Ogled Michela Foucaulta o prosvjetiteljstvu objavljen je prvi put na

engleskom jeziku u knjizi: P. Rabinow (ur.! "he Foucault Reader! Pantheon

#ooks! $ew %ork &'(). Ovdje donosimo prijevod s *rancuskoga! prema
sljede+em izdanju: Michel Foucault! ,its et -crits! sv. ) (&'.(/&'()!
0allimard! Pariz! &''1.! str. 123/1.(.
Michel Foucault
to je prosvjetiteljstvo?
Kada za naih dana kakav asopis postavi pitanje svojim itateljima, to
je stoga kako bi ih upitao za njihovo nahoenje u predmetu o kojemu svatko
ve ima svoje miljenje: nema opasnosti da bi se mnogo toga saznalo. U
devetnaestome stoljeu, pak, bilo se sklono ispitivati javnost o problemima
na koje se, naprotiv, jo nije imalo odgovora. Ne znam je li to bilo
uinkovitije bilo je zanimljivije.
!ilo kako bilo, shodno tome obiaju jedan je njemaki mjesenik,
#erlinische Monatschri*t, u prosin"u #$%&., objavio odgovor na pitanje: 4as
ist 5u*klrung
#
' ( odgovor je bio Kantov.
)manji tekst, mo*da. No, ini mi se kako njime u povijest miljenja
neprimjetno ulazi pitanje na koje moderna +ilozo+ija nije bila kadra
odgovoriti, ali kojega se nikada nije ni uspjela rijeiti. , evo dva su ve
stoljea kako ga, u razliitim obli"ima, ponavlja. )d -egela do -orkheimera
ili -abermasa, preko Nietzs"hea ili .a/a 0ebera, gotovo da nema +ilozo+ije
koja se, posredno ili neposredno, nije suoila s tim istim pitanjem: koji je
dakle to dogaaj koji se naziva 5u*klrung, a koji je, u veoj ili manjoj mjeri,
odredio ono to mi danas jesmo, to mislimo i to inimo' 1amislimo da
#erlinische Monatschri*t posoji jo za naih dana te da svojima itateljima
postavi pitanje: 23to je moderna +ilozo+ija'4 moglo bi joj se mo*da
odgovoriti odjekom: moderna +ilozo+ija jest ona koja pokuava odgovoriti na
pitanje nabaeno, dva stoljea su tome, s toliko lakomislenosti: 4as ist
5u*klrung6
1
7 #erlinische Monatschri*t! prosinac &.().! br. 89.! str. )(&/)'&.
88 E M U Broj 10
:
1austavimo se na nekoliko trenutaka na tome Kantovom tekstu. 5 vie
razloga zavreuje da mu se pokloni pozornost.
#6 Na isto to pitanje odgovorio je u istome asopisu takoer i .oses
.endelssohn, dva mjese"a ranije. Kantu taj tekst nije bio poznat dok je
sastavljao svoj. 7akako, susret njemakoga +ilozo+ijskog kretanja s novim
razvojima *idovske kulture ne datira od toga trenutka. !ilo je tridesetak
godina tome otkako se .endelssohn ve zatekao na tome raskri*ju, u
drutvu s 8essingom. (li sve do tada radilo se o tome da se *idovskoj
kulturi dade pravo graanstva u njemakoj misli 9 ono to je 8essing
pokuao uiniti u ,ie ;uden
3
9 ili pak da se izdvoje zajedniki problemi
*idovske misli i njemake +ilozo+ije: ono to je .endelssohn uinio u
Raspravama o besmrtnosti du<e
:
. 5 ta dva teksta koja su se pojavila u
#erlinische Monatschri*t, njemaki 5u*klrung i *idovska =askala dolaze do
spoznaje kako pripadaju istoj povijesti pokuavaju odrediti od kojega
zajednikoga pro"esa potjeu. ( mo*da je to bio nain da se najavi
prihvaanje zajednikoga usuda, za koji je poznato do koje e drame
dovesti.
;6 (li vie je toga tome. U samome sebi, a i unutar kranske tradi"ije, taj
tekst postavlja novi problem.
5vakako to nije prvi put da +ilozo+ska misao pokuava promiljati svoju
vlastitu sadanjost. No, shematski, mo*e se kazati kako je to promiljanje
dotada uzelo tri naelna oblika:
9 sadanjost se mo*e predoiti kao pripadna nekome odreenom dobu
svijeta, razliita od drugih po nekoliko svojstvenih znaajki, ili odijeljena od
ostalih nekim dramatinim dogaajem. <ako u =latonovoj dr*avi
sugovorni"i spoznaju da pripadaju jednome od onih preobrata u svijetu u
kojima on okree svoje nalije, sa svim negativnim posljedi"ama koje to
mo*e imati
9 mo*e se takoer propitivati sadanjost kako bi se pokualo u njoj razabrati
predznake bliska dogaaja. <u se susree svojevrsna povijesna
hermeneutika kojoj bi primjer mogao biti (ugustin
9 mo*e se isto tako analizirati sadanjost kao prelaz k osvitu nova svijeta.
<o je ono to >i"o opisuje u posljednjem poglavlju Princip *ilozo*ije
povijesti
&
ono to 2danas4 vidi to je da se 2naj"jelovitija "iviliza"ija iri u
naroda podvrgnutih veinom nekoli"ini velikih monarha4 to je takoer
2
0. >essing! ,ie ;uden! &.)'.
3
M. Mendelssohn! Phdon oder ber die 7nsterbilichkeit der ?eele! #erlin!
&.2..
Michel Foucault to je prosvjetiteljstvo? 89
2blistava ?uropa neprispodobive "iviliziranosti4, koja naposljetku obiluje
2svim dobrima koja sainjavaju radost ljudskoga *ivota4.
