Hrvatsko pleme Krei i l i Krii.

(Njegove povelje i njegove predaje.) 0 plemenu Krei ili Krii, o njegovim posjedima i gradovima,
p i o njegovoj sudbini, napisao je Radoslav Lopai zaseban lanak
s napisom Podzvizd i V r a n o g r a " u svojoj knjizi Biha i bihaka
krajina" koju je Hrvatska Matica" j o god. 1890. izdala. U toj je knjizi
na stranama 249.262. prikazana ne samo povjesnica gradova Podzvizda
Vranograa, nego i historija itavog plemena Kreia od prve pojave
do rasula njegova. A l i kako je iza toga objelodanjeno vie novih izvora,
treba j o jednom svu gradju ogledati i prema drugom stanovitu objasniti.
Sasvim je prirodno, da emo se poglavito baviti onim pitanjima, koje
treba potanje prouiti i izloiti.

I.
Samo ime Krei" (Creschich) spominje se prvi put u popisu upa
zagrebake biskupije od god. 1334. (Tkali I., Monumenta historica
episcopatus Zagrabiensis, II. str. 76). Da l i je ovo mjesto dobilo ime od
plemena, koje je ondje nastavalo i l i obratno, ne da se ustanoviti ; ali
je vjerojatno, da je mjesto prozvano po plemenu, jer je ime Krei"
patronimiko. T a d a je u Kreiu stajala crkva sv. Martina, j a m a n o upna,
koja se spominje i u popisu od god. 1501. Mjesto Krei sa upnom
crkvom sv. Martina mora se traiti u blizini glasovite cisteranske opatije
u Toplicama ili dananjem Topuskom, jer se namah za njom kae :
Item ibidem prope ecclesia in grangya abbatis thoplicensis". upa i
crkva sv. Martina spadala je tada na Gorski arcidjakonat (de Gora),
kojim je upravljao prepot zagrebake crkve, i u kojem su osim crkve
u Kreiu bile jo crkve u Zrinju, Gori, irovnici Stabandi, avi,
Cagliu, Bojni i t. d. Po svemu se vidi, da je mjesto Krei stajalo
blizu Topuskoga, i to s desne strane rijeke Gline izmedju njezinih pritoka
Kladunice i Glinice, te da je pleme Kreia prebivalo u kraju, gdje su
poslije podignuti utvrdjeni gradovi Podzvizd i Vranogra, koji i danas
j o stoje.
Ime Krei kao ime hrvatskog plemena (generationis) spominje se
prvi put izrijekom u jednoj ispravi od god. 1380. K a d je naime u
listopadu te godine izaslanik zagrebakoga kaptola po nalogu bana

47
Petra Zudora odredjivao medjae u mjestu Maloj Bojni (Kisboyna) izmedju
sinova kneza Dujma Blagajskoga i opata toplikog Tome, ustanovio
je kao prvu granicu neko brdo Peena gorica", koje se je uzdizalo
iuxta metas hominum generationis Creschych". Brdo dakle Peena
gorica u Maloj Bojni bila je tromedja izmedju posjedovanja knezova
Blagajskih, toplikoga (topuskoga) opata i plemenitih ljudi od plemena
Krei. Istoga je dana isti izaslanik kaptola takodjer u Maloj Bojni
oznaivao medjae posjedovanjima knezova Blagajskih i plemia Kre
ia (nobiles viros homines generationis de Cresych, universorum ho
minum de gnre Cresych). T o m su prigodom ustanovljeni medjai
posjedovanja Mala Bojna (Kisboyna) po prilici ovako: m o n s Gariauech, metae hominum generationis de Stebecha (Stabanda), rivulus
Dulgaknea, fluvius Prosyna, puteus Breztouech, caput ubi oritur rivulus
Dedinsco, rivulus Pisschan", i napokon via, per quam itur de Cresych
ad Boynam". O jednom i drugom odredjivanju medjaa izdao je zagrebaki kaptol 18. listopada zasebne isprave ).
1

Prva kua i l i hia (zadruga) od plemena Krei spominje se u

drugom deceniju X V . stoljea. Dne 15. srpnja 1413. pie slavonski ban
Pavao upor iz Moslavine pismo nobili viro Thome, filio Farkasii
de Chreschich, cumpatri suo karissitno",
te mu prijeti, da e ga dati
progoniti po podupanima zagrebakim i katelanima Krupe, ako ne
povrati neko sukno, to ga bijahu dva pavlinska lajika u Dubici u
samostanu ukrali, a on ga je, zatekavi ih putem, njima oteo. Zanim
ljivo je, da ban zove Tomu Farkaia svojim predragim kumom".
Taj je Farkai prvi poznati nam lan znamenite porodice u plemenu
Krei, koja je sve do druge polovice X V I . stoljea mnogo utjecala i
u javne poslove hrvatskoga naroda ).
2

Gotovo u isto vrijeme, kad se javlja prvi nam poznati Farkai,

spominje se j o jedna plemenita porodica, koja se dodue nije pribra
jala plemenu Krei, a l i je znatno utjecala na sudbinu njegovu. Bili
su to Tumpii, potomci nekoga Tumpe. K a d je naime kralj Sigismund
22. kolovoza 1408. boravio u Gorjanima kod Djakova, izdao je ondje
povelju, kojom je nagradjujui zasluge Thome, filii Tumpa, nobilis
de Kutnjan, aule nostre iuvenis familiaris et fratrum suorum Petri, Rch
et Gregorii, dicti Tumpe filiorum" darovao i zapisao possessionem
nostram uterque Sichan vocatam, i n Zagvozda penes Dresnicum exi
stentem, que ad Castrum nostrum Pech usque ad desolationem ipsius,
nunc autem ad Castrum nostrum Sokol hactenus de iure pertinebantur ).
Kao vlastela u ianima ili eanima blizu Drenika postali su Tumpii
8

) Thallczy et Barabs, Codex comitum de Blagaj, str. 167.170.

) Thalloczy et Horvath, Codex comitatuum Dubieza, Orbsz et Szana, str, 157.

) Ibidem, str. 319.320.

- c

48
tako ugledni i moni, da su i oni poput ostale gospode u onim kraje
vima stali snovati, kako da zagospoduju malim plemiima Kreiima,
ili da se njima bar nametnu za starjeine i zatitnike. Kreiima naime
zaprijetila je u ono doba kao i drugim hrvatskim plemenima, da po
stanu podanici i l i ak kmetovi velike gospode (knezova), koja su drala
utvrdjene gradove u njihovoj blizini i l i susjedstvu. No bilo je i takvih
sluajeva, da su se pojedine kue i l i zadruge nametnule gospodarima
ostalim k u a m a svoga plemena.
Ba radi opasnosti i od domaih nasilnika kao i od vanjskih ne
prijatelja (Turaka) podiglo je pleme Krei u prvoj polovini X V . sto
ljea s dozvolom kraljevom na teritoriju svoje opine dva utvrdjena
grada, po imenu Podzvizd i Vranogra,
da im budu zaklonitem u
vrijeme bijede i nevolje. U jednoj ispravi od god. 1547. itamo, kako
su tada zastupnici plemena Krei sami pred zagrebakim kaptolom
pripovijedali: quod praenominata communitas nobilium generationis
de Kryschych iam olim a tempore domini Vladislai regis Hungariae et
Bohemiae, ab anno videlicet Domini 1456., ex speciali annuentia et
commissione eiusdem Wladislai regis pro evitandis et avertendis periculis tarn saevitiae thurcalis, quam etiam aliorum tyrannorum construxerat et aedificaverat sibi intra metas et terminos territorii sui quaedam
duo castra lapidea, Wranograch utpota et Pozwyzd vocata, in comitatu
Zagrabiensi . . . pro refugio in periculis . . . sub regimine potentioris
fratris sui tamquam defensoris . . ."*). M a da se ne moe nikojom
ispravom dokazati, da je kralj Vladislav (Posmrtni?) god. 1456. Kre
iima podijelio pravo, da na svojem teritoriju podignu reena dva
grada za svoju obranu, ipak nema n i najmanje sumnje, da su oba
grada tad v e postojala, i da su njima upravljali muevi, kojima bi
plemika opina povjerila kao svojim starjeinama
maior et senior,
wlgo ztaressyna) obranu njihovu uz stanovite uvjete. Prvi takovi sta
rjeine i branitelji (dotino zatitnici) plemena i njegovih gradova bili
su j a m a n o potomci onoga Tome F a r k a i a , koji se god. 1413. spo
minje u navedenom ve pismu bana Pavla upora. Poslije Tome Far
kaia spominje se Juraj Farkai, po svoj prilici njegov sin. U jednoj
ispravi od god. 1459., kojom kralj Matija Korvin odredjuje uvod kneza
Martina Frankapana u grad Krupu, navodi se uz ine plemie onih
krajeva takodjer Johannes Vrsulicz de Sokolowicz neve Georgius
Farkasygh de Kresygh ).
J a m a n o je tada taj Juraj Farkai bio sta
rjeina svoga plemena i branitelj njegovih gradova Vranograa i Podzvizda.
v

ub

*) Barabs S., Zrinyi Miklos levelek es okiratok. II. str. 184190. Laszowski,
Monumenta Habsburgica III. str. 273.275.
5

) Thalloczy et Barabs, Codex comitum de Frangepanibus, II. str. 34.

49
Medjutim b a taj knez Martin Frankapan, osobiti tienik kralja
Matijaa Korvina, postao je malo zatim opasan za slobodu plemenite
opine Kreia. O n je umio u kralja Matijaa stei toliku milost, da
mu je poveljom od 5. travnja 1464. uz mnoga druga darovanja potvrdio
takodjer possessiones
Kreschych,
Pernya et M o l w n y a " , te pozvao
kaptol zagrebaki, da ga uvede u posjed darovanih imanja i potvrdjenih
posjedovanja ). Po tome se ini, da je knez Martin drao tada bar
neki dio teritorija opine Kreia. Zanimljivo je, da su pri uvodu
kneza Martina u posjed posjedovanja Krei (possessionum reschych)
i susjednoga grada Kladue (castri Kladusa) bili uz ine susjede i medjanike nazoni takodjer Johannes Zokolowechky (Zokoloweczky) de
Kreschych et Georgius Farkasich (Farkasii) de eadem", a nijesu pro
svjedovali ; pa se stoga mora suditi, da su bili sporazumni s tim inom ).
Moda su se Kreii sporazumjeli s knezom Martinom tako, da se je
zadovoljio, to je on samo po imenu postao gospodar opine a upravu
njezinih gradova prepustio lanovima plemena Ivanu Sokolovakomu i
Jurju Farkaiu. Dne 2. srpnja 1464. izdao je kralj Matija knezu Martinu Frankapanu novu sveanu povelju u obliku privilegija, pa njom
potvrdio svoju prvu povelju kao i izvjee zagrebakoga kaptola od 21.
lipnja o uvodu u imanja, kao i possessionum Kreschych, Pernya et
Molwnya" ). Kad je slijedee godine 1465. po nalogu kralja Matijaa
od 10. kolovoza zagrebaki kaptol uvodio kneza Jurja Frankapana u
posjed nekih njemu u zalog danih estica grada Kladue, bio je tom
zgodom (27. kolovoza) kao susjed i medjanik nazoan ne samo knez
Martin Frankapan, nego i gubernator topuske (toplike) opatije Friderik,
zatim Johannes Zokolowecky, Georgius Farkasius de Kreschych et
W o y k o de Maretych" ). N i ovaj put nije nitko prosvjedovao.
6

Jo za ivota Martina Frankapana dospio je grad Podzwizd u

Kreiima u Vlast kneza Ivana (Ana) Frankapana. Taj An Frankapan
izdao je u Brinju 5. oujka 1475. povelju, kojom je vjernomu svomu,
plemiu Jurju Farkaiu
de Kreschich u ime nagrade za vjerne slube
njegove, koje je vazda i neprekidno inio, darovao njemu i njegovim
potomcima za sva vremena quoddam
Castrum nostrum
Pozzwizd
vocatum, in districtu Krisichich
existentem et habitum, cum omnibus
suis pertinentiis . . . " ) .
God. 1493. spominje se kao sudac plemenske opine Krei i l i
Krii neki Mikula Mikuli.
On izdaje 23. srpnja iste godine gla
golsko pismo. U njem javlja sudac Mikula Mikuli v Kriiih s braI0

)
)
)
)
6

10

Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,

str.
str.
str.
str.

64.-68.
72.-76.
77.-79.
89.90.

) Thalloczy et Barabs, Codex com. de Frang. II. str. 125.126.

50
tjom Kriii", da je Elizabeta, ki bivega tefana Farkaia, povratila
Ivanu Ilijiu plementinu (imanje, selo) Dolac, koje bijae reeni Iliji
zaloio pokojnomu ocu njezinu. Elizabeti pridruili su se braa T o m a
i tefan, unuci pokojnoga F a r k a i a i neaci Elizabete. Kao svjedoci
pri tomu inu imenuju se: domin Matko Hvalinovi (valjda domai
upnik), Ivan Sokolovaki, Ivan Kutrovi, tifko Pacjanovci, Bena
Mili, Ivan emeevi, Matko T r a v i , Martin Mavrovi i Jandrij Lili.
Sve su to braa" plemenska ). Medjutim bilo je u plemenu kud i
kamo vie brae i kua (zadruga), koje se ovdje ne spominju.
11

Dvije godine iza toga, naime 1495. prisustvovali su uvodu Petra

Keglevia u posjed grada i imanja Buin brojni susjedi i medjanici,
sve odliniji plemii, a medju njima takodjer Jankone castellano de
Wranograch, Thoma Farkasych de Po(d)zwyzd, Johanne de Zokolowcz,
Nicoiao iudice de Menych, Iwano L w c h y c h de Chiaglycz, Georgio iu
dice de Ztobancza" i drugi. O d tih su katelan Janko, T o m a Farkai
i Ivan od Sokolovca bili braa" i zastupnici plemena Krei ). I opet
nekoliko godina zatim, naime god. 1503., kad su po nalogu kralja
Viadislava II., izaslanik zagrebakoga kaptola i kraljev ovjek uvodili
kneza Gregorija Frankapana Cetinskoga u posjed Bokovca i Bistre (in
districtu de Gay) plemenitoga Gregorija Japrice od Japre, bili su na
zoni kao susjedi i medjanici : . . . Paulo Lukachych de Kreschych,
Iwano Terhowych de Kreschych, Iwrkone Terhowych de eadem, . . . Ivano
Suthkowych de Hwzych, Mathkone Suthkowych de eadem, i t. d. ).
U to zgodila se je i neka promjena u upravi plemenskih gradova. Od
nekoga vremena naime bio je upraviteljem tih gradova neki plemi
Petar Kuzolj ili Kuelj (nobilem Petrum Kozol), kojega se ime i inae
spominje u spomenicima onoga doba. T a k o se u dvjema listinama od
god. 1464. imenuje Petrus Kozol de Zamachich" i opet Petrus Kuzol
et Thomas Marsich de Lagodusich" kao kraljevski povjerenik pri uvodu
u posjed nekih zemalja ). K a d je dakle taj Petar Kuzolj vrio neku
vlast u plemenu Krei, te d r a o grad Vranogra, a moda i Podzvizd,
dogodi se, da se je vie velike gospode pomamilo za tim, da obladaju
tima gradovima, a medju njima javio se je i tadanji viceban slavonski
Baltasar Alapi, salijetajui kralja Vladislava II., da mu ga dade. A l i
protiv toga nastojanja podiglo se je itavo pleme Krei. Dne 2. srpnja
1505. d o ao je u Zagreb pred kaptol nobilis Gregorius
Herczegowych
de Kreschych" , pa je tu in sua, aliorumque universorum fratrum suorum eiusdem generationis Kreschych personis" javno i oito (publice
12

13

14

urmin G., Hrvatski spomenici, str. 374.375.

12

) Klai, Codex Keglevich, str. 47.

) Thalloczy et Barabs, Codex com. de Frang. II. str. 253.

) Thalloczy et Barabs, Codex corn, de Frang. II. str. 72. i 80.

5i
0t manifeste) prosvjedovao i prigovorio tomu, da bi kralj Vladislav
grad Vranogra kome darovao, plemi Petar Kuzolj ikomu ga prodao,
zaloio ili drugim nainom njima otudjio, a viceban Alapi ili koji drugi
ovjek ma kojega god stalea kupio, u zalog uzeo i na koji drugi nain
za sebe primio (. . . dominum Wladislavum, . . . regem Hungarie a
donatione eollationeque et consensu, item nobilern Petrum Kozol a venditione, impignoratione et quavis alienatione, egregium vero Balthasarem
de Alap, regni Sclavonic vicebanum, aliosque universos cuiusvis status
et conditionis homines ab impetratione, nec non emptione, pro pignore
aut quovismodo ad se receptione . . . castri Wranograch vocati, in
comitatu Zagrabiensi existentis habiti . . . prohibuit contradiendo et
contradixit inhibendo ). A l i kao da to nije koristilo, jer je kralj Vladislav
jo iste godine 1503. izdao darovnice za gradove Podzvizd i Vranogra
plemiu hrvatskomu Nikoli Vojkoviu i Magjaru Ivanu Bornemisa. Da
kako da ti nadarenici nijesu reenih gradova ni zaposjeli, ) pa su tako
i dalje ostali plemenskoj opini.
16

16

Netom spomenuti Gregorije Hercegovi, koji je .tako odluno pro

svjedovao kod zagrebakoga kaptola u prilog svoje plemenske brae,
igra i daljih godina znamenitu ulogu. K a d su god. 1519. uvodili Bar
baru udovu Blagajsku u posjed nekih darovanih joj zemalja (Lesthowa,
Rwkowo et Hahowo), bili su pri tom kao susjedi i medjanici nazoni
uz ine takodjer Thomas Farkasych de Krystych,
Andrea
Kazych,
Gregorio Pawle (sych) similiter de eadem, Gregorio Herzegowych de
Krystych . . ." ).
17

Borei se za svoju slobodu i nezavisnost, pleme je Krei ili Krii

jednako pomagalo i ostale plemike opine u Hrvatskoj i Slavoniji u
borbi protiv premonih velikaa i drugih siledija. Naroito god. 1520.
stoji pleme vjerno uz plemiku opinu u Turopolju, koju su gospodari
Medvedgrada kod Zagreba na sve mogue naine nastojali da podvrgnu
svojoj vlasti, te da njezine lanove uine svojim podanicima. Dne 4.
listopada iste godine 1520. biJo je pred kaptolom u Zagrebu presluano
vrlo mnogo malih plemia i z svih krajeva Slavonije i Hrvatske, koji su
svi redom pod prisegom svjedoili, da Turopoljci nisu nikad bili pod
loni ni Medvedgradu ni katelu L u k a v c u u Turopolju. Bilo je preslu
ano u svemu 428 svjedoka, a medju njima 58 lanova od plemena
de Kreschych" i l i de Kryschych". Prvi od njih doao je na red egregius" Thomas Farkasych, kojemu je tada bilo 50 godina, a za njim
slijedili su ostali, koji se tituliraju naprosto nobiles". Budui da se
pojedini svjedoci navode imenom i prezimenom, doznajemo, da je tada
pleme Krei i l i Krii brojilo najmanje etrdeset kua (hia) ili za15

16

) Thalloczy et Horvth, Codex comitatuum Dubicza, Orbasz et Szana, str.

) Lopai R., Biha, str. 255.

1T

) Thalloczy et Barabs, Codex com. de Blagay, str. 450451.

346.

52
druga. E v o po alfabetu sve te kue i l i zadruge : Antholych (Nicolaus),
Antonchych (Paulus), Bensych (Andreas, Thomas), Bawsych (Johannes),
Berowych (Paulus), Bylych (Johannes 60 godina, Martinus 50 godina),
Bosnyachych (Stanizlauus), Chwrylowych (Petrus), Denych (Paulus literatus), Dewssych (Stephanus), Domythrowych
(Vrbanus 40 god., A n
dreas, Jacobus), Farkassych (Thomas 50 god ), Fratrychewych (Michael),
Gdlchych (Benedictus), Garwsthowych ili Garwzowych (Simon 60 god.,
Matheus), Jursych (Vitus), Kazych (Andreas), Kowachych (Simon),
Kwstrowych (Matheus), Krwchych (Simon, Stephanus), Lexych ili Lwxych (Petrus 70 god.), Lywbych (Gregorius 50 god.), Mykwlych (Nicolaus
85 god., koji je 1493. bio sudac plemenski), Mwzychych (Mauricius),
Nochnyak (Johannes), Opatych (Jacobus), Passurchych (Bartholomaeus),
Pawkowych (Thomas), Pawlesych i l i Paulesych (Paulus 65 god., Gre
gorius 40 god., Lucas 60 god.), Pleschych (Andreas), Preznachych i l i
Pryznachych (Georgius), Pwsawych de Bwsa (Marcus), Radowanych
(Nicolaus), Symyghewych (Johannes 80 god.), Selesnyakowich (Paulus,
iudex nobilium comitatus Zagrabiensis), Swthkowacz ili Suthkowecz
(Blasius 70 god., Petrus, Emericus, Michael, Gregorius), Thomychewych
(Petrus), Thorhomych ili Thorhanych i l i Terhowych (Michael, Petrus,
Martinus, Matheus), Thrawynych (Andreas), Wgrin (Johannes), Wokdrasych (Fabianus), i napokon Zbo (Blasius 80 god.)" ).
18

Ve po izbrojenim kuama ili zadrugama moe se naslutiti, da je

pleme Krei bilo oko god. 1520. prilino brojno. Budui da se moe
raunati, da su tada postojale jo i one kue, koje se prije toga i poslije
spominju, kao Sokolowechky (Sokolovaki), Iliji, Pacjanovci,
Milsi,
Travi, Mavrovi, Lili, Hercegovi, Selyzkowych, Lukachych i drugi,
to se moe kao sigurno ustvrditi, da je pleme Krei u prvoj etvrtini
X V I . stoljea sastojalo od neko 50 kua i l i zadruga bez kmetova i
podvoraca njihovih.
A l i dok su Kreii stali na braniku plemia Turopoljaca i njihovih
slobotina, zaprijetila je njima samima ponovno opasnost, da postanu
tudji podanici. Ba nekako god. 1520. morali su opet milom ili silom
primiti starjeine i zatitnike, i to bivega slavonskoga vicebana Bal
tazara Alapia i uza nj brau Bernarda i Ivana Tumpia. Novi sta
rjeine pogodili su se tako, da je Alapi preuzeo jednu polovicu, a
braa Tumpii drugu polovicu plemike opine, dok su u gradovima
Podzvizdu i Vranogfau kao i u katelu avici upravljali katelani
Alapievi i brae Tumpia. Medjutim b a radi toga podijeljenoga djelo
kruga (communi et equali iure) planuli su sporovi medju obima stran
kama, koji su se izrodili i u krvave sukobe. Naroito bili su siloviti
slubenici Baltazara Alapia. Oni su ne samo eosdem Joannem et
18

) Laszowski E . , Codex communitatis Turopolia II. str. 463.466.

