanje; govor Rakocija u Budimpeti; o tome kako se razbuktala borba protiv
sramotnih parikih dogovora; o tome kako malokad i blago u Zapadnoj Njemakoj
sude onima koji su odgovorni za koncentracione logore. Ponekad je astio
Federaua jer Rusanov je uvijek imao dosta svojih namirnica jednim dijelom
svojih bolnikih obroka.
Ali, ma koliko da su tiho razgovarali, smetalo je to to njihov razgovor uvijek
prislukuje ulubin taj uk koji se nepomino i utke smjestio na treem
krevetu. Otkako se taj ovjek pojavio u sobi, nitko nije mogao zaboraviti da je
on tu, da promatra podbulim oima i da, oito, sve uje, a kad trepe, moda je
i protiv onoga to uje. Njegova nazonost sve je vie muila Pavela
Nikolajevia. Pavel Nikolajevi je pokuao od njega izmamiti to ga kinji ili
bar od ega boluje, ali bi ulubin izrekao svega nekoliko mrzovoljnih rijei i
ak nije drao da je vano spominjati svoj tumor.
ak kad je i sjedio, sjedio je u nekakvu napetu poloaju, za razliku od ostalih,
i nije se odmarao, nego se ak i tom prilikom muio a ta napeta sjedea poza
ulubina takoer je podsjeala na njegovu budnost. Nekad bi mu dodijalo da sjedi
i ustao bi ali ga je oito boljelo dok je hodao, teturao je i morao je
zastati; i stajao bi tako pola sata, ili ak sat, posve nepomino, to je
takoer bilo neobino i muno. Osim toga ulubin nije mogao stajati kraj svoga
kreveta jer bi zakrio vrata, a nije mogao stajati ni u prolazu izmeu kreveta,
i on je stoga izmislio i zavolio komadi zida izmeu Kostogutovljeva i Zacirkova
prozora. Odatle je on, kao neprijateljski straar, bdio nad svim onim to je
Pavel Nikolajevi jeo, radio ili govorio. Jedva bi se malo naslonio leima na
zid i tako beskonano stajao.
I danas je poslije vizite ovdje stajao. Stajao je izloen otrim pogledima Olega
i Vaima i strao iz zida kao neki reljef.
Oleg i Vadim, zbog poloaja svojih kreveta, esto bi pogledali jedan drugoga,
ali su malo razgovarali. U prvom redu, jednom i drugom je bilo muno i nije im
se dalo suvino govoriti; a u drugom redu, Vadim ih je ve odavno sve obuzdao
svojom napomenom:
Drugovi, da bismo zagrijali au vode govorom, trebalo bi tiho govoriti dvije
tisue godina, a kad bismo glasno vikali sedamdeset i pet godina. Naravno pod
uvjetom da toplina ne izlazi iz ae. E, pa sad, vidite kakva je korist od
brbljanja ...
Osim toga, i jedan i drugi su se koji put meusobno peckali, moda ak i
nehotice. Vadim je rekao Olegu: Trebalo se b o-riti! Ne shvaam zato se vi
niste borili.
(To je bilo istina. Ali se Oleg nije usudio otvoriti usta i rei da se oni i
jesu borili.) Mjesto toga je Oleg rekao Vadimu: Za koga oni uvaju to zlato?
Tvoj je otac dao ivot za domovinu pa zato tebi ne daju zlato?
274
I to je bilo tano, a Vadim je sam isto tako sve ee o tome razmiljao i
jednako se zapitkivao. Ali ga je vrijealo kad je uo isto pitanje sa strane.
Jo prije mjesec dana moda je smatrao majinu brigu za suvinu, a pogotovo mu
se inilo da je nezgodno sluiti se oevom uspomenom. Ali sada, kad mu je noga
bila u klopki, koprcao se, ekajui da mu mama poalje telegram s radosnom
vijesti i prieljkivao je: samo da mami uspije. inilo mu se da ne bi bilo
poteno kad bi mu pruili taj spas u ime oevih zasluga ali zato bi bilo
triput pravednije da ga spase u ime-njegove nadarenosti, o kojoj, na alost, oni
koji dijele zlato nita ne znaju. Nositi u sebi taj dar koji se jo nije objavio
a koji te razapinje to je velika muka i obaveza, a umrijeti s njime, prije
nego to je buknuo i doao do izraaja, mnogo je traginije za nj nego za
obinog jednostavnog ovjeka, nego za bilo kojeg u ovoj sobi.
Vadima je grzniavo uznemirivala samoa, ne zato to je bio daleko od mame i
Gale i to ga nitko nije posjeivao, nego zato to nitko od onih koji su oko
njega, nitko od onih koji ga lijee ili dre u rukama klju njegova spasa 'ne
znaju koliko je vanije da on ostane na ivotu nego svi ostali!
I to mu je neprestano udaralo u glavu, a on je zapadao as u nadu, as u
oajanje, te vie nije razumijevao to ita. Proitao bi cijelu stranicu i
primijetio da nita nije shvatio; nekako je oteao, nije vie mogao skakati po
tuim mislima kao divokoza po brdima. Obamro bi nad knjigom i neupuenom se
inilo kao da ita, a zapravo nije itao.
Noga je bila u gvozdenoj zamci i cijeli ivot s nogom.
Sjedio je tako a iznad njega, kraj zida, stajao je ulubin ispunjen svojom boli,
svojom utnjom. I Kostogutov je leao utke, objesivi glavu s kreveta.
Tako su njih trojica, kao tri aplje iz bajke, mogli dugo utjeti.
I bilo je udno da je upravo ulubin, najutljiviji od sve trojice, odjednom
zapitao Vadima:
Jeste li sigurni da vi ne upropatavate samoga sebe? ta e vam sve to?
Upravo to?
Vadim podie glavu. Mranim, tamnim, gotovo crnim oima pogleda starca kao da ne
vjeruje da je on izgovorio tako dugo pitanje, a vjerojatno se i udio sadraju
pitanja.
Ali, po svemu sudei, neobino pitanje izilo je iz starevih usta. Podbule
crvene oi starac je radoznalo svrnuo na Vadima.
Trebalo je odgovoriti. Znao je to treba rei, ali nekako nije osjeao onog
uobiajenog elastinog impulsa da odgovori. Odgovorio je kao da je neka opruga u
njemu popustila. Tiho, znaajno:
Ovo ovdje je zanimljivo. Ne znam nita zanimljivije na svijetu.
Ma koliko da se u sebi muio, ma koliko da ga je noga grizla, ma kako da je
osjeao protjecanje kobnih osam mjeseci, Vadim je svejedno uivao u tome da se
savladava kao da mu ne prijeti nikakva nevolja, ni njemu ni drugima, i kao da su
svi oni u sanatoriju, a ne u Odjelu za rak.
275
ulubin je oborene glave piljio u pod. Zatim je, ne pomak-nuvi tijelo, neobino
zavrtio glavom u krugu a vratom u spirali kao da eli osloboditi glavu a ne
moe. Tada ree:
To zanimljivo nije nikakav argument. I trgovina je zanimljiva. Gomilati
novce, brojati ih, stvarati imutak, bogatiti se, ivjeti u komforu sve je to
zanimljivo. Ali na taj nain nauka se ne moe izdii iznad cijelog niza
egoistinih i posve nemoralnih poslova.
udno gledite. Vadim slegnu ramenima:
Ali ako je to meni zbilja zanimljivo? Ako mi nita nije zanimljivije od
ovoga?
Ovdje, u bolnici? Ili openito?
Openito.
ulubin rairi prste na jednoj ruci, i oni pucnue sami od sebe.
Uz takva naela nikada neete stvoriti nita moralno. To je ve bila posve
udovina napomena.
Pa nauka i ne treba stvarati moralne vrijednosti napomene Vadim. Nauka
stvara materijalne vrijednosti, zato ona i postoji. A to vi zapravo smatrate
moralnim vrijednostima?
ulubin podue zakilji na jedno oko. Pa onda jo jednom. Javi se polagano:
One koje su usmjerene na to da osvijetle ljudske due.
I nauka ih osvjetljava nasmijei se Vadim.
Ne osvjetljava due! mahnu ulubin prstom. Vi kaete zanimljivo, a
jeste li kada na pet minuta svratili u peradarnik?
Nisam.
Zamislite dugaku nisku upu. Mrana je zato to su prozori uski kao pukotine
i prekriveni mreama da kokoi ne izlaze napolje. Na jednu radnicu otpada dvije
tisue i pet stotina kokoi. Pod je zemljan, kokoi neprestano eprkaju i u
zraku je takva praina da ti treba plinska maska. Osim toga su tu jo u otvorenu
kotliu i smrdljive srdele. Moete misliti kakav je to zadah. Smjene nema. Radni
dan ljeti traje od tri ujutro do mraka. Sa trideset godina ta se ena doima kao
da joj je pedeset. ta mislite, je li toj radnici zanimljivo?
Vadim se iznenadi i die obrve:
A zato bih ja muio sebe tim pitanjem? ulubin uperi prst u Vadima:
Isto tako razmilja i trgovac.
Radnica stradava upravo zbog toga to nauka nije razvijena pronae Vadim
snaan dokaz. im se razvije nauka, svi e peradarnici biti u redu ...
Ali dok se ne razvije, vi svejedno svako jutro razbijete u tavi po tri jaja,
je li tako? ulubin zatvori jedno oko ali zato jo neugodnije gledae onim
otvorenim. Dok se razvije, ne biste li vi moda malko radili u peradarniku?
Njemu to nije zanimljivo! javi se Kostogutov iz svog viseeg poloaja
grubim glasom.
276
Rusanov je ve prije primijetio da ulubin vrlo samouvjereno raspravlja o
poljoprivredi; Pavel Nikolajevic je neto tumaio o itaricama, a ulubin se
umijeao i ispravio ga. Zato sad Pavel Nikolajevic bonu ulubina:
Da vi niste moda diplomirali na Timirjazevoj akademiji? ulubin zadrhta i
okrene glavu prema Rusanovu.
Jesam, ba na toj akademiji zaueno potvrdi on.
I odjednom se nakostrijei, nadme, presavi i onim istim nespretnim pokretima,
kao u ptice kojoj su podrezali krila otetura na svoj leaj.
A zato onda radite kao knjiniar? slavodobitno do-viknu za njim Rusanov.
Ali ulubin kad bi jednom zautio, onda bi utio. Kao zaliven. Pavel Nikolajevic
nije cijenio takve ljude koji se u ivotu ne uspinju, nego padaju.
277
28
BEZ SVOGA PARA
im se Lav Leonidovi pojavio u klinici, Kostogutov je odmah zakljuio da je to
ovjek koji se razumije u svoj posao. U dokolici bi ga Oleg promatrao za vrijeme
vizite. Bilo je oito da onu kapicu na glavi nije nikada stavljao pred
ogledalom; zatim one podugake ruke, ake koje ponekad strpa u prednje depove
zatvorena ogrtaa; onaj pokret u kutu usnica kao da se sprema da zazvidi; onaj
njegov obiaj, usprkos snazi i strogosti, da se ali s bolesnicima sve je to
privlailo Kostogutova i htio je porazgovoriti s njim i poneto ga zapitati da
bi saznao ono to mu enski doktori nisu mogli ili nisu htjeli odgovoriti.
Ali nije stigao nikada da ga upita: na viziti Lav Leonidovi nije nikoga
primjeivao osim svojih pacijenata s kirurkog odjela, pokraj rendgenaa je
prolazio kao da ih nema; u hodnicima i na stepenitu on je lagano otpozdravljao
onima koji su ga pozdravljali, ali mu je lice uvijek bilo zabrinuto i vjeito se
urio.
Meutim, jednom prilikom, kad se govorilo o nekom bolesniku koji je neto
nijekao a zatim priznao, Lav Leonidovi se nasmijao i rekao: Ipak se odrijei
o! to se je jo jae dojmilo Olega. Zato to tu rije u tom smislu nije
znao, niti mogao upotrijebiti bilo tko.
Posljednje vrijeme Kostogutov nije tako esto lutao klinikom, pa je imao jo
manje prilike da susretne glavnoga kirurga. Ipak jednom je primijetio kako Lav
Leonidovi otkljuava vrata sobice pokraj operacione dvorane i ulazi u nju, to
je znailo da e sigurno unutra biti sam. Kostogutov je pokucao na staklena,
mutna vrata i otvorio ih.
Lav Leonidovi sjedio je samo na krajiku stolice, kao ljudi koji ne namjeravaju
dugo sjediti, ali je ve neto pisao.
Molim? podie on glavu kao da se i nije zaudio, ali je bilo oito da
razmilja jedino o onome to pie.
Nikada nitko nema vremena! Sudbinu cijeloga ivota uvijek treba odluiti u
jednom jedinom trenutku.
Oprostite, Lave Leonidoviu Kostogutov se trudio da bude uljudan koliko
god on to zna i umije. Znam da nemate
278
vremena, ali nemam koga drugoga pitati osim vas ... Hoete li mi udijeliti dvije
minute?
Kirurg kimnu glavom. Nema sumnje da je on mislio svoje misli.
Eto, meni daju hormonoterapiju zbog... zbog intramusku-larnih injekcija
svnoestroluma, u dozi od... (Kostogutov se ponosio svojom sposobnou da s
lijenicima razgovara njihovim jezikom i njihovom preciznou, nadajui se zbog
toga da e i oni biti iskreniji prema njemu.) A mene ovo zanima: je li
djelovanje hormonoterapije trajno ili nije?
Na cijeli taj uvod potroio je svega dvadeset sekundi od onih stotinu i dvadeset
koliko je zatraio. Preostale sekunde vie nisu o njemu ovisile, i on je stajao
utke, sloivi ruke na leima i gledajui odozgor na kirurga i nekako se
pogrbivi zbog svoje visine.
Lav Leonidovi nabra elo, nastojei se unijeti u ovo pitanje.
Ne mora biti, smatra se da ne mora biti odvrati on. Ali to nije zvualo kao
definitivan odgovor.
A ja nekako osjeam da je trajno nastojao je Kostogutov to vie saznati a
i zbog toga to nije posve vjerovao Lavu Leonidoviu.
Ne, ne mora biti odgovori kirurg jednako kategoriki, moda zbog toga to
to nije bilo njegovo podruje, ili zbog toga to se jo nije uspio ukljuiti u
razgovor.
Za mene je to vrlo vano Kostogutov ga je gledao i govorio kao da prijeti
hou li ja poslije te terapije postati posve nemoan ... mislim ... to se tie
ena? ... Ili je to samo za odreeno razdoblje? Hoe li nestati iz mog tijela ti
hormoni? Ili e zauvijek ostati? Ili se moda moe, poslije nekog vremena, tu
hormonoterapiju ponititi injekcijama suprotnog djelovanja?
E, to ne bih savjetovao. Ne bi valjalo ... Lav Leonidovi je promatrao
crnog, upavog bolesnika, ali je zapravo na njemu vidio jedino brazgotinu.
Zamiljao je tu ranu dok je bila svjea kad su ga doveli u kirurki odjel i
domiljao se to bi trebalo uiniti. to vas to zanima? Ne shvaam.
Kako ne shvaate? Kostogutov nije shvaao kako je mogue da netko to ne
shvaa. Ili on moda samo, dosljedan svom lijenikom pozivu, pokuava kao pravi
poslovan ovjek umiriti bolesnika? Ne shvaate?
Ovo je ve prelazilo i dvije minute i granice u odnosima izmeu bolesnika i
lijenika, ali Lav Leonidovi upravo onako smireno tu je smirenost Kostogutov
i bio zapazio u njemu i divio joj se odjednom ree kao starome drugu,
spustivi glas toliko da nije zvuao slubeno:
ujte, zar su te enske jedino to vrijedi u ivotu?... To vam uasno
dosadi... A samo smeta ovjeku da napravi neto ozbiljno.
Izgovorio je to potpuno iskreno, ak umorno. Sjeao se da mu je u najvanijem
trenutku ivota ponestalo upornosti moda ba zato to je potroio toliko snage
na ene.
Ali sad njega nije mogao shvatiti Kostogutov! Oleg sad nikako nije mogao
zamisliti da bi mu to moglo dodijati! Glava mu se njihala bezvezno slijeva
nadesno, a i oi su mu bezvezno piljile:
279
JI
Ali ja u ivotu nemam nita ozbiljnije.
Ovakav razgovor zbilja nisu predvidjeli propisi onkoloke klinike! Nije bilo
predvieno da se dijele savjeti o smislu ivota i da se jo konzultira lijenika
iz drugog odjela! Unutra zaviri i odmah, bez pitanja, ue sitna krhka lijenica
kirurg, na visokim potpeticama, koja se cijela lagano njihala u hodu. Ne
zaustavivi se, pola je prema Lavu Leonidoviu, sasvim mu se primakla, poloila
pred njega na stol laboratorijski izvjetaj i nadnijela se nad stol (Olegu se
izdaleka uinilo da je gotovo dotakla Lava Leoni-dovia) te, ne spominjui ni
imena ni titule, rekla:
Zamislite, Ovdijenko ima deset tisua leukocita. Lepravi rii oblaak njene
ispale kose lebdio je tik pred licem Lava Leonidovia.
Pa ta onda? slegnu ramenima Lav Leonidovic to jo ne pokazuje da je
leukocitoza dobra. Ima naprosto neki upalni proces i to e trebati zaustaviti
rendgenoterapijom.
A ona je nastavila govoriti (i zaista se ve ramenom naprosto naslanjala na ruku
Lava Leonidovia). Lav Leonidovic vie nije ni doticao papir a pero kojim je
poeo pisati sada se besposleno nakrivilo u ruci.
Bilo je oito da bi Oleg morao izii. To bi znailo prekinuti na
najzanimljivijem mjestu razgovor za kojim je odavno udio.
Anelina se okrenula, udei se zato je Kostogutov jo tu, ali iznad njene
glave pogleda ga i Lav Leonidovic i to nekako aljivo. Njegovo lice imalo je
neki neopisivi izraaj, to je Kosto-gutova nagnalo da se usudi nastaviti:
Htio sam vas jo zapitati, Lave Leonidoviu: jeste li vi uli to o brezovoj
gubi?
Jesam potvrdi lijenik prilino spremno.
I to vi mislite o njoj?
Teko je rei. Doputam da neki lokalni oblici tumora reagiraju na nju.
Na primjer, eluani. U Moskvi su sad ludi za njom. Kau da su u promjeru od
dvije stotine kilometara pokupili gljive po svim umama.
Anelina se odmakla od stola, uzela izvjetaj i s izrazom prezira, jednako
suvereno (ali vrlo privlano), izila njiui se u
hodu.
Ona je izila, ali je, na alost, njihov razgovor skrenuo s poetne teme:
kirurg je donekle odgovorio na pitanje a bilo bi nezgodno opet navraati na
problem to ene znae u ivotu.
Meutim taj lagani, veseli pogled, koji mu je uputio Lav Leonidovic, i njegovo
neusiljeno dranje ohrabrie Kostogutova da postavi i tree, pripravljeno
pitanje, koje takoer nije bilo beznaajno.
Lave Leonidoviu, oprostite mi to u biti tako drzak on nakrivi glavu.
Ako sam se prevario, zaboravimo to. Jeste li... i on spusti glas i zakilji
jednim okom jeste li vi... bili ondje gdje vjeno pleu i pjevaju?
Lav Leonidovic ivnu:
Jesam.
Ma nemojte obradova se Kostogutov. Sad su ve bili ravnopravni! Po kojem
paragrafu?
Ja nisam bio suen. Bio sam ondje na slobodi.
280
Ah, na slobo-odi! razoara se Kostogutov. Onda ipak nisu ravnopravni.
Kako ste samo pogodili? zanimalo je kirurga.
Po jednoj jedinoj rijei: odrijeio se. Ali ini mi se da ste jednom rekli
i ljaga.
Lav Nikolajevi se nasmije:
Te se rijei ne zaboravljaju.
Nije vano da li su bili posve ravnopravni, ali je injenica da su bili blii
nego maloprije.
Jeste li dugo bili ondje? bez sustezanja pitao je Kostogutov. ak se
uspravio i vie se nije inio onako klonuo.
Pa, dobre tri godine. Uputili su me onamo poslije vojske i nisam se vie
mogao izvui.
Mogao je to i ne dodati. Ali je dodao. Taj je posao estit i plemenit, pa zato
onda pristojni ljudi osjeaju potrebu da se opravdavaju? Negdje u ovjeku ipak
se skriva neunitivi indikator koji sve odaje.
I ta ste bili?
ef saniteta.
Oho! Isto to i gospoa Dubinska gospodar ivota i smrti. Ali ona ne bi
osjetila potrebu da se opravdava. A Lav Leonidovi nije izdrao, otiao je.
Onda ste vi jo prije rata zavrili medicinski fakultet hvatao se
Kostogutov kao iak za nova pitanja. Nije ak ni bilo vano da sazna odgovor,
nego je to bila obina robijaka navika: u nekoliko trenutaka, koliko treba da
se otvori i zatvori prozor-i na vratima, trebalo je upoznati cijeli ivot
sluajnog prolaznika. Koje je to bilo godine?
Poslije etvrte godine sam se dobrovoljno javio kao lijenik ustade Lav
Leonidovi zaboravivi na neispisani papir i radoznalo prie Olegu te prstima
poe prelaziti po njegovoj brazgotini i opipavati je. To vam je odande?
Aha.
Dobro su saili... dobro. Je li to radio zatvorski lijenik?
Aha.
Ne sjeate se kako se zvao? Da nije Korjakov?
Ne znam, bilo je to u usputnoj kaznionici. A po kojem je paragrafu sjedio
Korjakov? Oleg se sad ve hvatao i Korja-kova, nastojei i o njemu to vie
doznati.
On je sjedio zbog toga to mu je otac bio pukovnik u carskoj vojsci.
U taj trenutak ue sestra japanskih oiju s bijelom krunom na glavi i pozove
Lava Leonidovia u sobu za previjanje.
Kostogutov se opet pogrbi i odgega niz hodnik.
Jo jedna skica za biografiju. ak dvije. A sve ostalo se moe zamisliti u
mati. Razliiti su putevi koji vode onamo... Ali neto je drugo vano: lei u
sobi, ide hodnikom, eta u vrtu a prema tebi odjednom dolazi ovjek nalik na
sve druge, ni tebi ni njemu ne pada na pamet da zastane, da kae: Dajder,
okre-ni rever! A s druge strane je znak, tajno odlikovanje! To e rei, bio je
ondje, suraivao s tobom, sve zna! I koliko ima takvih? Ali svi poslije
zanijeme! I izvana ne moe ni po emu pogoditi. Duboko je zakopano u njima!
Kako je to glupo i besmisleno! Doivjeti trenutak da ti ene smetaju! Zar se
moe ovjek toliko zasititi? Teko je to i zamisliti.
Meutim, oito je da se nema emu veseliti. Njegovu prvu sumnju nije Lav
Leonidovi odbacio toliko sigurno da bi mu se moglo povjerovati.
Kao da su Kostogutovu smrtnu kaznu zamijenili za doivotnu robiju. Ostat e iv,
samo ne zna zato.
Trebalo je jednom shvatiti da je sve izgubljeno.
Sve... Zaboravivi kamo ide, zastao je u donjem hodniku i besciljno stajao.
A iz nekih vrata nedaleko od njega pomolio se neobino bijeli mali ogrta, silno
stegnut u pasu, ogrta koji tako dobro poznaje.
Vega!
Ila je ovamo! Bila bi posve blizu kad bi mogla ii ravno, ali je morala obii
dvije postelje ispred zida. Oleg nije poao u susret prola je jedna sekunda,
druga, i jo jedna sekunda razmiljao' je.
Sve od one vizite ve je trei dan hladna, poslovna, ni jednom ga nije
prijateljski pogledala.
Isprva je mislio: neka ide k vragu, i on e se tako vladati. Objasniti se s
njome i zauvijek pozdraviti...
Ali, bilo imu je teko! Teko mu je bilo da je uvrijedi. A i samoga sebe mu je
bilo ao. ta e sada biti: hoe li proi jedno mimo drugoga kao stranci?
Je li on kriv? Zapravo je ona kriva: prevarila ga je s onim injekcijama, eljela
mu je zlo. O n joj to ne moe oprostiti.
Ne gledajui ga (ali videi ga!), nala se kraj njega, i Oleg je, iako nije
namjeravao, zovnu glasom u kojem se osjeala tiha molba:
Vera Korniljevna ...
(Besmislen ton, ali njemu je bio ugodan.) Ona podie hladne oi i promotri ga.
(Zato on zapravo njoj oprata?)
... Vera Korniljevna... Ne biste li vi... da mi jo jednom date transfuziju?
(ini se da se poniava, ali mu je ugodno.)
Niste li vi bili protiv? gledala ga je jednako strogo, ne opratajui, ali
joj se u oima ipak pomolila neka nesigurnost. U tim dragim oima kavene boje.
(Neka, moe se uzeti i da ona nije kriva. Ne mogu u istoj klinici ivjeti kao
stranci.)
Ali mi se poslije svidjelo. Htio bih ponoviti. Smjekao se. Brazgotina mu se
izvijala, ali je bila kraa. (Sad e joj oprostiti a, jednom, drugi put e se
objasniti
s njom.)
U njenim oima ipak je neto zatitralo, neto kao kajanje.
Moda e sutra donijeti krv.
Cijelo vrijeme kao da se oslanjala na nekakav nevidljiv stoli a on se as
topio, as savijao pod njenom rukom.
Samo mi vi morate dati transfuziju! Svakako vi! gorljivo je molio Oleg.
Inae ne pristajem.
282
Nastojei izbjei objanjenje i nita vie ne vidjeti, ona zavr-tje glavom:
To emo jo vidjeti. I otila je.
Tako je draga, ipak mu je tako draga.
Samo: ta je on tu zapravo traio? ta je tu traio ovjek koji je doivotno
osuen?
Oleg je besciljno stajao u hodniku pokuavajui se sjetiti kamo je zapravo
poao.
Pa naravno, poao je da posjeti Demku!
Demka je leao u dvokrevetnoj sobici, ali su drugog bolesnika otpustili i ekali
da sutra prenesu novoga iz operacione dvorane. Za sada je Demka bio sam.
Prolo je ve sedam dana a bol u odrezanoj nozi jednako je plamtjela.
Operacija je ve pripadala prolosti, ali je noga svejedno ivjela i patila, kao
da i nije odsjeena, i Demka je ak pojedinano osjeao svaki prst amputirane
noge.
Demka se obradovao Olegu kao1 starijem bratu. Ti drugovi iz njegove bive sobe i
bili su mu zapravo kao roaci. Na nonom ormariu, ispod ubrusa, leali su
darovi koje su mu donosile ene. A izvana nitko nije mogao doi, ni bilo to mu
donijeti, jer nikog nije ni imao.
Demka je leao na leima odmarajui nogu ono to je ostalo od noge, ispod
bedra, i cijelu tu gomilu velikih zavoja. Ali je glavom i rukama slobodno micao.
Hej, zdravo, Oleg! prihvati on Olegovu ruku. De, sjedi, priaj, to ima
novo u sobi?
Gornja soba, koju je napustio, bijae zapravo njegov pravi svijet. Ovdje dolje i
staistice i bolniarke bile su druge, a i kuni red bio je drugaiji.
Neprestano su se svaale oko toga kome to spada u dunost.
U sobi kao u sobi Oleg je promatrao Demkino lice koje se oteglo i postalo
nekako alosni je. Obraze su mu izbrazdali lje-bovi, elo, nos i podbradak
nekako se stanjili i uiljili. Kao i obino.
Kadrovik je jo ondje?
Jest.
A Vadim?
Vadimu nije dobro. Zlato nikako da nabavi. Boji se metastaza.
Demka namrti elo razmiljajui o Vadimu kao o mlaem od sebe:
Jadnik!
Prema tome, Demka, moe biti sretan da su ti je na vrijeme odrezali.
Jo ja mogu dobiti metastaze.
Bome teko.
Nitko nije vidio, ni znao, ak ni lijenici da li su te usamljene elije, ti
desantni amci krenuli i zaplivali kroz mrak da siju smrt? I gdje li su
pristali?
Je li te zrae?
Voze me na kolicima.
283
Tvoj posao je sad jasan, drukane, treba da ozdravi, da se privikne na
taku.
Ne na jednu, dobit u dvije. Dvije.
Sirotan je sve promislio. I prije bi se on namrtio poput odrasla ovjeka, ali
sad je jo nekako vie odrastao.
Gdje e ti ih izraditi? Ovdje.
U ortopedskom odjelu.
Valjda besplatno?
Napisao sam izjavu. A ime bi ih platio?
Uzdahnuli su, pomalo vini da uzdiu kao svi ljudi koji dugo godina nisu
doivjeli nita veselo.
Kako e dogodine zavriti deseti razred?
Zavrit u ga, makar crkao.
A od ega e ivjeti? Svoj posao vie nee moi raditi.
Obeali su mi invalidninu. Ne znam hou li dobiti drugu ili treu grupu.
Kakva je ta trea? Kostogutov nije znao koliko ima tih invalidnina, kao to
uope nije poznavao graanske zakone.
Toliko da ima za kruh, ali za eer nema.
Sila je, ba je sve promislio taj Demka. Tumor ga je utapao, utapao, a on je
svejedno drao kormilo.
I onda na fakultet?
Pokuat u.
Na filozofski? Knjievnost?
Aha.
Sluaj, Demka, ozbiljno ti kaem da e se upropastiti. Prihvati se ti
radio-aparata, ivjet e mirno i zaraivat e.
Fuka se meni za radio-aparate obrecnu se Demka. Ja volim istinu.
Pa ti moe popravljati radio-aparate i govoriti istinu, budalo jedna!
Nisu se mogli nagoditi. Razgovarali su jo o kojeemu. Govorili su i o Olegovoj
sudbini. Demka je imao i tu osobinu, koja nije bila nimalo djeaka, da ga
zanimaju drugi. Mladost se inae bavi sama sobom. I Oleg mu je, kao odraslu
ovjeku, razloio svoj poloaj.
Oh, zagu-uljeno... zakuka Demka.
Mislim da se ne bi mijenjao sa mnom, je li?
-avo bi ga znao ...
Sve u svemu, Demka e se ovdje jo natezati sa zraenjem i takama oko mjesec i
pol dana, a uoi Prvog maja e ga pustiti.
Kamo e prvo poi?
Ravno u zooloki vrt! obveseli se Demka. O tom zoolokom vrtu on je Olegu
ve mnogo puta priao. Stajali bi jedan pored drugoga na ulazu u dispanzer, i
Demka je sasvim odreeno pokazivao kako se negdje tamo, iza rijeke i gusta
drvea, nalazi zooloki vrt. Toliko godina Demka je ve itao o razliitim
ivotinjama i sluao o njima na radiju a nikada na svoje oi nije vidio ni
lisice, ni medvjeda, a kamoli, recimo, tigra ili slona. On je ivio u kraju gdje
nije bilo ni zvjerinjaka, ni cirkusa, pa ni ume. I najradije je zamiljao u
mati kako e jednom upoznati sve te ivotinje; kako je rastao, ta elja nije
slabila. Od susreta sa ivotinjama oekivao je neto naroito. Onoga dana kad je
radi
284
bolesne noge doputovao ovamo da legne u bolnicu, najprije je krenuo u zooloki
vrt, ali je vrt toga dana bio zatvoren. Ali tebe e, Oleg, sigurno jo prije
pustiti? Oleg je sjedio pogrbljeno.
Vjerojatno. Krv mi propada. Munina me izjeda.
Ne bi li ti poao u zooloki vrt? Demka mu ne bi oprostio i mislio bi mnogo
gore o njemu kad Oleg ne bi onamo otiao.
Moda i odem.
Ti svakako mora otii! Molim te, otii! Zna ta: poslije e mi napisati
dopisnicu, hoe li? ta te to kota?... A mene e to tako veseliti! Napii mi
koje su sad ivotinje ondje, koja je najzanimljivija... Ha? Tako u znati
mjesec dana unaprijed! Hoe li mi pisati? Kau da tamo ima i krokodila, i
lavova...
Oleg obea.
On ode (da i sam legne), a Demka, leei sam samcat u sobiku, iza zatvorenih
vrata, jo dugo nije uzimao knjigu u ruku, piljio je u strop, gledao kroz prozor
i razmiljao. Kroz prozor nije mogao nita vidjeti: bio je prekriven reetkom a
gledao je u uzani prolaz izmeu zgrade i zida bolnikog naselja. Na zidu ak
sada nije bilo jarke sunane trake, ali nije bila ni posve priguena nego nekako
magliasta sunce je, prema tome, bilo u oblacima, ali ne sasvim prekriveno.
Zacijelo je vani bio onaj mlaki proljetni dan koji nije topao ni odvie vedar,
ali se osjea kako proljee polako i tiho osvaja.
Demka je nepomino leao i razmiljao o kojeem ugodnom: kako odrezanu nogu
malo-pomalo vie nee osjeati; kako e se nauiti da brzo i spretno hoda na
takama; kako e onaj dan uoi Prvog maja biti pravi ljetni dan i kako e on od
jutra pa do polaska veernjeg vlaka bazati po zoolokom vrtu; kako e od sada
imati mnogo vremena i kako e brzo i dobro svladati svu srednjokolsku grau i
proitati jo mnogo vanih knjiga, koje je dosada propustio. Vie nee znati za
one izgubljene veeri kada deki odlaze na ples a on se mui, ne znajui da li
da poe ili ne, jer ne zna plesati. Toga vie nee biti. Upalit e svjetiljku. I
uiti.
Netko zakuca na vrata.
Naprijed! ree Demka. (Rije naprijed zadovoljno je izgovarao.
Nikada on jo nije doivio da bi tko kucao na njegova vrata.)
Vrata se naglo otvorie i pomoli se As ja.
Asja je vie uletjela nego to je ula, kao da se uri, kao da je tko progoni,
ali kad je povukla za sobom vrata, ostala je stajati uz dovratak drei jednom
rukom kvaku a drugom revere ogrtaa.
To vie nije bila ona Asja koja je svratila na tri dana radi pretraga i koju
su ekali tih dana da se vrati na pistu zimskog stadiona. Uvela je, izblijedjela
i ak joj je plava kosa, koja se nije mogla tako brzo promijeniti, sada nekako
alosno padala.
Ogrta je bio onaj isti, neugledan, bez dugmadi, koji je bio na mnogim ramenima
i koji se kuhao tko zna u kakvim kotlovima. Sad joj je bolje pristajao nego
prije.
Asja je promatrala Demku a obrve su joj lagano drhturile: je li dola na pravo
mjesto? Nije li bolje da otri nekamo dalje?
285
Ali ovako iznurena vie nije bila starija od Demke za cijeli razred, za ona tri
daleka putovanja i za cijelo ivotno iskustvo, pa mu se inila sasvim bliska.
Obveselio joj se:
Asja! Sjedni! ... ta ti je?
U meuvremenu su vie puta eretali i raspravljali o njegovoj nozi (Asja ga je
uporno nagovarala da je ne da odrezati), a poslije operacije dvaput je svratila
i donijela jabuka i kolaa. Premda su ve one prve veeri bili posve otvoreni
jedno prema drugome, sad su bili jo otvoreniji. I ona mu je, ne odmah, ali
malo-pomalo priznala kakva je njena bolest: boli je desna dojka, pronali su u
njoj nekakve grudice, lijee je zraenjem i jo joj daju neke pilule koje
stavlja pod jezik.
Sjedi, Asja! Sjedi.
Pustila je kvaku i, povlaei za sobom ruku preko vrata i zida kao da se oslanja
ili pipa, prila stoliici kraj Demkina uzglavlja.
Sjela je.
Sjela je i zagledala se ne Demki u oi nego nekako mimo, u pokriva. Nije se
okrenula prema njemu, a on se nije mogao prevrnuti.
Ama to je tebi? ba mu treba da jo igra starijega! On ipak okrenu prema
njoj glavu, koja je leala na visoku jastuku, ali samo glavu, jer se inae nije
mogao pomaknuti.
Usnica joj je zadrhtala i kapci su zatreperili.
A-asenka! protisnu Demka (bilo mu je jako ao nje, inae se ne bi usudio
da je nazove Asenkom), a ona pade na njegov jastuk, glavom do njegove glave, i
snopi kose zakaklja ga u uhu.
Nemoj, Asenka! zaklinjao je i poeo pipati po ogrtau traei njenu ruku,
ali je nije mogao nai jer je nije vidio.
A ona je plakala u jastuk.
Ama ta ti je? Reci: ta ti je? Ali je gotovo i sam pogaao.
Od-re-zat e mi! ...
I plakala je, plakala. A zatim jeknu:
O-o-oj!
Demka nikada nije uo takav otegnuti glas alosti kao ovo strano o-o-oj.
Moda ipak nee? tjeio ju je on. Moda e moi drugaije...
Ali je osjeao da joj to o-o-oj nitko ne bi mogao olakati. I plakala je,
plakala u njegov jastuk. Ve je osjeao vlagu kraj sebe.
Demka joj napipa ruku i poe je milovati:
Asenka! Moda nee trebati...
Ho-o-oe ... Sve je spremno za petak ... I jeala je tako da se Demki kidala
dua.
Demka nije vidio njeno mokro lice, samo su mu mekane vlasi ulazile pravo u oi i
kakljale ga.
Demka je pokuavao togod smisliti ali mu nije uspijevalo. Zato joj je samo
vrsto, vrsto stezao ruku da bi prestala plakati. alio ju je vie nego sama
sebe.
286
Za-to da i-vim? jecala je ona. Za-to?
Na to pitanje bi Denika moda i pronaao neki odgovor iz svog dosadanjeg,
maglovitog iskustva, ali ga ne bi mogao tano uobliiti. A kad bi i znao, po
Asjinu plau shvaao je da ni on, ni bilo tko drugi, ni bilo to drugo ne bi
moglo djevojku utjeiti. Njeno iskustvo joj je govorilo da sada vie nema
smisla ivjeti.
Ko-me u ja sa-da bi-ti po-treb-na? ridala je ona i nije se mogla nikako
smiriti. Ko-me?
I opet je zarila glavu u jastuk i ve je smoila Demkin obraz.
De, nemoj upinjao se on stiui joj sve jae i jae ruku. Ti zna kako
se ljudi oene... zbog istih pogleda... sline naravi...
Ka-kva budala e te voljeti zbog tvoje naravi? zaurla ona srdito propinjui
se kao konj; istrgnu ruku i sada tek Demka ugleda njeno mokro, crveno, pjegavo,
jadno i ljutito lice. Kome treba ena bez pola grudi? Kome? I to kad joj je
tek sedamnaest godina! vikala je ona na njega kao da je on za sve kriv.
Nikako nije mogao nai prave rijei da je umiri.
Kako u samo doi na plau? uzviknu ona kad je ujede nova misao. Na
plau! Kako u se kupati?! ... I ona se nekako uvinu, ukruti a njeno tijelo i
glava, koju je obuhvatila rukama, svalie se nekamo u prazninu, prema podu,
izvan Dem-kina dohvata.
Asji je bilo nepodnoljivo zamiljati kupae kostime svih vrsti s naramenicama
i bez naramenica, jednodijelne i dvodijelne, one koji su danas u modi i koji e
sutra biti, narandaste i plave, crvene kao malina ili modre kao more,
jednobojne ili prugaste, ili porubljene, jo neisprobane, one koje nije vidjela
u zrcalu, sve one koje nikada nee kupiti, ni obui! I upravo taj dio njenog
budueg ivota, okolnost da se vie nikad nee moi pojaviti na plai, uinio
joj se najgroznijim i najsramotnijim. Ba zbog toga vie nije imalo nikakva
smisla ivjeti...
A Demka je sa svog visokog jastuka mrmonjio neto nespretno, neto to nije
odgovaralo trenutku:
Da zna, ako te nitko nee ... Dobro, ja shvaam, naravno, kakav sam ja
sad... Ali ja u se uvijek rado tobom oeniti, da zna...
Sluaj, Demka nju odjednom osinu nova misao te ustade, okrenu se prema
njemu i zagleda se u nj otvoreno, bez suza u oima. uj: ti si posljednji, ti
si posljednji koji je jo moe vidjeti i poljubiti! Nitko je nikada vie nee
poljubiti! Demka! Daj, bar je ti poljubi, bar ti!
Ona razdrlji ogrta, a ionako su mu se skutovi jedva preklapali, i, ini se,
ponovo plaui i ridajui, odmaknu raskopanu majicu iz koje ispadne njena
osuena, desna dojka.
Zablistala je kao sunce koje je sinulo u sobi! Cijela prostorija je blistala od
sjaja i svjetla! A ruiasta bradavica, krupnija nego to ju je Demka zamiljao,
izroni pred njim, tako da su mu oi jedva podnosile njenu ruiastu boju.
Asja se sasvim nadnese nad njega i ostane u tom poloaju.
Ljubi je! Ljubi! ekala je ona, zapovijedala.
287
. I, udiui tu prisnu toplinu koja mu je bila darovana, on poe cmakati kao
prai, zahvalno i ushieno, brzo upijajui usnama cijelu tu oblu izlivenu
povrinu koja je bila zadrala svoj stalni oblik i koja je bila skladnija i
ljepa nego to bi se ikada moglo naslikati ili isklesati.
Hoe li je pamtiti? Hoe li pamtiti da je postojala... i kakva je bila?
...
Asjine suze kapale su na njegovu oianu glavu.
Nije uzmicala, nije ga odbijala, i on se ponovo upijao u onu ruiastu boju i
njeno je sisao usnama onako kao to neko njeno budue dijete nikada vie nee
moi sisati. Nitko nije ulazio, i on je cjelivao tu ljepotu to je visila nad
njim.
Danas je jo ljepota, a sutra e zavriti u kanti.
288
29
\
GRUBA I NJENA RIJE
im se Jura vratio sa slubenog puta, odmah je svratio ocu da s njim provede
sat-dva. Prije toga je Pavel Nikolajevi telefonski potraio da mu Jura donese
tople cipele, ogrta i eir: dodijala mu je odvratna bolnika soba s tim
bukvanima po krevetima, glupavim razgovorima, a i predvorje mu se jednako
gadilo, tako da je Pavel Nikolajevi, ma koliko da je bio slab, jedva ekao da
izie na svjei zrak.
To su i uinili. Tumor su oprezno omotali alom: iako ga je osjeao kad bi
okretao glavu, sad je bio mnogo manji. Na stazama u vrtu medicinskog naselja
nitko nee sresti Rusanova, a ako ga i sretne u ovoj udnoj odjei, nee ga
poznati, tako da se Pavel Nikolajevi etao bez straha. Jura je vodio oca ispod
ruke. Pavel Nikolajevi se potpuno na njega oslanjao. Bilo je vrlo ugodno
koraati po istom, suhom asfaltu, i, to je najvanije, uz put osjeati da e
se uskoro vratiti u svijet najprije, da se odmori, u svoj voljeni stan, a
zatim svome voljenom poslu. Pavela Niko-lajevia nije izmuilo samo lijeenje,
nego i ta tupa, bolnika dokolica, injenica da vie nije bio prijeko potrebni i
vani kotai u velikom i vanom mehanizmu nego se osjeao kao da je izgubio svu
snagu i svako znaenje. elio je da se to prije vrati onamo gdje ga vole i gdje
ne mogu bez njega.
