Celzo

Celzo (stgr.: , lat.: Celsus;

takoer Kels, Cels ili Klsos),
[1]
grki platonistiki filozof iz 2. stoljea i najozbiljniji
kritiar kranstva u ranom razdoblju.
[2]
Njegovo djelo Istinski logos(Alethes logos),
napisano 178., smatra se prvom sveobuhvatnom filozofskom kritikom
kranstva.
[3][4]
Izvorni spis nije sauvan, a djelo nam je poznato iskljuivo
putem Origenovog pobijanja.
U svome djelu Celzo podvrgava racionalnoj kritici razne judeo-kranske mitove,
navodei da su neki, poput mita o potopu, pozajmljeni iz drugih tradicija, dok su neki,
poput mita o stvaranju svijeta, u sukobu sa znanou. On s filozofskog gledita dalje
kritizira antropomorfnu predodbu Boga, judeo-kranski antropocentrizam i
vjerovanje u vlastitu izabranost. Kransko uenje ouskrsnuu tijela kritizira kao
pogrjeno shvaeno filozofsko uenje o seobi due. Kranske zajednice svoga
vremena Celzo kritizira zbog protivljenja obrazovanju i zastupanja slijepe vjere
umjesto razumnog ispitivanja. On krane kritizira i zbog nesudjelovanja u
zajednikim obredima, nepotivanja zakona i drskog ponaanja prema slikama
bogova drugih naroda.
O Celzovom ivotu ne zna se gotovo nita. Pretpostavlja se da je pisao
u Aleksandriji.
[5]
Kao filozof je pripadao tzv. srednjem platonizmu.
[2]
ivio u vrijeme
kada se antika filozofija susrela s novim vjerovanjem, koje je nastupalo kao Bogom
objavljena istina, to je za obrazovane Helene, a posebno za filozofe, bilo
nepojmljivo. Celzo je nastojao dobro se informirati o kranstvu: itao jeevanelja,
starozavjetne knjige, druge kranske spise, a traio je i osobni dodir s
kranima.
[2]
Filozof Celzo je u kranstvu vidio negaciju svega onoga to je
stoljeima bilo prisutno u grkom geniju.
[4]

Judaistiko vienje Isusa
Nasuprot kranskom vienju, Celzo navodi i judaistiko vienje Isusa izloeno
u Talmudu, svetom spisu judaizma.
Celzo u svoju knjigu uvodi lik idova, zastupnika judaizma, koji izjavljuje da je Isus
pogrjeno smatran sinom djevice, i da potjee iz zabaenog sela u idovskoj Svetoj
Zemlji. Celzov idov sumnja u pojavu zvijezde prigodom Isusovog roenja i takoer
osporava Isusovo navodno podrijetlo od kralja Davida: ena stolara morala bi znati
ako potjee od tako presvijetlog roda (II. 32).
[4]



Grob vojnika Panthere, kojeg neki povezuju s "Isusovim biolokim ocem" iz Celzovih
spisa.
Prema talmudskoj predaji, Isusova majka bila je siromana idovska djevojka, koju je
mu, stolar po zanimanju, otjerao zbog preljuba s rimskim vojnikom po
imenu Panthera. Naputena od mua i prezrena od drutva, Marija je rodila Isusa (I.
32).
Zbog bijede i siromatva Isus je otiao u Egipat, gdje je izuio magiju. Uvjeren u
svoje arobnjatvo, Isus se vratio u rodnu Palestinu i predstavljao
sebe Bogom.
[6]
Oko sebe je okupio "10 ili 11 ozloglaenih ljudi", potpuno
nedolinih carinika i laara (koje Celzo naziva razbojnikom druinom), te s njima
iao okolo i bijedno preivljavao. Govorei o dogaajima uoi Isusovog pogubljenja
kae:
Kada smo ga priveli i osudili, sakrio se i pokuao pobjei. Bio je uhien na
najpogrdniji nain i bio je izdan upravo od onih koje je nazivao svojim uenicima?
[4]

()
Celzov idov predbacuje Isusovim sljedbenicima to smatraju Isusa za Boga, iako je
neslavno zavrio. Celzo navodi da su Isusovi uenici umetnuli kako je Isus prorekao
sve to mu se dogodilo i da je tekst evanelja bio mijenjan 3-4, a i vie puta (II. 27).
Celzo pie kako su oni koji vjeruju u Isusovo uskrsnue rtve zavedene fantazije.
Navodni dogaaj je vidjela "suluda ena i netko tko je sklon takvim snovima"; koja je
stvorila lanu predstavu (II. 55). Celzo se poziva na Platona koji govori kako su neki
ljudi kraj grobova umrlih viali sjenovite utvare (Fedon, c. 30. p. 81 D). Ako Isus
nije bio samo privienje, nego uskrsli iz mrtvih, morali su ga i drugi vidjeti. Ako je
doista htio pokazati boansku mo, tada se morao pojaviti i protivnicima i sucima koji
su ga osudili i svim ljudima (II. 63).

