john rawls politiki liberalizam

uvod
u engleskom govornom podruju prevladava utilitarizam koji dosadanja teorija pravednosti ne
uspijeva opovrgnuti. autor razrauje koncepciju 'pravednost kao pravinost' koja bi trebala biti
nadmona u odnosu na utilitarizam. autorova teorija je pokuaj reformuliranja teorije pravednosti i
ispravljanja njenih osnovnih pogreaka.
glavni problem teorije pravednosti: nerealna ideja dobro ureenog drutva. kae: injenica da u
modernom demokratskom drutvu postoji pluralizam nespojivih, ali razlonih obuhvatnih doktrina
dokazuje da je ideja dobro ureenog drutva pravednosti kao pravinosti kakva postoji u 'teoriji
pravednosti' nerealna.
problem politikog liberalizma glasi: kako je mogue da tijekom vremena moe postojati stabilno i
pravedno drutvo slobodnih i jednakih graana koje je snano podijeljeno razl onim, ali nespojivim
vjerskim, filozofskim i moralnim doktrinama?
kae: politiki liberalizam, tj. pravednost kao pravinost nema ambicija da bude razlona sekularna
obuhvatna doktrina. razloni pluralizam se ovdje naime uzima kao samorazumljiv. cilj politikog
liberalizma = razotkrivanje uvjeta mogunosti razlone javne osnove opravdanja u pogledu
fundamentalnih politikih pitanja.
nepristranost politikog liberalizma:
1. on ne kritizira nijedno razlono gledite, ne odbacuje nijednu teoriju istinitosti moralnih sudova
2. on svoju politiku koncepciju ne navodi kao istinitu nego kao razlonu. kae: kada graani dijele
neku razlonu politiku koncepciju pravednosti, tada oni imaju osnovu na kojoj se javna rasprava
o fundamentalnim politikim pitanjima moe odvijati i biti razlono okonana.
tri razdoblja koja su utjecala na narav moralne i politike filozofije modernog razdoblja:
1. reformacija (16.st.) dovodi do vjerskog pluralizma, a ovo potie razvoj drugih pluralizama
2. razvoj sredinje drave sa sredinjom administracijom
3. razvoj moderne znanosti (od 17.st.)
5 razlika srednjovjekovnog kranstva i antike graanske religije:
1. teilo je tome da bude autoritarna religija institucionalizirana, centralizirana i gotovo apsolutna
2. ono je bilo religija spasenja cilj = vjeni ivot
3. bilo je doktrinarna religija. mora se vjerovati
4. ono je bilo religija sveenika oni jedini imaju autoritet dijeliti boju milost
5. ono je bilo ekspanzionistika religija obraivanja. ne priznaje nikakve granice.
reformacijske religije su u poetku imale vrlo slina ovakva naela.
ipak tolerancija je nastala upravo kroz pojavu reformacije vjerske podjele. (pojavljuje se moderno
razumijevanje slobode savjesti). politiki liberalizam i liberalni konstitucionalizam dolazi kao spoznaja
da je razloni pluralizam prirodni ishod djelatnosti ljudskog uma u skladu s trajnim slobodnim
institucijama.
dakle: problem 'kako je mogue stabilno drutvo podjeljeno razlonim obuhvatnim vjerskim i
moralnim doktrinama?' je problem politike pravednosti, a ne problem najvieg dobra. ova
pravednost se razlikuje od antike, jer tamo nije bilo poznato postojanje obuhvatnih doktrina
usmjerenih na irenje i spasenje.
1

nakon reformacije pisci se nadaju sastaviti moralnu filozofiju neovisnu o crkvenom autoritetu. tri
glavna pitanja ovih autora (hume, kant):
1. da li je znanje o tome kako treba djelovati dostupno svima ili samo nekima?
2. da li je moralni poredak izveden iz nekog izvanjskog izvora ili proizlazi iz same ljudske naravi
(razuma)?
3. da li je potrebna neka vanjska motivacija da nas prisili da se pridravamo dunosti i obveza ili je i
to usaeno u ovjekovu prirodu.
oni na ova pitanja odgovaraju: svima dostupno / ljudska priroda / ljudska priroda. e kae zato je ovo
obuhvatna moralna doktrina.
politiki liberalizam, nasuprot tome, ne pokuava dati konane odgovore na tri pitanja.
klasina teorija pravednosti, meutim ostaje na ovim pitanjima, a ne tematizira: pitanje demokracije u
proizvodnji, pravednost izmeu drava (naroda), zatitu okolia, odnos meu spolovima...
glavna kritika politikog liberalizma kae: ona je pogrena jer se temelji na apstraktnoj koncepciji
osobe i koristi se individualistikom, nedrutvenom idejom ljudske naravi i neupotrebljivom
distinkcijom izmeu javnog i privatnog koja onemoguuje rjeavanje problema meu spolovima i
oblitelji. autor kae da ovi problemi mogu biti prevladani pomou nekih preinaka.
koncepcije koje obrauju klasine probleme mogu se primijeniti i na nove probleme.
tri dijela politikog liberalizma koji su nedostajali:
1. pravednost kao pravinost kao samostalno gledite i ideja preklapajueg konsenzusa.
2. distinkcija izmeu jednostavnog i razlonog pluralizma
3. potpuno objanjenje razlonog i racionalnog razraeno u koncepciju politikog (za razliku od
moralnog) konstruktivizma. tako se iznose osnove ispravnog i pravednog u praktinom umu.

uvod u meko ukorieno izdanje

dva glavna cilja ove knjige:
1. prikazivanje teorije pravednosti (pravednost kao pravinost) i njeno razlikovanje od obuhvatnih
doktrina svih vrsta.
2. iskazivanje naina na koji valja razumijeti dobro ureeno drutvo koje sadri razloni pluralizam
obuhvatnih doktrina.
kae: kako su obuhvatne doktrine koje nisu sve liberalne spojive s liberalnom politikom
koncepcijom? doktrine moraju prihvatiti demokratski reim kao lanice razlonog preklapajueg
konsenzusa.
politiki liberalizam nema cilj da bude obuhvatna doktrina koja bi zamijenila kranstvo u modernom
dobu. kljuno za politiki liberalizam je razraditi politiku koncepciju politike pravednosti za ustavni
demokratski reim koju mnotvo obuhvatnih doktrina moe slobodno prihvaati.
razlika antika moderna politika filozofija:
u antici je religija graanska, a filozofiji ostaje da se bavi doktrinom o dobru
moderno: religije ve sadre doktrine o dobru (spasenju) potpuno su nepomirljive. jedino
rjeenje sukoba je jednaka sloboda savjesti i miljenja. zato se moderna politika filozofija bavi
pravednou.
dakle problem politikog liberalizma je formulirati takvu koncepciju politike pravednosti koju mnotvo
razlonih doktrina moe prihvaati iz pravih razloga: sloboda, jednakost.
2

osnovna struktura drutva = glavne politike, ustavne, drutvene i ekonomske institucije drutva i
nain na koji su meusobno usklaene.
on, kae, ovdje provodi transformaciju pravednosti kao pravinosti, tj. teorije (kao obuhvatne
doktrine) u politiku koncepciju pravednosti.
razlikovanje moralnih vrijednosti neke obuhvatne doktrine i politikih vrijednosti neke politike
koncepcije na primjeru vrijednosti autonomije:
politika autonomija = pravna neovisnost, politiki integritet graana, njihovo ravnopravno
sudjelovanje u izvravanju politike moi.
moralna autonomija = odreeni nain ivota i razmiljanja koje kritiki ispituje nae najdublje
svrhe i ideale. mill = individualnost (sljeenje najboljeg to se moe), kant. e kae ova
autonomija ne uspijeva zadovoljiti kriterij recipronosti koji se zahtijeva od razlonih politikih
naela. ona ne moe biti dio politike koncepcije pravednosti jer mnogi graani (npr. vjernici)
odbacuju moralnu autonomiju.
dva posebna obiljeja politikog odnosa graanstva:
1. odnos graana unutar posebne strukture drutva
2. odnos slobodnih i jednakih graana koji izvravaju vrhovnu politiku mo kao kolektivno tijelo.
u okviru razlonog pluralizma (dakle postojanja razliitih, nespojivih obuhvatnih doktrina) mora
postojati neko naelo na temelju kojeg graani jednako sudjeluju u politikoj moi i jedan drugome
mogu opravdati svoje odluke.
to naelo je kriterij recipronosti = izvravanje politike moi od strane graana ispravno je samo ako
oni iskreno vjeruju da razloge koje nude za svoje politiko djelovanje mogu kao opravdanje razlono
prihvatiti drugi graani. ovo je, kae, liberalno naelo legitimnosti.
politika koncepcija pravednosti se ne izvodi iz neke obuhvatne doktrine ili kao kompromis izmeu
drugih doktrina. formulira se samostalna koncepcija koja ima vlastiti intrinzian politiki (moralni) ideal
izraen u kriteriju recipronosti.
tri elementa osnove jedinstva drutva dostupne graanima moderne liberalne demokracije:
1. osnovna struktura drutva regulirana je jednom od obitelji razlonih liberalnih koncepcija
pravednosti koja ukljuuje najrazloniju koncepciju
2. sve razlone obuhvatne doktrine u drutvu prihvaaju nekog lana te obitelji razlonih koncepcija,
a graani koji potvruju te koncepcije u trajnoj su veini u odnosu na one koji obacuju svakog
lana te obitelji
3. javna politika rasprava (o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti) uvijek se
razlono moe rijeiti na osnovi razloga specificiranih jednom od obitelji razlonih liberalnih
koncepcija pravednosti onom koja je za svakog graanina najrazlonija.
ideja javnog uma: vezana uz kriterij recipronosti. njegova uloga je da graanski odnos u ustavnom
demokratskom reimu specificira kao odnos graanskog prijateljstva. kae: uskraivanje osnovnih
sloboda = krenje kriterija recipronosti jer nema opravdanja za to koje bi mogli razlono prihvatiti oni
ija se prava uskrauju.
logikom kriterija recipronosti se u javno rasuivanje mogu ukljuiti i razlozi pojedinih obuhvatnih
doktrina. njih se moe uvesti u javni um ako su u skladu s razlonom politikom koncepcijom.

kae: sadraj javnog uma nije fiksan nije definiran nijednom razlonom politikom koncepcijom. on
se mijenja. osim toga ideal javnog uma ne vodi uvijek do opeg slaganja gledita. graani ue i
profitiraju iz sukoba gledita.
razlika liberalizam libertarijanizam:
libertarijanizam = slobodu i jednakost ne kombinira na nain na koji to ini liberalizam. ovdje
nema kriterija recipronosti. zato postoje prevelike drutvene i ekonomske nejednakosti. ovdje
nema potrebne stabilnosti.
liberalizam ovdje postoje neke institucije koje jame stabilnost:
1. javno financiranje izbora i osiguravanje dostupnosti javnih informacija u politikim pitanjima
2. pravina jednakost mogunosti, posebno u odgoju i obrazovanju.
3. primjerena raspodjela prihoda i bogatstva svima su osigurana univerzalna sredstva koja su
nuna da bi se djelotvorno koristili svojim slobodama
4. drutvo kao poslodavac u krajnjoj nudi
5. osnovna zdravstvena zatita osigurana za sve graane
javni um i granice pomirenja. tri glavne vrste sukoba:
1. oni koji proizlaze iz razlika obuhvatnih doktrina. oni se politikim liberalizmom ne mogu skroz
ukloniti nego samo ublaiti
2. oni koji proizlaze iz razliitog statusa graana (klasnog, zanimanja, nacionalnosti, rase, spola).
ovdje se pomou naela pravednosti moe doi do pomirenja.
3. oni koji proizlaze iz teret suenja. e ovi sukobi uvijek ograniuju doseg mogueg sporazuma.

prvi dio.
politiki liberalizam: osnovni elementi
I.

PREDAVANJE: fundamentalne ideje

kae: on pod politikim liberalizmom podrazumijeva neto skroz drugo od uobiajenog, ali ovdje nee
poeti s definicijom nego s dva kljuna pitanja:
1. koja je najprikladnija koncepcija pravednosti za specificiranje pravinih uvjeta drutvene
kooperacije meu graanima shvaenim kao slobodnim i jednakim te kao u potpunosti
kooperirajuim pripadnicima drutva? (= pitanje politike pravednosti)
2. koje su osnove tolerancije, pod pretpostavkom razlonog pluralizma kao neizbjenog ishoda
slobodnih institucija? (= pitanje tolerancije)
sinteza ova dva pitanja: kako je mogue da tijekom vremena postoji stabilno i pravedno drutvo
slobodnih i jednakih graana koji ostaju duboko podijeljeni razlonim vjerskim, filozofskim i moralnim
doktrinama?
rjeenje ovog problema = obitelj ideja koja se naziva politiki liberalizam.
1.

postavljanje dvaju fundamentalnih pitanja

oko prvog pitanja (to je zapravo pitanje oko najprikladnijih institucija za ostvarenje demokratske
jednakosti i slobode): danas ne postoji suglasnost. postoje barem dva osnovna pravca odgovora na
njega u okviru demokratske misli:
1. od lockea sloboda modernih naroda = sloboda miljenja, savjesti, vlasnitva, osnovna prava,
pravna drava.
2. od rousseaua sloboda starih naroda = jednake politike slobode i vrijednosti javnog ivota.
presuda izmeu ova dva se izvodi pomou dva naela pravednosti:
1. svaka osoba ima jednako pravo na adekvatnu shemu jednakih osnovnih prava i sloboda koja je
spojiva s istom shemom za sve.
2. drutvene i ekonomske nejednakosti moraju zadovoljiti dva uvjeta:
a) trebaju se odnositi na slube i poloaje dostupne svima jednakost mogunosti
b) trebaju biti od najvee koristi za najloije stojee lanove drutva naelo razlike
ova dva naela reguliraju institucije. prvo ima prednost.

ovim naelima je dana liberalna koncepcija pravednosti. njena obiljeja su:

1. specifikacija odreenih osnovnih prava, sloboda i mogunosti
2. dodjeljivanje posebnog prvenstva tim pravima, slobodama i mogunostima
3. mjere koje svim graanima osiguravaju adekvatna univerzalna sredstva za djelotvorno
koritenje njihovim pravima, slobodama, mogunostima

ona izraavaju egalitaristiki oblik liberalizma. tri elementa toga

1. jamstvo pravine vrijednosti politikih sloboda tako da one nisu samo formalne
2. pravina jednakost mogunosti (isto ne samo formalna)
3. naelo razlike = drutvene i ekonomske nejednakosti koje se odnose na poloaje i slube
trebaju biti ureene na najveu korist naloije stojeih.

e pa kae: spor oko prvog pitanja se moe rijeiti tako da se nae nain da se poznate ideje i naela
organiziraju u koncepciju politike pravednosti koja te ideje i naela izraava na drukiji nain nego
5

ranije. takva politika koncepcija pravednosti osigurava javno priznato stajalite s kojega svi graani
mogu jedan pred drugim ispitati da li su njihove drutvene / politike institucije pravedne. dakle na
temelju nje se mogu ocjenjivati institucije.
(oko drugog pitanja) ova pravednost kao pravinost = politiki sporazum. ona izraava zajedniki i
javni politiki um graana. da bi ovo bilo mogue koncepcija pravednosti mora biti neovisna o
suprotstavljenim filozofskim i vjerskim doktrinama graana jer politika koncepcija pravednosti
mora dobiti potporu preklapajueg konsenzusa razlonih vjerskih, moralnih i filozofskih doktrina.
javni um (rasuivanje graana u javnom forumu oko bitnih elemenata ustava i osnovnih pitanja
pravednosti) upravljan je koncepcijom koja je politika, a ne metafizika.
kae: politiki liberalizam smjera politikoj koncepciji pravednosti kao samostalnom gleditu. cilj ovog
je da se specificiranjem politike domene i njene koncepcije pravednosti institucijama omogui da
dobiju potporu preklapajueg konsenzusa.
2.

ideja politike koncepcije pravednosti

politika koncepcija pravednosti ima 3 obiljeja, a svako od njih egzimplificirano je pravednou kao
pravinou:
1. predmet politike koncepcije = osnovne strukture (politike / drutvene / ekonomske institucije).
dakle postavlja se osnovni okvir institucija i naela.
2. nain prikazivanja: politika koncepcija pravednosti se prikazuje kao samostalno gledite. ona
nije izvedena ni iz jedne od obuhvatnih doktrina, tj. ako i je, taj aspekt treba promatrati odvojeno.
politika koncepcija se bavi samo osnovnom strukturom i ne ukljuuje nikakvo vezivanje na druge
doktrine.
a kakve jo koncepcije postoje:
openita moralna koncepcija = ona koja se odnosi na iroko podruje predmeta
obuhvatna moralna koncepcija = ona koja ukljuuje koncepcije o tome to je u ljudskom ivotu
vrijedno i vano i ukljuuje ideale osobnog karaktera.
u potpunosti obuhvatna koncepcija = pokriva sve vrijednosti i vrline unutar jednog precizno
artikuliranog sustava
djelomino obuhvatna koncepcija = ona obuhvaa mnotvo nepolitikih vrijednosti, ali ne sve.
e a kae politika nije nita od ovog.
3. sadraj politike koncepcije pravednosti je izraen pomou odreenih temeljnih ideja koje se
shvaaju kao implicitne u javnoj politikoj kulturi demokratskog drutva. e a kae: obuhvatne
doktrine ine pozadinsku kulturu graanskog drutva. ona nije politika.
fundamentalna ideja pravednosti kao pravinosti = ideja drutva kao pravinog sustava kooperacije
tijekom vremena.
dodatne dve ideje:
1. ideja graanina kao jednakog i slobodnog
2. ideja dobro ureenog drutva (djelotvorno reguliranog politikom koncepcijom pravednosti)
ove ideje se razrauju u politiku koncepciju pravednosti koja moe zadobiti potporu preklapajueg
konsenzusa.
3.
6

ideja drutva kao pravinog sustava kooperacije

dakle ovo je fundamentalna ideja na kojoj se temelji ideja pravednosti kao pravinosti pravini
sustav kooperacije tijekom vremena, od jedne generacije do sljedee.
tri elementa ideje drutvene kooperacije:
1. ona se razlikuje od puke koordinacije (npr. pomou zapovijedi). kooperacijom upravljaju javno
priznata pravila koja prihvaaju svi sudionici.
2. ona ukljuuje pravine uvjete kooperacije ideja recipronosti: svaki sudionik moe razlono
prihvatiti uvjete pod uvjetom da ih na isti nain prihvaa svatko drugi.
3. ona zahtijeva ideju da svaki sudionik ima racionalni interes ili dobro
fundamentalna ideja osobe: ako drutvo shvaamo kao pravian sustav kooperacije tijekom
vremena izmeu generacija onda uz tu koncepciju ide i neka ideja osobe: osobe su slobodne na
osnovi svojih moi:
1. dvije moralne moi:
a) sposobnost za osjeaj pravednosti = sposobnost da se razumije javna koncepcija pravednosti
koja karakterizira pravine uvjete drutvene kooperacije, sposobnost da se ona primjeni i da
se na temelju nje djeluje
b) sposobnost za neku koncepciju dobra = sposobnost da se oblikuje, revidira i racionalno slijedi
koncepcija ovjekovog racionalnog interesa i dobra.
koncepcija dobra = vie ili manje odreena shema krajnjih ciljeva koje elim ostvariti radi njih
samih
2. umske moi:
a) suenje
b) miljenje
c) zakljuivanje
ovo nam je potrebno da bi dobili odgovor na prvo fundamentalno pitanje politike pravednosti (koja je
najprikladnija koncepcija pravednosti za specificiranje uvjeta drutvene kooperacije...)
4.

ideja izvornog poloaja

ova ideja je uvedena da bi se iznalo koja tradicionalna koncepcija pravednosti specificira

najprikladnija naela za ostvarenje slobode i jednakosti, jednom kada je drutvo shvaeno kao
pravian sustav kooperacije izmeu slobodnih i jednakih graana.
kae: pravednost kao pravinost preinauje ideju drutvenog ugovora iz ovoga proizlazi neki oblik
konanog odgovora na pitanje o pravinim uvjetima kooperacije: ti uvjeti se shvaaju kao uvjeti oko
kojih su se sporazumjeli oni koji su angairani u kooperaciji.
e sad je tu pitanje koje je to stajalite, dovoljno udaljeno od obiljeja pozadinskog okvira (pojedinih
obuhvatnih doktrina), da se onemogui da netko ima prednost, s kojeg se moe postii pravini
sporazum? to stajalite = izvorni poloaj.
kae: izvorni poloaj je sredstvo predstavljanja, a sporazum je hipotetiki, nepovijestan.
jedno bitno obiljeje izvornog poloaja je veo neznanja

vano je razlikovati tri stajalita:

1. stajalite stranaka u izvornom poloaju. stranke = racionalni predstavnici koji specificiraju
pravine uvjete drutvene kooperacije. one su dio izvornog poloaja. stranke su samo umjetna
stvorenja koje nastanjuju na izvorni poloaj
2. stajalite graana u dobro ureenom drutvu. koncepcije dobro ureenog drutva se mogu
ostvariti u drutvenom svijetu.
3. stajalite nas samih (misli na sebe i itatelja) koji razraujemo pravednost kao pravinost. ovo je
stajalite s kojeg valja procijeniti pravednost kao pravinost i svaku drugu politiku koncepciju.
ovo je test reflektivnog ekvilibrija.
5.

politika koncepcija osobe

ovdje je rije o politikoj koncepciji osobe na koju se oslanjamo u uspostavljanju izvornog poloaja. u
izvornom poloaju su graani predstavljeni kao slobodne osobe. tri pogleda u kojima se graani
zamiljaju kao slobodni:
1. slobodni su po tome to sebe zamiljaju kao nekog tko ima moralnu mo da posjeduje neku
koncepciju dobra. ovo znai da su sposobni revidirati i preinaiti tu koncepciju na razlonim
osnovama. dakle graani su neovisni o pojedinim koncepcijama dobra i njihovim shemama
krajnjih ciljeva. to dalje znai da promjenom koncepcije dobra graani ne mijenjaju svoj javni /
institucionalni identitet (to znai da ako promjeni religiju nisi nita manje ni vie graanin). ne
mijenjaju se njihova prava i obaveze.
osim institucionalnog postoji i moralni (neinstitucionalni) identitet = on se sastoji od politikih
(potvrivanje vrijednosti politike pravednosti) i nepolitikih (djelovanje u korist vrijednosti
nepolitikog ivota) odanosti i sklonosti. ove dvije treba nekako uskladiti
2. slobodni su po tome to sebe smatraju samoniklim izvorima valjanih zahtjeva. to znai: oni
sebe smatraju kao one koji imaju pravo da svojim institucijama postavljaju zahtjeve kako bi
promicali svoje koncepcije dobra (pod uvjetom da te koncepcije spadaju u podruje doputeno
javnom koncepcijom pravednosti). ovo odgovara demokratskom drutvu. u nedemokratskima ljudi
ne moraju biti samonikli izvori valjanih zahtjeva (npr. u aristokratskom drutvu oni su izvor
zahtjeva na temelju pripisane uloge u drutvenom sustavu; u robovlasnikom robovi nisu nikakav
izvor zahtjeva...)
3. slobodni su po tome to su sposobni preuzeti odgovornost za svoje ciljeve. to znai da oni
svoje ciljeve prilagoavaju tako da se za tim ciljevima moe teiti sredstvima za koja razlono
mogu oekivati da e ih stei za uzvrat onome za to mogu razlono oekivati da e pridonijeti.
dakle prilagouje svoje ciljeve moguem. kae: potrebe i elje ne treba procjenjivati prema
njihovom psiholokom intenzitetu.
kae zakljuno (na temu prie iz 4.): cilj pravednosti kao pravinosti sastoji se u tome da se to
pitanje rijei tako da se zapone s idejom drutva kao pravinog sustava kooperacije u kojem su se
graani shvaeni kao slobodni i jednaki sporazumjeli oko pravinih uvjeta kooperacije.
6.

