Miljenko Belić Ontologija

FILOZOFSKO-TEOLOŠKIINSTITUTD R U Ž B EISUSOVE
U ZAGREBU
Biblioteka
Filozofski niz
Knjiga 23
Za nakladnika
Franjo Pšeničnjak
Urednik knjige
Daniel Miščin
Recenzenti
A n t o Mišić
Ivan K o p r e k
Ivan M a c a n
Redaktura
Stjepan Spoljarić
Ljubomir Sango
N i k o Bilić
Priprema
»Durieux«, Z a g r e b
Tisak
»Tipotisak«, Z a g r e b
I S B N 978-953-231-052-8
C I P zapis d o s t u p a n u r a č u n a l n o m katalogu
N a c i o n a l n e i sveučilišne knjižnice u Z a g r e b u
pod brojem 627439
Miljenko Belić
Ontologija
Biti, a ne ne-biti,
što to znači?
Urednik
Daniel Miščin
f
Z a g r e b 2007.
Sadržaj
Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića ( D a n i e l Miščin) 9
Bibliografija radova Miljenka Belića 13
ONTOLOGIJA
Sto proučava ontologija? 23
Prvi p u t rješenju p r o b l e m a bitka: P a r m e n i d o v p r o b l e m i njegovo

rješenje 24
\.O\0: Parmenidov a problematika 24
2. D I O : Metafizička promatranja kojima se ήεΐανα Parmenidova

problematika 34
1. TRAKTAT Ο Z B I U N O S T I I MOGUĆNOSTI ( D E ACTU ET POTENTIA) 34
1. teza: U bićima ο kojima n a m govori n a š e vanjsko ili n u t a r n j e
iskustvo, m o ž e m o p r e p o z n a t i njihove n u t a r n j e k o m p o n e n t e —
zbiljnost i m o g u ć n o s t . 34
2. teza: N a u k a ο m o g u ć n o s t i i zbiljnosti p o m a ž e razumjeti n e š t o od
o n o g a što znači biće, s t v o r e n o ili N e s t v o r e n o . 39
3. teza: Bit i b i t a k — essentia et esse (exsistentia) — k a o m o g u ć n o s t i
zbiljnost u n u t a r s t v o r e n a bića. 42
4. teza: N a u k a ο m o g u ć n o s t i i zbiljnosti o b r a z l a ž e k a k o su m o g u ć a
m n o g a bića iste vrste. 53
2. TRAKTAT Ο ANALOGIJI BIĆA 55
5. teza: N e o v i s n o ο teodicejskim pitanjima m o ž e m o i m o r a m o govoriti ο
analogiji bića. 57
6. teza: N a u k a ο analogiji bića p o m a ž e u razumijevanju n a z o č n o s t i
B o g a u stvorenjima i stvorenja u Bogu. 67
3. D I O : Dopunski traktati 74
1. TRAKTAT Ο M O G U Ć I M BIĆIMA 74
7. teza: Božja bit posljednji je temelj m o g u ć n o s t i m o g u ć i h bića. Ta su
bića z a t o m o g u ć a , j e r su n e k a slika Božje biti. Božji stvaralački
r a z u m izriče p o j e d i n a č n e k o n k r e t n e m o g u ć n o s t i . 74
2. TRAKTAT Ο KATEGORIJAMA 80
8. teza: Supstancija i a k c i d e n t i jesu stvarnost. 85
9 teza: Relacije su o n t i č k a stvarnost. 98
3. TRAKTAT Ο U Z R O C I M A 101
10. teza: N e m a takve stvarnosti koja ne bi imala svoga »razloga
bivstvovanja«, i z a t o je sve ili »a se«, ili »ab alio«. 105
6 Sadržaj
11. teza: Sastavljeno biće nije samo sebi razlog bivstvovanja. 110
12. teza: Kontingcntno biće ne može bivstvovati bez proizvodnog
uzroka. 116
13. teza: Proizvodni uzrok ne može djelovati osim pod vodstvom
svršnog uzroka. 122
Osvrt na prvi p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka 137
D r u g i p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: d o b r o t a bitka 138
14. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dobro. 143
T r e ć i p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: veza bivstvovanja s
razumom. 149
15. teza: Biće, tim samim što je biće, jest ontološki istinito. 149
Četvrti p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: j e d n o s t bića 159
16. teza: Biće, tim samim što je biće, jest transcendentalno jedno. 164
Peti p u t p r e m a rješenju p r o b l e m a bitka: d i n a m i č n o s t bića 166
17. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dinamićno. 166
Zaključni osvrt na cijelu ontologiju 171
BITI ILI N E - B I T I — U SVJETLU A N A L O G I J E BIĆA
Uvod 177
PRVI D I O : Činjenica a n a l o g n o g spoznavanja i njeno onto-logičko
opravdanje 179
I. ČLANAK: UVODNI SUSRET S ČINJENICOM ANALOGIJE 179
1. Analogan-ne-vlastit pojam (conceptus analogus-non-proprius) 179
2. Analogan-ne-jcdnoznačan pojam (conceptus analogus-non-
univocus) 180
3. Što čovjeku daje analogna spoznaja 182
II. ČLANAK: ISTOSTI RAZLIKA 182
1. Činjenica istosti i razlike unutar jednog te istog pojmovnog sadržaja 184
2. Dvovrsni instrumentarij čovjekova uma 184
3. Uvjeti za valjanost takve spoznaje 189
III. ČLANAK: ZAGONETNI GLAGOL »BITI« 190
1. Glagol »biti« u čovjekovu susretu sa stvarnošću 190
2. »Biti« — to je afirmacija; gdje se ona pojavljuje 193
3. »Biti« — izriče se'na zaseban način i vrlo precizan do u suptilnosti 194
IV. ČLANAK: OPRAVDANOST ANALOGNOG SPOZNAVANJA 197
1. Isti razlozi koji pokazuju valjanost čovjekove spoznaje, opravdavaju,
pa i »a fortiori« analognu spoznaju 197
2. Valjanost analogne spoznaje refleksno je sigurna neovisno ο
teodicejskim pitanjima 199
D R U G I D I O : O n t o - t e o - l o g i č k a razmišljanja u svjetlu analogije bića 201
I. ČLANAK: »NEPLIVAČI« I »STIJENA« 201
Sadržaj 7
1. Iz A r i s t o t e l o v e Metafizike, knjiga X I I . , poglavlje 6, 1071 b 19-22 s

k o n t e k s t o m : tekst i prijevod 201
2. P a r a f r a z a i daljna r a z r a d b a toga teksta 204
II. ČLANAK: SAMO »DA!« — ŠTO TO ZNAČI? 206
1. O n t i č n o s t toga » d a ! « 206
2. O s o b i n e toga »da!« p r e m a razradbi A r i s t o t e l a i svetog T o m e 207
III. ČLANAK: BIĆE — PO KOME? 212
1. »Blok n e p l i v a č a « 212
2. U s a m o m »biti« k a o t a k v o m 216
3. R a z l i k a od p a n t e i z m a ; participacija 219
4. D o b r e i m a n j e d o b r e stilizacije 221
5. D o k l e glagol »biti« dosiže svojom vlastitom a n a l o g n o š ć u 222
IV. ČLANAK: JOŠ NEKI VIDICI Ο NAZOČNOSTI PRA-BIĆA U
OSTALIM BIĆIMA 224
1. B o g nije s u p a r n i k ili t a k m a c ostalim bićima, n e g o »duša njihove
d u š e « ; » t e r m i n u s virtualiter t r a n s i e n s A c t u s Divini e n t a t i v e
immanentis« 224
2. P a r m e n i d , P s e u d o - D i o n i z i j e , Augustin, T o m a 229
3. O n t o - t e o - l o g i j a 230
Index n o m i n u m et rerum 233

Predgovor:
Ontologija radosti Miljenka Belića
Uvjeren s a m da je u p r a v o ova svečana zgoda d o b r a prilika da se slavljeniku

još j e d n o m postavi pitanje na koje je već ranije p o n u d i o vrlo zanimljiv od
govor. Pitanje je glasilo: » K a k o u v a m a žive Aristotel i sv. Ignacije Lojol-
ski?«. Ta dva simbolična i m e n a u traganju su za n e č i m važnijim i dubljim
od svojih pojedinačnosti. O n a su n a i m e z a m o l b a slavljeniku da progovori
ο o d n o s u između svoje filozofije i svojega redovništva. N a d tim pitanjem on
prvo s a b r a n o zastaje, a o n d a odgovara: »To je isto!«
Z a r a d o s t k o j o m d a n a s p r e d a j e m o j a v n o s t i Ontologiju p . M i l j e n k a
Belića, l a k o j e n a ć i m n o g o p o v o d a , ali u s u đ u j e m s e misliti k a k o j e u p r a
v o u t o m k r a t k o m o d g o v o r u njezina t e m e l j n a s t r u n a . O d b i j a j u ć i u s p o
staviti hijerarhiju i z m e đ u p r e d l o ž e n i h p o j m o v a i i m e n a , p . Belić z a p r a v o
p r e d s t a v l j a u p o r i š t e uvjerljivosti svoje refleksije: njegova se m i s a o ne
m o ž e odijeliti od njegova života. I m o ž d a j o š k o r a k više: s o b z i r o m na
tu neodjeljivost, u ovoj knjizi s u s r e ć e m o o s o b u koja misli k a o š t o i diše.
S m i s a o se njegove filozofske misli ne iscrpljuje u njoj s a m o j , o n a postoji
d a b i o p l e m e n i l a život. Ž i v o t mišljenja o p r a v d a v a s e p o t r e b o m mišljenja
života. U p r a v o t a » o t k a n o s t u j e d n o m k o m a d u « čini o v u knjigu vrijed
n o m s v a k o g p o š t o v a n j a . T a joj n e r a s k i d i v o s t j a m č i o n u m j e r u n e p r o l a z -
n o s t i u kojoj će uvijek biti v a ž n o p r o m i š l j a t i m e t a f i z i č k e p r o b l e m e s
j a s n o m s v r h o m n a s t o j a n j a o k o t o g čvrsto u t e m e l j e n o g i d o b r o o b r a
z l o ž e n o g života.
» T o je i s t o ! « — Taj se o d g o v o r m o ž e p r o m a t r a t i i p o d v i d i k o m
u p u ć i v a n j a n a o n o š t o taj i d e n t i t e t u t e m e l j u j e . U toj k r a t k o j r e č e n i c i
n a l a z i m o i n a l o g ο m j e s t u r o đ e n j a Ontologije koje je s a m a u t o r u j e d n o m
d r u g o m razgovoru ovako obrazložio: » P o s e b n o volim o n o e v a n đ e o s k o
m j e s t o , o n u I s u s o v u riječ ο t r s u i lozi (Iv 1 5 , 1 - 7 ) . K a k v a d u b i n a ! Ovdje
s e n e r a d i ο t o m e d a Krist želi d a čovjek b u d e t e k p o k r a j njega, n e g o
više, m n o g o više. On t r a ž i i n u d i maštanje, n e p r i o p ć i v u bliskost B o g a s
č o v j e k o m i čovjeka s B o g o m . B a š to m j e s t o , spoj t r s a i loze, m j e s t o je
r o đ e n j a m o j e o n t o l o g i j e ! « U p r a v o j e t o m mišlju o d r e đ e n a i o s n o v n a
z a k o n i t o s t u n u t r a š n j e s t r u k t u r e Ontologije: o n a je sva u r o n j e n a u o n t o -
teologiju, n j o m e se n a d a h n j u j e i njoj se v r a ć a . U k o l i k o d o i s t a s a m a u t o r
ne želi u sebi r a z l i k o v a t i filozofa i r e d o v n i k a p o r i č u ć i t i m e m o g u ć n o s t
da bi u njegovoj n u t r i n i svaki od njih i m a o svoju logiku, t a d a je o n t o t e o -
logija d r u g o i m e za p o k u š a j da M i l j e n k o Belić i sebi k a o s u s r e t n i k u i
čitatelju k a o tražitelju p o n u d i n e o k r n j e n u i z v o r n o s t svog m i s a o n o g i
III Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića
ž i v o t n o g i d e n t i t e t a . D v a s u n o s i v a s t u p a Belićeve o n t o - t e o - l o g i j e j a m
stvo t e i z v o r n o s t i . N a j e d n o j j e s t r a n i n e p r e s t a n a živa dijalektika bića p o
s e b i (a se) i bića po d r u g o m e (ab alio). N e p r e m o s t i v o s t razlike i z m e đ u
n e s a s t a v l j e n o g bića ( B o g a ) i sastavljenog bića (čovjeka) m o g l a bi se
učititi k o n a č n o m , d a n a s s d r u g e s t r a n e , d r a g o c j e n i alat analogije bića
n e o s l o b a đ a p o t r e b e d a ο B o g u u njegovoj n e d o k u č i v o s t i , b e z n a d n o
š u t i m o . A n a l o g i j o m s u o m o g u ć e n a sricanja ο n a s l u ć e n i m d u b i n a m a š t o
i h M i l j e n k o Belić z n a l a č k i o t v a r a svojim s u v e r e n i m k r e t a n j e m a r i s t o t e -
lovca i t o m i s t a p o o n t o l o š k o m tlu. T i m e j e o c r t a n njezin glavni u n u t r a š
nji d i n a m i z a m . V a ž n o s t a n a l o g i j e bića za ontologiju M i l j e n k a Belića
n a g l a š e n a je i željom a u t o r a da se u ovoj knjizi n a đ e i njegov č l a n a k Biti
ili ne-biti u svjetlu analogije bića. O b e se sastavnice knjige ovdje pojav
ljuju u n o v o j a u t o r o v o j redakciji n a p r a v l j e n o j u p o v o d u o v o g a izdanja.
V a n j s k o p a k lice Ontologije p. M i l j e n k a Belića o b i l j e ž e n o je dvjema
svojstvima: prije svega, o n a je s u s t a v n a i z a o k r u ž e n a r a s p r a v a , i ta se
r a s p r a v a , s d r u g e s t r a n e razvija u m e t o d i č k i s t a n d a r d i z i r a n o m o k r u ž e
nju — s k o l a s t i č k o j tezi. B a š z b o g te d o s l j e d n o s t i p. M i l j e n k a Belića koja
b i t n o o d r e đ u j e s t r u k t u r u Ontologije, m o ž d a nije n a o d m e t ovdje n a b r o
jiti s a s t a v n e dijelove t e z e i njihovo z n a č e n j e , k a k o bi se na taj n a č i n svima
o l a k š a l o k r e t a n j e p o njezinim m i s a o n i m o b z o r i m a . S v a k a t e z a n e m a
n u ž n o sve m o g u ć e s a s t a v n e djelove, ali se r a z r a d a svih t e z a odvija u
o k v i r u b a r e m v e ć i n e o d njih, s u k l a d n o n a r a v i a r g u m e n t a c i j e u svakoj
pojedinoj tezi.
Tenor theseos Naslov teze: u njemu se redovito u izjavnom obliku,

