1

Oskar Vajld

SRETNI PRINC
I DRUGE BAJKE


Prevela Vesna Loney


INFANTIN ROENDAN

Bio je roendan infantin. Bilo joj je ba dvanaest godina i sunce je jarko sjalo u
dvorski vrt.
Iako je bila istinska princeza i infanta panjolska, imala je samo jedan roendan svake
godine, kao i djeca najsiromanijega svijeta pa je dakako jako vano bilo cijeloj zemlji da
tom prilikom bude zaista lijep dan. I zaista je bio ba lijep dan. Visoki prutasti tulipani
ukoili se na svojim stabljikama kao dugi redovi vojniki, izazovno gledali kroz travu na
rue i govorili: Mi smo ba tako divni kao i vi.
Grimizni su leptiri leprali sa zlatnim prahom na krilima i pohaali svaki cvijet redom;
mali se guteri iuljali iz pokotina na zidu te leali i sunali se na arkoj egi; a mogranji se
cijepali i raspucavali od vruine i pokazivali svoje crveno srce to im krvari. I sami blijedi
uti limunovi to u preobilju vise s tronih reetaka i po mranim arkadama, inilo se da su
stekli bujniju boju od divne sunane svjetlosti, a magnolije su rastvarale krupne svoje
okrugle cvjetove kao od savijene slonovae i ispunjale zrak slatkim tekim mirisom.
Mala se princeza etala sa svojim drugaricama gore-dolje po terasi i igrala se skrivaa
oko kamenih vaza i starih kipova obraslih mahovinom. U obine dane smjela se igrati
jedino s djecom svojega stalea, morala je dakle igrati se sama, ali roendan joj je bio
izuzetak i kralj je naredio neka pozove mlade prijatelje i prijateljice koji su joj po volji i
neka se zabavi s njima. Bila je divota kako su ta vitka panjolska djeca oblijetala, djeaci sa
silnim perjanicama na eirima i s kratkim lepravim kaputima, i kako su djevojice odizale
povlaku dugih brokatnih haljina i zakriljivale oi od sunca velikim crnim i srebrnim
lepezama. Ali infanta je bila najdraesnija od svih i najukusnije odjevena, po tadanjoj
modi, donekle potekoj. Haljina joj je bila od siva atlasa, suknja i prostrani nabrani rukavi
sasvim izvezeni srebrom, a kruti steznik posut nizovima finoga biserja. Dvije sitne papuice
2
s velikim rumenim rozetama izvirivale su ispod haljine dok je hodala. Rumene i biserne
boje bila joj je velika lepeza od gaze, a u kosi, to joj se poput aureole od blijeda zlata
ukrutila oko blijedoga sitnoga lica, bila joj je krasna bijela rua.
Kroz prozor ih je motrio iz dvora alosni melankolini kralj. Iza njega je stajao brat
njegov, don Pedro od Aragonije, kojega je mrzio, a ispovjednik njegov, veliki inkvizitor od
Granade, sjedio je uz njega. Kralj je bio jo alosniji nego obino jer, gledajui infantu kako
se s djetinjskom ozbiljnou klanja sabranim dvoranima ili kako se za svojom lepezom
podsmijeva nemiloj vojvotkinji od Albuquerque koja je posvuda prati, mislio je na mladu
kraljicu, njezinu majku, koja je tek nedavno tako se je njemu inilo dola iz vesele
zemlje Francuske te je uvenula u tmurnom sjaju panjolskoga dvora i umrla upravo est
mjeseci nakon roenja svojega djeteta, prije nego to je badem po drugi put procvao u
vonjaku, prije nego to je druge godine otrgla plod sa stare vorave smokve usred dvorita
koje je sada poraslo travom. Toliko ju je ljubio te je nije prepustio ni grobu da je sakrije od
njega. Balzamirao ju je neki maurski lijenik kojemu je za nagradu poklonjen ivot jer,
kako vele, bio je zbog hereze i sumnje arobnjakih umjetina predan ve svetoj vlasti.
Tijelo joj Je Jo lealo na izvezenom odru u dvorskoj kapeli od crna mramora, ba onako
kako su je onamo donijeli redovnici onoga burnoga oujskoga dana prije skoro dvanaest
godina. Svakoga mjeseca jedanput odlazio je kralj u kapelu, umotan u tamnu kabanicu i sa
zakrivenom svjetiljkom u ruci te je kleao uz nju i uzvikivao: "Mi reina! Mi reina!" A
gdjekada je krio etiketu, koja u panjolskoj odreuje svako pojedino djelo u ivotu i
ograniuje ak i tugu kraljevu, pa je u ljutoj boli hvatao blijede ruke, obasute draguljima, i
htio mahnitim poljupcima probuditi hladno premazano lice.
Uinilo mu se danas da je gleda opet kako ju je prvi put vidio na dvoru Fontainebleau
kad mu je bilo tek petnaest godina, a ona bila jo mlaa. Tom ih je prilikom papin nuncij
formalno zaruio pred francuskim kraljem i pred cijelim dvorom, a on se vratio u Escorial i
ponio malu viticu plave kose i uspomenu na djetinje usne to su se sagle da mu poljube
ruku kad se penjao na koiju. Kasnije je bila svadba, a obavila se brzo u Burgosu, malenu
gradiu na granici izmeu obiju zemalja, onda sjajni ulazak u Madrid s uobiajenom
sveanom misom u crkvi La Atocha i, jo sveaniji nego obino, auto-da-fe, prvi u kojem
su skoro tri stotine heretika, meu njima mnoge Engleze, predali svetoj vlasti da ih spali.

