11

1.
Tjelesno zlostavljanje djece
u obitelji

Je li potrebno da postoje tjelesne povrede da bi postojalo

tjelesno zlostavljanje? Gdje je granica izmeu prihvatljivog i
neprihvatljivog nasilja prema djetetu? Kako je odrediti?

O emu ovisi hoe li neko ponaanje biti ocijenjeno

zlostavljanjem?

Kakvi su roditelji koji tjelesno zlostavljaju svoju djecu?

Gdje se sve mogu pojaviti posljedice tjelesnog zlostavljanja
djeteta? O emu ovisi njihova te ina?

Zato roditelji zlostavljaju djecu?

1.1. Odreenje tjelesnog zlostavljanja djece

Iako je sindrom pretuenog djeteta opisan u literaturi prije etrdeset
godina (Kempe i sur., 1962), jo uvijek nema ope prihvaenog odreenja
tjelesnog zlostavljanja. U socijalno-psiholokoj literaturi nalaze se odreenja tjelesnog zlostavljanja djeteta razliitog stupnja preciznosti i znanstvene i praktine upotrebljivosti. Neusaglaenost definicija utjee na mogunosti generalizacije i usporedbe nalaza razliitih istra ivanja. Takoer
se i razliiti rezultati istraivanja mogu dijelom pripisati i razlikama u definiranju zlostavljanja. Definicije zlostavljanja utjeu na procjene rairenosti,
kriterije za odabir ispitanika te, preko pristranih uzoraka, i na utvrivanje
korelata i kauzalnih objanjenja pojave.
Nasilno ponaanje obilje avaju afekt ljutnje, ponaanje koje nanosi
povredu te namjera da se osobi nakodi (Archer i Browne, 1989, prema

12

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

Browne i Herbert, 1997). Za oekivati je da e slaganje u odreivanju

zlostavljanja biti to vee, to su u veoj mjeri prisutne sve tri komponente, i
obrnuto. Utvrivanje namjere, pa i povrede ovise o vrijednostima i atribucijama onoga tko odreuje to, dakako, ote ava definiranje zlostavljanja.
Odreenja zlostavljanja djece podlo na su utjecajima razliitih initelja. Uoeno je da procjene je li odreeno roditeljsko ponaanje zlostavljanje djeteta ili nije variraju s obzirom na vei broj obilje ja osobe koja
vri procjenu, ali i procjenjivanog roditelja, pa ak i djeteta, a koje nisu predmet mjerenja.
Najprije je utvren znaajan utjecaj struke kojoj procjenjiva pripada
(socijalni rad, medicina, psihologija, psihijatrija, sociologija, pravo ili obrazovanje; Milling Kinard, 1987). Howe, Herzberger i Tennen (1988, prema
Hansen i MacMillan, 1990) pokazali su da kod strunjaka u sustavu
zdravstvene i socijalne zatite struka, spol i iskustvo sa zlostavljanjem u
vlastitom ivotu, kao i spol roditelja, ije ponaanje je procjenjivano, te spol
djeteta utjeu na odreenja zlostavljanja. Utjecaj dobi osobe koja vri
procjenu roditeljskog ponaanja takoer je istraivan. U istraivanju kako
pravnici, pedijatri, policajci, socijalni radnici i javnost openito ocjenjuju
teinu razliitih roditeljskih postupaka s obzirom na dobrobit djeteta, rezultati su pokazali da su laici kritiniji i netolerantniji prema neprikladnom
ponaanju prema djetetu od strunjaka koji se u sklopu svog posla bave
osobama koje zlostavljaju djecu, dok su adolescenti najkritiniji prema neprikladnom roditeljskom ponaanju (Roscoe, 1990). Slian rezultat dobiven je i u istra ivanju stavova strunjaka i nestrunjaka prema zlostavljanju djece koje je provedeno kod nas (Ajdukovi i sur., 1993). Istraivanja su takoer pokazala da je znaajan prediktor stava prema prikladnosti odnosno te ini nasilja vlastita tjelesna ka njavanost u djetinjstvu
(Buntain-Ricklefs i sur., 1994; Bower i Knutson, 1996).
Tjelesno zlostavljanje se esto definira kao nanoenje nesluajne, tj.
namjerne tjelesne povrede. Meutim, odreivanje nesluajnosti povrede
takoer ukljuuje prosudbu koja je, kao to je ve navedeno, pod utjecajem
struke procjenjivaa, ali i osobnih obilje ja roditelja (socijalnog statusa,
razine obrazovanja, ponaanja prilikom ispitivanja) koja djeluju na odreenje povrede djeteta kao izazvane nesretnim sluajem ili kao nesluajne (Wolfe, 1985, prema Bradley i Lindsay, 1987).
Dokumentirana tendencija strunjaka da ne vide zlostavljanje djece s invaliditetom (Cooke i Standen, 2002; Druanec, 2002) primjer je utjecaja obilje ja rtve na odreivanje zlostavljanja.

