Obrad Samardi

Filozofski fakultet
Niki

HRIANSKO POIMANJE VREMENA I ISTORIJE

CHRISTIANTY PERCEPTION OF TIME AND HISTORY
ABSTRACT: Time as a phenomenon of contemplation and as a special phenomenon of the social
reality, is always closely related to the particular context of social life and dominant ideas and
views on the world of a particular time, of which the contemplation is about. This means that in
every particular view on the world, the time gets a special sense, importance, and meaning, which
are closely related to the way of life, thinking, working and believing, of people in the certain
community, in the development of the human society. Exactly the detailed research on the time
throught different periods of the development of the human society, points out that different
times had different perspectives and ideas of the time. Christianity made an important changes,
comparing Greek view on the world, and therefore the changes to how the time is perceived.
Key words: God, christianity, man, time, eternity, history, eshaton, freedom, fate,
cosmopolitan spirit, bell, clock.
APSTRAKT: Vrijeme kao fenomen promiljanja i kao osobeni fenomen drutvene stvarnosti je
uvijek tijesno povezano sa osobenim kontekstom drutvenog ivota i dominantnim predstavama i
pogledom na svijet odreenog vremena na koji se promiljanje ovog fenomena odnosi. Ovo znai,
da se u svakom posebnom pogledu na svijet, vremenu pridaje osoben smisao, znaaj i znaenje,
koji su tijesno povezani sa nainom ivota, miljenjem, djelanjem i vjerovanjem ljudi odreenih
zajednica u razvoju ljudskog drutva. Upravo detaljnije razmatranje vremena u razliitim periodima razvoja ljudskog drutva ukazuje na to da su razliita vremena imala razliita shvatanja i
predstave vremena. Hrianstvo donosi znaajne promjene u odnosu na antiki grki pogled na
svijet, te prema tome i promjene u shvatanju vremena.
Kljune rijei: Bog, hrianstvo, ovjek, vrijeme, vjenost, istorija, eshaton, sloboda,
sudbina, kosmopolitski duh, crkva, drutvo, zvono, asovnik.

Izlazak vremena iz kruga i silazak na pravi put

Hrianstvo predstavlja veliku prekretnicu u razvojnom hodu ljudskog
drutva koja je oznaila temeljne promjene u nainu vjerovanja, miljenja i
vrednovanja a time i promjene u poimanju vremena. Sa judaizmom i hrianstvom vrijeme je bilo definisano kao linearno napredovanje bez krunog
ponavljanja pojava i dogaaja, a na tok istorije se gleda kao na pravu liniju koja
ima svoj poetak, tok i kraj. Antiki dohrianski svijet imao je sasvim drugaije poimanje vremena u odnosu na hriansko shvatanje vremena i istorije. U
antiko doba i doba drevnih civilizacija vrijeme je bilo ciklinog karaktera.
Antiki svijet shvata istoriju u krugovima, ciklusima, zatvorenom kruenju kome se ne nazire kraj, a uvijek se vraa na poetak, to znai da nema pravo-

88

89

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

linijskog napredovanja u vremenu. Naravno, proces kruenja ne znai prosto

ponavljanje, to ponavljanje nosi sa sobom izvjesan novi sadraj, ali uprkos svim
promjenama sm proces drutvenog razvoja odie spokojstvom jer se stalno
iznova dogaa ono to se ve dogaalo, te i pored sve neizvjesnosti ishoda
dogaaja u svakom konkretnom sluaju u naelu nema nieg novog to bi
moglo biti iznenaujue. Prije uspona hrianstva, sa izuzetkom nekoliko
izdvojenih mislilaca jedino se kod Hebreja i Persijanaca iz razdoblja Zaratustre
javlja zamisao o vremenu i istoriji kao linearnoj sukcesiji, a ne ciklinom
ponavljanju. Prve standarde hrianskog shvatanja vremena i istorije postavio je
Sv. Avgustin u trenutku koji se poklapao sa jednom od najveih istorijskih
katastrofa kolapsom antikog svijeta i padom Rimskog Carstva. U odnosu na
njegovu teoriju stajala je Platonova ciklina teorija, po kojoj e svijet trajati
samo 72.000 godina. Prvih 36.000 godina svetskog ciklusa predstavljalo je
Zlatno doba, ali je drugih 36.000, kada je Stvoritelj popustio u svom nadziranju
svijeta, predstavljalo razdoblje nereda koje se zavravalo haosom. Tada e se
Boanstvo umeati i iznova zapoeti ciklus (Borstin, 2008: 578). Nasuprot
tome, Avgustin vidjevi ovjeanstvo kao jedinstveno stado koje nepovratno
napreduje kroz vrijeme je definitivno odbacio ciklino vrijeme. Njegovo djelo
Drava Boija, bilo je prva znaajna teorija istorije. Avgustin je ciklinu teoriju
istorije smatarao nepojmljivom, ak gnusnom, jer je ona odricala jedinstvenost
Isusa Hrista i obeanje sadrano u njegovom uenju o konanom spasenju
ovjeka. Avgustin napada pagansku viziju ciklusa, jer ona iskljuuje smjer
vremena i ne zna za njegov krajnji cilj jer kruno shvatanje vremena kako
primjeuje . unji, logiki zahteva veno vraanje istog, a ovo iskljuuje
svaki konani cilj. Ako ciklino vreme iskljuuje smer i cilj kretanja, onda to
znai da ono porie neponovljivu i jedinstvenu pojavu spasitelja (unji,
1998a: 332). Za razliku od ciklinog vremena koje je bilo aksiom u antikoj
misli, Avgustin iznosi sasvim novi koncept vremena kao linearnog kretanja kroz
istoriju. Vrijeme je ono to se vezuje za poetak, trajanje i kraj svijeta kao odreenog poretka. Svijet je za Avgustina istorija, zbivanje sa poetkom, trajanjem i krajem, a ne vjeno dat poredak stvari kako su mislili Stari Grci. On ovo
tumaenje izvodi iz svetih spisa i upuuje da izvorni smisao svih ljudskih
napora kroz istoriju jeste kretanje u istinsko okrilje mira i spokojstva, a koje
ujedno oznaava kraj istorije. U ovom tumaenju istorija svijeta se poima kao
stalno progresivno kretanje ka kulminaciji krajnjeg dogaaja, a u sadrajnoj
stvarnosti drutvenog ivota predstavlja sukob vjerovanja i nevjerovanja u
dobru vijest jevanelje. Prema tome, novo shvatanje vremena temelji se na tri
odredna momenta poetku, kulminaciji i kraju vremena i istorije1. Na taj nain
1
Naime, Avgustin postavljajui osnove teoloke filozofije istorije, polazi od toga da je
smisao istorije u transcendentalnoj ideji otkrivanja Boga. Na taj nain usvajajui jevrejsku koncepciju linearnog i stalno trajnog vremena, hrianstvo je stvorilo svoj nain njegove organizacije
prema centralnim istorijskim dogaajima. Istorija se prema kljunom dogaaju dijeli na dva dijela: prije i poslije Hrista. U objanjenju svog koncepta istorije Avgustin, polazi od toga, da svaki
in Boijeg mijeanja u ljudski ivot predstavlja trenutak istorije, te otuda u njegovom tumaenju

Socioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

90

je Sv. A. Avgustin postavio hrianstvo kao istorijsku vjeru, kojoj jedan jedinstveni dogaaj daje pravac i koja se kree ka konanom cilju koji predstavlja
osvarenje u Hristovim rijeima najavljenog dogaaja spasenja.
Velike religije istoka, hinduizam i budizam, koje su ljudsku perspektivu
protezale na ogromne i beskrajne cikluse daleko iznad smjene godinjih doba i
godina ivota pojedinanih ljudi i narataja, nudile su, kako D. Borstin upuuje
utoite od tih ciklusa tako to su pomagale pojedincu da se stopi sa Svime.
Obeanje koje je hinduizam nudio bila je samsara (seoba), izbavljenje iz neprekidnog kruga raanja i smrti koje se ne postie zadobijanjem vjenog ivota,
ve rastvaranjem pojedinca u nepromjenljivoj neodreenosti Apsoluta. Budizam
je takoe nudio izbavljenje od zamornog ponavljanja ivota u nirvani, putem
stapanja ovjekovog Ja sa Kosmosom. Hrianski put koji je vodio van ciklusa, nije predstavljao bjekstvo u neto Opte. Jevanelja su ponavljala obeanje
da ni jedan ovjek koji vjeruje u Hrista nee poginuti, nego e imati ivot
vjeni. Hrianski ideal nije bilo izbavljenje od ponovnog roenja, nego ponovno raanje koje omoguava vjeni ivot u carstvu Boijem. Jevanelje po
Jovanu govori: Zaista, zaista ti kaem: ako se ko nanovo ne rodi, ne moe vidjeti carstva Boijega (Jovan, 3,3). Velike religije Zapada koje su isto tako
traile izbavljenje iz svijeta stalnog ponavljanja, pole su suprotnim putem.
Dok su hidusi i budisti traili nain da izau iz istorije, hrianstvo i islam su
traili nain da u nju uu. Umesto da obeavaju izbavljenje od iskustva, ove
religije su u iskustvu traile smisao (Borstin, 2008: 575). Hrianstvo i islam
su vukli korijen iz judaizma, a u sve ove tri religije dolo je do dramatinog
prelaska iz svijeta ciklusa u svijet istorije. Otuda je, i dan danas Jerusalim najvanije vjersko sredite za jevreje, hriane i muslimane, to govori o zajednikoj istorijskoj osnovi ove tri vjere. Hrianstvo je bilo istorijska religija u
jednom novom smislu. Njegova sutina i njegovo znaenje polazili su od jedinstvenosti dogaaja, Isusovog roenja, ivota i vaskrsenja. Osnovni hrianski
spisi jevanelja po Mateju, Marku, Luki i Jovanu sastoje se upravo od
hronolokih biografija Isusa Hrista, koje sadre opis njegovog roenja, ivota,
smrti i vaskrsenja. Sam naziv jevanelja (dobre vijesti, od kasno-latinske
rijei evangelium) upuuje da je ova religija vrsto ukorijenjena u istoriji, u jedan dogaaj svjetskog znaaja. Hristov dolazak je predstavljao prvu i najvaniju
vijest. Otuda i hrianski kalendar predstavlja spomen na dogaaje vezane za
Hristovo roenje, krtenje, ivot i vaskrsenje od Blagovijesti do Vaskrsa.
Hriansko shvatanje istorije i ovjeka u njoj zasniva se na tome da je istorija neprekidno i neponovljivo dogaanje, a ne zatvoreno ciklino ponavljanje
znaajne drutveno-istorijske promjene dobijaju religioznu vrijednost. Tako po Avgustinu, istorija
poznaje est epoha od stvaranja Adama do potopa, od potopa do Avrama, od Avrama do Davida, od Davida do porobljavanja Vavilona, od vavilonskog ropstva do roenja Hrista i na kraju, od
Hrista do smaka svijeta. Te istorijske epohe analogne su sa est perioda u ivotu ovjeka: rano
djetinjstvo, djetinjstvo, adolescencija, mladost, zrelost i starost. Avgustin kae da, Boije provienje vodi istoriju ovjeanstva od Adama do kraja istorije kao da je to istorija jednog ovjeka
koji se postepeno razvija od djetinjstva do starosti (Avgustin, 2004: 21,3).
Socioloka lua III/2 2009