ideja dobro ureenog drutva

ovo je uz ideju graana kao slobodnih i jednakih druga popratna ideja ideje drutva kao pravinog
sustava kooperacije.
ureeno drutvo znai 3 stvari:
1. drutvo u kojem svaki prihvaa i zna da drugi prihvaaju ista naela pravednosti
2. za njegovu osnovnu strukturu se javno zna ili se opravdano vjeruje da zadovoljava ta naela
3. njegovi graani imaju normalno djelotvoran osjeaj pravednosti te tako openito postupaju u
skladu s glavnim institucijama drutva koje smatraju pravednima.
tri ope injenice kojima je obiljeena politika kultura demokratskog drutva:
1. raznolikost razlonih obuhvatnih doktrina je trajno obiljeje javne kulture demokracije = razloni
pluralizam. njega treba razlikovati od obinog koji znai da postoje razne obuhvatne doktrine koje
nisu razlone. razloni pluralizam nije vezan ni uz klasne ili interesne nejednakosti. on je djelo
slobodnog praktinog uma u okviru slobodnih institucija.
2. trajno razumijevanje oko jedne obuhvatne vjerske ili moralne doktrine se moe odrati samo
ugnjetavalakom upotrebom dravne moi. dakle drutvo koje je utemeljeno na zajednikoj
obuhvatnoj doktrini nuno ukljuuje dravu koja je represivna = injenica ugnjetavanja.
3. trajan i siguran demokratski reim mora svojevoljno podupirati barem znatna veina njegovih
politiki aktivnih graana. zato, da bi sluila kao javna osnova opravdanja ustavnog reima,
politika koncepcija pravednosti mora biti prihvatljiva razliitim, suprotstavljenim, obuhvatnim,
razlonim doktrinama. ta koncepcija pravednosti mora biti ograniena na domenu politikoga.
iz ovog: opa gledita graana imaju dva dijela:
1. javno priznata politika koncepcija pravednosti
2. obuhvatna doktrina prema kojoj se politika na neki nain odnosi. o tom nainu odluuje svaki
graanin za sebe.
a sad iz ovog nain na koji dobro ureeno demokratsko drutvo zadovoljava uvjet stabilnosti i
realistinosti:
1. graani koji potvruju razlone, ali suprotstavljene obuhvatne doktrine pripadaju preklapajuem
konsenzusu oko koncepta politike pravednosti.
2. nerazlone doktrine, kojih uvijek ima nisu dovoljno rairene da bi potkopale pravednost drutva.
preklapajui konsenzus: njega bi se moglo osigurati i tako da se nae neki prosjek izmeu postojeih
obuhvatnih doktrina, ali to nije nain na koji postupa pravednost kao pravinost. zato je potrebna
politika koncepcija kao samostalno gledite. kae: dobra koja sadri politika koncepcija pravednosti
nisu pravina prema obuhvatnim doktrinama nego prema slobodnim i jednakim graanima.
7.

niti zajednica niti udruga

dakle dobro ureeno drutvo nije ni zajednica (udruga utemeljena na zajednikoj obuhvatnoj doktrini)
ni udruga (ljudi okupljeni oko zajednikih ciljeva, ali bez zajednike obuhvatne doktrine).
dvije razlike demokratskog drutva i udruge:
1. demokratsko drutvo je potpun (jer ima mjesto za sve glavne svrhe ljudskog ivota), i u tom
smislu zatvoren (u njega se ulazi roenjem, a izlazi smru) sustav.
2. demokratsko drutvo za razliku od udruge nema krajnjih ciljeva i svrha niti opravdanja iz tih ciljeva
i svrha da se neke ljude smatra vrednijima. kae: u tom smislu su aristokratska drutva sebe

vidjela kao udruge. udruge mogu stvarati razlike u vrijednosti meu svojim lanovima zato to im
je na razini demokratskog drutva zajamena sloboda i jednakost.
isto tako demokratsko drutvo ne moe biti ni zajednica. javni um u demokratskom drutvu je
ogranien. on ne moe ukljuivati nepolitike ciljeve.
8.

o upotrebi apstraktnih koncepcija

dakle on je ovdje stavio na kup osnovne koncepcije koje karakteriziraju javnu politiku kulturu
demokratskog drutva. pomou njih sad formulira politiki liberalizam:
1. koncepcija politike pravednosti
2. koncepcija drutva kao pravinog sustava drutvene kooperacije tijekom vremena + dve popratne
ideje: politika koncepcija osobe kao slobodne i jednake, koncepcija dobro ureenog drutva.
3. koncepcija osnovne strukture
4. koncepcija izvornog poloaja
5. koncepcija preklapajueg konsenzusa
6. koncepcija razlone obuhvatne doktrine
7. ideja domene politikog
8. ideja javnog uma
a sad odgovor na pitanje politikog liberalizma: (kako je mogue da tijekom vremena postoji stabilno i
pravedno drutvo slobodnih i jednakih graana koji ostaju duboko podijeljeni razlonim vjerskim,
filozofskim i moralnim doktrinama?). dovoljna su tri uvjeta:
1. osnovna struktura drutva je regulirana politikom koncepcijom pravednosti
2. ta politika koncepcija pravednosti je arite preklapajueg konsenzusa razlonih obuhvatnih
doktrina
3. javna rasprava, kad je rije o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti vodi se u
svjetlu politike koncepcije pravednosti.
ovo je kae ujedno i definicija politikog liberalizma.

II.

PREDAVANJE: moi graana i njihovo predstavljanje

1.

razlono i racionalno

dakle ova dva pojma se razlikukuju: neto moe biti racionalno s obzirom na tvoju poziciju moi, a
pritom sasvim nerazlono. dakle racionalno znai da e ovjek to god radio postupati na inteligentan
nain, a razlono znai postupati na temelju naela za koja znamo da ih drugi mogu prihvatiti.
dva osnovna vida razlonog kao vrline osoba:
prvi vid razlonog. osobe su razlone kada su meu jednakima spremne predloiti naela i
standarde kao pravine uvjete kooperacije i njih se voljno pridravati ako imaju sigurnost da e drugi
uiniti isto. (kantov kategoriki imperativ) dakle ovo je dio ideje racipronosti. ova se pak nalazi
izmeu: ideje nepristranosti (i altruizma) i ideje uzajamne koristi. dakle razlone osobe su pokrenute
eljom da u drutvenom svijetu mogu kooperirati na temelju uvjeta koje svi mogu prihvatiti. tako oni
mogu izvui neku korist zajedno s drugima. nerazlono onda znai da se ljudi uputaju u kooperaciju,
ali bez spremnosti da prihvate ili predloe naela koja bi bila prihvatljiva svima. (pravina naela).

10

racionalno = odnosi se na samostalnog, integralog djelatnika koji nastoji oko ciljeva koji su samo
njegovi. racionalno je vezano uz:
izbor ciljeva i svrha
davanje prvenstva nekim ciljevima
izbor sredstava za ostvarenje ciljeva
pritom ti ciljevi ne moraju biti samo na korist tog djelatnika. glavna razlika racionalnog i razlonog
djelatnika nije u tome u ijem se interesu djeluje nego u moralnoj senzibilnosti koja lei u osnovi elje
za angairanjem u pravinoj kooperaciji (dakle djelovanju prema naelima za koje moemo oekivati
da e ih svi drugi sudionici moi razlono prihvatiti)
kae: neki misle da razlono mogu izvoditi iz racionalnoga. tako neto se moe desiti samo
ekonomskim teorijama (ovo je, izgleda, kritika teorije racionalnog izbora). ali ne! svako od njih ima
svoj temelj, a i jedno i drugo se moe izvesti iz moralnih moi:
1. sposobnosti za osjeaj pravednosti (razlono)
2. sposobnosti za neku koncepciju dobra (racionalno).
razlono i racionalno ne mogu jedno bez drugog. kae: mora imati svoje vlastite ciljeve (racionalno)
koje e onda pokuati ostvariti u pravinoj kooperaciji s drugima.
jo jedna vana razlika razlono-racionalno: razlono je javno na jedan poseban nain. naime: ako se
ne moemo osloniti na druge da e potovati pravina naela kooperacije, onda razlonog nema, jer
nije racionalno djelovati na temelju ikakvih naela. e zato razlono moe postojati samo ako je
uspostavljen javni svijet.
a sad jo jednom:
razlono nije samo altruistino (djelovanje u interesu drugih)
a nije ni samo potaknuto vlastitim ciljevima i svrhama
u razlonom drutvu svak ima svoje vlastite ciljeve, a njih nastoji slijediti pravinom kooperacijom s
drugima potujui i predlaui naela kooperacije za koje moe oekivati da ih razlono prihvaaju
svi drugi.
2.

tereti suenja

drugi vid razlonog. spremnost da priznamo terete suenja i da prihvatimo njihove posljedice po
upotrebu javnog uma u usmjeravanju legitimnog izvravanja politike moi u ustavnom reimu.
slobodne institucije vode razlonom pluralizmu, a za suzbijanje razlonog pluralizma je potrebna
dravna mo.
pitanje: kako dolazi do razlonog neslaganja, tj. do neslaganja izmeu ljudi koji ostvaruju svoje obje
moralne moi (osjeaj pravednosti / koncepcija dobra)? izvori tog neslaganja = tereti suenja. (tereti
suenja = problemi pri donoenju odluka sudova u okviru racionalnog i razlonog).
a sad popis nekih glavnih izvora razlonog neslaganja, tj. tereta suenja (pritom nisu svi vezani samo
uz razlono i racionalno nego i uz teoretsku upotrebu uma):
a) empirijski / znanstveni dokaz moe stvarati proturjeja
b) ako se slaemo oko vrsta relevantnih razloga ne moramo se slagati oko njihovog redosljeda
prevenstva
c) svi pojmovi su dovoljno neodreeni da su podloni razliitoj interpretaciji
d) procjena dokaza i moralnih politikih vrijednosti nikad nije u potpunosti odvojiva od individualnog
iskustva.
e) normativni razlozi postoje na svim stranama sukoba
11

f) sustav institucija je ogranien u mogunostima realizacije politikih vrijednosti. zato se nuno vri
neka selekcija. u toj selekciji prioriteta moe postojati neslaganje koje je sasvim razlono.
kae: osim ovih razlonih tereta suenja postoje i mnogi nerazloni (tj oni koji polaze samo od
racionalnog kao sebinost...). ovo autor negdje naziva obini, nerazloni pluralizam.
meutim ne moe se pretpostaviti da su sve razlike i neslaganja rezultat neznanja i sebinosti (dakle
nerazlone).
zakljuak: mnogi najvaniji sudovi su doneseni pod uvjetima gdje se ne moe oekivati da e
savjesne osobe s potpunim umskim moima, ak i nakon slobodne rasprave, doi do istog zakljuka.
3.

razlone obuhvatne doktrine

dakle drugi aspekt razlonosti = spremnost da se nosimo s teretima suenja.

e sad: polazimo od pretpostavke da razloni ljudi potvruju samo razlone obuhvatne doktrine.
definicija razlone obuhvatne doktrine tri obiljeja:
1. razlona doktrina = izvravanje teoretskog uma vjerski, filozofski i moralni aspekti ljudskog
ivota.
2. sastavlja se konzistentan sustav vrijednosti, a po nainu na koji je taj sustav sastavljen se
razlikuju pojedine doktrine. time to ranigira vrijednosti i prua naine za njihovo uravnoteenje
kada su u sukobu razlona obuhvatna doktrina je i izvrenje praktinog uma.
3. ona je stabilna, bez iznenadnih promjena, jer se temelji na nekoj tradiciji miljenja, ali nije
nepromjenjiva. ona se razvija.
injenica da ne potvruju svi ljudi istu razlonu doktrinu = posljedica tereta suenja.
kae: razlono je potvrivati neku doktrinu, ali nije razlono koristiti se politikom moi kako bi se
suzbilo potvrivanje neke druge razlone doktrine. to je zato to nema javne zajednike osnove
opravdanja neke obuhvatne doktrine. ti moe misliti da je tvoja doktrina jedina istinita, ali to mogu
misliti i svi drugi za svoje doktrine koje su takoer razlone. istinitost pojedine doktrine se ne moe
dokazati graanima openito, a ako koristimo dravnu mo, kao kolektivnu mo jednakih graana da
bi nametnuli jednu doktrinu, istinu, tj. da bi sprijeili druge u potvrivanju njihove doktrine, to je samo
po sebi nerazlono jer se ne moe izvesti po naelu za koje se moe oekivati da e ga prihvatiti svi
drugi.
zakljuak: razlone osobe shvaaju da tereti suenja ograniuju ono to moe biti razlono
opravdano za druge i zato prihvaaju neki oblik slobode savjesti i miljenja. zato je nerazlono
koristiti se zajednikom politikom moi da bi se suzbijalo ostala razlona gledita.
jo dvije napomene:
1. skepticizam: iako se ini da ga se sugerira opisom tereta suenja to nije tako. njega valja
izbjegavati ako se eli doi do preklapajueg konsenzusa obuhvatnih doktrina. skeptiki argument
tvrdi da jedan ili vie nunih elemenata spoznaje vanjskog svijeta nikada ne moe biti zadovoljen.
ali kae: politiki liberalizam preko prie o teretima suenja ne tvrdi da treba sumnjati u istinitost
obuhvatnih doktrina koje potvrujemo nego samo da praktino nije mogue doi do slaganja oko
istinitosti obuhvatnih doktrina. kae: ustavni reim je ogranien u pogledu traenja istine (a onda i
bilokakvog oitovanja o njoj).
2. distinkcija pluralizam kao takav razloni pluralizam: pluralizam kao takav = obuhvatne doktrine
bi, da mogu, jedna drugu suzbile koristei politiku mo dakle nisu razlone.

12

4.

13

uvjet javnosti: njegove tri razine

ideja javnosti kako je razumljena u pravednosti kao pravinosti ima tri razine:
1. ova razina je dosegnuta kad je drutvo djelotvorno regulirano javnim naelima pravednosti.
graani prihvaaju naela i znaju da ih drugi prihvaaju.
2. odnosi se na opa vjerovanja u svjetlu kojih se sama naela pravednosti mogu prihvatiti. to su
vjerovanja o ljudskoj naravi, nainu na koji politike i drutvene institucije funkcioniraju... ova
razina se, kae, modelira po uzoru na veo neznanja. kae stranke moraju rasuivati na temelju
opih vjerovanja to ih graani dijele kao dio javnog znanja.
3. ova, zadnja razina javnosti odnosi se na puno opravdanje javne koncepcije pravednosti kako bi se
ona prikazala u vlastitim kategorijama.
(???)
dobro ureeno drutvo (dakle drutvo u kojem postoje pravini uvjeti drutvene kooperacije izmeu
graana kao slobodnih i jednakih) zadovoljava sve tri razine i time je zadovoljen potpuni uvjet
javnosti.
5.

racionalna autonomija: umjetna, a ne politika

e sad tu o razlici izmeu racionalne i potpune autonomije. graani se, kao to smo prije vidjeli,
poimaju kao slobodni u tri pogleda:
1. moralna mo da posjeduju neku koncepciju dobra
2. samonikli izvori valjanih zahtjeva
3. sposobnost da preuzmu odgovornost za vlastite ciljeve.
e kae budui da su slobodni u ta tri vida oni su racionalno i potpuno autonomni.
racionalna autonomija: vezana uz intelektualne i moralne moi vidljiva je u izvravanju sposobnosti
da stvori, revidira i slijedi neku koncepciju dobra. osim toga ona je vidljiva i u sposobnosti da
sklopi sporazum s drugima.
razlika ista / savrena proceduralna pravednost:
ista proceduralna pravednost = ono to je pravedno je specificirano ishodom procedure, togod
ona bila
savrena proceduralna pravednost = ovdje postoji neovisan, unaprijed dan kriterij onog to je
pravedno, a procedura se ureuje tako da osigura ishod koji zadovoljava taj kriterij.
izvorni poloaj = sluaj iste proceduralne pravednosti prosudbe stranaka. stranke modeliraju
racionalnu autonomiju graana. stranke su racionalno autonomne na dva naina:
1. prikladna naela pravednosti za specificiranje pravinih uvjeta drutvene kooperacije su ona koja
bi se izabrala kao ishod procesa racionalnog prosuivanja, a taj proces provode stranke. one u
svojim racionalnim prosudbama ne primjenjuju nikakva unaprijed dana naela pravednosti. zato
se tu radi o istoj proceduralnoj pravednosti
2. drugi nain je vezan uz narav interesa koji upravljaju prosuivanjima stranaka kao predstavnika
graana. graani, kae, posjeduju dvije moralne moi, a iz te dve moralne moi proizlaze dva
interesa vieg reda (= to su osnovni interesi).
zakljuak:
graani su autonomni na dva naina:
1. unutar granica politike pravednosti slobodni su da slijede svoje koncepcije dobra
2. motivirani da osiguraju svoje interese vieg reda koji su povezani s njihovim moralnim moima
14

stranke su racionalno autonomne na dva naina:

1. one su unutar ogranienja izvornog poloaja slobodne da se sporazumiju oko bilokojih naela
pravednosti za koja misle da su na najveu korist onih koje predstavljaju
2. u procjenjivanju te koristi one uzimaju u obzir interese vieg reda tih osoba
e i tako onda stranke modeliraju racionalnu autonomiju graana.
a sad o problemu stranaka koji proizlazi iz vela neznanja. kae: njihova ogranienja u pogledu
informacija znae da da stranke imaju samo tri interesa vieg reda koji upravljaju njihovim
prosuivanjima.
kae: cilj stranaka je sporazum oko naela pravednosti koja graanima koje predstavaljaju
omoguuju da postanu potpune osobe da adekvatno razviju i u potpunosti koriste svoje moralne
moi. naela pravenosti moraju voditi do sheme osnovnih institucija drutvenog svijeta.
6.

potpuna autonomija: politika, a ne etika

dakle: racionalna autonomija graana u izvornom poloaju je modelirana po uzoru na nain na koji
stranke kao njihovi predstavnici prosuuju
potpuna autonomija graana je modelirana po uzoru na strukturalne aspekte izvornog poloaja, tj.
nainom na koji su stranke jedna s obzirom na drugu smjetene, te granicama informacija kojima su
njihova prosuivanja podvrgnuta.
potpuno autonomni su graani dobro ureenog drutva, a ne stranke. oni svoju potpunu autonomiju
postiu u svojem javnom priznavanju i informiranoj primjeni naela pravednosti u svojem politikom
ivotu. dakle: potpuno si autonoman ako djeluje na temelju naela pravednosti. ta naela se odnose
samo na podruje politikog (zatita osnovnih prava, sudjelovanje u javnim poslovima). etika
autonomija (dakle naela autonomije koja se odnose na cjelokupno podruje ivota) je preputena
svakom pojedincu u svjetlu njegovih obuhvatnih doktrina. zato je potpuna autonomija politika, a ne
etika.
kae sad: naela pravednosti kao pravinosti graani mogu razumjeti ako je potpuno opravdanje
pravednosti kao pravinosti javno dostupno.
a onda: o modeliranju jednakosti u izvornom poloaju. stranke kao predstavnici graana su
smjetene simetrino... pravino je da graani, kao slobodne i jednake osobe, kada su u izvornom
poloaju pradstavljeni na jednak nain, tada budu predstavljeni pravino.
7.

osnova moralne motivacije u osobi

a sad o osnovnim elementima koncepcija graana kao razlonih i racionalnih. neki od njih su ve
izloeni:
1. dvije moralne moi (sposobnost za osjeaj pravednosti / sposobnost za neku koncepciju dobra)
2. intelektualne moi (suenje / miljenje / zakljuivanje)
3. pretpostavka da graani u svakom trenutku imaju neku odreenu koncepciju dobra protumaenu
u svjetlu nekog obuhvatnog gledita
4. pretpostavka da imaju potrebne sposobnosti da budu normalni i kooperirajui pripadnici drutva
tijekom cjelokupnog ivota

15

a sad jo etiri posebna obiljeja kao aspekti njihove razlonosti:

1. spremnost da predloe pravine uvjete kooperacije za koje je razlono oekivati da e ih prihvatiti
drugi + spremnost da prihvate uvjete pod uvjetom da ih prihvate drugi
2. priznavanje tereta suenja kao neeg to ograniuje ono to moe biti prihvatljivo drugima
3. oni nisu samo normalni i kooperirajui pripadnici drutva nego to i dalje ele biti i ele biti priznati
kao takvi
4. oni posjeduju razlonu moralnu psihologiju
za razradu elemenata 1. i 2. razlikuje 3 vrste elja:
1. elje koje ovise o predmetu. dakle ovo su elje nevezane uz moralne koncepcije. npr. hrana, pie,
seks, status, mo, slava, bogatstvo...
2. elje koje ovise o naelu. ovdje se cilj elje ne moe opisati bez naela koja pak mogu biti
racionalna ili razlona:
a) racionalna naela. ovdje postoje sljedea:
da se usvoji najdjelotvornije sredstvo za nae ciljeve
da se odabere vjerojatnija alternativa
da se da prednost veem dobru
da se svrhe, ako su u sukobu, urede prema prioritetima
b) razlona naela. ovo su naela koja reguliraju nain na koji se mnotvo djelatnika mora
ponaati u svojim meusobnim odnosima.
3. elje koje ovise o koncepciji. ove su, kae, najvanije. koncepcija se naime sastoji od vie naela
koja su meusobno usklaena. glavni primjer takve koncepcije = ideal graanstva koji je
karakteriziran u pravednosti kao pravinosti. to znai elju da djelujemo kao razloan i racionalan
graanin da svoje postupke moemo opravdati drugima.
a sad aspekti razlone moralne psihologije:
1. sposobnost za neku koncepciju dobra + koncepcije pravednosti i pravinosti + elje da se djeluje
u skladu s tim koncepcijama
2. ako graani vjeruju da su institucije i drutveni postupci pravedni / pravini onda su spremni i
voljni dati svoj udio tim ureenjima pod uvjetom da imaju razlono jamstvo da e i drugi dati svoj
udio
3. ako se druge osobe s jasnom namjerom trude da daju svoj udio pravednim ili pravinim
ureenjima, graani nastoje razviti povjerenje i pouzdanje prema njima
4. to povjerenje i pouzdanje postaje snanije i potpunije to uspjeh kooperativnih ureenja dulje traje
5. isto tako to povjerenje i pouzdanje postaje snanije i potpunije to se osnovne institucije stvorene
da osiguraju nae fundamentalne interese (osnovna prava i slobode) vre i spremnije priznaju.
8.

moralna psihologija: filozofska, a ne psiholoka

dakle ova moralna psihologija je izvedena iz politike koncepcije pravednosti kao pravinosti. dakle
ovo nije znanstvena psihologija nego politika koncepcija osobe i ideal graanstva.
kae: politika filozofija ustavnog reima je autonomna na dva naina:
1. njena politika koncepcija pravednosti je normativna shema miljenja
2. njezinu ulogu i sadraj ne trebamo objasniti znanstveno
III.

