Dubravka

Književni elementi:

Književni rod: drama, lirika, epika (djelo objedinjuje sva tri književna roda)

Književna vrsta: pastorala s elementima pastirske igre i melodrame

Mjesto radnje: Dubrava (Dubrovnik)

Vrijeme radnje: 17. stoljeće

Tema: vjenčanje najljepšeg pastira i pastirice u Dubravi na dan svetkovine

Svetoga Vlaha

Ideja: prikaz uzorne slike prave ljubavi i čestitosti te veličanje slobode kao

najvećeg dobra.

Kratak sadržaj, citati

Još nije svanula zora, a Radmio zaziva zvijezdu Danicu da obasja nebo nad
Dubravom. Uskoro sviće dan koji svi s veseljem iščekuju.

“Žuđena Danice, objav’ se, objavi!

I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;

sve te oči gledaju i srca sva hlipe

da nas svijeh opsjaju svjetlosti tve lipe,

  da nam prije svane dan, blagi dan svečani,

i žuđen i čekan u ovoj svoj strani.”

Na dan svetkovine Svetoga Vlaha sve se vile i pastiri okupe, a suci odabiru
najljepšega pastira i vilu koji se potom vjenčaju.
“Danas lijepe pastjerice

vijencem krune zlatne vlase,

po dubravah ter slavice

bude u slatke pojuć glase.”

Radmio govori o Dubravkinoj ljepoti za kojom svi pastiri uzdišu. Zaziva

boga Amora da spoji Miljenka i Dubravku jer svi u Dubrovniku znaju da se
njih dvoje oduvijek vole. Radmio poziva ljude da se okupe, a on će pripremiti
svetilište kako bi se svetkovina dostojno proslavila.

“Združ’ s Miljenkom ti pastirom

lijepu Dubravku i gizdavu,

i obeseli srećnijem pirom

nas i našu svu Dubravu!”

Ubrzo Radmio susreće ribara. Ribar mu objašnjava da je došao u Dubravu

jer želi ostatak svoga života provesti u miru. Njih dvojica pripovijedaju o
sudbini Dalmacije koja je pod mletačkom vlašću. Ondje vladaju nesigurnost
i strah od neprijatelja. Štoviše, mletačka je moć toliko jaka da oni više ne
osjećaju ni da im njihove žene, djeca i imanja pripadaju.

“Primorja naša sva u ništa sila zbi:

Dubrava sama ova vlada se po sebi.

Po njih svijeh srdita zvijer trči i rži,

i grabi i hita i u noktijeh sve drži.

Toliko ‘e vladan’je silno u nas, da se ti,

žena, djeca, iman’je ne možeš tvoj rijeti.”

Miljenko je uzbuđen i nemiran zbog nadolazeće svečanosti. Ne može živjeti

bez svoje Dubravke, ali osjeća strah.

“O Dubravko, sej Dubrave

  jasna dzoro, svitli uresu,

  od ljepote tve gizdave

  gdi su rajski zraci, gdje su?

  Dan ne sviće moj s danice,

  ni mi sunce sja s istoči:

  istok čelo, bio dan lice

  a mê sunce tve su oči.

  Da vas gorim, dubje pita’

  i na dubju svaku granu

  s moga ognja vjekovita

  kolikrat im listje planu

  Jak uzdrži pticu veska,

  kom tanahni prut se oblijepi,

  tako lipos tva nebeska

  mene kroz tvoj ures lijepi.”

Ljubmir primijeti Miljenkovu žalost i pita ga što je uzrok njegovom
nespokoju. Miljenka je obuzeo strah da će Dubravka pripasti drugome.

“Ljubmire, komu je suđeno tužiti

ne pozna ni čuje radosti na sviti.

Ja služim gospoju sletjelu iz raja,

ali ona za moju vik službu ne haja.

Za onom kâ meni prika je saviše

život moj stravljeni uzdišuć izdiše.”

Ljubmir ga tješi da će ljubav združiti njihova srca jer nema dvojbe da su

Miljenko i Dubravka najljepši pastir i vila u Dubravi.

“Veseo se zato kaži,

znaš običaj kâ je mila

pastijer najljepši i najdraži

da najljepšu steče od vilâ.

Ti si lijep, lijepa ona; draga ona, drag si ti,

srca vam razdiona ljubav će združiti.”

Vile su se okupile, a Dubravka ih poziva da na jezeru umiju lice i nakite se

cvijećem i vijencima kako bi na taj dan bile što ljepše.

“Lijepe vile, druge moje,

eto istječe dzora bijela,

dan čestiti svanuo je:

naresimo vijencim čela,

nakitimo cvijetkom vlase

skladno u slatke pojuć glase!”

Sve su vile svjesne da je Dubravka najljepša među njima.