ističe tvrdnja koja će tezom biti argumentirana.
Nexus Povezuje građu teze s onim što joj je prethodilo i s onim

što će uslijediti. Kontekstualizacija teze.
Status questionis Formulira se pitanje ο kojemu će se ο tezi raspravljati.
Termini Definicije pojmova koji ranije nisu dati
Historia theseos Povijest teze tj. odgovor na pitanje ο tome kako se, kroz
različita mišljenja u povijesti filozofije raspravljalo ο
pojedinom pitanju.
i Probatur Iznošenje argumentacijske građe u prilog teze u kojima

se u logičkom slijedu dokazuju rješenja problema koje
teza nudi. U tom kontekstu često se pojavljuju kratice:
Arg. = argumentum (obrazloženje)
Pr.M. = probatur maior (dokazuje se prva premisa)
Pr.m. = probatur minor (dokazuje se druga premisa)
Corollaria D o d a t n e misli koje dopunjavaju i rasvjetljavaju

\ i Scholion problematiku u Probaturu.
Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića 11
V r a t i m o s e j o š j e d n o m o n o m k r a t k o m o d g o v o r u p . M i l j e n k a Belića:
» T o je i s t o ! « i p o g l e d a j m o u t o m svjetlu p i t a n j e iz p o d n a s l o v a njegove
knjige: Biti, a ne ne-biti, što to znači? B a š to pitanje koje stoji na t r a g u
g l a s o v i t o g leibnizovskog » z a s t o j e n e š t o , a n e radije n i š t a ? « izgleda k a o
p i t a n j e svih o n t o l o š k i h pitanja. K a d t o p i t a n j e Belić p o s t a v i n a p r o č e l j e
cijelog svojeg o n t o l o š k o g razmišljanja, o n d a izgleda k a o d a v e ć k r o z
njega struji n e z a t o m i v a r a d o s t o n t o l o š k i o b r a z l o ž i v e p o b j e d e » s u p r a
p e l a g o nihili«, k a k o uvijek voli govoriti. U p r a v o j e n e r a s k i d i v a p o v e z a
n o s t r e d o v n i k a i mislioca u o s o b i p. M i l j e n k a Belića stvorila sustav koji
stoji p r e d n a m a u k o r i č e n u ovoj knjizi: to je p r a v a ontologija radosti,
njezinih izvora i uvira. I k a o što svijeća r a z g o n i t a m u n o ć i , p r o m i š l j e n a
s e r a d o s t k a o r e z u l t a t o n t o l o š k i h refleksija M i l j e n k a Belića n e m a razlo
ga z a t v a r a t i u p o n o r n e d u b i n e filozofije koja izvire iz n e n a m i r e n o s t i ,
n e m i r a u vlastitu biću. N e n a m i r e n o s t u toj ontologiji radosti biva r a z u m -
ljena sasvim drukčije. N e k a o o t v o r e n a r a n a , k a k o s e č e s t o čini u n e k i m
s u v r e m e n i m filozofskim refleksijama, n e g o k a o d r a g o c j e n i p r o s t o r o t
v o r e n o s t i p r e m a O n o m e koji m o ž e i želi biti d o v r š i t e l j e m .
U z a h v a l n o s t i što n a m j e o v o m knjigom p . M i l j e n k o Belić o m o g u ć i o
t r a j n o s t njegove ontologije r a d o s t i , bila m i j e i z u z e t n a čast biti u r e d n i
k o m ove knjige.
Daniel Miščin
U Zagrebu, na 86. rođendan
p. Miljenka Belića, 26. veljače 2007.
Bibliografija radova Miljenka Belića
A. Knjige
Blažena Djevica Marija —naše utočište. Mariologija o. Antuna Kanižlića D.

I. (1699-1777). E x c e r p t a ex dissertatione ad L a u r e a m , Z a g r e b 1962.
Čovjek i kršćanstvo. Razmišljanje ο smislu života, Z a g r e b 1967.
Metafizička antropologija, Zagreb 1993, (2. popravljeno izdanje 1995).
B. Ciklostilska izdanja
Ontologia (latino s e r m o n e ) , Z a g r e b 1958 ( E x a m i n a t a et a p p r o b a t a 1958 in

Pontificia Universitate G r e g o r i a n a ) .
Ontologija. Z a g r e b l 9 8 2 . ( Đ a k o v o 1967).
Metafizička antropologija. Z a g r e b 1983 ( Đ a k o v o 1967 p o d naslovom: M e
tafizička psihologija).
Filozofija starih Grka i Rimljana, Z a g r e b 1978.
Tri večeri ο pravcima modeme filozofije, Z a g r e b 1982.
Filozofija u srednjem vijeku, Z a g r e b 1984.
C. Članci
1944.
Našli pravi put, u: » K a l e n d a r Srdca Isusova i Marijina«, Z a g r e b 1944,87-95.
1963.
Lumen ad revelationem gentium, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16

(1963) 23-24.
1 Bibliografija je u cijelosti izrađena prema bilješkama p. Miljenka Belića — prvi dio bib
liografije preuzet iz: Ljepota istine, uredio Marijan Steiner (zbornik u čast p. Miljenka
Belića SJ u povodu 75. obljetnice života), Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove,
Zagreb, 1996.
14 Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića
Et beati Joseph, eiusdem Virginis sponsi, u: »Vjesnik đakovačke biskupije«

16 ( 1 9 6 3 ) 4 3 - 4 4 .
Pro nobis est traditus, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 63-64.
Majko Božje milosti, moli za nas\, u: »Vjesnik đ a k o v a č k e biskupije« 16
(1963) 83-84.
Configurati Christi sacerdotio, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963)
103-104.
Signum magnum, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 138-139.

U svjetlu Općegsabora, u: »Vjesnik đ a k o v a č k e biskupije« 16 (1963) 151-152.
Viša instancija, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 171-172.
Čovjek i vječnost, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 178-179.
Božje Utjelovljenje i naše svećeništvo, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16
(1963) 198-199.
1966.
Laičko svećeništvo, u: »Katehist«, 4 (1966) br. 2-3, 3-13.

Sakramentalni karakter-donosilac svećeničke vlasti, u: »Katehist« 4 (1966)
br. 4 - 5 , 9-20.
Laičko svećeništvo i sv. Misa, u: »Katehist« 4 (1966) br. 6, 5-18.
1968.
Aiistotelis doctrina de individuo et Ioannes Duns Scotus, in: » D e doctrina

I o a n n i s D u n s Scoti«. A c t a Congressus Scotistici I n t e r n a t i o n a l i s 1966,
vol. I , R o m a e 1968, 245-256.
Parabolas del Rey temporaly de las Dos Banderas, in: »Los Ejercicios de San
Ignacio a la luz del V a t i c a n o II«, C o n g r e s o I n t e r n a c i o n a l de Ejercicios.
Lovola 1966, M a d r i d 1968, 296-302.
1970.
»Prva od Isukrsta odkupljena«. Misli Antuna Kanižlića (1699-1777) ο

Otkupljenju Presvete Djevice, u: »Kačić« 3 (1970) 77-86.
1972.
Relationes hominis ad Deum indicatae in eius cognitione spirituali, u: »Deus

e t H o m o a d m e n t e m I o a n n i s D u n s Scoti«. A c t a Tertii Congressus Sco
tistici I n t e r n a t i o n a l i s 1970, celebrati in Wien, R o m a e 1972, 557-564.
Bibliografija r a d o v a M i l j e n k a Belića 15
1974.
Tomistički kongres, u: »Obnovljeni život« 29 (1974) 382-386.

Hrvatski dominikanci svom velikom subratu, svetom Tomi Akvinskom, u:
»Obnovljeni život« 29 (1974) 395-398. Zavjet siromaštva, u: »Za bolje
svjedočenje«. Z b o r n i k radova I. redovničkog tjedna. Z a g r e b 1973, Za
greb 1974, str. 179-190.
1977.
Misterij sigurnosti umskog spoznavanja u nauci sv. Bonaventure, u: »Objava

i teologija«. Z b o r n i k radova kongresa u čast sv. B o n a v e n t u r e . Z a g r e b
1974, Z a g r e b 1 9 7 7 , 1 0 3 - 1 2 1 .
Antun Kanižlić (1699-1777). Uz dvjcstagodišnjicu njegove smrti, u: »Obnov
ljeni život« 32 (1977) 299-332.
1978.
Hylemorphismi locus eiusaue momentum in systemate Aristotelis et in syste-

mate Sancti Thomae, in: »Atti del Congresso I n t e r n a z i o n a l e , n. 9, II
C o s m o e la Scienza«. Acta Congressus Thomistici R o m a e et N e a p o l i
1974 celebrati, N a p o l i 1978,276-282.
Quaedam elementa analogiae entis secundum philosophiam Duns Scoti, in:
» R e g n u m H o m i n i s e t R e g n u m D e i « . Acta I V C o n g r e s s u s Scotistici
Internationalis, Patavii 1976 c e l e b r a t u m , vol. I., R o m a e 1978,315-324.
T o m o Vereš, Iskonski mislilac, u: »Obnovljeni život« 32 (1978) 467-470.
T o m o Vereš, Iskonski mislilac, u: »Marulić« 11 (1978) 284—285.
Iskonski mislilac. Razgovor ο filozofiji koja istražuje iskon i smisao, u:
»Obnovljeni život« 32 (1978) 467-470.
1981.
T o m o Vereš, Filozofsko-teološki dijalog s Manom, u: »Marulić« 14 (1981)

512-518.
1982.
Diversi modi analogiae entis quibus tum explicite tum implicite utitur S. Tho-
mas, u: »Atti dell'VIII C o n g r e s s o Tomistico I n t e r n a z i o n a l e « , vol. V,
»Problemi Metafisici«. A c t a Congressus R o m a e 1980 celebrati, Citta
del V a t i c a n o 1982,179-190.
Ljubav — osnovica bivstvovanja, u: »Obnovljeni život« 37 (1982) 4 4 - 5 3 .
Veliki događaj u hrvatskom kulturnom zbivanju, u: »Obnovljeni život« 37
(1982) 152-156.
16 Bibliografija radova Miljenka Belića
Tko je napisao »obilato duhovno mliko«?, u: »Vrela i prinosi« 13, Z a g r e b

1982, 155-163.
1983.
Umjetnik i zagonetka života, u: »Obnovljeni život« 38 (1983) 439—443.
1984.
Scoti doctrina circa momentum amoris in exstruendo ente et auaedam eius

applicationes, » H o m o et mundus.« Studia scholastico-scotistica 8, u:
»Acta O u i n t i Congressus Scotistici Internationalis«, Salmanticae, 2 1 -
26. s e p t e m b r i s 1981, E d . Societas Internationalis Scotistica, R o m a e
1984, 255-263.
Klasična metafizika i pitanje ο smislu života, u: »Obnovljeni život« 39 (1984)
217-240.
1985.
Negdašnji hrvatski katekizmi, u: »Kateheza« 7 (1985) br. 4, 66-72.
1986.
Duh, izvor života i pokretač djelovanja, u: »Kateheza« 8 (1986) br. 2, 5-19.
1987.
Bošković's Theory of Finality — a Valuable Contribution to Metaphysics, u:

» T h e Philosophv of Science of R u d e r Bošković«. P r o c e e d i n g s of t h e
S v m p o s i u m of t h e Institute of Philosophv and Theologv S. I. Z a g r e b
1986, Z a g r e b 1987,199-235.
Parallelismus inter Christum et Mariam prouti ah Antonio Kanižlić docetur,
u: » D e cultu M a r i a n o secculis X V I I - X V I I I « . A c t a Congresussus Ma-
riologici-Mariani internationalis in R e p u b l i c a Melitensi a n n o 1983.
celebrati. Vol. V. De cultu M a r i a n o a p u d scriptores ecclesiasticos saec.
X V I I I , R o m a e , 1987, 521-548.
Boškovićeva nauka ο finalnosti — vrijedan doprinos metafizici, u: »Obnov
ljeni život« 42 (1987) 229-253.
Boškovićeva nauka ο finalnosti — vrijedan doprinos metafizici, u: »Filozofija
znanosti R u d e r a Boškovića«. R a d o v i simpozija Filozofskog instituta
D. I. Z a g r e b 1986, Z a g r e b 1987,193-225.
Kobne posljedice jednog pristupa, (sic!, umjesto: p r o p u s t a ) , u: » K a t e h e z a « 9
(1987) br. 2,63-66.
Isus Krist pred smrću, u: »Obnovljeni život« 42 (1987) 388-402.
Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića 17
1988.
Govor umjetnosti, u: »Obnovljeni život« 43 (1988) 327-330.