16

PREDAVANJE: politiki konstruktivizam

ovaj konstruktivizam = politiki, za razliku od kantovog moralnog. kae: politiki konstruktivizam
opskrbljuje politiki liberalizam s prikladnom koncepcijom objektivnosti.
polit. konstruktivizam = gledite o strukturi i sadraju neke politike koncepcije. naela pravednosti
slijede iz naela praktinog uma u jedinstvu s koncepcijama drutva i osobe, koje su i same ideje
praktinog uma.
1.

ideja konstruktivistike koncepcije

dakle mi se sad ovdje bavimo konstruktivistikom koncepcijom politike pravednosti.

etiri obiljeja racionalnog intuicionizma koja ga razlikuju od politikog konstruktivizma:
1. prva moralna naela i sudovi, kada su ispravni, su istiniti iskazi o nekom neovisnom poretku
moralnih vrijednosti.
2. prva moralna naela se spoznaju teoretskim umom. (poredak moralnih vrijednosti lei u bojem
umu...)
3. racionalni intuicionizam ima oskudnu koncepciju osobe. glavni zahtjev spram osobe je da bude
sposobna da spozna prva naela koja izraavaju poredak moralnih vrijednosti
4. racionalni intuicionizam istinu poimlje na tradicionalan nain: moralni sudovi su istiniti kada se
odnose na neovisan poredak moralnih vrijednosti i kada mu tono odgovaraju. inae su lani.
a sad etiri obiljeja politikog konstruktivizma (suprotnosti ovima):
1. naela politike pravednosti (sadraj) se mogu prikazati kao ishod procedure konstrukcije
(struktura). u toj proceduri racionalni djelatnici, predstavnici graana (stranke) odabiru naela za
reguliranje osnovne strukture drutva.
2. procedura konstrukcije se osniva na praktinom, a ne teoretskom umu. (prema kantu: praktini
um se bavi stvaranjem predmeta u skladu s koncepcijom tih predmeta, a teoretski se bavi
spoznajom danih predmeta).
3. politiki konstruktivizam se koristi prilino sloenom koncepcijom osobe i drutva kako bi svojoj
konstrukciji dao oblik i sadraj. (dvije moralne moi osoba)
4. politiki konstruktivizam specificira ideju razlonoga i primjenjuje tu ideju na razliite predmete:
koncepcije, naela, sudove, temelje, osobe, institucije. on se za razliku od racionalnog
intuicionizma ne koristi pojmom istine niti ga nijee. kae ideja razlonoga omoguuje preklapajui
konsenzus razlonih doktrina koji se ne moe postii na istini.
e sad nekoliko napomena o suprotnostima politikog konstruktivizma i racionalnog intuicionizma kao
jednog oblika moralnog realizma:
1. konstruktivistika koncepcija politikog liberalizma ne protuslovi racionalnom intuicionizmu. naime
politiki liberalizam izbjegava da se suprotstavlja obuhvatnim doktrinama. politiki liberalizam ne
nijee da je poredak vrijednosti, kojeg racionalni intuicionizam pokazuje, potvren neovisnim
poretkom vrijednosti koji konstituira sam sebe (prvo obiljeje racionalnog intuicionizma).
2. i konstruktivizam i racionalni intuicionizam se oslanjaju na ideju reflektivnog ekvilibrija. ali razlika
postoji u nainu na koji oni interpretiraju zakljuke koji su neprihvatljivi i koji se moraju revidirati.
a sad na neki zakljuak na primjeru odreivanja pravinih uvjeta drutvene kooperacije. kae: te
uvjete se ne moe odrediti nekim izvanjskim autoritetom jer u kontekstu razlonog pluralizma se
graani ne mogu sporazumjeti ni oko kojeg moralnog autoriteta. da bi specificirali pravine uvjete
drutvene kooperacije moramo usvojiti konstruktivistiko gledite.
17

samo prihvaanjem konstruktivistike koncepcije koja je politika, a ne metafizika graani mogu

openito oekivati da e pronai neka naela koja svi mogu prihvatiti.
2.

kantov moralni konstruktivizam

4 razlike kantovog moralnog konstruktivizma i politikog konstruktivizma pravednosti kao pravinosti:

1. kantova doktrina je obuhvatno moralno gledite u kojem ideal autonomije ima regulativnu ulogu
za cjelokupan ivot. ovo je nespojivo s politikim liberalizmom i pravednosti kao pravinosti.
2. kantov konstruktivizam je dublji i ide u samu egzistenciju i konstituciju poretka vrijednosti. to je
dio njegovog transcendentalnog idealizma. politiki liberalizam, pak, mora odbaciti kantovu
konstitutivnu autonomiju.
3. osnovne koncepcije osobe i drutva prema kantu imaju temelj u njegovom transcendentalnom
idealizmu. a kae pravednost kao pravinost kao osnovne organizirajue ideje rabi odreene
fundamentalne ideje koje su politike. transcendentalni idealizam i sline metafzike doktrine
ovdje nemaju nikakvu ulogu.
4. razlika u ciljevima ova dva gledita:
politiki tei razotkrivanju javne osnove opravdanja u pitanjima politike pravednosti pod
pretpostavkom razlonog pluralizma dakle zadobivanju potpore preklapajueg konsenzusa.
moralni (kantov) ima teko opisive ciljeve.
3.

pravednost kao pravinost kao konstruktivistiko gledite

tri pitanja koja moramo postaviti da bi objasnili politiki konstruktivizam:

1. to je to konstruirano?
odg: sadraj politike koncepcije pravednosti naela pravednosti koja su stranke u izvornom
poloaju odabrale pokuavajui promicati interese onih koje predstavljaju.
2. da li je izvorni poloaj, kao proceduralno sredstvo predstavljanja, i sam konstruiran?
odg: ne. on je jednostavno postavljen.
3. to znai kazati da su koncepcije graana i dobro ureenog drutva utjelovljene u
konstruktivistikom postupku, odnosno da su modelirane po uzoru na njega?
odg: to znai da su oblik procedure i njezina osobitija obiljeja izvedeni iz tih koncepcija.
kae sad: za razliku od stranaka koje su samo racionalne (umjetne tvorevine koje nastanjuju izvorni
poloaj kao sredstvo predstavljanja), graani su i razloni i racionalni.
kae jo: nije sve konstruirano. konstruirana su samo bitna naela koja specificiraju sadraj politiki
ispravnog i pravednosti. procedura je jednostavno samo postavljena.
4.

uloga koncepcija drutva i osobe

politiki konstruktivizam proizlazi iz jedinstva praktinog uma s odgovarajuim koncepcijama drutva

i osobe te iz javne uloge naela pravednosti. koncepcije drutva i osobe zapravo moemo nazvati
koncepcijama praktinog uma. praktini um ima dva aspekta:
1. naela praktinog uma i suda
2. prirodne ili korporativne osobe ije je ponaanje regulirano tim naelima
kakve moraju biti osobe da bi se angairale u praktinom umu?
odg:
one imaju dvije moralne moi
18

one imaju odreenu koncepciju dobra

one su razlone i racionalne to znai da imaju dvije vrste praktinih naela na temelju kojih
djeluju

koncepcija drutva: pripadnici su angairani u djelatnostima kojima upravljaju javno priznata pravila i
procedure to ih oni koji kooperiraju prihvaaju i za koje smatraju da primjereno reguliraju njihovo
ponaanje...
5.

tri koncepcje objektivnosti

racionalni intuicionizam, kantov moralni konstruktivizam i politiki konstruktivizam svaki od njih ima
neku koncepciju objektivnosti. sad emo ih usporediti na temelju toga kako svako od ovih stajalita
uzima u obzir pet bitnih elemenata objektivnosti:
1. koncepcija objektivnosti mora ustanoviti javni okvir miljenja dovoljan za primjenu pojma suenja i
za zakljuke do kojih treba doi na osnovu rasuivanja i dokaza nakon rasprave i temeljitog
razmiljanja. dakle moraju postojati kriteriji rasuivanja
2. koncepcija objektivnosti mora specificirati pojam ispravnog suda koji je donesen s njezina
stajalita dakle podvrgnut njezinim normama. ispravno ve prema koncepciji moe znaiti
istinito ili razlono.
3. koncepcija objektivnosti mora specificirati poredak razloga kao dan njezinim kriterijima i naelima,
a te razloge mora pripisati djelatnicima (individualnim ili korporativnim). djelatnici se pak tih
razloga moraju pridravati.
4. koncepcija objektivnosti mora povui distinkciju izmeu objektivnog stajalita i stajalita nekog
pojedinanog djelatnika.
5. koncepcija objektivnosti daje opis sporazumijevanja u suenju meu razlonim djelatnicima.
kod intuicionizma bi to bilo da djelatnik ima intelektualne sposobnosti da spozna neovisan
poredak
kod politikog konstruktivizma: djelatnici su sposobni nauiti i ovladati pojmovima i naelima
praktinog uma kao i naelima ispravnog i pravednosti koja proizlaze iz procedure konstrukcije.
dakle: neka moralna i politika koncepcija je objektivna samo ako utvruje okvir miljenja,
rasuivanja i suenja koji odgovara ovim 5 bitnim elemenima.
racionalni intuicionizam: moe dopustiti da politiki konstruktivizam ima neku vrstu objektivnosti. ono
to bi mu mogao prigovoriti je da nema koncepciju istinitosti moralnih sudova. ali kad bi tu koncepciju
imao on bi iao izvan granica politike pravednosti. preklapajui konsenzus bio bi nemogu.
moralni konstruktivizam: ispravni moralni sud je onaj koji zadovoljava sve relevantne kriterije
razlonosti i racionalnosti koji su inkorporirani u proceduru provjeravanja maksima na temelju
kategorikog imperativa. takav sud je onda istinit, univerzalno poopiv.
politiki konstruktivizam: objektivno stajalite se razumije uvijek kao stajalite odreenih razlonih i
racionalnih osoba. ovo su slobodni i jednaki, primjereno predstavljeni graani.
zajedniko kod oba konstruktivizma je da je objektivno stajalite uvijek stajalite osoba (individualnih
ili korporativnih). ono ne moe biti impersonalno. ne postoji stajalite praktinog uma kao takvog.
6.

19

objektivnost neovisna o kauzalnom shvaanju spoznaje

u konstruktivizmu je, kae, objektivnost praktinog uma neovisna o kauzalnoj teoriji spoznaje. neki bi
rekli da je nemogua objektivnost nekog suda bez pokazivanja da je sud rezultat nekog kauzalnog
procesa.
odgovor na ovo preko kanta: postoje razliite koncepcije objektivnosti koje odgovaraju praktinom /
teoretskom umu. teoretski um se odnosi na spoznaju danih predmeta, a praktini na stvaranje
predmeta u skladu s koncepcijom tih predmeta. e pa kae: kauzalni zahtjev navedenog prigovora je
dio odgovarajue koncepcije objektivnosti za sudove teoretskog uma.
zahtjev kauzalnosti meutim nije bitan za koncepciju koja je prikladna za moralno i politiko
rasuivanje.
7.

kada objektivni razlozi postoje, politiki govorei?

pitanje: kada moemo rei da neka politika koncepcija pravednosti poluuje objektivne razloge (tj.
da postoji)?
odg: politika uvjerenja su objektivna (utemeljena na nekom poretku razloga) ako razlone i
racionalne osobe koje su u svojem izvravanju moi praktinog uma dovoljno inteligentne na koncu
prihvate ta uvjerenja.
neko politiko uvjerenje je objektivno ako postoje razlozi, specificirani nekom politikom koncepcijom
koju ljudi mogu jedni drugima priznati koji su dovoljni da ljude uvjere da je ono razlono.
a sad esti bitni element objektivnosti: trebali bismo biti u stanju da objasnimo neuspjeh naih sudova
da konvergiraju takvim stvarima kao to su tereti suenja. dakle tereti suenja nam doputaju da
nesporazumijevanje bude konzistentno s objektivnosti. kae: razlog nesporazumijevanja moe biti i
nerazlonost nekog od sudionika, ali ovo se ne moe dokazati samom injenicom
nesporazumijevanja.
dvije vrste injenica relevantne za politiko rasuivanje:
1. one koje se navode u davanju razloga zbog kojih je neka djelatnost ili institucija dobra ili loa,
pravedna ili nepravedna. ove injenice = karakteristike koje neto ine dobrim ili loim. npr. za
dokaz da je ropstvo nepravedno pokazujemo da ovdje postoji vlasnitvo jednih osoba nad
drugima.
2. one koje se odnose na sadraj pravednosti ili na prirodu vrlina ili pak samu politiku koncepciju.
ove injenice su dane prirodom konstruktivistike procedure. ovdje kod ropstva dokazujemo da im
se pravednost protivi.
e sad konstruktivistika procedura:
1. za prvu vrstu injenica poluuje kriterije za odluivanje koje su za njih politiki relevantne.
2. za drugu vrstu injenica (vezanih uz samu politiku koncepciju) kaemo da su injenice o
mogunostima konstrukcije.
8.

doseg politikog konstruktivizma

doseg politikog konstruktivizma = ogranien na politike vrijednosti koje karakteriziraju domenu

politikoga. to dakle nisu moralne vrijednosti openito. on smatra da ako je neka politika koncepcija
20

pravednosti ispravno utemeljena na ispravno iskazanim naelima i koncepcijama praktinog uma

onda je ta koncepcija pravednosti razlona za ustavni reim. a ako ona uiva potporu preklapajueg
konsenzusa razlonih doktrina onda je u politike svrhe to dovoljno da se ustanovi javna osnova
opravdanja. njegov standard ispravnosti je razlonost i on dalje od toga ne ide. pitanja istinitosti
kojima se bave obuhvatne doktrine ne potvruje, ali ni ne nijee.
3 uvjeta koja vrijede u situaciji preklapajueg konsenzusa:
1. kad se pozivaju na razloge koji se osnivaju na politikoj koncepciji, graani se ne pozivaju samo
na javno shvaeno razlono nego i na svoju obuhvatnu doktrinu
2. prihvaanjem politike koncepcije kao osnove javnog uma graani priznaju politiku mo drugih
ali i prihvaaju obuhvatna gledita drugih kao razlona iako neistinita
3. ako ostala obuhvatna gledita prihvaaju kao razlona onda prihvaaju i da je njihova istina samo
njihova istina.
kae: ako postoji preklapajui konsenzus obuhvatnih doktrina o politikoj koncepciji pravednosti i ako
je samo jedna od tih doktrina istinita onda je i politika koncepcija pravednosti istinita, a svi su
graani, politiki gledano, u pravu.

21

drugi dio.
politiki liberalizam: tri glavne ideje
IV.

PREDAVANJE: ideja preklapajueg konsenzusa

kae: u prva tri predavanja smo dali prvi stupanj opisa naela pravednosti koja specificiraju
pravine uvjete kooperacije meu graanima.
e sad na drugom stupnju idemo na pitanje na koji nain dobro ureeno drutvo moe zadrati
jedinstvo i stabilnost pod pretpostavkom razlonog pluralizma?
preklapajui konsenzus = konsenzus oko politike koncepcije pravednosti koju prihvaaju razlone
obuhvatne doktrine, svaka sa svog stajalita.
1.

kako je politiki liberalizam mogu?

glavna distinkcija izmeu koncepcija pravednosti = ona izmeu koncepcija koje uzimaju u obzir
mnotvenost razlonih obuhvatnih doktrina od kojih svaka ima svoju koncepciju dobra (politiki
liberalizam) i onih koje zagovaraju samo jednu koncepciju dobra kao jedinu moguu (tradicija
politike filozofije od aristotela, platona, augustina i akvinca).
dva posebna obiljeja politikog odnosa u ustavnom reimu:
1. u taj odnos kao odnos unutar osnovne strukture drutva ulazimo roenjem i izlazimo smru.
politiko drutvo je u tom smislu zatvoreno.
2. politika mo je uvijek mo prisile poduprta upotrebom sankcija od strane vlasti. ta mo je u
ustavnom reimu mo javnosti slobodnih i jednakih graana kao kolektivnog tijela.
iz ovog izlazi pitanje legitimnosti ope strukture autoriteta = u svjetlu kojih naela moramo mi kao
slobodni i jednaki graani biti u stanju da sebe smatramo kao one koji tu mo izvravaju da bi se
njeno izvravanje moglo opravdati drugim graanima?
odg politikog liberalizma liberalno naelo legitimiteta: izvravanje politike moi je samo onda
primjereno ako se izvrava u skladu s ustavom za ije se bitne elemente moe razlono oekivati
da ih prihvaaju svi graani kao slobodni i jednaki. dakle kao osnova opravdanja moe sluiti
samo politika koncepcija pravednosti koja ispunjava te uvjete.
dva sredinja momenta politikog liberalizma:
1. pitanja o bitnim elementima ustava i problemima osnovne pravednosti valja rjeavati samo
pozivanjem na politike vrijednosti
2. politike vrijednosti izraene u politikom liberalizmu imaju dovoljnu snagu da mogu nadjaati sve
druge vrijednosti koje s njima mogu doi u sukob. tako se recimo oni koji zagovaraju upotrebu
politike moi radi nametanja svoje koncepcije dobra kao jedine istinite mogu oznaiti kao
nerazloni. pritom se izbjegava rei je li ta koncepcija dobra istinita ili ne.
a sad pitanje: kako je politiki liberalizam mogu, tj. kako je mogue da politike vrijednosti prevagnu
nad drugima na nain da svak potvruje svoju obuhvatnu doktrinu, a ipak je ne pokuava nametnuti
pomou dravne moi kao jedinu?
odg: te vrijednosti su velike i jake (jednaka politika i graanska sloboda, pravina jednakost
mogunosti...), a pritom su ograniene na domenu politikog.
22

2.

pitanje stabilnosti

prikaz pravednosti kao pravinosti u dva stupnja:

1. samostalna politika koncepcija za osnovnu strukturu drutva (dakle sadraj). ovo je obraeno u
prvom dijelu i sad bi nam navodno trebalo biti jasno
2. problem njene stabilnosti. kae: ako nije dovoljno stabilna valja ju revidirati.
2 pitanja stabilnosti:
1. stjeu li ljudi koji odrastaju pod pravednim institucijama dovoljan osjeaj pravednosti da se
podvrgavaju tim institucijama?
odg: iz moralne psihologije: da.
2. da li politika koncepcija, s obzirom na razloni pluralizam, moe biti arite preklapajueg
konsenzusa.
odg: dakle ovdje se odgovara koncepcijom preklapajueg konsenzusa. kae: pravednost kao
pravinost je samo onda razlona ako moe zadobiti potporu tako to se obraa umu svakog
graanina.
3.

tri obiljeja preklapajueg konsenzusa

dva glavna momenta vezana uz preklapajui konsezus:

1. trai se konsenzus razlonih obuhvatnih doktrina, a ne nerazlonih (u pluralizmu kao takvom)
2. javna koncepcija pravednosti oko koje se uspostavlja preklapajui konenzus mora biti
predstavljena to je vie mogue kao neovisna o obuhvatnim doktrinama. ona mora biti
samostalno gledite.
4 mogua prigovora ideji preklapajueg konsenzusa oko politike koncepcije pravednosti:
prvi prigovor preklapajuem konsenzusu.
on je puki modus vivendi zato to se odrie nade o politikoj zajednici i opredjeljuje se za puko
javno razumijevanje. odg: ako pod politikom zajednicom razumijemo da svi potvruju istu obuhvatnu
doktrinu tada je stvarno bolje odrei je se.
a zato preklapajui konsenzus nije puki modus vivendi? (pojam modus vivendi rabi se za ugovorni
odnos meu dravama koje taj ugovor potuju samo zato jer je to u njihovom vlastitom interesu. ako
se promjene uvjeti one e rado tetiti jedne drugima). preklapajui konsezus nije to jer (3 obiljeja):
predmet konsenzusa. politika koncepcija pravednosti je moralna koncepcija. dakle on ima
moralni predmet
konsenzus oko politike koncepcije pravednosti nije sporazum oko autoriteta ili institucija nego
potvrivanje koncepcije koja je opravdana i obuhvatnim doktrinama koje potvruju graani. dakle
konsenzus ima moralni temelj.
oni koji potvruju razliita gledita koja podravaju politiku koncepciju od toga nee odustati ako
se relativna snaga njihovog gledita u drutvu povea. dakle ovo je aspekt stabilnosti
preklapajueg konsenzusa.
bez obzira na to kako se mijenja raspodjela moi u drutvu preklapajui konsenzus ostaje. zato on
nije modus vivendi.
4.

23

preklapajui konsenzus nije indiferentan ili skeptian

drugi prigovor preklapajuem konsenzusu.
glasi: izbjegavanje openitih obuhvatnih doktrina implicira indiferentnost i skepticizam u pogledu
pitanja moe li politika koncepcija prevednosti biti istinita.
odg: shvaati politiku koncepciju pravednosti kao indiferentnu ili skeptinu u pogledu istine ili pak
kao istini protivnu bilo bi po tu koncepciju fatalno. preklapajui konsenzus bi bio nemogu.
politika koncepcija ne moe ni potvrivati ni nijekati istinu (pa tako ni biti skeptina spram nje).
budui da se oko istine ne moe postii sporazum. sporazum se postie oko fundamentalnih ideja
politike pravednosti, a obuhvatnim doktrinama se preputa da im ve prema svojim uvjerenjima
pripisuju istinitost, razlonost ili neki drugi tip ispravnosti.
dakle politika koncepcija pravednosti se mora suzdravati od procjenjivanja istinitosti to su granice
javnog uma. ako se oko politike koncepcije postigne konsenzus, netko i moe tvrditi da je
koncepcija blizu istini, ali se ta ocjena mora prepustiti graanima i njihovim obuhvatnim doktrinama.
5.

politika koncepcija ne treba biti obuhvatna

trei prigovor preklapajuem konsenzusu.

glasi: ak i ako poemo od toga da preklapajui konsenzus nije modus vivendi neki bi mogli rei da
politika koncepcija pravednosti mora biti openita i obuhvatna da bi bila djelotvorna. to su sukobi
dublji to nam treba openitija osnova za njihovo izmirenje.
odg: politika koncepcija se moe shvatiti kao dio obuhvatne doktrine, ali ona nije posljedica
nepolitikih vrijednosti te doktrine. njezine politike vrijednosti preteu nad ostalim vrijednostima s
kojima bi mogle doi u sukob (i zato nije potrebno da politika koncepcija pravednosti bude
obuhvatna).
dakle: dvije stvari koje nam u situaciji preklapajueg konsenzusa omoguuju da izbjegnemo
oslanjanje na obuhvatne doktrine:
1. identificira se fundamentalna uloga politikih vrijednosti u izraavanju uvjeta drutvene
kooperacije
2. razotkriva jedno ukljuno skladno pristajanje meu politikim i drugim vrijednostima koje je vidljivo
u razlonom preklapajuem konsenzusu.
6.

koraci prema ustavnom konsenzusu

etvrti prigovor preklapajuem konsenzusu.

glasi: preklapajui konsenzus je utopija. nema dovoljne politike, drutvene i psiholoke snage da ga
se postigne ili odri stabilnim.
odg: skica kako se moe uspostaviti i ostaviti stabilnim. dva stupnja:
prvi stupanj zavrava ustavnim konsenzusom. ovdje se zadovoljavaju odreena liberalna naela
pravednosti. ona nisu osnovana na nekim idejama drutva ili osobe. ovo su jednostavno naela.
konsenzus nije jako dubok. dakle ovdje se osiguravaju politike procedure demokratske vladavine.
postoji suglasje oko osnovnih prava i sloboda, ali ak i izmeu onih koji zastupaju liberalna naela
postoje sukobi oko toga koja prava imaju prednost.
kako je dolo do ustavnog konsenzusa? kae: prvo je uspostavljen ustav kao modus vivendi
(liberalna naela pravednosti). a onda potom liberalna naela dobivaju privrenost i stvara se ustavni
konsenzus:
24

tu privrenost moe stvarati:

doktrina iz koje se mogu izvesti liberalna naela
doktrina iz koje liberalna naela nisu izvedena, ali ih moe podrati
liberalna naela mogu sama proizvesti privrenost. kako to ide: kae kad liberalna naela
djelotvorno reguliraju osnovne politike institucije ona udovoljavaju trima zahtjevima (ovo su dakle
tri uvjeta koji moraju biti ispunjeni da se moe govoriti o stabilnom ustavnom konsenzusu):
1. liberalna naela udovoljavaju zahtjevu da se jednom zauvijek utvrdi sadraj politikih osnovnih
prava i sloboda. to ih skida s dnevnog reda. ako se ta pitanja ne skinu s dnevnog reda
poveava se opasnost antagonizama u drutvu.
2. drugi uvjet je vezan uz vrstu javnog uma koja proizlazi iz primjene liberalnih naela. liberalna
naela pruaju naime smjernice za javno rasuivanje. to rasuivanje tako postaje jednostavno
i dokuivo svakom graaninu (taj uvjet ne bi mogle ispuniti smjernice za rasuivanje koje bi
proizlazile iz neke obuhvatne doktrine bile bi prekomplicirane).
3. kada osnovne politike institucije, koje utjelovljuju naela politike pravednosti, djelotvorno i
uspjeno funkcioniraju u nekom vremenu one ohrabruju kooperativne vrline politikog ivota.
zakljuak: na prvom stupnju (ustavni konsenzus) liberalna naela koja su na poetku samo modus
vivendi pomalo mijenjaju obuhvatne doktrine graana tako da oni poinju prihvaati naela
liberalnog ustava. obuhvatne doktrine se mijenjaju u smjeru razlonosti, a pluralizam kao takav
postaje razloni pluralizam.
7.

koraci prema preklapajuem konsenzusu

drugi stupanj = preklapajui konsenzus. on nastaje iz ustavnog.

dubina-irina-specifinost preklapajueg konsenzusa:
dubina: njegova politika naela moraju biti osnovana na politikoj koncepciji pravednosti koja se
koristi fundamentalnim idejama drutva i osobe.
irina: on nadilazi politika naela koja utemeljuju demokratske procedure i ukljuuju naela koja
pokrivaju osnovnu strukturu kao cjelinu temeljna prava...
specifinost: njegovo arite je odreena politika koncepcija pravednosti. ali nije realno da je
preklapajui konsenzus toliko specifian. najee je njegovo arite jednostavno na obitelji
srodnih liberalnih doktrina.
a sad o silnicama koje teraju ustavni prema preklapajuem konsenzusu koji se nikada u potpunosti
ne postie. te silnice djeluju na dubinu, irinu i specifinost preklapajueg konsenzusa:
dubina: u okviru ustavnog konsenzusa politike skupine koje imaju razliite obuhvatne doktrine
moraju poeti komunicirati i moraju razviti politiku koncepciju pomou koje postaju prihvatljive iroj
javnosti. tako oni nuno formuliraju koncepcije politike pravednosti. na temelju tih koncepcija mogu
tumaiti ustav (ija se naela ne temelje na tako dubokim koncepcijama i nemaju ideje osobe ili
drutva).
irina: ustavni konsenzus = preuzak. osim politike slobode potrebna je i openita sloboda savjesti i
miljenja te osiguravanje minimalnih uvjeta koji ljudima omoguuju da u drutvu sudjeluju kao
graani. e ovo se onda zove pokrivanje osnovne strukture kao cjeline, a ne samo politikih institucija
kako to postoji u ustavnom konsenzusu.
specifinost: dakle ovdje je pitanje koliko je iroko / usko podruje liberalnih koncepcija koje definiraju
preklapajui konsenzus. kae: za pretpostaviti je da ljudi zastupaju razliite varijante liberalne
25

koncepcije, a to zastupanje je vezano uz njihove razliite interesne pozicije. e pa kae: to su

razliitije interesne pozicije to e razliitije biti i liberalne koncepcije. da bi pravednost kao pravinost
bila arite preklapajueg konsenzusa moraju vrijediti dva uvjeta:
1. da pravednost bude ispravno osnovana na sredinjim fundamentalnim idejama
2. da bude stabilna s obzirom na interese koji je podupiru i koji su njome ohrabreni.
jedna od prepostavki da bi se ustavni konsenzus mogao pretvoriti u preklapajui je i da obuhvatne
doktrine ne budu potpuno obuhvatne tako da ljudi ipak mogu razviti jo neku neovisnu privrenost.
8.

koncepcije i doktrine: kako se meusobno odnose?

kae: preklapajui konsenzus nije kompromis, a to nije zato jer se koncept politike pravednosti moe
prihvatiti iz svake razlone obuhvatne doktrine kao da je na njoj temeljen. sad to pokazuje na
kantovoj moralnoj filozofiji, benthamovom utilitarizmu, pluralistikom gleditu kao obuhvatnim
gleditima i pokazuje kako svi oni mogu prihvatiti politiku koncepciju pravednosti kao da je izvedena
ba iz njihove doktrine. pritom svaki od njih politikoj pravednosti pristupa na drugi nain.