91

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

ve vienog. U hrianskom pogledu na svijet, istorija ima poetak, a poetak

podrazumijeva i svoj kraj, kao i njen sam tok. Hrianstvo predstavlja izlazak
iz zatvorenog kruga grko-rimske ontologije. Ono je otvorilo prostor razumijevanju svijeta u paradigmi stvaranja (Lauevi, 2003: 293). N prvim stranama
Svete knjige stoji: U poetku Bog stvori nebo i zemlju. Svijet je po hrianskom
shvatanju stvoren iz niega ex nihilo. Izraz ni iz ega pokazuje da prije
nego je stvoren, svijet nije postojao, postojao je samo Bog, a svijet se javlja kao
djelo volje, mudrosti i sile Boije. inom Boijeg stvaranja svijet poinje da
postoji, kao neto novo, to do tada nije postojalo. Za hriane je vrijeme poelo
stvaranjem, a okonae se sa Hristovim drugim dolaskom. Stvaranje je napravilo okret u razumijevanju i samorazumijevanju ovjekovog svijeta. Umjesto
antikog logosnog miljenja koje pretpostavlja da je svijet jedan i vjean, a da je
cilj miljenja dostizanje istine o Jednom (koje je jedno i sve). Hrianski
koncept je sav okrenut istoriji stvaranja, linosti i slobodi tvorca i stvaralaca
(Lauevi, 2003: 293). Ako svijet ima poetak, tada je osnovna njegova komponenta vrijeme. Jer da nema poetak, koji oznaava i poetak postojanja vremena, svijet ne bi ni postojao. in stvaranja svijeta je poetak istorije. To znai
da, istorija polazi od ina Boijeg stvaranja sveta do Stranog suda. U centru
istorije nalazi se odluujua sakramentalna injenica koja odreuje njen tok,
daje joj novi smisao i predodreuje itav njen budui razvoj dolazak i smrt
Hrista. Starozavetna istorija je epoha priprema za Hristov dolazak, sljedea
istorija je rezultat njegovog otelovljenja. Taj dogaaj je neponovljiv i jedinstven
po svom znaaju (Gurevi, 1994: 128). Na taj nain, u okviru hrianskog pogleda na svijet, istorijsko vrijeme stie odreenu strukturu, te se kvalitativno i
kvantitativno jasno dijeli na dvije glavne epohe prije i poslije Hristovog roenja2. Zbog jedinstvenosti ovih dogaaja, hrianski vjernik, sasvim prirodno,
rauna godine od ljeta Gospodnjeg (Anno Domini), do dolaska njegovog
Spasitelja.
Hrianska vremenska orijentacija razlikuje se kako od antike orijentacije na prolost, tako i od mesijanske, proroke usmjerenosti na budunost koja
je karakteristina za jevrejsko-starozavjetnu koncepciju vremena; hriansko
shvatanje vremena daje znaaj i prolosti, jer se novozavjetna tragedija ve
dogodila i budunosti, koja nosi nagradu, ime se povezuje vrijeme i stvara
vrst i jedino mogu (u okviru tog pogleda na svijet) imanentni plan razvoja
ljudske istorije. Poto je svijet stvoren onda je i istorija ustoliena jer ona treba
da odgovori na pitanja: kako, od koga i kuda ide stvaranje? Dakle, svijet je po
prirodi stvaranja povijestan jer je stvaranje dogaajno i izloeno u vremenu.
Ono je rezultat i djelo jednog vremenskog bia koje jeste ovjek. Grci su sve
razumijevali s obzirom na vjenost, a vjenost ne moe imati istoriju jer je ona
nepromjenjiva i izvan dogaaja. Tek stvoreno bie koje i samo stvara, dakle,
2

U hrianskoj eri raunanje vremena od roenja Hrista usvojeno je tek 525. godine. to
se tie preanjeg razdoblja, takozvane stare ere (prije Hrista), ona je, kako Vitrou i Borstin istiu
uvedena u upotrebu tek u sedamnaestom vijeku, i godine njenog datiranja se broje unazad od
godine Hristovog roenja. (Vidi u: Vitrou, 1985: 19. i Borstin, 2008: 607).
Socioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

92

vremensko bie koje stvara u vremenu jeste povijesno bie, ovjek jeste vrijeme
i povijest (Lauevi, 2003: 294). U hrianskom pogledu na svijet, pojam
vremena, iako smisaono tijesno povezan sa vjenou, ipak je kako Gurevi
istie, odvojen od pojma venosti koji je u drugim starim sistemima pogleda na
svet gutao i podreivao sebi zemaljsko vreme. Venost je nedeljiva delovima
vremena. Venost je atribut Boga3, vreme je stvoreno i ima poetak i kraj, koji
ograniava trajanje ljudske istorije. Zemaljsko vreme je korelativno s venou i
u odreenim, odluujuim trenucima, ljudska istorija prodire u venost. Hrianin tei da iz vremena zemaljske doline plaa pree u boravite veitog blaenstva Boijih izabranika (Gurevi, 1994: 128-129).
U odnosu na vrijeme paganskog svijeta koje se iskljuivo zasnivalo na
formama mita, rituala, smjene godinjih doba i generacija, u hrianskoj svijesti
kategorija mitolokog, sakralnog vremena (istorija otkrovenja) koegzistirala
je s kategorijom zemaljskog, svetovnog vremena i obe te kategorije spajaju se u
kategoriji istorijskog vremena (istorija spasenja) (Gurevi, 1994: 128). U tom
smislu, hrianstvo je donijelo bitno novi momenat u kome se pored oivljavanja biblijske prolosti u molitvi takoe stvara i perspektiva vremena, ime se
kroz povezanost vremena istoriji daje teleoloki, finalistiki smisao. Dakle,
hrianska tradicija polazi od ina stvaranja, a istoriju poima kao teleoloko
kretanje u eshatolokoj perspektivi. Dakle, sutina ove koncepcije shvatanja
vremena sadrana je ne u puko linearnom napretku od prolog ka buduem ve
upravo u jedinstvu i nedjeljivosti vremena u perspektivi vjenosti.
Smisao vremena s obzirom na kraj vremena
vrijeme pokretna sjenka vjenosti
Prema hrianskom tumaenju ljudsko drutvo i njegova istorija ima
smjer; ona se razvija prema unaprijed utvrenom planu i kree se prema svome
kraju u kojem se zemaljski ivot povezuje s vanzemaljskim ivotom. Na taj
nain hrianstvo ispostavlja svojevrsan pogled na vrijeme koji se ispoljava u
posebnom odnosu ovjeka prema vremenu. Vrijeme se za ovjeka zavrava
zajedno sa njegovim fizikim postojanjem ali hrianstvo ui da je dua
besmrtna i da pripada carstvu vjenosti koje se nalazi na kraju i izvan vremena,
ime se smisao vremena povezuje s vjenou. Ono to je karakteristino za
hriansko poimanje vremena jeste da je ono uvijek u perspektivi eshatologije.
Pojam eshaton, svojim izvornim znaenjem, upuuje na neto krajnje, to se
nalazi izvan onog neposrednog i prisutno vidljivog i opipljivog. Naravno, neto
moe biti posljednje samo u odnosu na neto prvo, odnosno, bit ija nit dolazi
do svog krajnjeg, do ispunjenja. Kada se pojam eshatologija interpretira pola3

Postavljajui pitanje: A ta je radio Bog prije nego to je stvorio svijet? A. Avgustin

odgovara: Nije radio nita, jer su prije i poslije pojmovi koji mogu da se odnose samo na
ljude, a ne na Boga. A nakon toga dodaje: Svijet promjenjivih stvari traje u vremenu. Bog je
iznad svih vremena i postoji van vremena u vjenosti; u poreenju s vjenou, i najdugotrajnije
vrijeme ne znai nita (Avgustin, 2002: 16-19).
Socioloka lua III/2 2009