Tjelesno zlostavljanje djece u obitelji

13

Na odreivanje prihvatljivog i neprihvatljivog ponaanja prema djeci

svakako utjee i kultura religija, socijalna konstrukcija djetinjstva, roditeljstva (dovoljno dobar roditelj) i razliite vrijednosti vezane uz djecu (npr.
stav da roditelji posjeduju djecu) ili poneku, naroito rizinu djecu (npr. vanbranu, ensku). Ve je klasina studija Margaret Mead (1968) pokazala
da nasilje u obitelji ima drugaije znaenje u tri razliita drutva. Kasnija
meukulturalna istraivanja zlostavljanja djece (Korbin, 1987) pokazuju da
ne postoji univerzalno prihvaen standard za optimalno roditeljsko ponaanje niti za zlostavljanje djece, odreuju ga skupine pojedinaca i zajednica, koje mu ujedno daju i smisao. Primjerice, pokazalo se da je i pojam
djetetovog najboljeg interesa otvoren subjektivnoj interpretaciji strunjaka koja je pod utjecajem osobnih vrijednosti i stavova (Banach, 1998,
prema Gold i sur., 2001). Praenje provoenja Konvencije o pravima djeteta u razliitim zemljama svijeta takoer pokazuju da zasad jo ne postoji
(operacionalno) odreenje zlostavljanja koje bi se moglo univerzalno primjenjivati. Uspostavu iroko prihvaenog odreenja tjelesnog zlostavljanja
djece naroito ometa vieznano drutveno vrednovanje roditeljskih postupaka, naroito koritenja nasilja u odgojne svrhe. Iako se i Hrvatska
svrstala meu zemlje u kojima je zabranjeno tjelesno ka njavanje djece, ta
zakonska norma jo uvijek nije u potpunosti za ivjela niti u strunoj ni u iroj javnosti.
Na definicije zlostavljanja koje se upotrebljavaju u istra ivanjima
utjecali su sljedei pristupi:
(1) Medicinsko-dijagnostiki pristup odreenju tjelesnog zlostavljanja oslanja se na postojanje nesluajne tjelesne povrede djeteta. Iskustva
lijenika ukazala su na tipina mjesta namjerno nanesenih ozljeda na tijelu
djeteta: tjeme, oi, usnice, ui, vanjski dijelovi podlaktice, prsti, lea i
stra njica (Juria, 2000);
(2) Prema pravnom pristupu, zlostavljanje je ono to rezultira (mjerljivom, tekom) tetom po dijete, iako ne nuno tjelesnom povredom.
Hrvatsko zakonodavstvo usklaeno je s Konvencijom o pravima djeteta te
(od 1998) dosljedno oznaava nasilje u obitelji, prema djeci kao i meu
odraslima, kao drutveno neprihvatljivo ponaanje koje ugro ava razvoj
djece. Pravno je kod nas zlostavljanje djece definirano Obiteljskim zakonom (l. 87, 115, 118) i Kaznenim zakonom (l. 213);
(3) Prema sociolokom pristupu, zlostavljanje odreuju grupe i pojedinci
u razliitim drutvenim ili dravnim institucijama, primjerice, u centru za socijalnu skrb ili koli;

14

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

(4) U novije se vrijeme koristi i novi pristup odreivanju i mjerenju

zlostavljanja kod kojeg, za razliku od prethodnih objektivnih kriterija,
sama rtva odreuje zlostavljanje putem svog samoiskaza o njegovu pojavljivanju i teini (McGee i sur., 1995).
Pioniri u podruju, C. H. Kempe i suradnici (1962) zlostavljanje
odreuju kao kliniko stanje s medicinskim simptomima koji se mogu dijagnosticirati (sindrom pretuenog djeteta), a koje je posljedica namjernog
tjelesnog ozljeivanja (prema Gelles i Cornell, 1990). Gil (1970, prema
Singer i sur., 1989) tjelesno zlostavljanje definira kao namjernu upotrebu
tjelesne snage ili namjerni propust osobe koja skrbi o djetetu sa svrhom da
se dijete oteti/povrijedi, ozlijedi ili lii ivota. Milner (1986) tjelesno zlostavljanje djeteta odreuje kao stvaranje, razvijanje i/ili aktivno poticanje
ponaanja, dogaaja i/ili situacija koje su pod kontrolom roditelja ili staratelja, a koje rezultiraju s namjernom (nesluajnom) povredom osobe
mlae od 18 godina.
I noviji radovi tjelesno zlostavljanje obino definiraju kao ponaanje
roditelja ili staratelja koje obilje ava namjerno (nesluajno) nanoenje tjelesne povrede i ukljuuje fiziku agresije prema djetetu (Hansen i Warner,
1992). Iako je vidljiva povreda jo uvijek va na pri utvrivanju tjelesnog
zlostavljanja, pojaava se naglaavanje okolnosti i prirode samog nasilnog
ponaanja, za razliku od naglaavanja posljedica. Naime, brojni autori kritiziraju odreenja tjelesnog zlostavljanja temeljem vidljivih povreda, jer se
zlostavljanje odreuje u terminima posljedica ponaanja (koje se ponekad
vie mogu pripisati sluaju, odnosno srei), a ne u terminima samog
ponaanja i njegovih namjera (Gelles i Cornell, 1990; Straus i Hamby,
1997).
Zanimljivo je pod tim vidom da Svjetska zdravstvena organizacija i
Meunarodno udru enje za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece
predlau usvajanje definicije prema kojoj se zlostavljanje ili zlouporaba
djece sastoji od svih oblika tjelesnog i/ili emocionalnog nasilja, spolne zlouporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, ekonomskog ili drugog
izrabljivanja koje nanose stvarnu ili potencijalnu tetu djetetovu zdravlju,
preivljavanju, razvoju i dostojanstvu u kontekstu odnosa odgovornosti,
povjerenja i moi. (Kurziv N. P.) (Mian, 2001).
U tumaenju lanka 213. Kaznenog zakona, Singer (1998) istie
kako nije moralo doi do uoljivih pojavnih oblika zaputenosti ili poremeaja u ponaanju zbog radnji radnji navedenih u spomenutom lanku,
da bi se radilo o kaznenom djelu zlostavljanja djeteta, kao i to da je
zlostavljanje ostvareno ve hotiminim nanoenjem znatne fizike ili psihike neugode djetetu, bez obzira kree li se ponaanje poinitelja u grani-