U posljednjih sedam dana bilo je i hladnoe i kie, ali od danas je opet
otoplilo. U sjeni zgrade bilo je svjee a zemlja je ondje jo bila vlana, ali
na suncu je bilo tako toplo da je Pavelu Nikolajeviu bilo vrue ak u
proljetnom ogrtau, pa ga je, dugme po dugme, otkopavao.
Osobito mu je bilo drago to e moi razlono porazgovoriti sa sinom: dananja
subota je zapravo posljednji dan njegova slubena puta, a njemu se nije urilo
na posao. Pavelu Nikolajeviu se pogotovo ovdje nije nikamo urilo. Osim toga,
oinsko srce je osjealo da sa sinom nije sve kako treba, da mu ak prijeti
opasnost. I sada, kad je doao ovamo, sinu savjest kao da nije bila ista,
neprestano je skretao pogled i nije gledao ocu u oi. U djetinjstvu se Jura nije
tako vladao, bio je otvoren djeak; tu je naviku stekao istom u doba studija, i
to osobito u odnosu
19 Odjel za rak
289
prema ocu. Pavela Nikolajevia je silno ljutilo to ga sin izbjegava ili ga se
stidi, ali je ponekad naprosto zaurlao: Hajde, gore glavu!
Danas je, meutim, odluio da ne bude grub i da razgovara posve oprezno. Zamolio
je Juru da potanko ispria kako je uspio u poslu i da li se proslavio kao
predstavnik republikog tuilatva u tim dalekim mjestima kamo su ga poslali.
Jura poe priati, ali prilino nevoljko. Ispria jedan sluaj, pa drugi,
svejednako izbjegavajui oev pogled.
Samo ti priaj, priaj!
Sjeli su na suhu klupu, na sunce. Jura je bio u konatu kapu-tiu i toploj
vunenoj kapi (nitko ga nije mogao natjerati da zavoli eir), naoko se inilo da
je ve ozbiljan mukarac, ali iznutra ga je izjedala slaboa.
Jo se dogodio onaj sluaj sa oferom... ree Jura piljei u
zemlju.
ta je bilo sa oferom?
Vozio ofer zimi namirnice u kamionu. Trebalo je da prevali sedamdeset
kilometara a nasred puta ga uhvati meava.
Snijeg je sve zatrpao, kotai ne hvataju, hladno je i nigdje nema nikoga. Dan i
no bjesnjela je meava. Vie nije izdrao u kabini, napustio je i kamion i
namirnice i otiao da potrai prenoite. Ujutro je meava jenjala, on se vratio
na traktoru i u kamionu je nedostajao jedan sanduk s tjesteninom.
A pratilac?
Sluajno je ofer sam krenuo na put, bez pratioca.
Kakva nedisciplina!
Istina.
Dakle, on se pomogao.
Tata, previe bi ga stajao taj sanduk! Jura ipak podie pogled. Nekakav zao
i tvrdoglav izraz pojavi mu se na licu. Za taj sanduk zaradio je pet godina. A
ne zaboravi da je ondje bilo i sanduka s piem, a nitko ih nije dirnuo.
Ne smije, Jura, biti tako naivan i toliko vjerovati ljudima. Tko bi drugi
mogao uzeti po takvoj meavi?
Pa, moda je tko naiao s konjima, to zna! Do jutra se svaki trag
zamete.
Pa da i nije ukrao, napustio je radno mjesto! Zar se smije samo
tako ostaviti dravnu imovinu i otii?
Sluaj je bio jasan kao sunce i osuda ista kao suza jo su mu malo odrapili!
ali Pavela Nikolajevia je uzrujalo, to to sinu nije jasno, nego mu treba
tumaiti. Inae je mekuac, a kad se uhvati za neku glupost, postane tvrdoglav
kao magarac.
Ali, tata, zamisli: meava je, deset stupnjeva ispod nule, pa kako da
prespava u kamionu? To ti je sigurna smrt!
to znai: smrt? to znai smrt?! A kako je straaru na strai?
Straara smijene za dva sata.
A ako ga ne smijene? Na fronti? Ljudi su, bez obzira na nevrijeme, ostajali
na strai i umirali, nisu se maknuli Pavel Nikolajevi ak pokaza prstom na
onu stranu gdje su ostajali na
290
strai i nisu se micali. Promisli malko to govori! Kad bi tome tvome
oprostili, svi bi oferi poeli naputati svoja mjesta i cijelu bi dravu
razvukli, kako ti to nije jasno?
Ne, Juri nije bilo jasno! Njegova tupa utnja pokazivala je da mu nije jasno.
Hajde, dobro, vidi se da je to tvoje djeako miljenje, mladost, moe
to jo nekome i rei, ali se nadam da to nisi pismeno saopio?
Sin poe micati ispucanim usnama.
Ja... napisao sam albu. Zaustavio sam pravomonost presude.
Zaustavio si? I ponovit e raspravu? Aj-aj-aj! Aj-aj-aj! Pavel Niko laj
evi prekrije polovicu lica. Toga se i bojao! Jurka je kodio i pravu, i sebi,
i na oca je bacao ljagu. Pavela Nikolaje-via spopadao je onaj nemoni oinski
bijes kad ne moe nikako utuviti svome sinu, mamlazu, ni svoju pamet, ni svoju
umjenost.
Ustao je a Jura za njim, i opet prohodae. Jura je i opet pokuavao drati oca
ispod ruke, ali su Pavelu Nikolajeviu bile premalo i dvije ruke da bi dokazao
sinu kakvu je pogreku uinio.
Isprva mu je protumaio to je to zakon, zakonitost, nepokolebivi temelji koje
se ne smije lakoumno poljuljati, osobito ako kani raditi u tuilatvu. Uzgred
je tvrdio da je svaka istina konkretna i da je, prema tome, zakon zakon, ali da
isto tako treba uzeti u obzir i konkretni trenutak, okolnosti ono to je u
danom, konkretnom trenutku prijeko potrebno uiniti. Osobito mu je nastojao
objasniti da postoji organska veza izmeu svih ustanova i svih ogranaka dravnog
aparata; i da se, prema tome, ak i u najzabaenijem kraju, u koji dolazi s
republikom punomoi, ne smije napuhavati, nego, naprotiv, mora biti vrlo
obazriv prema tamonjim uvjetima i ne smije se bez potrebe protiviti mjesnim
praktiarima, koji poznaju te uvjete i koji bolje od njega znaju to je ondje
korisno; prema tome, ako su ofera osudili na pet godina, to znai da je to
ondje bilo nuno uiniti.
I oni su tako ulazili i izlazili u sjene i iz sjena koje su bacale bolnike
zgrade, etali ravnim i zavojitim stazama i du rijeke. Jura je sluao oca, ali
je sam jedino upitao:
Jesi li se umorio, tata? Kako bi bilo da opet sjednemo? Drvo jedno bukovo! Od
svega toga on je zapamtio samo da je
bilo deset stupnjeva ispod nule u kabini kamiona.
Pavel Nikolajevi se, naravno, umorio i bilo mu je vrue u ogrtau, pa
obadvojica sjedoe na klupicu u gustom grmlju gusto je bilo zapravo samo
iblje, ali je sunce prodiralo kroz njega jer su se tek prvi vrci listia
pomaljali iz pupoljaka. Sunce je prilino grijalo. Pavel Nikolajevi se etao
bez naoala, odmaralo mu se lice, odmarale su mu se i oi. mirio je i utke
sjedio na suncu. Dolje, podno padine, umila je rijeka kao gorska brzica. Pavel
Nikolajevi je oslukivao, grijao se i mislio: kako je ugodno vraati se u
ivot, znati pouzdano da e se sve zazelenjeti, da e i ti doivjeti i idue
proljee.
Ali trebalo je ovo s Jurom izvesti naistac. Treba ga pritegnuti, ali ne ljutiti
se da ga ne bi zaplaio. Odmorivi se, otac ga zamoli da mu ispria jo koji
sluaj iz prakse.
291
Ma koliko da je Jura bio skuen, dobro je shvaao zbog ega e ga otac
pohvaliti, a zbog ega izgrditi. Zato je sada ispriao jedan sluaj koji se
Pavelu Nikolajeviu morao svidjeti. Meutim ga nije gledao u oi jer nije znao
lagati, i otac je shvatio da postoji jo neki sluaj koji je sin zatajio.
Reci mi sve, sve mi reci! Pa ja ti samo mogu pametno savjetovati, nita
drugo ... Pa ja ti elim dobro. Stalo mi je da ne grijei.
Jura uzdahnu i ispria novu pripovijest. Po dunosti je morao esto pregledavati
stare sudske knjige i dokumente, ak i one koji su bili stari i po pet godina.
Tako je zamijetio da na mnogim spisima gdje bi trebali stajati dravni biljei
od rublja ili od tri njih naprosto nema. Vidjeli su se tragovi, ali ih je
netko oito skinuo. Tko je to mogao uiniti? Jura se zamislio, prekopao spise
i primijetio da na novijim dokumentima biljei postoje, samo da su malko
ozlijeeni ili poderani. I tada je shvatio da jedna od dvije djevojke, Kaca ili
Nina, kojima su ti arhivi dostupni, lijepi stare biljege mjesto novih a od
stranaka uzima novac.
Pazi, molim te! samo zastenja i pljesnu rukama Pavel Nikolajevi. Koliko
ima tih trikova! Na koliko se naina potkrada drava! Ne bi ti ni na pamet palo!
A Jura je proveo istragu u tiini, ne obavijestivi nikoga. Htio je prvo
utvrditi koja od njih dvije krade i, da bi se uvjerio, isprva je poeo udvarati
Kaci, a onda Nini. I jednu i drugu je vodio u kino i svaku je posjetio kod kue:
kod koje vidi raskoan namjetaj i sagove ona krade.
Dobro si to smislio! pljesnu Pavel Nikolajevi dlanovima i nasmijei se.
Vrlo pametno! I zabavlja se, i radi svoj posao. Sjajno!
Meutim je Jura utvrdio da jedna i druga jedna je ivjela s roditeljima, druga
s malom sestrom ive vrlo skromno: ne samo to nije bilo sagova, nego nije
bilo ni mnogo toga bez ega, po Jurinom shvaanju, teko da se uope moe
ivjeti. Porazmislio je i sve ispriao sucu a u isto vrijeme ga zamolio da ne
pokree slubeni postupak, nego da opomene djevojke. Sudac je bio vrlo zahvalan
to je Jura odluio da se stvar zataka: da pukne bruka, i njemu bi kodilo.
Pozvae njih dvojica prvo jednu, a zatim drugu djevojku. Ispitivali su ih
nekoliko sati. Jedna i druga su priznale. Svaka je mjeseno uspijevala skupiti
stotinjak rubalja.
Trebalo im je suditi, ah, trebalo im je suditi! alio je Pavel Nikolajevi
kao da je on sam pogrijeio. Iako je dobro to Jura nije umijeao suca, u
toj prilici je zbilja bio taktian. Ali su bar morale nadoknaditi tetu.
Potkraj je Jura priao sve polake. Nikako nije mogao shvatiti smisao onoga to
se dogodilo. Kad je sucu predloio da se stvar zataka, znao je i osjeao da
postupa velikoduno i sam se pred sobom ponosio svojom odlukom. Zamiljao je
kako e se obje djevojke, poslije tog munog priznanja, silno obradovati kad
saznaju da nisu kanjene, nego da im je oproteno. Zato su on i sudac naizmjence
nastojali da ih posrame, tumaili im da se moraju stidjeti svojega podlog djela.
Uzgred je, strogo podiui glas, navodio primjere iz svog dvadeset i
trogodinjeg ivota, pri-
mjere njemu poznatih, potenih ljudi kojima se daju sve prilike da kradu, ali
oni ne kradu. Jura je ibao djevojke okrutnim rijeima, znajui da e te rijei
biti na kraju ublaene kad im oproste. Meutim, oprostie im, djevojke otioe,
a iduih dana nisu nimalo veselo susretale Juru i ne samo to nisu dole da mu
se zahvale na njegovu plemenitu postupku nego ga ak nisu namjerno ni
primjeivale. To ga je zaprepastilo, naprosto nije mogao shvatiti! Teko je bilo
zamisliti da one nisu shvatile kakvu su kaznu izbjegle ta radile su na sudu i
sve im je bilo dobro poznato. Nije izdrao nego je sam pristupio Nini i upitao
je da li joj je drago. Nina mu je odgovorila: Zato bi mi bilo drago? Moram
nai novi posao. Od mjesene plae se ne moe ivjeti. A Kaci, koja je bila
zgodnija, predloio je da jo jednom zajedno pou u kino. Kaca je odgovorila:
Hvala, kad se zabavljam, zabavljam se poteno, drugaije ne znam!
Vrativi se sa slubenog puta, on je ponio u sebi tu zagonetku i sada je
razmiljao o njoj. Duboko ga se kosnula nezahvalnost djevojaka. Znao je da je
ivot sloeniji nego to ga shvaa pravo-linijski i otvoreni, naivni otac ali
je morao priznati da je sloeniji nego to je i on mislio, to je trebalo da
Jura uini? Da ih kazni? Ili da nita ne kae, da ne primijeti one
upotrijebljene biljege? Ali kakva smisla onda uope ima njegovo zanimanje?
Otac vie nije zapitkivao, a Jura je bio sretan da uti.
I tako je otac iz ove nove priice, koju su zapetljale nespretne ruke,
definitivno zakljuio da ovjek, ako ve u djetinjstvu nema kime nema je ni
poslije. Teko se ljutiti na roenog sina, ali ga je alio i grizao se.
ini se da su predugo sjedili. Pavela Nikolajevia su zeble noge, a i krevet ga
je sve jae privlaio. Poturio je Juri obraz da ga poljubi i vratio se u sobu.
A u bolnikoj sobi se rasplamsao veliki razgovor. Glavni govornik je, istina,
bio bez glasa: onaj dobro upueni filozof, docent, koji im je bio navraao koji
put u sobu, u meuvremenu je bio na operaciji grla i upravo je preao iz
kirurkog odjela u radioloki. U prednji dio grla, na vrlo vidljivo mjesto,
stavili su mu neku napravu od metala, nalik na kopu na pionirskoj marami. Taj
je docent bio vrlo obrazovan i prijazan ovjek, pa je Pavel Nikolajevi nastojao
da ga nipoto ne povrijedi, da ne pokae kako je muno gledati tu cijev to viri
iz grla. Da bi mogao to izrei priguenim glasom, filozof je svakog asa morao
na nju stavljati prst. Ali je govoriti volio i govoru je bio vian, pa je sad,
poslije operacije, htio iskoristiti priliku koja mu se ponovo ukazala.
Stajao je sad nasred sobe i potmulo, malne apatom, priao:
I ega sve ondje samo nema! U jednoj sobi je najozbiljnije rasporedio
garnituru od blijedozlaana drveta, dok su nasloni, sjedala i prirucja
presvueni svijetloljubiastim barunom: etiri naslonjaa i otoman. Tko zna
odakle mu to, moda iz Louvra, tko zna? od srca se smijao filozof. U istoj
sobi je jo jedna garnitura: tvrda, visokih, crnih naslona. Pijanino je iz Bea.
Jedan stoli s kotanim inkrustacijama ba kao da je iz Goetheova Wei-mara, samo
to ga je on pokrio stolnjakom do poda, i to zlatno--plavim. Na drugom stolu
dri bronani kip: izvijena, gola dje-
293
i
'ojka s pregrti zublji u ruci ali zublje ne gore. U sobi je i jedan veliki
kip, gotovo sie do stropa, trebalo bi ga moda staviti u vrt... A satova koliko
ima: zidnih, stolnih, podnih, od ormaria do stropa, i uglavnom ne rade. Tu je i
neka ogromna muzejska vaza a u njoj svega jedna narana. Bio sam samo u dvije
sobe, ali sam nabrojao pet ogledala neki u izrezbarenom okviru od hrastovine,
neki s mramornim podnojem. I onda sve same slike: pogledi na more, brda,
talijanske ulice... smijao se filozof.
A otkuda mu sve to? udio se Sigbatov drei se, kao i uvijek, objema
rukama za pas.
Dijelom su to trofeji, a dijelom iz komisione radnje. Ondje se upoznao s
prodavaicom, koju je pozvao da mu doe procijeniti pokustvo i oenio se
njome. Poslije toga su njih dvoje zadrali sve vrijedno to bi dolo u radnju.
A gdje on radi? zanimalo je Ahmadana.
Nigdje. Umirovljen je s etrdeset i dvije godine. Inae bi glavom mogao drva
cijepati! S njim ivi i snaha, unuka, i da ujete kako s njima razgovara:
ja nareujem, ovdje sam ja gazda! Ovu sam kuu ja gradio! Ruku zavue pod
kabanicu i hoda kao feldmaral. Prema legitimaciji zove se Jemeljan,
ali, tko zna zato, zahtijeva da ga ukuani zovu samo S a i k. I
mislite li da je zadovoljan ivotom? Nije, nezadovoljan je: mui ga to u
Kislovodsku jedan njegov bivi komandant ima stan od deset soba, i loaa, i dva
automobila, a Saik to nije postigao.
Smijali su se.
Ali Pavelu Nikolajeviu ta pria nije bila smijena, nego neumjesna.
I ulubin se nije smijao. Promatrao je sve nazone kao da mu ne daju spavati.
Da je smijeno, jest javio se Kostogutov sa svoga niskog poloaja samo
ipak ...
A nedavno je bio lanak u lokalnim novinama sjeti se netko u sobi kako
je jedan sagradio vilu za dravne pare, ali su ga otkrili. I ta je bilo?
Priznao je svoju pogreku, dao ju je za neku djeju ustanovu i dobio je
opomenu. Nisu ga ni iz partije iskljuili.
Jest! sjeti se i Sibgatov. Zato opomenu? Zato mu nisu sudili?
Filozof nije itao taj lanak, pa nije nita pokuao tumaiti, ali Rusanov
objasni:
Drugovi! Ako se on pokajao, priznao i jo dao kuu za djeji vrti,
zato da se onda prema njemu postupa rigorozno? Humanost je osnovna crta naega
...
Da je smijeno, smijeno je tjerao je svoje Kostogutov. A kako ete vi
sve to filozofski objasniti: i Saika, i vilu?
Docent isprui jednu ruku (drugu je drao na grlu).
To su, na alost, ostaci buroaske svijesti.
A zato buroaske? proguna Kostogutov.
A koje druge? napne ui i Vadim. Ba je danas dobio volju da ita, a ovi su
digli takvu dreku u sobi.
Kostogutov se pridigne iz svog viseeg poloaja, uspue na jastuk da bi
bolje vidio Vadima i sve ostale.
294
To je vjena ljudska pohlepa, a ne buroaska svijest. I prije buroazije
bilo je gramzljivaca, a bit e ih i poslije.
Rusanov jo nije legao. Preko kreveta, svisoka strogo ree Kostogutovu:
Kad se u svim takvim sluajevima malo zagrebe ispod koe, utvrdi se da je
ovjek buroaskog socijalnog porijekla.
Kostogutov odmahnu glavom kao da e pljunuti:
To socijalno porijeklo je isto obina glupost.
Kako to mislite: obina glupost? Pavel Nikolajevi se uhvati za slabine,
gdje ga je neto bocnulo. Nije oekivao ak ni od Muktodera ovako drzak ispad.
Kako to mislite: glupost? podie i Vadim crne obrve u nedoumici.
Jednostavno promrmlja Kostogutov i jo se malo pridigne tako da je sad
ve gotovo sjedio. Napunili su vam glavu.
ta to znai: napunili? Jeste li vi svjesni svojih rijei? prodorno
viknu Rusanov, koliko god mu je snaga doputala.
I kome to nama? Vadim se ispravljao u krevetu ali je i dalje drao knjigu
na nozi.
Vama.
Mi nismo roboti! ozbiljno zavrtje glavom Vadim. Ne vjerujemo mi nita
na rije.
Tko ste to vi? zarei Kostogutov. uperak mu pade na elo.
Mi! Naa generacija!
A zato ste prihvatili tu priu o socijalnom podrijetlu? Pa to nije
marksizam, nego rasizam!
ta-a kaete?! gotovo zaurla Rusanov od bolova.
To to sam rekao-o! zaurla i Kostogutov odgovarajui mu.
Sluajte, sluajte vi ovo ak zatetura Rusanov pozivajui pokretima ruku
cijelu sobu da vidi ta se ovdje dogaa. Traim svjedoke! Traim svjedoke!
Ovo je ideoloka diverzija!
Dotle Kostogutov hitro spusti noge s kreveta, uperi oba lakta prema Rusanovu i,
zanjihavi ih, uini vrlo nepristojnu gestu, opsovavi jo najsonijom rijeju,
koja pie na svakom plotu:
Vi se sa svojom ideolokom diverzijom......! Navikli su
se, mater im....., da spomenu tu ideoloku diverziju im se
ovjek s njima malo ne slae!
Zapanjen i uvrijeen ovakvom banditskom drskou, prljavom gestom i psovkama,
Rusanov je jedva disao i popravljao naoale koje su mu spadale. A Kostogutov je
urlao tako da je odjekivala cijela soba, pa ak i hodnik (i Zoja je provirila
kroz vrata):
ta kreete kao vra: socijalno podrijetlo, socijalno podrijetlo? Znate
kako se govorilo dvadesetih godina? Pokaite svoje uljeve! Zato su vam
ruice tako bijele i punane? To je bio pravi marksizam.
Ja sam radio, ja sam radio! vikao je Rusanov, ali je jedva vidio svoga
sugovornika jer nikako nije uspijevao namjestiti naoale.
295
Vje-erujem! uasno je rikao Kostogutov. Vje-eru-jem! Vi ste na
jednoj subotnjoj akciji ak balvan podizali, samo to ste stajali u sredini! A
ja sam moda ak trgovaki sin iz tree gilde, a cijelog ivota dirinim, i
pogledajte kakve ja imam uljeve! ta kaete, jesam li ja buruj? Jesam li
dobio od tate neke posebne eritrocite ili leukocite? Ponovo vam kaem da vai
pogledi nisu klasni, nego rasni. Vi ste rasist!
Tko?? ta sam ja?!
Vi ste ra-asist! kresao mu je Kostogutov skoivi na noge i posve se
uspravivi.
Prodorno je kriao nepravedno povrijeeni Rusanov, brzo i uzbueno govorio
Vadim, ali on nije ustajao, njega nisu uli, dok je filozof prijekorno vrtio
krupnom velikom i brino zaeljanom glavom tko bi uo njegov slabani,
bolesni glas!
Meutim je filozof ipak priao Kostogutovu, posve blizu, i dok je Kostogutov
udisao zrak, uspio mu je proaptati:
Jeste li uli za izraz nasljedni proleter?
Ama, ako su mu i deset djedova bili proleteri, a on sad ne radi onda nije
proleter! grmio je Kostogutov. On je gramzljivac, a ne proleter! Samo
strepi hoe li dobiti izvanrednu penziju ili nee, uo sam ja! I
primijetivi da Rusanov otvara usta, on mu opet nastavi kresati u lice: Vi
ne volite domovinu, nego samo penziju! I to da vam je to prije, s etrdeset pet
godina! A ja sam, eto, ranjen kod Voronea i brus imam od toga, pokrpane izme
ali volim svoju domovinu! Meni osiguranje za ova dva mjeseca nee nita
platiti, ali svejedno volim domovinu!
I toliko je mahao dugakim rukama da je skoro dohvatio Rusanova. Oleg se bio
silno raspalio i upustio se u kreevo ove rasprave, kao to se desetak puta
uputao u kreeva zatvorskih rasprava, iz kojih su mu sada i padale na pamet
pojedine rijei i argumenti, to ih upotrijebie ljudi koji moda vie i nisu na
ivotu. U estini mu se moda ak i priinjalo da ova tijesna, zatvorena sobica,
krcata krevetima i ljudima nije nita drugo nego elija, pa je zato tako lako
psovao i ak bio spreman da se potue ako ustreba.
A Rusanov, osjetivi da bi ga Kostogutov kao od ale mogao udariti u lice, uuti
i ustukne pred njegovim bijesom i drskou. Ali oi su mu plamtjele od zlobe.
Meni ne treba penzija mirno je sad uzvikivao Kostogutov. Nemam ni
prebijene pare, i ponosim se tim! Ne nastojim nita stei! Ne treba mi velika
plaa ja je prezirem!
Pst, pst! obuzdavao ga je filozof. Socijalizam predvia diferencirani
platni sistem.
Idite do avola sa svojim diferenciranim sistemom! zagalami Kostogutov,
tvrdoglav kao mazga. To e rei da e se na putu u komunizam privilegije
jednih, na raun drugih, neprestano poveavati, je li tako? Je li to
dijalektika?
Vikao je, ali od vike ga je boljelo u gornjem dijelu eluca, i glas mu je
drhtao.
Vadim se nekoliko puta pokuao umijeati, ali je Kostogutov tako brzo odnekud
izvlaio i izvikivao nove argumente da im Vadim nije uspijevao izmai ba kao da
ga gaa keglama.
296
Oleg! pokuao ga je uutkati. Oleg! Najlake je kritizirati drutvo koje
tek nastaje. Treba se sjetiti da je njemu jedva etrdeset godina.
Nije ni meni vie! brzo uzvrati Kostogutov. I uvijek e mi biti manje
nego drutvu! Moram li zbog toga cijeloga ivota utjeti?
Obuzdavajui ga rukom, zaklinjui ga da ima obzira prema njegovu bolesnom grlu,
filozof je aputao umirujue reenice-o razliitim prilozima pojedinaca
drutvenoj stvari, onih koji peru pod u klinici i onih koji upravljaju
sanitetskom slubom.
I na tu bi napomenu Kostogutov uzvratio bezobrazno da se nije, odjednom, prema
njima uputio ulubin, koji je dotle stajao u svom kutu, kraj vrata. Na njega su
svi bili zaboravili. Nespretno prebirui nogama, teturao je prema njima, onako
razbaruen i neuredan, raskopana ogrtaa, kao da je naglo nou ustao iz
kreveta. Svi ga primijetie i zaudie se. A on stade pred filozofa, podie prst
i u opem muku zapita:
Poznajete li vi Lenjinove Travanjske teze?
Pa tko ih ne poznaje? nasmijei se filozof.
I moete li navesti sve take? potmulo priupita ulubin.
Ne treba ih navoditi, dragi moj. Travanjske teze govore o< pitanjima prelaza
buroasko-demokratske revolucije u socijalistiku. I u tom smislu ...
Dakle, ondje ima jedno mjesto ulubin pomaknu guste-obrve nad okruglim
velikim umornim crveno-duhanskim oima: Plaa inovnika ne smije biti via od
prosjeka plae dobroga, radnika! Na takvim osnovama smo poeli revoluciju.
Zbilja? zaudi se docent. Ne sjeam se.
Kad doete kui, provjerite. Prema tome, naelnik za zdravstvo ne
bi smio primiti veu plau od nae Nele.
I on filozofu pred licem prijetei zamae prstom. Zatim odepa u svoj kut.
Ha-ha! Ha-ha! obveselio se Kostogutov neoekivanoj podrci. Upravo mu
je jo nedostajao ovakav argument, spasio-ga je starac! Jeste li uli?
Filozof popravi cijev u grlu ne snalazei se.
E ba ta Nela neto vrijedi, molim vas lijepo.
Pa onda uzmimo onu bolniarku s naoalima. I jedna i druga imaju istu plau.
Rusanov napokon sjedne i okrene glavu: Kostogutova vie nije mogao iva vidjeti,
tresao se od mrnje (ali zbog njegovih dugakih ruetina nije se usudio
upotrijebiti administrativni put), a to se tie onog odvratnog uka u kutu,
Pavel Nikolajevi je imao pravo kad mu se nije svidio: nita pametnije nije
mogao smisliti nego da usporedi naelnika zdravstva s istaicom! Tu je zbilja
suvino raspravljati!
Svi se nekako rasprie, i Kostogutov nije znao s kime bi se vie prepirao. A
zapravo se i izgalamio, rekao je to je htio.. Od te vike boljela ga je
iznutrica i teko mu je bilo govoriti.
Meutim ga Vadim, ne ustavi iz kreveta, zovnu k sebi, ponudi da sjedne i poe
mu mirno tumaiti: ':
297
Vi krivo usporeujete, Oleg. U tome je vaa greka: vi sve usporeujete s
buduim idealnim drutvom, mjesto da usporeujete s onim irevima i gnojem koji
su ispunjali cijelu nekadanju povijest Rusije, sve do sedamnaeste godine.
Ja nisam onda ivio, ne znam nita o tome odvrati Kos-togutov i zijevnu.
Niste morali ivjeti, lako je to saznati. Proitajte Saltiko-va-edrina,
drugo vam nita ne treba. Ili usporedite s tobonjim zapadnim
demokracijama, gdje nikada ne moete ostvariti svoja prava, gdje se ne zna to
je pravednost, ni ljudski ivot.
Kostogutov jo jednom iznureno zijevnu. Kao to je u njemu planula bijesna elja
da se svaa, tako se sad i ugasila. Naglim pokretima plua pritisnuo je ili
eludac ili tumor, to znai da on ne smije glasno govoriti.
Jeste li bili u vojsci, Vadime?
Nisam, zato?
Kako da niste?
Mi smo na fakultetu imali posebnu izvanvojniku obuku.
Aha-a... A ja sam odsluio sedam godina. Kao narednik. Tada se naa armija
zvala radniko-seljaka. Desetar je dobivao dvadeset rubalja, a komandir voda
est stotina, je li vam jasno? Na frontu su oficiri dobivali dodatnu
ishranu: kolae, maslac, konzerve i skrivali su se od nas kad su jeli,
shvaate li? Jer ih je bilo stid. A zaklone smo prvo za njih gradili, a onda za
sebe. Jo sam ja bio narednik, ponavljam.
Vadim se namrtio. Takve podatke on nije znao, ali i njih je sigurno bilo mogue
racionalno objasniti.
Zato vi to meni govorite?
Zato da vas upitam gdje je tu buroaska svijest? Tko je ima?
Oleg je ionako ve izgovorio danas mnogo toga to nije trebalo rei, ali ga je
ispunjao nekakav osjeaj gorke lagodnosti zbog toga to vie ne moe mnogo toga
izgubiti u ivotu.
Opet je glasno zijevnuo i poao prema svome krevetu. Zi-jevnuo je jo jednom. Pa
jo jednom.
Je li to od umora? Zijeva li mu se od bolesti? Ili od toga to mu se sve te
svae, prepirke, taj rjenik, srdba i ljutiti pogledi odjednom uinie kao
ljapkanje po blatu koje se ne moe nikako usporediti s njihovom boleu, sa
smru kojoj gledaju u oi?
elio je da moe dodirnuti i osjetiti neto posve drugaije. isto. Nedirnuto.
Ali Oleg nije znao gdje tako neto postoji.
Jutros je primio pismo od Kadminovih. Doktor Nikolaj Iva-novi odgovorio mu je,
izmeu ostaloga, odakle dolazi izreka njena rije kosti lomi. U Rusiji je jo
u petnaestom stoljeu postojala takozvana Tolkovaja paleja neka vrst rukom
pisane knjige, tako neto. Ondje se pria o Kitovrasu. (Nikolaj Iva-novi je
odlino poznavao staru povijest.) ivio Kitovras u nekoj dalekoj pustinji a
hodao je jedino ravno. Car Solomun pozva Ki-tovrasa k sebi, na prijevaru ga
strpa u lance i povede da mu klee kamen. A Kitovras je iao samo ravno i kad bi
ga vodili kroz Jeruzalem, ruili bi pred njim kue da mu prokre put.
298
Jednom se tako na njegovu putu nala kuica neke udovice. Udovica se rasplakala
i uzela zaklinjati Kitovrasa da ne srui njenu siromanu nastambu i uspjela ga
je namoliti. Kitovras se stade izvijati ne bi li se smanjio i tako slomi sebi
rebro. A kuu nije poruio. I zato ree: Njena rije kosti lomi a opora srdbu
jari.
Razmiljao je sad Oleg: taj Kitovras i ti pisci petnaestog stoljea to su bili
pravi ljudi, a mi smo prema njima vuci.
Tko bi danas sebi dao slomiti rebro zbog neije njene rijei?
Ali nije to bilo najvanije u pismu Kadminovih (Oleg ga napipa na nonom
ormariu). Drugaije je poinjalo:
Dragi Oleg!
Velika nas je tuga zadesila.
Ubili su 2uka.
Seoski sovjet je unajmio dva lovca da hodaju po selu i ubijaju pse. Ili su
ulicama i pucali. Tobika smo sakrili, ali se uk istrgnuo i razlajao na njih.
Znate kako se uvijek bojao ak i foto-aparata, mora biti da je neo predosjeao!
Pogodili su ga u oko, pao je na rub kanala i objesio glavu unutra. Kad smo mu
prili, jo se trzao jer je imao snano tijelo. Strano je bilo gledati kako se
trza.
Znajte da je sad nekako prazno u kui. A i osjeamo se krivi zbog uka: zato
ga nismo zaustavili, zato ga nismo sakrili.
Sahranili smo ga u onom kutku vrta kraj sjenice ...
Oleg je leao i prisjeao se uka, pokuavajui ga zamisliti, ne mrtvoga, onako
raskrvavljena oka, glave koja je visila na kanalu sjeao se onih apa i
ogromne mile dobroudne glave , medvjeih uiju, koja bi ispunila cijeli
prozori Olegove kolibice kad bi pas doao i traio da ga pusti unutra.
Ubili su, dakle, i psa.
Zato?
30
STARI LIJENIK
Doktor Oreenkov u svojih sedamdeset i pet godina ivota i pola stoljea
lijenike prakse nije zaradio kamenu palau, ali je ipak kupio drvenu
prizemnicu s vrtom, i to jo dvadesetih godina. Odonda je ovdje ivio. Kuica se
nalazila u jednoj mirnoj ulici ne samo iroka kolnika nego i prostranog plonika
koji je bio irok toliko da su kue bile punih petnaestak metara daleko od
ulice. Na plonicima su jo u prolom vijeku posadili krupno drvee ije bi se
vrike ljeti posve spojile u zeleni krov i koje je u dnu bilo opkopano,
oplijevljeno i ograeno eljeznom reetkom. Za omare ljudi bi ovuda prolazili ne
osjeajui sunevu jaru, a osim toga kraj plonika protjecala je, oploenim
kanalom, svjea, hladna voda. Ta zelena ulica prolazila je kroz najljepi dio
grada a i sama je bila jedan od najljepih gradskih ukrasa. (Inae su u gradskom
sovjetu gunali kako su te prizemnice previe razmaknute jedna od druge, kako su
kue predaleko, kako su komunikacije zbog toga preskupe i kako bi sve to trebalo
poruiti i sagraditi etverokatnice.)
Autobusna stanica nije bila blizu kue Oreenkova, pa se Ljudmila Afanasjevna
uputila pjeice. Bijae vrlo toplo, suho vee, jo nije pao mrak i dobro se
vidjelo kako se drvee, posuto prvim njenim pupoljcima neko vie, neko manje
priprema na poinak, dok jedino topole, nalik na visoke svijee, nisu jo bile
nimalo zelene. Ali Doncova nije gledala uvis, nego pod noge. Ovo proljee nije
za Ljudmilu Afanasjevnu bilo veselo, niti je obeavalo ita dobro, i ona nije
znala to e biti s njom kad se to drvee zazeleni, kad lie pouti i opadne. A
i prije je bila uvijek toliko zaokupljena poslom da se nije mogla nikada
zaustaviti, podii glavu i pogledati oko sebe.
Na kui Oreenkova uporedo su se nalazili kapija i glavni ulaz s mjedenom
kvakom i tekim, piramidalnim, starinskim vijencima. U takvim kuama starinska
vrata najee su zakovana, pa se ulazi kroz kapiju. Ovdje, meutim, trava i
mahovina nisu prekrile dvije kamene stepenice to vode prema vratima a ba-
300
krena ploica bila je kao i neko usjajena i na njoj je kaligrafskim slovima
pisalo: Doktor D. T. Oreenkov. A i kutijica elektrinog zvonca nije bila
stara.
Ljudmila Afanasjevna pritisne zvonce. Zaue se koraci i vrata otvori sam
Oreenkov u pohabanom, neko lijepom, smeem odijelu i u raskopanoj koulji.
Aha, Ljudoka on je jedva pomicao kutovima usnica, ali je to ve znailo da
se iroko osmjehuje. ekam vas, ekam vas, uite, milo mi je. Milo mi je, a
opet mi i nije drago. Po dobru vi ne biste posjeivali starca.
Bila mu je telefonirala i zamolila ga da je primi. Mogla je i telefonski
saopiti svoju molbu, ali to ne bi bilo uljudno. Sad ga je, osjeajui se
krivom, uvjeravala da bi ga posjetila i da nije zlo posrijedi, a on joj nije
dopustio da sama skine ogrta.
Molim vas, molim vas nisam ja jo takva ruevina!
Objesio je njen ogrta o klin dugake polirane tamne vjealice, koja je bila
spremna da primi ogrtae mnogih posjetilaca ili gostiju, te je povede po
glatkim, obojenim, drvenim podnicama. Hodnikom su proli kraj najbolje,
najsvjetlije sobe u kui gdje se nalazio klavir s podignutim poklopcem koji se,
onako rairenih nogu, doimao vrlo veselo tu je stanovala najstarija unuka
Oreenkova; proli su i blagovaonicu iji su prozori, prekriveni sada jo suhom
lozom, gledali u dvorite i u kojoj se nalazio veliki, skupi radio s gramofonom;
tada su napokon stigli do ordinacije, koja je po svim zidovima imala krcate
police knjiga i u kojoj stajahu teki pisai stol, stari divan i udobni
naslonjai.
ujte, Dormidonte Tihonoviu Doncova stisnu oi i pogleda uokolo
po zidovima pa meni se ini da vi sada imate jo vie knjiga ...
Ni govora lagano zavrti Oreenkov svojom velikom kao izlivenom glavom:
uostalom sve su njegove kretnje bile vrlo lagane i kratke. Istina,
dvadesetak sam ih kupio ba nedavno, i to, znate li od koga i on je pogleda
prilino veselo, ali opet sasvim suzdrano; trebalo je da ga ovjek pozna kako
bi mogao primijetiti sve te sitne nijanse u njegovim izrazima. Od Azna-ejeva.
Otiao je u mirovinu, sad mu je ezdeset godina. Istoga dana je postalo jasno da
on zapravo nije nikakav rendgenolog, da vie ne eli ni uti za medicinu, da je
on zapravo roeni pelar i da e se od sada baviti samo pelama. Ama kako je
to mogue, je 1' te? Ako ve jesi pelar, zato si onda izgubio svoje najbolje
godine? Onda, gdje ete sjesti, Ljudoka? on se obraao
prosijedoj eni kao da razgovara s djevojicom. I odluio je umjesto nje: U
ovom naslonjau e vam biti ugodno.
Ne mislim dugo sjedjeti, Dormidonte Tihonoviu. Svratila sam samo naasak
branila se Doncova, ali se zavalila u naslonja i odjednom osjetila smirenost i
gotovo sigurnost da e ovdje zacijelo sada pasti najbolja mogua
odluka. Teret neprestane odgovornosti, teret uprave i teret ove odluke s
kojom se sad suoavala u svome ivotu sve je sad to palo sa srca, jo kraj
vjealice u hodniku a posve je iezlo im se zavalila u naslonja. S olakanjem
je blago prela pogledom ordinaciju koju je, uostalom, poznavala i ganuto uoila
stari, mramorni umivaonik
301
u kutu ne neki moderni lavabo, nego umivaonik s kabliem ali koji je bio
pokriven i vrlo ist. Zagledala se pravo u Oreen-kova, radujui se to je on
iv, to postoji i to e cijelo njeno uzbuenje preuzeti na sebe. On je jo
stajao. Stajao je ravno, nije bio nimalo pogrbljen, ramena su mu bila jo vrsta
a glavu je drao uspravno. Uvijek se doimao tako krepko kao da, lijeei druge,
on sam ne moe oboljeti. Sa sredine podbratka kao da mu je kapao uski srebrni
mlaz potkresane bradice. Nije bio elav, ak ni posve zaglaena, razdijeljena
kosa nije se, kako se inilo, mnogo promijenila za te godine. Kao u nekih ljudi,
crte njegova lica nisu mogli pokrenuti nikakvi osjeaji uvijek su bile
jednake, mirne. I samo visoko nadsvoene obrve lagano su se pomicale ovamo-
onamo, odraavajui sve to je on proivljavao.
Oprostit ete, Ljudoka ali ja u za stol. Nemojte to shvatiti slubeno.
Naprosto sam ovdje pustio korijenje.
Kako i ne bi pustio korijenje! Neko esto, gotovo svakog dana, a kasnije
neto rjee, ali jo i danas, u tu su ordinaciju svraali bolesnici i ponekad
ovdje provodili sate u munom razgovoru od kojega je zavisila cijela njihova
budunost. Kroz labirint tog razgovora zauvijek bi se, tko zna zato, usjeklo u
pamet zeleno sukno na stolu, obrubljeno tamnosmeim rubom od hrastovine, ili
starinski drveni no za rezanje papira, niklovan lijeniki tapi (za pregled
grla), stolni kalendar, tintarnica bakrena poklopca ili vrlo jaki
tamnogrimizni hladni aj u ai. Doktor bi sjedio za svojim talom a
povremeno bi ustajao i odlazio do umivaonika ili police za knjige, kad je
elio da bolesnik malo odahne od njegova pogleda i da porazmisli. Mirne i
paljive oi doktora Oreenkova nikada bez potrebe ne bi skre-tale ustranu,
gledale kroz prozor, ne bi se obarale na stol i papire, jer one nisu gubile ni
aska koji je bio odreen za pregled bolesnika ili razgovor sa subesjednikom. Te
su oi bile najvanije sredstvo kojim se doktor Oreenkov sluio da bi
kontaktirao s bolesnicima ili uenicima i saopavao im svoje zakljuke ili
odredbe.
Od svih iskuenja i progona koje je doivio Dormidont Tiho-novi u svome ivotu
(godine je tisuu devet stotina i druge zbog revolucionarnih ideja sjedio sedam
dana u zatvoru s drugim studentima; kasnije zbog toga to je njegov pokojni otac
bio sveenik; napokon zbog toga to je on sam u prvom imperijalistikom ratu bio
vojni lijenik u carskoj vojsci, i ne samo to je bio vojni lijenik nego je,
to su potvrdili svjedoci, u trenutku kad je pukovnija u panici uzmicala, skoio
na konja, okrenuo puk i poveo ga ponovo u imperijalistiki pokolj protiv
njemakih radnika) najuporniji i najotriji progoni snali su ga zbog toga to
se tvrdoglavo drao svoga prava da vodi privatnu lijeniku praksu, iako su nju
posvuda bezobzirno zabranjivali smatrajui je izvorom privatne inicijative i
bogaenja, neradni-kom djelatnou koja svugdje i svagda moe stvoriti
buroaziju. Na nekoliko godina morao je skinuti lijeniku tablicu i s praga
vraati sve bolesnike ma koliko ga oni moljakali ili ma kako im loe bilo jer
u susjedstvu je bilo dobrovoljnih i plaenih
302
pijuna iz odjela za financije a i sami bolesnici nisu se moglf savladati da ne
priaju to je sve prijetilo lijeniku da izgubi i posao i stan.
