Vladimir Solovjev najvei slavenski

filozof
v

EZDESET je godina, kako je poeo svoj apostolski rad jedan od najveih zastupnika roda ljudskoga1 bilo irinom
bilo dubljinom svoga znanja; kako se stavila u slubu Boju
jedna od najljepih duS, to eznu za Istinom; kako se zapalilo
za Boga jedno od najdivnijih srdaca, to biju pod pritiskom Ljubavi kao odsjev vjene Dobrote.

Lijepi i pravilni potezi na suhom i blijedom licu, koje iezava gotovo

u velikim, krasnim, pronicavim i mistikim oima, pod dugom kovrastom kosom; misao jedva odjevena u neto tijela, uzorak, koji je nadahnjivao monake slikare kod stvaranja slavenskoga Krista, to ljubi, promatra i trpi, na starim
ikonama. Duboki mislilac, bezazlen kao dijete, zamren ko ena, neproziran,
privren, neizreciv tako de Vogu o Solovjevu, kad ga susreo u Kairu.2
Vrlo visok, izvanredno mrav i njean, uspravan, sabran, rekao bih, samo napola ovjek s tijelom. Ali pronicava sila struji ispod nasijede kose, to
pokriva iroko i skladno elo. Njegove krupne i velianstvene oi sipaju zrake.
Glas mu se razlijee pun i posebno bojadisan. Golemi, zvonki, blagi, njeni
zvui izmjenjivahu se skladno ili sainjavahu jedan jedini sklad, ba kao u
zvona od umjetnikog i uenog metala, gdje se srebrni titraji provlae i kroz
najozbiljnije i najdublje glasove. edan, gotovo plah, s nekim dubokim naglaskom smjele i neslomljive snaige. Takav se priinio Solovjev Tavernieru za vrijeme svoga predavanja u Parizu o Ruskoj Misli.3

Srika, jezgra Ruske misli jest istina, da nije odluno, to

jedan narod misli o sebi u vremenu, nego samo to Bog s njim
misli u vjenosti. Ova istina nije bila previsoka samo za Rusiju,
nego je nijedan narod nije shvatio, a najmanje dananje siune,
smrtnom sebinou otrovane drave. Doklegod jedan narod ne
ostvari toga ideala, Solovjev e sjati pred nama kao prejako svijetlo, kojega duljina valova nije u razmjeru s naim siromanim
sjetilima.
Koji se narod moe prevariti do zaslijepljenosti, d sve do
ludila, kad se radi o njegovim pravima, njegovim silama i njegovu
udesu. Rodoljublje, koje je tako lijepo i plemenito, kad je prosvijetljeno i velikoduno, jest upravo ogavno, kad postane klanjanje
samome sebi. Mi bismo Hrvati znali svata o tom rei. . .
No moe se zabluditi i u protivnom smjeru. Narod moe prezreti i mrziti uvstva i predaju, koja ga je na noge osovila.
1
2
3

Sverac: Vladimir Soloviev, Introduction et Choix de Textes.

de Vogu: Sous 1' Horizon.
Soloviev-Tavernier, Les trois Entretiens, Introduction.

258

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

Rusiju su zanosile i trzale istodobno ove dvije oprene struje. Bilo je tu toliko mislilaca, profesora i pisaca, koji htjedoe na
svaki nain slomiti rusku predaju da zatim unesu sve mogue sofistike francuske i njemake patvorine. Ta se gospoda hvalisala,
da su zapadnjaci.
U isto vrijeme golem broj vjernih Rusa nastojae da ogradi
Svetu Rusiju, koja posjeduje sav moral, svu prosvjetu, svu vjeru,
koja ne duguje nikom nita i koja ne prima ni od koga nita. To
su Slavoljubi.
Solovjev se borio protiv pretjeranosti i jednih i drugih. Zapadnjacima je navijetao boansku ljubav i boanski zakon; Slavoljubima pako openitost Crkve. Ovaj je stav smeo slobodne
mislioce i sablaznio vjernike. Filozofi i zapadnjaci spoitavahu
Solovjevu, da je istonjak i mistik, a vjernici, da je i odvie
filozof i zapadnjak. A sva ta sila protivnika sloila se u tome,
da obijedi naega Vladimira, e je preve neovisan i preve rimski.
Solovjev je pobijao Dmitrija, najstarijega Karamazova, pokazujui mu svu trulost stare Rusije; pobijao je on i Ivana Karamazova, pokazujui mu svu veliinu stare Rusije i svu ispraznost
zapadnog bezvjerja; Solovjev se utjelovio napokon u Aljou, najmlaega Karamazova, koji je ideal rodoljublja, i kojega je Dostojevski njeno i s puno ljubavi ocrtao: Rus budunosti, kojega rodie zdrave i duboke ruske tenje; ali on, sin povijesti, ne e prezreti napretka; opirat e se ludostima razuma kao i moralnoj izopaenosti; ljubit e predaju, ali e je i usavrivati openitom boanskom ljubavi.4
Solovjev i metafizika.
Kranski se apostolat Vladimirov zapoeo 1874. g., kad je
proitao svoju doktorsku radnju o S l o m u z a p a d n e f i l o z o f i j e . Bila mu je tada dvadeset i prva godina. Uvod mu crta
povijest zapadne filozofije zaista originalno: Idealizam je posudio svoju prvu tvrdnju od dogmatizma: Mislimo bistvo (I' tre);
svoju drugu tvrdnju od Kanta: Mislimo samo pojmove; a Hegel je
zakljuio: Bistvo je dakle pojam. Empirizmu je sastavio prvu tvrdnju Bacon: Prava se bit stvari pokazuje naem zbiljskom iskustvu;
Locke postavlja drugu tvrdnju: Naem zbiljskom iskustvu pokazuju
se samo pojedinana stanja svijesti; a Mili da zakljui: Pojedinana
su stanja svijesti dakle prava bit stvari, Odakle sve mogue
vrste pragmatizma.5
Neka nam sam mislilac oznai svoje stanovite: Ovu je
knjigu stvorilo duboko uvjerenje, da je filozofija, shvaena kao
apstraktna i iskljuivo teorijska spoznaja, dovrila svoj razvitak
i ula nuno u prolost. Moje se uvjerenje razlikuje od onog obi4
5

d' Herbigny, o. c.
d' Herbigny, ibidem.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

nog i jednostavnog nijekanja filozofije, to se izrazuje u tako zvanom pozitivizmu. Kaem, razlikuje se, jer moje uvjerenje zauzima
isti stav prema onom, to pozitiviste nazivaju metafizikom, i prema
empirizmu, gdje pozitivizam nalazi svoj posljednji i savreni izraz.
Ali se i odvajam od pozitivista, jer ja ne drim razvitak apstraktne
filozofije uzaludnim, iako tvrdim, da je zavren; nego naprotiv
mislim, da je on napravio puno usluga i dao pozitivnih rezultata:
glavna je svrha ove knjige da ih ustanovimo i istaknemo. Vedra
samosvijest napokon, kojom pozitiviste zakljuuju od ispraznosti
stare metafizike na ispraznost samih metafizikih problema, ta
samosvijest mi se ini krajnje ograniena i bezrazlona. Ja se naprotiv nadam, da u dokazati, e je dovreni razvitak apstraktne
filozofije obeanje, da e u blizoj budunosti ivotna pitanja biti
rjeavana integralno, ona ista pitanja, koja su filozofi nainjali
dosada jednostrano i nedostatno.6
Majstorski nas vodi zatim mladi uitelj od Kanta do Hartmanna preko Schopenhauera, da nam konano prozbori o odnoajima zapadne spekulativne filozofije i morala i o konanim rezultatima, koje je filozofija postigla na podruju logike i metafizike. A onda zakljuuje:
Nuni i posljednji rezultati razvitka zapadne filozofije jesu
tvrdnja, u obliku razumne spoznaje, istih istina, koje nauava
dogma Istoka u obliku duhovnoga promatranja. Tako nastoji najnovija filozofija logike savrenosti i zapadnog oblika da dostigne
istono promatranje. Ona se upire u jednu ruku o injenice pozitivne znanosti, a u drugu prua ruku vjeri. Ostvarenje ove openite sinteze znanosti, filozofije i vjere mora biti posljednji cilj i
konani rezultat razvitka misli.7
Taj je dan Solovjev doivio neuveni uspjeh. BestujevRjumin zapisa: Ako se nade ovoga dana ostvare, Rusija ima genija. A mnotvo je opetovalo za Zamislovskim: Nadahnut mu,
prorok!
Ovaj prorok imaae ve za sobom cijelu povijest. U sedmoj
godini ve pretjerava u duhovnome ivotu i naruuje si zdravlje.
etrnaesta ga baca u bezbone vode, gdje je plovio sve do sedamnaeste, promeui se kroz najoprenije sisteme. Neka vrsta
ludila od oduevljenja vukla ga k materijalizmu. Onu stranu krizu
materijalizma, koju Evropa proivljava tako dugo, saeo je snani
duh Vladimirov u nekoliko godina i odluno pohrlio blie k Istini,
da nam bude kao stup Izraelov i lu u tami, da se izrazim njegovim
najmilijim izrekama.
U rodnoj je kui Solovjev tako rei udisao vjeru. Otac, slavni
povjesnik i odluni kranin, strastveni ljubitelj istine i pravoslavlja, sin je revnog sveenika. Majka, iz ukrajinske obitelji filozofa
Skorovoda, sama je pobonost, Vladimiru su vjera i pobonosi i