V.

PREDAVANJE: prvenstvo ispravnoga i ideje dobra

ideja prvenstva ispravnoga vaan dio politikog liberalizma. to ne znai da se odbacuje ideja dobra.
ispravno i dobro su komplementarni. sad e tu razmotriti pet ideja dobra koje se rabe u pravednosti
kao pravinosti i pokazati kako su te ideje komplementarne s prvenstvom ispravnoga.
1.

kako politika koncepcija ograniava koncepcije dobra

razlika politike koncepcije pravednosti i obuhvatne vjerske / moralne / filozofske doktrine:

politika koncepcija pravednosti ima sljedea obiljeja:
1. ona je moralna koncepcija za specifian predmet: osnovnu strukturu
2. prihvaanje politike koncepcije ne pretpostavlja prihvaanje nikakve obuhvatne doktrine
3. politika koncepcija nije formulirana u svjetlu nijedne obuhvatne doktrine nego u svjetlu odreenih
fundamentalnih ideja shvaenih kao latentnih u javnoj politikoj kulturi demokratskog drutva.
obuhvatna doktrina = koncepcija koja se prostire na nepolitike vrijednosti i vrline. ako je potpuno
obuhvatna onda se odnosi na sve, a ako je djelomino obuhvatna onda se odnosi na neke. kljuno je
da se odnosi na ne-samo-politike vrijednosti.
e sad je pitanje koja ogranienja ima politiki liberalizam u pogledu oslanjanja na pojedine ideje
dobra? odg: ideje dobra koje su u njega ukljuene moraju biti politike ideje. dakle moraju pripadati
razlonoj politikoj koncepciji pravednosti. to znai:
1. da ih dijele / mogu dijeliti slobodni i jednaki graani
2. da ne pretpostavljaju nikakvu obuhvatnu doktrinu
e kae: a ovo znai prvenstvo ispravnoga = dopustive ideje dobra moraju potovati granice politike
koncepcije pravednosti.
2.

26

dobrota kao racionalnost

pet ideja dobra koje se nalaze u pravednosti kao pravinosti kako one zadovoljavaju kriterij
prvenstva ispravnoga:
1. ideja dobrote kao racionalnosti
2. ideja primarnih dobara
3. ideja dopustivih obuhvatnih koncepcija dobra
4. ideja politikih vrlina
5. ideja dobra dobro ureenog drutva
prva ideja. dobrota kao racionalnost = pretpostavka da pripadnici demokratskog drutva posjeduju
neki racionalnan ivotni plan prema kojem rasporeuju svoje resurse sljedei neku ideju dobra. u
tom smislu svaka politika koncepcija pravednosti mora ispunjenje osnovnih ljudskih svrha shvaati
kao dobra i prihvaati racionalnost kao osnovno naelo politike i drutvene organizacije.
dvije osnovne uloge ideje dobrote kao racionalnosti:
1. ona nam pomae da identificiramo djelotvoran popis primarnih dobara
2. ona nam omoguuje da specificiramo ciljeve stranaka u izvornom poloaju i da objasnimo zato
su ti ciljevi racionalni.
3.

primarna dobra i interpersonalne usporedbe

druga ideja. primarna dobra = ono to se priznaje kao potrebe graana.

problem interpersonalne usporedbe = ako se uzmu u obzir suprotstavljene obuhvatne doktrine, kako
doi do onog to valja smatrati primjerenim zahtjevima? kako doi do zajednike ideje dobra graana
koja je dakle neovisna o obuhvatnim doktrinama i moe biti arite preklapajueg konsenzusa?
dvije stvari koje su dovoljne za zajedniku ideju javne koristi:
1. da graani potvruju istu politiku koncepciju sebe kao slobodnih i jednakih osoba
2. da njihove dopustive koncepcije dobra (obuhvatne doktrine) za svoje promicanje zahtijevaju
priblino ista primarna dobra (= ista osnovna prava, slobode, mogunosti i ista sredstva prihod i
bogatstvo)
ta dobra su primarna dobra, a zahtjevi za njima su primjereni zahtjevi.
popis pet primarnih dobara:
1. osnovna prava i slobode
2. sloboda kretanja i slobodan izbor zanimanja na osnovi razliitih mogunosti
3. moi i ovlasti slubi te poloaji odgovornosti u politikim i ekonomskim institucijama osnovne
strukture
4. prihod, bogatstvo
5. drutvene osnove samopotovanja
pritom su vane granice politikoga i izvedivoga:
moramo ostati unutar granica pravednosti kao pravinosti kao politike koncepcije kao arita
preklapajueg konsenzusa
moramo potovati ogranienja jednostavnosti i dostupnosti informacija kojoj je podvrgnuta svaka
izvediva politika koncepcija (za razliku od obuhvatne doktrine)

27

arrow uoio ozbiljan problem s idejom primarnih dobara: pojedinci se ponekad do te mjere razlikuju
u sposobnostima, preferencijama, koncepcijama dobra da je esto nemogue da isti indeks primarnih
dobara zadovolji potrebe svih.
slinu stvar pokazuje i sen.
rawls odgovara: iako se graani razlikuju po mnogoemu moramo pretpostaviti da u nekom
minimalnom stupnju svi imaju sposobnosti koje im omoguuju da budu u potpunosti kooperirajui
pripadnici drutva tijekom cijelog ivota. sad se on tu pita: da li postoji neka razlika koja ljude moe
staviti ispod crte minimuma sposobnosti za kooperaciju?
4 glavne vrste razlika meu ljudima:
1. razlike u moralnim i intelektualnim sposobnostima
2. razlike u fizikim sposobnostima
3. razlike u koncepcijama dobra
4. razlike u preferencijama
i sad kae: kada su zadovoljena naela pravednosti i njihov indeks primarnih dobara nijedna od
ovih razlika ne uzrokuje nepravednost.
4.

primarna dobra kao potrebe graana

kae: specifikacija primarih dobara (potreba graana) = konstrukcija razraena unutar politike
koncepcije, a ne obuhvatne doktrine.
kae jo: graani kao slobodni i jednaki trebaju imati slobodu da preuzmu brigu za svoje ivote, a od
svakog graanina se oekuje da svoju koncepciju dobra prilagodi oekivanoj pravinoj razdiobi
primarnih dobara. dakle ciljevi graana sami po sebi nisu dovoljno opravdanje za zahtjeve prema
drutvenim resursima oni se ograniavaju pravednou i indeksom primarnih dobara.
5.

dopustive koncepcije dobra i politike vrline

trea i etvrta ideja.

ovdje koristi pojam neutralnost (iako ba nije praktian) razjasnit e kako je prvenstvo ispravnoga
povezano s dopustivim koncepcijama dobra i politikim vrlinama.
neutralnost. vie znaenja:
1. proceduralna neutralnost. ovo se odnosi na proceduru koja se moe opravdati bez pozivanja na
neke moralne vrijednosti ili barem na neutralne vrijednosti (nepristranost...). pravednost kao
pravinost nije proceduralno neutralna.
2. neutralnost kao cilj neutralnost u kategorijama ciljeva osnovnih institucija (u odnosu na
koncepcije dobra i obuhvatne doktrine). ovo znai da su institucije i politike mjere neutralne tako
da ih graani mogu openito prihvatiti. ovo znai nepristranost drave u odnosu na obuhvatne
doktrine. ovo je ogranieno time da drava ne moe biti nepristrana u odnosu na nedopustive
koncepcije dobra. to je prvenstvo ispravnoga.
kae: neutralnost cilja se ne smije brkati s neutralnou uinka. osnovne institucije moraju biti
ureene tako da ne favoriziraju pojedine obuhvatne doktrine, ali politiki liberalizam ne moe biti
neutralan u pogledu uinka: nemogue je da ustavni reim nema neke uinke na to kako e
funkcionirati i opstati pojedine obuhvatne doktrine.

28

politike vrline = ideje dobra koje se uvode da bi dopunile politiku koncepciju pravednosti. njih
graani dijele i one ne ovise ni o jednoj pojedinanoj obuhvatnoj doktrini. npr: tolerancija,
povjerenje...
6.

je li pravednost kao pravinost pravina prema koncepcijama dobra?

naela razlone politike koncepcije nameu ogranienja dopustivim obuhvatnim gleditima. tako
osnovna struktura nuno ohrabruje / obeshrabruje pojedine obuhvatne doktrine. dva razloga zbog
kojih dolazi do ohrabrivanja / obeshrabrivanja:
1. nain ivota koji propisuje obuhvatna doktrina moe biti u sukobu s naelima pravednosti
2. obuhvatna doktrina je dopustiva, ali pod uvjetima pravednog ustavnog reima ne uspjeva dobiti
pristalice trebala bi joj dravna mo.
pitanje: ako e u pravednom ustavnom reimu neke doktrine morati nestati da li je ta politika
koncepcija pravina prema njima?
odg: ne postoji nijedna drutvena struktura koja ne bi na neki nain iskljuivala neke naine ivota. a
kae: obuhvatne koncepcije koje ne mogu opstati u drutvu koje osigurava jednake osnovne slobode
i toleranciju moda i bolje da ne opstanu.
7.

dobro politikog drutva

peta ideja. = dobro to ga graani ostvaruju u odravanju pravednog ustavnog reima i u voenju
njegovih poslova.
jedan prigovor pravednosti kao pravinosti kae: ona se ne osniva na obuhvatnoj doktrini i time
naputa ideju politike zajednice drutvo je za nju samo mnotvo zasebnih pojedinaca koji
kooperiraju da bi slijedili vlastitu korist. dakle politiko drutvo nije dobro nego samo sredstvo za
dobro pojedinaca.
odg: da. naputa se politika zajednica kao jedinstvo oko obuhvatne doktrine. jedinstvo proizlazi iz
preklapajueg konsenzusa oko politike koncepcije pravednosti.
dobro ureeno drutvo (drutveno jedinstvo) =
1. svatko prihvaa i svatko zna da svatko drugi prihvaa ista naela pravednosti
2. za osnovnu strukturu drutva se zna da zadovoljava ta naela
3. graani imaju djelotvoran osjeaj pravednosti osjeaj koji im omoguuje da razumiju i prim ijene
naela pravednosti
dakle ovdje iako ne potvruju svi istu dokrinu svi imaju jedan zajedniki politiki cilj: cilj podravanja
pravednih institucija.
dobro ureeno drutvo pravednosti kao pravinosti je dobro na dva naina:
1. ono je dobro za osobe pojedinano. dva razloga tome:
a) izvravanje dviju moralnih moi (koje dobro ureeno drutvo omoguuje) se smatra kao dobro
b) ono je dobro jer za graane osigurava dobro pravednosti i drutvene osnove meusobnog
samopotovanja. ono omoguuje javno priznavanje statusa osoba kao graana
kae: dobro ureeno drutvo je samo politiko dobro, a ne dobro neke obuhvatne doktrine
2. kad god postoji neki zajedniki konani cilj za ije postizanje je potrebna kooperacija mnogih
ostvareno dobro je drutveno.
a sad pojanjenje ovog na klasinom republikanizmu i graanskom humanizmu:
29

klasini republikanizam = gledite koje kae: ako graani ele ouvati prava i slobode onda moraju u
potrebnoj mjeri posjedovati politike vrline, tj. biti voljni sudjelovati u javnom ivotu. nema
fundamentalne suprotnosti ovog i pravednosti kao pravinosti.
graanski humanizam (aristotelizam) (kae: ovdje postoji fundamentalna suprotnost prema politikom
liberalizmu) = gledite: ovjek je drutvena / politika ivotinja ija se bitna narav ostvaruje tek u
demokratskom drutvu. pritom se sudjelovanje u politici shvaa kao povlateni oblik dobrog ivota.
ovo je dakle povratak slobodi starih, a osim toga propagira da je jedino dobro politiki ivot. zato je
ovo obuhvatna doktrina.
8.

da je pravednost kao pravinost potpuna

pravednost kao pravinost kao politika koncepcija je potpuna to navodno dokazuje prethodnih
sedam paragrafa. potpuna je na sljedee naine:
pitanje: kako politiki liberalizam moe koristiti ideje dobra bez tvrenja istinitosti:
1. prvenstvo ispravnoga = ideje dobra koje se koriste moraju biti politike ideje i ne trebaju nam
obuhvatne koncepcije dobra
2. prvenstvo ispravnoga osim toga znai i da naela pravednosti postavljaju granice dopustivim
nainima ivota
pitanje drugo: ako koncepcija politike pravednosti mora imati dovoljno prostora za naine ivota koji
proizlaze iz obuhvatnih doktrina, vrijednih privrenosti kako se procjenjuje to je vrijedno
privrenosti i da li ima dovoljno prostora (ako politika pravednost ne moe suditi o istini).
odg: ako politiku koncepciju pravednosti uzajamno podre graani koji potvruju razliite razlone
obuhvatne doktrine to samo po sebi potvruje da institucije daju dovoljno prostora za naine ivota
koji su vrijedni privrenosti.

VI.

PREDAVANJE: ideja javnog uma

svaka osoba ima neki nain formuliranja planova / ureenja ciljeva u poredak prvenstva i donoenja
odluka.
nain na koji to radi politiko drutvo = njegov um, intelektualna i moralna mo.
javni um postoji samo u demokratskom politikom drutvu (iako i drugi kolektivi imaju umove). javni
um je javan na tri naina:
1. on je um graana kao takvih um javnosti
2. njegov predmet je dobro javnosti i pitanja fundamentalne pravednosti
3. njegova narav i sadraj su javni jer su dani naelima izraenim koncepcijom politike pravednosti
1.

pitanja i forumi javnog uma

obiljeja javnog uma:

1. javni um u demokratskom drutvu je um jednakih graana koji kao kolektivno tijelo jedni nad
drugima izvravaju vrhovnu politiku i prinudnu mo donosei zakone i mijenjajui ustav. granice
koje namee javni um odnose se na bitne elemente ustava i pitanja osnovne pravednosti
(fundamentalna pitanja). odluivanje o fundamentalnim pitanjima se vri na osnovi politikih
vrijednosti javnog uma
30

2. granice javnog uma se ne odnose na nae osobne prosudbe i razmiljanja o politikim pitanjima ili
na rasuivanje o njima od strane drugih subjekata. ideal javnog uma vrijedi za subjekte samo
kada su angairani u politikom debatiranju u javnom forumu (politike stranke, njihovi kandidati) i
u postupcima izbora (oito da je javni um neto kao rousseauova openita volja).
javni um se primjenjuje na sve dravne institucije, a na poseban nain se odnosi na sudstvo (i u
okviru toga posebno na vrhovni / ustavni sud). sudovi naime svoje odluke moraju opravdati kao
odluke u skladu sa zakonima, ustavom, presedanima (to ostale institucije ne moraju). zato je sud
egzemplar javnog uma.
2.

javni um i ideal demokratskog graanstva

prigovor ideji javnog uma (paradoks): zato bi graani pri odluivanju o fundamentalnim pitanjima
trebali potovati granice javnog uma, javne koncepcije pravednosti umjesto da svoje odluke temelje
na onome to smatraju najviom istinom?
odg: iz liberalnog naela legitimnosti (kriterij recipronosti = izvravanje politike moi od strane
graana ispravno je samo ako oni iskreno vjeruju da razloge koje nude za svoje politiko djelovanje
mogu kao opravdanje razlono prihvatiti drugi graani). ono je povezano s dva posebna obiljeja
politikog odnosa demokratskih graana:
1. to je odnos osoba unutar osnovne strukture drutva u kojoj su roene i u kojoj provode cjelokupan
ivot
2. u demokraciji je politika mo kao mo javnosti uvijek prinudna. ona je mo slobodnih i jednakih
graana kao kolektivnog tijela.
iz ovog preformulirano pitanje: ako je glasovanje graana = vrenje prinudne moi graana jednih
nad drugima, onda se kad se glasa o fundamentalnim pitanjima, to vrenje moi mora opravdati pred
drugima kao slobodnima i jednakima, a to se ne moe, ako je opravdanje u istini koja proizlazi iz
obuhvatne doktrine koju pojedini graanin potvruje. opravdanje dakle mora biti u liberalnom naelu
legitimnosti (opravdanje mora biti takvo da ga svi ostali mogu razlono prihvatiti).
kae: paradoks javnog uma nestaje kad je politika koncepcija pravednosti poduprta preklapajuim
konsenzusom obuhvatnih doktrina (jer onda se mo vri i u skladu s javnim umom i u skladu s
najviim istinama).
dakle javni um ukljuuje odluivanje koje se ne osniva na cijeloj istini. ovo izgleda kao paradoks, ali je
nuno.
dva gledita o demokraciji koja su suprotna ideji javnog uma i dunosti uljudnosti koja proizlazi iz
njega:
1. ljudi glasaju u korist svojih drutvenih i ekonomskih interesa. demokracija je vladavina veine koja
postupa kako eli
2. ljudi glasaju u skladu s onim to smatraju istinitim, bez obzira na javni um.
sad tu pokazuje da je glasanje u skladu s granicama koje namee javni um ono to je u
rousseauovom drutvenom ugovoru glasanje u skladu s openitom voljom.

3.

31

nejavni umovi
postoje mnogi nejavni umovi, ali samo jedan javni. nejavni umovi: oni crkava, sveuilita, udruga,
profesionalnih skupina... njhov um je njihov nain rasuivanja on je javan prema lanovima
korporativne osobe, ali nejavan prema cjelini politikog drutva.
ovi umovi pripadaju pozadinskoj kulturi, za razliku od javne politike. oni nisu privatni umovi nego
drutveni.
da bi se moglo govoriti o nainu rasuivanja umu, bez obzira da li je javan ili kakavgod mora
sadrati odreene bitne elemente:
pojam suenja
naela izvoenja zakljuaka
pravila dokazivanja
...
dakle da bi neto bilo um mora utjeloviti fundamentalne pojmove i naela uma i ukljuiti standarde i
kriterije ispravnosti. razliitost konkretnih procedura vezana je uz razliitost u koncepcijama,
ciljevima, interesima koje imaju razliiti subjekti (udruge...).
jo jedna razlika nejavnog i javnog: nejavna mo (npr. crkve) u demokratskom drutvu, ukljuuje
slobodno podvrgavanje (slobodno kao neto to je unutar nae politike kompetencije) = ako se
odluimo ne podvrgavati se, dravna mo nas na to ne moe prisiliti.
nasuprot tome: ne moemo izabrati da se ne podvrgavamo javnoj moi. dakle ovdje nema analognog
slobodnog podvrgavanja. pravo na emigraciju nam ga isto ne prua. sloboda koju ovdje imamo
sastoji se u tome da postoje naela i standardi koji nam jame naa prava i slobode.
4.

sadraj javnog uma

sadraj javnog uma = politika koncepcija pravednosti liberalna. to znai tri stvari:
1. ona specificira odreena osnovna prava, slobode i mogunosti
2. ona tim pravima, slobodama i mogunostima dodjeljuje posebno prvenstvo
3. ona afirmira mjere koje svim graanima osiguravaju odgovarajua univerzalna sredstva kako bi
se djelotvorno koristili svojim osnovnim slobodama i mogunostima.
ovi elementi se mogu shvaati na razne naine i zato ima mnogo liberalizama.
politika koncepcija se sastoji od dva dijela:
1. supstancijalna naela pravednosti za osnovnu strukturu (to je ono o emu priamo cijelo vrijeme).
ovo su dakle naela, vrijednosti politike pravednosti za osnovnu strukturu:
jednaka politika i graanska sloboda
jednakost mogunosti
vrijednost drutvene jednakosti i ekonomske recipronosti
...
2. smjernice istraivanja: naela rasuivanja, pravila dokazivanja u svjetlu kojih se moe ocijeniti da
li se supstancijalna naela primjereno primjenjuju. ovo su vrijednosti javnog uma. ovdje spadaju:
razlonost
spremnost da se potuje moralna dunost uljudnosti
...

32

kae: rasuivanje na kojem se temelje odluke o bitnim elementima ustava i osnovne pravednosti ne
smije biti utemeljeno na obuhvatnim doktrinama niti znanstvenim zakljucima koji su sporni. ono se
mora temeljiti na jasnim istinama koje su ope prihvaene i dostupne graanima openito.
kae jo: politika koncepcija je potpuna kad se iz nje moe izvesti razloan i konzistentan odgovor
na sva pitanja vezana uz bitne elemente ustava i osnovne pravednosti.
u pravednosti kao pravinosti vrijednosti javnog uma imaju istu osnovu kao i vrijednosti politike
pravednosti i zato stranke u izvornom poloaju usvajajui jedne usvajaju i druge.
smisao ideala javnog uma = graani svoje fundamentalne rasprave trebaju voditi u okviru onoga to
svaki od njih smatra politikom koncepcijom pravednosti osnovanom na vrijednostima za koje moe
oekivati da e ih prihvatiti svi drugi. dakle moramo predloiti neki kriterij koji bi mogli prihvaititi svi
drugi. oni ga naravno ne moraju prihvatiti. tu je rije o razlikama izmeu pojedinih liberalnih
koncepcija.
5.

ideja bitnih elemenata ustava

bitni elementi ustava i pitanja osnovne pravednosti = fundamentalna pitanja na koja potpuna politika
koncepcija, tj. njene vrijednosti daju odgovore.
bitni elementi ustava su dvovrsni:
1. oni su fundamentalna naela koja specificiraju opu strukturu vlasti i politikog procesa: ovlasti
zakonodavne, izvrne i sudske vlasti....
2. oni ukljuuju osnovna prava i slobode graanstva koje zakonodavna veina treba potovati: pravo
glasanja, sudjelovanja u politici, sloboda savjesti, sloboda miljenja i udruivanja, vladavina prava.
vana razlika izmeu elemenata pod 1. i pod 2.
ovi pod 1. (struktura vlasti) imaju raznovrsne oblike (predsjedniki, parlamentarni...), ali kae: kad
su jednom ustanovljeni ne valja ih mijenjati, osim ako promjena proizlazi iz zahtjeva politike
pravednosti (ne treba ih mijenjati zbog interesa politikih aktera)
ovi pod 2. (osnovna prava i slobode) kod njih nema puno varijacija. mogu se specificirati na samo
jedan nain.
druga vana distinkcija:
1. naela pravednosti koja specificiraju jednaka osnovna prava i slobode. ova naela definitivno
spadaju u drugu grupu bitnih elemenata ustava.
2. naela koja reguliraju osnovna pitanja distributivne pravednosti (sloboda kretanja, jednakost
mogunosti, drutvene i ekonomske nejednakosti, drutvene osnove samopotovanja). ova samo
djelomino spadaju u bitne elemente ustava jer su neka od njih prezahtjevna.
u oba sluaja se radi o politikim vrijednostima. kae: osnovna struktura drutva odgovara dvijema
ulogama:
1. vezana uz naela osnovne slobode. ovdje se utvruju jednaka osnovna prava i slobode i politika
procedura.
dakle ovo se odnosi na nain na koji se politika mo stjee i na granice njena primjenjivanja.
2. vezana uz drutvene i ekonomske nejednakosti. ovdje se uspostavljaju pozadinske institucije
drutvene i ekonomske pravednosti
ostvarenje naela br.1. je lako ustvrditi, ali ostvarenje naela broj 2. nije.

