Dio I

Moderna zika
1
Poglavlje 1
Uvod u kvantnu mehaniku
1.1 Toplinsko zracenje
1.1.1 Denicije
Sva tijela zrace kad se ugriju. U svjetlosti koju salju uzarena tijela dolazi kontinuum frekvencija. U njihovom
spektru opazaju se sve boje. Medutim, svjetlost nekih frekvencija isijavana je jace, a nekih slabije. Iskustovo
pokazuje da boja uzarenog tijela zavisi o temperaturi.

Sto tijelo vise ugrijemo, sve vise se spektar pomice prema
vecim frekvencijama.
Zracenje koje izraci zagrijano tijelo nazivamo toplinskim zracenjem. Svako toplo tijelo je izvor toplinskog
zracenja.
U praksi, nevidljive infracrvene zrake se opazaju pomocu termalnih efekata. Tijelima ozracenim tim zrakama
se podize temperatura. Tako tijela mogu i emitirati i apsorbirati zracenje. Eksperimenti pokazuju da tijelo koje
emitira odredenu valnu duljinu na danoj temperaturi ce i apsorbirati istu valnu duljinu. Dakle, dobar radijator je
ujedno dobar apsorber.
Velicina koja opisuje kapacitet tijela da emitira svjetlost odredene frekvencije (ili tocnije, u frekvencijskom
intervalu od do +) na odredenoj temperaturi T nasiva se spektralna emisivna snaga tog tijela, simbolizirana
s E
T
. Ona daje mjeru svjetlosti frekvencije koju tijelo izraci u jedinici vremena po jedinici povrsine. Za zracenje
na svim valnim duljinama, imamo totalnu emisijsku snagu tijela, E
T
.
Velicina koja opisuje kapacitet tijela da apsorbira upadnu svjetlost odredene frekvencije (ili valne duljine) naziva
se spektralna apsorptivna snaga ili apsorbilnost tijela, simbolizirana s A
T
. Apsorbilnost je omjer zracenja frek-
vencije koju tijelo apsorbira prema zracenju koje je upalo na njegovu povrsinu. Idealno tijelo koje bi apsorbiralo
svo zracenje, a ne bi nista reektiralo, naziva se crno tijelo. Njegova apsorbilnost bi bila A
crno
T
= 1. Crno tijelo
ne postoji; to je zikalna apstrakcija. Materijali koji su najblizi crnom tijelu su crni barsum, crni papir, itd.
Najslicnija crnom tijelu je sferna supljina zacrnjena iznutra i gotovo potpuno zatvorena, s izuzetkom malog otvora
na jednoj strani, slika 1.1.
Svjetlost koja ude kroz otvor je mnogobrojnim reeksijama potpuno zarobljena unutar tijela.
Godine 1859. je Kircho formulirao zakon zracenja, koji kaze:
Omjer izmedu apsorbilne i emitivne snage je isti za sve vrste zraka za sva tijela na istoj temperaturi i
jednak je emisivnoj snazi crnog tijela na istoj temperaturi.
Oznacimo li emisijsku snagu crnog tijela s
T
, Kirchhoov zakon zracenja se moze napisati u obliku
E
T
A
T
=
T
. (1.1)
Apsorbtivnost A
T
ne moze biti veca od jedan, pa, dakle, emisijska snaga E
T
tijela ne moze biti veca od emisijske
snage crnog tijela,
T
, na istoj temperaturi T.
Crno tijelo treba biti najjaci izvor toplinskog zracenja. Na danoj temperaturi crno tijelo emitira vise energije
po jedinici povrsine u jedinici vremena nego neko drugo tijelo.
2
1.1.2 Zakoni zracenja crnog tijela
Godine 1884. Boltzmann je teorijski izveo formulu za ukupno zracenje crnog tijela

T
= T
4
, = 5, 67 10
8
W/m
2
K
4
. (1.2)
Pet godina prije, isti je zakon otkrio experimentom Josef Stefan; zato se taj zakon naziva StefanBoltzmannov
zakon. Konstanta proporcionalnosti je StefanBoltzmannova konstanta. Za crno tijelo je ona eksperimentalno
odredena na vrijednost = 5, 672 10
8
W/m
2
K
4
. Iz StefanBoltzmannovog zakona vidimo da je zracenje crnog
tijela odredeno samo temperaturom.
Slika 1.1: Fizikalna aproksimacija crnog tijela
2 4 6 8 10
0
1
2
3
4
5
6
Zakon zracenja crnog tijela
T=2000 K (J-R)
T=2000 K (Planck)
T = 1500 K
T = 1200 K


E

/
W
m
-
3
/m
Slika 1.2: Spektar zracenja crnog tijela. T je temperatura
na kojoj se nalazi tijelo, a (J-R) je teorijski spektar po
klasicnoj teoriji.
Tijelo se sastoji od velikog broja atoma od kojih svaki djeluje kao oscilator, i svaki oscilira svojom frekvencijom.
Zato zracenje crnog tijela sadrzi sve moguce frekvencije ili valne duljine, ili, sto je isto, emitira kontinuirani spektar.
Spektar raspodjele energije zracenja crnog tijela je eksperimentalno utvrden, i prikazan je na slici 1.2. Povrsina
omedena krivuljom i osi x je ukupno zracenje crnog tijela s jedinicne povrsine u jedinici vremena. Povrsina jako
raste s porastom temperature, proporcionalna je s T
4
.
Vazno je zapaziti da sve krivulje imaju vrh koji je za toplije tijelo pomaknut prema kracim valnim duljinama.
Zbog toga prilikom povecanja topline tijela, boja mu se mijenja od crvene preko narancaste do bijele.
Eksperimentalne krivulje pokazuju da je valna duljina za koju spektar ima vrh, tj. na kojoj je zracenje maksi-
malno dano formulom

max
= b/T, b = 2, 898 10
3
m K (1.3)
sto nazivamo Wienovim zakonom.
Klasicna teorija zracenja crnog tijela za spektralnu raspodjelu energije zracenja daje rezultat
E

(T) =
2kT
c
2

2
E

(T) =
2kcT

4
. (1.4)
To je poznati zakon zracenja crnog tijela, koju su izveli Jeans i Rayleigh 1900. On je neizbjezna posljedica
klasicne teorije. Oni su utemeljili svoj zakon na opcim zakonima statistike i valne teorije svjetlosti.
3
Rayleigh-Jeansov zakon ispravno prikazuje raspodjelu energije za male frekvencije. Za vise frekvencije, vidimo
da energija raste, sto je katastrofalan rezultat, jer spektar ima maksimum kod odredene frekvencije. Iza maksimuma
je spektrar prema visim frekvencijama eksponencijalno odrezan. Klasicna teorija daje pogresnu sliku o zracenju
cvrstih tijela. To neslaganje je nazvano ultraljubicasta katastrofa.
RayleighJeansov rezultat se nija dao ukloniti nikakvim izvjestacenim modelima o atomu. U njemu se ocitovala
sva nemoc klasicne zike da shvati emisiju i apsorpciju svjetlosti. Klasicna teorija se poljuljala u temeljima.
Klasicna teorija zracenja crnog tijela nije uspjela objasniti prikazani eksperimentalni spektar
1.1.3 Planckov zakon zracenja
Klasicna zika je tretirala zracenje kao kontinuirani proces, tj. tijelo emitira kontinuirano i energije koje se zrace
imaju kontinuirane vrijednosti.
Plank je uveo koncept da crno tijelo moze emitirati ili apsorbirati zracenje u quantima, ili povecanje energije
je proporcionalno frekvenciji odgovarajuceg zracenja. Kako je Planck teorijski dobio, kvant energije ima velicinu

0
= h, h = 6, 625 10
34
Js (1.5)
gdje je h Planckova konstanta, a je frekvencija zracenja. Po Planckovoj hipotezi, tijelo uvijek zrazi energiju E
jednaku (za neku frekvenciju) E = n
0
, gdje je n N. Kvantna formula (1.5) i Planckova univerzalna konstanta
doveli su teorije zracenja crnog tijela koja je bila u skladu s eksperimentom.
Planck je pronasao da je moguce razviti konzistentnu teoriju zracenja crnog tijela i izvesti relaciju E = E

(T)
teorijski pretpostavivsi da energija zraci diskontinuirano. Kombinirajuci svoj koncept diskontinuirane energije sa
statistickom mehanikom, nasao je ono sto danas nazivamo Planckovim zakonom zracenja:
E

(T) =
2h
3
/c
2
e
h/kT
1
E

(T) =
c

2
E

(T) =
2hc

5
1
e
hc/kT
1
(1.6)
gdje je c brzina svjetlosti u vakuumu, h je Planckova konstanta, k = 1, 380622 10
23
J/K Boltzmanova konstanta,
T je apsolutna temperatura, a je frekvencija zracenja.
Planckova ideja diskontinuirane emisije i apsorpcije svjetlosti imali us ogromni utjecaj na daljnji napredak
zike.Prije Plancka, postojeci koncept je bio da se energija tijela moze mijenjati kontinuirano i za bilo koju velicinu.
Opcenito, klasicna zika je pocivala na stanovistu da svi procesi moraju biti kontinuirani.
Na osnovi Planckovog zakona zracenja crnog tijela moguce je povezati Planckovu konstantu h sa Stefan
Boltzmannovom konstantom , Wienovom konstantom b i Boltzmanovom konstantom k:
h = k
3

2
2
k/15c
2
= 4.965bk/c.
1.2 Osnove kvantne optike
1.2.1 Fotoelektricni efekt
Godine 1887. Heinrich Hertz je opazio da iskra preskace kroz zrak lakse ako se negativna elektroda obasja
ultraljubicastom svjetloscu.Eksperimenti Wilhelma Hallwachsa 1888. su pokazali da je to posljedica izbacivanja
negativnog naboja iz metalne katode pomocu svjetlosti.
Eksperimenti su pokazali da metalna elektroda obasjana svjetloscu gubi negativni naboj, a mjerenjem omjera
e/m tih cestica, pokazano je da su to elektroni.
Izbacivanje elektrona iz krutina i tekucina pomocu svjetlosti danas nazivamo vanjskim fotoelektricnim efektom
ili fotoemisivnim efektom. Osim ovog postoji i unutarnji fotoefekt.
Bilo je pokusaja da se fotoefekt opise elektromagnetnom teorijom svjetlosti pretpostavljajuci da elektromag-
netni val na metalu uzrokuje oscilacije njegovih elektrona do tocke kad puca njihova veza s atomima metala. Ta
teorija daje da se fotoefekt moze proizvesti povecanjem amplitude elektromagnetnih valova, tj. vecim intenzitetom
svjetlosti. Eksperimenti to nisu potvrdili.
4
Slika 1.3: Elektricni strujni krug za ispitivanje fo-
toefekta. Svjetlost upada kroz prozorcic D i pada
na katodu K. Mijenjanjem napona U ispituje se
zaustavni napon, a galvanometar G mjeri struju.
5.0 5.2 5.4 5.6 5.8 6.0 6.2
0,084
K
Na
Li Cs
/10
14
Hz
U
0