260

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

kolijevka i pelenice. No djearac stade da ita kradomice. Na njemakom jeziku ita kriom Snagu i tvar (Kraft und Stoff) od
Buchnera, a na francuskom ivot Isusov od Renana, Naskoro
strga on sve ikone sa zidova svoje sobe i izjavi se bezvjercem. No
Vladimir je morao izai iz toga labirinta, jer je bio neobino iskren,
i jer je samo jedna potreba vladala njegovim biem: potreba da
naui, da zna, da spozna Istinu. U svojoj tekoj bolesti rekao je
Newman sa svom sigurnou: Ne, ja ne u umrijeti, jer nijesam
grijeio protiv Istine.
Spinoza ga izvue iz materijalizma; otale topla privrenost
piscu Etike. Rijeivi se materijalizma nije Solovjev htio da stopi
u jedno Boga i svijet, nego se zagledao u budizam, kojeg e brzo
napustiti ne naavi u njemu poela ni morala ni Istine.
Savreno poznavanje slavenskih jezika, latinskog, grkog,
francuskog, njemakog, engleskog, talijanskog i hebrejskog, stare
i nove filozofije, teoloko i povijesno znanje, sklonost k simbolizmu i misticizmu, pjesniki darovi: sve mu to doputalo da se zaputi najvrletnijim stazama.
Biskup d' Herbigny pie: Pohaao je u isto vrijeme fakultet
povijesni i filoloki, fiziki i matematiki i k tome teoloku Akademiju. itao je i pravio biljeke u originalnim jezicima Platona
i Origena, Seneku i sv. Augustina, Bacona i Stuart Milla, Descartesa i Bonalda, Kanta i Schopenhauera, Hegela i Schellinga i
napokon od Rusa adajeva i Komijakova. A osobito je volio dugo
razmiljati danju i duboko u tamnu no tako je izraivao linu
misao na bogatim podacima.8
Severac veli: irinom svoga znanja i kutem svoje radoznalosti moe on stati uz bok najveim zastupnicima roda ljudskoga, Njegova su djela sva filozofska, no sadraj im je veoma razliit. Spjevao je pjesama, koje su uzorne bilo savrenou oblika bilo istoom nadahnua. Gajio je literarnu kritiku i zanimao se istotako
za estetiku simbolista i dekadenata kao i za umjetnost Pukina i
Dostojevskog. Bavio se politikim i drutvenim problemima svoga
vremena; prouavao socijalizam i politiku ekonomiju, nauku
slavoljuba i zapadnjaka. Izdao je vie teolokih knjiga i bio bi
vrijedan, da ga zovemo velikim crkvenim uiteljem. Napisao je
silesiju povijesnih tudija o filozofiji i znanosti. Svoju nauku je gradio na vrstim temeljima dubokog poznavanja svih nauka svih vremena, jer mu od hindu-filozofije pa sve do savremenika Nietzschea
nita nije bilo nepoznato. Njegov filozofski sistem jest uzor jedinstva, ali je i vrlo bogat i vrlo sloen: on obuhvaa linu teoriju
spoznaje, linu metafiziku, originalnu teodiceju, individualni, socijalni i politiki moral."
Plod tolikoga nadovjenoga rada bila je srea, da je Solovjev naao integralni odgovor na onaj strani ivotni Zato.
8
9

d' Herbigny, ibidem.

Severac, ibidem.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

Krist mu je dao definitivni odgovor. ivo, openito i doktrinalno

kranstvo jest posljednja i konana etapa ljudske misli: ovjeji
duh se uspinje od pozitivne znanosti do dinamike filozofije,1" koja e ga neodoljivo nositi prema onim tajinstvenim krajevima, gdje
se svrhunaravni red na neshvatljivi nain dotie naravi; i kad Boanstvo opoji ovjeji duh, ne e on vie nai mede izmeu naravi i svrhunaravi, nego e jedinstvo biti sve savrenije, dok ne postigne svoj vrhunac u onom, to mi nazivljemo sasvim jednostrano, svojim siromanim jezikom, koji iznagruje zbilju ba tako
kaoto je kvare i nai pojmovi gledanje visio beatifica.
Solovjeva je doveo na ovaj put osobito adajev, koji ve
1830, kudi rusku filozofiju i intelektualnu lijenost: Smjelost, logika, metoda nam manjka svima. Zapadni nam je silogizam potpuno nepoznat. Ima neto jo vie od frivolnosti u najboljim naim glavama. Najljepe ideje, nevezane i nesloene, jalovi blijesci,
paraliziraju se u naim mozgovima. Pa malo dalje opet: Gdje su
nai mudraci? nai mislioci? Nijesmo ulili niti jedne ideje u more ljudskih misli. adajev se divi openitom Kristovu utjecaju,
osobito meu nekranima: Tko ne razumije Kristova utjecaja
meu nekranima, nije nita shvatio od kranstva.11
Tako je Solovjevu sa svih strana bio pristupaan put kranskog apostolata. Zapoet e kao sveuilini profesor i stavit e
svu znanost u slubu vjeri. Mladi je profesor doivio neizrecivi
uspjeh, ali samo za kratko vrijeme. Ovako Koni: Kad predavanja
o teandrizmu bijahu oglaena na petrogradskoj univerzi, uzbunie
se estoko svi fakulteti. Koji se to bezobraznik usuuje da unese
vjerski predmet u hram znanosti, no u sunani pojas? Zasnovae
pravu pravcatu urotu. Buna mora biti takova, da predavanja budu
zauvijek omraena i onemoguena. Svi su sluai morali doi na
1 0 Dinamikom je filozofijom nazivam za opreku od statike. Mogao bih
ovdje uzeti poredbu sv. Tome, koju navodi Pierre Rousselot S. I. u svom lan
ku: Amour spirituel et Synthse aperceptive u Revue de Philosophie 1910,
pp. 225240., poredbu cvijeta (pojam, stvar, predmet) i cvjetanje (spoznajni
in). Onu filozofiju spoznaje, koja bi otrgla cvijet, da ga svestrano analizira,
nazivam jednostranom i statikom, konceptualistikom. Takva je n. pr. Kantova
filozofija. Budui da cvijet ne moe opstojati bez cvjetanja, razumjet emo ga
samo onda, ako ga promatramo u cvjetanju, u njegovoj dinamici. Kad prestane
cvjetanje, otpasti e i cvijet, jer cvjetanje nije nita drugo nego ivot, to struji
iz stabla kroz grane u cvijet, da ga naini i uzdri cvijetom. Dictio verbi est
ipsa cognitio rei: Spoznajni in osvijetljuje stvar spoznajnim svijetlom. Aktivna spoznaja, ivotni zamah i nagon ideja direktno osvijetljuje predmet. Inquantum dicit verbum, anima cognoscit objectum: Ono, to tumai i osvijetljuje predmet, jest napor due, koja se napinje da prijee u in. A moemo li
ikako shvatiti ovaj napor i nagon due, ako iskljuimo ljubav prema Bogu, koja je samo produbljena ljubav prema sebi? Tako dinamika filozofija spoznaje nuno vodi u transcendentni svijet.
11

d' Herbigny, ibidem.