Ljubio ju je zaista mahnito, a neki su mislili na propast svojoj zemlji koja je onda bila
u borbi s Engleskom za vlast nad Novim Svijetom. Jedva je i doputao da mu se ikada
makne s oiju; zbog nje je zaboravio, ili se inilo da je zaboravio, sve ozbiljne dravne
poslove; i u onoj strahovitoj sljepoi kojom strast zaokuplja svoje slubenike nije ni
zapaao da te pretjerane ceremonije, kojima je nastojao da joj omili, samo pogoravaju ljutu
bolest to je mori. Kad je umrla, inilo se neko vrijeme da je pomjerio pameu. I zaista
nema sumnje da se htio odrei prijestolja i skloniti se u veliki trapistiki samostan u
Granadi, kojemu je ve bio poasni prior, samo da se nije bojao prepustiti malu infantu na
milost i nemilost svojemu bratu, koji je zbog okrutnosti bio ozloglaen ak i u panjolskoj,
3
a mnogi su sumnjali na njega da je skrivio smrt kraljiinu parom otrovanih rukavica to joj
ih je darovao kad je pohodila njegov zamak u Aragoniji. A i kad su protekle tri godine
javne alosti, to ju je kraljevskom naredbom odredio po cijeloj svojoj vlasti, nije nikada
trpio da mu ministri govore o kakvoj novoj enidbi pa kad je sam car poslao k njemu i
ponudio mu neka uzme neakinju njegovu, umiljatu nadvojvotkinju od eke, naredio je
poslanicima neka reknu svojemu gospodaru da je kralj panjolski vjenan ve s Tugom te
iako je to neplodna mlada, on je voli vie nego Krasotu; a taj ga je odgovor stajao krune
bogatih pokrajina nizozemskih koje su se ubrzo zatim po carevu poticaju pobunile protiv
njega pod vodstvom nekih fanatika reformirane crkve.
Sav njegov brani ivot, s divljim, arkim radostima i strahovitom boli kad se
iznenada zavrio, kao da mu se danas vratio dok je gledao infantu kako se igra na terasi. U
nje je bila sva mila obijest kraljiina, onaj isti svojevoljni nain kako zamahuje glavom, ona
ista ponosna, zavojita, krasna usta, onaj isti udesni smijeak, zaista vrai sourire de France
kad je pogledavala gdjekada k prozoru ili pruala malu ruicu svoju otmjenim
panjolskim plemiima da je poljube. A ciktav smijeh djeji dodijao mu uima, jasna
nemila svjetlost sunana podrugivala mu se tuzi, a teki zadah neobinih biljaka, kojima se
slue za balzamiranje, ini mu se da zagauje ili je to bila uobrazba? isti jutarnji zrak.
Zakrio rukama lice, a kad je infanta opet pogledala, bile su zavjese sputene, a kralj se
uklonio.
Ona se malko zlovoljno namrti i slegne ramenima. Trebalo je bogme da bude s njom
na njezin roendan. to mu je do glupih dravnih posala? Ili je otiao u onu tmurnu kapelu
gdje uvijek gore svijee, a njoj nikada ne doputaju da ue? Ludo je to kad sunce ovako
arko sja i svak je tako zadovoljan! Osim toga, promait e tobonju borbu bikova to ju je
ve oglasila truba, da se i ne spominje igra lutaka i druge divote. Stric njezin i veliki
inkvizitor mnogo su razboritiji. Izili su na terasu i stali joj govoriti njene komplimente.
Zabacila je dakle svoju lijepu glavu, uhvatila don Pedra za ruku i polako sila niz stepenice
k dugomu atoru od grimizne svile to je dignut na kraju vrta, a druga djeca krenula za
njom po strogom redu, po rangu; oni s najduljim imenima ili su prvi.
Povorka plemikih djeaka, koji su udesno bili odjeveni kao toreadori, izila joj u
susret, a mladi grof od Tierra-Nueve, djeak divne krasote, otprilike od etrnaest godina,
otkrio glavu sa svom draeu roenoga hidalga i granda panjolskoga i doveo je sveano
do male pozlaene stolice od slonove kosti to je bila na povienoj pozornici iznad arene.
Djeca se zgrnula uokolo, pa mau velikim svojim lepezama i apu, a don Pedro i veliki
inkvizitor stali smijui se na ulazu. I sama vojvotkinja camerera mayor kako se zvala
mrava ena otra lica, s nabranim utim ovratnikom, nije se inila onako zlovoljnom kao
obino, i kao da joj je neki ledeni smijeak preletio naboranim licem i zatitrao na tankim
beskrvnim usnama.
Bila je zaista divna borba bikova i mnogo umiljatija, sudila je infanta, nego zbiljska
bikovska borba koju je vidjela u Sevilli kad je vojvoda od Parme pohodio njezina oca. Neki
su se djeaci epirili na bogato okienim drvenim konjima i mahali dugim sulicama na
4
kojima su bile arene zastavice od sjajnih vrpca; drugi su dolazili pjeice, mahali skrletnim
kaputima ispred bika i lako preskakivali pregradu, kad bi ih bik napao; a to se tie samoga
bika, bio je ba kao pravi bik premda je bio samo od pletera i napete koe, a gdjekada bi
znao optrati arenom na stranjim nogama, to iv bik i ne sanja da uini. Sjajno se borio, a
djeca se toliko oduevila da su se popela na klupe, uzmahala se rupcima s ipkama i
uzvikala se: 'Bravo toro, bravo toro!' sasvim onako razumno, kao da su odrasli. A
naposljetku, nakon duge borbe za koje su neki konji skroz-naskroz proburaeni, a jahai
pozbacivani, mladi grof od Tierra-Nueve oborio bika na koljena, dobio od infante
doputenje da mu dade coup de grace, te zabo svoj drveni ma ivotinji s tolikom silom u
vrat da joj je odletjela glava i otkrilo se nasmijano lice maloga gospodina de Lorrainea, sina
francuskoga poklisara u Madridu.
Usred silnoga pljeskanja bude arena raskrena, mrtve drvene konje sveano odvuku
dva maurska paa u utoj i crnoj odori, a nakon kratke meuigre, za koje se neki francuski
akrobat iskazivao na napetu uetu, javile se u poluklasinoj tragediji Sofonizbi talijanske
lutke na pozornici maloga kazalita, koje se sagradilo za tu svrhu. Glumile su tako dobro a
kretnje su im bile do krajnosti prirodne da su se na kraju drame infantine oi zamutile od
suza. I zaista su neka djeca plakala te su ih morali tjeiti slatkiima. A i sam se veliki
inkvizitor toliko ganuo da se nije suzdrao, nego rekao don Pedru kako je nepodnoljivo da
su te stvari samo od drveta i obojena voska te ih ice pokreu, a tako su nesretne i snalaze
ih tolike strane nevolje.
Zatim je doao afriki opsjenar, unio veliku plosnatu koaru pokrivenu crvenim
suknom, metnuo je nasred arene, izvadio iz svojega turbana neobinu sviralu od trske i
zasvirao u nju. Za nekoliko asaka stalo se sukno micati, pa kako je svirala sve ciktavije
svirala, promolile dvije zelene i zlatne zmije udne svoje klinaste glave, polako se digle i
uznjihale se uz svirku, kao to se biljka njie na vodi. Ali djeca se poplaila od tih pjegavih
glava to brzo palacaju jezicima, pa im je bio kudikamo vei uitak kad je opsjenar udesio
da je tanano naranino drvce izraslo iz pijeska, procvalo krasnim bijelim cvjetovima i rodilo
zbiljskim plodom; a kad je uzeo lepezu male keri markize de las Torres i pretvorio je u
modru pticu koja je letjela po cijelom atoru i pjevala, nije bilo kraja ni konca njihovu
uivanju i uenju. Draestan je bio i sveani menuet to su ga odigrali djeaci plesai iz
crkve Nuestra Senora del Pilar. Infanta nije jo nikada vidjela tu divnu ceremoniju to se
obavlja svake godine u svibnju pred glavnim oltarom Bogorodiinim, a u njezinu ast; pa i
nitko od panjolske kraljevske porodice nije ulazio u veliku katedralu u Zaragozi otkad je
neki mahniti sveenik mnogi misle da je bio podmien od kraljice Elizabete Engleske
htio princu od Asturije dati otrovanu hostiju. Znala je dakle samo po uvenju Bogorodiin
ples, kako su ga zvali, i to je zaista bio krasan prizor. Djeaci su bili u staromodnim kratkim
haljinama od bijela baruna, na neobinim trorogim eirima bile su srebrne rese i visoke
perjanice od nojeva perja; kako su se kretali u sunanom svjetlu, zasljepljujua se bjelina
njihova ruha jo jae isticala uz njihova crnomanjasta lica i uz dugu crnu kosu. Sve je
oparala ozbiljna dostojanstvenost kako su se kretali u zamrenim plesnim figurama i vjeta
5
draest njihovih polaganih gesta i otmjeni nakloni, pa kad su zavrili svoju predstavu i pred
infantom poskidali velike eire s perjanicama, doekala ih je jako milostivo poklonom i
zavjetovala se da e poslati veliku votanicu na oltar Bogorodice od Pilara, za uzvrat
ovomu uitku to joj ga je pribavila.
Potom je izila u arenu druba pristalih Egipana, kako su u ono doba zvali Cigane, pa
oni posjedali podvijenih nogu u krug i zasvirali tiho na gitarama, njiui se uz melodiju i
mumljajui skoro u sebi tihu sanjarsku pjesmu. Kad su ugledali don Pedra, namrtili se na
njega i neki se zaplaili, jer istom prije nekoliko nedjelja objesio je on na trgu u Sevilli
dvojicu iz njihove drube zbog arolija. Ali lijepa ih je infanta zanijela, kako se naslonila i
virkala preko lepeze krupnim modrim oima te su osjetili pouzdano da ona, koja je ovako
ljupka, ne moe nikada biti nikomu okrutna. Svirali su dakle jako umiljato i jedva dodirivali
ice na gitarama dugim svojim iljastim noktima, a glave im se stale njihati kao da e
zaspati. Odjednom oni zaciknuli toliko da su se sva djeca prepala i don Pedro se maio za
ahatni balak svojega maa, pa poskakali na noge i mahnito se uzvrtjeli, udarajui u
tamburine i pjevajui u svojem udnom grlenom jeziku neku divlju ljubavnu pjesmu. Onda
se na drugi znak svi opet bacili na zemlju i tamo su mirovali, samo se uo iz tiine cilik
njihovih gitara. Kad su pocilikali neko vrijeme, nestanu na asak te se vrate i dovedu na
lancu smea, dlakava medvjeda, a na ramenima donesu nekoliko malih berberskih
majmuna. Medvjed je silno dostojanstveno stao na glavu, a naborani su majmuni izvodili
svakojake zabavne majstorije s dva ciganska djeaka koji su im, ini se, bili uitelji,
maevali se malim maevima, ispaljivali puke i vjebali se kao pravi vojnici, ba kao
kraljevska tjelesna garda. Cigani postigoe zaista silan uspjeh.
Ali najsmjeniji dio cijele jutarnje zabave bio je bez sumnje ples maloga patuljka. Kad
je doteturao u arenu, gegajui se na krivim nogama i njiui nezgrapnu glavurdu amo-tamo,
djeca su na sav glas zaciala od veselja, a i sama se infanta toliko smijala te joj camerera
morala napomenuti kako dodue ima mnogo primjera u panjolskoj da je kraljeva ki
plakala pred jednakima sa sobom, ali nema primjera da se princeza kraljevske krvi veselila
pred onima koji su po roenju nii od nje. No patuljak je zaista bio neodoljiv pa ni na
panjolskom dvoru, koji je svagda bio na glasu da njeguje strast za strahote, nisu jo nikada
vidjeli ovako neobinu malu nakazu. On se sada prvi put pojavio. Istom su ga jueranjega
dana, kad je kao divlji letio po umi, pronala dva velikaa to su sluajno lovila u dalekom
kraju velike plutove ume koja okruuje grad te su ga donijeli u palau da iznenade infantu;
otac mu je bio siromaan ugljar, pa mu je i te kako godilo to e se osloboditi ovako runa i
beskorisna djeteta. Najzabavnije je u njega bilo moda to to uope nije bio svjestan svoje
smijene pojave. inio se zaista sasvim sretnim i nadasve dobre volje. Kad su se djeca
smijala, smijao se i on isto onako prostoduno i veselo, kao najveseliji od njih, a na koncu
svakog plesa klanjao se svakomu najsmjenijim poklonom, smjekao se i mahao im
glavom, kao da je od njihovih a ne mali nakazni stvor to ga je priroda u smijenom hiru
stvorila da mu se drugi podruguju. Infanta ga je sasvim oparala. Nije mogao oiju skinuti s
nje i kao da je plesao za nju jedinu, a kad se svrila predstava, sjetila se ona da je vidjela
6
kako su otmjene dvorske gospoe dobacivale bukete Caffarelliju, slavnomu talijanskom
tenoru kojega je papa iz vlastitoga zbora poslao u Madrid da slatkoom svojega glasa
izlijei kraljevu melankoliju pa izvadila iz kose krasnu bijelu ruu i, neto od ale, neto
da razdrai camereru, dobacila mu je preko arene s najslaim smijekom. A on je sve to
smatrao sasvim ozbiljnim te pritisnuo cvijet na hrapave, proste usne, poloio ruku na srce,
kleknuo pred njom na jedno koljeno i sav se raskesio, a sitne mu se sjajne oice iskrile od
uitka.
To je prevladalo infantinu ozbiljnost te se jo dugo smijala kad je mali patuljak bio
istrao iz arene i izjavila stricu elju da se ples odmah ponovi. Ali camerera nala izliku da
sunce prejako pee i odluila da e bolje biti ako se njezina visost vrati odmah u palau
gdje joj je ve spremljena divna gozba, pa i roendanski kola s njezinim inicijalima koji su
sasvim izraeni od arena eera i s lijepom srebrnom zastavom to se vije s vrha. Infanta
pristane i ustane s velikim dostojanstvom, naredi jo da joj mali patuljak plee nakon sieste,
zahvali mladomu grofu od Tierra-Nueve za draesni doek pa se vrati u svoje odaje, a za
njom djeca onim istim redom kako su i dola.
Kad je dakle mali patuljak douo da e i po drugi put plesati pred infantom i jo po
njezinoj vlastitoj odredbi, zanio se toliko da je otrao u vrt pa u mahnitom zanosu ljubio
bijelu ruu i od slasti se razmetao najnezgrapnijim i najnespretnijim gestama.
Cvijee se jako zgraalo to se usudio provaliti u njihov krasni dom pa kad su ga
spazili kako skakue po stazama i smijeno se razmahuje rukama iznad glave, nisu vie
mogli suspregnuti svoje osjeaje.
Zaista je preruan da bi smio plesati gdje mi boravimo zaviknue tulipani.
Trebao bi se napiti makova soka i zaspati na tisuu godina rekoe veliki skrletni
ljiljani pa se sasvim raspalie i raestie.
On je pravo strailo! zacii kaktus. Savijen je i krnj, a glava mu nije ni u kakvom
razmjeru s nogama. Od njega me zaista podilazi jeza pa ako mi se priblii, ubost u ga
svojim bodljikama.
A on ima zaista jedan od mojih najljepih cvjetova zavie bijela rua. Sama sam
ga jutros dala infanti kao roendanski dar, a on ga je ukrao od nje.
I ona zavie iza glasa: Kradljivac, kradljivac, kradljivac!
ak i crvene geranije, koje se obino ne razmeu, a zna se da i same imaju mnogo
siromanih roaka, previjale su se od mrzovolje gledajui njega, pa kad su ljubiice blago
rekle da je dodue zaista ruan, ali nije tome kriv, odvratile su im, prilino s pravom da mu
je to ba i najgora mana, pa nema razloga diviti joj se to je neizljeiva; i zaista su neke i od
samih ljubiica drale da je rugoba maloga patuljka skoro razmetljiva i da bi on pokazao
mnogo bolji ukus kad bi se inio alosnim ili barem zamiljenim, a ne da veselo skakue i
razbacuje se tako smijenim i glupim kretnjama.
to se tie staroga sata sunanika, koji je bio krajnje zanimljivo stvorenje, a nekada je
kazivao vrijeme nikome manjem nego samome caru Karlu V, on se toliko prenerazio na
pojavu maloga patuljka da je skoro zaboravio javiti dvije cijele minute svojim dugim
7
sjenovitim prstom te se nije mogao susprei, nego je rekao velikome bijelome bjelcastome
paunu koji se sunao na balustradi kako svak zna da su kraljevska djeca kraljevi, a ugljarska
djeca ugljari te je glupo tvrditi da nije tako; s tom se tvrdnjom posvema sloio paun te je
tako glasnim, otrim glasom zakretao: 'Zaista', da su zlatne ribice koje su ivjele u bazenu
studene ubor-vode promolile glave iz vode i zapitale velike kamene vodenjake to se to
zbiva na zemlji.
Ali ptice su ga nekako voljele. Viale su ga esto u umi kako poput vilenjaka
obigrava po uzvitlanom liu, ili se skriva u duplji kojega staroga hrasta i dijeli svoje orahe
s vjevericom. Nisu nimalo hajale to je ruan. Nije za to nita mario ni sam slavuj koji je u
naraninu gaju tako slatko pjevao da se gdjekada sam Mjesec saginjao i sluao ga; a bio je
on dobrostiv pticama pa za ljute cie zime kad na drveu nije bilo bobica i zemlja otvrdnula
bila kao eljezo i vuci su traei hranu odlazili do samih gradskih vrata, nije on nikada