Paralelizam između Isusa i Marije kod Antuna Kanižlića (1699. — 1777.), u:
» M u n d i melioris origo. Marija i Hrvati u b a r o k n o d o b a « . Z b o r n i k ra
dova hrvatske sekcije IX. m e đ u n a r o d n o g m a r i o l o š k o g k o n g r e s a na
Malti 1983. godine, Z a g r e b 1988,128-149.
1989.
Biti stvoren — što to znači?, u: »Islamska misao«, god. X I , br. 122, februar
1989, 3 2 - 3 3 .
»Biti ili ne-biti« u svjetlu analogije bića, u: »Filozofija u susret teologiji«.
Radovi simpozija Filozofsko-teološkog instituta D. I. Prigodom 50. obljet
nice Filozofskog studija, Z a g r e b 1989, 37-98.
Čovjek neizmjerno nadilazi čovjeka, u: »Pred licem smrti«. P r i r e d i o V a l e n t i n

Pozaić, Z a g r e b 1989, 8 9 - 1 2 1 .
1990.
Ordo geneseos quarundam sententiarum maioris momenti in philosophia Ari-

stotelis, C o l l e c t a n e a F r a n c i s c a n a 60/1-2,1990, 87-98.
Božja priroda, u: »Islamska misao«, god. XII., br. 133, j a n u a r 1990, 24-25.
Razmišljanja uz prijevod Povijesti filozofije Fredricka Coplestona, u: »Obnov
ljeni život« 45 (1990.) 130-140.
Pružene ruke. Razmišljanja uz knjigu oca Tome Vereša, dominikanca, u:
»Obnovljeni život« 4 (1990) 306-312.
Mogućnost filozofsko-teološkog dijaloga, u: »Filozofska istraživanja« 34,
god. 10, sv. 1, Z a g r e b 1990, 5-15.
Župna crkva svetog Ivana u Zagrebu (1790-1990), u: »Obnovljeni život« 5
(1990.) 448^149.
1991.
Ein Beitragzum besseren Verstehen der Aristotelischen Lehre von »Moglich-

keit« und«Wirklichkeit«, u: »Synthesis philosophica« 10, Z a g r e b , vol. 5
fasc. 2, 445-454.
Ordo geneseps quarundam sententiarum maioris momenti in philosophia Ari-
stotelis, u: »Bibliotheca S e r a p h i c o - C a p u c c i n a « 40, M e l a n g e s B e r u b e .
E t u d e s de p h i l o s o p h i e et theologie medievales offertes a Camille Be
rube O F M C a p p o u r son 8 0 e anniversaire. E d i t e e s p a r V i c e n z o Cri-
scuolo, R o m a 1991, 89-100.
KNJIŽNICA
•JURAJ HABDELUr
Z A G R E I
1S Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića
Kanižlić, Antun, u: »Religijsko-pedagoško katehetski leksikon«, Z a g r e b

1991,295-296.
Prilog za bolje uočavanje izvornog značenja Aristotelove nauke ο »mogućno
sti« i »zbiljnosti«, u: »Filozofska istraživanja« 37, god. 10, svezak 4, Za
g r e b 1990, 993-1001.
Načelno opravdanje i domet spoznaje uz pomoć analogije, u: »Filozofska
istraživanja« 4 1 , god. 11, sv. 2, Z a g r e b 1991,467-480.
Nekoliko fragmenata Boškovićeve ontologije, u: » Z b o r n i k radova m e đ u n a
r o d n o g z n a n s t v e n o g skupa ο R u d e r u Boškoviću«, D u b r o v n i k 5. — 7.
listopada 1987, Z a g r e b 1991, 47-72.
1992.
Nagodba medu vukovima — ili poziv savjesti za opće dobro. Toma Akvinski
ο državi, u: »Obnovljeni život« 47 (1992) 35-52.
Rad Isusovaca na filozofiji u Hivata u 20. stoljeću, u: »Isusovci u H r v a t a « .
Z b o r n i k radova m e đ u n a r o d n o g znanstvenog simpozija »Isusovci na
vjerskom, z n a n s t v e n o m i k u l t u r n o m području u Hrvata«, Z a g r e b 1992,
41-49.
»... habent suafata libelli«. Uspjesi i neuspjesi Antuna Kanižlića (1699-1777)
u pokušajima visoke popularizacije filozofskih misli, u: »Filozofska
istraživanja« 45, god. 12, sv. 2, Z a g r e b 1992, 347-366.
1993.
Sanc and Kozelj — Two Slovenian Philosophers in Croatia, u: »Svnthesis

philosophica«, 16, vol. 8, fasc. 2, Z a g r e b 1993, 443-466.
Doprinos Franje Sanca suvremenom istraživanju Aristotelove filozofije, u:
»Obnovljeni život« 48 (1993) 3 - 3 1 . Isto u: »Studia vrhbosnensia 5«.
V r h b o s a n s k a katolička bogoslovija 1890-1990. Z b o r n i k radova znan
stvenoga simpozija o d r ž a n o g u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. p r i g o d o m
obilježavanja stote obljetnice postojanja te Bogoslovije. Sarajevo —
Bol ( n a B r a č u ) 1993, 123-147.
U objekt upisana misao, u: »Filozofija i teologija«. Z b o r n i k radova simpozija
o d r ž a n o g u Z a g r e b u 12. i 13 s t u d e n o g 1992, p o d istim naslovom »Filo
zofija i teologija«. U r e d i o D. Barbarić, Z a g r e b 1993, 34-39.
1994.
Šanc i Kozelj — dva slovenska filozofa medu Hrvatima, u: »Filozofska

istraživanja«, br. 53-54, god. 14, sv. 2-3, Z a g r e b 1994, 4 5 3 - 4 7 1 .
Jacques Maritain, Tri reformatora —Luther, Descartes, Rousseau (pogovor),
u: »Crkva u svijetu«, Split 1994, br. 3, 215-230; br. 4, 379-387.
Bibliografija r a d o v a Miljenka Belića 19
Takozvana slobodna sigurnost i njezine etičke implikacije, u: »Filozofska

istraživanja«, br. 52, god. 14, sv. 1, Z a g r e b 1994, 41^16.
Prinos filozofije u teološkom pitanju ο svijesti Krista kao čovjeka kojom je znao
ο sebi da je Božanska osoba, u: »Svnthesis theologica«. Z b o r n i k u čast
p. R u d o l f a Brajičića SJ p r i g o d o m 75. obljetnice života. U r e d i o Marijan
Steiner, Z a g r e b 1994, 333-367.
1995.
J a c q u e s M a r i t a i n , Tri refoimatora —Luther, Descartes, Rousseau (Pogovor:

Pokušaji reformiranja nad kojima o s t a j e m o zamišljeni), Split 1995,
237-281.
1996.
Anicije Manlije Severin Boetije, u: »Srednjovjekovna filozofija«. H r e s t o m a

tija filozofije, svezak 2, Z a g r e b 1996, 223-250. U istom djelu p r e v e o :
Anicije Manlije Severin Boetije Ivanu đ a k o n u , Kako to da supstancije
jesu dobre u ovom da/što jesu', kad nisu 'supstancijalno dobro'? Ο heb-
domadama, 251-266.
Veliki skretničar. Razmišljanja ο knjizi, u: »Obnovljeni život«, vol. 5 1 , br. 5,

Z a g r e b 1996., str. 611-615., prikaz knjige A l b e r t u s M a g n u s : Philoso
phia realis. Svezak pivi, priredio i preveo T o m o Vereš, » D e m e t r a « , fi
lozofska biblioteka Dimitrija Savića, Z a g r e b 1994, str. Χ Ι Ι + 2 3 1 .
Teološki motivi u Kunićevom epigrafskom ciklusu »Sacra« u: Anali Z a v o d a

za povijesne znanosti H A Z U u D u b r o v n i k u 34 (1996), str. 135-142.
Neki pristupi razmišljanju ο misteriju slobodne volje u međusobnom dijalogu,
u: »Dijalog. Na putu do istine i vjere, (zbornik radova u povodu 80.
r o đ e n d a n a oca Augustina Pavlovića«, p r i r e d i o F r a n o Prcela, N a k l a d n i
zavod »Globus«, Z a g r e b ; M a t h i a s Griinevald Verlag, M a i n z ; Hrvatska
d o m i n i k a n s k a provincija, Z a g r e b 1996, str. 55-65.
1997.
Crkva i hijerarhija u životu i spisima Ivana Merza, u: »Obnovljeni život«, br.

3-4, (1997), str. 271-282.
1998.
J o n a t h a n B a r n e s : Aristotel. S engleskog preveo Filip Grgić, »Kruzak«, Z a

g r e b 1996., 156 str. Belićev prikaz u: Filozofska istraživanja, 68, god. 18,
sv. 1, Z a g r e b 1998, u rubrici Recenzije i prikazi, str. 256-260.
20 Bibliografija radova Miljenka Belića
Moderan, nemoderan, ali Božji! U: /Splitska/ »Nova tribina. S e m e s t r a l n a

revija za religiju, kulturu i misaonu orijentaciju. Dosje Stepinac«, go
dina IX, prosinac 1998., br. 17, str. 55-57.
1999.
Znanje (scientia) i mudrost (sapientia). U: »Scopus«. Časopis za filozofiju

s t u d e n a t a Hrvatskih studija, Z a g r e b , svibanj 1999., str. 25-49.
Duhovni lik. U: »Sluga dobri i vjerni.« Život i djelo m o n s . Andrije Majica.

Z b o r n i k radova sa Studijskog dana, M o s t a r 17. lipnja 1998. Priredio
d o n Željko Majić, M o s t a r 1998. Izdavač: Biskupski ordinarijat M o s t a r ,
biblioteka »Crkva na kamenu«, knjiga 48., str. 53-59.
2000.
Philosophical work of the Jesuits among the Croats in 20th Century. U: »Je-
suits a m o n g t h e Croats«. Proceedings of t h e international svmposium
»Jesuits in t h e Religious, Scientific and Cultural Life a m o n g t h e Croats,
O c t o b e r 8-11 1990., Filozofsko-teološki institut D r u ž b e Isusove, Za
greb 2000., str. 172-181.
Doprinos istraživanju relativne kronologije Aristotelovih djela. U: »Ljubav

p r e m a istini«. Z b o r n i k u čast T o m e Vereša Ο. P. p r i g o d o m 70. r o đ e n
d a n a i 50 godina redovničkih zavjeta, priredio A n t o Gavrić Ο. P., D o
minikanska n a k l a d a »Istina«, Z a g r e b 2000., str. 209-219.
2001.
Život i umiranje bosanskih franjevaca pod križem. Nadopuna primjedaba ο

odlasku isusovaca iz Travnikag. 1945. U: »Obnovljeni život«, 3, (2001.),
str. 389-396.
Kanižlić (Antun). U: Dictionnaire d'Histoire et de Geographie ecclesiastiques.