262

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

bojite. I evo velikog dana: cijela univerza je tu. Pred to golemo i

buno sluateljstvo ulazi profesor od 25 godina. Obiajni pljesak
je dakako izostao; no oi svih bile su uprte na neobinu pojavu
mladoga profesora: njegov pogled ulijeva potovanje. Nekoliko
voda buntovnika daju znakove za ustanak, no bez uspjeha. Cijelo
sluateljstvo je zarobljeno: mladi mu govori mu o kranskom
idealu, o veliini ljudskoj, o boanskoj ljubavi prema ljudskom
rodu. Jaki se i duboki i gipki glas profesorov gubi u religijoznoj
utnji; taj glas slavi Krista i oznauje Ga kao jedini princip za obnovu kraljevstva ljubavi i pravog bratstva; taj glas poziva sve, da
se velikoduno podvrgnu Kristovu boanskom djelovanju, poboanstvenju. I odjednom se zaori buni i jedinstveni pljesak: svi
slono kliu onome, kojeg su morali pogrditi; svi e odsele hrliti
na njegova predavanja i pljeskat e mu do konca. 12
Pa ipak u punih 6 godina svoga profesorata mogao je Solovjev predavati samo 13 mjeseci. Vlada mu svaki as uskraivala
rije, dok ga na koncu ne stavi u mir; bilo mu je tada 28 godina.
Od toga asa Solovjev radi i pie dan i no. Izdaje svoja
filozofska djela, a zatim iskljuivo teoloka, Izdaje ih gdje moe:
u Zagrebu, u Parizu, djelomice i u Rusiji, koja je bila za njega
prava maeha.
Njegovi su prijatelji s uasom itali g. 1900. u Novoje Vremja: Skonalsja Vladimir Solovjev. Iscrpio se: plua, srce, jetra, sve
mu otkazalo slubu ve u 47. godini ivota, u naponu muevne
snage.
*

U Kritici apstraktnih principa prigovara Vladimir modernim filozofima, da grade lijepe teorije u zraku i da postupaju s
ovjekom, kao da je on kakova maina za razmiljanje. Apstraktni
principi su izvrsni, ako su samo sredstvo; a besmisleni su, ako
hoe da nadomjeste zbilju. Treba uzeti ovjeka takova, kakav
jest: slab, potrebit u struji strasti i kunja, koji mora ivjeti, spoznati se i zaputiti se prema izvrenju konanoga cilja. A zato nita
ne nadomijeta vjere , .. Jedini Krist, historijski i mistiki moe
dati posljednji odgovor na posljednje pitanje.
Apstraktnim principima, veli Vladimir u Uvodu, razumijevam one djelomine ideje, koje, odijeljene od cjeline, gube svoj pravi znaaj, i, borei se
jedna s drugom, bacaju ovjeanstvo u ovo jadno stanje nesloge, to danas
hara svijetom. Krit:ka ovih principa, koji su krivi, jer su potpuno apstraktni,
mora sastojati u tome, da ustanovimo njihovu djelominu vrijednost i da pokaemo unutarnje protivurjeje, u koje upadaju, ako hoe da si prisvoje mjesto cjeline.13
Filozof prouava postepeno poela empirizma i racionalizma i dokazuje,
da su nesposobni za temelje morala: empirizam vodi eudemonizmu, utilitarizmu ili, to je jo gore, Schopenhauerovu pesimizmu; racionalizam pak ne sa12
13

Tavernier, o. c.
d' Herbigny, ibidem.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

vladava potekoe Kantovog moralnog imperativa. Na podruju socijalnog morala i prava apstraktni su principi individualizma i socijalizma nemoni, jer i
jedan i drugi nijee vjerski znaaj socijalnog veza.
Zatim prelazi na metafizika naziranja o svijetu i pokazuje potpuni neuspjeh i mehanistikog i dinamistikog materijalizma.
Prouavajui teorije spoznaje pobija Solovjev senzualizam, empirizam i
pozitivizam, koji nijesu nikako dostatni i koji nuno vode u racionalizam. A
ovaj opet, ako je i malo dosljedan, ini od oblika spoznaje cijelu spoznaju i
ostaje tako vrlo daleko od zbilje. Ako uzmemo oblik za samu istinu, kako to
ini racionalizam, mi drimo oblik istine za sam princip istine, princip, iz
kojega mora biti izvedena sva materija spoznaje; imat emo tada prazni oblik,
lien onoga, ega je on oblik, odnoaj bez predmeta, isto nita. Trebat e dakle i ovdje kao i u moralu i pravu traiti principe u vjeri. No i vjerski principi mogu biti apstraktni, t. j. izolirani od svega i prema tome krivi. Vjera je
nerazdjeljiva od filozofije i od znanosti. Kad ona hoe da sama sainjava cjelinu spoznaje, nuno se smanjuje do isprazne teologije rijei i formula. A naprotiv, ako se sjedini sa znanou i s filozofijom, ona je cjelovito znanje ili
slobodna teozofija.
Slobodna teozofija je organska sinteza teologije, filozofije i eksperimentalne znanosti; jedino ta sinteza moe obuhvatiti cijelu istinu: izvan nje,
znanost, filozofija i teologija samo su odijeljeni dijelovi, pogledi znanja, te ne
mogu stoga nikako biti isto to i istina. Jasno je, da moemo doi do te sinteze, poli mi s kojegod toke. Kaoto je prava znanost nemogua bez filozofije i teologije, prava filozofija bez teologije i pozitivne znanosti i prava teologija bez filozofije i znanosti, tako i svaki od ovih dijelova, ako se savreno
razvije, dobiva nuno sintetiki karakter cijeloga znanja.14
*

Filozofskija naala cjelnago znanja predlau ovjeanstvu

idealni plan misli i djelovanja.
Hotimino promatra Vladimir idealnu ustanovu ovjeanstva. Nije to nikakva utopija. Pozitivista se zadovoljava statikom
socijologijom na primjer, zaustavlja se kod same injenice. No to
je besmisao. Ne moemo govoriti o socijalnom dinamizmu, a da
ne traimo u injenici jedan idealni elemenat, a da ne istaknemo
onoga, to bi trebalo da bude u drutvu. injenica je sama sva proeta idealom; ideja ravna svako djelovanje; i ta je ideja, ukoliko
ravna, a da nije ostvarena, Ideal. Najvea je utopija htjeti dokinuti
svaku ideju vodilju i svaki Ideal. ovjeanstvo je tu, da tei, da
postaje; ukoeni ivotni zor strahovito je protivurjeje. Homo est
viator. ..
U prvome dijelu knjige Solovjev poreuje tri stupnja spoznaje s tri stupnja ljudske tenje i s tri stupnja osjeajnoga djelovanja.
Empirijska ili znanstvena spoznaja slui tvarnim probicima,
ona je utilitaristika. A k o se ova spoznaja uspne do opih ideja,
do poela i njihova logikog odnoaja, ona postaje filozofijom.
14

Severac, o. c,, Philosophie e' Theosophie, p. 3554.

264

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

Ako pak filozofija ne nastoji da prestigne isamu sebe, ako odbija

svako drugo svijetlo, ona se zaustavlja kod subjektivne igre duha,
ona se zabavlja formalnom stranom ideja i istina: duh e tako dugo
odbijati objektivnu vrijednost ideja, doklegod ne zaite od teologije 15 razjanjenja, da li opstoji Apsolutna Bit i to je ona.
Ljudske tenje odgovaraju ovim trima stupnjevima spoznaje.
U socijalnome redu nagoni organiziranju ekonomske odnoaje;
idealna naklonost prema redu odreuje zakonski red; a tenja
teolokoga reda za vjenim ivotom upravlja ovjeka k vjerskom
drutvu.
Osjeajno djelovanje pokazuje iste stupnjeve: ono se moe
uglibiti u tvarne radosti i traiti samo tehniki napredak, da si
umnoi sreu; ono moe gajiti estetski izraz u lijepoj umjetnosti;
ono se moe napokon predati mistikom saobraaju s transcendentnim svijetom.
Poganstvo je stopilo u jedno ova tri stupnja: Odatle Cezari,
robovi, silnitvo.
Krivo kranstvo zavadilo je ova tri stupnja mjesto da ih
razlikuje. Odatle ono ogranieno uvjerenje, da se vjera protivi
znanosti i filozofiji.
Pravo ih kranstvo razlikuje, ali ih i vee; ujedinuje ih u
S l o b o d n u t e u r g i j u , koja e biti znak svijesne suradnje
zanatlije, umjetnika i mistika: sva trojica su proeta tenjom, da
uzdignu sebe i brau svoju to blie k Bogu; vee ih u S l o b o d n u t e o k r a c i j u, gdje e ekonomija sluiti duhu, da ovaj uzmogne ostvariti lino i zbirno poboanstvenje, kako to hoe Rije
i Crkva; povezuje ih u S 1 o b o d n u t e o z o f i j u, u cijelo, integralno znanje.
U drugome dijelu kritizira Solovjev kolsku filozofiju, koja se
rui putem materijalizma i idealizma u skepticizam. Poto je govorio o jonskom, hilozoistikom, atomistikom i dinamikom materijalizmu, filozof nastavlja:
Tako su naturalizmu jedini predmet spoznaje fenomeni i njihovi meusobni odnoaji. No tako shvaeno prouavanje fenomena ide u pozitivne znanosti, u koje upada svaki i malo logiki naturalizam, da tako prestane biti filozofijom... Ovaj rezultat dre mnogi izrazom iste istine, konanom pobjedom
ljudskog razuma nad obnanama metafizike. Fenomeni zauzimaju mjesto substancije; postojani zakoni fenomena mjesto kauzaliteta i finalnosti; pozitivna znanost mjesto transcendentne filozofije; takve su eto zamjene, u kojima empirizam vidi svoju potpunu pobjedu, to e rei pobjedu istine nad bludnjom. Ali
nesrea je, da neumoljiva logika razuma ne doputa empirizmu, e ostane na
miru u plitkim vodama pozitivnih znanosti; ona ga nuno goni prema crnim dubi jinama apsolutnog scepticizma. Uistinu, znanost se trudi da upozna zakone
fenomena, t. j. njihove odnoaje, nune i openite, zajednike svim fenomenima iste vrste i u svim prolim i buduim sluajevima. Pretpostavlja se, da znanost donosi ove zakone iz iskustva. No iskustvo prua samo empirijske odno15