A upravo njemu je najvie bilo stalo do toga prava da obavlja privatnu praksu.
Bez te gravirane ploice na vratima inilo tnu se da ivi u ilegalnosti i kao da
ima neije tue ime. Iz principa nije htio obraniti ni doktorsku, ni profesorsku
disertaciju, govorei da disertacije nemaju veze s uspjesima svakodnevne prakse,
da je bolesniku ak nekako nelagodno, ako mu je lijenik profesor, a vrijeme
koje bi upotrijebio da napie disertaciju bit e bolje ako upotrijebi da savlada
jo jednu drugu granu medicine. Samo u ovdanjem fakultetu Oreenkov je pred
trideset godina radio i u terapeutskom odjelu i u djejem, i u kirurkom, i u
zaraznom i u urolokom, pa ak i u onom, prije nego to je postao rendgenolog i
kancerolog. Milimetarskim pomakom usnica pokazivao bi ta misli o takozvanim
zaslunim naunim radnicima. Ako ovjeka ve za ivota prozovu zaslunim
radnikom, rekao je jednom, to znai da mu je odzvonilo; slava ve smeta
lijeniku u praksi, kao to odvie raskono odijelo smeta u kretanju, a
zasluni nauni radnik kree se sa cijelom svitom kao neki novi Krist koga
prate apostoli on vie nema prava da pogrijei, nema prava da neto ne zna,
nema prava ak ni da se nad neim zamisli; on moe biti i prezasien, klonuo ili
zaostao, a da to skriva i svi e svejedno od njega oekivati udesa.
Oreenkov nije nita takva elio, nego mu je samo bilo stalo do one ploice i
zvonca koje moe pritisnuti svaki prolaznik. Sreom, jednom prilikom Oreenkov
je spasio od sigurne smrti sina ovdanjeg visokog rukovodioca. Drugom prilikom
izlijeio je ak i jednog rukovodioca, ne toga istoga, ali jednako visokog. U
nekliko navrata lijeio je lanove pojedinih uglednih obitelji, i to sve u ovom
gradu iz kojega nikamo nije odlazio. Tako je doktor Oreenkov postao slavan u
utjecajnim krugovima i oko njega se stvorila nekakva zatitna aureola. Moda mu
u nekom posve ruskom gradu ne bi ni to pomoglo, ali u ovome popustljivijem,
istonjakom mjestu znali su nekako zamiriti na njegovu tablicu, koju je ponovo
izvjesio, i kao da nisu primjeivali da prima pacijente. Poslije rata nije bio
nigdje stalno zaposlen, nego je djelovao kao savjetnik u nekoliko klinika i
obilazio skuptine naunih drutava. Od ezdeset i pete godine ivota nesmetano
je provodio onakav ivot kakav je smatrao da jedino odgovara lijeniku.
Dakle, Dormidonte Tihonoviu, dola sam vas zamoliti da, ako moete, doete
jednom prilikom da mi pregledate probavni sustav ... Koji god vam dan odgovara
...
Lije joj bijae sivo, glas slab. Oreenkov ju je motrio jednolinim, upornim
pogledom, a njegove nadsvoene obrve nisu ni jednim milimetrom pokazale da se
udi.
Svakako, Ljudmila Afanasjevna. Odredit emo jedan dan. Ali mi svejedno recite
simptome koje imate. I to vi o tome mislite.
Ja vam mogu rei sve simptome, ali kako da vam kaem to mislim? Da znate da
nastojim ne misliti. Naime, ja o
303
tome odvie mislim, nou ve ne spavam, a najlake bi mi bilo kad sama ne bih
znala! Ozbiljno vam kaem. Vi ete donijeti odluku: ako treba u krevet, ja u u
krevet. Ali neu nita da znam. Ako treba na operaciju, bolje da ne znam
dijagnozu, da za vrijeme operacije ne razmiljam: to li sad to oni rade, to mi
sad reu? Shvaate li me?
Da li zbog toga to je sjedila u duboku naslonjau ili zato to su joj ramena
klonula, vie se nije inila onako visoka i krupna. Nekako se smanjila.
Shvatiti jo mogu, Ljudoka, ali se ne slaem. Zato vam odmah pada na pamet
operacija?
Pa, treba biti na sve ...
Zato onda niste prije doli? Bar v i to znate.
ta moete, Dormidonte Tihonoviu uzdahnu Doncova. Takav je ivot. Juri
ovamo, juri onamo. Naravno, trebalo je doi prije... Ali, opet, nemojte misliti
da sam to toliko zapustila... ustro je ona proturjeila samoj sebi. Vraa joj
se njen brzi i poslovni ton. Zato je to tako nepravedno: zato da ba
mene kancerologa, pogodi upravo kancerozna bolest, kad ih sve tako
poznajem, kad mogu zamisliti sve oblike, posljedice, komplikacije?...
Nije to nimalo nepravedno uvjeravao ju je njegov dubok i odmjeren glas.
Naprotiv, to je ak vrlo pravedno. To je najpouzdanije iskuenje za lijenika:
razboljeti se od bolesti za koju si sam specijalist.
(to je tu bilo pravedno? Kakvo pouzdano iskuenje? On to tako govori zato to
se nije on razbolio.)
Sjeate li se sestre Panje Fjodorovne? Ona je govorila: Oh, vrlo sam
nekako neljubezna postala prema bolesnicima! Vrijeme je da opet i ja legnem u
bolnicu...
Nikada nisam mislila da u to tako proivljavati! puc-nu Doncova prstima.
I, usprkos svemu, sada nije bila toliko iscrpljena koliko u posljednje vrijeme.
Onda, kakve ste simptome primijetili?
Poela je priati, isprva openito, ali je on traio i pojedinosti.
ujte, Dormidonte Tihonoviu, nisam vam kanila oduzeti subotnje vee! Ako
ete me ionako rendgenski pregledati...
Kao da ne znate kakav sam ja heretik? Nisam li ja radio dvadeset godina prije
rengdena? I kako smo imali tane dijagnoze, draga moja! To je isto kao sa
svjetlomjerom ili sa satom: kad ga ima, sasvim se odvikne da eksponau
odreuje odoka i da vrijeme odreuje po osjeaju. A kad ih nema, brzo se
privikne.
I Doncova poe priati izdvajajui i grupirajui simptome i prisiljavajui samu
sebe da ne ispusti one pojedinosti koje su mogle upozoriti na teku dijagnozu
(iako je nehotice prieljkivala da togod ispusti i da uje: To kod vas,
Ljudoka, nije nita, ba nita...) Navela je i sastav krvi: krvna slika bila
je vrlo loa, a sedimentacija poviena. Mirno ju je sasluao i onda poe
zapitkivati. Ponekad bi kimao glavom kao da je rije o posve jasnoj i
laganoj bolesti, koju esto susreemo, ali ono
304
nita ipak nije rekao. Doncovoj je sinulo da je on zacijelo ve odredio
osnovnu dijagnozu i da bi ga mogla odmah upitati i ne ekajui rendgenski
pregled. Ali bilo bi i te kako strano tako naglo i odjednom upitati i doznati
neku pretpostavku istoga asa, makar ona bila tana ili netana. Presudu je
trebalo po-to-poto odgoditi i ublaiti nekolikim danima iekivanja!
Kako su samo prijateljski razgovarali kad bi se sreli na naunim sastancima! A
sad je, eto, dola da mu saopi kako je bolesna ba kao da priznaje zloin i
meu njima je odmah pukla ona ica ravnopravnosti! Zapravo to i nije bila
ravnopravnost, jer ravnopravnosti s uiteljem i ne moe biti, ali ono to se
dogodilo bilo je gore: priznavi da je bolesna, iskljuila je samu sebe iz
plemenitake klase lijenika i prebacila se u podaniku, suanjsku klasu
bolesnika. Istina, Oreenkov nije insistirao na tome da odmah opipa bolesno
mjesto. I dalje je razgovarao s njom kao s goom. ini se da joj je nudio da
ostane istovremeno u obje klase ali je ona bila pokolebana i nije se vie
mogla drati kao prije.
Zapravo je i Veroka Ganhart postala tako dobar dijag-nostiar da bih joj se
mogla potpuno povjeriti brzala je Don-cova iz navike koju je stekla u
napornim, punim radnim danima ali kad ste vi ve tu, Dormidonte
Tihonoviu, odluila sam...
Kakav bih ja bio ovjek kad bih se odrekao svojih uenika Oreenkov ju je
netremice promatrao. Sad Doncova nije dobro vidjela, ali jo prije dvije godine
opazila je kako su se u njegovu upornom pogledu poeli pojavljivati
trajni tragovi rezignacije. Pojavili su se poslije enine smrti. A ako
ipak bude trebalo... idemo na bolovanje? Hoe li vas Veroka zamijeniti?
(Bolovanje! Izabrao je vrlo obazrivu rije. Ali to znai, to znai da s njom
ipak neto jest...)
Tako je. Potpuno je dozrela i moe voditi odjel. Oreenkov zakima glavom i
prihvati bradicu u obliku mlaza:
Vjerujem da je dozrela, a je li se udala? Doncova zavrti glavom.
Ba kao ni moja unuka. Bez ikakve potrebe Oreenkov je poeo aptati.
Ne moe nikoga da nae. Nije to jednostavno.
Kutovi obrva malko su mu zatreperili, to je kazivalo da je zabrinut.
Insistirao je na tome da nimalo ne odlau, nego da ve u ponedjeljak pregleda
Doncovu.
(Toliko se uri?)
ini se da je uslijedila ona stanka kada je zgodna prilika da se ustane, zahvali
i ode. I Doncova ustade. Ali Oreenkov poe navaljivati da popije s njim alicu
aja.
Ni govora! odbijala je Ljudmila Afanasjevna.
Ali ja hou! Meni je ba sad vrijeme da pijem aj. Svom silom izvlaio ju
je iz sloja osuenih bolesnika u redove beznadno zdravih!
A jesu li mladi kod kue?
Mladi su bili jednako stari kao i Ljudmila Afanasjevna.
20 Odjel za rak
Nisu. Nema. ni unuke. Ja sam sam.
(A ipak ju je poslovno primio u kabinetu zato to je samo ondje mogao
djelovati znaajno i dojmljivo.)
Jo da me i dvorite? Ni govora!
Neu vas ja dvoriti. Termosica je puna. A vi ete sami izvaditi kekse
i hranu iz kredenca.
Preli su u blagovaonicu i poeli piti aj sjedei na dnu etvrtastog, hrastovog
stola na kojemu bi mogao mirne due plesati slon i kojeg se odavde ne bi moglo
iznijeti ni kroz jedna vrata. Zidni sat, isto ne ba osobito nov, pokazivao je
da jo nije kasno.
Dormidont se raspria o unuci, svojoj ljubimici. Nedavno je zavrila
konzervatorij i odlino svira, zgodna je, ali je toliko pametna da se ne drui s
glazbenicima. Pokazao joj je i njenu novu sliku, ali nije odvie troio rijei,
ne nastojei unukom zaokupiti cijelu panju Ljudmile Afanasjevne. Ona, uostalom,
vie i nije mogla cijelu panju posvetiti bilo emu, jer se njena panja
raspadala na komadie i vie je nita ne bi moglo okupiti. Bilo je udno sjediti
i bezbrino piti aj s ovjekom koji ve sluti kakva ti opasnost prijeti, koji
ve moda predvia dalji razvoj bolesti, a o tome ne govori ni rijei, nego te
samo nutka kolaiima.
Sad je bila prilika da i ona pria o djeci, ali ne o rastavljenoj keri, to bi
je odvie peklo, nego o sinu. Sin je dogurao do osmog razreda i onda svjesno
izjavio da on ne vidi nikakva smisla u .tome da nastavi kolovanje. Ni otac ni
majka nisu ga mogli nagovoriti nikakvim argumentima, jer su se svi odbijali od
njegove tvrde glave. Treba biti kulturan ovjek. Zato? Kultura je
najvanija! Najvanije je veselo ivjeti. Ali bez obrazovanja nee imati
ni dobro zanmanje! I ne treba mi. Hoe li dakle da bude obian radnik?
Ne, teglit neu. Od ega e onda ivjeti? Snai u se ve. Treba biti
spretan. Kretao se u sumnjivu drutvu, i Ljudmila Afanasjevna je strepila za
njega.
Oreenkovu bijae takav izraz na licu kao da je ve odavno uo tu pripovijest,
premda mu je nije nitko ispripovjedio.
Znate, osim mnogih drugih odgojitelja omladine, izgubili smo jednoga vrlo
vanoga ree on kunog lijenika! etrnaestogodinje djevojice i
esnaestogodinji djeaci svakako moraju razgovarati s lijenikom. I to ne iz
klupa, po etrdeset odjednom (a i tako ne razgovaraju), ne u kolsko-medicinskom
kabinetu, gdje na svakog uenika otpadaju po tri minute. To mora biti onaj isti
striek doktor kome su jo u djetinjstvu pokazivali grlo i koji je k njima
svraao na aj. ta se dogaa ako se taj isti nepristrani striek doktor, dobar
i strog, koga ne moe prevariti kao to to moe roditelje, jednog dana zatvori
u sobu s djevojicom ili djeakom? I malo-pomalo upusti se u neobian razgovor,
kojeg se pomalo stidi i koji je vrlo zanimljiv i za kojega nije potrebno da
mladi ovjek lijeniku postavlja pitanja, jer ih on pogaa sam i sam odgovara na
sve ono to je u njima najvanije i najtee. I moda te pozove na jo jedan
takav razgovor? Ne samo da e ih odvratiti od greaka, od lanih nagona, od
tjelesne propasti nego e se i cijela slika svijeta
306
u njihovim oima oistiti i uskladiti. Kad ih netko shvati u njihovoj
najvanijoj brizi, u njihovom najvanijem traganju, nee im se initi da su tako
beznadno neshvatljivi i u svojim ostalim porivima. Od toga trenutka bit e im
prihvatljiviji i ostali roditeljski argumenti.
Na ovakvo razmatranje navela ga je Ljudmila Afanasjevna svojom priom o sinu. I
kako odnos sa sinom nije bio rijeen, inilo joj se da je sad najbolje sluati
Oreenkova i razmiljati kako da sve to primijeni na svoga sina. Oreenkov je
govorio zvonko, ugodno i u glasu mu jo nije bilo traga starosti, gledao ju je
vedrim oima, nastojei je uvjeriti i njihovim ivim sjajem, ali Doncova je
osjeala da je svakog asa sve vie naputa blagotvorni mir koji ju je bio
okrijepio u naslonjau ordinacije i da se u prsima sve jae javlja neka otuna
prljavtina, osjeaj da je neto izgubila ili da gubi upravo u ovom trenutku dok
slua ovu razlonu besjedu, a trebalo bi ustati, otii, pouriti iako nije
znala kamo, ni zato.
To je istina sloila se Doncova. Seksualni odgoj je kod nas zanemaren.
Kod nas se smatra da djeca, kao i ivotinje, moraju sve sama saznati. Zato i
saznaju... kao ivotinje. Kod nas se smatra da nije potrebno predusresti
izopaenost zato to je unaprijed utvreno da u zdravom drutvu sva djeca moraju
biti normalna. I njima ne preostaje nita drugo nego da saznaju jedno od
drugoga, mutno i u izvrnutom smislu. Smatramo da je djecu potrebno odgajati u
svim ostalim ivotnim oblastima, osim u toj: ona je sramotna. I zato ponekad
susreemo odraslu enu koja nije osjetila sve to je mogla, samo zato to o n
nije znao kako s njom treba postupati prve noi.
M-da ree Doncova.
Tako je! uvjereno e Oreenkov. Spazio je taj letimini nemir,
nestrpljenje i rastresenost na licu Doncove, ali je bilo vano, za nju, da u
ponedjeljak ne stane iza rendgena znajui ta je posrijedi, jer ona nije
eljela znati, pa stoga nije bilo potrebno da ove subotnje veeri iznova
raspravljaju o simptomima, nego je bilo bolje da skrenu razgovor a koju bi
bolju temu lijenici i pronali? Kuni lijenik je zapravo vrlo prijatna
linost bez koje u naprednom drutvu ne bi smjelo biti ni jedne obitelji. Kao
to majka zna to tko eli u obitelji, tako on zna kome to treba. Nije sramota
obratiti se kunom lijeniku i prituiti se na najbeznaajniju sitnicu, zbog
koje nikada nee otii u ambulantu, gdje se treba predbiljeiti i ekati i gdje
se prima po devet bolesnika svakog sata. A ba zbog tih beznaajnih sitnica i
nastaju sve zaputene bolesti. I koliko se odraslih ljudi, ovoga asa, ovog
trenutka vrti u krugu, kao njemaci, ne znajui gdje bi nali takva lijenika i
takvu duu kojoj bi mogli saopiti svoje najskrivenije, pa ak i
sramotne sumnje? Nai takva lijenika koga ti esto ni prijatelji ne mogu
preporuiti i koga ne moe traiti preko novina, jednako je delikatno kao
nai mua, odnosno enu! Ali ak je danas lake nai dobru enu nego takva
lijenika koji bi bio spreman da se bavi tobom koliko treba i koji te razumije
temeljito, i to upravo tebe.
307
1 II
Ljudmila Afanasjevna se nasmijei. To su bile apstrakcije. A njoj je bila puna
glava simptoma, simptoma koji su nastojali da se postroje i pretvore u najgori
mogui zakljuak.
Dobro, ali koliko bi trebalo takvih kunih lijenika? To se nikako ne slae s
naim sistemom opeg besplatnog narodnog lijeenja ...
S opim i narodnim se slae. S besplatnim se ne slae odluno je Oreenkov
tvrdio svoje.
Besplatno lijeenje je na glavni uspjeh.
A je li to uope uspjeh? to znai besplatno? Ta lijenici ne rade
besplatno. Jedino to im ne plaa pacijent nego dravni budet, ali
on potjee od tih istih pacijenata. Takvo lijeenje nije
besplatno, nego bezlino. A kad bi taj novac bio u pacijentovim
rukama, on bi ga tri puta prevrnuo. Kad bi mu, meutim, zaista bilo
potrebno, otiao bi lijeniku i po pet puta.
Ali to ne bi mogao platiti!
Pa ovjek se odrekne i novih zavjesa i drugih cipela ako nema zdravlja. Ne bi
li to bilo bolje, jer koliko bi ovjek danas platio za ljudski odnos koga nema:
postoje samo grafikoni, obavezne norme, idui! U poliklinici gdje se
plaa, posao se jo bre odvija. Uostalom, zato onamo odlaze? Po potvrdu, po
bolovanje ili na kontrolu a lijenik treba svakoga raskrinkati. Bolesnik i
lijenik su kao neprijatelji zar je to medicina? Isto je i s lijekovima.
Dvadeset godina su svi lijekovi bili besplatni. Sjeate li se?
Zbilja? Jest, ini mi se da je tako. ovjek zaboravi.
Nije mogue da ste zaboravili? Svi su lijekovi bili besplatni. Ali smo od
toga odustali. Zato?
Zato to je bilo preskupo za dravu? s naporom izgovori Doncova i polako
zatrepe.
Ne samo zato. Bilo je besmisleno. Bolesnik je naravno uzimao sve
lijekove, jer su bili besplatni, a kasnije bi polovicu bacio. Uostalom, ne
tvrdim da bi trebalo plaati sve sluajeve lijeenja. Ali ope preglede
svakako. Jednom kad bolesnika smjeste u kliniku, kad su potrebni aparati, onda
je u redu da to ne plaa. Eto, uzmite kako je u vaoj klinici: zato dva kirurga
operiraju a troje prodaje zjake? Zato to im plaa tee i emu da se uzrujavaju?
A kad bi dobivali novce od pacijenata i kad im ni jedan pacijent ne bi doao
kako bi se onda koprcao onaj va Halmuhamedov! Ili Patehina. Kako bilo da bilo,
Ljudo-ka, ali lijenik mora ovisiti o dojmu koji on ini na bolesnike.
Ovisiti o svojoj popularnosti. Kod nas nitko o tome ne ovisi.
Ne daj boe da ovisimo o svima! Od takve svaalice kao to je Polina
Zavodikova ...
Pa i od nje.
To bi bilo ponienje.
Kao da je bolje ovisiti o primarijusu? I zar je asnije primati
plau na blagajni kao inovnik?
A kad te mue teoretskim pitanjima takvi nemogui ljudi, kao to su Rabinovi
ili Kostogutov, treba li i njima svima odgovarati?
308
Na neravnu elu Oreenkova ne zatitra nijedna brazda. On je dobro znao dokle
siu sposobnosti Ljudmile Doncove i znao je da one siu vrlo daleko; ona je
mogla samostalno ocijeniti i obraditi najtee sluajeve. Oko dvije stotine
primjera, dijagnostiki vrlo kompliciranih, zabiljeila je u skromnim malim
biljekama po revijama. A upravo je dijagnoza ono najtee u medicini. emu onda
oekivati od nje jo vie?
Tako je, treba na sve odgovarati spokojno je on kim-nuo glavom.
Samo kako na sve stii? uzrujala se i ivnula Doncova. Lako se njemu u
kunim papuama etati po stanu. Znate li vi kakav je danas tempo u
zdravstvenim ustanovama. Tako nije bilo u vae vrijeme. Koliko sad
bolesnika otpada na svakog lijenika!
Kad bi sistem ope medicine bio kako treba odgovori Oreenkov bilo bi ih
manje, i bolesti ne bi bile zaputene. Lijenik ope prakse mora imati
toliko pacijenata koliko mu doputa njegova memorija i znanje. Onda e ih
on lijeiti kompleksno. A pojedinano lijeiti bolesti, to je bolniarski
nivo.
O-ho uzdahnu Doncova umorno. Kao da je njihov privatni razgovor mogao
to izmijeniti ili popraviti u uhodanom toku stvari!
Strano je rei kompleksno lijeiti bolesnika!
I Oreenkov je shvatio da bi trebalo tu prekinuti, ali je u starosti bio stekao
manu da mnogo govori.
Bolesnikov organizam ne zna da je nae znanje raspara-no! Organizam naime
nije rasparan! Kao to je Voltaire rekao: lijenici propisuju lijekove koje ne
poznaju za bolesnikov organizam, koji poznaju jo manje. A kako emo mi
kompleksno shvatiti bolesnika ako anatom samo secira leeve, a ivi nisu njegova
struka? Ako rendgenolog stekne slavu na lomovima kostiju, a
probavni sustav ne spada u njegovu struku? Zato oni prebacuju bolesnika, kao
loptu u koarci, od jednog specijalista do drugog specijalista. I povrh
svega neki lijenik strasno voli pelarstvo. A ako eli kompleksno shvatiti
bolesnika, onda u tebi ne smije biti mjesta ni za kakvu drugu strast. Tako je!
I sam lijenik morao bi biti kompleksniji! ak i lijenik.
ak i lijenik! jeknu ona gotovo alosno. Da je bistre glave i dobrog
raspoloenja, ovo neiscrpno razlaganje bilo bi joj naravno zanimljivo, ali sad
ju je samo jo vie utuklo, jer joj je bilo teko da se sabere.
Pa i vi ste takvi, Ljudoka, nemojte samu sebe potcje-njivati. I nije
to nita novo. Mi, seoski lijenici, svi smo bili takvi praktiari, a
ne inovnici. A sada ef oblasne bolnice treba deset specijalista, inae nema
nita od lijeenja...
Odluio je i sam da zavri videi po umornu, utuenu licu Ljudmile Afanasjevne
da joj nije nita koristilo to je razgovor skrenuo na drugu temu. Tada se
otvorie vrata verande i u sobu ue pas ali tako krupan, mio i neobian da je
bio posve nalik na ovjeka koji je, tko zna zato, koraao etveronoke. Ljud-
mila Afanasjevna bi se moda uplaila da e je ugristi, ali ovako, nije se mogla
plaiti psa koji je nalik na pametna ovjeka tunih oiju.
309
Koraao je kroz sobu "utke, ak nekako zamiljeno ne slutei da bi se ovdje
itko mogao njemu uditi. Samo je jednom, mjesto uvoda, podigao gustu bijelu
metlu repa, mahnuo njome po zraku i spustio je. Osim to su mu objeene ui bile
crne, bio je inae ri i bijel: na lea kao da mu je netko stavio bijeli
pokriva, a slabine mu bijahu svijetlorie, dok je odostrag bio ak narandaste
boje. Istina, pristupio je Ljudmili Afanasjevni i onjuio joj koljena, ali je to
uinio posve nenametljivo. I nije sjeo pokraj stola na svoju narandastu
zadnjicu, kao to bi priliilo svakom psu, i nije pokazao da ga imalo zanima
jelo na stolu, to je bio tek neto vii od njegove glave, nego je ostao onako
stajati na etiri noge i okruglim sonosmeim krupnim oima gledao je preko
stola s izrazom transcendentalne rezignacije.
Ama kakva je to pasmina? udila se Ljudmila Afanas-jevna i prvi put je te
veeri posve zaboravila na sebe i na svoju bolest.
Bernardinac Oreenkov je zadovoljno promatrao psa. Sve bi bilo u redu da
mu ui nisu predugake. Manja, kad ga hrani, uvijek se ljuti: Trebalo bi ih
privezati uzicama, padaju ti u zdjelu!
Ljudmila Afanasjevna je bila ushiena psom. Takvu psu nije bilo mjesto u ulinoj
guvi, a zacijelo nije bilo doputeno prevoziti ga u bilo kojem prometnom
sredstvu. Kao to je snjenom ovjeku kao jedino prebivalite jo preostala
Himalaja, tako je ovakav pas mogao ivjeti jedino u prizemnici s vrtom.
Oreenkov je odrezao komadi kolaa i ponudio ga psu niju mu ga bacio kao to
iz samilosti ili da se zabave ljudi dobacuju hranu drugim psima a oni se osove
na stranje noge, poskakuju i udaraju zubima o zube a pas se uspravio na
stranje ape ne da prosi, nego da ovjeku prijateljski prednje ape poloi na
ramena. Oreenkov ga je zapravo nudio kao sebi ravnog i pas je, kao ravnopravno
bie, polako zubima uzeo komadi kolaa s dlana-tanjura, vie iz utivosti, jer
moda i nije bio gladan.
Mirni, zamiljeni pas je nekako razvedrio i razveselio Ljud-milu Afanasjevnu i,
ustavi od stola, pomislila je da s njom moda i nije tako loe sve ako je i
operiraju; jedva da je ula Dormidonta Tihonovia, te se sjetila upitati:
Ba sam neobazriva! Dola sam da vas gnjavim sa svojom bolesti i nisam vas
upitala kako je vae zdravlje? Kako ste vi?
Stajao je pred njom uspravan, ak snaan, oi mu nisu suzile, sluh mu nije
slabio i teko bi bilo povjerovati da je od nje stariji punih dvadeset i pet
godina.
Za sada je u redu osmjehnu se on, ne ba srdano ali dobroudno. Odluio
sam da prije smrti ne bolujem. Umrijet u, kako se to kae, naprasno.
Ispratio ju je, vratio se u blagovaonicu i zavalio u stolicu za ljuljanje
savijenu, crnu, uto premreanu, pohabana naslona od dugogodinje upotrebe. Sjeo
je lagano se zanjihavi i, im se stolica umirila, vie se nije njihao. U tom
posebnom poloaju, zavaljen i oputen, kako se moe samo sjedjeti u stolici za
ljuljanje, umirio se i dugo se nije uope pomicao.
310
Sad se sve ee morao tako odmarati. I nita manj'e nego to je tijelu bila
potrebna takva okrepa njegovo unutranje stanje, osobito poslije enine smrti,
zahtijevalo je ovakvu utljivu sabranost, osloboenu vanjskih zvukova,
razgovora, poslovnih misli, ak i svega onoga po emu je on bio lijenik. Kao da
mu se ponutrica eljela isprati i izvjetriti. Ovakva utljiva nepomi-nost bez
odreenih, pa ak i bez sluajnih misli davala mu je osjeaj istoe i punine.
U takvim trenucima cijeli smisao postojanja njegova postojanja u dugakoj
prolosti i u kratkoj budunosti, njegove pokojne ene, mlade unuke i svih ljudi
uope nije bio, kako mu se inilo, u njihovoj glavnoj djelatnosti, kojom su se
neprestano bavili, koja ih je jedino zanimala i po kojoj su svijetu bili
poznati. Naprotiv, smisao je bio samo u tome da uspiju sauvati neokaljanu,
nedirnutu, neosakaenu sliku vjenosti koju je svatko dobio u zavjet.
Nalik na srebrni mjesec u tihom jezeru.
311
31
TRNI IDOLI
Javila se i trajala u njemu neka unutranja napetost koja ga nije muila, nego
veselila. ak je jasno osjeao na kojem mjestu se ta napetost nalazi u
prednjem dijelu grudi iznad rebara. Ta se napetost polako irila, kao zagrijani
zrak; pritiskala 'ga je ugodno; i ak se, ini se, glasala ali ne (zemaljskim
zvukovima, ne takvim zvukovima koje bi uho razabiralo i primalo.
Bio je to novi osjeaj, nimalo nalik na onaj to ga je prolih sedmica nou
privlaio Zoji onaj nije bio u grudima.
Tu je napetost nosio u sebi i uvao je, neprestano je oslukivao. Sada se
prisjetio da ju je poznavao i u mladosti, ali ju je poslije posve zaboravio.
Kakav je to osjeaj? Koliko je trajan, da nije varljiv? Ovisi li on jedino o
eni koja izaziva taj osjeaj ili i o zagonetki o tome to ti ta ena jo nije
poznata i bliska i nee li poslije izblijedjeti?
Uostalom, onaj izraz bliska sad za nj nije vie imao nikakva smisla.
Ili je moda ipak imao? Taj osjeaj u grudima bio mu je jedina nada, i zato ga
je Oleg tako tetoio. On je postao najvaniji smisao i najljepi ukras njegova
ivota. udio se kako je to uope doivio: Vegina nazonost pretvarala je cijeli
Odjel za rak u zanimljivo, veselo mjesto i da nje nema, cijeli bi se taj odjel
sruio u prah, da nema nje i da ne... prijateljuju. Meutim, Oleg ju je viao
rijetko, ponekad samo naas. Jo mu je jednom dala transfuziju krvi. Opet su
razgovarali srdano iako ne onako otvoreno, a osim toga u sobi je bila i sestra.
Isprva je poto-poto nastojao otputovati odavle a sada, kad se pribliavalo
vrijeme izlaska, gotovo da mu je bilo ao otii. U U-Tereku vie nee viati
Vegu. ta e onda?
Danas je nedjelja, i nije se nadao da e je vidjeti. A dan bijae topao, sunan,
zrak nepomian, spreman da se ugrije i pregrije i Oleg izie da se proeta po
vrtu te udiui zrak i osjeajui sve jau toplinu, pokuavae zamisliti kako
ona provodi tu nedjelju? ime se bavi?
312
Sad se ve teko kretao, ne onako brzo kao prije; vie nije vrsto koraao u
odreenom pravcu i nije se na kraju tog pravca naglo okretao. Koraao je
shrvano, oprezno; sjedao bi na usputnu klupu, a ako na njoj nikoga nije bilo,
izvalio bi se i legao.
Tako je i danas u prigrnutu, nezakopanu ogrtau tumarao pogrbljenih lea svakog
asa zastajkujui i diui glavu da bi vidio drvee. Jedno je ve bilo napola
zeleno, drugo samo jednom etvrtinom, a lie na hrastovima nije ni propupalo.
Sve je bilo tako lijepo.
Trava je neujno i neprimjetno izrasla i zazelenjela vrt i bila tako visoka da
bi se moglo pomisliti da nije tako zelena da je jo prologodinja.
Na jednoj stazi, na suncu, Oleg ugleda ulubina. Sjedio je na jadnoj, uzanoj
klupici bez naslona, nekako poboke, malko nagnut unazad, malko opet naprijed, a
njegove ruke, izduene i spojene, poivale su meu stisnutim koljenima. Onako
oborene glave, na usamljenoj klupi, napola na svjetlu, napola u sjeni,. bio je
nalik na pravi spomenik oaja.
Oleg ne bi imao nita protiv toga da sjedne kraj ulubina: jo nijednom nije
uspio s njime poteno porazgovoriti a silno je elio jer je pamtio jo iz logora
da najvie imaju rei upravo oni koji najvie ute. Osim toga, kad se onomad
ulubin umijeao u prepirku i podupro ga, osvojio je Olega i dojmio ga se.
A ipak je odluio proi mimo njega: jer u logoru je isto tako shvatio da svakome
ovjeku treba priznati pravo na samou. I nipoto je ne bi oskvrnuo.
Prolazio je, ali polako, vukui noge po ljunku, doputajui sjedau da ga
zaustavi ako hoe. ulubin primijeti cipele i die glavu da vidi tko je u njima.
Pogledao ga je ravnoduno kao da veli: jest, ini mi se da leimo u istoj
sobi. Oleg jo dva puta zakorai prije nego to ga ulubin napola upita:
Da sjednete?
Ni ulubin nije imao na nogama obine bolnike, nego prave kune papue, koje su
bile toliko visoke i ugodne da je u njima mogao etati i ovdje sjedjeti. Na
glavi nije imao nita tako> da su mu se vidjeli uperci sive kose.
Oleg se vrati i sjede kao da mu je bilo svejedno hoe li otii dalje ili e
sjesti; a zapravo bilo je ugodnije sjedjeti.
Ma odakle poeo, mogao bi postaviti jedno sutinsko pitanje ulubinu pitanje u
koje se ovjek, kad odgovara, mora cijeli unijeti. Ali mjesto toga, on upita:
Onda, prekosutra, Alekseje Filipoviu?
I ne saekavi odgovora, on je ve znao, kao i cijela bolnika soba, da ulubin
prekosutra ide na operaciju. Najvanije je bilo to ga je oslovio s Alekseje
Filipoviu, kako jo nitko u sobi nije nazvao utljivoga ulubina. Rekao je to
kao to bi veteran rekao veteranu.
Da se posljednji put ogrijem na suncu kimnu ulubin.
Nee biti poslje-ednji put potmulo e Kostogutov. Motrei ispod oka
ulubina, mislio je da to moda i jest
posljednji put. ulubinovu snagu naelo je i to to je vrlo malo
313
jeo, manje nego to je to zahtijevao njegov tek: savladavao se da bi kasnije
manje osjeao bolove. Kostogutov je znao od ega boluje ulubin, pa zato upita:
Onda su odluili? Sa strane e vam staviti cijev. Skupivi usne kao da e
cmoknuti, ulubin ponovo zakima
glavom.
Neko su vrijeme utjeli.
Ipak, postoji ovakav i onakav rak ree ulubin gledajui pravo preda se a
ne u Olega. I iznad raka ima rak. Ma koliko da je loe, uvijek moe biti i
gore. Moj sluaj je takav da o njemu ne mogu ni s kim razgovarati, ni
posavjetovati se.
Ja mislim da je moj isto takav.
Pustite vi to, moj je sigurno gori! Moja je bolest nekako posebno
poniavajua. Posebno gadna. Posljedice su strane. Ako i ostanem iv a to je
jo jedan veliki ako bit e neugodno stajati kraj mene, sjedjeti ovako kao
to vi sada sjedite. Svi e nastojati da se odmaknu bar dva koraka. A ako tko i
stane blie, ja u morati pomisliti: pazi, jedva podnosi i proklinje me. Drugim
rijeima, uope neu biti s ljudima.
Kostogutov se zamisli tiho zviduui ne kroz usne, nego kroz zube, rastreseno
protiskujui zrak kroz njih.
Teko je, naime, znati kome je gore. To je jo tee nego natjecati se u
uspjesima. Svatko misli da je njegova nevolja gora. Ja sam, na primjer, siguran
da sam proivio neobino nesretan ivot. Ali, ta znam, moda je vama bilo jo
tee? Kako mogu tvrditi, ovako sa strane, da vam nije bilo?
I nemojte, jer biste se prevarili. ulubin napokon okrenu glavu i izbliza
pogleda Olega neobino izraajnim okruglim oima zakrvavljenih bjeloonica.
Nije najtei ivot onih koji tonu u more, koji kopaju pod zemljom ili trae vodu
u pustinji. Najtei je ivot onome tko svakog dana, kad izlazi iz kue, udari
glavom o dovratak jer su vrata preniska... Vi ste, koliko sam shvatio, bili u
ratu a poslije na robiji, je li tako?
Osim toga nisu me primili na fakultet. Nisu me primili u oficire. I, osuen
sam na vjeno progonstvo. Oleg je sve to odmjereno nizao, kao da se ne ali.
Osim toga, imam rak.
Dobro, to se tie raka tu smo jednaki. Za ostalo, jo ste mlad.
Vraga sam mlad! Valjda hoete rei da mi je glava na ramenu? Da mi kou jo
nisu ogulili?
to se tie ostaloga, mogu vam rei da ste vi bar manje lagali, shvaate li?
Vi ste bar manje sagibali iju, to vam mora biti drago! Vas su hapsili, a nas su
gonili na sastanke: da vas proraujemo. Vas su slali u smrt, a nas su
prisiljavali da stojimo i pljeemo unaprijed odreenim osudama. I ne samo da
pljeemo nego da zahtijevamo likvidaciju, zahtijevamo! Sjeate li se kako je
pisalo u novinama: Kao jedan ovjek zatalasao se cijeli sovjetski narod
saznavi za neuveno podla zloinstva ... Vidite, znate li koliko nas kota ono
kao jedan ovjek? Svi smo mi posve razliiti ljudi i sad odjednom
kao jedan ovjek! Kad se pljee, treba ruke to vie dignuti tako da i
drugi vide, i predsjednitvo da vidi. A kome nije do ivota? Tko se zauzeo za
vas? Tko se usprotivio? Gdje su sad takvi?... Eto,
314
Dima Olicki je bio takav suzdrao se, nije bio protiv, ma kakvi! Suzdrao se
kad se glasalo za likvidaciju industrijskog komiteta. Neka to objasni!, vikali
su. Neka objasni! Ustao je i presahla grla rekao: Mislim da dvanaest godina
poslije revolucije moemo nai drugaiji nain da prekinemo ... Ah, zloinac
jedan! Prodana dua! Agent! ... Idueg jutra poziv na GPU. I doivotna
robija.
I ulubin onako neobino, spiralno i kruno zavrti glavom. Njiui se na klupi
naprijed i nazad, sjedio je kao to na sjedalu sjedi krupna i nemirna ptica.
Kostogutov se gradio kao da mu ovo to je reeno nimalo ne laska:
Alekseje Filipoviu, sve je to kako se kome zalomi. Vi biste na naem
mjestu bili isto takvi muenici, mi bismo na vaem bili isto takvi oportunisti.
Ali to se dogodilo: grizli su se i jedili oni koji su kao i vi shvatili. Koji
su rano shvatili. A onima koji su vjerovali bilo je lake. Ruke su im bile
okrvavljene, a nisu shvaali da su im okrvavljene.
Starac ga pogleda sumnjiavo i prodorno.
A tko je to vjerovao?
Eto, i ja sam vjerovao. Sve do Finskog rata.
A kako dugo ste vjerovali? Kako dugo niste shvaali? Od mladog momka se ne
moe drugo ni oekivati... Ali ja ne mogu priznati da je odjednom cijeli na
jadni narod poblesavio, ne mogu! Neu! Neko davno gospodar bi s vrata neto
mlatio i mlatio, a muii su se oprezno smijuljili sebi u bradu: vidio je to i
gospodar, i nadstojnik imanja, sa strane. Kad doe vrijeme da se poklone svi
su bili kao jedan ovjek ... Znai li to da su muii vjerovali vlastelinu, je
li? Pa kakav bi ovjek morao biti da vjeruje? raspalio se odjednom ulubin. U
njega je takvo lice koje se neprestano mijenja i krivi pri svakom snanijem
osjeaju i nijedna crta na njemu ne bi ostala mirna. Zar se moe povjerovati
da su svi profesori i svi inenjeri odjednom postali tetoine? Zar da su
najbolji komandanti iz graanskog rata njemako-japanski pijuni? Da je cijela
Lenjinova garda paklenski izrod? Zar da povjeruje da su svi tvoji prijatelji i
znanci narodni neprijatelji? Da su milijuni ruskih vojnika izdali domovinu?
Cijeli narod, od staraca do dojenadi bili su istrijebljeni i tko onda da
vjeruje? Osim ako nije, da oprostite, budala! Ali zar se cijeli na narod
sastoji od budala? Oprostit ete, narod je pametan i eli ivjeti. Veliki narodi
znaju samo za jedan zakon: preivjeti i trajati! I kad za svakoga od nas
povijest, nad grobom, upita tko je bio i ta je bio, preostat e jedino da se
odgovori kao u Pukina:
Ovo je odvratan vijek
Kad u svakoj je prilici ovjek
Tiranin, izdajnik ili robija!
Oleg se trgnu. Nije poznavao tu pjesmu, ali je bila toliko stvarna da su mu se
pred oima u isto vrijeme pojavili i pjesnik i istina kao da su od krvi i mesa.
A ulubin mu priprijeti krupnim prstom:
315
I1 '
Vidite da u pjesmi nije spomenuo budalu. Iako je znao da ima i budala. Ne,
izbor je samo trostruk... I kad se sjetim da u zatvoru i na robiji nisam bio,
kad pouzdano znam da tiranin nisam bio, onda ... ulubin se nasmjehnu i
nakalja onda ...
Kaljao je i poboke se njihao naprijed i natrag.
Mislite li da je ovakav ivot laki od vaega, je li? Cijeli ivot sam
strahovao i sad bih se mijenjao s nekim...
Kostogutov je, zgrbivi se i, nalik na ulubina, presamitivi se i naprijed i
natrag, sjedio na uzanoj klupici kao kukmasta ptica na preki.
Na zemlji pred njima crnjele su se njihove ukoene sjene podavijenih nogu.
Nemojte, Alekseje Filipoviu, vi napreac sudite. To je odvie
okrutno. Ja smatram za izdajice one koji su pisali prijave, koji su nastupali
kao svjedoci. I takvih ima na milijune. Na dva zatvorenika, ili bar na tri,
sigurno otpada jedan denuncijant, je li tako? To su ve milijuni. Ali
nepromiljeno je sve odreda smatrati za izdajnike. Tu je i Pukin bio
nepromiljen. Bura lomi drvee a ako se uz put i trava savija, znai li to da je
trava izdala drvee? Svatko ima svoj ivot. I sami ste maloprije rekli:
preivjeti je zakon naroda.
ulubin je tako skupio lice da su mu se jedva vidjela usta a oi posve nestale.
Njegove su bar oi bile okrugle i velike a nestale su, ostala je samo
slijepa, zbaburana koa.