93

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

zei od njenog hrianskog porijekla, onda se ima na umu upravo ovo ispunjenje vremena, kao obistinjenje boanskog plana, kao odigravanje onoga to
je nagovijeteno proroanstvima, kao objavama provienja, odnosno s obzirom
na ono budue, tj. krajnju svrhu ovjekovog ivota. Eshatologija je zbog toga
vana dimenzija istorije i vremena. Njen cilj nije da se ukine istorija i ljudska
konanost ve da se oni dovedu u odnos sa beskonanim (Lauevi, 2002b:
94). Ovo znai da se prolost, sadanjost i budunost ne nalaze u odvojenosti
ve su povezane upravo u odnosu na eshaton. Eshatologija u tom smislu, polazei od biblijskog znaenja, smisao svjetske istorije vezuje za najavu dogaaja
spasenja na kraju vremena. U ovom shvatanju uoljiva je promjena i u poimanju zamiljenog idealnog vremena koje je simbolizovano u pojmu zlatno
doba. Tako, u odnosu na antiku misao i misao i ranih ljudskih zajednica kod
kojih je vladalo uvjerenje u savrenstvo poetka, te je idealno vrijeme bilo
smjeteno u dalekoj prolosti4, zlatno doba (izgubljeni raj) u eshatolokoj
viziji premjeteno je iz prolosti u budunost, simbolizujui vjeru i nadu da e
stanje nesigurnosti i haosa na kraju biti savladano. Meutim, u okviru ovog
shvatanja kraj vremena na svojevrsan nain simbolizuje povratak na poetak
vremena jer hrianska vizija spasenja znai iskupljenje grenog ovjeka, usled
ega istorija na kraju vremena poprima znaenje vraanja izgubljene nevinosti
edenskog vrta, tj. vrijeme iako promjenljiva kategorija poprima krajnjom
svrhom ciklini karakter.
U hrianskom pogledu na svijet istorijsko vrijeme svoju vrijednost i smisao ima samo ako vodi svome okonanju i uvodi u sveto vrijeme u vjenost.
Vrijeme u hrianskom poimanju je smisaono usmjereno ka jednom jedinom
zavrnom dogaaju. Otuda, iako je istorijsko vreme niz ili red neponovljivih
dogaaja koji svaki za sebe ima nezavisno znaenje i vrednost, ipak se svi
dogaaji na kraju uklapaju u jedinstvenu istoriju spasenja: svaki dobija znaenje
i znaaj u odnosu na krajnji cilj, to jest spasenje (unji, 1998a: 332). Ovo
znai da se linearno kretanje u hrianskom pogledu na svijet odnosi na ivot
koji je shvaen kao putovanje u jednom smjeru, kao nepovratni prolazak kroz
svijet iji smisao prebiva izvan njega samog: Carstvo Boije je blizu i ono za
ljude predstavlja konani ishod, cilj ijem dosezanju treba da tee5. Prema tome,
4

U antikoj Grkoj misli je bila duboko ukorijenjena tradicija o postojanju jednog idealnog vremena koje se izraavalo u pojmu zlatno doba, koje je prema grkoj mitologiji smjeteno
u dalekoj prolosti. Prema Hesoidu, na poetku je Hronos stvorio ljude Zlatnog doba koji su bili
veno mladi. Rad, ratovi i nepravda nisu postojali. Ovi ljudi su na kraju postali duhovi-zatitnici
koji borave na zemlji. Potom je u Srebrenom dobu Zevs kaznio ljude zato to su izgubili potovanje prema bogovima i sahranio ih meu mrtve. Bronzano doba koje je potom usledilo (i kada su
se ak i kue gradile od bronze), bilo je doba neprestanih borbi. Posle kratkotrajnog Herojskog doba sa njegovim bogolikim junacima koji su boravili na Ostrvima blaenih, nastupilo je Hesiodovo
sopstveno nesreno Gvozdeno doba. Ali oveanstvo su ekali jo gori dani, budunost u kojoj e
se ljudi raati izlapeli a sveopte propadanje uzeti maha (Borstin, 2008: 616). Dakle, ontologija
starih Grka je u osnovi bila protoloka: do istine dolazimo samo ako se vraamo unazad na
poetak. Napredak se vidio u povratku u zlatno doba, a ne u neustraivom maru u budunost.
5
Nebesko carstvo je u odnosu na carstvo zemaljsko, koje je nesigurno i prolazno,
prema hrianskom predanju vjeno carstvo slobode duha i harmoninosti.
Socioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

94

Hrianstvo donosi ideju svrhe u shvatanju vremena i ljudske povijesti: povijest

je svrhovito dogaanje, svrha je spas i izbavljenje ljudi s obzirom na njen kraj.
Odnosno, po hrianskom shvatanju ljudska istorija nije prosto slijed dogaaja,
ve dogaanje sa jednim odreenim ciljem. Zato istorija nije prosto opisivanje
dogaaja iz prolosti, ve pronalaenje njihovog smisla s obzirom na krajnji cilj
vremena, a cilj je spasenje ovjeka kroz oslobaanje od grijeha i izbavljenje od
ovog svijeta. Hrianstvo propovijeda ljudima spas na drugom svijetu. Ovaj
svijet bezvrijedna je dolina suza i tek priprema za vjeni ivot u duhu. Ako po
tijelu ivite, umrijet ete; naprotiv, ako po duhu usmrujete tjelesna djela, ivjet
ete (Rimljanima, 8,13). Hrianstvo tako razbija onu harmoniju duha i tijela
to je bio ideal antike kulture. Duh je ono to oivljava, tijelo ne koristi nita
(Jovan, 6,63). Nalae se prekid sa vrijednostima ovoga svijeta: Gdje je vae
blago, tu e biti i vae srce (Luka, 12,34), a preporod se temelji na unutranjem
preobraaju svijesti. Bog je u srcu naem: Carstvo Boije unutra je u vama
(Luka, 17,21). Hrianstvo nagovjetava skori sudnji dan kad nee ostati ni kamen na kamenu, zli e biti kanjeni, a dobri e kao Isus vaskrsnuti u ivot vjenog blaenstva. Ljudi treba da se opredijele: Koji uva ivot svoj, izgubit e ga,
a koji izgubi ivot svoj mene radi, nai e ga (Matej, 10,39). Samim tim, svijest
o vremenu sticala je nadulnu osobenost i postajala snaan element unutranjeg
doivljavanja svakog hrianina, koji smisao ovozemaljskog nalazi u dosezanju
onozemaljskog. Jer, ako je vernik eljan kraljevstva nebeskog i spasenja
svoje due, onda on nije posveen kraljevstvu zemaljskom; boanske istine
nemaju za njega istorijski nego eshatoloki smisao (unji, 1998b: 150).
Prema biblijskoj prii, vrijeme nastaje sa prvobitnim grijehom, znai, tamo gdje se naputa izvorni poredak vjenosti, a svijet ulazi u prostore otvorenosti i slobode, ali i promjenljivosti, prolaznosti i smrti. Vrijeme se javlja kao
dimenzija dogaanja tamo gdje je vjenost prapoetka ve naputena a vjenost
cilja jo nije dostignuta. Kao dimenzija istorinosti i slobode, vrijeme predstavlja pobjedu nad prvom vjenou i javlja se kao put do one druge vjenosti koja je telos istorije spasenja. Naime, u starozavjetnoj biblijskoj koncepciji
vremena, gubitak rajskog stanja i poetak vremena otkrivaju vrijeme kao
proklestvo pada6, a istoriju kao posljedicu prvobitnog grijeha, koja svoj smisao,
znaaj i znaenje dobija u odnosu na krajnji cilj, tj. spasenje7. ovjek se na
6

Sutina mita o padu nalazi se u vjerovanju da su prvi ljudi bili mnogo sreniji nego mi
danas, ivjeli su blie prirodi, jedni drugima i boanskom i razumjeli su jezik ivotinja. Jednoga
dana se ovjek okrenuo protiv prirode ili Boga da bi pokazao koliko je moan, da moe da ureuje stvari po svojoj volji. Tada se cio svemir promijenio i mnoga znanja su sklonjena od ljudskih
oiju. U grkoj mitologiji opadanje od praiskonskog Zlatnog doba objanjava se mitom o Prometeju koji je slian Hebrejskom mitu o Padu, opisanom u Postanju. Te slinosti ne obuhvataju tek
samo stvaranje ene (Pandora odgovara Evi) i zlu koji otuda nastaje, ve i sticanju zabranjenog
znanja, to je u grkom sluaju ukljuivalo otkrie vatre, a u hebrejskom sluaju se to odnosilo
na branje i probanje zabranjenog ploda sa drveta znanja.
7
O tome Gurevi pie, da je istorijsko vrijeme u hrianstvu dramatino. Poetak drame
je prvi ovekov postupak Adamov greh. Za njega je unutranje vezan dolazak Hrista, koga je
Bog poslao da mu spase tvorevinu. Nagrada sledi na kraju postojanja oveanstva. Shvatanje
Socioloka lua III/2 2009