.eutim, nain na koji Kant postavlja pitanje o 5u*klrungu posvema je
drugaiji: niti doba svijeta kojemu se pripada, niti dogaaj kojemu se
opa*aju predzna"i, niti osvit kakva dovretka. Kant 5u*klrung de+inira na
posvema negativan nain, kao 5usgang, 2izlazak4, 2ishod4. U drugim
njegovim tekstovima o povijesti dogaa se da Kant postavlja pitanja o
porijeklu ili da de+inira svrnost nekog povijesnog zbivanja. U tekstu o
5u*klrungu pitanje se tie istoga aktualiteta. Ne pokuava shvatiti
sadanjost polazei od nekoga totaliteta ili budua ozbiljenja. )n tra*i
razliku: kakvu razliku donosi danas spram juer'
:6 Neu zalaziti u pojedinosti unutar teksta koji usprkos svoje sa*etosti nije
uvijek jasan. Naprosto bih htio iz njega izvui tri ili etiri znaajke koje mi se
ine va*ne za shvatiti kako je Kant postavio +ilozo+sko pitanje o sadanjosti.
Kant odmah naznauje da je taj 2izlazak4 koji karakterizira 5u*klrung
pro"es koji nas rijeava stanja 2maloljetnosti4. ( pod 2maloljetnou4
shvaa odreeno stanje nae volje koje nas nuka prihvatiti autoritet nekoga
drugoga kako bi nas uveo u podruja gdje treba uptrijebiti um. Kant daje tri
primjera: u stanju smo maloljetnosti kad nam knjiga dr*i mjesto razuma, kad
nam duhovni voa dr*i mjesto savjesti, kad lijenik odluuje mjesto nas o
naoj prehrani @zamjetimo uzgred kako se lako prepoznaje registar triju
kritika, premda to tekst ne kazuje izrijekom6. U svakome sluaju 5u*klrung
se odreuje promjenom ve opstojeega odnosa izmeu volje, autoriteta i
upotrebe uma.
=otrebno je takoer napomenuti kako taj izlazak Kant predstavlja na
poprilino dvoznaan nain. Karakterizira ga kao injeni"u, pro"es koji se
odvija ali ga takoer i predstavlja kao zadatak i obavezu. >e od prvoga
odjeljka naznauje kako je ovjek sam odgovoran za svoju maloljetnost.
<reba dakle pojmiti kako e on iz nje izai jedino promjenom koju e
izazvati sam nad sobom. 1nakovito, Kant ka*e da ta 5u*klrung ima
2slogan4 @4ahlspruch6: tako je taj slogan znamen razlikovanja po kojemu
se prepoznaje to je takoer i nalog koji se zadaje samome sebi i predla*e
drugima. <a koja je to krilati"a' 5ude sapere! 2imaj hrabrosti, odva*i se
znati4. =otrebno je dakle imati u vidu da je 5u*klrung istovremeno pro"es u
kojemu ljudi imaju udjela kolektivno i in hrabrosti koji treba poduzeti
osobno. )ni su istovremeno dijelovi i imbeni"i istoga pro"esa. .ogu biti
njegovi akteri utoliko ukoliko u njemu imaju udijela a on se zbiva utoliko
ukoliko ljudi odlue biti dobrovoljni akteri.
4
0. 9ico! Principii di una scienza nuova d@interno alla comune natura delle
nazioni! &.31.
90 E M U Broj 10
<u se javlja trei problem u Kantovome tekstu. )n poiva u porabi rijei
Menschheit. 1nana je va*nost te rijei u Kantovoj kon"ep"iji povijesti. <reba
li pod time razumjeti kako je "jelokupnost ljudske vrste zahvaena
pro"esom 5u*klrunga' ( u tome sluaju onda treba zamisliti da je
5u*klrung povijesna mijena koja se kosi politike i drutvene opstojnosti
svih ljudi na 1emljinoj povrini. ,li, treba li pod time razumjeti da se radi o
mijeni koja pogaa ono to sainjava ovjenost ljudskoga bia' ( onda se
postavlja pitanje to bi ta mijena bila. <u iznova Kantov odgovor nije lien
dvoznanosti. U svakome sluaju, ispod jednostavnog oblija, podosta je
slo*en.
Kant odreuje dva bitna uvjeta za ovjekov izlazak iz maloljetnosti. , ta dva
uvjeta su istovremeno duhovna i institu"ionalna, etika i politika.
=rvi od ta dva uvjeta je da se dobro razlikuje ono to potjee od posluha od
onoga to potjee od upotrebe uma. Kant, kako bi ukratko karakterizirao
stanje maloljetnosti, "itira rasprostranjeni izrijek: 25luajte, ne mislite4: to
je, po njemu, oblik pod kojim se upra*njava vojni zapt, politika mo,
religijski autoritet. Aovjeanstvo e postati punoljetno ne kada vie nee
trebati sluati, nego kad e mu se kazati: 25luajte, pa misliti mo*ete koliko
god *elite4. <reba primijetiti da je ovdje rabljena njemaka rije rzonieren
ta se rije, koju se mo*e nai u uporabi takoer u Aritikama, ne odnosi na
bilo koju upotrebu uma, ve na upotrebu uma u kojoj on nema druge svrhe
doli sebe samoga rzonieren, to je miljenje poradi miljenja. =a Kant daje
primjere, takoer naizgled posvema trivijalne: plaati svoje porezne
obaveze, ali moi razmiljati koliko god se *eli o poreznom sustavu, to je
ono to karakterizira stanje punoljetnosti ili pak, ako se jest sveenikom,
osigurati bogoslu*je u pastvi, sukladno naelima "rkve kojoj se pripada, ali
razmiljati kako god se *eli s obzirom na religijske dogme.
.oglo bi se pomisliti kako tu nema niega odista drugaijeg od onoga to
se, od esneastoga stoljea, razumije pod slobodom svijesti: pravo da se
misli kako se *eli, pod uvjetom da se slua kako se treba. .eutim, upravo
tu Kant uvodi jedno drugo razlikovanje i uvodi ga na poprilino iznenaujui
nain. Badi se o razli"i izmeu privatne i javne upotrebe uma. No, odmah
dodaje kako um treba biti slobodan u svojoj javnoj upotrebi a podinjen u
svojoj privatnoj upotrebi. 3to je, skroz na skroz, opreno onome to se
uobiajeno naziva slobodom svijesti.