Celzo izvodi svoj zakljuak o Isusu:
Taj je dakle bio ovjek, i to takav kakvim ga samo istina prikazuje, a um
dokazuje.
[4]

()
Kritika judeo-kranskog miljenja
Celzo kritizira i judaizam kao preteu kranstva s namjerom time oslabjeti
kranstvo.
Kritika mita o stvaranju
Celzo, ispitujui judeo-kransko uenje o nastanku svemira, zabiljeeno u Knjizi
postanka koja se pripisuje Mojsiju, zakljuuje:
Mojsije i proroci, pisci starih knjiga, nisu imali nikakvo znanje o prirodi svijeta i
ljudi, i o tome su govorili glupo (VI. 50).
[4]

()
Celzo biblijske prie o stvaranju svijeta ne uzima kao znanost, ve kao "prie koje
pisci komedija iznose kako bi ljude razveseljavali". On otro kritizira biblijsku priu o
stvaranju ovjeka, za koju kae da je to bajka za babe. Nasuprot judeo-kranskom
vjerovanju Celzo navodi miljenja grkih filozofa i fiziara o postanku svijeta i razvoju
ovjeka:
idovi, stijenjeni u jednom kutu Palestine, potpuno neobrazovani ljudi, nemaju
pojma da su Hesiod i mnotvo drugih Bogom nadahnutih ljudi davno o tome govorili.
idovi su sastavili najnevjerojatnije i najneukusnije prie, naime o ovjeku kojeg je
Bog oblikovao svojim rukama i udahnuo mu duh i o eni koja je uinjena od
ovjekovog rebra, o bojim zapovijedima, o zmiji koja im se suprotstavljala i o
pobjedi zmije nad bojim zapovijedima. I tako priaju mit kao za stare ene i na
potpuno drzak nain prikazuju Boga da je on ve na poetku bio nemoan, i da nije
mogao jednog jedinog ovjeka, kojega je sam oblikovao, uiniti poslunim (IV. 36).
()
Za Celza je prazno prianje to to Mojsije izvodi zakonodavstvo iz Boga. On pobija
Mojsijevo pisanje o stvaranju svijeta, navodei miljenje tadanje grke znanosti da
je svijet nestvoren, da su ljudi proizili iz zemlje, da je bilo i prije raznih katastrofa, i
da je potop za vrijeme Deukaliona (o emu govori Platon u svojim Zakonima) jedan
od najmlaih.
[4]

Jo je gluplje nekoliko dana pridodati stvaranju svijeta prije nego to je bilo dana.
Jer prije nego to je bilo nebo nastalo i dok jo zemlja nije bila vrsto zasnovana, niti
se Sunce kretalo u svojoj putanji, kako su tu mogli postojati dani?
[4]

()
Boje poivanje u sedmi dan Celzo je komentirao: Poslije toga djela on je doista
kao lo obrtnik umoran i treba mira kako bi se odmorio (VI. 61). On u duhu
platonizma kritizira pripisivanje antropomorfnih obiljeja Bogu: Nije u redu da se
prvi Bog umori, ili da radi rukama ili da nareuje.
Kritika odnosa Boga i svijeta
Celzo primjerima pokazuje kako judaisti i krani uope nemaju jasan pojam Boga
niti shvaaju odnos Boga prema svijetu. Oni govore o Bogu koji odlazi i dolazi, koji
postaje ovjek, umire, uskrava i slino. Celsus kao platoniar odbacuje takav nain
miljenja o Bogu. U filozofskom smislu, Celzo ustaje protiv mogunosti bilo kakvog
bojeg uplitanja u ljudsku povijest:
Ni jedan Bog ni Boji Sin nije nikada siao niti e ikada sii.
[2]

()
Osnovica Celzove argumentacije jest strogo naglaena
Boja transcendencija.
[7]
Celzo dalje obrazlae da e svatko tko bude istraivao doi
do spoznaje kako nita nije besmrtno to potjee od materije i kako su besmrtni
Bog i trulena tvar odvojeni.
[4]
Iako su Bog i zlo jedno od drugog odvojeni, u cjelini
svijeta sve ima svoje skladno mjesto:
Bog nema potrebe svoje djelo uvijek iznova popravljati. On ne postupa kao neki
ovjek koji je neto nevjeto napravio kako bi stanje u svijetu
popravljao poplavama ili poarima.
[4]

()
Daljnja kritika judeo-kranskog shvaanja bojeg odnosa prema svijetu zasniva se
na stalnosti zla u svijetu:
Umanjivanje ili uveavanje zla nije prije postojalo, niti postoji sada, niti e
postojati. Jer priroda svih stvari jest i ostaje jedna te ista i nastajanje zla je uvijek isto
(IV. 62).
[4]

()
Ispitujui podrijetlo zla, Celzo zastupa Platonovu teodiceju iz Teeteta prema kojoj zlo
ne potjee od Boga, jer Bog nije stvorio nita loe:
Ako ti se neto i ini kao loe, ne znai da je stvarno loe, jer ne zna to je
prikladno cjelini.
[4]

()
Zlo, meutim, ne potjee ni od nekog drugog boanstva kojeg idovski
nazivaju Sotona:
Krani su na bezbonom putu i u velikom neznanju kada Bogu stvaraju
protivnika, kojega zovu vrag ili hebrejski Sotona. Takvo shvaanje je samo ljudsko
mnijenje i potpuno je bezbono da bi veliki Bog, htijui pokazati ljudima bilo koje
dobroinstvo, imao svoga protivnika i bio nemoan.
[4]

()
Zlo potjee od uivanja uz stvari i nalazi se u smrtnim biima. U loe stvari spadaju
uvstva (afekti) jer donose mnoge tetne posljedice. No idovski tekstovi takvu
osobinu pripisuju Bogu, to bi znailo da je i Bog podloan zlu kao i svaki ovjek; a
to je uistinu bezbono.
[4]

Celzo pita krane kako je Bog mogao stvoriti lo svijet, te grdi svoje vlastito umijee
i mrzi i unitava vlastita stvorenja?
[4]
Celzo smatra da krani kao stvoritelja oznauju
prokletog Boga, koji je prokleo zmiju jer je prvim ljudima saopila spoznaju o dobru
i zlu. Celzo zakljuuje da postoji suprotnost izmeu najvieg Boga i Boga
tvorca (demijurga), u kojega krani vjeruju kao istinskog Boga.
[4]