95

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

zemlji dolini plaa stalno iskupljuje za svoje grijehe jer nosi u sebi vjenu
krivicu, pa zato mora da pazi na svoje ponaanje iz straha od boije kazne, koja
ga uvijek moe stii, jer Bog vidi i uje sve. Na taj nain u hrianskoj koncepciji vremena, u odnosu na Platonovu misao je dolo do svojevrsne smjene
sjenki, po kojoj je vrijeme kao pokretna slika vjenosti iz vjenog kruenja prelo na pravu liniju, ali samo do pokretne sjenke vjenosti, ali
sjenke koja ima jasan cilj svoga kretanja koji prebiva izvan vremena, ali koji
istovremeno ivotvorno prebiva u vremenu, tj. u svijesti svakog hrianskog
vjernika kao njegov lini smisao i cilj ijem ispunjenju tei u ovozemaljskom
ivotu. Protojerej R. Popovi istie, da u osnovi hrianskog shvatanja vremena
stoji odnos uzajamnosti Boga i ovjeka u kome je: Gospodar istorije Bog koji
njome upravlja po svom svemoguem promislu, naravno pri tome ne sputavajui ovjekovu slobodu, volju, htjenje i razum. Istorija je i Boije, a i ljudsko
djelo, djelo ovjeka kao saradnika i prijatelja Boijeg (vidi: Popovi, 2001: 1214). Prema hrianskom shvatanju ljudska istorija nije prosto slijed dogaaja,
ve dogaanje sa jednim odreenim ciljem, a cilj je spasenje ovjeka i svijeta u
Hristu. Otuda je biblijska istorija Boanska i ljudska istorija. Ona govori o Boijoj djelatnosti u istoriji radi ostvarenja konanog cilja istorije, ali i ovjekovoj
djelatnosti da ostvari njen cilj koji je i smisao njegovog ivota i predstavlja
ivotno stremljenje ovjekovog duha.
Iz navedenog se vidi, da hriansko shvatanje vremena se ustvari javlja
kao kompromis u shvatanju izmeu mita i istorije i izmeu ciklinog i linearnog
vremena. Bog se otkrio na poetku i oekuje se njegov dolazak u poslednja
vremena. Ono prvo () i ono krajnje () zatvara krug (Lauevi,
2002a: 30). Linearno vrijeme u vjerskoj misli se javlja, kako G. Debor primjeuje poput nekog odbrojavanja: to je ekanje, u vremenu koje se smanjuje, da
nastupi Strani sud i s njim drugi, istinski svet. Venost je proizala iz ciklinog
vremena. Ona je njegova onostranost. Ona je element koji ograniava linearnost vremena, koji suzbija istoriju unutar same istorije postavljajui sebe s one
strane linearnog vremena, poput take u koju se ciklino vrijeme vraa i u kojoj
se ponitava. Bosije kae: A pomou vremena koje prolazi stupamo u venost
koja ne prolazi (vidi: Debor, 2004: 49, 136). Naime, iako je vrijeme bilo
odvojeno od vjenosti i javlja su vidu linearne sukcesije, ali opet ta ljudska
istorija uzeta u celini, u okvirima nastalim stvaranjem sveta i njegovim krajem
predstavlja zavren ciklus: ovek i svet vraaju se Tvorcu, vreme se vraa u
venost (Gurevi, 1994: 129-130). Ciklinost hrianskog shvatanja vremena
otkriva se i u crkvenim praznicima koji se svake godine ponavljaju i obnavljaju
zemaljske istorije kao istorije spasenja davalo joj je novu dimenziju. ovekov ivot se odmah
razdvaja na dva vremenska plana na planu empirijskih, prolaznih dogaaja iz zemaljskog ivota,
i na planu ostvarenja Boijeg nacrta. [...] Na taj nain u svijesti tih ljudi koegzistiraju velika
eshatologija, koja e poloiti raun istorije oveanstva, i mala eshatologija pojedinca, koja se
deava posle njegove smrti i vezana je je za kraj vremena. [...] Ta svest davala je specifinu
boju odnosa prema svetu srednjovekovnih ljudi, koji gotovo uopte nisu poznavali realnu istoriju i
koji su u isti mah oseali svoju unutranju spregu s njom (ire u: Gurevi, 1994: 130-131).
Socioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

96

najvanije dogaaje iz Hristovog ivota. Prema tome, kretanje po liniji i

vraanje po krugu su tijesno isprepleteni i objedinjeni u hrianskom poimanju i
doivljavanju toka vremena.
Vrijeme slobode nasuprot vremenu sudbine i kosmopolitski duh
hrianskog vremena
Hrianstvo donosi korjenite promjene u pogledu na svijet. Ono donosi
ideju slobode to je znaajna promjena u odnosu na antiki svijet. U staroj
Grkoj sudbina je bila osnovno naelo ivota. Sudbina dri konce ivota i smrti
ljudi u svojim rukama; sve to se ovjeku deava u ivotu odreeno je sudbinom. Sudbina te pogaa, ona se ne moe birati: moe je samo oekivati da se
dogodi i pogodi! (unji, 1998a: 236). Ovo znai da ovjek ivi u svijetu
nunosti jer se sve odvija nezavisno od njegove volje i na ta on ne moe uticati
kao individua. Hrianstvo nasuprot sudbini afirmie slobodu kao temeljni
princip u ovjekovom ivotu. Pojam sloboda ima razliite osnove i sadraj
tokom istorije. Nekada je odreivana ciljevima koje su postavljali pojedinci i
drutvene grupe, a nekada je razmatrana s obzirom mogunosti osloboenja
koje postoje ili se naziru u nekom drutvu. U religijama je jedno od najvanijih
pitanja bilo pitanje slobode. Mnogi smatraju da je hrianstvo objavilo jednostavnu istinu da je ovjek slobodan8. Za razliku od antikog svijeta i paganskih
bogova, podlonih neizbjenoj sudbini, hrianski Bog je neogranieno
slobodan. Slobodnom Bogu odgovara ovjek koji posjeduje slobodnu volje koju
mu je darovao Tvorac. S hrianstvom ulazi se u slobodu koja otvara mogunost izbora, kao mogunosti da se s ljubavlju slijede Boije zapovijesti i
stekne carstvo nebesko, a time i istinsko okrilje slobode. Otuda se sloboda u
hrianskom pogledu na svijet esto shvata kao sloboda sluenja Bogu,
meutim, to je sloboda koja nije ograniena nunou izbora, ve otvorenou
za susret sa najviim Drugim. ovjekova otvorenost i spremnost na sluenje
Bogu dovodi ga do sticanja slobode. Vernici Boga, oni koji veruju u njega
svom svojom duom, bie slobodni; oni pak, koji istrajavaju u svojoj oholosti,
ne pokoravajui se Gospodu, samo misle da su slobodni, jer oni, u sutini, nisu
slobodni, budui da su robovi svojih strasti na zemlji i osuenici na paklene muke u zagrobnom ivotu (Gurevi, 1994: 226). Sloboda u hrianskom uenju je
kako primjeuje . unji, ono to oveka ini slinim bogu, bogolikim ili
hristolikim, to ga uzdie iznad vremenski prostornog sveta u svet najvieg
smisla, ali i najdubljeg pada, zavisno od njegovog izbora (unji, 1998a:
299). Hristova iskupljujua rtva je neobino snano, postavila kod ovjeka
problem linog izbora svog puta i slobodnog izvravanja moralnog duga. Zbog
te slobode svako ljudsko drutvo predstavlja arenu borbe koja vodi u spasenje
ili propast. Hristos je paradigma rtve koja slobodu vezuje za ljubav. Hrian8

Apostol Pavle u Poslanici Galaanima poruuje: Jer ste vi ... na slobodu pozvani ... i ne
dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti (Galatima, 5,1-5,13).
Socioloka lua III/2 2009

97

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

stvo je zbog toga religija slobode i ljubavi meu ljudima i izmeu ljudi i Boga
(Lauevi, 2002a: 174).
Hrianstvo iznosi sasvim drugaiji pogled na svijet gdje umjesto racionalne mudrosti grkog svijeta i racionalnog rimskog prava, se istie iracionalno
naelo ljubavi, nade i vjere. U mnotvu religija onoga vremena hrianstvo je
imalo neke presudne odlike po kojima je bilo predodreeno da ubrzo preraste u
svjetski pokret i postane svjetska religija. Ono je kako upuuje . unji svijet
osvojilo svojom etikom ljubavi: zapovijeu nenasilja i ljubavi, pratanja i
milosra. U poetku se hrianstvo oslanjalo na Stari zavjet, ali kasnije se
pojavljuje Novi zavjet. Sutinska razlika izmeu Starog i Novog zavjeta jeste u
tome da se Stari zavjet obraa izabranom narodu, dok Novi zavjet predstavlja
boije otkrivenje koje nije bilo namijenjeno samo izabranom narodu, ve
itavom ovjeanstvu. Posebna privlanost hrianstva je u injenici da je rije
o dobrovoljno odabranoj vjeri onih koji su izabrali da slijede put svog Spasitelja. Dok je judaizam bio religija izabranog naroda, hrianstvo je bila religija
koju su ljudi sami izabrali. Kako za pristupanje toj religiji nije bilo prepreka u
vidu roenja, pripadnosti odreenom narodu i sl., hrianstvo postaje univerzalno privlana religija.
Jedan od najvanijih razloga dominantnosti hrianstva je njegov kosmopolitski duh. Hrianstvo se ne obraa jednom narodu ve ovjeanstvu u
cjelini. Hrianstvo se ponajprije obraa ponienima, siromanima njihovo je
carstvo nebesko. Nasuprot formalizmu fariseja, ono insistira na istoi namjere,
na smislu ina, a ne na njegovu obliku: Vie volim milosre nego rtvu
(Matej, 12,7). Hrianstvo je prevladalo plemensku ogranienost, prostornu
zatvorenost i netrpeljivost, te je izrazilo nadnarodni kosmopolitski duh koji se
obraa svakom ovjeku9. U starom dobu ovjek se nije mogao odnositi prema
bogu neposredno, dakle, kao individuum, ve samo kao Grk, Rimljanin, dakle,
kao lan konkretne zajednice, tako da je apstrakcija ovjeka kao bia izvan
zajednice bila neto to je potpuno nerazumljivo starima jer podsjetimo se
Aristotela: Onaj ko ne moe da ivi u zajednici ili kome nita nije poterbno jer
je sam sebi dovoljan, nije deo drave, te je zver ili bog (Aristotel, 1970: 5-6).
Hrianstvo se obraa svim ljudima dobre volje nezavisno od roda, rase, dravljanstva, stalea; ne gleda ko je ko, jer su svi djeca Boija, svi su pred Bogom
jednaki. Nema tu vie Jevreja, ni Grka: nema ni roba ni slobodnog, nema vie
ni mukog ni enskog, jer ste svi samo jedan u Isusu Hristu (Galatima, 3, 28).
Hrianstvo se obraa svim ljudima sa svojom univerzalnom porukom o
spasenju. Stari ugovor izmeu Boga i izraelskog naroda zamijenjen je novim
ugovorom koji je Isus sklopio izmeu Boga i svih ljudi. Time hrianstvo
ukida razliku izmeu ovih ili onih odreenih prostora jer hrianski Bog nije
9

Meutim, iako je hrianstvo snano proirilo preanje predstave o ovjeku, ograniene

horizontom jednog plemena (u ranim zajednicama), izabranog naroda (kod Jevreja) ili jedinstvenog poltikog ureenja (Rim), objavljujui da nema ni Grka, ni Jevreja, srednjovjekovna
crkvena ideologija je ipak iskljuivala iz punopravnih ljudskih bia sve one koji nisu bili hriani,
a takoe i dio hriana jeretike i izmatike.
Socioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