33

zakljuak: postoje 4 temelja za razlikovanje bitnih elemenata ustava koji se bave osnovnim
slobodama od naela koja se bave drutvenim i ekonomskim nejednakostima:
1. te dvije vrste naela specificiraju razliite uloge osnovne strukture
2. vanije je rijeiti bitne elemente koji se tiu osovnih sloboda
3. lake je kazati jesu li bitni elementi koji su vezani uz slobode ostvareni
4. lake je doi do sporazuma oko osnovnih prava i sloboda.
dakle: u bitne elemente ustava treba ubrojiti slobodan izbor zanimanja, ali naelo pravine
mogunosti ne.
6.

vrhovni sud kao egzemplar javnog uma

pet naela konstitucionalizma:

1. lockeova distinkcija izmeu ustavotvorne ovlasti naroda pri uspostavljanju reima i obine vlasti
dravnih slubenika. na temelju ustavotvorne djeluje obina, a ustavotvorna poinje opet djelovati
kad se reim raspadne
2. distinkcija izmeu vieg i obinog zakona. vii je izraz ustavotvorne moi naroda, a obini obine
moi zakonodavca. zato je prvi nadreen.
3. demokratski ustav = naelni izraz politikog ideala naroda koji sam vlada. javni um artikulira taj
ideal. politike vrijednosti su na neki nain spomenute u ustavu, ali nisu preoptereene detaljima.
4. demokratski ratificiranim ustavom s poveljom o pravima graansko tijelo jednom zauvijek utvruje
odreene bitne elemente ustava
5. vrhovna vlast ne moe biti preputena zakonodavnoj, ali niti vrhovnom sudu (on je samo najvii
tuma ustava). vrhovna vlast je podjeljena na tri.
dualizam ustavne demokracije:
zakon se dijeli na dva (vii i obini)
ustavotvorna ovlast se razlikuje od obine
prva uloga vrhovnog suda. da bi taj dualizam bio mogu vrhovni sud mora biti institucionalni
zatitnik vieg zakona (ali ne i najvii). on primjenjuje javni um i time titi vii zakon. iako je sud
protuveinski on nije protudemokratski jer mu se djelovanje temelji na ustavom propisanoj proceduri
(koja je pak volja naroda).
druga uloga vrhovnog suda. on primjereno i trajno provodi javni um time to slui kao njegov
institucionalni egzemplar (on nije jedini koji ga provodi). to znai:
1. javni um je jedini um kojeg izvrava sud ovo je jedini ogranak vlasti koji je iskljuivo tvorevina
javnog uma. graani i zakonodavci mogu ponekad ukljuiti svoja obuhvatna gledita, ali vrhovni
sud nema nikakvih drugih vrijednosti osim politikih.
2. zadaa sudaca se sastoji u tome da pokuaju razviti i izraziti najbolje tumaenje ustava koje
mogu dati. ovdje dolazi do izraaja obrazovna uloga javnog uma. oni se pri svom tumaenju
pozivaju na politike vrijednosti za koje smatraju da pripadaju najrazlonijem razumijevanju javne
koncepcije i njezinih politikih vrijednosti pravednosti i javnog uma. pri tome se suci naravno ne
moraju slagati.
3. sud kao egzemplar javnog uma daje javnom umu ivost i vitalnost u javnom forumu
o amandmanu:
on ne znai samo promjenu ustava nego prilagodbu osnovnih ustavnih vrijednosti promjenjivim
drutvenim okolnostima
on preureuje osnovne institucije kako bi uklonio slabosti koje dolaze do izraaja u naknadnoj
ustavnoj praksi
34

kae: uloga suda kao egzemplara javnog uma prisiljava politiku raspravu da poprimi naelan oblik,
tako da se na ustavna pitanja odnosi u skladu s politikim vrijednostima pravednosti i javnog uma.
tako javna rasprava odgaja za javni um.
7.

prividne potekoe s javnim umom

mi dakle traimo politiku koncepciju ije udruene vrijednosti pravednosti i javnog uma daju razlone
odgovore na gotovo sva fundamentalna politika pitanja: bitni elementi ustava, pitanja osnovne
pravednosti. neke prividne potekoe s tim:
1. javni um esto doputa vie od jednog razlonog odgovora na jedno pitanje. to je zbog toga to
vrijednosti moemo razliito odvagnuti. tako, ako se radi o fundamentalnom pitanju nemamo
odgovor iz javnog uma. na to bi netko mogo predloiti da se odluka donese upotrebom
nepolitikih vrijednosti. ali kae: ovo je naputanje javnog uma! jer javni um ne trai da se
sporazumijemo oko potpuno istog naela pravednosti, ali trai od nas da rasprave o
fundamentalnim pitanjima vodimo u okviru onog to smatramo politikom koncepcijom.
2. problem glasovanja u korist naeg iskrenog mnijenja. javni um i naelo legitimnosti potujemo
kada su zadovoljena 3 uvjeta:
a) najveu teinu se daje idealu koji propisuje javni um
b) vjerujemo da je javni um prikladan za sva fundamentalna pitanja, a odgovor proizlazi samo iz
kombinacija raznih politikih vrijednosti
c) vjerujemo da konkretno gledite koje predlaemo izraava razlonu kombinaciju politikih
vrijednosti
problem: mnogi koji potvruju obuhvatne doktrine e smatrati da su one pravi temelj politikoga.
ali kae: ovo nije problem razlone obuhvatne doktrine su konzistentne s gore navedena tri
uvjeta jer sudjeluju u preklapajuem konsenzusu! ta tri uvjeta se shvaaju kao javni diskurs.
3. problem kako specificirati kada je neko pitanje uspjeno rjeeno uz pomo javnog uma. neki kau:
javni um ostavlja mnoga pitanja neodgovorena, a odgovaranje na sva fundamentalna politika
pitanja je cilj javnog uma, tj. politike koncepcije pravednosti.
za rjeenje autor nudi 4 problema proirenja:
a) proirenje pravednosti kako bi ona obuhvatila dunosti prema buduim generacijama
b) poirenje pravednosti na pojmove meunarodnog prava
c) problem postavljanja naela normalne zdravstvene zatite
d) pitanje: da li se pravednost moe proiriti na odnose sa ivotinjama i prirodom?
kae: prva tri pitanja se mogu rijeiti na slian nain: pravednost kao pravinost se jednostavno
iri kroz vrijeme (budunost), kroz prostor (drugi narodi), prema unutra (zdravlje)
8.

granice javnog uma

javni um moe znaiti dva gledita:

1. iskljuno gledite: obuhvatna doktrina nikad ne moe biti ukljuena u javni um, ak ni ako sadri
javne razloge vezane uz fundamentalna pitanja
2. ukljuno gledite: graanima je doputeno da predstave ono to smatraju temeljem politikih
vrijednosti, ukorijenjenim u obuhvatnom gleditu. to je mogue samo ako to predstavljanje
osnauje ideal javnog uma.
izbor izmeu ovih gledita ovisi o tome to bolje promovira ideal javnog uma. ukljuno je, kae,
fleksibilnije.
35

sad to pokazuje na primjerima

stabilni preklapajui konsenzus, dobro ureeno drutvo, nema dubokih prijepora. u raspravu se
uvode samo politike vrijednosti. dakle ovo je iskljuno gledite.
situacija u kojoj postoji ozbiljan prijepor oko kojeg obuhvatne doktrine zauzimaju suprotna
stajalita. raa se sumnja da oni koji ih potvruju poinju zagovarati naela svojih obuhvatnih
doktrina. e tada je moda bolje ukljuno gledite: voe suprotstavljenih skupina trebaju u javnom
forumu iznijeti na koji nain njihove obuhvatne doktrine potvruju politike vrijednosti. ovim se
jaa meusobno povjerenje.
primjer abolicionista koji su ukidanje ropstva u americi zagovarali eksplicitnim pozivanjem na
kranske principe. sad on tu dokazuje da ovo nije protivno javnom umu jer, iako je pozivanje na
obuhvatnu doktrinu, zapravo je pozivanje na ideal javnog uma. ovo je isto ukljuno gledite.
pa kae: granice javnog uma variraju s obzirom na povjesnu situaciju. u stabilnijim situacijama je
primjerenije iskljuno, a u nestabilnim ukljuno gledite.
saetak:
javni um se odnosi na fundamentalna pitanja: bitni elementi ustava + problemi osnovne
pravednosti
na koga? graane kad u javnom forumu raspravljaju o fundamentalnim pitanjima, dravne
institucije, a posebno na sudstvo
sadraj = politika koncepcija pravednosti. dva dijela: politike vrijednosti pravednosti / politike
vrijednosti javnog uma
granice javnog uma nisu vrste kao pravo ili zakon. te granice potujemo kad potujemo ideal:
podravanje javnih vrijednosti za koje moemo razlono oekivati da ih mogu podrati drugi.
2 inovacije u idealu javnog uma koje nam donosi rawls:
1. sredinje mjesto dunosti uljudnosti kao ideala demokracije
2. sadraj javnog uma treba biti dan politikim vrijednostima i smjernicama politike koncepcije
pravednosti.

36

trei dio.
institucionalni okvir
VII.

PREDAVANJE: osnovna struktura kao predmet

1.

prvi predmet pravednosti

osnovna struktura kao prvi predmet pravednosti je bitno obiljeje ugovorne koncepcije pravednosti.
osnovna struktura = nain na koji se drutvene institucije uklapaju u jedan sustav te na koji one
dodjeljuju fundamentalna prava i dunosti te oblikuju raspodjelu koristi koje proizlaze iz drutvene
kooperacije. tu spada:
politiki ustav
pravno priznati oblici vlasnitva
organizacija ekonomije
narav obitelji
itd.
drutveni ugovor = hipotetini sporazum:
1. izmeu svih, a ne samo nekih pripadnika drutva
2. izmeu pripadnika drutva, a ne pojedinaca koji imaju odreene pozicije unutar njega
3. stranke se promiljaju kao slobodne i jednake moralne osobe
4. sadraj sporazuma su prva naela koja trebaju regulirati osnovnu strukturu
autor tvrdi:
1. da ako su stranke u ugovoru shvaene kao slobodne i jednake moralne os obe onda postoji
razlog da osnovnu strukturu uzmemo kao primarni predmet
2. s obzirom na razlikovna obiljeja te strukture poetni sporazum i uvjete pod kojima je donesen
trebamo shvatiti na nain da se taj sporazum razlikuje od svih drugih
3. to kantovskom gleditu omoguuje da uzme u obzir duboko drutvenu narav ljudskih odnosa
4. dok veliki element proceduralne pravednosti prelazi u naela pravednosti ta naela ipak moraju
utjeloviti idealan oblik za osnovnu strukturu u svjetlu kojeg trenutne institucionalne procese valja
ograniiti, a akumulirane rezultate pojedinanih poslova postupno prilagoditi.
2.

jedinstvo na osnovi ogovarajueg slijeda

iz injenice da je osnovna struktura primarni predmet proizlazi posebni karakter pravednosti kao
pravinosti. npr. utilitarizam kao opa teorija, polazi od toga da se naelo korisnosti primjenjuje
jednako na sva podruja ivota.
kae: prva (dva) naela pravednosti kao pravinosti, za razliku od toga, nisu pogodna za neku opu
teoriju. ta prva naela zahtijevaju da osnovna struktura ustanovi jednake osnovne slobode za sve i da
osigura da drutvene i ekonomske nejednakosti djeluju na korist najloije stojeih na temelju
pravinih mogunosti.
unutar raznih institucija u drutvu (crkve / sveuilita) djeluju razliita naela, a to je zato to razliiti
dijelovi drutvene strukture imaju razliite uloge i funkcije. e sad kae: kako su ta razliita naela
meusobno povezana?

37

3.

38

u libertarijanizmu osnovna struktura nema nikakvu posebnu ulogu

osim utilitarizma i libertarijanizmu se isto odbacuje ideja da su za osnovnu strukturu potrebna
posebna prva naela.
glavna obiljeja libertarijanske teorije:
1. pokazuje se kako minimalna drava moe proizai iz savreno pravedne situacije preko koraka
kojima se ne naruuju niija prava. dakle potrebna nam je moralna teorija koja definira poetnu
situaciju kao pravednu, a onda se definiraju dopustiva odstupanja od nje.
polazi se od prirodnog stanja u kojem je bilo obilje, a to stanje je bilo potpuno pravedno. u toj
situaciji nema drave koja bi nametala pravila kojima bi ponaanja drugih postala predvidivima.
2. libertarijanizam potom definira osnovna naela pravednosti koja upravljaju stjecanjem posjeda
(koji je prethodno bio niiji), i naela njegovog prijenosa. dakle: osoba ima pravo na sve to je
stekla u skladu s tim naelima ili je prenijela u skladu s tim naelima. i tako je poredak, ako je sve
ilo po naelima, pravedan od prirodnog stanja do danas.
3. iako se razvijaju daljnji oblici kooperacije (ukljuujui dravu) za njih nije potrebna posebna
teorija jer sudionici potuju pravedna naela stjecanja i prijenosa. ne postoje dakle nikakva prava
koja ne bi postojala i u prirodnom stanju.
4. drava se u ovom svemu ne razlikuje od neke druge privatne udruge. ona ima svoju posebnu
svrhu (kao i druge udruge). pojedinci su s njom sklopili sporazum kao neki privatni ugovorni
odnos sa monopolistikom agencijom za zatitu. nema javnog prava nego samo pojedinanih
ugovora pojedinaca s agencijom. isto tako moe izabrati da ne bude klijent drave.
kae: iako se ovdje dosta spominje ugovor ovo nije ugovorna teorija nema ugovora kojim bi se
uspostavljalo javno pravo koje definira i regulira politiki autoritet i vrijedi za svakog.
i tako je jasno zato ovdje nema mjesta prvim naelima koja bi regulirala osnovnu strukturu.
4.

vanost pozadinske pravednosti

a sad e tu unutar okvira kantovske teorije drutvenog ugovora pokazati neke stvari koje e nas
navesti da osnovnu strukturu smatramo prvim predmetom pravednosti.
ako poemo od pretpostavke da se drutvene okolnosti tijekom vremena razvijaju u skladu s
pravednim sporazumima do kojih je dolo na pravian nain i koji se u potpunosti potuju problem:
kako je dolo do te pravinosti, na emu se temelji sloboda sporazuma? iako su poe tni uvjeti moda
bili pravedni s vremenom se drutveni uvjeti mijenjaju, pa tako mogu nestati i pravedni uvjeti. e
kae: i zato nam treba prikladna regulacija osnovne strukture.
etiri stvari koje treba naglasiti u pogledu vanosti osnovne strukture:
1. na temelju pukog promatranja pojedinaca ne moemo ustanoviti jesu li sporazumi koje oni
sklapaju pravedni. ta ocjena naime ovisi o osnovnoj strukturi i da li ona uspijeva u odravanju
pozadinske pravednosti. npr: pitanje da li su ugovori o plaama pravini ovisno je o prirodi trita
rada.
2. pravini pozadinski uvjeti mogu postojati u jednom trenutku i biti potkopani u sljedeem, ak i bez
da itko djeluje nepravino. naime injenica da svatko vjeruje da pravino djeluje nije dovoljno za
39

pozadinsku pravednost. sveukupni rezultat pojedinanih neovisnih transakcija ni na koji nain se

ne pribliava pozadinskoj pravednosti (nevidljiva ruka moe voditi u monopol).
3. pravila koja ureuju transakcije ne mogu biti prekompleksna ili zahtijevati previe informacija da bi
bila primjenjena, a takva pravila teko da e sprijeiti potkopavanje pozadnske pravednosti. ne
mogu se opravdano nametnuti pravila koja bi tjerala subjekte transakcija da uzimaju u obzir razinu
cjeline.
4. zato je potrebna podjela rada izmeu dviju vrsta drutvenih pravila i razliitih institucionalnih
oblika u kojima se ta pravila ostvaruju. osnovna struktura ukljuuje:
institucije koje definiraju drutvenu pozadinu
djelatnosti koje izravnavaju tendencije udaljavanja od pozadinske pravinosti (porezi...)
namee se skup pravila koja upravljaju transakcijama i sporazumima
podjela rada se ustanovljuje izmeu:
osnovne strukture i
pravila koja se izravno odnose na pojedince i udruge koja oni trebaju slijediti u konkretnim
transakcijama
pojedinci tako slijede svoje ciljeve znajui da postoje institucije koje obavljaju ispravke koji uvaju
pozadinsku pravednost.
5.

kako osnovna struktura utjee na pojedince

interesi pojedinaca u ovome nisu unaprijed zadani, ali osnovna struktura nekako utjee na njih.
institucionalna shema na neki nain oblikuje elje, aspiracije, mogunosti i identitet pojedinaca.
osnovna struktura doputa drutvene i ekonomske nejednakosti u ivotnim izgledima graana. te
nejednakosti su esto i korisne: u motivaciji, poticajima...
6.

poetni sporazum kao hipotetian i nepovijestan

u pravednosti kao pravinosti institucije osnovne strukture su pravedne ako zadovoljavaju naela
koja bi slobodne i jednake osobe prihvatile u situaciji koja je izmeu njih pravina.
2 glavna naela:
1. svaka osoba ima pravo na najekstenzivniju shemu jednakih osnovnih sloboda koja je spojiva sa
slinom shemom sloboda za sve
2. drutvene i ekonomske nejednakosti su dopustive pod uvjetom da:
a) da se odnose na poloaje i slube koje su dostupne svima pod uvjetima pravine jednakosti
mogunosti
b) najveu korist od njih imaju najloije stojei pripadnici drutva
uloga osnovne strukture koja utjee na uvjete poetnog sporazuma i uzrokuje da taj sporazum
moramo shvatiti kao hipotetian i nepovijestan:
1. osnovna struktura = sveobuhvatni drutveni sustav koji odreuje pozadinsku pravednost. zato
svaka pravina situacija izmeu pojedinaca mora biti takva da izjednauje sluajnosti unutar tog
sustava

40

2. ako stranke (u sporazumu) protumaimo kao slobodne, jednake i moralne osobe, one trebaju
rasuivati tako da o sebi znaju vrlo malo (veo neznanja). to je zato da sluajni uinci ne bi utjecali
na naela koja trebaju regulirati drutvene odnose. stranke ne smiju poznati:
a) svoje mjesto u drutvu
b) svoj klasni ili drutveni status
c) svoju dobru ili lou sreu u raspodjeli talenata i sposobnosti
d) svoje krajnje ciljeve i interese
3. za postizanje meugeneracijske pravednosti potrebno je da stranke ne poznaju sadanje stanje
drutva relativna dobra svoje generacije
dakle: ovo svo apstrahiranje je veo neznanja. zapoinje se bez ikakvih informacija, a onda se
doputa onoliko informacija koliko je potrebno da bi sporazum bio racionalan.
a sad zato je sporazum nepovijestan i hipotetian?
odg: sporazum u izvornom poloaju predstavlja ishod racionalnog procesa prosuivanja pod idealnim
i nepovijesnim uvjetima koji izraavaju odreena razlona ogranienja.
zakljuak: kad uoimo razlikovnu ulogu osnovne strukture i kad apstrahiramo od raznolikosti
sluajnosti u njoj kako bi pronali prikladnu koncepciju pravednosti za njeno reguliranje, onda pojam
izvornog poloaja postaje neizbjean. on je prirodno proirenje pojma drutvenog ugovora ako se
osnovna struktura uzima kao primarni predmet pravednosti.
7.

posebna obiljeja poetnog sporazuma

dakle poetni sporazum ima obiljeja koja ga razlikuju od svih drugih sporazuma.
obini sporazumi: sporazumi se sklapaju s obzirom na predvidive konfiguracije odnosa unutar
osnovne strukture, pojedineve elje, mogunosti, aspiracije, ciljeve, a pojedinac / korporacija na
temelju tih konfiguracija procjenjuju razne alternative koje imaju.
drutveni ugovor: ovdje nema odluivanja na temelju alternativa i pojedinanih razliitih ciljeva. ni
drutvo nema ciljeva. e zato nam treba drutveni ugovor koji se razlikuje od ostalih sporazuma. to
postiemo pojmom izvornog poloaja. tri stvari vezane uz izvorni poloaj:
1. stranke u izvornom poloaju pretpostavljaju da je njihovo lanstvo u drutvu vrsto. ne postavlja
se pitanje naeg ulaska u drutvo. stranke se zato moraju sporazumjeti oko naela za osnovnu
strukturu drutva u kojem e provesti ivot. ta naela moraju biti takva da budu pravedna pod
pretpostavkom da emigracija nije mogua (iako ona naravno jest mogua).
2. veo neznanja ustanovljava pravinost izmeu slobodnih, jednakih i moralnih stranaka + iskljuuje
informacije o zbiljskim interesima i sposobnostima stranaka tako da odluujemo neovisno o naoj
konkretnoj poziciji.
3. ne postoje drutveni ciljevi osim onih koji su ustanovljeni naelima pravednosti ili pak od njih
odobreni, ali ta naela se tek trebaju usvojiti.
u toj poetnoj situaciji nema mjesta za proraune koji utjeu na obine sporazume, ali ipak imamo
neke aspekte koji osiguravaju mogunost racionalnog prosuivanja:
alternative nisu mogunosti pridruivanja drugim drutvima (ili nepridruivanje) nego razliite
koncepcije pravednosti za reguliranje osnovne strukture
interesi i sklonosti stranaka dani su njihovom eljom za primarnim dobrima
pojedinani krajnji ciljevi i interesi koji im nisu poznati (a zapravo su ve oblikovani) su ono to oni
nastoje zatititi rangirajui koncepcije prema svojoj sklonosti u izvornom poloaju za primarna
dobra
41

dostupnost neke openite drutvene teorije daje dovoljnu osnovu za procjenjivanje izvedivosti i
posljedica alternativnih koncepcija pravednosti

8.

drutvena narav ljudskih odnosa

a sad tri naina na koja se drutveni aspekt ljudskih odnosa odraava u sadraju naela pravednosti:
1. naelo razlike (upravlja drutvenim i ekonomskim nejednakostima) ne pokazuje nikakvu razliku
izmeu onog to su pojedinci stekli kao pripadnici drutva i onog to bi stekli da nisu pripadnici
drutva. hoe rei: u izvornom poloaju ne moemo promatrati koristi pojedinca u prirodnom
stanju (ili nekom drugom drutvenom stanju). ne moemo raditi usporedbe, tj. procjenjivati kolika
je neija korist od ulaska u drutvo i koncepcije pravednosti.
2. dva naela pravednosti reguliraju kako se za uzvrat doprinosima udrugama ili drugim oblicima
kooperacije unutar osnovne strukture stjeu ovlasti. hoe rei: tek kad postoji pravednost moemo
procjenjivati kolika je korist pojedinaca / udruga od njihovog meusobnog pojedinanog
sporazumijevanja (obinim ugovorima, ne drutvenim ugovorom). vrijednost graana za
cjelokupno drutvo je za sve jednaka.
3. stranke kao moralne osobe = imaju neku koncepciju dobra i sposobnost da razumiju koncepciju
pravednosti i da je slijede (2 moralne moi)
stranke kao slobodne moralne osobe = dve strane tumaenja:
a) oni sebe shvaaju kao osobe koje posjeduju interese najvieg reda u reguliranju svih svojih
drugih interesa. ne shvaaju se kao neraskidivo povezane sa svojim konanim ciljevima
uvijek su sposobni za reviziju
b) slobodne osobe su odgovorne za svoje interese i ciljeve
9.

idealan oblik za osnovnu strukturu

iako se drutvo u odreivanju distributivnih udjela moe razlono oslanjati na veliki element iste
proceduralne pravednosti, koncepcija pravednosti mora inkorporirati neki idealni oblik za osnovnu
strukturu u svjetlu kojega akumulirani rezultati tekuih drutvenih procesa trebaju biti ogranieni i
prilagoeni.
pitanje: na osnovi kojeg naela mogu slobodne, jednake i moralne osobe prihvatiti da postoje
drutvene i ekonomske nejednakosti koje su rezultat sluajnosti?
odg: osnovna struktura treba doputati nejednakosti sve dok su te nejednakosti takve da unapreuju
poloaj najloije stojeih i sve dok su nejednakosti dosljedne sa slobodom i pravinom jednakou
mogunosti. slabije stojei moraju imati neki vid prava veta.
to je ono to autor zove naelom razlike = oporezivanje, fiskalna politika, ekonomska politika. one se
vre u skladu s opim, javno obznanjenim pravilima. one ne tee izjednaavanju bogatstva, nego
tome da nejednakosti budu na korist najloije stojeima.
naoj teoriji pravednosti potreban je dodatak idealna teorija koja definira savreno pravednu
drutvenu strukturu. bez nje su nemogue promjene i prilagodbe koje su nune jer se ak i
primjenom pravednih naela s vremenom stvaraju nepravednosti.
10.