/
V
Slika 1.4: Zaustavni naponi za nekoliko meta.
Grafovi su paralelni.
1.2.2 Zakoni fotoefekta
Velicina ovako inducirane struje ovisi o broju elektrona (koje nazivamo fotoelektroima) oslobodenih iz metala u
jedinici vremena. Fotoelektricna struja varira u skladu s kemijskom cistocom metala i stanja njegove povrsine.
Ovaj se efekt moze proucavati pomocu elektricnog kruga prikazanog na slici 1.3. Katoda K je prevucena
metalom ciji fotoefekt zelimo ispitivati. Padajuci na katodu, ultraljubicasta svjetlost koja upada kroz prozor D
izbacuje elektrone s njene povrsine. Oslobodeni elektroni se ubrzavaju poljem koje postoji izmedu katode i anode
A. Napon U izmedu anode i katode se moze namjestati. Namjestimo li napon tako da ubrzava elektrone i na
odredenu velicinu, svi elektroni koji pobjegnu s katode, ce biti skupljeni na anodi, a galvanometar G ce registrirati
maksimalnu struju. Njena velicina je odredena brojem elektrona koji izlete s povrsine katode u jedinici vremena.
To je struja zasicenja; to je glavna kvantitativna karakteristika fotoefekta.
Elektroni oslobodeni s katode imaju neku kineticku energiju i mogu, dakle, izvrsiti neki rad protiv retardirajuceg
elektricnog polja u slucaju kad je negativni napon izmedu katode i anode. U tom slucaju, takoder, elektroni
mogu stici do anode, i imat cemo fotoelektricnu struju. Ako je maksimalna pocetna brzina elektrona mase m
jednaka v
max
, tada je kineticka energija
1
2
mv
2
max
. Zahvaljujuci toj energiji, elektron moze nadvladati retardirajuce
elektricno polje. Ako je maksimalni retardirajuci napon kod kojeg se fotoefekt jos desava (U
0
), tada je
1
2
mv
2
max
= eU
0
. (1.1)
Za u |U
0
| nece biti fotoelektricne struje.
Eksperimentalno su razvijena sljedeca tri zakona fotoefekta:
1. Maksimalna pocetna brzina fotoelektrona je odredena frekvencijom upadne svjetlosti i neovisna je o intenzi-
tetu.
2. Svaka tvar ima odredenu minimalnu frekvenciju,
0
upadne svjetlosti, nazvane frekvencija praga (treshold
frequency) na kojoj je fotoefekt jos moguc.
3. Broj elektrona koji se oslobada s katode u jedinici vremena je direktno proporcionalan intenzitetu upadnog
snopa.
Takoder je zapazeno da se fotoemisija opaza istog trenutka kad svjetlost pogodi katodu, naravno pod uvjetom da
je frekvencija upadne svjetlosti
0
.
Kontradikcije prilikom objasnjenja fotoefekta valnom teorijom svjetlosti, otklonio je Einstein 1905. koristeci
Planckov kvantni koncept.
1.2.3 Kvantna teorija svjetlosti. Kvantno-mehanicko objasnjenje fotoefekta
Iako je Planck uveo koncept diskontinuirane emisije i apsorpcije svjetlosti, on nije jasno pojmio kvantizaciju zracenja.
Einstein je 1905. prosirio Planckovu teoriju i rekao da nije samo apsorpcija i emisija svjetlosti diskontinuirana, nego
5
i energija svjetlosti koja putuje prostorom je kvantizirana, a kvanti svjetlosti su fotoni. To je glavno odstupanje od
klasicne valne teorije.
U skladu s Einsteinom, svjetlost je struja fotona koja putuje uvijek brzinom c (brzina svjetlosti u vakuumu). U
zraci monokromatske svjetlosti frekvencija im je svima , a svi fotoni imaju energiju h. Apsorpcija svjetlosti se
sastoji u tome da fotoni, u srazu s atomima i molekulama, predaju istima svu svoju energiju. Zato je apsorpcija
svjetlosti diskontinuirana.
Kvantna teorija svjetlosti objasnajva objasnjenje fotoefekta koje se razlikuje od onog zasnovanog na elektromag-
netnoj teoriji. Da bi elektron pobjegao s metala, mora savladati potencijalnu barijeru na granici izmedu metala i
vakuuma. Ta energija je jednaka izlaznom radu, A
0
. Pretpostavimo da elektron apsorbira foton. Tada ce on dobiti
energiju h. Ako je h A
0
, elektron ce pobjeci s metala. Zakon ocuvanja energije, za maksimalnu kineticku
energiju fotoelektrona daje
1
2
mv
2
max
= h A
0
h = A
0
+
1
2
mv
2
max
. (1.2)
To je Einsteinova fotoelektricna jednadzba. Kombinirajuci jednadzbu (1.1) sa zadnjom jednadzbom imamo
eU
0
= h A
0
. (1.3)
Einsteinova jednadzba adekvatno opisuje zakone fotoelektricne emisije. Po tim jednadzbama, maksimalna kineticka
energija fotoelektrona je odredena frekvencijom upadne svjetlosti i energijom vezanja elektrona, koja je jednaka
izlaznom radu, a neovisna o intenzitetu svjetlosti. Jasno je vidljivo da se fotoefekt moze desiti kad je h A
0
.
Konacno, ukupni broj n fotoelektrona koji pobjegnu s povrsine metala u jedinici vremena proporcionalan je
broju n

fotona u upadnom snopu, n n

, a to je treci zakon fotoelektricne emisije.

Cinjenica da se fotoefekt opaza odmah po upadu fotona na metal, takoder je objasnjena cesticnom prirodom
svjetlosti. Kad bi se koristila valna priroda svjetlosti, bilo bi potrebno izvjesno vrijeme da upadni elektromagnentni
val pobudi dovoljno velike oscilacije elektrona u atomu, kako bi oni slomili vezu s atomom.
Da bismo iz podataka za zaustavni napon izracunali izlazni rad i Planckovu konstantu, zapisat cemo formulu
(1.3) na drugi nacin:
U
0
=
(
h
e
)

A
0
e
. (1.4)
Omjeri h/e i A
0
/e su konstante, tako ocekujemo da ce graf zaustavnog potencijala prema frekvenciji biti pravac.
Koecijent smjera bit ce h/e, za sve mete jednak, tj. svi pravci su paralelni. Koecijent smjera pravca je
h
e
=
U
2
U
1

1
= 4, 1 10
15
V s h =
h
e
e = 6.6 10
34
Js.
1.2.4 Masa i impuls fotona
Pritisak svjetlosti u kvantnoj teoriji svjetlosti
Spomenuli smo da je enerija fotona E = h. Naravno, posto se fotoni ponasaju kao cestice, svaki foton mora imati
masu i impuls. U teoriji relativnosti su masa i energija u relaciji:
E = mc
2
ili m = E/c
2
.
Za foton je
E = h m = h/c
2
.
Foton se od ostalih elementarnih cestica razlikuje po tome sto nema masu mirovanja. Ako se svjetlost zaustavi,
ona prestaje postojati, tj. fotoni su apsorbirani atomima ili molekulama. Npr., kad metal apsorbira foton, energija
fotona se prenese elektronima, koji iskacu iz metala u obliku fotoemisije.
U slucaju sudara s cesticom, foton se ili rasprsi i ostaje u vakuumu, ili se apsorbira.
Na prvi pogled, ta cinjenica se protivi cinjenici da je fazna brzina svjetlosti u sredstvu indeksa loma n jednaka
u = c/n. Ovdje, u stvari nema kontradikcije, jer se svjetlost u sredstvu siri tako da se fotoni apsorbiraju i reemitiraju
cesticama sredstva, a to se desava s vremenskom zadrskom.

Cinjenica da je mirni foton nema masu, pokazuje da Einsteinova quantna ideja nije povratak na Newtonovu
korpuskularnu teoriju svjetlosti. Jer su po Newtonu, cestice (korpuskule) svjetlosti obicne mehanicke cestice.
6
Na masu fotona treba gledati kao na masu polja. Tj., foton ima masu koja je u vezi s elektromagnetnim poljem
svjetlosnog vala.

Sto opet znaci da elektromagnetno polje treba imati takoder, i energiju i masu, a onda opet, da
je elektromagnento polje materijalni entitet.
Fotoni imaju i impuls. Energija i impuls su u relativistickoj teoriji povezani formulom
E = c

p
2
+m
2
0
c
2
p = E/c = h/c = mc = h/
Ova jednadnadzba izgleda kao klasicno mehanicka koja kaze da je impuls cestice mase m i brzine v jednak
p = mv. Vidimo da su impuls i brzina fotona povezani na slican nacin.
U nekim se slucajevima impuls fotona tretira drugacije. U optici se valni broj k denira kao reciprocna vrijednost
valne duljine, tj.k = 2/, pa je
p = h/ = hk/2 = k, =
h
2
= 1, 05459 10
34
Js. (1.5)
Impuls je vektorska velicina, pa da odredimo smjer impulsa fotona, uzimamo umjesto valnog broja valni vektor

k
ciji je iznos jednak valnom broju, a usmjeren je u smjeru sirenja fotona. Tada se impuls moze napisati u obliku
p =

k. (1.6)
Posto foton ima korpuskularne karakteristike
E = h, m = h/c
2
, p = h/ (1.7)
onda on vrsi pritisak na tijelo na koje upada. Pri tome, neki ce se fotoni reektirati, a neki apsorbirati od tijela.
Ako svjetlost upada okomito na povrsinu tijela, tada ce u slucaju reeksije promjena impulsa fotona, a time impuls
koji foton preda tijelu biti
p (p) = 2p,
dok ce prilikom apsorpcije biti
p 0 = p.
Neka je R koecijent reeksije, a A koecijent apsorpcije, dok je ukupni broj fotona jednak N. Tada je pritisak
svjetlosti jednak
p = Rn
2h

+ (1 R)n
h

=
nh

(1 +R) = E(1 +R) = w(1 +R) (1.8)

gdje smo s E oznacili ukupnu energiju snopa, odnosno, intenzitet svjetlosti, w = E/c je volumna energijska gustoca
svjetlosti. Ovu je formulu prvi put izveo Maxwell u svojoj elektromagnetnoj teoriji svjetlosti, a eksperimentalno
ju je potvrdio Lebedev.
1.2.5 Comptonov efekt
godine 1923. je Compton opazio da se zracenje rasprseno na atomima sastoji od dvije komponente: prva je na
valnoj duljini upadnog zracenja, dok valna duljina druge komponente varira s kutom rasprsenja. Ime Comptonovo
rasprsenje dano je drugoj komponenti, dok prva komponenta predstavlja efekt koherentnog, elasticnog, Raygleig-
hjevog rasrpsenja, koje predvida klasticna, valna priroda svjetlosti.
Comptonov eksperiment je pokazao da je valna duljina rasprsenog zracenja veca od valne duljine upadne svje-
tlosti. Pomak u valnoj duljini se naziva Comptonovim pomakom, =

. Pokazano je da Comptonov pomak

ovisi samo o kutu rasprsenja , i da je neovisan o osobinama mete ili valne duljine upadne svjetlosti.
Formulu za Comptonov efekt mozemo izvesti iz zakona ocuvanja energije i impulsa, ako pretpostavimo da
svjetlost ima kvantnu, korpuskularnu prirodu.
z.o.E: E

+E
0
=

m
2
c
4
+p
2
c
2
+E

,
hc

E
0
=

m
2
c
4
+p
2
c
2
+
hc

=
E

c
=
h
c
=
h

, p

=
E

c
=
h

c
=
h

, p
e
=

E
2
m
2
c
4
c
7
Slika 1.5: Opazanje Comptonovog rasprsenja. Pored
koherentnog rasprsenja, koje predvida klasicna zika
(oznacenog s ), opazena je i nekoherentna komponenta
(oznacena s

).
Slika 1.6: Comptonov efekt prika-
zan poput rasprsenja cestica. S je
oznacen foton, a s e elektron. Kut
rasprsenja fotona je , a elektron je
odletio pod kutom .
Slika 1.7: Kinematika Comptonovog rasprsenja na
mirnom slobodnom elektronu. Impulsi fotona su p

i p

, a impuls elektrona poslije rasprsenja je p

e
. Kut
rasprsenja fotona je , a smjer izlaznog elektrona je
.
Slika 1.8: Kinematika Comptonovog rasprsenja na
slobodnom elektronu s pocetnim impulsom

P. Im-
pulsi fotona su p i p

, a impuls elektrona poslije

rasprsenja je

P

. Kut rasprsenja fotona je , a

smjer izlaznog elektrona je .
Kosinusov poucak za zakon ocuvanja impulsa: p
2
e
= p

2
+p

2
2p

cos pa nakon odredene manipulacije dobi-

vamo Comptonovu jednadzbu za velicinu promjene valne duljine svjetlosti pri nekoherentnom rasprsenju elektrona
na mirnom elektronu:

= =
h
mc
(1 cos ) = 2
C
sin
2

2
(1.9)
Velicinu
C
=
h
mc
= 2, 43 10
12
m nazivamo Comptonova valna duljina, a neelasticno rasprsenje fotona na
elektronu zovemo Comptonovim efektom. Elektroni koji izlaze iz atoma na kojima se foton rasprsio su Comptonovim
elektronima.
1.3 Valovi materije
Fizicari su rijetko u krivu kad pretpostavljaju simetriju prirode. Tako je 1924. Francuski zicar Louis de Broglie
pretpostavio da postoji simetrija izmedu fotona i elektrona. Dakle, cestici je pridruzen val valne duljine
=
h
p
, de Broglieva valna duljina . (1.1)
De Broglievo predvidanje prvi put su ekperimentom dokazali 1927. godine C. J. Davisson i L. H. Germer
8
1.4 Relacije neodredenosti za klasicne valove
Slika 1.9:

Cisti sinusni
val koji se proteze o
do .
Slika 1.10: Superpozicija dva vala iste am-
plitude i frekvencija koje se razlikuju za
10%. Ova superpozicija daje udare valova.
x


Slika 1.11: Rezultat zbrajanja mnogih sinu-
soidalnih valova, razlicitih valnih duljina i
razlicitih amplituda je tzv. valni paket koji
predstavlja val materije.
Razmotrimo razliku izmedu klasicnih cestica i valova. Razmotrimo val oblika y = Asin kx prikazanog na slici
1.9. Taj se val beskonacno ponavlja od x = do x = +. Na pitanje Gdje je val lociran na mozemo dati
odgovor on je svugdje. Ako zelimo da val reprezentira cesticu, on mora imati vaznu osobinu cestice mora
biti lokaliziran, ili mora zauzimati relativno malo podrucje prostora. Zbog svojeg beskonacnog protezanja, cisti
sinusoidalni val se ne moze upotrijebiti za lokalizaciju cestice.
Razmotrimo sto se desava kad originalnom valu dodamo drugi val cije se valne duljine malo razlikuju, tako da
je y = y
1
sin k
1
x +y
2
sin k
2
x, Sl. 1.10. Iako karakteristicni oblik, koji se u slucaju valova zvuka poznaju kao zvucni
udari, ponavljaju beskonacno, ipak znamo nesto vise o poziciji valova. Znanje o poziciji vala je poboljsano, ali
na racun znanja o njegovoj valnoj duljini valna duljina nije precizno odredena.
Nastavimo li s dodavanjem valova razlicitih valnih duljina mozemo doci do situacije prikazane na slici sl.1.11.
Ovaj val gotovo i nema amplitude izvan uskog podrucja sirine x (x nije precizno deniran, ali je gruba mjera
podrucja u kojem val ima razumno veliku amplitudu). Da bismo imali ovakav val, moramo superponirati veliki
broj valova razlicitih valnih brojeva k. Val je reprezentiran rangom valnih brojeva (valnih duljina) koje oznacavamo
s k. Kad imamo jedan val, k = 0 (samo jedan k).i x (val se siri kroz cijeli prostor). Kako povecavamo
k (dodavanjem vise valova), smanjujemo x (val je zatvoreniji).