53
Bernardum (Tompyth de eadem Wranogracz) ac castellanos et familires
silom izagnali iz reenih gradova, te ih sebi prisvojili, faciendo ibidem
in altero illorum castrorum (Podzwyzd) ex familiaribus eorundem Joannis et Bernardi quosdam vulnerari et verberari graviter, quosdam
eciam interfici, et uxor em eiusdem Joannis pariter verberari ac contumeliis multis affici". Budu da je tolikim nasiljem pogaen i posve
raskinut utanaeni izmedju obiju stranaka ugovor (contractum violando
et penitus infringendo), potuili su se egregii" Ivan i Bernard Tumpi
kralju Ljudevitu II., koji je na to proglasio, da je Alapi radi toga na
silja krivac izdaje i vjerolomstva, pa da je prema obiaju i starom
zakonu Ugarske izgubio svoje pravo na ta posjedovanja, koja su tako
pripala kraljevskoj kruni. Kralj s toga kao gospodar polovice tih gradova
raspolae s njima, te ih dariva bivemu banu jajakomu Petru
Kegleviu,
gospodaru Buina grada, koji je dokazao svoju stalnu vjernost kra
ljevstvu i kralju branei granice kraljevine Ungarije protiv neprijatelja
Turaka, te izloivi svoju osobu esto opasnostima i nestalnoj srei ).
19

Tako je Petar Keglevi Buinski, slavni branitelj Jajca, oko god.

1523. postao gospodar polovice gradova Vranograa i Podzvizda, kao
i njihovih pripadaka u plemenitoj opini Krei (Christhych), za koje
se u ispravi o tom darovanju pie, da se nalaze in regno nostro
Croacie". U isto vrijeme i l i neto poslije i l i prije primio je Petar Ke
glevi i drugu polovicu reenih gradova za neko vrijeme u zalog. Dne
1. svibnja 1523. dola su braa Bernard i Ivan Tumpi de Zychan"
pred zaesamski kaptol u Zagreb, pa su u svoje ime, svoje brae, rodjaka i bliika oitovali, kako su oni, naavi se u velikoj potrebi,
morali od brata" svoga, odlinoga (ab egregio) Petra Keglevia Porikoga uzajmiti 1000 forinti istoga i dobroga zlata, pa mu z a ono
vrijeme, dok mu reeni dug povrate, daju u zalog ravnu i jednaku po
lovicu gradova Vranograa, Podzvizda i avice zajedno sa svima se
lima, posjedima, kmetskim selitima, pa i prihodima. Namirit e pak
taj dug tako, da e polovicu platiti na Martinje ove godine, a ostatak
do Martinja slijedee godine, Ako b i se zgodilo, te b i kroz to vrijeme
budi Turin, budi koji domai velika reene gradove i posjedovanja
opustoio i l i porobio (si . . . asu aliquo predicta castra, ville, possessiones sessionesque iobagionales ac earundem pertinencie per infidelissimos Thurcos crucis Christi inimicos aut per aliquem huius regni
Sclavonic aut Croacie potentem desolari et expoliari utcumque contigerit),
mogu Keglevi i supruga mu Barbara reene Tumpie i njihove po
tomke za dunu svotu pred kojim god sudcem tuiti i protiv njih po
pravu postupati ). N a temelju ove pogodbe zamolio je poslije Petar
20

ia

) Klai, Acta Keglevichiana, str. 73.-74.

") Klai, Acta Keglevichiana, str. 61.63.

Keglevi kralja Ljudevita II., neka izdade nalog zagrebakomu kaptolu,

da ga zajedno s kraljevim povjerenikom uvede u posjed polovice zalo
enih mu gradova Vranograa, Podzvizda i avice. T e k 29. srpnja 1524.
zadovoljio je kralj Keglevievoj molbi, te je izdao kaptolu zapovijed,
da uvod provede, te o tom njega obavijesti ). Medjutim Tumpii nijesu
bili mogui, da na odredjeni rok zaloene gradove iskupe. Budui pak
da je malo zatim i sam Keglevi zapao u novane neprilike, te mu je
trebalo novaca, izdao mu je Ivan T u m p i 11. sijenja 1525. ovo hr
vatsko pismo :
21

Ja Ivan Tunpi dam na znanje vsim i vsakomu, pred k i h

lice dojde ta moj list otvoren, kako bie nam u nau veliku potribu moj prijatelj izabrani . . . Petar Keglevi zajel tisua dukat
zlatih na polovicu grada Vranograa, i Podzvizda, i avice i vsega
iminja i vsih prihodak. I m i m u se bihomo zavezali listom kapitulskim, na ke emo mu roke dati te njegove pineze ozgora p i
sane. I mi mu je nemogosmo dati ci naih velikih potrib. A
njega dostie velika potriba, tere hotijae zaloiti tih vie reenih
trih gradov polovicu. D a j a T u n p i Ivan poeh ga prositi, da ga
nezalaga toga iminja nego Ivanu Kobasicu, Ivanu Farkaiu. Od
Kobasica uze tri sta dukat; a mi uinismo Farkaiem Ivanom,
da d dvisti dukat na Podzvizd, a j a Ivan Tunpi zavezah se,
da u mu dati Petru Kegleviu petsat dukat zlatih na svetoga
Fabijana i Sebastijana dan ; i list kapitulski za vezni n a ta ostav
ljamo u onoj kriposti, kako je pisano u njem, dokle Petru Kegle
viu ne dam petsat dukat zlatih, kako je ozgoru pisano. N a k i
dan vie vsega toga mu se zavezah virom mojom kranskom i
potenjem mojim, da u to obraviti i uiniti i dati, kako je gori
pisano, preza vsakoga uzroka i fortila. Pisan u Vranograa
prvu
sridu po vodo
an na lit tisua petsat i dvadeset i pet.
Ivan Tunpi pisa svojom ru(kom) " ) . Zanimljivo je, da je itavo
pismo pisano irilicom, dok se je Ivan T u m p i potpisao glagolskim
slovima.
22

Nema vijesti, to se je poslije zgadjalo, ali je vjerojatno, da su

Tumpii svoj dug namirili i opet polovicu zaloenih gradova zadobili.
Oni su pae i drugu polovicu reenih gradova stekli, te tako postali
jedini starjeine plemena Krei i branitelji njihovih gradova tako od
Turaka kao i od susjednih velikaa. Braa Tumpii igraju god. 1526.
do 1530. znamenitu ulogu i u javnom ivotu kraljevstva hrvatskoga,
naroito poslije boja na Muhakom polju. Bernard Tumpi pribivao je
1. sijenja 1527. izbornom saboru u Cetinu; jednako je on poput brata
al

) Ibidem, str. 77.-78.

) Klai, Acta Keglevichiana, str. 82.-83.

55
svoga Ivana dolazio kao poslanik hrvatskih stalea kralju Ferdinandu I.
u Be. Tako je hrvatski sabor od 20. sijenja 1530. poslao iz Topuskoga egregium Johannem Thompych de Wranograch" reenomu kralju;
a tako je isto i potonji sabor u Topuskom 9. rujna 1535. u vrlo za
manom pitanju izabrao za svoje oratore egregios ac nobiles Joannem
Thompych et Michaelem Budysych" ). U z a to sudjelovao je Ivan T u m p i
i u drugim javnim poslovima. Tako se u jednom banskom spisu od god.
1542. odredjuje Johannes aut Andreas (valjda sin Bernardov) Thom
pych de Wranograch"
za banskog izaslanika prigodom uvadjanja M i
hajla Budiia u posjed grada aglia ).
23

24

Vrijedno je istaknuti, da se je u to vrijeme sastajao i hrvatski

sabor ne samo u Cetinu, Topuskom, Perni, Steninjaku, Kladui i T u rovom polju, nego i u plemikoj opini Krei, dotino u gradu Podzvizdu, u kojem Bernard T u m p i 2. srpnja 1533. pie kralju Ferdinandu
pismo u prilog senjskomu biskupu Franji Joeflu. O n se u tom pismu
tui na continuas infirmitates" od kojih pati; ali i z a brata Ivana veli,
da je et ipse debilis". Pet godina poslije, 8. svibnja 1538., javlja iz
Krievaca viceban Andrija Tharnoczy banu T o m i N a d a d u : . . . Croatae futuro die dominico in Kryschych habebunt congregationem, nescio
si propter harach (Turcima) aut propter hoc, quod nuncii ipsorum ad
Venetos missi his diebus apud civitatem Fluminis in portu maris sunt
aprehensi et adregiam maiestatem missi ).
Namah zatim 12. svibnja,
pie opet iz Krievaca: Hodie domini Croacie habent congregationem
in Kryschych.
Habeo ibi hominem specialem, qui omnia intelliget;
statim significare curabo" ).
u2S

26

I poslije god. 1542. stajao je Ivan T u m p i od V r a n o g r a a kao

starjeina plemena Krei, premda je bio ve star i mlohav. Stoga su
drugi velikai nastojali, da se zadobave vrhovne vlasti nad tom pleme
nitom opinom. A l i ona nije htjela za to ni uti. Dne 5. kolovoza 1545.
doao je pred zagrebaki kaptol Stephanus Horvath de Kryschych",
te je u ime communitatis et generationis de eadem" izjavio, kako su
Kreii superioribus annis et temporibus" izabrali kuu plemia T u m
pia za svoje starjeine i branitelje. Posljednji lan te kue je bolestan,
star i nema djece, pa se sada neki susjedni velikai hoe njima da
nametnu za starjeine. A l i Kreii ne e, da im se podloe, pa u to
ime ulau prosvjed molei kaptol, da njihov prosvjed upie u javne
knjige ). ini se, da je medju tim velikakim susjedima bio i knez
27

23

)
211, 225,
279, 282.
*)
)
)

ii F. dr., Acta comitialia regni Croatiae etc., I. str. 50, 64, 98, 113, 210 do
311, 317, 335, 336; II. 459, 472; Laszowski E. Acta Habsburgica, I. 274 do

Laszowski, Acta Habsburgica, III. str.

ii, Acta comitialia, II. 214.
Ibidem, str. 219.

25

28

136.

") Laszowski, Acta Habsburg., III., str. 501,

Nikola Zrinski, gospodar gradova Zrinja i Gvozdnskog, a od nekog

vremena i ban hrvatski (15431556).
Medjutim je god. 1546. stari Ivan T u m p i umro ), pa je na to
ponovo izneseno pitanje, tko e postati starjeinom opine? Tada se
plemii Kreii sporazumjee, pa izabrae i proglasie Nikolu Zrinskoga
za starjeinu. Dne 26. sijenja 1547. nali su se u Zagrebu pred kap
tolom knez i ban Nikola Zrinski s jedne strane, a zastupnici plemena
Krei s druge strane, da ustanove uvjete, pod koje e Zrinskoga pri
znavati za svoga starjeinu i protektora. Kao zastupnici Kreia spo
minju se plemii: Paulus L w x y c h iudex nobilium generationis Kry
schych, Petrus Swthkowacz, Andreas Pryznachych i Georgius Bensych.
Oni su potanko pripovijedali, kako je pleme Krei po dozvoli kralja
Vladislava sagradilo tvrde kamene gradove Vranogra i Podzvizd, i
kako su dosad birali starjeine, koji su te gradove i itavo pleme od
turske sile i domaih tirana branili. Budui da su nedavno egregii
olim Bernardus, Johannes et Andreas T h w m p y c h , postremi dictorum
castrorum possessores" i generationis maiores et seniores (wlgo ztaressyna) absque heredum solatio decessissent", primaju oni bana Nikolu
Zrinskoga i njegove potomke imprimis ad confraternitatem et communitatem ipsorum, deinde in maiores seu seniores, praefectos ac ztharessynas". Podjedno se obvezuju, da e Zrinskomu i njegovim potom
cima davati sve dae i prihode, koje imadu plaati gradovima (Vranograu i Podzvizdu) tako plemii kao i njihovi kmetovi; nadalje e
plemii sami popravljati reene gradove i podvrgavati se plemenskomu
sudu u tim gradovima; napokon se obvezuju starjeini Zrinskomu na
vjernost i pokornost ; i ako bi se medju njima tko bunio protiv starje
ine, imade se on iz opine protjerati, imanje mu oduzeti i medju
ostalu brau plemensku razdijeliti. Suvie bi utanaeno, da e u gra
dovima uvijek boraviti unus spanus nobilium de Kryscych", koji e
primati od sudbenih globa dvije treine, dok e treu treinu dobivati
plemenski sudac. Nasuprot obvezao se je knez i ban Zrinski, da e
potivati plemensku slobodu, prava i obiaje, da mu ne e nametati
nikakvih daa ni globa, ve da e ga braniti od svih neprijatelja, na
pasnika i tuitelja. Nadalje je obeao, da ne e ni itavu opinu ni
pojedine posjede njezine (kao n i kmetove) niti prodati niti zaloiti, a
ni pokloniti. Napokon se je zavjerio, da e sve ono popraviti, to su
28

) Dne 9. sijenja 1547. doli su pred zagrebaki kaptol Paulus Seleskowych

et Georgius Podgorzky de Kryschych in suis nec non tocius generacionis nobilium de
prefata Kryschych nominibus" prosvjedujui protiv testamenta Johannis Tumpych de
Zechen (qui hijs proximis diebus absque heredum solacio ex humanis decessisset), u
koliko bi ta oporuka gazila njihova prava na gradove Vranogra i Podzvizd, kao i na
kateo Cavica. Laszowski, Acta Habsburgica, III., str. 271272.
28

57
prijanje starjeine zla uinili, pogazivi plemenske slobotine ili zapremivi zemlje njegove ).
Kreii su u dobar as izabrali kneza i bana Nikolu Zrinskoga
za svoga starjeinu i protektora, jer su se u tom pomamili brojni veli
kai domai i austrijski, da se zadobave njihovih gradova i njima
nametnu za gospodare. Kralj Ferdinand I. pae je nekoliko mjeseci poslije,
naime 6. listopada 1547. izdao u Pragu povelju, kojom je Castrum
Wranogracz ac castella Podzwyzd et Chauycza vocata cum eorum universis pertinentiis in regno Croatiae existentibus . . . ., per mortem et
defectum seminis egregii quondam Joannis Thompyth . . . comiti Nicolao
a Salmis et Newburg, cubiculariorum regiorum magistro, comiti Posoniensi, consiliario et generali maiestatis suae capitaneo in Hungaria, ac
Joanni Wngenad libero baroni in Sonnek capitaneo Styriae ac comitatus
Ciliae vicedomino et consiliario suae maiestatis ipsorumque haeredibus
et posteris niversis ddit, donavit et contulit pro fidelibus eorum servitiis . . , " ) . Kralj je darovao gradove plemena Krei svojim austrijskim
velikaima, grofu Nikoli Salmu i Ivanu Ungnadu. A l i ta darovnica nije
se mogla ostvariti, jer su Kreii i knez Zrinski kralja preteku. Sigurno
je, da su nadarenici grof Salm i barun Ungnad prosvjedovali protiv po
godbe izmedju bana Zrinskoga i plemena Krei ; no na to se je itava
opina podigla, da brani svoja privilegija i svoju stoljetnu plemiku slo
bodu. O n i su pae poslali u Be pred kralja Ferdinanda tri svoja lana,
po imenu Pavla Selikovia,
Ivana Hercegovia
i Luku
Simievia
(emeevia), koji su sa sobom ponijeli plemenske povelje i privilegija,
potvrdjena posljednji put god. 1519. od kralja Ljudevita II., pa su traili,
da ih i kralj Ferdinand ponovo potvrdi. Ferdinand im je na to 12. rujna
1548. izdao sveanu povelju, kojom je zaista potvrdio privilegij svoga
predasnika i urjaka Ljudevita II. i njegovih predaka sve do Bele IV.
Arpadovca ).
Original privilegija Ferdinanda I. ili je izgubljen ili zametnut; ali
se sauvao izvadak i l i regest iz njega, a zapisan je u knjigu otpravaka
kraljevske kancelarije ugarske, u tako zvani Liber regius" (tomus I. p.
467). Taj dakle izvadak ili regest, koji je nainjen iz nada sve nesumljive originalne povelje, glasi doslovce ovako :
29

3u

31

Anno domini millesimo quingentesimo quadragesimo octavo, Viennae duodecima

die mensis Septembris datae sunt literae confirmationales regiae maiestatis, manu suae
maiestatis subscriptas, sigilloque secreto ipsius impendenti communitas, quibus mediantibus sua maiestas literas confirmationales serenissimi quondam principis domini Ludo
vici regis Hungariae, praedecessoris et sororii suae maiestatis bonae memoriae, habentes
in se confirmative tenores literarum serenissimorum quondam principum Uladislai soceri
29

) Laszowski, Acta Habsburg. III., 273275. Barabs S. Zrinyi Mikls lvelek

n. 184190.
30

) Bojnii, Darovnice kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku, str. 7475.

) Ibidem, str. 78.

58
et Ludovici regum similiter Hungariae, quibus mediantibus iidem Uladislaus et Ludovicus
reges tenorem literarum inclyti quondam Belae similiter regis Hungariae super donatione
et metarum reambulatione quarundam speciosarum terrarum regalium, unam scilicet contiguam terrae monasterii sanctissimae et intactae dei genitricis Mariae in Thopolczka,
aliam in contiguitate terrae generationis Dresnyk vocatas, omnes in comitatu Zagrabiensi
sitas et habitas, quas maioribus nobilium generationis Krystyth ob praeclarum facinus
militare idem Bela dedisset, dare et eonfirmare dinoscebantur, universis nobilibus gene
rationis Krystyth ipsorumque haeredibus et posteritatibus innovando^ perpetuo valituras
gratiose confirmavit et approbavit, salvo iure alieno".

Pleme Krei nije se medjutim izborom Nikole Zrinskoga mnogo

pomoglo. Ban i gospodar Zrinja i drugih gradova izmedju Une, Kupe
i Gline mogao je dodue lake od ikoga drugoga tititi njih od turske
sile ; ali je zato i on nastojao, da i m stegne njihovu plemiku slobodu,
ba tako, kako je to inio s Turopoljcima, s kojima je godine 1548.
dolo do velike parnice, jer im nije htio vratiti njihov kateo Lukavec.
Suvie su se Turopoljci upirali na 58. lanak ugarskoga sabora od
22. studenoga 1548., koji glasi: Nobiles quoque tarn in Hungaria,
quam Sclavonia et Croatia, qui per v i m et potentiam his temporibus disturbiorum in rusticitatem redacti sunt, in suawi libertatem
restituanHir
sub poena facti maioris potentiae". B a ta parnica bana i kneza Nikole
Zrinskoga s plemikom opinom Turopolja, koja je vie godina trajala,
prijeila je bana, te nije mogao s Kreiima onako samovoljno postu
pati, kako je zamislio, ve je morao vie ili manje potivati pogodbu,
koju bijae s njima utanaio.
T a k o je Kreiima ostala bar nekako njihova dosadanja ple
mika sloboda. A oni su je i dalje brino uvali, pae se borili i za
slobodu ostalih susjednih plemikih opina. Kako su bili osjetljivi za
pravo i pravicu, lijepo pokazuje njihov postupak slijedee godine 1549.
Te je naime godine plemi Antun Baki doao u estok sukob s kne
ginjom Dorotejom Blagajskom, udovom kneza Stjepana Blagajskoga, a
majkom nedorasloga j o kneza Franje. Po odredbi bana Zrinskoga
imao je izaslanik zagrebakoga kaptola zajedno s banskim povjerenikom
presluati brojne svjedoke, koji e kazati, da l i je ono istina, radi ega
je udovica Doroteja bivega administratora imanja svoga pokojnoga
mua bijedila. Medju svjedocima bili su pozvani i plemii Kreii, koje
je 11. lipnja Antun Baki sakupio in unum locum, videlicet cimiterium
ecclesie beati Martini episcopi et confessons de pretacta Kryschych".
T u dakle na groblju oko upne crkve sv. Martina ekali su Kreii,
da budu presluani. Medjutim doao je k njima ovjek poslan od kneginje Doroteje s pismom, u kojem je ona zahtijevala, da svjedoe njoj
i sinu u prilog kao susjedi (cum Uteris . . . petens eos tamquam v i cinos), kojima je mnogo dobra uinio pokojni knez Stjepan. N a to su
planuli povrijedjeni Kreii i stali su vikati, da ne e svjedoiti ni za
jednu pruu se stranku, jer nolumus esse notabiles et exosi neutri

59
parcium litigancium". Svjedoio je tako, ali ve prije, njihov plemenski
sudac Paulus Selesnyko(w)ych de Kryschych", koji nije mogao unapred znati, ta e se dogoditi ).
32

God. 1550. zamjenjivao je bana i kneza Zrinskoga u gradovima

plemike opine kao porkulab neki Pavao eljkovi, koji se je (kako
kae jedna glagolska listina) pogadjao s knezom Ivanom Ajtiem radi
pineza, srebra i marhe", koje bijae ugrabio jedan pobjegli trabant, koji
je takodjer ispustio neke sunje u V r a n o g r a u ) . U to je vrijeme stala
sve jae plemenu Krei prijetiti turska sila, naroito od asa, kad je
Bosnom kao p a a zavladao gordi Malkobeg Osmanovi.
Preko dva
deset godina vodi pleme Krei borbu za svoju slobodu i za opstanak
svoje djedovine. Jedna od prvih provala Malkobegovih spominje se
god. 1553. Jo ee navale zaredae nakon pada Kostajnice (16. srpnja
1556). A l i gradovi njihovi j o se dre, tako da hrvatski sabor moe
kmetove gradova Vranograa i Podzvizda 7. oujka 1557. odrediti za
utvrdjivanje dalje na istoku stojeih gradova Zrinja i Prekovrkoga (ad
municionem castrorum Prekoversky et Zryn deputati sunt coloni castrorum Wranogragy et Podzwyzd) ). Medjutim ve slijedee godine
1558. navalio je opet Malkobeg svom estinom n a ostatke Hrvatske,
te je s vojskom svojom od 11.000 momaka prodro do Topuskoga i
Steninjaka, te je 29. i 30. rujna nemilo poharao Zlat, Pernu, Krstinju,
obje Kladue, Vranogra
i Bojnu. Dne 5. listopada pisao je Stjepan
Kapitanovi, slubenik kneza Zrinskoga iz Ostroina opirno hrvatsko
pismo, u kojem je uz drugo javljao, kako Malkobeg dojde na Vrano
gra i ondi vae milosti slug onih mui nikoliko posikoe, a nikoliko
pohitae". U pismu pie i ovo: A gospodine moj, ova vsa zemlja i
ako vaa milost
plemeniti ljudi krii, da se ote Turkom predati,
k njim ne prigledate, zato vele, da su oni zgrnuli po Lenkoviu i po
banu (Erdedu) *). Koliko su Kreii za posljednje provale turske stradali,
najbolje pokazuje zakljuak hrvatskoga sabora od 21. svibnja 1559.;
koji k a e : item nobiles Kristich se ipsos munient et fortificent" ).
Hrvatski sabor ne odredjuje njihove podanike za utvrdjivanje drugih
gradova, nego preputa njima, da se sami pobrinu za svoje gradove,
koji su za posljednje provale nemilo stradali. Medjutim je Malkobeg
i ove godine nastavio etovanje po Hrvatskoj. U svibnju 1559. javlja
Mihajlo Ozdali u hrvatskom pismu Januu Alapi(u), kapitanu od hr33

34

36

) Laszowski, Acta Habsburgica, III. str. 336 344., naroito str. 342, O parnici
izmedju Bakia i kneginje Doroteje vidi: Thalloczy et Barabs, Codex dipl. com. de
Blagay, str. 469. i dalje.
32

8a

34

35

S6

)
)
)
)

Lopai, Biha i bihaka krajina, str. 256.

ii, Acta comitialia, III. str. 7.
Klai V., Povjest Hrvata, V. str. 220222.
ii, Acta comit., III. str. 59.