Kritika antropomorfizacije Boga
Judaistiko-kransko shvaanje Celzo osporava i zbog antropomorfnih oznaka koje
pripisuju Bogu ("Usta Gospodinova su to govorila, i tome slino"). Na to Celzo pie:
"Bog nema usta ni glasa", i dalje: "Bog nema nita od onoga to mi poznajemo" (VI.
62). Celzo kae da Bog nije ovjeka stvorio kao svoju sliku, niti je slian bilo kakvom
obliku (VI. 63). On citira Platonovo Sedmo pismo (341 CD), gdje pie kako se
najvie dobro ne moe iskazati rijeima, ve se stjee dugim vjebanjem (druenjem
s njim), i iznenada se u dui upali kao od iskre svjetlo.
Celzo navodi vie mjesta iz Platona, gdje se kae da je samo nekolicini spoznatljivo
Dobro. Meutim, Platon iako uvia tu potekou, ipak ne pria bajke, niti zatvara
usta ako bi ga tko pitao za objanjenje, niti zapovijeda da unaprijed treba vjerovati
kako je Bog takav i takav, kako ima sina takvih svojstava, kako je siao na zemlju i s
njim razgovarao.
[4]

Ti vidi da Platon, iako uvjerljivo kae kako se najvie dobro ne da rijeima
opisati, ipak daje razlog za tu nemogunost kako se ne bi mislilo da ne eli
ispitivanje svojih rijei. Platon se ne hvali i ne lae, niti govori kako je neto novo
otkrio, niti kako je doao s neba i kako saopava to novo, ve kae odakle mu to
znanje.
[4]

()


Celzo s filozofskog gledita kritizira antropomorfnupredodbu Boga u judeo-
kranskom mitu o stvaranju.
Celzo prigovara kranima da "hoe Boga vidjeti tjelesnim oima, uima hoe uti
njegov glas i ulnim rukama hoe ga dodirnuti" (VII.34.) On napominje da takvo
neto ve imaju na raznim proroitima, gdje se bogovi javljaju ljudima u ljudskom
obliku, i to ne samo jedanput, "kao taj to je ljude prevario", ve uvijek kad netko
eli (VII. 35). Celzo smatra da krani, optereeni svojim vjerovanjem, jednostavno
ne mogu shvatiti bit Boga. Meutim, on im ipak pokuava pribliiti filozofsko
poimanje Boga:
Ako zatvorite oi za osjetilne percepcije, i ako se umom pokuate uzdii i ako
napustite tijelo i otvorite oi due, moi ete samo tako vidjeti Boga.
[4]

()
On savjetuje krane ukoliko trae duhovnog vou izbjegavati opsjenare, vraeve i
one koji se zaklinju u utvare, jer e inae sebe uiniti smijenim ako na druge
bogove budu hulili kao na utvare, potivajui onoga koji nije ni utvara "nego stvarni
mrtvac" (VII 36). Celzo zakljuuje da ne oboavaju ni Boga ni boanstvo (demona),
nego mrtvog ovjeka. On napominje da je oboavanjem Isusa Krista
razbijenmonoteizam, i time je otvoren put prema kranskom politeizmu.
[4]

Kritika antropocentrizma
Celzo judeo-kranskom antropocentrizmu suprotstavlja ideju savrenstva svijeta.
Dakle, nije ovjek sredite stvaranja, ve savrenstvo svijeta. Celzo svojim
protivnicima postavlja pitanje: zato se ne bi moglo rei da smo mi stvoreni
zbog ivotinja, jer ljudi ivotinje ne mogu loviti bez raznog pribora, a ivotinje ljude
mogu (IV. 78.79). Jo navodi da mravi i pele ive u savrenoj organizaciji te ni tu
ljudi nemaju prednost. Celzo pie da se ivotinje znadu same lijeiti, na primjer zmije
i orlovi poznaju neku vrstu ljekovitog kamenja, a orao to kamenje odnosi u gnijezdo
(IV. 86). Celzovo usporeivanje ovjeka sa ivotinjama slijedi platonistiko shvatanje
da su sve due jednake, i da dua ide i u druga tijela.
[4]
On ovim primjerima
pokuava pobiti ljudsku umiljenost o iznimnosti u svijetu:
Ako bi dakle netko ozgo gledao dolje na zemlju, kakvu bi razliku naao izmeu
toga to mi radimo i onoga to rade mravi i pele?
[4]

()
Celzo zakljuuje kako svijet nije napravljen zbog ovjeka, kao to nije napravljen ni
zbog lava, ni vola, ni dupina, ve je taj svijet (svemir) kao djelo Boga u svojim
dijelovima potpun i savren. U odnosu na cjelinu sve je odmjereno. Bog se brine za
cjelinu i njegova providnost nikada ju ne naputa. Ne postaje nita loije, niti to Bog
poslije nekog vremena sebi vraa. Bog se ne srdi zbog ljudi, kao to se ne srdi ni
zbog majmuna ili mieva, niti bilo emu prijeti, jer svaki dio ima na sebi svoje
odreenje (IV. 99). Prema Celzu, cilj stvaranja nije ovjek, ve svijet kao cjelina, red i
savrenstvo.
[4]