Cini se da postoji obrnuta proporcionalnost
izmedu x i k; kako se jedan smanjuje, drugi se povecava. Aproksimacijski matematicki odnos je
x k 1 (1.1)
tj. ovaj produkt je reda velicine jedan. Ova procjena kaze da za bilo koji tip vala, pozicija se moze odrediti samo
na racun poznavanja njene valne duljine. To je relacija neodredenosti za klasicne valove. Iz formula c = x/t i
= 2/ dobivamo i relaciju neodredenosti
t 1. (1.2)
1.5 Heisenbergove relacije neodredenosti
Nasa nemogucnost odredivanja polozaja slobodne cestice je nas prvi primjer Heisenbergovog principa neodredenosti,
koje je obznanio 1927. godine Njemacki zicar Werner Heisenberg. Ove relacije kazu da mjerene vrijednosti
polozaja r i impulsa p se ne mogu odrediti s proizvoljnom preciznoscu.
9
Princip neodredenosti kaze:
x p
x
, y p
y
, z p
z
(1.1a)
l
z
(1.1b)
E t (1.1c)
Nas prethodni primjer slobodne cestice, kad sila ne djeluje na nju, daje za impuls konstantnu vrijednost. Dakle,
mozemo odrediti impuls p s apsolutnom preciznoscu, tj. p = 0, pa iz relacije neodredenosti imamo x ,
dakle, polozaj je potpuno nespeciciran.
Nemojte misliti da cestica ima ostro deniranu poziciju, ali iz nekog razloga, skrivenu od nas. Ako je impuls
cestice odreden s apsolutnom preciznoscu, rijec pozicija cestice jednostavno gubi svoje znacenje. Slobodna cestica
se moze naci s jednakom vjerojatnosti duz x-osi.
1.6 Valni paketi

Cisti sinusni val je potpuno nelokaliziran proteze se od do . Klasicna cestica, s druge strane je potpuno
lokalizirana. Nas kvantni opis mijesa cestice i valove.

Cestica je aproksimativno, ne kompletno, lokalizirana. Npr.
elektron vezan u atomu je lokaliziran s neodredenoscu reda velicine atoma (10
10
m). Metoda koja se upotrebljava
u zici u takvim slucajevima je valni paket. Valni paket mozemo opisati kao superpozicija velikog broja valova koji
interferiraju konstruktivno u okolini cestice, rezultirajuci velikom amplitudom, a interferiraju destruktivno daleko
od cestice.
Idealni valni paket je prikazan na slici Sl. 1.11. Amplituda mu je zanemariva osim u podrucju s prostornom
dimenzijom x, sto odgovara cestici lokaliziranoj u podrucju dimenzije x.
Razmotrimo sad valove koji putuju. Takav val je opisan jednadzbom
y(x, t) = Acos(kx t).
Kruzna frekvencija je , a v = /k je fazna brzina vala brzina kojom se jedna komponenta vala giba sredstvom.
AKo imamo dva vala koja interferiraju jednadzba rezultirajuceg vala je
y(x, t) = Acos(k
1
x
1
t) +Acos(k 2x
2
t) = 2Acos
(
k
2
x

2
t
)
cos
(
k
1
+k
2
2
x

1
+
2
2
t
)
(1.1)
gdje je =
2

1
. Fazne brzine ova dva vala mogu biti razlicite: v
1
=
1
/k
1
, v
2
=
2
/k
2
. Ovojnica ovog vala
se giba brzinom
v =

k
,
dok se val unutar ovojnice giba brzinom

1
+
2
k
1
+k
2
0,k0
v
i
Superpozicija od samo dva vala nece dati valni paket kao na slici Sl. 1.11. Bolju aproksimaciju dobit cemo ako
zbrojimo vise valova razlicitih frekvencija, valnih brojeva, amplituda:
y(x, t) =

k
i
A(k
i
) cos(k
i
x
i
t) =

0
A(k) cos(kx t) dk. (1.2)
Ovdje je grupna brzina vala
v
grupna
=
d
dk
= v
g
(1.3)
dok se individualna komponenta vala giba faznom brzinom
v
fazna
=

k
= v

. (1.4)
Fazna brzina se ne moze denirati za valni paket, nego ima znacenje samo za pojedinu komponentu vala.
10
Diskusija nije kompletna dok ne damo zikalnu interpretaciju grupne brzine. Iz relacija E = i p = k imamo
v
g
=
d
dk
=
d()
d(k)
=
dE
dp
Ako klasicna cestica ima samo kineticku energiju onda je
E = T =
p
2
2m

dE
dp
=
p
m
= v = v
c
= v
g
tj. brzina cestice je grupna brzina pridruzenog valnog paketa.
1.7 Schr odingerova jednadzba
Da bismo opisali valove materije koristimo velicinu koju nazivamo valna funkcija (x, y, z, t). Za razliku od obicnog
vala koji prenosi energiju i impuls, a ne masu, ovaj val prenosi i masu, a ponekad i elektricni naboj. Ova funkcija
je kompleksna funkcija, tj. njeno podrucje vrijednosti je skup kompleksnih brojeva.
U situacijama koje cemo promatrati, vremenska i prostorna varijabla se mogu separirati, pa se moze napisati
u obliku
(x, y, z, t) = (x, y, z) e
i t
, (1.1)
gdje je = 2 kruzna frekvencija valova materije. Valna funkcija reprezentira samo prostorno-ovisni dio valne
funkcije. Postavljaju se dva pitanja: sto predstavlja valna funkcija i kako je pronaci.

Sto predstavlja valna funkcija? Valovi materije kao i valovi svjetlosti su valovi vjerojatnosti. Pretpostavimo da
valni paket pada na mali detektor cestica; vjerojatnost da ce se cestica detektirati proporcionalna je s
2
, gdje
je apsolutna vrijednost valne funkcije na lokaciji detektora. Velicinu
2
nazivamo gustocom vjerojatnosti, a
nema zikalno znacenje.
Valovi materije su opisani Schrodingerovom jednadzbom koju je razvio 1926. Austrijski zicar Erwin Schrodin-
ger.
Ako se cestica giba u smjeru osi x u podrucju gdje djeluje sila koja se moze opisati potencijalnom energijom U:
(

2
2m
d
2
dx
2
+U(x)
)
(x) = E(x) (1.2)
gdje je E ukupna mehanicka energija cestice. Ne mozemo izvesti Schrodingerovu jednadzbu iz osnovnijih principa.
1.8 Provjera Schr odingerove jednadzbe
ZK:
Ovo ne treba
Niti Newtonovi zakoni, niti Maxwellove jednadzbe, niti Schrodingerova jednadzba se ne moze izvesti iz os-
novnih principa. Umjesto toga one se trebaju promatrati kao jednadzbe napisane tako da se slazu s prethodnim
eksperimentalnim i teorijskim rezultatima i da zadovoljavaju odredene principe simetrije i zakone ocuvanja.
Osobine koje jednadzba mora imati:
i) Mora vrijediti zakon ocuvanja energije.
E = T +U, T =
1
2
mv
2
=
p
2
2m
(1.1)
gdje je T kineticka (nerelativisticka) energija, a U je potencijalna energija.
ii) mora biti u skladu (konzistentna) s de Broglie-vom hipotezom, tj. iz p = k, kineticka energija pridruzena sa
slobodnim de Broglievim valom je T =
2
k
2
/2m.
11
iii) Jednazba se mora dobro ponasati u matematickom smislu. Npr. rjesenje, koje kaze nesto o polozaju ili o
gibanju cestice, mora biti kontinuirano.

Cestica ne moze samo nestati iz jednog dijela prostora i pojaviti se
u drugom. Rjesenje takoder mora biti jednoznacno; mora postojati samo jedna vrijednost vjerojatnosti da
cestica postoji u odredenom dijelu prostora. Rjesenje takoder mora biti linearno, kako bi de Broglievi valovi
imali osobinu superpozicije sto i ocekujemo od valova.
Jednadzba koja zadovoljava ove uvjete je

2
2m
d
2

dx
2
+U = E. (1.2)
Ovo je vremenski neovisna Schrodingerova valna jednadzba u jednoj dimenziji. Rjesenja su valovi ili valni paketi.
1.9 Vjerojatnost i normalizacija

Sto predstavlja amplituda vala (x), i koja je to zikalna varijabla koja se mijenja poput vala? Ovo je veoma
razlicita vrsta vala od klasicnih valova (na vodi, zvuka), ciji kvadrat apsolutne vrijednosti amplitude daje vjerojatnost
nalazenja cestice na odredenoj lokaciji u prostoru.
Ako je P(x) gustoca vjerojatnosti (u jednoj dimenziji vjerojatnost po jedinici duljine), tada je
P(x) dx = (x)
2
dx (1.1)
Ovdje je (x)
2
dx vjerojatnost da nademo cesticu u intervalu dx u x, tj. izmedu x i x + dx.
Vjerojatnost nalazenja cestice u konacnom intervalu izmedu x
1
i x
2
nalazimo integracijom
P(x
1
, x
2
) =
x
2

x
1
(x)
2
dx. (1.2)
Korolar ovog pravila je da zahtjevamo 100% vjerojatnost da cesticu nademo negdje duz x-osi:
+

(x)
2
dx = 1 (1.3)
sto je uvjet normalizacije. Na taj nacin nalazimo konstantu koja predstavlja amplitudu vala. Naime, posto rjesenje
Schrodingerove jednadzbe treba biti linearno, imamo da ako je rjesenje, mora biti i c

isto rjesenje za bilo koju
konstatu c. Za odredivanje te konstante, koristimo uvjet normalizacije, kako bismo dobili zikalno smislene racune.
Svako rjesenje Schrodingerove jednadzbe koje za
2
daje beskonancnu vrijednost se mora odbaciti ne
mozemo imati beskonacnu vjerojatnost nalazenja cestice bilo gdje u prostoru. U praksi, takvo rjesenje odbacujemo
stavljanjem multiplikativne konstante ispred takvog rjesenja na nulu.
Posto vise ne mozemo govoriti sa sigurnoscu o polozaju cestice, ne mozemo vise garantirati jedinstvenu vrijed-
nost pri mjerenju neke velicine koja ovisi o polozaju. Naravno, mozemo naci vjerojatnost za dobivanje odredene
vrijednosti prilikom mjerenja. Izvrsimo li vise mjerenja, mozemo naci srednju vrijednost odredene velicine:
f(x) =
n
1
f
1
(x) +n
2
f
2
(x) +
n
1
+n
2
+
=

n
i
f
i
n
i
=

(x)
2
f(x) dx

(x)
2
dx
=
+

(x)
2
f(x) dx (1.4)
gdje je f
i
= f(x
i
) vrijednost koju dobivamo n
i
puta pri mjerenju. Zadnji korak je zbog normalizacije funkcije (x).
Ovu srednju vrijednost nazivamo ocekivanom vrijednosti.
12
Slika 1.12: Barijera potencijalne ener-
gije visine U
0
i sirine a.
a x
E
U
0
0

Slika 1.13: Valna funkcija cestice energije
E < U
0
s barijerom visine U
0
.

Cestica se
krece s lijeva na desno. Valna duljina
0
jed-
naka je s obje strane barijere, ali je amplituda
s druge strane barijere manja nego originalna
amplituda.