60
vatske zemlje : i bihu nai junaci poli na put i stase se s tursko
eto ka bie uhitila pri Krischicy osmero robja. i otee junaci robje
i izbodoe konje i vie T u r a k " ) . Jo i slijedee godine 1560. mjeseca
oujka udarale su turske ete na Vranogra, ali su ih na povratku
porazile ete kneza Zrinskoga i vrhovnoga kapitana Ivana Lenkovia.
Knez Nikola Zrinski bijae se j o 1556. odrekao banske asti, te
je svu svoju panju svratio na nedavno steeno Medjimurje i na jugo
zapadnu Ugarsku, gdje je one iste godine Hrvat Marko Stani ju
naki obranio grad Siget od sile turske. Radi toga nije se Zrinski
mogao vie toliko brinuti za ostatke Hrvatske izmedju Une i Kupe, pa
je god. 1559. stao uz ino i o tom snovati, da prepusti starjeinstvo u
plemenu Krei novomu banu Petru Erdedu. A l i tomu oprijee se svom
snagom reeni plemii. Oni poslae pae u Zagreb dva svoja zastup
nika, po imenu L u k u Simievia i Matiju Bilia, koji su pred kaptolom
uloili sveani prosvjed protiv izmjene njihovih gradova Kriia (Pod
zvizda) i Vranograa za neke gradove bana Petra Erdeda, po svoj
prilici u Ugarskoj ). Tako je Zrinski i dalje ostao starjeina i branitelj
plemena. K a d se je god. 1563. popisivalo gradove na hrvatskoj krajini,
koji bi se imali budi jae utvrditi budi sasvim poruiti, spominjali su
se i gradovi plemena Krei. U dotinom popisu kae se, da Vrano
gra pripada Zrinskomu, a uvaju ga 32 krajika straara i 100 mo
maka kneza Zrinskoga. Podzvizd pripada plemiu Mikuliu ; imade 8
straara, a trebalo bi ih povisiti na 24. avica napokon pripada Farkaiima, a ima 10 straara. Taj grad trebalo bi sasvim poruiti ).
37

38

39

J o od god. 1558. stalo se je pleme Krei poput ostalih hrvat

skih plemena medju Unom i Kupom raspadati. Mnogo ih je za turskih
provala izginulo od puke i maa, mnogo ih je turska sila odvukla u
ropstvo, no najvie ih je ostavljalo svoj opustoeni zaviaj, pa trailo
zaklona u sigurnijim krajevima. Dok se je narod selio iz svoje plemenine, osamljeni su gradovi sve redom padali u ruke Turaka. God.
1576. osvojili su T u r c i Buin i Cazin, a godine 1577. Zrinj, Sraice,
Bojnu, obje Kladue i Podzvizd ). God. 1578. palo je Gvozdansko i
Ostroac, te bi od osvojenih gradova osnovan posebni bosanski sandakat sa sjeditem u Ostrocu.
40

Plemii i kmetovi,
su se najvie na sjever
primile kao svoju brau
niu. A bilo je i takovih
37

u koliko su one burne dane preivjeli, preselili

u zemlju medju Kupom i Savom, gdje su ih
plemenske opine u Kupini, Kraiu i Draga
kua i zadruga, koje su jo dalje pole, naime

Starine jugoslavenske akademije X X X V . , str.

302.

) Arhiv zagrebakoga kaptola. Locus credibilis, Protocollum No 1, str. 5.

) Lopai R., Spomenici hrvatske krajine, III. str. 429.
) 1577 haben die Trggen aus Bossen das Schloss P o s s w s z d , beyde Kladusch,
Boyna, Zrachicza mit verterey eingenommen. Lopai, Spomen, kraj. hrv., 1. str. 25.
!8

39

40

61
u jugozapadnu Ugarsku medju Dunavom, Murom i Dravom, gdje su
se nastanile u upaniji moonjskoj, opronjskoj, gjurskoj i drugima.
Potomci njihovi ivu jo i danas u tako zvanom Graditu" (Burgenland), koje je u najnovije vrijeme pripalo Austriji. T o selenje zapoelo
ie j a m a n o ve god. 1560., a zavrilo se je svakako prije god. 1583.
Rasulom plemena Krei nestalo je na jugu Kupe i samoga
imena njegova. Gradovi pak njegovi Vranogra, Podzvizd i a vica
ostali su u turskoj vlasti sve do god. 1878. U jednom njemakom po
pisu turskih gradova U Bosni, koji medjae s hrvatskom krajinom, spo
minju se oko god. 1640. i ovi gradovi:
Piageyisches Gueth Vranogrtsch,
ain Schlssl auf einer Anhch,
doch mit hcherm Gebrg mbfangen, 5 Stundt von Carlstatt und /
Stundt vom Poswissd".
Plageyisches Gueth Poswisd, ain Schloss jenseith der Glina ain
Viertl Meil, ligt auf einer Anhch gar aut einer schnen Glegenheit
der Paulelder, von Carlstatt 4 Stundt" ).
l

41

II.
Bjegunci Kreii, ostavljajui svoju pradjedovsku plementinu na
jugu Kupe, nosili su sobom ne samo svoje blago i druge pokretnine,
nego i svoje privilegije i ostale isprave, kojima u mogli dokazati svoje
plemstvo, svoja prava i svoja imanja, koja j a m a n o nijesu smatrali za
sva vremena izgubljenima. K a d su plemike opine u Kupini, Kraiu
i Draganiu primile pojedine kue i l i porodice njihove u svoje krilo
kao ravnopravnu brau svoju, onda su te pojedine porodice one isprave,
koje su se ticale njih samih, zadrale za sebe, dok su pisma, koja su
vrijedila za itavu razasutu opinu Kreia, predali onim opinama,
koje su ih primile za svoju brau. Tako su u krinje privilegija i po
velja, koje su uvale opine plemenske u Kraiu, Draganiu i Kupini,
ule takodjer i privilegija i povelje razasute opine Kreia. Jo nije
pretraeno, to sve kriju krinje privilegija u Kraiu, Kupini (gornjoj)
i Draganiu, a tie se nekadanje plemike opine u Kreiima; zato
emo se baviti samo s onim, to je ve poznato i donekle tampom
objelodanjeno.
Najpoznatija, najzamanija i najzanimivija povelja plemena Krei
jest ona, koju mu je kralj Rudolf izdao u Beu dne 12. veljae 1583,
dakle u vrijeme, kad se je zaVrila razseoba plemena. Ona je najpoz
natija, jer se je osim originala njezina, koji je nekad imao Ivan Kkuljevi, a.sada se uva u ugarskom dravnom arhivu u Budimpeti
(M. O. D. L . 36. 107), nalazi ovjerovljenih i neovjerovljenih prepisa u
) Ivi, Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku. (Starine
jugoslavenske akademije, X X X V . str. 364.
41

62
arhivima plemikih opina u Draganiu, Kraiu i Kupini, u arhivu
grofova Erdeda, pa i u kr. d r a v n o m arhivu u Zagrebu. Najzamanija
je po tom, to su u nju doslovce unesena (inserirana) najstarija privi
legija i darovanja kao i sve potvrdnice sve do kralja Rudolfa. A najzanimivija je stoga, to se u njoj ogleda ne samo provjerena povjesnica
plemena, nego i tradicije njegove koje nijesu utvrdjene. teta, to nije
nigdje t a m p a n a per extensum itava povelja Rudolfova, nego samo
pojedini odlomci ) ; pa se s toga moramo sluiti rukopisima, naroito
onima, koji su sluajno zalutali u kr. dravni arhiv u Zagrebu ).
Prema tima rukopisima zapoinje povelja (nakon kraljeve titulature)
ovako :
42

43

Memorie commendamus tenore presencium significantes quibus expedit universis,

quod fidelis noster nobilis Michael Chyrylowych nostre maiestatis veniens in conspetum
suo ac universorum nobilium familie ac generacionis Krysthych nominibus et in personis
exhibuit nobis et presentavit quasdam literas Serenissimi quondam principis domini Ma
ximiliane Romanorum imperatoris ac Hungarie et Bohemie etc. regis, domini et geni
toris nostri observandissimi felicissime reminiscencie privilegiales in pergameno in formam libelli privilegialiter confectas, sigilloque secreto impendenti et proprie manus suae
maiestatis subscripcione communitas, quibus mediantibus sua maiestas quasdam alias
literas Serenissimi quondam principis domini Ferdinandi, similiter Romanorum ac Hun
garie et Bohemie etc. regis, domini avi et predecessoris nostri carissimi sancte memorie,
similiter privilegiales, continentes in se confirmative tenores literarum serenissimorum
quondam principum Ludo vici et Wladislai regum Hungarie consanguineorum et predecessorum nostrorum bone memorie, confirmantes literas serenissimorum quondam prin
cipum alterius Ludovici nec non Bele regum similiter Hungarie, nostrorum predecessorum felicis recordacionis, super certis donacionibus et metarum reambulationibus per
predictum olim Belam regem maioribus et predecessoribus prefatorum nobilium genera
cionis et familie Krysthych datis emanatas confirmasse dinoscebatur tenorum infrascriptorum. Supplicatum itaque maiestati nostre pro parte dictorum universorum nobilium
quorum supra extitit humiliter, quatenus esdem literas dicte maiestatis paterne privi
legiales omniaque et singula in eisdem contenta ratas, gratas et acceptas habentes,
literisque nostris privilegialibus de verbo ad verbum inseri et inscribi faciendo approbare, ratificare, ac pro prefatis universis nobilibus fratribus videlicet generacionis Kry
sthych ipsorumque heredibus et posteritatibus universis innovantes perpetuo valituras
graciose confirmare dignaremur".

Kada je Mihajlo irilovi doao u Be, da u kralja Rudolfa izmoli

potvrdu starijih privilegija svoga tada ve razasutoga plemena, zatekao
) Prvi hrvatski povjesniar, koji se je tom poveljom potanje bavio, bio je B.
A. Kerchelich. On je u svojem djelu Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis
partis primae tomus I. na str. 329334. reenu povelju tampao, ali ne itavu, nego
samo jedan dio doslovce, a ostalo u kraim i duljim regestima. tampao ju je pak po
primjerku, koji se je tada uvao u plemenskoj opini u Draganiu.
42

* ) Dravni arhiv ima dva prepisa: jedan stariji i krnj, a drugi mladji i potpun.
Prepisivao ovog potonjeg zamjenjivao je dosljedno plemensko ime Krysthych" sa
Igerchich",
tako isto i ime K w p y s s a " sa Igerchich*. Oito je, da je tako inio po
elji plemia Igeria, koji su to j a m a n o i naruili. Inae se taj prepis posve podudara
s ostalima. Imade j o jedan prepis XVII. stoljea u kaptolskom arhivu zagrebakom
kao mjestu vjerodostojnosti (locus credibilis) medju dokumentima sa signaturom K. 344.
3

63
je u kraljevskoj kancelariji ugarskoj mua, koji je hrvatske prilike nada
sve dobro poznavao. Bio je to tadanji vrhovni kancelar ugarski Juraj
Draskovic, podjedno nadbiskup kaloki i administrator gjurske biskupije,
a prije toga biskup zagrebaki i ban hrvatski. Suvie je Drakovid
osobito poznavao krajeve izmedju Une i Kupe, jer je ondje provodi
svoje mlade dane. K a d je god. 1576. nebrigom Matije Keglevia grao
Buin (Buim) pao u turske ruke, pa se o tom radilo, da se Keglevi
za to kazni, upitan bi Draskovic za svoje mnijenje. On je u jednom
svojem pismu na kralja 28. lipnja 1576. uz ino i ovo pisao: In iuventute mea tempore Karlowich et Petri Keglevich in ea arce (Bwsyn)
versatus sum. et affirmare audeo, quod inter fluvios V n a m et Colapim
v i x possit inveniri arx, ilia munitior" ). I kao biskup zagrebaki i
k tomu opat u Topuskom j a m a n o je dobro poznavao svoje blize su
sjede od plemena Krei. Osim toga imao je j o god. 1550. ispod
Bovia tetu Jelenu, udovu iza Leonarda Krpaia. Sve je to j a m a n o
pridonijelo, da je Mihajlo irilovi svoju zadau sreno izvrio, te tra
enu potvrdnicu primio. U kraljevoj povelji spominje se izrijekom, da
je izdana per manus . . . reverendissimi Georgij Draskovich . . . aulae
nostrae summi cancelarii".
44

U kraljevsku potvrdnicu od god. 1583. upisane su od rijei do

rijei ove starije potvrdnice i darovnice:
1. Potvrdnica kralja Maksimilijana
IL, izdana u Beu 16. rujna
1571.; tom je prigodom zastupao pleme Kreia Johannes L y w b y c h
canonicus ambarum ecclesiarum Wratislaviensium, ac artium et philosophiae magister suo et generationis Krysthych nominibus .
2. Potvrdnica
kralja Ferdinanda
L, izdana u Beu 12. rujna
1548. Pleme su zastupali nobiles Paulus Selyzkowych, Joannes Herczegoych et Lucas Symy chewy ch.
3. Potvrdnica kralja Ljudevita IL, izdana u Budimu 28. sijenja
1519. u vrijeme sudovanja (brevium iudiciorum). Pleme su zastupali
Thomas Farkassych i Bernardus Thompych, a donekle i Gregorije
Pawlychych.
4. Potvrdnica kralja
Vladislava
IL, izdana 16. svibnja 1499.
Pleme zastupao je Joannes Kozel de Chawycza".
5. Potvrdnica kralja Ljudevita L, izdana 17. lipnja 1364 Kao
zastupnik plemena navodi se T h o m a s Farkas".
6. Darovnica kralja
Bele IV., izdana mladim junacima Kreu,
Kupii i Raku u ime nagrade za njihova junaka djela u vrijeme ta
tarske provale u Ugarsku i Hrvatsku.
8

O d ovih est isprava nije ni jedna sauvana u izvorniku, nego

sve samo kao prepisi i l i upisi (transumpta) u pomenutoj ve povelji
4<

) Pismo u dravnom arhivu u Beu, u zbirci Turcica". Priopio mi dr. A . Ivi.

64
kralja Rudolfa od god. 1583! Prema tomu ostaje iroko polje nagadjanj,
da l i su u ope autentine, ili su posve ili bar donekle patvorene.
Medjutim za potvrdnicu kralja Ferdinanda I. od god. 1548. nema ni
najmanje sumnje, da je autentina, jer se je, kako smo ve u prvom
poglavlju ,na strani 57. spomenuli, do danas sauvao njezin izvod ili
regest u knjizi kancelarijskih otpravaka, te se taj regest posve podu
dara sa samom ispravom* S toga ne smijemo ni sumnjati o njoj kao
n i o potvrdnici kralja Maksimilijana II. od god. 1571. .
Drugo je pitanje, kako da sudimo o ispravama prije god. 1548.,
naime o onima od god. 1519., 1499.J 1364. i napokon o darovnici
kralja Bele IV. od god. 1264? Najveu sumnju pobudjuje b a ta da
rovnica kralja Bele IV. od god. 1264., pa emo se stoga najprvo s njom
baviti.
.
Prvi je od hrvatskih povjesniara tampao tu listinu, kako smo
ve spomenuli, zagrebaki kanonik Kreli u svojoj historiji zagrebake
biskupije na strani 329331., i to po primjerku, koji uva plemika
opina u Draganiu. Poslije njega objelodanio ju je Ivan Kukuljevi
dva put, i to u dva razliita djela. P r v i put tampao je listinu god.
1861. u svom velikom zborniku Iura regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae. I. dio, str. 7477., i to ex transumptis, in communitatibus
nobilium Krei seu Krai et Kupina seu Kupina, descendentium a
supranpminatis Kres et Kupia asservatis". Drugi put izdao ju je god.
1863. kao prilog svojoj monografiji Borba Hrvatah s Mongoli i T a
tari" n*^. str. 107,111. uz opasku: O v a listina prepisana je po meni
iz vjerodostojnoga prepisa, izdanog po kralju Ludoviku god. 1364. i
po kaptolu a z m a n s k o m god. 1548. Prepis taj nalazi se u pismohrani
opine Draganike, T u ima i vjerodostojnih prepisa iste listine od V l a dislava II. god. 1499., Ludovika II. g. 1519,, Ferdinanda I. god. 1548.,
Maksimilijana II. god. 1571. i Rudolfa II. god. 1583." Posljednji izdao
je reenu listinu Tadija Smiiklas god. 1907. u velikom akademikom
zborniku Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae,
v. V . na str. 308311. po izvornoj potvrdnici kralja Rudolfa od god.
1583. Tekstu isprave pridan je i kratak historijat njezinih izdanja.
Kako dakle originala Beline darovnice (bila autentina ili falsi, fikat) nema, ne da se po vanjskim biljezima (papir, tinta, pismo, peat
i t. d.) apsolutno nita rei, da l i je autentina i l i patvorina. Dok su
ju svi stariji izdavai hrvatski i ugarski (Kaprinai, Fejr) smatrali za
autentinu, Smiiklas (dotino njegov pomaga) zabiljeio je na kraju
listine Oevidni falsifikat".
teta, t o nije bar s nekoliko rijei oprav
dana ova otra osuda. N a temelju ove opaske i drugih biljeaka u
Smiiklasovu zborniku napisao je god. 1916. dr. ii u svojoj knjizi
Pregled povijesti hrvatskoga naroda" na strani 99. ovu biljeku: Bitka
na Grobnikom
polju, sudjelovanje srijemske brae Kresa, Kupie i

65
Raka, kao i pomorski boj kod otoka Paga, kasnije su izmiljotine,
a
nalaze se u nekim oevidno falzificiranim frankapanskim i pakim listi
nama, kako se to vidi iz Smiiklasova
komentara ovim listinama u
Cod. dipl. IV. 222. i V . 175, 180, 311. K o d tih je falsifikacija sudje
lovao i poznata varalica Pavao Skali
(iz X V I . vijeka). Suvremeni
spljetski arhidjakon T o m a (f 1268.), koji opirno govori 0 tatarskoj
najezdi, nipoto ne b i preutio i zatajio tako krupnih dogadjaja, tada
svakomu itatelju
poznatih. Prvi govori o bitci na Grobnikom polju
tek fra Ivan Tomai (f poslije 1562.), bez sumnje na osnovi frankapanskih falsifikata".
Ne ulazei ovdje u pitanje, da l i je bitka i pobjeda Hrvata na
Grobnikom polju b a izmiljotina" i l i ne, treba samo istaknuti, da
Pavao Skali nije mogao sudjelovati k o d falsifikacije darovnice j u n a
kim mladiima Kreu, Kupii i Raku. Jer Skali rodio se je god. 1534.
U Zagrebu ), a kralj je Ferdinand potvrdio tu darovnicu sa svima potvrdnicama god. 1548., pa je s toga apsolutno nemogue, da bi se
Skali kao etrnaestgodinji mladi bavio falzifikacij om isprava. K tomu
se ne moe n i dosjetiti razlogu, zato bi to uinio. A k o je listina kralja
Bele IV. od god. 1263., kojom kralj dariva njegovim predjima Filipu i
Bartolu za njihove zasluge u ratu s Tatarima grad Skrad u Hrvatskoj,
zaista falsifikat, ) zar odatle slijedi, da ju je b a on falzificirao ? Zar
je on nije mogao naruiti kod onih istih ljudi, koji su krivotvorili po
velje Frankapanima z a Senj i Vinodol, i l i opet darovnicu, Kreu, K u
pii i Raku z a njihova posjedovanja? Vrijedno je j o spomenuti, to
Kukuljevi pie, daje Pavao Skali Belinu povelju od god. 1263. pred
loio za potvrdjenje caru Ferdinandu, koji mu j u doista god. 1555. u
prepisu potvrdi, budui da je isti Pavao Skali neko doba njegov pridvorni kapelan bio" ). Medjutim treba i to istaknuti, da ove potvrdnice
u knjizi Liber regius nema ni itave ni u regestu, pa je stoga i ona
sama sumnjiva.
45

46

47

Prije nego to istraimo, da l i je darovnica kralja Bele I V . za

Kresa, Kupiu i Raka autentina i l i falzificirana, trebalo bi ustanoviti,
da l i je ona do nas doprla onakova, kakova je bila izvorno sastavljena?
Poznato je naime i suvie, da se mnoge posve autentine isprave ne
prestanim prepisivanjem znatno promijene, da se isputanjem i ume
tanjem (interpolacijama) tako iznakauju, da svoj prvotni oblik i sa
draj bitno promijene. A da se je i kod ove povelje budi hotice budi
nehotice slino dogadjalo, svjedoi v e spomenuta injenica, da se u
mladjem prepisu, to ga uva kr. dravni arhiv u Zagrebu, imena
Kupia" i Krei" redovito i dosljedno zamjenjuju imenom Igeri"
45

46

47

) Kukuljevi, Pavao Skali, Zagreb 1875., str. 4.