42

odgovor na hegelovu kritiku

odgovor idealizmu: da bi se razradila kantovska koncepcija pravednosti, izgleda poeljno da se
strukturu kantove doktrine odvoji od njezine pozadine u transcendentalnom idealizmu i da joj se da
proceduralno tumaenje uz pomo konstruiranja izvornog poloaja.
e a da bi to bilo mogue treba pokazati da se konstrukcija izvornog poloaja koja se koristi idejom
drutvenog ugovora moe obraniti od prigovora idealista.
hegel: odbacuje doktrinu drutvenog ugovora jer je ona
nelegitimno proirenje ideja iz graanskog drutva
takva da ne uvia drutvenu narav ljudskih bia i ovisi o injenici to im pripisuje odreene vrste
prirodne sposobnosti i specifine elje koje su neovisne o drutvu, a u teoretske svrhe i primarne
u odnosu na nj.
rawlsov odgovor:
primarni predmet pravednosti je osnovna struktura koja ima zadau ustanovljavanja pozadinske
pravednosti
kae: neke druge koncepcije drutvenog ugovora (hobbesova, lockeova, libertarijanska) nisu
otporne na hegelovu kritiku.
naime: ovdje drutveni ugovor zakljuuju ljudi u prirodnom stanju. tako na uvjete tih sporazuma
neizbjeno utjeu sluajnosti i nema garancije da e biti kretanja u smjeru pozadinske pravednosti.
npr. kod lockea nakon drutvenog ugovora nemaju svi pripadnici jednaka politika prava (nego s
obzirom na vlasnitvo). dakle ovdje se na drutvene odnose neprimjereno primjenjuje drutvene i
povijesne sluajnosti koje su izvanjske slobodi i jednakosti.

VIII.

PREDAVANJE: osnovne ideje slobode i njihovo prvenstvo

hart u opisu osnovnih sloboda i njihovog prvenstva kakav je iznesen u 'teoriji pravednosti' postoje
dvije praznine:
1. temelji na kojima stranke u izvornom poloaju usvajaju osnovne slobode i slau se oko njihova
prvenstva nisu dovoljno objanjeni
2. kada se naela pravednosti primjene na ustavnu, zakonodavnu i sudbenu razinu tada nije dan
nikakav zadovoljavajui kriterij za to kako osnovne slobode treba dalje specificirati i meusobno
uskladiti kada drutvene okolnosti postanu poznate.
1.

poetni cilj pravednosti kao pravinosti

dva naela pravednosti:

1. svaka osoba ima jednako pravo na u potpunosti adekvatnu shemu jednakih osnovnih sloboda
koja je spojiva sa slinom shemom sloboda za sve druge. osnovne slobode:
a) sloboda miljenja
b) sloboda savjesti
c) politike slobode
d) sloboda udruivanja
e) slobode specificirane slobodom i integritetom osobe
f) prava i slobode obuhvaene vladavinom prava
2. drutvene i ekonomske nejednakosti trebaju zadovoljiti dva uvjeta:
43

a) moraju se odnositi na slube i poloaje koji su dostupni svima pod uvjetima pravine
jednakosti mogunosti
b) moraju biti od najvee koristi za najloije stojee pripadnike drutva
kae: ako moemo pronai neki popis sloboda koji, kada od njega nainimo dio dvaju naela
pravednosti, stranke u izvornom poloaju dovodi do toga da se sloe oko tih naela, onda je
postignut poetni cilj pravednosti kao pravinosti.
2.

poseban status osnovnih sloboda

a sad nekoliko napomena o osnovnim slobodama i njihovom prvenstvu:

1. prvenstvo slobode = prvo naelo pravednosti osnovnim slobodama danim u popisu pripisuje
poseban status. one imaju apsolutnu teinu u odnosu na razloge javnog dobra i perfekcionistikih
vrijednosti. hoe rei ne postoji nijedan dovljno jak razlog da se nadjaa zahtjeve osnovnih
sloboda.
2. nuno je da e razliite osnovne slobode meusobno biti sukobljene. zato institucionalna pravila
koja definiraju te slobode moraju biti udeena tako da se uklapaju u neku koherentnu shemu
sloboda. to naravno znai da slobode ne mogu biti apsolutne, ali koherentna shema postoji kad je
osigurana jednako za sve graane.
3. distinkcija izmeu ogranienja i reguliranja osnovnih sloboda:
reguliranje: ovdje prvenstvo osnovnih sloboda nije povrijeeno. sve dok je ouvano sredinje
podruje primjene osnovnih sloboda, naela pravednosti su ispunjena. (npr. utvrivanje procedure
raspravljanja kako bi slobodna rasprava bila uope mogua).
kae: ograniavanje popisa osnovnih sloboda je nuno: taj se popis ograiava tako da se ostave
slobode koje su istinski bitne u oekivanju da su slobode koje nisu osnovne na zadovoljavajui
nain uzete u obzir od strane opeg preduvjeta. preirok popis osnovnih sloboda stvara
nejasnoe i probleme usklaivanja.
4. prvenstvo osnovih sloboda se, kae, zahtijeva pod svim uvjetima. za nae svrhe autor postavlja
da se to prvenstvo zahtijeva pod razlono povoljnim uvjetima (= drutvene okolnosti koje
doputaju djelotvorno uspostavljanje i vrenje sloboda)
obiljeja sheme osnovnih sloboda:
1. pretpostavlja da svaka sloboda ima svoje sredinje podruje primjene. to podruje se
institucionalno titi
2. osnovne slobode se mogu uiniti meusobno kompatibilnima barem unutar njihovog sredinjeg
podruja primjene.
3. shema osnovnih sloboda nije iscrpno specificirana vrstama razmatranja dostupnim u izvornom
poloaju. zato se daljnja specifikacija osnovnih sloboda preputa ustavnoj, zakonodavnoj i
sudskoj razini. ipak u prvom popisu te slobode moraju biti dovoljno jasne (s jasnim sredinjim
podrujem primjene) kako bi upravljale daljnjim specifikacijama.
4. u popisu osnovnih sloboda razne slobode imaju razliitu vanost i temelje. tako je danas, ma to
netko mislio, politika sloboda manje vana od 'slobode modernih naroda'. ona najee ima
samo instrumentalni znaaj (slui za uvanje drugih sloboda). ipak: politika sloboda je na popisu
osnovnih sloboda.
3.

44

koncepcije osobe i drutvena kooperacija

a sad o prvoj praznini koju je uoio hart (temelji na kojima stranke u izvornom poloaju usvajaju
osnovne slobode prvo naelo pravednosti i slau se oko njihova prvenstva nisu dovoljno
objanjeni).
kao rjeenje ovog autor nudi koncepciju osobe i koncepciju drutvene kooperacije.
koncepcija osobe: ona karakterizira nain na koji graani trebaju shvaati sebe u svojim politikim i
drutvenim odnosima kako su oni specificirani osnovnom strukturom
drutvena kooperacija: ona nije jednostavno ideja koordinirane drutvene djelatnosti djelotvorno
organizirane i upravljane javno priznatim pravilima kako bi se postigao neki openiti cilj. drutvena
kooperacija je uvijek na uzajamnu korist. ona ukljuuje dva elementa:
1. zajednika ideja pravinih uvjeta kooperacije za koje se moe razlono oekivati da e ih prihvatiti
svaki sudionik pod uvjetom da ih prihvaaju i svi drugi. 'ono razlono'
2. racionalna korist svakog sudionika ono to pojedinci nastoje promicati. 'ono racionalno'
ideja pravinih uvjeta kooperacije je zajednika, a racionalne koristi koje imaju pojedinci su razliite.
jedinstvo drutvene kooperacije poiva na sporazumu osoba oko uvjeta pravine kooperacije.
osobe su shvaene kao sposobne da budu kooperirajui pripadnici drutva tijekom cijelog ivota. a to
znai da im se pripisuje dvije moralne moi:
1. sposobnost za osjeaj pravednosti (djelovanje u skladu s pravinim uvjetima drutvene
kooperacije)
2. sposobnost za neku koncepciju dobra
na temelju te dvije moralne moi moemo nekoga raunati kao potpunog i jednakog pripadnika
drutva u pitanjima politike pravednosti.
sadraj pravinih uvjeta kooperacije: (to su uvjeti pod kojima smo kao jednake osobe spremni
kooperirati u dobroj vjeri sa svim pripadnicima drutva tijekom cijelog ivota).
autor ovdje eli pokazati vezu izmeu osnovnih sloboda s njihovim prvenstvom i pravinih uvjeta
drutvene kooperacije meu jednakim osobama. dakle osnovne slobode sa svojim prvenstvom se
mogu pribrojiti u pravine uvjete drutvene kooperacije.
4.

izvorni poloaj

izvorni poloaj povezuje koncepciju osobe i uz nju vezanu koncepciju drutvene kooperacije s
odreenim specifinim naelima pravednosti: stranke u izvornom poloaju su racionalno-autonomni
predstavnici graana u drutvu. izvorni poloaj za te stranke znai neka ogranienja:
stranke su smjetene simetrino i tako su jednake
imaju veo neznanja ne poznaju koncepciju dobra niti drutveni poloaj ili sposobnosti onih koje
predstavljaju.
te stranke moraju postii sporazum oko odreenih naela pravednosti s kratkog popisa alternativa.
tim sporazumom se ustanovljava veza izmeu tih naela i koncepcije osobe predstavljene izvornim
poloajem.
dva dijela izvornog poloaja:
1. sposobnost da se bude razloan
2. sposobnost da se bude racionalan

45

izvorni poloaj predstavlja potpunu koncepciju osobe, a stranke kao racionalno-autonomni

predstavnici osoba u drutvu predstavljaju samo ono racionalno: one se slau oko naela za koja
vjeruju da su najbolja za one koje predstavljaju shvaena sa stajalita koncepcija dobra tih osoba.
ono razlono predstavljeno je (sposobnost osoba za osjeaj pravednosti) raznim ogranienjima
kojima su stranke u izvornom poloaju podvrgnute te uvjetima nametnutim njihovu sporazumu.
dakle stranke su samo racionalno autonomne (ne i potpuno autonomne) jer su ogranienja onog
razlonog nametnuta izvana. racionalna autonomija stranaka je zapravo samo autonomija umjetnih
djelatnika koji nastanjuju konstrukciju namjenjenu tome da modelira potpunu koncepciju osobe kao
razlone i racionalne.
glavni politiki ideal drutvenog svijeta = potpuna autonomija aktivnih graana.
stranke u izvornom poloaju su racionalno autonomne na dva naina:
1. od njih se ne zahtijeva da budu voene nekim prethodnim naelima pravednosti ili ispravnoga
2. kod dolaenja do sporazuma oko naela pravednosti stranke trebaju biti voene samo onim to
smatraju da je za dobro osoba koje predstavljaju
e sad pitanje: to potie stranke u izvornom poloaju? one nastoje promicati odreeno dobro osoba
koje predstavljaju. ali ako postoji veo neznanja pitanje je kako one mogu znati koje je to dobro? to
dobro se izvodi iz unaprijed dane koncepcije osobe i naziva se primarna dobra. ima ih 5:
1. osnovne slobode (miljenja, savjesti)
2. sloboda kretanja i slobodan izbor zanimanja
3. moi i povlastice odgovornih slubi i poloaja
4. prihod i bogatstvo univerzalna sredstva
5. drutvene osnove samopotovanja
5.

prvenstvo sloboda, I: druga moralna mo

e sad smo spremni za razmatranje temelja na kojima stranke u izvornom poloaju usvajaju naela
koja jame osnovne slobode i pripisuju im prvenstvo.
3 vrste razmatranja koja stranke moraju razlikovati kad prosuuju o dobru osoba koje predstavljaju:
1. razmatranja koja se odnose na razvoj dviju moralnih moi
2. razmatranja koja se odnose na potpuno izvravanje dviju moralnih moi
3. razmatranja koja se odnose na odreenu koncepciju dobra to je posjeduje osoba
a ovdje emo sad o sposobnosti za odreenu koncepciju dobra i odreenoj koncepciji dobra to je
posjeduje osoba.
koncepcija dobra koju imaju osobe.
dakle: stranke znaju da osobe koje predstavljaju imaju neke koncepcije dobra, ali ne znaju koje su to
koncepcije. ali one znaju opu strukturu ivotnog plana racionalnih osoba. iz toga proizlazi i njihovo
razumijevanje i upotreba primarnih dobara.
npr. stranke znaju da osobe koje predstavljaju zastupaju odreena vjerska gledita, ali zbog vela
neznanja ne znaju tko i koliko. zato je jedina primjerena koncepcija pravednosti koju one mogu
usvojiti ona koja sadri toleranciju (slobodu savjesti).
sposobnost za neku koncepciju dobra.
ova sposobnost se moe shvatiti na dva naina:

46

1. adekvatno razvijanje i izvravanje te sposobnosti = sredstvo za dobro osobe. to sredstvo nije dio
same koncepcije dobra jer uvijek postoji prostor i mogunost da osoba revidira svoju koncepciju
dobra. i zato je vana sloboda savjesti.
2. ta sposobnost je irokog opsega, regulativne naravi. to nam omoguuje da sebe promiljamo kao
one koji afirmiraju svoj nain ivota u skladu s potpunim, promiljenim i argumentiranim
izvravanjem svojih moralnih i intelektualnih moi. mi imamo mogunost da svoju koncepciju
dobra osmislimo...
e kae: kad se ovako gleda na sposobnost za koncepciju dobra onda ta sposobnost nije samo
sredstvo nego i dio odreene koncepcije dobra.
odnos ova tri navedena temelja slobode savjesti:
u prvom koncepcije dobra se shvaaju kao dane i vrsto ukorijenjene, a budui da postoji veo
neznanja stranke shvaaju da im nema druge nego odabrati koncepciju pravednosti koja sadri
slobodu savjesti
u druga dva, koncepcije dobra se shvaaju kao podlone reviziji u skladu s rastuim umom. a da
bi se ta sposobnost u potpunosti izvravala potrebna nam je sloboda savjesti.
6.

prvenstvo sloboda, II: prva moralna mo

razmatranja o sposobnosti za osjeaj pravednosti: stranke kao racionalno autonomni predstavnici su

potaknute iskljuivo razmatranjima koja se odnose na ono to promie odreene koncepcije dobra
to ih imaju osobe. stranke ne mogu rasuivati na temelju nikakvih prethodnih pojmova pravednosti.
jedini razlozi koji potiu stranke pri odluivanju o koncepciji pravednosti je pitanje da li e djelovanje
na temelju takvih naela biti djelotvorno sredstvo za odreene koncepcije dobra osoba koje
predstavljaju.
e sad: tri temelja vezana uz sposobnost za osjeaj pravednosti koji potiu stranke da usvoje naela
koja osiguravaju osnovne slobode te im pripisuju prvenstvo:
1. ovaj temelj poiva na dvijema stvarima:
a) velikoj koristi to ju pravedne i stabilne sheme kooperacije imaju za koncepciju dobra svakog
graanina
b) na postavci da je najstabilnija koncepcija pravednosti ona koja je specificirana dvama
naelima pravednosti, a to je zbog osnovnih sloboda i njihovog prvenstva
2. ovaj temelj je vezan uz fundamentalnu vanost samopotovanja. kae: samopotovanje se
najdjelotvornije podupire dvama naelima pravednosti, a to je pak opet zbog prvenstva osnovnih
sloboda.
samopotovanje = ukorijenjeno u naem samopouzdanju kao u potpunosti kooperirajuih
pripadnika drutva koji su sposobni da slijede vrijednu koncepciju dobra.
stranke tako daju veliku teinu nainu na koji naela pravednosti podravaju samopotovanje.
samopotovanje je ohrabreno i odreenim javnim obiljejima osnovnih institucija.
dva elementa samopotovanja i kako su vezani uz naela koja reguliraju osnovnu strukturu:
a) nae samopouzdanje kao u potpunosti kooperirajuih pripadnika drutva. ovo je podrano
osnovnim slobodama koje jame potpuno i informirano izvravanje obiju moralnih moi.
b) na siguran osjeaj vlastite vrijednosti ukorijenjen u uvjerenju da moemo slijediti neki vrijedan
ivotni plan. ovaj element je podran javnom naravi jamstva osnovnih sloboda i njegovim
potvrivanjem od strane graana openito
3. ovaj temelj se odnosi na osjeaj pravednosti. on se osniva na koncepciji dobro ureenog drutva.
ideja je da je demokratsko drutvo koje je ureeno dvama naelima pravednosti za svakoga
47

graanina puno obuhvatnije dobro nego to je to odreeno dobro pojedinaca kada je preputeno
njihovim vlastitim sredstvima ili je ogranieno na manje udruge. dobro o kojem je dakle rije je
drutveno jedinstvo drutvenih jedinstava. kae: pojedinac moe biti potpun u izvravanju svojih
sposobnosti tek u kooperaciji s drugima drutvenom jedinstvu. e a osnovna struktura
omoguuje postojanje mnotva jedinstava. drutveno jedinstvo drutvenih jedinstava je mogue
zbog tri aspekta nae drutvene naravi:
a) odnos komplementarnosti izmeu raznih ljudskih talenata koji omoguuje razne vrste ljudskih
aktivnosti i njihove razliite oblike organizacije
b) ono to bismo mogli initi daleko nadmauje ono to stvarno moemo. zato ovisimo o
kooperativnim nastojanjima drugih
c) naa sposobnost za djelotvoran osjeaj pravednosti koji kao svoj sadraj moe uzeti naela
pravednosti koja ukljuuju i odgovarajuu ideju recipronosti. kad se ta naela ostvare u
drutvenim institucijama i kad ih potuju svi onda nastaje drutveno jedinstvo drutvenih
jedinstava.
e sad je pitanje koja su naela, dostupna strankama u izvornom poloaju najdjelotvornija za
ostvarivanje drutvenog jedinstva drutvenih jedinstava. dvije stvari su vane:
ta naela moraju biti na prepoznatljiv nain povezana s koncepcijom graana kao slobodnih i
jednakih
ta naela kao naela za osnovnu strukturu drutva moraju sadrati ideju recipronosti koja
odgovara graanima kao jednakim i slobodnim, angairanim u drutvenoj kooperaciji tijekom
cijelog ivota.
iz ovog jo jedan razlog zato stranke ne trebaju imati nikakvo znanje o specifinim
koncepcijama dobra onih koje predstavljaju: njihove koncepcije bit e podrane obuhvatnijim
dobrom drutvenog jedinstva (pod uvjetom da su njihove koncepcije dobra spojive s naelima
pravednosti). to dobro drutvenog jedinstva drutvenih jedinstava, osim koncepcije dobra treba i
odreenu koncepciju pravednosti pravednosti kao pravinosti.
tako je trei temelj otvoren strankama u izvornom poloaju jer zadovoljava ogranienja nametnuta
njihovu rasuivanju.
7.

osnovne slobode nisu puko formalne

stranke u izvornom poloaju rasuuju na sljedei nain:

odluuju izmeu alternativnih naela potaknute iskljuivo razmatranjima izvedenim iz dobra osoba
koje predstavljaju
one pritom favoriziraju naela koja tite iroko podruje odreenih, ali nepoznatih koncepcija
dobra i koja najbolje osiguravaju politike i drutvene uvjete koji su nuni za adekvatan razvoj i
izvravanje dviju moralnih moi
naela oko kojih se postie sporazum: dva naela pravednosti. ona osiguravaju prvenstvo
osnovnih sloboda
time se postie prvi cilj pravednosti kao pravinosti
problem: kako pravednost kao pravinost odgovara na stari prigovor da su osnovne slobode puko
formalne?
za odgovor autor povlai distinkciju izmeu osnovnih sloboda i vrijednosti tih sloboda:
osnovne slobode su specificirane institucionalnim pravima i dunostima. osnovne slobode su okvir
pravno zatienih putova i mogunosti. siromatvo, neznanje i slini nedostatci mogunosti ne
smanjuju osnovne slobode nego vrijednost osnovnih sloboda (korist). ta korist je u pravednosti kao
48

pravinosti specificirana indeksom primarnih dobara izraenim u drugom naelu (prihod i

bogatstvo...).
dakle u pravednosti kao pravinosti postoji jednaka sloboda za sve, ali ne i jednaka vrijednost
slobode za sve. ali to se korigira tako da je osnovna struktura ureena tako da maksimizira primarna
dobra za najloije stojee pripadnike drutva.
pa kae: kljuna stvar kod ovog je da se osnovne slobode kombiniraju s regulacijom primarnih
dobara shvaenih kao univerzalnih sredstava za promicanje naih ciljeva.
e kae: ali jedna od sloboda mora imati skroz pravinu vrijednost: politika sloboda. vrijednost
politikih sloboda mora naime biti potpuno jednaka za sve graane, bez obzira na njihov drutveni i
ekonomski poloaj: svatko ima pravinu mogunost za obnaanje javne slube i utjecanje na ishod
politikih odluka. ovo naelo jednakosti politike slobode je prisutno kako u prvom, tako i u drugom
naelu pravednosti. ovo je najvanija od svih jednakosti. u ovom podruju jo uvijek ima premalo
praktinih rjeenja. neka od njih:
1. u demokracijama sa slobodnim tritem politike stranke moraju biti neovisne od velikih
koncentracija ekonomske moi.
2. u liberalnom socijalistikom reimu politike stranke moraju biti neovisne od dravnog nadzora i
birokratske moi.
ovaj veliki znaaj jednakosti politike slobode je jedan od naina na koje pravednost kao pravinost
odgovara na prigovor da su osnovne slobode puko formalne. naime pravina vrijednost politike
slobode osigurava pravinost procedure, a time i druge slobode prestaju biti puko formalne.
obiljeja pravine vrijednosti politike slobode:
1. ona za svakog graanina osigurava pravian i otprilike jednak pristup upotrebi javnih organizacija
2. ta javna organizacija ima ogranien prostor. zato je jo vie nego druge sfere podlona pravljenju
razlika s obzirom na drutveni i ekonomski poloaj.
kae: posebno jamstvo koje ima politika sloboda i njena pravina vrijednost = prirodna arina toka
izmeu puko formalne slobode i ireg jamstva za sve ostale slobode. ostale slobode ne mogu imati
takvo jamstvo jer bi to smanjilo uinkovitost drutvene organizacije i bilo bi iracionalno (npr. pravina
vrijednost slobode savjesti: mogue je da neka religija nalae izgradnju skupih hramova. kad bi
morala postojati pravina vrijednost te slobode izgradnju tih hramova bi morala plaati drava. ovo
bi stvaralo temelje za drutveni sukob.)
8.

u potpunosti adekvatna shema osnovnih sloboda

a sad o drugoj praznini: nedostatak kriterija za specificiranje i meusobno usklaivanje sloboda na

kasnijim razinama.
on je u svojoj teoriji predloio dva kriterija, ali te kriterije hart odbacuje. ta dva kriterija:
1. osnovne slobode trebaju biti usklaene tako da se postigne najekstenzivnija shema tih sloboda
(da ih bude to je mogue vie).
2. u idealnoj proceduri primjenjivanja naela pravednosti trebamo zauzeti stajalite
reprezentativnoga jednakog graanina i shemu sloboda uskladiti u svjetlu racionalnih interesa tog
graanina shvaenih sa stajalita odgovarajue kasnije razine.