Cesticu se ne moze opaziti unutar
barijere, ali se moze opaziti iza barijere.
Potencijalna barijera
Razmotrimo potencijalnu energiju prikazanu slikom Sl. 1.12: U(x) =

0 za x < 0
U
0
za 0 x a
0 za x > a.
Iz prijasnjih zadataka znamo rjesenja Schrodingerove jednadzbe: sinusoidalne oscilacije u podrucju izvan barijere
x < 0 i x > a, i eksponencijalni pad u podrucju barijere 0 x a. Intenzitet se nalazi upotrebom uvjeta
neprekidnosti valne funkcije i derivacije, i necemo ga izvoditi ovdje. Klasicno se cestica nece moci naci u podrucju
x > a, jer nema dovoljno energije da preskoci preko barijere. Quantno mehanicki postoji vjerojatnost da se cestica
nade iza barijere, i to se naziva tunel efektom. U prirodi postoji mnogo primjera koji pokazuju prirodu ovog
tuneliranja:
1. Alfa raspad
2. Dioda
3. tunelirajuci mikroskop
13
Poglavlje 2
Atomska zika
U ovom odjeljku opisat cemo model atoma koji nam pomaze da razvijemo i objasnimo osobine atoma. Model je
obicno pojednostavljena slika slozenijeg sistema, koja moze pruziti uvid u djelovanje sistema, ali nije dovoljna da
detaljno objasni sve njegove osobine.
2.1 Osnovne osobine atoma
Neke osobine atoma su
i Atomi su veoma mali, s polumjerom od oko 0, 1 nm = 10
10
m. Tako je beznadan napor da se atom vidi
koristenjem vidljive svjetlosti ( 500 nm) zbog efekta difrakcije.
ii Atomi su stabilni spontano se ne raspadaju u manje dijelove ili ne kolapsiraju; dakle unutarnje sile drze atom
u ravnotezi.
iii Atomi sadrze negativno nabijene elektrone, ali su elektricni neutralni. Pobudimo li atom s dovoljnom silom,
emitiraju se elektroni. Elektroni se ne mogu nalaziti u jezgri, sto je vidljivo iz relacija neodredenosti. Relacije
neodredenosti ne ogranicavaju elektronima mogucnost postojanja u atomu.
iv Atomi emitiraju i apsorbiraju elektromagnetno zracenje. Osobina atoma je da atom apsorbira iste valne duljine
koje i emitira.
2.2 Thomsonov model atoma
Rani model strukture atoma predlozio je J. J. Thomson koji je takoder poznat po svom prethodnom identiciranju
elektrona i mjerenja omjera njegovog naboja i mase e/m. Po tom modelu, atom sadrzi Z elektrona koji su umetnuti
u jednoliku sferu pozitivnog naboja, slika Sl. 2.1. Ukupni pozitivni naboj sfere je Ze, masa sfere je gotovo cijela
masa atoma, (elektroni ne doprinose znacajno) i polumjer sfere je polumjer atoma. (Model se katkad naziva kolac
s grozdicama jer su elektroni rasporedeni u atomu kao grozdice u kolacu.)
2.3 Rutherfordov nuklearni model atoma
Analizirajuci rasprsenje alfa cestice, Ernest Rutherford je pretpostavio da je masa i naboj atoma koncentriran
u njegovom centru, u podrucju nazvanom jezgra. Atomski elektroni su zanemarive mase i oni kruze oko jezgre kao
planeti oko Sunca. Ovaj model atoma se naziva planetarnim modelom atoma.
14
Slika 2.1: Thomsonov model atoma. Z sicusnih elek-
trona e

su umetnuti u u jednoliku sferu od pozitivnog

naboja Ze i polumjera R.
2.4 Bohrov model atoma
Planetarni model atoma je sugerirao Danski zicar Niels Bohr 1913. godine. Atom ne kolapsira zbog djelovanja
Coulombove privlacne sile izmedu jezgre i elektrona iz istog razloga zbog kojeg suncev sustav ne kolapsira zbog
privlacne gravitacijske sile izmedu Sunca i planeta. U oba slucaja, privlacna sila je uravnotezena centripetalnom
silom. Razmotrit cemo najjednostavniji, vodikov atom, u kojem se jedan elektron giba oko jezgre s nabojem |e|.
Prilikom kruzenja su privlacna Coulombova sila i centripetalna sila uravnotezene:
F =
1
4
0
e
2
r
2
=
mv
2
r
. (2.1)
Odavde je kineticka energija elektrona (pod pretpostavkom da jezgra miruje)
T =
1
2
mv
2
=
1
8
0
e
2
r
. (2.2)
Potencijalna energija sistema elektron-jezgra u Coulombovom potencijalu je
U =
1
4
0
e
2
r
, (2.3)
pa je ukupna energija
E = T +U =
1
8
0
e
2
r
. (2.4)
Ovdje smo zanemarili ozbiljne teskoce ovog modela. Klasicna zika kaze da ubrzani naboj mora neprekidno zraciti
energiju u obliku elektromagnetnih valova. Kako zraci energiju, ukupna mu se energija smanjuje, i elektron po
spirali pada na jezgru. Da bi prevladao ovu teskocu, Bohr je hrabro postulirao hipotezu da postoje odredena
stanja gibanja, stacionarna stanja, u kojima elektrom moze postojati a da ne zraci. U tim stanjima angularni
moment l elektrona ima vrijednosti koje su jednake cjelobrojnim umnoscima od , tj. l = , 2, 3, . . . , ali nikad
vrijednosti poput 2.5. Ovo se naziva quantizacijom angularnog momenta. U kruznoj putanji, vektor pozicije
elektrona u odnosu na jezgru r uvijek je okomit na impuls p, pa angularni moment, deniran s

l = r p ima
velicinu l = rp = mvr. Dakle, Bohrov postulat je
mvr = n, n = 1, 2, 3, . . . (2.5)
15
Slika 2.2: Bohrov
model vodikovog
atoma. Centripetalna
sila je Coulombova
sila izmedu jezgre i
elektrona.
Slika 2.3: Energijski nivoi vodiko-
vog atoma u Bohrovom modelu.
Slika 2.4: Elektron skace iz stanja
n
1
u stanje n
2
i emitira foton.
Uvrstimo to u izraz za kineticku energiju
1
2
mv
2
=
1
2
m
(
n
mr
)
=
1
8
0
e
2
r
pa za dozvoljene polumjere nalazimo
r
n
=
4
0

2
me
2
n
2
= a
0
n
2
, a
0
=
4
0

2
me
2
= 0, 0529 nm (2.6)
gdje je a
0
Bohrov radijus.
Ovaj vazni rezultat je bitno razlicit od onog sto ocekujemo od klasicne zike. Satelit se moze postaviti u Zemljinu
orbitu na bilo koju udaljenost. To nije moguce za elektronske putanje jedine radijusi dozvoljeni Bohrovim modelom
su a
0
, 4a
0
, 16a
0
itd, ali nikad 3a
0
ili 5.3a
0
. Ovaj izraz uvrstimo u izraz za energiju, pa za energijske nivoe nalazimo
E
n
=
me
4
32
2

2
0

2
1
n
2
=
E
1
n
2
, E
1
=
me
4
32
2

2
0

2
= 13.6 eV (2.7)
gdje indeks n identicira energijske nivoe. E
1
je energija osnovnog stanja, a visa stanja su pobudena stanja. Energija
je kvantizirana.
Energija pobudenja za stanje n je energija iznad osnovnog stanja, E
n
E
1
. Tako prvo pobudeno stanje (n = 2)
ima energiju pobudenja E = E
2
E
1
= 4E
1
E
1
= 3E
1
= 10.2 eV. Sljedeci Bohrov postulat kaze da elektron ne
zraci u odredenom stacionarnom stanju. On moze emitirati zracenje kad se makne u nizi energijski nivo, i razlika
energija se pojavljuje kao kvant elektromagnetnog zracenja energije h = , tj. ako elektron skoci od stanja n
1
u stanje n
2
, pojavljuje se foton energije, odnosno frekvencije, valne duljine
h = E
n
1
E
n
2
=
me
4
64
3

2
0

3
(
1
n
2
1

1
n
2
2
)
=
c

=
64
3

2
0

3
c
me
4
(
n
2
1
n
2
2
n
2
1
n
2
2
)
. (2.8)
Invers numerickog koecijenta u gornjem izrazu se naziva Rydbergova konstanta i oznacava s R

=
me
4
64
3

2
0

3
c
= 1, 097 10
7
m
1
. (2.9)
2.4.1 Nedostaci Bohrovog modela
Prva greska je u vezi s konacnom masom jezgre. Elektron ne kruzi oko jezgre, nego i jezgra i elektron kruze oko
zajednickog centra mase.
Ovaj model vrijedi samo za atome koji imaju samo jedan elektron (H, He
+
, Li
++
), dok ako imamo vise
elektrona u atomu, postoji i sila koja djeluje medu elektronima. Osim toga u Bohrovom modelu atoma ne mozemo
izracunati intenzitete zracenja (spektralnih linija) iako mozemo izracunati njihove energije.
Ozbiljni nedostatak Bohrovog modela je da daje nepravilno predvidanje angularnog momenta elektrona. Za
osnovno stanje (n = 1), Bohrova teorija daje l = dok eksperiment pokazuje l = 0.
Daljnji nedostatak je da potpuno narusava relacije neodredenosti.
16
2.5 Atom u valnoj mehanici
2.5.1 Valna funkcija vodikovog atoma
Valna funkcija vodikovog atoma se moze napisati u obliku

nlm
(r, , ) = R
nl
Y
m
l
(, ) (2.1)
gdje su (r, , ) sferne koordinate, a n, l, m su kvantni brojevi nuzni za opis rjesenja. Koordinata r je velicina
radij-vektora tocke, je polarni kut, a je polarni kut. Znacenje i dozvoljene vrijednosti quantnih brojeva je
n glavni kvantni broj 1, 2, 3, . . .
l orbitalni kvanti broj 0, 1, 2, . . . n 1
m magnetni kvantni broj 0, 1, 2, . . . , l
Valne funkcije koje odgovaraju pojedinim kvantnim brojevima
napisane su u tablici 2.1, i prikazane na slici 2.6. Velicina a =
4
0

2
me
2
= 0, 0529 nm je Bohrov radijus. Energija
n l m R(r) Y
1 0 0
2Z
a
r 2
(
Z
a
)
3/2
e
/2 1

4
2 0 0
Z
a
r
(
Z
2a
)
3/2
(2 )e
/2 1

4
2 1 0
Z
a
r
1

3
(
Z
2a
)
3/2
e
/2

3
4
cos
2 1 1
Z
a
r
1

3
(
Z
2a
)
3/2
e
/2

3
8
sin e
i
3 0 0
2Z
3a
r
1
3
(
Z
3a
)
3/2
(6 6 +
2
)e
/2 1

4
3 1 0
2Z
3a
r
1
3

2
(
Z
3a
)
3/2
(4 )e
/2 1

4
3 1 1
2Z
3a
r
1
3

2
(
Z
3a
)
3/2
(4 )e
/2

3
8
sin e
i
3 2 0
2Z
3a
r
1
3

10
(
Z
3a
)
3/2

2
e
/2 1
4

(3 cos
2
1)
3 2 1
2Z
3a
r
1
3

10
(
Z
3a
)
3/2

2
e
/2 1
2

15
2
cos sin e
1
3 2 2
2Z
3a
r
1
3

10
(
Z
3a
)
3/2

2
e
/2 1
4

15
2
sin
2
e
2
Tablica 2.1: Valne funkcije vodiku slicnog atoma. a je Bohrov radijus, a Z je redni broj atoma.
koju dobivamo rjesavanjem Schrodingerove jednadzbe ista je kao u Bohrovom modelu:
E
n
=
me
4
32
2

2
0

2

1
n
2
. (2.2)
Zapazite da energija ovisi samo o n a ne o drugim kvantnim brojevima, l i m.
Radijalna gustoca vjerojatnosti
U sfernim koordinatama element volumena je
dV = r
2
sin dr d d (2.3)
pa je vjerojatnost nalazenja elektrona u elementu volumena dV jednaka
|
nlm
(r, , )|
2
dV = |R
nl
(r)|
2

Y
m
l
(, )

2
r
2
sin dr d d (2.4)
Iz ovog izraza mozemo naci vjerojatnost da se elektron nade negdje izmedu r i r + dr. Buduci da nas ne zanima
i , integrirat cemo vjerojatnost po svim mogucim vrijednostima tih varijabli:
P(r) dr = r
2
|R
nl
(r)|
2
(2.5)
Na slici 2.7 prikazana je vjerojatnost nalazenja elektrona u pojedinoj tocki u koordinatnom sustavu s ishodistem
u jezgri atoma za nekoliko prvih kvantnih brojeva (n, l, m). Na slici 2.8 nacrtana je radijalna gustoca vjerojatnosti
P
nl
(r) za razlicite kvantne brojeve (n, l).
17
Slika 2.5: Kugline funkcije (sferni harmonici) Y
m
l
(, )
2.5.2 Angularni moment
Klasicno, angularni moment cestice predstavljen je vektorom

l = r p, gdje je r vektor pozicije cestice u odnosu
na tocku prema kojoj mjerimo angularni moment, a p je linearni moment ili impuls cestice. Kvantna teorija daje
vezu izmedu velicine vektora angularnog momenta i kvantnog broja l:

l(l + 1). (2.6)