No treba to malo pobli*e pojasniti. Koja je, prema Kantu, ta privatna
upotreba uma' Koje je podruje na kojemu se primjenjuje' Aovjek, ka*e
Kant, pribjegava privatnoj upotrebi svoga uma kad je 2dio stroja4 to jest
kad ima neku ulogu za igrati u drutvu i neku +unk"iju za izvravati: biti
vojnikom, morati plaati poreze, biti zadu*en za pastvu, biti slu*benikom
vlade, sve to ini ljudsko bie pojedinanim segmentom unutar drutva
Michel Foucault to je prosvjetiteljstvo? 91
time se nalazi stavljen u odreeni polo*aj, u kojemu mora primjenjivati
pravila i sljediti pojedinane svrhe. Kant ne zahtjeva da se iskazuje slijep i
nerazuman posluh, ve da se svoj um upotrebljava prilagoeno zadanima
okolnostima a um se onda mora podiniti tima pojedinanim svrhama. <u
dakle ne mo*e biti slobodne upotrebe uma.
1auzvrat, kada se razmilja samo poradi upotrebe svoga uma, kada se
razmilja utoliko ukoliko se jest umnim biem @a ne utoliko ukoliko se jest
dijelom stroja6, kada se razmilja kao lan umnoga ovjeanstva, onda
upotreba uma mora biti slobodna i javna. 5u*klrung nije samo pro"es
kojime bi individue vidjele da im je garantirana njihova osobna sloboda
miljenja. 5u*klrung postoji kad postoji nadreenje univerzalne, slobodne i
javne upotrebe uma.
No, sve to vodi etvrtome pitanju koje treba postaviti na taj Kantov tekst.
8ako se mo*e pojmiti da je univerzalna upotreba uma @postrani svake
pojedinane svrhe6 stvar subjekta kao individue lako se takoer mo*e
pojmiti da se sloboda te upotrebe mo*e osigurati na posvema negativan
nain izostankom svakoga progonjenja takove upotrebe ali kako osigurati
javnu upotrebu uma' 5u*klrung, vidljivo je, ne smije biti pojmljen
jednostavno kao opi pro"es koji pogaa itavo ovjeanstvo ne smije biti
pojmljen kao obaveza nalo*ena individuama: on se sad javlja kao politiki
problem. U svakome sluaju, postavlja se pitanje kako javna upotreba uma
mo*e uzeti javni oblik, kako se odva*nost na znanje mo*e upra*njavati na
svjetlu dana, dok su individue poslune sa to je mogue manje odstupanja.
, Kant, za kraj, predla*e Criedri"hu ,,., gotovo neprekrivenim rijeima,
svojevrstan ugovor. )no to bi se moglo nazvati ugovorom ra"ionalnog
despotizma sa slobodnim umom: javna i slobodna upotreba uma bit e
najbolji jama" posluha, pod uvjetom, meutim, da politiko naelo spram
kojega treba iskazivati posluh mora biti sukladno univerzalnome umu.
D
=ustimo sada taj tekst. Ne kanim ga uope smatrati uzmno*nim za
primjeren opis 5u*klrunga a i nijedan povjesniar ne bi se mogao njime
zadovoljiti kad bi analizirao drutvene, politike i kulturne promjene koje su
nastale krajem osamnaestoga stoljea.
.eutim, unato njegovome prigodbenom karakteru, i bez *elje da mu
pridam prenaglaeno mjesto u Kantovome djelu, vjerujem kako treba
pot"rtati sponu koja opstoji izmeu toga kratkog lanka i triju Aritika. )n
zapravo opisuje 5u*klrung kao trenutak u kojemu e ovjeanstvo
upotrijebiti svoj vlastiti um, bez podvrgavanja bilo kakvome autoritetu tako
je upravo u tome trenutku potrebna Kritika, jer njezina je uloga de+inirati
92 E M U Broj 10
uvjete u kojima je upotreba uma legitimna za odreenje onoga to se mo*e
znati, to se treba initi i emu se smije nadati. Nelegitimna upotreba uma
je pak ona iz koje se, s iluzijom, raaju dogmatizam i heteronomija doim
se, naprotiv, legitimna upotreba uma jasno de+inirala u njezinim naelima
kako bi se mogla osigurati njezina autonomija. Kritika je svojevrstan brodski
dnevnik uma koji je postao punoljetan u 5u*klrungu a obratno, 5u*klrung
je doba Kritike.
=otrebno je takoer, vjerujem, pot"rtati odnos izmeu toga Kantova teksta i
drugih tekstova posveenih povijesti. =otonji, veinom, pokuavaju
de+inirati unutarnju svrnost vremena i toku prema kojoj se kree povijest
ovjeanstva. <ako ta analiza 5u*klrunga, de+inirajui ga kao prelazak
ovjeanstva u njegovo stanje punoljetnosti, situira aktualitet u odnosu na to
kretanje u "jelini i njegove temeljne smjerni"e. (li istovremeno ona
pokazuje kako se svatko, u tome aktualnom trenutku, nalazi na neki nain u
odgovornosti za "jelokupni pro"es.
-ipoteza koju bih *elio postaviti je da se taj omanji tekst na neki nain
nalazi na prekretni"i kritikoga miljenja i promiljanja povijesti. <o je
Kantovo promiljanje aktualiteta vlastitoga poduhvata. Nedvojbeno, nije to
prvi put da neki +ilozo+ pru*a razloge koje ima za poduzimanje svoga djela u
odreenome trenutku. No ini mi se kako je to prvi put kako neki +ilozo+
tako, prisno i iznutra, povezuje znaenje svoga djela u odnosu na spoznaju,
promiljanje povijesti i pojedinanu analizu jedinstvenoga trenutka u kojemu
pie i poradi kojega pie. =romiljanje 2danas4 kao razlike u povijesti i kao
motiva za poseban +ilozo+ski zadatak ini mi se novinom toga teksta.