Solovjev ubraja u teologiju i skolastiku teodiceju.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

aje fenomena, t. j. njihove odnoaje u stalnim sluajevima podvrgnutim naem

iskustvu. Stalni odnoaj slijeda ili slinosti medu stalnim fenomenima bez sumnje opstoji; ali to nam jami za ustrajnost tog odnoaja, za njegovu vrijednost
u prolosti i u budunosti, koje nadilaze nae iskustvo, t. j. u sluaju, gdje ga
ne moemo uzeti za injenicu? to daje empirijskom odnoaju fenomena njegovu openitost i njegovu nunost? to ga ini zakonom? Nae se znanstveno iskustvo uostalom juer porodilo, a mnotvo je injenica njemu podvrgnutih neizmjerno maleno, ako se poredi sa svima ostalim. Pa i kad bi to isicustvo opstojalo ve milijune godina, ti milijuni ne bi bili nita uz vjenost i ne bi dosta j ali da opeate zakone apsolutnom sigurnou. Na em dakle grade empiriste openitost svojih iskustvenih zakona? Ovdje emo ustanoviti neto zaista nevjerovatno. Ti isti empiriste, koji se toliko rugaju skolasticima, to postavljaju
aksiome kao n. pr. narav mrzi prazninu, narav ne pravi skokova i t. d,, ti isti
empiriste izjavljuju sasvim ozbiljno, da se openitost i nunost i postojanost
zakona fenomena gradi na aksiomu, da je narav postojana i jednaka u svom
djelovanju. Kad skolastici zasluuju ruglo, skolastici, koji imaju pravo da govore o aksiomima, jer openito priznaju veritates aeternas et universales, to
tek zasluuju nai empiriste, koji a priori nijeu istine, a ipak tvrde tako istu
istinu veritatem aeternam , koja se tie naravi i njenog djelovanja? Pa i
narav sama, to je ona za empiristu? Openiti pojam, apstraktni pojam fenomena i njihovih zakona; prema tome ona nema nikakvoga vlastitoga sadraja, neovisnog od ovih zakona i ovih fenomena; tako se aksiom o postojanosti naravi
suzuje na tvrdnju, da su zakoni fenomena postojani, to je ista tautologija: postojanost zakona fenomena upire se na jednostavno tvrenje te iste postojanosti.
Dakle na pitanje: zato je taj i taj odnoaj u iskustvu univerzalan i openit, empirizam moe dati samo jedan odgovor: jer su ljudi taj isti odnoaj
opaali sve do danas. U tom je sluaju on zakonom samo do blinjeg iskustva,
koje moe pokazati sasvim drugi odnoaj; drugim rijeima, on nije pravi openiti i nuni zakon. Ako li uzmemo, da je taj i taj odnoaj zakon, jer je nudan
u sebi, t. j. a priori, onda smo ve prekoraili granice empirizma. S empirijskog je stanovita prema tome nemogue spoznati fenomene u njihovim openitim i nunim zakonima; dosljedni empirizam ne rui samo filozofiju nego i
pozitivnu znanost u njezinu teoretskom znaenju. Ostaje mogue jo samo sticanje empirijskih razjanjenja o fenomenima, uzetim u njihovim konkretnim
odnoaj ima, promjenljivim i prolaznim, razjanjenja korisna u praksi, ali bez
ikakve teorijske vrijednosti.
Pa i fenomen, to ga empirizam uzima za jedini predmet spoznaje, to
je on? Fenomen je protivno od stvari u sebi; ono, to je samo odnoajem prema neem drugom, naime odnoajem prema nama, subjektu, koji spoznaje. Svi
se fenomeni suzuju na naa osjeanja ili tonije na razna stanja nae svijesti.
Sve, to mi obino drimo predmetima neovisnim od nas, sve, to vidimo, ujemo, dotiemo... sve je to samo injenica naih vlastitih osjeaja t. j. to su
razna stanja nae linosti, te prema tome ne mogu zahtijevati za sebe druge
realnosti od one, koju imaju i druga stanja svijesti kao tenje, uvstva i t. d.
Tako iezava opreka izmeu nutarnjeg i vanjskog iskustva; ne moemo vie
govoriti o vanjskim predmetima i stanjima svijesti kao o oprenim stvarima,
jer su vanjski predmeti samo nutarnja stanja i nita vie. To nije samo istinito

266

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

za mrtve predmete nego i za ostale pretpostavljene subjekte izvan nas. Sve, to

moemo znati o ostalim ljudima, sve je to samo nae osjeanje; mi ih vidimo,
ujemo, mi ih se dotiemo ba kaoto vidimo, ujemo i osjeamo druge vanjske predmete... Pa i ja sm kao subjekt, ja se spoznajem samo u stanjima
svijesti i ja se sm moram smanjiti do ovih stanja. Dosljedno moramo rei, da
opstoje samo stanja svijesti, ali ne moje svijesti, jer ja nijesam, nego stanja
svijesti openita, kao takova, koja i ne osjeaju i ne mogu se osjeati. Ali ovo
se protivi logikom znaenju fenomena. Fenomen je za opreku od stvari u sebi samo ono, to postoji za drugu stvar. Ako ova druga stvar t. j. bistvo, koje e imati predodbu, ne postoji, tada nema ni predodbe ni fenomena, sve se
snosi na neko neodreeno bistvo, koje nema nikakvog odnoaj a s drugom stvari. Luda li zakljuka, koji nema nita zajedniko s eksperimentalnom realnou
i koji daje empirizmu smrtni udarac!
Da izbjegnemo ovom zakljuku, valja priznati, da je subjekt, to spoznaje noumenon, bistvo, a ne fenomenon. Ova tvrdnja je poelo drugog tipa
kolske filozofije. Obino ga nazivaju idealizmom. Ovdje nije bistvo (tre) u
vanjskom svijetu, gdje ga trai naturalizam, nego u nama samima, u subjektu,
to spoznaje. Svijesni i dosljedni empirizam, koji ponitava princip naturalizma svodei sve vanjske predmete na subjektivne osjeaje, taj empirizam je
tako sasvim naravno prijelaz od naturalizma k idealizmu.
Tvrdei apsolutno postojanje subjekta, to spoznaje, idealizam dakako
ne misli empirijske subjekte s njihovim konkretnim mnotvom ni pojedine ine njihova uvjetovanoga razuma; on misli subjekt, to spoznaje, kao takav t. j.
s univerzalnim i nunim oblicima njegova razuma, ideje. Ove univerzalne i nune ideje ne mogu imati empirijski postanak; njih raa spekulacija a priori istog razuma; idealizam je na podruju spoznajne teorje nuno racionalistiari.
Pravo bivstvo je za idealizam ono, to razumije ista misao; no tako su razumijevam samo openiti pojmovi, Tako je zbiljsko bivstvo samo opi pojam, i
kako sve, to postoji, mora biti izraz zbiljskog bivstva, koji je kao univerzalni
temelj, tako je sve, to postoji, samo razvitak toga pojma. Ovaj opet ne moe
obuhvatiti nikakova konkretna sadraja; on je pojam istog bivstva, lien svakog sadraja, ne razlikujui se od pojma niega. Tim putem zavrava racionalistiki idealizam u apsolutnoj Hegelovoj logici, prema kojoj je sve, to postoji,
samo razvitak ovog istog pojma bivstva, koji je isto to i nita. Ako sve ima
svoju pravu realnost u pojmu, onda je i subjekt, to spoznaje, samo pojam.
Pojmovi ideje, koje raaju sve, to jest, ne pripadaju subjektu, to misli
(t i on je samo pojam), one su po sebi, i sve, to postoji, samo je rezultat njihovog razvitka ili tonije sam razvitak ideje istoga bivstva ili niega. Drugim
rijeima, sve proizlazi iz niega, ili sve jest nita. Sve je ista misao, t. j. misao, koja ne misli i ne moe se misliti, koja ne djeluje niti se moe na nju djelovati. Tu imamo udan primjer, kako nauke diametrijski oprene svravaju u
istim zakljucima, kad se gone do krajnjih posljedica. I zbilja dosljedni empirizam dolazi do istoga rezultata kao i idealizam, do stanja svijesti, koje ne!
osjea nit ga se moe osjeati. Razlika je samo u tome, to empirizam uzima
to bivstvo za jednu reprezentaciju ili osjeaj, dok ga panlogizam dri pojmom.
No ova je razlika samo prividna, jer, kad je sve osjeaj ili sve pojam, osjeaj i
pojam gube svoje znaajno odreenje. Osjeaj, koji je sve, nije vie osjeaj:
pojam, koji je sve, nije vie pojam: razlika je samo u rijeima. Lieni subjekta
i objekta, osjeaj se i pojam stapaju s isto nita.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

