Tragina sudbina Selimovievog Ahmeda Nurudina

Gradei ovaj glavni lik u romanu ''Dervi i smrt'', Mea Selimovi je itaocu dao
umetniku viziju oveka, tj. pojedinca u svetu. Uspeo je da nam pikae odnos pojedinca i
vlasti, da nas uvrsti u uverenju kako je mnogo apsurdnog u svemu to nas odreuje:
sluaj, strah, samoa, oaj, sile koje su iznad naih moi, naa sputanost i ogranienost da
ovladamo tim silama, stalno raspinjanje izmeu onoga to inimo i to bismo eleli biti i,
na kraju, smrt. Mnogo je ta u ivotu zbog ega bi ovek mogao da izgubi veru u sve
postojee i da prosto izludi, ili da zakorai u tragediju A da se to ne bi desilo, ovek mora
da nae neku taku oslonca u Bogu, u nekoj ideji, u nekom injenju, u sebi.
Vladati sobom i sputavati, disciplinovano krotiti nemire i strasti u sebi i ne dati im da
provale, bio je osnovni imperativ dervia Ahmeda Nurudina. Verska dogma bila je
njegova odbrana, njegov tit, a tekija utvrda. Dok je bio vezan samo za njih, sve je
funkcionisalo: u njemu je vladala harmonija, on se oseao bezbednim, ivot mu je naliio
na zidanicu od kamena. Prva ''pukotina'', i to velika, javila se kada mu je brat bez pravog
razloga uhapen i oteran u tvravu. Sve se u njemu poljuljalo, izokrenulo; nita nije bilo
kao pre: dolo je do nesporazuma izmeu sveta i njega. Nurudinu, uasnutom i
uspanienom, ivot se odjednom ukazao kao nepoznanica i velika tajna. Brat je ubijen,
govor je odran, pretnje su dole: opomenuli su ga, na njega naletali konjima, bievima
ga izudarali, kasnije ga zatvorili u tvravu... Usadili su mu strah, ponizili ga pred
drugima, sve sa ciljem da se odrekne brata, da zaboravi na njega, da se vrati u svoju
tekiju. Izaavi iz tekije i krenuvi za istinom, i dolazei u dodir s vlau, on e otkriti da
vlast i ljudi na vlasti idu za svojom logikom, da je i njihovo shvatanje pravde drugaije,
da vlast odlikuju posebni mehanizmi upravljanja, stvoreni da izazivaju strah, da ih ovek
uvek doivljava kao pretnju i ugroavanje sebe. Mrnja, umesto vere i reda, postaje
Nurudinova nova taka oslonca. Sa mrnjom Nurudin je ojaao. Voljom drugih, postae i
kadija, nosilac vlasti i moi. Jedino svetlo to je upoznao i kao amajliju nosio u sebi do
kraja, to je bilo prijateljstvo sa Hasanom. Ali, i to su mu uskratili. Vlast ga, dakle, nije
usreila. Naprotiv, uinila ga je jo usamljenijim, nesrenijim i traginijim.
Roman ''Dervi i smrt'' je roman o mrnji i ljubavi. Ahmed Nurudin je doao iz sveta
teskobe i poneo je mrnju, i on je, u tom smislu, ona tamna strana ivota, nasuprot
Hasanu, koji oliava vedru i svetlu stranu u kojoj je sav smisao ovekovog postojanja.

Moralni problemi u romanu

Glavni junak romana, Ahmed Nurudin, "svjetlo vjere", sejh mevlevlijske tekije, sav
svoj zivot je posvetio vjeri, tekiji i bogu. Sav njegov svijet nalazi se u tekiji, koja je
zidovima odvojena od ostatka kasabe, bas kao sto su dervisi svojim shvatanjima i
nacelima odvojeni od drugih. Kada je saznao da je njegov brat neduzan zatvoren u
tvrdjavu, Ahmed nije ucinio nista da bi ga spasao. Dervis Ahmed Nurudin je duhovni
covjek, posvecen vjerskim principima i Kuranu. U duhu religije, on vjeruje da je sve sto
se dogadja unaprijed predodredjeno i da ljudi ne treba da ucine nista da bi mijenjali
boziju volju, vec da je smireno prihvate i da joj se pokore. Ahmed se cak ljuti na brata i
osudjuje ga sto svojom nesrecom baca sjenku i na njegov ugled. Tek na ocevu molbu, on
1