98

smjeten iznad ove ili one konkretne zajednice na zemlji, ve iznad zemaljske
zajednice u cjelini i koji kao takav ne pravi razlike izmeu etnosa, porodica,
obiaja, drava. Hrianski Bog je kosmopolitiski Bog koji pripada svim
narodima bez obzira na njihovu prostornu ili kulurnu konkretnost. U odnosu na
judaizam iz ijih korijena izrasta a koji se obraa izabranom narodu, hriani su
istakli da Hristova vjera ima univerzalni znaaj. Smatrali su da je raspinjanje na
krst jedinstven dogaaj te, kao takav on je nepodloan ponavljanju. To je
odmah znailo da vrijeme mora biti linearno a ne ciklino. Ovo sutinski
linearno shvatanje vremena, sa njegovim posebnim naglaskom na
neponovljivosti dogaaja, predstavlja sutinu hrianskog shvatanja vremena.
Time vrijeme vjenog vraanja izlazi iz kruga i silazi na pravi put koji
vodi izvan vremena jer smisao ovozemaljskog smjeten je u onozemaljskom.
Hrianstvo su najprije prihvatili nii slojevi. Ono se kako . unji istie,
obraa ponajprije njima, siromanima, neukima, nemonima, ponienima,
najbrojnijem dijelu stanovnitva. Onima koji najvie osjeaju zla ovoga svijeta,
koji trpe nasilja i nepravde, koji trae mir, ljubav i pravednost. Hrianstvo im
obeava spas i propovijeda jednu jedinu zajednicu, a bogatima i monima gotovo porie mogunost spasenja. Meutim, vremenom su ga sve vie prihvatali i
bogatiji, moniji slojevi, da bi ga konano i vlast priznala Car Konstantin je
313. godine Milanskim ediktom priznao hrianstvo ravnopravnim s drugim
kultovima, a potom ono postaje dravna religija Rimskog carstva.
Hrianstvo je dakle privlailo svakog ovjeka bez obzira na njihove
drutvene razlike. Naime, hrianstvo je od svakog pojedinca pravilo junaka:
dok su nekada samo Heraklu slini mogli da oekuju da e dospjeti na nebo (po
grkoj mitologiji, tako to e i sami postati bogovi), hrianski vjernik je postao
junak svoje vjere, to mu je i bila garancija da e otii u raj. Hrianska vjera je
na taj nain nudila svim ljudima veoma vrijedne nagrade, te otuda je hrianska
religija postala univerzalno privlana. Za razliku od antike epohe Bog se u
hrianstvu otkria kao jedan Bog u tri linosti, i kao potpuno slobodan. Otkrivanje Boga kao jednog po prirodi a trojanog po linostima, neposredno je imao
presudan uticaj da se i ovjek, time to je nastao po obrazu i naliju Boijem,
odredi kao linost koju sutinski odreuje njena boanska linost. Otuda, na
ravni drutvenog ivota, in krtenja je kako A. Gurevi zapaa znaio pretvaranje ivog oveka u hrianina, vernog lana crkve i smatran je novim
roenjem. lan drutva nije homo naturalis nego homo Christianus (Gurevi,
1994: 190).
Temeljna vrijednost oko koje hrianstvo gradi svijet ovjeanstva jeste
pojam Dobro koje je simbolizovano u samom pojmu Boga, koji jeste olienje
onog to ovjek moe biti u najboljem smislu. Jevanelje po Mateju poziva:
Budite savreni kao to je savren otac va nebeski (Matej, 5,48). . unji
e jo rei: Ko veruje u Boga veruje i najvie dobro u oveku. [] Ako je Bog
najvia vrednost onda je ljubav prema Bogu najvia vrlina. Prva zapovest zato
glasi: Ljubi Gospoda Boga svim srcem svojim i svom duom svojom. Iz prve
zapovesti logino slijedi i druga: Ljubi blinjega svoga kao samog sebe, jer
Socioloka lua III/2 2009

99

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

smo svi Boija deca, braa i sestre. Iz prve dve zapovesti logiki nuno slede i
sve ostale, iza kojih se naziru vrednosti koje tite; svetost ivota (ne ubij),
vernost (ne ini preljubu), ljubav (ne mrzi blinjega) itd. (unji, 1998a:
220). Hrianske vrijednosti dobijaju svoje znaenje i znaaj samo ako se
ostvaruju u ivotu vjernika, te otuda, iako ove vrednosti imaju nadistorijsko
znaenje i znaaj, one su ipak upuene istorijskom biu i vremenu (unji,
1998a: 222). Istorija je pak pozornica na kojoj se odigrava borba izmeu svjetla
i tame, dobra i zla, koji se prepliu kroz itavu istoriju ovjeanstva10. ovjek
posjeduje slobodnu volju da postupi ovako ili onako jer posjeduje slobodu
izbora. Meutim, ako smo slobodni da biramo postoji uvek mogunost da
pogreimo u izboru (unji, 1998a: 238). Zato se sloboda javlja kao uslov da
se ini dobro ili zlo to ispostavlja pitanje odgovornosti pred ovjeka jer
spasenje je stvar linog izbora svakog vjernika, pak samo spasenje koje je
mogue samo ako se slijede vrhovne vrijednosti, pripada jednom drugom
svijetu; svijetu nebeskog carstva i istinske slobode. Otuda hrianstvo ui ne
sabirajte sebi blaga na zemlji, gdje moljac i ra kvari i gdje lupei potkopavaju i
kradu glasi Jevanelje po Mateju nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ni
moljac, ni ra ne kvari, i gdje lupei ne potkopavaju i ne kradu (Matej, 6,1921). A poto je Bog zamiljen kao najvie dobro i savrenstvo, onda i svijet i svi
njegovi dijelovi dobijaju moralnu obojenost. Otuda u hrianskom pogledu na
svijet, kako Gurevi kazuje, nema potpuno etiki neutralnih sila i stvari: svi su
ukljueni u sukob dobra i zla, uvueni u svjetsku istoriju spasenja. Zato vrijeme
i prostor imaju sakrali karakter; rad je smatran ili kaznom za prvobitni grijeh ili
sredstvom za spasenje due i sl. Hrianstvo u tom odnosu jasno stavlja duhovne vrijednosti visoko iznad materijalnih dobara. Isto tako, mada su teolozi
isticali da ovjekova linost predstavlja jedinstvo due i tijela, sve brige
hriana treba da budu usmjerene na prvu komponenetu njegove linosti, pa ak
i na oiglednu tetu druge komponente, jer dua i tijelo borave u razliitim dimenzijama dua pripada vjenosti, a tijelo je podlono propadanju u vremenu;
vrijeme je podreeno vjenosti.
Meutim, ovakvo shvatanje donijelo je jo jednu krupnu promjenu koju
je ovdje vano napomenuti a koja se odnosi na promjenu pogleda ovjeka na
prirodu. Iako hrianstvo smatra vidljivi svijet Boijim djelom, ipak za hriane
je svako shvatanje prirode bilo znak paganstva i mogoboakog idolopoklonstva. Isto tako i sam Hrist je prirodni dio svoga bia smatrao prolaznim, a
duhovnim se uznio na nebo to je po sebi istisnulo svijest o osobenoj vrijednosti
10
Kontrasti vjenog i privremenog, svetog i grenog, due i tijela, nebeskog i zemaljskog,
koji se nalaze u samom temelju hrianskog pogleda na svijet, imali su svoje mjesto i u socijalnom ivotu tog doba, u nepomirljivim suprotnostima bogatstva i siromatva, vladavine i potinjenosti, slobode i ropstva, privilegovanosti i obespravljenosti. Hrianski pogled na svijet je kako
Gurevi istie ukidao realne protivurenosti tako to ih je prevodio na vii nivo sveobuhvatnih,
nadzemaljskih kategorija: na tom nivou bilo je mogue razreenje protivurenosti na kraju zemaljskog vremena, kao rezultat iskupljenja. Na taj nain teologija je tom drutvenom ivotu
davala ne samo najvie uoptavanje, nego i sankciju i opravdanje (Gurevi, 1994: 28-29).

Socioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

100

prirodnog svijeta u ljudskom duhu. Gubljenje svetosti prirode u svijesti ljudskog

duha, kako primjeuje . unji, se kasnije izrodilo u stav; ako priroda nije
sveta onda sa njom moe da se radi to se ovjeku prohtje, a time je otvoren put
koji je trasirala savremena materijalistika civilizacija, u ijoj svijesti je priroda
shvaena kao riznica za pljakanje (unji, 2008b: 302). U odnosu na antiko poimanje svijeta u kojem je on shvatan kao cjelovit i harmonian u hrianskom shvatanju se on posmatra dualistiki. Antiki kosmos lepota prirode, njen poredak i vrlina u hrianskom tumaenju gubi deo svojih kvaliteta:
taj pojam se poeo primenjivati prvenstveno i jedino na ljudski svet, te vie nije
imao visoku etiku i estetiku vrednost. Svet hrianstva vie nije lepota jer je
on grean i podloan Boijem sudu, hrianski asketizam ga odbacuje (Gurevi, 1994: 77). A. Avgustin upuuje da istinu ne treba traiti izvan nego u dui
samog ovjeka. Najljepe Boije djelo nije stvaranje nego spasenje i vjeni
ivot. Kao rezultat ove promjene, pojam kosmos se raspada na par suprotnih
polova; nebo-zemalja, raj-pakao, a ovjek se nalazi na raskrsnici: jedan put vodi
do duhovnog grada Gospodnjeg, a drugi u grad Antihrista. Ova opozicija odnosa izmeu svjetovnog i sakralnog vremena, kod Avgustina je sadrana u uenju
o nepojmljivoj suprotnosti Grada zemaljskog i Grada Boijeg. A. Avgustin ovu
misao razvija kroz svoje vienje nastanka i razvoja dviju drava, dvaju
suprotnih puteva kojima se ljudski rod od samog poetka kree, da bi na kraju
opisao njihove zavretke. Kraj istorije predstavljao je usavrenje, uzdizanje i
ostvarenje Drave Boije, koja nije od ovog svijeta. Ovo dualistiko gledite s
jasnim prvenstvom duhovne nad svjetovnom dimenzijom ivota e preovlaivati u hrianskoj misli o istoriji tokom itavog srednjeg vijeka.
Drutveno vrijeme i hrianski srednji vijek zvono vremena
Drutveni ivot kao sadraj drutvene stvarnosti odreenog vremena je
veoma sloen i u svojoj sloenosti izraava se kroz razliite predstave u odnosu
na dominantne kategorije kulture kojoj pripada na kojima poiva ukupni
drutveni kontekst vremena u kojem se odvija drutveni ivot ljudi. Tako ispod
povrine dominantne predstave o vremenu definisanom kao svrhovito napredovanje ka svom uzvienom kraju u kome prebiva krajnji cilj i smisao ivota,
stoji drutveni ivot sa svojim predstavama koje iako nisu nezavisne od dominantne predstave, ipak nose svoja specifina obiljeja koja izraavaju osobenosti drutvenog ivota tog vremena.
Naime, sloenost drutvenog ivota uslovljava i razliita poimanja, smisao, znaaj i znaenje koji se pridaju vremenu u okviru svakog sociokulturnog
sistema. Otuda i u srednjem vijeku koji se oblikovao na temeljima hrianskog
pogleda na svijet, ne postoji jedinstvena predstava o vremenu, ve prije moemo govoriti o mnotvu vremen kao realnosti srednjovjekovnog drutvenog
ivota. Vrijeme kao problem, kao ist pojam, kako istie Gurevi, u tom
periodu postoji jedino za teologe i filozofe, dok ga mase naroda prvenstveno
doivljavaju u formama koje s jedne strane izraavaju njihovo mjesto i ulogu u
Socioloka lua III/2 2009

