Vodonošina

priča
 Vodonoša je imao dva velika keramička vrča.
Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa.
Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je
uspjevao prenijeti istu količinu vode.
 Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču
donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako
dvije godine, iz dana u dan.
 Naravno cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno
ispunjava obveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i
potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze.
Jednog dana nakon dvije godine obratio se
vodonoši na izvoru.
- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim
putem do kuće.
Vodonoša mu je odgovorio:
- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a
ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer sam ja uvijek znao
za tvoj nedostatak i uvijek sam te podržavao i nosio sa te
strane.
Svaki dan si ih zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine
uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega
svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne
bi ukrašavala moj dom.
Pouka?
Svatko od nas ima poneku manu. Svi smo mi pomalo napukli vrčevi.
Ali, lomovi i mane koje su u svakom od nas, čine život vrjednijim.
Samo trebamo uvažavati svakoga upravo onakvim kakav jest i
uvijek gledati dobro u ljudima. Nemojmo tražiti od drugih da budu
ono što ni sami nismo.
 Ne možeš biti sretan, sve dotle dok ne naučiš
iskreno voljeti i dok ne nađeš svoje mjesto na
svijetu.
Pošalji ovu malu
poruku svakome,
kome želiš da
bude sretan u
životu, bez obzira
koliko mana imao!
Ako to pošalješ
tek jednoj osobi
- puno si učinio.
Ako svatko učini
samo jednu osobu
sretnom, svi na
svijetu trebali bi biti
sretni.