Kritika vjerovanja u izabranost
Celzo kritizira idovsko uvjerenje da su oni izabrani narod. Prema Celzu, idovi
uope ne spadaju meu stare i mudre (boanske) narode, kao na
primjer Egipani, Asirci, Indijci, Perzijanci,Kaldejci i jo neki. Celzo pita zato je boji
sin doao ba idovima i to u obliku samo jednog ovjeka u zabaenom kraju kao
to je Palestina:
Dakle, ako je Bog, kao Zeus kod komediografa, probudivi se iz dugog sna, htio
spasiti ljudski rod iz njegovog zla, zato je poslao duh, o kojemu vi govorite, samo u
jedan kraj? On je mogao na isti nain mnoga tijela oduhoviti i poslati po
cijeloj ekumeni.
[4]

()
Celzo pobija ideju da su idovi izabrani boji narod, a time i krani koji tu tradiciju
nastavljaju, tvrdei da idovski zakoni nemaju prednost pred zakonima drugih
naroda. Bog nije uzronik tih zakona, pa stoga i ideja o izabranosti nema nikakvog
smisla.
Nije vjerojatno da oni imaju veu ast kod Boga i da ih vie voli nego druge; i da
su samo k njima slani glasnici upravo tako kao da su oni sluajem dobili neku zemlju
blaenih.
[4]

()
Celzo judaistiki i kranski rod usporeuje s mnotvom imia, ili s mravima koji
izlaze iz svog sklonita, ili sa abama koje sjede u movari ili s glistama koje se
skupljaju na nekom blatnjavom mjestu i prepiru koja je od njih vei grjenik i
govore: Nama se Bog najprije otkrio i navjestio. On ostavlja cijeli svemir i nebo, niti
se brine za samu zemlju, ve samo nama vlada i samo nas pozdravlja preko svojih
glasnika. Celzo dalje opisuje gliste koje govore: Postoji Bog i poslije njega
dolazimo mi, jer kroz njega smo mi postale u svemu sline Bogu i nama je sve
podreeno, zemlja i voda i zrak i zvijezde, i sve je zbog nas napravljeno i sve je
napravljeno kako bi nama sluilo.
[4]

Nasuprot njihovoj uvjerenosti u vlastitu izabranost, Celzo misli kako ni idovi ni
krani ne mogu imati ugleda, jer je njihov zajedniki korijen stalna buna (stasis).
Celzo smatra da su i jedni i drugi krivi zbog pobuna protiv zajednice. Celzo je pisao
kako su idovi egipatskog podrijetla i kako su se pobunili protiv svojih, napustili
Egipat i otili u Palestinu gdje su se naselili. A onda su se kasnije neki idovi pobunili
protiv judejske zajednice vjerujui kako je Isus mesija.
[4]
Celzo navodi kako su idovi
ak i obrezivanje i suzdravanje od svinjskog mesa, po emu se smatraju posebnim,
ustvari preuzeli od Egipana:
Zbog toga jer se obrezuju oni nisu nita svetiji nego drugi, a Egipani i Kolhi imali
su taj obiaj ve prije; no ni zbog toga to se suzdravaju od svinjskog mesa, jer i taj
obiaj imaju Egipani i uz to se uzdravaju od kozjeg, ovjeg i goveeg mesa i od
riba, a Pitagora i njegovi uenici ne jedu ni grah, niti bilo to to je imalo ivot.
[4]

()
Usporeujui ih s Egipanima i pitagorejcima koji imaju dosljedna ogranienja u
prehrani, Celzo pokazuje kako su oni svoje obiaje preuzimali od drugih ali uvijek
samo djelomino i pogrjeno.
Kritika vjerovanja u utjelovljenje
Celzo judeo-kransko vjerovanje o silasku Boga na zemlju smatra sramotnim:
To to neki, kako krani tako i idovi, govore kako je Bog ili boji sin kao sudac
zemaljskih stvari siao na zemlju ili e sii, to je neto najsramotnije i za to nije
potrebno opirnije pobijanje (IV. 2).
[4]

()
Celzo prvo bogoslovno osporava smislenost bojeg silaska na zemlju. On pita
kakvog smisla ima takvo silaenje Boga? Sigurno ne kako bi upoznao prilike meu
ljudima, jer on ve zna sve. Jedino ako zna, ali ne moe popraviti bojom silom, pa
je u obliku tijela nekoga poslao:
Dakle, tek sada, poslije tako dugog vremena, Bog se sjetio pravedno ureivati
ljudski ivot, a prije to nije htio (IV. 7).
[4]

()
Celzo dalje istu temu kritizira iz kuta gledanja filozofije. Osnova njegovog izvoenja
je Platonov pojam Boga, prema kojem je Bog dobar, i lijep, i blaen, i nalazi se u
najljepem i najboljem stanju. Ako sie ljudima, mora se promijeniti, i to iz dobrog u
loe, iz lijepog u runo, i iz najboljeg u najgore stanje. No, smrtno je po prirodi
promjenjivo, a besmrtno je po sebi uvijek jedno te isto. Celzo dakle zakljuuje da
Bog ne bi nikako mogao ii u takvu promjenu (IV. 14).
Ili se Bog stvarno mijenja u smrtno tijelo, kao to oni misle, ali to je kao to je
reeno nemogue; ili se on sam ne mijenja, a djeluje tako da gledatelji vjeruju da se
promijenio i time ih zavodi i lae. No, prijevara i la su loe stvari.
[4]

()
Celzo napominje da spor idova i krana ne treba uzeti ozbiljno, jer i jedni i drugi
vjeruju u pojavljivanje bojeg duha meu ljudima:
Meusobnu svau izmeu idova i krana ne treba ozbiljno uzeti, jer obje
strane vjeruju da je boji duh najavio da e doi spasitelj ljudskom rodu, samo to
nisu u tome jedinstveni je li najavljeni doao ili nije (III 1).
()
Celzo ovdje veoma precizno uoava bit spora izmeu judaizma i kranstva.
[4]