Razvukao je lice. Pojavile su se one iste duhanske arenice uokvirene
zakrvavljenim bjeloonicama, ali se inilo kao da su sad oi oprane:
To vam je plemeniti zakon stada. Strah da e ostati sam. Izvan kolektiva. To
inae nije nita novo. Francis Bacon je jo u esnaestom stoljeu iznio svoju
teoriju o idolima. Tvrdio je da ljudi nisu spremni da ive samo po svome
iskustvu, nego da im je lake ako ga uprljaju predrasudama. Te predrasude nazvao
je idolima. Postoje, kako je rekao Bacon, plemenski idoli, zatim spiljski
idoli...
Rekao je: spiljski idoli, i Oleg je odmah zamislio spilju: u sredini vatra,
sve je puno dima, divljaci peku meso, a duboko unutra, jedva vidljiv, plaviasti
idol.
... zatim kazalini idoli...
Gdje su ti idoli? U foajeu? Na zastoru? Ne, sigurno su nasred kazalinog trga.
to su to kazalini idoli?
Kazalini idoli su tuna autoritativna miljenja na koja se ovjek rado
oslanja kad pokuava protumaiti ono to nije sam proivio.
Oh, kako je to est sluaj!
A neki put je i doivio, ali je ugodnije ne vjerovati samome sebi.
I to mi je poznato ...
Kazalini idoli su i pretjerano prihvaanje naunih tvrdnji. Jednom rijeju,
to je dobrovoljno preuzimanje tuih zabluda.
Odlino! ovo se jako svidjelo Olegu. Dobrovoljno preuzimanje tuih
zabluda! Tako je!
I, napokon, tu su jo trni idoli.
316
Vidite da u pjesmi nije spomenuo budalu. Iako je znao da ima i budala. Ne,
izbor je samo trostruk... I kad se sjetim da u zatvoru i na robiji nisam bio,
kad pouzdano znam da tiranin nisam bio, onda ... ulubin se nasmjehnu i
nakalja onda...
Kaljao je i poboke se njihao naprijed i natrag.
Mislite li da je ovakav ivot laki od vaega, je li? Cijeli ivot sam
strahovao i sad bih se mijenjao s nekim...
Kostogutov je, zgrbivi se i, nalik na ulubina, presamitivi se i naprijed i
natrag, sjedio na uzanoj klupici kao kukmasta ptica na preki.
Na zemlji pred njima crn jele su se njihove ukoene sjene podavijenih nogu.
Nemojte, Alekseje Filipoviu, vi napreac sudite. To je odvie
okrutno. Ja smatram za izdajice one koji su pisali prijave, koji su nastupali
kao svjedoci. I takvih ima na milijune. Na dva zatvorenika, ili bar na tri,
sigurno otpada jedan denuncijant, je li tako? To su ve milijuni. Ali
nepromiljeno je sve odreda smatrati za izdajnike. Tu je i Pukin bio
nepromiljen. Bura lomi drvee a ako se uz put i trava savija, znai li to da je
trava izdala drvee? Svatko ima svoj ivot. I sami ste maloprije rekli:
preivjeti je zakon naroda.
ulubin je tako skupio lice da su mu se jedva vidjela usta a oi posve nestale.
Njegove su bar oi bile okrugle i velike a nestale su, ostala je samo slijepa,
zbaburana koa.
Razvukao je lice. Pojavile su se one iste duhanske arenice uokvirene
zakrvavljenim bjeloonicama, ali se inilo kao da su sad oi oprane:
To vam je plemeniti zakon stada. Strah da e ostati sam. Izvan kolektiva.
To inae nije nita novo. Francis Bacon je jo u esnaestom stoljeu iznio
svoju teoriju o idolima. Tvrdio je da ljudi nisu spremni da ive samo po svome
iskustvu, nego da im je lake ako ga uprljaju predrasudama. Te predrasude nazvao
je idolima. Postoje, kako je rekao Bacon, plemenski idoli, zatim spiljski
idoli...
Rekao je: spiljski idoli, i Oleg je odmah zamislio spilju: u sredini vatra,
sve je puno dima, divljaci peku meso, a duboko unutra, jedva vidljiv, plaviasti
idol.
... zatim kazalini idoli...
Gdje su ti idoli? U foajeu? Na zastoru? Ne, sigurno su nasred kazalinog trga.
to su to kazalini idoli?
Kazalini idoli su tuna autoritativna miljenja na koja se ovjek rado
oslanja kad pokuava protumaiti ono to nije sam proivio.
Oh, kako je to est sluaj!
A neki put je i doivio, ali je ugodnije ne vjerovati samome sebi.
I to mi je poznato ...
Kazalini idoli su i pretjerano prihvaanje naunih tvrdnji. Jednom rijeju,
to je dobrovoljno preuzimanje tuih zabluda.
Odlino! ovo se jako svidjelo Olegu. Dobrovoljno preuzimanje tuih
zabluda! Tako je!
I, napokon, tu su jo trni idoli.
O, njih je najlake bilo zamisliti! Vaarski ljudski trpanac i iznad njega
visoki alabastreni idol.
Trni idoli su zablude koje izaziva uzajamna povezanost i zajedniki ivot
ljudi. To su greke koje ovjek ini zato to po navici upotrebljava formule to
se protive zdravom razumu. Kao, na primjer: neprijatelj naroda! otpadnik!
izdajica! i svi odmah ustuknu.
Nervozno zabacujui as jednu as drugu ruku, ulubin je popratio svaku svoju
glasnu napomenu i to je opet bilo nalik na neprestane i udovine pokuaje
ptice koja ne moe uzletjeti jer su joj krila podsjekli razglavljenim karama.
U lea ih je peklo sunce koje je bilo toplije nego to je obino proljetno
sunce. Grane se jo nisu spajale, svaka se posebno ze-lenjela i nije bacala
sjenu. Nebo jo nije bilo usijano, kao to to biva na jugu, nego je zadralo
blago plavetnilo to se vidjelo izmeu bijelih, pamunih oblaka koji su po danu
plovili u visini. Ali kao da to ne vidi ili kao da ne vjeruje, ulubin je digao
prst nad glavom i mahao njime:
A nad svim tim idolima prostire se nebo straha! Nisko nebo straha
prekriveno mranim oblacima. Sjeate se kako naveer, iako nema oluje,
ponekad naiu takvi mrki, gusti, niski oblaci, smrkne se prije vremena,
pada mrak, cijeli svijet doima se neugodno i ovjek bi se najradije zavukao u
kamenu kuu, pod krov, to blie vatri i obitelji. Dvadeset i pet godina sam
proivio pod takvim nebom i spasio sam se samo zato to sam savijao
iju i utio, utio sam dvadeset pet godina ili moda dvadeset i osam,
izraunajte sami, as sam utio zbog ene, as zbog djece, as sam utio zbog
svog grenog tijela. Ali ena mi je umrla. A tijelo je moje vrea izmeta u kome
e sa strane probuiti rupu. I, to je neobjanjivo, moja su djeca izrasla u
tvrdokorne ljude! Kerka mi se odjednom poela javljati i poslala mi je ve
tree pismo (u posljednje dvije godine, i to ne ovamo nego jo kui), ali kako
sam utvrdio, zato to je partijska organizacija od nje zahtijevala da
normalizira odnose s ocem, je li vam jasno? A od sina nisu ni to traili...
Miui upavim obrvama, cijelim svojim razbaruenim oblijem, ulubin se okrenu
prema Olegu. Ah, sad mu je jasno tko je on! On je onaj ludi mlinar iz Rusalke.
Kakav sam ja mlinar? Ja sam gavran!
Sad vie i ne znam, moda sam sanjao tu djecu? Moda ih nije ni bilo?
Recite, zar je ovjek klada? Kladi je svejedno da li lei sama ili je meu
drugim kladama. A ja, eto, ivim tako da u ako se onesvijestim, padnem na pod i
izdahnem ostati tako leati nekoliko dana prije nego me susjedi pronau. A
ipak sluajte ovo, sluajte on uhvati Olega za rame kao da se boji da on
moda nee uti ja se isto kao i prije bojim i ogledavam! Vidite, ono to
sam se onda usudio rei u naoj sobi, u Kokandi se ne bih usudio rei! Ni
na poslu ne bih rekao! I ovo to vam govorim, govorim vam samo zato to mi se
ve primie operacioni stol. A i sada, da je tu netko trei, ne bih govorio!
Ne bih! Tako je to. Vidite dokle su me dotjerali... Inae sam zavrio
agronomski fakultet. Zavrio sam i viu kolu dijalektikog materijalizma.
Drao sam predavanja s vie podruja i to
317
u Moskvi. A tada su se poeli ruiti hrastovi. U agronomskom fakultetu je pao
Muralov. Pomeli su desetak profesora. Nije li trebalo priznati greke? Ja sam ih
priznao! Nije li trebalo opovri samoga sebe? Ja sam i to uinio! Valjda e se
jedan postotak ljudi ipak izvui? Ja sam bio u tom postotku! Posvetio sam se
istoj biologiji naao sam mirnu luku! ... Ali je i ondje poela istka, i to
kakva! eljali su katedre biolokih fakulteta. Nije li dolo vrijeme da
prestanem predavati? Dobro, prestao sam. Preao sam u asistente. Pristao sam da
budem sitan!
Kako je lako govorio, a u bolnikoj sobi je onako utio! Rijei su iz njega
tekle kao da nijednu vjetinu nije znao bolje od govornike.
Unitavali su strune knjige velikih uenjaka, mijenjali programe dobro, ja
sam se slagao uit emo iz novih. Predloili su da se anatomija,
mikrobiologija, nervne bolesti prouavaju na osnovu knjiga jednog neobrazovanog
agronoma i na osnovu vrtlarske prakse. Bravo, i ja sam za to! Nije dosta,
odreknite se i asi-stentskog poloaja! Dobro, ne bunim se ja, mogu biti i
demonstrant. Ne, rtva nije prihvaena, neu biti ni demonstrant dobro, slaem
se, bit u knjiniar, knjiniar u dalekom Kokandu. Koliko sam poputao!
Ipak sam, eto, iv, a djeca su zavrila kole. Knjiniari dobivaju esto
tajne upute: unititi sve knjige iz pseudonauke genetike! Unititi sve knjige
tih i tih pisaca! Nisam li se priviknuo i na to? Nisam li ba ja s katedre
dijalektikog materijalizma prije etvrt stoljea proglaavao teoriju
relativnosti za kontrarevolucionarno mranjatvo? I sad opet sastavljam dopis,
potpisuje mi ga partijska organizacija i odjel unutranjih
i mi lijepo u pe i genetiku, i lijevu estetiku, i etiku, i kiber-netiku, i
aritmetiku ...
Opet se smijao. Taj ludi gavran!
... Zato da na ulicama loimo vatre, emu dramatizirati? Moemo mi to u
zakutku, pa lijepo u pe, jo emo se ogrijati! ... Eto dokle su me dotjerali
do te pei... Ali sam digao obitelj... I moja kerka, urednik oblasnih novina,
napisala je ovakvu lirsku pjesmicu:
Ne, ja ba ne elim uzmaci, Oprotenja meni ne treba. U borbi u se uvijek nai!
A otac? I njega u u rebra!
Ogrta mu je visio poput nemonih krila.
Da-a-a-a... bilo je sve to je uspio uzvratiti Kostogutov. Priznajem,
nije vam bilo lake.
Naravno. ulubin predahnu, umiri se i mirnije nastavi:
Recite, u emu se sastoji zagonetka po kojoj se smjenjuju razdoblja u
povijesti? Jedan te isti narod, u nepunih deset godina, potpuno izgubi drutvenu
energiju i impulsi junatva, poto se promijeni barjak, postaju impulsi
kukaviluka. Ja sam vam boljevik od sedamnaeste godine. Da znate kako sam
hrabro rastjerao u Tambovu ondanju esersko-menjeviku dumu, iako se nama
zapravo fukalo. Sudjelovao sam u graanskom ratu. Pa mi nismo uope uvali
svoje glave! Bili smo naprosto sretni da je damo za svjetsku revoluciju! I ta
nam se dogodilo? Kako smo mogli
318
tako klonuti? I pred ime? Od straha? Pred trnim idolima? Kazalinim idolima?
Dobro, ja sam jo mali ovjek, ali Nadeda. Konstantinovna Krupska? Zar ona nije
shvaala, zar nije vidjela? Zato ona nije digla glas? ta bi za sve nas znailo
da je ona samo jednom progovorila, ak kad bi je to stajalo ivota? Moda, bismo
se svi promijenili, moda bismo se oduprli i ne bi sve-otilo nizbrdo? A
Ordonikidze? On je bar bio orao! Ni liselburg,, ni robija nisu ga mogli
slomiti i to je njega spreavalo da bar jednom, samo jednom javno istupi
protiv Staljina? Ali svi su oni radije tajanstveno umirali ili sami sebe ubijali
samo,-je li to junatvo, pitam vas ja?
Vi mene pitate, Alekseje Filipoviu? Ne mogu ja vama objasniti ... Samo vi
moete meni...
ulubin uzdahnu i pokua se premjestiti na klupi. Ali boljelo, ga je kako je god
sjedio.
Mene neto drugo zanima. Eto, vi ste se rodili poslije revolucije.
Ali ste bili na robiji. Recite, jeste li se razoarali u. socijalizam ili niste?
Kostogutov se neodreeno osmjehnu.
Ne znam. Nekad bi mi ondje tako prigustilo da bi ovjek: od bijesa svata
uinio.
ulubin isprui jednu ruku kojom se dotada oslanjao na klupu i tu
bolesnu, ve slabu ruku stavi Olegu na rame:
Mladiu, samo nemojte u tome pogrijeiti. Nemojte zbog: svojih patnji i zbog
ovih surovih godina zakljuiti da je svemu kriv socijalizam. Naime, ma ta vi o
tome mislili, kapitalizam je jednom zauvijek pregazila povijest.
Mi smo ondje mi smo smatrali da je u privatnoj inicijativi mnogo toga
dobro. Lake se ivi, razumijete li? Uvijek ima svega. Uvijek zna gdje e to
nai.
ujte, to je malograansko shvaanje. Privatna inicijativa je vrlo elastina,
ali ona je dobra samo ako je vrlo ograniena. Ako privatnu inicijativu ne
stegne eljeznim klijetima, iz nje izrastu ljudi-zvijeri, ljudi-vukovi, ijim
prohtjevima i pohlepi nema granica. Prije nego to je ekonomski osuen na
propast, kapitalizam je ve bio osuen etiki! I to odavno!
Ali maknu Oleg elom ja, istini za volju, znam i ko nas ljudi ijim
prohtjevima i pohlepi nema granica. I nisu to nikakvi privatni obrtnici.
Uzmimo toga Jemeljana, Saika ...
Tako je! sve je tee pritiskao ulubin rukom Olegovo rame. Postavlja se,
naime, pitanje: socijalizam, ali kakav? Mi smo se hitro okrenuli mislei: dosta
je izmijeniti nain proizvodnje i odmah e se izmijeniti ljudi. Ali vraju
mater! Nimalo se nisu izmijenili. ovjek je bioloko bie! Treba nekoliko
tisuljea da se promijeni!
Dobro, kakav onda socijalizam?
To i jest ono: kakav? U tome je zagonetka. Neki kau- demokratski, ali
to je samo povrna forma koja ne sadrava sutinu socijalizma, nego se odnosi
na nain kako ga uvodimo, na vrst dravnog ureenja. To je samo garancija da se
nee odsijecati glave, ali se isto tako ne zna na kakvim temeljima e se graditi
taj socijalizam. Socijalizam se ne moe sagraditi na viku robe, jer e ljudi,
ako ive kao bivoli, zgaziti u prah tu robu.
Isto tako nije socijalizam onaj socijalizam koji neumorno propovijeda mrnju
jer se drutveni ivot ne moe zasnivati na mrnji. A onaj tko je godine i
godine plamtio od mrnje ne moe naprosto jednog dana rei: dosta! od danas
prestajem mrziti i samo u voljeti. Meutim, on e i dalje mrziti, nai e ve u
svojoj blizini nekoga koga e mrziti. Znate li onu Herweghovu
pjesmu.'
Oleg prihvati:
Wir haben lang genug geliebt...
Wir wollen endlich hassen!
Kako ne bih znao! Uili smo to u koli.
Tako je, tako je, vi ste to uili u koli! Ala je to strano! To su vas
uili u koli mjesto da vas ue neemu sasvim suprotnom:
Wir haben lang genug gehasst, Wir wollen endlich lieben.
U vraju mater vi i vaa mrnja. Mi napokon elimo voljeti! Eto, takav bi
trebalo da bude socijalizam.
Znai kranski, je li tako? nagaao je Oleg.
Kranski je pretjerano rei. One partije koje su se tako nazivale u
drutvima to su nastala pod vladavinom Hitlera ili Mussolinija ne znam od
koga i s kime bi mogle graditi takav socijalizam. Kad je Tolstoj
potkraj prolog stoljea odluio da praktiki usadi kranstvo u drutvo,
njegova odjea se ak uinila smijena suvremenicima, a njegova propovijed nije
imala nikakve veze sa stvarnou. Zato ja kaem: ba za Rusiju, za Rusiju
u kojoj se mi toliko kajemo, ispovijedamo i bunimo, gdje imamo Dostojevskoga,
Tolstoj a i Kropotkina, jedini pravi socijalizam je moralni. To je jedino
realno.
Kostogutov se namrti:
Kako bi trebalo shvatiti i zamisliti taj moralni socijalizam?
Nije ga teko zamisliti! opet ivnu ulubin, ali sad vie nije imao
na licu usplahireni izraz mlinara-gavrana. Nekako se razvedrio i oito mu je
bilo stalo da uvjeri Kostogutova. Govorio je odjelito, kao da predaje. Treba
objaviti svijetu takvo drutvo u kome e svi odnosi, naela i zakoni
proisticati iz morala samo iz morala! Sve ega se prihvatimo; odgoj
djece, pripremanje djece za budui ivot, usmjeravanje djelatnosti odraslih i
ispunjavanje njihovog slobodnog vremena, sve to mora proisticati samo iz
moralnih naela. A nauna istraivanja? Treba prihvatiti samo ona koja nee
biti na tetu morala i, u prvom redu, samih istraivaa. Isto tako i u
vanjskoj politici! Isto tako i u pitanjima granica; ne treba misliti koliko emo
se obogatiti jednim pedljom zemlje, koliko emo time ojaati ili
poveati na presti, nego jedino o tome koliko je na potez moralan.
Sumnjam da se to moe ostvariti! Trebat e jo dvije
stotine godina! Samo ekajte namrti se Kostogutov. Neto mi nije jasno.
Gdje vam je materijalna baza? Treba se oslanjati na ekonomiju... Ne treba li
prvo nju urediti?
320
Prvo ekonomiju? Razliita su miljenja. Na primjer, Vladimir Solovjov
prilino sigurno tvrdi da i ekonomiju treba zasnivati na moralnim temeljima.
Kako to? Prvo moral, pa tek onda ekonomija? nije se
mogao nauditi Kostogutov.
Tako je! ujte, ruski ovjee, vi zacijelo niste proitali ni
jedan redak Vladimira Solovjova? Kostogutov zanijee usnama.
Ali ste mu bar uli ime?
U uzL
A jeste li bar proitali koju stranicu Kropotkina? Uzajamno pomaganje
ljudi?
Kostogutov jednako odgovori.
Ma da, on nema pravo, zato biste ga itali? ... A Mihaj-lovskoga? Niste,
naravno, njega su odbacili, a zatim zabranili i povukli iz knjinice.
A kad bih ja i itao? Kad bih. itao? uzruja se Kostogutov. Cijeli ivot
dirinim, a sa svih strana me gnjave: jesi li itao ovo, jesi li itao ono? U
vojsci nisam isputao lopatu iz ruku ba kao ni u logoru a sad, u progonstvu, ne
isputam motiku. Kad bih onda itao?
Na licu ulubina koje se isticalo krupnim oima i upavim obrvama pojavi se
uzbuen i slavodobitan izraz:
Rei u vam to je moralni socijalizam! Njegova svrha nije da ljude ustremi
prema srei, jer to je zapravo i trni idol ta srea! On ih usmjerava prema
uzajamnoj toleranciji. Sretna je i zvijer kad prodire plijen, a uzajamno
tolerantni mogu biti samo ljudi! I to je najvie do ega se oni mogu dovinuti!
Ali ja hou da mi date tu sreu! uporno e Oleg. Dajte mi tu sreu bar
tih nekoliko mjeseci prije smrti! Koga e
mi avola inae?
Srea je privid! posljednjom je snagom ulubin tvrdio svoje. Bio je ve
blijed. Eto, ja sam odgajao djecu i bio sam sretan. A ona su me popljuvala. U
ime te iste sree palio sam u pei knjige pune istine. Jo je gora takozvana
srea buduih pokoljenja. Tko je moe naslutiti? Tko je razgovarao s tim
buduim pokoljenjima da bi znao kakvim e se idolima ona klanjati? Odvie se
mijenjala predodba o srei u toku stoljea da bismo se usudili unaprijed je
prirediti. Budemo li gazili po bijelim zemikama i lijevali mlijeko u sebe,
svejedno neemo biti sretni. A ako -podijelimo svoju neimatinu meusobno, bit
emo ve danas! Ako se budemo brinuli samo o srei i o mnoenju, idiotski emo
napuiti cijelu zemlju i stvoriti grozno drutvo ... Nekako mi je loe, znate
... Moram u krevet...
Oleg nije do sada ni primijetio kako je ulubinovo lice, koje je i dosad bilo
snudeno, postalo beskrvno i samrtniko.
Doite, doite, Alekseju Filipoviu, ja u vas drati ispod
ruke! ...
ulubin je jedva ustao iz poloaja u kojem je sjedio. Uputili su se sasvim
polako. Proljetna lakoa ispunjala je sve oko njih, ali su oni bili pritisnuti
velikim teretom, i njihove kosti, i meso koje je jo bilo cijelo, i odjea, i
obua, pa ak i sunana bujica koja ih je obasipala sve ih je to pritiskalo i
gnjeilo.
21 Odjel za rak
321
Koraali su utke, odvie umorni da dalje razgovaraju.
Tek pred stepenicama na ulazu u bolnicu, kad su stajali u sjeni Odjela za rak,
ulubin, oslanjajui se na Olega, podie glavu te se zagleda u topole i prugu
veselog neba i ree:
Samo da ne zavrim pod noem. Strah me je... Makar ivio posve kratko, makar
ivio kao pas, ipak ovjek eli ivjeti...
Napokon uoe u predvorje odjednom je bilo zaguljivo, smrdljivo. I polako,
stepenicu po stepenicu, savladavali su dugako stepenite.
Oleg upita:
ujte, zar ste vi to sve smislili za tih dvadeset i pet godina kad ste
savijali iju i odricali se svega i svakoga... ?
Tako je, odricao sam se i razmiljao sam uplje, bez ikakva izraaja na
licu odgovori ulubin ve posve slabim glasom. Bacao sam knjige u pe i
razmiljao sam. Pa zar nisam radi svojih patnji, radi izdajstva, zar nisam
zasluio da bar malko smijem razmiljati? ...
322
32
POGLED S DRUGE STRANE
Doncova ipak nije ni slutila da bi ono to ti je bilo tako savreno poznato, to
si u vie navrata, uzdu i poprijeko provjeravao, da bi se sad to odjednom moglo
iskrenuti i postati posve nepoznato i strano. Ve trideset godina bavila se
bolestima drugih ljudi, ve dobrih dvadeset godina sjedjela je pred rendgenskim
aparatom, pregledavala pacijente i snimke, promatrala izopaene molee poglede u
oima, usporeivala analize, itala knjige, pisala lanke, prepirala se s
kolegama, prepirala s bolesnicima i njeno iskustvo i njeno izgraeno
stanovite postajalo je sve vre, a medicinska teorija sve osmiljenija. Tu
su bili i etio-logija, i patogeneza, simptomi, dijagnoze, tok bolesti,
lijeenje, profilaksa i prognoza, a tvrdoglavost, sumnjiavost i strah
bolesnika, premda bijahu shvatljive ljudske slabosti i premda su izazivale
lijenikovu suut, ali u trenutku kad je trebalo izabrati ovu ili onu metodu
bile su ravne nuli, u kvadratima logike za njih nije bilo mjesta.
Do sada su sva ljudska tijela bila za nju jednako graena: tu je grau opisivao
jedan jedini anatomski atlas. Jednake su bile i fiziologija ivotnih procesa i
fiziologija osjeaja u svim ljudima. Sve to je normalno ili to odstupa od
normalnoga razumno su objanjavale autoritativne medicinske upute.
I odjednom, u svega nekoliko dana, njeno tijelo ispalo je iz tog usklaenog,
velikog sistema, udarilo o tvrdu zemlju i sad joj se inilo nalik na bespomonu
vreu punu organa, organa od kojih se svaki svakog trenutka moe razboljeti i
javiti.
U nekoliko dana sve se glavake preokrenulo i ono to je prije bilo sastavljeno
od poznatih elemenata, sad je odjednom postalo nepoznato i muno.
Dok joj je sin jo bio mali djeak, zajedno s njim gledala je neke slike:
najobiniji kuni predmeti, kao to su ajnik, lica ili stolica, kad bi bili
nacrtani iz nekog udnog ugla postajali bi strani, neprepoznatljivi.
Tako joj je i sada bio neprepoznatljiv tok njezine bolesti i njen novi poloaj u
lijenikoj praksi. Sad vie nije mogla biti u toku lijeenja ona razumna i
sigurna snaga, nego se pretvarala
323
u izdvojenu bespametnu grudicu. Prva spoznaja bolesti zgnjeila ju je kao abu.
Isprva je bilo nemogue saivjeti se s tom boleu: ruio se svijet, ruio se
opi red u svijetu. Iako jo nije umrla, ve se morala odrei i mua, i sina, i
kerke, i unuka, i posla iako e ba sada taj isti posao protutnjati preko nje
i kroz nju. U jedan jedini dan trebala se odrei svega to je sainjavalo ivot
i onda se, poput blijedozelene sjenke, jo neko vrijeme muiti ne znajui hoe
li zaista zauvijek ieznuti ili e se vratiti ivotu.
ini se da u tom njenom ivotu nije bilo nikakvih ljepota, radosti i blagdana
postojao je samo posao i nemir, posao i nemir ali, eto, sad odjednom postaje
jasno kako je taj ivot divan i kako se bolno i teko od njega rastati!
Nedjelja sad vie nije bila za nju nedjelja, jer se taj cijeli dan psihiki
pripremala za sutranji rendgenski pregled.
U ponedjeljak, kako je bilo dogovoreno, u devet i etvrt su Dormidont Tihonovi,
Vera Ganhart i jo jedna lijenica ugasili svjetlo i poeli se privikavati na
tamu u rendgenskom kabinetu. Ljudmila Afanasjevna se svukla i zala za
rendgensku plou. Kad je uzela od bolniarke prvu au barijeve kae, nespretno
ju je malko prolila: njena ruka, koja je u ovoj istoj sobi, u gumenim
rukavicama, toliko puta vrsto pritiskala tui trbuh sada se tresla.
Sve ono to je tako dobro znala, sad je osobno proivljavala: pipali su je,
pritiskali, okretali, dizala je ruke i udisala. Onda bi dizali i sputali plou,
polegli je i snimali u razliitim projekcijama. Napokon, trebalo je priekati da
se kontrast rairi po cijelom probavnom sustavu a rendgenski aparat nije mogao
stajati bez posla, tako da je rendgenolog dotle pregledavao i druge bolesnike.
Ljudmila Afanasjevna je ak sjela da joj pomogne, ali nije nita shvaala, pa
nije ni mogla pomoi. Ponovno je dolo vrijeme da stane iza ploe, da pije
barijevu kau, da legne radi snimanja.
Sam pregled nije protjecao u uobiajenom, poslovnom muku kad samo padaju kratke
zapovijesti, nego se Oreenkov neprestano alio, as na raun mladih pomonica,
as na raun Ljud-mile Afanasjevne, as na svoj: priao je kako su ga, dok je
jo bio student, izbacili zbog nepristojna vladanja iz ondanjeg Hudo-estvenog
teatra, koji je tada bio tek osnovan bila je premijera drame Vlast tame a
Akim se tako prirodno umrkivao i tako zavijao obojke da su Dormidont i njegov
prijatelj poeli zvidati. I od tada, kae, svaki put bi se u Hudoestvenom
teatru bojao da ga nee poznati i opet izbaciti.
Svi su nastojali to vie govoriti da ne bi bilo onih munih stanki izmeu
pojedinih dijelova pregleda za kojih se nita nije govorilo. Meutim, Doncova je
dobro shvaala da Ganhartova govori na silu i stisnuta grla; dobro ju je ona
poznavala!
Ali sama Ljudmila Afanasjevna htjela je da bude sve ba ovako! Briui usta,
poto je popila barijevu kau, ona jo jednom napomenu:
Ne, bolesnik ne smije sve znati! Uvijek sam to tvrdila, pa i sada to tvrdim.
Kad budete raspravljali o mom sluaju, izii u iz sobe.
Sloili su se,** Ljudmila Afanasjevna je vie puta izlazila, nastojala se
zabaviti nekim poslom u laboratoriju, udubiti se u povijesti bolesti jer posla
je bilo mnogo ali nita nije mogla dokraja shvatiti. Tada bi je ponovno
pozvali, i ona bi ula usplahirena srca nadajui se da e je doekati veselim
rijeima. Veroka Ganhart e je s olakanjem zagrliti i estitati joj ali od
toga nije bilo nita, iznova bi je polegli, prevrtali i pregledavali.
Pokoravajui se svakoj takvoj zapovijesti, Ljudmila Afanasjevna se ipak morala
nad njima zamisliti, pokuavajui ih sebi objasniti.
Iz vaih postupaka mi je jasno da neto traite! ipak joj se otelo.
Shvatila je da ne sumnjaju u tumor eluca ili na izlazu iz eluca, nego na ulazu
a to je upravo najtei sluaj jer pri operaciji treba djelomino otvoriti
prsni ko.
E, Lju-udoka otegnuo je Oreenkov iz mraka pa vi elite da mi sve
otkrijemo na vrijeme, zato i moramo tako postupati! Hoete li da priekamo tri
mjeseca? Tada bismo vam bre rekli!
Ni govora, hvala vam za ta vaa tri mjeseca!
Nije htjela pogledati ni glavnu, veliku rendgensku snimku, koja je predveer
bila razvijena. Izgubivi one svoje uobiajene, odlune, muke kretnje, srvano
je sjedjela na stolici pod snanom svjetiljkom i ekala zavrne rijei
Oreenkova bez rijei, ne zakljuak i ne dijagnozu.
Dakle, potovana kolegice dobroudno je razvlaio Oreenkov miljenja
slavnih linosti se ne podudaraju.
A ispod uglastih obrva paljivo je promatrao zbunjenu Don-covu. inilo se da se
nadao kako e u ovim trenucima iskuenja odluna i nepokolebiva lijenica imati
neto vie snage. Njena iznenadna klonulost jo je jednom potvrdila miljenje
Oreenkova da je suvremeni ovjek nemoan pred pojavom smrti, da nije niim
naoruan ime bi joj se mogao usprotiviti.
I tko misli da je gore? na silu se smjekala Doncova. (eljela je da to ne
bude on!)
Oreenkov rairi prste:
Gore misle vae kerke. Tako set ih vi odgojili. Ja mislim da je
vae stanje bolje sitan, ali vrlo dobroudan drhtaj pojavi se u kutovima
njegovih usnica.
Ganhartova je bila blijeda kao da oekuje svoju presudu.
E pa hvala vam malo odlane Doncovoj. Dakle... ta je onda?
Koliko su puta, progutavi zrak, ekali bolesnici da ona u ovakvom trenutku
izree presudu, i ta njena presuda uvijek se zasnivala na razumu, na brojkama,
bio je to logiki izveden i viestruko provjeren zakljuak. Ali sad je osjetila
kolika se bava strave skriva u tom posljednjem, malom udisaju zraka.
Znate, Ljudoka umirujue je brujao Oreenkov. U svijetu vlada
nepravda. Da vi niste naa, odmah bismo vas, s podvojenim dijagnozama,
predali kirurzima, a oni bi ve neto rastvorili i uzgred togod izrezali. Ima
takvih lopova koji nikada ne izvuku ruku iz trbune upljine a da neto ne uzmu
za uspomenu. Otvorili bi i ustanovili tko je od nas imao pravo. Ali vi
325
ste, rekoh, naa. U moskovskom rendgensko-radiolokom institutu rade naa
Lenoka i Serjoa. I eto to smo odluili: ne biste li vi onamo otputovali? Ha?
Proitat e nau dijagnozu i sami e vas pogledati. Broj miljenja e se
poveati. Ako treba rezati, bolje da vas ondje reu. Uope je ondje bolje, je li
tako?
(Rekao je: Ako bude trebalo rezati. Moda je htio istai kako, ipo svoj
prilici, nee trebati rezati? Ili moda nije tako ... Ne, sigurno je gore ...)
Naime domiljala se Doncova operacija je toliko komplicirana da je
se vi ne usudite ovdje obaviti?
Ma nije, nema govora! namrti se i podviknu Oreen-kov. Nemojte traiti
u mojim rijeima nita vie od onoga to sam rekao. Mi samo ... kako se ono kae
... iskoritavamo nae veze. A ako mi ne vjerujete, evo on kimnu glavom
prema stolu uzmite film i sami pogledajte.
Da, to je bilo tako jednostavno! Trebalo je samo pruiti ruku i sama analizirati
sliku.
Ne, ne usprotivi se Doncova neu.
Odluka je pala. Porazgovorili su i s primarijusom. Doncova je otila i u
republiko ministarstvo zdravlja. Ondje, zaudo, nisu nimalo zatezali nego su
joj dali dozvolu i uputnicu. Ubrzo je shvatila da je zapravo vie nita ne vee
za grad u kojem je proivjela dvadeset godina.
Doncova je dobro predviala i zato je svima tajila svoju bolest: im saopi
jednome ovjeku, sve e nezadrivo krenuti svojim tokom i vie nita nee o tebi
ovisiti. Najtrajnije ivotne veze, vrste i vjene veze kidale su se i
nestajale ne u nekoliko dana, nego u nekoliko sati.
Bila je jedina i nezamjenjiva u dispanzeru i kod kue a ve se za nju nala
zamjena.
Eto, ma koliko da smo vezani uz zemlju, mi se jedva drimo na njoj! ...
emu sada otezati? Ve iste srijede ona se uputila u svoju posljednju vizitu
zajedno s Ganhartovom koja e je zamijeniti na poloaju efa odjela.
Sobe su poeli obilaziti ve izjutra i zadrali su se gotovo do ruka. Doncova
je silno vjerovala u Veroku Ganhartovu, i Gan-hartova je jednako dobro, kao i
Doncova, poznavala sve te pacijente; i sada, kad je Ljudmila Afanasjevna poela
prolaziti mimo bolesnikih kreveta shvaajui da e moda proi i vie od mjesec
dana prije nego se ponovo vrati, ako se uope vrati ona je prvi put u ovih
nekoliko dana ovrsnula i razvedrila se. Ponovo su je bolesnici zanimali i opet
je bila sposobna da razmilja o njihovim sluajevima. Ubrzo je odbacila
jutronju namjeru da to prije preda posao, da to prije uredi posljednje
formalnosti i ode kui da se spremi za put. Bila je toliko navikla da obavlja
sve samouvjereno i sama, da ni danas nije mogla napustiti ni jednog bolesnika a
da bar ne zamisli njegovu jednomjesenu prognozu: kako e tei bolest, kakva e
sredstva trebati upotrijebiti u lijeenju, kakve e izuzetne mjere moda trebati
poduzeti. Gotovo isto kao i prije hodala je kroz sve sobe i to su bili prvi
lagodniji trenuci u buri proteklih dana.
Ve se privikla na svoju nesreu.
326
A u isto vrijeme kao da su joj bila oduzeta lijenika prava, kao da je bila
diskvalificirana zbog neke neoprostive greke koju, sreom, jo nisu saopili
bolesnicima. Sasluala ih je, prepisivala lijekove, zapovijedala, promatrala
razboritim pogledom bolesnicu a hladna jeza podilazila ju je po leima pri
pomisli da ona vie ne moe utjecati na ivot i smrt drugih, da e ve za
nekoliko dana i ona biti isto tako nemona i da e tupo leati u bolnikom
krevetu, ne brinui se za svoju vanjtinu i ekati to e rei stariji i
iskusniji. I bojati se bolova. I uzrujavati se moda zbog toga to nije u
najboljoj klinici. I moda sumnjati da je ne lijee kako treba i kao o najveoj
srei misliti o svom svakidanjem pravu da hoda bez bolesnike pidame i da se
naveer vraa svojoj kui.
Sve ju je to iznova obuzimalo i smetalo je da razmilja onako uporno kao to je
bila navikla.
A Vera Korniljevna je neveselo prihvaala breme koje nije htjela nipoto
preuzeti uz ovakvu cijenu. Niti ga je inae uope htjela.
Mama, kako su zvali Doncovu, za Veru Korniljevnu nije bio obian nadimak. Ona
je postavila najteu dijagnozu od svih, slutila je da e Ljudmila Afanasjevna
biti podvrgnuta uasno tekoj operaciji koju ona, naeta kroninim rendgenskim
rakom, nee moi podnijeti. Hodala je jutros pokraj nje i pomiljala kako moda
ovako hodaju posljednji put i kako e ona jo mnogo godina hodati meu tim
krevetima i svakog se dana turobno prisjeati one koja je od nje napravila
lijenika.
Kriom je brisala suzne oi.
Vera je, osim toga, morala danas kao jo nikada sve vrlo tano predvidjeti i ne
propustiti ni jedno vano pitanje zato to svih tih pedesetak ivota prvi put
u potpunosti pripada njoj, a kasnije vie nee imati nikoga, koga bi upitala za
savjet.
Tako su one dvije, uzbuene i rastresene, pola dana obilazile sobe. Isprva su
prele u enske sobe. Zatim su obile bolesnike u predvorju i hodniku. Naravno
da su zastale i kod Sibgatova.
Koliko su tog uloile u ivot ovog mirnog Tatarina! A uspjele su samo da mu
poklone nekoliko mjeseci, i to kakvih mjeseci kukavnog ivotarenja u
neosvijetljenu, zaguljivu kutu predvorja. Sibgatovu je ve posve popustila
krina kost tako da je morao drati na leima obje svoje snane ruke kako bi
ostao u uspravnom poloaju; micao bi se samo kad bi svratio u susjednu sobu da
uje to se ondje razgovara; udisao bi samo ono malo zraka to je dopiralo iz
dalekog prozoria; cijelo nebo bilo mu je strop.
Ali i na tom kukavnom ivotu od kojega nije preostalo nita osim bolnike^
svakidanjice, svaa bolniarki, bolnike hrane i igre domina, ak na tome
ivotu s rupom u leima zahvaljivale su, pri svakoj viziti, njegove svijetle i
bolne oi.
A Doncova je pomislila kako je ona, ako odbaci svoje stanovite i prihvati
stanovite Sibgatova, zapravo sretna.
Meutim Sibgatov je odnekud ve douo da je ovo posljednji dan Ljudmile
Afanasjevne u bolnici.
utke su promatrali jedno drugo, potueni, ali vjerni saveznici, ekajui kad e
ih pobjedniki bi otjerati na razliite strane.
327
Zna, arafe, govorile su oi Doncove, uinila sam to sam mogla. Ali i ja
sam ranjena, i ja se ruim.
Znam, majko, odgovarale su Tatarinove oi, ni ona koja me rodila ne bi za me
vie uinila. Ali ja tebe ne mogu spaavati.
Sluaj Ahmadana izvrsno se okonao: njegov rak nije bio zaputen, sve je
uinjeno teoretski vrlo dobro i cijeli razvoj se poklapao s teoretskim
predvianjima. Izbrojili su koliko puta je bio zraen, i Ljudmila Afanasjevna mu
ree:
Otputamo te!
Trebat e to obaviti rano izjutra, kako bi obavijestio glavnu sestru i kako bi
mu donijeli njegovu uniformu iz magazina ali Ahmadan je svejedno odmah, sad
ve bez take, odjurio dolje k sestri Miti. Sad vie ovdje ne bi izdrao ni
jedno nepotrebno vee prijatelji su ga ve ekali naveer u starome gradu.
I Vadim je znao da Doncova predaje odjel i da putuje u Moskvu. A evo kako je
doznao: sino je stigao telegram od majke adresiran na dvije osobe na njega i
na Ljudmilu Afanasjevnu; u njemu je stajalo da je koloidno zlato poslano u
dispanzer. Vadim je odmah odbatrgao u prizemlje; Doncova je bila u ministarstvu
zdravlja, ali je Vera Korniljevna ve vidjela telegram, estitala mu i odmah ga
upoznala s Elom Rafailovnom, njihovim radiologom, koja e ga odsad lijeiti
zraenjem, im spomenuto zlato stigne u njihov radioloki kabinet. Napokon je
stigla i utuena Doncova, takoer proitala telegram i, onako izgubljena izraza
na licu, takoer je nastojala veselo zakimati glavom Vadimu.
Sino se Vadim neopisivo radovao, nije mogao zaspati, ali se ve jutros opet
zamislio: kad e stii zlato? Da su ga uruili majci, ve bi danas bilo ovdje.
Hoe li putovati tri dana? Ili sedam dana? Tim pitanjem je Vadim sada i doekao
lijenice koje su pristupile njegovu krevetu.
Uskoro! Svakako uskoro! rekla mu je Ljudmila Afanasjevna.
(Ali je ona dobro znala ta znai to uskoro. Sjeala se sluaja kada je
moskovski institut poslao neki drugi preparat u Rjazanski dispanzer, ali je
djevojka na uputnici napisala: Kazan-ski, a u ministarstvu su bez
ministarstva se nikako ne moe proitali Kazahski i poslali ga u Alma-Atu.)
to moe uiniti od ovjeka jedna ovako radosna vijest? One iste crne oi koje
bijahu tako mrane u posljednje vrijeme, sad su sijale od nade, one iste otekle
usnice koje su se nepopravljivo bile iskrivile, opet su se izravnale i pomladile
se, a sam Vadim, obrijan ist, uredan i uljudan, sjao je kao svear koga ve od
jutra obasipaju darovima.
Kako je mogao tako klonuti duhom, tako izgubiti volju u ove posljednje dvije
sedmice! Ta u volji je spas, u volji je sve! Sada poinje trka! Samo je jedno
vano: da zlato bre prevali tri tisue kilometara nego to e metastaze prei
svojih trideset centimetara! I zlato e oistiti njegove prepone. Sauvat e
ostali dio tijela. A nogu nogu ak moe i rtvovati. Ili e moda ak svojim
retrogradnim djelovanjem kakva nam nauka, na kraju krajeva, moe zabraniti da
vjerujemo radioaktivno zlato izlijeiti i nogu?