101

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

drutvenom ivotu, a s druge one na sebi osjeaju uticaj hrianske koncepcije

vremena koja stvara poseban odnos prema vremenu jer ljudsku jedinku povezuje sa ljudskim rodom u cjelini. Ta dvojakost shvatanja vremena gdje dolazi
do spajanja smisla vremena u odnosu na vjenost i prolaznog vremena zemaljskog ivota je bitna osobina svijesti ovjeka tog vremena. O tome Gurevi
govori na sljedei nain: Da ovek osea, uvia da je i sam istovremeno na dva
vremenska plana: na planu lokalnog, prolaznog ivota i na planu opteistorijskih
dogaaja koji odluuju o sudbini sveta. Kratkoroan i nitavan zemaljski ivot
svakog oveka protie na fonu svetsko-istorijske drame, uplie se u nju,
dobijajui od nje novi, vii i neprolazni smisao (Gurevi, 1994: 164). Otuda,
ovjek nikad ne ivi samo u jednom, zemaljskom vremenu jer spasenje njegove
due zavisi od njegovog ukljuivanja u sveto vrijeme, a zemaljsko prolazno
vrijeme shvaeno kao borba izmeu dobra i zla je lina stvar svakog vjernika.
Ovaj naglaeno dualistiki odnos prema vremenu odnosi se i izraava kroz
razliite ljudske aktivnosti koje su smisaono povezivane i dovoene u odnos sa
duhovnim dimenzijom ivota. Tako, na primjer, hodoae kao veoma rairen i
najpotovaniji oblik putovanja u srednjem vijeku, nije shvatano kao prosto
putovanje po svetim mjestima nego i kao duhovno traganje i put do Boga.
Putovanja u srednjem veku bila su pre svega, hodoaa u sveta mesta, tenja
da se iz grenih mesta ode u sveta (Gurevi, 1994: 93).
Na drutvenom planu vrijeme srednjeg vijeka je vrijeme dominantno
agrarnog drutva, te otuda, kako je agrarno drutvo ivjelo i radilo ritmom koji
mu namee priroda, ciklino shvatanje vremena odreeno prirodnim ritmovima
i smjenama godinjih doba je bilo i dalje duboko ukorijenjeno u svijesti ljudi
tog vremena. D. D. Vitrou istie da je u toku itavog srednjeg vijeka postojao
sukob izmeu ciklinog i linearnog shvatanja vremena. Linearno shvatanje vremena su podravali trgovaka klasa i uspon novane privrede. Sve dok je vlast
bila kocentrisana u svojini nad zemljitem, smatralo se da vremena ima u
izobilju i ono se prvenstveno povezivalo sa nepromenljivim ciklusom tla (D.
D. Vitrou, 1993: 142). Otuda, do prvih znaajnih drutvenih promjena u tom
odnosu, shvatanje vremena u svijesti ljudi tog perioda bilo je malo prijemivo
na promjene i razvitak: stabilnost, tradicionalnost i ponovljivost su osnovne
kategorije u kojima se kretala njihova svijest. Novo je ulivalo nepoverenje,
novatvorstvo je shvatano kao svetogre i nemoralnost. Ne pomeraj s mesta
kamenje koje je postavio tvoj otac... uio je Vincent Lerinski, monah iz V
veka. Jer, ako novine treba izbegavati, onda se treba drati starine; ako je
novo neisto onda je staro sveto. Vrednost je posedovalo, pre svega staro
(Gurevi, 1994: 198). Nesposobnost ovjeka tog vremena da sagleda svijet i
drutvo u razvoju jeste nalije njegovog odnosa prema samom sebi i svom unutranjem svijetu. U srednjem vijeku individua se identifikovala sa drutvenom
ulogom feudalne hijerarhije. Seljak nije bio ovek koji je sluajno bio seljak,
feudalac nije bio ovek koji je sluajno bio feudalac. On je bio seljak ili
feudalac, i ovo oseanje njegovog nepromenjenog poloaja bilo je sutinski deo
njegovog oseanja identiteta (From, 1963: 79). Naime, pojedinac kao lan gruSocioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

102

pe, nosilac odreene funkcije koja mu je dodijeljena ili kao slubenik, teio je
prije svega, tome da maksimalno odgovara utvrenom tipu dunosti i da ispuni
svoj dug pred Bogom. Prema tome, njegov ivotni put je ranije dat, isprogramiran zemaljskim zadatkom ovjeka, a time je bio iskljuen razvoj individue
na polju drutvene stvarnosti jer se on iskljuivo odnosio na razvoj duhovne
strane linosti. Prema tome, pojam napretka vaio je iskljuivo za duhovni
ivot: u toku istorije ljudi se pribliavaju spoznanju Boga, proimajui se njegovom istinom. Statinost je kako Gurevi primjeuje osnovna crta srednjovjekovne svijesti. Njoj je strana ideja razvitka. Svijet se ne menja niti se razvija.
On je iskonska tvorevina Boga, stalno je u stanju nepromenljivog postojanja
(Gurevi, 1994: 198). Ni Avgustin u svom uenju nije zastupao ideju razvitka u
naem modernom smislu. U Avgustinovom uenju, zemaljsko vrijeme je
prolazno i potinjeno nadulnoj vjenosti, tj. spasenju, koje je najvanije i na
koje treba da se usredsredi sva panja vjernika, tj. vrijeme zemaljskog ivota
potinjeno je oekivanju nebeskog blaenstva. On nije ostavio mjesta za novine,
za neoekivano dobro. Ali je ipak nagovijestio ideju napretka, nade u bolji ivot
na zemlji. Rimsko carstvo je ujedinilo svijet, kazao je on, da bi Isus mogao u
njemu da se rodi i da bi se Crkvi koja je vidljivo olienje Grada Boijeg (iji
napredak se sastoji u postepenom otkrivanju Boije istine), pruila prilika da
zavede sveoptu vlast i svojom djelatnou povede ljudski rod ka spasenju.
pengler je primijetio da se kulture razlikuju po intuitivnom znaenju koje
dodjeljuju vremenu, a E. Kaneti da je upravljanje vremenom osnovni atribut
svake vlasti. Kljunu ulogu pored feudalne drave u srednjem vijeku je imala
crkva koja je pod svojom kontrolom drala drutveno vrijeme. Obuzdavajui
izolovanost bezbrojnih vremenskih skala lokalnih i porodinih grupa, crkva i
hrianska ideologija im namee svoje shvatanje vremena, koje uokviruje drutveno vrijeme prema crkvenim propisima. Svjetenstvo je ustanovljavalo i usmjeravalo sve vremenske tokove feudalnog drutva reguliui njegove ritmove. U
poecima svaki izlazak iz crkvene kontrole vremena bio zabranjivan: crkva je
zabranjivala da se radi u dane crkvenih praznika, pri emu joj bilo vanije potovanje religioznih zabrana od dobijanja odreene koliine vika proizvoda koji bi
mogao biti proizveden u dane proglaene neradnima, a oni su, po rijeima Gurevia inili vie od treine vremena u godini; crkva je odreivala sastav hrane
koja se mogla uzimati u ovom ili onom dijelu vremena i strogo je kanjavala za
krenje posta; ona se mijeala i u polni ivot osoba, tako to je propisivala kada
je polni akt doputen, a kada je grean. Pomou parastosa i misa crkva je mogla
da skrati trajanje zagrobnih muenja dua, te je prema tome, vrila kontrolu ne
samo nad vremenom ivih nego i nad vremenom mrtvih11. Kao rezultat te
sveobuhvatne kontrole vremena postignuta je potpuna podreenost ovjeka
11

Ovaj specifian odnos prema vremenu moe se otkriti u svakoj sferi drutvenog ivota
tog vremena. Nije ga teko nai i u pravnoj praksi tog perioda. Tako, kako primeuje A. Gurevi,
na djelu su takvi pravni osnovi koji omoguavaju da se u svojstvu pravnog subjekta mogu se
javiti ne samo ivi ljudi nego i pokojnici umrlima je priznavana odreena pravna sposobnost jer
smrt nije definitivno iskljuivala oveka iz zajednice i drutva (ire u: Gurevi, 1994: 164).
Socioloka lua III/2 2009