zaboravljao na ptice, nego im je svagda davao mrvice svojega komadia crna kruha i dijelio
s njima svoj, ma kako bijedan, zajutrak.
Oblijetale su dakle sve oko njega, samim mu krilima dodirivale obraze kad je prolazio
i cvrkutale meusobno, a mali je patuljak uivao i nije se mogao suzdrati da im ne pokae
krasnu bijelu ruu i da im ne ispripovijeda kako mu je nju dala sama infanta jer ga ljubi.
Ptice nisu razumijevale ni rijei od onoga to im je govorio, ali nisu marile, nego su
nakrivljivale glave i udno gledale, a to isto toliko vrijedi kao da razumije, i mnogo je
lake.
I guteri su ga zavoljeli takoer silno, pa kad bi se umorio od trkaranja i bacio se u
travu da otpoine, svi su se igrali i nestaili po njemu te nastojali da ga zabave to god bolje
umiju. Ne moe svatko biti tako krasan kao guter vikali su bilo bi to previe
zahtijevati. I premda se ini apsurdnim, nije on ipak tako ruan, samo ako, razumije se,
stisne oi te ga ne gleda.
Guteri su po prirodi bili do krajnosti filozofi i esto su se okupljali i sjedili sate i sate
kad nisu imali drugoga posla ili kad je bilo previe kiovito vrijeme da bi kuda odlazili.
Ali cvijee se silno zlovoljilo na njihovo ponaanje i na ptije ponaanje. Time se
jedino dokazuje govorilo je cvijee kako se oprostauju od toga neprestanoga srljanja i
lijetanja. estit svijet ostaje uvijek na istom mjestu poput nas. Jo nas nitko nije vidio kako
skakuemo po stazi ili ludo jurimo po travi za vodenim vretencetom. Kad elimo
promijeniti zrak, poaljemo po vrtlara i on nas odnese na drugu lijehu. To se pristoji i tako
treba da bude. Ali ptice i guteri ne znaju mirovati, a ptice zaista niti nemaju stalne adrese.
One su prave skitnice, kao i Cigani, pa bi trebalo s njima postupati ba tako.
Ispeli dakle nosove u zrak i uzoholili se i jako se poradovali kad su nakon nekoga
vremena vidjeli da je mali patuljak ustao iz trave i krenuo terasom k dvoru.
Trebali bi ga zaista zatvoriti u kuu dokle god ivi rekoe. Pogledajte mu grbava
lea i krive noge i zapoee se smijuckati.
Ali mali patuljak nije nita znao o tom. Silno je volio ptice i gutere i drao da je
cvijee najvea divota na svijetu, razumije se, osim infante, ali ona mu je poklonila krasnu
8
bijelu ruu i ljubi ga, a to je velika razlika. Koliko je elio da se s njom vrati kui! Ona bi
ga postavila s desne strane i smjekala bi mu se, a on ne bi nikada odlazio od nje, nego bi je
uzeo za drugaricu i nauio bi je svakovrsnim divnim umijeima. Jer iako nije jo nikada bio
na dvoru, znao je svu silu udesnih stvari. Znao je od rogoza plesti male krletke za grmue
da pjevaju u njima, a od bambusa dugih koljena rezao je sviralu to je voli sluati Pan. Znao
je glasove svih ptica, znao je dozvati vorka s vrha drveta ili aplju iz ribnjaka. Znao je trag
svakoj ivotinji i umio je slijediti zeca po sitnom tragu, a medvjeda po izgaenom liu.
Poznavao je sve divlje igre, jesensku mahnitu igru u crvenoj odori, laku igru u modrim
sandalama nad itom, zimsku igru s bijelim snjenim vijencima i cvjetnu igru po
vonjacima u proljee. Znao je gdje umski golubovi grade gnijezda pa kad je jednom neki
ptiar uhvatio stare, othranio je on mlade sam i nainio im mali golubinjak u raspuklini
golovrha brijesta. Bili su sasvim pitomi i svako su mu jutro jeli iz ruke. Ona e ih voljeti, pa
i kunie to trkaju po visokoj paprati, i krijetalice elinoga perja i crnoga kljuna, i jeeve
to se znaju smotati u bodljikavo klupko, i velike pametne kornjae to polako puu, tresu
glavama i grickaju mlado lie. Da, ona mora svakako doi u umu i igrati se s njim. On e
joj dati svoj krevetac i straarit e pod prozorom sve do zore da joj ne nahude divlje rogate
ivotinje i da se gladni vuci ne douljaju do kolibe. A u zoru e kucnuti na kapak i probuditi
je pa e oni otii i skakutati cio dan. Nisi zaista nipoto sam u umi. Gdjekada je jahao
umom biskup na bijeloj mazgi i itao arenu knjigu. Gdjekada su prolazili sokolari sa
zelenim barunskim kapama, u kaputiima od tavljene jelenske koe i nosili na rukama
sokole s kapicom na glavi. Kad je doba berbi, dolazili su oni to gaze groe, grimiznih
ruku i nogu, ovjenani sjajnim brljanom, a nosili mjehove vina to kapaju; a ugljari su po
noi sjedili oko eravice, gledali suhe panjeve to im polako izgaraju u vatri i pekli kestenje
u pepelu, a razbojnici su izlazili iz svojih pilja i alili se s njima. Jednom je vidio i krasnu
procesiju koja je vijugala uz dugu pranu cestu u Toledo. Na elu procesije ili su redovnici
pjevajui slatko i nosili arene zastave i zlatne krieve, za njima su stupali vojnici u
srebrnim oklopima, s musketama i kopljima, izmeu njih su koraala tri bosa ovjeka u
neobinim utim odorama koje su sasvim bile iarane udnim likovima, a u rukama su
nosili zapaljene svijee. Mnogo bogme ima stvari za gledanje u umi pa kad se ona umori,
nai e joj meke mahovine ili e je odnijeti na rukama jer on je vrlo jak, iako zna da nije
velik. Nainit e joj nisku od drvenih boba bljutovih, to e biti isto onako lijepo kao i one
bijele bobe to ih ona nosi na haljini pa kad joj dosade, moe ih baciti, a on e joj nai
drugih. Donijet e joj irovih kapica i rosnih anemona i sitnih krijesnica da joj budu kao
zvijezde u blijedom zlatu njene kose.
Ali gdje je ona? On zapita bijelu ruu, ali rua mu ne odgovori. Sav se dvor inio
zaspalim, a i gdje nisu bili zatvoreni kapci, sputene su na prozorima teke zavjese da
odvrate egu. On stane obilaziti da nae gdjegod mjesto gdje bi mogao ui te opazi
naposljetku mala skrovita vrataca koja su bila otvorena. Uulja se i stvori se u sjajnom
trijemu, mnogo sjajnijem, uinilo mu se, nego to je uma; bilo je svuda tu mnogo vie
pozlate, a i pod je bio od velika krupna kamenja sloenog u geometrijske figure. Ali male
9
infante nije bilo tu, nego samo neki udni bijeli kipovi to ga sa svojih postolja od jaspisa
gledaju alosnim mrtvim oima i udno im se smjekaju usne.
Na kraju trijema visjela je bogato izvezena zavjesa od crna baruna, posuta suncima i
zvijezdama, omiljenim kraljevim znamenjima, izvezena bojom koju on ljubi. Moda se ona
skrila za tom zavjesom? Pogledat e svakako.
Tiho se dakle douljao i odastro zavjesu. Nije; tu je samo druga odaja, dodue ljepa
odaja, pomisli on, nego ona iz koje je upravo iziao. Na zidu visi tapiserija s mnogim
figurama to prikazuje lov, djelo nekih flamanskih umjetnika koji su je izraivali vie od
sedam godina. U toj je odaji ivio nekada Jean le Fou, kako su ga zvali, onaj mahniti kralj
to je bio toliko zaljubljen u lov da je u svojem ludilu esto htio zajahati te konje to se
propinju, trgao jelena na kojega skau veliki lovaki psi pa trubio u svoj lovaki rog i
bodeom badao blijede ivotinje to bjee. To je sada vijenika dvorana, a na stolu u
sredini lee ministarske mape s utisnutim zlatnim tulipanima panjolskim te s grbom i
znamenjima habsburke kue.
Mali je patuljak u udu gledao sve oko sebe i skoro se bojao nastaviti. Neobini
utljivi jahai, to jure po proplancima bez ikakve buke, inili mu se poput onih strahovitih
prikaza o kojima je sluao kako priaju ugljari oni comprachos to sami samcati love po
noi, a ako sretnu ovjeka, pretvaraju ga u koutu i love nju. Ali on je mislio na lijepu
infantu i ojunaio se. elio je da je zatekne samu i da joj kae da i on ljubi nju. Moda je
ona u onoj slijedeoj odaji.
Potri po mekim maurskim sagovima i otvori vrata. Nije! Nije ni ovdje. Odaja je
sasvim prazna.
Bila je to prijestolna dvorana za primanje stranih poslanika, kad bi se kralj privolio da
ih osobno primi, to se u posljednje doba nije deavalo esto; ona ista odaja u kojoj su se
prije mnogih godina javili odaslanici iz Engleske da dogovore udaju svoje kraljice, u ono
doba jedne od katolikih vladarica u Evropi, za najstarijega sina careva. Tapete su bile od
pozlaene koe kordobanske, a s crnoga i bijeloga stropa visio je teak pozlaen svjetiljnjak
sa apama za tri stotine votanica. Pod velikim baldahinom od zlatne tkanine, po kojoj su
biserom izvezeni lavovi i kule kastiljske, stajalo je samo prijestolje, pokriveno dragocjenim
pokrovom od crna baruna iskiena srebrnim tulipanima, sa srebrnim i bisernim resama. Na
drugoj stepenici na prijestolju bilo je infantino klecalo, s jastukom od srebrne tkanine, a
nie, izvan baldahina, stolica za papina nuncija koji je jedini imao pravo sjediti u kraljevoj
prisutnosti pri javnoj sveanosti, a kardinalski je klobuk sa spletenim skrletnim resama
leao na grimiznom tabureu sprijeda. Na zidu prema prijestolju visio je portret Karla V
naravne veliine, u lovakoj odori, s velikim buldogom uz njega, a na sredini drugoga zida
bila je slika Filipa II kako prima poklonstvo Nizozemaca. Izmeu prozora stajao je crni
ormar od ebanovine, iaran ploicama od slonovae na kojima su urezani likovi iz
Holbeinova Smrtnoga plesa vele, rukom samoga uvenoga umjetnika.
Ali mali patuljak nije mario za sav taj sjaj. Ne bi on dao svoju ruu za sve biserje na
baldahinu, ni bijelu laticu svoje rue za samo prijestolje. elio je samo vidjeti infantu prije
10
no to ona sie u paviljon i zamoliti je da ode s njim kad on zavri svoj ples. Ovdje je u
dvoru zaguljiv i teak zrak, ali u umi pue vjetar slobodno, a sunana svjetlost ivim
zlatnim rukama odmie drhtavo lie. I u umi ima cvijea; nije moda tako sjajno poput
cvijea u vrtu, ali zato slae mirie; zumbul, to u rano proljee preplavljuje trepetavim
grimizom hladne uvale i travnate breuljke; uti jaglac, to se u malim buniima gnijezdi
oko voravoga korijenja hrasta; areni rosopas i modra estoslavica i ljubiasta i zlatna
perunika. Ima sivih resa na lijesci i pustikara koje se saginju od teine svojih cvjetova u
koje zalaze pele. Kesten ima svoje tornjie od bijelih zvijezda, a glog svoje krasne bijele
mjesece. I jest: zacijelo e ona poi, samo ako je pronae! Poi e ona s njim u lijepu umu
i cio e dan plesati samo njoj za uitak. Od te mu misli sinuo smijeak u oima te ode u
drugu odaju.
Od svih odaja bila je ta najsjajnija i najljepa. Zidovi su pokriveni crvenim cvjetnim
damastom iz Luke, izvezenim pticama i poprskanim draesnim srebrnim cvjetovima,
namjetaj je od masivna srebra, okien cvjetnim vijencima i lepravim kupidima; ispred dva
iroka kamina stoji veliki zaslon po kojem su izvezene papige i paunovi, a pod je od zelena
oniksa i ini se da se otee daleko. Ali on nije bio sam. Na kraju odaje stajala je mala
spodoba u sjeni vrata i promatrala ga. Srce mu zadrhtalo, iz usta mu se izvio radostan uzvik
i on se makne na sunanu svjetlost. Kad je to uinio, makla se i ona spodoba i on je jasno
razabrao.
Infanta! To je nakaza, najsmjenija nakaza to ju je ikada vidio. Nije pristala lika, kao
sav drugi svijet, nego grbava, krivonoga, sputene velike glave i s grivom crne kose. Mali
se patuljak namrti, a nakaza se namrti isto tako. On se nasmije, a ona se nasmije s njim i
podboi se rukama, ba kao to se i on podboio. On se podrugljivo pokloni, a ona mu
uzvrati dubok poklon. On krene k njoj, a ona mu poe u susret, oponaajui mu svaki korak
i zastajui kad zastane on. Zakliktao od veselja, potrao i pruio ruku, a nakazina mu ruka
dirnula ruku i bila je ledena kao led. On se uplai i makne ruku, a nakazina se ruka odmah
povede za njim. On htjede prionuti, ali ga je prijeilo neto glatko i tvrdo. Nakazino je lice
bilo sada tik do njegova lica i inilo se sasvim prestravljenim. On ukloni kosu s oiju.
Nakaza se povede za njim. On je udari, a ona uzvrati udarom. On se naceri, a ona mu se
nakrevelji. On se trgne, a ona uzmakne.
ta je to? Zamisli se malo i ogleda se uokolo po odaji. Bilo je udno, ali sve se inilo
kao da ima svoju dvojnu sliku na tom nevidljivom zidu bistre vode. Da, ponavlja se slika za
slikom i sjedite za sjeditem. Paun koji lei i spava u udubini kod vrata ima svojega
dvojnika to spava, a srebrna Venera to stoji na suncu prua ruke Veneri koja je isto tako
ljupka kao i ona.
Je li to jeka? Dovikivao joj je jednom u dolini, a ona mu je odgovarala rije po rije.
Moe li ona zavarati oko kao to je zavarala glas? Moe li stvoriti tobonji svijet koji je ba
kao pravi svijet? Mogu li sjene stvari imati boje iz ivota i kretnje? Moe li biti?...
Zaprepasti se, prihvati sa svojih grudi prekrasnu bijelu ruu, okrene se i poljubi je. I
nakaza ima ruu, laticu za laticom istu ovakvu! Ljubi je istim poljupcima i pritie je na
11
srce uz strahovite geste.
Kad mu je sinula istina, zacikne od ljuta oaja i srui se jecajui na pod. On je dakle
nakazan i grbav, oduran i smijean. On je sam ta nakaza, njemu su se sva ta djeca smijala, a
mala princeza, za koju je mislio da ga ljubi i ona se samo podrugivala njegovoj rugobi i
alila se s njegovim krivim udovima. Zato ga nisu ostavili u umi gdje nema ogledala da
mu pokae kako je oduran? Zato ga otac nije ubio, nego ga prodao na sramotu njegovu?
Vrele mu suze potekle niz obraze i on raskida bijelu ruu. Nakaza se trzala i uinila isto
tako te rasula u zrak uvele latice. Puzala je po podu, a kad ju je pogledao, motrila ga lica
nacerena od boli. On otpue da je ne gleda i zakrije rukama lice. Plazio je kao ranjena
ivotinja u mrak te je tamo leao i jecao.
A u taj as ue na balkonska vrata sama infanta sa svojim drugaricama pa kad spazie
runoga maloga patuljka gdje lei na podu i bubnja stisnutim pesnicama po podu, sav izvan
sebe i raeen, zaciknu od vesela smijeha, stanu sve oko njega i uzmu ga gledati.
Ples mu je bio smijean ree infanta ali jo je smjenije to on radi. I zaista je
zgodan, skoro kao i lutke, jedino, razumije se, nije tako prirodan.
I ona zamae velikom svojom lepezom i zapljee.
Ali mali patuljak nije ni podigao pogled, jecaji su mu bili sve slabiji i slabiji, a
odjednom neobino uzdahne i uhvati se za prsa. A zatim se ponovo okrenuo pa sasvim
smirio. To je velianstveno ree infanta nakon utnje ali sada mi mora plesati.
Da zaviu sva djeca mora ustati i plesati jer si pametan kao i berberski majmuni,
a mnogo si smjeniji od njih.
Ali mali patuljak nije odgovarao.
A infanta zatope nogom i zazove strica koji se na terasi etao s kancelarom i itao
brzojave to su ba stigli iz Meksika gdje se nedavno uvela sveta oblast. Ozlovoljio se moj
smijeni mali patuljak doviknula mu morate ga probuditi i rei mu neka mi plee.
Oni se nasimjee i doetae, a don Pedro se sagne i lupi patuljka svojom izvezenom
rukavicom po obrazu. Mora plesati, petit monstre (petit monstre, franc. malo udovite)
ree mu. Mora plesati. Infanta od panjolske i Indije eli da bude zabavljena.
Ali mali se patuljak nije vie micao.
Treba poslati po ovjeka s biem ree don Pedro umorno i vrati se na terasu. Ali
kancelar je bio ozbiljna lica te klekao kraj maloga patuljka i poloio mu ruku na srce. A za
nekoliko asaka slegne on ramenima, ustane, duboko se pokloni infanti i ree:
Mi bellaprincesa (mi bella princesa, panj. moja lijepa princezo), va smijeni mali
patuljak nee vie plesati. teta, jer je tako ruan da bi nasmijao kralja.
Ali zato nee vie plesati? zapita infanta smijui se.
Jer mu je srce puklo odgovori kancelar.
A infanta se namrti i napri u ljupku preziru mile usne koje su bile kao nizine latice.
Odsad oni koji dolaze igrati se sa mnom neka nemaju srca zavie ona i istri u vrt.


