7/13/2014 Barbusse, Krlea i ' ' veliki rat' ' | Sarajevske Sveske

http://sveske.ba/en/content/barbusse-krleza-i-veliki-rat 1/6
HOME ISSUES DISTRIBUTION ABOUT SARAJEVO NOTEBOOK CONTACT GALERIJE
B/H/S ENG
Search
Zvonimir Radeljkovi
Barbusse, Krlea i ''veliki rat''
Sarajevske Sveske br. 43-44
13. decembra 2013. godine New York Times objavio je lanak
istaknute kanadske istoriarke koja je u ovom trenutku rektor
koleda Sv. Antuna u Oxfordu u Engleskoj, Margaret
MacMillan, pod naslovom Zloslutni odjeci velikog rata (The
Great War's Ominous Echoes), u kojem ona nominalno govori
o tome da bismo trebali nauiti mnoge stvari iz pogreki I
svjetskog rata. Ono na to ona zapravo eli da ukae jesu
slinosti svjetske situacije izmeu 1914. i 2014. Ukratko, ona
istie prilinu podudarnost izmeu odnosa Njemake i Engleske
1914. i SAD i Kine danas. Stogodinjica poetka Velikog
rata, kako su ga tada zvali, bit e ove godine obiljeavana na
razne naine, od kojih je veina neukusna, naroito ovdje u
Sarajevu. Upitno je da li ovjeanstvo uope treba obiljeavati godinjicu ovog besramno
imperijalistikog rata koji je, bez ikakvih znaajnih rezultata, zavio u crno na desetine miliona ljudi i
obitelji, moglo bi se slobodno rei, sa svih kontinenata. Ono to je moda vrijedno utvrditi jeste kako su
knjievnici raznih naroda, rasa i vjera opisali ovaj rat, kako su ga oni doivjeli.
I svjetski rat bio je u mnogo smislova izuzetan, ali i tipian kolonijalni rat u kome su Njemaka i
Austrija htjele poveati svoje kolonijalno carstvo na raun Engleske, Francuske, te Holandije i Belgije.
Bio je to i imperijalni rat, u najmanju ruku zato jer su ga vodile pet imperija: Otomanska, Ruska,
Njemaka, Engleska i Austrijska imperija, od kojih su 1918., ili ak i prije toga etiri propale, a jedina
se Engleska sauvala, dakako u vrlo okrnjenom obliku, do danas. No, on je bio i uvod u stoljee
totalnog rata kako ga je nazvao jedan francuski istoriar, jer su u njemu sudjelovali ne samo vojnici
nego i narodi pod orujem, a civili su ginuli u slinom omjeru kao i vojnici. Pored toga, to je bio i rat u
kome su isprobavana razna oruja za masovna ubijanja koja se do tada nisu koristila u ratu: prije
svega bojni otrovi: uti bojni otrov koji se na engleskom jeziku zove mustard gas zbog boje, a mi ga
zovemo iperit, jer je prvi put upotrijebljen od strane Nijemaca 1917. u Treoj bitci kod Ypresa i
prouzrokovao je nekih 5.000 mrtvih u engleskoj vojsci. No, uprkos upotrebi tenkova (Little Willie),
aviona, balona, cepelina, podmornica i torpeda, te bacaa plamena, ono to je imalo najvee dejstvo
bile su poboljane verzije tekih mitraljeza oni su ve bili koriteni u Amerikom graanskom ratu,
ali do tada ne u Evropi. Naueni na akademijama na stare ratne obiaje i uvjete oficiri su tjerali na
stotine hiljada hrabrih mladia i kukavica da juriaju preko manje-vie ravnog terena na protivnike
rovove koji su bili zatieni bodljikavom icom, i mitraljeskom vatrom. Na taj nain je na bojitima na
tri kontinenta poginulo nekih 16.000.000 mladia (10 miliona vojnika i 7 miliona civila), a nekih
20.000.000 ih je ranjeno.
Moda i gori od gubitaka svih tih mladih ivota, od kojih su mnogi umrli i od bolesti ili hladnoe a ne od
neprijateljske vatre, otprilike jedan treina, bio je psiholoki efekat ratnih parola koje su kod saveznika
izazivale pravedni gnjev: to su bile parole Rat da se spasi civilizacija, pri emu je njemaki car
prikazivan kao ogromna gorila koja u aci dri oskudno odjevenu djevicu u bijelom, te jedna jo lanija,
Rat da se zavre svi ratovi. Naravno, Sile osovine su imale svoje parole i slike, isto toliko prijevarne.