328
Bilo je pravedno i pametno to je upravo on ostao na ivotu!" Misao da se
pomiri sa smru, da dopusti crnoj panteri da te raskida bila je glupa,
nemona, sramotna. Cijelom svojom naunom nadarenou krijepio je sad u sebi
pomisao da e preivjeti, preivjeti, preivjeti! Pola noi nije spavao,
osjeajui kako u njemu raste radosno uzbuenje, zamiljajui gdje li je sada
ona olovna krinjica u kojoj putuje zlato: je li u teretnom vagonu? Ili je nose
na aerodrom? Ili je ve u avionu? U mislima se prenosio onamo i zamiljao te tri
tisue kilometara mranih,, nonih prostora i pourivao je, pourivao zlato, i
ak bi anele-pozvao u pomo kad bi aneli postojali.
Danas na viziti sumnjiavo je promatrao to rade lijenice. Nita loe nisu
govorile i nastojale su da se ak ni licem ne odaju, ali su ga prepipavale.
Istina, nisu pipale samo jetru, nego-i mnoga druga mjesta i izmijenile su
nekoliko beznaajnih napomena. Vadim je pokuavao ocijeniti da li su jetru
pipale vie od' svega ostaloga.
(Uoile su kako je bolesnik napet i na oprezu, pa su zato bez ikakve potrebe
prelazile prstima ak i preko slezene iako im je jedini cilj bio da vjetim
prstima provjere koliko se promijenila jetra.)
Ni Rusanova nisu mogli brzo proi: on je oekivao svoj specijalni obrok panje.
U posljednje vrijeme bio je mnogo pristojniji prema lijenicima: iako nisu
zasluni, iako nisu docenti, injenica je da su ga ipak izlijeili. Oteklina
na vratu sad je slobodno visila, posve plosnata i mala. Sigurno ni u poetku
nije bilo tako opasno, kao to su to napuhali.
Vidite, drugarice obrati se on lijenicama mislim da sam se umorio od
tih injekcija. Primio sam ih vie od dvadeset. Moda e biti dosta, je li? Ili
da ih primam dalje kod kue?
A krv mu je zapravo bila vrlo loa iako je dobio etiri transfuzije. Lice mu
bijae uto, uvelo, zguvano. Kao da se i kapica na glavi nekako poveala.
U svakom sluaju, doktorice, hvala vam! Ono u poetku nisam imao pravo
poteno prizna Rusanov Doncovoj. On je rado priznavao svoje greke. Izlijeili
ste me, i ja sam vam zahvalan.
Doncova je neodreeno kimnula glavom. Ne zato to bi bila. skromna ili zbunjena,
nego zato to on nita nije razumio od onoga to govori. Uskoro e mu se tumori
pojaviti na mnogim lijezdama. A od brzine procesa zavisi hoe li poivjeti jo
godinu dana.
Uostalom, ba kao i ona.
Ona i Ganhartova su mu opipavale pazuha i podruje iznad" kljune kosti.
Nema tu nita! uvjeravao ih je on. Sad mu je bilo-jasno da su ga samo
plaile tom boleu. Ali on je otporan ovjek i sve je lako podnio. Osobito se
ponosio tom otpornou koju je sad otkrio u sebi.
To bolje. Ali treba da sad i vi sami dobro pripazite, drue Rusanove
savjetovala mu je Doncova. Dat emo vam jo
329-
jednu-dvije injekcije i lijepo vas pustiti kui. Ali ete svakog mjeseca
dolaziti na pregled. A ako i sami togod negdje primijetite, onda i prije ...
Meutim, veseli Rusanov znao je iz iskustva da su ti pozivi na obaveznu kontrolu
obino cjepidlaenje, tek da se grafikoni ispune. Odmah je pourio da kui
telefonski javi radosnu vijest.
Doao je red i na Kostogutova. On ih je ekao dvoumei se u svojim osjeajima:
one su ga i spasile i unitile. Med je pomijean s istom koliinom smole, pa sad
vie nije bio ni za jelo, niti si njime mogao podmazati kotae.
Kad bi mu Vera Korniljevna prilazila sama, postajala bi Vega i ma to bi ga
slubeno pitala, to god bi mu propisala, on bi je gledao veselei joj se.
Posljednje sedmice nekako joj je posve oprostio zbog toga to mu tako uporno
unakazuje tijelo. Kao da joj je poeo priznavati da ima pravo na njegovo tijelo,
i to mu je bilo ugodno. Kad bi mu prilazila na viziti, uvijek bi poelio da je
pomiluje po ruicama ili da se oee njukom o nju, kao pas.
Sada su mu njih dvije, meutim, pristupile kao lijenici sputani svojim
obavezama, i Oleg se nikako nije mogao otresti osjeaja da ga ne shvaaju i da
ga vrijeaju.
Onda? upita Doncova i sjedne na njegov krevet. Vega joj je stajala iza lea
i lagano mu se osmjehivala. Opet
je osjeala onu elju ili ak potrebu da mu se osmjehne svaki put Icad bi ga
srela. Ali danas se smjekala nekako kao kroz koprenu.
Nije dobro umorno jeknu Kostogutov, premjestivi gla--vu iz viseeg
poloaja na jastuk. Od ovih nespretnih pokreta jo me je poelo neto stezati,
evo ovdje... u prsima. Uope mislim da ste pretjerali s lijeenjem. Molio bih
vas da prekinete.
Vie to nije zahtijevao onako gorljivo kao prije, nego je govorio ravnoduno kao
da je rije o neijoj tuoj i toliko oitoj nevolji da i ne treba uporno
navaljivati.
A i Doncova nekako nije bila uporna, kao da se i ona umorila:
Vi odluujete o svojoj glavi. Ali lijeenje nije zavreno. Pregledala mu je
kou na ozraenim mjestima. to se tie
koe, zaista je ve trebalo prekinuti zraenje. Povrinska reakcija moda e se
jo i pojaati kad ga prestanu zraiti.
Valjda ga vie ne zrae dvaput dnevno? upita Doncova.
Samo jednom odgovori Ganhartova.
(Izgovorila je vrlo jednostavne rijei samo jednom i samo je malo istegla
tanki vrat, a uinilo se kao da je izrekla neto neobino njeno, to se mora
kosnuti ljudske due!)
Neobine ive niti, nalik na dugu ensku kosu, splele su se i vezale je uz toga
bolesnika. I samo je ona osjetila bol kad bi se napele i pokidale, a njega nije
nita boljelo, niti je bilo tko drugi to primijetio. Onoga dana kad je Vera
saznala za njegove none sastanke sa Zojom, osjeala se kao da su joj iupali
cijeli pramen tih niti. Pomislila je da bi najbolje bilo sve prekinuti.. Ta
povreda ju je podsjetila na zakon prema kojemu mukarcima nisu potrebne
vrnjakinje, nego uvijek mlae ene. Nije smjela zaboraviti da njena godita
pripadaju prolosti, prolosti.
330
Ali poslije ju je on poeo tako napadno presretati, hvatati njene rijei i tako
lijepo razgovarati i gledati je da su one tanke vlasi ponovo, jedna po jedna
izrasle i splele se.
Kakve su to bile niti? To je neobjanjivo i nedokuivo. Ta on e otputovati i
vrsta apa e ga zadrati u onom selu. Vratit e se tek onda kad mu bude vrlo
loe, kad ga smrt pritisne. A dok je zdrav rijetko e dolaziti, ili nikada.
Koliko smo mu dali svnoestroluma? pitala je Ljudmila Afanasjevna.
Vie nego to treba odgovori Kostogutov mjesto Vere Korniljevne i tupo se
zagleda. Toliko da e mi biti dosta za cio ivot.
Ljudmila Afanasjevna inae ne bi dopustila da on ovako grubo odgovara i otro bi
ga prekorila. Ali sad je u njoj splasnula sva volja i jedva je privodila kraju
vizitu. A kako je sad ve bila izvan svog posla, kako se opratala od njega, ona
zapravo nije mogla proturjeiti Kostogutovu. Imao je pravo, barbarski su ga
lijeili.
Neto u vam savjetovati ree ona pomirljivo i tako tiho da drugi u sobi ne
uju nemojte vi teiti za obiteljskom sreom. Jo ete vi mnogo godina morati
proivjeti bez prave obitelji.
Vera Korniljevna obori pogled.
Jer, nemojte zaboraviti da je vaa bolest bila vrlo zaputena. Doli ste
kasno.
Kostogutov je znao da bolest ne sluti na dobro, ali kad je uo kako Doncova
otvoreno govori, razjapio je usta:
M-da-a-a promrsi on. Ali se uhvati za jednu pomisao. Samo se nadam da e
se i uprava za mene pobrinuti...
Vera Korniljevna, i dalje ete mu davati tesan i pentaksil. Ali bi ga zapravo
trebalo pustiti iz bolnice da se odmori. Znate to emo uiniti, Kostogutove,
dat emo vam recept za tromjesenu kuru svnoestroluma, sad ga ima u apotekama, i
moete ga kupiti ali se svakako morate i dalje lijeiti kod kue. Ako vam
ondje nema tko davati injekcije, uzmite tablete ...
Kostogutov maknu usnama, kako bi je podsjetio da on, prvo i prvo, nema nikakve
kue, zatim da nema novaca i, napokon, da nije takva budala te da sam sebe
polako ubija.
Ali lijenica je bila tako sivozelena, iznurena, da se predomislio i nita nije
rekao.
Tako se zavrila vizita.
Dotrao je Ahmadan: sve je u redu, otili su i po njegovu uniformu. Danas e
ve pijuckati s prijateljima! A sutra e dobiti potvrdu i ostale papire. Bio je
toliko uzbuen i tako brzo i glasno govorio, kao jo nikada do sada. Kretao se
tako ustro i sigurno kao da nije dva mjeseca ovdje s njima odbolovao. Pod crnim
gustim grmom kose, pod obrvama crnima kao mazut, oi su mu plamtjele kao u
pijanca, a lea su mu podrhtavala osjeajui ivot koji ga eka ondje napolju,
nedaleko. Brzo se spremao, ali se i toga okanio i odjurio ponovo van, zamolivi
da mu dadnu ruak zajedno s onima u prizemlju.
A Kostogutova su poveli na zraenje. ekao je, zatim je legao pod aparat, a onda
iziao na ulaz da vidi od ega se tako smrailo.
331
Nebo su posve prekrili brzi sivi oblaci, a iza njih je plazio jedan veliki,
"ljubiasti, prijetei prolomom oblaka. Ali je bilo vrlo toplo i kia, koja e
pasti, bit e prava proljetna.
Ipak to nije bilo vrijeme za etnju, i on se vrati u sobu. Jo je iz hodnika uo
kako izbezumljeni Ahmadan galami:
Hrane ih, proklet bio ako laem, bolje nego vojnike! Ili bar ne gore! Svaki
obrok kilo i dvjesta. A trebalo bi ih hraniti govnima! Kad treba raditi,
onda ne rade! im ih uvedemo u krug, odmah se rastre, posakrivaju i
spavaju cijeli dan.
Kostogutov mirno zastade na vratima. Kraj kreveta na kojem vie nije bilo plahte
ni pokrivaa, Ahmadan je stajao s pripremljenim zaveljajem i maui rukom
pokazivao blistave bijele zube i zanosno iznosio cijeloj sobi svoju posljednju
priu.
Sastav bolesnika se posve izmijenio vie nije bilo ni Fede-raua, ni filozofa,
ni ulubina. Oleg je shvatio da Ahmadan, dok su oni bili u sobi, neto ovakvo
ne bi priao.
I nita ne grade? tiho ree Kostogutov. Ba nita da se ondje ne podie?
Pa, grade zbuni se malo Ahmadan. Ali slabo grade ...
Mogli biste im pomoi... jo tie doda Kostogutov kao da mu
ponestaje snage.
Mi treba da drimo puke, a oni lopate spremno odvrati Ahmadan.
^ Oleg promotri lice sobnog druga kao da ga prvi put vidi, ili, ba obratno, kao
da ga je ve godine i godine gledao u ovratniku kouha na kojem visi automat.
Taj Ahmadan, koji je bio tek toliko pametan da naui igrati domino, bio je
iskren i prosto-duan.
Ako ti desetljee za desetljeem nitko ne smije ispriati istinu, onda ljudski
mozak zauvijek zahiri i tee shvati svoga sunarodnjaka negoli Marsijanca.
Ama kako ti to sebi zamilja? nije se pometao Kostogutov. Da ljude hrane
govnima? Ti si se valjda alio?
Nisam se alio! Oni nisu ljudi! Oni nisu ljudi! odluno i gorljivo tvrdio
je Ahmadan.
Nadao se da e uvjeriti i Kostogutova kao to je uvjerio i ostale sluaoce. On
je, istina, znao da je Oleg u progonstvu, ali nije imao pojma da je prije bio na
robiji.
Kostogutov ispod oka pogleda prema leaju Rusanova ne shvaajui zato se on ne
zauzima za Ahmadana, ali njega nije bilo u sobi.
A ja sam mislio da si ti vojnik. A sad vidim u kakvo-oj si ti vojsci otegnu
Kostogutov. Dakle, Beriji si sluio?
Ne poznam ja nikakvu Beriju! razljuti se i pocrvenje Ahmadan. Tko je
tamo gore nije moja stvar. Ja sam se zakleo i sluio sam. I ti bi sluio da
su te natjerali...
332
i
I
33
SRETAN ZAVRETAK
Istoga dana pljusnu kia. Lijevala je cijelu no, puhao je sve hladniji vjetar,
a izjutra u etvrtak padala je ve susnjeica, i svi oni koji su u klinici
proricali pravo proljee i otvarali dvostruke prozore kao i Kostogutov
uutjeli su. Ali u etvrtak o ruku prestade snijeiti, zaustavi se kia, utihne
vjetar, a vrijeme ostade tmurno, hladno i mirno.
0 sunevu zalasku se na zapadu pojavi tanka svijetla, zlatna pruga na rubu
neba.
U petak ujutro, kada je odlazio Rusanov, nebo je bilo bez oblaka i jutarnje
sunce ve je suilo velike lokve na asfaltu i zemljane stazice koje su
presijecale travnjake.
Svi su osjetili da sad zbilja poinje pravo pravcato i neopozivo proljee.
Odrezali su papir na prozorima, pootvarali zavorni-ce, dvostruke prozore, a suhi
kit padao je po podu da bi sestre imale to mesti.
Pavel Nikolajevi nije svoje stvari dao u magazin, bolnike nije ni uzimao, pa
je mogao napustiti bolnicu u bilo koje doba dana. Doli su po njega ve ujutro,
odmah nakon doruka.
1 to tko je doao! Auto je dovezao Lavrik, koji je ba juer dobio vozaku
dozvolu! I juer su ba poeli kolski praznici to znai urevi za Lavrika
a etnje za Majku, pa su se djeca, naravno, veselila. Kapitalina Matvejevna
dola je s njih dvoje, bez starije djece. Lavrik je rekao da e iza toga otii
prijateljima da se s njima provoza morao im je pokazati kako je siguran u
vonji, i to bez Jurke u kolima.
I kao na vrpci, koja se okree unatrag, sve je krenulo u obratnom smjeru samo
mnogo veselije! Pavel Nikolajevi je svratio u pidami glavnoj sestri i iziao
iz njene sobe u sivom odijelu. Veseli Lavrik, ustar lijep momak u novom plavom
odijelu, ve odrastao, da se u predvorju ne bi natezao s Majkom, neprestano je
ponosno vrtio oko prsta automobilski klju na remeniu.
Jesi li zatvorio sve kvake? pitala je Majka.
Jesam.
I sve si prozore podigao?
Hajde pogledaj pa e vidjeti.
333
Majka otri vijorei za sobom tamne uvojke, i brzo se vrati:
Sve je u redu. A onda bi se opet toboe uplaila. A jesi li prtljanik
zatvorio?
Hajde pogledaj. I opet je otrala.
Kroz predvorje su jednako onako nosili utu tekuinu u bocama i odlazili u
laboratorij. Jednako su sjedjeli malaksali ljudi umornih lica ekajui neko
slobodno mjesto, a neki su se izvalili na klupu. Ali je Pavel Nikolajevi na sve
to sada gledao ak nekako svisoka; on je pokazao da je hrabar ovjek i da je
jai od okolnosti.
Lavrik je ponio tatin koveg. Kapitalina u proljetnom ogrtau pjeane boje,
bakrene kose, pomlaena od radosti, prezirno je kimala glavom glavnoj sestri i
krenula s muem ispod ruke. S druge strane se ocu objesila o ruku Majka.
Pazi, molim te, kakav ima eiri? Pazi, gledaj novi eiri, na
pruge!
Paa, Paa! zovnu ga netko odostraga.
Okrenuli su se. Iz hodnika kirurkog odjela dolazio je ali. Odlino se doimao,
ak vie nije bio ut u licu. Jedino bolesniko na njemu bijahu pidama i
papue.
Pavel Nikolajevi mu veselo stegnu ruku i ree:
To ti je, Kapa, heroj bolnikog fronta, da te upoznam... Iupali su mu
eludac, a on se samo smije.
Upoznajui se s Kapitalinom Matvejevnom, ali nekako otmjeno kvrcnu potpeticama
a glavu malko nakrivi koje iz potovanja, koje u ali.
Telefon, Paa! Daj mi broj telefona! zahtijevao je ali.
Pavel Nikolajevi se pretvarao kao da je neto zapeo na vratima i kao da nije
dobro uo. ali je bio dobar ovjek, ali ipak iz drugog kruga i drugaije je
nazore imao, pa moda ne bi bilo mudro da se drui s njim. Rusanov se pokuao
prisjetiti kako bi se to pristojnije izvukao.
Izioe na ulaz i ali odmah primijeti moskvia, kojega je Lavrik ve pripravio
za polazak. Samo je pogledao, ak i nije upitao iji je, nego je odmah tresnuo:
Koliko je proao?
Nije jo ni petnaest tisua.
A zato su ti gume tako slabe?
Takve sam dobio ... Takve izrauju, fueri...
Hoe da ti ja druge nabavim?
A zar moe? Je li, Maksime?!
Sunce mu ljubim, kao od ale! Zapisi i ti moj telefon,
pii! on upre Rusanovu prst u grudi. im iziem odavle, garantiram ti da e
ih imati za sedam dana.
Sad Pavel Nikolajevi vie nije morao pronalaziti povod kako da se izvue!
Istrgnuo je papiri iz notesa i napisao Maksimu svoj kuni broj i broj u
poduzeu.
U redu, stvar hoda! Telefonirat emo jedan drugome! oprosti se Maksim.
Majka skoi na prednje sjedalo, a roditelji sjedoe odostrag.
Sastajat emo se! htio ih je Maksim obveseliti na rastanku.
334
Zalupie vrata,
ivjet emo! vikao je Maksim salutirajui.
Dakle? ispitivao je Lavrik Majku. to emo sada? Da ga zapalimo?
Ne, prvo treba provjeriti da nije u brzini! brzo e Majka.
Krenuli su a ispod kotaa su jo ponegdje prskale lokvice. Zamakli su za ugao
ortopedskog odjela. Ondje je, u sivom ogrtau i cipelama, polako, kao da se
seta, koraao neki krakati bolesnik: tano po sredini asfaltnog kolnika.
Daj, zatrubi mu kako treba! ree Pavel Nikolajevi kad ga je
poznao.
Lavrik kratko ali snano zatrubi. Dugonja naglo skrenu i okrene se za njima.
Lavrik dade gas i projuri svega desetak centimetara daleko od njega.
Njega sam zvao Muktoder. Da znate kako je to neugodan i zavidan tip. Pa ti
si ga vidjela, Kapa.
Pa ta se udi, Paka! uzdahnu Kapa. Uz sreu uvijek ide i zavist.
Ako hoe biti sretan, imat e na vratu zavidne.
On je klasni neprijatelj gunao je Rusanov. U drugim bih okolnostima ...
Onda ga je trebalo pregaziti, ta si mi rekao da trubim?' nasmije se Lavrik
i na trenutak se okrenu.
Da se nisi okretao! uplai se Kapitalina Matvejevna.. I zaista, kola su
zaplesala na cesti.
Da se nisi okretao! ponovi Majka i zvonko se nasmije..
Ali ja se smijem okretati, je li, mama? i stade okretati glavu as lijevo,
as desno.
Neu ga pustiti da vozi djevojke, pa e ve pripaziti. Kad su izlazili iz
bolnikog naselja. Kapa spusti staklo i,.
izbacivi neto sitno kroz prozor, ree:
E, nikad se vie ne vratili ovamo, prokleta da je ta bolnica! Da se nitko
nije okrenuo!
A Kostogutov za njima sono, koijaki opsova.
Zakljuio je, meutim, da je najbolje ujutro napustiti bolnicu. Mnogo je
nezgodnije u toku dana, kad veina odlazi, onda mnogo-vremena izgubi.
Obeali su mu da e sutra dobiti otpusnicu.
Svanuo je sunan i ugodan dan. Sve u prirodi brzo se zagri-jalo i osuilo. U U-
Tereku takoer ve zacijelo okapaju vrtove i iste kanale.
^ etao je i razmiljao, matao. Ba je sretan: po cioj zimi otiao je odande
da umre, a sad e se vratiti u cik proljea i stii e da u svom vrtu posadi
povre. Veliko je veselje neto pobosti u zemlju i onda gledati kako raste.
Samo, u svim povrtnjacima bili su parovi, jedino je on bio sam.
Dugo je etao, sve dok mu nije palo na um da ode glavnoj bolniarki. Prolo je
ono vrijeme kad ga je Mita tjerala tvrdei da u klinici nema mjesta. Od onda
su se ve i te kako zbliili.
335
Mita je sjedilau svome sobiku ispod stepenika, uz elektrino svjetlo, jer
prozora nije bilo, i beskrajno dugo prebacivala kartone s jedne hrpe na drugu.
Kostogutov se prignuo i uao kroz vrata, koja kao da su bila usjeena ispod
stepenica.
Mita! Neto bih vas zamolio, neto vrlo vano ...
Mita odie dugako, grubo lice. To je neugledno lice dobila djevojica na
roenju i kasnije vie nitko, punih etrdeset godina, nije poelio da ga
poljubi, pogladi i sva ona njenost, koja ju je mogla prenuti u ivotu, nikad
nije izbila na vidjelo. JVIita je postala teglei konj.
to to?
Sutra me putaju iz bolnice.
Vrlo mi je drago, zbog vas! dobra je bila ta Mita, samo se na prvi pogled
doimala strogo.
Nije to ono glavno. Preko dana bih jo morao obaviti mnoge poslove a
naveer otputovati. Ali odjeu iz magazina donose vrlo kasno. Biste li, Mitoka,
mogli pomoi: donesite jo danas moje stvari ovamo, sakrijte ih gdjegod, a ja
u se ujutro xano presvui i otii.
Ni govora uzdahnu Mita. Kad bi Nizamutdin doznao ...
Pa nee saznati! Shvaam da je to protupropisno, ali ovjek zato i ivi da bi
krio propise!
A ako vas sutra ne puste?
Vera Korniljevna mi je pouzdano rekla.
Svejedno, ona me mora obavijestiti.
U redu, idem odmah k njoj.
Znate li to je novo?
Ne znam, to?
Kau da e nas sve pustiti do kraja godine! Tvrdi se da je to posve sigurno!
Njeno runo lice odmah se proljepalo im je poela govoriti o tome to se
govorka.
Koga: nas? Vas?
Navodno i nas i vas! Ne vjerujete li? plaljivo je ekala to e
on odgovoriti.
Oleg se poea po tjemenu, skupi lice i gotovo zamiri jednim okom:
M-moda. Nije nimalo nevjerojatno. Ali koliko sam ja doivio tih lanih
uzbuna pune su mi ih ui.
Ali sada tvrde posve, posve pouzdano!
Toliko je eljela da vjeruje da joj nije mogao uskratiti tu ielju!
Oleg je donju usnicu podvukao pod gornju i zamislio se. Istina je da neto
dozrijeva. Pao je Vrhovni sud. Samo sve ide polako, mjesec dana se ve nita ne
dogaa, pa ovjek vie ne vjeruje. Povijest je prespora za na ivot i za naa
srca.
E pa, dao bog ree on vie radi nje. to ete vi onda? Otii odavde?
Ne zna-am gotovo bezglasno odvrati Mita rairivi prste krupnih noktiju na
pohabanim kartonima koji su joj bili toliko dosadili.
Niste li vi od Saljska? 336
Jesam. ''
Pa zar je ondje bolje?
Slo-bo-da proapta ona.
A najvjerojatnije je da je pomiljala kako e se u svom kraju moda jo ipak
udati!
Oleg ode da potrai Veru Korniljevnu. Nije to bilo lako: as je bila u
rendgenskom kabinetu, as kod kirurga. Napokon je ugleda kako hoda hodnikom s
Lavom Leonidoviem i pouri za njom.
Vera Korniljevna! Trebao bih vas samo na jednu minutu. Uivao je da joj se
obraa, da govori neto samo za nju i
zamijetio da mu se glas, kad je s njom razgovarao, razlikovao od njegova
uobiajenog.
Ona se okrenu. Poslena inercija jasno je izbijala iz nagnutog tijela, poloaja
ruku i zabrinuta lica. Ali ipak, paljivo, kako se uvijek prema svima podjednako
vladala, ona zastade.
Da?
Nije dodala Kostogutove. Samo kad bi ga spominjala treim osobama, lijenicima
ili bolniarkama, nazivala ga je po prezimenu. A u etiri oka nikako ...
Vera Korniljevna, neto bih vas usrdno zamolio... Ne biste li
poruili Miti da ja zbilja sutra naputam bolnicu.
Ama zato?
Vrlo je vano. Znate, sutra bih naveer morao otputovati, a da bih uspio ...
Lave, ti samo hajde... odmah u i ja doi.
Lav Leonidovi krenu dalje pogrbljeno se njiui, ruku duboko zavuenih u
prednje depove na ogrtau, dok su mu za leima skutovi vijorili. A Vera
Korniljevna ree Olegu:
- Doite sa mnom.
I ue ispred njega. Kako je bila gipka, gipkih zglobova.
Uvela ga je u laboratorij, gdje se on jednom onako dugo prepirao s Doncovom.
Sjela je za onaj isti neobraeni stol i pokazala mu onu istu stolicu. Ali je on
ostao stajati.
Nikoga drugog nije bilo u sobi. U kosom zlatnom stupu suneva svjetla igrala su
zrnca praine i ogledali se niklovani dijelovi aparata. Sve je tako blistalo,
sve je bilo tako veselo da je ovjek morao zamiriti.
Ako vas ne stignem sutra otpustiti? Znate valjda da moram pisati epikrizu.
Nije je shvaao: nije mu bilo jasno da li govori posve slubeno ili se malko
ali.
Ipi... to to?
Epikriza su izvaci iz toka bolesti i lijeenja. Dok ne zavrim epikrizu ne
mogu vas pustiti.
Koliko je breme poslova lealo na ovim malim ramenima! Svuda su je oekivali i
zvali, a sad je jo on navalio, pa e mu morati napisati epikrizu.
Sjedila je i naprosto sjala. Ne samo osobno ona, ne samo njen umilni, ak
prijazni pogled nego je odraz snanog svjetla obuhvatio cijeli njen lik i
zavio u vie koprena.
Zar biste odmah otputovali?
22 Odjel za rak
337
j meni do puta, ja bih i ostao. Ali nemam gdje prenoiti. Neu vie na
stanici.
Da, vi ne smijete ni u hotel! kimnu ona i namrti se.
Nesrea je u tome to je ona bolniarka kod koje obino prenoe bolesnici
upravo sada na bolovanju, ta da izmislimo?
otezala je ona, dotiui se gornje usnice donjim redom zuba i crtajui na
papiru nekakav perec. Znate ... zapravo ... mogli biste vi prenoiti i... kod
mene.
too? Ona da je to rekla? Sigurno je krivo uo? Kad bi bar ponovila.
Obrazi joj se vidljivo zarumenjee. Jo je izbjegavala da ga pogleda. A izrekla
je to posve obino, kao da je rije o neemu svakidanjem, kao da bolesnik
obino prespava kod lijenika.
Sutra je ba moj dan nekako poseban: u klinici u provesti svega dva sata,
zatim u biti cijeli dan kod kue, a poslije ruka u opet otii... Meni nee
biti teko da prespavam kod poznatih....
I pogledala ga je! Obrazi su joj se crvenjeli, oi nevino svijetlile. Je li on
shvatio kako treba? Je li dostojan takve ponude?
A Oleg naprosto nije mogao razumjeti. Tko bi shvatio kad ti se moe tako
obratiti jedna ena? Moda to znai vrlo mnogo a moda sasvim malo. Ali nije
zapravo razmiljao, jer nije imao kada: promatrala ga je umilno i ekala.
Hva-ala izgovori on. To je... naravno ... divno. Posve je bio
zaboravio, kao da su ga tome poduavali prije stotinu godina, jo u djetinjstvu,
kako se treba pristojno vladati i utivo odgovarati. To je... sjajno ... Ali
kako mogu pristati da vi zbog mene ... neugodno mi je.
Ne brinite odluno se nasmijei Vega. Ako budete morali ostati i dva-tri
dana, ve emo neto smisliti. Pa vama je, ini mi se, ao to odlazite iz
grada?
Naravno da mi je ao... Samo u tom sluaju potvrdu o odlasku iz bolnice morat
ete mi izdati ne sutra nego prekosutra! Inae e me uprava pozvati na
odgovornost zato nisam odmah otputovao. Mogli bi me opet strpati.
Dobro, dobro, ve emo neto smisliti. Onda, da kaemo Miti: otputamo vas
sutra, a potvrdu vam dajemo prekosutra? Kako ste vi kompliciran ovjek.
Ali po oima, koje su se smijale, bilo je oito da je ne smeta to je
kompliciran.
Kao da sam ja kompliciran, Vera Korniljevna! Sistem je kompliciran! Osim
toga, meni ak nije ni dovoljna jedna potvrda nego odmah dvije.
Zato?
Jedna ostaje Ispostavi kao opravdanje za moj put, a druga ostaje meni.
(Moda je nee ni predati u Ispostavu, trubit e da ima samo jednu, jer, nije li
dobro imati jednu u rezervi? Nije uzalud toliko propatio zbog takve potvrde!)
Treba mi i trea radi vozne karte.
Ona na komadiu papira pribiljei nekoliko rijei.
Evo, to je moja adresa. Da li da vam protumaim kako ete onamo doi?
Nai uwVera Korniljevna!
(Zar je uistinu ozbiljno mislila? Zar ga je zaista pozvala u svoj stan?)
I... ona uz adresu stavi ve pripravlienih nekoliko dugakih listia. To
su oni recepti koje je spomenula Ljudmila Afanasjevna. Ima ih nekoliko
jednakih da biste rasporedili kuru...
0 n i recepti!
Spomenula je to kao uzgred, kao beznaajno. Kao nevani dodatak uz adresu. Ova
dva mjeseca to ga je lijeila stekla je vjetinu da ono nijednom ne spominje.
Oito je tu bila taktinost.
Ustala je, pola prema vratima.
ekao ju je posao. ekao ju je Lav...
1 odjednom ju je ugledao onako bijelu, laganu, opasanu, ugledao ju je u
rasprenim lepezama svjetla koje je ispunjalo cijelu sobu ugledao ju je onakvu
kakvu je jo nikad nije vidio, punu razumijevanja, naklonjenu i potrebnu!
Nikad je jo nije vidio takvu.
Obveselio se i postao otvoren. Zapitao je:
Vera Korniljevna! Zato ste se onako dugo na mene ljutili?
Iz snopa svjetla promatrala ga je nekako se pametno smijeei:
A zar ba nita niste bili krivi?
Nisam.
Ba nita?
Ba nita!
Dobro promislite.
Ne mogu se sjetiti. Bar da me podsjetite...
Klju je ve drala u ruci. Trebalo je zakljuati vrata. I otii. A bilo je tako
ugodno uz nju, dan i no bi stajao.
Ona je otila niz hodnik, onako sitna, a on je stajao i gledao za njom.
I ponovo je iziao da se proeta. Proljee je bilo u punom naletu nije se
mogao nauivati zraka. Dva sata je besciljno tumarao i upijao zrak i toplinu.
Bilo mu je ao to e napustiti ovo dvorite u kojem je bio zarobljen. Bilo mu
je ao to e bez njega procvasti japanske akacije, to e prvo, zakanjelo
hrastovo lie propupati kad njega vie ovdje ne bude.
Danas mu nekako ak nije bilo ni muno, niti je osjeao slabost. Tako bi rado
malo kopao po zemlji. Neto je silno elio, neto je elio ne znajui ni sam
to. Primijetio je da njegov palac sam od sebe plazi po kaiprstu traei
cigaretu. Ali ni govora, ni u snu, s tim je gotovo!
Poto se naetao, svrati Miti. Mita je bila divna: Olegova torba ve je bila
skrivena u kupaonici a klju od kupaonice nalazit e se kod stare bolniarke
koja e naveer preuzeti deurstvo. A potkraj radnog dana treba da ode u
ambulantu i da dobije sve dokumente.
Odlazak iz bolnice poprimao je oblik neminovnosti.
Uspeo se uza stepenice, ako ne ba posljednji put, a onda gotovo posljednji put.
339
Gore je sreo Zoju:
Onda, kako ste Oleg? upita Zoja neusiljeno.
Ona je nevjerojatno neposredno, posve prostoduno u razgovoru upotrebljavala
takav ton. Kao da meu njima nikada nita nije bilo: ni onih zgodnih nadimaka,
ni plesa iz Skitnice, ni onog kisika.
Moda je imala pravo. emu se neprestano podsjeati? Paiiv titi? Joguniti se?
Jedne veeri, kad je deurala, nije otiao da je obie i da joj udvara, nego je
legao spavati. Isto tako jedne veeri ona je, kao da se nita nije dogodilo,
dola i donijela injekciju; okrenuo se i ipustio je da mu ubrizga injekciju. I
ono to je poelo (rasti meu njima, vrsto i napeto, kao ona posuda s kisikom
koju su onomadne nosili meu sobom, odjednom je polako splasnulo. Pretvorilo se
ni u to. Preostao je samo prijateljski pozdrav:
Onda, kako ste, Oleg?
Oslonio se na stolicu pravim, dugakim rukama a na elo mu je pao crni uperak.
Leukocita imam dvije tisue i ostam stotina. Ve drugi dan me ne zrae.
Sutra odlazim.
Ve sutra? zatreperi ona zlaanim trepavicama. E pa, sjajno! estitam
vam.
A imate i na emu?
Ba ste nezahvalni! zavrtje Zoja glavom. Sjetite se dobro kako ste
ovdje proveli prvi dan, na stepenitu! Jeste li se nadali da ete ivjeti
dulje od sedam dana?
I to je istina.
Zbilja je Zojka bila divna djevojka: vesela, marljiva, iskrena, to je mislila
to je i govorila. Ako izbriu onaj nesporazum u kojem su zapravo jedno drugo
prevarili, ako ponu od neokaljana poetka to im smeta da budu prijatelji?
Tako dakle smijeio se on.
Tako dakle smijeila se ona. Muline vie nije spominjala.
Gotovo je. etiri puta na sedmicu ona e i dalje ovdje deurati. Bubat e
gradivo. Rijetko e vesti. A ondje, u gradu, poslije plesa stajat e s nekim u
mraku.
Tko bi se ljutio na nju zbog toga to ima dvadeset i dvije godine i to je svaka
elijica i ilica u njoj posve zdrava.
Sretno! ree on posve iskreno.
I ve poe. A ona ga, onako lako i jednostavno, opet zovnu:
Oleg, Oleg! Okrenuo se.
Moda nemate gdje prenoiti? Zapiite moju adresu. (to? Zar i ona?)
Oleg je gledao u nedoumici. Svojim razumom to nikada ne bi mogao objasniti.
Vrlo je spretno, na samoj tramvajskoj stanici. Stanujem s bakom, ali imamo
dvije sobice:
Velika vam hvala on rastreseno prihvati komadi papira. Ali teko da u
... Pa sad, kako ispadne ...
Ali ako ispadne? smijeila se ona.
340
Zapravo bi se o; lake snaao u tajgi nego meu tim enama.
Jo je dvaput zakoraio i ugledao Sibgatova kako tuno lei na leima, na tvrdu
leaju, u svom zaguljivom kutu predsoblja. ak i danas, kad je dan bio tako
vedar i sunan, ovamo su dopirali tek daleki odbljesci sunca.
Sibgatov je piljio i piljio u strop.
U ova dva mjeseca je i omravio.
Kostogutov sjedne na rub njegova leaja.
arafe! Pouzdano se pria da e vratiti sve prognanike. I one
specijalne, i administrativne.
araf nije okrenuo glave prema Olegu, nego samo oi. I kao da nita nije doprlo
do njega, osim Olegova glasa.
uje li? I vas, i nas. Znam to govorim. Ali Sibgatov nije shvaao.
Ne vjeruje? ... Hoe li se vratiti kui?
Sibgatov opet svrnu pogled na strop. Otvori ravnoduno usta:
To mi je trebalo prije.
Oleg poloi svoju ruku na njegovu, koja je poivala na prsima, kao u mrtvaca.
Kraj njih hitro jurnu u sobu Nela.
Da nije ostao koji tanjur? ogleda se i primijeti Olega. Ej ti, upavi!
Zato ti nisi ruao? Hajde, da odnesem tanjure, neu te valjda ekati?
Tako je! Kostogutov nije ruao, a skoro to nije ni primijetio. Sasvim se
izgubio! Neto mu tu nije bilo jasno.
A to se ti brine za to?
Kako: to se brinem? Ja sad raznosim obroke! ponosno mu protumai Nela.
Pogledaj kako imam ist ogrta!
Oleg ustade da bi pokuao svoj posljednji bolniki ruak. Rendgenske zrake
prodorne, nevidljive i bezvune potpuno su u njemu spalile tek. Ali, po
kanjenikim propisima, nita se nije smjelo ostaviti u zdjelici.
Hajde, hajde, pouri malo! zapovijedala je Nela. Nije samo ogrta na njoj
bio nov, i kosa je bila drugaije
ukovrana.
Kako sad to izgleda! zaudi se Kostogutov.
Naravno! Nisam luda da za tristo pedest rubalja liem podove! A nikad repete
...
341
34
MALO GORE
Kao to zacijelo starca, koji je nadivio svoje vrnjake, obuzima muan osjeaj
praznine vrijeme je, vrijeme je da i ja odem tako se i Kostogutovu te
veeri vie nije ostajalo u sobi, iako su svi leajevi opet bili puni, i to puni
ljudi, iako su ponovo nicala ista ona pitanja: je li rak ili nije rak? Hoe li
ga izlijeiti ili nee? Koja druga sredstva pomau?
Predveer posljednji otie i Vadim: zlato je stiglo, pa su ga prebacili u
radioloki odjel.
Olegu nije preostalo nita drugo nego da gleda krevete i prisjea se tko je na
njima u poetku leao i koliko je bolesnika umrlo. Shvatio je da ih zapravo nije
mnogo umrlo.
U sobi je bilo tako zaguljivo a napolju tako toplo, da je Kos-togutov odluio
spavati pokraj otvorena prozora. Kroz prozor ga je zapuhivao proljetni zrak.
Proljetni nemir dopirao je i iz malenih dvorita starih kueraka koji su se bili
naslonili, s vanjske strane, na zidove bolnikog naselja. Nije vidio ivot po
tim dvoritima iza zida od opeke, ali je sad dobro uo lupu vratima, djeju
dernjavu, pijani tule, unjkav glas s gramofonske ploe, a ve mnogo kasnije,
poslije zvona, dopro je dubok i snaan enski glas koji je otegnuto, pomalo
oajniki, pomalo zadovoljno, pjevao:
I ruda-ara mlado-oga U stan je dovelaa ...
Sve su pjesme pjevale samo o tome. Svi su ljudi mislili samo na to. A Oleg je
morao razmiljati o neemu drugome.
Ba te noi, pred jutro, kad je morao rano ustati, Oleg nikako nije mogao
zaspati. Kroz njegovu glavu prolazilo je mnotvo slika: sjeao se kako nije
zavrio svau s Rusanovom; kako nije zavrio razgovor sa ulubinom; kako je jo
trebalo da Vadimu spomene neke argumente; vidio je glavu ubijenog uka; uzbuena
lica Kadminovih u utom svjetlu petrolejke i u trenutku dok im on iznosi neke od
milijuna svojih utisaka iz grada, a oni njemu prepriavaju seoske novosti i
spominju muzike emisije koje su za to vrijeme sluali i ta kolibica,
priljubljena uz zemlju
342
init e im se prostrana kao svemir; zatim rastreseno, oholo lice
sedamnaestogodinje Ine trem, kojoj sada Oleg vie nee smjeti ni pristupiti; i
ta dva poziva, poziv dviju ena da prenoi kod njih i zbog toga je jo morao
razbijati glavu: kako da to protumai?
U onome ledenom svijetu, koji je uobliio i obiljeio Olegovu duu, nije bilo
pojave niti pojma: nesebina dobrota. Oleg je naprosto zaboravio da to
postoji. Zato sada ovakav poziv nije mogao protumaiti kao izraz nesebinosti.
ta su one zapravo htjele? I kako da se vlada? Nikako to nije mogao dokuiti.
Prevrtao se s boka na bok, s boka na bok, a prsti su vrtjeli nevidljivu cigaretu
...
Oleg ustade da bi se proetao.
U sumranom predvorju, tik kraj vrata sjedio je Sibgatov na onom svome sudu
borei se za svoju krinu kost ali ta borba bila je tupa i beznadna, a ne kao
neko puna strpljenja i nade.
Za stolom deurne bolniarke, leima okrenuta Sibgatovu, nagnula se ispod
svjetiljke malena ena uskih ramena u bijelu ogrtau. Ali to nije bila jedna od
deurnih staistica, jer je danas deurao Turgun i zacijelo ve spavao u sobi za
sastanke. Bila je to ona neobina, obrazovana bolniarka s naoalima
Jelizaveta Anatoljevna. Ona je ve naveer obavila sve poslove i sad je sjedjela
i itala.
U ova dva mjeseca, koliko je Oleg proboravio u bolnici, ta marljiva bolniarka,
bistra i pametna lica, vie puta se zavlaila pod krevete i prala pod dok su
bolesnici leali; ondje duboko, ispod kreveta, pomicala je i utajene cipele
Kostogutova a da ni jednom nije opsovala; i zidove je brisala krpom, praznila
pljuvanice i istila ih tako dugo dok se ne bi sjajile; bolesnicima je donosila
boce s naljepnicama; sve to je god bilo teko, gadno ili prljavo, to god
staistice nisu morale uzeti u ruke, ona je donosila i iznosila. I to je
skruenije radila, to su je manje primjeivali u Odjelu za rak. Ve je prije
dvije tisue godina reeno da imati oi, jo ne znai i vidjeti.
Ali teak ivot pojaava vidne sposobnosti. Bilo je ovdje ljudi na odjelu koji
bi odmah poznali jedno drugo. Iako se od ostalih nisu isticali ni epoletama, ni
posebnom uniformom, ni izvezenim znakom na rukavu oni bi odmah uoili jedan
drugoga: kao da im je na elu svijetlio nekakav znak; kao da su im kosti dlanova
i gleanj a bile obiljeene. (Zapravo bilo je mnogo znakova raspoznavanja: jedna
jedina rije; ton kojim je ta rije izgovorena; pokret usta izmeu dvije rijei;
smijeak u trenutku dok su ostali ozbiljni; ozbiljnost kad se drugi smiju.)