Tako se ova dva jednostrana shvaanja sama unituju, ako su i malo logina. Bludnja dakako lei u premisama. Velika premisa empiristikog naturalizma tvrdi, da se pravo bistvo nalazi u izvanjem svijetu, u naravi, i da je
sredstvo, e ga upoznamo, vanjsko iskustvo. Velika je premisa racionalistikog
idealizma, da se pravo bistvo nalazi u subjektu, to spoznaje, u naemu razumu, i da je sredstvo, e ga upoznamo, ista razumna misao ili sklop pojmova. A
kad razvijamo ova poela, empirizam dolazi do nijekanja vanjskoga svijeta, naravi i vanjskog iskustva; racionalizam dolazi do nijekanja subjekta, to spoznaje, i iste misli. I tako nije potrebno da traimo razloge izvan principa ovih
dviju filozofija, ako hoemo da ih sruimo; one se rue same, im logiki misle do konca. A s njima pada sva apstraktna kolska filozofija, koje su naturalizam i idealizam dva nuna pola .. . 16

Naprotiv cijela teozofika filozofija ne iskljuuje nita a

priori. Ona se uzdie sve do Biti, koja je potpuna realnost, puna
ivota i misli, pravi izvor, koji daje svijetu sjenu svoje realnosti i
naoj misli ono, to nasljeduje Misao.
Po toj filozofiji, koja nigdje ne sustaje, znanje ne moe dokuiti realnosti niti bez volje, zaljubljene u Dobro, 17 niti bez osjeajnosti, koja titra i drhe od tenje i napetosti prema Lijepome.
Ova cijela filozofija uzima empirijsku znanost i racionalnu analizu
kao sredstvo, kojim e uzdignuti razumnu snagu sve do nadovjene, svrhunaravne zbilje.
U treemu dijelu knjige predlae Solovjev novo ureenje
logike, koja e biti u slubi integralnoga znanja, i kojoj e biti
glavna zadaa da zacrta put do Apsolutnog Bia.
*

Vladimir je tako lojalan i tako njean u znanstvenom radu,

da svuda, u svim djelima i na svim stranicama istie ono, to ima
od drugih, a s omalovaavanjem prelazi preko onoga, to je njegovo i to je zaista veliko. Iskreno priznaje, to duguje neoplatonicima i gnosticima za izgradnju svoje teorije o sv. Trojstvu, to
duguje Kantu i ostalim filozofima za svoje teorije spoznaje, to
duguje Evanelju, sv. Augustinu i sv. Oima za svoju teoriju etike,
to Bonaldu pa mnogim katolicima za svoju teoriju odnoaja izmeu Crkve i Drave. Svuda susreemo onu jaku sklonost, da
strast, da sastavlja genealogije sistema, da otkrije daleke poetke,
da prislukuje njihovo pupanje, da vreba rascvat i da ustanovi
esto njihov ocvat.
On upire uvijek prstom na ono, to nije njegovo, jer nije
eklektik. On ima velianstvenu sintezu cijelo znanje: Znanost
je veoma vana i korisna, ako vodi k metafizici; a metafizika je
dim, ako nije uklopljena u vjeru. Filozofija i metafizika dva su poSeverac, o. c., p. 3848.
Ovu tezu brane danas uz Rousselota, Marechala i t. d. i drugi skolastici. To da je budunost spoznajne filozofije. Prema tome vidimo, koliko je veliki Solovjev pred nama!
16

17

268

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

gleda u jednu te istu stvar. Filozofija je demonstrativna religija,

prijevod mistikih otkria i podataka u logiki oklopljene tvrdnje;
a vjera je samo filozofija shvaena i proivljena ukratko, saeta
u kontemplaciji i djelovanju. Krivo bismo rekli, da je u toj teoriji
filozofija ancilla theologiae. Ne; za cijelo su znanje obadvije
znanosti jednako potrebne, jer vjerska svijest ne bi mogla izai iz
sebe bez pomoi filozofije. A filozofija je opet bez vjerskog osjeaja edno edo bez vode, jest znanost, koja ne e nikad nai istine.
to pronalazi iskustvo mistika, to razum filozofa izrauje i
opravdava. Vladimir odbacuje svako dokazivanje opstanka Boanstva, jer je taj opstanak otkrie vjere; ali om tvrdi naprotiv, da je
posao filozofije da odredi narav boanskog Bia: Da Bog jest,
vjerujemo; to Bog jest, proivljujemo i znademo. Bog ne ulazi u
nae iskustvo ni osjeajno ni direktno intuitivno-intelektualno.
Apstrakcije ne mogu prikazati one realnosti, koje je esencija i
egzistencija i logiki nerazdjeljiva. Dakle Bog se mora sam oitovati. A on se i oituje svojim djelovanjem, koje je posvuda, na
poetku, u sredini i na kraju nae misli i svake stvari. Prava mudrost upoznaje svuda prisutnost, to djeluje i prisutnu djelatnost
Boju, Bog je posvuda i sve , a sve dugo jest kao i da nije.
Tako esto sam uo govoriti s omalovaavanjem o filozofiji Solovjevoj.
On je Slaven, mistik on ne moe biti filozof. Tako sude eto ljudi a priori.
uju se slini sudovi i o Bergsonu: Pjesnik, filozof za dame. A ipak je
Bergson jedan od najveih i najprivlaljivijih mislilaca svijeta. A moje je uvjerenje, da je Solovjev barem tako veliki filozof kao i Bergson. Pariki filozof
dao je savremenoj filozifiji duhovni smjer, a Solovjev boanski. Za Bergsona
je ivot onaj ivotni zor lan vital, koji se baen u svijet i razdijeljen u razne rukave, vere u protivnom smjeru materije, da najdalje dopre u ljudskoj
vrsti, iz koje e se opet samo nekolicina zavitlati jo vie kroz materiju, ali da
se opet poput pare zgusnu i padnu u smjeru tvari. Ti izabranici Misli kranski
su mistici.18 Sasvim drugo znaenje ima ivot za Solovjeva: ne jedan ili dva
mistika nego cijelo ovjeanstvo, sve to je Bog dotakao svojim Utjelovljenjem,
sve to mora letjeti u visine, ali ne da se zgusne i padne u smjeru materije nego da se poboanstveni zauvijek. Mistika mora proeti i znanost i filozofiju.
Pariki si i moskovski filozof slie svojom dijalektikom. Prava je umjetnost
Bergsonovo zabacivanje raznih sistema, a milota je itati Solovjevovo razglabanje i rainjavanje raznih struja. Bergson nauaje, da na razum skruti realnost, to se giba i tee, im je dotakne, pa je stoga i nauavao intuiciju, koja e tei usporedo s tom fluidnom realnou. I Solovjev tvrdi, da je realnost
iva, da tee, ali se ne zadovoljava da ide s njom uporedo nego prodire u nju,
ivi s njom, pozna je iznutra ko umjetnik svoje djelo, kao Bog svoja stvorenja
i Sebe; to znai biti filozof mistik.

Solovjev i etika.
Bog je vrhunaravna Istina, najvea Ljepota i krajnja Dobrota. Ova Dobrota Boja mora biti i jest zaista temeljem naemu
18

Bergson, Le deux Source de la Religion et de la Morale.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