Ono to se u zbilji deavalo uesnicima ovog rata deavalo se u rovovima, bijednim i groznim u
doslovnom smislu. U Flandriji i u Francuskoj je rat bio gotovo nepokretan: smrad, blato, minobacaka
vatra koja je ponekad pogaala usred rova i razbacivala naokolo dijelove ljudskih tijela, unitili su bilo
kakvu idealistiku sliku ratovanja koju su zadravali samo oni to su ostali kod kue, i, dakako,
politiari. Junak na bijelom konju je jednostavno iezao iz uma ratnika.
7/13/2014 Barbusse, Krlea i ' ' veliki rat' ' | Sarajevske Sveske
http://sveske.ba/en/content/barbusse-krleza-i-veliki-rat 2/6
Na samom kraju rata pojavilo se i razoarenje miliona mladia koji su u njemu sudjelovali, i imali tu
sreu da preive. Jer rat nije nita promijenio osim tolikih izgubljenih mladih ivota. Isti starci su ostali
na vlasti i govorili iste lai koje su objavljivane u novinama. Moda je ovo razoarenje najbolje opisao
pjesnik to zapravo nije sudjelovao u ratu, naime Ezra Pound, u dijelu svoje dulje poeme Hugh
Selwyn Mauberley: ivot i poznanstva(Hugh Selwyn Mauberley: Life and Contacts ) gdje se I
svjetski rat u pjesmi br. V prvog dijela opisuje ovako:
Umrlo ih je bezbroj,
I neki od najboljih meu njima
Za staru kuju s propalim zubima,
Za skrparenu civilizaciju.
ar, osmijeh na dobrim ustima,
ive oi otile pod zemljin kapak,
Zbog par stotina izlomljenih kipova
Zbog nekoliko hiljada ofucanih knjiga.
Ovo razoarenje se snano odraava u gotovo svim knjievnim djelima koja se bave ovim periodom, u
Evropi, ali i u Americi, u poeziji i u prozi.
Poetkom ove godine, 2014. pojavila se u izdanju nezavisne engleske izdavake kue Serpent's Tail
(Profile Books), koja uglavnom objavljuje knjige prevedene s drugih evropskih jezika, zanimljiva
antologija od nekih 500 stranica proznih tekstova vezanih za I svjetski rat koje je odabrao osniva ove
izdavake kue i poznati engleski urednik Pete Ayrton, pod naslovom Niija zemlja: knjievnost iz
svijeta u ratu (No Man's Land: Writings from a World at War). Meu etrdeset est tekstova nalaze
se tri pisca iz bive Jugoslavije, Voranc, Crnjanski i Krlea sa Barakom 5B. No, prvi tekst, odmah
nakon Ayrtonovog uvoda jeste poetak Barbussovog romana kod nas prevedenog kao Oganj (Le
Feu, journal d' une escouade), iako je moda prikladniji, ako ne i taniji, naslov engleskog prevoda Pod
vatrom (Under Fire). Krlea je mnogo kasnije, 1952., pisao o njegovom romanu ovako:
Barbusseov Oganj je djelo pisca, za koga se kao prosjenog beletrista do onog trenutka nikako ne bi
moglo pretpostaviti da e se razviti do stjegonoe itavog evropskog pokoljenja. Oganj je krik
utopljenika koji nad brodolomom evropske civilizacije vapije za spasenjem, to je fantastina pobuna
protiv besmislenog pokolja koji je tada urlao usred Evrope ve drugu godinu.
Ovaj roman nije znaajan samo zbog svoje ideoloke pozadine ili podloge i prizvuka, nego ima i razne
druge kvalitete. U Hemingwayevom kljunom romanu o I svjetskom ratu, Zbogom oruje (A Farewell
to Arms, 1929.) protagonist Frederic Henry i grof Greffi razgovaraju o ratnoj knjievnosti i Greffi
spominje jednog Francuza, Barbussea . Ko je zapravo Barbusse i ta se zbiva u njegovoj knjizi?
Henry Barbusse (Asnires-sur-Seine, 1873. Moskva, 1935.) bio je proizvod mjeovitog braka;
majka mu je bila Engleskinja, a otac Francuz. Kao pisac je poeo u neosimbolistikoj struji objavivi
1895. zbirku pjesama Oaloeni (Pleureuses), da bi kasnije postao naturalistiki prozni pisac u
romanu Pakao (L'Enfer 1908.). Kad je rat poeo 1914. Barbusse se dobrovoljno prijavio u francusku
vojsku, iako mu je bilo etrdeset jedna godina, gdje je sluio u pjeadiji do kraja 1915. kad je zbog
viestrukog ranjavanja, plunih oteenja, iscrpljenosti i dizenterije premjeten s fronta u kancelariju,
gdje je 1916. napisao i objavio Oganj, navodno prvo u jednom asopisu, da bi izbjegao ratnu cenzuru
koja se uglavnom bavila knjigama. Kritiki prijem Ognja je bio mjeovit, no idue godine 1917. je
roman preveden na engleski (Fitzwater Gray) a dobio je i prestinu Goncourtovu knjievnu nagradu.