ide da pita za brata. U ocajanju otac govori Ahmedu: " Reci im da mi je samo jos on
ostao." Tim rijecima otac je nehotice duboko uvrijedio Ahmeda. Za oca vazan je samo
produzetak porodicne loze. Pozivom i putem za koji se opredjelio, Ahmed se odrekao te
mogucnosti i time kao da je umro za oca, kao da a nikada nije ni bilo. Ahmed se otudjio
od porodice svojom odlukom. Svoju porodicu on je zamijenio duhovnom porodicom, ali
ipak su ga oceve rijeci zaboljele." Mene nema. Mir dusi grijesnog dervisa Ahmeda, umro
je i samo izgleda da je ziv...Zar je put koji sam izabrao toliko nistavan za mog oca da me
radi toga ziva sahranio? Cak ni zalosti nije bilo u njemu sto me izgubio, toliko je taj
gubitak davno i konacno prezaljen."
Nakon tog razgovora sa ocem, Ahmed ide da moli predstavnike vlasti da oslobode
njegovog brata. U Ahmedu, koji je citav svoj zivot navikao da bude poslusan i da se
pokorava, prvi put se javljaju revolt i pobuna. Drskost, ravnodusnost i osiono ponasanje
muftije i muselima izazivaju u dervisu osjecaj nemoci, koji ga dovodi do bijesa, mrznje i
zelje za pobunom. Kada saznaje za bratovu smrt, Ahmed ga iskreno zali, ali uskoro zalost
zamjenjuje mrznja, koja je jaca i od morala i od pravde. Mrznja ga ispunjava i predstavlja
svrhu njegovog zivota. "Moje srce je naslo oslonac. Mrzim ga, saputao sam zaneseno
iduci kasabom...Necemo se vise odvajati. Ona ima mene i ja nju. Zivot je dobio smisao. "
Svaka religija uci prastanju i ljubavi prema ljudima. Iako je Ahmed "tekija i njena slava i
njena svjetlost, njen temelj i njen krov", mrznja preovladava u njemu, on ne nalazi snage
za oprostaj, vec od vjerskog dogmatika postaje pobunjenik i osvetnik vodjen slijepom
mrznjom.
Jedna od najtezih moralnih dilema dervisa Ahmeda vezana je za bjegunca Ishaka.
Ishak je bjegunac od vlasti, koji se pojavio u djurdjevskoj noci, u kojoj je po paganskim
obicajima, dozvoljen grijeh. Dok kasaba obasjana mjesecinom i ispunjena "razbludnim
mirisom miloduha i ljubavi, miloduha sto grijesno mirise na zenu i ljubavi sto mirise na
miloduh zenskih bedara", dok priguseni glasovi i "vjesticje kikotanje" odjekuju kasabom,
dok se djevojke gole kupaju na vodenicama "i sejtani, sto tad ustaju iz svojih legala,
rutavim sapama ih pljeskaju po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine", bjegunac i
dervis se srecu. Ishak je olicenje hrabrosti i pobune. U noci, "kad se sve namece kao
izazov", Ishak pronalazi jedinu nadu i priliku za spasenje i zivot. Kad je dervis spazio
Ishaka u tekijskom dvoristu, na trenutak je pomislio da ga oda strazarimna, medjutim
hajka koja je mirisala na krv i smrt, postajala je sve zanimljivija. Sudbina Ishaka bila je u
dervisevim rukama, ali on nije odao bjegunca zato sto je htio "da se igra produzi, da bude
gledalac i svjedok, uzasnut i uzbudjen", a zatim je prvobitno uzbudjenje zamijenio strah
od ishoda te potjere, koji je morao biti ruzan. Kad god je dervisu bilo tesko, oslonac je
nalazio u poboznim rijecima i molitvama, medjutim uskoro je primjetio da rijeci molitve
izgovara mehanicki, da ga one vise ne ohrabruju i ne tjese, nego ga opterecuju, jer "Zivot
je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva." Dervisevo utociste u
teskim trenucima predstavlja misao na Ishaka. Ishak je olicenje pobune nemirenja sa
zivotnom stihijom, koja je puna nepravde. On je sve ono sto bi dervis zelio da bude, al ne
moze. Ishak postaje drugo ja dervisa Ahmeda, dio njegove licnosti koji zudi za pobunom
i bijegom.

Nerazumna mrznja i zelja za osvetom sve vise obuzimaju Ahmeda, pa on na kocku

stavlja cak i zivot nevinog covjeka, zlatara Hadzi-Sinanudina. On zrtvuje nevinog
covjeka, samo da bi bar na kratko bio nadmocan ."Bio mi je prirodan taj osjecaj
nadmocnosti. Jedva sam ga zapazao dok je trajao, zracio je iz mene kao miris, kao snaga ,
kao pravo..." U tim trenucima, on se odrice svih svojih principa i morala.
Dok iscekuje zoru i smrt, dervis razmislja kako je njegov zivot mogao da bude potpuno
drugaciji da ga je jedina zena u njegovom zivotu sacekala. Susret sa mladicem, koji bi
mogao da bude njegov sin, pred samu smrt predstavlja jos jedno podsjecanje na ono sto je
mogao da ima a cega se odrekao. "Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije
prosao. A ko zna sta bi me i na njima cekalo."
I dok "nemilosrdni pijetlovi" vec pjevaju, dervis Ahmed shvata da se zivot sastoji od
lutanja i "trazenja zlatne ptice", usamljenosti i nesporazuma sa svijetom i prihvatanja
sopstvene nemoci. Njegovo posljednje osjecanje je strah, a njegova posljednja misao je o
besmislenosti svega, zivota i smrti: "Zivi nista ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se moze
umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer smrt je besmisao, kao i zivot."