Kritika vjerovanja u uskrsnue
Celzo kritizira i kransko eshatoloko vjerovanje u konani sud i uskrsnue tijela:


Celzo smatra kako je kransko vjerovanje u doslovnouskrsnue tijela nastalo uslijed
pogrjenog tumaenja filozofskog uenja o seobi dua.
Glupo je takoer njihovo vjerovanje da e Bog poput kuhara, kad je ve jednom
zapalio vatru, spaliti sav ostali ljudski rod, a da e samo oni dalje ivjeti, i to ne samo
oni koji su ivi, ve i oni koji su davno umrli, oni e se opet vratiti iz zemlje u istom
svom tijelu kao prije.
[4]

()
Celzo zakljuuje da je to nada prikladna za crve, jer ljudska dua ne e eznuti za
propalim tijelom. On ovu judeo-kransku dogmu smatra potpuno neprirodnom i
protivnom razumu, jer koje se tijelo, kada je potpuno razoreno, moe vratiti u
prvobitno stanje iz kojega je proizilo? Celzo prenosi da oni, budui da ne mogu
nita odgovoriti, uzmiu govorei kako je Bogu sve mogue. No Celzo ih podsjea
da Bog ne moe initi ono to je runo i ne e initi ono to je protuprirodno.
Tijelo puno neega to nije lijepo spomenuti proglasiti vjenim protiv uma niti
Bog hoe niti moe.
[4]

()
Prema platonistikom poimanju, Bog je logos svega postojeeg i ne moe nita initi
to bi proturjeilo logosu, odnosno njemu samome.
[4]
Za duu je pripremio vjeni
ivot, a "leine treba baciti prije nego smee" (Heraklit). Celzo sam motiv vjerovanja
u uskrsnue tijela smatra pogrjenim:
Nije li to veoma glupo da vi eznete za tijelom i da se nadate kako e to tijelo
opet uskrsnuti kao da za nas nema niega boljeg i vrijednijeg od tog tijela?
[4]

()
Celzo primjeuje kako shvaanje besmrtnosti due nije novo, ali kako je kransko
vjerovanje o uskrsnuu nastalo pogrjenim tumaenjem filozofskog uenja o seobi
dua.
[4]

Kritika kulta proroka
Celzo pie da krani trae utoite u starozavjetnim proroanstvima o svemu
onome to se s Isusom dogodilo rijeima: tako se moralo dogoditi, a kao dokaz
nakon to se dogodi navode kako je ve davno bilo proreeno (VII. 2). U daljnjim
prigovorima on opisuje nain rada idovskih proroka u Feniciji i Palestini.
Mnogi ljudi bez ikakvog imena i ugleda dolaze iz potpuno sluajnih razloga u
hramove i izvan njih, a neki i prosjaei. Oni idu po gradovima i ratnim poloajima i
pokazuju se kao da mogu proricati; a svaki od njih obiava ovako govoriti: Ja sam
Bog ili boji sin ili boji duh. Ja sam doao jer e uskoro svijet propasti, i vi ljudi ete
isto propasti zbog svojih nepravednih djela. Ali ja vas hou spasiti, i vi ete vidjeti
kako u ja opet doi s nebeskom silom. Sretan je tko me sada potiva, a na sve
drugo, i na sve gradove i zemlje bacit u vjenu vatru. A ljudi koji ne znaju za te
kazne, koje pred vama stoje, uzalud e se kajati i uzdisati, a one koji mi vjeruju, njih
u vjeno uvati.
[4]

()
Celzo dodaje kako nakon to njihov prorok to prijetei izgovori, tome doda niz
"nerazumljivih, glupih i potpuno nejasnih rijei", iji smisao ne moe shvatiti nitko
pametan, jer one nita ne govore, ve daju svakom glupaku i varalici mogunost
tumaiti ih po volji (VII. 9).
Celzo zakljuuje da ako proroci navjeuju kako e veliki Bog raditi poslove
sluitelja, biti bolestan ili umrijeti, tada Bog nuno mora biti mrtav ili sluitelj ili
bolestan. Dakle, ne treba vjerovati u sve to kau, makar i unaprijed kazali, ve treba
razmotriti je li takvo djelo lijepo, dobro i Boga dostojno. Ne treba vjerovati u ono to
je runo i loe, makar su svi ljudi takvo to prorekli u nekom mahnitom stanju.
[4]

Kritika kranstva
Racionalna kritika
Celzova kritika kranstva u metodolokom pogledu predstavlja
suprotstavljanje grke filozofije judeo-kranskom vjerovanju. U duhu platonovskog
shvaanja, on kae da ako filozof vjeruje da postoji Bog, dua i zagrobni ivot, onda
e to nastojati dokazati i kritiki istraiti.
[4]