Kao to su Uzbeci ili Karakalpaci bez muke odmah poznavali svoje u klinici, tako
su, jedni druge, poznavali i oni na koje je svega jednom pala sjena bodljikave
ice.
Tako su i Kostogutov i Jelizaveta Anatoljevna odavno poznali jedno drugo, odavno
se znaajno pozdravljali. Samo nisu imali prilike da porazgovaraju.
Oleg je sad prilazio njenu stolu glasno lupajui papuama da je ne uplai.
343
Dobar veer, Jelizaveta Anatoljevna!
itala je bez naoala. Okrenu glavu i ve se taj slobodni pokret razlikovao od
onoga drugoga, kad je bila spremna da skoi na slubeni poziv.
Dobar veer osmjehnu se ona dostojanstveno poput postarije gospoe
koja pod svojim vrstim krovom prozdravlja miloga gosta.
Bez urbe, dobroudno, pogledae jedno drugo. Taj pogled je pokazivao da su
uvijek spremni jedno drugome pomoi. Ali da pomoi ne mogu.
Oleg naheri kosmatu glavu da bi bolje vidio knjigu.
Opet francuska? Od kojeg pisca?
Neobina bolniarka odgovori mekano izgovarajui slovo L: Claude Farrere.
A odakle vam te francuske knjige?
Postoji u gradu biblioteka s inozemnim knjigama. A dobivam ih od jedne
starice.
Kostogutov je nepovjerljivo zirkao na knjigu, kao pas na ptije strailo:
A zato samo francuske?
Zrakaste bore kraj njenih oiju i usnica odavale su i da je stara, i da je
umorna, i da je pametna.
Bezbolnije je odgovori ona. Glas joj je uvijek bio tih a izgovor mekan.
Ali zato da se ovjek boji bolova? proturjeio joj je Oleg.
Njemu je bilo teko dugo stajati. Primijetila je i primakla mu stolicu.
Mislim da kod nas u Rusiji ve dvije godine svi navaljuju i galame: Pariz,
Pariz! Ui su mi probili gunao je Kostogutov^ Moramo znati svaku ulicu i
svaku krmu u Parizu. A ja ba zato namjerno nipoto neu u Pariz.
Zbilja neete? nasmija se ona a zatim i on. Bolje u progonstvo?
I smijali su se jednako: poeli bi, a onda bi im smijeh naglo presahnuo.
Ozbiljno govorim prezirno je nastavljao Kostogutov. Klopou, napuu
se i brzo raspale, ak drugima lakoumno svata dobacuju. Zato im ja skreem:
stanite, drugovi, a tko e od vas potegnuti? Tko e crnog kruha bez iega, a?
To je nepravedno. Ako su zaboravili na goli crni kruh, onda im tako i
treba.
Moda. A moda ja govorim iz zavisti. Ipak bih im elio skresati u lice.
Sjedajui na stolicu, Kostogutov se njihao lijevo-desno kao da mu smeta previsok
trup. Bez ikakva uvoda upita je prirodno i otvoreno:
Jeste li zbog mua sjedili? Ili u svoje ime?
Ona mu je isto tako brzo i spremno odgovorila kao da ju je pitao za deurstvo:
Cijela obitelj. Tko bi znao tko je zbog koga sjedio?
I sada ste svi zajedno?
344
Ma kakvi! Kerka je u progonstvu umrla. Poslije rata smo se
preselili ovamd. Odavde su mua po drugi put odveli. II logor.
I sad ste sami?
Imam sinia. Osam godina.
Oleg je promatrao njeno lice: ni jednim trzajem nije traio* suuti. Jasno, njih
dvoje su poslovno razgovarali.
A drugi put su ga etrdeset i devete?
Da.
Jasno. U koji logor?
Stanica je Tajet. Oleg opet kimnu glavom:
Pa da, Ozerlag. Moe biti on ak i na Leni, ali je zadnja;, pota uvijek
Tajet.
I vi ste bili ondje? ipak se nije mogla suzdrati da ne pokae nadu!
Nisam. Naprosto znam. Svi se putovi kriaju.
Da niste sreli negdje Duzarskoga?
Ipak se nadala? Sreo ga je... Sad e joj ispriati...
Puzarski? pucnu Oleg usnama. Ne, nisam ga susreo-Ne moe se nai sa
svakim.
Samo dva pisma godinje! potui se ona. Oleg kimnu glavom. I to je bilo
normalno.
A prole godine sam dobila samo jedno. U svibnju. Od onda nita ...
Sad je ve drhtala visei na jednoj jedinoj niti. Ipak je bila ena!
Ne obazirite se na to uvjerljivo e Kostogutov. Zamislite, ako svaki
poalje dva pisma godinje, koliko je to tisua? A cenzura je lijena. U Spaskom
logoru neki pear, politiki, ljeti je pregledavao pei i u sobi gdje
je cenzura naao je u pei oko dvije stotine neupuenih pisama.
Zaboravili su ih zapaliti.
Ma koliko da joj je oprezno objanjavao i ma koliko da je ona zacijelo sama ve
bila na to naviknuta, sad ga je ipak promatrala udno i uplaeno.
Zar je ovjek tako graen da ga je nemogue odviknuti od; uenja?
Onda se sini rodio u progonstvu? Ona kimnu glavom.
I sad ga morate odgajati samo od vae zarade? A na bolji posao vas nigdje
nee uzeti? Svagdje vas progone zbog mua? ivite u nekakvoj tali?
On Ju Je zaPravo ispitivao ali njegove rijei nisu zvuale kao pitanje. Sve je
bilo zapravo tako jasno da se ovjeku gorina skupljala u ustima.
Na debeloj neuvezanoj knjizi podesnog uskog formata, otisnutoj na stranom
papiru, lagano nazubljenih rubova davno su stranice bile razrezane
Jelizaveta Anatoljevna drala je svoje male ruke izrovaene od pranja rublja,
krpa za pod, vrele vode i jo pune modrica i oiljaka.
j Nije najgore to je tala! rekla je ona. Mene drugo mui: deko raste,
pametan je, zapitkuje ovo i ono i kako da
345
ga odgojim? Da ga opam istinom! Kad odraste, utopit e se! Rebra e mu
polomiti! Da mu zatajim istinu, da ga prilagodim ivotu? Je li to u redu? ta bi
rekao otac? A pitanje je da li bi mi i uspjelo? Djeak, uostalom, i sam vidi,
gleda oko sebe.
Treba ga opati istinom! Oleg vrsto pritisnu dlanom staklo na stolu. Rekao
je to tako pouzdano kao da je u ivotu odgojio bar deset djeaka i to bez ikakve
greke.
Ona je savijenim zapeima poduprla sljepooice ispod rupca i zabrinuto se
zagledala u Olega. Je li je pogodio u ivac?
Teko je odgajati sina bez oca! Za tako neto potrebna je stalna ivotna
osovina, kompas a gdje da ga naem? Ja vjeno lutam ovamo-onamo ...
Oleg je utio. I prije je uo da je to tako, ali nije mogao shvatiti.
I zato itam stare francuske romane, ali samo kad nou deuram. Ne znam jesu
li oni preutjeli neto vano ili nisu, je li i onda ivot izmeu etiri zida
bio ovako surov ili nije ne znam i zato mirno itam.
Neto kao narkoza?
Smiruje odmahnu ona glavom koja je bila nalik na glavu bijele duvne. Kod
nas ne znam knjigu koja me ne bi razjedila. U jednima smatraju itaoca za
budalu. U drugima opet nema nita vano, i autori su zbog toga neobino ponosni.
Oni dubokoumno istrauju kako li se ono veliki pjesnik provezao seoskim
putem godine tisuu osam stotina i neke, koju damu spominje na kojoj stranici
svog djela. Moda to oni nisu ba lako otkrili, ali posao im je bio
bezopasan! Izabrali su oni dobru sudbinu! A za ive, za one koji danas pate
ba ih briga.
Moda su je u mladosti zvali Lija. Nos joj je prerano obiljeen tragom od
naoala. Djevojka je obijesno,zirkala oko sebe, puhala, smijala se, ivot joj je
bio ispunjen jorgovanom, ipkama i pjesmama simbolista i nijedna ciganka nije
joj prorekla da e zavriti ivot kao istaica negdje u Aziji.
Sve su knjievne tragedije, ini mi se, smijene u usporedbi s onim to mi
ovdje proivljavamo tvrdila je dalje Je-lizaveta Anatoljevna. Aidi su bar
dopustili da sie svome voljenom ovjeku i da zajedno s njim umre ... A nama ne
doputaju ni da saznamo gdje se nalazi. I kad bih i otila u Ozerlag...
Nemojte! Sve e biti uzalud!
Djeca u koli sastavljaju zadae o nesretnoj, traginoj, unitenoj i
ta ja znam jo kakvoj sve sudbini Ane Karenjine. Ali zar je Ana bila nesretna?
Ona se odluila za strast i platila je za tu strast a to je srea! Bila je
slobodna i ponosna! A to ete vi danas kad vam, u kuu u kojoj ste se rodili i
u kojoj od roenja ivite, u mirno vrijeme upadnu ljudi u vojnikim
kabanicama i kapama i zapovijede cijeloj obitelji da u roku od dvadeset i etiri
sata napusti kuu i grad i da ponese sa sobom samo ono to se u slabim rukama
moe ponijeti.
Sve ono to su te oi mogle oplakati, ve su odavno oplakale i teko da je iz
njih jo mogla kapnuti suza. I taj zapretani, hladni plamiak mogao je moda jo
samo jednom planuti da objavi konano prokletstvo.
346
... to ete ako morate otvoriti vrata i pozvati prolaznike s ulice da bi
moda neto kupili od vas, odnosno da bi vam bacili koji novi za kruh! A tada
ulaze prokuani trgovci, koji 'znaju sve na svijetu osim to ne slute da
e i njih pogoditi munja i za klavir, za majin klavir sramotno ti nude
stoti dio njegove vrijednosti, i tvoja curica s vrpcom u kosi posljednji put
sjeda za taj klavir da odsvira Mozarta, ali se rasplae i pobjegne. Zato bi ona
itala Anu Karenjinu? Nije li dosta ono to si sam doivio?... Gdje da
proitamo neto o nama, o nama? Treba li priekati sto godina?
Iako je ve gotovo poela vikati, uvrijeeni strah koji ju je pratio ve tolike
godine, obuzdao ju je: nije zavikala, nije ispustila krik. Cuo ju je jedino
Kostogutov.
Moda i Sigbatov na onom svom sudu.
U njenoj pripovijesti nije bilo mnogo podataka, ali ih nije bilo ni malo.
Lenjingrad? provjeravao je Oleg. Trideset peta?
Pogaate li?
U kojoj ste ulici stanovali?
U Furtadskoj alosno ali i pomalo radosno otegnu Jelizaveta
Anatoljevna. A vi?
Zaharjevskoj. Blizu.
Jest blizu... I koliko vam je onda bilo godina?
etrnaest.
I nita se ne sjeate?
Malo.
Kako da se ne sjeate? Kao da je bio potres stanovi su bili irom otvoreni,
u njih je svatko upadao, uzimao, odnosio, nitko nikoga nije pitao. Pa jednu
etvrtinu grada su iselili... Kako da se ne sjeate?
Sjeam se, ali sramota je da mi se to nije inilo tako va-.no. U koli
su nam tumaili zato je to potrebno i kome je korisno.
Poput kobile koju stee uzda, bolniarka to je sve vie star-jela, trgnu glavom
gore-dolje:
O blokadi svi znaju priati! O blokadi se piu pjesme! To je doputeno. A
prije blokade kao da se nita nije dogodilo.
Da, tako je. Evo, na tom istom sudu Sigbatov je grijao svoja lea, ovdje je
sjedjela Zoja, a ovdje on, Oleg, i za ovim stolom, ispod ove svjetiljke oni su
isto tako razgovarali o blokadi, aio emu bi?
Prije blokade u tom se gradu toboe nita nije dogodilo. Oleg uzdahnu, nagnutu
glavu podupre laktom i utueno se zagleda u Jelizavetu Anatoljevnu.
Sramota je ree on tiho to smo mi svi mirni dok ne udare po nama i naim
najbliima. Zato je ljudska priroda takva?
A i stidio se jo zbog toga to je svoje iskuenje uzdigao do iznad planinskih
vrhunaca Pamira: to ena trai od mukarca? Nita manje nego ... ta? Kao da je
o svemu tome ovisio ivot. Kao da bez toga u njegovoj domovini ne bi bilo ni
patnji, ni sree.
347
li !
Sramota je i stidi se, ali si mnogo mirniji. Kao da tua nevolja odnosi
i'ispire tvoju.
A jo prije nekoliko godina sjeti se Jelizaveta Anato-Ijevna iseljavali
su iz Lenjingrada plemie. Isto tako stotinjak tisua, sigurno i jesmo li mi
to primijetili? Kakvi su onda plemii preostali? Samo stari i posve mali,
nemoni. Mi smo znali, gledali smo i nita nismo poduzimali: glavno da nas
nisu dirali.
I onda su ve kupovali klavire.
Vjerojatno. Sigurno su ih kupovali.
Sad je Oleg jasno zapazio da ova ena nije imala ni pedeset godina. A u licu je
ve bila nalik na staricu. Ispod bijelog rupca visila joj je staraki ravna,
nemona kosa, koja se vie ne da ukovrati.
A kad su vas selili kakav je bio povod? to su naveli?
Zna se to: drutveno nepoeljni. Ili pak drutveno opasni
elementi. Po posebnoj odredbi, bez suda, tako je najlake ...
A ta je bio va mu?
Nita naroito. Svirao je flautu u filharmoniji. Kad bi se napio, volio je
diskutirati.
Oleg se sjetio svoje pokojne majke i ona je tako mlada ostarjela, i ona je
bila ovakva eprtljava intelektualka, bespomona bez mua.
Da ivi u istom gradu s ovom enom, mogao bi joj ve nekako pomoi. Odgojiti joj
sina.
Ali oni su kao pribodeni i odvojeni kukci imali svako svoju kutijicu.
Nai znanci dua koja je tako dugo utjela sad se otvorila i priala,
priala imali su odraslu djecu, sina i kerku, oboje su bili vatreni
komsomolci. Odjednom je zakljueno da se cijela obitelj iseli. Djeca su
odjurila u rajonski komsomolski komitet: Zatitite nas! Zatitit emo
vas, rekli su im ondje. Evo vam papir, piite: Molim da me od dananjeg datuma
ne smatrate sinom, odnosno kerkom tih i tih, odriem ih se kao drutveno
tetnih elemenata i obeavam da u budunosti neu imati nikakvih odnosa s njima,
niti u odravati veze.
Oleg se pogrbio, ispala mu koata ramena, glava mu klonula.
I mnogi su potpisali...
Jesu. Ali ovaj brat i sestra su rekli: razmislit emo. Vratili su se kui,
bacili u pe komsomolske iskaznice i poeli se spremati za progonstvo.
Sigbatov se poeo micati. Ustajao je sa svoje posude drei se za krevet.
Bolniarka priskoi da iznese posudu.
I Oleg ustade, ali prije nego e poi na poinak sie dolje niz ono neizbjeno
stepenite.
U prizemnom hodniku morao je proi mimo vrata Demki-ne sobe, u koju su nakon
operacije doveli jednog pacijenta, ali je on ve u ponedjeljak umro. Na njegovo
mjesto, takoer nakon operacije, stavili su sada ulubina.
348
ft
Ta su se vrata inae dobro zatvarala, sad su bila odkrinuta. Unutra je bilo
tamno. Iz mraka se ulo kako netko teko stenje. Nijedne sestre nije bilo u
blizini: ili su kod drugih bolesnika, ili spavaju.
Oleg jo ire otvori vrata i zaviri.
Demka je spavao, a ulubin je stenjao.
Oleg ue. Odkrinuta vrata proputala su iz hodnika neto svjetla.
Alekseje Filipoviu! Prestao je stenjati.
Alekseje Filipoviu! Je li vam zlo?
A? protenje on.
Je li vam zlo? Trebate li to? Da upalim svjetlo?
Tko je to? glas uplaeno prijee u kaalj a zatim bolesnik ponovo zastenja,
jer mu je kaalj sigurno smetao.
Kostogutov. Oleg. Stao je sasvim uz krevet, nagnuo se i na jastuku
ve polako poeo razabirati veliku ulubinovu glavu. to elite? Da zovnem
sestru?
Ni-ita dahnu ulubin.
Vie nije ni kaljao ni stenjao. Oleg je sve jasnije vidio u mraku, ak je
primjeivao uvojke na jastuku.
Neu cijeli umrijeti aptao je ulubin. Neu cijeli umrijeti.
Oito je buncao.
Kostogutov napipa vrelu ruku na pokrivau i lagano je stisnu...
Alekseje Filipoviu, preivjet ete! Ne dajte se, Alekseje Filipoviu.
Mrvica, je li? ... Mrvica? aptao je i dalje bolesnik. Tada Olegu sinu da
ulubin ne bunca, da ga je poznao i da
ga ak podsjea na njihov posljednji razgovor prije operacije. Tom prilikom je
rekao: Neki put tako jasno osjetim da ovo to je u meni nisam samo ja. Ima tu
i neto neunitivo, neto uzvieno! Mrvica svjetskoga duha. Vi to ne osjeate?
349
35
PRVI DAN SVIJETA
Rano ujutro, dok su jo svi spavali, Oleg je tiho ustao, uredno namjestio krevet
etiri puta preklopivi gornju plahtu i, hodajui na prstima u tekim cipelama,
iziao iz sobe.
Za stolom deurne bolniarke sjedeki je spavao Turgun poloivi crnu, gusto
obraslu glavu na prekriene ruke koje su poivale na otvorenom udbeniku.
Stara bolniarka iz prizemlja otkljuala je Olegu kupaonicu, i ondje se on
presvukao u svoje odijelo, koje mu se poslije ova dva mjeseca inilo nekako
tue: stare vojnike hlae, napuhnu-te kao jahae, poluvunena bluza, kabanica.
Dok je bio u logoru, sve je to lealo po skladitima i tako se sauvalo te nije
bilo posve iznoeno. Zimska kapa je bila civilna, i nju je kupio ve u U-
Tereku; samo je bila malena i tijesna. inilo se da e biti topao dan. Oleg je
odluio da uope ne stavlja kapu na glavu jer je u njoj bio nalik na strailo.
Remenom nije stegnuo kabanicu, nego bluzu ispod kabanice tako da je na ulici bio
nalik na slobodnjaka ili vojnika koji je pobjegao s policijske stanice. Kapu
strpa u teleak stari umaeni teleak koji je progorio na vatri i na kojem je
bila jedna zakrpana rupa od krhotine metka, teleak koji je tetka bila donijela
Olegu u zatvor on,, naime, nije u logor htio ponijeti nita vrijedno.
Ali poslije bolnike pidame, ak se i u ovakvoj odjei doimao naroito, bodro i
gotovo zdravo.
Kostogutov pouri da izie, da ga to ne bi zadralo. Stara bolniarka otkrauni
zasun ulaznih vrata i pusti ga.
Zastao je na ulaznom stepenitu. Udahnuo je: bio je to svje: zrak koji nita
jo nije poremetilo, ni zagadilo! Pogledao je oko sebe: mladi svijet koji se
poinje zelenjeti! Zadigao je glavu neto vie: ruiasta boja osvajala je nebo
jer se negdje pomaljalo sunce. Zadigao je glavu jo vie: vretenasti i
paperjasti oblaci, precizno izraeni u toku tolikih vjekova, ispunjali su cijelo
nebo zadrat e se moda tek nekoliko trenutaka da bi ih vidjeli samo oni koji
su podigli glavu, da bi ih vidio moda jedino, od svih ljudi u gradu, Oleg
Kostogutov.
350
A u prorezu, izmeu ipki, paperja i pjene tih oblaka jo se jasno vidio
svijetli, izdjelani lik mjeseeve lae u njenoj posljednjoj mijeni.
Bijae to jutro stvaranja! Svijet se ponovo stvarao samo zato da bi Oleg ponovo
uao u njega: doi! ivi!
Samo zrcalno ist mjesec nije bio mlad, niti onakav kakav treba zaljubljenima.
I dok mu se lice rastapalo od sree, i dok se neodreeno' smjekalo nebu i
drveu, ispunjen tom radou ranog proljea i ranog jutra, koja obuzima i starce
i bolesnike, Oleg se uputi poznatim stazama i nikoga ne sretne osim staroga
istaa.
Osvrnu se prema Odjelu za rak. Djelomino skrivena iza dugakih metli
piramidalnih topola, zgrada Odjela za rak izdizala se, izgraena od svijetlosive
opeke, naslagane jedna do druge, i inilo se da u ovih sedamdeset godina nije
postala starija.
Oleg je koraao i opratao se od drvea u bolnikom naselju. S klenova su ve
visile kitnjaste naunice i ljiva je ve procvala bijelim cvijetom, ali se od
zelenog lia inilo da je blije-dozelena.
Meutim, nije bilo ni jedne marelice. A rekli su mu da one ve cvatu. Mogao bi
ih pogledati u starom gradu.
Tko bi se mogao razumno vladati na prvi dan stvaranja svijeta: odbacivi sve
prijanje planove, Oleg smisli neto ludo: sad e odmah, u rano jutro, krenuti u
stari grad da pogleda kako cvatu marelice.
Proao je kroz kapiju, kroz koju prije nije smio prolaziti i ugledao poluprazan
trg s tramvajskim okretitem, trg s kojega je mokar od sijeanjske kie, klonuo
i obeshrabren, uao na ovu kapiju da umre u bolnici.
Nije li ovaj izlazak kraz vrata bolnice bio posve jednak izlasku iz zatvora?
U sijenju, kad je Oleg pokuavao stii do bolnice, dotukao ga je upravo ovaj
cvile tramvaja, truskavica i guva. A sad, sjedei kraj prozora, ak mu je i
tandrkanje tramvaja bilo ugodno. Voziti se u tramvaju i to je znailo ivjeti,
biti slobodan.
Tramvaj su uputio na most i preao rijeku. Dolje, u dubini, povijale su se vrbe
na svojim slabanim nogama i njihove grane, to su se sputale sve do ukasto-
smee brze vode, bile su ve ugodno zelene.
Zelenjelo se ve i drvee po plonicima, ali tek toliko da nije skrivalo kue
vrste kamene prizemnice koje su bez urbe gradili ljudi koji nisu znali za
urbu. Oleg je promatrao zavidno: ima dakle i takvih sretnika koji stanuju u tim
kuama. Zatim su dole one udesne etvrti: ogromni plonici i ogromni bulevari.
Nema grada koji ti se nee svidjeti ako ga promatra u rano, ruiasto jutro!
Malo-pomalo etvrti su se mijenjale: nestali bulevari, ulice se suzile, sve
ee nailazile kue sagraene na brzinu, koje ni po emu nisu bile lijepe ni
trajne i koje su, oito, podignute negdje uoi rata. Oleg proita ime ulice i
uini mu se poznato.
Sad zna odakle mu je poznato: u toj je ulici stanovala Zoja!
Izvadio je utavi papiri iz notesa i proitao broj kue. Ponovo se zagledao
kroz prozor i, kad je tramvaj usporio, ugle-
351
<iao je i kuu: bila je to jednokatnica razliitih prozora, na kojoj su vrata
bila irom otvorena ili su moda zauvijek iupana; vidjelo se da je jedan dio
zgrade i u dvoritu.
Negdje ovdje bi mogao sii.
U ovom gradu on vie nije bez krova nad glavom. Pozvali ^su ga ovamo, jedna
djevojka ga je pozvala!
Ali je i dalje sjedio, gotovo zadovoljno primajui udarce i truckanje. Tramvaj
je jo bio poluprazan. Suelice Olegu sjede neki stari Uzbek s naoalima, koji
oito nije bio seljak, jer mu je oblije bilo kao u drvena mudraca. A kad mu
kondukter ka dade kartu, mudrac je smota u cjevicu i zatakne za uho. I sad mu
je smotak ruiasta papira strao iza uha. Upravo je taj slobodni postupak
pomogao Olegu da se, na ulazu u stari grad, osjea jo veselije i lagodnije.
Ulice su se ponovo suzile, nailazile su kuice to su se doticale jedna druge, a
zatim je posve nestalo prozora, jer su izronili visoki zemljani, slijepi zidovi;
kad bi se iznad njih i pojavile kue, vidjeli bi se samo isto tako slijepi
glatki zidovi premazani ilovaom. U zidovima su ovdje-ondje bili prolazi, ali
tako niski da bi se on morao sagnuti kad bi ulazio. S tramvajske papue moglo se
jednim skokom nai na ploniku a sami plonici bili su iroki svega jedan korak.
Ulica se sputala pod tramvaj.
To je zacijelo bio taj stari grad kamo se Oleg uputio. Ali tu ne samo to nije
bilo marelica u cvatu nego po golim ulicama nije bilo uope nikakva drvea.
Nije trebalo dulje odgaati. Oleg sie.
I ovako je mogao sve razgledati, ali polako, korakom. Kad je ve odrndao dalje,
on zauje nekakav eljezni zvuk. Oleg ugleda Uzbeka u crno-bijeloj kapici, u
crnom proivenom pamunom ogrtau s ruiastim rupcem oko pasa. unuvi nasred
ulice, Uzbek je na tramvajskoj tranici jednosmjerne pruge ekiem brusio motiku
s dralom.
Oleg je, ganut, zastao: to ti je atomsko stoljee! Ovdje je, oito, kao i u U-
Tereku, metal toliko rijedak u kuanstvu da Uzbek nije naao boljeg mjesta za
svoj posao od tramvajske pruge. I nije mu se nimalo urilo, paljivo je kuckao,
a kada je naiao tramvaj i zazvonio, maknuo se ustranu za pola koraaj a,
priekao i ponovo unuo.
Oleg je promatrao strpljiva lea Uzbeka, njegov ruiasti rubac (u koji je sad
prela ruiasta boja neba to je postajalo sve plavlje). S tim Uzbekom ne bi on
mogao izmijeniti ni dvije rijei, ali ga je prihvaao kao brata-kuluara.
Otriti motiku u rano jutro? nije li to bilo isto kao i vratiti se u ivot?
Kako je lijepo ...
Koraao je polako udei se zato nema prozora na kuama. Poelio je da zaviri s
druge strane zida, unutra. Ali kapije su bile zatvorene pa bi bilo neugodno
ulaziti. Odjednom pred njim sinu jedan svijetao prolaz. Oleg se sagnu i kroz
vlaan tunel ue u dvorite. U dvoritu se jo nisu probudili, ali je bilo jasno
da se odvija cijeli ivot. Ispod drveta je bila ukopana klupa, stol, razbacane
djeje igrake, i to potpuno suvremene. I sisaljka
352
za vodu koja je napajala taj ivot. I korito za pranje rublja. Svi prozori
uokolo, s ove strane ih je bilo mnogo, gledali su u dvorite, a na ulicu
nijedan.
Krenuo je malo dalje i svratio u jo jedno dvorite kroz isti ovakav tuneli. I
ondje je bilo sve isto kao i u prvome, osim to se neka mlada Uzbekinja u
ljubaastu alu i s dugakim tankim crnim pletenicama, koje su joj padale sve do
bokova, natezala s djeurlijom. Olega je primijetila ali kao da ga nije
vidjela. On izie.
Ovo je posve odudaralo od ruskih obiaja. Po ruskim selima i gradovima svi
prozori dnevnih soba okrenuti su uvijek prema ulici i kroz cvijee na prozoru i
zastore, kao s lovake eke, pogledavaju domaice da vide tko nailazi ulicom,
tko kome dolazi i zato. Ali je Oleg sad odmah shvatio i prihvatio istonjaku
mudrost: nije me briga kako ti ivi, a i ti ne zaviruj u moju kuu!
Poslije logorakih dana i godina kada je uvijek bio pod paskom, kad su ga
vjeito pipali, pregledavali i uhodili kakav bi nain ivota sada taj bivi
zatvorenik mogao smatrati da je bolji od ovoga?
Sve mu se vie svialo u starom gradu. Ve prije je zapazio, u prolazu izmeu
dvije kue, jednu praznu ajanu u kojoj se ajdija upravo budio. Sad je naiao
na jednu slinu na verandi iznad ulice. Oleg se uspne onamo. Ve je sjedjelo na
okupu nekoliko mukaraca u arenim, crvenim i plavim kapicama, i jedan starac u
bijelu turbanu s raznobojnim vezom. Nije bilo ni jedne ene. Oleg se sjeti da i
nikada prije po ajanama nije viao ene. Nije bilo natpisa da je enama
zabranjen ulaz, ali ih, isto tako, nitko nije pozivao.
Oleg se zamisli. Ovaj prvi dan njegova novog ivota bio je pun novosti i sve je
to trebalo razumjeti. Kad se mukarci sami sastaju, nastoje li time istai da
najvaniji dio ivota provode bez ena.
Sjeo je uz ogradu. Odavde je mogao lijepo promatrati ulicu. Promet je oivio,
ali nije bilo one vrtoglave gradske jurnjave. Prolaznici su se kretali prilino
odmjereno. Gosti u ajani sjedje-li su mirno i beskrajno dugo.
Moglo bi se rei da je narednik Kostogutov, robija Kostogu-tov, koji je
odsluio i odgulio ono to su od njega zahtijevali ljudi, koji je otpatio ono
to je od njega traila bolest umro jo u sijenju. A sada, njiui se na
nesigurnim nogama, iziao je iz klinike neki novi Kostogutov, krhak, zvonak i
proziran, kao to se govorilo u logoru, iziao ne u cjeloviti potpuni ivot,
nego u neki dodatni ivot koji je, poput dodatnog obroka kruha bio priboden uz
osnovni hljeb borovom granicom: kao da pripada istom obroku, a ipak je poseban
komad.
Otpoinjui taj mali dodatni, udvostrueni ivot dananjim danom, Oleg je elio
da on ne bude nimalo nalik na onaj obini koji je dosad proivio. Htio je i
elio da od sada prestane grijeiti.
Ali je pogrijeio im je izabrao ajnik: nije smio mudrovati nego je naprosto
morao uzeti obini, crni, provjereni aj, a on
23 Odjel za rak
353
je, egzotike radi, uzeo zeleni. Nije ga ni krijepio, ni veselio, u njegovu okusu
nije bilo nita od aja a trunke ajeva lia, koje su se skupile u zdjelici,
najradije bi izbacio, mjesto da ih guta. U meuvremenu je dan sve vie osvajao,
sunce se dizalo. Oleg bi sad ak i neto pojeo ali u ovoj ajani nije bilo
niega osim dvije vrsti vrueg aja, i to bez eera.
Meutim, prihvaajui ovdanje beskrajno spore navike, nije ustao, nije iziao
da potrai hranu nego je ostao sjedjeti, pre-mjestivi samo stolicu. Sada je s
balkona ajane ugledao iznad susjednog natkrivenog dvorita neku vrstu prozirnog
ruiastog maslaka, samo to mu je promjer imao najmanje est metara bila je
to kao neka besteinska, zrana ruiasta kugla. Tako veliku i ruiastu nije
jo nikada vidio! To je dakle ta marelica?!
Olegu postane jasno da je tako nagraen zbog toga to mu se nije urilo. Prema
tome, nikada ne treba nekamo dalje juriti prije nego se ogleda oko sebe.
Priao je tik do ograde i odande se, odozgo, zagledao u prozirno ruiasto udo.
Poklonio ga je sam sebi na dan stvaranja svijeta.
Kao to na sjeveru u kui stoji okiena jela osvijetljena svijeama, tako je u
ovom dvoritu, koje je bilo okrueno glinenim zidovima i jedino otvoreno prema
nebu i u kojem se ivjelo kao u sobi, kao jedino drvo stajala ta rascvala
marelica a ispod nje su bauljala djeca i kopala ena u crnoj marami sa zelenim
cvjetovima.
Oleg je promatrao. Ruiasta boja bila je samo opi dojam onoga to je vidio.
Inae su se na marelici nalazili i tamnocrveni pupoljci, nalik na svijee, dok
su cvjetovi bili samo odozgo ruiasti, a tek to bi se otvorili posve bi se
zabijeljen, kao na jabuci ili vinji. Opi dojam ipak davala je ta nevjerojatna
njena ruiasta boja i Oleg je nastojao da je se dobro nagleda kako bi
poslije priao Kadminovima.
Nadao se udu i udo se dogodilo.
Jo ga je mnogo razliitih radosti ekalo danas u ovome svijetu koji se tek
rodio!
Mjeseeve lae vie nije bilo na nebu.
Oleg je siao niza stepenice na ulicu. Po goloj glavi ve ga je peklo sunce.
Trebalo bi da kupi etrdeset dekagrama crnog kruha i da ga proguta onako samoga,
bez iega, da bi zatim krenuo u centar. Nije znao da li se tako dobro osjea
zbog slobodnjake odjee, ali munina ga nije muila i on je hodao posve lako.
Odjednom Oleg ugleda malu prodavaonicu koja se bila sklonila u otvor na zidu
tako da nije remetila liniju ulice. Platneni krov bio je podignut kao tit na
kapi i poduprt dvjema kosim ipkama. Ispod tita izvijao se plaviasti dim. Oleg
je morao prlino sagnuti glavu da bi uao pod tit i ondje je stajao ne
ispravivi vrata.
Cijelu prostoriju ispunjao je dugaki eljezni rotilj. Na jednom mjestu gorjela
je vatra a sve uokolo bilo je puno bijelog
354
1
Brao,%istupite mi jedan tapi! Brao samo jedan tapi.
Jedan od ofera, preplanuli momak kose plave kao lan, klim-nu glavom:
De, uzmi.
Oni jo nisu bili platili, a zelenu novanicu koju je Oleg izvadio iz depa, to
je bio uvren pribadaom, prodava ak ne uze u ruke nego strese s tezge u
ladicu kao kakvu mrvicu ili smee.
Ali se Oleg domogao tapia! Odloivi vojniki teleak na prano tlo, on objema
rukama uze aluminijsku ipku i, prebro-javi komadie mesa bilo ih je pet
veih i jedan manji poe ih otkidati zubima sa tapia, ali ne odjednom cijele
komade, nego malo-pomalo. Jeo je paljivo kao pas koji svoj plijen skloni u
sigurni kutak i razmiljao o trae kako je lako raspiriti ljudsku elju, a kako
ju je teko utaiti. Koliko je godina koricu crnog kruha smatrao za
najvelicanstveniji zemaljski dar! Jo malo prije kanio je da kupi za doruak
komadi tog istoga crnog kruha, ali ga je, eto, privukao plaviasti dim peenja,
i tek to je Oleg glodao ovaj tapi, ve ga je obuzimao prezir prema kruhu.
oferi su smazali cijeli alik, upalili kamion i odvezli se a Oleg je jo
sisao svoje komadie mesa. Svaki je ispitivao usnama i jezikom: kako je teno
njeno meso, kako mirie, kako je dobro ispeeno i nimalo nije zagorjelo, koliko
jo sadri svog prirodnog soka koji se zadrao u svakom komadiu. I to se vie
bavio alikom i to je jae u njemu uivao, to se hladnije uobliavala spoznaja
da nee otii Zoji. Sad e ga tramvaj pro-Vesti mimo njene kue, a on nee sii.
Upravo uz ovaj tapi alika mu je to postalo posve jasno.
Tramvaj ga je odvezao istim putom natrag u sredite grada, samo to je sad bio
ve prepun. Oleg je poznao Zojinu stanicu, ali se odvezao jo dvije stanice
dalje. Nije znao na kojoj je stanici najbolje sii, a na kojoj ne bi trebalo
sii. Meutim, odjednom ugleda kroz tramvajski prozor enu koja je vani
prodavala novine i Oleg htjede da je pogleda od djetinjstva naime nije vidio
kolportera (sjetio se kad ga je vidio posljednji put: kada se ustrijelio
Majakovski i kada su djeaci raznosili po ulicama posebno izdanje). Bila je to
postarija Ruskinja, nimalo spretna, koja je teko pronalazila sitni, a ipak se
dobro dosjetila da stoji ovdje jer bi joj svaki novi tramvaj donio nekoliko
kupaca. Oleg je stajao i gledao kako to ona prodaje.
A milicija vas ne tjera? upita on.
Nisu se sjetili umrknu se ona.
On nije mogao vidjeti samoga sebe, pa je zaboravio kako se doima. Da je zapeo
milicionerima za oko, prije bi od njega traili dokumente nego od kolporterke.
Ulini elektrini sat pokazivao je da je tek devet sati, ali je dan ve bio tako
topao da je Oleg otkopao gornje kope kabanice. Nije se urio tako da su ga
prolaznici preticali i gurali; koraao je sunanom stranom ulice, mirkao i
smjekao se suncu.
Jo ga je mnogo radosti oekivalo toga dana.
356
Ovo je sunce pripadalo proljeu za koje je mislio da ga nee doivjeti. I premda
se nitko oko njega nije veselio Olegovu povratku u ivot, jer ga nitko ak nije
ni poznavao sunce je znalo da se vratio, i zato mu se Oleg osmjehivao. Makar i
ne bude idueg proljea, makar ovo bude njegovo posljednje proljee, ali i ono
je prekobrojno! Zahvalan je to ga je doivio!
Ni jedan prolaznik nije se veselio Olegu, a on se radovao svima! Bio je sretan
to im se vratio! to se vratio svemu ovome na ulici! U ovom novom svijetu koji
je danas stvoren nita mu se nije moglo uiniti nezanimljivim, runim ili
besmislenim. Cijeli mjeseci, cijele godine ivota nisu se mogle usporediti s
jednim jedinim, dananjim, uzvienim danom.
Prodavali su i sladoled u papirnatim aicama. Oleg je ve zaboravio kada je
posljednji put vidio takve aice. Jo rubalj i pol, neka ga! S progorjelim i
prostrijeljenim teleakom na leima, objema slobodnim rukama Oleg je drao
sladoled i, skidajui ledene slojeve liicom, kretao se jo sporije. Naiao je
u sjeni na fotografsku radnju s izlogom. Oleg se nalaktio na eljeznu ogradu i
dugo se zadrao promatrajui taj proieni ivot i uljepana lica koja su
stajala u izlogu ponajvie, naravno, djevojaka. Prvo i prvo, svaka bi
djevojka obukla svoju najbolju haljinu, zatim bi joj fotograf vrtio glavu ovamo-
onamo i deset puta premjetao svjetlo, tada bi je nekoliko puta snimio i izabrao
najbolji snimak, retuirao ga i, napokon, od deset takvih djevojaka odabrao samo
jednu: tako bi ispunio taj izlog, i to je Oleg dobro znao, ali ipak mu je bilo
ugodno gledati i vjerovati da je cijeli ivot ispunjen upravo takvim djevojkama.
Za sve svoje proputene godine i za sve one koje nee doivjeti, za sve ono ega
je zauvijek lien on je besramno i dugo pario oi.
Pojeo je sladoled i trebalo je da odbaci aicu, ali je ona bila tako ista i
glatka da se Oleg dosjetio kako e putem moi iz nje piti vodu. I spremio ju je
u teleak. Spremio je i liicu, moe mu i ona dobro doi.
Tada je naiao na ljekarnu. Ljekarna je takoer vrlo zanimljiva ustanova.
Kostogutov odmah svrati u nju. Te njene iste, etverouglaste tezge mogao bi,
jednu po jednu, razgledavati cijeli dan. Svi predmeti koji su ovdje bili
poredani bijahu prava udesa za logoraevo oko, cijela desetljea nitko ih nije
vidio u onome svijetu, a i one, koje je Oleg vidio neko na slobodi, zaboravio
je i sad se muio da se sjeti kako se zovu ili emu slue. Pun strahopotovanja,
kao neki divljak, promatrao je niklovane, staklene i plastine oblike. Tu su jo
bile razliite trave u paketiima na kojima je pisalo zato se upotrebljavaju. U
trave je Oleg silno vjerovao ali koja je od njih ona prava, koja?... Uz njih
su se protezale police s tabletama i bilo je neobino mnogo imena, novih imena,
za koja nikada u ivotu nije uo. Uope ve i ta ljekarna bila je sad za Olega
cijeli svemir koji se moe dugo promatrati i o kojem se moe razmiljati. Ali on
uzdahom proe mimo sve te lijekove i samo upita, prema narudbi Kad-minovih, za
toplomjer, sodu i hipermangan. Toplomjera nisu imali, sode nisu imali, a to se
tie hipermangana poslae ga da za nj uplati tri kopjejke na blagajni.
357
Zatim Kostogutov stade u rep receptnog odjela i prieka dvadesetak minuta,
skinuvi teleak s lea i teko prediui. Ipak se jo kolebao kako bi bilo da
moda uzme onaj lijek? Doda kroz prozori jedan od tri posve jednaka recepta
koje mu je juer bila uruila Vega. Nadao se da lijeka nee imati i da e tako
rijeiti problem. Ali su lijek imali. Neto su u prozoriu izraunavali i
napisali mu cijenu: pedeset osam rubalja i neto kopjejki.
Oleg se ak nasmija, kako mu je bilo odlanulo i izie. Nije se vie udio to
ga na svakom trenutku u ivotu progoni brojka pedeset i osam. Ali da za tri
recepta dadne stotinu sedamdeset i pet rubalja to je bilo previe. Za te pare
mogao bi se hraniti mjesec dana.
Htio je odmah poderati recepte i baciti ih u pljuvanicu, ali se prisjetio da bi
ih Vega mogla zatraiti, pa ih je strpao u dep.
Bilo mu je ao to naputa blistave predmete u ljekarni. Ali dan je svitao i
mamio ga, dan njegovih radosti!
Jo ga je mnogo radosti ekalo danas!
Koraao je polako. Iao je od izloga do izloga hvatajui se kao iak za sve to
mu se nalo na putu. Znao je da ga iznenaenja ekaju na svakom koraku.
I, uistinu, naao se pred potom gdje je na prozoru bila ispisana reklama:
aljite foto-telegrame! Fantastino! Ono o emu su prije deset godina pisali
samo u fantastinim romanima sad je ve bilo dostupno svakom prolazniku. Oleg
ue. Unutra je visio spisak: tridesetak gradova kamo se moglo poslati foto-
telegram. Oleg uze razmiljati kome bi ga i kamo poslao. Ali u svim tim velikim
gradovima, to su razbacani po estini naeg globusa, nije imao ni jednog
jedinog ovjeka koji bi se obradovao njegovu rukopisu.
Ali ipak, da bi se raspitao poblie, prie prozoriu i zamoli da mu pokau
uputnicu i objasne kako velika moraju biti slova.
Pokvario se odgovori mu ena. Ne radi.
Ah, ne radi! avo da ga nosi. Bolje tako. ovjek je nekako mirniji.
Poao je dalje i itao plakate. U gradu je bio cirkus i nekoliko kinematografa.
U svakome su i po danu davali poneku predstavu, ali on nije mogao na to gubiti
vrijeme, koje mu je darovano da bi razgledao cijeli svemir. Kad bi odista ostao
neko vrijeme u gradu, ne bi bilo grehota poi i u cirkus, jer on je sad kao i
dijete, tek to se rodio.