103

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

vladajuem drutvenom i ideolokom sistemu. Vrijeme individue nije samo

njeno individualno vrijeme, ono nije pripadalo samo njoj nego i vioj drutvenoj
sili koja je stajala iznad nje, a time je ideja slobode koja nastaje kao opozicija
antikoj podreenosti sudbini i koja je trebala da stoji kao jedan od hrianskih
ideala podreena crkvenim zahtjevima i propisima.
Prvi koraci koji se javljaju u pravcu mehanikog mjerenja vremena a koji
ujedno predstavljaju poetke modernog asovnika u Evropi, nisu preduzeli ni
ratari, ni pastiri, niti trgovci ili zanatlije, ve upravo hrianski vjernici koji su
istrajno nastojali da prikladno i redovno obavljaju svoje dunosti pred Bogom.
Monasi su morali da znaju tano vrijeme odreeno za svoje molitve. Naime, u
srednjovjekovnim manastirima tanost je bila vrlina na kojoj se strogo insistiralo a istovremeno su se kanjavala zakanjenja na slubu Boiju. Potreba za
tanou kako upuuje Vitrou nije ishodila iz elje da se tedi vreme, ve
otuda to je strogo regulisanje vremena bilo potrebno da potpomogne odravanje discipline monakog ivota (Vitrou, 1993: 132). Prvi satni mehanizmi
koji su otvorili put izrade asovnika, bile su naprave koje su pokretali tegovi
koji su udarali u zvono nakon izmjerenog vremenskog intervala. Zvona su
igrala posebno vanu ulogu u srednjovjekovnom ivotu jer su ona predstavljala
sredstvo razglasa u srednjovjekovnom gradu. Poto ljudski glas nije mogao da
dopre do svih koji su morali da uju gradske proglase, zvona su javljala koliko
je sati, pozivala u pomo kada je trebalo gasiti poar, upozoravala na neprijatelja koji se pribliava, dizala ljude na oruje, odvodila ih na posao, slala u
postelju, objavljivaljava sveoptu alost povodom kraljeve smrti, oglaavala
javno veselje zbog roenja princa ili krunisanja, proslavljala izbor pape ili pobjedu u ratu. Zvona su bila ponos svake zajednice. Vrednost crkava, manastira
i celoga grada procenjivala se po bogatstvu i odjeku zvonjave sa njihovih
tornjeva. Natpis na jednom zvonu razmetao se: Ja oplakujem mrtve, ja irim
svetlost, ja objavljujem dan poinka, ja podiem lenje, ja rasprujem vetrove, ja
smirujem krvoloke. (Funera plango, fulmina frango, Sabbath pago, Excito
lentos, dissipo ventos, paco cruentos). itelji francuskog grada Liona su 1481.
godine uputili zahtev svom gradskom veu da se osea gorua potreba za
jednim velikim zvonom ije e udarce uti svi graani u delovima grada. Kad bi
se napravilo takvo zvono, na vaare bi dolazilo vie trgovaca, graani bi bili
vema uteeni, razdragani i sreni i iveli bi urednijim ivotom, a grad bi dobio
svoj ukras (Borstin, 2008: 46). U srednjovjekovnoj kulturi za najveu masu
stanovnitva glavni orijentir vremena u toku dana i noi bio je zvuk crkvenih
zvona, koja su uredno pozivala na jutarnje i ostale slube. Uz pomo crkvenih
zvona u srednjovjekovnoj kulturi svjetenstvo je nadziralo proticanje vremena.
Prvi mehaniki asovnici napravljeni su ne da bi pokazivali vrijeme, ve da bi
ga ozvuili. Oni su bili svojevrsna zvona vremena putem kojih je oglaavano
vrijeme, koje je povezivano sa osnovnim aktivnostima iz crkvenog i drutvenog
ivota. Otuda s pravom A. Gurevi kazuje, da srednjovjekovni ljudi nisu saznavali vrijeme vizuelno nego, prije svega, po zvuku. Razlikovali su: zvono
etve, zvono gaenja vatre, i zvono ispae na livadama. itav ivot stanoSocioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

104

vnitva regulisan je zvukom zvona, usklaenim sa ritmom crkvenog vremena

(Gurevi, 1994: 123).
Vrijeme srednjovjekovnog drutva shodno osnovnom karakteru i ritmu
srednjovjekovnog ivota je bilo kako Gurevi primjeuje, sporo, lagano i
dugotrajno vrijeme. Njega ne tede. Za srednjovjekovni odnos prema vremenu
karakteristino je ono to je Henrih Bel zapazio u Irskoj. Kada je Bog stvarao
vreme kau Irci stvarao je ga dosta (Gurevi, 1994: 123). Vladavina
laganog vremena je mogla da traje sve dok je ono odgovaralo laganom,
ravnomjernom ritmu ivota feudalnog drutva. Naime, u srednjem vijeku nije
bilo potrebe da se posebno cijeni i tedi vrijeme, da se tano mjeri i da se znaju
njegovi mali segmenti. To je prije svega bilo uslovljeno agrarnom prirodom
feudalnog drutva i dominantnom vrijednosnom orijentacijom hrianskog uenja koje je mnogo vei znaaj davalo duhovnim nego li materijalnim vrijednostima. Odnos prema materijalom bogatstvu je bio odreen odnosom prema
spasenju maksima iz Jevanelja po Mateju glasi: Lake je kamili proi kroz
iglene ui ne bogatome ui u carstvo Boije (Matej, 19, 24). Hrianin je morao ozbiljno uzeti u obzir ove zapovijesti. Pravednik je smatran siromahom jer
je siromatvo vrlina kakvu ni u kom sluaju ne moe imati bogatstvo. Imovina
je olienje zemaljskih interesa koji odvlae ovjeka od misli o duhovnom
uzdizanju i od briga za spasenje due12. Spasenje je nalagalo strpljenje; lagano
vrijeme u molitvi i tihovanju, bez imperativa da se ekonomino shvata i
racionalno koristi kao sredstvo za dobijanje materijalne koristi13.
Meutim, sa sve snanijim usponom gradova razvijaju se i drugaiji
osnovi drutvenog ivota koji nameu sve veu potrebu za stroijim mjerenjem
vremena i njegovim sve veim znaajem. Grad postaje nosilac novog pogleda
prema svijetu pa, prema tome, i odnosa prema vremenu (Gurevi, 1994: 172).
Na gradskim tvravama i crkvama ugrauju se mehaniki asovnici koji postepeno umjesto zvona postaju simboli ponosa gradske sredine. asovnik je postao
javna naprava. Crkve su sa jedne strane oekivale da se njihovi sledbenici okupljaju na molitvi redovno i uestalo, a sa druge strane, gradske zajednice u jeku
12
Meutim, za veinu lanova feudalnog drutva, izvrenje zapovijesti o siromatvu je bilo
praktino nemogue. To je dobro znalo i svjetenstvo. Za postojanje drutva kao cjeline bilo je
potrebno postojanje imovine, tako da je ranohrianski ideal zajednice vjernika koji su se odrekli
svake imovine, srednjovjekovno hrianstvo zamijenilo idealom sitnog vlasnitva, ije posjedovanje omoguava zadovoljavanje neophodnih potreba. Crkva naravno kao vrlo imuni vlasnik u feudalnom drutvu, razumije se nikada nije odobravala da se ukine institucija privatnog vlasnitva.
13
Naravno, ovakav stav prema vremenu nije mogao dugo opstati. Veber smatra da sa protestantskom etikom dolazi do snanih promjena u shvatnju prema radu i bogatstvu, a time i
odnosu prema vremenu. Veber protestantsku etiku koja osuuje svaku vrstu ne-rada i pozitivno
ocjenjuje rad kao poziv i sredstvo za spasenje, vidi kao duhovnu pokretaku snagu modernog
racionalnog duha kapitalizma. Mamford, pak, smatra Benediktanski red osnivaem modernog
kapitalizma i racionalnog shvatanja i korienja vremena. Po Mamfordovom miljenju, Benediktanci, koji su na vrhuncu svoje moi vodili preko 40.000 manastira, kljuno su uticali na
racionalno shvatanje i korienje vremena. Oni su tako to su upuujui, da asovnik nije samo
naprava za praenje vremena, ve i sredstvo za sinhronizaciju ljudskih aktivnosti najvie doprinijeli kasnijem sve veem potinjavanju ljudskog djelovanja ritmu asovnika.