Celzo primjerima iz grke mitologije pokazuje kako je potrebno kritiki misliti, te kako
nitko ne smatra Aborisa Hiperborenjanina Bogom, jer ga je strijela nosila kroz zrak
(III. 31), niti izvjesnog Klazomenjanina, ija je dua esto naputala tijelo i
posjeivala razliita mjesta, niti Kleomedesa od Astypalaia, koji je bio zatvoren u neki
sanduk, ali je pomou nekog boanskog uinka odatle iziao (III. 33).
Celzo navode o Isusovom uskrsnuu, usporeuje s primjerom da mnogi ljudi,
i Grci i barbari, takoer vjeruju kako su vidjeli Asklepija.
Celzo smatra kako cijela mistina simbolika drveta ivota i uskrsnua s drveta
potjee otud to je njihov uitelj bio razapet na kri i to je bio stolar. On pie kako bi
svo kransko vjerovanje izgledalo drukije da je Isus, na primjer, bio gurnut s
obronka ili baen u provaliju ili uguen uetom ili da je po zanimanju bio obuar ili
klesar ili da je radio sa eljezom. Tada bi se govorilo o obronku ivota na nebesima,
o provaliji uskrnua, o uetu besmrtnosti, o blagoslovljenom kamenu, o eljezu
ljubavi, ili o svetoj koi. Celzo kritiku ralambu kranskog vjerovanja zakljuuje
pitanjem: "Zar se ne bi koja stara ena sramila te prie priati djetetu kod
uspavljivanja?" (VI. 34)


Komparativna ralamba
Celzo brojnim primjerima pokazuje da kranstvo nije novo vjerovanje i da su krani
mnoge imbenike svog sadraja, pod raznim imenima, preuzeli iz ranijih mitologija,
mijenjajui ih i pogrjeno tumaei. Celzo posebno usporeuje kranske kultove s
egipatskima koje oni preziru. Poput Egipana, i krani poiveg smrtnika oboavaju
kao Boga i misle kako pri tom pobono postupaju (III. 41). Isusovo tijelo Celzo
usporeuje sa zlatom, srebrom i kamenom, napominjui kako je ono prolaznije nego
te stvari (III. 42).
Krani ismijavaju molitelje Zeusa, koji pokazuju njegov grob na Kritu i bez
obzira na to potivaju mrtvog ovjeka.
[4]

()
Celzo navodi mnoge usporednice izmeu biblijske predaje i grke mitologije. Priu o
o gradnji babilonske kule i zbrci u jezicima, koju je Mojsije zapisao, Celzo smatra
krivotvorinom prie o Alojeovim sinovima (IV. 21). Celzo u prii o razaranju
gradova Sodome i Gomore vidi slinost s mitom o Faetonu (usp. I. 19). uveni
biblijski mit o potopu Celzo smatra krivotvorinom prie oDeukalionu:
Zatim priaju o potopu i o nekom neobinom amcu, u kojoj je sve bilo, i o
golubu i o gavranu kao glasnicima, time to su krivotvorili i olako shvatili priu
o Deukalionu.
[4]

()
Celzo smatra kako su krani i uenje o uzdizanju due u kraljevstvo boje preuzeli
iz drugih religijskih tradicija. Celzo navodi kako krani vjeruju u uzdizanje due kroz
sedam neba i obrazlae kako se to uenje ve nalazi u tekstovima Platona i
perzijskom kultu Mitre. Uenje o bojem duhu je, s druge strane, posueno iz stoike
filozofije.
[4]
Zbog naglaenog motiva boje kazne, Celzo usporeuje kranstvo
s bahanatskim misterijama, gdje se prvo pokazuju pojave i utvare.
[4]

Celzo navodi kako je i osnovna misao kranske etike, o neopiranju zlu, davno prije
njih izreena od strane Sokrata i zabiljeena od strane Platona:
Ni na koji nain ne treba initi nepravdu. Iako nam je netko nepravdu uinio, ne
smije se odgovoriti nepravdom, kao to misli mnotvo, jer se uope ne smije
nepravda initi. Loe koje smo pretrpjeli, loim osvetiti pravedno je, kako kae
mnotvo. Nikako. Jer ljudima initi loe ne razlikuje se uope od injenja nepravde.
Dakle, ne smije se nekome ni nepravdom odgovoriti niti loe uiniti, pa makar od
njega pretrpjeli jo tolika zla.
[4]

(Sokrat u Platonovom dijalogu Kriton)
Prema Celzu je i kranski stav prema bogatima takoer preuzet od Platona, tako
to je Isus parafrazirao Platonovu misao: Nemogue je veoma dobrom ovjeku
istodobno biti i veoma bogat (Zakoni V. 12; 743 A). ak i kransko
odbacivanje idola Celzo izvodi iz Heraklitovog kritikog shvaanja kako se bogovi
pravljeni rukama ne mogu prihvatiti kao umna bia: I tu se mole bojim likovima kao
kad bi se tko htio razgovarati s kuama, jer nita ne znaju o bivstvu bogova i
junaka (fragment 5).
[4]

Celzo svoju ralambu zakljuuje konstatacijom da su krani krivo spajali razna
stara uenja, i da se njihovo uenje razlikuje od preuzetih izvora "jedino svojim
glupim nerazumijevanjem".
[4]

Kritika alegorijske metode
Celzo je pretpostavljao da e se kranski apologeti u obrani svojih vjerovanja
posluiti alegorijskom metodom.
Pametniji meu idovima i kranima daju tim stvarima alegorijsko tumaenje.
[4]

()
Meutim, Celzo tu metodu ne prihvaa, obrazlaui zato se apologeti moraju ba
tom metodom sluiti:
Oni se zaklanjaju alegorijskom metodom zbog sramote koja se nalazi u tim
priama.
[4]

()
Celzo pie kako je alegorijska metoda gluplja nego same prie, jer s nevjerojatnom
glupou spaja stvari koje se uope ne mogu spojiti.
Kritika krana
Kritika neobrazovanosti
Celzo pie kako je kranska zajednica esto izraavala svoje
protivljenje obrazovanju i kako njoj ne pristupaju razumni i obrazovani ljudi, jer se ta
svojstva kod krana smatraju loim, to njega kao filozofa posebno pogaa:
to ima loeg u tome da je ovjek obrazovan i da se trudi oko najboljih uenja, i
da je razuman? Je li to smetnja za spoznaju Boga? Nije li to prednost i ne dolazi li se
tako prije do istine (III. 44).?
[4]