Barbusse je ve do tada doivio transformaciju: od patriote je postao pacifist, i ideoloki marksist.
1918. se preselio u Rusiju i oenio Ruskinjom, da bi umro od upale plua, piui drugu Staljinovu
biografiju.
Prva osobina Ognja koja itatelju pada u oi jeste raznolikost i razuenost u stilu i dogaajima. Roman
poinje u tuberkuloznom sanatoriju u vicarskoj, ispod Mont Blanca, gdje bolesnici priaju o poetku
rata. No poglavlje se zove Vizija i sadri jasnu uvodnu ideoloku poruku:
dolina koja otie i curi, izbrazdana dugakim uporednim rovovima, izbuena jamama punim vode,
izgleda ogromna, a brodolomci koji se upiru da se spasu zemlje to ih davi predstavljaju itave
narode... Ali trideset miliona robova, baenih jedni na druge zloinom i zabludom, u rat blata i gliba,
uzdiu svoja ljudska lica na kojima se najzad zari jedna volja. Budunost je u rukama robova, i jasno
se sagledava da e stvarni svet biti promenjen savezom koji e jednog dana izme sebe izgladiti oni
iji su broj i beda beskonani.
Ovaj ton se produuje na jednoj drukijoj razini u sljedeem poglavlju, U zemlji, dakle u rovu, gdje
dobijamo od pripovjedaa prve opise njegovog voda. U njemu su zapravo svi razliiti, osim to
nema... takozvanih slobodnih profesija . Uprkos razlici u godinama, u geografskom porijeklu, u
dijalektima koje oni govore te u obuenosti, oni su svi radnici i seljaci koje vojska mrvi u zrna pijeska,
7/13/2014 Barbusse, Krlea i ' ' veliki rat' ' | Sarajevske Sveske
http://sveske.ba/en/content/barbusse-krleza-i-veliki-rat 3/6
potpuno nalik jedni na druge. Njihov odnos prema vanjskom svijetu, postojanju izvan njihovog voda,
oslikan je dok ekaju na supu i gunaju na te druge koji nisu u rovovima, ali se meu njima lagano
pojavljuje i pomisao da su moda i vabe ljudi, skoro kao i mi . Ovo se proiruje podacima o
brojevima poginulih i ranjenih, opisima blata iz rovova koje se skorilo po vojnikim injelima tako da ih
je teko razlikovati od blata. Slijedi pria u kojoj dvojica iz voda, Volpatte i Fouillade, ostaju u nekoj
plitkoj rupi etiri dana i noi, zajedno sa dva zarobljena Nijemca, jer su u komandi na njih zaboravili.
Dodatna ironina poenta ove prie jeste injenica da je Volpatte ranjen dvije granate su mu gotovo
odnijele obadva uha ali je sretan zato, jer ide na odsustvo, dok mu svi drugovi zavide.
No, nije sve u romanu Oganj potinjeno ratu i njegovim uasima. Ponekad bljesne slika neeg drugog
kao nagovjetaj nade da bi moglo biti drukije. Takva je, naprimjer, ljubav izmeu Farfadeta i
Eudoxieje, koja se, istina, zavrava tragino, ali dok traje zrai nadom. Tako e biti, recimo, sa
Hemingwayevim ljubavnicima, Catherinom Berkley i Fredericom Henryjem, u romanu Zbogom
oruje.
Jo jedno posve neobino, okantno poglavlje jeste Poglavlje XII pod naslovom Stubovi, u kome
saznajemo ne samo da Peterlooovo selo Souchez vie ne postoji, da je jednostavno i neprepoznatljivo
izbrisano sa lica zemljinog iako u njemu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva, ne samo da je
Peterloo vidio, jednom drugom prilikom, za vrijeme jednog kratkog neformalnog primirja, svoju enu
Klotildu kako se smije u kui njihovih roaka sa njemakim podoficirima, nego on sam, Peterloo, gine
na kraju poglavlja, uzdiui se od udara granate, sa glavom u plamenu. Prvo je izgubio svoje selo,
onda je moda izgubio enu, a na kraju gubi i ivot, potpuno besmisleno, ali se, bar naizgled, poput
spasitelja uzdie u nebo.