Kao i klasicni vektor, i vektor

l ima komponente duz pojedinih osi u prostoru. z-komponenta od

l koju oznacavamo
s l
z
ima vrijednosti
l
z
= m, m = 0, 1, 2, . . . , l (2.7)
gdje je m magnetni kvantni broj. Ovaj angularni moment nazivamo orbitalnim angularnim momentom. Osim njega
postoji i unutarnji angularni moment ili spin.
I kod gibanja Zemlje imamo dvije vrste angularnog momenta: orbitalni angularni moment gibanja oko Sunca i
unutarnji-vlastiti angularni moment rotacije Zemlje oko svoje osi. Kod elektrona takoder postoji orbitalni angularni
moment koji karakterizira gibanje elektrona oko jezgre i unutarnji angularni moment s koji se obicno naziva spin.
Koncept po kojem je elektron malena loptica naboja koja rotira oko svoje osi nije korektan. Svaka osnovna cestica
18
Slika 2.6: Valne funkcije
nlm
(r, , ) =
R
nl
Y
m
l
(, ) atoma
Slika 2.7: Vjerojatnost nala`zenja elektrona
(gustoca vjerojatnosti)
19
Slika 2.8: Radijalna gustoca elektrona u atomu: P
nl
= r
2
R
nl
(r)
2
ima karakteristicni spin. Ona moze imati samo taj spin, i ne moze se vrtiti oko sebe nekom drugom brzinom.
Za elektron, proton, neutron spin je jednak
1
2
, dok foton, pion imaju spin 0. I spin je angularni moment, pa
prema tome vektorska velicina, koja ima komponente u smjeru pojedinih osi. Totalni angularni moment dobivamo
vektorskim zbrajanjem ova dva angularna momenta:

j =

l +s. (2.8)
2.5.3 Spektroskopske notacije
Svako elektronsko stanje u atomu se moze opisati s 4 broja: (n, l, m, s
z
) Za razlicite kvantne brojeve imamo
razlicite oznake. To zovemo spektroskopskom notacijom. U tom sustavu koristimo slova da oznacimo razlicite
orbitalne angularne momente prema tablici 2.2. Glavni kvantni broj n se pise ispred oznake orbitalnog kvantnog
n 1 2 3 4 5
ljuska K L M N O
l 0 1 2 3 4 5 6
oznaka s p d f g h i
Tablica 2.2: Spektroskopske oznake za razlicite vrijednosti glavnog i orbitalnog angularnog momenta.
broja, npr. osnovno stanje je 1s, prvo pobudeno stanje je 2s ili 2p itd. Glavni kvantni broj opisuje atomsku ljusku,
a one se takoder oznacavaju slovima, kao na gornjoj tablici. Orbitalni kvantni broj l opisuje podljusku u kojoj se
nalazi elektron.
2.5.4 Elektronska stanja u vise-elektronskim atomima
Pravilo koje sprecava sve elektrone u atomu da ne padnu u 1s stanje (najnize energijsko stanje) je iskazao Wolfang
Pauli 1925. godine. Njegov postulat glasi
Postulat 2.5.1 (Paulijev princip iskljucenja). Dva elektrona u atomu nikada ne mogu imati iste vrijednosti kvant-
nih brojeva (n, l, m, s
z
).
Ovaj postulat je najvaznije pravilo koje odreduje strukturu atoma.
20
Slika 2.9: Atomske podljuske sortirane po energiji.
Energijske grupe nisu skalirane, ali reprezentiraju
relativne energije podljuski.
Na slici Sl. 2.9 prikazan je redoslijed popunjavanja energijskih
nivoa u vi`se-elektronskim atomima. Moguci broj elektrona u
pojedinom stanju mo`zemo izra`cunati na slijedeci na`cin: Pa-
ulijev princip ka`ze da u istom stanju mo`ze biti najvi`se jedan
elektron:
Z
1
(n, l, m, s
z
) = 0 ili 1 (2.9)
Broj elektrona koji imaju ista tri kvantna broja n, l, m je 2,
jer projekcija spina na pojedinu os (npr. os z) mo`ze biti
1
2
,
tj. postoje dva takva stanja:
Z
2
(n, l, m) = 2 (2.10)
Magnetni kvanti broj mo`ze poprimiti vrijednosti m = l, l+
1, . . . , 0, 1, . . . , l 1, l, tj. takvih je mogucnosti 2l + 1, pa je
broj elektrona s odredenim kvantnim brojevima n, l
Z
3
(n, l) = Z
2
(n, l, m) (2l + 1) = 2(2l + 1) (2.11)
Maksimalni broj elektrona koji zauzimaju ljusku odredenu s
glavnim kvantnim brojem n je
Z(n) =
n1

l=0
Z
3
(n, l) =
n1

l=0
2(2l + 1) = [2(n 1) + 2]n = 2n
2
.
(2.12)
Ova slika daje redoslijed popunjavanja energijskih nivoa.
Za unutarnje elektrone te`skih atoma energijski nivoi ce biti
razli`citi. U tom slu`caju korektnije je grupiranje po ljuskama,
npr. sva n = 3 stanja (M ljuska) su grupirana zajedno.
21
Poglavlje 3
Nuklearna zika
3.1 Sastav jezgre
Jezgra koja zauzima vrlo malo podrucje u centru atoma ima naboj +Ze i daje vecinu (99%) mase atoma. Osim
toga znamo da su mase atoma vrlo bliske cjelobrojnim mnoziteljima mase atoma vodika. Taj mnozitelj A nazivamo
masenim brojem. Razumno je pretpostaviti da se jezgra vodika sastoji od osnovne jedinice pozitivnog naboja
(pravilna pretpostavka) i da sve teze jezgre sadrze cijeli broj A tih pozitivnih jedinica (nekorektna pretpostavka).
Ta osnovna jedinica je proton, s elektricnim nabojem +e i masom jednakom masi vodika minos masa elektrona
i energija vezanja. Ako jezgra s masenim brojem A ima A protona, treba imati naboj Ae umjesto Ze. Posto
je A > Z za sve atome teze od vodika, model daje previse pozitivnih naboja u jezgri. Teskoca je otklonjena
protonsko-elektronskim modelom, u kojem je postulirano (opet nekorektno) da jezgra sadrzi (A Z) elektrona.
Naravno, model ima nekoliko teskoca. Naime, kako smo vec ustanovili, prisustvo elektrona u jezgri nije u skladu s
principom neodredenosti. Mnogo ozbiljniji problem je unutarnji spin jezgre.
Dilema je rjesena otkricem neutrona 1932. godine. Neutron ima masu slicnu protonu, ali nema elektricni naboj.
U skladu s proton-neutronskim modelom, jezgra se sastoji od Z protona i (AZ) neutrona.
Proton i neutron se razlikuju samo po elektricnom naboju, pa se jednim imenom zovu nukleoni.
Kemijske osobine elementa ovise o atomskom broju Z, ali ne o atomskom broju A. Moguce je imati dvije
razlicite jezgre, s istim Z ali razlizitim A. Takvi atomi imaju iste kemijske osobine, i razlikuju se samo u masi i
osobinama koje ovise o masi. Takve jezgre se zovu izotopi. Pojedinu jezgru speciciramo simbolom
A
Z
X
N
(3.1)
gdje je X kemijski simbol atoma.
Primjer 3.1.1. Napisite simbol izotopa helija s masom 4, isotopa kositra s 66 neutrona, izotopa s masom 235 u
koji sadrzi 143 neutrona.
rj.
4
2
He
2
,
116
50
Sn
66
,
235
92
U
143
.
Linearna dimenzija jezgre, polumjer iznosi
R = R
0
3

A, R
0
1, 2 10
15
m = 1, 2 fm (3.2)
3.2 Masa jezgre i energija vezanja
Pretpostavimo da imamo proton i elektron u mirovanju na velikoj medusobnoj udaljenosti. Ukupna energija sistema
je m
p
c
2
+ m
e
c
2
. Pretpostavimo sada da te dvije cestice dodu na udaljenost kad tvore atom vodika u njegovom
osnovnom stanju. Tijekom tog procesa emitira se nekoliko fotona ukupne energije 13.6 eV . Ukupna energija sistema
je energija mirovanja vodikovog atoma m
H
c
2
plus ukupna energija emitiranih fotona. Zakon ocuvanja energije kaze
da ukupna energija izoliranih cestica mora biti jednaka energiji atoma plus fotona:
m
e
c
2
+m
p
c
2
= m
H
c
2
+ 13.6 eV m
e
c
2
+m
p
c
2
m
H
c
2
= 13.6 eV. (3.1)
22
Dakle, energija mirovanja kombiniranog sistema (vodikovog atoma) je manja od energije cestica od kojih je sas-
tavljena za 13.6 eV . Razlika energija je energija vezanja atoma. Energiju vezanja mozemo zamisliti kao energiju
koju dobijemo kad stvorimo atom od komponenata ili energiju koju trebamo upotrijebiti kako bismo razbili atom
u komponente.
Slicno racunamo nuklearnu energiju vezanja. Razmotrimo npr. jezgru duterija,
2
1
H
1
. Energija vezanja ce biti
B = m
n
c
2
+m
p
c
2
m
D
c
2
. (3.2)
Ovdje je m
D
masa jezgre deuterija. Koristimo li tablice masa vazno je zapaziti da su to atomske mase, a ne mase
jezgara. Da bismo izracunali nuklearnu energiju vezanja, moramo upotrijebiti nuklearne mase. Veza izmedu ovih
masa je
m
atom
c
2
= m
jezgra
c
2
+Zm
e
c
2
+ ukupna energija vezanja elektrona. (3.3)
Nuklearne energije su reda velicine od 10
9
eV do 10
11
eV , ukupna energija mirovanja elektrona je reda velicine
10
6
eV do 10
8
eV , a energija vezanja elektrona 10 eV do 10
5
eV . Tako je posljednji clan u jednadzbi veoma mali
u usporedbi s ostala dva clana, pa ga mozemo izostaviti.
Tako nasa jednadzba za energiju vezanja deuterona glasi
B = m
n
c
2
+ [m(
1
H) m
e
]c
2
[m(
2
H) m
e
]c
2
] = [m
n
+m(
1
H) m(
2
H)]c
2
. (3.4)
Zapazite da se mase elektrona krate. Mozemo generalizirati ovu jednadzbu za ukupnu energiju bilo koje jezgre
A
Z
X
N
:
B =
[
Nm
n
+Zm(
1
1
H
0
) m(
A
Z
X
N
)
]
c
2
(3.5)
U slucaju deuterija imamo vrijednosti:
B = (1, 008665 u + 1, 007825 u 2, 014102 u) 931, 5 MeV/u = 2, 224 MeV
gdje smo koristili c
2
= 931, 5 MeV/u za konverziju jedinice mase u energiju. Ovaj primjer, omjer B/A, pokazuje
da je jezgra zeljeza relativno jace vezana nego jezgra urana, Alternativno, vise ce se energije osloboditi vezemo li
istu kolicinu protona i neutrona u jezgre zeljeza nego u jezgre urana.
3.3 Radioaktivni raspad
Jedna od osobina jezgre je njena mogucnost prijelaza od jedne vrijednosti Z i N u drugu. Obicno za svaku vrijednost
od A postoji jedna ili dvije stabilne jezgre. Sve druge jezgre su nestabilne i raspadom prijelaze u stabilne jezgre.
Za A = 5 i A = 8 ne postoje stabilne jezgre.
Procesi kojima jedna jezgra prelazi u drugu su alfa raspad i beta raspad. Pobudena jezgra moze emitirati fotone,
gama zrake, i pri tom moze prijeci u stabilno, osnovno stanje. Pri tom se ne mijenja ni Z ni N. Ova tri procesa su
primjeri radioaktivnog raspada.
Brzina kojom se radioaktivna jezgra uzorka raspada zove se aktivnost uzorka. Veca aktivnost znaci vise nuk-
learnih raspada u sekundi. Osnovna jedinica za aktivnost je 1 Bq = 1 raspad/s, Becquerel, po imenu otkrivaca
radioaktivnosti (1896.). Veca jedinica je 1 Ci = 3.7 10
10
Bq (Curie).
Aktivnost je proporcionalna broju radioaktivnih jezgri:
A(t) = N(t) (3.1)
gdje je konstanta radioaktivnog raspada odredene jezgre i opisuje vjerojatnost raspada pojedine jezgre. Kako N
tijekom vremena pada, pada i A. Aktivnost je i promjena broja radioaktivnih jezgara:
A =
dN
dt
(3.2)
gdje smo ukljucili predznak minus, jer je
dN
dt
negativno, posto N opada tijekom vremena. Iz ovih jednadzbi imamo
dN
dt
= N
dN
N
= dt N = N
0
e
t
(3.3)
23
gdje je N
0
broj radioaktivnih jezgri u t = 0. Ova jednadzba je eksponencijalni zakon radioaktivnog raspada, koji
nam kaze kako se tijekom vremena broj radioaktivnih jezgri uzorka smanjuje tijekom vremena. Ne mozemo stvarno
mjeriti N, ali mnozenjem s lambda obje strane ove jednadzbe imamo
A = A
0
e
t
(3.4)
gdje je A
0
aktivnost u t = 0.
Aktivnost kao funkcija vremena prikazana je na slici Sl. 3.1 Poluzivot ili vrijeme poluzivota je vrijeme za koje
0
1
2
3
4
5
6
0
,
0
0
0
,
2
5
0
,
5
0
0
,
7
5
1
,
0
0
t
/
T
1
/
2
A
/
A
0
0
1
2
3
4
5
6
0
,
0
1
0
,
1 1
t
/
T
1
/
2
L o g ( A / A
0
)
Slika 3.1: Aktivnost radioaktivnog uzorka kao funkcija vremena. Na desnoj slici je u semilogaritamskoj skali.
se aktivnost smanji na polovicu:
1
2
A
0
= A
0
e
T
1/2
T
1/2
=
ln 2