moralu. Utilitaristiki je moral nedostatan, a Kantov imperativ

ne savladava svih potekoa i zapreka. Samo je idealistiki kranski moral nepokolebljiv. Svrha je ove knjige, pie Vladimir u
uvodu Opravdanije dobra, dokazivanje da je dobro istina, t. j.
jedini sigurni i pravi ivotni put u svim stvarima, sve do konca i
za sve one, to se za nj odluie. Govorim o Dobru u svojoj Biti.
koje se jedino opravdava i koje opravdava nae pouzdanje, to ga
u nj stavismo.
Ovo najvee i najpomnije izraeno djelo Solovjevovo dijeli
se u tri dijela. Prvi govori o dobru u ljudskoj naravi, drugi o
dobru, to dolazi od Boga, a trei o dobru u povijesti ovjeanstva.
U prvome dijelu prouava Vladimir ponajprije elemente
moralnosti: Prvi je s t i d l j i v o s t , klica svake moralne tenje i
bitni faktor stava ovjejega prema tvarnoj naravi. Drugi je s am i 1 o s t (sauee) ili uvstvo simpatije, koje izrazuje odnoaj
ovjeka prema ovjeku. Trei je napokon p o b o n o s t , vjerska
klica i osnova klanjanja Boanstvu. Moral osnovan na stidljivosti
ascetski je moral. On je istinit, no asketa moe biti sebinik i oholica. Stoga se moramo utei drugom elementu moralnosti
samilosti. Moral samilosti jest altruizam. No ljubiti blinjega nije
dosta. Ta se naa ljubav samo onda opravdava, ako vidimo u onome, koga ljubimo, princip, koji nadilazi ovjeju narav, ako vidimo u njemu neto vjeno i boansko. Samilost nije plodna, ako se
ne sjedini s pobonou. A ova je korijen vjerskog osjeaja, koji,
kad je razvijen i proien, vodi ovjeka do Ljubavi, vrela i svrhe
svake ljubavi.
Drugi je dio knjige prikazan toj Ljubavi. Boanstvo je nama
dano u vjerskome osjeaju kao najsavrenije Dobro. Stvorio si
nas za se, i nemirno je srce nae, dok ne poine u Tebi. Ljudski
je duh, da se izrazim tehniki, ureen brojem titraja ljudskoga srca
na duljinu valova, koje alje prva i nevidljiva Postaja. Sve u ovjeku vapi za Bogom. Traiti razonodu (un divertissement) znai za Pascala letjeti za Bogom. Onu neodreenu i nemirnu elju (dsir vague et inquiet) oznauje Bossuet
kao znak naeg uzvienja na ast djece Boje. Nostalgijski Lamartine osjea u svojoj ogranienosti poziv za vjenost: Born dans
sa nature, infini dans ses voeux, 1' homme est un dieu tomb qui
se souvient des cieux. Praznina je za Fnelona milost, koja radi
u dui. A Malebranche dokazuje, da je nemir srca normalno stanje, jer ovjek mora poput magnetske igle hititi i titrati i naprezati se prema vjenome Polu.
Opstanak te Ljubavi nije za Solovjeva zakljuak iz vjerskoga osjeaja, nego je on neposredni sadraj tog osjeaja, injenica,
koja je izvan dosega filozofskog razglabanja.
Naprotiv poloaj ovjekov prema Boanstvu moemo analizirati: Mi osjeamo razmak, koji nas dijeli od Apsolutnoga Dobra;
taj razmak prave nae slabosti, nai bolovi, naa zloa. Mi se u-

270

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

jedinjujemo u misli s Dobrom u onaj isti as, kad postavimo njegov

opstanak. Ali ovo idealno sjedinjenje nije dostatno; mi teimo cijelim svojim biem prema Uzoru Dobrote. I ovo naprezanje, kojega je plod poboanstvenje, jest posljednji ivotni cilj. Radi se ovdje o cijelom ovjeanstvu, jer odijeljeni pojedinac ne bi znao til
nita napraviti. Uostalom, njegova je izolacija samo umiljanje i
prevara samoga sebe. On nije sam; Bog je u njemu i cijeli svijet.
Svijet kao sredstvo, a Bog kao svrha. Najvei bi besmisao bio da
stisnemo problem moralnosti u sitni, individualistiki okvir. Problem je to povijesni i drutveni.
Time nas Solovjev uvodi u trei dio svoga djela. Povijest se
razvija u smjeru dobra, kako to dokazuje razvitak obitelji, naroda i ovjeanstva. Obitelj produhovljava ovjeka enidbom u sadanjosti, vezom preda u prolosti, a odgojem djece u budunosti.
Narod se usavruje sjedinjujui se s drugim narodima, da lake
postigne moralne ciljeve. (Kakva razlika izmeu ovog ideala i sadanjeg poretka: Narodi se sjedinjuju, da se prevare, da tlae, da
kradu, da liju nedunu krv!) A cijelo se ovjeanstvo usavruje
vjerskim, politikim i drutvenim odgojem. Pobonost se organizira u Crkvi, koja mora usavriti svoj ljudski dio, da ovaj postane
to dostojnijim i uvijek dostojnijim njezinog boanskog dijela. Pravedna samilost se organizira u dravi, koja se usavruje proirujui podruje pravde i ljubavi. Napokon stidljivost ili stav ovjekov prema tvarnoj naravi organizira se ekonomskom slogom, koje savreni oblik nije bogatstvo nego produhovljenje tvari, koja je
samo uvjet za normalni fiziki i vjeni ivot.
Tako se svrha svjetske povijesti pomalo ostvaruje. Dva se
kraja ove realnosti proimlju svakim danom dublje. ovjeanstvo
postaje polako boanskim, opetujui tako u malome ili bolje produljujui udo Kristovog Utjelovljenja. Openita je Crkva oblik,
to e ga poprimiti ovjeanstvo, kad udo bude dovreno. Biti
lanom openite Crkve, to je prava svrha i prava misija svakog
pojedinca i svih naroda.
U uvodu1" odgovara Vladimir na pitanje, da li je ivot vrijedan ivota. Mnogi hrle kroz ivot ne pitajui se, kamo idu. Mnogi
odbacuju vjerske istine pod izlikom znanosti i neovisnosti razuma.
No to su obino robovi sebinog sna naslade, koji pokrivaju svoju
prostotu s tisuu lijepih boja i suptilnih estetskih razloga.
Mnogi se naslauju ivotom i slijede sve svoje hirove iz
pesimizma. I to je najljepe. Reci najprije, da zlo raste sa stupnjem
bistva, a onda se predaj tvari i uivaj! Slom duha pred tvari. No
ti pesimiste nisu nikako uvjereni o besmislu ivota. Naprotiv, oni
vide tako dobro smisao ivota, da luduju za njim. Njihov im je ivot nedostatan, oni to vide, osjeaju, ali se kukavice boje napora.
Ubijaju se iz kukaviluka.
w

d' Herbigny, o. c. 133138.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF 271

A drugi opet, bojei se dubokih misli, ostaju u plitkim, neplodnim, ali bljetavim razmiljanjima. To su estete svake ruke.
ivot za njih ima smisla, jer je snaga, veliina, ljepota. Eto trojstva, to ga izmislio Nietzsche, da nadomjesti presv. Trojstvo:
Nek se robovi klanjaju Bogu, koji posta ovjekom, ponienim ovjekom, crvom. Jaki se klanjaju samo svom uspinjanju k nadovjeku: beskonanom napretku ovjeje ljepote, veliine i snage.
Napredak bez konca! I evo: ijepota, veliina i snaga se svruju kod ljeine.
I kranstvo voli ljepotu, ali pravu Ljepotu, a ne prikaze
ljepote. Samo je ta razlika, to kranstvo tei prema Ljepoti, a
Nietzsche misli, da je ve grli; misli, da je gospodar sadanjosti, no
svaki as, to istie, uvjerava ga o njegovoj bludnji: sadanjost mu
s njegovom ljepotom izmie iz ruku, i njegovo boanstvo umire sa
svakim asom, to mine; njegovo boanstvo je zakopano na svim
grobljima.
*

^
I kranski si mislilac stavlja pitanje o vrijednosti ivota.20
I njegovom glavom prolaze crne misli, jer je ovjek bez milosti
Boje zaista jadno bie.
Mi se raamo i ivimo s mnoinom sklonosti i potreba i nastojimo da ih
zadovoljimo. To je put naravi. ivotinjski zahtjevi hoe da uzdre i ovjekovjee ivot, potrebe razuma hoe da ga shvate, a potrebe srca hoe da ga proire
i uljepaju.
Osnova svakoga ivotinjskog ivota jest hranjenje; njegov pako cilj rasplod. Pojedinac se hrani, da se umnoi; svako pokoljenje postoji samo da proizvede slijedee pokoljenje. Dakle, svaki pojedinac i svako pokoljenje nalazi
svoj smisao raison d' tre u buduim pokoljenjima. To mi nazivamo ivotom vrste. No to zapravo nije ivot vrste nego smrt vrste, postojana smrt,
jer sve mora umrijeti, da uzdri neku apstrakciju, to je vrsta. Zahtjev vrste
jest vjeni ivot, ali narav daje samo vjenu smrt.
Na razum nam pokazuje, da smrt ne vlada samo naim tijelom nego itavim tvarnim svemirom. Znanosti nam govore o cijelim vrstama, to iezavaju, o svjetovima, to se raspadaju; znanost nam veli, da je cijeli svemir kraljevstvo smrti, udei za ivotom mi umiremo, a elei spoznati ivot mi upoznajemo smrt. Jadnog li ljudskog ivota!
Ali jo gore, na je ivot zlo. elei ivjeti, nesamo to sami umiremo
nego inimo sve mogue, da i drugi umru. Na ivot jest obmana; nemoni smo
da si uzdrimo ivot, ali imamo vlast da dokrajimo tui ivot, i mi ga unitavamo zaista, da si od njega spremimo svoju hranu. Na nagon za uzdravanjem goni nas, da ubijamo. A ovo nepotrebno klanje hrani slijepu seksualnu
sklonost, koja sili ovjeka, da se rtvuje za jedan tui ivot, koji je istotako
isprazan i zao kao i njegov vlastiti. Tako sili seksualna sklonost ovjeka, da
izvri nepotrebno samoubistvo.
Seksualna strast vara ljudsko srce obmanom ljubavi. Ljubav je konsupstancijalno ujedinjenje unio intrinseca dvaju ivota. A strast nikad ne
20

Cfr. Soloviev, Les fondements spirituels de la vie, prvih 100 stranica.