Ve je bilo toliko sati da sad vie ne bi bilo nezgodno svratiti Vegi.
Ako uope kani otii...
A zar bi mogao da ne ode? Ona mu je prijateljica. Iskreno ga je pozvala. I
zbunjeno. Ona mu je jedina bliska dua u cijelom gradu i kako da joj onda ne
ode?
U potaji je zapravo jedino elio otii k njoj. ak i da ne pregleda cijeli
gradski svemir glavno je da ode k njoj.
Ali neto ga je zadravalo, navodilo razloge zato ne moe otii: da nije jo
prerano? Moda se jo nije vratila ili se nije pripravila.
Kasnije e...
358
Na svakom raskru je zastajao i razmiljao: kako da pogodi koji je put
najbolji? Nikoga nita nije pitao i nasumce je izabirao ulice.
Natrapao je tako na vinariju ne na trgovinu s bocama nego na pravi podrum s
bavama: polumraan, prilino vlaan, s onim naroitim kiselkastim mirisom.
Neobine li krme! Vino su nalijevali iz baava u ae. Jedna aa je stajala
dva rublja, to je bilo jeftino. Poslije alika to mu se inilo kao da je
badava! I Kostogutov duboko iz depa izvue jo jednu deseticu da je promijeni.
Na jeziku nije osjetio nikakav osobiti okus, ali mu se u njegovoj slaboj glavi
poelo vrtjeti jo dok je pio. A kad je iziao iz vinarije i krenuo dalje, ivot
mu se uinio jo veselijim, iako je ve od jutros bio naklonjen prema njemu.
Osjeao se tako lagodno i ugodno da ga ini se nita vie nije moglo
oneraspoloiti. Jer sve loe u ivotu ve je jednom outio, preturio i moglo
ga je ekati samo neto bolje.
Danas je on oekivao jo mnoge radosti.
Da je naiao na jo jednu vinariju, moda bi popio jo jednu aicu.
Ali vinarije nije nigdje bilo.
Mjesto toga je mnotvo ljudi zakrilo cijeli plonik tako da ih je trebalo obii
po kolniku. Oleg je shvatio da se neto dogodilo na ulici. Ali nije bilo tako:
ljudi su stajali okrenuta lica prema stepenicama i velikom ulazu i neto ekali.
Kostogutov podie glavu i proita: Glavni magazin. Sad mu je bilo posve jasno:
zacijelo se neto vrijedno dijeli. Ali to? Zapitao je jednog, drugog, treeg,
ali su se svi samo gurali, nitko mu nita razumljivo nije odgovorio. Oleg je
jedino saznao da e se magazin uskoro otvoriti. Pa kad je ve tako, ugura se i
Oleg u gomilu.
Za nekoliko minuta dva mukarca otvorie iroka vrata i uplaenim pokretima
pokuae zadrati i obuzdati prvi red, ali skoie u stranu kao da je na njih
navalila konjica. Mukarci i ene koji su ekali vani, a osobito oni mlai iz
prvog reda, tako usrdno navalie na vrata i jurnue na prvi kat kao da bjee iz
te iste zgrade koju je uhvatio plamen. Progura se i drugi val mnotva, i svi,
ve prema godinama i svojoj snazi, utrcae uza stepenice. Jedan dio struje
skrenuo je i u prizemlje, ali glavnina je pokuljala na prvi kat. U tom juriu
bilo je nemogue polako se kretati i crni, kutravi Oleg, s teleakom na leima,
takoer potra (u guvi su ga psovali i nazivali vojnikom).
Gore se bujica dijelila: tralo se na tri strane, a trkai su oprezno skretali
na skliskome parketu. Oleg se morao odluiti u tren oka. Ali ta je on znao? On
pojuri nasumce za najrevnijim trkaima. I nae se u sve duljem repu pred odjelom
trikotae. Meutim, prodavaice u plavim kutama tako su mirno hodale i zijevale
kao da uope ne primjeuju guve i kao da ih oekuje dosadan dan bez muterija.
Poto je malko predahnuo, Oleg sazna da e se prodavati nekakve enske haljine
ili veste. Tiho opsuje i ode.
Nije mogao utvrditi kamo su otekle one druge dvije struje, nikako ih vie nije
mogao nai. Posvuda je bio mete, pred svakom tezgom kupci: pred jednom je bila
malo vea guva, i on
359
zakljui da moda treba onamo svratiti. Ovdje su ljudi oekivali da e se
prodavati jeftini duboki tanjuri. Ve su otvarali sanduke pune takvih tanjura.
To je vrijedilo uzeti! U U-Tereku nije bilo dubokih tanjura, a Kadminovi su
jeli ve iz okrnjenih. Vrijedilo bi odnijeti u U-Terek tuce takvih tanjura!
Samo to nita ne bi donio, osim krhotina.
Oleg se sada slobodno proeta kroz prizemlje i prvi kat magazina. Svrati i u
odjel s foto-aparatima. Prije rata bilo je nemogue nabaviti aparat, a sad su
ih, zajedno sa svim potreptinama, bile pune police izazovno su mamili novac.
Da se bavi fotografijom, bijae jo jedna djetinja i neostvarena Olegova elja.
Vrlo su mu se svidjeli muki ogrtai. Poslije rata je matao o tome kako e
kupiti civilni ogrta i inilo mu se da je to najljepi ukras na mukarcu. Ali
sad bi trebalo za nj dati trista i pedeset rubalja, to znai cijelu mjesenu
plau. Oleg krenu dalje.
Nigdje nita nije kupio a vladao se kao da mu je dep pun puncat novaca i da mu
zapravo nita ne treba. A vino mu se jo uvijek veselo isparavalo iz glave.
Tu su prodavali i najlonske koulje. Rije najlon bila je poznata Olegu: sve
bi ene u U-Tereku, tek to bi ule tu rije, pohitale u rajonski magazin. Oleg
pogleda koulje, opipa ih, svidjele su mu se. Jednu od njih, zelenu s bijelim
prugama, kupio je u mislima. (Stajala je ezdeset rubalja i on ne bi mogao
toliko dati.)
Dok se on zamislio nad kouljama, pristupi mukarac u lijepom ogrtau i, ne
zanimajui se za ove koulje, nego za svilene, ljubezno upita prodavaicu:
Recite, molim vas, imate li broj pedeset, ali s ovratnikom od trideset sedam?
Olega neto trecnu! Jo i gore, kao da mu je tko proao pilom po rebrima s obje
strane! Naglo se okrenu i promotri toga svjee obrijanog mukarca, bez ikakva
ivotna oiljka, u divnom mekanom eiru, s kravatom na bijeloj koulji,
promotri ga kao da ga je on maloprije udario po uhu i da je sad neminovno da
jedan od njih dvojice odleti niz stepenice.
Zar tako? Ljudi su kisnuli u rovovima, ljude su bacali u velike zajednike
grobove, u malene jame na polarnoj studeni, ljude su odvodili prvi put, drugi
ili trei put u logor, ljudi su obamirali na putu iz logora u logor, ljudi su
mukotrpno kopali pijukom zaraujui jedva toliko da su mogli kupiti pokrpanu
bluzu, a ovaj gizdelin ne samo to je znao koji broj koulje nosi nego je ak
znao i broj ovratnika!
I upravo taj broj ovratnika dotukao je Olega! Ne bi mu bilo ni na kraj pameti da
i ovratnik ima svoj posebni broj! Zatomivi u sebi ranjeniki jauk, on napusti
odjel s kouljama. Taj broj ovratnika! Zato je ivot tako sloen? emu da se
vrati u takav ivot? Ako ovjek pamti broj ovratnika, neto drugo mora
zaboraviti! Neto vanije od ovratnika!
Taj broj ovratnika naprosto ga je skrio ...
U domainskom odjelu Oleg se sjeti da je Jelena Aleksandrov-na matala o laganom
parnom glaalu iako ga nije zamolila da joj ga donese. Oleg se nadao da ga nee
biti u trgovini kao to nikad
360
nema ono to ti treba, a s ramena i sa srca bi mu bar pao teret odgovornosti.
Ali prodavaica mu pokaza na polici onakvo glaalo kakvo je traio.
A je li zbilja lagano, djevojko? Kostogutov je nepovjerljivo odmjeravao
glaalo u ruci.
A zato bih vam lagala? prodavaica izvi usta. Uope je gledala nekako
metafiziki, zaokupljena neim dalekim, kao da se ovdje pred njom ne motaju
stvarni kupci nego kao da samo promiu njihove neuhvatljive sjene.
Pa ne kaem da laete, ali moete pogrijeiti? raspravljao je Oleg.
Vraajui se preko volje ovozemaljskom ivotu i nevjerojatno se napreui da bi
donijela jedan stvarni, materijalni predmet, prodavaica stavi pred njega i
drugo glaalo. A sad vie nije imala snage da mu bilo to objanjava. Opet se
vratila u predjele metafizike.
Usporedbom ovjek doznaje istinu. Lake glaalo bilo je zaista lake za cijeli
kilogram. Bila mu je dunost da ga kupi.
Djevojka, koju je iscrpilo to je morala donijeti glaalo, sad je jo umornim
prstima morala ispisati raun i jedva ujno izustiti: Na kontrolu (kakva sad
jo kontrola? ta kontroliraju? Oleg je sve zaboravio; oh, kako je teko vraati
se u ovaj svijet!) i jo e morati, dodirujui pod nogama, odnijeti to lagano
glaalo i na kontrolu. Oleg se upravo osjeao krivim to je prodavaicu istrgnuo
iz njena snena razmiljanja.
Kad je stavio glaalo u teleak, teinu je odmah osjetio na ramenima. U kabanici
mu je ve bilo vrue i trebalo je da to prije izie iz magazina.
Ali tada se ugleda u ogromnom zrcalu koje se protezalo od poda do stropa. Iako
nije zgodno da mukarac sebe promatra u ogledalu, takva velikog ogledala nije
bilo u cijelom U-Tereku. Deset godina nije on sebe vidio u takvu ogledalu. I ne
marei mnogo to e o njemu pomisliti, poe sebe promatrati isprva izdaleka,
zatim blie, pa jo blie.
Niega vojnikog to je on prije sebi pripisivao nije vie bilo u njemu. Ta
kabanica jedva da je bila nalik na kabanicu, a cokule na cipele. Osim toga,
ramena su mu se ve davno pogrbila i nije uspijevao da se dri uspravno. A bez
kape i bez opasaa nije mogao biti vojnik, nego prije odbjegli kanjenik ili
seoski momak koji je doputovao u grad da togod kupi ili proda. Ali i za
seljaia bi trebalo biti malo krepiji, a Kostogutov se doimao iscrpljeno,
zahireno, zaputeno.
Bolje bi bilo da nije sebe ni vidio. Dok se nije gledao inilo mu se da je
krepak, snaan, prolaznike je promatrao prezirno a ene ravnopravno. A sada bi
mu, s ovim stranim teleakom na leima koji takoer ve odavno nije bio
vojniki nego, prije prosjaki, kad bi stao na ulici i pruio ruku, zacijelo
udijelili koju kopjejku.
A trebalo je da ide Vegi... Kako da ide ovakav?
Poe ipak dalje i nae se u odjelu galanterije i suvenira, gdje se, uglavnom,
prodavao enski nakit.
361
I taj ovjek s dugakom brazgotinom na dnu obraza, napola vojnik, napola
prosjak, stade meu ene, koje su eretale, uzimale robu, birale i vraale, i
ostade nepomino i tupo stajati gledajui preda se.
Prodavaica se nasmijeila: nije li neto elio kupiti svojoj seoskoj
odabranici? I samo je pazila da togod ne spremi u dep.
Ali on nije traio da mu bilo to pokae, nita nije doticao. Stajao je i tupo
gledao.
Taj odjel koji se blistao od stakla, kamenja, metala i plastike spustio se pred
njegovo oboreno bikovsko elo kao brklja premazana fosforom. Tu brklju
Kostogutov nije mogao slomiti.
Sve je shvatio. Shvatio je da je divno kupiti eni nakit' i privrstiti joj ga
na grudi, prebaciti oko vrata. Nije bio kriv to je na to zaboravio. Ali sada je
to tako jasno shvatio da od toga trenutka, inilo mu se, nije mogao otii Vegi a
da joj ne donese neki dar.
A zapravo joj nije mogao, nije smio nita darovati. Skupe stvari samo je uzalud
mogao gledati. A ta je znao o ovima jeftinima? Na primjer, ti broevi i nisu
bili broevi nego arene kope s iodama i kao da je bila, recimo, lijepa ova
esterokutna, posuta mnogobrojnim svjetlucavim stakalcima?
Tko zna, moda je posve bezvrijedna, neukusna, vaarska? Moda bi se ena koja
ima ukusa stidjela da je ak uzme u ruku? Moda se takve ve odavno ne nose,
moda su izile iz mode?... Otkuda bi on znao to se nosi a to se ne nosi?
A, uostalom, kako bi bilo kad bi i doao da prenoi i pruio, zamirui i
crvenei se od stida, nekakav bezvrijedni bro?
Kao kad se rue kegle, pogaala su ga pitanja na koja nije znao odgovor.
I pred njim se isprijeio cijeli ovaj sloeni svijet u kome treba poznavati
ensku modu, u kome treba znati izabrati enski nakit, u kome se treba pristojno
doimati u ogledalu i pamtiti broj svoga ovratnika... A Vega je ivjela upravo u
takvom svijetu, i sve je to znala, i dobro se u njemu osjeala.
Zbunio se i klonuo. Ako uope kani otii k njoj, onda je sada upravo bilo pravo
vrijeme, sada!
A nije mogao. Izgubio je pouzdanje. Bojao se.
Od nje ga je sada dijelio ovaj robni magazin...
I iz ovog prokletog poganskog hrama u koji je malo prije onako glupo i pohlepno
utrao, pokoravajui se trnim idolima, Oleg se iuljao posve utuen, satrven,
kao da je nakupovao robe za tisuu rubalja, kao da je u svakom odjelu neto
izabrao, kao da su mu svagdje poneto zamotali, pa je sad na pogrbljenim pleima
iznosio brda kovega i zamotaka.
A kupio je samo glaalo.
Tako se umorio kao da je ve nekoliko sati kupovao i kupovao, i to sve same
nevane stvari. Gdje je sad ono isto ruiasto jutro koje mu je obeavalo
iposve novi, divni ivot? Gdje su oni paperjasti oblaci koji su bili izraeni u
toku nekoliko vjekova? Gdje je mjeseeva laa koja je nekamo ronila?
Gdje je ostavio onu svoju cjelovitu, jutarnju duu? U robnom magazinu? ... Jo
prije ju je zapio u vinu. Jo prije ju je progutao sa alikom.
362
Trebalo je da samo pogleda rascvjetanu marelicu i da odmah pojuri Vegi...
Olegu se smuilo i ne samo da mu se vie nije dalo piljiti ti izloge i firme,
nego mu se nije dalo ni gurati po ulicama meu sve veim brojem zabrinutih ili
veselih ljudi. elio je lei u neki hlad pokraj rijeke i leati dok se ne
oisti. A u gradu vie nije imao nikamo otii osim u zooloki vrt, kao to ga je
Demka 1 zamolio.
ivotinjski svijet inio se Olegu, vjerojatno, nekako shvatiji-viji. Blii
njegovu ivotu.
Olega je muilo i to to mu je u kabanici bilo vrue, a nije htio da je skine i
nosi preko ruke. Raspitao se kako se dolazi do zoolokog vrta. I krenuo je onamo
lijepim ulicama irokim mirnim ulicama s kamenim plonicima i kronjatim
drveem. Tu nije bilo ni magazina, ni fotografa, ni kinematografa, ni vinarija.
I tramvaji su malo podalje tutnjeli. Ovdje je naprosto bio tih i sunan dan i
sunce je grijalo kroz drvee. Djevojice na ploniku igrale su se kole. Po
vrtovima su domaice neto sadile ili zabijale kolje za povijue.
Pred ulazom u zooloki vrt prualo se djeje carstvo: poeli su praznici i
lijepi dani.
Kad je uao u zooloki vrt, Oleg je prvo ugledao kozoroga. U njegovoj nastambi
izdizala se stijena sa strmim obroncima na obje strane. I na samom rubu strmine,
oslonivi se na prednje noge, nepomino i ponosno stajao je tankonogi ali snani
jarac neobinih rogova: dugih, povijenih, koji kao da su bili viticu po viticu
namotani od dugake kotane vrpce. Nije imao bradicu, nego pravu gustu grivu
koja mu je s obje strane glave visila do koljena kao vilinska kosa. Meutim,
jarac bijae tako dostojanstven da se zbog te kose nije doimao ni enstveno, ni
smijeno.
Poneki gledalac stajao je pred kozorogovim kavezom, izgubivi svaku nadu da e
on ikada svoja vrsta kopita pokrenuti po toj glatkoj stijeni. Stajao je tako
dugo, posve nalik na kip, gotovo kao nastavak same stijene; i kad nije bilo
vjetra i griva mu se nije pomicala, teko bi bilo ustvrditi da je iv i da nije
samo varka.
Oleg je priekao pet minuta i ushieno krenuo dalje: jarac se nije ni pomaknuo!
Kad ima takav karakter, lako je podnijeti ivot.
Uavi u drugu aleju, Oleg uoi kako se pred jednim kavezom guraju gledaoci,
osobito djeca. Unutra se neto praakalo, ali se praakalo na jednom mjestu.
Razabrao je ta je to: bila je to vjeverica u kotau. Ona ista vjeverica u
kotau iz ruske poslovice. Ali poslovice se mutno sjeao jer je teko bilo
utvrditi: zato ba vjeverica i zato u kotau? A sad je to vidio u stvarnosti.
Vjeverica je u kavezu imala i deblo, i razgranate grane kronje, ali kraj drveta
netko je podmuklo objesio i kota: bio je to zapravo bubanj, otvoren prema
gledaocima a s nutarnje strane, uokolo, bile su prikucane preke, tako da je
cijeli rub bio nalik na zatvoreno, beskrajno stepenite. I tako, zaboravivi na
deblo i na kronju, vjeverica se, tko zna zato, zavukla u kota iako je nitko
nije onamo tjerao ni mamio hranom privukla ju je onamo samo varljiva predodba
tobonjeg rada i tobonjeg kretanja. Za-
363
!i.
cijelo je isprva samo dodirnula preke, iz radoznalosti, ne znajui kakva je
surova i zarazna ala posrijedi (isprva nije znala a poslije je tisuostruko
znala, ali joj je bilo svejedno!). I tako se sad pomamno vrtjela u kotau!
Cijelo vretenasto tijelo vjeverice i plaviasto-rii rep vrtjeli su se uokolo
ludom brzinom, preke stepenita u kotau potpuno su se slivale ujedno, a
vjeverica je radila svom snagom, makar joj srce puklo ali njene prednje ape
nisu uspijevale uznapredovati ni za jednu stepenicu.
Svi koji su stajali oko Olega vidjeli su kako se vjeverica mui, a Oleg je
cijeli prizor, koji se nije mijenjao, promatrao nekoliko minuta. Nije bilo
nikakve vanjske sile koja bi mogla zaustaviti kota ili spasiti vjevericu, i
nije bilo razborite pameti koja bi joj doapnula: Prestani! To je besmisleno!
Postojao je samo jedan neizbjean i oit zavretak vjeveriina smrt. Ali to
nije htio doekati. I Oleg krenu dalje.
I tako su na ulazu u ovdanji zooloki vrt maleni i veliki posjetioci mogli
vidjeti ova dva znaajna primjera, jedan s desne, drugi s lijeve strane ulaza,
dva primjera kako se kroz ivot moe krenuti razliitim putovima.
Oleg je proao kraj srebrnog fazana, kraj zlatnog fazana, kraj crveno-plavog
fazana. Divio se neizrecivo lijepoj trikiznoj boji paunova vrata i njegovu
rairenu repu s ruiastim i zlatnim po-rubom. Poslije jednobojne robije i
jednobojne bolnice oi su naprosto uivale u bojama.
Ovdje nije bilo vrue: zooloki vrt bio je prostran, a drvee je ve bacalo prvu
sjenu. Sve lake diui, Oleg proe kroz cijelu ptiju farmu vidio je
andaluzijske kokoi, tuluske guske, holmogorske guske i uspeo se na breuljak
gdje su drali dra-love, jastrebove, kondore i gdje su, napokon, na stijeni to
je bila prekrivena krletkom, kao atorom, visoko iznad cijelog zoolokog vrta
ivjeli bjeloglavi supovi za koje bi ovjek pomislio, kad ne bi bilo ploice s
natpisom, da su orlovi. Smjestili su ih to su mogli vie, ali krov kaveza bio
je tik iznad stijene, tako da su se te velike, turobne ptice zalud muile,
irei krila i udarajui njima ali nisu imale prostora za let.
Videi kako se sup mui, Oleg i sam pomaknu lopatice kao da iri krila. (A moda
mu je glaalo pritiskalo lea?)
Sve je on morao protumaiti na svoj nain. Na kavezu je natpis: Bijele sove
teko podnose ivot u kavezu. Oni to dakle znaju! A ipak ih stavljaju u kavez!
Ima li takva izroda koji lako podnosi ivot u kavezu? Na drugoj ploici pie:
Dikobraz provodi noni ivot. I to nam je poznato. U devet i pol navee te
pozovu na presluanje, a u etiri ujutro te puste.
A jazavac ivi u dubokim i nepristupanim hodnicima. Ba kao i mi! Bravo
jazave, ta ti drugo preostaje? I njuka mu je prugasta kao strunjaa pravi
robija.
Oleg je tako i ovdje sve naopake prihvaao i zacijelo bi bilo bolje da nije
ovamo svratio, ba kao ni u robnu kuu.
Vrijeme je brzo proticalo, a obeanih radosti nikako nema, pa nema. Oleg doe do
medvjeda. Jedan crni medvjed s bijelom kravatom oko vrata stajao je pred
reetkom i gurao nos meu
364
ipke. Onda se odjednom uspravio i prednjim apama objesio o reetku. To zapravo
nije ni bila bijela kravata nego, prije, sveeniki lanac s velikim kriem.
Uspravio se i ostao visiti. A kako bi drugaije i mogao saopiti svoj oaj?
U susjednom kavezu nalazila se njegova medvjedica s medvjediem.
U drugom kavezu patio se suri medvjed. Neprestano je uzbueno tapkao na mjestu
hotei se proetati po kavezu, ali bi se jedva uspio okrenuti zato to od jedne
do druge strane nije bilo prostora ni za tri njegove irine.
S obzirom na medvjedov obujam to i nije bio kavez, nego elija.
Djeca koju je taj prizor privlaio meusobno su govorila:
uj, hajde da mu bacimo kamen, mislit e da su bomboni.
Oleg nije primjeivao kako djeca pilje i u njega. On je i sam bio ovdje kao
jedna ivotinja vie, za koju nije trebalo plaati, ali on nije vidio samoga
sebe.
Staza se sputala prema rijeci i ondje su drali bijele medvjede ali bar su
bili po dvoje zajedno. Prema njihovoj nastambi vodilo je nekoliko kanala i
slijevalo se u studeni bazen u koji su oni svakog asa skakali da bi se
osvjeili, a zatim izlazili na betonsku terasu, otresali apama vodu s njuke i
hodali, hodali i hodali po rubu terase, iznad vode. Kako je tim sjevernim
medvjedima bilo ovdje po ljeti kad je temperatura etrdeset stupnjeva? Isto kao
to je nama na Arktiku.
Najsloenije u ovoj ivotinjskoj robiji bilo je to to Oleg, kad bi se ve
opredijelio na njihovu stranu i kad bi imao toliko snage, ipak ne bi mogao
razbiti te kaveze i osloboditi ih. Zato to su ivotinje, izgubivi domovinu, u
isto vrijeme izgubile i predodbu o razumnom ivotu na slobodi. I kad bi ih tko
iznenada oslobodio, moda bi im bilo jo tee.
Ovako besmisleno razmiljao je Kostogutov. Mozak mu ve bijae tako izopaen da
nita nije mogao prihvaati naivno i izrijekom. to god bi sad vidio u ivotu,
sve bi za nj bilo popraeno sivim privienjima i podzemnom tutnjavom.
Oleg proe kraj tunog jelena kome je vie nego i jednoj drugoj ivotinji
nedostajao prostor da bi mogao potrati, kraj svetog indijskog zebua, kraj
zlatnog zeca i ponovo se uspne ovaj put do majmuna.
Pred kavezima su se gurala djeca i odrasli hranei majmune. Kostogutov je
prolazio ne osmjehujui se. Neoeljani, kao da su svi iani mainom, tuni,
obuzeti na svojim daskama osnovnim radostima i tugama, toliko su ga podsjeali
na neke znance, pojedince je ak poznavao i neki su od njih jo i danas sjedili
na robiji.
U jednom usamljenom zamiljenom impanzi podbulih oiju, koji je bio objesio
ruke izmeu koljena, Oleg, ini se, prepozna ulubina majmun je sjedio upravo
u njegovoj pozi.
A toga vedrog toplog dana ulubin se na svom leaju borio sa smru.
Slutei da kod majmuna nee vidjeti nita zanimljivo, Kostogutov je brzao mimo
njih i ak htio skrenuti poprijeko, kad na
365
jednom kavezu, malo podalje, primijeti neki posebni natpis pred kojim se skupilo
nekoliko ljudi i italo ga. Poe onamo. Kavez je bio prazan a na ploici je
pisalo: macacus irus. A pokraj toga na papiru, to je bio privren na plou,
netko je na brzinu napisao:
Majmun iz ovog kaveza oslijepio je zbog nevjerojatne surovosti jednoga
posjetioca. Neki zlikovac bacio je makaki duhan u oi.
Oleg se zapanjio! Dosad se on etao osmjehujui se kao dobronamjerni sveznalica,
a sad je odjednom poelio da zavice, da zaurla tako da ga uju svi u zoolokom
vrtu ba kao da su to njemu bacili duhan u oi!
I zato?! Naprosto tako? Zato? ... Neshvatljivo je zato?
Najvie ga je smetalo to je ta biljeka bila sastavljena tako djetinje naivno.
Za tog nepoznatog ovjeka koji je sretno umakao nisu rekli da je nehuman. Nisu
rekli da je agent amerikog imperijalizma. Rekli su samo da je zlikovac. A to
ga je upravo i zapanjilo: zato je on samo zlikovac? Djeco! Ne smijete postati
zlikovci kad odrastete! Djeco! Ne pakostite nemonima!
I odrasli i djeca ve su vie put proitali natpis na papiru, a jednako su
stajali i buljili u praznu krletku.
A Oleg ponese svoj umaeni, progorjeli i prostrijeljeni tele-ak s glaalom u
carstvo gmazova, otrovnica i grabljivica.
Ljuskavci su leali na pijesku kao kamenje u zmijastim kotlinama, naslonjeni
jedan na drugoga. Zar su se na slobodi bre kretali?
Tu je leao i ogromni kineski aligator, boje tamnog eljeza i spljotenih
eljusti, kome su noge bile iskrenute, kako se inilo, na krivu stranu. Kad je
toplo, pisalo je, on ne jede svaki dan meso.
Moda je njemu i prijao ovaj razumni red u zoolokom vrtu u kojem ga uvijek eka
spremna hrana?
Snani piton privio se uz drvo kao debela mrtva grana. Nije se uope micao i
samo mu je palucao otri jeziac.
Otrovna kobra sklupala se pod staklenim zvonom.
A obinih guja bilo je koliko hoe.
Ali nije nimalo elio da ih gleda. Nastojao je neprestano zamisliti lice
slijepoga makaka.
Ve se naao u stazi pred grabljivcima. Velianstveno, razlikujui se jedan od
drugoga raskonim krznom, nalazili su se tu i ris, i pantera, i pepeljasto-smea
puma i rii jaguar s crnim pjegama. I oni su bili robijai, i oni su patili za
slobodom, ali se Oleg prema njima odnosio kao prema obinim kriminalcima. Ipak
se u svijetu moglo ustanoviti tko je oito kriv. Tu je pisalo da jaguar za jedan
dan pojede stotinu i etrdeset kilograma mesa. To je bilo naprosto nezamislivo
pa cijeli logor na robiji ne bi toliko dobio za punih sedam dana! A jaguar za
jedan dan!
Oleg se sjeti onih jahaa, koji su se smjeli kretati bez uvara i koji su
potkradali svoje konje: jeli su njihovu zob i tako se prehranjivali.
Malo dalje je ugledao gospodina tigra. Krvoedni izraz usredotoio mu se u
brkovima, upravo u brkovima! A oi su mu bile ute... Olegu nastade zbrka u
glavi i on je stajao i s mrnjom piljio u tigra.
Jedan stari politiki robija, koji se neko vrijeme nalazio u Turuhanu a poslije
u logoru zajedno s Olegom, priao mu je da te oi nisu barunasto-crne nego
ute!
Obuzet mrnjom, Oleg je stajao pred tigrovim kavezom.
Naprosto tako, naprosto tako ali ipak zato? U glavi mu je bila zbrka. Bilo mu
je dosta zoolokog vrta. Htio je pobjei nekamo odavde. Nee vie ni pogledati
lavove. Nasumce je krenuo prema izlazu.
Uz put je ispod oka pogledao zebru.
I tada, odjednom, zastade pred ...
Pred udesnom duhovnom ljepotom koja je tako odudarala od krvoedne
grabijivosti, pred ljepotom antilope: bila je svijetlo-smea, na vitkim laganim
nogama, nauljenih uiju, ali se nimalo nije plaila, nego je stajala tik iza
mree i gledala Olega krupnim, povjerljivim i dragim, tako je, dragim oima!
Bile su tako nalik na one druge oi, da vie nije mogao izdrati! Nije skidala s
njega taj dragi i prijekorni pogled. Pitala je: Zato ne dolazi? Podne je ve
prolo, a ti jo ne dolazi.
Bilo je to kao halucinacija, kao telepatija jer ona je naprosto tu stajala i
ekala Olega i, tek to joj je pristupio, odmah ga je zapitala prijekornim
pogledom, ali pogledom koji je ipak opratao: Nee doi? Zbilja nee doi? A
ja sam te ekala...
Zato nije otiao? Zato nije otiao?! ...
Oleg se strese i krenu prema izlazu.
Moda e je jo zatei kod kue.
367
36
I POSLJEDNJI DAN
Sada nije pomiljao na nju ni poudno, ni bijesno, nego je uivao pri pomisli da
ode onamo i legne joj do nogu kao pas, kao pretueni, nesretni pas. Da legne na
pod i da dae pred njenim nogama kao pas. I to bi bila najvea srea od svih
koje je mogao zamisliti.
Ali taj obini ivotinjski poriv da ode i slobodno, niice legne do njenih
nogu nije naravno mogao sebi dopustiti. Morat e se uljudno ispriavati, i ona
e se njemu isto tako uljudno ispriavati, jer je to sve tako utvreno u
posljednjih tisuu i vie godina.
Jo je i sad jasno vidio ono njeno jueranje rumenilo u obrazima kad mu je
bila rekla: Znate, zapravo, mogli biste prenoiti i kod mene! To rumenilo
trebalo je sada iskupiti, izbrisati, zatakati alom, nikako ne bi smio
dopustiti da se ona jo jednom zbuni i zato je sad morao smiljati prve
reenice, koje e biti dovoljno uljudne i dovoljno aljive, koje e olakati
njihov neobini poloaj: ta on je doao svome lijeniku, mladoj i osamljenoj
eni kod koje e ak prenoiti. A sad bi ba tako elio da ne mora izmiljati
nikakve reenice, nego naprosto stati na vrata i zagledati se u nju. I svakako
je odmah nazvati Vegom: Vega! Doao sam!
Svejedno e to biti nezamisliva srea biti s njom, ali ne u bolesnikoj sobi,
ne u lijenikom kabinetu nego u obinu stanu i ondje, tko zna o emu
razgovarati. Zacijelo e grijeiti, rei e mnogo to neumjesno, jer on je posve
odvikao od ivota ljudskoga roda, ali e znati da joj oima priopi: Smiluj mi
se! uje li, smiluj mi se, bez tebe mi je tako teko!
Kako je samo mogao izgubiti toliko vremena! Kako da nije odmah, mnogo prije,
krenuo Vegi! Sad je vrsto koraao, ne oklijevajui, i bojei se samo da je ne
izgubi. Kako se ve pola dana etao gradom, znao je glavne smjerove ulica i znao
je kamo treba poi. I poao je.
Ako su oni jedno drugome simpatini, ako im je tako ugodno da budu zajedno i
razgovaraju, ako je ponekad moe uzeti za
368
ruke, zagrliti je i njeno, izbliza zagledati joj se u oi zar je t o zaista
premalo? Zar bi i neto vie od toga, zar bi i mnogo vie od toga bilo
premalo?
Sa Zojom bi, naravno, bilo premalo. Ali s Vegom? ... S antilopom?
Tek to je pomislio da moe uhvatiti njene ruke i ve su mu se u grudima napele
neke ice i silno se uzbudio pri pomisli da e se to ostvariti.
I zar je ipak premalo?
Pribliujui se njenoj kui, bio je sve nemirniji. Zapravo ga je obuzimao pravi
pravcati strah! Ali strah od sree, smiruju-a radost. Sad je ve bio sretan
ve i od toga straha! urio je itajui jedino imena ulica i vie uope nije
primjeivao trgovine, izloge, tramvaje i ljude; odjednom na jednom uglu u guvi
nije uspio brzo obii neku staricu, prenuo se i vidio da ona prodaje kitice
malog, plavog cvijea.
Nigdje, pa ak ni u najdubljem kutku njegova progonjena, preinaena, prilagoena
sjeanja nije se zadrala ak ni sjenka obiaja da eni, kad joj odlazi u
posjete, treba ponijeti cvijee. Taj je obiaj potpuno i temeljito zaboravio kao
da nikada nije postojao na zemlji! Mirno je koraao nosei svoj umaeni,
uprljani i poteki teleak i nikakve sumnje, nikakve slutnje nisu ga pokolebale
u njegovu hodu.
I sad je odjednom ugledao neko cvijee. I to je cvijee netko nekome, tko zna
zato, prodavao. Nabrao je elo. I, odupirui se, sjeanje mu se vraalo u
mozak, kao utopljenik koji izranja iz mutne vode. Tako je, jasno! U dalekom,
nevjerojatnom svijetu iz njegove mladosti postojao je obiaj da se enama
poklanja cvijee! ...
ta je to? stidljivo on upita prodavaicu.
ta je ljubiice! uvrijedi se ona. Kitica rubalj. Ljubiice?... To
su one pjesnike ljubiice?... Nekako ih
je drugaije zamiljao. Njihove stabljike bi morale biti vitkije, due, a
cvjetovi bi morali biti vie nalik na zvonie. Ali moda je on zaboravio. A
moda je to nekakva ovdanja vrst. U svakom sluaju, birati nije mogao. A kad je
jednom shvatio da ne samo to ne moe doi bez cvijea nego da bi to bilo i
sramotno nije mogao shvatiti kako je maloprije uope mogao krenuti bez njega.
Ali koliko treba kupiti? Jednu kiticu? inilo mu se da je premalo. Dvije? I to
je bijedno. Tri? etiri? Bit e preskupo. Logorsko lukavstvo kljocnulo mu je
negdje u glavi kao raunski stroj: moda bi dvije kitice mogao pogoditi za
rubalj i po ili pet kitica za etiri rublja, ali to jasno kljocanje kao da se
nije ticalo Olega. Izvukao je dva rublja i mirno ih dao.
I tako je uzeo dvije kitice. Cvijee je mirisalo. Ali nije mirisalo onako kako
su zacijelo mirisale ljubiice njegove mladosti, ljubiice pjesnika.
Ovako, dok ih je mirisao jo ih je nekako mogao nositi, ali u sputenoj ruci
bilo je neobino smijeno: demobilizirani bolesni vojnik bez kape, s teleakom i
s Ijubiicama. Nikako nije znao kamo bi s njima pa je zakljuio da ih je
najbolje zavui u rukav i tako neprimjetno nositi.
24 Odjel za rak
369
Ali, evo i broja Vegine kue!
Rekla mu je da se ulazi kroz dvorite. Uao je u dvorite. Skrenuo ulijevo.
(A u grudima mu je romonilo i romonilo!)
Iao je dugakom zajednikom betonskom verandom koja je bila otvorena, ali ipak
zaklonjena strehom i kosom reetkom ispod ograde. Preko ograde bijahu prebaeni,
da bi se izvjetrili, pokrivai, strunjae i jastuci, a na uzetima, od jednog
do drugog stupa, suilo se rublje.
Ne bi se reklo da ovdje stanuje Vega. Tako je nezgodan bio prilaz. Ali ta
smeta, nije ona za to kriva. Tamo podalje, iza tog rublja, bit e njena vrata a
iza tih vrata Vegin svijet.
On zaroni pod plahte i doe do vrata. Vrata kao vrata. Obojena svijetlosmeom
bojom koja se ponegdje Ijutila. Zelena potanska krinjica.
Oleg izvue ljubiice iz rukava kabanice. Popravi kosu. Bio je uzbuen i
veselio se svome uzbuenju.
Nikako nije mogao da je zamisli bez lijenikog ogrtaa, u kunim prilikama...
Ovih nekoliko blokova koje je proao od zoolokog vrta dovde nije prevalio
koraajui u svojim tekim cokulama on je naprosto klizio po nepreglednim
putovima zemlje, prevalivi odjednom dva puta po sedam godina i sada, napokon,
kao demobilizirani vojnik, naao se pred vratima iza kojih ga je punih etrnaest
godina nijemo ekala jedna ena.
I on zglobom srednjaka lagano pokuca na vrata. Meutim, jedva da ih je i
dodirnuo a vrata se poee otvarati (ona ga je ve vidjela? kroz prozor?), da
bi se posve otvorila i na njima se pojavio rumen momak iroka lica, zgnjeena i
plosnata nosa, koji je pravo na Olega gurao svijetlocrveni motocikl, to se u
ovim uzanim vratima inio ogroman. Nije ak ni zapitao koga Oleg trai, nego je
naprosto, nenaviknut da skree, gurao motocikl ravno pred sobom, tako da je Oleg
morao ustuknuti.
Oleg se skamenio i nikako nije mogao shvatiti ta je Vegi, koja je ivjela sama,
taj momak i zato on izlazi iz njena stana. Ta zar je on mogao, makar i za
toliko godina, zaboraviti da ljudi ne stanuju sami, nego da stanuju u
zajednikim stanovima! Nije mogao zaboraviti ali nije imao razloga ni da pamti.
Iz logorake barake sloboda se ini kao neto to je posve suprotno toj baraci i
to nije nimalo nalik na zajedniki stan. Pa ak i u U-Tereku ljudi su
stanovali zasebno, nisu znali to su to zajedniki stanovi.
Recite obrati se on momku. Ali momak je ve bio odgurao motocikl ispod
objeene plahte i sputao ga je niza stepenice tako da se ulo kako kotai muklo
udaraju.
Vrata nije ni zatvorio za sobom.
Oleg ue neodluno i polako. Duboko u neosvijetljenu hodniku primijetio je jo
jedna vrata, pa jo jedna, pa jo jedna koja su njena? U polutami, ne
zapalivi svjetlo, iskrsnu ena i odmah neprijateljski upita:
Koga traite?
Veru Korniljevnu izgovori Kostogutov vrlo stidljivo, onako kako on nikada
nije pitao.
'Nema je odluno i neprijazno odree ena i ne zavirivi kroz Verina vrata.
Krenula je ravno na Kostogutova tako da je morao uzmicati.
Bar pokucajte pribrao se Kostogutov. Tako se bio smek-ao, oekujui da e
vidjeti Vegu da nije stigao uzvratiti njenoj susjedi istom mjerom. Ona nije
danas na poslu.
Znam. Nema je. Bila je. Otila je. Ta ena otrih jabuica napadno ga je
promatrala.
Primijetila je ve i ljubiice. Bilo je prekasno da ih sakrije.
Da nije imao te ljubiice u ruci, sad bi bio ovjek mogao bi pokucati, odluno
razgovarati, biti uporan: je li dugo kako je otila, hoe li se brzo vratiti, je
li ostavila kakvo pisamce. (Moda ga je zbilja i ostavila? ...)
Ali te ljubiice pretvarale su ga u nekakva prosca, oboavatelja, zaljubljenu
budalu ...
I on je uzmaknuo na verandu kamo ga je ena zapravo istjerala, a ona je,
ustopice se pomiui za njim, i dalje motrila s bojnog polja. Ve se sad od
neega nabubrio teleak toga skitnice, pa treba pripaziti da i ovdje neto ne
digne.
Iz dvorita se, kao da pucaju puke, javljao motocikl bez priguivaa gasio
se, grmio i opet se gasio.
Oleg je oklijevao.
ena ga je bijesno promatrala.
Kako da nema Vege kad mu je obeala? Ali ona ga je prije ekala i sad je
nekamo otila. To ga je zapeklo! Ne da je bio nesretan ili bijesan, nego ga je
naprosto peklo!
Ruku u kojoj je drao ljubiice Oleg je zataknuo u rukav kabanice, kao da mu je
odrezana.
Recite da li e se vratiti ili je ve otila na posao?
Otila je odsijee ena. Ali to nije bio pravi odgovor.
Besmisleno je bilo ovako stajati pred njom i ekati. A motocikl je tretao,
kaljao, pucao i gasio se. Na ogradi su leali teki jastuci. Strunjae.
Pokrivai u life-rima. Stavili su ih da se izvjetre na suncu.
ta jo ekate, graanine?
Oleg se nije mogao sabrati ba zbog tih ogromnih utvrda od posteljine.
A ena otrih jabuica napadno ga je promatrala i nije mu doputala da
porazmisli.
Prokleti motocikl kidao je duu na komadie nikako da proradi.
I uzmaknu Oleg pred utvrdama od jastuka i spusti se istim putom odakle je doao
kao odbijeni neprijatelj.
Da bar nije bilo tih jastuka jedan ugao im je savijen, dva vise kao vime u
krave a etvrti se die u nebo kao obelisk da bar nije bilo tih jastuka on bi
se sabrao i na neto odluio. Nije smio samo tako napreac otii. Vega e se
sigurno vratiti! Brzo e se vratiti. I njoj e biti ao! Bit e joj ao.
Ali ti jastuci, strunjae, pokrivai u navlakama, ti barjaci od plahta skrivali
su u sebi trajno, prokuano, vjekovno iskustvo koje on sad nije mogao odbaciti,
jer nije imao snage. Nije imao prava.
371
Ba sada. I ba on ga nije imao.
Usamljeni mukarac moe spavati na cjepanicama i na daskama dok ga grije srce,
vjera ili tatina. Na golim daskama spava i robija koji nema drugog izbora. I
zatoenica koju su od njega silom odvojili. Ali kad su se ena i mukarac
dogovorili da ive zajedno doekat e ih ove podbule, mekane njuke znajui da
e pobijediti. Znajui da se nee prevariti.
I Oleg uzmaknu pred neosvojivom tvravom koja je bila jaa od njega, i pritisnut
glaalom na leima, odsjeene ruke, istetura kroz kapiju a utvrde od jastuka
veselo su ga obasipale mitraljeskom vatrom po leima.