5agledavajui ga tako, ini mi se da se u njemu mo*e razaznati polazite:
oris onoga to bi se moglo nazvati stavom moderniteta.
=oznato mi je da se o modernosti poesto govori kao o epohi ili u svakome
sluaju kao sveukupnosti znaajki svojstvenih jednoj epohi smjeta je se u
kalendar u kojemu bi joj prethodila predmoderna, vie ili manje naivna ili
arhaina, a sljedila zagonetna i onespokojujua 2postmoderna4. , pitanje se
onda postavlja ini li moderna nastavak 5u*klrunga i njegov razvoj, ili treba
li pak tu vidjeti prekid ili zastranu u odnosu na temeljna naela
osamnaestoga stoljea.
)svrui se na Kantov tekst, pitam se mo*e li se modernitet sagledati prije
kao stav nego kao razdoblje povijesti. =od stavom hou rei modus
odnoenja s obzirom na aktualitet hotimini izbor koji neki ine
naposljetku, nain miljenja i osjeanja, takoer nain djelovanja i
ponaanja koji, istovremeno, obilje*ava pripadnost i predstavlja se kao
zadatak. =omalo, bez sumnje, poput onoga to su Er"i nazivali ethos.
Uslijed toga, radije no da se *eli razlikovati 2moderno razdoblje4 od
2predmoderne4 i 2postmoderne4 epohe, vjerujem da bi bolje bilo istra*iti
Michel Foucault to je prosvjetiteljstvo? 93
kako se stav moderniteta, nakon to se oblikovao, naao u srazu sa
stavovima 2protumoderniteta4.
Kako bih ukratko okarakterizirao taj stav moderniteta, posegnut u za
primjerom koji je gotovo nu*an: radi se o !audelaireu, jer upravo je on taj
kod kojega se openito prepoznaje jedna od najzaotrenijih svijesti o
modernitetu u devetnaestome stoljeu.
Aesto se pokuava modernitet okarakterizirati svijeu o diskontinuitetu
vremena: raskid s tradi"ijom, osjeaj novine, vrtoglavi"a od onoga to se
zbiva. ( to je odista ono to se ini da !audelaire kazuje kada modernitet
de+inira 2onim prolaznim, izmi uim, kontingentnim4
F
. .eutim, za njega,
biti modernim, ne znai prepoznati i prihvatiti to neprestano kretanje, to
naprotiv znai zauzeti odreeni stav s obzirom na to kretanje a taj voljni,
te*ak stav sastoji se u tome da se uhvati neto od vjenoga to nije onkraj
sadanjega trenutka, niti iza njega, ve u njemu. .odernitet se razlikuje od
mode koja samo slijedi tijek vremena to je stav koji omoguuje da se uhvati
ono ega ima 2herojskoga4 u sadanjemu trenutku. .odernitet nije in
osjetljivosti za izmiuu sadanjost to je htijenje za 2heroiziranjem4
sadanjosti.
1adovoljit u se "itiranjem onoga to !audelaire ka*e o slikarstvu
suvremenik. !audelaire se izruguje onim slikarima koji, smatrajui odjeu
ljudi devetnaestg stoljea preru*nom, *ele samo prikazivati antike toge. No
modernitet slikarstva za njega se nee sastojati u uvoenju "rnih odora na
platna. .oderno e slikarstvo biti ono koje e taj tamni redingot pokazati
kao 2nu*nu odoru naega doba4. <o je ono koje e omoguiti da se, u toj
modi dana, uvidi bitni, stalni, opsjedajui odnos koji naa epoha odr*ava sa
smru. 2Grna odora i redingot nemaju tek svoju poetsku ljepotu, koja je
izraz sveope jednakosti, ve ujedno svoju poetiku koja je izraz javne due
beskrajna prohodnja pogrebnika, poltiara, ljubavnika, graana. 5vi mi
ispraujemo kakav pogreb.4
H
Kako bi o"rtao taj stav modrniteta, !audelaire
katkada koristi litotu koja je izuzetno znakovita, jer javlja se u obliku
zapovijesti: 2Nemate prava prezirati sadanjost.4
;6 <a heroiza"ija je ironina, dakako. Uope se ne radi, u tome stavu
moderniteta, o tome da bi se sakralizirao trenutak koji prolazi kako bi ga se
zadr*alo ili produ*ilo. Napose se ne radi o tome da bi ga se pokupilo kao
izmiuu i zanimljvu rijetkost: to bi tu bilo ono to !audelaire naziva stavom
2+lanerije4. Clanerija se zadovoljava s time da otvori oi, nauli pozornost i
5
B. #audelaire! >e Peintre de la vie moderne (?likar modernoga Civota! u
Oevres completes! Paris! 0allimard! niz D#ibliothEFue da la PliadeG. &'.2!
sv. 88.! str. 2'1.
6
8bid.! D,e l@hroisme de la vie moderneG (DO heroizmu u modernome
CivotuG! op.cit.! str. )').