270

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

jedinjujemo u misli s Dobrom u onaj isti as, kad postavimo njegov

opstanak. Ali ovo idealno sjedinjenje nije dostatno; mi teimo cijelim svojim biem prema Uzoru Dobrote. I ovo naprezanje, kojega je plod poboanstvenje, jest posljednji ivotni cilj. Radi se ovdje o cijelom ovjeanstvu, jer odijeljeni pojedinac ne bi znao tu
nita napraviti. Uostalom, njegova je izolacija samo umiljanje i
prevara samoga sebe. On nije sam; Bog je u njemu i cijeli svijet.
Svijet kao sredstvo, a Bog kao svrha. Najvei bi besmisao bio da
stisnemo problem moralnosti u sitni, individualistiki okvir. Problem je to povijesni i drutveni.
Time nas Solovjev uvodi u trei dio svoga djela. Povijest se
razvija u smjeru dobra, kako to dokazuje razvitak obitelji, naroda i ovjeanstva. Obitelj produhovljava ovjeka enidbom u sadanjosti, vezom preda u prolosti, a odgojem djece u budunosti.
Narod se usavruje sjedinjujui se s drugim narodima, da lake
postigne moralne ciljeve. (Kakva razlika izmeu ovog ideala i sadanjeg poretka: Narodi se sjedinjuju, da se prevare, da tlae, da
kradu, da liju nedunu krv!) A cijelo se ovjeanstvo usavruje
vjerskim, politikim i drutvenim odgojem. Pobonost se organizira u Crkvi, koja mora usavriti svoj ljudski dio, da ovaj postane
to dostojnijim i uvijek dostojnijim njezinog boanskog dijela. Pravedna samilost se organizira u dravi, koja se usavruje proirujui podruje pravde i ljubavi. Napokon stidljivost ili stav ovjekov prema tvarnoj naravi organizira se ekonomskom slogom, koje savreni oblik nije bogatstvo nego produhovljenje tvari, keja je
samo uvjet za normalni fiziki i vjeni ivot.
Tako se svrha svjetske povijesti pomalo ostvaruje. Dva se
kraja ove realnosti proimlju svakim danom dublje. ovjeanstvo
postaje polako boanskim, opetujui tako u malome ili bolje produljujui udo Kristovog Utjelovljenja. Openita je Crkva oblik,
to e ga poprimiti ovjeanstvo, kad udo bude dovreno. Biti
lanom openite Crkve, to je prava svrha i prava misija svakog
pojedinca i svih naroda.
U uvodu18 odgovara Vladimir na pitanje, da li je ivot vrijedan ivota. Mnogi hrle kroz ivot ne pitajui se, kamo idu. Mnogi
odbacuju vjerske istine pod izlikom znanosti i neovisnosti razuma.
No to su obino robovi sebinog sna naslade, koji pokrivaju svoju
prostotu s tisuu lijepih boja i suptilnih estetskih razloga.
Mnogi se naslauju ivotom i slijede sve svoje hirove iz
pesimizma. I to je najljepe. Reci najprije, da zlo raste sa stupnjem
bistva, a onda se predaj tvari i uivaj! Slom duha pred tvari. No
ti pesimiste nisu nikako uvjereni o besmislu ivota. Naprotiv, oni
vide tako dobro smisao ivota, da luduju za njim. Njihov im je ivot nedostatan, oni to vide, osjeaju, ali se kukavice boje napora.
Ubijaju se iz kukaviluka.
18

d' Herbigtiy, o. c. 133138.

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF 271

A drugi opet, bojei se dubokih misli, ostaju u plitkim, neplodnim, ali bljetavim razmiljanjima. To su estete svake ruke.
ivot za njih ima smisla, jer je snaga, veliina, ljepota. Eto trojstva, to ga izmislio Nietzsche, da nadomjesti presv. Trojstvo:
Nek se robovi klanjaju Bogu, koji posta ovjekom, ponienim ovjekom, crvom. Jaki se klanjaju samo svom uspinjanju k nadovjeku: beskonanom napretku ovjeje ljepote, veliine i snage.
Napredak bez konca! I evo: ljepota, veliina i snaga se svruju kod ljeine.
I kranstvo voli ljepotu, ali pravu Ljepotu, a ne prikaze
ljepote. Samo je ta razlika, to kranstvo tei prema Ljepoti, a
Nietzsche misli, da je ve grli; misli, da je gospodar sadanjosti, no
svaki as, to istie, uvjerava ga o njegovoj bludnji: sadanjost mu
s njegovom ljepotom izmie iz ruku, i njegovo boanstvo umire sa
svakim asom, to mine; njegovo boanstvo je zakopano na svim
grobljima.
*

I kranski si mislilac stavlja pitanje o vrijednosti ivota.20

I njegovom glavom prolaze crne misli, jer je ovjek bez milosti
Boje zaista jadno bie.
Mi se raamo i ivimo s mnoinom sklonosti i potreba i nastojimo da ih
zadovoljimo. To je put naravi. ivotinjski zahtjevi hoe da uzdre i ovjekovjee ivot, potrebe razuma hoe da ga shvate, a potrebe srca hoe da ga proire
i uljepaju.
Osnova svakoga ivotinjskog ivota jest hranjenje; njegov pako cilj rasplod. Pojedinac se hrani, da se umnoi; svako pokoljenje postoji samo da proizvede slijedee pokoljenje. Dakle, svaki pojedinac i svako pokoljenje nalazi
svoj smisao raison d' tre u buduim pokoljenjima. To mi nazivamo ivotom vrste. No to zapravo nije ivot vrste nego smrt vrste, postojana smrt,
jer sve mora umrijeti, da uzdri neku apstrakciju, to je vrsta. Zahtjev vrste
jest vjeni ivot, ali narav daje samo vjenu smrt.
Na razum nam pokazuje, da smrt ne vlada samo naim tijelom nego itavim tvarnim svemirom. Znanosti nam govore o cijelim vrstama, to iezavaju, o svjetovima, to se raspadaju; znanost nam veli, da je cijeli svemir kraljevstvo smrti. udei za ivotom mi umiremo, a elei spoznati ivot mi upoznajemo smrt. Jadnog li ljudskog ivota!
Ali jo gore, na je ivot zlo. elei ivjeti, nesamo to sami umiremo
nego inimo sve mogue, da i drugi umru. Na ivot jest obmana; nemoni smo
da si uzdrimo ivot, ali imamo vlast da dokrajimo tui ivot, i mi ga unitavamo zaista, da si od njega spremimo svoju hranu. Na nagon za uzdravanjem goni nas, da ubijamo. A ovo nepotrebno klanje hrani slijepu seksualnu
sklonost, koja sili ovjeka, da se rtvuje za jedan tui ivot, koji je istotako
isprazan i zao kao i njegov vlastiti. Tako sili seksualna sklonost ovjeka, da
izvri nepotrebno samoubistvo.
Seksualna strast vara ljudsko srce obmanom ljubavi. Ljubav je konsupstancijalno ujedinjenje unio intrinseca dvaju ivota. A strast nikad ne
20

Cfr. Soloviev, Les fondements spirituels de la vie, prvih 100 stranica.