Tjelesno zlostavljanje djece u obitelji

15

cama dopustivog prava kanjavanja i je li ili nije motivirano odgojnim

svrhama (Singer, 1998, 188). Komentar lanka 87. Obiteljskog zakona
zlostavljanje odreuje kao te i oblik psihike ili fizike agresije prema djetetu (Alini i sur., 1999).
Zalaganje da se umjesto u terminima posljedica (tjelesnih i/ili psihikih) zlostavljanje odredi u terminima potencijalno tetnog roditeljskog
ponaanja, odra ava humanistike vrijednosti prema kojima je nasilno
ponaanje prema djetetu loe postupanje (zlostavljanje) makar se i nisu
pojavile vidljive posljedice. U tom je smislu poznavanje posljedica vanije
za procjenjivanje potreba za psiholokom ili lijenikom pomoi negoli za
kvalificiranje zlostavljajueg ponaanja.
Polazei od navedenog, u istra ivanju meugeneracijskog prijenosa
zlostavljanja Penik (2001a) je koristila dva odreenja tjelesnog zlostavljanja prema kojima je formirala dva djelomino razliita uzorka zlostavljanih ispitanika. Prvo je odreenje bilo vrlo iroko i obuhvaalo je
treinu ispitanika koji su kao djeca najee do ivjeli fiziki agresivna
ponaanja roditelja prema sebi. Drugo odreenje bilo je u e i ukljuivalo je
roditeljska agresivna ponaanja koja su rezultirala tjelesnim povredama
djeteta. Na ova dva uzorka, odnosno za ova dva odreenja tjelesnog zlostavljanja utvreni su initelji rizika za meugeneracijski prijenos zlostavljanja. Oni su se djelomino razlikovali, pokazujui jo jednom utjecaj
odreenja zlostavljanja na rezultate istra ivanja.

1.2. Odnos tjelesnog zlostavljanja i tjelesnog ka njavanja

Neki autori umjesto pojma tjelesnog zlostavljanja koriste pojam nasilja, a odreuju ga kao ponaanje uinjeno namjerno kako bi se uzrokovala tjelesna bol ili ozljeda kod druge osobe (Gelles i Cornell, 1990). Kada
se tjelesno ka njavanje odredi kao koritenje tjelesne sile s namjerom da
se djetetu nanese bol, ali ne i povrede, (navodno) u svrhu kontrole djetetova ponaanja, tada je i ono obuhvaeno ovakvim odreenjem nasilja.
Pokua li se dati sveobuhvatnije odreenje tjelesnog zlostavljanja
djeteta koje bi u obzir uzimalo i roditeljsko nasilno ponaanje koje nema za
posljedicu tjelesne povrede (ve predstavlja ugro avanje tjelesne i psiholoke dobrobiti djeteta), otvara se pitanje razgranienja tj. odnosa izmeu tjelesnog kanjavanja i tjelesnog zlostavljanja djece. ini se da taj
odnos obiljeavaju, s jedne strane, povezanost tjelesnog kanjavanja i tjelesnog zlostavljanja, a s druge problemi njihova razlikovanja. Ukratko
emo razmotriti oba aspekta.

16

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

Tjelesno se zlostavljanje esto odvija u kontekstu tjelesnog kaPrema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Republike
Hrvatske, najei oblik tjelesnog zlostavljanja djece je prekoraivanje
granice tjelesnog kanjavanja u odgojne svrhe. Straus (2000) tjelesno
kanjavanje smatra jednim od glavnih initelja rizika za tjelesno zlostavljanje djece.
njavanja.

Vie autora smatra tjelesno kanjavanje i zlostavljanje oblicima nasilja izmeu kojih je razlika u stupnju tj. intenzitetu (Graziano i Namaste,
1990, prema Rodriguez i Sutherland, 1999; Wolfe, 1991; Simons i sur.,
1991). Wolfe (1991) zlostavljanje shvaa kao ekstrem na kontinuumu normalnog roditeljskog ponaanja. Na drugom kraju kontinuuma smjetena
su roditeljska ponaanja koja dovode do najboljih moguih ishoda po dijete
odnosno optimalno roditeljsko ponaanje. Tjelesno se zlostavljanje esto
dogaa kao rezultat nenamjernog napredovanja du tog kontinuuma (Herrenkohl i sur., 1983, prema Rodriguez i Southerland, 1999). No postoje i
autori koji smatraju da zlostavljanje nije na istom kontinuumu roditeljskog
ponaanja kao i normalno roditeljstvo i tjelesno ka njavanje (Carlson, Cicchetti, Barnett i Braunwald, 1989, prema Azar, 1991).
Strunjaci u podruju zatite djece sve vie prihvaaju ideju o kontinuumu tjelesnog discipliniranja djeteta koji ide od metoda koje su iroko
prihvaene u zajednici i ukljuuju manje koritenje tjelesne snage, preko
manje i vie neprikladnog tjelesnog discipliniranja, do tjelesnog zlostavljanja ili znaajnog rizika za tjelesno zlostavljanje djeteta (Wolfe, 1991;
slika 1.1).
Odreivanje granice na kontinuumu prikazanom na slici 1.1, odnosno odreivanje koliine i intenziteta nasilja koje se smatra prikladnim i
prihvatljivim tjelesnim ka njavanjem, predstavlja problem budui da se
odreenje tjelesnog zlostavljanja djece esto oslanja na ocjenjivanje tjelesnog discipliniranja djece neprikladnim/neprihvatljivim/pretjeranim.

Koritenje manje
tjelesne prisile
prihvaeno u
zajednici

Neprihvatljivo
tjelesno
discipliniranje
djeteta

Tjelesno
zlostavljanje ili
znaajan rizik za
tjelesno zlostavljanje

Slika 1.1. Kontinuum tjelesnog discipliniranja djece (prilagoeno prema

Wolfe, 1991)