“Neka ljepos nami uzmnaža

od naprave pomnja mila,

ti najljepša, ti najdraža

bez cvijeta si cvijet od vila:

zene trator i ružica

sred rajskoga tvoga lica.”

Satir Divjak veliča ljubav i govori da ljubav u starosti zaludi čovjeka ako ju
nije spoznao u mladosti.

“Ljubovnik se svak spovijeda,

ljubovnik se svak govori,

i nije tega tko s pogleda

draga u ognju tvom ne gori.”

Satir Divjak je zanesen Dubravkinom ljepotom. Za sebe kaže da je hrabar i

najljepši pastir u Dubravi, stoga smatra da zaslužuje Dubravku.

“U napravi nije môj varka,

najljepši sam od mê vrste:

zračna obličja, čela žarka,

jake kosti, puti čvrste.”

Gorštak sretne Divjaka i pita ga zašto je pobjegao u goru. Po svačijem je

sudu on ljepši od Divjaka koji svojom ružnoćom plaši vile i pastire.

“Ti strašiš, a ja ne, s grdoće nemile

od ove sve strane pastire i vile.”

Divjak se na to uvrijedi i odgovara Gorštaku da njega svi vole zbog njegove

ljubaznosti.

“Od žena i od ljudi gonjen si svuda ti,

a moju svak žudi prijazan imati.”

Divjak se ruga Gorštakovu sviranju, a Gorštak mu odgovara da pastiri i

stada s veseljem igraju kad on svira, a i pastiri su ga pozvali na pir kao
glumca.

“Pod dubjem ja kada zasvirim u gaju,

pastiri i stada s vesel’jem igraju.”

Divjak se hvali da je uz zvuk njegovih dipli zaplesala čak i Dubravka, a zna

se da je ona najljepša vila u Dubravi.

“O dzori, kad moje dipli se oglase,

tih slavic zapoje natjecat š njima se.”

Gorštak ga izaziva da se natječu u sviranju pa neka se vidi tko je bolji.

“Vrzi riječi i dava’ razumjet drugi put:

svirimo obadva, koga je bolje čut!”

Kada su završili, Divjak mu kaže da je bolji od njega i da je bolje za njega da

ne svira na piru.

“Tamo se it ne muči, er ko trs raspukla

svirala tva zuči neskladna i mukla.”

Nakon što Gorštak ode, Divjak ostaje sam i dođe na ideju da ukrade odjeću
jednoj od vila kada se one budu kupale u jezeru.

“Nu prije tega u jedzeru

vile okupat sve se hode,

svaka želeć da nju oberu

i nevjestom danas vode.

Namislio sam tim odjeće

jednoj od njih skrovno uzeti,

i priobučen tako veće

ja se vila lijepa rijeti.”

Zagorko tjera stado i traži vilu. Ljubdrag mu govori da se ostavi ženske

ljepote jer mu ovce vuk kolje, a vinograd mu je zapušten.

“Tim vrat’ se nazada: ženska ti lipota,

kad umreš od glada, ne vrati života.”

Zagorko mu govori da je pogled one za kojom žudi dovoljan da ga hrani i
drži na životu. Ljubdrag razmišlja o prošlim vremenima. Mladići su postali
lijeni i nemarni i brinu samo o tome kako će osvojiti vile.

“U moje vrijeme narav ina

i nauka bješe od ljudi;

sve ‘e drugoga sad načina,

druga doba, druge ćudi.

U dni moje viđaše se

o koristi gdi svak radi;

uzlotrilo sada sve se,

živu isprazno stari i mladi.”

Ljudbrag govori i da je Dubrava uništena zbog nebrige i nemara.

“Pr’je bijeljahu sva mjesta se

našim stadim bezbrojnima;

sad dubrava sva ne pase

što u mê doba jedan ima.”

I djevojke žive drukčijim životom. Sada sve djevojke imaju svilene haljine i
samo se ukrašavaju.

“Pr’je ne znahu prve vile

što je svila u haljini;

sad odjeće sve od svile

nije seljanke kâ ne čini.”

Jeljenka satirica je nesretna jer ju je njezin satir Divjak napustio i otišao za

drugim vilama.

“U vilah što vidiš u ovoj Dubravi,

ter slidom njih slidiš, a mene ostavi?”

Jeljenka je tužna jer nju krasi prirodna ljepota, a vile za kojima je Divjak
otišao nemaju takvu prirodnu ljepotu i čine sve da bi izgledale ljepše.

“Na svijeću cklo pale i mrče crnima

obrve opale čađami od dima.

Oprhlu i modru kožu usne njih blide

do krvi ‘e svu odru, da rumena izide;

  u bjaku, kom klače i kartaju obraze,

otrovi najjače i gnusobe ulaze.