Sam pripovjeda, ije ime ne saznajemo iz knjige se otkriva, u sljedeem, moglo bi se rei
programatskom, poglavlju pod naslovom Psovke (Poglavlje XIII) , preko svog pristupa, svoga
metoda. Naime, na pitanje drugara Barquea ta to stalno pie, autor odgovara da pie knjigu, i dodaje
priau o tebi, o drugovima, o naem ivotu . Barque ga dalje pita hoe li u toj knjizi vojnici govoriti
kako zaista govore ili e to biti neto vetaki , a pripovjeda odgovara: Staviu psovke na njihovo
pravo mjesto, ikice, jer to je istina. I zbilja, ovo je jedna od izuzetnih osobina Ognja: Barbusseov
naturalistiki pristup se ogleda u jeziku, koji se trudi da bude istinit, iako je antiratna poruka zapravo
nespojiva sa naturalizmom u kome deterministiki pobjeuje jai i nemilosrdniji. U ratu, prema
Barbussu, ne pobjeuje niko.
Jo jedna zanimljiva razina Ognja jeste precizan opis razlike u stavovima i miljenjima izmeu vojnika
(engleski je termin nation at war) i civila, onih koji su ostali kod svojih kua, neboraca (nation at
home). U poglavlju XXII pod naslovom etnja kroz grad ovo je precizno i detaljno opisano, do te
apsurdne mjere da sami vojnici s prve linije, kad su na odsustvu, lau civilima da im ne bi unitili ili
otetili njihove zablude i iluzije. Ono to iz vojnike perspektive u romanu ostaje dominantno jeste
osjeanje izgubljenosti: prokleti smo , to je podcrtano bizarnim ali i realistikim slikama u kojima se
sama zemlja pretvorila u veliki le , a jedino rjeenje jeste ono to grupa vojnika pred kraj romana
govori u apsurdnoj paroli:Rat treba ubiti! Netom prije toga pripovjeda i sam daje prvo negativnu, a
zatim opisnu definiciju rata:
ovaj rat ti je uasni umor, natprirodni, i voda do pupka, i blato i smee i paklena prljavtina. To su
uplesnivljena lica, tela u ritama i leevi koji, ak, vie i ne lie na leeve, nego plove po zemlji koja ih
guta. Eto, to je rat, ta beskonana monotonija bede, prekidana svirepim dramama, to, a ne bajoneti to
svetlucaju kao srebro i zvuci truba u osunanom danu!
U mom izdanju Ognja iz 1980. (tampanom u Moskvi, iako je izdava zapravo Obelisk, iz
Beograda) nedostaje originalna Barbusseova posveta, koja glasi:
Posveeno sjeanju na drugove koji padoe kraj mene kod Croua i na koti 119 u januaru, maju i
septembru 1915 . Njome je, po mom miljenju, autor htio podcrtati faktiki a ne fikcionalni karakter
svoje knjige. I zbilja, iako je termin nefikcionalni roman skovan tek u drugoj polovini dvadesetog
stoljea, on je dakako postojao i ranije. Ernest Hemingway u svojoj ne ba popularnoj knjizi Zeleni
bregovi Afrike (Green Hills of Africa, 1935.), u kratkom Predgovoru kae: Pisac je pokuao napisati
potpuno istinitu knjigu da vidi moe li se opis jedne zemlje i slika djelovanja u mjesec dana, ako su
istinito predstavljeni, takmiiti sa imaginativnim djelom.
Obino se uzima da je prvi nefikcionalni roman Hladnokrvno (In Cold Blood) Trumana Capotea iz
1965., iako neki tvrde da je prvi zapravo roman argentinskog pisca Rodolfoa Walsha pod naslovom
Operacin Masacre (Operacija masakr) iz 1957., koji govori o streljanju pobunjenih peronista 1955.
No meni se ini da je Barbusseov Oganj prvi moderni primjer koritenja stvarnih dogaaja i stvarnih
ljudi kao novelistike grae da bi se rekla istina o uasnom pokolju kao to je bio I svjetski rat. U tom
smislu je Barbusseov nefikcionalni roman imao ogromni uticaj na pisce o I svjetskom ratu.
7/13/2014 Barbusse, Krlea i ' ' veliki rat' ' | Sarajevske Sveske
http://sveske.ba/en/content/barbusse-krleza-i-veliki-rat 4/6
Miroslav Krlea (1893. 1981.) je jo 1926. u Jutarnjem listu pisao o Barbusseovim putovanjima po
Balkanu 1925., prikazujui jednu drugu, kasniju Barbussovu publicistiku knjigu koja je, im se
pojavila, bila zabranjena u svim balkanskim zemljama; naslov joj je Krvnici (Les Bourreaux, 1926.).