272

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

postizava tog jedinstva nego svri uvijek s jednim razlinim, tuim, da neprijateljskim biem. To nije ljubav, to je mrnja.
ivjeti dakle po naravi znai ubijati druge i ubijati samoga sebe. ovjek
-ivotinja podvrgava se kako tako svom udesu, ali srce se ljudsko trza i opire,
jer je u njemu zalog drugog ivota.
Zlo je naega ivota jo vee. ivot nije sartlo vjena smrt nego i vjeni
grijeh; naa savjest nam to veli. ivotinja samo tei za ivotom, a ovjek mora
ivjeti. Siromah ovjek, narav ga ograniuje izvana i goni ga u smrt tvarnu, a
zakon ga ograniuje iznutra i tjera ga u smrt duhovnu. Jer da nije zakona, ne
bi bilo ni grijeha (sv. Pavao). Tako se naravnoj boli, to proizlazi iz nae
smrtne naravi, pridruuje moralna bol, koja proizlazi iz zakona, koji nas sile
da osudimo same sebe.
ivot je dakle zao. Dobrota, to je srce nae trai, ne nalazi se u istoj
naravi. Ona se nalazi u Bistvu, koje je vrelo i punina dobrote. Samo to vrhovno Bie moe nam dati neto od svoje Dobrote. I da zadobijemo tu blagodat,
boansku milost, Krist je uinio svoje, a mi se moramo boriti proti zloj naravi,
da dobijemo ovu blagodat slobodno, moramo se obratiti Bogu i prosjaiti,
moliti milost.
Naa dua je presretna, to je tako uzviena i sposobna da primi Boga.
Duboko iz zla dua gleda prema Dobroti samoj, koja je saopuje, dua zaziva
tu Dobrotu kao ono, to je najdrae, kao oca:
Oe na, koji jesi na nebesima to je krik due, koja hoe da spozna smisao ivota, koja hoe da spozna i da prizna Boga svoga slobodno.
Sveti se ime Tvoje kad dua spozna jednom Boga, mora nastojati
da mu to vie slii, e se tako njegovo Ime posveti u nama.
Doi kraljevstvo Tvoje Ime e Boje biti posveeno, kad dua i
sve due budu potpuno pripadale Bogu. Bog hoe da se saopi svima, ali ima
jednu veliku zapreku, volju naime bia, to odbijaju Vjenu Sreu. Stoga dua, u kojoj ve vlada Bog, moli za one zemaljske due, koje odbijaju milost.
Sadi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.
Ovom molitvom dua grli cijeli svemir i nudi se boanskoj volji kao orue njezinog djelovanja.
Premda smo se prepustili volji Bojoj iz svega srca, ipak nijesmo sigurni, jer imamo tri zapreke, koje bi nas mogle odvratiti od Boga:
Prva je zapreka pokvarenost nae osjeajne naravi to je naa sadanjost, koja nas baca ili u robovanje tijelu ili u robovanje duhu. Dua otklanja
ove potekoe molei: Kruh na svakidanji daj nam danas! Ako dobro moli
ovu molitvu, ne e biti za nju pogibelji, e e nagomilati tvarna dobra, koja bi
ovjeku uguila duhovni ivot; niti je pogibelj, e e zaboraviti svoju slabost i
pravo Vrelo duevnog ivota i postati oholicom. ovjek je bitno potrebit,
prosjak.
Druga zapreka naa su zla djela: naa prolost. Mi ne moemo isplatiti
dugova svoje prolosti; sirotinja smo. Stoga priznajemo svoju golotinju: Oprosti nam duge nae! No pravda zahtijeva, da i mi uinimo isto: Kaoto i mi
otputamo dunicima naim.
Trea je zapreka u budunosti. Prije milosti ovjek je rob grijeha. A
kako je ujedinio svoju volju s boanskom Voljom, on je slobodan od grijeha,
ali sjena grijeha napast proganja ga jo uvijek. Samo ljudi Boji poznaju

VLADIMIR

SOLOVJEV

NAJVEI

SLAVENSKI

FILOZOF

napasti. Tri su napasti: U poetku duhovnog ivota ovjek ima napast da si

dopusti svata, to je po sebi sklisko, jer misli, da je ve duhovno dosta jak.
Napast veoma opasna, proti kojoj treba traiti snagu u molitvi: I ne uvedi nas
u napast/
Iza napasti tijela dolazi razum. ovjek si lako umilja, da je vii od drugih i da bolje posjeduje istinu od drugih, kao da Istina nije jedna. Odatle tatina, umiljenost, zavist.
Trea i najopasnija napast jest napast duhovnih ljudi: ovi naime hoe
da oholo natovare svoj auktoritet na lea drugih i misle, da su nuni za spasenje svijeta. Mjesto da surauju kod spasenja svijeta, oni hoe da vladaju
svijetom. I to sve pod izlikom duhovne revnosti: Nego izbavi nas od zla!
Molitvu mora pratiti rtva. Ne rtva iz straha kao kod primitivnih naroda ni rtva samo iz aenja nego rtva iz ljubavi. Mi ljubimo Boga, koji nas
sve ljubi: mi ga ljubimo i direktno i indirektno u brai. Naa se rtva sastoji u
ljubavi prema blinjemu, u samilosti, u saueu, u milostinji, Ja hou milosre, a ne rtvu. Pravda upravlja naa djela prema blinjemu, a milosre naa uvstva.
Molitvom smo stekli milost; milostinjom smo je saopili blinjemu. Ali
mi moramo uiniti jo vie: moramo posvetiti narav i smanjiti zlo; moramo initi pokoru.
Dua se opire Bogu, a tijelo dui.
Bog je vrhovno Dobro nae volje. Stoga volja ne smije zahtijevati za
sebe autonomiju niti smije iskljuivo traiti dobro izvan Dobroga. Dakle post
volje.
Bog je apsolutna Istina za na razum. Stoga neka se uva razum, da ne
bi pokuao da shvati predmete odijeljene od Potpune Istine. Dakle post razuma: ne nastoj da zna puno stvari, jer mnogo znati ne znai biti uen. Nemoj
se dati svladati od novosti i originalnosti misli. Nemoj odvie tovati znanost,
jer je znanost vrlo ograniena.
Bog je savrena Ljepota za naa uvstva. Stoga osjeajna dua ne smije
traiti iskljuivo analogiju ljepote. Odatle post osjeajnosti, post u obinom
smislu rijei.
*

Moderni je mislilac ve dosta blizu idejama Solovjeva. U

svim narodima se die po koji veliki mu upirui prstom na Solovjeva i njegovu filozofiju.
Pa to je i razumljivo. Najvea potreba modernog ovjeka jest
realizam, najvea misao za modernog filozofa jest realistiki integralna misao. Pae i za dananjega kranina i to nesamo intelektualca nego i za prosvijetljenoga radnika nije vie dostatno
pusto moraliziranje, nego on trai duboku realnost Kristove prisutnosti u nama i naega dionitva u Njemu, on trai i hoe da
proivi lino i zborno udo Utjelovljenja.
A sve je to brazda, koju je zaorao Solovjev ve prije 60 godina.
ujmo jo, to veli glasoviti moderni pravoslavac Bulgakov o
Vladimiru, To neka bude i svretak:
IVOT Godite XV. god. 1934. br. 6.

12

BILJEKE

274

Kransko naziranje na svijet, integralno i logiko, to je ono

veliko, to Solovjev pridonosi modernoj svijesti. I u tom naziranju
zahtjevi duha nijesu oteeni uime drugih zahtjeva; potpuna sloboda duha; savremena filozofija, znanost, potrebe svakidanjeg ivota, sve nalazi tu svoje mjesto; i sve to skupa osvijetljuje isto
svijetlo. Solovjevova filozofija odgovara najdubljim i najviim potrebama ljudskog duha, odgovara teoriji i praksi.
Mnogi su rekli bilo alei se bilo ozbiljno, da je Solovjev
prorok i naukom svojom i spoljanou. A zaista je on uinio usluge
proroke, i onaj, koji je bio neshvaen i izrugivan od svojih suvremenika, slavljen je sve vie i vie.... Mi sada proivljavamo vijek
racionalizma, koji je najprije izbacio religiju, a onda navalio i na
filozofiju u ime egzaktnih znanosti i slobode istraivanja i prouavanja. No i ta je perioda ve pri koncu, njezine sile su ve iscrpljene. Sada dolazi na red jedna nova via sinteza, u kojoj e se poueni i nakrcani duh vratiti k sebi, k vjenim svojim potrebama, u
kojoj e se duh, obogaen iznaaima intelektualnog i znanstvenog razvitka kroz vie stoljea, osloboditi tiranije apstraktnih
principa, kakvigod oni bili, da ih skladno sloi u ivotno, cijelo
znanje. Ta sinteza je bila Solovjevova ivotna zadaa. U sumraku
uzimamo esto za vrelo slabane svjetlosti as jedan as drugi
predmet, o koji se odbija to svijetlo sa vie sjaja. S orlovskim okom,
s prorokom otrovidnou razlikovao je Solovjev pravo vrelo, svijetlo sunca, a ne sutona. Cijeli svoj ivot stupao je on odvano
prema tom svijetlu i druge pozivao da idu s njim. Slijedimo ga! 21
J. Broievi D. I.

i S
l*
V
* o

O::::::/**B I L J E K EV
* 0
POD EZLOM

SLOBODNIH

C ^*h
^*l

ZIDARA.

(Doivljaji jednog talijanskog sveenika u Meksiku.)

Negdje pri koncu prole godine pisao je o. Silvio Mesante u Osservatore Romano o svome putu u Meksiko, kamo je otiao da upozna prilike. Evo
nekoliko znaajnih crtica!
Premda sam znao, veli on, da ne u lako doi u Meksiko, jer sam katoliki sveenik, ipak sam odluio poi. Poao sam s o. Mazzuco-m. Najprije
smo se opskrbili hranom za nedjelju dana, pukom i patronama. Onda smo
sjeli u svoj Ford i, poto smo prevalili oko 1000 km, stigli smo na meksiku
granicu.
Premda smo se izmijenjivali kod upravljanja, ipak nas je vonja duga
jedan dan i jednu no jako umorila. Zato smo odluili da se odmorimo pa da
onda prijeemo granicu. Bilo je 11 sati dopodne, kad smo doli pred meksiku
21

Severac, o. c p. 2930.