) Smiiklas, Codex diplom. regni Croatiae etc. V. str., 277279.
) Kukuljevi, Borba Hrvata s Mongoli i Tatari, str. 39., nota 130.

66
(Igerchich), jer je j a m a n o porodici Igeri bilo stalo, da tako zasvjedoi
svoje staro plemiko pravo.
. Da se je na reenoj povelji pri prepisivanju mnogo mijenjalo,
imade i drugih tragova. Ve sama titulacija kralja Bele imade jednu
interpolaciju. T u se kraljevu naslovu dodaje Bulgarieque
rex" ). T o g a
nema ni u jednoj povelji kralja Bele IV., pae ni u
falzifikatima-za
Frankapane i Skalie ). Kraljem Bugarske zove se tek njegov sin
Stjepan V . , i to poev od 13. lipnja 1270. ). Jednako udara u oi i
datiranje povelje. Kukuljevi i Smiiklas imadu Datum
. . . Anno
incarnacionis dominice millesimo ducentesimo sexagesimo quarto, nouas
odobri, regni autem nostri vigesimo sexto", po emu bi povelja bila
izdana 7. listopada 1264. A l i Kreli tampao je drugaije, naime:
Datum . . . Anno Incarnationis Dominicae Millesimo Ducentesimo
Sexagesimo. IV. Nonas Octobris, Regni autem Nostri Vigesimo Sexto",
te bi po tom povelja bila izdana etiri godine prije, naime 4. listopada
1260., to je j a m a n o ispravnije, jer se jasno ita Nonas", a ne Nonis*,
pa je stoga naravnije, da se brojka I V . (quarto) protegne na Nonae, a
ne na godine; a i zato, jer 26. godina Belina vladanja (regni) odgo
vara godini 1260. po Kristovu rodjenju, dok se god. 1264. po Is. podu
dara s 29. i 30. godinom kraljeva vladanja ). Stoga je gotovo nedvoj
beno, da je u izvorniku povelje prvotno bila oznaena god. 1260., i da
je tek netonim prepisivanjem od te godine nastala godina 1264., koja
je prela i u t a m p a n e isprave.
AS

49

50

51

Osim promjena u protokolu povelje uvukle su se u nju znatne

varijante i kod samoga teksta. Najprije kod linih i mjesnih imena. U
Smiiklasovu izdanju ita se Krez", dok se Kukuljevievim izdanjima
nalazi jedanput Kres", a drugi put Krez"; nadalje se u starijem prepisu
dravnoga arhiva u Zagrebu ita Kreez ,
a u novijem ak i Krecz".
Oito je prvotno bilo samo Krez ,
od ega je prepisivanjem postalo
Kreez" i napokon Krecz". A taj prvotni oblik Krez" j a m a n o je i
najpravilniji, jer se je od njega izvodilo i samo ime plemena Krei.
Jednako varira pisanje imena Kupie i Raka. Tako itamo jednom
Kupissa et Rak", drugi put Cupissa et Raak' , a u starijem prepisu
Kwpyssa
et Raak*. Napokon je i pisanje mjesnih imena razliito.
Tako se jedanput ita: generationis Dresnik ,
a drugi put generacionis de Resnyk . Znaajno je, da se u svima redakcijama samostan
i mjesto Topusko zove imenom Topolzka"
ili Thopolzka*.
Treba
spomenuti, da se u ispravama XIII. i X I V . stoljea Topusko vazda zove
samo Thoplica".
Jo god. 1399. pie se Ivan Alben opatom monatt

) Smiiklas, Codex regni Croatiae etc. V., str.

*) Ibidem, str. 173., 177., 179,, 277.

48

M>) Ibid, str. 546.

) Ibidem, str. 295., 323. i t. d.

6I

308.

67
sterii beate Marie virginis in Thoplica ).
Gotovo sto godina iza toga
spominje se g. 1486. neki Juraj kao opat de Thopolzka* ) ; a g. 1523.
reverendus Andreas abbas de Thopoczka* i l i opet de
Topozka ).
Oblik dakle Topolzka (1486.) jest prelazni oblik od Thoplica" na Topozka", od kojega je postalo dananje ime Topusko.
ub2

53

ubi

Ba taj oblik Topolzka", to ga imadu nesumnjive povelje od

god. 1486, pomae nam, da ustanovimo vrijeme, kad je povelja kralja
Bele IV. od god. 1260. mogla dobiti onaku i onu formu, koja je do
nas doprla. Povelja za Kresa, Kupiu i Raka imade u ope mnogo
slinosti u tom (sadanjem) obliku s onim falzifikovanim poveljama kralja
Bele od god. 1260., kojima je on knezovima Frankapanima za zasluge
u bojevima s Tatarima toboe darovao grad Senj, upaniju Vinodol i
podijelio neke z a m a n e povlastice ). Medjutim i ti frankapanski falzikati, ma da su svi u glavnom gradjeni po jednom kalupu, ipak se u
koje emu medju sobom i razlikuju, premda su sve izradjene nekako
u treoj treini X V . stoljea, poto su Frankapani izgubili grad Senj
(1469), otok K r k (1480.) i j o neka mjesta u Hrvatskoj ).
55

56

Povelja kralja Bele IV. za Kresa, Kupiu i Raka naslanja se u

jednu ruku na patvorine Frankapana, dok u drugu ruku ima u njoj i
takovih mjesta i stavaka, u kojima se ogledaju prilike XIII. stoljea.
Da navedemo samo neke primjere. Poto je kralj izbrojio, koja je tri
kraljevska posjeda darovao Kreu, Kupii i Raku, kae j o izrijekom,
da ih je u darovane posjede dao i uvesti, i to nipoto po kojemu kap
tolu (zagrebakom i l i zaesamskom), kako je to bio obiaj u X I V . i X V .
stoljeu i poslije, nego po izravno s dvora poslanom povjereniku, naime
po stolnobiogradskom prepotu Farkau, koji je podjedno obavljao ast
(vice) kancelara na dvoru, te je i samu darovnicu u kraljevo ime sa
stavio. U izvorniku ita se o v o : terras nostras regales . . . per venerabilem virum magistrum Farkasium, ecclesie Albensis prepositum aule
nostre cancellarium, . . . a nostra malestate specialiter ad hoc deputatum, reambulatas . . . et distinctas . . . ac omnibus commetaneis et
convicinis . . . designatas . . .*. Introdukciju Kresa, Kupie i Raka u
darovane zemlje obavio je dakle sam kancelar F a r k a . Da je to bila
ustanova obiajna b a u XIII. stoljeu, svjedoi A . T i m o n u svojem
djelu o historiji ugarskoga ustava i prava, kad p i e : Die Besitzein
weisung (introductio, statutio) nahm der Knigsbote anfnglich allein
) Thalloczy et Barabs, Cod. dipl. com. de Blagay, str.
) Ibid., str. 406., 409., 412., 415.
*) Ibid., str. 453., 455., 458., 460.

52

195.

53

) Klai, Darovnica kralja Bele III. (IV.) krkim knezovima za Senj jest patvo
rina. Vjesnik kr. zem. arhiva, I. 1899., str. 262274.
55

) Vidi j o isprave o Senju i Vinodolu u zborniku: Thalloczy et Barabs, Codex

diplom. com. de Frangepanibus, II. str. 409417.
M

68
vor auch; wurde zu dieser Zeit gewhnlich ein hoher kniglicher
Beamte damit betraut spater zufolge der Bestimmung des Art.
X X I : 1231 zusammen mit dem Vertreter (homo capitularis oder conventualis) des hierzu vom Knige aufgeforderten beglaubigten Ortes
(Kapitels oder Convents ). Na XIII. stoljee, naroito na vrijeme nepo*
sredno poslije tatarske provale, kad je emlja ostala poharana i pusta,
budui da je naroda mnogo izginulo, sjea opet ustanova, da nadre-r
nici moraju plaati crkvenu desetinu za sebe i svoje kmetove, kad e
darovane zemlje narodom napuiti (dum predictas terras ipsortim gentibus apopulaverint). Nadalje i druge dunosti, koje se odredjuju Kreu,
Kupii i Raku za dobivene zemlje, ne protive se barem ustanovama
XIII. stoljea.' Takova je odredba, da se reena tri plemia poput ostalih
plemia imadu podvrgavati sudu zagrebake upanije, dok se za njihove
podanike odredjuje sud u mjestu njihove stolice (in eorum sede), i to
na dan u sedmici, koji e oni ustanoviti. d unilih globa primat e
polovicu oni sami, a polovicu njihovi sudci. Napokon ako kralj podigne
opu vojsku (generalis ac communis regni exercitus), pa ih ban pozove,
moraju njih trojica kao i njihovi potomci opremiti po tri konjanika
s lukovima i strjelicama, koji e pod kraljevskom zastavom vojevati
petnaest dana o njihovom troku, a dalje o kraljevoj \plai.
' " Sada da ogledamo, u koliko se Belina povelja za Kresa, Kupiu
i Raka naslanja na falzifikate Frankapana za Senj i Vinodol. T u treba
istaknuti, da.-se pojedine esti povelje za Kresa i drugove podudaraju
sa frankapanskom poveljom za Senj, te se vidi, da su na posve isti
kalup gradjene ; ali povelja za Kresa nadilazi kud i kamo frankapanske
svojim obilatim retorskim nakitom. Osobito se u tom pogledu odlikuju
tri esti obiju povelja, naime inscriptio i salutatio, onda arenga i na
pokon narratio.
57

a) Inscriptio i salutatio u obima poveljama ve pokazuju, da je

povelja za Kresa i drugove gradjena po kalupu povelje Frankapana za
Senj ; s m o s tom razlikom, da je rjeiti preradjiva povelje za Kresa
proirio formulu, dodavi kraljima (regibus) j o marchionibusque
et
potestatibus, j a m a n o po uzoru koje talijanske povelje.
r

b) Arenga odaje j o bolje svezu izmedju obiju povelja. U povelji

za Senj glasi arenga doslovce: Regie sublimitati convenit omnium
nationum et linguarum sibi devote adherentium taliter providere, ut
alii supervenientes eorum exempla imitati (invitati) ad fidehtatis opera
ardentius et ferventius evocentur". Ovu arengu proirio je retorini priredjiva povelje za Kresa i drugove ovako: Regie excelse sublimitati
ex innata sibi liberalitate convenit, omnium nacionum par iter et lingua
rum gnies^ sibi. semper devotive adhrentes
de eorum multitudine
' ) Timon, Ungarische Verfassungs- und Rechtsgeschichte, str. 367.

f 7

69
gratulari et eosdem taliter providere, ut universi amplius viventes et
super venientes, eorum felici exemplo immitando, ad summe fidelitatis
opera exercenda, arccius frequenciusque immitentur et eosdem audacius
Istakli smo one rijei,
animent ad similia exhibenda; illis quoque . .
koje se u obima arengama nalaze, da se vidi, kako je preradjiva
povelje za Kresa onu arengu za Frankapane proirivao samo da bude
pompoznija i sjajnija. A l i ni tim nije bio zadovoljan, nego je svojoj
arengi pridao j o nekoliko bombastinih izreka, koje je zavrio rijeima,
da se zasluge predaka ad memoriam posterorum extremitatum perpetuam litterarum patrocinio debeant commendari". Zanimljivo je medjutim,
da je preradjiva listine za Kresa zaboravio, da su Frankapani u vri
jeme tatarske provale kao knezovi krki bili podanici mletaki, pa je
upotrebio arengu iz diplome za njih, koja za Kresa i drugove njegove
nema pravoga smisla (omnium nacionum et linguarum gentes), jer su
oni bili iskljuivo podanici ugarsko-hrvatskpga kralja Bele. .
c) Narratio obiju povelja skroz je ista, tako po slijedu misli, kao
mjestimice i po rijeima. U obima se pripovijeda, kako je radi tekih
zloina, koji su mah u zemlji preoteli, Bog dopustio, da u zemlju pro
vali bijesni narod Tatara, pa je kralj sa svojim vjernima morao pobjei
u hrvatsko primorje. No i ovamo stigli su za njim Tatari, te su traili,
da ga zarobe, kad se je sklonio u skrovita primorskih zatona i draga.
T u su ga jednom zatekli i stali tamaniti sve njegove ete, koje su ga
onamo dopratile. Stanje njegovo bilo je zdvojno, te je poput Rakete
(more Rachelis) oplakivao gubitak tolikih junaka, koji su za nj izginuli.
I njegovoj glavi zaprijetila je skrajnja opasnost. U taj osudni as smi
lovao mu se je Bog, otac milosrdja i utjehe. Po povelji za Frankapane
bacio je B o g s neba" brau Fridrika i Bartola s njihovom druinom,
a po povelji za Kresa poslani su quasi de nube Olimphi a Paraclito"
Kres, Kupia i Rak, koji su sa 38 brae i rodjaka svojih pritekli kralju
u pomo, te ga spasli od oite propasti. Sve ovo pripovijeda se u po
velji za Frankapane epskom irinom, dok se u povelji za Kresa pro
metnula ta narratio u itavu epopeju s dramatskim momentima.
Nije ovdje mjesto, da se j o dalje bavimo analizom i kritikom
povelje Bele IV. od god. 1264. bolje 1260. Po svemu, to smo dosad
izlagali, stoji svakako, da ta povelja u onom obliku, kako je do nas
doprla, nije autentina.
A l i po tragovima, koji su zaostali u toj preradjenoj povelji, moramo suditi, da je prije nje postojala neka auten
tina povelja, kojom je kralj nagradio Kresa i drugove mu za njihove
vjerne slube prigodom tatarske provale. T u je originalnu povelju budi
s kojih razloga netko na koncu X V . i na poetku X V I . stoljea preradio
po kalupu povelja, patvorenih za knezove Frankapane. Prema tomu
povelja kralja IV. za Kresa i drugove nije naprosto izmiljena patvo
rina, nego preradjena, i po tom izopaena isprava. Nijemci zovu ova-

70
kove povelje verunechtete Urkunden". Zgodno pie o tom dr. R. T h o m
men : Der Diplomatiker hat es nicht ausschliesslich nur mit ganz echten
und ganz unechten Urkunden zu tun, sondern zwischen der einen und
der anderen Klasse liegt eine Stufenfolge von mehr oder weniger verunechteten Urkunden, i n denen nur Teile der usseren Form oder des
Textes verderbt sind. In solchen Fllen handelt es sich darum, das
Mass der Verunechturtg festzustellen, was nur gelingen kann, wenn
man der Kriterien der Echtheit i m weitesten Umfang mchtig ist" ).
Govorei isti pisac na drugom mjestu o patvorinama, kae ovo :
Vor allem wird der Anfnger
gut daran tun, einer selbst wenig an
sprechenden berlieferung gegenber mglichst lange unbefangen zu
bleiben und dem pikanten Reiz des kritischen Argwohns nach Krften
zu widerstreben" ).
Poto smo prikazali nae mnijenje o darovnici kralja Bele IV. z a
Kresa i drugove, obratit nam je panju na drugu povelju plemena
Krei, naime na potvrdnicu te darovnice po kralju Ljudevitu I. V e l i
komu god. 1364. N i ona nije s a u v a n a u izvornoj redakciji, a kamo l i
u izvorniku, ve samo u prepisu u povelji kralja Rudolfa od g. 1583.
K tomu nije nigdje itava ni t a m p a n a , ve samo u kraim ili duljim
izvodima. Stoga treba da je najprije itavu po sauvanim rukopisima
donesemo. Ona glasi od rijei do rijei ovako:
58

59

Ludovicus dei gracia Hungarie, Dalmatie, Croacie, Rame, Servie, Galicie, Lodomerie, Comanie, Bulgarieque rex, princeps Salernitanus et honoris montis sancti Angeli
dominus omnibus Christi fidelibus tarn presentibus quam futuris presencium noticiam
habituris salutem in eo, qui in se credentibus dat salutem. Quoniam ea, que ex voto
fidelitatis benigno cum favore conceduntur et donantur, ius apptit, ordo postulat, racio
exquirit, ut tenorem literarum debeant exordiri, ad memoriam posterum perpetuam suarum lucidarum literarum patrocinio debeant commendari: proinde ad universorum pre
sencium et futurorum noticiam harum srie volumus pervenire, quod fidelis nostar Thomas
Farkas de generacione nobilium Krystych (Kreschych) in sua et omnium fratrum et proximorum suorum nominibus et in personis ad nostram regiam accedens presenciam exhibuit nobis quoddam Privilegium gloriosi principis quondam domini Bele incliti regis
Hungarie, preclare memorie predecessoris nostri, autentico suo dupplici sigillo communitum, super lgitima donacione et perennali confirmacione possessionum ipsorum emanatum et confectum, tenoris infrascripti, nostram exinde humiliter flagitans excellenciam,
quatenus ipsum Privilegium acceptare, ratificare, approbare regiaque autoritate nostro
regio dignaremur confirmare privilegio. Cuius privilegii tenor talis est. (Sada slijedi
darovnica kralja Bele IV. od god. 1264. dotino
1260. za Kresa i drugove
njegove). Nos itaque humillimis peticionibus annotati Thomae Farkas favorabiliter incli
nt! predictum Privilegium presentibus de verbo ad verbum insertum, in nulla sui parte
viciatum, cum toto suo tenore de consensu et beneplacita voluntate excellentisssime principisse domine Elisabeth, genitricis, ac domini Stephani ducis fratris, nostrorum charissimorum, nec non de consilio prelatorum et baronum regni nostri approbamus, accep
tants, ratiflcamus et presentis scripti nostri patrocinio privilegialiter innovantes perpetuo
valituras confirmamus. In cuius confirmations testimonium firmitatemque perpetuam preB8

50

) Urkundenlehre I. und II. Teil, Leipzig und Berlin 1913, str. 12.
) Ibidem, str. 44.

71
sentes concessimus literas nostras privilegiales, dupplicis sigilli nostri novi et authentici
munimine roboratas, nichil tarnen et penitus de appensione trium sigillorum, paterni
unius videlicet demactati, et alterius in Transalpinis deperditi, tercii quoque nostri in
Wzwra casualiter ammissi in hac parte advertentes. Datum per manus reverendissimi
domini Nicolai archiepiscopi Strigoniensis summi cancellarii nostri, quintodecimo Calendas
Julii anno Domini millesimo trecentesimo, sexagesimo quarto. Regni autem nostri anno
vigesimo tercio. Venerabiiibus in Christo patribus dominis Nicolao archiepiscopo Strigoniensi, et fratre Dionisio archipostulato Colocensi, Dominico Spalatensi archiepiscopo,
Nicolao Agriensi, Demetrio Waradiensi, Andrea Transselvaniensi, Nicolao Quinqueecclesiensi, Gregorio Chanadiensi, Colomano Jaurinensi et Michaele Waciensi episcopis, Jo
anne Wesprimiensi, Nicolao Zagrabiensi, fratre Pelegrino Boznensi, fratre Thoma Sirmiensi, fratre Stephano Nitriensi electis ecclesias dei fliciter gubernantibus ; magnificis
viris Nicolao palatino iudice Comanorum, Stephano waywoda Transsilvano comit de
Zwnok, Oliverio magistro tavernicorum reginalis maiestatis, comit Thoma iudice curie
nostre, Paulo magistro tavernicorum regalium, Dominico bano Machowiensi, Dionisio
agazonum nostrorum magistro, Nicolao Kwnth comit Posoniensi, aliisque quam pluribus
regni nostri comitatus tenentibus et honores".

Prelazei na analizu i kritiku ove vrlo zanimljive povelje kralja

Ljudevita I. istraiti nam je najprije, da li je ispravan datum, pod kojim
je ona izdana. Po onom obliku, kako je povelja do nas doprla, imala
bi ona biti izdana 17. lipnja 1364. A l i prema ostalom sadraju povelje
ne moe ta godina nikako da stoji, premda se ona podudara sa 23.
godinom kraljeva vladanja. Godinu 1364. pobija u prvom redu popis
dostojanstvenika duhovnih i svjetovnih (prelata i baruna), koji su na
kraju povelje imenovani i koji bi tim imali posvjedoiti ispravnost
isprave. Taj popis i l i ematizam dostojanstvenika god. 1364. nikako
se ne slae s popisom njihovim u ostalim kraljevim poveljama te go
dine, ve se pribliuje popisima ranijim od god. 1359.
Kako je naime ope poznato, kralj je Ljudevit I. mirom u Zadru
(18. veljae 1358.) znatno proirio svoje vladanje na jugu, jer mu je
mletaka republika morala ustupiti svu Dalmaciju i Hrvatsku od polo
vice Kvarnera do Draa. T i m su u njegovo vladanje ule ne samo dvije
nadbiskupije (zadarska i dubrovaka), nego i neke biskupije dalmatinske
i hrvatske (ninska, skradinska, kninska, ibenska, trogirska, makarska
i hvarska). Tako se je i znatno poveao popis ili ematizam crkvenih
dostojanstvenika u kraljevskim poveljama. Ovako znatno poveani ema
tizam u kraljevim poveljama nalazimo ve u hrvatskim ispravama od
22. kolovoza i 3. rujna 1358. ). Budui da toga proirenoga
popisa
u povelji z a Kreie nema, postaje jasno, da je kralj nije mogao i z
dati prije 18. veljae 1358. T u naime u popisu manjkaju sve izbrojene
nadbiskupije i biskupije, pae ni banova hrvatsko-dalmatinskoga i sla
vonskoga nema.
60

No ima u samoj povelji jedan drugi podatak, po kojem sudimo,

da je ona izdana j o nekoliko godine prije 1358. U povelji se naime
B0

) Smiiklas, Codex diplom. Croatiae et c. XII., 504505., 511512.