Krlea nastoji itateljima to detaljnije predstaviti ovu nedostupnu knjigu, prenosei Barbussova
zapaanja o kulturnim, prosvjetnim, ekonomskim i politikim prilikama u pojedinim balkanskim
dravama. Tu spadaju detalji o procentu nepismenosti, brojevima nezaposlenih, rastu cijena, te
lihvarskim kamatama. On takoer govori i o lairanim, nedemokratskim izborima, te finansijskoj moi
vladajue klase koja izmeu ostalog posjeduje i medije. Posebno se osvre na politika ubistva u
Bugarskoj. Barbusse, po Krlei, smatra da je katastrofalno stanje na Balkanu opomena Evropi i njenoj
neodlunoj civilizaciji, kojoj bi se, ako se neto ne poduzme, moglo dogoditi slino. Odatle je njegov
prijedlog rjeenja osnutak Ujedinjenih drava Balkana. Sve ovo Krlea prenosi, uz minimalne
komentare. No nije teko zapaziti da ovaj Barbusseov i Krlein opis stanja jako podsjea na zemlje
zapadnog Balkana u drugoj deceniji 21. stoljea.
Krleina knjiga Hrvatski bog Mars, objavljena po prvi put (sa est novela) 1923. Nema sumnje da u
njoj ima mnogo slinosti sa Ognjem; obojica piu o istom ratu, iako o raznim frontovima, ali su brojne i
razlike. U Napomeni autora, Krlea istie:
Nije to bio nikakav Barbusse (koji je avo onda znao za Barbussea?), niti elja za aktualnim
senzacionalistikim ratnikim motivima, niti antimilitarizam, niti to ja znam to, nego je to bila smrt
etrdesetorice nevinih muenika koja je bila u meni i grizla me iz dana u dan.
Zar ovo ne podsjea na ve ranije pominjanu posvetu Ognja, osim to kod Barbussea nema brojeva?
S druge strane, ovih sedam novela su, kako sam Krlea a nedavno i Miljenko Jergovi istiu, zapravo
graa ili dijelovi, fragmenti jednoga velikog, nikada napisanog romana koji je trebalo da se sastoji od
etiri dijela. Ono to imamo jeste sedam novela o ratnicima koji, kao to ni Krlea nije bio, veinom
nisu u rovovima i ne bore se, nego manje-vie skapavaju, da ponovo citiram Jergovia, po kasarnama
i na vjebalitima, u lazaretima, stacionarima za venerine bolesti i u vlaku Biografski posmatrano,
Krleina predratna i ratna iskustva izgledaju ovako: 1913. je pokuao da se probije do Beograda preko
Pariza i Soluna, da bi uzeo uee u Balkanskim ratovima, ali je u Srbiji bio smatran austrijskim
pijunom, pa su ga vratili, to jest deportirali u Zagreb, gdje je nekoliko godina pisao za novine i
knjievne asopise. Pred kraj 1915. je regrutiran u austro-ugarsku vojsku, te je u ljeto 1916. poslan na
bojinicu u Galiciji, no zbog bolesti je osloboen aktivne vojne slube te se vratio u Zagreb pri kraju
1917. To to nema u Hrvatskom bogu Marsu rovovskog iskustva, meutim, ne znai da je Krleina
proza manje bizarna, manje stvarna i manje mona od Barbusseove.
Bez obzira to se prva novela ve po naslovu, Bitka kod Bistrice Lesne, vezuje za Galiciju i
Karpate, ona veim dijelom govori o Austrougarskoj monarhiji, o Zagorju, i vrsti ivota u njemu.
Monarhija je uspjela podii crkve i kaznionice, ali nije promijenila nain ivota, a ni miljenja u
Zagorju, gdje se jo uvijek zna da rat nije seljaki: To je gospodska stvar, taj njihov rat.24 Krleina
proza bi se mogla, kao to mnogi kritiari ine, nazvati ekspresionistikom, jer ako je cilj
ekspresionizma, prema Holmanu, otjeloviti unutarnje iskustvo25 onda Krlea to svakako radi, no
pitanje je da li njegovo probilje slika otjelovljuju vlastito iskustvo ili iskustvo njegovih linosti. Evo kako
izgleda jedan od tih prvih njegovih vitmenovskih kataloga u Hrvatskom bogu Marsu koji opisuje
kako su seljaci zamiljali da e im biti u vojsci, u ratu:
Kako tu mora da je divno u nedjelju poslije podne kada ovjek nosi u depu itavu mazdu, pak jo
gucne frakli ljivovice i gverca, zasladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i pricerima, pa kad je
cura i tambura i harmonike, drme trese krmom, a enske su sise tople da ih sve grize i na nepcu
upaljenom osjea slani znoj enskog tijela i sukrvicu, golotu, te plee kao fanik krvavi, napio si se
divno, sve same cure, slukinje, tirkane podsuknje, crvene pantljike, gola crna blatna koljena i stegna
...26
U stvarnosti se sve zavrava samo smru, a prije toga su doarani mnogi naturalistiki ratni detalji,
poput nedobijenih cipela, nedobijenog odsustva, seksualnih prevara, sluajnih i namjernih, otkinutih
glava prijatelja, i neuspjelih pokuaja korupcije uz pomo tuste guske i dvadeset sedam jaja.
