NEISTRUNULO SRCE

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nae stan;

obraz mladida blijedog pokae se na dan.
Kopai zgranue se, zastajkuje im dah,
grobari manje plani zure u nj u taj mah.

Da lijepo mu je elo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega neto oblaak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.

Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
jo bije, jo u njemu osjeda plam se sav,
kakav bje dok je mladid bio jo iv i zdrav.

Svi pitaju tko zadnji pokopan bjee tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
itao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoe korov, natpis odgovori im sam,

da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
to mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe ar,
ohole gospoice, kojoj on ne bje par.

Kad izabrala drugog ona je, u taj as
iz grudi mu se vie ne zau pjesme glas.
Ne trai da ga tjee ni ljudi niti Bog,
ne muti pla mu oi, tvrd je u licu stog.

Nehajno ivio je, ne svet ved bludu sklon,
bez priesti i ulja svetog je umro on.
Svi kau da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kau, nije srce njegovo ovo tu.

"Pjesniko to je srce", ree im ovjek star,
"da sveevo j'e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
to u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.

Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj prodi pustimo i nod svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.

Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, to pjesnike mu sne
nadahnue kroz ivot, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom asu, pokopajmo ga tad."

Rasjekli su mu srce, lealo nod i dan
tu je pod jasnim nebom, kad proe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje to.

Luko Paljetak