72
kae, da je kralj darovnicu Belinu za Kreie potvrdio 5 privolom
svoje majke Jelisave i brata svoga hercega Stjepana (domini Stephani
ducis fratris). Taj mladji brat kraljev Stjepan (rodjen 20. kolovoza 1332.)
bio je god. 1349. herceg u Erdelju (Transsilvania), a g. 1350. i 1353.
do 1354. u Hrvatskoj te je 8. svibnja 1353. kao tocius Slavonie, Croacie et Dalmacie dux" predsjedao hrvatskomu saboru u Zagrebu. A l i
mladi herceg nije bio duga vijeka. U m r o je ve 9. kolovoza 1354., ne
navriv ni pune dvadeset i dvije godine, te bi po svoj prilici sahranjen
u Zagrebu u prvostolnoj c r k v i ) . A k o je dakle istina, da je kralj Lju
devit reenu potvrdnicu izdao s privolom" brata svoga Stjepana, onda
se to nije moglo dogoditi poslije 9. kolovoza 1354. Tako bi se i datum
potvrdnice pomakao napred za deset godina. I zaista imademo medju
hrvatskim ispravama dvije povelje kralja Ljudevita I. od 19. i 29. rujna
1354., u kojima se popisi dostojanstvenika (osobito crkvenih) prilino
podudaraju sa ematizmom ove potvrdnice za pleme Krei ).
61

62

Ve je spomenuto, da je j o Kreli u svojoj povijesti zagrebake

biskupije izdao jedan odlomak ove Ljudevitove povelje, naroito nje
zinu drugu polovicu. U tom odlomku itamo ovaj datum povelje:
Datum per manus reverendissimi domini Nicolai archiepiscopi Strigoniensis, summi cancellarii nostri X V . Calendas Junii anno Domini
millesimo, tercentesimo qmnquagesimo quarto, regni autem nostri anno
decimo tertio" ). Budui da se trinaesta godina kraljeva vladanja pot
puno podudara s godinom 1354. od Hristova poroda, ne moe se ovdje
misliti, da je to kakva pogreka prepisivaa ili ak tampara. Stoga bi
morali zakljuiti, da Ljudevitova potvrdnica zaista nije izdana 17. lipnja
1364. i 23. godine kraljeva vladanja, nego ba 18. svibnja 1354. i 13.
godine njegova vladanja, dakle za punih deset godina ranije. No odakle
Kreliu taj datum, kad je i on rabio prepis povelje kralja Rudolfa od
god. 1583., koji se je tada uvao u krinji privilegija plemike opine
u Draganiu. Mora da je zaista tako zapisano bilo, jer se ne moe
predmnijevati, da je Kreli hotice promijenio ne samo godinu od H r i
stova poroda, nego dosljedno i godinu kraljeva vladanja. Ne moe se
nikako ustvrditi, da je Kreli navlastice itav datum falzificirao, jer je
znao, da je hrvatski herceg Stjepan umro 9. kolovoza 1354.
68

N o ima jedan drugi momenat u samoj potvrdnici, koji prividno

pobija god. 1354., a potvrdjuje god. 1364. U povelji naime kae se
izrijekom, da je kralj potkrijepio ovu svoju potvrdnicu svojim novim i
) Klai, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (13011382.).
Rad jugoslavenske akademije, knjiga 142., str. 133 141.
) Smiiklas, Cod. dipl. Croat. XII. str. 254255., 256257.
) Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I., str. 331.
Vidi j o Fejer, Codex diplom. regni Hungariae, IV. 2., str. 526. i IX. 2., str. 316318.
U Smiiklasovu Codex dipl. Croat, u ope potvrdnice Ljudevitove nema.
8l

63

73
autentinim dvogubim peatom svojim (dupplicis sigilli nostri novi et
autentici munimine roboratas). Taj pak novi peat dao je kralj nainiti
tek na koncu 1363. ili na poetku 1364., pa ga je tek od god. 1364.
u njegovoj kancelariji stao rabiti vrhovni kancelar i podkancelari.
Medjutim i taj dokaz s peatom samo je prividan, kad se pitanje o
kraljevskim peatima i peatanju kraljevskih povelja poblie ogleda i
razjasni.
Ugarsko - hrvatski kraljevi rabili su u X I V . stoljeu za svoje po
velje, isprave i poslanice poglavito tri vrsti peata (dotino peatnika),
naime veliki dvogubi (sigillum maius, dupplex), onda tajni (sigillum secretum) i napokon peat na prstenu (sigillum anulare ili anuleum).
Najzamenitiji je bio veliki dvogubi peat, kojim su se potkrjepljivale
najznamenitije povelje, a naroito privilegije.
;
,
Budui da se je u kraljevskoj kancelariji vrlo mnogo izdavalo
povelja, trebalo je koji put i kalupe za peate promijeniti. A dogadjalo
se i to, da su se zavukle zloporabe ili da su se pojedini peatnici
(kalupi) izgubili, pa ih je trebalo ili zamijeniti drugima i l i nabaviti posve
nove. T a k o je ve Karlo Robert tijekom svoga dugoga vladanja (1301.
do 1342.) morao veliki dvogubi peat .(dotino kalupe za njega) tri put
mijenjati. Prvim peatom svojim potvrdio je medju inim i privilegij
kralja Ladislava IV. Kumanca za grad Biha, i to 23. studenoga 1322.
(prsentes fecimus litteras duplicis sigilli nostri caractre insigniri); no
budui da su se s tim peatom dogodile silne nepodoptine (plurime
infidelitates perpetrate), dao je dosadanje kalupe njegove razkomadati i
kalupe za novi peat zgotoviti. T i m novim peatom (nostro novo et
autentico sigillo) dao je potkrijepiti ponovno 25. listopada god. 1326.,
svoju prvanju povelju za Biha (literas nostras privilegiales novi et
autentici sigilli nostri duplicis munimine roboratas). Medjutim se je i
taj novi peat poslije prigodom vojnog pohoda na Vlaku nekim slu
ajem izgubio (suo sigillo in partibus Transalpinis casualiter deperdito),
pa tako je trebalo nabaviti trei p e a t ) .
64

I sinu Karlovu, kralju Ljudevitu I. Velikomu dogodila se u polo

vici njegova vladanja (13421382.) slina nezgoda. On je naime god.
1363. poduzeo vojnu na Bosnu protiv tamonjih heretika ili patarena.
Podigao je u to ime dvije vojske : jednu je vodio sam dolinom Vrbasa
sve do tvrdoga grada Sokola u upi P l i v i ) , gdje se je sukobio s ba
nom Tvrtkom ; drugu (istonu) povjerio je ostrogonskomu nadbiskupu
Nikoli i palatin u Nikoli Konthu. O toj drugoj vojsci pie ugarski ljeto65

) Thalloczy et Horvth, Codex comitatuum: Dubicza, Orbsz et Szana, str. 28

do 29., 30 do 32., 33-34.
6t

) Dne 10. srpnja,stoji kralj in Castro prope Zakol", a 43. srpnja (jamano na
povratku) in campo iuxta fluvium Zana". Smiiklas, Codex dipl. reg. Croatiae, XITI.
str. 296. i 297.
66

74
pisac Ivan T u r a n s k i : Item (rex) ad terram Boznae, similiter regiae
coronae subiectam, ad conterendam proterviam quorundam rebellantium,
magnificum virum Nicolaum Konth, palatinum regni sui, et venerabilem
in Christo patrem, dominum Nicolaum archiepiscopum Strigoniensem,
cum quibusdam aliis baronibus et militibus regni sui, cum magno exercitu destinavit. Q u i intrantes Castrum Zrenck (Sebernek, Zrebnek) obsederunt, sed minime capere potuerunt, ac cum magno damno personarum et rerum discesserunt" ). Ovu drugu vojsku, koja bijae prodrla
u oblast Usoru, stigla je jo i druga nedaa. Nadbiskup ostrogonski
Nikola, kako je podjedno bio i vrhovni kancelar kraljevstva, bijae sa
sobom ponio kalupe velikoga d r a v n o g a peata, pa ih je predao nekim
svojim slubenicima, da ih pomno uvaju. A l i ti uvari mjesto da ka
lupe uvaju, sami ih ukradoe i s njima pobjegoe. T a k o ostade drava
bez velikoga peata.
66

Vrativi se iz Bosne bila je Ljudevitu I. prva briga, da dade na

initi kalupe za svoj novi dravni peat. Ve 27. sijenja 1364. izdao
je povelju za plemia Mrmonju iz Dubronika u Bukoj upaniji, pa je
taj svoj privilegij dao potkrijepiti pendentis et autentici sigilli nostri
novi duplicis munimine" ). Jednako je 25. veljae 1364. izdao dvije
dalje povelje pendentis et authentici novi sigilli nostri dupplicis muni
mine roboratas" ). Sve je to kao i dosad obavljao njegov dvorski
kancelar i ostrogonski nadbiskup Nikola. Medjutim doao je u kraljevsku
kancelariju zagorski vlastelin Petrus filius Panyk de Gereben", pak je
zamolio, da mu se potvrdi neko otvoreno pismo kraljevo, podijeljeno
njemu j o 6. travnja 1357., a maiori sigillo nostro in Vzura casualiter
deperdito consignatas", pa da mu se ta potvrdnica potkrijepi novim
peatom. N a to bi ono otvoreno pismo doslovce uneseno sa svojim
starim datumom (dakako bez staroga peata) u kraljevu potvrdnicu od
5. oujka 1364., pa bi ta potvrdnica potkrijepljena pendentis et auten
tici sigilli nostri dupplicis novi munimine" ). Taj postupak bio je vrlo
tegotan, jer je svaki put trebalo itavu stariju povelju prepisati u po
tvrdnicu od rijei do rijei. Osim toga prijetila je opasnost, da bi ukra
deni stari peat mogao doi u nepozvane ruke, koje bi ga zlorabile za
izdavanje krivotvorina. Stoga bi odredjeno, da se sve kraljevske povelje
snabdjevene starim peatom, kojega su kalupi ukradeni u Usori, moraju
donijeti u kraljevsku kancelariju, gdje e se ispitati, da l i su autentine
ili ne, pa ako jesu prave, onda se ne e vie prepisati u nove potvrd
nice, nego e se na staroj povelji dodati jedan zapis, kojim e se po
tvrditi autentinost povelje i ona potkrijepiti novim viseim peatom.
67

68

60

66

) Klai, Povijest Bosne, str. 147., nota 2.

) Smiiklas, Codex diplom. regni Croatiae, XIII., str.

) Ibidem, str. 337. i 339.
69) Ibid., str. 342343.

334.

75
Taj zapis i l i biljeka, koja stoji obino na donjemu kraju povelje
s desne (koji put i lijeve) strane, glasila je u prvo vrijeme (posebice
god. 1364.) ovako:
Ad perpetuam rei memoriam. NosLodovicus rex prefatus, universis declaramus,
quod ubi in regno nostro Bozne innumerabilis multitudo hereticorum et paterenorum
pululasset in errorem fidei ortodoxe, ad extirpandumque de ipso regno nostro eosdem
ex una parte nos personaliter instaurato valido exercitu proficiscebamur, ex altera vero
parte venerabilem in Christo patrem, dominum Nicolaum, archiepiscopum Strigoniensem,
nostrum cancellarium, penes quern utrumque par sigilli nostri autentici habebatur, et
virum magnificum dominum Nicolaum palatinum cum ceteris prelatis, baronibus et regni
proceribus in Vzuram destinaremus, quidam familires ipsius domini archiepiscopi pro
custodia deputati, utrumque par dicti sigilli nostri preconcepta malicia subtraxerunt. Nos
itaque precaventes, ne ex huiusmodi sigilli nostri deperdicione regnicolis nostris in eorum
iuribus successive periculum possit imminere, sigillum novum in duobus paribus fecimus
pro nobis sculpi, quod ad omnia privilgia nostra ac condam domini Karoli regis, patris
nostri, sub priori sigillo eiusdem tempore sue coronacionis sculpto et demum per eundem
eo, quod sub ipso plurime infidelitates perpetrate extiterunt reperte, permactato, ac sub
alio sigillo ipsius in partibus Transalpinis casualiter deperdito confecta, iuxta dicta tria
eigilla decrevimus fore apponendum. Ad quecunque vero privilgia paterna, dictis prioribus suis sigillis consignata, que per eundem patrem nostrum per sigilla eiusdem posteriora, vel per nos cum sigillo nostro premisso deperdito confirmata non haberentur,
et ad ipsa privilgia ipsum novum sigillum nostrum non appenderetur, vel quecunque
patentes littere nostre et paterne non confirmarentur, ea privilgia et littere sicut per
sundem patrem nostrum fuerunt revocata et annullata, sic et nos ipsas seu ipsa commisimus viribus caritura, nullamque roboris obtentura firmitatem. Inter que presens Pri
vilegium nostrum omni suspicione destitutum et omnia in eo superius contenta et expressa (pro prefatis fratribus heremitis) dicti sigilli nostri novi, dupplicis et autentici
appensione innovamus et perpetuo confirmants, salvis iuribus alienis. Datum per manus
(eiusdem domini Nicolai archiepiscopi, cancellarii nostri, tertio calendas Junii, anno do
mini M CCC LX quarto, regni autem nostri X X tertio".) )
0

70

Ovaj zapis (biljeka) glasio je ovako god. 1364. i 1365.; poslije

je u glavnom ostao isti, samo su se promijenila neka mjesta prema
promijenjenim prilikama. Tako n. pr. u zapisu od 31. oujka 1370.,
koji je pridan privilegiju za grad Biha od 29. kolovoza 1358., stoji
sprijeda pred imenom ostrogonskoga nadbiskupa Nikole rije quondam"
jer on bijae tada ve mrtav; tako isto zapisan je na kraju zapisa
mjesto pokojnoga nadbiskupa i kancelara tadanji vesprimski biskup
Ladislav, kancelar kraljiin i vicekancelar kraljevskoga dvora ).
71

Sauvao se je lijep broj kraljevskih povelja od god. 13501363.,

kojima su 1364. i daljih godina pridani ovakovi zapisi i l i biljeke o
naknadnom ovjerovljenju ). K a d su poslije pojedini kaptoli ovakove
72

) Ovaj formular za tu biljeku nalazi se

I. s.a pavlinski samostan u Dubici, koji je izdan
Cod. dipl. comit. Dubicza, Orbsz et Szana, str.
tiu se samo samostana u Dubici; u drugim
drugaije.
70

pripisan na privilegiju kralja Ljudevita

21. oujka 1363. Thalloczy et Horvath,
7679. i 7982. Rijei u zagradama
poveljama za druge nadarenike stoji

) Ibidem, str. 5758.

2) Smiiklas, Codex dipl. reg. Cr. XII., str. 79-80., 126., 144.; XIII. str. 64., 68.,
89., 92., 195., 205., 218., 278., 279., 358359., 363364., 409410. etc.
7

76
listine transumirali i legalizirali, oni su u svoje trnsumpte prenosili ne
samo listine, nego i te zapise. T a k o prepisuje zagrebaki kaptol jednu
povelju kralja Ljudevita 1. od 2. veljae 1355. i kasnije pridani zapis
od 28. veljae 1364., gdje no istie, da prepisuje litteras privilegiales
pendentium duorum sigillorum eiusdem, uno scilicet antiquo in W z u r a
casualiter deperdito, et altero novo ac moderno consignatas . . . petens
nos easdem de verbo ad verbum c u m quadam clausula, que in spacio
(margine) inferiori eiusdem privilegii sic incipit in perpetuam rei memoriam" etc. transcribi et nostro sigillo consignari faceremus ).
Nakon ove digresije o peatima namee se samo po sebi pitanje,
imade l i kakove sveze izmedju opisanih Ljudevitovih povelja sa za
pisom i novim viseim peatom s jedne strane i njegove potvrdnice
Beline povelje za Kresa i drugove, koju da je izdao god. 1364., dotino
j o 1354., s druge strane? T o je pitanje tim opravdanije, to ni ta po
tvrdnica kao ni Belina darovnica, nije do nas doprla u prvotnom obliku,
ve je i ona preradjena.
Ve je sprijeda spomenuto, da se u samoj
potvrdnici nalaze neki podatci (kao privola hercega Stjepana i katalog
crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika), koji se podudaraju s godinom
1354.; dok opet drugi podatci (potvrdjivanje novim peatom i datum
izdanja povelje) apsolutno svjedoe z a godinu 1364. Taj se nesklad i
razilaenje moe jedino tim protumaiti, da je izvorna potvrdnica bila
sastavljena od dva dijela, da je naime sastojala od kraljeve povelje
s datumom i imenikom dostojanstvenika
od god. 1354. i sa starim
peatom u Usori ukradenim,
a osim toga od zapisa ili klausule od
god. 1364. zajedno s novim peatom.
Po tom je izvorna potvrdnica
kralja Ljudevita z a pleme Krei izgledala onako, kako se to vidi na
njegovoj potvrdnici z a plemia Petra od Rakovca, koja je izdana 29.
rujna 1354., a poslije bosanske vojne ponovo je potvrdjen zapisom
(clausula) i novim peatom 27. travnja 1364., dakle deset godina nakon
izdanja njezina ).
73

74

Nepoznati dakle preradjiva potvrdnice za Kreie, ivui negdje

na koncu X V . stoljea ili na poetku X V I . nije j a m a n o shvaao razlog
i vanost zapisa na povelji, pak je od dva akta (povelje i zapisa) skalupio jedan akat, ispustivi iz povelje datum i zabacivi od zapisa sav
tekst osim zakljuka s datumom. T a k o je stvorio krpariju, punu ne
sklada i protuslovlja. A da je tako radio, odaje on sam, kad je na
onom mjestu, gdje se govori o potkrijepi novim peatom, dodao ni u
jednoj drugoj povelji upotrebljeni dodatak : nichil tarnen et penitus de
appensione trium sigillorum, paterni unius videlicet demactati, et al
ter ius in Transalpinis
deperditi, tercii quoque nostri in Wzwra casu
aliter ammissi in hac parte advertentes . Ba taj dodatak, koji sam
u

73

) Smiiklas, Cod. dipl. reg. Cr. XIV., str. 409. Sravni j o str. 476.

'*} Smiiklas, Cod. dipl. reg. Croat. XII., str. 256257; XIII., str. 363.-364.

77
po sebi na ovom mjestu nema nikakvog smisla, dokazuje neizravno,
da je vie puta spomenuti zapis na izvornoj povelji postojao, a prera
djiva kao da se hoe opravdati, to ga je u svojoj preradbi ispustio.
Prije nego zavrimo analizu Ljudevitove potvrdnice, svratiti nam
je panju j o na dvije stvari.
U potvrdnici se k a e , da je neki Thomas Farkas(s) de generacione nobilium Krystych (Kreschych) s darovnicom kralja Bele d o a o
na kraljevski dvor molei, da je kralj Ljudevit I. potvrdi i u svoju po
tvrdnicu doslovce upisati dade. Taj Torna Farka (Farkai) j a m a n o
bi imao biti od Znamenite porodice Farkaia, o kojoj smo u prvoj
glavi ove studije govorili. A l i prvi po nesumnjivim dokumentima po
znati T o m a Farkai ivio je oko god. 1413., pa bi se stoga moglo
posumnjati o autenciji same potvrdnice, jer T o m o Farka od god.
13541364. i Tomo F a r k a i od god. 1413. j a m a n o nije jedno te
isto lice. Medjutim moglo je biti, da je god. 13541364. zaista drugi,
stariji T o m a Farka(i), kojega inae nema u nesumnjivim dokumen
tima. K tomu je ime T o m a bilo esto u porodici i l i zadruzi Farkai,
kao primjerice 1493., 1495., 1520. Tomo Farkai bio je god. 1520.
star 50 godina, pa je po tom bio najmanje unuk onoga Tome Farka
ia od god. 1413., kojemu je opet T o m a Farka(i) od god. 1354. do
1364. mogao biti otac i l i djed. Poznato je naime, da se stanovita krsna
imena redovito opetuju u pojedinim porodicama.
Vrijedno je j o spomenuti, da se potvrdnica kralja Ljudevita I. z a
Kreie posve podudara u svim dijelovima s potvrdnicom, koju je isti
kralj 18. svibnja 1364. izdao knezovima Baboni-Blagajima ).
Po tom nastaje pitanje, u kojem odnosu stoje obje povelje jedna
prema drugoj ; da l i je naime privilegij za Kreie prerdjivan po privilegiju z a Baboni-Blagaj e i l i pak obratno? Vjerojatno je, da je bilo
prvo, jer se potvrdnica Ljudevitova za Baboni-Blagaja spominje v e
u jednoj povelji bana Matije Gereba od 26. kolovoza I486., premda
samo u izvadku ), dok se privilegij za Kreie upisuje tek god. 1499.
u potvrdnicu kralja Vladislava II. Suvie u privilegiju za Blagaje nema
onoga dodatka o peatima, po kojemu se privilegij z a Kreie razli
kuje od svih drugih kraljevskih povelja onoga doba. Stoga nam je
suditi, da je preradjiva. potvrdnice z a Kreie imao z a formulai* i l i
kalup povelju za Baboni-Blagaje, kao to je preradjiva Beline darov
nice za Kresa i drugove upotrebio darovnicu kralja Bele IV. Frankapanima za grad Senj. Mogue da je obje listine izradjivala, dotino
preradjivala jedna te ista osoba. T a pleme Krei ivilo je u susjed75

76

") Smiiklas, Cod. dipl. reg. Cr. XIII., str. 371. Vidi j o : Thalloczy et Barabs.
Codex dipl. comitum de Biagy, str. 150152. gdje je vana i nota na kraju.
) Thalloczy et Barabs,
str. 418.
7e