Tjelesno zlostavljanje djece u obitelji

17

Meutim, oslanjanje na neprihvatljivost u zajednici kao na kriterij za

razlikovanje kanjavanja i zlostavljanja u drutvu u kojem je tjelesno
kanjavanje vrlo raireno, takoer je upitno. Relativno iroku prihvaenost
tjelesnog kanjavanja u hrvatskom i amerikom drutvu mogu ilustrirati
sljedei podaci. Penik (1993) je usporedila dvije skupine roditelja: roditelje
evidentirane u sustavu socijalne skrbi zbog zlostavljanja i/ili zanemarivanja
djece (N = 59) i roditelje iz ope populacije (N = 513) koji, prema samoiskazu, nisu evidentirani u centrima za socijalnu skrb. Prema svojoj djeci nie
osnovnokolske dobi tjelesnu agresiju je u proteklih 12 mjeseci koristilo
78% evidentiranih roditelja i 79% roditeja iz ope populacije. Odreena se
razlika, meutim, ipak pojavila kod vee uestalosti fiziki agresivnog
ponaanja prema djeci. Tako ee od jednom mjeseno tjelesnu agresiju
koristi 15% evidentiranih roditelja i 8% roditelja iz ope populacije (Penik,
1996). Na nacionalnom uzorku SAD-a provedeno je istra ivanje nasilja u
obitelji (Gelles i Straus, 1988, prema Benett, 1997) kojim je, izmeu ostalog, samoiskazom roditelja dobiven podatak o tome da je 75% uzorka
koristilo nasilje bar jednom tijekom podizanja djeteta.
Istraivanja su pokazala da je znaajan prediktor stava prema tjelesnom ka njavanju vlastita tjelesna ka njavanost u djetinjstvu. Tako su
Buntain-Ricklefs i suradnici (1994) na 449 roditelja za svaki ispitivani oblik
tjelesnog kanjavanja ili zlostavljanja pokazali da su ga oni roditelji, koji su
ga do ivjeli, procijenili statistiki znaajno manje tekim i primjerenijim od
onih koji takvo ka njavanje ili zlostavljanje nisu doivjeli. Slino istra ivanje
na studentskoj populaciji pokazalo je da povezanost izmeu do ivljavanja
tjelesnog ka njavanja i zlostavljanja u djetinjstvu i stava prema primjerenosti takvih postupaka prema djeci u odrasloj dobi ovisi o procjeni nasilnog
ponaanja, odnosno o tome jesu li ga ispitanici smatrali zlostavljanjem, a
sebe zlostavljanima. Ukoliko nisu, iako su do ivjeli objektivno teke oblike
tjelesnog nasilja, znaajno vie su odobravali upotrebu tjelesnog kanjavanja (Bower i Knutson, 1996).
U podruju istraivanja nasilja nad djecom pitanje granice iza koje
tjelesno kanjavanje prelazi u tjelesno zlostavljanje ostaje otvoreno, a istraivai iznalaze razliita rjeenja. ini se da se kao kriterij za odgovor na
pitanje Koliko jako je prejako?, najee koriste sljedei pokazatelji:

(1) Intenzitet, te ina nasilnog ponaanja

Najei pokazatelj te ine nasilnih postupaka je postojanje tjelesnih
povreda, te se zlostavljanjem smatra ono ponaanje koje je rezultiralo vidljivom posljedicom na djetetu (npr. Milner, 1986). Meutim, kriterij tjelesnih
povreda je sporan budui da njihovo ne/postojanje moe biti rezultat

18

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

sluajnosti, odnosno sree, a njihova ozbiljnost ne mora nuno odraavati

ozbiljnost obiteljske patologije (Killen, 2001). Uz to, usmjeravanjem na tjelesne posljedice radi odreivanja zlostavljanja, u drugi se plan potiskuju
psihike posljedice zlostavljanja. Osim nanoenja tjelesnih povreda, razlikovanje tjelesnog ka njavanja i zlostavljanja neki autori posti u time da
neke oblike roditeljskog nasilnog ponaanja unaprijed odreuju tekima
ili ozbiljnima tj. zlostavljanjem (Straus i Hamby, 1997; Bryant i Range,
1997; Simmons i sur., 1991). Problem je u tome to se popisi tih ponaanja
meusobno dosta razlikuju. Kao to je ve spomenuto, na kategoriziranje
odreenog oblika nasilnog ponaanja kao tekog ili lakeg utjeu razliiti initelji, pa tako i vlastito iskustvo s tjelesnim kanjavanjem (BuntainRicklefs i sur., 1994).

(2) Uestalost nasilnog ponaanja

Neki istraivai zlostavljanima smatraju osobe koje navode da su
nasilno roditeljsko ponaanje doivljavale odreenom uestalou, primjerice ponekad, esto ili vrlo esto (npr. Bryant i Range, 1997) ili esto
(Vrani i sur., 2002). Jedan od pristupa empirijskom odreivanju granice izmeu tjelesnog kanjavanja i zlostavljanja, jest uporaba prosjene uestalosti udaranja djeteta po stra njici tijekom 24 sata (Whipple i Richey, 1997).
Meutim, drugi autori smatraju da se tjelesno zlostavljanje odnosi na
zasebne, rijetke epizode (Kelly, 1983, prema Hansen i Warner, 1992).

(3) Kombinacija te ine i estine nasilnog ponaanja

Ukupan rezultat na skalama uestalosti roditeljskog nasilnog ponaanja prema djetetu ne omoguava razlikovanje osoba koje su uestalo
doivljavale lake oblike nasilja od onih koje su rjee doivljavale teke.
Mogue je da jednaki rezultat postiu osobe s posve razliitim iskustvom
zlostavljanja. Straus i Hamby (1997) predla u da se rezultati odrede umnokom teine i uestalosti nasilnog ponaanja. Te inu operacionaliziraju
preko procjene vjerojatnosti izazivanja tjelesnih ozljeda od nie prisutne
kod udarca po stra njici, preko udarca nogom ili akom, te tekih batina do
visoke prisutne kod upotrebe oruja. Meutim, odreivanje granine vrijednosti ukupnog rezultata ostavljeno je istraivau. Ta granina vrijednost je
ponovo podlona utjecaju vrijednosti i stavova onog tko je odreuje. Dok
jednom autoru zlostavljanje predstavlja rezultat vei od prosjene vrijednosti, drugom bi on jo uvijek ulazio u kategoriju prihvatljivog nasilja (tj. tjelesnog ka njavanja, a ne zlostavljanja). Drugi pristup bio bi koritenje dvaju
kriterija za odreivanje zlostavljanja: ili je roditelj upotrijebio jedan ili vie
oblika nasilnog ponaanja koji su unaprijed odreeni tekima (npr. udarac

Tjelesno zlostavljanje djece u obitelji

19

po licu, glavi; udarac predmetom po dijelovima tijela osim stra njice; bacanje na pod; udarac akom ili nogom) ili po uestalosti upotrebe lakih oblika nasilja kao to je udarac rukom po stra njici, spada meu 10% roditelja
koji najuestalije udaraju dijete (Hotaling i sur., 1989, prema Straus i
Hamby, 1997).