94 E M U Broj 10
sabire u pamenju. Aovjeku +lanerije !audelaire suprotstavlja ovjeka
moderniteta: 2)n ide, tri, ie. 5asvim sigurno, taj ovjek, taj samotnik
obdaren *ivom matom, vazda putujui kroz veliku pustinju ljudi, ima
uzvieniji "ilj od istoga +lanera, openitiji "ilj, drugaiji od izmiuega u*itka
okolnosti. ,te ono neto to e nam se dopustiti da nazovemo
modernitetom. Njemu se radi o izdvajanju u modi onoga to ona mo*e
sadr*avati od poetskoga u povijesnome.4 ( kao primjer moderniteta
!audelaire navodi "rtaa Gonstantina EuIsa. Naizgled +laner, sakuplja
rijetkosti 2on ostaje posljednji posvuda gdje svjetlo mo*e bljetiti,
odzvanjati poezija, vrvjeti *ivot, titrati glazba, posvuda gdje strast mo*e
ba"iti svoje oko, posvuda gdje se prirodni ovjek i ovjek konven"ije
pokazuju u bizarnoj ljepoti, posvuda gdje sun"e obasjava kratke radosti
izopaene *ivotinje.4
$

No ne treba se tu zavaravati. Gonstantin EuIs nije +laner ono to ga, u
!audelaireovim oima, ini modernime slikarom to je to u asu kada itav
svijet uranja u san on se daje na posao, te ga preobra*ava. =reobrazba koja
nije nitenje zbiljskoga, ve igra izmeu istine zbiljskoga i koritenja
slobode 2prirodne4 stvari bivaju tu 2vie nego prirodne4, 2lijepe4 stvari
bivaju tu 2vie nego lijepe4, a jedinstvenosti se pokazuju 2obdarene
nadahnutim *ivotom kao dua autorova4
%
. 1a stav moderniteta visoka je
vrijednost sadanjosti nerazdvojiva od pregnua da je se zamisli, da je se
zamisli drukije no to ona jest i da je se preobra*ava ne unitavajui je,
ve je zadr*avajui u onome to ona jest. !audelaireovski modernitet je
vje*ba u kojoj je krajnja pozornost za zbiljsko sueljena praksi slobode koja
istovremeno to zbiljsko potiva i naruava.
:6 .eutim, !audelaireu modernitet nije tek naprosto oblik odnoenja
prema sadanjosti to je takoer i nain odnoenja koje treba uspostaviti
prema samome sebi. >oljni je stav moderniteta vezan uz neizostavan
asketizam. !iti modernim, to ne znai prihvatiti sebe sama onakvim kakvim
se jest u protijeku trenutaka koji prolaze to znai uzeti samoga sebe kao
predmet slo*ene i teke razrade: ono to !audelaire naziva, shodno
rjeniku epohe, 2dendizmom4. Neu podsjeati na i vie nego poznate
strani"e: one o 2surovoj, zemnoj, prljavoj4 prirodi one o neizbje*noj
ovjekovoj pobuni u odnosu prema samome sebi one o 2doktrini
elegan"ije4 koja 2svojim ambi"ioznim i poniznim pristaama4 nala*e
samosilnikiju dis"iplinu nego i najstranije od religija naposljetku, strani"e
o asketizmu dendija koji iz svoga tijela, svojega ponaanja, svojih osjeaja i
strasti, svojeg opstojanja ini umjetniko djelo. .oderni ovjek, za
7
B. #audelaire! >e Peintre de la vie moderne (?likar modernoga Civota! op.
cit.! str. 2'H/2').
8
8bid.! str. 2').
Michel Foucault to je prosvjetiteljstvo? 95
!audelairea, nije onaj koji ide prema otkriu samoga sebe, svojih tajni i
svoje skrivene istine on je onaj koji pokuava sam sebe izmislititi. <aj
modernitet ne oslobaa ovjeka u njegovome odistinskom bitku on ga
prisiljava na zadatak razrade samoga sebe.
&6 Na kraju, dodat u jo jednu rije. 1a tu ironiku heroiza"iju sadanjosti,
tu igru slobode sa zbiljskime poradi njegove preobrazbe, tu asketsku
razradu samoga sebe !audelaire ne misli da bi mogle imati mjesta u
samome drutvu ili politikome tijelu. .ogu se zbiti samo na mjestu koje
!audelaire naziva umjetnou.
D
Nije mi nakana u tih nekoliko "rta is"rpiti ni slo*eni povijesni dogaaj koji
je 5u*klrung bio s kraja osamnaestoga stoljea kao nita vie ni stav
modeniteta pod razliitim obli"ima koje je mogao uzeti u posljednja dva
stoljea.
Jelio sam, s jedne strane, pot"rtati ukorijenjenost u 5u*klrungu jednoga
tipa +ilozo+skoga propitivanja koji istovremeno problematizira odnos spram
sadanjosti, modus historijskoga bivanja i sazdavanje sebe samoga kao
autonomna subjekta s druge strane, *elio sam pot"rtati kako nit koja nas na
taj nain mo*e vezati za 5u*klrung nije vjernost elementima doktrine, ve
stalno ponovno buenje odreena stava to jest +ilozo+ska ethosa koji bi se
mogao okarakterizirati kao stalna kritika naega povijesnog bitka. , taj je
ethos ono ija bih obilje*ja ukratko pru*io.
(. $egativno.#6 <aj ethos najprije za sobom povlai da se odbija ono to u
uobiajeno nazivati 2u"jenom4 5u*klrungu. .iljenja sam da 5u*klrung,
kao sveukupnost politikih, ekonomskih, drutvenih, institu"ionalnih,
kulturnih dogaaja, o kojima jo i danas uvelike ovisimo, ini povlateno
podruje analize. .iljenja sam takoer da je on, kao poduhvat da se
sponom izravna odnosa pove*e napredovanje istine i povijest slobode,
+ormulirao +ilozo+sko pitanje koje nam ostaje postavljeno. .iljenja sam
naposljetku 9 pokuao sam to pokazati s obzirom na Kantov tekst 9 da je on
odredio stanoviti nain +ilozo+iranja.
.eutim, to nee rei kako treba biti za ili protiv 5u*klrunga. >e hoe rei
upravo kako treba odba"iti sve ono to se javlja u obliku pojednostavljene i
autoritarne alternative: vi ili prihvaate 5u*klrung, i ostajete u tradi"iji
njegovoga ra"ionalizma @ono to neki smatraju pozitivnim, a drugi
prigovorom6 ili kritizirate 5u*klrung i pokuavate izmai naelima
ra"ionaliteta @to se opet mo*e uzeti za dobro ili zlo6. , nije za izbjei toj
96 E M U Broj 10
u"jeni bez uvoenja 2dijalektikih4 nijansi u pokuaju da se odredi to bi
moglo biti dobro a to loe u 5u*klrungu.