Socioloka lua III/2 2009

105

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

razvoja okupljale su ljude da bi zajedno uestovali u trgovini i zabavi. Kada su

asovnici zauzeli svoje mjesto na crkvenim zvonicima i gradskim tornjevima,
stupili su na javnu scenu. Odatle su se oglaavali bogataima i sirotinji, privlaei panju ak i onih koji nisu imali linog razloga da premjeravaju vrijeme
satima. Nijedan evropski grad koji je iole drao do sebe nije mogao da opstane
bez javnog sata koji je zvonjavom pozivao graane na odbranu, slavlja ili oplakivanja. Zajednica koja je bila u stanju da prikupi sredstva na raskoni javni sat
utoliko je prije dobijala na znaaju. asovnik je tokom cijelog tog procesa poprimio svjetovni karakter, drugim rijeima, postajao je javan. D. Borstin upuuje da su ve u XIV vijeku u Evropi veliki satovi sa crkvenih zvonika i gradskih
vjenica oglaavali jednake sate, navjetavajui novu svijest o vremenu. Crkveni
tornjevi, sagraeni da bi pozdravljali Gospoda i obeleili ovekova nebeska
stremljenja, sad su postali tornjevi sa satom [...] Takvi asovnici sa jednakim
satima postali su uobiajni u evropskim gradovima. Budui da su sada sluili
itavoj zajednici, predstavljali su novu vrstu javnog upotrebnog dobra, pruajui
uslugu koju svaki graanin ne bi mogao sebi da priuti (Borstin, 2008: 42).
Ove naprave koje su na poetku bile u slubi podsjeivanja hrianskih
kaluera na vrijeme za molitvu brzo su postale javne sprave, a potom postepeno
su postajale irom rasprostranjena lina sredstva. Ubrzo je svaki graanin poelio da ima svoj asovnik kao sredstvo rasporeda svakodnevnog ivota najprije za dom, a onda i za sebe lino. Javni asovnik, postavljen na crkvi ili na
gradskom trgu, predstavljao je samo povremeni podsjetnik na proticanje vremena, meutim, lini ili kuni asovnik je bio stalno vidljivi pokazatelj vremena14. O tome D. Lendis e rei: Dok se javni asovnik mogao koristiti za otvaranje ili zatvaranje pijaca, za oznaavanje poetka i kraja rada i za pokretanje
ljudi, on je signalizirao samo trenutke, a ne neprestano proticanje vremena. S
druge strane, sobni asovnik ili sat bio je uvek vidljiv podsetnik na iskorieno
vreme, potroeno vreme, protraeno vreme, izgubljeno vreme Kao takav bio je
podsticaj i klju linog postignua i produktivnosti (Vitrou, 1993: 144).
Naime, u gradu se formira takva socijalna sredina koja se prema vremenu
odnosi sasvim drugaije od feudalaca ili seljaka. Za trgovce je vrijeme je imalo
znaenje ostvarenja materijalne dobiti, te otuda, poslovni ljudi nalau potrebu
da se odredi vrijeme kada radi njegova radionica, tako da vrijeme postaje mjera
za rad. Na taj nain vrijeme stie veliku vrijednost, pretvarajui se u bitnog
inioca proizvodnje, ime i samo vrijeme dobija na cijeni. ivot graana vie ne
odreuje zvonjava crkvenih zvona to zovu na molitvu nego otkucaji asovnika
na tornjevima gradskih zgrada. Pojava mehanikih asovnika se javlja kao
posljedica zahtjeva uticajnih drutvenih grupa i istovremeno predstavlja promjenu u vremenskoj orjentaciji u oblasti drutvenog vremena. Njegovom poja14

Meutim, kako upuuje D. D. Vitrou, trebalo je da proe dosta vremena prije nego
to je asovnik postao iroko rasprostranjeno lino sredstvo-naprava za praenje vremena.
Posjedovanje domaeg ili linog asovnika je i u XVII vijeku bilo dosta rijedak sluaj, i u osnovi
dugo vremena bilo je ogranieno na bogate ljude i vie se sagledavalo kao znak bogatstva nego
kao drutvena potreba (ire u: Vitrou, 1993: 144-146).
Socioloka lua III/2 2009

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

106

vom, kontrola vremena se lagano izvlai iz ruku svjetenstva, i time oznaava

oslobaanje gradskog vremena od neposredne crkvene kontrole. Sa poveanom cirkulacijom novca i organizovanjem komercijalnih mrea, naglasak je
stavljen na pokretljivost. Vreme se vie nije povezivalo samo sa kataklizmama i
praznicima, ve sa svakodnevnim ivotom. Mnogi pripadnici srednjeg stalea
su ubrzo shvatili da je vreme novac i da se mora briljivo regulisati i ekonomino koristiti (Vitrou, 1993: 142). Mjerenje vremena je kao to je ukazao L.
Mamford, prelo u tednju vremena, proraunavanje vremena i raspodjelu
vremena. Kada se to dogodilo, vjenost je malo-pomalo prestala da slui kao
mjera i arite ljudskih akcija (Mumford, 1934: 14). Navedeni momenti upuuju na zavisnost drutvenih promjena i shvatanja uloge vremena u drutvenom
ivotu koje se odvijaju pod uticajem socijalnih aktera drutvene stvarnosti.
Naime, mehaniki asovnici postavljeni su u evropskim gradovima onda kada
su uticajne drutvene grupe uvidjele da je potrebno znati tano vrijeme. Te
grupe su postepeno raskinule ne samo sa crkvenim vremenom nego i sa svim
shvatanjima svijeta koja su bila karakteristina za agrarno, tradicionalno drutvo. Uspon klase gradskog stanovnitva ija ekonomska praksa i iji stil i ritam
ivota se principijelno razlikuje od naina ivota seoskih klasa poznog srednjovjekovnog drutva je uslovio da i kategorija vremena poinje da se transformie, da gubi svoj tradicionalni sadraj ime poinje prelaz od crkvenog
vremena na vrijeme trgovaca ili preciznije na gradsko vrijeme.
U sistemu starog shvatanja svijeta, vrijeme nije predstavljalo samostalnu
kategoriju, vienu nezavisno od svoje realne, iskustvene sadrine; ono nije bilo
forma postojanja svijeta ono je bilo neodvojivo od samog bia. Otuda u
svijesti ljudi, vrijeme nije postojalo nezavisno od onog to se deava u vremenu,
pa je shvatano u prirodnim i antropomorfnim pojmovima. Iz takvog odnosa
prema vremenu su proizilazile i njegove kvalitativne odredbe, pa je vrijeme
moglo biti dobro i ravo, sakralno i svjetovno. Dakle, vrijeme nije shvatano
neutralno u odnosu na sadraj koji ga ispunjava. Otuda je bilo i nemogue
ravnomjerno ralanjivanje vremena na samjerljive i uzajamno zamjenljive
dijelove jer se tome protivio konkretno-stvarni karakter shvatanja vremena.
Stvaranjem mehanizama za mjerenje vremena istovremeno su se stvorili i uslovi
za obrazovanje novog odnosa prema njemu kao prema jednolinoj, uniformnoj
cjelini koja se moe izdijeliti na jednake nekvalitativne jedinice. D. Borstin e
rei: Kada je tokom vremena asovnik postao neto uobiajno, ljudi vie nisu
posmatrali vreme kao reku koja tee, ve kao zbir zasebno izmerenih trenutaka.
Glavno vreme, koje je gospodarilo svakodnevnim ivotom, nije vie doivljavano u vidu rastegljivih ciklusa suneve svetlosti koji su glatko proticali [...]
Otkucavanje klatna asovnika postae glas vremena. Takva naprava naprosto
vie nije imala nikakve veze sa Suncem ili kretanjem planeta. Njeni zakoni
stvarali su beskonaan niz istovetnih jedinica (Borstin, 2008: 42).
Onako kako je pismo eksternalizovalo jezik tako je sat eksternalizovao
vrijeme. Vrijeme je postalo neto to postoji nezavisno od ljudskog iskustva, neto objektivno i mjerljivo. Time se po prvi put u razvoju ljudskog
Socioloka lua III/2 2009

107

O. Samardi, Hriansko poimanje vremena i istorije

drutva, kako Gurevi istie, stvaraju uslovi za otuenje vremena kao iste
forme, od ivota ije pojave i sadraji (ne)podlijeu vremenskom mjerenju.
Otuenje vremena od njegovog konkretnog sadraja stvorilo je mogunost da
se ono shvati u isto kategorijalnoj formi trajanja koje ide iz prolosti u budunost kroz taku koja se naziva sadanjost. Na taj nain su se ujedno stvorili
uslovi koji su omoguili da grad postane domain vlastitog vremena, istovremeno ga otimajui od crkvene kontole. Meutim, mehaniko odbrojavanje vremena dogaa se bez neposrednog uea ovjeka, koji je prinuen da prizna
kako je vrijeme nezavisno od njega, a time se ujedno stvaraju uslovi da ovjek
prestaje da bude gazda vremena jer vrijeme stekavi mogunost da tee nezavisno od ljudi i dogaaja, uspostavlja svoju tiraniju kojoj se ljudi moraju
podvrgavati. Mada je vladavina asovnika u to vrijeme imala daleko manje
uticaja na ljude nego danas, ipak je bila dovoljna da izazove brata Jovana u
Rableovom Gargantui da se poali kako su asovi za oveka a ne ovek za
asove (Rable, 1959: 139). Ovaj novi princip temporalizacije ivota je ujedno
onaj momenat koji oznaava kraj srednjovjekovne civilizacije i ulazak u
graansko drutvo novog vijeka koje donosi snane promjene u socijalnom i
kulturnom poimanju kategorije vremena.
Literatura
Avgustin, A. (2003), Drava Boija, Podgorica: CID.
Avgustin, A. (2002), Ispovesti, Panevo Beograd: Bukur Book O. D/ Ne&Bo.
Aristotel, (1970), Politika, Beograd: Kultura.
Biblija/Sveto Pismo: Stari zavet, (preveo ura Dani), Novi zavet (preveo Vuk
Karadi), (2003), Beograd: Sveti arhijerejski sinod srpske pravoslavne crkve.
Borstin, D. D, (2008), Svet otkria, Beograd: Geopolitika.
Debor, G. (2004), Drutvo spektakla, Beograd: blok45@eunet.yu.
Gurevi, A. (1994), Kategorije srenjovjekovne kulture, Beograd: Matica Srpska.
From, E. (1963), Zdravo drutvo, Beograd: Izdavako preduzee RAD.
Lauevi, S. (2003), Vrijeme i istorija, u zborniku: Vrijeme i progres, Crna Gora na
razmeu milenijuma, Podgorica: CANU Univerzitet Crne Gore.
Lauevi, S. (2002a), Miljenje i svjedoenje, Sremski Karlovci Novi Sad: Izdavaka
knjiarnica Zorana Stojanovia.
Lauevi, S. (2002b), Bivstvovanje i odgovornost, u: Filozofija i drutvo XXI/2002,
Beograd: Institut za filozofiju i drutvo.
Mamford, L. (1968), Vrijeme i stroj: vlast sata, u zborniku: . R. Valker, Moderna
tehnologija i civilizacija, Zagreb: Naprijed.
Mumford, L. (1934), Technic and Civilization, London: Routlegde&Regan Paul.
Popovi, R. (2006), Izvori za crkvenu istoriju, Beograd: Centar za hrianske studije.
Rable, F. (1959), Gargantua i Pantagruel, Beograd: Prosveta.
unji, . (1998a), Religija I, Beograd: igoja tampa.
unji, . (1998b), Religija II, Beograd: igoja tampa.
Vitrou, D. D. (1993), Vreme kroz istoriju, Beograd: Srpska knjievana zadruga.
Vitrou, D. D. (1985), ta je vreme, Beograd: Prosveta.

Socioloka lua III/2 2009