Usred ovih slika pojavljuje se i uobiajena Krleina potreba za dociranjem, esto ideoloki obojena,
koju ne govori narator nego, oito, autor. Ovako to izgleda u prii sa dugakim naslovom na dva
jezika, hrvatskom i maarskom, Kraljevska ugarska domobranska novela Magyar kirlyi honvd
novella, u kojoj satnik Duan Jugovi mui dvjestotinjak vojnika vjebom strojevog koraka i drugim
manevrima:
I ona kretenska, ogavna, prokleta, glupa, idiotska takozvana carska i kraljevska disciplina koja kao
otrov kakav ukleti tee po ilama hapsburkih graana ve vie stotina godina, ta uasna struja
opasna i grozna razlila se po udima od dvije stotine zagorskih tjelesa. Ve stotinama godina tee ta
strahovita ognjena tekuina arterijama zagorskim, i danas, tog tunog februarskog dana kada snijeg
kopni i vrane graku, dvjesta se madarskih domobranskih pukoustakih nogu prignulo u koljenu u
smislu Nagodbe od 1868. u prvom hipu.27
Svakako da u ovom odlomku postoji neka vrsta obrazovne funkcije, no pitanje je da li itatelj vie voli
7/13/2014 Barbusse, Krlea i ' ' veliki rat' ' | Sarajevske Sveske
http://sveske.ba/en/content/barbusse-krleza-i-veliki-rat 5/6
neposrednost opisa i injenice na osnovu kojih se mogu, uz prosjenu inteligenciju, donijeti
odgovarajui zakljuci, kao kod Hemingwaya, recimo, od ovih parola rastegnutih na desetine stranica
kojima se ne sugerira nego namee zakljuak. Zanimljivo je u ovoj istoj noveli da anonimni
pripovjeda zove svoj stil pripovijedanja beletristikom hronikom28 u okviru koje se, osim muenja
strojevim korakom i manevriranjem, nita ne deava na gotovo stotinu stranica. Na samom kraju se
satnija poistovjeuje s prirodom, preciznije s nekom umom ili praumom koja e i opet dalje da raste,
crna i vorasta, u svetom oekivanju da dou veliki radnici tminosjee koji e po njoj udariti sunane i
svijetle prosjeke i putove i navrnuti svjetlost u gutaru i tminu dugotrajnih krvavih vijekova.29
Sve ove parolake naznake poinju da blijede kad se kao glavni likovi pojave tri Zagrepana: kapetan
Juraj Ratkovi Jablanski, domobran Franjo Skomrak, i domobran Rai, iz pripovijetke Tri
domobrana. Naslov donekle podsjea na Dos Passosova Tri vojnika, no ovdje je sklop okolnosti
zanimljiviji: kod Dos Passosa, kao i kod Barbussa, vojnici su iz raznih sredina, a u Tri domobrana su
sva trojica ili u istu puku kolu, a Rai i Ratkovi Jablanski i u gimnaziju. U pripovijetci su u
istom bataljonu, no naravno u razliitim poloajima. Kapetan je iskvaren vojnim ivotom, drutvenim
poloajem, te je izgubio saosjeanje sa svojim nekadanjim drugovima: umjesto da im pomae on ih jo
ee mui. Domobran Skomrak mu se osveuje provalom i kraom, te uvredljivim pismom, pa na
kraju biva uhvaen i pretuen. No najzanimljiviji lik jeste Rai, prototip Krleinog intelektualca jedan
od onih naih intelektualaca koji su mnogo toga htjeli, a nisu nikad i nigdje pustili korijenje; pa kad je
doao ovaj veliki potop, digao ih je kao gnjilo smee to se staloilo po naim kanalima...30 Iako i
sam tuen i muen, na kraju prie Rai pokuava racionalnim argumentima sprijeiti Ratkovia da
batinama ubije Skomraka, ali konano uvia da ni takav pristup, kao niti bilokakav drugi, nema smisla,
te poputa kapetanu. U trenutku njegovog muenja, njegove Golgote, kad ga objese na prekrtene
ruke na leima, on se vidi kao Krist, ali i ta simbolina slika nema smisla u modernom
prufrockovskom svijetu: boleiv smijeak raspetog ovjeka. Smijeak nad glupou jedne simbolike
bez smisla31.