Cod. dipl. cpmit. de Blagay, str. 416423.,

naroito

78

stvu s knezovima Baboni-Blagajima, i to redovito u dobrim odnosima,

jer se malo ili nita ne spominje o veim sukobima medju njima.
Znademo pae, da u parnici plemia Bakia protiv Doroteje Blagajske
pleme Kreia nije htjelo svjedoiti ni za jednu stranku. Blagajska
povelja prepisana je medjutim i ovjerovljena od zagrebakoga kaptola
tek 11. studenoga 1541., kojom je prigodom kneza Stjepana Blagajskoga
zastupao njegov slubenik Gaspar Dobrosewych de Glodina".
Trea povelja plemena Krei jest privilegij kralja Vladislava II.
Jagelovia od 16. svibnja 1499., kojom potvrdjuje potvrdnicu Ljudevita
I. od god. 13541364. i darovnicu kralja Bele I V . od god. 1264, do
tino 1260. T a povelja glasi doslovce:
Wladislaus Dei gracia Hungarie, Bohemie, Dalmatie, Croacie, Sclavonic Rame,
Servie, Gallicie, Lodomerie, Comanie Bulgarieque rex, nec non Slesie et Lucemburgensis
dux, marchioque Moravie et Lusatie omnibus Christi fidelibus presentibus pariter et futuris presencium noticiam habituris salutem in salutis largitore. Ad universorum noticiam
harum srie volumus pervenire, quod egregius Joannes Kozel de Chawicza nostre ma
iestatis veniens in presenciam in sua ac aliorum universorum nobilium gneracionis
Kristychy, fratru m scilicet suorum nominibus et in personis exhibuit nobis et presentavit
quasdam literas serenissimi principis quondam domini Ludovici regis Hungarie etc., predecessoris nostri bone memorie, in pergameno, sub duplici novo et autentico sigillo privilegialiter confectas, continentes in se confirmative tenorem literarum olim serenissimi
principis domini Bele, similiter Hungarie regis, super certis donacionibus et metarum
reambulacionibus per eundem quondam dominum Belam regem eidem nobilibus generacionis Krystychy modo et ordine inferius in: tenore earundem literarum clarius expressis, factis, tenons infrascripti, supplicantes maiestati nostre idem. Joannes Kozel suo,
et quorum supra nominibus et in personis, ut easdem literas dicti quondam Ludovici
regis et omnia in eis contenta ratas, gratas et accepta habere literisque nostris similiter
privilegialibus verbotenus inseri facientes pro prefatis liniversis nobilibus generacionis
Krystychy ipsorumque tieredibus et posterittibs universis innovantes perpetuo valituras
confirmare dignaremur. Quarum quidem literarum tenor talis eat. (Ovdje slijedi potvrdnica kralja Ljudevita I. od 17. lipnja 1364.). Nos igitur premissa supplicacione prefati
Joannis Kozel, suo et quorum supra nominibus et in personis nostre modo quo supra
porrecta maiestati, regia benignitate exaudita et elementer admissa prescriptas literas
dicti quondam Ludovici regis, non abrasas, non cancellatas, nec in aliqua sui parte suspectas, sed omni prorsus vicio et suspicione carentes, presentibus Uteris nostris privi
legialibus de verbo ad verbum sine diminucione et augmento aliquali insertas, quoad
omnes earum continencias, clausulas et articulos, eatenus quatenus eedem rite et legitime existunt emanate, viribusque earum Veritas suffragatur, acceptamus, approbamus
et ratificamus, ac pro eodem loanne Kozel, nec non prenominatis universis nobilibus
generacionis Krysthychy innovantes perpetuo valituras confirmamus presentis scripti
nostri patrocinio mediante. Salvis tamen iuribus alienis. In cuius rei memoriam firmitatemque perpetuam prsentes literas nostras privilegiales pendentis et autentici sigilli
nostri duplicis munimine roboratas duximus concedendas. Datum per manus reveren
dissimi in Christo patris domini Thome archiepiscopi Strigoniensis, aule nostre summi
et secretarii cancelarii dilecti et fidelis nostri sedecimo die ntensis M ait anno domini
millesimo quadringentesimo nonagesimo nono, regnorum nostrorum anno Hungarie nono,
Bohemie vero vigesimo nono. Venerabiiibus in Christo patribus, dominis eodem Thoma
Strigoniensi, Petro Colocensi ecclesiarum archiepiscopis, nec non illustrissimo ac reverendissimo domino Hyppolito Estensi de Aragonia, sancte Romane ecclesie diacono cardi-

nali Agriensi, Zagrabiensi sede vacante, Ladislao Gereb Transylvaniensi, Dominico

Waradiensi, Sigismundo Qujnqueecclesiensi, Francisco Jaurinensi, Joanne Wesprimiensi,
Nicolao de Bathor Wacziensi, Luca Chanadiensi, Antonio Nittriensi, Nicolao electo Sirmiensi, Gabriele Boznensi, Briccio Tininiensi, Michaele Segniensi, Modrusiensi sede vacante,
ecclesiarum episcopis, ecclesias Dei fliciter gubernantibus ; item spectabili et magnifias
Stephano de Zapolia, comit perpetuo Scepusiensi ac regni nostri Hungarie palatino, co
mit Petro Gereb de Wingarth, iudice curie nostre, comit Petro de Bozin et de Sancto
Georgio, waywod a nostro Transsylvano et comit Siculorum, Josa de Som comit Themessyensi ac generali capitaneo partium regni nostri inferiorum, Georgio de Kanisa, regnorum nostrorum Dalmacie, Croacie et Sclavonic, Petro Tarnok de Machkas et Jacobo
Gerlyschye Zewriniensis banis, Blasio de Rasca tavernicorum, Nicolao Banffy de Lyndwa
janitorum, Emerico de Peren dapiferorum, Joanne de Kanisa pincernarum, Joanne Ernsth
de Chaktornya agazonum nostrorum regalium magistris. aliisque cumpluribus regni nostri
officia tenentibus et honores".

D a b i se mogla ocijeniti i odrediti autencija ove isprave, vrijedno

je, da je bolje ogledamo. Prvo udara u oi u naslovu kraljevu, t o
se on tu zove kraljem
Slavonije". Toga ni u jednoj povelji nje
govoj ni sina njegova nema. Kralj je Vladislav II. Jagelovac dodue
dne 8. prosinca god. 1496. izdao u Budimu sveanu povelju, kojom je
kraljevini Slavoniji (regno nostro Sclavonie) odredio novi g r b ) ; ali
ni na toj povelji nema u naslovu kraljevu imena Slavonije, premda je
inae titulus potpun. Kraljevine Slavonije nema ni u titulu sina mu
Ljudevita II. Slavoniju je u veliki kraljevski naslov prvi uvrstio kralj
Ferdinand I. Habsburgovac. Imademo od njega proglas od 31. srpnja
1529., izdan u L i n z u , u kojem je pozvao sve stalee i ljude per regnum nostrum Sclavonie", da se okupe oko njega za rat protiv Turaka
i domaih buntovnika (pristaa Ivana Zapolje). U tom pozivu pie se
on Ferdinandus dei gracia Hungarie, Dalmacie, Croacie et Sclavonie,
etc. rex, infans Hispaniarum" i t. d. ). Slavonija dakle uvrtena je u
kraljevski naslov tek nakon boja n a Muhakom polju.
76a

77

Jednako udara u oi u ovoj povelji njezino datiranje. Dok su se

u starijim poveljama ugarsko - hrvatskih kraljeva nekako do smrti L j u
devita I. (1382.) oznaivali dani u mjesecu po rimskom koledaru ( K a lendae, Nonae, Idus), preotimao je od konca X I V . stoljea maha sve
vie crkveni koledar (crkveni i svetaki godovi i l i feta, onda ferije),
pa se je taj koledar i odrao sve do izumra Jagelovia god. 1526.
Tek za Habsburgovaca stalo se je dane u mjesecu oznaivati broje
vima. Povelja dakle s datumom sedecimo die mensis M a i i " ini se po
tom poneto sumnjiva, premda je i povelja istoga kralja od 9. oujka
1496. z a plemie jednoselce datirana nona die mensis march", a ori) Kukuljevi, Iura regni Croat. I. str. 234235. Bojnii dr., Grbovnica kra
ljevine Slavonije, Vjesnik hrv. arheolokoga drutva, l., 1895., str. 1422.
76a

77

) ii, Acta comitialia, I. str. 195. Vidi j o drugi proglas njegov od 19. oujka

1530., str. 229.

80
ginal se njezin uva u arhivu jugoslavenske akademije (Laszowski,
Monumenta historica nob. communitatis Turopolje, II. str. 161.).
Porodica Kozel (Kwzol, Kuzol, Kozol), od koje se u ovoj povelji
navodi egregius Joannes Kozel de Chawycza", spominje se u hrvatskim
krajevima ve u polovici X V . stoljea. U jednoj ispravi od god. 1464.
itamo Petrus Kuzol de Zamachich", a u drugoj od iste godine Petro
Kuzel et Thoma Marsich de Lagodusich" ). Prema tomu sudimo, da
je i Joannes Kozel" postojao, te da je bio u blioj i l i daljoj svojti
s tim Petrom.
Dok se dakle titulus kralja i nain datiranja u ovoj povelji ne
podudaraju s jednakim dijelovima nesumnjivih povelja kralja Vladislava
II.: sav ostali tekst u njoj ne pobudjuje n i najmanje sumnje. U tom
pogledu naroito se istie imenik ili katalog dostojanstvenika (crkvenih
i svjetovnih) na kraju povelje. Taj obilati imenik gotovo se sasvim
slae s katalogom i l i ematizmom na kraju kraljevih dekreta od god.
1498. i 1500. ); a u koliko se ne slae, to su ove razlike posve oprav
dane. Tako se u dekretu (III.) od 2. lipnja 1498. navodi kao zagrebaki
biskup Osvald (Tuz), a u dekretu od 8. svibnja 1500. kao zagrebaki
biskup neki Luka, dok se u povelji naoj ita : zagrabiensi sede va
cante", to i stoji, jer tada u Zagrebu biskupa nema ). Nadalje se u
dekretu od god. 1498 ita Sirmiensi sede vacante , u naoj povelji
od god. 1499. Nicolao electo Sirmiensi", a u dekretu od god. 1500.
Nicolao de Bochka electo Sirmiensi", to se takodjer sve lijepo slae.
Nadalje u dekretu od god. 1498. stoji Christophoro Modrusiensis (episcopi), a u naoj povelji od god. 1499. Modrusiensi sede vacante",
to i opet stoji, jer je modruki biskup Kristofor god. 1499. zaista u
Novom umro ) I glede svjetovnih dostojanstvenika vlada potpuni sklad.
Dok u dekretu od god. 1498. itamo Georgio de Kanisa regnorum
Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (bano)", nalazimo to isto u naoj
povelji, i tek u dekretu od god. 1500. vidimo, da je Jurja Kaniaja u
banskoj asti zamijenio herceg opavski Ivani Korvin, to znademo i
po drugim ispravama i podatcima.
78

79

80

81

Medjutim ne samo po imeniku dostojanstvenika, nego i po itavom

formularu i stilu povelje posve je jasno, da spada u doba kralja Vladi
slava II. Ona se i po formulama i po frazeologiji skroz slae s potvrdnicom, koju je taj kralj 16. oujka 1492. izdao za varo Biha na U n i ) ,
82

") Thalloczy et Barabs, Cod. dipl. comitum de Frang. II. 72. i 80.
) Corpus iuris hungarici, Budapest 1899.. tomus I., str. 638640. i 668-670.
) Tkali, Monumenta historica civ. Zagrabiae, IL, str. 517523., gdje je opo
ruka biskupa Osvalda d 15. travnja 1499. i potvrda njezina po kralju od 12. svibnja.
) Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, str. 232. Sahranjen je u stolnoj crkvi sv.
Filipa i Jakova, gdje mu je i grobnica.
) Thalloczy et Horvath, Codex dipl. comitatuum: Dubicza, Orbasz et Szana
str. 235237.
n

80

81

82

81
samo s tom razlikom, da potonja povelja nema na kraju spomenutoga
ve imenika crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika. D a privilegij za
Biha imade na kraju j o imenik dostojanstvenika, moglo bi se ustvr
diti, da je privilegij z a pleme Krei posve izradjen po kalupu privi
legija za Biha.
Po svemu sudei moemo dakle ustvrditi, da ni potvrdnica kralja
Vladislava od god. 1499. nije do nas doprla u prvotnom, izvornom
obliku, nego da je i ona, naroito to se tie kraljeva naslova i da
tuma izdanja preradjena, te da je tim iznakaena. Kada, kako i zato
je to uinjeno, pokazat e nam moda tragove analiza i kritika dalnje,
etvrte povelje za pleme Krei, naime potvrdnica kralja Ljudevita II.
od 28. sijenja 1519.
Prije svega medjutim da priopimo tu povelju onako, kako smo
ju nali u spomenutim ve i pristupnim nam rukopisima. Ona glasi
doslovce :
Nos Ludovicus Dei gracia rex Hungarie et Bohemie etc. memorie commendamus,
quod nobis in presenti termino celebracionis brevium iudiciorum festi Epiphaniarum
Domini (13. januaru) proxime preteriti, ad quem videlicet terminum universe cause breves,
nec non breves brevium, pariter et transmissionales regnicolarum nostrorum per nos
tram maiestatem generaliter fuerant prorogate, una cum nonnullis dominis prelatis, baronibus, magistrisque prothonotariis ac regni nostri nobilibus, sedis scilicet iudiciarie
nostre iuratis coassessoribus in sede nostra iudiciaria hic Bude constitutis atque sedeutibus, nobiles Thomas Farhachich, ac Bernardus Thompyth, nobiles olim Bele regis
comitatus Zagrabiensis districtus Krychyth in suis ac reliquorum omnium et singulorum
nobilium dicti districtus personis, iuxta continenciam literarum nostrarum citatoriarum
ipsam citacionem hic Bude coram nostra personali presentia facie ad faciem factam,
fore denotandam in figura iudicii eiusdem personalis presentie nostre comparentes, contra
nobilem Gregorium Pawlychych proposuerunt eo modo : quomodo quedam litere privi
legiales ac confirmacionales serenissimi principis quondam domini Wladislai regis
etc., genitoris nostri charissimi felicis memorie, quasdam literas excellentissimorum
principum, quondam dominorum Ludovici et Bele regum Hungarie in se iranssumptive continentes, iura nobilitaria eorundem nobilium dicti districtus Krichyth in sedenotantes, apud manus dicti Gregorii haberentur, quas dicti Thomas Farkachych
et Bernardus Thompyth pro se et reliquis nobilibus dicti districtus Krichych ab
eodem Gregorio Pawlychych in specie rehabere vellent, lege regni nostri requirenie.
Quo percepto prefatus Gregorius Pawlychych personaliter dictam nostram personalem
exsurgens in presenciam respondit ex adverso : quod licet hoc bene verum foret, quod
predicte litere confirmacionales ipsius quondam domini Wladislai regis pie memorie,
genitoris nostri charissimi, apud ipsum haberentur, non tarnen ipsceasdem in specie
restituere vellet, quoniam sibi per nobilem dominam relictam egregii quondam Petri
Kwzel de Chawicza sub fideiussorta caucione iterate resiilucionis earundem dale
fuissent et assignaie, quas eidem domine rursus reddere teneretur. Sed bene copiam
et paria earundem in iranssumpto literarum nostrarum diclis nobilibus prenotaii
districtus Krichych dare promptus esset et paratus. Et mox idem Gregorius ibidem
his dictis pretactas literas ipsius paterne maiestatis confirmacionales in pargameno privilegialiter confectas duplicique sigillo suo impendenti communitaS dicte personab's presencie nostre produxit in conspectum. Quarum tenor talis est. (Ovdje slijedi potvrdnica
kralja Vladislava od 16. svibnja 1499.) Nos itaque tenorem prenarratarum literarum

paterne maiestatis confirmacionalium de verbo ad verbum sine diminucione et augmento

aliquali transscribi et transummi, presentibusque uteris nostris privilegialibus inseri facientes, memoratis nobilibus prescripti districtus Krychych duximus concedendum iurium
eorundem ad cautelam communi iustitia requirente. Datum Bude predicto sedecimo die
termini prenotati anno Domini millesimo, quingentesimo, decimo nono".

Ova je povelja kralja Ljudevita II. sigurno ispravna i autentina.

Nema- nita na njoj ni u formalnom ni u stvarnom pogledu, to bi ju
moglo uiniti sumnjivom. Lica, koja se u njoj spominju, kao T o m a
Farkai, Bernardo T u m p i i Gregorije Pavlii (Paulichych, Pavlesych,
Pawlesych) dovoljno su poznata, te igraju u plemenu Krei znamenitu
ulogu i po drugim zajamenim spomenicima. Napokon i sama povelja
nije obina potvrdnica, izradjena na zahtjev stranke u kraljevskoj kan
celariji, nego je neke vrsti sudska odluka, izdana nakon provedene
parnice od zbornoga suda u Budimu, koji se bijae sastao po kraljevoj
odredbi na osmicu Bogojavljenja (13. sijenja 1519.), i na kojem se je
raspravljalo o tubi Tome Farkaia i Bernarda Tumpia kao zastup
nika plemena Krei protiv Gregorija Pavliia, jednako lana toga
plemena.
Ve bi u prvom poglavlju ove studije izneseno, kako je pleme
Krei, da bi se obranilo od nasilja velike gospode, koja su ga na
stojala podjarmiti i kmetovima (sebrima) uiniti, u stanovito vrijeme
stalo birati starjeine budi izmedju uglednijih i monijih porodica svoga
bratstva budi izmedju susjednih velikaa. T e su starjeine, drei gra
dove plemena (Vranogra, Podzvizd i avicu), uzimali u pohranu i
obranu takodjer plemenske povelje (privilegija), kojima je pleme doka
zivalo pravo na svoje slobotine i posjedovanja. Ve bi i to spomenuto,
da je oko god. 1505. bio starjeinom plemena poznati nam ve Petar
Kozol (Kwzel de Chawycza), j a m a n o brat ili sin Ivana Kwzela de
Chawycza. A l i taj Petar Kozol (Kwzel) kao da nije odluno branio
prava svojih tienika, jer je pleme Krei poslalo u Zagreb svoga
brata Gregorija Hercegovia, koji je 2. srpnja pred kaptolom uloio
prosvjed protiv reenoga starjeine, da bi ga odvratio a venditione,
impignoratione et quavis alienatione . . . castri Wranograc vocati . . . " ) .
83

Jo nepovoljnije prilike javile su se u plemenu Krei nakon

smrti Petra Kozola (Kwzela), kad je njegova udovica zadrala za sebe
sve plemenske povelje i isprave, ne htijui ih plemenu povratiti. Ona
se je povjerila lanu plemena Gregoriju Pavliiu, koji je bio ili se bar
izdavao za njezinog zastupnika. Stoga je dolo do razdora u plemenu,
koji se je j o jae izotrio nakon smrti kralja Vladislava II. (1516.),
kad je trebalo reene povelje odnijeti sinu njegovu Ljudevitu II. na
potvrdu. Napokon je dolo do tube, koju su pred kraljevskim osminim
88

str.

) Thalloczy et Horvth, Codex diplom. comitatuum Dubicza, Orbsz et Szana,

346.

83
sudom u Budimu podigli najodliniji lanovi plemena Tomo Farkai i
Bernard T u m p i protiv reenoga Gregorija Pavliia. A l i sudovanje se
je odlagalo, dok nije napokon 28. sijenja 1519. dolo do konanoga
rijeenja.
Kako povelja kae, reenoga dana iznijeli su Farkai i T u m p i
u ime itavoga plemena tubu, kako je reeni Pavlii kod sebe'pridrao privilegij kralja Vladislava II. od god. 1499. u koji su unesene i
upisane starije povelje kraljeva Ljudevita I. i Bele IV., pak su zahtijevali,
da im on tu ispravu predade. N a to je Pavlii odgovorio, da on, istina,
tu povelju kralja Vladislava II. kod sebe imade; ali da je on kao ta
kovu (in specie) njima izruiti ne e, jer ju je on od plemenite gospodje udovice pokojnoga odlinoga Petra Kwzela de Chawycza dobio
sub fideiussoria caucione", dakle uz jamstvo, da e ju opet reenoj
gospodji povratiti. A l i ipak je spreman i gotov dopustiti, da se od nje
uini prepis, koji bi se uvrstio onda u novi privilegij sadanjega vladara.
N a to je predao spomenutu povelju, napisanu na pergameni i podkrijepljenu dvogubim viseim peatom, da ju kraljevski sud upie u novi
privilegij, to bi i uinjeno. Ne spominje se dodue, da je izvorna po
velja kralja Vladislava II. Gregoriju Pavliiu povraena, ali je vjero
jatno, da je tako uinjeno.
Potvrdnica kralja Ljudevita II. od god. 1519. vaan je dokumenat
za povjesnicu plemena Krei, kao i za prilike, u kojima je ono tada
ivjelo. U prvom redu doznajemo iz nje, da je u ono vrijeme postojala
i uvala se medju njima potvrdnica Ljudevitova oca Vladislava II. od
god. 1499., da je bila napisana na pergameni, te da je bila snabdje
vena dvogubim viseim peatom toga kralja, i napokon da je u nju
bila unesena (upisana) i darovnica kralja Bele IV. i potvrdnica kralja
Ljudevita I., j a m a n o u onome obliku, kako su do nas doprle. Po tom
bi mogli definitivno odrediti, to smo i prije ve nagadjali, da su obje
preradjene i tako izopaene svakako prije god. 1519. ako ne ve prije
XVI.
god. 1499., dakle na koncu XV. stoljea ili na poetku
A l i ima i drugih stvari, kojima ulazimo u trag prigodom osminog
kraljevskog suda 28. sijenja 1519. Doznajemo, da je u plemenu bilo
rasprava i razmirica radi toga, tko da nakon smrti Petra Kwsela ili
Kuelja bude uvar plemenskih privilegija i drugih isprava. Nagadjamo
jo, da ono u to vrijeme nije imalo starih darovnica i potvrdnica
Bele IV. i Ljudevita I. u izvornom obliku, jer bi se to makar nuzgredice spomenulo, a ne bi se samo pravdalo za jedinu jedincatu potvrd
nicu kralja Vladislava II. Ba ta negativna okolnost, to u parnici za
Vlad isla vije vu povelju nema ni rijei o originalnim
poveljama predjanjih vladara, daje povoda svakojakom nagadjanju. Moda ih pleme u
ope nije vie imalo, m o d a ih je njemu ugrabio koji silovit susjedni
velika ili su propale za koje turske provale? T a nedavno bijae Hr-

84
vatsku snala katastrofa na Krbavskom polju (1493.), a 16. kolovoza
1513. jedva je ban Petar Berislavi odlunom pobjedom kod Dubice
sreno obranio krajeve izmedju Une i Kupe od gotovog rasula! Zar
gubitak starih izvornih i posve vjerodostojnih povelja nije mogao dati
povoda, da se po neovjerovljenim prepisima njihovim, po kalupu frankapanskih i blagajskih isprava kao i po predajama u plemenu sastave
nove i kiene darovnice i druge isprave?
Z a kraljevske potvrdnice habsburkih vladara ve smo istakli, da
su Ferdinandova od god. 1548., Maksimilijanova od god. 1571. i R u dolfova od god. 1583. posve ispravne i autentine. Rudolfova je pae,
u koliko znademo, jedina sauvana u izvorniku. Stoga se ne emo vie
s njima baviti, nego emo samo objasniti neto, to bi se u MaksimiIijanovoj moglo initi udnovato. U njoj se naime kae, da je u ime
plemena Kreia doao u kraljevsku kancelariju fidelis noster honorabilis Joannes Lynbich, canonicus ambarum ecclesiarum
Wratislavien(siiim),
ac artium et philosophiae magister", pa da je zamolio po
tvrdu starije povelje kralja Ferdinanda I. T k o je taj Ivan Ljubi? D a
je bio od plemena Krei, nema sumnje, jer se medju svjedocima, koji
su od plemena Krei god. 1520. svjedoili u prilog Turopoljcima,
nalazi i Gregorius
Lytvbych",. tada star pedeset godina. B i t e to
j a m a n o otac i l i stric ovoga Ivana Ljubica, koji se je popeo do asti
kanonika u Vratislavi, i o kojem Lopai pie, da se je istaknuo i kao
latinski spisatelj. On je naime god. 15611566. izdao dva spisa, koje
je ravnatelj ime Ljubi u bivoj carskoj knjinici u Beu n a a o ) .
84

Ovoliko o poveljama nekadanjeg znamenitog plemena Krei, u

koliko se moe znati po dosad poznatoj gradji. K a d bi se temeljito
pretraile krinje privilegija plemenskih opina u Draganiu, Kraiu i
gornjoj Kupini, nakupilo bi se j a m a n o vie toga gradiva, pa bi se
to t a dalo j o popuniti i l i ispraviti. T a i povjesnica plemenite opine
u Turopolju ukazuje se u posve drugom svjetlu, odkad je E . Laszowski
izdao njezine pismene isprave. Dok se je prije govorilo i dokazivalo,
da su plemii Turopoljci porijetlom Magjari i potomci magjarskih naseljenika, dokazano je sada nakon izdanja njihovih pismenih spome
nika, da su oni tako po porijetlu kao i po potonjim naseljima najii
Hrvati.
III.
Kad je nepoznati nam pisac preradjivao darovnicu kralja Bele IV.
za Kresa, Kupiu i Raka, hrvatski je narod ve kroz decenij i vie
preivljavao svoje herojsko doba, koje je trajalo preko dva stoljea od
boja na Krbavskom polju (1493.) pa do mira u Karlovcima (1699.). T o
S4

) Lopai, Biha, str. 258259.