49

pa kae: mogli bi pomisliti da je glavna svrha kriterija da nam omogui da specificiramo i uskladimo
osnovne slobode na optimalan nain. iz toga proizlazi da bi shema osnovnih sloboda trebala neto
maksimalizirati. ali kae: shema osnovnih sloboda nije sastavljena tako da bi neto maksimalizirala.
osnovne slobode i njihovo prvenstvo trebaju za sve graane jednako jamiti drutvene uvjete koji su
bitni za razvoj i izvravanje moralnih moi u dva fundamentalna sluaja:
1. vezan uz sposobnost za osjeaj pravednosti tie se primjene naela pravednosti na osnovnu
strukturu drutva i njegove socijalne politike
2. vezan uz sposobnost za koncepciju dobra tie se primjene naela rasuujueg uma u
upravljanju naim ponaanjem tijekom cjelokupnog ivota.
shema koja omoguuje odgovarajui razvoj i potpunu primjenu obiju moralnih moi = u potpunosti
adekvatna shema.
sad on tu pokazuje da je druga praznina popunjena postupanjem na isti nain na koji je popunjena i
prva praznina.
2 razloga zato se ideja maksimuma ne primjenjuje na specificiranje i usklaivanje sheme osnovnih
sloboda:
1. nedostaje koherentan pojam onoga to treba maksimalizirati. razvoj i izvravanje moralnih moi
ne moe se maksimalizirati odjednom. ne postoji pojam maksimalnog razvoja tih moi
2. dvije moralne moi ne iscrpljuju osobu osobe imaju i odreenu koncepciju dobra. izvravanje
moralnih moi nije ni jedini ni vrhovni oblik dobra izvravanje tih moi je uvjet dobra
9.

kako se slobode uklapaju u jednu koherentnu shemu

e i sad e tu pokazati kako se shema osnovnih sloboda usklauje i specificira na kasnijim razinama:
osnovne slobode i njihov odnos prema dvama moralnim moima kroz dva fundamentalna sluaja u
kojima se oni izvravaju:
jednake politike slobode i sloboda miljenja osiguravaju potpunu primjenu naela pravednosti.
osnovne slobode zahtijevaju neki oblik predstavnikog demokratskog reima i potrebne mjere za
zaitu slobode miljenja.
sloboda savjesti, udruivanja osiguravaju potpuno primjenjivanje moi za oblikovanje, revidiranje i
sljeenje neke koncepcije dobra
da bi popunili nau drugu prazninu treba nam ideja znaenja neke pojedine slobode: sloboda je vie
ili manje znaajna ovisno o tome je li na vie ili manje bitan nain ukljuena u potpunom,
informiranom i djelotvornom izvravanju moralnih moi u jednom ili oba fundamentalna sluaja.
u popunjavanju druge praznine prvo naelo pravednosti treba biti primjenjeno na razini ustavotvorne
skuptine politike slobode i sloboda miljenja u bitnom smislu ulaze u specifikaciju pravedne
politike procedure. ustavotvorna skuptina odabire onaj ustav koji e voditi najpravednijem
zakonodavstvu.
ustav = pravedna politika procedura koja inkorporira jednake politike slobode i nastoji osigurati
njihovu pravinu vrijednost tako da su procesi politikog odluivanja otvoreni svima na priblino
jednakoj osnovi. dakle u ustav nije inkorporirano drugo naelo pravednosti. ustav naravno ne ostaje
samo na politikoj slobodi nego obuhvaa sve osnovne slobode (savjesti, govora, udruivanja,).

50

dakle ustav specificira pravednu politiku proceduru i otjelovljuje ogranienja koja tite osnovne
slobode i osiguravaju njihovo prvenstvo. ostalo je preputeno zakonodavnoj razini.
dakle stvar funkcionira ovako (etverostupanjski slijed):
1. u izvornom poloaju se usvajaju naela pravednosti
2. predstavnici u ustavotvornoj skuptini primjenjuju ta naela
3. zakonodavci primjenjuju naela pravednosti i ustav
4. suci primjenjuju naela pravednosti, ustav i zakone
kako se kreemo prema niim razinama, ogranienja razlonog postaju jaa, a veo neznanja tanji.
najdeblji veo neznanja i najmanja ogranienja razlonog su u izvornom poloaju, a suprotno je na
sudbenoj razini.
10.

slobodan politiki govor

ovo je vezano uz prvi fundamentalni sluaj. pokuat e na primjeru pokazati kako se osnovne
slobode na kasnijim razinama dalje specificiraju i usklauju.
kae: osnovne slobode ne samo da se meusobno ograniuju nego su i samoograniavajue.
objanjenje: da bi ostvarili veu slobodu govora npr. mogunost da u bilokoje vrijeme koristimo
javna sredstva priopavanja ta vea sloboda mora postojati za sve. takvo proirenje bi moglo biti
nedjelotvorno i u krajnjoj konzekvenci smanjiti slobodu govora.
a sad o slobodi govora. neke od vrstih toaka sredinjeg podruja slobode politikog govora:
ne postoji kanjivo djelo pozivanja na nasilnu promjenu vlasti
ne postoje nikakva prethodna ogranienja slobode tiska
zastupanje subverzivnih doktrina u potpunosti je zatieno
kae: ove tri toke ine smisao slobode govora.
e sad: pitanje gdje je toka u kojoj subverzivan govor postaje tako povezan s upotrebom sile da moe
s pravom (bez krenja slobode govora) biti ogranien. na zastupanje subverzivnih gledita se moe
gledati na razne naine (sad autor tu navodi nekoliko sluaja iz amerike sudske prakse):
jedno rjeenje: zagovaranje upotrebe sile se ne moe zabraniti, osim ako se radi o poticanju
neposrednih nezakonitih radnji s vjerojatnou da se ta radnja i desi.
kae: pozivanje na revoluciju = delikatan problem. ono je suprotno pravu, ali ako to pozivanje stvara
izvjesnost da se stvar desi, onda je oito da postoji ozbiljan problem s pravednosti osnovne strukture.
zagovaranje revolucije je uvijek dio nekog obuhvatnog gledita (npr. socijalizam) koje navodi i
razloge. spreavanje zastupanja tih nazora = ograniavanje rasprave o tim razlozima =
ograniavanje slobode govora.
kae: u demokratskom reimu u kojem je zajamen slobodan politiki govor, ozbiljne pritube ne
prolaze neprimjeene niti iznenada postaju krajnje opasne. ovo je odgovor na argument da
subverzivni politiki govor moe iznenadno zapaliti vatru u dotada mirnom drutvu.
osobe se ne uputaju u otpor ako ne postoji znaajnija nepravda u njhovom poloaju u osnovnoj
strukturi tokom dueg vremena.
sredinje podruje slobode govora = slobodna javna upotreba naeg uma u svim pitanjima koja se
tiu pravednosti osnovne strukture i njenih drutvenih politika.
11.
51

pravilo jasne i neposredne opasnosti

ovo pravilo ima vano mjesto u povijesti ustavne doktrine. ovdje pretpostavljamo da se ono
primjenjuje na politiki govor. ono se odnosi na sadraj govora, a ne samo na njegovu regulaciju.
pravilo (koje formulira holmes): politiki govor potpada pod pravilo jasne i neposredne opasnosti kad
je rije o relevantnoj namjeri kad se poveava vjerojatnost da e ono to djelatnik ini poveati
zbiljsku opasnost. pri tome se zanemaruje bezazlen govor, dakle nema kanjavanja zbog samih misli.
ali kae rawls: ovo je nezadovoljavajue za ustavnu zatitu politikog govora jer omoguuje da, kad
se govor procjeni kao opasan, on postane obino kazneno djelo.
brandeis: konkretizira ovo pravilo jasne i neposredne opasnosti opasnost mora biti neminovna, a
ne samo vjerojatna negdje u budunosti. teta mora biti tako neminovna da bi nas mogla zadesiti i
prije nego to bude prilike za raspravu. mora dakle postojati vjerojatnost ozbiljne tete po dravu.
autor kae: brandeisova formulacija je preiroka. sad e on tu pokazati kako bi se ovo gledite
moglo razraditi da bi se uskladilo s prvenstvom slobode: treba razlikovati ustavnu krizu potrebne
vrste i opasnost u kojoj postoji neposredna ili predvidljiva prijetnja ozbiljne tete.
suspenzija slobode politikog govora uvijek implicira djelominu suspenziju demokracije, a za ovo je
potrebna ustavna kriza (situacija u kojoj obine demokratske institucije i procedure ne funkcioniraju)
dakle ako imamo ograniavanje slobode govora to je neka vrsta izvanrednog stanja.
dakle: ovako formulirana ustavna doktrina znai da nije relevantno kolika je opasnost konkertnog
politikog govora, jer je politiki govor uvijek donekle opasan (bavi se fundamentalnim pitanjima).
pa kae: ono to pravilo jasne i neposredne opasnosti ini manjkavim je usredotoavanje na
opasnost samog govora. za ograniavanje slobode politikog govora potrebna je ustavna kriza koja
zahtijeva privremenu suspenziju demokratskih politikih institucija iskljuivo u svrhu uvanja tih
institucija.
12.

odravanje pravine vrijednosti osnovnih sloboda

a sad: nadopuna prethodne rasprave:

1. osnovne slobode sainjavaju obitelj, a ono to ima prvenstvo je obitelj, a ne neka pojedina
sloboda. iz ovog e pokazati kako politiki govor moe biti reguliran, a da se sauva pravina
vrijednost politikih sloboda. ovo ini kako bi pokazao zato osnovne slobode ne mogu biti
specificirane pojedinano nego samo u skladu s ostalima.
2. pokazat e neke neosnovne slobode koje su vezane uz drugo naelo pravednosti.
o toki 1.
tri uvjeta slobode govora i tiska:
1. ne postoje ogranienja u pogledu sadraja govora (nijedna doktrina nema nikakvu prednost)
2. ustanovljene mjere ne smiju nametati nikakve nepravine terete politikim skupinama u drutvu
3. razne regulacije politikog govora moraju biti racionalno ureene kako bi se postigla pravina
vrijednost politikih sloboda.
dakle: iz ovog se vidi kako se lanovi obitelji osnovnih politikih sloboda usklauju politiki govor
spada u slobodu miljenja, ali mora biti reguliran tako da osigurava i pravinu vrijednost politikih
sloboda.

52

u pravednosti kao pravinosti usklaivanje osnovnih sloboda temelji se iskljuivo na njihovom

znaenju kako je ono specificirano njihovom ulogom u dvama fundamentalnim sluajevima.
primjer: sluaj buckley sud odbacuje ogranienja u pogledu trokova kampanje na temelju prvog
amandmana i kae da se time ograniava sloboda govora.
interesi koje se ogranienjem trokova pokualo zadovoljiti:
suzbijanje korupcije izbornog procesa
ograniavanje sve veih trokova politikih kampanja
izjednaavanje relativne sposobnosti graana da utjeu na ishod izbora.
ono to se autoru ini najrelevantnijim interesom je ovaj zadnji. on se naime tie pravine vrijednosti
politikih sloboda. pa kae: razoaravajue je da sud odbacuje ideju da se kongres moe baviti
ovakvim interesom. sud je zakljuio da je pravino predstavljanje ono koje je u skladu s koliinom
djelotvorno upotrijebljenog utjecaja. ako je tako, onda je demokracija regulirano suparnitvo
ekonomskih klasa.
rjeenje: cilj postizanja pravedne sheme predstavljanja moe opravdati granice i regulacije u pogledu
politikog govora u izborima (naravno ako se potuju navedena tri uvjeta slobode govora). ovdje se
naime radi o sukobu jedne osnovne slobode s drugom i o pokuaju njihovog usklaivanja.
odbacivanje takvog pokuaja je neshvaanje ustava kao cjeline.
13.

slobode povezane s drugim naelom

slobode povezane s drugim naelom nisu osnovne slobode jer nemaju potrebnu ulogu i znaenje u
dvama fundamentalnim sluajevima. ovo e pokazati na primjeru oglaavanja.
tri vrste oglaavanja:
1. informacije vezane uz politika pitanja
2. informacije vezane uz slobodna radna mjesta
3. informacije vezane uz narav proizvoda koji su na prodaju
on e se tu bavit s kategorijom br. 2. ovi oglasi sadre informacije koje su vane u odravanju
pravine jednakosti mogunosti (drugo naelo pravednosti).
prema tome: moe se zabraniti one oglase koji onemoguuju pristup pripadnicima nekih etnikih /
rasnih i sl. skupina.
kae: ovdje, za razliku od ograniavanja osnovnih sloboda, gdje se ograniava samo regulacijom,
ovdje je mogue ograniavanje u pogledu sadraja.
o kategoriji br 3. (oglaavanje proizvoda). dvije su vrste oglaavanja proizvoda:
1. oglaavanja o osobinama i cijeni proizvoda. tu je opet mogue (za razliku od osnovnih sloboda)
da zakonodavac nametne ogranienja u pogledu sadraja: moe se kazniti laganje o cijeni i
obiljejima proizvoda jer se ugroava funkcioniranje slobodnog trita.
2. trino strategijsko oglaavanje na nesavrenim i oligopolistikim tritima. svrha tog oglaavanja
je irenje ili obrana trita nekog trgovakog drutva i vri se tako da se pokuava utjecati na
sklonosti potroaa da vjeruju dotinom trgovakom drutvu. ovdje se ne prenose ni informacije o
cijeni ni o svojstvima proizvoda. ovakvo oglaavanje je vrlo rastrono. dobro ureeno drutvo
moe s pravom ograniavati ove trokove da oslobodi sredstva za investicije i druge drutvene
koristi npr. poticanjem poduzea da se sporazumijevaju oko smanjenja trokova oglaavanja.

53

e sad e nam autor pokazati kako su takva ograniavanja govora opravdana (za razliku od
ograniavanja slobode politikog govora kao osnovne slobode), tj. kako ova sloboda govora ne
potpada pod osnovne slobode.
izvornim poloajem modeliramo koncepciju slobodnih i jednakih osoba, a potom stranke kao
racionalno autonomni predstavnici tih osoba odabiru naela pravednosti koja jame osnovne
slobode i njihovo prvenstvo. ciljevi i ponaanje graana u drutvu podreeni su prvenstvu tih
sloboda i time su zapravo podreeni koncepciji graana kao slobodnih i jednakih.
ovo nije neki moralni ideal nego javna koncepcija pravednosti. tako ti sebe moe smatrati
neslobodnim u odnosu na svoja vjerska uvjerenja i to je skroz opravdivo, a to je opravdivo upravo
time da moe slobodno revidirati tu svoju koncepciju da si neslobodan.
odgovor na problem oglaavanja: on se ne tie prvog naela pravednosti (koje jami osnovne
slobode koje su potrebne za potpuno i informirano vrenje dviju moralnih moi u dvama
fundamentalnim sluajevima) nego drugog koje je podreeno (pravina jednakost mogunosti). e
pa zato su slobode povezane s drugim naelom manje vane nego osnovne slobode.
14.

uloga pravednosti kao pravinosti

ovu koncepciju pravednosti ne treba shvatiti kao metodu odgovaranja na pravnika pitanja, nego kao
vodei okvir koji pravnicima moe pomoi u njihovim sudovima.
pravednost kao pravinost se prije svega odnosi na graane pokazuje im kako oni mogu shvatiti
svoj zajedniki zajamen status

IX.

PREDAVANJE: odgovor habermasu

1.

dvije glavne razlike

(habermasa i rawlsa):
1. habermasovo stajalite je obuhvatno, a rawlsovo je politika koncepcija.
2. ova dvojica autora imaju suprotna sredstva predstavljanja. habermas: idealna situacija diskursa
kao dio njegove teorije komunikativnog djelovanja; rawls: ideja izvornog poloaja.
ad 1.
rawlsov politiki liberalizam
= ogranien na domenu politikoga. koncepcije pravednosti su shvaene kao samostalne u odnosu
na obuhvatne doktrine. postoje naravno i druge iskljuivo politike koncepcije pravednosti koje nisu
liberalne.
pravednost kao pravinost se ne moe pozivati na neku obuhvatnu doktrinu, a ne moe obuhvatne
doktrine ni odbaciti (pod uvjetom da su razlone).
razlono =
spremnost da se predloe pravini uvjeti kooperacije koje bi kao slobodni i jednaki mogli prihvaiti
drugi i da se u skladu s njima djeluje pod uvjetom da ih prihvaaju drugi ak i kad su protivni
vlastitom interesu
priznanje tereta suenja i njihovih posljedica
politiki liberalizam karakterizira politiku koncepciju pravednosti trima obiljejima:
1. on se odnosi na osnovnu strukturu drutva institucije
2. on se moe formulirati neovisno o pojedinanim obuhvatnim doktrinama ak i ako je iz njih
izvediv
54

3. sve fundamentalne ideje politikog liberalizma pripadaju kategoriji politikoga i poznate su iz javne
politike kulture demokratskog drutva
habermasovo stajalite teorija komunikativnog djelovanja
= obuhvatna doktrina koja obuhvaa mnoge stvari koje su izvan podruja politike filozofije. cilj teorije
je pruanje opeg opisa smisla, znaenja i istinitosti ili valjanosti za teoretski i praktini um. glavni
problem s habermasom je da dovodi u pitanje pojedine obuhvatne doktrine dokazuje da im
nedostaje logika snaga. on kae: za ovjekovu kooperaciju unutar drutva je ljudima potreban temelj
ukorijenjen u metafizikim supstancama. vjerske doktrine nam daju vrste osnove. u vrtoglavici koja
nastaje slobodom i demokracijom nestaju sve te vrste metafizike toke osim demokratske
procedure
ad 2.
rawlsov izvorni poloaj
= analitiko sredstvo upotrijebljeno kako bi se formulirala jedna pretpostavka: najrazlonija naela
politike pravednosti za ustavnu demokraciju, iji se graani shvaaju kao slobodni i jednaki te
razloni i racionalni, su dana sredstvom predstavljanja u kojem su racionalne stranke smjetene u
razlonim uvjetima i apsolutno ograniene tim uvjetima.
habermasova situacija idealnog diskurza
= ona daje analitiko sredstvo koje prua opis istinitosti i valjanosti sudova teoretskog i praktinog
uma. ovdje postoje pretpostavke racionalne i slobodne rasprave kako je ona voena najstroim
razlozima. ako ove uvjete potuju svi sudionici, onda mogu postii racionalni konsenzus koji je
jamstvo istinitosti ili valjanosti.
2.

preklapajui konsenzus i opravdanje

habermas postavlja dva pitanja:

1. ako je politika koncepcija ve opravdana kao razlona, na koji nain tom opravdanju doprinosi
preklapajui konsenzus? drugim rijeima: koje znaenje imaju obuhvatne doktrine u opravdavanju
politike koncepcije pravednosti jednom kad je ona od graana prihvaena kao razlona i
samostalna?
2. kako se politiki liberalizam koristi pojmom 'razlono'? da li je to izraavanje valjanosti politikih i
moralnih sudova ili samo reflektivan stav prosvjetljene tolerancije?
oba pitanja su dio istog problema. odg: pomou nekoliko koncepata
tri vrste opravdanja
1. pro tanto opravdanje politike koncepcije = koncepcija je opravdana jer su njene vrijednosti na taj
nain uravnoteene da daju razloan odgovor na sva fundamentalna pitanja ona je potpuna.
2. potpuno opravdanje te koncepcije od strane pojedine osobe u drutvu = graanin prihvaa i
potvruje politiku koncepciju i proiruje njeno opravdanje ukljuujui je u svoju obuhvatnu
doktrinu
3. javno opravdanje politike koncepcije od strane politikog drutva = svi razloni lanovi prihvaaju
politiku koncepciju i opravdavaju je inkorporiranjem u svoje razlone obuhvatne doktrine. ovog
javnog opravdanja politike koncepcije pravednosti ne moe biti bez razlonog preklapajueg
konsenzusa.

55

dvije vrste konsenzusa:

1. konsenzus iz svakodnevne politike: politiar za svoje ideje pokuava pridobiti dovoljan broj
raznih interesa u drutvu kako bi dobio neku veinu. dakle ovdje je rije o pomirivanju raznih
interesa, kompromisu
2. razloni preklapajui konsenzus: politika koncepcija koja je zadovoljila uvjete pro tanto
opravdanosti moe oekivati da bude prihvaena od razlonih obuhvatnih doktrina.

ideja stabilnosti iz pravih razloga + ideja legitimnosti

= ako moemo dokazati da postoje odgovarajui razlozi da razliiti razloni ljudi zajedno potvruju
pravednost kao pravinost kao svoju djelatnu politiku koncepciju onda su uvjeti za njihovo
legitimno izvravanje politike moi jednog nad drugim zadovoljeni. time je postignuta najdublja i
najrazlonija razina drutvenog jedinstva mogua u demokraciji. ideja stabilnosti iz pravih razloga:
1. osnovna struktura drutva je djelotvorno regulirana najrazlonijom politikom koncepcijom
pravednosti
2. tu politiku koncepciju prihvaa preklapajui konsenzus razlonih obuhvatnih doktrina
3. javne politike rasprave o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti uvijek se
mogu razlono rijeiti na osnovi razloga koji su specificirani najrazlonijom politikom
koncepcijom pravednosti.
znai stabilnost iz pravih razloga postoji ako postoji preklapajui konsenzus, a ne samo modus
vivendi.

dakle sad je tu pitanje ako je opravdanje politike koncepcije pro tanto i ako je javno opravdana
prihvaanjem od graana koji potvruju razliite razlone obuhvatne doktrine kako moemo biti
sigurni da e graani politike vrijednosti pretpostaviti nepolitikima (koje proizlaze iz obuhvatne
doktrine)? dva razloga za vjerovanje da e se to ipak desiti:
1. oni koji zastupaju neku razlonu obuhvatnu doktrinu moraju biti spremni ponuditi politike uvjete
pod kojima su spremni ivjeti s drugim doktrinama. zato su sa stajalita obuhvatnih doktrina
politike vrijednosti vrlo velike vrijednosti
2. (vezano uz ideju legitimnosti) razloni graani razumiju da se ideja legitimnosti odnosi na opu
strukturu politike vlasti: jednoglasnost u demokraciji nije vjerojatna i zato su nune procedure
kako bi se donijele odluke.
a sad odgovor na habermasovo prvo pitanje: on je dan treom idejom opravdanja idejom javnog
opravdanja i njegovom vezom s preklapajuim konsenzusom, stabilnosti iz pravih razloga i
legitimnou.
drugo pitanje: da li je 'razlono' u politikom liberalizmu = istinitost politikih sudova ili reflektivan stav
prema toleranciji?
odg: u politikom liberalizmu nema rijei o istinitom nego samo kriterija razlonog (= spremnost da se
predloe pravini uvjeti kooperacije koje bi kao slobodni i jednaki mogli prihvaiti drugi i da se u skladu
s njima djeluje pod uvjetom da ih prihvaaju drugi, ak i kad su protivni vlastitom interesu + priznanje
tereta suenja i njihovih posljedica). taj kriterij je dovoljan u raspravljanju o bitnim elementima ustava
i osnovne pravednosti. istina se ne nijee ni ne potvruje. osim toga je razlonost naravno reflektivan
stav prema toleranciji.
habermas tvrdi da se ne moe izbje pitanje istine i filozofska koncepcija osobe. rawls kae: kako
ne! istinu smo supstituirali razlonim, a koncepciju osobe sveli na politiku: osobe kao slobodni i
jednaki graani.
3.