(4) Jednodimenzionalno konceptualiziranje tjelesnog

ka njavanja/zlostavljanja
Jedan od pristupa pitanju odreenja granice izmeu tjelesnog kanjavanja i zlostavljanja je konceptualiziranje tjelesnog ka njavanja/zlostavljanja kao jedne dimenzije, odnosno kontinuirane varijable nasilnog roditeljskog ponaanja. Tada nije nu no odabrati (na kraju ipak vie-manje
arbitrarno) toku koja dijeli nasilno roditeljsko ponaanje u dvije kategorije:
ka njavanje i zlostavljanje. Tako, primjerice, Simons i suradnici (1991) govore o grubom roditeljskom ponaanju kako bi izbjegli uspostavljanje dihotomije prema subjektivnim kriterijima .
Odreivanje granice izmeu tjelesnog ka njavanja i zlostavljanja
postaje jo slo enije ako se uzmu u obzir i percepcije samih rtava. Naime,
neka istra ivanja pokazuju da procjene rtava o stresnosti ponaanja kao
to su udarac predmetom tj. batine variraju u irokom rasponu (Penik,
2001a), odnosno da samoiskazi adolescenata pokazuju vie tjelesnog
kanjavanja negoli procjene strunjaka o tome koliko su oni tjelesno
ka njavani (McGee i sur., 1995).
Sve navedeno pokazuje da problem odreenja zlostavljanja jo
uvijek nije posve rijeen. U odsustvu objektivnog kriterija, izmeu oprenih
naina odreivanja tjelesnog zlostavljanja, s jedne strane postojanje tjelesne povrede, s druge procjena da odreena vrsta roditeljskog ponaanja
izlae dijete riziku tjelesne ili psiholoke povrede koji je vei nego rizik
vezan uz alternativni odgojni postupak (ili se mo e ii ak i dalje i ne polaziti
od konceptualnog okvira zatite djece ve od djejih potreba na ije zadovoljenje ono ima pravo), pitanje je samo kojem kriteriju e se istra iva prikloniti kriterijima razliitih strunjaka, roditelja ili rtava.
Raspravu o problemima definiranja zlostavljanja i njihovim metodolokim implikacijama mo e se zakljuiti isticanjem va nosti toga, da istraivai zlostavljanja u mjerljivim terminima opiu kriterije za odreivanje
zlostavljanosti te razmotre implikacije odreenja na rezultate. Takva strategija detaljnog opisa varijabli zlostavljanja poboljat e metodologiju istra ivanja i unaprijediti njihovu upotrebnu vrijednost za praksu.

20

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

1.3. Obiljeja rtava i poinitelja tjelesnog zlostavljanja djece

rtve

Sociodemografska obilje ja djece rtava tjelesnog zlostavljanja ne

upuuju jednoznano ni na kakvu podskupinu koja bi bila iskljuiva meta
roditeljskog tjelesnog zlostavljanja (Malinosky-Rummell i Hansen, 1993;
Barnett i sur., 1997). S obzirom na spol, neka istra ivanja i statistiki podaci upuuju na zakljuak da su djeaci i djevojice izloeni podjednakom
riziku od lakeg tjelesnog zlostavljanja, no da su djeaci izloeni neto
veem riziku od tekog tjelesnog zlostavljanja (Barnett i sur., 1997; Penik,
2001a).
S obzirom na dob rtve, u literaturi je primjetna razliitost podataka
koja je uglavnom posljedica razliitih naina njihovog prikupljanja. Prema
podacima hrvatske policije, dobna struktura 566 rtava kaznenog djela
zaputanja ili zlostavljanja djece ili maloljetne osobe kojima je nanesena
teka tjelesna ozljeda, teko narueno zdravlje ili socijalni razvoj u razdoblju izmeu 1990. i 2000. godine, pokazuje da je 53% bilo mlae od 14,
31% izmeu 14 i 16, a 16% izmeu 16 i 18 godina (Strmoti, 2001). Engleski podaci o tjelesno zlostavljanoj djeci upuuju na zakljuak da tjelesno
zlostavljanje opada s dobi djeteta, odnosno da ga je najvie u dobnoj
skupini od 0 do 5 godina dok je prosjena dob registrirane tjelesno
zlostavljane djece bila 7 godina (Creighton, 1988). Ross (1996) navodi da
su djeca do 3 godine ee rtve tjelesnog zlostavljanja od starije djece. U
nekim istraivanjima meu zlostavljanima su najzastupljenije dvije ekstremne dobne skupine - mala djeca i adolescenti (prema Barnett i sur.,
1997). Browne (2001) iznosi podatak da je u Europi rizik za povredu i ubojstvo djeteta najvei do prve godine djetetova ivota, te se stoga ula u napori da zlostavljanje i zanemarivanje djece bude prepoznato kao javnozdravstveni problem, tj. da se zajedno s procjenom zdravstvenog stanja
djeteta vri i procjena potreba za njegovom zatitom.
Druga obilje ja rtvi koja mogu poveati rizik za tjelesno zlostavljanje ukljuuju kroninu bolest, tjelesni invaliditet ili mentalnu retardaciju (Cooke i Standen, 2002; Wolfner i Gelles, 1993; Dru anec, 2002), iako
je pritom ponekad teko razlikovati initelje rizika od posljedica tjelesnog
zlostavljanja. O psiholokim obilje jima rtava zlostavljanja vie e se govoriti kasnije.