12


ZVJEZDAN

Dva se siromana drvara vraala jednom kroz velik borik kui. Bila je zima i ljuta
studena no. Dubok snijeg zapao po zemlji i po granama na drveu: mrzavica je s obje
strane krhala granice kuda su prolazili, a kad stigoe k planinskom slapu, slap je
nepomino visio u zraku jer ga je poljubio ledeni kralj.
Bila je takva studen da ni ivotinje ni ptice nisu znale to bi.
Hu! mumljao je vuk, klipsajui podvijena repa ibljakom to je zaista grozovita
nepogoda. Zato vlada ne pazi na to?
Cvr, cvr, cvr! cvrkutale su zelene konopljarke stara je zemlja umrla pa su je
pokrili bijelim pokrovom i metnuli na odar.
Zemlja se udaje, a to joj je haljina vjenanica zaaptale grlice izmeu sebe. Male
su im se rumene noice smrzavale, ali one su osjeale da im je dunost promatrati to stanje
s romantinoga gledita.
Besmislica! proguna vuk. Velim vam, svemu je kriva vlada, a ako mi ne
vjerujete, pojest u vas.
Vuk je bio posve praktina duha i nikada nije bio u neprilici za valjan argumenat.
No to se mene tie ree djetao koji je bio roeni filozof ja za razlaganje marim
kao i za atomsku teoriju. Ako je to ovako, onda je ovako, a sada je cia zima.
I zaista je bila cia zima. Male vjeverice to ive u visokim jelama trljale su nosovima
jedna o drugu da se ugriju, a kunii se smotavali u svojim rupama i nisu se usuivali izviriti
na vrata. Jedine sovuljage kao da su se veselile. Perje im se sasvim ukoilo od mraza, ali
nisu marile za to, nego su prevrtale utim oima i dozivale se kroz umu: Hu-hit, hu-hu,
hu-hit, hu-hu! to nam je divno vrijeme!
Idu te idu ta dva drvara, puu estito u ake i topu po stvrdnutom snijegu svojim
izmetinama potkovanima eljezom. Zapali jednom u duboku smetinu i iskopali se iz nje
bijeli kao mlinari dok rvanj melje; jednom se okliznuli na krutom, glatkom ledu, na
zamrznutoj movari, suharci im se rasuli iz sveanj a te su ih morali kupiti i opet vezivati; a
jednom pomislili da su zabludili i silan ih strah spopao jer su znali da je snijeg okrutan
onima koji spavaju u njegovu zagrljaju. Ali se pouzdali u dobroga svetoga Martina koji
uva putnike, vratili se i poli oprezno pa naposljetku stigli na umski prikrajak i daleko
dolje pod sobom opazili u dolini svjetla svojega sela.
Toliko su se obradovali svojemu spasenju da su se na sav glas nasmijali te im se
zemlja uinila srebrnim cvijetom, a Mjesec zlatnim cvijetom.
Ali kad su se nasmijali, raalostili se jer su se sjetili svojega siromatva, a jedan e od
njih rei drugomu: emu smo se veselili kad vidimo da je ivot stvoren za bogataa, a
nije za ovakve kakvi smo mi? Bolje bi bilo da smo poginuli od studeni u umi ili da nas je
napala i usmrtila kakva divlja zvijer.
13
Zaista odgovori mu drug nekome se daje mnogo, a drugima nita. Nepravda je
razdijelila svijet i nita nije pravo podijeljeno, doli briga.
Ali kako su oni jadikovali o svojoj nevolji, desilo im se neto neobino. S neba pala
presjajna i prekrasna zvijezda. Oklizla se na strani s neba, proletjela kraj drugih zvijezda, a
dok su je one u udu gledale, uinilo se da je zapala za umarak vrbova drvea, tik do male
ovare, koliko moe kamenom dobaciti.
Eto lonac zlata onomu koji ga nae uzviknu oni te potre, kako su se bili pomamili
za zlatom.
A jedan je trao bre od druga, pretekao ga, probio se kroz vrbe, iziao na drugu stranu
i, gle, zaista lei na bijelom snijegu neka zlatna stvar. Pohrlio dakle onamo, sagnuo se i
prihvatio rukom, a bio je plat od zlatne tkanine, neobino izvezen zvijezdama i smotan s
mnogo nabora. On dovikne drugu da je naao blago to je palo s neba, a kad je drug stigao,
sjeli oni u snijeg i razmotali zamotani plat da razdijele zlatnike. Ali na alost nije u njemu
bilo zlata ni srebra ni ikakva blaga, nego samo malo djetence koje je spavalo.
A jedan od njih ree drugome: To je gorak konac naoj nadi i nemamo mi sree, jer
to e komu dijete? Hajde da ga ostavimo ovdje i krenemo dalje jer mi smo siromasi,
imamo svoje roene djece i ne moemo druge hraniti kruhom.
Ali drug mu odgovori: Ali ne, opako bi bilo ostaviti dijete da tu pogine u snijegu. Ja
sam dodue siromah kao i ti, mnoge moram hraniti, a prazni su mi lonci, ali ipak u ga
ponijeti kui i neka mi se ena brine za nj.
Prihvatio dijete vrlo njeno, omotao ga platem da ga ouva od ljute zime i uputio se s
breuljka u selo, a drug mu se jako udio ludosti i blagomu srcu.
A kad stigoe u selo, ree mu drug: Ti ima dijete, daj meni dakle plat jer prilii da
dijelimo.
Ali on mu odgovori: Nije tako, jer plat nije ni moj ni tvoj, nego jedino djetinji te
mu ree zbogom, ode svojoj kui i pokuca.
A kad mu je ena otvorila vrata i vidjela da joj se mu vratio iv i zdrav, zagrlila ga i
poljubila, skinula mu s lea breme suharaka, smela mu snijeg s izama i zovnula ga u sobu.
Ali on joj ree: Naao sam neto u umi i donio sam ti da se brine te se nije micao
s praga.
to je to? uzvikne ona. Pokai mi jer kua je prazna i mnogo nam treba.
A on razgrne plat i pokae joj dijete to spava.
Za Boga miloga, muu! promrmlja ona zar nemamo i svoje djece pa donosi jo i
nahoda da nam sjedi uz ognjite? A zna li nee li nam biti na nesreu? I kako emo ga
othraniti?
I ona se razljuti na njega.
Ali to je zvjezdano dijete odgovori on i ispripovijeda joj kako ga je na udan nain
naao.
Ali ona se nije smirivala, nego mu se podrugivala, govorila ljuto i vikala: Naa djeca
nemaju kruha i zar da mi hranimo tue dijete? Tko se brine za nas? I tko hrani nas?
14
Nije tako, Bog se brine ak i za vrapce i hrani ih odgovori on.
Zar vrapci ne skapavaju zimi od gladi? zapita ona. I zar nije sada zima?
A mu joj ne odgovori i nije se micao s praga.
Ljut vjetar zapue iz ume na otvorena vrata da su zadrhtali. ena protrne i ree mu:
to ne zatvara vrata? Pue u kuu ljut vjetar i ja zebem.
Zar u kuu gdje je tvrdo srce ne pue uvijek ljuta zima? zapita on. A ena mu ne
odgovori, nego se odulja k ognju.
Nakon nekoga vremena okrene se ona i pogleda ga, a oi su joj bile pune suza. On ue
bre, dade joj dijete u naruaj, a ona ga poljubi i poloi ga u krevetac gdje je lealo
najmlae dijete njihovo. A sutradan uzme drvar neobini zlatni plat i spremi ga u veliku
krinju, a jantarov niz, to je djetetu bio o vratu, skine ena i metne ga takoer u krinju.
Tako se Zvjezdan othranio s drvarovom djecom, sjedio s njima za istim stolom i igrao
se s njima. A svake je godine bivao ljepim te su mu se divili svi u selu, jer oni su bili
crnomanjasti i crnokosi, a on bijel i njean kao ispiljena slonovaa, a vitice njegove kao
kovrice utoga sunovarata. Usne su mu nalikovale na latice crvena cvijeta, a oi na
ljubiice uz rijeku bistre vode, a stas na bijeli sunovrat u polju kamo kosac ne dolazi.
Ali ta mu je krasota bila na zlo. Jer on se uzoholio, postao okrutnim i sebinim.
Prezirao je drvarovu djecu i drugu seosku djecu te govorio da su od niska roda, a on da je
plemenit, potjee od zvijezde pa je zagospodario njima i zvao ih svojim slugama. Nije alio
siromahe ni slijepce i bogalje ili kakve god nemonike, nego je bacao kamenje na njih,
tjerao ih na ulicu i govorio im neka drugdje prose kruha, tako da nije nitko osim zlikovaca
dolazio po drugi put u selo da prosi milostinju. Bio je zaista zaljubljen u svoju ljepotu, a
zadirkivao je slabie i nakazne i podrugivao im se; sebe je pak ljubio te je ljeti, kad je zrak
miran, znao leati kraj izvora u sveenikovu vonjaku pa ogledavati divotu svojega lica i
smijati se od uivanja kako je lijep.
esto su ga korili drvar i njegova ena i govorili mu: Mi nismo postupali s tobom
kako ti postupa s onima koji su zaputeni i nemaju nikoga da im pomogne. Zato si tako
okrutan svima kojima treba samilosti?
esto je starac sveenik slao po njega, nastojao da ga naui na ljubav za iva stvorenja
i govorio mu: Muha je brat tvoj. Ne ini joj naao! Divlje ptice to lete po umi na slobodi
su. Ne hvataj ih sebi za uitak. Bog je stvorio sljepia i krticu i svak ima svoje mjesto. Tko
si ti da unosi jad u boji svijet? I stoka u polju hvali Njega.
Ali Zvjezdan nije hajao za njihove rijei, nego se mrgodio i podrugivao pa se vraao k
drugovima i vodio ih. A drugovi su ga sluali jer je bio lijep, brzonog, znao je plesati,
svirati i stvarati glazbu. Kamo god ih je Zvjezdan vodio, ili su za njim, to god im je
Zvjezdan nareivao, inili su. Kad bi iljastom ipkom probio krtici mutne oi, smijali su
se, a kad je bacao kamenje na gubavca, opet su se smijali. U svemu im je vladao te i njima
otvrdnula srca kao i njemu.
Jednoga dana meutim prola selom siromana prosjakinja. Odjea joj je bila dronjava
i prnjava, noge joj se okrvarile na neravnu putu kojim je putovala, bila je zaista jadna.
15
Umorila se te sjela pod kesten da se odmori.
Ali kad ju je opazio Zvjezdan, rei e drugovima: Gledajte, pod tim lijepim, zelenim
drvetom sjedi gadna prosjakinja. Hajde da je otjeramo odatle jer je runa i nezgrapna.
Primaknuo joj se dakle i uzeo na nju bacati kamenje i podrugivao joj se, a ona ga je
gledala prestravljenim oima i nije pogled skidala s njega. A kad je drvar, koji je u blizini
cijepao u zabranu drva, vidio to Zvjezdan radi, dotri on, prekori ga i ree mu: Zaista si
kruta srca i ne zna smilovanja jer to ti je naao uinila ta sirota ena da ovako postupa s
njom?
A Zvjezdan se zacrveni od ljutnje, topne nogom i ree: Tko si ti da mene pita to
inim? Ja nisam tvoj sin da inim to ti zapovijeda.
Pravo veli odgovori drvar ali zar ti ja nisam iskazao milosre kad sam te naao
u umi?
Kad je ena ula te rijei, krikne glasno i onesvijesti se. Drvar je odnese u svoju kuu i
njegova je ena uze njegovati. Kad se osvijestila, ponudie je jelom i piem, neka se izvoli
okrijepiti.
Ali ona ne htiede niti jesti niti piti, nego ree drvaru: Nisi li rekao da se dijete nalo u
umi? I nije li sada tome deset godina?
Drvar joj odgovori: Jest, u umi sam ga naao, a sada je tome deset godina.
A kakve si znakove naao u njega? uzvikne ona. Nije li o vratu imao jantarov
niz? Nije li bio umotan u plat od zlatne tkanine izvezen zvijezdama?
Zaista odgovori drvar ba je tako bilo kako veli.
I on izvadi iz krinje plat i jantarov niz i pokae joj ih.
A kad ih je ona spazila, zaplae od radosti i ree: On je moj sinak kojega sam
izgubila u umi. Molim te, poalji bre po njega jer ja sam traei njega proputovala cio
svijet.
Drvar i njegova ena iziu dakle, zovnu Zvjezdana i rekoe mu: Idi u kuu, tamo e
nai svoju majku koja te eka.
On utri, sav u udu i u velikoj radosti. Ali kad je vidio tko ga tu eka, nasmije se
prezirno i ree: No, gdje je moja majka? Jer ja ne vidim nikoga doli tu prostu prosjakinju.
A ena mu odgovori: Ja sam tvoja majka.
Ti si luda kad to veli zavikne Zvjezdan ljutito. Ja nisam tvoj sin jer ti si
prosjakinja, runa i u dronjcima. Odlazi dakle i da ti nisam vie vidio gadno lice!
Ta ti si zaista moj sini to sam ga rodila u umi zavie ona, srui se na koljena i
prui ruke k njemu. Razbojnici su mi te ukrali i ostavili te da umre aputala je ali ja
sam te prepoznala kad sam te spazila i znakove sam prepoznala, plat od zlatne tkanine i
jantarov niz. Molim te zato, hodi sa mnom jer sav sam svijet proputovala traei tebe. Hodi
sa mnom, sine moj, jer meni treba tvoja ljubav.
Ali Zvjezdan se nije micao s mjesta, nego joj zapro vrata svojega srca i nije se uo
drugi glas, nego samo glas ene to plae od jada.
Naposljetku progovori on njoj, a glas mu je bio krut i gorak. Ako si ti zaista moja
16
majka ree joj bolje bi bilo da si se sklonila i da nisi dola ovamo da me sramoti, jer ja
sam mislio da sam sin koje zvijezde, a ne prosjakinjin sin kako mi ti veli da jesam. Odlazi
dakle i da te nisam vie vidio!
Jao, sine moj! zavie ona zar me nee poljubiti prije nego to odem? Jer ja sam
mnogo pretrpjela dok te nisam nala.
Neu ree Zvjezdan jer ti si preruna, te bih volio poljubiti poskoka ili abu
gubavicu nego tebe.
ena ustane dakle i krene u umu plaui gorko, a kad je Zvjezdan vidio da je otila,
poradovao se i otrao opet k drugovima da se igra s njima.
Ali kad su ga oni ugledali gdje dolazi, uzeli mu se rugati i rekli mu: No, ti si gadan
kao aba gubavica i oduran kao poskok. Odlazi, jer mi ne trpimo da se ti igra s nama i
oni ga istjerali iz vrta.
A Zvjezdan se namrti i ree u sebi: to je to to oni vele meni? Idem k izvor-vodi i
pogledat u u nju, a ona e mi priati o mojoj krasoti.
Otiao on k izvor-vodi i pogledao u nju ali, gle, lice mu je bilo kao u abe gubavice, a
tijelo ljuskavo kao u poskoka. Baci se u travu i zaplae i ree sebi: To me je zacijelo
snalo zbog mojega grijeha. Jer ja sam zanijekao svoju majku i otjerao je, uzoholio sam se i
bio sam joj krut. Zato u krenuti i trait u je po cijelom svijetu i neu mirovati dok je ne
naem.
Dola uto k njemu mala ki drvarova, poloila mu ruku na rame i rekla mu: to mari
ako ti je nestala ljepota? Ostani kod nas, a ja ti se neu rugati.
A on joj ree: Neu jer sam bio krut svojoj majci i za kaznu me je stiglo to zlo.
Moram zato krenuti i putovati po svijetu dok je ne naem i dok mi ona ne oprosti.
Otrao on dakle u umu i stao dozivati majku da mu doe, ali mu nije bilo odgovora.
Cio dan ju je zvao, a kad je zapalo sunce, legao spavati na leaju od lia, a ptice i ivotinje
pobjegoe od njega jer su se sjetile njegove okrutnosti i on je bio sam samcat, osim abe
gubavice koja ga je gledala i poskoka koji je kraj njega proplazio polako.
A ujutro ustao on, natrgao s drvea neto gorkih boba, pojeo ih i uputio se velikom
umom alosno plaui. I koga je god sretao, ispitivao je nije li mu moda vidio majku.
Pitao je krticu: Ti zalazi u zemlju. Reci mi, je li tamo moja majka?
A krtica mu odgovori: Ti si mi iskopao oi. Otkud bih ja znala?
Pitao je konopljarku: Ti leti iznad vrika visokoga drvea i vidi cio svijet. Reci mi,
vidi li moju majku?
A konopljarka mu odgovori: Ti si sebi za zabavu obrezao moja krila. Kako bih ja
letjela?
Pitao je malu vjevericu to ivi na jeli i sama je samcata: Gdje je moja majka?
A vjeverica mu odgovori: Ti si ubio moju majku. Trai li svoju da ubije i nju?
I Zvjezdan zaplae, obori glavu, zamoli boje stvorove za oprotenje i krene umom
traei prosjakinju. A treega dana stigne na drugi kraj ume i sie u ravnicu.
Kad je prolazio selima, djeca su mu se rugala, bacala kamenje za njim, a seljaci ga
17
nisu putali ni da spava u staji da im na zgrnuto ito ne bi nanio glavnicu, tako je gadan bio,
njihovi su ga nadniari tjerali i nitko ga nije alio. A nigdje nije nita doznavao o
prosjakinji, majci svojoj, iako je tri godine dana putovao po svijetu i esto mu se inilo da
je vidi na putu pred sobom te ju je dozivao i letio za njom, tako da je na otrom ljunku
izranio noge. Ali je nije stizao, a oni to ive uz put govorili su da je nisu nikada vidjeli, ni
nalik, i rugali se njegovu jadu.
Tri godine dana putovao je svijetom, a na svijetu mu nije bilo ni ljubavi ni dobrote ni
milosra, nego je bio ba onakav svijet kakav je on sebi stvorio za dana svojega velikoga
ponosa.
A jedno vee stigao on pred vrata jako utvrena grada, koji je bio uz rijeku, pa iako je
bio umoran i izranjenih nogu, htjede ui u grad. Ali vojnici straari spustili helebarde na
vratima i rekoe mu surovo: to bi ti u gradu?
Traim svoju majku odgovori on i molim vas, pustite me da uem jer moda je
ona u tom gradu.
Ali oni mu se narugali, a jedan strese crnu bradu, spusti svoj tit i uzvikne: Majka ti
se bogme nee poveseliti kad te vidi jer ti si nakazniji nego aba gubavica u bari ili poskok
to pue u movari. Odlazi! Odlazi! Tvoja majka ne ivi u tom gradu.
A drugi, koji je u ruci drao utu zastavu, ree mu: Tko je tvoja majka i zato je
trai?
On odgovori: Majka mi je prosjakinja, kao to sam i ja prosjak, a ja sam runo
postupio s njom pa vas molim, pustite me u grad da mi ona oprosti ako je u tom gradu.
Ali ga nisu putali, nego su ga badali sulicama.
A kad se okrenuo plaui, pristupio jedan kojemu je oklop bio ukraen zlatnim
cvjetovima, a na ljemu mu bio krilat lav, i zapitao vojnike tko je taj to bi htio ui. A oni
mu rekoe: Prosjak i sin prosjakinjin, pa smo ga otjerali.
Ali ne ree on smijeei se nego emo toga gada prodati za roba, a cijena e mu
biti kupa slatka vina.
A neki starac pakosna lica koji je prolazio uzvikne i ree: Ja u ga kupiti po tu cijenu
te isplati cijenu, uhvati Zvjezdana za ruku i povede ga u grad.
Prou mnogim ulicama i stignu pred mala vrata u zidu preko kojega se raskrilio
mogranj. Starac pokuca na vrata prstenom od rezana jaspisa, vrata se otvore i oni siu niz
pet mjedenih stepenica u vrt pun crnih makova i zelenih vreva od peene gline. Starac
izvadi iz svojega turbana rubac od arene svile, povee Zvjezdanu oi i potjera ga pred
sobom. A kad je rubac skinut s oiju, Zvjezdan je bio u tamnici osvijetljenoj ronim
fenjerom.
Starac metne pred njega malo pljesniva kruha u anku i ree mu: Jedi! malo boate
vode u kupi i ree: Pij! pa kad se on najeo i napio, ode starac, a zakljua za sobom vrata
i potegne preko njih eljezni lanac.
Starac koji je bio zaista najprepredeniji arobnjak iz Libije, a nauio je svoju vjetinu
od jednoga koji je ivio u grobovima na Nilu, doe sutradan k njemu, namrgodi mu se i
18
ree: U umi blizu vrata toga kaurskoga grada tri su komada zlata. Jedan je od bijela zlata,
drugi od uta zlata, a treemu je komadu zlato crveno. Donesi mi danas onaj komad bijela
zlata, a ako ga ne donese, udarit u ti sto batina. Odlazi bre, a o zapadu sunanom doekat
u te na vrtnim vratima. Gledaj te donesi bijelo zlato da te ne snae zlo jer ti si moj rob i ja
sam te kupio za kupu slatka vina.
Povezao on Zvjezdanu oi rupcem od arene svile te ga proveo kroz kuu, kroz vrt s
makovinom i uz pet mjedenih stepenica. Otvorio svojim prstenom mala vrata i otpravio ga
na ulicu.
A Zvjezdan izie na gradska vrata i stigne u umu koju mu je arobnjak spominjao.
uma je ta bila lijepa, kad je pogleda inila se punom ptica pjevica i mirisava cvijea
i Zvjezdan ue veselo. Ali slabo mu je koristila njena krasota, jer kud god je dolazio,
pomaljali su se iz zemlje vrijes i trnje i obavijali ga, ljute su ga koprive pekle, kalj ga
badao svojim bocama i on zapao u ljutu muku. A nigdje nije mogao nai komad bijeloga
zlata o kojem mu je govorio arobnjak, iako ga je traio od jutra do podneva i od podneva
do zapada sunanoga. A o sunanom zapadu okrene se licem kui i zaplae gorko jer je
znao kakav mu se udes sprema.
Ali kad je stigao umi na kraj, zauje iz jednoga grma uzvik kao da je netko u nevolji.
Zaboravi na svoj jad, potri onamo natrag i spazi malena zeia to je zapao u zamku koju
mu je bio udesio lovac.
Zvjezdan se saali na njega, izbavi ga i ree mu: I ja sam samo rob, ali tebe
oslobaam.
A zec mu odgovori i ree: Zaista si me oslobodio, a ime bih ja uzvratio tebi?
A Zvjezdan mu ree: Traim komad bijela zlata, nigdje ga ne nalazim, a ako ga ne
donesem gospodaru, izbit e me.
Hodi sa mnom ree zec ja u te odvesti k njemu jer znam gdje je skriven i poradi
ega.
Zvjezdan krenuo za zecom i, gle, u raspuklini velika hrasta leao je komad bijeloga
zlata koji je on traio. Obradovao se on, zgrabio ga te e rei zecu: Uslugu to sam ti
uinio uzvratio si ti meni mnogostruko i sto si mi puta isplatio dobrotu to sam ti iskazao.
Nikako odvrati zec nego kako si ti uinio meni, tako sam ja uinio tebi i on
odjuri, a Zvjezdan se vrati u grad.
Na gradskim je vratima sjedio neki gubavac. Lice mu je bilo zastrto kukuljicom od
siva platna, a kroz rupe na kukuljici sjale su mu oi kao eravice. Kad je ugledao Zvjezdana
gdje dolazi, udari u drvenu zdjelu, zazvoni zvoncetom, dovikne mu i ree: Daj mi neto
novca, da ne skapam od gladi. Jer istjerali su me iz grada i nitko me ne ali.
Ah uzvikne Zvjezdan imam samo komad novca u vrei, pa ako ga ne donesem
gospodaru, izbit e me jer sam mu rob.
Ali gubavac ga je molio i zaklinjao dok mu se Zvjezdan nije smilovao i dao mu komad
bijeloga zlata.
A kad je doao arobnjakovoj kui, arobnjak mu otvori, uvede ga i zapita ga: Ima
li komad bijeloga zlata? a Zvjezdan odgovori: Nemam.
19
arobnjak ga dakle saleti i izbije te metne pred njega praznu zdjelu i ree mu: Jedi!
metne praznu kupu i ree: Pij! i opet ga baci u tamnicu.
A sutradan doe mu arobnjak i ree: Ako mi danas ne donese komad utoga zlata,
zadrat u te odista za roba i udarit u ti tri stotine batina.
Zvjezdan otiao dakle u umu i cio dan traio komad utoga zlata, ali ga nije nigdje
nalazio. A o zapadu sunanom sjeo i zaplakao pa kako je plakao, doao mu mali zei
kojega je izbavio iz zamke.
I ree mu zec: Zato plae? I to trai u umi?
A Zvjezdan mu odgovori: Traim komad utoga zlata to je sakriven ovdje, pa ako
ga ne naem, izbit e me gospodar i zadrat e me za roba.
Hajde za mnom! klikne zec i potri umom dok nije doao do bare. A na dnu bare
leao je komad utoga zlata.
Kako bih ti zahvalio ree Zvjezdan jer eto ti si meni pomogao po drugi put?
Nije, nego si se ti najprije smilovao meni ree zec i bre-bolje otri.
A Zvjezdan uzme komad utoga zlata, stavi ga u vreu i pohrli u grad. Ali gubavac ga
ugledao gdje dolazi, poletio mu u susret, kleknuo i zaviknuo: Daj mi neto novca da ne
skapam od gladi.
A Zvjezdan mu ree: U vrei mi je samo komad uta zlata, pa ako ga ne donesem
gospodaru, izbit e me i zadrat e me za roba.
Ali gubavac ga je silno zaklinjao te mu se Zvjezdan smilovao i dao mu komad utoga
zlata.
A kad je doao arobnjakovoj kui, arobnjak mu otvori, uvede ga i zapita ga: Ima
li komad utoga zlata? a Zvjezdan mu ree: Nemam.
arobnjak ga dakle saleti, izbije, okuje ga u lance i baci ga opet u tamnicu.
A sutradan doe mu arobnjak i ree: Ako mi danas donese komad crvenoga zlata,
oslobodit u te, ali ako ga ne donese, ubit u te zacijelo.
Zvjezdan otiao dakle u umu i cio je dan traio komad crvenoga zlata, ali ga nije
nigdje nalazio. A navee sjeo i zaplakao pa kako je plakao, doao mu mali zei.
I ree mu zec: Komad crvenoga zlata koji trai u spilji je za tobom. Ne plai, dakle,
nego se veseli.
Kako bih ti uzvratio klikne Zvjezdan jer, eto, ti si meni pomogao po trei put.
Nije, nego si se ti najprije smilovao meni ree zec i bre-bolje otri.
A Zvjezdan ue u spilju i u najdaljem kutu nae komad crvenoga zlata. Gurne ga u
vreu i pohrli u grad. A kad ga je vidio gubavac gdje dolazi, stane nasred puta, zavie i ree
mu: Daj mi komad crvenoga zlata jer u umrijeti.
A Zvjezdan mu se opet smiluje, dade mu komad crvenoga zlata i ree mu: Tvoja je
nevolja ljua od moje.
Ali srce mu se stezalo jer je znao kakva ga sudbina oekuje.
Ali gle, kad je ulazio na gradska vrata, straari se sagnuli, poklonili se njemu govorei:
Kako nam je krasan gospodar!
Graani povrvjeli za njim i uzvikali se: Zaista, nitko na svem svijetu nije tako
krasan!
Tada je zaplakao Zvjezdan i rekao sebi: Podsmijevaju mi se podruguju se mojoj
20
nevolji.
I tolika se svjetina slegla da je zalutao s puta i stigao najzad na veliki trg na kojem je
bila kraljevska palaa.
Na palai se otvorila vrata, a sveenici i gradski dostojanstvenici poletjeli mu u susret,
smjerno mu se poklonili i rekli: Ti si na kralj kojega smo oekivali i sin naega kralja.
A Zvjezdan im odgovori i ree: Ja nisam kraljev sin, nego dijete siromane
prosjakinje. A emu vi velite da sam krasan kad ja znam da sam ruan oima?
Onda onaj kojemu je oklop ukraen zlatnim cvjetovima, a na ljemu mu lei krilat lav,
digne tit i zavie: Zato moj gospodar veli da nije krasan?
Zvjezdan pogleda i, gle, lice mu je bilo kao nekada, vratila mu se ljepota, a u oima je
svojim vidio to dosad nije vidio.
A sveenici i dostojanstvenici kleknuli i rekli mu: Proreeno je od davnine da e
danas doi onaj koji e nama vladati. Uzmi dakle tu krunu i to ezlo i kraljuj nama po
pravici i po milosti!
Ali on im ree: Nisam ja vrijedan jer sam zanijekao majku koja me rodila i ne mogu
mirovati dok je ne naem i ne dobijem njeno oprotenje. Pustite me dakle jer moram opet
krenuti po svijetu i ne mogu ovdje zastajati sve ako mi donesete krunu i ezlo.
A kako je govorio, okrenuo se od njih prema cesti to ide gradskim vratima i, gle, u
svjetini koja se slegla oko vojnika ugledao prosjakinju, majku svoju, a do nje stoji gubavac
to je sjedio na cesti.
Radostan mu se uzvik izvio iz usta te on potri k njoj, klekne, poljubi rane na
majinim nogama i polije ih suzama. Sagne glavu u prainu, zajeca kao da mu srce puca i
ree joj: Majko, ja sam te zatajio u asu svojega ponosa. Primi me u asu moje
poniznosti! Majko, ja sam tebi dao mrnju. Daj ti meni ljubav! Majko, ja sam otposlao tebe.
Primi sada dijete svoje!
Ali prosjakinja mu ne odgovori ni rijei.
On prui ruke, obuhvati bijele noge gubaveve i ree mu: Tri puta sam ti udijelio
svoje smilovanje. Reci mojoj majci neka mi progovori jedan jedini put!
Ali gubavac mu ne odgovori ni rije.
Opet on zajeca i ree: Majko, moja je muka vea, nego to mogu pretrpjeti. Oprosti
mi, pa da se vratim u umu.
A prosjakinja mu poloi ruku na glavu i ree mu: Ustani! a gubavac mu poloi
ruku na glavu i ree mu takoer: Ustani!
I on ustane i pogleda ih i, gle, bili su kralj i kraljica.
A kraljica mu ree: Ovo ti je otac kojemu si pomogao.
A kralj ree: Ovo ti je majka kojoj si noge umio suzama.
I oni ga zagrle i poljube, odvedu ga u palau, obuku ga u krasnu odjeu, metnu mu
krunu na glavu, a ezlo u ruku te on zavlada i postade gospodarom gradu na rijeci. Mnogu
je pravicu i milost iskazao svima, zloga je arobnjaka protjerao, drvaru je i njegovoj eni
poslao mnoge darove, a njihovu djecu uzvisio do velike asti. A nije trpio da itko bude
okrutan pticama ili ivotinjama, nego ih je uio ljubavi i dobroti i milosru, siromasima je
davao kruha, golima odjee te je bio mir i bilo je obilje u zemlji.
Ali nije vladao dugo, toliko se teko namuio i tako je ljut bio oganj njegove kunje
21
za tri je godine umro. A onaj to ga je naslijedio vladao je jadno.