Sous la direction de R. Aubert. Fascicule 165 (Letouzev et Ane, Pariš),
coll. 913-914.
2004.
Na putu prema središnjim temama ο čovjeku. Pogovor Miljenka Belića u

knjizi: Siniša Očuršćak: »Filozofski zapisi, pjesme i odjeci«. U r e d i o
D a n i e l Miščin, Z a g r e b 2004., str. 491-495.
Ontologija
1;
Što proučava ontologija?
1. Z n a n o s t i se m e đ u s o b n o razlikuju po svom m a t e r i j a l n o m i for

m a l n o m objektu. Materijalni objekt jest stvar sa svim svojim osobina
ma; formalni objekt jest osobina ili sklop osobina nekog materijalnog
objekta koji se na t o m materijalnom objektu p r o m a t r a .
Po t o m se kriteriju razabiru granice između m e d i c i n e i veterine
(isti formalni objekt, različit materijalni objekt), između fizike i kemi
je (različit formalni objekt, isti materijalni objekt), psihologije (isku
stvene), povijesti, pravnih znanosti, ekonomike...
Materijalni objekt (područje istraživanja) i m e t o d a r a d a ovisi ο
f o r m a l n o m objektu, ο vidiku pod kojim čovjek kani istraživati.
2. Svaka znanost — pa i filozofija — proučava, pod svojim speci-

fičkim vidikom, o n o što jest.
Specifički vidik metafizike jest p r o m a t r a t i bića u koliko jesu. I zato
metafizika ispituje tu t a k o očevidnu i tako z a g o n e t n u činjenicu: biti,
a ne n e — b i t i . To je formalni objekt metafizike.
Taj formalni objekt dovodi čovjeka na područja do kojih ostale
znanosti ne dopiru: do Boga i do duše.
O d a t l e je nastala m e t o d i č k a p o t r e b a dijeliti metafiziku na opću
metafiziku ili ontologiju, na teodiceju, metafizičku psihologiju (ili me
tafizičku antropologiju) i metafizičku kozmologiju.
3. M e t e m p i r i č a n sadržaj metafizike d a o je p o v o d a da se naziv

metafizika upotrebljava za o n o što izmiče n a š e m iskustvu, za o n o što
je t a m n o , nesigurno... U filozofijama poslije Kanta taj se izraz u p o
trebljava i za o n o što ne p o t p a d a p o d »čisti«, n e g o p o d »praktični
r a z u m « (u Kantovu smislu). Terminologija, dakle, nije dovoljno stal
na.
4. P r o b l e m a t i k a ontologije nije sitna.

»I nekoć, i sada, i uvijek stajala je i stoji p o t r e b a istraživati i ispi
tivati što je biće« (Aristotel, Metaph., 7 , 1 , 1 0 2 8 b 2-3).
»Činjenica da n e m a ništavila istodobno je i p r e d m e t prvotnog i
n e p o s r e d n o g zora, i p r e d m e t najintenzivnijeg i skrajnjega filozofskog
divljenja [...]. Doista, onaj koji se nije j e d n a k o zagledao u p o n o r ap
solutnog ništavila, taj t a k o đ e r u o p ć e n e ć e zamijetiti ni e m i n e n t n u
pozitivnost što je u sebi nosi zor, da jest N e š t o , a ne Ništa« (Max
24 Miljenko Belić
Scheler, Vom Ewigen im Menschen. 5. izd., Bern, A. F r a n c k e , 1954.,

str. 93. i 93-94.).
Silvije Strahimir Kranjčević, Zadnji Adam:
»I prostro se je izdahnuvši t a k o
Cijelog ljudstva o b o r e n i lik,
A blijedim n o k t o m zadnje što je m a k o :
N a p i s a o je u led — upitnik! —...«
To su i te kako realni p r o b l e m i !
Pretpostavite da na Vašu riječ, noćas u tri m i n u t e iza ponoći,
s a m o ako hoćete, prestaje sva stvarnost — i ljudski rod, i zemlja, i
svemir, i raj, i Bog. — Na što biste se odlučili? Z a š t o ? O b r a z l o ž i t e !
P r e m a l o , n a i m e , p o z n a m o Boga i Božji dar, biće, pa n a m je, ba
r e m na početku, moguć i takav nejasan i pesimističan stav.
S a m o j e d n o nije d o p u š t e n o : odustati od istraživanja.
5 Prvi put rješenju problema bitka: Parmenidov problem i

njegovo rješenje
l. D I O : Parmenidova problematika
A. NAUKA PARMENIDA SAMOG
Parmenid (oko god. 500. prije Krista) s n a ž n o m je intuicijom za

mijetio vrhunsku pozitivnost bivstvovanja. Njegova znanstvena pje
sma p o d naslovom Peri phfceos — Ο prirodi (naslov m o ž d a nije Par
m e n i d o v ) u raznim varijantama iznosi i p o n e š t o obrazlaže, kako či
njenica da biće jest — taj veliki » D A ! « s a m e stvarnosti n a s u p r o t » N E ! «
— uključuje u sebi silno bogatstvo, na razini ne tek zamišljaja n e g o
stvarnosti stvarno dovoljnu antitezu ništavila. Bez cjelovitog tog bo
gatstva n e m a bića; uz to bogatstvo drugog bogatstva n e m a .
N a p o m e n i m o p r e d p o č e t a k čitanja P a r m e n i d o v i h tekstova d a
njegovu nauku u cijelosti ne m o ž e m o naći realiziranu u svakom poje
d i n o m biću, no ipak iz tog razloga ne t r e b a gubiti povjerenje u nju.
N e m o j m o , n a i m e , p r o m a t r a t i pojedinačno biće k a o izdvojeno iz cje
line u kojoj se nalazi i kojoj — već po predmetafizičkom zapažanju —
b a r e m pod nekim vidikom duguje svoje bivstvovanje. M o ž e m o govo
riti ο cjelini obitelji bića i p r o m a t r a t i njezin » D A ! « n a s u p r o t » N E ! «
Strpljivim, polaganim i skrajnje preciznim r a d o m metafizika pronala
zi da se taj » D A ! « rješava u jednoj čvrstoj »Arhimedovoj točki«, po
kojoj bivstvuje sve što na bilo koji način jest, a ο njoj zaista vrijedi
p a r m e n i d o v s k a metafizika, d a k a k o pročišćena i usavršena.
Ontologija 25
G l e d a m o li, dakle, (1.) obitelj bića k a o cjelinu, u njoj jest realizi

r a n o o n o što je srž P a r m e n i d o v e metafizike. No pri p r o m a t r a n j u cje
line kao cjeline t r e b a paziti da se ne izgubi smisao za k o n k r e t n o s t i da
se ne o d l u t a u p u k u apstrakciju; zato u o č i m o da ο p o j e d i n a č n i m bići
ma P a r m e n i d o v a metafizika (2.) vrijedi s a m o ο j e d n o m biću, ο o n o m ,
koje je toj cijeloj »obitelji« čvrsta » A r h i m e d o v a točka«; a u ostalim
p o j e d i n a č n i m bićima o n o p a r m e n i d o v s k o nalazi se d o d u š e , ali (3.)
s n a g o m (utjecajem, trajnim zahvaćanjem, trajnim prožimanjem...) te
»čvrste A r h i m e d o v e točke«, jer ta bića (i sve što njih sačinjava) toliko
su stvarnost, koliko — i u koliko — su p o v e z a n a s t o m »točkom«.
6 Za jasnije uočavanje bića korisno je usporediti ga s njegovom
s u p r o t n o š ć u , s ništavilom. S p o m e n u l i s m o (u br. 4) Μαχα Schelera
(1874.-1928.). S p o m e n i m o i Martina Heideggera (1889.-1976.), koji
je, k a o i Scheler, bio učenik Edmunda Husserla (1859.-1938.). Hei-
degger p r o m a t r a bitak bića u koliko se razotkriva u čovjeku. M a k a r
H e i d e g g e r ima krasnih zapažanja ο bitku, ipak je taj njegov osnovni
stav d a o p o v o d a prigovoru da nije n a d r a s t a o a n t r o p o l o š k u ontologiju.
Čovjek je, veli H e i d e g g e r , o m e đ e n ništavilom: ništa prije postojanja,
ništa n a k o n smrti, »ex nihilo o m n e ens q u a e n s fit«. I taj susret s
»ništa« uvodi u razmišljanje ο biću i bitku. T a k o »ništa« dobiva neku
pozitivnu funkciju. N o , primijetimo, to je s a m o psihološki poticaj! Pri
t o m se lako m o ž e n e o p a z i c e uvući dojam k a o da ništavilo ima n e k u
svojevrsnu stvarnost; t o m u je p o g o d o v a o i H e i d e g g e r o v izraz »Schle-
ier d e s Nichts«.
No t o m u n a s u p r o t u z i m a m o čvrsto d a j e ništavilo zaista ništavilo,
zaista poricanje, isključenje — i ništa d r u g o . Henri Bcrgson ( 1 8 5 9 -
1941.) finom analizom pokazuje kako je naš p o j a m »ništa« z a p r a v o
p s e u d o p o j a m : kad k a ž e m o »ništa«, mi k a o da s n e k e galerije g l e d a m o
u neki m r a č n i p o n o r , uz »ništa« stojim »ja« k a o p r o m a t r a č , itd. — No
ipak tu primijetimo, kako je u našoj misli (!) j a s n o , što želimo reći
riječju (!) »ništa«: to je poricanje, dokidanje ovog, pa onog, pa još
onog... Pokušajmo uočiti što »ostaje« pri poricanju. I m a u t o m n e š t o
stravično, sve a k o i ne išli do naslućivanja a p s o l u t n o g ništavila pri
kojem se poriče sve (nihilum a b s o l u t u m ) , nego s a m o do relativnog
ništavila, ali ipak zaista — ništavila! Na primjer, m o ž d a sam zamijetio
n e k u lastavicu koja je imala gnijezdo blizu m o g p r o z o r a . Na svom sam
joj p r o z o r u ostavljao n e š t o h r a n e , i o n a se m e n e više nije bojala. P r e
poznala me je i kad se je na proljeće vratila iz južnih krajeva. I t a k o
je to išlo dalje, nešto je lijepo bilo u t o m . No sad je uginula. Nje više
n e m a ! Pazimo, nije s a m o odletjela na jug, ne, o n a više ne postoji, nje
više n e m a , n e m a , n e m a ! To da je bila, to je bilo i prošlol P r o š a o je
» D A ! « , o s t a o je » N E ! « U o č i m o taj d u b o k i »NE!«...!
A to sve t r e b a gledati ne tek n e k a k o u o p ć e , odijeljeno od kon
k r e t n e stvarnosti, nego baš u svoj stvarnoj k o n k r e t n o s t i , subjektivno,
26 M i l j e n k o Belić
uz »ja« koji sve to gleda i proživljava. Ο toj subjektivnosti iznio je

snažnih misli Soren Kierkegaard (1813.-1855.).
7 1. P a r m e n i d o v a o s n o v n a vizija:
F r a g m e n t 6, stih 1:
» T r e b a govoriti i misliti da postoji biće [tj. ni više ni
manje nego baš biće]: bitak je činjenica, esti gar einai,
2 ništavilo nije činjenica, m e d e n d'oyk estin.«
8 Tu osnovnu viziju osvjetljuju ovi stihovi, koji su, k a k o neki tumači

misle, napisani protiv H e r a k l i t a :
Fr. 6, stih 6: »Oni nemaju više sebe u vlasti (odnijelo ih je),
7 tupoglavi su i slijepi, o š a m u ć e n i , s m u š e n a čeljad,
8 koji su proglasili tvrdnju da je isto postojati i ne biti,
9 i da nije isto.«
9 2. O s o b i n e bića:
Fr. 8, stih 2: »[...] na njemu [biću] m n o g e su osobine,
3 t a k o na primjer da niti m o ž e nastati niti propasti,
4 jer je cjelovito, nepokolebljivo i n e u s m j e r n o ( p r e m a bilo č e m u ) ;
5 niti je [takvih osobina da je] n e k o ć bilo ili će [istom] biti,
kad je, n a i m e , [njegova osobina da je] sada sve zajedno, h o m o y
pan,
6 h e n , svnehćs — j e d n o , cjelovito (nerazmrvljeno): a i kakovo bi,
n a i m e , za nj postojanje htio p r o n a ć i ?
7 Od kud bi m o g a o izrasti? Iz nebitka — ne d o p u š t a m ti to ni reći
8 ni misliti; ne m o ž e se, n a i m e , ni reći ni misliti
9 k a o da ' N E ! ' jest. Pa i što bi ga i po kakvoj p o t r e b i prisililo,
10 da n a k o n nekog roka, ili već prije, započevši ništavilom, n a s t a n e ?
11 I tako, n u ž n o je da ili p o t p u n o m a postoji, ili da ga u o p ć e n e m a .
12 Niti će se ikad dosuditi čvrstoćom uvjerenja da iz n e - b i ć a
13 nastaje išta osim n e - b i ć a : stoga niti nastajanje
14 niti prestajanje D i k e [božica pravde, koja u ovoj filozofskoj pje
smi poučava P a r m e n i d a ] biću nije dopustila oslabivši čvrste
vezove,
15 n e g o [ga] čvrsto drži; a ključno pitanje ο svemu t o m u u ovom je:
16 da li jest, ili nije — estin e oyk estin.«
33 » N e m a p o t r e b e ni za čim; a kad bi mu n e š t o nedostajalo,
nedostajalo bi mu sve.«
10 I misao je identična s bićem (o t o m postoje razna t u m a č e n j a ) :