  A mastim od čerse daleko našaste

lica im svudijer se pengaju i maste.”

Pastiri Brštanko, Ljubmir i Tratorko su se okupili i govore da će danas

odabrati najljepšu vilu. Bit će teško odabrati najljepšu vilu jer se svaka od
njih trudi biti najljepša.

“Er vila mnogo je sred ove Dubrave

lijepe se ke broje i zovu gizdave;

i svaka uzmnaža sve dike jedine

i cijeni da je draža i ljepša neg sve ine.

Tim težak na se trud taj ću uzet, vidim ja,

tko činit ima sud, koja je najljepša.”

Vuk satir govori Zagorku da ide u goru za vilama, a on će mu paziti na

stado.

“Kupe se svatovi, spravlja se nevjesta,

pir se odsvud gotovi najljepši od mjesta.

Kad tamo pođe svak pomoć peć i varit,

neka je meni pak na pusto udarit?

Bio bi grijeh, kad gosti svak se ini i štuje,

da trbuh moj posti i prazan gladuje.”

Zagorkova majka Stojna kori satira Vuka jer joj je ukrao ovcu. Stojna poteže
Vuka za bradu, a on na kraju pusti njezinu ovcu i proklinje Stojnu.

“Tuđijem se ne hrani, daj mi ovcu, lupežu,

pr’je neg te seljani uhite i svežu.

Dali se ti krasti bez straha postavi,

kad blag dan svak časti u ovoj Dubravi,

pače sâm na zlo brz uhodiš livade?

Brže tu ovcu vrz’

koju mi ukrade!”

Gorštak sreće Vuka i govori mu da se ostavi jela i pića jer siromaštvo nije
razlog da ne bude drag i blizak vilama. Kada bi jednom osjetio u životu koja
je radost služiti vilinoj ljepoti, odrekao bi se jela i pića.

“Ti živeš da iješ i piješ na sviti,

ni možeš ni um’ješ o drugom misliti.”

Vuk mu odgovara da on može tako govoriti kada ne zna kako je to kada si

gladan i žedan. Gorštak ga poziva da svira bubanj na piru.

“Nemoj se ti starat! Glumac sam na pir zvan:

hoć’ bubanj udarat, ter ćeš bit sit i pjan?”

Miljenko ponovno veliča Dubravkinu ljepotu, a Pelinka mu govori da riječi

nisu dovoljne, već bi joj svoju ljubav trebao iskazati i darovima. On odbija,
jer njegova Dubravka nije lakoma.

“Opak je način svîm koji me učiš ti;

ne daj bog s darovim k Dubravci hoditi:

scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,

ja neću mudros tvu poslušat u tomu.

K srcima časnim nije trijebi s darom it,

ako uvik prid njimi omraze neć’ dobit.”

Satir Divjak preobukao se u vilu. Siguran je da ga nitko neće prepoznati.

“Pristavio sam tuđe kose

i opleo u cklo prame

i obukô ruho na me

kô najljepše vile nose.”

Stojna kori Zagorka jer ostavio svoje stado, a ona ga je morala braniti od
satira Vuka, ali Zagorko za to ne mari.

“Neka idu ovnovi i ovce najbolje;

stadu me ne zovi, ni mi je past od volje.

Zagorko joj govori da će večeras dovesti u kuću najljepšu vilu.

Ja ne mljah, majko mâ, da ćeš se ti smesti,

er ti ću sin doma odmjenu dovesti.

  Ili ćeš ili ne, poda’ se razlogu;

ovako bez žene ja stati ne mogu.”

Majka Stojna ne želi snahu jer vile ne brinu o kućanstvu, već samo misle na
svoju ljepotu.

“Mož derat samohoć za vilam obuću:

meni ga neće doć nevjesta u kuću!

Ćudi svijeh sadanjih nevjesta vrlesu:

ne misle nego o njih samomu uresu.

Vazda su na dvoru, a neka stan gine:

zlu mužu a goru svekrvi čâs čine.

Šestere, dedele, jeziče i sjaju,

i drugo ne žele neg da ih gledaju.

Za koris prioni, a vile ne dvori:

pusto nam razgoni stado vuk po gori.”

Jeljenka satirica preobukla se u pastira kako bi pokazala zlim vilama da ne

smiju dirati tuđe muževe. Pastiri tuku Divjaka, a Jeljenka im govori da ga
puste na miru jer nije nikakva zla učinio.

“A tko je ovo, u haljini

tko od vile sad proteče?

Ako zlo vam ke ne čini,

nije razlog da zlo steče.”

Pastiri joj govore da je Divjak pokušao silom poljubiti Dubravku.