SRETNI PRINC

Visoko iznad grada, na visoku stupu, stajao je kip sretnoga princa. Bio je sav pozlaen
tankim listiima istoga zlata, oi su mu bile dva sjajna safira, a krupan crven rubin sjao mu
se na balaku.
I zaista su mu se jako divili Krasan je kao vjetrokaz primijeti jedan gradski
vijenik koji je elio stei slavu da ima umjetnikoga ukusa samo nije nipoto tako
koristan nadovee jer se je pobojao da ga svijet ne bi smatrao nepraktinim, a to on zaista
nije bio.
Zato nisi poput sretnoga princa pitala je njena majka maloga sinia koji je
plakao za Mjesecom. Sretni princ i ne sanja da plae za iim.
Veselim se to ima ikoga na svijetu tko je posve sretan mrmljao je razoarani
ovjek gledajui divni kip.
Ba je kao aneo rekoe djeca iz sirotita kad su izila iz stolne crkve u skrletnim
kabanicama i s istim bijelim ovratnicima.
Otkud vi to znate? ree uitelj matematike nikada niste vidjeli anela.
Ah, jesmo u naim snima odgovorie djeca; a uitelj matematike namrtio se i uzeo
jako strogo gledati jer nije odobravao da djeca sanjaju.
Jedne noi poletjela iznad grada mala lastavica. Prijateljice su joj prije est tjedana
otputovale u Egipat, ali ona je zaostala jer se zaljubila u prekrasnu trsku. Srela ju je rano u
proljee kad je letjela niz rijeku za velikom utom leptiricom i tako se zanijela za njenim
vitkim stasom da je stala i uzela joj govoriti.
Bih li te ljubila? ree lastavica koja je voljela govoriti napreac, a trska joj se
duboko poklonila. Tako je ona stala letjeti oko nje, krilima dodirivati vodu i okruivati je
srebrnim valiima. To je bilo njezino udvaranje i potrajalo je cijeloga ljeta.
To je smijena sklonost cvrkutale su druge lastavice trska nema novaca, a previe
roaka i zaista je rijeka bila puna puncata trske. A kad je dola jesen, odletjee sve
lastavice.
Kad su odletjele, ostala ona sama i stala joj dodijavati romantina ljubav. Ne zna ona
razgovarati ree lastavica i ja se bojim da nije koketa jer neprestano flertuje s vjetrom.
I zaista, im vjetar zapue, trska se draesno klanjala. Priznajem da je kuevna
nastavi lasta ali ja volim putovati, pa bi trebalo da i moja ena voli putovati.
Hoe li sa mnom? zapita je naposljetku, ali trska odmahne glavom, jer toliko je
bila privrena zaviaju.
22
Ti si se poigravala sa mnom vikne lasta. Ja odlazim k piramidama. Zbogom! i
ona odleti.
Letjela je cio dan, a nou stigla u grad. Kamo u svratiti? ree valjda se grad
pripremio.
Onda opazi kip na visokom stupu.
Na taj u kip uzvikne krasno je mjesto i mnogo ima svjea zraka. Spustila se
dakle ba izmeu stopala sretnoga princa.
Ja imam zlatnu spavau sobu ree potiho sama sebi kad se ogledala i htjede
zaspati; ali ba kad je stavila glavu pod krilo, kanula na nju krupna kap. udna stvar!
klikne lasta nema na nebu ni oblaka, zvijezde su sasvim jasne i sjajne, a ipak dadi. Zaista
je strana klima u sjevernoj Evropi. Trska je voljela kiu, ali to je bila samo njezina
sebinost.
Onda kane druga kap.
to koristi taj kip ako ne moe zatititi od kie? ree lasta moram se ogledati za
valjanim dimnjakom i ona odlui odletjeti.
Ali prije nego to je raskrilila krila, kanula trea kap pa lastavica pogledala gore i
spazila... Ah, to je spazila?
Oi sretnoga princa bile su pune suza i suze su mu tekle niz zlatne obraze. Lice mu je
na mjeseini bilo tako krasno da se mala lastavica raalila.
Tko si ti? zapita ona.
Ja sam sretni princ.
Zato onda plae? zapita lastavica sasvim si me smoio.
Dok sam ivio i imao ljudsko srce odgovori kip nisam znao to su suze jer sam
ivio u dvorcu Sans-Souci kamo je tuzi zabranjen ulaz. Po danu sam se igrao u vrtu s
drugovima, a uveer sam vodio ples u velikoj dvorani. Oko vrta je bio jako visok zid, ali ja
nisam nikada zapitkivao to je za tim zidom jer sve je oko mene bilo tako krasno. Moji su
me dvorani zvali sretnim princom i zaista sam bio sretan ako je uitak srea. Tako sam
ivio i tako sam umro. A sada, kad sam mrtav, uznijeli su me ovamo u visinu te vidim svu
rugobu i svu nevolju u svojem gradu pa iako je moje srce od olova, ipak mora plakati.
to, nije od suha zlata ree lastavica sama sebi. Bila je preuljudna da bi glasno
izustila ikakvu osobnu primjedbu.
Daleko nastavi kip tihim zvunim glasom daleko u maloj uliici ima siromana
kua. Jedan je prozor otvoren i kroz prozor vidim enu kako sjedi za stolom. Lice joj je
mravo i jadno a ruke hrapave i crvene, sasvim izbockane od igle, jer ona je velja. Veze
ona pasiflore na svilenu haljinu koju e najdraesnija dvorska gospoica kraljiina obui na
skorom dvorskom plesu. U kutu u sobi na postelji lei bolestan njezin mali sini. U
groznici je i ite naranu. Majka nema nita da mu da osim vode iz rijeke i on plae. Lasto,
lasto, mala lasto, ne bi li joj ponijela rubin iz mojega balaka? Noge su mi privrene uz to
podnoje i ne mogu se pomaknuti.
Oekuju me u Egiptu ree lastavica. Drugarice mi lete amo-tamo iznad Nila i
23
razgovaraju s krupnim cvijeem lotosovim. Ubrzo e krenuti na noite u grob velikoga
kralja. Kralj je tamo u svojem islikanom lijesu. Omotan je utim platnom i balzamiran
travama. Oko vrata mu je lanac od blijedozelena nefrita, a ruke su mu kao uvelo lie.
Lasto, lasto, mala lasto ree princ ne bi li ostala kod mene jednu no da bude
glasnik moj? Djeak je tako edan, a majka tako alosna.
Ja ba ne volim djeake odgovori lasta. Ljetos sam ivjela na rijeci, a dva surova
djeaka, mlinarovi sinovi, neprestano su bacali za mnom kamenje. Nisu me nikada
pogodili, razumije se; mi lastavice predobro letimo da bi nas pogodili, a osim toga ja sam
od porodice, koja je uvena zbog hitrine; ali ipak to dokazuje da ne znaju za potovanje.
No sretni je princ gledao tako tuno da se mala lasta raalostila. Jako je studeno
ovdje ree ona ostat u s tobom jednu no da ti budem glasnik.
Hvala ti, mala lasto ree princ.
Tako je lastavica iskljucnula iz prineva maa veliki rubin i poletjela s rubinom u
kljunu preko gradskih krovova.
Preletjela je toranj stolne crkve na kojem su isklesani bijeli mramorni aneli. Preletjela
je palau i ula plesnu svirku. Krasna djevojka izila sa svojim dragim na balkon. Kako su
divne zvijezde ree joj dragi i kako je divna mo ljubavi!
Nadam se da e mi haljina biti gotova na vrijeme za dvorski ples odgovori ona
naredila sam da bude izvezena pasiflorama; ali velje su tako polagane.
Preletjela lastavica rijeku i ugledala svjetiljke to vise o jarbolima na brodovima.
Preletjela geto i vidjela stare idove kako trguju i na bakrenim zdjelicama broje novac.
Naposljetku stigla k siromanoj kui i zavirila u nju. Djeak se premetao u groznici na
krevetu, a majka se izmorila i zaspala. Lastavica skoi u kuu i ostavi veliki rubin na stolu
kraj enina naprstka, zatim poleti polako oko postelje hladei krilima djeaku elo.
Kako me hladi ree djeak zacijelo mi je bolje i on zapadne u sladak drijem.
Lastavica nato odleti natrag k sretnomu princu i ispripovijeda mu to je uradila.
udno je ree ona ali meni je sada sasvim toplo, premda je tolika studen.
To je zato jer si uinila dobro djelo ree princ. I mala lasta zapoe misliti, a onda
zaspi. Kad god je zapoinjala misliti, hvatao ju je san.
Kad je svanuo dan, odleti lasta na rijeku i okupa se. Neobina pojava ree profesor
ornitologije kad je prolazio mostom. Lasta u zimi!
I napisao je o tom dugo pismo lokalnomu listu. Svi su to pismo spominjali, bilo je
puno rijei koje nitko nije razumijevao.
Noas u ja u Egipat ree lastavica i razdraga se od te misli. Pohodila je sve javne
spomenike i dugo sjedila na vrhu tornja. Kud god je dolazila, ivkali su vrapci i govorili
meu sobom: Kako ugledan stranac! i ona se jako veselila.
Kad je Mjesec iziao, odletjela lasta natrag k sretnom princu. Ima li kakvu poruku
za Egipat? dovikne mu upravo polazim.
Lasto, lasto, mala lasto ree princ ne bi li ostala sa mnom jo jednu no?
Oekuju me u Egiptu odgovori lastavica. Sutra e moje drugarice odletjeti k
24
drugomu slapu. Voden-konj lei tamo pod sitinom, a na velikom granitnom prijestolju sjedi
bog Memnon. Svake noi pazi on na zvijezde, a kad sine zvijezda jutarnjica, isputa krik
radosti, a zatim zauti. U podne dolaze uti lavovi piti vode na obalu. Oi im nalikuju na
zelene berile, a rika im je glasnija nego rika slapa.
Lasto, lasto, mala lasto ree princ daleko preko grada vidim mladia u tavanskoj
sobici. Nagnuo se nad stol prekriven papirima, a u ai kraj njega kita je uvelih ljubiica.
Kosa mu je smea i kutrava, usne rumene kao mogranj, a oi krupne i sanjarske. Nastoji
svriti dramu kazalinomu ravnatelju, ali mu je prehladno i ne moe dalje pisati. Nema
ognja u pei, a od gladi je iznemogao.
Ostat u jo jednu no s tobom ree lastavica u koje je zbilja bilo dobro srce. Bih
li mu odnijela koji rubin?
Jao, nemam vie rubina ree princ preostale su mi jedino jo oi. Oi su mi od
rijetkih safira koji su doneseni iz Indije prije tisuu godina. Iskljucni mi jedno oko i odnesi
mu ga. On e ga prodati draguljaru te e kupiti hrane i drva i dovriti svoju dramu.
Dragi prine ree lastavica ne mogu to uiniti i ona zaplae.
Lasto, lasto, mala lasto ree princ uini kako ti nalaem.
Lastavica iskljucne dakle princu oko i poleti k studentovoj tavanskoj sobici. Prilino je
lako bilo ui jer je u krovu bila rupa. Kroz rupu projuri lastavica i ue u sobu. Mladi je bio
zakrio rukama lice i nije uo lepranje ptijih krila, a kad je digao pogled, naao krasan safir
gdje lei na uvelim ljubiicama.
Poinju me cijeniti kliknuo on to je od nekoga velikoga oboavatelja. Sada mogu
dovriti svoju dramu i sav je bio sretan.
Sutradan je lasta odletjela u luku. Sjela na jarbol na veliku brodu i motrila mornare
kako uetima izvlae sanduke iz brodske nutrine. Dri, hej! uzvikivali su kad god se
koji sanduk uzdigne.
Ja u u Egipat zavie lastavica, ali nitko nije pazio na nju, a kad je iziao Mjesec,
odleti ona natrag k sretnomu princu.
Dola sam se oprostiti s tobom dovikne mu.
Lasto, lasto, mala lasto ree princ ne bi li ostala sa mnom jo jednu no?
Zima je odgovori lastavica i brzo e napadati ledeni snijeg. U Egiptu grije sunce
zelene palme, a krokodili lee u mulju i tromo se obaziru. Moje drugarice grade gnijezdo u
hramu u Baalbeku a rumeni i bijeli golubovi motre ih i guu. Dragi prine, moram otii od
tebe, ali te neu nikada zaboraviti, a na proljee u ti donijeti dva krasna dragulja umjesto
ovih koje si poklonio. Rubin e biti crveniji od crvene rue, a safir e se modriti kao puina
morska.
Dolje na trgu ree sretni princ stoji mala prodavaica ibica. Ispustila je ibice u
jarak pa su se sve pokvarile. Otac e je istui ako ne donese kui novaca te ona plae. Nema
ni cipela ni arapa i gologlava je. Iskljucni mi drugo oko i daj njoj ga pa je otac nee tui.
Ostat u s tobom jo jednu no ree lastavica ali ti ne mogu iskljucnuti oko, sasvim
e oslijepjeti.
25
Lasto, lasto, mala lasto ree princ uini kako ti nalaem.
Iskljucnula ona dakle i drugo oko vladaru i poletjela s njim. Doletjela prodavaici
ibica i ispustila joj dragulj na ruku. Krasno staklence zaviknula djevojica i smijui se
potrala kui.
Lastavica se zatim vrati princu. Sada si slijep ree mu ostat u dakle uz tebe
zauvijek.
Nee, mala lasto ree princ mora krenuti u Egipat.
Ostat u s tobom zauvijek ree lastavica i zaspi do prinevih nogu.
Svega sutranjega dana sjedila je princu na ramenu i pripovijedala mu zgode o onome
to je vidjela po tuim zemljama. Pripovijedala mu je o crvenim ibisima to u dugim
nizovima stoje na nilskim obalama i kljunom hvataju zlatne ribe; o sfingi koja je stara kao i
svijet i ivi u pustinji i zna sve; o trgovcima to polako putuju uz svoje deve i nose u ruci
jantarne brojanice; o kralju Mjeseevih planina koji je crn kao ebanovina i klanja se golemu
kristalu; o velikoj zelenoj zmiji to spava na palmi i ima dvadeset sveenika koji ju hrane
medenjacima; i o patuljcima to po veliku jezeru plove na velikim plosnatim listovima i
neprestano vojuju s leptirima.
Draga mala lasto ree princ ti mi pria divote, ali divnija je od svega patnja
mukaraca i ena. Nijedna tajna nije tako velika kao nevolja. Preleti mojim gradom, mala
lasto, i ispripovijedaj mi to vidi.
Preletjela dakle lastavica velikim gradom i vidjela bogatae kako se vesele u svojim
krasnim domovima, a prosjaci sjede pred vratima. Poletjela po mranim ulicama i vidjela
blijeda lica gladne djece to ravnoduno gledaju na crne ulice. Pod mostom lee dva mala
djeaka i zagrlila se da se ugriju. Kako smo gladni! vele oni.
Ne smijete ovdje leati doviknuo im straar i oni krenuli na kiu.
Potom poleti lastavica natrag i ispripovijeda princu to je vidjela.
Pokriven sam finim zlatom ree princ skini ga s mene list po list i daj ga mojoj
sirotinji; ivi uvijek misle da ih zlato moe usreiti.
Lastavica iskljuca suho zlato, list po list, dok nije sretni princ osvanuo tmuran i siv.
List po list suha zlata nosila je sirotinji te se djeci zarumenjela lica i djeca se stala smijati i
plesati po ulici. Sada imamo kruha! vikala su djeca.
Onda navalio snijeg, a nakon snijega mraz. Ulice se uinile kao da su od srebra, tako
su se sjale i blistale; duge se ledenice poput kristalnih bodea objesile po kunim strehama,
sav je svijet hodao u bundama, a mali djeaci ponaticali crvene kapice i klizali se po ledu.
Sirotoj maloj lasti sve je bilo studenije i studenije, ali nije htjela ostaviti princa, previe
ga je voljela. Kupila je mrve pred pekarovim vratima kad pekar ne bi gledao i nastojala se
ugrijati leprajui krilima.
Ali naposljetku je razabrala da e umrijeti. Smogla je jo toliko snage da jo jednom
uzleti princu na rame. Zbogom, dragi princu! promrmlja hoe li mi dopustiti da ti
poljubim ruku?
Veselim se to e napokon u Egipat, mala lasto ree princ predugo si se zadrala
26
ovdje; ali mora mi poljubiti usne jer ja te ljubim.
Neu ja u Egipat ree lastavica. Ja u u dom smrti. Smrt i san sestra su i brat, zar
ne?
I ona poljubi sretnomu princu usne i srui se mrtva pred njegove noge.
U taj tren zazvoni u kipu udan prasak, kao da se neto slomilo. A to je olovno srce
prepuklo napola. Bio je zacijelo strahovito ljut mraz.
Sutradan u rano jutro naelnik se s gradskim vijenicima etao dolje po trgu. Kad su
prolazili kraj stupa, pogleda on kip i ree: Boe mili, kako je jadan sretni princ!
I zaista je jadan! uzviknu gradski vijenici koji su se svagda slagali s naelnikom
pa i oni pogledali.
Rubin mu je ispao iz maa; oi su mu nestale i nije vie zlatan ree naelnik
zaista je jedva bolji od prosjaka!
Jedva je bolji od prosjaka rekoe gradski vijenici.
A tu mu je do nogu mrtva ptica! nastavi naelnik. Moramo zbilja izdati proglas da
se pticama ne doputa skapavati ovdje.
A gradski pisar zabiljei tu napomenu.
Tako su sruili kip sretnoga princa. Kad nije vie lijep, ne koristi vie rekao
profesor umjetnosti na sveuilitu.
Onda rastopili kip u talionici, a naelnik sazvao skuptinu da se odlui to bi se uinilo
s metalom. Mora biti kakav drugi kip, razumije se ree on pa neka bude moj.
Moj odvrati svaki gradski vijenik i oni se posvaali. Kad sam ih posljednji put
uo, jo su se svaali.
udna stvar! ree radniki nadglednik u lijevaonici. To prepuklo olovno srce
nee da se rastopi u talionici. Moramo ga baciti.
Tako su ga bacili na smetite gdje je leala i mrtva lastavica.
Donesi mi dvije najdragocjenije stvari to su u gradu ree Bog jednom svojem
anelu; a aneo mu donese olovno srce i mrtvu pticu.
Pravo si odabrao ree Bog jer u mojem raju ta e mala ptica pjevati na sve
vijeke, a u mojem zlatnom gradu zauvijek e me hvaliti sretni princ.





SLAVUJ I RUA

Rekla mije da e plesati sa mnom ako joj donesem crvenih rua kliknuo student ali
u svem mojem vrtu nema crvene rue.
Iz svojega gnijezda na hrastu ljutiku uo ga slavuj i izvirio izmeu lia i udio se.
Nema crvene rue u svem mojem vrtu! uzvikivao i krasne mu se oi napunile
27
suzama. Ah, do kakvih sitnica stoji srea! Proitao sam sve to su napisali mudraci i znam
filozofiji sve tajne, ali mi je ivot bijedan jer mi nedostaje crvena rua.
Evo napokon vjerna ljubavnika ree slavuj. No po no pjevao sam o njemu,
iako ga nisam znao: no po no priao sam njegovu zgodu zvijezdama, a sada ga vidim.
Kosa mu je tamna kao zumbulov cvijet, a usne mu rumene kao rua koju eli; ali lice mu je
od ljubavi poblijedjelo kao bjelokost i jad mu se ubiljeio na elu.
Sutra uveer prireuje vladar ples mrmljao je mladi student a moja e ljubav biti
na plesu. Ako joj donesem crvenu ruu, plesat e sa mnom sve do jutra. Ako joj donesem
crvenu ruu, drat u je u zagrljaju i ona e mi nasloniti glavu na rame, i stezat u ruku
njezinu u svojoj. Ali nema crvene rue u mojem vrtu, pa u sjediti sam a ona e proi mimo
mene. Nee ni mariti za mene i srce e mi pui.
To je zaista pravi ljubavnik ree slavuj. O emu ja pjevam, to on trpi: to je meni
radost, njemu je jad. Ljubav je zaista divota. Vrednija je od smaragda i skupocjenija od
finih opala. Biser i mogranj ne mogu je kupiti niti se prodaje na tritu. Ne stjeu je trgovci
niti se moe zamijeniti na vagi za zlato.
Glazbenici e sjediti na svojoj galeriji ree mladi student i svirat e na svojim
instrumentima, a moja e ljubav plesati uz glas harfe i gusala. Plesat e tako lako da se
nogama nee dodirivati poda, a dvorani e se u arenim haljinama zgrtati oko nje. Ali sa
mnom nee plesati jer nemam crvenu ruu da joj dam i on se bacio u travu, pokrio lice
rukama i zaplakao.
Zato on plae? zapita mali zeleni guter kad je protrao kraj njega, a rep napeo
uvis.
Zbilja, zato? ree leptir koji je leprao za sunanom zrakom.
Zbilja, zato? apne svojemu susjedu tratinica njenim, tihim glasom.
Plae zbog crvene rue ree slavuj.
Zbog crvene rue! zaviu oni jako je smijeno!
A mali guteri, koji je bio cinik, nasmije se na sav glas.
Ali slavuj je razumio tajnu studentova jada te je utei sjedio na hrastu i promiljao o
tajnoj ljubavi.
Odjednom on rairi smea krila za let i ustrijemi se u zrak. Proleti gajem kao sjena i
kao sjena proleti vrtom.
Usred tratine stajala je krasna rua pa kad ju je slavuj spazio, poleti k njoj i spusti joj
se na granicu.
Daj mi crvenu ruu dovikne joj a ja u ti otpjevati svoju najslau pjesmu. No
rua odmahne glavom.
Moje su rue bijele odgovori ona bijele kao pjena morska i bjelje nego snijeg na
planini. Ali otii mojoj sestri koja se plete oko staroga sunanika i moda e ti ona dati to
ti eli.
Odleti slavuj k rui to se plete oko staroga sunanika.
Daj mi crvenu ruu dovikne joj a ja u ti otpjevati svoju najslau pjesmu. Ali rua
28
odmahne glavom.
Moje su rue ute odgovori ona ute kao kosa morske vile to sjedi na jantarovu
prijestolju i ue nego sunovrat to cvate na livadi dok je kosac ne pokosi. Ali otii mojoj
sestri koja raste pod studentovim prozorom i moda e ti ona dati to eli.
Odleti slavuj k rui to raste pod studentovim prozorom.
Daj mi crvenu ruu dovikne joj a ja u ti otpjevati svoju najslau pjesmu. Ali
rua odmahne glavom.
Moje su rue crvene odgovori ona crvene kao golubove noge i crvenije nego
silni koralj to se vije po oceanskoj spilji. Ali zima je sledila moje ile, mraz je oprljio moje
pupoljke, bura je slomila moje granice i ja neu imati rua cijele ove godine.
Samo jednu jedinu crvenu ruu elim ja uzvikne slavuj jednu jedinu crvenu ruu!
Zar nema nikakav nain kako bih je dobio?
Ima nain odgovori rua ali je tako strahovit te se ne usuujem da ti ga kaem.
Reci mi ree slavuj ja se ne plaim.
Ako eli crvenu ruu ree rua mora je stvoriti pjesmom po mjeseini i obojiti
je krvlju iz svojega srca. Mora prsa nabosti na trn i pjevati mi. Cijele cjelcate noi mora
mi pjevati, a trn ti se mora zabadati u srce, tvoja iva krv mora tei u moje ile da postane
mojom.
Smrt je velika cijena za crvenu ruu ree slavuj a ivot je svakomu jako drag.
Radost je sjediti u zelenoj umi, motriti Sunce u zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim
kolima. Sladak je glogov miris, slatki su zvonii to se kriju u dolini i crnica to cvate na
brijegu. Ali ljubav je bolja nego ivot, a to je ptije srce prema ljudskome srcu?
Raskrilio on smea svoja krila za let i uzvio se u zrak. Preletio vrtom kao sjena i kao
sjena projurio gajem.
Mladi je student jo leao u travi gdje ga je slavuj ostavio i jo mu se nisu bile osuile
suze u krasnim oima.
Veseli se dovikne mu slavuj veseli se, dobit e svoju crvenu ruu. Stvorit u je
pjesmom na mjeseini i obojit u je krvlju iz srca svojega. Za uzvrat traim jedino da bude
vjeran ljubavnik jer ljubav je mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i
monija od vlasti, koliko god vlast bila mona. Krilima joj je boja kao plamen, a plamene je
boje tijelo njeno. Usne su joj slatke kao med, a dah joj je kao tamjan.
Student pogleda iz trave i oslune, ali nije razumio to mu slavuj veli jer je znao jedino
ono to pie u knjigama.
No hrast je razumio i rastuio se jer je jako volio maloga slavuja koji je sagradio
gnijezdo u njegovim granama.
Otpjevaj mi posljednju pjesmu apne mu ostat u sam samcat kad tebe ne bude.
Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda to klokoe iz srebrna
vra.
Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz depa biljenicu i olovku.
On ima formu govorio je sam sebi, odlazei gajem to mu se ne moe porei, ali
29
ima li uvstva? ini mi se da nema. Zaista je poput veine umjetnika; sasvim je stil, a nema
nikakve iskrenosti. Ne bi se rtvovao za druge. Misli jedino na glazbu, a svak zna da su
umjetnosti sebine. Ali mora se priznati da ima u glasu nekih krasnih zvukova. alost je to
ti zvuci ne kazuju nita i nisu od nikakve praktine koristi.
I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevetac i stane misliti o ljubavi; a nakon
aska zaspi.
A kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj k rui i nabode prsa na trn. Cijele
cjelcate noi pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni kristalni Mjesec nagnuo se i sluao.
Cijele je noi pjevao slavuj, a trn mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i iva mu je krv
istjecala.
Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu mladia i djevojke. A navrh rue
procvjetala je divna rua, latica za laticom redala se kao to se pjesma redala za pjesmom.
Bila je isprva blijeda kao magla nad rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput krila
zorinih. Kao sjena nizina u srebrnu zrcalu, kao sjena ruina u ribnjaku, takva je bila rua to
je procvala na najvioj granici.
Ali ruino stablo dovikne slavuju neka se jae pritisne uz trn. Pritisni jae, mali
slavuju doviknulo mu ruino stablo jer e svanuti dan dok jo nije dokonana rua.
Slavuj pritisne jae uz trn, a sve glasnije i glasnije orila mu je pjesma jer je pjevao
kako se raa strast u dui mukarevoj i djevojinoj.
A njena rumen sunula u ruine latice, kao rumen na mladoenjinu licu kad nevjesti
poljubi usta. Ali trn se jo nije bio zabo u srce i ruino je srce bilo jo bijelo jer jedino krv iz
slavujeva srca moe zacrveniti ruino srce.
A stablo dovikne slavuju neka pritisne jae na trn. Pritisni jae, mali slavuju
doviknulo mu stablo jer e svanuti dan prije no to je dokonana rua.
Pritisnuo slavuj jae na trn i trn mu dopro do srca i ljuta ga bol probola. Gorka je,
gorka bila bol, a sve uznositija i uznositija bila je njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi to
se usavruje u srcu, to ne umire u grobu.
A divna se rua zarumenila kao rumen na istonom nebu. Crvenio se rub laticama, a
kao rubin crvenjelo se srce.
Ali slavuju je sve slabio glas i krilaca mu leprala, a oi se zamaglile. Pjesma mu je
slabila te slabila i on je osjeao da mu neto gui grlo.
A zatim ispjeva posljednji pjev. Bijeli ga je Mjesec uo te zaboravio na svanue i
zastao na nebu. Crvena ga je rua ula, sva zadrhtala od zanosa i rastvorila latice hladnomu
jutarnjemu vjetriu. Jeka ga je odnijela u svoju purpurnu spilju u brdima i probudila ovare
iz sna. Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas.
Gledaj, gledaj! uzvikne ruino stablo rua je sada savrena ali slavuj mu nije
odgovorio jer je leao mrtav u visokoj travi, s trnom u srcu.
A o podne otvorio student prozor i pogledao Divna li sluaja! uzviknuo evo
crvene rue! Otkad ivim, nikad nisam vidio ovakvu ruu. Tako je krasna da zacijelo ima
dugako latinsko ime i on se nagnuo i otrgnuo je.
30
Nataknuo zatim eir i pohrlio k profesorovoj kui s ruom u ruci.
Profesorova je ki sjedila na vratima i motala na vitao modru svilu, a pseto joj lealo
do nogu.
Rekli ste da ete plesati sa mnom ako vam donesem crvenu ruu ree student.
Evo najcrvenije rue na svijetu. Veeras ete je nositi kraj srca, a kad budemo plesali, priat
e vam ona kako vas ljubim.
Ali djevojka se namrti.
Bojim se da mi nee pristajati uz haljinu odgovori ona osim toga, kancelarov mi
je neak poslao pravih dragulja, a svatko zna da su dragulji vredniji nego cvijee.
Kunem se doista, vi ste jako nezahvalni ree student zlovoljan i baci ruu na cestu
gdje je pala u jarak i kola je pregazila kotaem.
Nezahvalna! ree djevojka. Rei u vam neto, vi ste jako surovi; a napokon, tko
ste vi? Samo student. Mislim da vi nemate ni srebrne kope na cipelama kao to ih ima
kancelarov neak i ona ustade i ode u kuu.
Kako je ljubav glupa ree student odlazei. Nije ni napola toliko korisna kao
logika jer ne dokazuje nita i uvijek kazuje ono to se ne zbiva i navodi te da vjeruje to
nije istina. Zaista je sasvim nepraktina, a kako je u nae doba glavno biti praktian, vratit
u se ja k filozofiji i uit u metafiziku.
Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku pranu knjiurinu i uzeo itati.