Fr. 3: »Isto je misliti i biti.«
Fr. 8, stih 34: »Isto je misliti i o n o p o r a d i čega misao jest.
Ontologija 21
35 Bez bića, n a i m e , u kojem je izgovoreno,

36 n e ć e š naći mišljenje [u aktivnom značenju]: ništa, n a i m e , niti jest
37 niti će biti — što bi bilo kao n e š t o d r u g o m i m o bića.«
11 To biće, najposlije, slično je kugli, u kojoj je sve skladno i pravilno,

u r a v n o t e ž e n o postavljeno (fr. 8, 42^49). J e d a n dio t u m a č a
misli da se to n e m a uzeti metaforički.
12 3. Zaključci:
a) N e m a mijene kojom bi n e š t o prestalo ili nastalo:
Fr. 8, stih 19: » N a p o k o n , kako bi moglo biće nestati? K a k o bi
m o g l o nastati?
20 A k o je, n a i m e , [jednoć] nastalo, ne [vrijedi ο njemu onaj] J E S T ,
niti a k o tek treba negda biti.
21 I t a k o je zatrto nastajanje, a prestajanje je besmislica.«
13 b) Sve je j e d n a k o (dosljedno, n e m a razlika u o s o b i n a m a ) :
Fr. 8, stih 22: » N e može se razdijeliti na dijelove, jer sve je isto
vrsno;
23 niti je što od njega jače, što bi moglo omesti njegovu cjelovitost
24 niti je što manje z n a t n o — sve je ispunjeno bićem.«
14 c) S a m o je j e d n o biće, mnoštvo n e m a :
Fr. 8, stih 5-6: »[Njegova je osobina da je] sve zajedno, j e d n o ,
cjelovito (nerazmrvljeno).«
36-37: »Ništa, n a i m e , niti jest niti će biti — što bi bilo kao nešto drugo
m i m o bića.«
15 4. P a r m e n i d o v stav p r e m a svijetu zapažanja

O b i č n o smrtničko mišljenje s a m o je prividaj, doxa (fr. 1, stih 30)
ili s a m o naziv, o n o m a , a smrtnici to smatraju istinom — nastajanje i
nestajanje, biti i ne-biti, mijenjati mjesto ili boju (usp. 8, 38-41). No
uza sve t o , u d r u g o m dijelu svoje pjesme P a r m e n i d obrađuje i n e š t o
iz p r i r o d n i h znanosti (dakako, na stupnju svog v r e m e n a ) . Neki tumači
prigovaraju na nedosljednost; neki misle da je s a m o htio izložiti što
ljudi misle; neki u t o m vide daljnju d u b o k u filozofiju, i to bilo da je
tim d v a m a dijelovima htio skicirati spoznajno-teoretski relativizam,
bilo d a j e skicirao neki dijalektičan uspon, pokušaj n e p r e s t a n o g uspo
na p r e m a cjelovitoj istini.
28 Miljenko Belić
16 Β. Ο M I J E N I , Ο J E D N O M I M N O Š T V U
P a r m e n i d o v a n a u k a p o k r e n u l a je u klasičnoj grčkoj filozofiji apo-

riju, koju t e k rijetki mislioci m i m o i l a z e , ο mijeni, te ο j e d n o m i
mnoštvu:
a) k a k o se spaja činjenica mijene i p o t r e b a stalnosti bića;
b) k a k o je moguće mnoštvo bića;
c) k a k o su m o g u ć e različite osobine bića?
17 Rješavajući P a r m e n i d o v u aporiju Platon i Aristotel susreli su se sa
z a g o n e t k o m , od k u d a apsolutna neoborivost u čovjekovu spoznava
nju. Ta se apsolutnost javlja:
a) k a o apsolutna neoborivost činjeničnosti, aktuacije: F a c t u m
infectum fieri nequit; pa m a k a r se radilo ο sasvim neznatnoj
činjenici;
b) k a o apsolutna neoborivost biti: naš je um p r o d o r a n , spoznaje
bit stvari, spoznaje o n o što ta stvar jest, spoznaje o n o što svaki
drugi um — pa i Božji — može i mora ο t o m objektu reći. To
je p r v o t n o značenje Aristotelovih izraza za opći pojam ka-
tholy i koinon. I upravo zato, o n o što takav »opći« (za opće
prihvaćanje dovoljno zrelo izgrađeni) pojam izriče, može se
— k a o ista bit — naći i u drugom objektu.
18 T i m e smo načeli veliku zagonetku: k a k o se m o ž e izgraditi ta, u
m a l o prije r e č e n o m smislu univerzalna, n u ž n o prihvatljiva i neoboriva
spoznaja? Mi, n a i m e , spoznajemo promatrajući objekte ovog svijeta.
A u t o m je svijetu sve — kako se čini — s a m o n e n u ž n o i oborivo,
k o n t i n g e n t n o . Nadalje, što m o r a biti u čovjeku, u njegovu u m u , da
m o g n e — započinjući u ovom svijetu — ipak izgraditi spoznaju neo
borive vrijednosti? I n a p o k o n , može li se takva spoznaja još smatrati
istinitom, vjernim izričajem stvarnosti, kad je spoznaja »univerzalna«,
tj. a p s o l u t n a i neoboriva, a objekt je k o n t i n g e n t a n ; kad je spoznaja ο
biti — dakle ο o n o m što je neovisno ο pojedinačnosti — a objekt je
baš pojedinačan?
O p ć a metafizika obrazložit će što je to u svakom biću — pa i
k o n t i n g e n t n o m — po čemu može biti osnovica za univerzalnu spoz
naju (pogledajmo r e č e n o u br. 5). Ostalo iz ovog pitanja rješava se u
metafizici ο čovjeku i u nauci ο spoznaji.
19 P r i r o d n o je bilo što se je s v r e m e n o m , u srednjem vijeku, javilo
pitanje ο spoznaji ne samo općenitog, nego i pojedinačnog.
U filozofiji sv. Tome Akvinskog javlja se još ovo pitanje: kako je
moguće, da ima više bića iste vrste, npr. ljudi. To se pitanje ne rješava
time da u p o z o r i m o kako su roditelji P e t r a Ivan i Marija, a roditelji
Pavla J a k o b i Ana, što se Petar rodio tog d a n a , a P a v a o onog... To i
ostalo što se navodi k a o niz osobnih p o d a t a k a , s a m o je posljedica već
sigurne činjenice da može biti više ljudi, pa p r e m a t o m e da mogu imati
Ontologija 29
različite osobne p o d a t k e . Pitanje se postavlja ο samoj osnovnoj mo

gućnosti, ο ponovljivosti same supstancije. I čovjek Petar, i čovjek
Pavao, moraju u svojoj biti imati sve što pripa da ljudskoj naravi, i s a m o
o n o što p r i p a d a toj naravi. Po č e m u se razlikuju?
20 C. H E R A K L I T O V O P R E D U S R E T A N J E
P a r m e n i d i Heraklit (oko544.-484./475.), živjeli su otprilike u isto

vrijeme. No ne zna se da lije Heraklit stariji, pa P a r m e n i d već p o z n a
njegovu misao, ili je Heraklit mladi, pa b e s k o m p r o m i s n o dosljednom
P a r m e n i d o v u shvaćanju bića suprotstavlja u osnovici drugačije shva
ćanje: stvarnost nije o n o čvrsto, zbijeno biće ο kojem govori P a r m e
nid, n e g o kao n e k o plamsanje p l a m e n a , nestalnost, nastajanje, te time
i n e k o jedinstvo i n e k o mnoštvo, sličnost i različitost..., ο kojoj, dos
ljedno, ne vrijede uvjeti i osobine bića ο kojima govori P a r m e n i d .
Platon sažimlje: » P a n t a rei kai oyden m e n e i — Sve teče i ništa ne
ostaje« (Diels 22 A 6). — Povjesničari filozofije ne m o g u prosuditi,
da li je tu Platon vjerno p r e n i o Heraklitovu misao, ili je to zapravo
više njegova misao. A u fragmentima koji su n a m a d a n a s d o s t u p n i ,
većinom se govori ο j e d n o m i mnoštvu, z n a t n o manje ο mijeni. No
budući da sada p r o m a t r a m o baš razvoj grčke misli do P l a t o n a i Ari
stotela, m o r a m o i H e r a k l i t a gledati o n a k o kako su oni na njega gle
dali.
21 1. »Koji silaze u iste rijeke, njima pritječu različite i različite vode«

(fr. 12).
»Silazimo i ne silazimo u iste vode; j e s m o i nismo« (fr. 49a).
» M o r e — najčišća i najprljavija voda: r i b a m a pitka i zdrava, lju
dima pitka nije, a jest o p a s n a « (fr. 61).
»Po sebi isto je živ i mrtav, koji bdije i koji spava, mladić i starac:
kad se ovo o k r e n e , o n d a je o n o , i o n o kad se o k r e n e , o n d a je ovo« (fr.
88).
22 2. Ta realnost, koja je posve svoje vrste (drugačija n e g o »biće« u

P a r m e n i d o v u smislu), na neki — njoj svojstven način — jest i j e d n a ,
i mnogostruka:
»Spojnice — to je nešto cjelovito i necjelovito, spaja i razdvaja,
p o d u d a r a se i ne p o d u d a r a , i t a k o je iz svega j e d n o i iz j e d n o g a sve«
(fr. 10).
»Koji slušaju ne m e n e , n e g o razum, p a m e t n o je da r e k n u da je
sve j e d n o « (fr. 50).
» Z a o n e kojima d u h bdije, j e d a n je i zajednički kozmos« (fr. 89).
23 3. I a k o Heraklit ima lijepih izreka ο Bogu, ipak je teško njegovu

filozofiju ne ubrojiti u dinamični m o n i z a m : »Pred B o g o m o d r a s t a o
30 Miljenko Belić
muž izgleda djetinjast, kao dječak p r e d m u ž e m « (fr. 29). » Z a Boga

sve je lijepo, i d o b r o , i p r a v e d n o ; a ljudi n e k e stvari smatraju nepra
v e d n i m a , n e k e p r a v e d n i m a « (fr. 102).
»Bog je d a n i n o ć , zima i ljeto, rat i mir, sitost i glad [...], mijenja
se kao žeravica, koja, kad joj se primiješa kakav kad, dobiva ime p r e m a
takovu mirisu« (fr. 67).
» J e d n o — o n o j e d i n o m u d r o — želi i ne želi nazivati se i m e n o m
Z e u s « (fr. 32). — Sto za G r k a znači Z e u s !
24 4. Sintetizirajući i simbolički ovi tekstovi iznose srž Heraklitove

misli:
»Ovaj kozmos, isti u svemu, nije načinio niti n e t k o od bogova niti
od ljudi, n e g o je uvijek bio. i jest, i bit će uvijek živi oganj, koji plamsa
p r e m a mjeri i koji iščezava p r e m a mjeri« (fr. 30).
» R a t je o t a c svega, kralj svega, pa je on n e k e o d r e d i o za bogove,
a n e k e za ljude, n e k e je učinio robovima, a n e k e slobodnima« (fr. 53).
25 5.1 P a r m e n i d ( a k o se fr. 6 stih 8-9 odnosi na H e r a k l i t a ) i Aristotel