()
Celzo prenosi kako krani vjeruju da je mudrost svijeta zlo, a glupost je dobra (I
Kor. 1,18 i d.), i obeavaju utjehu neuenima, neumnima i neobrazovanima. On
primjeuje da time to takve proglaavaju miljenicima svog Boga, oni uspijevaju
privui neuke ljude, robove, ene i djecu (III. 44). Celzo opisuje auditorij kojem se
krani obraaju:
Mi vidimo kako svi oni, koji na trgovima galame i trae darove, ne pristupaju
skupini razumnih ljudi pokazati svoje vjetine. No gdje vide mlade, skupine robova i
glupake, tu se tiskaju i pokazuju se lijepim (III. 50).
[4]

()
Obraanje neobrazovanima Celzo smatra bitnom strategijom kranstva. On
primjeuje kako kransko naelo "ne ispituj, ve vjeruj", ini ljude lakim plijenom za
razne varalice. Celzo opisuje kako krani idu po privatnim kuama obraajui se
samo onima koje mogu lako zavesti (III. 55). On smatra da krani izbjegavaju
obrazovane stoga to su njihove religijske predstave prikladne samo glupima. Celzo
opisuje ranokransku religijsku praksu "neprilinog poniavanja", odnosno klanjanja
na javnim mjestima:
Ponizni se na nedostojan i neprilian nain poniava, u praini klei na
koljenima, nagnut naprijed, odjeven odjeom nesretnika i pokriven debelom
prainom (VI. 15).
[4]

()
Celzo smatra da je kranska poniznost oigledno nerazumijevanje Platonove
filozofije, koja glasi da Boga vjeno prati pravda, i tko eli biti sretan, dri se nje i
prati ju "ponizno i smjerno".
[4]
Celzo preporuuje kranima za voe uzeti mudrace i
filozofe.
Kritika odbacivanja idola
Celzo pie kako krani ne uspostavljaju oltare i boje slike, ve imaju nevidljivu i
tajanstvenu zajednicu. On pie:
Njihove oi ne mogu podnijeti hramove, oltare i boje slike. Znam da i Perzijanci
imaju ove obiaje i da smatraju kako je nepravedno praviti boje slike, oltare i
hramove, a one koji to ine smatraju glupim.
[4]

()
Celzo pretpostavlja da oni to ine iz razloga to ne vjeruju kako su bogovi nalik
ljudima, napominjui da onda pobijaju sami sebe a da to i ne primjeuju. Jer i oni
kau da je Bog stvorio ovjeka po svojoj vlastitoj slici i da mu je po obliku jednak.
[4]

Oni preziru boje slike. ine li oni to zbog toga to obraen kamen, drvo, rudaa
ili zlato nije Bog, onda im je ta mudrost smijena. Jer tko misli, osim potpuno
djetinjastih ljudi, da to jesu bogovi, a ne posvetni darovi i slike bogova?
[4]

()
Celso kae da ako su te slike nita, onda nema razloga ne sudjelovati u zajednikim
sveanostima. A ako ima nekih boanstava (demona), oito je da i oni pripadaju
Bogu, pa se i u njih mora vjerovati, i prinositi im rtve prema obiajima. Celzo vjeruje
kako Bog ne moe biti uvrijeen kultom drugim boanstvima, jer on je svima
zajedniki, dobar, bez potreba i bez zavisti. Razna boanstva su sluitelji najvieg
Boga i besmisleno je vjerovati kako postoji suprotnost izmeu njih, jer bi to znailo
podijeliti boje kraljevstvo, kao da tamo stoji jedna stranka protiv druge. Oito je da
ako netko potiva Sunce ili boicu Atenu, tada slavi i velikog Boga. Jer potivanje
Boga, koji sve dri, postaje time potpunije. Oni koji su mu posebno posveeni
nemaju razloga ne sudjelovati u javnim sveanostima (IV. 2). Meutim, ukoliko
krani ne e prinositi ivotinjske rtve, onda neka budu dosljedni:
Ako krani ne e sudjelovati u prinoenju ivotinja, tada bi se morali suzdravati
od hranjenja svim ivotinjama, kao to je inio Pitagora (V. 41).
[4]

()
Celzo takoer prigovara kranima da se ponaaju drsko prema slikama bogova
drugih naroda: Vidi, prilazim kipu Zeusa ili Apolona ili bilo kojeg drugog Boga i
vrijeam i tuem ga, i on mi se uope ne sveti. On meutim podsjea da je i njihov
demon Isus Krist bio bespomono vezan i razapet.
[4]





Opasnost za dravu
Celzo tvrdi kako kult cara treba potivati jer doprinosi odranju reda.
Ako ti se zapovjedi meu ljudima se zaklinjati caru, tada to nije nita strano. Jer
njemu je dano vladati zemljom, i to u ivotu prima, prima od njega.
[4]

()
Celzo se poziva na drevno shvaanje "neka jedan ovjek bude gospodar" (Homer) i
kae da kada bi svi radili kao krani, nestalo bi vladavine zakona i tada nita ne bi
sprjeavalo da upravljanje zemljom doe u ruke najbezakonitijih barbara (VIII. 68).
Celzu nije razvidno to je toliko strano u odavanju poasti vladarima ovog svijeta,
jer ni oni nisu dobili svoje zemaljsko dostojanstvo bez snage boanstva. Ali krani
rade upravo obratno. Umjesto da nastoje da im kraljevi i vladari budu milostivi, oni ih
ljute i izazivaju.
[4]