85

je doba ispunjeno gotovo dnevnim borbama s Turcima, koje su po

dizale junaki duh u narodu. A uz junaki duh razigrala se je i bujna
mata njegova, pa je priom i pjesmom slavio junaka djela svojih
sinova.
Ve sama katastrofa na Krbavskom polju dala je pobude narodnoj
prii i pjesmi. K a d itamo prianje fratra Tomaia o tom boju, naro
ito o otrom sukobu izmedju bana Derenina i kneza Frankapana u
predveerje pred bojem, kao da ujemo guslara pjevati pjesmu o po
sljednjoj veeri cara Lazara u oi boja na Kosovu. A znademo i to,
da je brzo iza samoga dogadjaja nikla pjesma o pogibiji Derenina
bana i njegova sina. Podjedno se je narod sve usred borbe s Turcima
stao sjeati i drugih tekih dana, kad se je morao boriti za svoj op
stanak. Tako je oivila uspomena na kriare i njihov prolaz kroz H r
vatsku na koncu X I . stoljea, kao i na provalu Tatara u prvoj polovici
XIII. stoljea. Jedno i drugo zabiljeio je T o m a i takodjer u svojoj
kronici; na prvo opominje njegovo prianje o smrti Dimitrije Zvoni
mira, a na drugo njegovo kazivanje o porazu Tatara na Jelenskom
polju, koje se je po tom porazu prozvalo Grobnikim poljem. A l i ne
samo skromni fratar Tomai, nego i slavni modruki biskup imun
Koii Begna navijetao je na crkvenom saboru (Koncilu) lateranskom
u Rimu god. 1516. j u n a k a djela Hrvata u nekadanjoj borbi s Tatarima,
dozivajui itav kranski svijet u pomo Hrvatskoj, da odoli stranoj
najezdi Osmanlija.
U isti mah, kad je pria i pjesma slavila podvige itavoga na
roda, stala su i pojedina plemena i porodice iznositi predaje o svojim
predjima. Knezovi Frankapani i knezovi krbavski Kurjakovii od ple
mena Gusia iznosili su tradicije o svojim djedovima, a za njima nijesu
htjeli da zaostanu ni manji plemii. Pa tako je i u plemenu Kreia
ponovo se osvjeila tradicija na Kresa, Kupiu i Raka, koje je sma
tralo zaetnicima svoga plemena, svojih povlastica i svoga imanja, to
ga je tada dralo, i za koje je krv svoju prolijevalo.
U ovoj dakle duevnoj atmosferi, prepunjenoj uzbudjenjem i trza
vicama, ivio je preradjiva darovnica i potvrdnica za plemensku opinu
Kreia. Pa tako nije udo, da je u svoju preradbu uklopio predaje,
koje je negdje sluao, i koje su plemenu davale pobude za dalju ustraj
nost u tekoj borbi za opstanak. A kako je preradjiva bio j a m a n o
pop, koji je dobro poznavao sveto pismo, nije udo, da je puku tra
diciju zainio slogom i prispodobama svetoga pisma.
Prelazei dakle na potanku analizu darovnice kralja Bele IV. za
Kresa i drugove, konstatovatl nam je najprije, da se u njoj, naroito
u onom dijelu, koji zovemo narratio (u kojoj se govori o povodu da
rovnice) ogleda u jednu ruku puka predaja, a u drugu sveto pismo i
njegov slog. K a d bi se iz te naracije ispustilo sve, to opominje na

86
sveto pismo, ostala bi gotovo narodna pjesma u nevezanom slogu.
Kako se u narodnoj (naroito junakoj) pjesmi istiu posebice stajai
brojevi i onda hiperbole, imade toga na pretek i u narraciji ove darov
nice, tako, te bi se moglo ustvrditi, da itava narracija nije drugo, nego
u nevezani slog pretoena narodna pjesma. Da to poblie ogledamo.
Najprije da spomenemo stajai broj tri. T r i plemia, po imenu
Kres, Kupia i Rak, glavni su junaci ove narracije, dotino pjesme.
Nijesu braa po rodu, kako to noviji povjesniari bez razloga tvrde,
jer inae bi im se i otac spomenuo, ve su braa po oruju, tri pobra
tima, koji su pohitali (ili koje je sam B o g milosrdja poslao), da spase
svoga kralja u najveoj opasnosti, gdje mu prijeti smrt. T k o da se tu
ne sjeti onih triju vojvoda, koji su stigli na Kosovo, da se bore za
svoga cara Lazara? Sve nehotice naviru nam n usta poznati stihovi:
Najposlije tri vojvode bojne:
Jedno jeste Milou vojvoda,
A drugo je Kosani Ivane,
A tree je Toplica Milane".

Manjka samo Kosovka djevojka, da joj bude jedan vjenani kum,

drugi runi djever, a trei vjerenik, pa da bude analogija potpuna. A l i
zato nalazimo drugu slinost u narodnoj pjesmi i narraciji. K a d dje
vojka po razbojitu trai poginule vojvode, onda joj se kae, neka ih
podje traiti onamo, gdje su polomljena koplja ponajgua,
jer je ondje
i boj bio najei. Junaci opet Kres, Kupia i Rak ne pogibaju na boj
redove tatarske, te
nom polju; ali zato se oni obaraju na najgue
provaljuju kroz najvie brda naslaganih mrtvih junaka, da se prikue
svome kralju, i da ga oslobode, jer se ne moe maknuti ni napred ni
natrag. Po drugoj narodnoj pjesmi poginuo je turski sultan od bodea
vojvode Miloa Obilia, a po naoj narraciji prostrijelio je Kres tatar
skomu vodji obje oi, te ga je zatim pred kraljem bacio iva u du
binu morske puine. Znaajno je, to narracija kae, da se je Kres
prikuio tatarskomu vodji potajno (diligenti habito clanculo), dok se
za vojvodu Miloa Obilia pria, da se je sultanu pribliio, toboe, da
mu se pokloni.
Namee se samo sobom pitanje, da l i su tri junaka Kres, Kupia
i Rak zaista ikad u realnosti postojala, i l i su oni plod puke mate?
Moda je samo jedan u istinu ivio, kao primjerice Kres, koji je bio
praotac i hros eponymos itavoga plemena, dok je ostalu dvojicu po
tonja predaja pridala, da se ispuni stajai broj tri. Z a vojvode u pjesmi
o Kosovki djevojci znade se za stalno, da je postojao junak Milo
Obili, kojemu se ime i drugdje napominje, dok Ivanu Kosaniu i
Milanu Toplici nema inae traga, pa se stoga i sudi, da su od pukoga
pjevaa izhitrena lica, da se potrebito trojstvo u pjesmi popuni ). Moda
85

86

) Mareti, Naa narodna epika, str.

17.

je tako i jedini Kres historika osoba, dva druga njegova da su po

tonja izmiljotina? I u prianju o seobi Slavena imade isprva samo
spomena e h u ; poslije je njemu pridodan L e h , i napokon trei, kojega
se ni ime (Meh) nije posve ustalilo, ve ima vie varijanata (Rus,
Mosko ).
Dok se u narraciji po imenu navode tri junaka Kres, Kupia i
Rak, to se u daljem dijelu te darovnice, naime u dispoziciji i opet
ogleda taj trijalizam. Kralj naime trima junacima daje za nagradu nji
hovih zasluga u jedan mah tri zasebna posjeda, jedan u susjedstvu
opatije u Topuskom, drugi u blizini i l i in contiguitate generacionis
Salach (Sallacz)", i napokon trei in contiguitate terre generacionis
Dresnyk (de Resnyk)". A l i taj stajai broj tri proveden je i dalje. Z a
te darovane zemlje i druge povlastice trai kralj, da mu plemii Kres,
Kupia i Rak i njihovi potomci u sluaju rata pomognu Semper tribus
equitibus faretrariis". Taj trializam ogleda se i u samoj historiji ple
mena, jer se na njegovu teritoriju pojavljuju tri utvrdjena mjesta, po
imenu gradovi Podzvizd i Vranogra, i onda kateo avica ).
86

87

Sve to opravdalo bi nagadjanje, da brojka tri nije naprosto sta

jai broj, nego da se on podudara i s realnou, da su naime tri junaka
prvotno r e p r s e n t a n t triju plemena, koja su se u potonje vrijeme sto
pila u jedno pleme. Analogija za to mogla bi se iznijeti u historiji
drugih hrvatskih plemena i plemenskih opina. T a k o je plemika opina
Poljica izmedju Splita i Omia sastojala od tri plemena, koja su se
zvala : Kremeniani,
Limii i Tiemiri.
Jo u XVIII. stoljeu ivila je u
Poljicima predaja, da pleme Tiemiri ishodi od jasne i glasovite kue
velikoga kneza Tissimira Miroslavicha, poglavitoga vitnika kralja bo
sanskoga" ). I pleme Mogorovia u L i c i sastojalo je prvotno od tri
plemena, od pravih Mogorovia, Tugomiria i Lagoduia, pa je tek
kroz stoljea prevladalo ime Mogorovi kao zajedniko za sva tri ple
mena ).
88

89

Imajui dakle na umu, da su i Kreii mogli postati od tri ple

mena, treba ogledati, imade l i tome traga u poznatim spomenicima?
U jednoj ispravi u prilog knezu Martinu Frankapanu od 21. lipnja 1464.
nabrajaju se plemena, koja pripadaju gradu i varoi Steninjaku, a
medju njima nalazi se i pleme Kupiinci
(nec non generationum Hvvthyna, Zlath, Othrochyczi, Hwzeyczi, Sthoimerithy, Kwpisynczy, K o rannane, Koranycze, Godenycze, Jaworowcz, Sthrelchan, Swarcha et
89

) Klai, Slike iz slavenske povjesti, str. 517.

) Braa eh, Leh i Meh (Rus) imali su po tradiciji tri grada: Krapinu (Krupu),
Psari i abacI
87

88

) Klai, Hrvatska plemenu od XII. do XVI. stoljea, str. 7981.

) Ibidem, str. 44-54., 6971.. 7172., 7475.

88
Othok vocatarum ). Postojalo je dakle jedno pleme zvano Kupiinci,
koje je moglo izvoditi lozu od junaka Kupie. Nije dodue stanovalo
na teritoriju plemena Krei, ali ni suvie udaljeno od njega, pa se
je moglo dogadjati, da su pojedine hie ili kue njegove dolazile pre
bivati u oblast plemena Krei. J o ranije nalazimo spomena plemenu
Rak. God. 1294. dne 1. rujna dolaze pred zagrebaki kaptol Zemk,
filio Bose pro se et fratre suo W l k o y nuncupato, item Radoy, filio
Wlkovoy pro se et fratre suo Ramona, item Rethk, filio Nenadai, de
gnre Rach", pa tu prodavaju zastupniku bana Stjepana quasdam
particulas terrarum suarum hereditarias in Drozgomech" ). Po opisu
medja prodane zemlje doznajemo, da se je reena zemlja sterala kod
rijeke Maje (per eundem fluvium Maya), koja utjee u rijeku Glinu.
Pleme dakle Rak (ako se Rach tako izgovarati smije) stanovalo je ta
kodjer nedaleko od plemena Krei )*
Izneseni podatci jesu medjutim tako osamljeni i nemaju potvrde
drugim spomenicima, da se pitanje o trima prvotnim plemenima ko
n a n o rijeiti ne moe. Sigurno je samo to, da su j o u drugoj polo
vici X V I . stoljea pojedine porodice plemena Krei izvodile svoju lozu
od junaka Kresa. K a d je ono god. 1571, poznati nam ve kanonik
vratislavski Ivan Ljubi boravio u Beu, da u ugarskoj kancelariji izradi
potvrdu starijih privilegija svoje brae Kreia, on je podjedno zatraio,
da se njemu zasebice potvrdi staro plemstvo i podijeli plemiki grb. I
tako je zaista taj Ivan Ljubi artium et philosophiae doctor nec non
ecclesiarum Olomucensis et Vratislaviensis canonicus" dne 16. rujna
1571. dobio povelju, kojom je po kralju Maksimilijanu II. njemu i brai
njegovoj (Gregoriju, Martinu, Ivanu drugomu i Jurju) potvrdjeno staro
plemstvo i odredjen grb. U toj se grbovnici kae izrijekom, da Ljubici
potjeu od junaine Kresa nationis Illyricae", koji se je borio protiv
Tatara. U grbovnici je takodjer po obiaju naslikan grb, na kojemu
je podoba Kresa, kako je napeo luk i naperio strjelicu, da je odapne ).
Nuzgredice budi spomenuto, da potomci ovih plemia Ljubica j o i
danas ivu u staroj Krizevakoj upaniji u sv. Heleni kod Glogovnice
na sjeveru Krievaca, zatim u Radeiu i Visokom.
Dok su dakle Ljubici i druge hie izvodile posve ispravno svoje
porijetlo od Kresa, a opet druge od Raka ), o emu e biti govora j o
00

91

92

93

94

) Thalloczy et Barabs, Codex comitum de Frangep IL, str. 74.

) Tkali, Mommenta episcopatus Zagreb, I. str. 233234.
2) U povelji za Tomu Tumpia od god. 1408. spominju se kao braa njegova
(Tumpii): Petrus, Rach et Gregorius, Thalloczy et Horvth, Codex comitatuum Dubicza,
Orbasz et Szana, str. 319820.
90

91

) Izvadak iz grbovnice i kopija grba medju spisima E. pl. Laszowskoga.

) Plemii Krianii, vlastela u Hresnu i susjedi Kreia, imali su u svom grbu
sliku crvenoga raka, jednako i na nakitu grba. Zar su moda i oni izvodili svoju lozu
od Raka?
9B

94

poslije : dotle su neki genealozi i heraldici, ne poznavajui domae pre

daje Kreia, zalutali stranputicom. Zavelo ih je pak krivo pisanje i
jo vie krivo tumaenje imena Krei. T o se je ime najprije redovito
pisalo Kreschych"
ili Kryschych"
(prema ekavskom ili ikavskom iz
govoru), ali ti oblici izrodili su se krivim itanjem i pisanjem (zamje
nom c i /) u nove oblike Krysthylh",
Christych",
Kristich
pae u
Chrixich"
i Krixich". Prema posljednjim oblicima stalo se je nagadjati, da je i samo ime postalo od rijei kri ili krst. Sasvim je logino,
da su po tom kri ili krst uzeli i za lik u samome grbu plemenskom.
Takav grb plemena Krixich" nalazimo i u rukopisnom grbovniku Korjeni-Neoria od god. 1595., koji se sada uva u kr. sveuilinoj bi
blioteci u Zagrebu ). Dakako da su prema toj slici u grbu stvorili
primjerenu legendu, o kojoj predaja samoga plemena nita ne zna.
Tako itamo u Siebmacherovu Wappenbuch-u, u odjelku Wappenbuch
des Knigreichs Dalmatien" na strani 52. posve krive podatke: Kri
schich oder Krixich (Taf. 34). Altes, aus Bosnien stammendes Geschlecht,
welches bald Chrixich, Kriscich oder Krixich genannt wird. Aus dem
selben gingen verschiedene berhmte und tapfere Mnner hervor, welche
sich namentlich zur Zeit der Kreuzzge
bei der Erstrmung
Jerusa
lems (!) hervorgethan haben sollen? Ostoja, Knig von Bosnien, stammte
aus demselben (!) und war ein Sohn des Paul Cristich". Zanimljivo je,
da je grb tih Kriia ili Kriia tit, razdijeljen na dvije polovice : u
jednom je slika kria s okrajcima od djetelinskih listia, a u drugom
slika Uljana. Kao nakit (Kleinod) je diui se pas (crvene boje) sa
(zlatnim) ovratnikom.
u

95

Ve bi istaknuto, da u narraciji kao u narodnoj pjesmi sve vrvi

hiperbolama, kao da junaci Kres i drugovi nijesu obini ljudi, nego
divovi. Taj se hiperbolizam oituje u prvom redu brojnim
superlativima.
Samo da spomenemo iugum paganissimum",
incommodissimis
verberibus strictissime afficti", summo desiderio", cum triginta octo fortissimis pugnatoribus", fulcitis optimo militari apparatu", tanquam
fidelissimi
Christicoli", gratissimum
Votum", asperrina
[agmina",
acutissima
sagitta", asperrime
ut imbres pluviarum irruendo", ,,reverissime tanta . . . fidelissima servitia" i t. d. Pored ovih superlativa
ima i drugih oblika i fraza, kojima se sve uveliava, te ogromnim i
silnim prikazuje. Tatara je provalila multitudo inestimabilis",
kralj je
pobjegao u hrvatsko primorje cum fidis primatibus" et egregiis no
bilibus". Tatari sagittas lanceasque suas inebriant sanguine occisorum",
kralj i druina njegova undique ut muro obstructi aut pisces in gustro comprehensi", terribilem
neem in momento expectabant". Naj
vea pak hiperbola je prikazivanje samoga ina, kako su Kres, Kupia
9B

) Bojnii, Der Adel von Kroatien und Slavonien, str. 97., tablica 69.