Poinitelji
Poinitelji tjelesnog zlostavljanja djece u veini sluajeva su roditelji.
U novije se vrijeme istrauje i zlostavljanje od strane brae ili sestara u

Tjelesno zlostavljanje djece u obitelji

21

obitelji, vrnjaka u koli i odgajatelja u institucijama koje skrbe o djeci. U istra ivanju Schaafa i McCannea (1998) najei poinitelj tjelesnog
zlostavljanja u djetinjstvu bile su majke (56.6%) i oevi (26.4%). S obzirom
na spol, ameriki statistiki podaci pokazuju da su poinitelji neto ee
enskog spola, to mo e biti posljedica vee zastupljenosti majki u podizanju djece (Gelles i Cornell, 1990). Podaci o poiniteljima tjelesnog
zlostavljanja kod nas bit e prikazani kasnije, no i oni potvruju iznijete omjere.
Psiholoka obilje ja odraslih koji tjelesno zlostavljaju djecu bila su
predmetom brojnih istraivanja i nekoliko metaanaliza (Milner i Dopke,
1997; Wolfe, 1991; Webster-Stratton, 1991; Penik, 1993; Barnett i sur.,
1997). Osnovni nalazi istraivanja u kojima su koritene kontrolne skupine
saeto upuuju na to da roditelje koji zlostavljaju djecu obilje avaju:
1. Emocionalne tekoe i tekoe u ponaanju. One ukljuuju poveanu ljutnju, tekoe u kontroli srdbe, nisku toleranciju na frustraciju, nisko samopotovanje, depresiju, anksioznost, rigidnost i manju empatiju.
2. Tekoe u obiteljskim i drugim odnosima. One ukljuuju psihiko i tjelesno nasilje u braku, nesklad izmeu pozitivnih i negativnih interakcija s djetetom i drugim lanovima obitelji, izoliranost od ire obitelji i
prijatelja te zlostavljanost u vlastitom djetinjstvu.
3. Tekoe u roditeljskom ponaanju. Odnose se na nerealistina
oekivanja od djeteta, neuva avanje djetetovih potreba i mogunosti,
slabe roditeljske vjetine te do ivljavanje roditeljske uloge stresnom. Ti roditelji manje komuniciraju i manje potiu dijete, pokazuju niu afektivnu
angairanost prigodom interakcija s djetetom, a neuspjeni su i u usklaivanju metode discipliniranja djeteta s djetetovim postupcima (nametljivi,
nedosljedni).
4. Tjelesne tekoe. Kod roditelja koji tjelesno zlostavljaju djecu prisutno je vie zdravstvenih problema, vii percipirani stres ivljenja (iako ne
uvijek i vei broj stresnih ivotnih dogaaja), vea zlouporaba sredstava
ovisnosti i fizioloka hiperreaktivnost na djetetove provokacije.

1.4. Uinci tjelesnog zlostavljanja djece

Tjelesno zlostavljanje djeteta mo e imati razliite kratkorone i
dugorone posljedice koje se oituju u podruju neurolokog i intelektualnog razvoja, kolskog uspjeha i ivotnih oekivanja, socioemocionalnog
razvoja, socijalnih odnosa i ponaanja te mentalnog zdravlja u cjelini. U

22

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

literaturi je prisutno relativno mnogo istra ivanja i metaanaliza uinaka odnosno korelata tjelesnog zlostavljanja djece (Salzinger i sur.,1991; Widom,
1989; Malinosky-Rummel i Hansen, 1993; Kaufman i Cicchetti, 1989;
Kolko, 1992; Barnett i sur., 1997; Vasta i sur., 1998; Ajdukovi, 2001. i
drugi). Ukratko e biti navedeni s obzirom na razvojno razdoblje u kojem su
utvreni.

Uinci povezani s tjelesnim zlostavljanjem kod djece

Od kratkoronih uinaka tjelesnog zlostavljanja djece najvie se istra uju zdravstveni, kognitivni, socioemocionalni problemi i poremeaji
ponaanja. Dok su najee medicinske i kognitivne tekoe tek navedene, uinci tjelesnog zlostavljanja koji su od osobitog znaaja za problem
kojim se bavi ova knjiga, a vezani su uz poremeaje ponaanja i socioemocionalnog funkcioniranja, obraeni su neto podrobnije.
Tjelesna oteenja ukljuuju povrede glave, prsa i abdomena, lomove, modrice i drugo. esta su i neuroloka oteenja korteksa kojima
se jednim dijelom mogu pripisati zaostajanja u intelektualnom razvoju tjelesno zlostavljane djece.
Tekoe kognitivnog funkcioniranja odnose se na usporen kognitivni razvoj, oslabljene verbalne sposobnosti, pamenje, perceptivno-motorne vjetine, slabije vjetine itanja i raunanja. Uz njih je vezano i slabije
kolsko postignue zlostavljane djece naspram nezlostavljane te poveano koritenje prilagoenog programa obrazovanja.
Poremeaji ponaanja mogu biti rezultat niza neposrednih i posrednih utjecaja zlostavljanja na socijalno ponaanje i do ivljavanje socijalnih odnosa. Fizika agresivnost i asocijalno ponaanje meu najeim
su korelatima tjelesnog zlostavljanja u djetinjstvu. Rezultati vie istraivanja pokazuju da su zlostavljana djeca agresivnija (prema Widom,
1989) ak i kada se kontrolira doprinos varijabli siromatva, nestabilnosti
obitelji i nasilja nad majkom (npr. Fantuzzo, 1990, prema Barnett i sur.,
1997; Kaufman i Cicchetti, 1989; DePaul i Arrubarrena, 1995). Herrenkhol
i Herrenkhol (1981) istiu da vea tendencija agresivnim reakcijama kod
zlostavljane djece ve u dobi od 3 ili 4 godine uspostavlja obrazac ponaanja koji poveava vjerojatnost socijalne izolacije u kasnijem djetinjstvu
i odrasloj dobi. Neposlunost, prkoenje i delinkvencija takoer su poremeaji ponaanja povezani s tjelesnim zlostavljanjem djece. Agnew (1983,
prema Ajdukovi, 2001) istie da je utjecaj tjelesnog zlostavljanja na pojavu delinkventnog ponaanja naroito izra en u interakciji s nedosljednim
zahtjevima prema djeci ili nedosljednom strogou u odgoju.