Nikako da se upali, prokleta mrcina!
Vani, pred kapijom, nije se toliko ula pucnjava motocikla, pa je Oleg zastao da
jo malko prieka.
Jo bi mogao doekati Vegu. Ako se vrati, morat e ovuda proi. Nasmijeit e se
jedno drugome i obveseliti: Dobar dan! ... Da znate ... Kako je to smijeno
ispalo ...
I on e tada izvui iz rukava zgnjeene i uvele ljubiice.
Mogao bi je doekati i ponovo se vratiti u dvorite ali svejedno nee uspjeti
proi pokraj onih podbulih, samouvjerenih utvrda.
Nee ih pustiti udvoje.
Ako ne danas, onda zacijelo nekog drugog dana, i Vega, ta lakonoga, zanesena
Vega svijetlih kavenih oiju, koja je tako daleka od ovozemaljske praine, i ta
e Vega iznijeti na verandu svoju prozranu njenu i divnu posteljinu ali ipak
posteljinu.
Ptica ne moe ivjeti bez gnijezda, a ni ena bez postelje.
Bila ona trostruko nestvarna, bila trostruko uzviena ali to e uiniti kad
naveer proe onih neizbjenih osam sati?
to e uiniti protiv sna?
Protiv buenja?
Krenuo je, napokon je krenuo grimizni motocikl pucajui uz put po Kostogutovu, a
momak spljotena nosa slavodobitno je pojurio ulicom.
A Kostogutov je odlazio kao poraeni.
Izvadio je ljubiice iz rukava. Bili su to posljednji trenuci da ih se jo
nekome daruje.
U susret mu naioe dvije pionirke, Uzbekinje, s jednakim, crnim pletenicama to
bijahu spletene vre od elektrine ice. Objema rukama Oleg im prui dvije
kitice cvijea!
Uzmite, curice.
Zaudile su se. Pogledale jedna drugu. Pogledale njega. Neto rekle jedna drugoj
na uzbekom. Shvatile su da nije pijan i da nee biti dosadan. Moda su ak i
shvatile da im striek vojnik daje kite cvijea zato to je u nevolji!
Jedna prihvati kiticu i kimnu glavom.
Prihvati i druga i kimnu.
I brzo odoe dalje, eui se jedna drugoj o rame i ivahno razgovarajui.
A njemu je na pleima ostao umrljani, oznojeni teleak. Ponovo je trebalo
razmisliti gdje da prespava. U hotelu ne moe.
Kod Zoje ne moe.
372
Kod Vege ne moe.
Zapravo moe, moe. I bilo bi joj drago. I ne bi mu nita zamjerila.
Ali to ak nije bilo nemogue, nego nezamislivo.
Bez Vege cijeli ovaj divni, bogati, milijunski grad bio mu je kao teka vrea na
leima. I udio se kako mu se jo jutros grad toliko sviao da je u njemu elio
dugo ostati.
Jo je bilo udno: emu se on zapravo jutros onako radovao? Sad mu se odjednom
uinilo da nije nikakva osobita srea u tome to je prizdravio.
Ne odmaknuvi jo ni za cijeli blok, Oleg osjeti da je gladan, da ga uljaju
noge, da mu je cijelo tijelo umorno i da se onaj neunitivi tumor prevre u
ponutrici. Poeli da to prije otputuje.
Ali i povratak u U-Terek, koji mu je sad jedini preostao, takoer ga vie nije
privlaio. Oleg je shvaao da e ga ondje sada jo vie pritisnuti tuga.
Naprosto nije mogao zamisliti ni jedno mjesto, ni jednu stvar koja bi ga mogla
razveseliti.
Osim da se vrati Vegi.
Pao bi joj pred noge i zavapio: Ne tjeraj me, ne tjeraj me! Nisam ja kriv!
Ali to nije bilo samo nemogue, nego i nezamislivo.
Upita prvog namjernika koliko je sati. Tri sata. Treba neto poduzeti.
Ugledao je tramvaj s onim brojem koji je vozio prema Ispostavi. Pripazio je da
mu ne promakne stanica koja je najblia Ispostavi.
Zvonko kripei, osobito u zavojima, tramvaj ga je, kao da je i sam teak
bolesnik, vozio kroz kamene uske ulice. Drei se za konatu drku, Oleg se
sagibao da bi vidio kroz prozor. Ali vani su se beskrajno protezali ogoljeli
kuerci i Kaldrma, bez zelenila i bez bulevara. Na trenutak ugleda plakat koji
je pozivao na filmsku matineju pod otvorenim nebom. Bilo bi vrlo zanimljivo
pogledati kako su to uredili, samo da se sad nekako nije ugasio njegov interes
za novosti na ovome svijetu.
Bila je ponosna to je izdrala etrnaest godina u samoi. Ali ona i ne sluti
koliko bi moglo stajati svega to pola godine kad bi bili zajedno i ne bi bili
zajedno.
Poznao je stanicu i siao je. Sad je jo trebalo propjeaiti kilometar i po po
irokoj dosadnoj ulici industrijske etvrti. Po kaldrmi su u oba smjera tutnjali
kamioni i traktori a plonik se otegnuo kraj dugog kamenog zida, zatim preao
industrijski kolosijek, pa brdo ugljene praine i nastavio mimo prekopane
ledine, pa opet preko pruge, opet pokraj zida, sve tako do prizemnih drvenih
baraka koje su se slubeno vodile kao privremene civilne graevine, a ve
ovako stoje deset, dvadeset ili ak trideset godina.
Sad bar nije bilo onog blata, kao u sijenju kad je Kosto-gutov po kii prvi put
traio tu Ispostavu. I svejedno je bilo muno ovuda tako dugo koraati i nikako
nije mogao vjerovati da je ova ulica u istom gradu gdje su i kruni, zeleni
bulevari, neobuhvatni hrastovi, nedohvatne topole i udesne ruiaste marelice.
373
Ma koliko ona uvjeravala samu sebe da treba tako postupiti, da je to u redu, da
je to dobro toliko e poslije bolnije patiti.
U koju svrhu su Ispostavu, to upravlja sudbinama svih prognanika u ovome gradu,
smjestili u tako daleku i tajanstvenu etvrt? Ona se nalazila upravo ovdje, meu
barakama, prljavim prolazima, razbijenim prozorima, zabrtvljenim furnirom,
objeenim rubljem, rubljem, rubljem ...
Oleg se sjeao odvratnog izraza na licu onoga naelnika koji ak u radni dan
nije bio na poslu i koji ga je ovdje onako grubo primio, pa je sad i sam zastao
u hodniku naelnitva da bi mu lice poprimilo samostalniji i zatvoreniji izraz.
Kostogutov nikada ne bi dopustio sebi da se smijei svojim tamniarima, ak kad
bi se oni njemu i osmjehivali. Smatrao je za svoju dunost da im pokae kako se
svega sjea.
Pokucao je i uao. Prva soba bila je gola i prazna: svega dvije epave klupice
bez naslona i iza pregrade stol gdje se zacijelo dva puta mjeseno odvijao
tajnoviti obred registracije mjesnih prognanika.
U sobi nije bilo nikoga, a druga vrata, s natpisom naelnik, bila su otvorena.
Pomolivi se na vratima, Oleg ozbiljno upita:
Slobodno?
Izvolite, izvolite pozva ga vrlo ugodan i srdaan glas. to to znai?
Slian ton nikada Oleg nije uo u NKVD-u. Uao
je. U sobi je jedino za stolom sjedio naelnik. Ali to nije bio onaj prijanji
naelnik, ona tajanstvena budala dubokoumna izraza na licu, nego Armenac blaga,
ak inteligentna lica, nimalo nadmen i, mjesto u uniformi, u prikladnom civilnom
odijelu koje je odudaralo od ovakve okoline. Armenac ga je gledao tako veselo
kao da je njegov posao da rasporeuje kazaline karte, pa mu je drago to je
Oleg doao s tako velikom narudbom.
Nakon logorakog iskustva, Oleg ba nije mogao biti odvie sklon Armencima: u
logoru su se, premda ih nije bilo mnogo, zduno pomagali nastojei da se uvijek
najbolje smjeste ondje gdje se dijele odijela, kruh ili ak mast. Ali, istini
za volju, nije bilo razloga da se na njih ljuti: nisu oni izmislili te logore,
nisu oni izmislili Sibir i u ime kakve ideje ne bi smjeli pomagati jedan
drugome, u ime kakve ideje bi se morali odrei verca i kopati zemlju
pijukom?
A sada, kad je ugledao tog veselog Armenca, koji je bio, premda za dravnim
stolom, Ijubezan prema njemu, Oleg je sa simpatijama porazmislio o tome kako su
Armenci zapravo neslubeni i okretni.
Kad je uo kako se Oleg zove i kad je saznao da je on ovdje samo privremeno
registriran, naelnik je spremno i lagano ustao, iako je bio punaan, i u jednom
ormaru poeo prekapati po kartonima. U isto vrijeme, kao da nastoji razonoditi
Olega, govorio je neto naglas bilo beznaajne uzvike, bilo prezimena koja
prema strogim uputama nikako ne bi smio pred njim spominjati:
Ta-a-ako ... Da vidimo ... Kalifotidi... Konstantinidi... Sjednite, molim
vas ... Kulaev... Karanuriev. Oh, savio se vrh ...
J
Kazimagomaev... Kostogutov! i opet, mimo svih pravila u NKVD-u, mjesto da
upita, on sam spomenu njegovo ime: Oleg Filimonovi?
Da.
Ta-a-ako... Lijeili ste se u Onkolokom dispanzeru od 23. sijenja... I
on odie s papira ive, ljudske oi. Pa kako vam je? Je li vam bolje?
Oleg je osjeao da je ve naprosto ganut, da ga ak pomalo stie u grlu. Kako
malo toga treba: staviti za ovaj gadni stol humana ovjeka i ivot ti je ve
sasvim drugaiji. Zato sad i on ne odgovori sputano, nego slobodno:
Pa kako da vam kaem... U jednom smislu mi je bolje, u drugom gore... (Gore?
Kako je ovjek nezahvalan! ta je moglo biti gore nego leati na podu dispanzera
i eljeti smrt?) Zapravo mi je bolje.
E pa, odlino! obradova se naelnik. Ali zato ne sjednete?
Ipak je trebalo neto vremena da pripravi te kazaline karte! Ponegdje je
trebalo udariti ig, upisati crnilom datum, zapisati u neku debelu knjigu, a iz
druge neto prepisati. Sve to Armenac uradi veselo, bez napora, izda Olegu
dozvolu da moe slobodno otputovati, prui mu je i, znaajno ga gledajui, ree
sasvim neslubeno i malo tie:
Ne tugujte ... Ubrzo e svemu doi kraj.
ta je to sve? zaudi se Oleg.
Kako: ta je? Registracija. Progonstvo. Na-el-ni-ci! on se bezbrino
osmjehivao. (Oito je u priuvi ve imao neko ugodnije mjesto.)
Zbilja? Zar ve postoji... odredba? urio se Oleg da sazna pouzdane
vijesti.
Postojala ili ne postojala uzdahnu naelnik ali to se ve sluti. Pouzdano
vam kaem. Bit e tako! Drite se junaki i ozdravite vratit ete se meu
svijet.
Oleg se naceri:
Vratio sam se ja ve iz svijeta.
Koje ste vi struke?
Nikakve.
Jeste li oenjeni?
Nisam.
Odlino pouzdano ustvrdi naelnik. Robijai se kasnije obino rastave, i
to traje bez kraja i konca. A vi ete se, im budete slobodni, vratiti u svoj
zaviaj i oeniti.
Oeniti...
E pa, ako je tako, hvala vam ustade Oleg. Isprativi ga dobronamjernom
kretnjom glave, naelnik mu
ipak nije pruio ruku.
Prolazei kroz prvu i drugu sobu, Oleg je razmiljao: zato je taj naelnik
takav? Je li oduvijek takav ili je sad okrenuo kabanicu: je li odavno ovdje ili
privremeno? Ili sad namjerno postavljaju takve? Bilo bi vrlo vano kad bi to
mogao saznati, ali se sad vie nije mogao vratiti.
Opet je prolazio mimo barake, prelazio prugu, ugalj, hodao onom drugom
tvornikom ulicom, samo to je sad koraao us-
375
trije, brzo i odmjereno, ubrzo skinuvi kabanicu u kojoj mu je bilo vrue
postepeno ga je ispunjao onaj kabli radosti kojim ga je bio oblio naelnik.
Postepeno je sve ovo dolazilo do svijesti.
Postepeno zato to se Oleg bio odluio da vjeruje ljudima koji sjede za onakvim
stolovima. Kako da se ne sjea lai koju su namjerno irila slubena lica,
kapetani i majori, koji su u poslijeratnim godinama priali kako se priprema
velika amnestija za politike kanjenike? Kako su im vjerovali! Rekao mi je
osobno sam kapetan! A oficirima su naprosto zapovjedili: treba ohrabriti one
koji su klonuli duhom da bi izdrali, da bi ispunili normu, da bi bar zbog
neega eljeli ostati na ivotu!
Ako se moglo to odreenije rei o ovom Armencu, onda je to bila injenica da je
bio odvie obavijeten s obzirom na svoju funkciju. Meutim, zar i sam Oleg nije
iz onoga to bi proitao meu novinskim recima isto tako neto oekivao.
Boe moj, bilo je ve i vrijeme! Pa naravno, ve je odavno bilo vrijeme! ovjek
umire od tumora, pa kako onda moe ivjeti zemlja koja se raspada od logora i
prognanikih naselja?
Oleg je opet osjetio da je sretan. Napokon, on nije umro. Uskoro e, eto, moi
uzeti voznu kartu do Lenjingrada. Do Lenjin-grada!... Zar e zaista moi ondje
pomilovati stup na crkvi svetoga Isaakija? Srce e mu prepui! ...
Ma kakvoga Isaakija! Sad se njegov odnos s Vegom mijenja iz korijena!
Fantastino! Sada, ako zaista ... ako ozbiljno ... Ali to vie nije bila
fantazija! On e moi ivjeti ovdje, uz nju!
ivjeti s Vegom! ivjeti! Zajedno! Grudi e mu prsnuti ako pokua to tano
zamisliti.
Kako li e se ona obradovati ako sad ode k njoj i sve joj ispria! Zato joj ne
bi ispriao? Zato ne bi poao? A kome e na ovome svijetu ispriati, ako ne
njoj? Koga jo drugoga zanima njegova sloboda?
Ve se naao na tramvajskoj stanici. Trebalo je ui u broj koji vozi prema
stanici? Ili prema Vegi? I trebalo se pouriti, jer e inae ona opet otii.
Sunce je ve bilo prilino nisko.
Opet se uzbudio. Opet ga je neto silno vuklo Vegi! I nita nije ostalo od onih
vrstih odluka koje je u sebi nosio kad je iao naelniku.
Zato bi je on izbjegavao kao da je kriv, kao da je ukaljan? Uostalom, ta je
ona mislila kada ga je lijeila? Nije li utjela, nije li izila iz njegova
vidokruga kad se ljutio, kad je traio da ga prestane lijeiti?
Zato ne bi otiao k njoj? Zato se oni ne bi mogli uzdii? Zato ne bi mogli
biti neto vie? Nisu li oni ljudi? Bar Vega, bar Vega je to sigurno bila!
I on se ve probijao prema, ulazu u tramvaj. Koliko se ljudi skupilo na stanici
svi su navalili ba na ovaj broj! Svi su se ba onamo vozili! Oleg je u jednoj
ruci drao kabanicu, u drugoj teleak i nije se mogao uhvatiti za ruke tako
su ga pritisli, zavrtjeli i ugurali prvo na platformu, a onda i u kola.
Gurali su ga tako sa svih strana dok se nije naao iza dvije djevojke koje su,
vjerojatno, bile studentice. Obje jedna je bila plava a druga crna bile su
mu sad tako blizu da su zacijelo osjeale njegov dah. Rairenim rukama obuhvatio
je svaku po-
376
sebno tako da ne samo to nije mogao platiti kartu ljutitoj kondukter ki, nego
naprosto nije mogao izvui ni jednu ni drugu ruku. Ljevicom, kojom je drao
kabanicu, kao da je zagrlio crnku. Na plavuu su ga pritisnuli svom snagom tako
da ju je osjeao cijelim tijelom od koljena do brade, a i ona ga je zacijelo
morala osjetiti. Najsnanija strast ne bi ih mogla tako spojiti, kao to ih je
spojila ova gomila. Njen vrat, ui, pramenovi kose bili su mu nezamislivo blizu.
Kroz pohabano sukno strujala je njena toplina, i njenost, i mladost. Crnka joj
je neto priala o fakultetskim brigama, ali plavua vie nije odgovarala.
U U-Tereku nije bilo tramvaja. Tamo su se gurali neko jedino u crnim maricama.
Ali onda nisu bili uvijek zajedno sa enama. Ovaj osjeaj nije se obnavljao u
njemu, nije se podgrijavao cijela desetljea i ba zato je bio tako nov, tako
snaan.
Ali mu nije donosio sreu. Donosio je tugu. U tom osjeajii nazirala se granica
koju on nikada nee, ak ni u mislima, moi prekoraiti.
Da, upozoravali su ga da e ostati libido. Samo libido! ...
Vozili su se tako dvije stanice. Jo je bilo guve, ali ga nisu vie toliko
pritiskali da se ne bi mogao malo odmaknuti. Ali on to nije uinio: nije imao
snage da se odmakne i da prekine ovu blaenu muku. Toga trenutka nije traio
nita vie, samo da jo ovako neko vrijeme ostane. Makar ga tramvaj odvezao u
stari grad! Makar izbezumljen cvokotao i bez prestanka kruio uokolo! Makar se
odvaio da krene na put oko svijeta! Oleg nije elio da se prvi makne!
Produujui tu sreu ve je nije vie ni bio dostojan Oleg je zahvalno
pokuavao upamtiti uvojke na potiljku (a lica joj nije uope ni vidio).
Plavua se odvojila i krenula naprijed.
I, upravivi se na svojim klonulim, povijenim koljenima, Oleg shvati da ide k
Vegi u susret mukama i varci.
Ide da zatrai od nje veu rtvu nego od samoga sebe.
Tako su se plemenito sporazumjeli, tvrdei da je duhovni zavjet vredniji od bilo
kojega drugoga, ali je primijetio da se taj visoki most, koji je nastao od
njegovih i njenih ruku ve njie, jer se njegove ruke savijaju. Ide k njoj da je
odluno uvjerava u jedno, a da, u mukama, razmilja o drugome. I kad ona ode, a
on ostane u njenoj sobi sam, zavijat e nad njenom odjeom, nad. svakom
sitnicom, nad mirisavom maramicom.
Ne, on mora biti pametniji od djevojice. Mora otii na eljezniku stanicu.
I on se probije, ali ne naprijed, ne mimo one studentice, nego prema zadnjoj
platformi; iskoio je, i netko ga je uzgred opsovao.
A na tramvajskoj stanici ena je opet prodavala ljubiice__
Sunce je ve tonulo. Oleg obue kabanicu i poe prema stanici. U tramvaju koji
je vozio prema stanici nije bila onakva guva.
Proguravi se preko staninog trga, raspitujui se i sluajui neodreene
odgovore, napokon nae zgradu nalik na natkrivenu trnicu gdje su prodavali
karte za udaljena mjesta.
Bila su etiri altera i pred svakim je stajalo oko stotinu i pedeset do dvije
stotine ljudi. A netko je jo sigurno i otiao zadravi svoje mjesto u repu.
Taj prizor, stanini repovi koji se ne prekidaju po cijele dane i noi, Olegu je
bio toliko poznat kao da ga neprestano gleda. Mnogo toga se promijenilo u
svijetu druga moda, druge svjetiljke, druge navike omladine, ali repovi na
stanicama su bili oduvijek takvi, otkako je on znao za sebe: i etrdeset i
este, i trideset i devete, pa i trideset i etvrte i tridesete godine. Jo se
sjeao, u vrijeme NEP-a da su izlozi bili puni robe, ali nije mogao ak ni
zamisliti kolodvorsku blagajnu bez guve: samo oni koji su imali specijalne
knjiice ili specijalne izuzetne potvrde nisu znali kako je teko otputovati.
Sad je i on imao takvu potvrdu, ne ba tako zvunu ali ipak upotrebljivu.
Bilo je zaguljivo i njega je oblijevao znoj, ali, usprkos tome, izvadi jo i
tijesnu krznenu kapu iz teleaka i nabije je na glavu, kao na kalup da bi se
rastegla. Teleak objesi na jedno rame. Izraz na licu podesi kao da je jo jedva
prije dvije sedmice leao na operacionom stolu pod noem Lava Leonidovia i
tako, naoko malaksao, samrtnika pogleda, progura se izmeu redova pravo prema
alteru.
Bilo je tu jo takvih glumaca, ali nisu se usudili probiti prema alteru i
potui se, zato to je ondje stajao milicioner.
Oleg, toboe na jedvite jade, slabanom rukom izvue potvrdu iz kosog depa pod
skutom kabanice i ozbiljno je prui drugu milicioneru.
Milicioner, mlaahan, brkat Uzbek, nalik na mladog generala, ozbiljno proita
dozvolu i saopi onima na vrhu repa:
Ovoga emo uzeti. Iza operacije je.
I pokae mu gdje e stati: bio je sad trei od blagajne.
Pogledavi umorno nove kolege u repu, Oleg se ak ne pokua ugurati, nego ostade
sa strane i ne odie glave. Debeli postariji Uzbek kome je lice bilo zasjenjeno
bronanim odsjajem od mrkog barunastog eira s velikim obodima, nalik na
tanjur, sam ga ugura u rep.
Ugodno je stajati blizu blagajne: vidi prste blagajnice koja dodaje karte,
novce vlane od znoja, stisnute u putnikovoj ruci, koje je izvukao iz dubokog
depa ili iz pojasa, gdje su bili uive-ni, a da ih nije ni prebrojio, uje
kako putnik plaljivo zapitkuje, kako blagajnica odreito nijee i jasno ti je
da posao tee polako ali sigurno.
Doe red i na Olega da se sagne pred blagajnom.
Ja bih vas molio jednu do Han-Taua.
Dokle? priupita blagajnica.
Do Han-Taua.
Ne znam gdje je to slegne ona ramenima i poe listati debeli eljezniarski
prirunik.
A zato, duo, putuje treim razredom? smilio se on nekoj eni iz reda.
Poslije operacije si, a putuje treim razredom? Ako se popne gore, rasparat e
ti se avovi. Bolje da uzme rezervaciju.
378
Nemam novaca uzdahnu Oleg. To je bila istina.
Nema te stanice! uzviknu blagajnica zalupivi knjigu.
Uzmite kartu do neke druge.
Ma ne moe biti blago se osmjehnu Oleg. Ve godinu dana postoji. S nje
sam i krenuo ovamo. Da sam znao sauvao bih kartu da vam pokaem.
Nita ja ne znam! Ako nema u priruniku, onda je nema!
Ali vlakovi se ondje zaustavljaju! poe se svaati Oleg vatreni je nego
to bi priliilo pacijentu koga su tek nedavno operirali. I blagajna je
ondje.
Graanine, ako neete uzeti kartu, maknite se! Slijedei!
Tako je, zato da gubimo vrijeme? razlono su trubili odostrag. Uzmi do
koje ti dadnu! Poslije operacije je, a jo gnjavi...
Uh, kako bi se Oleg sad rado posvaao! Uh, kako bi rado potraio naelnika
putnike slube i efa stanice! Uh, kako je on volio udarati po tim tvrdim
glavama i dokazivati da ima pravo
bilo je to sitno, bijedno zadovoljstvo, ali ipak zadovoljstvo! Bar da u toj
upornosti osjeti kako si netko i neto.
Ali je nemilosrdan bio zakon ponude i potranje, nemilosrdan zakon planiranog
prijevoza! Ona dobroudna ena, koja ga je maloprije nagovarala da uzme kartu
vieg razreda, ve mu je, mimo ramena gurala ruku s novcem. Onaj isti
milicioner, koji ga je maloprije uveo u red, ve je podigao ruku da ga izvede.
Od ove stanice imam jo samo trideset kilometara, a od idue sedamdeset
alio se Oleg na alteru, ali je njegova molba zvuala logoraki, kao molba u
prazno. Stoga bre-bolje pristane. Dobro, dajte mi do stanice u.
Tu je stanicu blagajnica znala i napamet, znala je i koliko stoji karta i bilo
je jo karata preostalo je jo samo da se ovjek veseli. Ne odmaknuvi se od
altera, Oleg pregleda prema svjetlu rupu na karti, provjeri da li je u redu
broj vagona i cijena, prebroji kusur i polako se udalji.
to se vie udaljavao od onih koji su ga smatrali za tek operiranog pacijenta,
polako se ispravljao i, poto je skinuo tijesnu kapu, strpao je opet u teleak.
Do odlaska vlaka preostala su mu jo dva sata i bit e ih ugodno provesti
znajui da ti je karta u depu. Moda e se i pogostiti: pojesti sladoled koga u
U-Te-reku nee biti, popiti kvas (koga takoer nee biti). I treba kupiti crnog
kruha za put. Ne zaboraviti i eer. Polako naliti vode u bocu (velika je
prednost kad ima vodu sa sobom!). A slea ne smije ni okusiti. O, koliko je
ovako lagodnije, nego kad te prebacuju u logor pod straom! Nee te pretraiti
kad ue u vagon, nee te voziti u crnoj mariti, nee te posjesti na zemlju i
okruiti straarima i nee te dva dana i dvije noi muiti e-om! A ako jo
uspije da zauzme policu za prtljagu, da se na njoj protegne koliko je dug i
irok, da je ne podijeli s drugom dvojicom ili trojicom, nego da. bude sam!
Leat e i nee osjeati bol od tumora. Da, to je ipak bila srea! On je sretan
ovjek! Zar se smije na to potuiti?
A naelnik je u Ispostavi neto spomenuo amnestiju...
379
Dola je napokon ivotna srea za kojom je tako dugo hle-pio! A Oleg nekako kao
da je nije mogao prepoznati.
Napokon tu joj je i onaj Lav s kojim se tika. I jo e se netko nai. Koliko
mogunosti ima! ... U tren oka pojavi se neki ovjek u ivotu ene.
Kad je jutros gledao onaj mjesec, jo je vjerovao! Ali i mjesec je ve bio
naet...
Sad je jo trebalo izii na peron, izii mnogo prije nego to pone ukrcavanje u
vlak: kad budu dovozili praznu kompoziciju, treba odmah uoiti vagon, potrati i
stati u rep. Oleg poe da pogleda raspored vlakova. Uskoro e poeti ukrcavanje
u vlak broj sedamdeset i jedan, koji vozi u suprotnom smjeru. Tada, toboe se
uspuhavi, poe se gurati pred vratima, zapitkujui svakoga od reda, pa i
peronskog kontrolora (izmeu prstiju izvirivala mu je putna karta):
Je 1' ve se'mdeset i pet, je 1' ve se'mdeset i pet?... Silno se bojao da ne
zakasni na brpj sedamdeset i pet i, kontrolor, primijetivi taj sti'ah, ne
pogledavi karte, gurnu ga u oteali, nabrekli teleak na leima.
Po peronu se sad ve Oleg mirno etao da bi, napokon, stao i odloio teleak na
kamenu stepenicu. Sjetio se jo jedne takve smijene zgode u Staljingradu,
trideset i devete godine. Bili su to posljednji slobodni Olegovi dani: ve je
bio sklopljen ugovor s Ribbentropom, ali Molotov jo nije odrao onaj
svoj govor pa, prema tome, ni devetnaestogodinjaci nisu jo bili
mobilizirani. On i jedan njegov prijatelj su se ljeti spustili amcem niz Volgu,
u Staljingradu su amac prodali, i trebalo se vlakom vratiti kui i nastaviti
studije. A kako su putovali amcem, imali su mnogo stvari i sad su ih jedva
vukli i, osim toga, Olegov prijatelj je u nekom bijednom seoskom magazinu
kupio zvunik u Lenjingradu ga tada nije bilo mogue dobiti. Zvunik je bio
velik a njegova iroka opna bez navlake, tako da se prijatelj bojao da ga ne
ulupi kad se budu ukrcavali. Uli su u sta-Ijingradsku eljezniku stanicu i
nali se na kraju dugakog reda, koji je ispunio cijelu dvoranu, i to ne samo
ljudima, nego i drvenim kovezima, vreama, sanducima bilo je nemogue probiti
se prije vremena, to znai da im je prijetila opasnost da dvije noi ostanu bez
leaja. A na peron tada nisu nipoto putali. Olegu neto padne na pamet: Hoe
li ti moi sam nekako dovui sve stvari do vagona, makar doao i posljednji? A
on uze zvunik i lagano se uputi prema zatvorenom, slubenom izlazu. Kroz staklo
znaajno mahnu zvunikom deurnoj slubenici. Ona mu otvori. Samo da jo
ovaj postavim, pa sam gotov, ree Oleg. ena kimnu glavom da shvaa, kao da
je on cijeli dan postavljao zvunike. Dovukli su kompoziciju, uskoio je prvi,
prije svih, i zauzeo dvije police za prtljagu. U ovih esnaest godina nije se
nita promijenilo. Oleg je hodao po peronu i primjeivao da ima jednako lukavih
putnika kao to je i on: poli su, toboe, na neki drugi vlak i sad su sa
stvarima ekali. Bilo ih je dosta, ali svejedno na peronu nije bila takva guva
kao u staninoj zgradi i na trgu pred stanicom. Ovdje su se bezbrino gurali
putnici iz vlaka broj sedamdeset i pet, koji su bili dobro obueni i koji su
imali nu-
380
merirana mjesta, pa im ih nitko nije mogao preoteti. Bilo je tu i ena, kojima
su darivali bukete, mukaraca s pivskim boca-ma ponegdje su nekoga fotografirali
to je sve predstavljalo nepristupaan i gotovo neshvatljiv ivot. U ovoj
toploj proljetnoj veeri dugaki peron podsjeao ga je na neku junu uspomenu iz
djetinjstva moda na toplice. v
Oleg odjednom primijeti da na peron vode i vrata stamene pote, pa da se ak na
samom peronu nalazi etverostruki stoli
za pisanje. . xT
uji,
I neto ga zagolica. Mora to uiniti. Najbolje odmah dok
se to u njemu ne raspri, ne ugasi.
S teleakom na leima ugura se u potu, kupi kuvertu ne jednu nego dvije
kuverte s dva lista papira ne uzet ce jo i dopisnicu i ponovo se progura na
peron. Telecak s kruhom i glaalom poloi meu noge, nasloni se na kosi stol i
poe od onoga to mu je bilo najlake, od dopisnice:
Zdravo, Demka!
Bio sam ti u zoolokom vrtu! Mogu ti rei da to vrijedi! Tako neto jo nisam
vidio. Svakako otii pogledati. Imaju i bijele medvjede, razumije? Krokodile,
tigrove, lavove Raunaj da e razgledati cijeli dan, unutra prodaju i piroke.
Ne propusti pogledati kozoroga. Zastani malo dulje kod njega i porazmisli Isto
tako ako vidi antilopu... Majmuna je mnogo smijat e im se. Ali jednog nema:
makaku-irusu je neki zlikovac bacio duhan u oi, naprosto tako, bez razloga. I
majmun je oslijepio.
Uskoro mi dolazi vlak, pa se urim.
Ozdravi i budi ovjek! Uzdam se u tebe!
Alekseju Filipoviu poeli sve najbolje u moje ime! Nadam
se da e ozdraviti.
Srdano,
Oleg.
Pisao je lako, samo je dralo bilo prljavo, pera raskreena ili slomljena, tako
da su zapinjala za papir i kopala po njemu kao lopata, a u tintarnici je bilo
otpadaka tako da je pismo, ma koliko pazio, ispadalo strano:
Pelice, Zoenko!
Zahvalan sam Vam to ste mi dopustili da se ustima dotaknem pravoga ivota. Da
nije bilo onih nekoliko veeri osjeao bih se kao da sam nekako prikraen.
Bili ste razumniji od mene, i zato sad mogu otputovati bez grinje savjesti.
Pozvali ste me u svoj stan, ah nisam doao. Hvala Vam! Mislio sam ovako: neka
ostane meu nama ono sto je bilo, bolje da nita ne pokvarimo. Sa zahvalnou cu
se uvijek sjeati to ste za mene uinili.
Iskreno, od srca Vam elim da se sretno udate!
Oleg.
Bilo je to ba kao u istranom zatvoru: u dane kad je trebalo pisati izjave
dali bi ti ovakvu svinjariju u tintarnici, pero
381
poput ovoga, a papiri manji od dopisnice, i crnilo bi se razlijevalo i
probijalo kroz papir. A ti pii kome hoe i ta hoe. Oleg proita, preklopi,
htjede zalijepiti (iz djetinjstva se sjeao nekog kriminalnog romana gdje je sve
poelo od neke zbrke s kuvertama), ali to nije bilo lako! Samo malo tamniji rub
na poleini omotnice oznaavao je ono mjesto gdje bi, prema saveznom standardu
moralo biti ljepilo koga, naravno, nije bilo. Izabravi ponajbolje pero i
oistivi ga, Oleg se zamisli nad posljednjim pismom. Do sada je znao ta hoe i
ak se smjekao. A sad mu se tlo zaljuljalo pod nogama. Bio je siguran da e
napisati Vera Korniljevna, a napisao je:
Draga Vega!
(Cijelo vrijeme sam elio da Vas tako nazovem, pa u bar sada.)
Mislim da Vam mogu pisati posve otvoreno, jer, iako o ovome nismo glasno
razgovarali, svejedno smo razmiljali, zar ne? Sigurno je, naime, da lijenik
nee ponuditi svoju sobu i krevet bilo kojem bolesniku, je li tako?
Nekoliko puta sam u toku dananjeg dana poao k Vama! Jednom sam i doao. Iao
sam k Vama uzbuen kao da mi je esnaest godina, kako moda i ne dolikuje vie
ovjeku s mojim ivotopisom. Uzrujavao sam se, stidio se, radovao se, bojao se.
Trebalo je prohujati toliko godina da bih mogao shvatiti: bog mi Vas je poslao.
Znate, Vega, da sam Vas zatekao kod kue moda bi meu nama poelo neto
namjeteno, neto nasilno izmiljeno! etao sam kasnije i mislio: dobro je to
Vas nisam zatekao. Sve ono to ste Vi do sada propatili i to sam ja do sada
propatio bar se moe spomenuti, saopiti! Ali ono to bi zapoelo meu nama, to
ak ne bismo mogli nikome ni priznati! Vi, ja, i meu nama ono nekakva siva
crknuta zmija koja ipak raste.
Stariji sam od Vas, ne toliko po godinama, koliko po ivotu. Zato mi vjerujte:
Vi imate pravo, u svemu, u svemu, u svemu ste Vi imali pravo to se tie Vae
prolosti i Vae sadanjosti, samo Vam nije dano da predvidite svoju budunost.
Moda se neete sloiti sa mnom, ali Vam svejedno proriem da ete jo prije
nego to uplovite u ravnodunu starost, blagoslivljati onaj dan kad se niste
prikljuili mojoj sudbini. (Ne mislim tu na progonstvo, jer se ak pria da e
ga ukinuti.) Pola svoga ivota priklali ste kao janje sauvajte drugu
polovicu!
Sada, kad ipak odlazim (a ako se ukine progonstvo, neu doi k Vama na kontrolu
i na lijeenje, to znai da se opratamo), moram Vam rei da ak i onda kad
smo govorili o najduhovnijim vrijednostima, kao to sam ja esto mislio i u to
sam vjerovao, ja cijelo to vrijeme, cijelo vrijeme nisam nita drugo elio nego
da Vas zagrlim i poljubim u usta! ta se moe.
I sad u ih bez pitanja, poljubiti.
Isto je bilo i s drugom kuvertom: tamni rub bez ljepila. Oleg je uvijek nekako
mislio da to nije sluajno.
A njemu iza lea oj-hoj, ode sav oprez i lukavstvo ve je stizala
kompozicija i ljudi su trali!
382
Zgrabio je teleak i kuverte te se progurao u potu:
Gdje je ljepilo? Djevojko, imate li ljepila? Dajte mi
ljepilo!
Kradu ga glasno objasni djevojka. Promotri ga i neodluno mu prui
zdjelicu.
Zalijepite tu preda mnom! Ne miite se.
Mali kolski kist u crnom gustom ljepilu bio je ve po cijelom svom vretenastom
drku odavno obloen sasuenim ili svjeim komadiima ljepila. Gotovo nije bilo
mjesta za koje bi ga uhvatio i trebalo je zapravo mazati cijelim dralom kao da
pili poleinu kuverte. Zatim prstima skinuti suvino ljepilo. Zatvoriti
kuvertu. A onda ponovo prstom skinuti istisnuti viak ljepila.
A ljudi su ve trali.
Sad da jo dadne ljepilo djevojci, teleak zgrabi u ruke (cijelo vrijeme mu je
meu nogama, da mu ga ne dignu), pisma u sandui i trkom!
Reklo bi se da je samrtnik, koji vie nema ni trunka snage, a kad treba trati
trao je! I vukao teret na drugi kolosijek, jurio kroz glavni ulaz, sve dok se
nije zaustavio pred prvim vagonom i stao u red negdje oko dvadesetog mjesta.
Meutim, onima u repu pritrali su lanovi obitelji, pa je sad bio recimo,
trideseti. Drugu policu nee vie uhvatiti, ali i ne bi odgovarala njegovim
dugim nogama, a policu za prtljagu bi morao uhvatiti. Ako je zatrpaju koarama,
pomaknut e ih.
Svi su nosili podjednake koare, i ak nekakve kablie nije li u njima bilo
prvo povre? Nisu li ili u Karagandu, kao to je priao ali, da isprave greke
tamonje opskrbe.
Sijedi, stari kondukter vikao je da svi stanu u red ispred vagona, da ne
navaljuju, da e biti mjesta za sve. Ovo posljednje nije zvualo osobito
uvjerljivo jer je red iza Olega sve vie rastao. Oleg odjednom primijeti potez
koga se bojao: pokuaj da se netko ubaci preko reda. Prvi se pokuao probiti
neki sumanuti prenemaga koga bi nevjet ovjek smatrao za psihopata pa ga moda
i propustio preko reda, ali je Oleg u psihopatu odmah poznao drukana i onaj
njegov osobiti nain kome je cilj da druge uplai. A za tim bukaom gurali su se
i obini, mirni ljudi: kad moe on, zato ne bismo i mi?
Naravno, i Oleg bi se isto tako mogao probiti i zauzeti gornju policu, ali mu je
takav nain dodijao proteklih godina, htio je da sad sve bude poteno i u redu,
kao to je elio i stari kondukter.
Starac svejedno nije putao divljaka, a ovaj ga je ve gurao u prsa i tako
psovao kao da su rijei kojima se slui najobinije. U repu se javie s
razumijevanjem:
Ama pusti ga! Vidi se da je bolesnik!
Tada Oleg jurnu, u nekoliko dugakih koraaja prie divljaku i u uho mu, ne
tedei opne, zaurla:
He-e-ej! I ja sam odande! Divljak se odmaknu i protrlja uho:
Odakle?
383
Oleg je znao da sad nema snage da se tue, da se dri jedva na nogama, ali je za
svaki sluaj oslobodio obje dugake ruke, dok je divljak u jednoj imao koaru.
I, nagnuvi se nad njega, on sad za razliku, posve tiho izree:
Gdje devedeset i devet plau, a jedan se smij e.
Ljudi u redu nisu shvatili ta je obuzdalo divljaka, ali su vidjeli da se
ohladio, trepnuo i rekao dugajliji u kabanici:
Nita ja ne kaem, nemam nita protiv, penji se bar ti... Ali Oleg ostade uz
divljaka i konduktera. Odavle e i on
teko doi do pristojnog mjesta. U meuvremenu su se padobranci ve poeli
smjetati.
Krasno! prekoravao ga je divljak. Samo mi ekajmo. Prolazili su ljudi s
koarama i kacama. Ispod pokrivaa za
vree ponegdje bi izvirivala velika, duguljasta ljubiasto-ruias-ta rotkva. Od
tri putnika dvoje bi pokazalo kartu za Karagan-du. Eto za koga je Oleg zaveo
red! Bilo je ipak i obinih putnika. Jedna pristojna ena u plavom kaputiu. Kad
ue Oleg, za njim se odluno uzvera i divljak.
Oleg hitro proe kroz vagon i primijeti poprenu policu za prtljagu koja je jo
bila gotovo prazna.
Evo ga! saopi on. Samo da pomaknemo ovu koaru.
Kako? Zato? pobuni se neki zdravi epavac.
Tako, lijepo! odgovori Kostogutov ve odozgor. Nemaju ljudi gdje lei.
Brzo se smjestio na polici: teleak je zasad stavio pod glavu, izvadivi iz
njega glaalo; skinuo je kabanicu, razastro je, a svukao je i bluzu ovdje
gore, mogao se vladati kako je htio. I ispruio se da odahne. Njegove noge u
cokulama broj etrdeset i etiri napola su strile iznad prolaza, ali tako
visoko da nikome nisu smetale.
Dolje su se putnici takoer smjetali, odmarali, upoznavali. Druevni epavac
ree da je prije bio veterinar.
I zato vie nisi? udili su se drugi.
Mani ga! Zato da zbog svake ovce sjednem na klupu im krepa; bolje je biti
invalid i voziti povre! glasno je tumaio epavac.
Pa jasno! ree ona ena u plavom kaputiu. U Be-rijino vrijeme jo su
progonili zbog voa i povra. A danas samo zbog industrijske robe.
Sunce je ve zacijelo bilo na zalasku, ali ga je zaklanjala stanina zgrada. U
donjem dijelu vagona bilo je jo prilino svijetlo, a gore ve posve sumrano.
Putnici iz boljih razreda etali su po peronu, dok se ovdje nitko nije micao s
mjesta koje je zauzeo, nego su svi razmjetali stvari. A Oleg se ispruio koliko
je dugaak. Ala je ugodno! Grozno je dva dana i dvije noi podvijenih nogu
putovati u kanjenikom vagonu. De-vetnaestorici ljudi muno je putovanje u
takvom vagonu. Dvadeset i trojici jo munije.
384
r.
Drugi nisu doivjeli ovaj dan. A on ga je doivio. I nije umro od raka. I
progonstvo se ve raspucava, kao ljuska na jajetu.
Sjetio se naelnikova savjeta da se oeni. Uskoro e mu to svi savjetovati.
Ugodno je leati. Ugodno.
Tek kad se vlak zdrmao i krenuo, ondje gdje mu je srce, ili ondje gdje mu je
dua, negdje u sredinjem mjestu grudi, neto ga je stegnulo. Prevrnuo se,
niice legao na kabanicu i, zamirivi, zabio lice u kvrgav teleak pun kruha.
Vlak se kretao, a cokule Kostogutova, kao na mrtvim nogama, njihale su se nad
prolazom, dok su im vrhovi bili okrenuti nadolje.
Zlikovac je bacio duhan u oi makaki-irusu.
Naprosto tako ...
25 Odjel za rak
385