SEBINI DIV

Svaki dan poslije podne, kad su se vraala iz kole, odlazila su djeca i igrala se u
divovu vrtu.
Bio je to velik, lijep vrt, s mekom, zelenom travom. Pogdjegdje u travi raslo je krasno
cvijee poput zvijezda, a bilo je tu dvanaest bresaka koje su se s proljea rascvjetavale
njenim cvjetovima rumene i biserne boje, a ujesen rodile bogatim plodom. Ptice su sjedile
na drveu i tako slatko pjevale da su djeca zastajala u igri i sluala ih. to smo mi sretni
ovdje! dovikivala su jedno drugome.
Jednoga se dana vratio div. Bio je u pohodu kod prijatelja svojega ljudodera i
proivio s njim sedam godina. Kad je proteklo sedam godina, bio je izgovorio sve to mu je
imao rei, jer nije im bio silan razgovor, pa je odluio da se vrati u svoj dvor. Kad je stigao,
spazi djecu kako se igraju u vrtu.
to vi tu radite? zavikne im jako otresitim glasom i djeca pobjegnu.
Moj vrt moj je vrt ree div svatko to razabire, a ja ne doputam nikome da se igra
u mojem vrtu osim mene samoga.
31
Tako je digao uokolo visok zid i metnuo plou s opomenom:
PREKRITELJI BIT E KANJENI.
Bio je on jako sebian div.
Sirota se djeca nisu sada imala gdje igrati. Pokuali su se igrati na cesti, ali cesta je bila
vrlo prana i puna tvrda kamenja, a to im se nije mililo. Kad im se svri kola, obilazili su
oko visokoga zida i razgovarali o krasnom vrtu za zidom. to smo bili sretni tamo
govorili su jedan drugome.
Onda svanulo proljee i sav se kraj prekrio sitnim cvijeem i sitnim pticama. Jedino u
vrtu sebinoga diva bila je svejednako zima. Ptice nisu marile da pjevaju u vrtu kad u njem
nema djece, a drvee zaboravilo cvasti. Jednom provirio iz trave krasan cvijet, ali kad je
opazio plou s opomenom, rastuio se zbog djece i opet mugnuo natrag u zemlju te
zaspao. Jedini kojima je prijalo bili su snijeg i mraz. Proljee je zaboravilo na ovaj vrt
klicali su mi emo dakle ivjeti ovdje cijele godine.
Snijeg prekrio travu velikim svojim bijelim pokrovom, a mraz posrebrio sve drvee.
Onda pozvae vjetar sjevernjak da se nastani s njima i on je doao. Umotao se u krzno,
rikao cio dan po vrtu i otpirivao dimnjake. To je divno mjesto ree on moramo
pozvati tuu da nas pohodi.
Tako je dola tua. Svaki je dan tri sata treskala u krov na dvoru dok nije porazbijala
kriljeve ploice, a zatim je oblijetala oko vrta koliko god je brzo mogla. Bila je u sivoj
odjei a ledena daha.
Ne razumijem zato proljee ovako kasni ree sebini div sjedei kraj prozora i
gledajui svoj hladni bijeli vrt; nadam se, promijenit e se vrijeme.
Ali nije bilo proljea, pa ni ljeta. Jesen je urodila u svakom vrtu zlatnim plodom, ali
nije urodila u divovu vrtu. On je presebian govorila je jesen.
Tu je dakle uvijek bila zima, pa su vjetar sjevernjak i tua i mraz i snijeg obigravali
izmeu drvea.
Jednoga je jutra div leao budan u krevetu pa zauo neku ljupku svirku. Zvuala mu je
u uima tako slatko te je pomislio da prolaze kraljevi glazbenici. A zapravo je samo mala
konopljarka pjevala pod prozorom, ali div ve odavno nije uo ptiju pjesmu u svojem vrtu
i uinilo mu se da je to najkrasnija svirka na svijetu. Tua prestala obigravati iznad njegove
glave, vjetar se sjevernjak okanio rike, a kroz otvoreni prozor zamirisao divan miris.
Mislim da napokon svie proljee ree div te skoi iz kreveta i pogleda kroz prozor.
to je vidio?
Vidio je najljepi prizor. Kroz malu rupu u zidu uuljala se djeca i sjede na granama
drvea. Na svakom drvetu vidi malo dijete. A drvee se toliko veseli to su mu se vratila
djeca da se osulo cvijeem i milo se uzmahalo granama iznad djejih glava. Ptice lete i
cvrkuu blaeno, a cvijee izviruje iz zelene trave i smije se. Bio je draestan prizor, a samo
je u jednom kutu jo zimovala zima. Bio je to najdalji kut u vrtu, a tamo je stajao malen
djeak. Toliko je malean bio da se nije mogao popeti na granu, nego je obilazio oko drveta
i gorko plakao. Bijedno je drvo sveudilj bilo pokriveno mrazom i snijegom, a sjevernjak je
32
puhao i rikao iznad njega. Penji se, maliu ree drvo i sagne svoje grane koliko god je
moglo, ali djeak je bio premalen.
A divu se razblailo srce kad je to vidio. to sam bio sebian! ree on sada znam
zato proljee nije htjelo osvanuti. Dii u bijednoga maliana na vrak na drvetu, a onda u
sruiti zid i moj e vrt biti djeje igralite do vijeka.
Zaista se jako rastuio zbog onog to je uradio.
Oduljao se dakle dolje, otvorio tihano vrata i otiao u vrt. Ali kad su ga djeca spazila,
uplaila se tako da su pobjegla i u vrtu nastala opet zima. Jedino malian nije utekao jer su
mu oi bile pune suza i nije vidio da div dolazi. A div se prokrao njemu iza lea, prihvatio
ga njeno na ruku i popeo ga na drvo. A drvo se odmah rascvalo, ptice dole i zapjevale na
drvetu, a malian rairio ruke, ogrlio diva i poljubio ga. A druga djeca, kad vidjee da div
nije vie opak, dohrlila natrag, a s njima dolo i proljee.
To je sada va vrt, mala djeice ree div te uze veliku sjekiru i srui zid. A kad je
svijet u dvanaest sati odlazio na trg, vidio je diva kako se igra s djecom u najkrasnijem vrtu
to su ga ikada vidjeli.
Cio dan su se igrali, a uveer doli k divu i zaeljeli mu laku no.
Ali gdje vam je va mali drug? ree on onaj djeak to sam ga popeo na drvo.
Div ga je volio jer ga je djeak poljubio.
Ne znamo odgovorie djeca otiao je.
Morate mu rei neka sutra zacijelo doe ree div.
Ali djeca mu rekoe da ne znaju gdje on stanuje, a nikada ga prije nisu vidjeli; i div se
jako raalosti.
Svako poslije podne, kad zavri kola, dolazila su djeca i igrala se s divom. Ali nije se
vie javljao onaj malian, kojega je div volio. Bio je jako prijazan svoj djeci, no ginuo je za
svojim najboljim malim prijateljem i esto je govorio o njemu.
to bih ga volio vidjeti! znao je govoriti.
Protekoe godine, a div je jako ostario i oslabio. Nije se vie mogao igrati s djecom,
nego je sjedio u velikom naslonjau, gledao djecu kako se igraju i divio se svojemu vrtu.
Imam mnogo krasna cvijea govorio je ali djeca su meu svim cvijeem
najkrasnija.
Jednoga zimskoga jutra, kad se oblaio, pogledao na prozor. Nije sada mrzio zimu jer
je znao da to samo proljee sniva, a cvijee otpoiva.
Odjednom on u udu protare oi pa gleda te gleda. Zaista je bio divan prizor. U
najdaljem kutu u vrtu osulo se jedno drvo ljupkim blijedim cvjetovima. Grane su mu
sasvim zlatne, s grana mu vise srebrni plodovi, a pod drvetom stoji malian, kojega on voli.
Sav radostan stri div dolje u vrt. Pohrli travom i prie djetetu, a kad mu je pristupio,
zacrvenjelo mu se lice od gnjeva i on ree: Tko se usudio raniti te?
Jer na djetinjim su dlanovima bili biljei dvaju avala, a biljei dvaju avala bili su na
malim noicama.
Tko se usudio raniti tebe? zavie div reci mi da trgnem svoj veliki ma i da ga
33
ubijem.
Ne! odgovori dijete to su rane od ljubavi.
Tko si ti? zapita div i silan ga strah zaokupi i on klekne pred dijete.
A dijete se osmjehne divu i ree mu: Ti si mi dopustio jednom da se igram u tvojem
vrtu; danas e ti sa mnom u moj vrt, u raj.
A kad su poslije podne dotrala djeca, naoe diva gdje mrtav lei pod drvetom, sav
pokriven bijelim cvjetovima.