Tjelesno zlostavljanje djece u obitelji

23

Poremeaji socioemocionalnog razvoja uglavnom se oituju u

tekoama stvaranja i odr avanja pozitivnih emocionalnih veza s drugim
ljudima. Vie istra ivanja ukazalo je na probleme u razvoju odnosa sigurne
privr enosti izmeu djeteta i roditelja koji ga zlostavlja. Tako, primjerice,
odnos male tjelesno zlostavljane djece prema roditelju obiljeava poveano izbjegavanje i otpor (Kolko, 1992; Crittenden, 1988, prema Vasta i
sur., 1998), odnosno obrasci nesigurne privrenosti (Killen, 2002). Autori
istiu da ti rani obrasci interakcije izmeu roditelja i djeteta predstavljaju temelj buduih tekoa u socijalnim interakcijama (Kolko, 1992; Lyons-Ruth i
sur., 1993, prema Vasta i sur., 1998).
Istraivanje uinaka tjelesnog zlostavljanja na socijalne odnose
djece pokazalo je da tjelesno zlostavljana djeca imaju ni i socijalni status
meu vrnjacima, socijalne mre e koje obilje ava izoliranost i negativni
izbori te da ih vrnjaci procjenjuju agresivnijima i manje kooperativnima od
nezlostavljanih vrnjaka, a roditelji i nastavnici slabije socijalno prilagoenima (Salzinger i sur., 1991). Osim slabijih socijalnih vjetina u odnosu s
vrnjacima, tekoa u nalaenju prijatelja i prosocijalnom ponaanju,
druga su istraivanja pokazala slabiju socijalnu kompetentnost u odnosu s
odraslima te kanjenje u razvoju vjetina interaktivnog igranja (Prino i Peyrot, 1994; Alessandri, 1991, prema Barnett i sur., 1997).
Sloeniji istra ivaki nacrti omoguili su potpuniji uvid u povezanost
izmeu zlostavljanja u obitelji i odnosa s vrnjacima koji upuuju na to da
zlostavljanje, sukobi i nesigurna privrenost razliito utjeu na pojedine aspekte djejih odnosa s vrnjacima. Howe i Parke (2001) utvrdili su da
zlostavljana djeca nisu imala nii socimetrijski status od nezlostavljane, niti
su se razlikovala u mjerama kvalitete prijateljstva kao to su rjeavanje sukoba i pomaganje. Meutim, podaci prikupljeni opa anjem pokazali su da
su se zlostavljana djeca prema vrnjacima ponaala negativnije (pokazivali vie ljutnje i prisiljavanja, sukoba, natjecanja) i manje proaktivno
(pokazivali ukljuenost i usmjerenost na prijatelje, inicijativu, pozitivne
emocije). Podaci prikupljeni samoiskazom djece pokazali su da su zlostavljana djeca za svoja prijateljstva iskazala vie sukoba, osjeaja izdanosti i manje pokazivanja brige/pa nje od svojih vrnjaka.
Kod tjelesno zlostavljane djece vea je uestalost emocionalnih
tekoa u odnosu na ispitanike za usporedbu. Tako je utvreno nie samopotovanje, beznae, depresivnost i nizak osjeaj vlastite vrijednosti, te
do ivljavanje negativnih dogaaja u ivotu nepredvidivima, to moe dovesti do osjeaja bespomonosti (Kaufman i Cicchetti, 1989; Cerezo i
Frias, 1994). U novije se vrijeme istrauje posttraumatski stresni poremeaj kao posljedica zlostavljanja djece (Briere, 1992; Terr, 1991).

24

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

Osim uinaka tjelesnog zlostavljanja, istra ivani su i uinci tjelesnog

ka njavanja na djecu. Tako Dillenburger i Keenan (1994) pokazuju da
namjerno nanoenje boli (npr. udarac po stra njici djeteta), osim straha i
izbjegavanja ponaanja koje je do udarca dovelo, izaziva i niz drugih popratnih pojava: uenje po modelu, negativno emocionalno uvjetovanje,
generalizirano potiskivanje reakcija i druge.

Uinci povezani s tjelesnim zlostavljanjem kod adolescenata

rtve tjelesnog zlostavljanja u adolescentnoj dobi obiljeava poveano nasilno ponaanje, delinkvencija i zlouporaba sredstava ovisnosti
(Widom, 1989; Barnett i sur., 1997). Takoer su utvreni poremeaji
odranja pa nje, smanjeno kolsko postignue, povean dnevni stres i nisko samopotovanje (prema Barnett i sur., 1997).

Teko tjelesno ka njavanje u djetinjstvu, koje se dogaalo u kontekstu roditeljskog odnosa kojeg obiljeava zanemarivanje ili odbacivanje djeteta, predstavlja izraziti initelj rizika za nasilniko ponaanje u adolescenciji (Herbert, 1991, prema Browne i Herbert, 1997).