Simbolika uloge Hrvata u Krleinoj Pustoj zemlji, jer to je zapravo funkcija Hrvatskog boga Marsa,
moda je najsnanija u najee antologiziranoj pripovijetci iz ove zbirke, Baraci Pet Be. Tu se, kao
i kod Eliota, dovode u iu fragmenti prolosti, bez obzira koliko davne, koja kod Krlee djeluje suludo
u srazu sa sadanjou. Pria poinje reenicom koja na scenu izvodi besmislenu prolost: Grof
Maksimilijan Axelrode, komtur Suverenog Maltekog reda postao je johaniterski chevalier de justice,
u potpunoj gali sa srebrnim krstom, u svojoj etrnaestoj godini.32 Ova individua u crnom platu
imenovana je na poetku I svjetskog rata za efa velikog maltekog pitala33 na istonom frontu, u
Galiciji. Ta vojna bolnica je u pripovijetci imala izmeu 1500 i 2000 pacijenata, smjetenih u etrdeset
dvije drvene barake, sa cijelom kompanijom sestara Crvenog Kria. Ruska vojska neprestano, a
naroito u augustu 1916. prijeti da e ih opkoliti i preseliti ih negdje na istok u zarobljenitvo. Linost iz
ije se perspektive uglavnom posmatraju deavanja jeste student Vidovi, prostrijeljen kroz plua, te
svi oekuju njegovu skoru smrt, do te mjere da se njegovi sobni drugovi klade hoe li preivjeti tu no.
U toj noi u kojoj se grof Maksimilijan sklonio na oblinji majur, dolazi do scena valupurgijske noi:
dvije su Njemice silovane, pokretni bolesnici su provalili u magazin pia i uskoro je cijela bolnica bila
pijana. Nakon ovog karnevala, deava se vojni obrt, te se Rusi povlae, a grof vraa i nareuje defile
u ast austro-ugarske pobjede u kome moraju sudjelovati svi bolesnici, ak i oni nepokretni, ak i
umirui Vidovi. U jo jednom katalogu Krlea nabraja ko tu idiotski defilira:
Unuke mrtvaca to su pali na bekim barikadama etrdesetiosme, djecu Garibaldijevih stjegonoa,
husite, boje bojovnike, Jelaieve graniare, madarske Kossutove honvde, sakate, epave,
iznakaene, povezane, amputirane, na takama, kolicima, nosiljkama, guraju, nose i turaju, a tamo stoji
velika crno-uta zastava, i pod njom grof Axelrode u crnini s maltekim krstom, a za njim sestre
bolniarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: Gott erhalte! 34
I Vidovi se vidi kao Krist, ili se makar poredi s njim, te umire, ne uspijevajui da poremeti proslavu
pobjede u sjenici. Na taj nain, sarkastinom jukstapozicijom jada, prljavtine i smrada ranjenika i
grofove proslave, Krlea pokazuje neodrivost ovog apsurdnog austrougarskog naina ivota i svijeta,
a dakako, u pozadini, i rata koji je prouzroio sve ove ranjenike. U svemu ovome je Vidovi samo
kolateralna teta, sluajna pojava koja nema niti neku znaajniju ili presudnu ulogu osim topovskog
mesa.