56

sloboda modernih naroda versus volja naroda

sljedei habermasov prigovor: on odobrava to rawls obje slobode nastoji izvesti iz istog korijena
(nalik na nastojanja j.j.rousseaua ili i.kanta). prigovor kae: dvostupanjski karakter politike
koncepcije pravednosti (prvi stupanj: stranke pod velom neznanja u izvornom poloaju odabiru
jednom zauvijek naela pravednosti; drugi stupanj: ta naela primjenjuju graani u konkretnim
uvjetima politikog ivota) vodi tome da liberalna prava modernih naroda imaju apriorna obiljeja koja
demokratski proces degradiraju na inferioran status.
rawls bu nam sad pokazo da to nije tako: stranke u izvornom poloaju ne donose naelo pravednosti
za vjenost, nego pod pretpostavkom da moe trajati zauvijek, bez uzimanja u obzir posebnih
povijesnih i drutvenih okolnosti
habermas kae: graani ne mogu ponovno zapaliti radikalnu demokratsku iskru izvornog poloaja u
graanskom ivotu njihova drutva. hoe rei kod rawlsa osobne slobode (modernih naroda) imaju
prednost pred politikim jednom kad je uspostavljeno graansko drutvo
rawls na to kae: politika autonomija postoji kad postoji i ustavni reim, a u drugom smislu gra ani
postaju autonomniji ako postoje nepravde u reimu.
a sad je pitanje: ako je ustav skroz pravedan zato graani ne bi mogli biti u potpunosti autonomni?
kae: oni koji ve ive pod pravednim ustavom ne mogu zasnovati pravedan ustav.
habermas jo kae: kod rawlsa liberalna prava koja ograniuju demokratsko samozakonodavstvo
postavljena su kao granice politikog i nepolitikog prije samog formiranja politike volje. tako se
onda konstituiraju dvije domene: politikim pravima / liberalnim osnovnim pravima. ustavna zatita
privatne sfere u tome uiva prvenstvo, a politike slobode se shvaaju kao instrumentalne u
realizaciji onih prvih.
odg: sad on dokazuje da je zatita osnovnih prava ne prethodi formiranju volje, a to radi na primjeru
ustavotvorstva naroda: ustav koji definira te osnovne slobode se ratificira od naroda i tako volja
naroda postoji prije utvrivanja osnovnih sloboda. kae: etverostupanjski slijed (1. stranke u
izvornom poloaju odabiru naela pravednosti; 2. ustavotvorna skuptina sastavlja naela i pravila na
temelju tog naela pravednosti; 3. zakonodavac donosi zakone kako to doputa ustav i naela
pravednosti; 4. sudac tumai ustav i zakone) je u suglasnosti s idejom da su slobode modernih
naroda podvrgnute ustavotvornoj volji naroda.
rawls, suprotno onom to o njemu misli habermas, ne smatra da su osnovne slobode neki tip
prirodnog prava. ono to habermas prigovara je da je pravednost kao pravinost nekonzistentna s
narodnim suverenitetom.
4.

korijeni sloboda

habermas: tijekom povijesti politike filozofije ni liberalni ni republikanski pisci nisu razumjeli odnos
izmeu javne i privatne autonomije. odnos te dve je u povijest obiljeen nerijeenom utakmicom:
1. liberali od 19. st. ukazuju na opasnost od vladavine veine pa tako postuliraju prvenstvo ljudskih
prava kao ogranienje narodnog suvereniteta
2. republikanci daje se prvenstvo slobodama starih pred slobodama modernih naroda
habermas kae: javna i privatna autonomija imaju isto podrijetlo, jednaku teinu i nijedno od njih
nema prednost. ako ih shvatimo kao neto to pripada pozitivnom pravu, sankcioniranom dravnom
moi, ona ne mogu biti nametnuta nekim izvanjskim djelovanjem na zakonodavstvo demokratskog
reima.

57

a sad on tu ima neku dilemu jer iako ljudska prava ne mogu biti izvanjski nametnuta na oitovanje
javne autonomije u demokratskom reimu, ta autonomija ne moe legitimno naruiti ta prava svojim
zakonima.
e sad e rawls pokazati kako on razumije liberalizam i obraniti ga od ovog prigovora:
1. politiki liberalizam ne ostavlja nerjeenu situaciju izmeu politike i privatne autonomije
2. dilema s kojom je liberalizam navodno suoen nije prava dilema, budui da su dvije propozicije
tone.
2 propozicije:
a) nijedan moralni zakon ne moe izvana biti nametnut suverenom demokratskom narodu
b) suvereni narod ne moe pravedno donijeti nijedan zakon koji povreuje ta prava
3. u primjereno protumaenom liberalizmu kakav se nalazi u pravednosti kao pravinosti javna i
privatna autonomija su istog podrijetla i jednake teine.
ad 3.
stranke u izvornom poloaju odabiru naela pravednosti kako bi specificirale shemu sloboda koje
najbolje tite i unapreuju fundamentalne interese graana i koje oni jedan drugome priznaju. dakle
slobode starih i modernih su istog porijekla i jednake teine. to je meu ostalim i zato to su obje
vrste slobode ukorijenjene u jednoj ili obje moralne moi.
a sad tu pokazuje kako se habermas zapravo ne razlikuje od pravednosti kao pravinosti niti od
graanskih republikanaca, a bome ni od veine liberalizama: pitanje o tome jesu li moderne slobode
inkorporirane u ustav je pitanje koje treba rijeiti ustavotvornom ovlasti demokratskog naroda.
ad1: liberalizam ne ostavlja privatnu i javnu autonomiju u natjecanju.
ad 2.
dvije propozicije su savreno tone i one jednostavno izraavaju rizik za politiku pravednost svih
vlada, jer ne postoji nijedna ljudska institucija koja moe jamiti da su pravedni zakoni uvijek
doneseni. da bi ovo objasnili nije nam potrebna nikakva doktrina o istom podrijetlu ili jednakoj teini
dvije autonomije.
jo jedna veza pravednosti kao pravinosti s habermasovim gleditem: interna veza izmeu dvije
vrste autonomije postoji u obje teorije. 6 koraka u kojima se u pravednosti kao pravinosti dvije
slobode povezuju u u potpunosti adekvatan sustav osnovnih sloboda:
1. za sve graane specificirani su drutveni uvjeti za adekvatni razvoj i potpuno i informirano
izvravanje dviju moralnih moi u dvama fundamentalnim sluajevima.
2. prava i slobode koje su potrebne da se zatite dvije moi u fundamentalnim sluajevima:
prvi sluaj: primjena naela pravednosti na osnovnu strukturu drutva i njene politike. ovo se
titi politikim slobodama i slobodom govora (politika autonomija)
drugi sluaj: primjena rasuujueg uma na upravljanje ovjekova ponaanja tijekom cijelog
ivota. ovo se titi slobodom savjesti i udruivanja (privatna autonomija).
3. slobode nuno dolaze u sukob zato treba vidjeti da li se sredinje podruje svake slobode moe
realizirati u djelotvornoj osnovnoj strukturi
4. popis osnovnih sloboda je sastavljen pomou dvije metode: povijesnom i teoretskom.
povjesno promatramo koje se slobode tite u drugim ustavima i kako
teoretski razmatramo koje su slobode kljune za adekvatan razvoj i oitovanje dviju moralnih
moi
5. uvode se primarna dobra ukljuuju osnovne slobode i pravine mogunosti i time se
specificiraju pojedinosti naela pravednosti i ine djelotvornima pod normalnim drutvenim
okolnostima.
6. ta naela bi bila usvojena u izvornom poloaju od strane predstavnika graana u drutvu
shvaenih kao slobodnih i jednakih
58

dakle dva oblika autonomije su interno povezana sa sredstvima za konstrukciju pravednosti kao
pravinosti.
5.

proceduralna versus supstancijalna pravednost

sad tu odgovara na habermasov prigovor da je pravednost kao pravinost supstancijalna, a ne

proceduralna.
habermas kae: on se usredotouje samo na proceduralne aspekte javne upotrebe uma. time se
vie pitanja moe ostaviti otvorenima prepustiti procesu. kod rawlsa se zahtijeva razradu ideala
pravednog drutva, a graani se potom koriste tom idejom kao platformom s koje prosuuju politike
mjere.
rawls odgovara: svako liberalno gledite mora biti supstancijalno i ono je ispravno time to je takvo.
razlikovanje supstancijalne (pravedan ishod) i proceduralne (pravedna procedura) pravednosti:
ilustracija dva jasna sluaja koji ukljuuju proceduralnu pravednost:
1. savrena proceduralna pravednost: npr. procedura dijeljenja kolaa na jednake dijelove. ova
proceduralna pravednost je savrena jer uvijek ima pravian ishod.
2. nesavrena proceduralna pravednost: npr. sudska procedura kae: nema te sudske procedure
koja e jamiti da e krivi i samo krivi biti osueni. ali to se ne smije preesto dogaati inae
nestaje pravedna procedura.
dakle nema spora izmeu supstancijalne i proceduralne proceduralna postoji kad postoji
supstancijalna.
sad on tu na primjeru sukoba konstitucionalista i onih koji brane vladavinu veine pokazuje pravu
razliku supstancijalne i proceduralne pravednosti... ali nije ba jasno....
kae: habermas ne moe tvrditi da je njegovo gledite samo proceduralno. sad rawls dokazuje da je
i habermasovo gledite zapravo supstancijalno.
razlika legitimnost pravednost: legitimnost je slabija ideja i namee slabija ogranienja. zakoni
mogu biti legitimni kad su doneseni u skladu s demokratskom procedurom, a to ne znai da su
pravedni. pravednost se nikada ne moe skroz proceduralno odrediti. ona uvijek ovisi o
supstancijalnim sudovima.
6.

zakljuak

59

m.matulovi: pogovor
1. od teorije pravednosti do politikog liberalizma
rawls 1971. 'teorija pravednosti' izlae koncepciju pravednosti justice as fairness. kljuno u toj
koncepciji: dva naela pravednosti:
1. naelo jednakih osnovnih sloboda: svaka osoba ima jednako pravo na najiri potpuni sustav
jednakih onovnih sloboda sukladan slinom sustavu sloboda za sve druge.
2. naelo pravine jednakosti mogunosti: socijalne i ekonomske nejednakosti treba urediti tako da
se odnose na slube i poloaje koji su dostupni svima pod uvjetima pravine jednakosti
mogunosti. uz ovo ide i naelo razlike: te nejednakosti moraju biti na najveu moguu dobrobit
najloije stojeih.
ova naela rawls naziva liberalizam i smatra da su temelj vladajue moralne i politike ideologije
suvremenog zapadnog svijeta. ona su rezultat postupka rasuivanja i svi razloni ljudi se mogu sloiti
da su pravina. rawlsov liberalizam = egalitarni liberalizam.
teorija pravednosti predstavlja raskid s dva dotad vana nazora:
utilitarizam njegov cilj najvee ukupne sree za najvei broj ljudi = nedopustivo neosoban jer ne
priznaje odjelitost osoba. on omoguuje da bude prihvatljivo da neka osoba proe gore, ako je
dobrobit drugih vea od tog gubitka. ovo je naime nepravedno.
rawls kae: nikog se ne moe rtvovati radi drutvenog interesa. zato je potreban ugovorni nain
miljenja
prevladavajui nain miljenja u dotadanjim drutvenim i humanistikim znanostima po kojem se
na osnovi vrijednosnih sudova ne moe graditi znanstveno valjane sudove o stvarnosti. zato
drutvene i humanistike znanosti moraju biti strogo deskriptivne.
rawls uvodi metodu ispitivanja vrijednosnih sudova metodu reflektivnog ekvilibrija koja
omoguuje moralno rasuivanje u politikoj filozofiji.
u 'politikom liberalizmu' rawls ispravlja stvari koje smatra glavnim pogrekama 'teorije pravednosti' i
odgovara kritiarima. kljuna promjena = pravednost kao pravinost vie ne shvaa kao obuhvatnu
koncepciju nego kao politiku.
glavni problem 'teorije pravednosti' = zamisao dobro ureenog drutva shvaenog kao drutva u
kojem svi graani podravaju pravednost kao pravinost na osnovi obuhvatnog moralnog uenja.
naime: u modernom demokratskom drutvu postoji pluralizam razlonih obuhvatnih uenja koja su
esto jedna drugima suprotstavljena. dakle: nema anse da bi ikad svi graani podravali jedno
obuhvatno gledite.
dakle: problem pravednosti kao pravinosti = problem dobro ureenog drutva. pitanje: kako je
mogue da se tijekom vremena moe odrati stabilno pravedno drutvo slobodnih i jednakih graana
koji su duboko podijeljeni u svojim razlonim filozofijskim, moralnim i vjerskim uenjima?
rjeenje problema stabilnosti u dva dijela:
1. politika koncepcija pravednosti
2. ideja preklapajueg konsenzusa: prvenstvo ispravnog i ideja javnog uma
saeto rjeenje problema stabilnosti:
da bi drutvo bilo stabilan i pravian sustav kooperacije meu slobodnim i jednakim graanima koji
su duboko podijeljeni u svojim obuhvatnim doktrinama potrebno je:
1. da osnovna struktura drutva bude regulirana politikom koncepcijom pravednosti
2. da oko te politike koncepcije postoji preklapajui konsenzus razlonih obuhvatnih doktrina
60

3. da se rasprava o bitnim elementima ustava i pitanjima osnovne pravednosti vodi u kategorijama

politike koncepcije pravednosti (dakle da politika koncepcija pravednosti predstavlja javni um).
da bi ove tri stvari bile mogue politika koncepcija pravednosti mora biti neovisna o obuhvatnim
doktrinama koje graani potvruju.
2. problem drutvene stabilnosti i njegovo rjeenje u politikom liberalizmu
dva naela pravednosti prema 'politikom liberalizmu':
1. svaka osoba ima jednak zahtjev na potpuno odgovaraju sustav jednakih osnovnih prava i
sloboda koji je sukladan s istim sustavom za sve, a u tom sustavu se treba politikim slobodama i
samo tim slobodama jamiti pravina vrijednost.
2. socijalne nejednakosti moraju zadovoljiti dva uvjeta:
a) moraju se pridruiti poloajima i slubama dostupnim svima pod uvjetima pravine jednakosti
mogunosti
b) moraju biti na najveu dobrobit najloije stojeih pripadnika drutva
ovo je takoer egalitarni liberalizam osim toga i zato to jami pravinu vrijednost politikih sloboda,
a ne samo formalnu.
glavna razlika od 'teorije pravednosti' = pravednost kao pravinost se postavlja kao politika
koncepcija. to znai tri stvari:
1. pravednost kao pravinost se primjenjuje na osnovnu strukturu demokratskog drutva, tj. na
glavne politike, ekonomske i drutvene institucije koje ine jedinstven sustav drutvene
kooperacije
2. pravednost kao pravinost je samostalno uenje dakle neovisna je o bilokojem obuhvatnom
uenju
3. njene temeljne zamisli (politiko drutvo kao pravini sustav kooperacije + graani kao slobodni i
jednaki) pripadaju kategoriji politikog i poznate su iz javne politike kulture demokratskog
drutva.
cilj osnovne strukture kod rawlsa = osigurati pravedne pozadinske uvjete u kojima djeluju pojedinci i
udruge. naime da bi se odrala pozadinska pravednost nije dovoljno da pojedinci djeluju pravino.
potrebne su ustanove koje su regulirane pravednou kao pravinou.
sad pitanje: kako se zamisli pravinog drutva kooperacije slobodnih i jednakih graana ureuju u
naela politike koncepcije pravednosti? sredstvo za to ureivanje = izvorni poloaj.
izvorni poloaj: osobama se namee veo neznanja to znai da na njihovo rasuivanje o naelima
pravednosti ne mogu utjecati posebna svojstva graana (poloaj, imetak, sposobnosti, potvrivanje
obuhvatne doktrine). te osobe (stranke u izvornom poloaju) preferiraju primarna dobra.
prvenstvo ispravnog pred dobrom: ovo je meu ostalim vezano i uz dobro politikog drutva. s
obzirom na shvaanje dobra politikog drutva rawls razlikuje:
1. klasini republikanizam (machiavelli, tocqueville). nema suprotnosti izmeu ovog i politikog
liberalizma: ako graani u demokratskom drutvu ele sauvati svoja osnovna prava i temeljne
slobode moraju biti spremni sudjelovati u politikom ivotu.
2. graanski humanizam (aristotel, rousseau). ovdje postoji temeljna suprotnost prema politikom
liberalizmu: ideja da je sudjelovanje u politikom ivotu povlateni oblik dobrog ivota, a ne samo
sredstvo za zatitu prava i sloboda demokratskog graanstva. rawls za graanski humanizam
kae da ne moe biti osnova za sporazum jer je obuhvatna doktrina.
61

zbog postojanja razlonog pluralizma nijedna obuhvatna doktrina ne moe biti osnova drutvenog
jedinstva. tri injenice povezane s tim:
1. ako su osigurana temeljna prava i slobode razloni pluralizam je permanentan
2. nametanje jedne obuhvatne doktrine je mogue samo upotrebom dravne moi
3. politiku koncepciju pravednosti kao javnu osnovu opravdanja ustavnog reima moraju podravati
razliita obuhvatna uenja.
ako se drutveno jedinstvo ne moe osnivati na obuhvatnoj doktrini onda treba neka druga osnova.
prijedlozi:
1. modus vivendi kompromis izmeu suprotnih interesa, budui da nijedan nije dovoljno jak da
prevlada. ovo je nestabilno rjeenje jer zahtijeva ravnoteu moi u drutvu. ako bi se naime ta
ravnotea promijenila, tj. ako bi neka skupina nadjaala nema nikakvog razloga koji bi je
sprijeio da nametne svoje interese.
2. rawlsov preklapajui konsenzus. on ovaj model ilustrira preko preklapajueg konsenzusa tri
uenja:
a) vjersko uenje na osnovu kojeg se potvruje politika koncepcija pravednosti izvedeno iz
naela tolerancije
b) obuhvatni liberalizam (kant, mill) iz kojeg se potvruje politika koncepcija
c) potvrivanje politike koncepcije na osnovi samih njenih politikih vrijednosti. ovdje je rije o
nekom pluralistikom gleditu bez obuhvatne doktrine: osoba naprosto ima neke politike i
neke nepolitike vrijedosti koje nisu povezane u konzistentnu cjelinu.
on tvrdi da sva ova gledita mogu razlono prihvatiti politiku koncepciju pravednosti i njene
vrijednosti kao primarne u odnosu na nepolitike.
tri obiljeja preklapajueg konsenzusa:
1. predmet preklapajueg konsenzusa = politika koncepcija pravednosti koja je moralna koncepcja
2. politika koncepcija pravednosti potvruje se na osnovi moralnih razloga
3. stabilnost preklapajueg konsenzusa ovisi o moralnim razlozima
ovo oko moralnog znai da temeljni konsenzus nije modus vivendi da politiku koncepciju
pravednosti obuhvatne doktrine ne podravaju samo zato to nemaju drugog izbora. one je
podravaju jer je smatraju dobrom, a tu joj podrku nee uskratiti ako se promijene odnosi moi u
drutvu.
preklapajui konsenzus ima:
a) dubinu = on see do temeljnih zamisli politike kulture demokratskog drutva unutar kojih je
izraena pravednost kao pravinost (drutvo kao pravini sustav kooperacije, graani kao
slobodni i jednaki) i onda iz toga izvodi dva naela
b) irinu = primjenjuje se na osnovnu strukturu kao cjelinu (politike, ekonomske, drutvene
institucije)
c) sredite
3. tekoe preklapajueg konsenzusa o politikoj koncepciji pravednosti
dakle rjeenje problema stabilnosti = preklapajui konsenzus o politikoj koncepcji pravednosti.
politika koncepcija pravednosti ovdje znai:
1. njena dva naela
2. temeljne zamisli (osobe = slobodne i jednake + drutvo = pravini sustav kooperacije)
izvorni poloaj je sredstvo predstavljanja tih zamisli oko kojih se mogu sloiti svi razloni graani.

62

iz ovog onda on izvodi i prednost politike koncepcije pravednosti pravednosti kao pravinosti u
odnosu na druge koncepcije po pitanju mogunosti postizanja preklapajueg konsenzusa.
meutim neki tvrde da preklapajui konsenzus nije mogu nego eventualno ustavni konsenzus.
ustavni konsenzus =
nije modus vivendi jer nije vezan uz ravnoteu moi nego ga se vrednuje zbog njega samog jer
odrava stabilnost
nije ni preklapajui konsenzus jer njegov predmet nije politika koncepcija pravednosti nego
politika koncepcija vladavine
rawls kae da se ustavni konsenzus pomalo preobrauje u preklapajui i to tako da mu se mijenja
dubina, irina i sredite:
a) dubina: ustavni konsenzus prihvaa naela pravednosti, ali ne see do temeljnih zamisli (ideje
osobe i drutva). preklapajui prodire do tih temeljnih zamisli politike kulture.
preobraaj: kad postoji ustavni konsenzus politike skupine moraju ii u dijalog s drugima
susreu se obuhvatne doktrine. zato moraju razviti neku koncepciju s ijih pozicija mogu
komunicirati s drugima ta koncepcija = politika koncepcija
b) irina: ustavni obuhvaa samo naela politike demokracije. preklapajui naela i vrijednosti
politike koncepcije primjenjuje na itavu osnovnu strukturu
preobraaj: kad se ostvari ustavni treba donijeti zakonodavstvo koje e ureivati ostale ustavne
bitnosti: slobode miljenja, savjesti, a ne samo politike slobode. e zato treba razviti politike
koncepcije koje obuhvaaju te bitnosti.
c) specifinost: ustavni je manje specifian jer su u njegovom sreditu mnoge koncepcije
pravednosti, dok je preklapajui odreeniji sa svojom politikom koncepcijom pravednosti:
pravednosti kao pravinosti.
preobraaj: kad postoji ustavni konsenzus mogue je smanjiti suprotnosti izmeu ekonomskih /
drutvenih interesa koji podravaju razne liberalne koncepcije pravednosti. tako se na kraju dolazi
do konsenzusa oko konkretne politike koncepcije pravednosti ili barem neke ue liberalne
obitelji.
a sad opet pokazuje model preklapajueg konsenzusa tri obuhvatne doktrine i kako svaka od njih
prihvaa politiku koncepciju pravednosti:
1. utilitarizam (bentham). on bi politiku koncepciju pravednosti mogao podrati zbog ogranienja
ljudskog znanja o drutvenim institucijama i okolnostima
2. kantova moralna filozofija i njen ideal autonomije. naela pravednosti bi se mogla gotovo
deducirati iz ovog gledita
3. pluralizam. on bi se s politikom koncepcijom pravednosti sloio iz svojeg pripisivanja vee teine
politikim vrijednostima u sluaju sukoba s nepolitikima.
matulovi: ovo je zapravo problematino, jer ako preklapajui konsenzus znai ne samo prihvaanje
naela nego i prihvaanje temeljnih zamisli (osobe kao slobodne i jednake i drutva kao pravinog
sustava kooperacije) onda mnoge obuhvatne doktrine ne mogu udovoljiti ovom zahtjevu, pa ak ni
one koje rawls navodi u primjerima. on ak negdje i kae da utilitarizam i pravednost kao pravinost
imaju razliite, nespojive koncepcije drutva.
sad tu pokazuje kako mnoge obuhvatne doktrine ne bi mogle prihvatiti velik dio rawlsovih zamisli
oko pravednosti kao pravinosti, pa stoga ne bi mogle pristupiti ni preklapajuem konsenzusu (npr.
katolika crkva)

63

rawls zatim preokree svoj argument oko preklapajueg konsenzusa obuhvatnih doktrina: kae da
veina graana ipak ne zastupa u potpunosti artikulirana obuhvatna uenja. oni imaju razna uvjerenja
i vrijednosti razliitog stupnja intenziteta i artikulacije u kojima postoje mnoge praznine. zato politika
koncepcija pravednosti ipak ugrubo ovdje moe nai svoje mjesto. graani naprosto usvajaju naela
pravednosti, a ako kasnije uoe da se ona kose s nekim njihovim drugim vrijednostima, vjerojatno je
da e prilagoditi te svoje vrijednosti politikoj koncepciji pravednosti.
matulovi tu opet postoji problem. ako je naime politika koncepcija pravednosti samostalno uenje
a njen sadraj izraen temeljnim zamislima, a graani mogu (kako sam rawls kae) shvaati ista
naela pravednosti na razliite naine ve prema svojem obuhvatnom gleditu onda j e mogu
shvaati kao neto to proizlazi iz njihove obuhvatne doktrine, a ne kao samostalno, politiko gledite
i ne kao temeljeno na temeljnim zamislima pravednosti kao pravinosti.
to znai da graanin koji prihvaa i pridrava se dva naela pravednosti jo uvijek ne moe biti
sudionik preklapajueg konsenzusa. pitanje je onda: tko uope osim rawlsa samog moe stvarno
sudjelovati u preklapajuem konsenzusu?
habermas istie jo jedan problem s preklapajuim konsenzusom kroz dva pitanja:
1. kakva je uloga preklapajueg konsenzusa u pravednosti kao pravinosti? naime: preklapajui
konsenzus, ini se, ima instrumentalnu ulogu, a ako je tako onda je pravednost kao pravinost
unaprijed opravdana (prije formiranja volje).
2. koje je znaenje pridjeva 'razloan' u opisu pravednosti kao pravinosti kao osnove razlonog
politikog sporazuma? rawls eli kupiti neutralnost pravednosti kao pravinosti po cijenu
odricanja od njene kognitivne valjanosti.

64