Dugoroni uinci tjelesnog zlostavljanja u djetinjstvu

Zlostavljanje djece moe dovesti do dugoronih tekoa (Martin i Elmer, 1992). Mnoge od psiholokih i socijalnih tekoa koje se pojavljuju
kod tjelesno zlostavljane djece mogu se uoiti i kod odraslih koji su u djetinjstvu bili tjelesno zlostavljani (Malinosky-Rummell i Hansen, 1993).
Takoer se smatra da poremeaji ponaanja koji su zapoeli u djetinjstvu i
nastavili se u odrasloj dobi doprinose meugeneracijskom prijenosu zlostavljanja (Wolfe,1991).
Rezultati istra ivanja dugoronih posljedica tjelesnog zlostavljanja u
djetinjstvu najee se odnose na kriminalno i nasilniko ponaanje, zlouporabu sredstava ovisnosti i socioemocionalne probleme u odrasloj dobi
(Barnett i sur., 1997).
Maxfield i Widom (1996) su proveli znaajno istraivanje iji je cilj bio
procijeniti dugorone uinke zlostavljanja i zanemarivanja djece na delinkventno ponaanje, kriminalitet u odrasloj dobi i nasilno kriminalno ponaanje. Istra ivaki je nacrt bio prospektivan, kohorte ispitanika koji su bili
zlostavljani ili zanemareni, sparene su s kontrolnim ispitanicima. Praenje i
prikupljanje podataka uinjeno je od 22 do 26 godina nakon zlostavljanja ili
zanemarivanja. Ispitanici (N = 908) su odreeni temeljem pravosudne dokumentacije - dokazani sluajevi zlostavljanja ili zanemarivanja tijekom 5
godina (1967-71). Komparativnu skupinu sainjavali su ispitanici spareni

Tjelesno zlostavljanje djece u obitelji

25

po datumu roenja, rasi, spolu i priblinom socioekonomskom statusu

(N=667). Glavne izlazne mjere bili su slu beni podaci o uhienjima zbog
prekraja (koji nisu ukljuivali prometne prekraje) i nasilnih kriminalnih
radnji. Rezultati su pokazali da je kod rtava zlostavljanja i zanemarivanja
u djetinjstvu vea vjerojatnost nego kod kontrolnih ispitanika da e biti
uhieni kao maloljetnici ili odrasli radi bilo kakvog neprometnog prekraja
(49% naprama 38%) i radi nasilnog kriminalnog djela (18% naprama 14%).
Rezultati su analizirani i s obzirom na vrstu zlostavljanja u djetinjstvu. U
usporedbi s ostalima, kod ispitanika koji su do ivjeli samo tjelesno zlostavljanje u djetinjstvu vjerojatnost da e, kao maloljetnici ili odrasli, biti
uhapeni radi nasilja, bila je najvea (21%). Meutim, i petina (20%) zanemarene djece bila je uhiena zbog nasilja. Najmanju vjerojatnost uhienja
zbog nasilja imale su rtve spolnog zlostavljanja (9%), no treba uzeti u obzir da se radi o skupini koju su sainjavali ispitanici prete ito enskog spola
(84%) koji su rjee uhiivani zbog nasilja. Utvren je nezavisan doprinos
tjelesnog zlostavljanja i zanemarivanja u djetinjstvu na vjerojatnost uhienja zbog nasilnog ponaanja. Dodue, treba napomenuti da su nezavisan doprinos varijabli spola i pripadnosti skupini afroamerikanaca bili
znaajno vii od doprinosa varijabli zlostavljanja i zaputanja u djetinjstvu.
Istraivanja upuuju i na to da odrasli koji su u djetinjstvu bili tjelesno
zlostavljani ee ine i doivljavaju nasilje u predbranim vezama (Marshall i Rose, 1990, prema Barnett i sur., 1997), te da mukarci koji su u
djetinjstvu bili tjelesno zlostavljani ee fiziki zlostavljaju branu partnericu (Rosenbaum i OLeary, 1981, prema Barnett i sur., 1997). Vie istraivanja upuuje na to da je kod odraslih koji su u djetinjstvu bili tjelesno
zlostavljani povean rizik da e tjelesno zlostavljati vlastitu djecu. Ta
dugorona posljedica tjelesne zlostavljanosti u djetinjstvu e kao zaseban
problem biti podrobnije obraena u poglavlju o meugeneracijskom prijenosu zlostavljanja.
Zlouporaba alkohola i drugih sredstava ovisnosti kod odraslih rtava
tjelesnog zlostavljanja, utvrena je u nekoliko istra ivanja (MalinoskyRummell i Hansen, 1993).
Odrasle rtve tjelesnog zlostavljanja u djetinjstvu pokazuju znaajno
veu uestalost emocionalnih problema (samodestruktivno ponaanje,
anksioznost, hostilnost, depresiju) od kontrolnih skupina (Barnett i sur.,
1997). Utvrena je i povezanost iskustva tjelesnog zlostavljanja s disocijacijom, suicidalnim mislima i negativnim osjeajima vezanim uz interpersonalne interakcije (Briere, 1992; Bryant i Range, 1997). Na uzorcima tjelesno i spolno zlostavljanih studentica utvrena je i znaajno via stopa posttraumatskog stresnog poremeaja, nego kod nezlostavljanih ispitanica
(Schaaf i McCanne, 1998).

26

Meugeneracijski prijenos zlostavljanja djece

zlostavljajui
odnosi
osjeaji niske vrijednosti

krivnja

nisko samopotovanje
nisko samopouzdanje

neasertivnost
ranjivost

mrnja
prema sebi

nesposobnost
odreivanja
osobnih granica

polarizacija povjerenja
npr. svakome ili nikome

seksualne
tekoe

ovisnost

depresija

strah:
od jo zlostavljanja
za zatitu vlast. djece
da e se saznati

tjeskoba
napadi panike
fobije

slabe socijalne veze

socijalna izolacija
slabe socijalne
vjetine

strah od ljutnje

strah od slabosti

strah od odvajanja ili gubitka

nesposobnost tugovanja

autodestrukcija
poremeaji prehrane
ovisnost o alkoholu, drogi

potreba za
kontrolom

emocionalna izolacija
disocijacija
emocionalna hladnoa

psihiki slom/poremeaj

povreivanje drugih

izbjegavanje boli

Slika 1.2. Uinak zlostavljanja u djetinjstvu na mentalno zdravlje odrasle

osobe (Browne i Herbert, 1997, str. 269)