. (3.5)
Drugi korisni parametar je srednji zivot, kojeg nalazimo uvodenjem vjerojatnosti w(t) da bi cestica koja postoji u
trenutku t = 0 postojala i u vremenu t. Tada ce veli

ina dw biti vjerojatnost raspada u intervalu (t, t + dt. Ocito

je
dw = w dt, (3.6)
jer je vjerojatnost raspada u intervalu dt jednaka produktu vjerojatnosti raspada dN/N = dt cestice i vje-
rojatnosti da cestica postoji u trenutku t. Integriramo li tu jednadzbu uz pocetni uvjet da je w = 1 u t = 0,
dobivamo
w(t) = e
t
. (3.7)
24
Ova relacija sadrzi pun opis statistickih osobina radioaktivnosti. Srednji zivot , u skladu s denicijom matematicke
srednje vrijednosti, dan je formulom
=

0
t( dw) =

0
e
t
t dt =
1

(3.8)
posto je = dw vjerojatnost da vrijeme zivota cestice lezi unutar intervala (t, t + dt).
3.4 Zakoni ocuvanja u radioaktivnom raspadu
i. Zakon ocuvanja energije Vjerojatno jedan od najvaznijih zakona, zakon ocuvanja energije kaze nam koji su
raspadi energijski moguci i omogucuhe izracunavanje energije mirovanja ili kineticke energije produkata raspada.
Raspadu X X

+ x je moguc samo ukoliko je energija mirovanja od X veca od ukupne energije mirovanja

od X

+x. Visak energije mirovanja je poznat kao Q vrijednost raspada:

m(X)c
2
= m(X

)c
2
+m(x)c
2
+Q Q = [m(X) m(X

) m(x)] c
2
(3.1)
gdje m reprezentira masu jezgre. Raspad je moguc samo ako je Q pozitivan. Visak energije Q se javlja kao
kineticka energija produkata raspada.
ii. Zakon ocuvanja impulsa. Ako u pocetku jezgra koja se raspada miruje, ukupni impuls produkata raspada je
nula
p
X
+ p
x
= 0. (3.2)
iii. Zakon ocuvanja angularnog momenta. Ukupni spinski angularni moment cestice prije raspada mora biti jednak
ukupnom angularnom momentu svih produkata raspada.
iv. Zakon ocuvanja elektricnog naboja
v. Zakon ocuvanja masenog broja Ukupni maseni broj A se ne mijenja tijekom raspada
3.5 Alfa raspad
Fenomen -raspada se sastoji u spontanoj emisiji -cestica iz teskih jezgri. To je praceno smanjenjem masenog
broja jezgre za cetiri jedinice i atomskog broja za dvije jedinice tj., nestabilna jezgra se dezintegrira u laksu
jezgru i alfa cesticu (jezgru
4
He):
A
Z
X
N

A4
Z2
X

N2
+
4
2
He
2
. (3.1)
Pocetna jezgra se cesto naziva roditeljskom (originalnom) jezgrom a jezgra nastala kao rezultat raspada kceri
(nastalom jezgrom). Empirijske osobine -raspada:
a) Alfa-raspad se desava samo kod teskih jezgara.
b) Poluzivoti variraju u sirokom opsegu, npr. izotop
204
82
Pb ima poluzivot T = 1.4 10
17
godina, a
215
86
Rn ima
T = 10
6
s. Nasuprot tome, energije izlaznih -cestica su u intervalu 4 9 MeV za teske jezgre i 2 4 MeV
za jezgre atoma rijetkih zemalja.
Zacudujuca osobina -raspada je jaka ovosnost poluzivota o energiji izlaznih cestica. Smanjenje energije za 1%
moze uzrokovati povecanje poluzivota 10 puta.
c) u pravilu, -zrake koje izlijecu iz jezgre imaju gotovo jednaku energiju (spektar pokazuje samo nu strukturu).
25
3.6 Beta raspad
U beta raspadu se neutron unutar jezgre promijeni u proton (ili proton u neutron); Z i N se promijene za jedinicu,
ali A ostaje isti. Kad je proces prvi put proucavan, emitirana cestica je nazvana beta cesticom; kasnije se vidjelo
da je to elektron.
Emitirani elektron nije jedan od elektrona u elektronskom oblaku atoma. Isto tako, princip neodredenosti
zabranjuje elektronu da egzistira unutar jezgre. Elektron je proizveden unutar jezgre pomocu raspolozive energije.
Prvi eksperimenti s beta raspadom su imali dvije poteskoce. Prvo, raspad n =p+e

je zabranjen jer narusava

zakon ocuvanja angularnog momenta. Isto tako, pokazalo se da je energija emitiranog elektrona kontinuirana, dok
bi za dani raspad trebala imati samo jednu mogucu vrijednost.
Wolfang Pauli sugerirao je da se emitira jos jedna cestica. Ona ne bi smjela imati elektricni anboj, a njen
spin je
1
2
. Ova cestica je nazvana neutrinom, , mala neutralna cestica. Kako svaka cestica ima anticesticu,
anticestica od je . U stvari se emitira u beta raspadu (zakon ocuvanja materije):
n =p +e

+ . (3.1)
Raspad neutrona se desava i unutar jezgre:
A
Z
X
N
=
A
Z+1
X

N1
+e

+ . (3.2)
Q vrijednost za ovaj raspad je
Q = [m(X) m(X

)] c
2
. (3.3)
Ovdje se mase elektrona krate, pa su ovo atomske mase. Neutrino ne doprinosi jer mu je masa nula ili zanemarivo
mala.
Energija oslobodena pri raspadu se pojavljuje kao energija neutrina i kineticka energija elektrona:
Q E

+T
e
. (3.4)
Drugi takav proces je
p =n +e
+
+ (3.5)
u kojem se emitira pozitron ili antielektron. U jezgri se takav proces moze desiti, kad ga opisujemo s
A
Z
X
N
=
A
Z1
X

N+1
+e
+
+. (3.6)
Q vrijednost za ovaj raspad je
Q = [m(X) m(X

) 2m
e
] c
2
. (3.7)
Slican je proces elektronski uhvat ili K-uhvat:
p +e

=n +. (3.8)
3.7 Gama raspad
Nakon alfa ili beta raspada, jezgra moze ostati u pobudenom stanju. Kao i u slucaju atoma, jezgra moze emitirati
jedan ili vise fotona i doci u osnovno stanje. Nastalo zracenje naziva se nuklearnim gama zracenjem. Energija svakog
fotona jednaka je razlici energija pocetnog i konacnog stanja jezgre, umanjeno za malu korekciju zbog kineticke
energije nastale jezgre. Tipicno su energije u intervaluod 100 keV do nekoliko MeV .
3.8 Nuklearne reakcije
Znanje o jezgri koje mozemo dobiti proucavanjem nuklearnih radioaktivnih raspada je ograniceno, jer se samo
odredeni radioaktivni procesi desavaju u prirodi, samo odredeni izotopi se stvaraju, i samo odredena stanja jezgre
se mogu proucavati. Nuklearne reakcije nam daju mogucnost proucavanja bilo koje jezgre i selektiranjem pobudenih
stanja tog uzorka.
26
Tipicna nuklearna reakcija je da tok cestica tipa x reagira s jezgrama tipa X. Poslije reakcije opaza se izlazna
cestica y, a ostaje jezgra Y :
x +X =y +Y.
Kao i kemijska reakcija, i nuklearna mora biti balansirana broj protona i neutrona mora biti jednak na obje
strane jednadzbe. Osim toga mora vrijediti zakon ocuvanja energije, impulsa i angularnog momenta.
Ovdje je Q vrijednost reakcije razlika energija mirovanja cestica prije i poslije reakcije. Reakcija za koju je
Q > 0 pretvara nuklearnu energiju u kineticku energiju nastale cestice i jezgre. Takva reakcija se naziva exotermna
reakcija. Reakcije s Q < 0 zahtjevaju ulaznu energiju u obliku kineticke energije projektila x, i ona se pretvara u
nuklearnu energiju vezanja. Takva je reakcija endotermna. Minimalna kineticka energija koju treba imati projektil
x da bi se reakcija odvijala, naziva se energijom praga (treshold). Za ovu energiju se dobiva vrijednost
T
praga
= Q
(
1 +
m(x)
m(X)
)
(3.1)
27
Poglavlje 4
Elementarne cestice
4.1 Standardni model
Standardni model sumira trenutno znanje u zici elementarnih cestica (visokoenergijskoj zici). To je kvantna
teorija koja ukljucuje teoriju jakih interakcija (QCD) i ujedinjenu teoriju slabih i elektromagnetnih interakcija
(elektroslabe). Gravitacija je ukljucena u razmatranje ovdje, iako nije dio standardnog modela.
Potraga za osnovnom gradom tvari vuce korijene jos iz vremena kad su stari Grci uveli ideju atomizma pred
2500 god. Pazljivijim promatranjem slozene strukture, nalazila se simetrija i pravilnost, sto je omogucilo razu-
mijevanje zakona koji odreduju danu strukturu. Tako je ustanovljeno da su svi materijalni predmeti sastavljeni
od stotinjak vrsta atoma. Kasnije je otkriveno postojanje elementarne cestice elektrona, dok se jezgra sastoji od
nukleona. Otkriveno je jos stotinjak novih elementarnih cestica poput nukleona. Zadnjih je godina ustanovljeno
da se te cestice sastoje od malog broja osnovnih cestica nazvanih kvarkovima.
4.2 Fermion ili bozon?
Sve cestice posjeduju unutarnji (intrinsicni) angularni moment zvan spin. Komponente spina

S u bilo kojem smjeru
(neka to bude duz z-osi) kao
S
z
= m
s
, m
s
= s, s 1, . . . , s, (4.1)
u kojem je m
s
spinski magnetni kvantni broj, a s je spinski kvantni broj. Ovaj moze imati ili polucjelobrojne
vrijednosti (
1
2
,
3
2
, . . . ) ili cjelobrojne vrijednosti (0, 1, 2, . . . ).
Termin spin se upotrebljava na dva nacina: pravilno znaci unutarnji moment cestice

S ali se cesto podrazumijeva
u znacenju spinskog kvantnog broja cestice. Tako bi elektron bio cestica sa spinom
1
2
.

Cestice sa polucjelobrojnim spinom nazivaju se fermionima, dok se s cjelobrojnim spinskim kvantnim brojem
nazivaju bozonima.
Paulijev princip iskljucenja vrijedi za sve fermione. Za bozone taj princip ne vrijedi, pa se oni grupiraju u
kvantno stanje najnize energije.
4.3

Cestice ili anticestice?
Godine 1928. Dirac je predvidio postojanje cestice koja ima istu masu i spin kao i elektron s pozitivnim nabojem.
Ta je cestica, nazvana pozitronom e
+
, otkrivena u kozmickom zracenju 1932. (Carl Anderson). Fizicari su shvatili
da svaka cestica ima svoju anticesticu.

Clanovi takvog para imaju istu masu i spin, ali suprotni naboj, odnosno
suprotne kvantne brojeve, koje jos nismo diskutirali.
Kad cestica sretne anticesticu, one se medusobno anihiliraju. Tj., te dvije cestice nestaju, a kombinirana energija
se opet pojavljuje u drugom obliku. npr.
e

+e
+
+, (Q = 1.02 MeV). (4.1)
28
Slika 4.1: Razvoj pojma elementarne `cestice
Godine 1996. zicari u CERN-u uspjeli su proizvesti nekoliko atoma antivodika, od kojih se svaki sastojao od
antiprotona i pozitrona. Takav ansambl anticestica naziva se antimaterijom.
4.4

Cetiri osnovne sile
Sve poznate sile u prirodi se mogu grupirati u cetiri osnovna tipa:gravitacijska, slaba interakcija, elektromagnetna,
jaka interakcija, kao sto je prikazano u tablici 4.1. U tablici su i cestice koje prenose silu.
sila rang(fm) Rel. jakost cestice nositelj naboj(e) spin () en. mir (GeV )
Jaka 1 1 q g 0 1 0
Elektromagnetna 10
2
el. nabijene 0 1 0
Slaba 10
3
10
7
sve W

, Z
0
1, 0 1 80, 90
Gravitacijska 10
38
sve graviton 0 2 0
Tablica 4.1: Osnovne sile u prirodi.
Osobine interakcija:
medudjelovanje Gravit. Slabo Elmag Jako
osobina Elektroslabo Osnovno rezidualno
1
Djeluje na Masu-energ Okus El. naboj Naboj boje vidi fusnotu
cest. na koje djel. sve kvarkovi, leptoni el. nabijeni kvarkovi, gluoni hadroni
Nositelj medudjel. graviton W
+
, W