(Metaph., 4 3 , 1 0 0 5 b 23) drže d a j e u t o m shvaćanju zanijekano načelo
protuslovlja. H e r a k l i t bi se m o ž d a b r a n i o d a j e to načelo izgrađeno na
činjenici bića ( o n o g P a r m e n i d o v a ) ; a a k o n e m a bića, nego s a m o o n o
»plamsanje«, o n a borba kao stalnost nestalnosti, o n d a n e m a ni onih
načela protuslovlja i razlika previše je velika, te dosljedno, o n a k o v o
shvaćanje koje to načelo dovodi u sumnju, t r e b a o p r e z n o ispitivati
(značajno je k a k o je u novije vrijeme bila primljena s m n o g o simpatija
teorija Benedetta Crocca, da Hcgel (1770.-1831.) nije p o r e k a o načelo
protuslovlja).
26 N a d a l j e , m o ž e se ο Heraklitovoj zamisli samoj postaviti P a r m e -

nidovo pitanje: estin, e oyk estin (Diels 28, fr. 8, stih 16), te a k o vrijedi
taj estin, ne vrijedi li ο toj samoj stvarnosti b a š o n o što je P a r m e n i d
n a u č a v a o ? Da li postoji postajanje? Pa nastavimo u smislu naših prim
jedbi (br. 5): t r e b a li i za činjeničnost postajanja ona »Arhimedova
čvrsta točka«?
27 D. S O K R A T I P L A T O N
1. Sokrat (470/469-399.), koji je ponajviše bio p r a k t i č a n p e d a g o g

i etičar, nastojao je filozofski obrazložiti svoja životna načela. Induk
cijom i dedukcijom tražio je opće pojmove, tj. takve koji su neovisni
ο o k o l n o s t i m a , i nastojao ih je izraziti definicijom. T i m e je metafizici
z a c r t a o pravac razvoja: u heraklitovskoj stvarnosti treba naći p a r m e -
nidovsku k o m p o n e n t u (tog su se pravca, nažalost, p r e m a l o držali i
Roscelin, i Ockham, i Kant).
Ontologija 31
28 2. Platon (429./427.-348./347.) traži tu s p o m e n u t u p a r m e n i d o v -

sku k o m p o n e n t u u ovom n a š e m heraklitovskom svijetu u dva smjera:
i k a o osnovicu za naše univerzalno — tj. općenito i neoborivo važeće
— spoznavanje, i k a o osnovicu za ljepotu i vrijednosti stvarnosti.
Za o b a p r o b l e m a vidi rješenje u t o m e , s t o j e ovaj naš svijet — k a o
i naša univerzalna spoznaja ο njemu — posljedica veze sa svijetom
ideja. T e k taj svijet ideja jest p o t p u n a stvarnost, pravi, bivstveni bitak
(ontos o n ) , kao sunce blistav bitak (eilikrinos ό η ) . A ovaj naš svijet
participira (methexis) i na bitku i na n e - b i t k u , a da nije posvema ni
j e d n o ni drugo. K a d se čovjek susreće s p r e d m e t i m a ovog svijeta, u
njegovu se u m u obnavlja nekadašnja njegova spoznaja samih ideja.
No P l a t o n nije do kraja o b r a d i o ni što su ideje, ni kako ih mi spozna
jemo.
29 E. A R I S T O T E L
I.Aristotel (384.-322.) bio je učenik Platonov. Njegova je istak

n u t a osobina — smisao za realnost.
Rješavajući P a r m e n i d o v p r o b l e m bića ustanovljuje osnovne obri
se n a u k e koju d a n a s zovemo analogija bića: »A što se tiče P a r m e n i d a
[...] u t o m je rješenje što je u toliko u zabludi [...] u koliko uzimlje da
se biće kazuje u j e d n o m značenju, a kazuje se m n o g o v r s n o — lego-
m e n o y pollahos« (Phys., 13,186a 22-25 s nekoliko paralelnih mjesta).
To znači: pojedini i raznovrsni objekti daju nam, d o d u š e , da ih spoz
n a m o k a o o n o što jest, a ipak ne kao o n o p a r m e n i d o v s k o biće.
30 2. N o , p r e m a Aristotelu, ta raznovrsnost bivstvovanja traži neki

parmenidovski temelj. Aristotel će ga — u relativno kasnijem razdob
lju svoga rada — rješavati i obrazložiti u svjetlu n a u k e ο dy'namis-
energeia, p o t e n t i a - a c t u s , ο mogućnosti i zbiljnosti.
Bića s kojima se čovjek susreće i kakav je on sam, nisu u sebi
jedinstvena, ontički cjelovita ( h o m o y p a n ) , n e g o su — baš u koliko
bivstvuju — sastavljena ( d a k a k o , to je svojevrsna sastavljenost!) od
potencije i akta. To znači da u takvim bićima m o ž e raspoznati dvije
njihove k o m p o n e n t e , k o m p o n e n t e njihove bivstvujuće cjeline:
— prvo, d a j e u njima mogućnost bivstvovanja, dy'namis, p o t e n t i a ;
— drugo, kad je ta mogućnost ozbiljena, o n d a je u toj bivstvujućoj
cjelini još j e d n a k o m p o n e n t a , o n a koja kao nutarnji faktor, uz
samu mogućnost, čini tu cjelinu ozbiljenom, bivstvujućom cje
linom. Ta druga k o m p o n e n t a zove se energeia ili e n t e l e h e i a
ili p o n e k a d ergon, latinski actus, hrvatski zbiljnost.
D o b r o u o č i m o da mogućnost i zbiljnost nisu n e š t o različito ili
t u đ i n s k o p r e m a »obitelji bića«, nego su k o m p o n e n t e bića baš u koliko
je biće: mogućnost kaže moći biti — taj o d n o s ili ta usmjerenost p r e m a
32 Miljenko Belić
biti to i s a m o to jest smisao i stvarnost mogućnosti. A zbiljnost čini

biće bivstvujućim.
No te k o m p o n e n t e samo su k o m p o n e n t e ; s a m o za se nisu već
biće, tj. »cjelina koja jest«. Z a t o se kaže: »Potentia vel actus n o n sunt
ens, sed entis«, ili: nisu »quod (est) ens«, nego su »quo (quibus) ens
(constat)«.
31 T o m v a ž n o m nijansom Aristotel je omogućio filozofsko obra
zloženje za stvarnu jednost bića koje je ujedinjenjem j e d n o , u n i o n e
unum.
T a k o đ e r , upravo time p r e d u s r e o je prigovor koji se u P a r m e n i -
dovo ime može iznijeti protiv n a u k e Leukipa i Demokrita (oko 460.-
370.). O n i , n a i m e , za obrazloženje nastajanja i prestajanja uvode pra
zan p r o s t o r u kojem se kreću »atomi«. A taj prazan p r o s t o r je n e - b i ć e ,
me ό η . I zato, p a r m e n i d o v s k o razmišljanje ne prihvaća ga; a i kad bi
ga prihvatilo, ipak n e - b i ć e m se ništa u biću ne izgrađuje.
Empedoklo (oko 49.2-432.), a još više Anaksagora ( o k o 500.-
428.), već se počinju približavati uočavanju mogućnosti k a o preduv
jeta i nosioca nastajanja.
32 I a k o n a m je kronologija Aristotelovih djela uglavnom n e p o z n a t a ,
ipak je, čini se, ta n a u k a prvi p u t a iznesena u dijalogu Protreptikos —
Opominjač — To je, n a i m e , jedini Aristotelov dijalog, u kojem dolazi
n a u k a ο dynamis-energeia, i to u prilično n e r a z r a đ e n o m obliku. A i
tu je već j a k o došao do izražaja taj karakter n e p o t p u n o s t i potencije i
akta. Z n a č a j n o je i to što Aristotel u t o m dijalogu p o d o s t a povezuje
potenciju-akt s analogijom, tj. istošću i različnošću istog p r e d i k a t a u
samoj mogućnosti i u njezinu ozbiljenju.
33 U t o m dijalogu veli Aristotel: k a ž e m o da vidi ne s a m o onaj koji
baca pogled p r e m a n e č e m u (zbiljnost!), nego i onaj koji je, doduše,
zatvorio oči, ali može gledati (mogućnost!). Isto tako k a ž e m o da net
ko spoznaje, ako može spoznavati. U spoznavanju se može i rasti.
M o ž e m o napredovati i u življenju kao takovu, jer više živi (više ima
od života, bolje ga proživljava) tko više ozbilji svoje glavne sposobno
sti, sposobnosti duše, a te su napredovanje u istini (aletheyein) i u
životnoj mudrosti (phronesis). Bez tako izgrađena života u o p ć e n e m a
smisla živjeti. A živjeti po r a z u m u vrijedno je, m a k a r i uz teškoće.
Ozbiljenje onih pravih ljudskih mogućnosti donosi sa s o b o m pravu
radost življenja. Ne živi, naime, r a d o s n o onaj koji u životu ima m n o g o
o n o g a što donosi radost, nego onaj koji je radostan radi življenja sa
mog. Filozofija n a m govori kako ć e m o to provesti, i zato je treba učiti
(usp. Aristotelis fragmenta selecta, ed. W. D. Ross, Ο χ ο η ϋ 1955. Pro
treptikos str. 26-56. Važnija mjesta: ponajviše fr. 14, zatim 10c, usp. fr.
3,5,6,7,11).
Ontologija 33
34 3. Izloživši k a k o bića, sazdana od mogućnosti i zbiljnosti, po svojoj

naravi m o g u bilo biti, bilo ne-biti, zaključuje da za bivstvovanje takvih
bića treba Praiskon — A r h e — drugačije naravi, takav kojemu je
stvarnost — oysia — zbiljnost (tj. s a m o zbiljnost, čista zbiljnost, bez
pasivne mogućnosti): » M o r a da postoji Praiskon, i to takav kojega je
stvarnost enćrgeia« (Metaph., 12 6,1071b 19-20).
35 Istu misao iznosi još j e d n o m , obrazlažući ujedno kako je u p r a v o
radi takve naravi, tj. same zbiljnosti bez pasivne mogućnosti, Bog sa
mo j e d a n : »Gdje se god pojavljuje brojčano mnoštvo, ondje je i ma
terija [tj. materija u a n a l o g n o m smislu, n e o d r e đ e n i individuum, esha-
te hy'le]. [...] A Prva Bit n e m a [takve] materije; o n a je, naime, zbiljnost.
Stoga, i pojmovno i stvarno j e d a n je Iskonski Z a č e t n i k zbivanja, u
kojem n e m a pasivne mogućnosti« (Metaph., 12 8,1074a 33-37).
N a p o m e n a ο prijevodu n a v e d e n o g Aristotelova teksta.
Grčki tekst glasi: » P r o t o n kinoyn a k i n e t o n on«, što se kod n a s
često prevodi: »Prvi n e p o k r e t n i P o k r e t a č « . No Aristotel naziva »ki-
nesis« nastajanje postelje iz drveta i kipa iz b r o n c e ; i to takovo »kreta
nje« ima svoga začetnika, »arhe« (Metaph., 1 3,984a 21-27). T a k o đ e r ,
»kinesis« se javlja u toliko vrsta, u koliko se vrsta javlja i biće; ozbi-
ljavanje mogućnosti baš u koliko je ozbiljavanje — to je kinesis (usp.
Metaph., 11 9,1065b 13-16. Takvih tekstova ima p o d o s t a ) . Budući da
riječ »pokretač« p r e t e ž n o (iako ne j e d i n o ) označava p r o s t o r n o kreta
nje, bolje ju je zamijeniti kojom d r u g o m riječju; isto tako »kretanje«
— radije: ozbiljavanje pasivne mogućnosti ( a c t u a t i o p o t e n t i a e passi-
vae). D a k l e , P r o t o n kinoyn a k i n e t o n — Prvi ili iskonski ozbiljavatelj
(začetnik zbivanja, začetnik ozbiljavanja) u kojem se n e m a što istom
ozbiljavati.
36 4. Pitanje od k u d a i k a k o n u ž n o u n e n u ž n o m e , s m a t r a o je Aristo
tel j e d n i m od najtežih filozofskih p r o b l e m a . I a k o n a m nije ostavio
p o t p u n o izrađenog odgovora, ipak je naznačio nekoliko lijepih i du
b o k o misaonih p u t o k a z a koji govore ο Božjem utjecaju. To je u t k a n o
n a p o s e u o n o što je u vezi s njegovom n a u k o m ο »eshate hy'le« —
posljedna, u p r e n e s e n o m značenju materija — a tu p r i p a d a i njegovo
tumačenje od k u d a u svijetu realizacija ideja, od k u d a u čovjeku m o ć
uočavanja tih ideja. Bog je svijet ispunio idejama »jer ( k a d ) je htio i
k a k o je htio« (Peri kosmoy — pros Alexandron c. 6,400b 12; usp. 398b
13. Ipak, postoje jaki razlozi sumnje u autentičnost Aristotelu pripi
sivanog Perikosmo)'. No u drugu ruku, t r e n d Aristotelova razmišljanja
približava se toj malo prije iznesenoj tvrdnji). A čovjek čita ideje u
p r e d m e t i m a p o m o ć u djelatnog u m a (intellectus agens — k a k o su ga
kasnije nazvali); um je nešto božansko, ili od o n o g a što je u čovjeku
najbožanskije.
37 2. D I O : Metafizička promatranja kojima se rješava