<reba pokuati sprovesti analizu nas samih kao bia, u odreenome dijelu,
povijesno odreenih 5u*klrungom. 3to ukljuuje niz to je mogue
pre"iznijih povjesnih istra*ivanja a ta istra*ivanja ne bi bila osvrt unatrag
prema 2bitnoj jezgri ra"ionaliteta4 koju se mo*e nai u 5u*klrungu a koju
treba sauvati u bilo kojemu sluaju bila bi orijentirana prema 2aktualnima
ogranienjima nu*noga4: to jest prema onome to nije ili nije vie
neizostavno za sazdavanje nas samih kao autonomnih subjekata.
;6 <a stalna kritika nas samih mora izbjei uvijek lakim brkanjima
humanizma i 5u*klrunga. Nikada ne treba zaboraviti da je 5u*klrung
dogaaj ili skup slo*enih povijesnih dogaaja i pro"esa, koji su se smjestili u
stanoviti trenutak razvoja europskih drutava. <aj skup sadr*i elemente
drutvenih preobrazbi, tipove politikih institu"ija, oblike znanja, projekte
ra"ionaliza"ije spoznaja i praksa, tehnoloke promjene koje je vrlo teko
sa*eti u jednu rije, ak iako su mnogi od tih +enomena jo uvijek znaajni u
aktualnome asu. )naj koji sam istaknuo i za koji mi se ini da je bio
utemeljujui za itav jedan oblik +ilozo+skoga miljenja tie se samo modusa
re+leksivnog odnosa spram sadanjosti.
-umanizam je neto posvema drugo: to je tema ili prije skup tema koje su
se tijekom vremena u nekoliko navrata javljale u europskim drutvima te
teme, uvijek vezane uz vrijednosne sudove, oito su uvijek poprilino
varirale u svome sadr*aju, kao i vrijednostima koje su im pridavane. K
tome, one su slu*ile kritikome naelu razlikovanja: postojao je humanizam
koji se predstavljao kao kritika kranstva ili religije openito postojao je
kranski humanizam nasuprot asketskome i daleko vie teo"entrikome
humanizmu @to u sedamnaestome stoljeu6. U devetnaestome stoljeu
postojao je spram znanosti nepovjerljiv, neprijateljski i kritiki humanizam
te opet drugi koji je naprotiv! svoje nade polagao u istu tu znanost.
.arksizam je bio humanizam, egzisten"ijalizam, personalizam bili su to
takoer bilo je vrijeme kada su se podr*avale humanistike vrijednosti
predstavljene na"ionalso"ijalizmom, te kada su sami staljinisti govorili kako
su humanisti.
,z toga ne treba izvui posljedak kako sve ono to se moglo izdavati za
humanizam treba odba"iti ve kako je humanistika tematika ve po sebi
previe podatna, previe raznovrsna, previe nekonzistentna a da bi mogla
slu*iti kao okosni"a promiljanju. , injeni"a je da je barem od
sedamnaestoga stoljea ono to se naziva humanizmom svoj oslona"
uvijek moralo tra*iti u stanovitim kon"ep"ijama ovjeka koja su preuzeta od
religije, znanosti, politike. -umanizam slu*i tome davanju boje i opravdanja
kon"ep"ijama ovjeka na koja se pak mora pozivati.
Michel Foucault to je prosvjetiteljstvo? 97
No, ja upravo vjerujem da se toj temati"i, koja se tako esto iznova javljala i
uvijek ovisila o humanizmu, mo*e suprotstaviti naelo stalne kritike i
stalnoga stvaranja nas samih u vlastitoj autonomiji: to jest naelo koje je u
sr*i povijesne svijesti koju 5u*klrung ima o samom sebi. ,z tog gledita
prije bih vidio napetost izmeu 5u*klrunga i humanizma nego li identitet.
U svakome sluaju, ini mi se opasnim stapati ih a uostalom i povijesno
netonim. (ko je pitanje ovjeka, ljudske vrste, humanista, bilo va*no
tijekom itavoga osamnaestog stoljea, rijetko je, vjerujem, 5u*klrung sam
sebe smatrala humanizmom. >rijedno je truda ujedno napomenuti kako je,
tijekom devetnaestoga stoljea, historiogra+ija humanizma u esnaestome
stoljeu, koja je bila od tolikoga znaenja za ljude kao to su 5ainteK!euve
ili !ur"khardt, uvijek bila odvojena a katkada i jasno suprotstvljena
prosvjetiteljstvu i osamnaestome stoljeu. 7evetnaesto je stoljee
pokazivalo te*nju njihova suprotstavljanja barem isto toliko koliko i njihova
stapanja.
U svakome sluaju, vjerujem da podjednako kao to treba izbjei
intelektualnoj i politikoj u"jeni 2biti za ili protiv 5u*klrunga4, treba izbjei
historijskome i moralnome kon+uzionizmu koji mijea temu humanizma s
pitanjem 5u*klrunga. (naliza njihovih slo*enih odnosa tijekom dva
posljednja stoljea bio bi posao koji treba poduzeti, znaaj kojega bi bio u
tome da bi pomalo razbistrio svijest koju imamo o nama samima i o naoj
prolosti.
!. Pozitivno. No, imajui na umu ta upozorenja, oito je potrebno pru*iti
pozitivniji sadr*aj onomu to bi mogao biti +ilozo+ski ethos koji bi se sastojao
od kritike onoga to govorimo, mislimo i inimo, kroz povijesnu ontologiju
nas samih.