Celzo smatra kako su krani obvezni boriti se za cara i pomagati ga. To se ne
odnosi samo za sluaj rata, ve i za vrijeme mira krani su duni pomagati i tititi
dravu. U svojim gradovima treba poduzimati upravne dunosti ako se radi o
odravanju zakona i pobonosti (VIII. 75). Meutim, krani stvaraju tajne udruge u
suprotnosti prema postojeim zakonima, te Celzo ocjenjuje da oni predstavljaju
opasnost za Rimsku dravu. Primanje kranstva ne bi donijelo nikakve prednosti
Rimljanima, ve bi imalo samo negativne posljedice. Celzo predvia da kada bi
krani uvjerili vladara da primi kranstvo, oni se tu ne bi zaustavili ve i njegove
nasljednike i sve druge htjeli bi preobratiti na svoje uenje, dok ne bi sve pokorili:
Naime, ako bi vladar primio kranstvo i ako bi ga tako ti pokorio, ti bi i njegove
nasljednike htio pridobiti za svoje uenje. Kada bi i njih pokorio, to bi tada uinio i s
drugima i tada opet s drugima, i to sve dotle dok ne bi svi bili pokoreni koji povjeruju
tvojim rijeima.
[4]

()
Celzo zakljuuje da mudra vlast moe predvidjeti takvu svoju sudbinu "i stoga vas
treba unititi prije nego to sama propadne" (VIII. 71).
Harnack je tumaio Celzov spis kao sutinski politiki spis, koji iz ljubavi prema
domovini poziva krane ne izdvajati se iz opeg poretka, nego uklopiti se u drutvo i
pomoi kako bi car mogao odrati carstvo s njegovim dobrima.
[8]
Celzo je u
drutvenom i politikom smislu konzervativac, on kranstvu prvenstveno prigovara
njegovu novost, njegov raskid s tradicijom i drutvenu subverzivnost.
[2]

Origenova kritika Celza
Origen je kao odgovor na Celzov Istinski logos napisao veoma opseno djelo Protiv
Celza, u nastojanju pobiti sve stavke njegove kritike.
Origen Celza predstavlja kao jednog od epikurejaca, kojima je pripisivao sve najgore
osobine, navodei kako on ne vjeruje u vjenost due, kao to vjeruju platonisti.
Origen takoer predbacuje dio Celzove kritike na razne ranokranske sljedbe, kao
to su markioniti.
Origen odbacuje Celzovo doslovno itanje Svetog pisma, objanjavajui da se
stvaranje po bojoj slici odnosi na unutarnjeg ovjeka, sposobnog biti prema slici
stvoritelja (Kol. 3,10). Jer koji se vladaju po duhu Bojemu, oni su sinovi Boji.
[9]

Najvei znaaj Origenove kritike je u tome to nam je Celzov tekst danas uope
poznat.
Znaaj Celzove kritike
Celzov rad je bio prva temeljna kritika kranstva. Njegova kritika kranstva sadri
mnoge i dalje aktualne prigovore. Karl Lwith kae kako se u kritici kranstva ve 1
800 godina ponavlja ono, to je u biti rekao Celzo. Na primjer, Nietzscheova kritika
kranstva umnogome je ponavljanje Celza.
[4]
Celzo je metodoloki uspio nai sve
slabe strane novog vjerovanja. Pomou komparativne metode dolazi do mnogih
analogija, dokazujui kako se sadraji kranskog uenja ne mogu smatrati kao
objavljena istina:
Svojom komparativnom metodom Celzo je razbio opsjene o kranstvu kao
objavljenoj religiji i o Kristu kao bojem sinu, kojega je rodila djevica Marija
posredstvom Svetoga duha.
[4]

(Branko Bonjak)
Celzo nastupa s pozicija platonovske sinteze filozofije i mitologije,
odnosno logosa i mita u njihovom meusobnom proimanju. On s pozicija grke
filozofije i mitologije kritizira judeo-kransku religiju:
To je bio susret dva svijeta, dvaju suprotnih ideja, koje moemo oznaiti kao
razliku izmeu Atene i Jeruzalema, izmeu Akademije i Crkve, miljenja i
vjerovanja.
[4]

(Branko Bonjak)
Grki filozofi smatrali su da ako se govori o Bogu i svemiru, onda se ne bi smjelo ii
ispod dostignute razine. S filozofskog gledita, svaki ozbiljan razgovor o Bogu a
priori iskljuuje mitove judeo-kranstva. Bog u antropomorfnim oblicima ve davno
nije ozbiljna tema filozofije, te ako kranstvo ne moe izdrati filozofsku kritiku,
znai da sadraj vjerovanja nije doao do razine filozofije. Razgovor o Bogu, dui,
smrti, ivotu poslije smrti, anelu, raju, paklu, demonu, duhu i slino moe biti
uspjean ako se kree na razini miljenja. Kranstvo nije ilo na taj odnos, ve se
zahtijevalo vjerovanje u ono to se o tome kae.
[4]

Celzova kritika kranstva je posljednja obrana izvornog platonizma. Po
djelovanju kao filozof i kritiar Celzo se moe usporediti s Boetijem, koji je nazvan
posljednjim Rimljaninom. Celzo je u tom smislu bio posljednji Atenjanin. Iako je
Platonova Akademija trajala do 529. godine, iako je i Plotinov uenik Porfirije pisao
protiv kranstva (to je izgubljeno), ipak je Celzo svojim djelom teorijski doveo u
pitanje cijelu kransku ideju.
[4]

(Branko Bonjak)