Parmenidova problematika
1. Traktat ο zbiljnosti i mogućnosti (de actu et potentia)
A. OPĆI DIO
1. teza: U bićima ο kojima nam govori naše vanjsko ili nutarnje

iskustvo, možemo prepoznati njihove nutarnje komponente —
zbiljnost i mogućnost.
Ν e χ u s
O v o je u v o d n a teza u svu primjenu n a u k e ο zbiljnosti i m o g u ć n o

sti. Ne počinjemo deduktivno, n e g o induktivno: p r o m a t r a m o činje
nice i u njima — zorom — n a l a z i m o stvarnost akta i potencije kao
» q u o ens«.
38 T e r m i n i
1. a) Biti, a ne ne-biti, nadvladati barijeru ništavila i nevrijednosti

ili n e d o s t a t n o s t i za bivstvovanje, zadovoljiti zahtjevu ο kojem je go
vorio P a r m e n i d — to se zbiva u svakom biću, svakom o n t i č k o m sub
j e k t u koji jest. Zbiva se to u o n o m stupnju u kojem jest (oblici biv-
stvovanja v e o m a su različiti).
O n o po č e m u se to zbiva, m o ž e m o nazvati ontičkim razlogom
bivstvovanja (ontičkim — tj. neovisno ο čovjekovu mišljenju).
A k o n e k o biće ima razlog svoga bivstvovanja i u biću od sebe
različitom, u uzroku, takav se razlog bivstvovanja zove vanjski ontički
razlog bivstvovanja. A o n o , u biću s a m o m , što je ontički razlog biv
stvovanja njega samoga (bilo da je posljedica zahvata n e k o g uzroka,
bilo da je — bez ikakvog uzrokovanja — svojstvo toga bića), nazivamo
unutarnjim ontičkim razlogom. To je e n e r g e i a ili e n t e l e h e i a , actus,
ozbiljenost. To je u k r a t k o opis f e n o m e n a zbiljnosti.
39 b) A zadaća zbiljnosti velika je, jer »biti a ne ne-biti« n e š t o je
silno i veliko. Dosljedno, actus je izvor, sila, prevaga, odluka, nutarnje
bogatstvo, jezgrovit sadržaj, pobjeda kojom se diči ontički subjekt,
biće.
40 c) N e k e vrste definicija: Actus g e n e r a t i m est id, quod subiectum
aliquod h a b e t q u o d q u e ratio est, cur illud aliquod esse h a b e a t sive
aliquid sit (Sanc) — po o p ć e m mišljenju (ima, n a i m e , v e o m a različitih
zbiljnosti) zbiljnost je o n o što se nalazi u n e k o m o n t i č k o m subjektu
Ontologija 35
koji jest, i što je u t o m subjektu njegov unutarnji ontički razlog da on

ima bitak, da k a o biće jest.
41 2. a) Iz zapažanja p o z n a t n a m je fenomen mogućnosti. I mo

gućnost je n e š t o ontičko: mogućnost je o n o u ontičkoj stvarnosti što
je unutarnji ontički razlog da ta stvarnost može biti.
Tu riječ »može biti« u z i m a m o u isključivom značenju, tj. g l e d a m o
s a m o onaj »može biti«; sama snaga mogućnosti dalje ne seže. M o
gućnost je s a m o mogućnost, a ne neka »poluegzistencija«; no p r e m d a
nije ta »poluegzistencija«, o n a je ipak stvarna mogućnost, n e š t o u
o n t i č k o m redu, ali k a o mogućnost.
42 b) »Moći biti« — to je bit, sav smisao i sva stvarnost mogućnosti.
U t o m je njezina i veličina, i malenost: veličina, jer m o ž e biti, o n a je
sva usmjerena na akt sa svim njegovim unutarnjim bogatstvom; ma
lenost — jer po sebi s a m o može biti, još n e m a zbiljnosti za koju je
mogućnost. Toliko je ovisna ο aktu, da se ne m o ž e ni spoznati kao
mogućnost, osim u toj svojoj relaciji p r e m a aktu, i ta relacija prozirnije
nju skroz na skroz, ponavljam: to joj je sva bit.
43 c) Aktuiranjem mogućnosti prestaje s a m o neudjelotvorenost do
tične mogućnosti, a ne prestaje ta mogućnost kao ontička k o m p o n e n
ta toga bića. Primjerice, lipa je listopadno stablo, o n a je takve naravi
da — koliko je do nje same — m o ž e (!) imati ili n e m a t i lišće. To
njezino svojstvo, tj. ta mogućnost s obzirom na lišće, ostaje svojstvom
lipe i ljeti i zimi, tj. kad jest s lišćem i kad je bez njega. U toj potenci-
jalnosti lipe očituje se i veličina i malenost potencije (v. br. 42).
U o č i m o isto na drugi način: a k o n e k o biće već jest ali m o ž e pre
stati biti, o n d a — očito — u njemu se nalazi, i t a d a d o k jest, ta ontička
k o m p o n e n t a koja kazuje svoj »može« i s a m o taj »može«.
T i m e se ujedno razotkriva narav cjeline toga bića — a ο t o m u 2.
tezi.
44 d) Mogućnost ο kojoj smo do sada govorili, jest pasivna moguć
nost. — Postoji i mogućnost utjecaja, p o t e n t i a activa, a ta je po svojoj
naravi akt.
45 e) N e k e vrste definicija: P o t e n t i a in g e n e r e s u m p t a intelligitur id,
q u o d subiectum aliquod habet, q u o d q u e ratio est, cur aliquod esse
sive d a r e sive accipere possit. — P o t e n t i a d a n d i esse vocatur activa.
P o t e n t i a esse accipiendi vocatur passiva. P a t e t e t i a m p o t e n t i a m amit-
tendi esse aliquod v o c a n d a m esse passivam (Šanc). M o g u ć n o s t , po
o p ć e m značenju, shvaća se kao o n o što neki subjekt ima i s t o j e u t o m
o n t i č k o m subjektu razlog zašto m o ž e neki bitak dati ili primiti. M o
gućnost dati bitak zove se aktivna. Mogućnost primiti bitak zove se
pasivna. J a s n o je da se mogućnost izgubiti neki bitak t a k o đ e r ima zvati
pasivnom.
36 Miljenko Belić
46 3. R a z m o t r i m o i činjenicu nutarnjih k o m p o n e n a t a bića!

a) Svako pojedino bićejest n e š t o j e d n o , nerazbijeno, a — ako ima
dijelove — sve su mu k o m p o n e n t e sjedinjene, ens u n i o n e u n u m .
47 b) Te k o m p o n e n t e , same za sebe, nisu još j e d n a ontička cjelina,
iako pripadaju stvarnosti (razne k o m p o n e n t e na r a z n e n a č i n e ) , na
primjer živa grana na živome stablu; u čovjeku tijelo, duša. Iz njih
rezultira cjelovito biće, ens c o m p l e t u m , i zato se nazivaju počelima
bića (principium entis), ili q u o (quibus) ens, ili e n s i n c o m p l e t u m .
48 c) R a z n e su vrste tog sudioništva u izgradnji složene cjeline jed
n o g bića. Q u o ens može se nazvati ne s a m o ona stvarnost, koja s dru
g o m stvarnošću, od sebe različitom, dajući samu sebe konstituira cje
linu kojoj je k o m p o n e n t a , nego i o n o što ο nekoj stvarnosti izričemo
j e d n i m pojmom a koji se m o r a drugim p o j m o m n a d o p u n i t i (npr. in
dividuum i njegova narav). I zato u metafizičkom razmišljanju, u n a t o č
zajedničke crte n e p o t p u n o s t i i predanja cjelini, valja pri svakoj vrsti
principa bića uočiti i osobit način njega k a o takovog, i njegova sudio
ništva u cjelini.
49 d) Dajući sebe konstituirati cjelinu — to je sav smisao principa
bića.
50 e) Pod vidikom izvođenja principa bića ili p r e t h o d e cjelini ili na
staju s njom zajedno, a p o d vidikom smisla bivstvovanja (raison d ' e t r e )
cjelina p r e t h o d i svojim k o m p o n e n t a m a . Kad se ništa ne bi moglo
graditi, ne bi se proizvodila cigla; kad »čovjek« ne bi bio moguć, ne bi
ni ljudska duša bila moguća.
51 f) Činjenica principa bića pokazuje k a k o biće — baš pod vidikom
bivstvovanja — nije o n o j e d n o i j e d i n o p a r m e n i d o v s k o biće, nego,
ostajući na vlastitom području bića, nalazimo njegove nutarnje kom
p o n e n t e (v. br. 29 i dalje). Tu već nazrijevamo i p u t p r e m a obrazlože
nju raznolikosti, i p u t p r e m a — za obitelj bića k a o cjelinu sigurno
p o t r e b n o j — »Arhimedovoj čvrstoj točki«.
52 g) O p i s n a definicija: q u o ens je o n o što p r i p a d a n e k o m cjelovitom
biću k a o njegova nutarnja k o m p o n e n t a , tj. k a o o n o č e m u je vlastita
bit u t o m e , da dajući sebe sačinjava cjelinu n e k o g bića.
53 S t a t u s q u a e s t i o n i s
Budući da promatrajući činjenice želimo zamijetiti stvarnost akta

i potencije kao nutarnjih k o m p o n e n t a bića, valja n a m dokazati:
— 1. uvodno, činjenicu realnih promjena kao a p s o l u t n o sigurnu
činjenicu;
— 2. u činjenici promjene zamjećuje se činjenica mogućnosti i
zbiljnosti, i to kao ontička činjenica, ne tek naš zamišljaj;
— 3. u bićima koja bivstvuju aktuacijom potencije, potencija i akt
nisu nešto samostalno (u sebi cjelovito), nego su k o m p o n e n t e ;
Ontologija 37
i to k o m p o n e n t e bića u koliko je biće, sve do njegove ovakove

ili o n a k o v e k o n k r e t n e stvarnosti. D a k l e » q u o ens«, ili »entis«
(a ne »quod ens«).
54 H i s t o r i a t h e s e o s
1. Aristotel je p r o n a š a o i, već on, v e o m a r a z r a d i o — d u b o k o i

široko — n a u k u ο mogućnosti i zbiljnosti. Uvijek je korisno vraćati se
na taj izvor. Skolastika, islamska i kršćanska, n e k e je vidike te n a u k e
još proširila i razradila — n e k e , ne sve.
2. Descartes (1596.-1650.) nije d o b r o zamijetio razliku između
»quod ens« i » q u o ens«. Njegov je ujecaj i u toj točki bio jak.
55 P r o b a t u r
1. pars: a p s o l u t n o sigurna činjenica realnih p r o m j e n a

Arg. S t o j e n e p o s r e d n o očito, i to posvema, a p s o l u t n o je sigurno.
Atqui, n e p o s r e d n o i posvema je očito da se zbivaju realne p r o m
jene.
E r g o , a p s o l u t n o je sigurno da se zbivaju r e a l n e p r o m j e n e .
Pr. m. 1. ex evidentia tuta experientiae e x t e r n a e

56 a) N e p o s r e d n a i p o s v e m a š n a očevidnost a k c i d e n t a l n i h mijena:
— promjene koje obrađuju prirodne znanosti: fizika, kemija, astro
nomija, t e h n i č k e znanosti, veterina...
— p r o m j e n e koje obrađuju znanosti ο čovjeku: medicina, p e d a
gogija, sociologija, pravo, povijest...
b) n e p o s r e d n a i posvemašnja očevidnost nekih supstancijalnih
p r o m j e n a : p o č e t a k ili svršetak života čovjeka, životinje, biljke; nas
tajanje ili prestajanje nekih neživih supstancija.
Pr. m. 2. ex evidentia infallibili experientiae i n t e r n a e :

57 a) Subjekt svijesti, »ja«, zna n e p o s r e d n o za r e a l n o nastajanje i
prestajanje n e k i h svojih akcidenata: u njegovoj svijesti postoji sad ova,
sad o n a misao; sad ovo, a o n d a o n o htijenje; ovaj ili onaj rad; odjek u
svijesti zdravlja ili bolesti...
b) Subjekt svijesti, »ja«, doživljava sebe akcidentalno promijenje
n o g pri svojim akcidentima: bio sam dijete, p o č e o sam ići u školu —
ovu, pa o n u — j e s a m ili nisam bio dovoljno etički na visini, s t e k a o sam
n e k o pravo kojeg nisam prije imao...
58 2. pars: činjeničnost mogućnosti i zbiljnosti.