Tako je i sa junakom prie Domobran Jambrek, u kojoj Krlea na zanimljiv nain spaja tegobu i jad
obinog vojnika (rije domobran se upotrebljava u tom smislu) ranjenog na frontu sa seksualnim
snovima Njezinog Visoanstva Marije Anuncijate, koja je rtvovala u karitativne svrhe svoje
najmanje imanje, Belvedere, od dvadeset tri hiljade jutara sa baroknim dvorcem za teko ranjene
proste soldate.35 I tako zgodni domobran Jambrek, kome su, nakon jednog ruskog kontranapada na
istonom frontu, odrezane obadvije noge, jedna iznad koljena a druga u kuku, postaje seksualni feti
lanice kraljevske i carske obitelji, i u jednom nadrealnom obrtu kasnije tvrdi da mu je Marija
7/13/2014 Barbusse, Krlea i ' ' veliki rat' ' | Sarajevske Sveske
http://sveske.ba/en/content/barbusse-krleza-i-veliki-rat 6/6

Anuncijata u Belvedereu odgrizla obadvije noge, to je u nekom prenesenom smislu djelomino i
tano. Usput se u nekoliko odjeljaka osuuje austrougarski spoj katolianstva i dinastije, pa se tako
daje slika sveenikog ispiranja domobranskih mozgova preko propovjedi u kojoj Boga brane aneli
od Lucifera i Belzebuba na isto nain na koji domobrani brane svog cara i kralja od onih to
neverujeju v nau cirkvu, patareni prekleti!36
U noveli Smrt Franje Kadavera se ve po naslovu moe predvidjeti atmosfera: radnja je smjetena
u paviljon za venerine bolesti garnizonskog pitala u Zagrebu. No u tom prljavom i alosnom
smjetaju Krlea uspijeva objediniti sve svoje teme: apsurdnost rata, raspravu izmeu socijalizma i
klerikalizma, pohlepu sitnih lopova, da bi sve kulminiralo Kadaverovim samoubistvom, kao vrhuncem
besmisla.
U konanom tekstu, koji je pridodat Hrvatskom bogu Marsu 1946., iako je bio i ranije objavljivan u
nekoliko verzija, postie se neka vrsta sinteze preobilja ekspresionistikih slika. Ovo je preteno
dramski tekst koji u okviru tree klase madarskih dravnih eljeznica okuplja bit prevarene, bolesne,
izranjavljene Hrvatske. U duljim odlomcima oliena je beznadenost i besperspektivnost: pijani
mukarci mue bolesno dijete, pokuavaju da mu izravnaju kimu, da bi ga poslali na front. Tu ima i
dijalog dvojice intelektualca, Rezigniranog i Borbenog koji izlau svoje vienje hrvatske situacije.
Nakon sveopeg plesa u kome se ne zna ko plee s kim ili zato pojavljuju se crni sanduci:
A u tim crnim sanducima, u svom stoljetnom snu brino zakopana, lei sva hrvatska tradicija. I
knezovi dubrovake republike u skupocjenim ornatima, mrki kraljevi sa stjegovima, amblemima,
kacigama u oklopu na poveljama kao na uzglavlju, i ludi bogumili i junaci, skolastici i fanatici, svi
snivaju unakrtenih ruku, votani, nijemi, u crnim sanducima u sivom teretnom vagonu.37
Ali poenta je da u jednom sanduku sniva ili bdije Njegovo Velianstvo Hrvatski Genije38, te avet
Markova gnjeva u pitanju je dakako kraljevi Marko - koju je prizvao smion ovjek u crvenom
talaru39. Na kraju Hrvatski Genije upravlja vlakom koji vie ne ide po tranicama, trese i niti
katedrale, kazalita, akademije, kasarne, palae, dvorove redakcije, atelijere, urede, crkve, sabore,
kapelice, lai, luksuriozne hrvatske lai to ve i nije vlak, to je sjajni uareni komet...40, razarajui
sve pred sobom, da bi stvorio novi svijet.
Neosporna je injenica da je Krlea u ovoj zbirci, voen prvenstveno modernistikim naelima, uspio
objediniti komadie razlomljene stvarnosti u jednu snanu antiratnu viziju. Uprkos povremenim
ideolokim digresijama, zbirka djeluje koherentno i beskompromisno osuuje rat. Slijedei Barbusseov
naturalistiki put, ali ga i modificirajui u svom modernistikom maniru, Hrvatski bog Mars pokazuje
koliko fragmentarnost i raslojenost mogu biti djelotvorni u prikazivanju savremenog svijeta i njegovih
pojava, ali istovremeno potvruje i injenicu da su gotovo svi savremenici koji su pisali o I. svjetskom
ratu bili saglasni u svojoj osudi, bez obzira na kojoj su strani bili, i bez obzira na privatnu ideologiju
(Remarque, Hemingway, Faulkner, T. S. Eliot, Ezra Pound i mnogi drugi). Ono to je vrhunski
zanimljivo jeste da su ove dvije knjige proizvod naizgled suprotstavljenih linosti Staljinovog
dvostrukog biografa, s jedne strane, te beskompromisnog protivnika staljinizma, autora Dijalektikog
antibarbarusa, s druge strane. Ipak, oni I svjetski rat vide na vrlo slian nain, potvrujui svoj
identitet umjetnika suprotstavljenog zlu.
PRINT MAIL
Al l ri ghts reserved. Saraj evske sveske 2010 - 2012.