, Z
0
Gluoni mezoni
Jacina prema elmag.
za dva kvarka na
10
18
m 10
41
0.8 1 25 nije primj.
3 10
17
m 10
41
10
4
1 60 nije primj.
za dva p. u jezgri 10
36
10
7
1 nije primj. 20
Tablica 4.2: Osnovne sile u prirodi.
Naboj boje Svaki kvark nosi jedan od tri tipa jakog naboja, takoder nazvanog naboj boje. Ti naboji nemaju
nikakve veze s bojama vidljive svjetlosti. Postoji osam mogucih tipova boje za gluone. Kao sto elektricki nabijene
cestice medudjeluju izmjenom fotona, u jakim interakcijama cestice interagiraju izmjenom gluona. Leptoni, fotoni,
W, Z bozoni nemaju jakog naboja (boje) pa ne interagiraju jakim silama.
Kvarkovi zatvoreni u mezonima i barionima Nije moguce izolirati kvarkove i gluone; oni su zatvoreni
u bijelim - color-neutralnim cesticama zvanim hadroni. Ovo suzanjstvo (vezanje) rezultat je visesruke izmjene
29
Slika 4.2: Feynmanovi
dijagrami sila u pri-
rodi
Slika 4.3: Mase elementarnih `cestica: kvarkova, leptona, interak-
cijskih bozona
gluona izmedu color-nabijenih konstituenata. Kako se kolor-nabijene cestice (kvarkovi i gluoni) udaljavaju, energija
sile boje medu njima raste. Ta energija se moze pretvoriti u dodatni kvark-antikvark par. Tada se oni konvertiraju
u hadrone. Dva tipa hadrona se opazaju u prirodi: mezoni q qi barioni qqq.
4.5

Cestice i anticestice
Jedan nacin proucavanja cestica je njihova klasikacija u razlicite kategorije.
Jedna podjela elementarnih cestica je bila po masi : leptoni, mezoni, barioni.
Druga podjela je po spinu - fermioni i bozoni.
30
obitelj struktura medudjelovanje spin primjeri
Leptoni Osnovni slaba, elmagn. polucjelobrojni e,
Mezoni Slozeni slaba, elmag, jaka cijeli , K
Barioni slozeni slaba, elmag, jaka polucjelobrojni p, n
Kvanti polja osnovni slaba,elmag, jaka cijeli , W, Z
Tablica 4.3: Obitelji elementarnih cestica.
4.6 Obitelji cestica
4.6.1 Leptoni
Leptoni su cestice koje interagiraju samo slabim ili elektromagnetnim medudjelovanjem. Eksperimenti nisu pokazali
bilo kakvu unutarnju strukturu leptona; oni se pojavljuju kao zaista osnovne cestice i ne mogu se razbiti na manje
cestice. Ta odsutnost strukture konzistentna je s modernim teorijama po kojima su leptoni i kvarkovi bezdimenzijske
tockaste cestice.
cestica anticestica naboj (e) masa(Mev/c
2
) poluzivot (s) Tipicni raspad
e

e
+
-1 0.511 -

e

e
0 < 10 eV/c
2
-

+
-1 105.7 2.2 10
6
e

+
e
+

0 < 0, 3 -

+
-1 1777 3 10
13

0 < 40 -
Tablica 4.4: Obitelji leptona. Svi leptoni imaju spin /2
4.6.2 Osmostruki put
Postoji osam bariona koji imaju spin
1
2
. Slika 4.4 pokazuje fascinatni uzorak.

Sest od osam tvori sesterokut s dva
preostala bariona u njegovom centru.
Slika 4.4: Uzorak osmostrukog puta za osam
bariona spina
1
2
Slika 4.5: Slicni uzorak za devet mezona bez spina
Slican fascinantni uzorak se pojavljuje za devet mezona spinskog broja 0. Ti i slicni crtezi, nazvani uzorci
osmostrukog puta
2
pretpostavili su neovisno 1961. Murray Gell-Mann i Yuval Neeman. Ovi su uzorci dio
veceg broja simetricnih uzoraka u kojima se mogu prikazati grupe bariona i mezona.
2
Posudeno iz istocnjackog misticizma. Osam se referira na osam kvantnih brojeva koji su ukljuceni u teoriju zasnovanu na
simetrijama koja predvida postojanje uzorka.
31
Simetrija osmostrukog puta za barione spina
3
2
je za deset cestica. Kad je uzorak prvi put pretpostavljen, znalo
se za samo devet takvih cestica; nedostajala je ona na vrhu(Slika 4.6. Godine 1962., voden teorijom i simetrijom
uzoraka, Gell-Mann je pretpostavio:
Postoji barion spina
3
2
s nabojem 1 i stranosti 3, mase mirovanja od oko 1680 MeV/c
2
. Potrazite
li Omega minus cesticu (kako sam je nazvao), mislim da cete je naci.
Tim zicara na celu s Nicholasom Samionsom nasao je nedostajucu cesticu.
Slika 4.6: Dekuplet bariona - `cestica

nije
bila poznata. Gell-Mann je pretpostavio njeno
postojanje i izra`cunao njene osobine
Uzorak osmostrukog puta je u istom odnosu u zici elementarnih cestica kao sto je periodni sustav u kemiji.
U oba slucaja, postoji uzorak u organizaciji u kojem postoje supljine (nedostajuci elementi ili nedostajuce cestice)
koji vodi eksperimentalce u potragu za njima. U slucaju periodickog sustava, sugestija je da atomi elemenata nisu
osnovne cestice vec da imaju nekakvu strukturu. Slicno, uzorak osmostrukog puta sugerira postojanje unutarnje
strukture mezona i bariona. Ta je struktura kvarkovski model, koji cemo sad diskutirati.
4.6.3 Kvarkovski model
Godine 1964., Murray Gell-Mann i Georg Zweig neovisno i istovremeno su pokazali da se mezoni i barioni
mogu shvatiti kao slozeni objekti koji se sastoje od osnovnih cestica nazvnanih kvarkovima. Ta tri kvakra su poznata
kao u, d i s. Nakon nekog vremena jos tri kvakra su bila potrebna za sve mezone i barione.
Kombinacija q i q cini mezon, a tri kvarka barione.
cestica anticestica naboj (e) masa( MeV/c
2
)
u up u +2/3 5
d down

d -1/3 10
c charm c +2/3 1500
s strange s -1/3 200
t top

t +2/3 180 000
b bottom

b -1/3 4300
Tablica 4.5: Obitelji kvarkova. Svi kvarkovi imaju spin /2 i barionski broj +1/3, a antikvarkova 1/3. Masa
(energija) mirovanja je od kvarkova koji tvore cesticu. Energija mirovanja slobodnih kvarkova nije poznata.
QCD, gluon, Standardni model, elektroslaba teorija (1967), GUT, protonski raspad.
4.7 Svemir se siri
Moguce je mjeriti relativne brzine kojom se galaksije udaljavaju od nas mjerenjem doplerovog pomaka. Pogledamo
li udaljene galaksije, vidimo da se one udaljavaju od nas!
32
Slika 4.7: Kvarkovska struktura osam bariona
spina
1
2
. Iako dva sredisnja bariona imaju istu
kvarkovsku strukturu, sigma je pobudeno sta-
nje lambde, a raspada se u lambda emisijom
fotona.
Slika 4.8: Kvarkovska struktura devet mezona
bez spina.
Godine 1929. Edwin P. Huble nasao je vezu izmedu brzine udaljavanja v galaksije i njene udaljenosti r od
nas, naime da su one direktno proporcionalne:
v = Hr Hubbleov zakon, (4.1)
gdje je H Hubbleova konstanta. Njena je vrijednost pomalo neodredena zbog teskoca mjerenja udaljenosti galaksija.
Iz opazanja ucinjenih 1994. Hubbleovim teleskopom ona je
H = (80 17) km/s Mpc, 1 Mpc = 3.084 10
19
km = 3.260 10
6
svjetlosnih godina. (4.2)
Druga vrijednost se temelji na mjerenjima 1996. i iznosi 57 km/s Mpc. Ta dva mjerenja sugeriraju neodredenost
ovog parametra.
Hubbleov zakon se uklapa u hipotezu da je svemir nastao u velikoj eksploziji (Veliki prasak - Big bang) pred
nekoliko milijardi godina.
4.8 Ukljucenje gravitacije
Glavno je neodgovoreno pitanje teorije cestica kako ukljuciti gravitaciju unutar Standardnog modela. Postoji klasa
teorija znana kao teorije struna - string theories koje pokazuju zeljenu kombinaciju gravitacije i materije u kvantnom
okruzju, ali do danas nije nadena takva teorija koja moze ukljuciti sve uspjesne rezultate Standardnog modela.
Mnogi zicari rade tvrdo na tom problemu.
4.8.1 Dodatne dimenzije?
Vodece ideje moderne zike, naime relativnosti, QM, objedinjenja sila, su individualno lijepe i (compelling) ideje.
Uzevsi ih zajedno, naravno, pojavljuju se mnogi paradoksi.
Fizicari su opazili da mnogi od paradoksa izrastaju jer zivimo u samo 3 prostorne dimenzije (i jednoj vremenskoj
dimenziji), i da kad bismo zivjeli u vise od 3 dimenzije, paradoksi bi se prirodno sami razrijesili. Tako je jedna
od vodecih ideja moderne zike da svemir ima vise od 3 prostorne i 1 vremenske dimenzije koje opazamo u
svakodnevnom iskustvu.
Tad si postavljamo jednostavno pitanje: zasto onda vidimo samo 3 prostorne dimenzije? Jedno od najjed-
nostavnijih odgovora je da vidimo samo 3. Familijarni smo s 1-dimenzionalnim objektima (linijama-krivuljama),
2-dimenzionalnim (plohama) i 3-dimenzionalnim (tijelima). Vecini je tesko zamisliti kako bi uopce cetvrta prostorna
dimenzija trebala izgledati. Ali mozda mi naprosto nemamo osjetilo za dodatne dimenzije.
Postoji jednostavni test koji mozemo uciniti. Einsteinova Teorija Opce Relativnosti uci nas da gravitacija mora
osjecati prisutnost dodatnih dimenzija:
33
Slika 4.9: Slika strune (stringa), membrane,
strune prika`cene membrani. Ti su objekti
predvideni u teoriji struna.
Objasnjenje: Gravitacija i prostor-vrijeme Kako gravitacija zna o dodatnim dimenzijama cak i kad ih mi ne
vidimo? Opca Relativnost kaze da oblik geometrije prostor-vremena uzrokuje gravitaciju. Ali takoder gravitacija
diktira oblik prostor-vremena. Taj cudni paradoks ima smisla samo ako prihvatimo cinjenicu da su gravitacija
i geometrija prostora stvarno zamjenjivi koncepti. I kako u geometriji prostor-vremena nema nista osnovnije od
broja dimenzija, gravitacija zna sve o njima.
Pretpostavimo da mjerimo gravitacijsku silu izmedu dva masivna objekta mjenjajuci udaljenost izmedu njih.
U nasem 3-dimenzionalnom svijetu, sila (obeys) Newtonov zakon:
F =
mM
r
2
. (4.1)
Pokusamo li napisati zakon sile u svijetu s 4 prostorne dimenzije, mozemo naci da ej sila izme

7u dva masivna tijela

F =
1
mM
r
3
(4.2)
gdje je
1
nova gravitacijska konstanta za jednu dodatnu dimenziju.
Ova se formula lako generalizira na vise dimenzija. Tako bi odredivanje dimenzija prostora trebalo biti jednos-
tavno: mjerimo silu gravitacije i vidimo potenciju od r. To je bilo ucinjeno jos od Newtonova vremena, i odgovor
je uvijek bio isti: r
2
! tako, cini se da se i gravitacija slaze da zivimo u samo 3 prostorne dimenzije.
Ali gravitacijska mjerenja se obicno cine za vrijednosti od r koje su velike. Newton je proucavao gravitaciju
koristeci podatke za Sunce i planete. U laboratoriju, zicari su mjerili gravitaciju za r do nekoliko milimetara..
Slika 4.10 prikazuje sto su pronasli i kako podaci mogu izgledati ako ih se ekstrapolira na manje udaljenosti.
Naravno, svi podaci se slazu s 3 prostorne dimenzije. Ali mozeli biti da se za male r gravitacija ponasa drugacije
nego smo ocekivali? Mogu li postojati dimenzije koje se pojavljuju za male r? Moze li biti vise dimenzija ako su
one male?
Naravno, nije odmah jasno sto zadnje pitanje stvarno znaci. Male dimenzije? Da bismo razumjeli tu ideju
razmotrimo sljedecu analogiju. Cirkusant hoda duz veoma tankog konopca. On moze ostati na konopcu samo ako
hoda naprijed i natrag (Slika 4.11). Pokusa li ici lijevo ili desno, pada. Tako, on efektivno zivi u 1-dimenzionalnom
svijetu zeli li ostati na konopcu mora ici naprijed ili natrag; lijevo/desno, gore/dolje mu je zabranjeno.
Ako mala bubica hoda po konopcu, za nju konopac nije tanka linija. Ona moze hodati po konopcu i lijevo/desno,
a da ne padne (Slika 4.12). No ako buba pocne hodati lijevo, proci ce oko konopca i vratit ce se gdje je startala.
S druge strane, hoda li naprijed poput akrobata, ona ce samo hodati i nece se vratiti na pocetnu tocku. Dakle,
postoji osnovna razlika izmedu dvije dimenzije bubinom svijetu: dok se jedna dimenzija cini gotovo beskonacnom,
druga je jasno konacna, jer je moze proci u kratkom vremenu.
Dakle, zasto su pogledi akrobata i bube toliko drugaciji? Buba je mala, manja cak i od sirine konopca. Ali
akrobat je velik cak su i njegova stopala mnogo sira od konopca pa je za njega konopac efektivno jednodimen-
zionalan.
34
0 1 2 3 4
10
20
30
40
50
60
x x
x
x
x x
G
r
a
v
i
t
a
c
i
j
s
k
a