#6 <aj se +ilozo+ski ethos mo*e okaraktrizirati kao graniIan stav. Ne radi se
o odnosu odba"ivanja. <reba izbjei alternativu onoga unutar i onoga izvan
treba biti na grani"ama. Kritika je zapravo analiza ogranienja i re+leksija o
njima. No, ako je Kantovo pitanje bilo koja su to ogranienja prekoraenja
kojih se spoznaja mora odrei, ini mi se kako kritiko pitanje, danas, treba
preokrenuti u pozitivno pitanje: u onome to nam je dato kao univerzalno,
nu*no, obvezatno koji je udio onoga to je jedinstveno, kontigentno i usljed
proizvoljnih prinu*di. Badi se sve u svemu o preobrazbi kritike izvrene u
obliku nu*na ogranienja u praktiku kritiku u obliku moguega
prekoraenja.
<o to, kao to je vidljivo, sa sobom kao posljedi"u donosi da se kritika vie
nee ostvarivati u istra*ivanju +ormalnih struktura koji imaju ope va*enje,
ve kao povijesno ispitivanje kroz dogaaje koji su nas doveli do toga da se
tako ustrojimo kako bismo se spoznali kao subjekti onoga to inimo,
mislimo, govorimo. U tom smislu ta kritika nije trans"endentalna, te nema
98 E M U Broj 10
za svrhu omoguenje meta+izike: ona je genealoka u svojoj svrnosti i
arheoloka u svojoj metodi. (rheoloka, a ne trans"endentalna, u smislu da
nee pokuavati izluiti univerzalne strukture svake mogue spoznaje ili
svakoga mogueg djelovanja, ve baviti se diskursima koji artikuliraju ono
to mislimo, govorimo i inimo kao ujedno povijesne dogaaje. ( ta e
kritika u tome smislu biti genealoka da nee iz +orme onoga to mi jesmo
izvoditi ono to nam je nemogue uiniti ili spoznati, ve e iz kontigen"ije
koja nas ini da jesmo ono to jesmo izluiti mogunost da vie ne budemo,
inimo ili mislimo ono to jesmo, inimo ili mislimo.
)na ne pokuava omoguiti meta+iziku koja bi napokon postala znanou
ona pokuava otisnuti koliko god je dalje i ire mogue beskonani rad
slobode.
;6 (li kako se ne bi naprosto radilo o potvrivanju ili o praznome snu o
slobodi, ini mi se da bi taj povijesnoKkritiki stav morao biti takoer i
eksperimentalan stav. -ou rei da taj rad izvren do grani"a nas samih
mora s jedne strane otvoriti polje povijesnih ispitivanja, a s druge prionuti na
istra*ivanje zbilje i aktualiteta, kako bi istovremeno dohvatio toke u kojima
je promjena mogua i po*eljna te odredio toan oblik koji treba dati toj
promjeni. 3to e rei da se ta povijesna ontologija nas samih mora odvratiti
od svih tih projekata sa zahtjevom na globalnost i korjenitost. 1apravo, iz
iskustva je znano da je zahtjev za izbjegavanjem sustava aktuliteta, kako bi
se pru*io "jeloviti program drukija drutva, drukijeg naina miljenja,
drukije kulture, drukijeg vienja svijeta, samo u stvari vodio k obnavljanju
najopasnijiih tradi"ija.
=rednost dajem sasvim jasnim trans+orma"ijama koje su se mogle zbiti
proteklih dvadeset godina na odreenome broju podruja koja se tiu
modusa naega bivanja i miljenja, rela"ija autoriteta, odnosa spolova,
naina na koji per"ipiramo ludilo ili bolest, prednost dajem i tek djelominim
trans+orma"ijama koje su nainjene u suodnosu povijesne analize i
praktikoga stava s obeanjima novoga ovjeka koja su najgori politiki
sustavi ponavljali tijekom dvadesetoga stoljea.
Cilozo+ski ethos svojstven kritikoj ontologiji okarakterizirao bih, dakle, kao
povijesnoKpraktiko ispitivanje ogranienj koja mo*emo prekoraiti, te
dakle kao rad nas samih nad nama samima kao *ivima biima.
:6 No bilo bi neprijeporno posvema legitimno uputiti sljedeu primjedbu:
ograniimo li se na tu vrst uvijek djelominih i mjesnih ispitivanja i
istra*ivanja, ne postoji li opasnost da dopustimo da nas odrede openitije
strukture za koje se izla*mo mogunosti da o njima nemamo niti svijesti niti
da njima ovladamo'
Na to postoje dva odgovora. ,stina je da trebamo napustiti nadu da bismo
ikada mogli domoi se oita koje bi nam moglo omoguiti pristup potpunoj i
Michel Foucault to je prosvjetiteljstvo? 99
konanoj spoznaji onoga to mo*e sainjavati naa povijesna ogranienja.
( s toga oita, samo teorijsko i praktiko iskustvo koje stjeemo o naima
ogranienjima i njihovima moguim prekoraenjima uvijek je ogranieno,
odreeno i dakle za ponoviti.
No to nee rei da se itav rad mo*e izvriti tek u neredu i kontigentnosti.
<aj rad ima svoju openitost, svoju sistematinost, svoju homogenost i svoj
ulog.
7log. )n je naznaen onime to bi se moglo nazvati 2paradoks @odnosa6
sposobnosti i moi4. =oznato je kako je velika nada osamnaestoga stoljea,
ili dijela osamnaestoga stoljea, polagana u istovremeni i srazmjerni porast
tehnike sposobnosti djelovanja na stvari i slobode pojedina"a jednih u
odnosu na druge. Uostalom, mogue je vidjeti kako su kroz itavu povijest
zapadnih drutava @mo*da se upravo tu nalazi korijen njihovog
jedinstvenoga povijesnog usuda 9 tako zasebnoga, tako razliitoga od
drugih! u svom putu i tako univerzalizirajuega, dominantnoga u odnosu na
druge6 stje"anje sposobnosti i borba za slobodu bili stalni elementi.