ODANI PRIJATELJ

Jednoga je jutra stari voluhar (voluhar, vrst glodavca, vodeni takor) promolio glavu iz
rupe. Imao je sjajne biserne oi i krute sijede brke a rep mu je bio kao dugaak komad crna
kauuka. Male su patkice plivale po ribnjaku ba kao jato utih kanarinaca a majka njihova,
koja je bila sva bijela sa sasvim crvenim nogama, trudila se da ih naui kako e u vodi
stajati na glavi.
Nikada neete pristajati u otmjeno drutvo ako ne budete znali stajati na glavi
govorila im je neprestano i sve im je pokazivala kako se to radi. Ali male patkice nisu
pazile na nju. Bile su tako mlade da nisu znale kolika je korist pristajati u drutvo.
Kako su to neposluna djeca! zavie stari voluhar zaista zasluuju da budu
potopljena.
Nipoto odgovori patka svatko mora jednom poeti, a roditelji treba da budu
nadasve strpljivi.
Ah, ja ne znam roditeljske osjeaje ree voluhar ja nemam obitelji. Nisam se
nikada enio, a i ne kanim se eniti. Ljubav moda i valja na svoj nain, ali prijateljstvo je
mnogo uzvienije.
Ne znam zaista nita na svijetu to bi plemenitije i rjee bilo nego odano prijateljstvo.
A to sudi ti, molim te, o dunostima odana prijatelja? zapita konopljarka koja je
u blizini sjedila na vrbi i ula taj razgovor.
Da, to bih i ja voljela znati, ree patka te otpliva na kraj ribnjaka i stane na glavu da
svojoj djeci pokae dobar primjer.
To je glupo pitanje! zavie voluhar. Odan prijatelj treba vazda da mi bude odan,
razumije se.
A to bi ti da uzvraa? zapita mala ptiica te se uzvije na srebrnu granicu i
zalepra krilacima.
Ja te ne razumijem odgovori voluhar.
Ispripovijedat u vam o tom jednu zgodu ree konopljarka.
Je li ta zgoda o meni? zapita voluhar. Ako jest, sluat u jer ja silno ginem za
34
priama.
Moe se odnositi na tebe odgovori konopljarka te sleti, spusti se na obalu i uze
pripovijedati pripovijest o odanom prijatelju.
Bio vam je nekada ree konopljarka valjan momak po imenu Hans.
Je li bio jako ugledan? zapita voluhar.
Nije odogovori konopljarka ne bih rekla da je ikako bio ugledan, osim po svojem
blagom srcu i po neobino okruglom, dobroudnom licu. ivio je sam samcat u
siromanom kuerku i radio svaki dan u svojem vrtu. U svem kraju nije bilo vrta koji bi bio
lijep kao njegov. Tu su rasli klinii i ljubiice i rusomae i zlatice. Tu su bile damastne
rue i ute rue, mrazove sestrice, i zlatne, grimizne i bijele mauhice. Pakujac i reuha,
mauranka i bosiljak, jaglac i perunika, sunovrat i vrtni klini cvali su i cvjetali redom,
kako kojemu bude mjesec, jedan je cvijet dolazio za drugim, tako da je uvijek bilo divota da
ih gleda i ugodnih miris da ih mirie.
Mali je Hans imao svu silu prijatelja, ali najodaniji mu je prijatelj bio veliki Hugh
mlinar. I zaista je bogati mlinar toliko bio odan malomu Hansu te se svaki put kad mu je
prolazio kraj vrta naginjao preko zida da natrga kitu cvijea ili aku mirisavih biljaka ili da
natrpa depove ljivama i trenjama ako je doba vou.
'Pravim prijateljima sve treba da je zajedniko', obiavao je govoriti mlinar, a mali je
Hans klimao glavom i smjekao se i jako se ponosio to ima prijatelja tako plemenitih misli.
Gdjekada su dodue susjedi sudili da je udno to bogati mlinar nita ne uzvraa
malomu Hansu, premda ima na tavanu u svojem mlinu sto vrea brana i est krava muzara,
i veliko stado vunatih ovaca; ali Hans nije razbijao o tom glavu i nije mu bilo vee slasti,
nego sluati divne rijei to ih je mlinar znao govoriti o nesebinosti pravoga prijateljstva.
Tako je mali Hans radio te radio u svojem vrtu. Za proljea, ljeta i jeseni bio je sav
sretan, ali kad bi nastala zima i on nije imao voa ili cvijea da ih nosi na trg, morila ga je
estito i zima i glad i esto je lijegao bez veere, samo s nekoliko suhih kruaka ili neto
tvrdih oraha. Zimi je i bio sam samcat jer mlinar mu nije nikada dolazio u posjet.
'Ne valja da odlazim k malomu Hansu dok je snijeg', znao je mlinar govoriti svojoj
eni, 'jer kad je tko u nevolji, treba da ga ostavi sama i da mu ne dodijava posjetama.
Tako barem ja sudim o prijateljstvu, a znam pouzdano da pravo sudim. Poekat u dakle
dok ne svane proljee, a onda u ga pohoditi i on e mi moi dati veliku koaru punu
jaglaca i to e ga razblaiti.'
'Ti se zaista jako brine za druge', odgovori mu ena, a sjedila je u svojem udobnom
naslonjau uz toplu vatru od borovine, 'jako se brine zaista. Prava je slast sluati te kad
govori o prijateljstvu. Uvjerena sam da ni sam pop ne bi znao kazivati ovakvih krasnih
stvari kao ti, iako on stanuje u trokatnoj kui i ima na malom prstu zlatan prsten.'
'Ali zar mi ne bismo mogli pozvati maloga Hansa?', ree najmlai sin mlinarov. 'Ako
je mali Hans u nevolji, ja u mu dati polovicu svoje juhe i pokazat u mu svoje bijele
kunie.'
'to si ti glup djeak!', zavie mlinar, 'zaista ne znam kakva je korist to te aljem u
35
kolu. ini mi se da nita ne ui. No da mali Hans doe ovamo te vidi nau toplu vatru i
nau dobru veeru i nae veliko bure crvena vina, uzeo bi zavidjeti, a zavist je najstranija
stvar i kvari svaiju narav. Ja ni za to ne doputam da se Hansu pokvari narav. Ja sam
njegov najbolji prijatelj, pa u uvijek paziti na njega i nastojati da on ne zapadne ni u kakvu
napast. Osim toga, kad bi Hans doao ovamo, moda bi mi zaiskao togod brana na zajam,
a ja to ne bih mogao uiniti. Brano je jedno, a prijateljstvo drugo i to ne treba mijeati. Te
se rijei razliito sriu i znae razliite stvari. Svatko to vidi.'
'Kako ti valjano govori!', ree mlinarova ena i natoi si veliku au toploga piva,
'ja sam zaista pospana. Ba je kao u crkvi.'
'Mnogi ljudi rade valjano', odgovori mlinar, 'ali jako malo ljudi govori valjano, a to
dokazuje da je mnogo tee govoriti, a i mnogo je odlinije' i on pogleda otro preko stola
maloga svojega sinia koji se tako zastidio te je oborio glavu, sav se zacrvenio i stao
plakati u aj. Ali bio je tako mlad da mu morate oprostiti.
Je li to konac pripovijesti? zapita voluhar.
Nipoto odgovori konopljarka to je poetak.
Onda si ti sasvim zaostala za vremenom ree voluhar. Svaki valjani pripovjeda
zapoinje danas od svretka, onda se laa poetka i zavrava sredinom. To je nova metoda.
Sve sam to uo onomad od nekoga kritiara koji se je s jednim mladiem etao oko
ribnjaka. Govorio je o tom potanko, a ja sam uvjeren da je pravo govorio jer je imao modre
naoare i elavu glavu, a svaki put kad bi mu mladi rekao togod, odgovarao je: 'Kojeta!'
Ali, molim te, nastavi svoju pripovijest. Ja silno volim toga mlinara. U mene samoga ima
sva sila krasnih uvstava pa je meu nama velika simpatija.
Dobro dakle ree konopljarka, poskakujui sad na jednu nogu, sad na drugu im
je minula zima i jaglaci stali rastvarati svoje blijede ute zvijezde, ree mlinar eni da e
sii i pohoditi maloga Hansa.
'to si ti dobra srca!' klikne njegova ena, 'ti uvijek misli na druge. I nemoj
zaboraviti ponijeti veliku koaricu za cvijee.'
Mlinar dakle svezao krila na vjetrenjai jakim eljeznim lancem i siao niz brdo s
koaricom u ruci.
'Dobro jutro, mali Hans', ree mlinar.
'Dobro jutro', odvrati Hans, podupre se svojom lopatom i sav se raskesi.
'A kako si proveo svu zimu?' zapita mlinar.
'Lijepo je zaista', klikne Hans, 'to me pita, zaista jako lijepo. Na alost prilino mi
je ljuta nevolja bila, ali sada je svanulo proljee i ja sam sav sretan i sve mi cvijee lijepo
uspijeva!'
'esto smo zimus govorili o tebi, Hans', ree mlinar, 'i bili smo radoznali kako ti je.'
'To je divno od vas', ree Hans; 'skoro sam mislio da ste me zaboravili.'
'Ja se, Hans, udim tebi', ree mlinar, 'prijateljstvo se ne zaboravlja nikada. To je
najljepe u prijateljstvu, ali meni se ini da ti ne razumije poeziju ivota. Kako su ti zaista
lijepi jaglaci.'
36
'I jesu zbilja jako lijepi', ree Hans, 'i ja sam sav sretan to ih imam ovoliko. Odnijet
u ih na trg i prodat u ih naelnikovoj keri pa u za te novce iskupiti svoje take.'
'Iskupit e svoje take? Valjda ih nisi prodao? Bila bi ludost da si to uinio!'
'Ta ja sam to morao uiniti', ree Hans. 'Eto vidi, zima je bila jako loa i ja zaista
nisam imao novaca da kupim kruha. Tako sam najprije prodao srebrna dugmeta s
blagdanjega kaputa, zatim sam prodao srebrni lanac i potom dugaku lulu, a naposljetku
sam prodao take. Ali sve u sada ponovo iskupiti.'
'Hans', ree mlinar, 'ja u ti dati svoje take. Nisu dodue u osobito dobru stanju,
jedna im je strana pokvarena, a i paoci im neto ne valjaju; ali unato tom, ja u ti ih dati.
Znam da je to jako plemenito od mene i mnogi e me smatrati ludim to ti ih dajem, ali ja
nisam kao drugi svijet. Mislim da je plementina jezgra prijateljstvu, a osim toga nabavio
sam ja sebi nove take. Da, umiri se, dat u ti ja svoje take.'
'To je zaista plemenito od tebe', ree mali Hans i smijeno mu se okruglo lice sasvim
zasja od radosti. 'Lako u ih opraviti jer imam kod kue dasku.'
'Dasku!', ree mlinar, 'pa to ja ba i trebam za krov na mojoj sui. Na krovu je
prilina rupa i sve e mi se ito prokvasiti ako je ne zatvorim. U sretan si as spomenuo to!
Zbilja je divota kako dobro djelo uvijek raa drugo dobro djelo. Ja sam tebi dao svoje take,
a sada e ti meni dati svoju dasku. Razumije se, take su mnogo vrednije nego daska, ali
pravo prijateljstvo ne pazi nikada na to. Molim te donesi je i ja u jo danas popraviti svoju
suu.'
'Svakako', klikne mali Hans, otri u suu i dovue dasku.
'Nije jako velika daska', ree mlinar, 'pa mi se ini dok pokrpim krov na sui, nee
tebi nita preostati da pokrpi take; ali ja tome dabome nisam kriv. A sada kad sam ti dao
svoje take, znam zacijelo da e mi za uzvrat dati neto cvijea. Evo koarica i gledaj da je
svu napuni.'
'Svu?', ree mali Hans prilino u brizi jer je bila zaista velika koara i on je znao, ako
je napuni, da mu nee preostati cvijea za trnicu, a jako je elio dobiti nazad svoja srebrna
dugmeta.
'Zaista', odgovori mlinar, 'kad sam ti dao svoje take, mislim da nije previe to ti
item malo cvijea. Moda krivo sudim, ali sam mislio da u prijateljstvu, u pravom
prijateljstvu, nema nikakve sebinosti.'
'Dragi moj prijatelju, predobri moj prijatelju', klikne mali Hans, 'na milu ti volju bilo
sve cvijee u mojem vrtu. Vie je meni do tvojega dobroga suda, nego do mojih srebrnih
dugmeta', pa on otrao i potrgao sve svoje lijepe jaglace i napunio mlinarovu koaru.
'Zbogom, mali Hans', ree mlinar kad je krenuo uzbrdo, s daskom na ramenu i s
velikom koarom u ruci.
'Zbogom', ree mali Hans i zapoe kopati ivo, toliko se radovao takama.
Sutradan je privrivao na trijemu kozju krv, kad zauje mlinarov glas kako ga zove
s ceste. Skoi s ljestava, potri u vrt i pogleda preko zida.
Bio je mlinar s velikom vreom brana na ramenu.
37
'Dragi mali Hans', ree mlinar, 'bi li mi ti odnio ovu vreu brana na trg?'
'Oh, tako mi je ao', ree Hans, 'ali ja sam danas zaista u poslu. Moram privrstiti sve
svoje povijue i politi sve svoje cvijee i povaljati svu svoju travu.'
'Bogme', ree mlinar, 'kad pomislim da ja tebi dajem svoje take, sudim da je
prilino neprijazno to me odbija.'
'Oh, nemoj to govoriti', klikne mali Hans, 'ni za to na svijetu ne bih da budem
neprijazan!', i on otri u kuu po kapu i odulja se s velikom vreom na ramenu.
Bio je jako vru dan, cesta je bila strahovito prana te jo nije bio Hans doao ni do
estoga miljokaza, a toliko se umorio da je sjeo i otpoinuo. Ali ipak je svojski koraao i
naposljetku stigao na trg. Poekao je tamo neko vrijeme, prodao vreu brana za jako dobru
cijenu i onda se odmah vratio kui jer se bojao, ako se predugo zadri, mogao bi putem
sresti kakve lupee.
'To je bio zaista teak dan', ree mali Hans sam sebi kad je lijegao u krevet, 'ali se
veselim to nisam odbio mlinara jer on mi je najbolji prijatelj, a osim toga daje mi svoje
take.'
Sutradan u rano jutro doao mlinar po svoje novce za vreu brana, ali mali Hans bio
se toliko umorio da je jo leao u krevetu.
'Vjere mi', ree mlinar, 'ti si jako lijen. Kad pomislim da ti ja dajem svoje take,
sudim zaista da bi ti trebao jae prionuti. Besposlica je velik grijeh, a ja ne volim da mi
ikoji prijatelj bude besposliar ili lijenina. Nemoj mi zamjeriti to ti ovako otvoreno
govorim. Razumije se, ne bi mi ni na kraj pameti bilo da ti ovako govorim kad ti ne bih bio
prijatelj. Ali to ti vrijedi prijateljstvo ako ne smije iskreno kazati to misli? Svatko zna
kazivati milote i truditi se da ugodi i da polaska, ali pravi prijatelj govori uvijek to je
nemilo i ne haje hoe li prijatelja raaliti. I zaista, ako je zbiljski prijatelj, on to vie voli jer
zna da time ini dobro.'
'ao mi je', ree mali Hans tarui oi i skidajui nonu kapicu, 'ali ja sam se toliko
umorio te sam smislio da jo malo proljekarim u krevetu i da posluam kako pjevaju ptice.
Zna, svagda ja bolje radim kad se nasluam kako ptice pjevaju.'
'Tome se veselim', ree mlinar i potapa maloga Hansa po leima, 'jer ja te trebam da
mi doe u mlin im se obue i da mi pokrpi krov na sui.'
Siromah mali Hans silno je elio otii u vrt i raditi, jer dva dana nije polijevao
cvijee, ali nije volio da odbije mlinaru kad mu je tako dobar prijatelj.
'to misli, bi li bilo neprijazno kad bih rekao da sam u poslu?', zapita on plahim i
straljivim glasom.
'Zaista', odgovori mlinar 'ja sudim da ne iziskujem previe od tebe jer ja tebi dajem
svoje take; ali ako odbije, ja u dakako otii i uraditi sam.'
'Oh, nipoto', zavikne mali Hans te skoi iz kreveta, obue se i ode k sui.
Radio je sav bogovetni dan dok nije Sunce zapalo a kad je zapalo Sunce, doao mu
mlinar da vidi kako posao.
'Jesi li ve popravio rupu na krovu, mali Hans?', dovikne mu mlinar veselim glasom.
38
'Sasvim sam popravio', odgovori mali Hans i sie s ljestava.
'Ah!', ree mlinar, 'nikakav rad nije tako sladak kao kad radi drugima.'
'Zaista je velika ast sluati te kako govori', odgovori mali Hans sjedajui i briui
elo, 'jako velika ast. Ali meni se ini da neu nikada imati tako krasnih misli kao ti.'
'Ah, javit e ti se one', ree mlinar, 'ali se mora jae potruditi. Danas ti zna samo
praksu prijateljstva; za neko e vrijeme dokuiti i teoriju.'
'Zar zbilja misli da hou?', zapita mali Hans.
'I ne sumnjam u to', odgovori mlinar, 'ali sada, kad si mi pokrpao krov, bolje je da
ode kui i da otpoine jer ja bih da mi sutra otjera ovce u planinu.'
Siromah mali Hans pobojao se da odvrati ita, a sutradan u rano jutro dotjerao mlinar
svoje ovce k njegovoj kuici i Hans krenuo s ovcama u planinu. Potratio je cio dan dok je
stigao onamo i natrag; a kad se vratio, bio je tako umoran da je zaspao na stolici i nije se
probudio dok nije svanuo bijeli dan.
'Bit e mi divota u vrtu', ree i krene odmah na posao.
Ali nikako nije stizao da se zabavi svojim cvijeem jer prijatelj je mlinar neprestano
dolazio i slao ga da odlazi daleko ili ga zvao da mu pomae u mlinu. Mali je Hans zapadao
u ljute muke jer se bojao, cvijee e mu pomisliti da ga je zaboravio, ali se tjeio milju da
mu je mlinar najbolji prijatelj. 'Osim toga', obiavao je govoriti, 'on mi daje svoje take, a to
je pravo plemenito djelo.'
Tako je mali Hans radio svejednako mlinaru, a mlinar je govorio svakojake krasote o
prijateljstvu koje je Hans zapisivao u biljenicu i itao po noi jer je bio jako dobar uenik.
Onda se desilo da je jedne veeri mali Hans sjedio kraj ognjita, a na vratima mu
zaorila glasna lupa. Bila je jako burna no, a vjetar je puhao i rikao oko kue tako strano te
je Hans u prvi mah pomislio da je to samo bura. Ali ono lupilo po drugi put, a zatim po trei
put, sve glasnije te glasnije.
'Bit e kakav siromah putnik', ree u sebi mali Hans i potri k vratima.
Tamo je stajao mlinar s fenjerom u jednoj ruci, a debelim tapom u drugoj.
'Dragi mali Hans', dovikne mu mlinar, 'u velikoj sam nevolji. Moj je sini pao s
ljestava i ozlijedio se pa ja idem po doktora, ali do njega je tako daleko i tako je runa no
te sam se ba sjetio, bit e mnogo bolje ako ti ode umjesto mene. Ti zna da ja tebi dajem
svoje take, pa se pristoji da i ti meni uzvrati ime.'
'Dakako', klikne mali Hans, 'ja smatram i au to si doao po mene te u odmah
krenuti. Ali mora mi posuditi svoj fenjer jer tako je mrana no te se bojim da se ne bih
svalio u jarak.'
'Jako mi je ao', odgovori mlinar, 'ali to mi je nov fenjer i velika bi mi teta bila da
mu se to desi.'
'Svejedno dakle, onda u i bez njega', ree mali Hans te dohvati veliku bundu i toplu
skrletnu kapu, omota rubac oko vrata i krene.
Bila je strahovita oluja! No se tako crnjela da je mali Hans jedva vidio, a vjetar je
bio tako ljut da je on jedva stajao. Ali bio je odvaan pa je koraao otprilike tri sata, stigao
39
doktorovoj kui i pokucao na vrata.
'Tko je?', zavie doktor i promoli glavu kroz prozor spavae sobe.
'Mali Hans, doktore.'
'to bi ti, mali Hans?'
'Mlinarov je sin pao s ljestava i ozlijedio se i mlinar eli da odmah doete.'
'Dobro je!', ree doktor, naredi da mu se spremi konj, visoke izme i fenjer te sie i
odjae k mlinarovoj kui, a mali Hans otpjeai za njim.
Ali oluja je bjenjela sve ljue i ljue, kia udarala pljuskom, a mali Hans niti je
vidio kamo ide niti je stizao za konjem. Naposljetku zabasao i zaao u movaru, na opasno
mjesto puno dubokih jama i tu se mali Hans siromah udavio. Sutradan su mu kozari nali
tijelo gdje pliva po velikoj bari i donijeli ga kui.
Svi su doli malomu Hansu na sahranu, toliko je bio omiljen, a mlinar je bio glavni
alobnik.
'Bio sam mu najbolji prijatelj', ree mlinar, 'pa je pravo da mi bude prvo mjesto',
stupao je dakle na elu povorke u dugu crnu kaputu pa je pogdjekada brisao oi velikim
depnim rupcem.
'Svakomu je zacijelo velika teta to je umro mali Hans', ree kova kad su pokopali
Hansa i svi udobno sjedili u gostionici, pili slasno vino i jeli slatke kolae.
'Velika je teta meni svakako', odgovori mlinar, 'jer sam mu skoro ve poklonio moje
take, a sada zaista ne znam to bih s njima. Kod kue mi smetaju, a u takvu su stanju te ne
bih nita dobio da ih prodam. Pazit u bogme da nita vie ne dajem. Svagda ti je na
nezgodu ako si dareljiv.'
to je dakle? ree voluhar nakon duge stanke. Pa to je konac ree konopljarka.
Ali to je s mlinarom? zapita voluhar.
Oh, ne znam zaista odgovori konopljarka a i ne hajem.
Onda je sasvim jasno da ti u sebi nema milosra ree voluhar.
ini mi se da ti nikako ne razumije moral te zgode primijeti konopljarka.
to to? zavriti voluhar.
Moral.
Veli li ti da ta zgoda ima moral?
Zacijelo odgovori konopljarka.
Zaista ree voluhar jako srdito mislim da si mi to trebala rei prije nego to si
zapoela. Da si mi rekla, ne bih te zacijelo sluao; rekao bih zbilja: 'Kojeta', kao onaj
kritiar. Ali mogu rei sada i on cikne iza glasa: Kojeta pljesne repom i odjuri u svoju
rupu.
A kako ti se mili voluhar? zapita patka, koja je nekoliko asaka brkala. Ima on
mnogo dobrih svojstava, ali to se mene tie, u mene su materinska uvstva, pa kad vidim
tvrdoglava neenju, moraju mi iskoiti suze na oi.
A meni se ini da sam mu dosadila odgovori konopljarka. I zaista sam mu
ispripovijedala moralnu priu.
40
Ah, uvijek je opasno kad to ini ree patka. A ja se sasvim slaem s njom.