90
i Rak spasili kralja. Njih trojica zajedno sa 38 brae i rodjaka svojih
obaraju se na itavu tatarsku vojsku, sijeku i rue ju na sve strane,
oslobadjaju kralja iz najveeg tjesnaca, pae Kres jednomu vodji ta
tarskomu, koji je od svih hrabriji i drzkiji, jednom svojom strjelicom
izbija obje oi, a na to ga je na oigled kralja iva bacio u more. A
pored sve te borbe i sjee poginulo je od Kresove druine samo dva
deset i pet ljudi, dok je on sam s Kupiom i Rakom non parva ad
capita et humeros eorum letalia tulerunt vulnera". No pobjeda njihova
je potpuna: Tatari su posve suzbiti, te natjerani u bijeg trans litus
et ultra usque (ad) fluvium Kerka et adBrescha". Oslobodjeni pak kralj
nema druge zadae, nego da previnjemu hvali za sve vijeke (in eternum), te da o tom razmilja, kako e vjerne svoje Kresa, Kupiu i
Raka dostojno nagraditi za njihove zasluge (fidelissima exequia), steene
za njega, za njegovo kraljevstvo i svetu krunu njegovu.
Pita se sada, gdje je ta bitka bila, u kojoj su tri junaka tako
sjajnu pobjedu odrala? I tu nas j u n a k a pjesma ne ostavlja u neiz
vjesnosti. Tatarske ete, kae ona, progonile su kralja sve preko gra
nice njegove drave (extra monarchiam nostram), sve do obala morskih
(usque ad littora pontus), pa su ga zatjerale na neki morski otok tik
do otoka K r k a (in quandam maritimam insulam Vegle contiguam),
koji je tada pripadao Frankapanima kao podanicima mletake republike.
A l i ni tu nijesu T a t a r i dali kralju mirovati, ve su ga i odanle nasto
jali izvui, navaljujui jamano a m c i m a i brodicama na kraljevo skrovite. T u na otoku kao da se je i opisana bitka zgodila, jer se kae,
da su Kres, Kupia i Rak potjerali Tatare u bijeg preko obale i dalje
sve do rijeke K r k e " .
Nije nam ovdje izlagati, kako je bitka tekla i kuda su prema
prianju narracije Tatari uzmicali ; ovdje samo konstatujemo, da taj
morski otok tik do K r k a ne moe drugi biti, nego ba otok Rab. Da
je taj otok za tatarske provale znatnu ulogu igrao, svjedoi u prvoj
polovici X I V . stoljea historiar i kanonik Ivan arcidjakon Goriki, jav
ljajui, da je za vrijeme tatarske najezde itav arhiv zagrebake crkve
bio pohranjen na otoku Rabu. O n pie: . . . . processu temporum,
advenientibus Tataris et totum regnum Hungarie ac eius decorem flebiliter devastantibus tempore domini Bele regis quarti, . . . privilgia
ipsius ecclesie (zagrabiensis), metu ipsorum Tartarorum fuerunt asportata pro conservacione in insulam
marinam
Arbum vocatam, nec
exinde potuerant omnia rehaberi . . , " ) .
96

Ne moe se pomiljati, da bi sam otok Rab bio jedinim objektom

tatarskih napadaja, nego treba predmnijevati, da je bilo bojeva i okraja
kako na sjeveru oko otoka K r k a tako i na jugu oko otoka Paga. Pa
a6

) Tkali, Monumenta episcopatus Zagrabiensis, II. str. 1.

i hrvatsko primorje nasuprot tima otocima, poev od Senja na jug do

Obrovca i Raanca nije ostalo potedjeno od tatarskih navala. Tako je
itavo Podgorje ispod planine Velebita, koja se je u srednjem vijeku
Catena mundi" zvala, zajedno s kanalom i nasuprotnim otocima po
stalo jednim razbojitem, na kojem su se kroz mjesec oujak 1242.
odigravali nebrojeni manji i vei bojevi i okraji na kopnu i moru. T o
nije bio veliki rat s velikim bitkama, nego mali i l i guerilski rat. T o
Podgrje sa susjednim otocima bilo je tada ono isto poprite, na ko
jemu su se poslije u X V I . stoljeu kroz godine i godine borili Uskoci
na jednoj strani onkraj Velebita s Turcima, a na drugoj strani kod
otoka s mornaricom mletake republike. Pa kako je nekoliko stotina
Uskoka moglo u navalnom ratu toliko smetati i Turcima i Mletcima,
kako da nijesu hrvatski urodjenici s tolikim bjeguncima iz Ugarske
mogli u obranbenom ratu odolijevati mongolskoj sili?
Ba ta analogija s Uskocima (a i sa starim Liburnima) utvrdjuje
nae nagadjanje, da je bitka, o kojoj narracija pria, zaista i bila.
Odbaciti nam je s te prie ili pjesme sve superlative, hiperbole i drugi
retorski nakit, pa e nam ostati gola i suhoparna istina, da su Tatari,
progonei kralja Belu i ostale bjegunce do hrvatskoga primorja
ispod
prigodom
Velebita i do susjednih otoka bili suzbijeni, te da je tom
poginuo i, jedan njihov vojvoda. A i to e stajati, da su u tom boju
uz mnoge ine junake sudjelovali junaci Kres, Kupia i Rak sa svojom
druinom.
.
.
.
Da je bilo okraja s Tatarima u hrvatskom Podgorju, svjedoi
jo i danas puka pria u onim krajevima. Puk ne pamti ime Tatara,
ve ih zove pasoglavcima,
a njihova vojvodu kraljem Pasoglavom^ O
tom kralju Pasoglavu i to je s njim u savezu, pie Kukuljevi ovako: )
97

Nu na drugoj strani stare hrvatske kraljevine, preko Velebita, u

sadanjoj Dalmaciji, okruju zadarskom, oko Staroga grada, Obrovca i
Raanca, pripovijeda narod uzdu Podgorskoga kanala (Canale Morlacco), kako je neki divlji narod napao bio i prognao nekoga kralja
iz njegova kraljevstva, koji je kralj utekavi sa svojom blagajnom u
Dalmaciju, ondje zakopao svoje blago. Onaj divlji narod nazivaju puke
pripovijesti pasoglavcima,
te ondjenji narod dodaje, da je uprav u
onoj okolici poginuo i kralj tih pasoglavaca, bivi sin neke kraljevne i
psa, i da je svaki put, prvo nego je poeo govoriti, tri puta zalajao.
Taj kralj Pasoglav, pripovijeda nadalje narod, doao je sa svojim div
ljim narodom, koji je bio neznaboac, na krane ; no u onoj je okolici
nakon bitke od tri dana pobijedjen, te mu je glava odsjeena, a tijelo
zakopano u Vekoj kuli, koja.se uz potok Velika Paklenica usred starih
* ) Kukuljevi, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, str. 50. U noti 162.
Kukuljevi pisce (Gliubavaz, Fabianich i V. Vei), koji su tu predaju zabiljeili.
7

citira

podrtina u vis die. T u lei taj kralj devetdeset i devet seanja pod
zemljom. Onaj, koji ga je ubio, bio je, kae narod, biskup, i dobi od
pape najljepi krst. Pri svojoj smrti naredi taj biskup, da se reeni
krst takodjer zakopa u kulu, da kralj Pasoglav, bojei se krsta, ve
nikad ne ustane iz groba". Ovu istu priu upotrebio je V . Vei za
svoju baladu Kralj Pasoglav", koju je god. 1869. zajedno s historijskim
komentarom u Viencu" (br. 9., str. 177180.) objelodanio. T i m po
vodom priopio je malo zatim B . Modrinac u istom teaju Vienca" (br.
18., str. 335336. lani 0 kralju Pasoglavu", dodavi j o stihove:
U Atila kralja
Pasja glava,
Ljudski trup,
Kozje noge".

I po drugim krajevima hrvatske zemlje imade tragova tradiciji o

pasoglavcima i njihovu kralju Pasoglavu. T a k o pie M . Sabljar u svom
djelu Mjestopisni rjenik kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije"
na str. 539. : N a Jdblanovom polju izmedju Virja, Gjurgjevca i e movca . . . stoje dva okrugla breuljka, jedan nazvan Careva glavica,
o kojih se pria, da su tu zatrpana trupla pobijenih na istom polju
pasoglava (Mongola i Tatara) i njihovoga cara, to se slae s govorom
modrukoga biskupa imuna Koii - Benje, dranim g. 1516." A k o
potonja biljeka moda i ne stoji, ipak nema sumnje, da su ne samo
Hrvati, nego i drugi narodi Tatare zvali pasoglavcima ili psima ). J o
god. 1352., kad je ve davno minula pogibao za Ugarsku i Hrvatsku
od Tatara, pie Nicolaus de Zyrma, comes de Zounuk, nekomu Petru,
katelanu od a v a r a : Noveritis, quod illustris rex et dominus noster
mandat gentes levare contra canes Tataros penes dominum woyvodam ;
ergo ad decimum quintum diem . . . " " ) . Zanimljivo je jo, to puka
tradicija govori, da je kralj Pasoglav zakopan u Vekoj kuli, u najdivljem kraju planine Velebita. T a Veka kula nesumnjivo je sredo
vjeni Castrum
Vegae", koji je oko god. 1531. pripadao knezu Ivanu
Karloviu. A Castrum Vegae", je opet stajao na mjestu starorimske
naseobine Vegia (Vegium). Vekoj kuli na jugu uzdizao se je takodjer
na Velebitu Castrum Racich", koji je god. 1497. pripadao plemenitomu
muu Ivanu Raiu
(Ivan Rai, k i i m a svoj grad). A l i taj Rai j a
mano nije izvodio lozu od Raka, jer se zove takodjer i Radi", a
bio je lan likoga plemena M o g o r o v i a . )
98

100

Osvrnuti se treba j o na jedan podatak u narraciji darovnice za

Kresa i drugove. T u se naime i t a : tres . . . iuvenes, Kres videlicet,
Cupissa nec non Raak vocati, de Sirimio oriundi". T o se opetuje i u
)
")
)
VI. 1902.
98

10

Kukuljevi, Borba Hrvatah i t. d., str. 50., nota 160. i 161.

Fejer G., Codex diplom. regni Hungariae, IX/2, str. 206.
Klai, Gradja za topografiju licko-krbavske upanije, Vjesnik hrv. ark. drutva,
str. 67.

93
dispoziciji darovnice, gdje stoji ovako : fidelibus nostris Krez, Cupissa
et Raak de predicto Sirimio".
Po ovim mjestima openito se je dosad
tumailo, da su Kres, Kupia i Rak bili porijeklom (oriundi) iz Srijema,
ili da su barem tada doli iz Srijema. Ne bi zaista bilo nevjerojatno,
da su i oni poput drugih bjegunaca pribjegli u hrvatsko primorje, oso
bito poto su Tatari posve razorili i opustoili one krajeve (penitus
destructis illis partibus), te razvalili i Banotor
( K u , Keu, K e w , Bani
monasterium), sijelo srijemske biskupije i kaptola. Medjutim ta stvar
nije tako jednostavna. ini se naime, da su tradicije o Kreu, Kupii
i Raku bar u nekoj vezi s tradicijama grofovske kue Szirmay (de
Zirma, de Zyrma) u sjevernoj Ugarskoj.
Jo god. 1821. napisao je povjesniar Hormayr kratku crticu o
genealogiji grofova Szirmaya ). U toj crtici nalazimo i ova mjesta:
101

Seit Jahrhunderten bekannt, geehrt, und im Besitz ausgedehnter Lndereyen sind

die Grafen und Herren von Szirmay, Ungarns Fabier, zahlreich vertheilt in der Zempliner, Ungher, Borsoder und Ugotser Gespannschaft, die unter ihren Ahnen eine ganze
Schar als Helden, Staatsdiener und gelehrter Mnner aufweisen knnen . . . Der N h m e
Szirmay deutet dahin, dass des Geschlechtes erste Wohnsitze in Sirmien haben gelegen
mssen, wie dies auch die Sage besttiget. Bei welcher Gelegenheit, und von wo sie
aber hieher kamen, lsst sich um so schwerer bestimmen, als wir aus einem Diplom
Joseph I. (1707) ersehen, dass bei der Theilung Pannoniens einer der magyarischen
Krieger an den Ufern des Sajo sich niedergelassen, und seinem Wohnsitz den Nahmen
Zirma gegeben habe (vetustam familiae tuae Stephani Szirmay stirpem inde ab
altero adhuc Hunnorum e Scythia egressu, dum colonias in terra Pannoniae inter se
repartiti fuissent, ad fiuvium Sajo prope Miskolcz, qui districtus postea Borsodiensis
nomen sortitus est, consedisse, terrae seu sessionis suae loco nomen suum utpote Zirma
indidisse . . . ) . . . Bela den IV. begleitete mit so manchem anderen tapfern Mann,
dessen Nhme im Sturme der Zeit unterging, in der Vertilgungsschlacht am Sajo (1241)
ein tapferer Held, Raak benamset, und aus Sirmien stammend, mit 38 Brdern und Ver
wandten (wer gedchte hier nicht der 18 und der 22 Trautmannsdorfe im Marchfeld
und bei Mhldorf), der bey dem ersten Andrang der Tartaren auf die Person des K
nigs sich unter jener geheiligten Schar befand, die sich den Feinden entgegen warf und
ihr Leben ritterlich kmpfend fr das gesalbte Haupt des Herrschers opferte. Das hie
rber von Bela IV. selbst ausgestellte Zeugniss (1242) fhrt Katona tom. V. Seite 1052
ausfhrlich an".
Als dann nach Abzug der furchtbaren Verwster Bela IV. in sein des Reich
zurckgekehrt, jenen Tapferen, die ihm persnliche Dienste geleistet hatten, verschiedene
Belohnungen erth eilte, erhielten auch die Shne des gefallenen Raak, Otthobor, Jannus
und Chaburka, gemeinhin Zirma genannt (wie die Urkunde sich ausdrckt), die von
Einwohnern entblsste Besitzung Zantho, am Fluss Sowion (Sajo) gelegen (1245). Und
hier auch ist der Ursprung des Krebsen im Familien-Wappen zu suchen (den Raak be
deutet Krebs in der magyarischen Sprache), den die Szirmay zum Andenken ihres heldenmthigen Ahns, schon zu Ludwigs I. Zeiten im Schilde fhrten, und von Sigmund
(1417) zu Konstanz besttiget erhielten."
Johann, der Sohn Jannus (Johanns), erbaute an dem von Bela IV. geschenkten
Orte ein festes Schloss (1260), dem er den Nahmen Zirma beylegte, und von nun an
ausschliessend mit seinem ganzen Geschlechte fhrte . . ."
101

) Taschenbuch fr die vaterlndische Geschichte, Herausgegeben durch die Frei

herrn von Hormayr und von Mednyansky, Zweiter Jahrgang, 1821, str. 113.

94
Ova predaja o porijetlu porodice plemia de Zirma (Szirmay),
potonjih baruna i grofova, prihvaena je poslije u onom obliku, kako
ju Hormayr pripovijeda, od svih potonjih genealoga i heraldika kao
gotova, nepobitna istina. N a temelju ovih podataka sastavio je i Nagy
Ivan u svom o m a n o m djelu Magyarorszag csaldai" (Pest 1863) u
X . svesku na str. 738754. itavu stariju genealogiju porodice Szirmay,
priopivi podjedno i grb njezin, sastojei od tita, na kojem je na
slikan rak, kako se uspravio i svojim tipaljkama
visoko die vijenac.
Taj isti grb nalazimo i u novom izdanju Siebmachera (J. Siebmacher's
Wappenbuch) u onom dijelu, gdje su opisani grbovi Ugarske. T u se
j o dodaje, da su plemii Szirmaji dekretom kralja Leopolda I. od 20.
veljae 1695. postali baruni, a dekretom kralja Josipa I. od 23. travnja
1707. grofovi. Imanje Zirma (Szirma) da im je ponovo darovao kralj
Sigismund god. 1417., i to jegarskomu prepotu Nikoli, kao i njegovoj
brai Petru i Pavlu. Prema svim ovim spisateljima bilo bi najstarije
rodoslovlje ove porodice o v o :
Raak (t 1241)
r

li

Otthobor
1245
1273
Myko
1293, 1300

Jannus
1245
r"
'
Ivan
sagradio
grad Zirma
u Borodskoj
upaniji.

Chaburka
(Cheburka)
1245

Medjutim o tom rodoslovlju ne znaju savremeni dokumenti b a

nita, jer listinama ovjerovljena istorija porodice Zirma zapoinje mnogo
kasnije ). Imena Otthobor, Janus i Cheburka spominju se tek u jednoj
povelji od god. 1280., gdje se navode i imena nekih sinova njihovih,
ali se" ne kae, iji su b a sinovi. Prvi po imenu poznati lan porodice
de Zirma" jest neki Martinus de Zirma",
koji se god. 1337. spo
minje kao kraljevski povjerenik prigodom nekog uvoda u posjed u
upaniji Ugokoj. Najmanje pak imade traga Raku (Raak), tobonjemu
praocu te porodice. to se pak Hormayr poziva na Katonovu povijest
Ugarske, svezak V . strana 1052. (u njega tamparskom pogrekom
krivo oznaena strana brojkom 1032.), to Katona na reenom mjestu
ne spominje ni rijei o boju na rijeci Saju i o smrti plemia Raka u
tom boju, nego naprosto po Kreliu (citirajui i stranu njegovog djela)
pretampava
darovnicu Bele I V . za Kresa, Kupiu i Raka od g. 1264.,
dotino 1260. Odakle je dakle Hormayr mogao uzeti podatak, da je
Rak slavno poginuo za svoga kralja u boju na aju ve god. 1241.?
102

-') Fejr, Codex diplom. regni Hungariae, V / 72, VIII/ 294. IX/ 206, X / , 733,

10

X/

320, X V 464, X V 625628, X / 621-622, X / 753755, X ' 830, X / 950.

5

95
Kukuljevi jo je vjerovao u to kazivanje Hormayrovo, kad je
napisao ) : Nekoji sinovi ili unuci reenoga Raka, po imenu Otobor,
Ivan i eburka, presele se kanje u Ugarsku, dobivi od kralja Bele
zaputeno imanje Santo na rijeci aju. Od grada Sirma ili Sriema,
koji je Ivan god. 1260. na uspomenu Rakova rodnoga mjesta sagradio,
primi njihovo pleme u Ugarskoj ime Sirmajah,
od kojih potjeu da
nanji knezovi Sirmaji, nosei u svom grbu sliku raka, na uspomenu
pradjeda svoga".
103

Medjutim itava ta legenda ili bolje mistifikacija postaje oita i

jasna, kad se sjetimo, to i sam Hormayr priznaje, da je svoje po
datke o Raku, njegovoj portvovnoj smrti i zaslugama njegove poro
dice za krunu ugarsku povadio jedino iz povelje kralja Josipa I. od
23. travnja 1707., kojom je reeni kralj tadanjemu barunu Stjepanu
Szirmaju i njegovim potomcima podijelio grofovsku ast. U narraciju
te povelje iz poetka XVIII. stoljea unesene su od samoga nadarenika
kraljevskoj kancelariji ustupljene tradicije i fantazije sa zaslugama te
porodice, kako ih je smislio i sastavio neki za to narueni genealog
ili heraldik. Koliko je tu izmiljotine, svjedoi najbolje onaj mali, po
Hormayru priopeni odlomak iz latinske diplome, u kojem se pripo
vijeda, da su plemii Szirmaji ve za dolaska Magjara iz Scithije u
Pannoniju (896.) zauzeli one zemlje i kotare, u kojima ih kasnije na
lazimo. A samo ime plemia Raka kao i vijest o njegovu porijetlu iz
Srijema uzajmljena je j a m a n o iz darovnice kralja Bele IV. za Kresa i
drugove, koju je nesumnjivo donio u sjevernu Ugarsku koji bjegunac
od plemena Krei, kad se je to pleme nakon gubitka svoje djedo
vine u drugoj polovici X V I . stoljea ratrkalo ne samo po Hrvatskoj,
nego i po Ugarskoj.
Ve bi spomenuto, kako je velik dio razasutoga plemena Krei
preao u krajeve medju Kupom i Savom, gdje su mnoge porodice
njegove nale novi zaviaj u plemenskim o p i n a m a : Kraiu, gornjoj
Kupini i Draganiu. Najlake je bilo onima, koji su se nastanili u
Kraiu (Krajiima), jer su se imena Krei i Krai smatrala isto
vjetnima; naseljenici u gornjoj Kupini iznosili su opet, da su potomci
Kupiini. Neprilika je bila tek za one, koji su doli u D r a g a n i , jer oni
nijesu mogli izravno izvoditi svoju lozu od Raka. N o i oni pomogli su
si time, da su iznosili, kako su potomci plemia Dragana,
koji se
spominje god. 1312. i koji da je bio sin Dragoev, a unuk Rakov. K a d
se to njima nije pravo vjerovalo, poslali su Draganianci god. 1583.
dva svoja brata, po imenu Pavla Konegovia i Petra Stipania u Poun
k tadanjemu ugarskomu namjesniku i jegarskomu biskupu Stjepanu
Radeciju molei ga, neka o tom dade presluati one ugarske Hrvate,
103

Borba Hrvata s Mongoli i Tatari, str. 58.

96
koji se nedavno bijahu naselili u opronskoj i moonjskoj upaniji.
Namjesnik je zaista odredio, da kaptol pounski zajedno s kraljevskim
povjerenikom Jurjem Zichyjem taj posao obavi. Oba povjerenika pre
sluavali su na to hrvatske naseljenike u Orosvru, Mannersdorfu i
Kismartonu, te su svi jednoduno posvjedoili, da reeni Draganianski
plemii zaista vuku lozu od plemena Rakova. 0 tom bi iste god. 1583.
sastavljena zasebna isprava, koju i danas uvaja u krinji privilegija u
D r a g a n i u ) . Govori se, da u Draganiu imade porodica, koja tvrdi,
da izravno potjee od junaka Raka.
Odkad su se razasuti Kreii naselili u plemenskim opinama
Kraiu, gornjoj Kupini i Draganiu, ove su opine s njihovim privilegijama nastojale obraniti svoje slobotine protiv susjednih velikaa,
naroito protiv Frankapana i poslije Zrinskih kao gospodara grada
Ozlja, koji su ih neprestano smatrali svojim kmetovima. Naroito su
se ponosili darovnicom kralja Bele za Kresa i drugove, kao da je ona
njihova m a g n a Charta liber tatu m " ) . No uza sve to su pojedini la
novi tih opina traili, da si zasebice dobave potvrdu svoga plemstva.
Tako je kralj Rudolf II. dne 15. svibnja 1579. u Pragu izdao povelju,
kojom je potvrdio staro plemstvo nobilis Joannis Penych de Kraysych"
i njegovoj brai, te im podjedno ustanovio grb (sa slikom lava, kako
u prednjoj desnoj pandi dri m a ) ) .
K a d je god. 1670. radi zavjere izgubio knez Petar Zrinski sva
svoja imanja, pa je kraljevski fiskus sela Krai i Kupinu zapisao kao
da pripadaju vlastelinstvu grada Ozlja, doao je 18. rujna Petrus Supanich de Kreschich" u ime brae svoje de Kreschich et de superiori
Kupchina" pred zagrebaki kaptol, pak je prosvjedovao protiv toga, da
bi se pagi Kreschich et Kupchina" privalili gospotiji grada Ozlja.
Namah zatim, naime 7. listopada prosvjedovao je tako isto Joannes
Perstachich" u ime itave plemenite opine de Kreschich et de supe
riori Kupchina" pred zaesamskim kaptolom ). A l i svi ti prosvjedi
nijesu koristili. Kad je na to Petar Zrinski god. 1671. izgubio glavu,
te su reene opine obnovile svoj zahtjev, da se na temelju Beline
darovnice oslobode zavisnosti od Ozlja, odgovorio i m je komorski po
vjerenik Petar Prainski, da je on sam vidio izvornik Belina privilegija
u Draganiu, i da znade, da su oni bili nekad naseljeni oko Topuskoga, ali doselivi se u Krai i Gornju Kupinu postali su tim poda
nici grada Ozlja, to e i dalje ostati. Nakon ukinua kmetstva (1848.)
nema vie Belina darovnica praktine vrijednosti, ve je tek historijski
dokumenat iz davno minulih vremena.
Vjekoslav
Klai.
104

105

106

107

) Kukuljevi, Borba Hrvata, str. 58., nota 190. Lopai, Biha, str. 257258.
) Lopai, Opina Draganika; Laszowski, Krai i Gornja Kupina (Prosvjeta
1899., br. 2).
i0i

1M

,08

10T

)
)

Original imade Aleksa pl. Peni u Zagrebu.

Arhiv zagrebakoga kaptola, locus credibilis. Acta K. 158. i

169.