.eutim, odnosi izmeu porasta sposobnosti i porasta autonomije nisu tako
jednostavni kao to je to osamnaesto stoljee moglo vjerovati. .oglo se
vidjeti koji su se obli"i odnosa moi prenosili kroz razliite tehnologije @bilo
da se radi o proizvodnjama u ekonomske svrhe, ustanovama u svrhu
drutvene regula"ije, tehnikama komuni"iranja6: ujedno kolektivne i
individualne dis"ipline, postup"i normaliza"ije sprovoeni u ime moi
7r*ave, zahtjevi drutva i dijelova popula"ije primjeri su tome. Ulog je
dakle: kako razdvojiti porast sposobnosti od inteziviranja odnos moi'
=omogenost. )no to vodi prouavanju onoga to se mo*e nazvati
2praktikim "jelinama4. Badi se o uzimanju za homogeno polje re+eren"ije
ne predod*be koje ljudi pru*aju o sebi samima, ne uvjete koji ih odreuju
bez njihovoga znanja. >e onoga to ine i naina na koji to ine. <o jest
obli"i ra"ionaliteta koji organiziraju naine injenja @ono to bi se moglo
nazvati stratekom stranom tih praksi6. -omogenost tih povijesnoKkritikih
analiza osigurana je dakle tim poljem praksi njihovom tehnolokom i
njihovom stratekom stranom.
?istematiInost. <e praktike "jeline pripadaju trima velikim podrujima:
podruje odnos ovladavanja stvarima, podruje odnos djelovanja na
druge, podruje odnos prema samome sebi. Nee to rei da su ta tri
podruja posvema odvojena jedno od drugoga. 7obro je znano da
ovladavanje stvarima prolazi odnosom prema drugima, a ovaj pak uvijek
povlai za sobom odnose prema sebi, a i obratno. No radi se o tri osi iju
spe"i+inost i preplitanje treba analizirati: os znanja, os moi, os etike.
7rugim rijeima, povijesna ontologija nas samih mora odgovoriti na niz
otvorenih pitanja, ona ima posla s neodreenim brojem upita koja se mogu
100 E M U Broj 10
umna*ati i istanivati koliko god se *eli ali sva e ona odgovarati na
sljedeu sistematiza"iju: kako smo se sazdali kao subjekti naega znanja,
kako smo se sazdali kao subjekti koji upra*njavaju ili trpe odnose moi,
kako smo se sazdali kao moralni subjekti naih djelovanja.
Op+enitost. Naposljetku, ti su povijesnoKkritiki upiti zapravo pojedinani u
tom smislu da se uvijek odnose na jedan materijal, jednu epohu, jedan
korpus odreenih praksi i diskursa. .eutim, barem na ljestvi"i zapadnih
drutava iz kojih potjeemo, oni imaju svoju openitost: u tome smislu da su
se sve do naih dana uvijek iznova javljali tako primjeri"e odnosi izmeu
uma i ludila, ili bolesti i zdravlja, ili zloina i zakona problem mjesta koje
treba dati spolnim odnosima, itd.
No, ako spominjem tu openitost, onda ne stoga kako bih kazao da joj treba
nai slijed u njezinu metahistorijskom kontinuitetu kroz vrijeme, a nita vie
ni kako je treba slijediti u njezinim varija"ijama. )no to treba dokuiti jest u
kojoj mjeri ono to o njima znamo, obli"i moi koji se u njima upra*njavaju i
iskustvo koje u njima stjeemo o nama samima sainjavaju tek povijesne
+igure odreene stanovitim oblikom problematiziranja koje de+inira
predmete, pravila djelovanja, moduse odnosa prema sebi. =rouavanje
@modusa6 problematiza"ije @to jest onoga to nije ni antropoloka konstanta
ni kronoloka varija"ija6 je dakle nain analiziranja, u njihovu povijesno
jedinstvenomu obliku, pitanj opega dosega.
D
1akljuna rije kako bih zavrio sa Kantom i vratio mu se. Ne znam
hoemo li ikada postati punoljetni. .nogotota u naemu iskustvu nas
uvjerava da nas povijesni dogaaj 5u*klrunga nije uinio punoljetnima, te
da jo uvijek mi to nismo. ,pak, ini mi se kako se tom kritikom propitivaju
sadanjosti i nas samih, koje je Kant +ormulirao re+lektirajui o 5u*klrungu,
mo*e dati smisao. Aini mi se kako upravo taj nain +ilozo+iranja nije bio bez
znaaja, a ni bez uinka, u protekla dva stoljea. Kritiku ontologiju nas
samih svakako ne treba uzimati kao kakvu teoriju, doktrinu, niti ak kao
kakav trajni korpus znanja koje se nakuplja treba je zamisliti kao stav,
ethos, +ilozo+ski *ivot u kojemu je kritika onoga to mi jesmo istovremeno
povijesna analiza ogranienj koja su nam postavljena kao i dokaz
njihovoga mogua prekoraenja.
<aj se +ilozo+ski stav mora prevesti u rad na razliitim ispitivanjima njihova
se metodoloka koherentnost nalazi u istovremeno arheolokome i
genealokome prouavanju praksi koje se usporedo sagledavaju kao
tehnoloka vrsta ra"ionaliteta i strateke igre sloboda njihova se teorijska
koherentnost nalazi u odreivaju povijesno jedinstvenih +ormi u kojima su se
Michel Foucault to je prosvjetiteljstvo? 101
problematizirale openitosti naega odnosa prema stvarima, prema drugima
te prema sebi samima. Njihova se praktika koheren"ija nalazi u brizi
posveenoj podvrgavanju povijesnoKkritike re+leksije ispitu konkretnih
praksi. Ne bih znao treba li danas kazati kako kritiki posao jo uvijek
ukljuuje vjeru u prosvjetiteljstvo no on iziskuje, miljenja sam, rad na
naim ogranienjima, to jest strpljivi trud koji daje oblije nestrpljivosti
slobode.
=reveo s +ran"uskoga:
<omislav .edak