s
i
l
a
r/mm
F = k /r
2
F = k /r
3
F = k /r
4
Slika 4.10: Sila gravitacije u ovisnosti o udaljenosti (r). Za velike udaljenosti,
podaci zahtjevaju da zakon sile bude 1/r
2
. Za r < a (a = nekoliko milimetara)
sila mo`ze biti 1/r
2
, 1/r
3
, 1/r
4
ili 1/r
n
. Vi`se potencije nastaju zbog
dodatnih vrlo malih dimenzija.
Slika 4.11: Za akrobata je konopac jednodi-
menzionalan: mo`ze se gibati samo naprijed ili
nazad
Slika 4.12: Buba na konopcu vidi dvije dimenzije: jednu du`z ko-
nopca, drugu, veoma malu dimenziju, oko njega.
35
Ova nas analogija vodi ravno u stvarni svijet. Vjerojatno postoje dodatne dimenzije, ali smo mi preveliki da ih
vidimo u svakodnevnom postojanju. Prica o bubi takoder rasvjetljava jednu specijalnu osobinu malih dimenzija
one cine male zatvorene petlje tako da ako krenete duz jedne od njih uvijek zavrsavate tamo gdje ste startali, ali
sa suprotne strane.
Naravno, cini se plauzibilno da mogu postojati male dimenzije jer znamo da postoji mnogo toga sto je premalo
da bismo ga mogli vidjeti prostim okom. Ali u zici elementarnih cestica eksperimentiramo svaki dan da ispro-
bamo najsitnije sastojke materije. Tevatron Collider u Fermilabu radi s energijama od blizu 2 TeV. Iz relacija
neodredenosti, naucili smo da te visoke energije (impulsi) znace da se ispituju male udaljenosti. U slucaju Teva-
trona, velicina je 10
19
m. Tako da bismo lako mogli vidjeti dimenzije koje su velike oko milimetra. Ne vidimo ih,
pa su (ruled out).
Ali to nije tako. Zamislimo da hodamo po sobi u kojoj je jedan zid zamjenjen ogromnim magnetom a vi nosite
cipele od zeljeza! Mozete biti privuceni zidu i ostati na njemu. Mozete se gibati duz njega ali ne mozete s njega.
Iako je soba trodimenzionalna, mozete se gibati samo duz dvije dimenzije (zida).
Slicno, protoni i elektroni koji se sudaraju u sudaracu mogu biti zarobljeni u 3-dimenzionalnom zidu u nekom
vise-od-3-dimenzijskom svemiru. U tom smislu sve cestice i sile Standardnog modela mogu biti zarobljene u zidu,
slijepe za veci svemir oko njih.
Je li sve tako beznadno? Mozemo li ikad naci te dodatne dimenzije? Mozemo, mozda, na dva nacina. Prvo, cak
ako je Standardni model vezan uz zid, gravitacija nije vezana uz zid. Cijela je gravitacija tako intimno povezana
sa strukturom prostora da vidi sve. Gravitacijsko mjerenje napravljeno na velikim udaljenostima jos ce uvijek
vidjeti uobicajene 3 dimenzije, ali mjerenje na sve manjim skalama, vidjet cemo cudnovate stvari: gravitacijska sila
ce se mijenjati s visim potencijama od r
2
.
Ekperimentalna mjerenja gravitacije na vrlo malim udaljenostima, naravno, vrlo je tesko izvrsiti, jer je gra-
vitacija tako slaba sila da se moze mjeriti samo za vrlo teske objekte. A teski objekti traze mnogo prostora. U
sljedecim godinama pazljiv rad treba dozvoliti zicarima da testiraju gravitaciju do 1/100 mm.
Druga avenija se otvara ukljucivanjem sudaracke zike. Ali prije diskusijemoramo se osvrnuti na mjesto gdje
se svo nase znanje slama to su crne rupe.
Crne rupe i zika cestica
Veza izmedu zike cestica i crnih rupa je veoma duboka i misteriozna, i da bismo je objasnili potrebno nam je
nekoliko formula jer nasa zikalna intuicija cesto (fail us).
Na vrlo visokim energijama (mnogo visim od energija danasnjih akceleratora), nemoguce je opisati svijet u
terminima beskonacno malih cestica, poput kvarkova i leptona u Standardnom modelu. Na mnogo visim energijama
Standardni model mora prestati raditi i biti zamijenjen necim novim, boljom teorijom koja moze izgledati potpuno
drugacije od svega sto smo vidjeli u ovoj knjizi.
Zamislimo sljedeci scenario: sudarajuci pozitroni i elektroni na vrlo visokim energijama. Ako su oni tockaste
cestice (tj. obicne tocke a ne 3-dimenzionalni objekti), tada se njihovo rasprsenje moze izracunati u Standardnom
modelu. Imaju li podstrukturu, tj. konacnu velicinu, zapazit cemo odstupanja od nasih racuna.
Za sada se ta struktura ne zamijecuje. Dakle, ako je elektron oblika lopte, trebao bi imati polumjer od oko
10
19
m. S visim energijama probamo s manjim velicinama.

Cini se da procedura moze ici do beskonacnih energija,
a da se ne nade podstruktura elektrona.
Ali prije nego stignemo do beskonacnih energija, Einsteinova teorija Opce relativnosti zaustavlja (impedes) nas
napredak. Stavimo li dovoljno materije ili energije u vrlo mali prostor, ona ce se prestati ponasati poput obicne
materije ili energije i umjesto toga stvorit ce crnu rupu. Koliko je energije potrebno da se to desi?
Schwarzschild je prvi pokazao da ce crna rupa nastati ako je
2M
c
2
r
> 1 (4.3)
gdje je M masa, a r polumjer objekta:
Kako napraviti Crnu rupu Najlaksi nacin da izvedemo uvjet za tvorbu crne rupe je da upotrijebimo osobinu:
nista, cak ni svjetlost, ne moze pobjeci od gravitacijskog privlacenja crne rupe. Pocnimo bacanjem kamena s
povrsine planeta. Kamen ima kineticku energiju
K =
1
2
mv
2
. (4.4)
36
Potencijalna energija kojom planet gravitacijo privlaci kamen je
U =
Mm
r
. (4.5)
Da bi kamen pobjegao iz gravitacijskog polja planeta, ukupna energija mora bit veca od nule: E = K + U > 0.
Kako nista ne moze putovati brze od svjetlosti, c, uvjet da bi M bio crna rupa je:
1
2
mc
2

Mm
r
< 0
2M
c
2
r
> 1. (4.6)
Da bismo primjenili ovu formulu na sraz cestica, trebamo prevesti to u jezik i jedinice zike cestica:
2M
c
2
r
=
4E
2
c
5
> 1 (4.7)
gdje je E energija u centru masa.
To znaci da mozemo stvoriti crnu rupu sudarajuci pozitron i elektron dovoljnom energijom: E >

c
5
/4
10
19
GeV. Drugim rijecima, pocinjemo traziti strukturu elektrona, a umjesto toga zavrsimo s crnom rupom!
Taj rezultat nema smisla, jer je crna rupa nesto potpuno drugacije od elektrona. Nesto je pogresno s teorijom.
Nesto drugo se trebalo desiti u racunu da se crna rupa ne stvori.

Sto to moze biti?
Odgovor je da se elektron prestaje ponasati kao tockasta cestica i pocinje pokazivati unutarnju strukturu. Zadnja
formula vrijedi samo za tockaste cestice, tako da kad jednom elektron pocne pokazivati svoju unutarnju strukturu,
to ga sprijecava da postane crna rupa. dakle, na nekoj energijskoj skali elektrona mora imati unutarnju strukturu
i mora je pokazati.
Nazalost, stavimo li brojeve u formulu, vidimo da je minimalna velicina elektrona oko 10
35
m. To je 10
16
puta
manje od najmanje udaljenosti koju opazamo danas, tj. potrebno je imati sudarac 10
16
puta jaci nego ga imamo
danas. Naravno, moguce je da elektron pokaze strukturu i prije toga.
Crne rupe i zika cestica Da prevedemo Schwarzschildov uvjet za crnu rupu u jezik zike elementarnih cestica,
trebamo napraviti tri zamjene.
E = Mc
2
, r =

2p
, E = pc r =
c
2E
. (4.8)
Nova vrsta teorije?
Situacija na vrlo visokim energijama je cak cudnija nego kad smo prestali misliti o njoj.
Ako nademo substrukturu kvarkova i leptona, moramo jos jednom zamijeniti teoriju s nekim drugim tockastim
cesticama.
Ali rezultati s crnim rupama kazu da ne mozemo ici tako zauvijek. Ako je nademo podstrukturu elektrona
na 10
19
GeV, i ako je ona tockasta, ona ce takoder stvoriti crnu jamu na toj energiji. Dakle, substruktura ima
substrukturu, itd.
Drugim rijecima, na vrlo visokim energijama teorija tockastih objekata nema smisla. To je stoga sto se QM
tockastih objekata i teorija opce relativnosti ne mogu potpuno konzistentno sloziti zajedno.
Najbolji pokusaj je da se svecestice zamijene petljama energije zvanim strunamastringovima, plohama ener-
gije zvanim membranama ili kombinacijom obojega. Tako npr., elektron moze biti membrana s petljom strune
prikacenom na nju.
Kako se cini sad je teorija struna jedini nacin da se usklade QM i opca relativnost.
Ali teorija struna krije jos iznenadenja. Kad stvarno pokusamo napisati matematicki kompletnu teoriju, nala-
zimo da se i opca relativnost mijenja. Najveca je promjena da moraju postojati dodatne dimenzije. Ona predvida
bar jos 6 dodatnih dimenzija!
Koliko su velike dodatne dimenzije u teoriji struna? Nas racun nije proizveo nezeljene crne rupe do energije od
10
19
GeV, tako da teorija struna ne bi bila vazna dok ne radimo na tim energijama. Tako bi te dodatne dimenzije
bile velicine 10
35
m.

Cini se da svijet na tim malim skalama nije sacinjen od cestica koje zive u 3 prostorne
dimenzije, nego od struna i membrana koje zive u 9 dimenzija!
37
Ne moramo biti iznenadeni sto teorija na vrlo visokim energijama (ili vrlo malim udaljenostima) ne izgleda kao
zika cestica na 1 TeV. Npr. osnovna znanja ljudske anatomije ne pripremaju nas za razumijevanje zike na skali
10
16
puta manjoj nego je skala ljudskog tijela.
Naravno, taj problem reze na obje strane.

Cak iako imamo Standardni model, nitko ne zna kako iz njega
predvidjeti postojanje pluca, ili cijele osobe. Isto je tako tesko teorijom struna izvesti Standardni model. To je
jedno od teorijski najaktivnijih podrucja istrazivanja.
4.8.2 Velike dodatne dimenzije
Ovo sve ne znaci da dodatne dimenzije ne mogu biti mnogo vece od 10
35
m!
Druga avenija, trebamo samo jedan dodatni rezultat: ako je n malih dimenzija uvijeno u krug polumjera R,
tada je nova gravitacijska konstanta dana s

n
= R
n
. (4.9)
Kolika je vrijednost od
n
? Neka je
n
nova gravitacijska konstanta ako imamo dodatnih n malih dimenzija
velicine R. Zamislimo mjerenje sile gravitacije izmedu dviju masa m i M. Ako je udaljenost r veca od velicine R
(r > R), tada ce mase osjecati samo uobicajeniu 3-dimenzionalnu gravitaciju: F = mM/r
2
. Ako je r < R, tada
imamo F =
n
mM/r
2+n
.

Sto se desava na r = R? Prelazimo iz 3-dimenzionalnog zakona na (3+n)-dimenzionalni, ali sile moraju biti
jednake u toj tocki. Inace bismo imali skok, sto bi znacilo neocuvanje energije.
Ako su obje formule ispravne za r = R, tada je

mM
R
2
=
n
mM
R
2+n
(4.10)
sto kazuje da je nova gravitacijska konstanta

n
= R
n
.
Sad mozemo rijesiti jednostavni problem: ako postoje 2 dodatne dimenzije polumjera R = 1 mm, na kojoj ce
se energiji pojaviti crne rupe? Drugim rijecima, na kojoj energiji ce teorija tockastih cestica krahirati? Iz uvjeta
za tvorbu crnih rupa imamo
8
2
E
4

3
c
7
> 1. (4.11)
Stavimo li brojeve u ovu nejednakost, nalazimo da ce se formirati na nekoliko TeV-a!
Tako bi nasa teorija Standarnog modela mogla potpuno krahirati u bliskoj buducnosti ako dodatne dimenzije
nisu ekstremno male velike oko milimetra. Ako se to desi, ne znamo sto mozemo ocekivati da vidimo u nasim
sudaracima, ali sigurno je da ne bi bilo u skladu sa Standardnim modelom.
38