ZNAMENITA RAKETA

enio se kraljevi pa je bilo ope veselje. Cijelu godinu dana oekivao je svoju
nevjestu i naposljetku je stigla. Bila je ruska princeza i dovezla se ak iz Finske na
saonicama to ih je vuklo est sobova. Saonice su nalikovale na velika zlatna labuda, a
meu labudovim krilima smjestila se sama mala princeza. Duga hermelinska kabanica
padala joj je do nogu, na glavi joj je bila kapica od srebrna tkanja, a bila je ona blijeda kao
snjena palaa u kojoj je uvijek ivjela. Tako je blijeda bila da se sav svijet divio kad se
vozila ulicama. Kao bijela rua! klicali su i bacali cvijee s balkona.
Na dvorskim je vratima doekao kraljevi. Bio je sanjarskih ljubiastih oiju, a kosa
mu je bila kao suho zlato. Kad ju je ugledao, kleknuo na jedno koljeno i poljubio joj ruku.
Vaa je slika bila krasna apne on ali vi ste mnogo krasniji od svoje slike i
mala se princeza zarumeni.
Bila je prije bijela rua ree mladi pa svojemu susjedu ali sada je crvena rua i
sav je dvor uivao.
Tri dana za redom svi su govorili: Bijela rua, rumena rua, rumena rua, bijela rua
a kralj naredi da se pau podvostrui plaa. Kako on uope nije dobivao plau, nije mu to
mnogo koristilo, ali se smatralo velikom au i po propisu se objavilo u dvorskom listu.
Kad su protekla tri dana, proslavila se svadba. Bila je to velianstvena sveanost, a
nevjesta i mladoenja drali su se za ruke i stupali ispod baldahina od grimizna baruna
izvezena sitnim biserjem. Potom je bila sveana gozba koja je potrajala pet sati. Kraljevi i
kraljevna sjedili su elo stola u velikoj dvorani i pili iz ae od bistra kristala. Jedino vjerni
ljubavnici smjeli su piti iz te ae jer im bi se te ae dodirnule lane usne, asa bi
posivjela i zamutila se i natmurila.
Sasvim je jasno da se oni ljube ree mali pa jasno kao kristal! a kralj mu i po
drugi put podvostrui plau.
Kolika ast! viknue svi dvorani.
Nakon gozbe bit e ples. Nevjesta i mladoenja plesat e rain ples, a kralj je obeao
da e svirati flautu. Svirao je jako loe, ali nitko se to nije nikada usuivao rei jer on je bio
kralj. I znao je samo dvije melodije, a nikada nije bio sasvim siguran koju svira; ali to je
bilo svejedno jer inio on to mu drago, svak je uzvikivao: Predivno, predivno.
Posljednja toka u programu bio je veliki vatromet koji e poeti upravo u pono.
Mala princeza nije jo nikada u ivotu vidjela vatromet pa je kralj naloio da se kraljevski
pirotehniar spremi za svadbeni dan.
to su vatrometi? zapitala ona kraljevia jedno jutro kad se etala po terasi.
41
Nalik su na sjevernu svjetlost ree kralj koji je uvijek odgovarao na pitanja to su
se upravljala drugima samo su mnogo prirodniji. Ja ih volim vie nego i same zvijezde jer
svagda znam kada e se javiti, a tako su divni, kao moja svirka na flauti. Mora ih svakako
vidjeti.
Sagradili dakle na kraju kraljevskoga vrta veliku pozornicu, a kad je kraljevski
pirotehniar pometao sve gdje mu je mjesto, zapoele rakete razgovarati.
Svijet je zaista krasan klikne mala puckavica. Pogledaj samo te ute tulipane. Ne bi
bili ljepi ni da su pravi praskavci. Ba mi je drago to sam putovala. Putovanje divno
usavruje um i uklanja sve predrasude.
Kraljev vrt nije svijet, ti glupa puckavice ree veliki arki kolut svijet je golemo
mjesto i tri bi dana trebalo da ga svega razmotri.
Svako mjesto koje voli za tebe je svijet klikne zamiljeni plameni kota koji je od
malena bio privezan uz staru drvenu katulju i ponosio se svojim slomljenim srcem ali
ljubav nije vie u modi; pjesnici su je ubili. Toliko su pisali o njoj da im nitko nije vjerovao,
a ja se ne udim tome. Prava ljubav trpi i uti. Sjeam se i sam jednom... Ali svejedno je
sada. Romantika je bila i nije.
Besmislica! ree arki kolut romantika ne umire nikada. Ona je kao Mjesec i ivi
zauvijek.
Nevjesta i mladoenja na primjer jako se ljube. uo sam sve o njima jutros od jedne
patrone od smea papira koja je sluajno bila u istoj ladici sa mnom, zna najnovije dvorske
vijesti.
Ali plameni kota zaklima glavom. Romantika je umrla, romantika je umrla aptao
je.
Bio je on od onih koji misle ako neprestano govore jedno te isto, da e naposljetku biti
istina.
Odjednom se zaulo otro, suho kaljanje i svi se ogledali.
Dolazilo je to od dugake rakete bahata lika koja je bila svezana na kraju duge motke.
Kad god je htjela neto rei zakaljala bi da zadobije panju.
Ahm, ahm govorila je i svi su posluali osim plamenoga kotaa koji je svejednako
klimao glavom i aptao: Romantika je umrla.
Mir, mir! zavie jedan praskavac. Bio je on neki politiar i uvijek na vidnom
mjestu kod lokalnih izbora. Znao je dakle upotrebljavati prave parlamentarne izraze.
Zaista umrla zaape plameni kota i zaspi.
im je nastala potpuna tiina, zakalje raketa po trei put i zapone. Govorila je jako
polaganim, razgovijetnim glasom, kao da kazuje u pero svoje uspomene, a sve je uznosito
gledala onoga s kim govori. Bile su joj zaista otmjene manire.
Kolika je srea kraljevieva primijeti ona to se eni ba onoga dana kada u ja
uzletjeti. I zaista, sve da se unaprijed udesilo, ne bi se moglo bolje urediti; ali kraljevii su
uvijek sretni.
Boe mili! ree mala puckavica. Ja sam mislila da je ba naopako i da e nas
42
pustiti kraljeviu u ast.
Moda je tako s tobom odgovori raketa a ja i ne sumnjam da je tako, ali sa mnom
je drugaije. Ja sam jako znamenita raketa i potjeem od znamenitih roditelja. Otac mi je
bio najslavniji plameni kota svoga doba, a bio je na glasu zbog svog draesnog plesa. Kad
je priredio svoju veliku javnu predstavu, vrtio se devetnaest puta dok se nije ugasio, a za
svaki je okret prosipao po zraku po sedam crvenih zvijezda. Imao je u promjeru tri i pol
stope, a bio je nainjen od najboljega puanoga praha. Mati mi je bila raketa kao i ja i
francuskoga porijekla. Uzletjela je tako visoko te se svijet pobojao da se nikada vie nee
vratiti. Vratila se je ipak jer je bila dobre udi i sjajno je sila kao pljusak zlatne kie.
Listovi su o njezinoj predstavi pisali jako laskavim rijeima. A dvorski ju je list nazvao
trijumfom pilotehnike umjetnosti.
Pirotehnike, pirotehnike, htjela si rei ree bengalska vatra. Ja znam da je
pirotehnika jer sam vidjela, napisano je na mojoj kutiji.
A ja sam rekla: 'pilotehnika' odgovori raketa otrim glasom, a bengalska se vatra
pokunji i odmah stane puckavice tjerati u kripac da pokae kako je ona i dalje osoba koja
neto vrijedi.
Rekla sam nastavi raketa rekla sam... to sam ono rekla?
Govorila si o sebi odvrati arki kolut.
Razumije se: znam da sam raspravljala o neem zanimljivom kad sam surovo
prekinuta. Ja mrzim surovost i sve rune manire jer sam do krajnosti osjetljiva. Nitko na
cijelom svijetu nije tako osjetljiv kao ja, znam sasvim pouzdano.
to je to osjetljiva osoba? zapita praskavac arki kolut.
Onakva osoba koja ima uljeve na nogama pa zato neprestano gazi drugima noge
odgovori arki kolut tihim aptom, a praskavac skoro prasne od smijeha.
Molim te, emu se ti smije? zapita ga raketa ja se ne smijem.
Smijem se jer sam zadovoljan odvrati praskavac.
To je jako sebian razlog ree raketa ljutito. Kakvo ti ima pravo da bude
zadovoljan? Ti bi trebao misliti na druge. I zaista, trebao bi misliti na mene. Ja uvijek
mislim na sebe i oekujem od svakoga drugoga da to isto ini. To je ono to se zove
simpatijom. asna je to vrlina, a u mene je mnogo ima. Recimo primjerice da se meni
noas desi togod, kolika bi to nesrea bila za svakoga! Kraljevi i kraljevna nikada ne bi
bili sretni, propao bi im sav brani ivot; a to se tie kralja, ja znam da on to ne bi pretrpio.
Zaista, kad uzmem premiljati o vanosti svojega poloaja, skoro bih zaplakala.
Ako eli rezveseliti druge ree joj arki kolut bolje se pobrini da ostane suha.
Svakako klikne bengalska vatra koja je sada bila bolje volje to ti i obina pamet
veli.
Obina pamet, kojeta! odvrati raketa zgraajui se ti zaboravlja da sam ja jako
neobina i jako znamenita. Ta svak moe imati obine pameti, samo ako nema mate. Ali ja
imam mate jer nikada ne mislim na stvari kakve su zaista; ja svagda mislim na njih kao da
su sasvim drugaije. to se tie onoga da ostanem suha, ovdje oigledno nema nikoga tko
43
bi uope znao cijeniti uzbudljivu prirodu. Sva srea to ne marim za to. Jedino to te
podrava u ivotu svijest je o tom koliko su beskrajno nii svi drugi, a ja sam uvijek
njegovala to uvstvo. Ta nitko od vas nema srca. Vi se tu smijete i lakrdijate, kao da se
kraljevi i kraljevna nisu upravo vjenali.
Pa zato ne bi uzvikne mala vatrena kuglica. To je nadasve vesela prilika, pa kad ja
poletim u zrak, kanim to pripovijedati zvijezdama. Vidjet ete kako e zvijezde mirkati
kad im budem pripovijedala o lijepoj nevjesti.
Ah, jadna li pogleda na ivot ree raketa ali tome sam se jedinome i nadala. U
vama nema niega; vi ste uplji i prazni. Ta moda e kraljevi i kraljevna ivjeti u kraju
gdje ima duboka rijeka; i moda e imati sina jedinca, maloga plavokosoga djeaka
ljubiastih oiju poput kraljevia; i moda e on jednoga dana s dadiljom otii na etnju; i
moda e dadilja zaspati pod velikom bazgom; i moda e djeak pasti u duboku rijeku i
udaviti se.
Strahovite li nesree! Jadna svijeta kad izgubi sina jedinca! Zaista je strahota! Neu to
nikada pretrpjeti.
Ali oni nisu izgubili sina jedinca ree arki kolut nije im se uope desila nikakva
nesrea.
Nisam ni rekla da jest odvrati raketa rekla sam da bi se mogla desiti. Da su
izgubili sina jedina ne bi koristilo da se vie ita govori o tom. Ja mrzim svijet koji jadikuje
zbog trica i kuina. Ali kad pomislim da bi oni mogli izgubiti sina jedinca, zaista sam u
silnom afektu.
I jesi! dovikne joj bengalska vatra. Ti si zaista najafektiranija osoba to sam je
ikada srela.
Ti si najprostija osoba to sam je ikada srela ree raketa. Ti ne moe razumjeti
moje prijateljstvo za kraljevia.
Pa ti ga i ne zna promrmlja kolut.
Nisam ni rekla da ga znam odgovori raketa. Ja mislim, kad bih ga znala, ne bih
mu nikako bila prijateljica. Jako je opasno poznavati svoje prijatelje.
Bilo bi ti zaista bolje paziti da ostane suha ree vatrena kuglica. To je glavno.
Glavno je tebi, o tom ne sumnjam odgovori raketa ali ja u plakati ako me bude
volja i zaista je briznula u pla i suze joj potekle niz motku kao kine kapi, tako da su se
skoro utopila dva sitna kukca to su ba smislili da se okue te su traili zgodno suho
mjesto gdje e ivjeti.
Zaista je ba romantine naravi ree plameni kota jer plae iako nema razloga za
pla te uzdahne duboko i pomisli na drvenu katulju.
Ali arki kolut i bengalska vatra jako su se bili ozlovoljili pa se iza glasa uzvikali:
Sljeparija, sljeparija!
Bili su do krajnosti praktini pa im bi zamjerili emu, nazvali bi to sljeparijom.
Uto iziao Mjesec kao divan srebren tit, zvijezde zasjale i glazba zaorila iz palae.
Kraljevi i kraljevna vodili su ples. Plesali su tako krasno da su vitki bijeli ljiljani
44
virkali na prozor i motrili ih, a krupni crveni mak klimao glavom i udarao takt.
Izbilo zatim deset sati, zatim jedanaest, pa dvanaest, a kad je izbila pono, svi izioe
na terasu, a kralj posla po kraljevskoga pirotehniara.
Neka zapone vatromet ree kralj, a kraljevski se pirotehniar pokloni duboko i
otputi se na kraj vrta. Imao je sa sobom est slugu i svaki je sluga nosio zapaljenu baklju na
vrhu duge motke.
Bio je zaista velianstven prizor.
, , ikne plameni kota kad se stao vrtjeti. Tres, tres, tresnuo arki kolut. Onda
puckalice zapucketale po cijelom mjestu, a bengalska vatra osvijetlila sve skrletnim sjajem.
Zbogom zavie vatrena kugla kad je uzletjela sipajui sitne modre iskrice. Rs, rs,
odgovorie praskavci koji su se silno radovali. Sve je silno uspjelo, osim znamenite rakete.
Toliko se bila smoila kad je plakala da nikako nije mogla opaliti. Najbolja je stvar u njoj
bio puani prah, ali taj se tako raskvasio suzama da nije bio ni za to. Svi njeni jadni
roaci, s kojima je ona govorila jedino uz porugu, suknuli k nebu kao divno, zlatno cvijee
s ognjenim cvjetovima. Hura, hura, vikao je dvor, a mala se princeza smijala od veselja.
Mislim da su me ostavili za neku sveanu zgodu ree raketa nema sumnje da im
je to nakana i ona se uzoholi jo gore nego ikada.
Sutradan doli radnici da sve urede. To je oito poslanstvo ree raketa doekat u
ih s dolinim dostojanstvom.
Ispela dakle nos u vis i stala se ljuto mrtiti, kao da premilja o jako vanoj stvari. Ali
oni nisu ni pazili na nju, sve dok nisu kanili otii. Onda ju je jedan opazio. Hej zavie
on eto jadne rakete! i bacio je preko zida u jarak.
Jadna raketa? jadna raketa? ree ona kad je jurila zrakom ne moe biti! Slavna
raketa, to je on rekao. Jadan i slavan zvui jednako i zaista su esto jednaki i ona padne u
mulj.
Tu nije udobno primijeti ali nema sumnje, to je neko otmjeno kupalite pa su me
poslali ovamo da se oporavim. ivci su mi zaista jako poremeeni i moram otpoinuti.
Doplivala sada k njoj mala abica blistavih oiju poput dragulja i zelene poprskane
koe.
Nov doljak, vidim! ree aba. Bilo to bilo, nita ne valja kao mulj. Neka samo
bude kie i jarka pa sam sasvim sretna. to misli, hoe li danas poslije podne padati kia?
Ja se dakako nadam, ali nebo je sasvim modro, bez oblaka. alost je to!
Ahm, ahm! ree raketa i zakalje se.
Kakav ti je divan glas! klikne aba. Zaista je kao kreket, a kreketanje je, razumije
se, najdivnija muzika na svijetu. ut e veeras na pjevaki zbor. Mi sjedimo u staroj
pajoj bari kraj zakupnikove kue, pa im izie Mjesec, zapoinjemo. To je takva divota da
svi lee budni i sluaju nas. I zaista sam ba juer ula kako zakupnikova ena govori svojoj
majci da zbog nas ne moe ni da trene po noi. Silan je uitak kad vidi kako si omilio.
Ahm, ahm! ree raketa srdito. Toliko joj je dozlogrdjelo te nije znala ni rijei
priklopiti.
45
Zaista ti je divan glas nastavi aba nadam se da e doi u paju baru. Ja idem
vidjeti gdje su mi keri. Imam est krasnih keri i strah me da ih ne bi srela patka. To je
prava neman i ne bi se skanjivala da ih pojede za zajutrak. Zbogom dakle; jako me je
razveselio na razgovor, velim ti.
Ba i jest razgovor! ree raketa. Ti si neprestano govorila sama. To nije razgovor.
Netko mora sluati odgovori aba a ja volim govoriti sama. Time se tedi vrijeme
i spreava se raspravljanje.
Ali ja volim raspravljanje ree raketa.
Ja nikako ree aba uljudno. Raspravljanje je do krajnosti prosto, jer u odlinu
drutvu svi su istoga miljenja. Zbogom i po drugi put; vidim eno tamo moje keri i mala
abica otpliva.
Ti si vrlo dosadna osoba ree raketa i vrlo loe odgojena. Ja mrzim svijet koji o
sebi govori kao to govori ti, kad bi tko drugi da govori o sebi kao ja. To ja nazivam
sebinou, a sebinost je najodurnija stvar, pogotovo onom tko je mojega temperamenta
jer mene znaju dobro da sam simpatine naravi. I zaista bi trebalo da se ugleda u mene;
moda ti i nema boljega ugleda. Sada, gdje ti je prilika, trebalo bi da se okoristi, jer ja u
se uskoro vratiti na dvor. Ja sam ljubimica na dvoru, a juer su se kraljevi i kraljevna
vjenali meni u ast. Ti dakako ne razumije nita o tom jer si provincijalka.
Ne koristi ti njoj govoriti ree vretence koje je sjedilo na velikom smeem au
nikako ti ne koristi jer je otila.
Pa to je njena teta, a nije moja odgovori raketa. Ne kanim prestati govoriti joj
samo zato jer ona ne slua. Ja volim sluati sebe kako govorim. To mi je jedan od najveih
uitaka. esto ja dugo razgovaram sama sa sobom, a tako sam pametna da gdjekad ne
razumijem ni jednu rije od onoga to govorim.
Onda bi ti trebala predavati filozofiju ree vretence te rairi lijepa dvostruka krila
od gaze i uzvije se k nebu.
Kako je ludo to nije ostalo ovdje! ree raketa. Znam izvjesno, ne deava mu se
esto takva prilika da se naobrazi. Ali to ja marim. Ovakav genij, kakav sam ja, cijenit e
se jednom i ona zaglibi jo dublje u glib.
Nakon nekoga vremena doplivala k njoj velika bijela patka. Imala je ute noge i na
njima plitve, a zbog geganja su je smatrali silnom krasoticom.
Brb, brb, brb ree ona kakva si ti udna spodoba! Bih li smjela zapitati jesi li se
ovakva rodila ili si se unakazila kakvom nezgodom?
Sasvim je jasno da si ti uvijek ivjela na selu odgovori raketa jer inae bi znala
tko sam ja. Ali ja ti opratam neukost. Ne bi bilo pravo kad bih se nadala da e drugi biti
ovako znameniti kao to sam ja. Iznenadit e se bez sumnje kad uje da ja mogu uzletjeti
do neba i vratiti se kao pljusak zlatne kie.
Do toga ja ne drim mnogo ree patka jer ne razabirem to to ikomu koristi. Ali
da zna kao vol orati njivu ili kao konj vui kola ili kao ovarski pas paziti na ovce, to bi
bilo neto.
46
Prijo moja uzvikne raketa jako nadutim glasom ja vidim da si ti od nieg stalea.
Osoba mojega poloaja nije nikada od koristi. Mi imamo neku naobrazbu i to je vie nego
dovoljno. Ja ne drim do nikakve poslenosti, a najmanje onakve poslenosti kakvu se ini da
ti preporuuje. Uvijek sam sudila da je teak rad samo utoite svijetu koji nema nikakva
posla.
Da, da ree patka koja je bila jako mirne udi i nije se nikada ni sa kim svaala u
svakoga je drugaiji ukus. Svakako se nadam da se ti kani nastaniti ovdje.
Oh, nipoto! zavie raketa. Ja sam samo samo goa, odlina goa. A zapravo
mi je ovo mjesto prilino dosadno. Nema tu ni drutva ni samoe. Zaista ba kao u
predgrau. Vratit u se po svoj prilici na dvor jer znam, sueno mi je da uzbudim veliku
senzaciju na svijetu.
I ja sam jedno mislila stupiti u javni ivot primijeti patka ima tu mnogo stvari
koje bi se morale reformirati. Ja sam i predsjedala prije nekoga vremena jednoj skuptini te
smo stvorili rezolucije koje osuuju sve to nama nije po volji. Ali se ini da rezolucije nisu
mnogo koristile. Sada se bavim kuanstvom i brinem se za svoju obitelj.
Ja sam stvorena za javni ivot ree raketa pa i svi moji roaci, sve do najniega.
Gdje god se pojavimo, uzbuujemo silnu panju. Ja nisam jo istupila, ali kad istupim, bit
e to velianstven prizor. to se tie kuanstva, od toga stari naglo i ono ti odvraa pamet
od uzvienijih stvari.
Ah, kako su divne te uzvienije stvari u ivotu! ree patka a to me podsjea kako
sam gladna i ona otpliva niz potok govorei brb, brb, brb!
Vrati se, vrati se! zavie raketa jo bih mnogo da ti kaem ali patka nije marila.
Veselim se to je otila ree raketa sebi ba je sasvim purgarskih misli i zaglibi
neto dublje u mulj te stane premiljati o genijevoj samoi kad odjednom dotre na opkop
dva mala djeaka u bijelim haljecima, s kotliem i s neto suharaka.
To je zacijelo poslanstvo ree raketa i upne se da bude jako dostojanstvena.
Hej! zavie jedan djeak gledaj taj stari tap! udim se otkud je dopao ovamo i
on izvue raketu iz jarka.
Stari tap! ree raketa ne moe to biti! Zlatni tap, to je on rekao. Zlatan tap, to
je prilian komplimenat. On me je zamijenio zaista s nekim od dvorskih dostojanstvenika!
Hajde da ga bacimo u vatru ree drugi djeak prije e uzavreti u kotlu.
Zgrnuli oni dakle suharke, bacili raketu na njih i zapalili vatru.
To je velianstveno uzvikne raketa oni e me uzvitlati po bijelu danu i svak e
me vidjeti.
Sada emo prilei rekoe dok se probudimo, uzavret e u kotlu i oni legnu u
travu i zaklope oi.
Raketa je bila sva mokra i dugo je potrajalo dok se nije zapalila. Ali naposljetku
uhvatila je vatra.
Sada u uzletjeti zavie te se sva ukoi i uspravi. Ja znam, uzletjet u mnogo vie
od zvijezda, mnogo vie od Mjeseca, mnogo vie od Sunca. I uzletjet u tako visoko da...
47
, , , i ona sukne u zrak.
Divota! zavie ovako u letjeti do vijeka. To je silan uspjeh!
Ali nitko je nije vidio.

Onda stane osjeati svuda po sebi udno bockanje.
Sada u se rasprsnuti zavie. Zapalit u sav svijet i nadat u toliku graju da cijelu
godinu dana nitko nee govoriti ni o emu drugom.
I zaista se rasprsnula. Rs, rs, rs, prasnuo puani prah. Nije bilo sumnje da se
rasprsnula.
Ali nitko je nije uo, pa ni ona dva mala djeaka jer su bili vrsto zaspali.
Preostao je od nje samo tap, a taj je pao na lea guski koja se etala kraj jarka.
Za Boga miloga! zavie guska. Eto dade tapovi i ona pohrli u vodu.
Znala sam da u uzbuditi silnu senzaciju dahne raketa i ugasi se.





BILJEKA O PISCU


Oscar WILDE (Oskar Vajld), engleski dramatiar, pripovijedao i pjesnik, punim
imenom Oscar Fingal O'Flahertie Wills Wilde, roen je u Dublinu (Dablin), glavnom gradu
Republike Irske 16. 10.1854. godine, a umro u Parizu 30.10. 1900. Studirao je u rodnom
gradu i u Oxfordu (Oksford), ali se sav posvetio ekcentrinom nainu ivota i pisanju.
Uvijek se snano borio protiv drutvenih konvencija, pa je zbog toga proveo dvije godine
na robiji. Ostali je dio ivota, nakon toga, proveo u Italiji i Francuskoj, gdje je i umro.
Knjievnu je slavu stekao zahvaljujui svojim komedijama i jedinom romanu "Slika
Doriana Graya". Ipak, u svijetu mladih, ovaj engleski pisac, irskog porijekla, najpoznatiji je
po svojim priama ili bajkama, objavljenim prije 110 godina (1888.) kojima je potvrdio ne
samo da je bio strasni zagovornik lijepog, nego i da je bio iznimno vjet pripovjeda i u
svakodnevnom ivotu i u literaturi. I mada je bio naglaeni esteta, ak voa engleskog
knjievnog esteticizma, ipak u ovim priama itatelj e nai i brojne moralno-poune note,
snane etike poruke, pa ak i naglaenu pedagoku misao koja nikoga ne ostavlja
hladnom. Ipak, ono vanije to njegove prie donose su svjee i neobine slike kakve do
njega nismo itali u svijetu bajki, rasko svijeta u kome je ivjela njegova mata i snano
saivljavanje s onima koji trpe i stradaju.



48