Starac Ljubdrag je bijesan jer su se danas trebali vjenčati Dubravka i

Miljenko. Za njih se oduvijek znalo da se vole i da su jedno za drugo, ali
Grdan je potkupio suce zlatom i tako dobio Dubravku.

“Proklet i oni tko najprije

za izet zlato, zemlju izdube,

kad cić zlata najvrednije

običaji se u nas gube!”

Miljenko je žalostan jer je ostao bez svoje vile koja je pripala najružnijem
pastiru i odlučuje suočiti se s njim.
“Da što čekam, što li pazim?

Razdijeljen sam s dragom vilom.

Što grdobu ne porazim

kâ mi život grabi silom?

Pr’je smrknutja dana ovoga

dni imaju bit satreni

ili moji, ili onoga

tko moj život grabi men.”

Divjak zahvaljuje nepoznatom pastiru jer ga je spasio od bijesnih pastira i

želi znati njegovo ime. Usput mu se učini da pastir nalikuje na njegovu
Jeljenku. Jeljenka ga pita zašto trči za vilama kada ima svoju dragu jer
pitome vile ionako ne žele divlje pastire.

“Vrzi tja cić tega neslične odjeće:

satira divjega pitoma vil neće;

k ljubi se povrati, od ke se odijeli,

koja te gledati u slici tvôj želi.

Ohaj se od vila, ke ti su s prikora:

ljubovca tva mila vapi te iz gora,

i još čut neć’ ti glas ni poznat lipote,

a ona bi danas koja te smrti ote.”

Priznaje mu da je to ona preobučena u pastira i da ga je ona spasila od
pastira koji su ga htjeli istući. Divjak se pokaje i govori joj da pođu na
proslavu i zahvale bogu Leru koji je spasio njihovu ljubav.

“Nu hod’mo i mi gdi svi hode

od najljepšijeh čuti vjeru,

na dan ovi od slobode

zahvaliti bogu Leru,

kad nas oba svom kriposti

vlas njegova ‘e slobodila,

tebe od moje nevjernosti,

a od pricijeh mene vila.”

Brštanko i Ljubdrag žale Miljenka koji je ostao bez vile. Glasnik dolazi s
viješću da su Miljenko i Dubravka ipak zajedno i upravo se sprema njihovo
vjenčanje.

“Kî plač, kâ smrt? Miljenko je

zdrav, živ, veseo, čestit svime:

smirio je želje svoje,

Dubravka je lijepa š njime.

Vjerenik je on izbrani

na ovi blag dan u Dubravi:

vile, pastiri i gorani,

svak ga slidi, svak ga slavi.”

Brštanku i Ljubdragu nije jasno kako je Miljenko sada postao njezin

zaručnik. Glasnik im ispriča da se za vrijeme Grdanova i Dubravkina
vjenčanja zatreslo tlo, nastala je buka i plamen na ognju je potamnio, a
Lerov se kip počeo tresti.

“Ali na ognju plam potamni,

pod nami se tle ustrese,

crkva od groma bukom zamni,

a stup Lerov znojaše se.

Na ovo čudo vas puk stoja

ko zapanjen, ter ne prista

Dolerija, Lero i Hoja

zvat na pomoć segaj mista.”

U crkvu je ušao Miljenko, a onda se potres umirio, buka je prestala i plamen

na ognju se pročistio, a Lerov je kip bio obasjan zrakom. Svi su prisutni
znali da je to znak da su Miljenko i Dubravka stvoreni jedno za drugo.

“Svak to uze za zlamen’je

da vlas višnja to učini,

da Miljenko sadružen je

lijepoj Dubravci, a ne ini.

Tim vaskolik puk se uzbuni

i zavapi u sve glase

da se volja božja ispuni,

dočim lijepu lijepa dâ se.

Iz ruka se tako ote

Grdanovijeh lijepa vila

i dâ komu cić lipote

nje pristoji ljepos mila.”

Glasnik im reče da je došao pozvati Brštanka za kuma, a Ljubdraga za

staroga svata.

Na crkvenom obredu Miljenko i Dubravka iskazuju si ljubav. Redovnik

poziva sve da slave slobodu Dubrovnika i prinesu darove božici.

“Svak redom dar ovdi kî ima najdraži

sad našoj slobodi čestitoj prikaži.”

Redovnik pušta ptice, Miljenko daruje maslinovu grančicu, Dubravka ružu,

Zagorko uzdahe, plač i vapaj, Divjak vilinsku odjeću, Jeljenka med, Vuk čašu
vina, Gorštak sviralu. Redovnik poziva narod da radosno kliču.

“Iz svijeh tijem usti u skladu jedan glas

ovako izusti i klikni večeras:

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi

ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti“.”

Redovnik zahvaljuje nebesima za slobodu Dubrave.