Arg. U ontičkoj stvarnosti ima bića koja se mijenjaju.
Atqui, u bićima koja se mijenjaju, nalaze se potencija i akt.
E r g o , u ontičkoj stvarnosti nalaze se potencija i akt.
59 Ad M. Na temelju 1. dijela m o ž e m o p r o m o t r i t i :
a) promjenu općenito;
b) p r o m j e n u j e d n e supstancije u drugu (pri asimilaciji hrane...);
c) a k c i d e n t a l n a p r o m j e n a iste supstancije (npr. p r o m j e n a istog
čovjeka s o b z i r o m na dob, mjesto, rad, etičku vrijednost...);
d) o n o biće (supstancija ili akcident) koje nastaje ili prestaje
biti, s a m o k a o takovo.
60 Pr. m. 1. q u o a d p o t e n t i a m :
Potencija je o n o u ontičkoj stvarnosti, što je unutarnji ontički
razlog da ta stvarnost može biti.
Tu m o g u ć n o s t zamjećujemo kao činjenicu ontičkog reda, npr.:
a) O p ć e n i t o govoreći, o n o što se mijenja, pokazuje svoju mo
gućnost za p r o m j e n u . A iz činjenice p o č e t n o g stanja vidimo da je i
o n o bilo m o g u ć e . — To je sve neovisno ο n a š e m p r o m a t r a n j u , to je
ontičko.
b) Kad se j e d n a supstancija mijenja u drugu, očito je »tertium
c o m m u n e « potencijalan i za prvu, i za novo nastalu supstanciju.
c) Supstancija je potencija za svoje akcidente, jer se ta supstancija
— o n a sama k a o takova — a k c i d e n t a l n o mijenja: o n a je te dobi, na
t o m mjestu...
d ) T e k o n o n a s t a j e , što m o ž e n a s t a t i . A s a m o nastajanje p o k a
zuje da takva m o g u ć n o s t — koliko je do nje s a m e — m o ž e biti
neaktuirana.
61 Pr. m. 2. q u o a d a c t u m :
Kad bivstvuje n e š t o što je p r e d tim bilo s a m o m o g u ć e , t a d a u toj
ontičkoj stvarnosti nalazi se n e š t o novo, čega prije, d o k je bila sama
mogućnost, još nije bilo.
To »novo«, dakle, p o t r e b n o je, »requiritur«, za to novo bivstvova-
nje (inače ostaje u o n t i č k o m r e d u s a m o m o g u ć n o s t ) .
To »novo« u j e d n o dovoljno je, »sufficit«, u n u t a r toga samoga
bića koje je nastalo ( d a k a k o , d r u g o je pitanje što se sve traži izvan toga
bića da do nutarnje p r o m j e n e m o g n e doći), jer u p r a v o t o m novošću
došlo je do p r o m j e n e ( g l e d a n o ne statički, nego dinamički, po funkci
ji) u k o n k r e t n i m primjerima (br. 59, 60).
I t a k o u tim ontičkim subjektima koji su počeli bivstvovati p r o m
j e n o m , u o č a v a m o njihov unutarnji ontički razlog da ta bića sada biv-
stvuju na nov način (a k a k o je do te unutarnje p r o m j e n e došlo, za sada
još ne ispitujemo). A u p r a v o to je zbiljnost, actus.
62 3. pars: actus et p o t e n t i a sunt entis, i. e. q u o ens et intra ens, seu

principium entis
Ontologija 39
Arg. Q u o ens je o n o što p r i p a d a n e k o m cjelovitom biću kao nje

gova nutarnja k o m p o n e n t a , tj. k a o o n o č e m u je vlastita bit u tom, da
dajući sebe sačinjava cjelinu nekog bića.
Atqui, to vrijedi za potenciju i akt.
Ergo, potencija i akt su q u o ens.
63 Pr. m. Oboje — mogućnost i zbiljnost — sami za sebe nisu već

neka dovršena ontička cjelina, ali jesu p r e m a njoj usmjereni (za nju
su, njoj pripadaju), i to tako da s a m o m svojom vlastitom stvarnošću
izgrađuju tu cjelinu, i tek tim sudioništvom u konstituiranju takova
bića jesu njemu potencija i akt.
64 C o r o l l a r i u m
DakJe, promjenjivo biće na čitavom području svoje promjenjivosti
obilježeno je »sastavljenošću« mogućnosti i zbiljnosti, te tek t o m »sas-
tavljenošću« uzlazi do dostojanstva bivstvovanja (sjetimo se P a r m e -
nida!).
65 T i m e dobivamo dobru polaznu točku (ističem: »polaznu točku«,
još ne čitavo rješenje!) za rješenje Kantove objekcije. » D a bi se doka
zala slučajnost njegovog kretanja, m o r a l o bi se dokazati da je tijelo,
mjesto što se kretalo u prošlom m o m e n t u , moglo tada mirovati, a ne
da o n o poslije toga miruje« (I. K a n t , Kritika čistog uma. P r e v e o dr.
Nikola M. Popović, Beograd 1958, str. 274, bilješka).
Odgovor. Kontingentnost onoga s t o j e nastalo »kretanjem« — a
i s a m o g tog »kretanja« — u o č a v a m o kroz dva stupnja. U prvom stup
nju g l e d a m o strukturu »pokrenutog« bića: o n o je obilježeno moguć
nošću; ta mogućnost ( p o t e n t i a ) nazočna je u svemu s t o j e »pokrenu
to«. U d r u g o m stupnju g l e d a m o dvoje: a) biće, obilježeno moguć
nošću n e m a svoga ozbiljenja (aktuacije) osim po uzrocima (o t o m
naša 11. teza s nastavkom u 12. i 13. tezi); b) narav takova bića dru
gačija je (naša 2. teza) nego što je narav bića u kojem n e m a pasivne
potencije, tj. u kojem n e m a ničega što bi istom trebalo ozbiljiti (v. br.
35).
66 2. teza: Nauka ο mogućnosti i zbiljnosti pomaže razumjeti nešto

od onoga što znači biće, stvoreno ili Nestvoreno.
Ν e χ u s
U ovoj tezi već govorimo ο Bogu, pretpostavljajući da Bog postoji.

T o m u bi se moglo prigovoriti, da je to circulus vitiosus, d a n a filozofski
govor ο Bogu još n e m a m prava. — Ipak tako činimo, jer za o n o s a m o
s t o j e p o t r e b n o za spremanje filozofskog p u t a Bogu — a obrađuje se
u ovoj tezi — svaka pretpostavka ο postojanju Boga m o ž e se potpu-
n o m a izostaviti. No kad bismo ovu tezu obradili k a o spremanje p u t a

do Boga, morali bismo nakon j e d n o g dijela ove grade obraditi traktat
ο uzrocima (naša 10-13. teza), pa nešto iz teodiceje, pa ostalo iz ove
teze, pa... Te zato, već iz praktičnih razloga — a uz ovu n a p o m e n u —
govorit ć e m o već u ovoj, i nekim drugim tezama, t a k o đ e r ο o n o m što
pretpostavlja filozofsku obradbu pitanja ο Božjoj opstojnosti, djelo
m i č n o i ο Božjoj naravi. A d a circulus vitiosus zaista ne postoji, m o ž e t e
se uvjeriti ovim malim pokusom: zapišite na j e d a n papir sve što V a m
dolazi na p a m e t u prilog mišljenja da je tu ipak circulus vitiosus (ili
bilo što drugo s tim u vezi). Taj papir stavite u tekst na svršetak 13.
teze, pa kada do o n a m o d o đ e m o , p o n o v n o r a z m o t r i m o cijelu stvar.
A osim toga, metafizika nije samo put do Boga, n e g o je p r o m a t r a
nje bića. P r o m a t r a n j e bića koliko n a m je d o s t u p n o već u ovoj tezi,
o p r a v d a n o popunjavamo ovim u s p o r e d b a m a stvora i Boga.
67 T e r m i n i
N e s t v o r e n o biće, Bog, u klasičnoj metafizici izriče se k a o o n o biće
kojemu je (metafizička) bit u tomu, da je actus purus, čista, sama
zbiljnost, te, dosljedno, stvarnost mu je (fizička bit) neizmjernost.
Stvoreno biće jest »sastavljeno« od mogućnosti i zbiljnosti. Ova
teza p r o m a t r a što odatle slijedi za samu narav takova bivstvovanja (a
slijedeća ispituje u č e m u je izgrađena ta potencijalnost i k a k o se u
stvorenu biću nalazi njegova zbiljnost).
68 Sastavljenost ili nesastavljenost od potencije i akta uzima se u
ovoj tezi s a m o k a o indicij koji otkriva narav bića, k a o što dijagram
t e m p e r a t u r e nije sam po sebi ni zdravlje ni bolest, n e g o otkriva stanje
čovjekovo. D a k l e , ne radi se sad ο toj sastavljenosti k a o takovoj, i koja
očito nije nalik na sastavljenost bilo tvarnih dijelova, bilo dijelova
silogizma.
T e z a poziva na promatranje bića, stvorenog i nestvorenog, a pod
vidikom mogućnosti i zbiljnosti. Doista, narav o n o g velikog »biti« a
n a s u p r o t »ne-biti« postaje n e k a k o otkrivenija i vidljivija, ako se pro
m a t r a u svjetlu prisutnosti ili odsutnosti bilo akta, bilo potencije.
U tri dijela teze p r o m a t r a se bivstvovanje formirano t o m funkci
j o m zbiljnosti ( o d n o s n o mogućnosti).
V e ć Aristotel primjenjuje nauku ο potenciji i aktu te njezine da
ljnje izvode (metaforički ili metafizički hilemorfizam) ne samo pri
uzlasku do Božje opstojnosti, nego i u p r o m a t r a n j u Božje naravi i
njezine razlike od »brojčano mnogih« i »pokrenutih« bića (br. 34,35).
Ontologija 41
Skolastika je z n a t n o razradila tu n a u k u .
71 E x p o n i t u r
1. dio: mogućnost
1. a) Mogućnost znači m n o g o : mogućnost je zato m o g u ć n o s t , jer
m o ž e biti. Iako s a m a po sebi kaže s a m o mogućnost, ipak p r i p a d a biću.
I time je bliža Bogu nego ništavilu, jer Bog je izvor svega bića i svega
što p r i p a d a biću, a ništavilo je d o k i n u ć e bića.
72 b) M o g u ć n o s t i s t o d o b n o znači m a l o : potencija se m o ž e aktuirati,
ali s a m a po sebi te aktuacije još ne donosi. Biće koje bivstvuje tek
»sastavljenošću« potencije i akta, m o ž e , ali ne mora biti, nalik na ništa
vilo.
73 c) Zbiljnost, k a o unutarnja k o m p o n e n t a takova bića, n a d o p u
njuje taj nedostatak. Nadopunjuje, ali ne d o k i d a ! T a k o v o biće nije
»monolitno«, o n o je krhko, u svom bivstvovanju (baš k a o t a k v o m ! )
oslabljeno, k a o »ranjeno«, ne stoji visoko na ljestvici bića.
74 d) Pa i sam akt takova bića, takav akt po svojoj funkciji nije n e š t o
cjelovito i samostalno, nego s a m o n a d o p u n a (»zakrpa«). On m o ž e
izostati, n e n u ž a n j e !
75 2. Promatrajući te n e d o s t a t k e m o ž e m o naslutiti ljepotu bića u
kojem tih n e d o s t a t a k a n e m a , koje je čista, s a m a Zbiljnost. U njemu
je sva j e d r i n a što p r i p a d a bitku, u smislu P a r m e n i d o v e vizije; u njemu
je sva vrijednost i m o ć za dostojanstvo bivstvovanja koja proistječe iz
o n e » A r h i m e d o v e čvrste točke« za » D A ! « n a s u p r o t » N E ! «
76 2. dio: nastajanje
1. Biće sastavljeno od mogućnosti i zbiljnosti takve je naravi, da
ne bivstvuje bez p o m o ć i u z r o k a ( 1 1 . teza). T a k v o biće bez p o m o ć i
uzroka n e m a »pravo« na bivstvovanje, n e m a u sebi snage k o j o m se
takovo »pravo« realizira. Bez p o m o ć i uzroka — s o b z i r o m na takovo
biće — prevladava o n a sličnost s ništavilom. 1 t a k o biće na taj način
sastavljeno na s a m o m »ulazu u bivstvovanje« obilježeno je svojom
n e d o s t a t n o š ć u i »vapajem« za drugim bićem, u zadnjoj liniji za Bo
gom.
77 2. Nije lako mišlju uzaći do bića u kojem tih n e d o s t a t a k a n e m a .
Z n a č a j n o je da se čovjek pita, tko je Boga stvorio, ili da za Boga kaže
d a j e s a m svoj uzrok. No time bismo ostali na razini bića sastavljenog
od potencije i akta. A Bog je više: On je takve naravi, da Mu uzroka
ne treba, jer On je Cista Zbiljnost, bez ikakvih pasivnih m o g u ć n o s t i
koje bi istom trebalo ozbiljiti.
M i l j e n k o Belić
78 3. dio: bivstvovanje
1. Biće »sastavljeno« od mogućnosti i zbiljnosti — dakle o n a k o v o
da svoje bivstvovanje zahvaljuje d r u g o m biću, u zadnjoj liniji i pod
svakim vidikom Bogu — doista bivstvuje, doista posjeduje onaj kra
ljevski, što više, božanski predikat, o n o J E S T . Ali takovo je biće kra-
lj-vazal: sve što je u njemu, sve po č e m u jest, i to do najdublje svoje
srži, sve je dar, sve je uvjetovano, sve je t u đ e .
No u p r a v o u t o m je i njegova veličina: jer biti d a r Božji — a Bog
je divan — to je n e š t o divno.
79 Tu se već osjeća kako »biti« znači ili biti Bog, ili biti dar Božji.
T a k o đ e r : o n o što Bog daje, to je pozitivnost, antiteza ništavilu.
80 2. A Bog, A c t u s Purus, sam po sebi jest o n o nutarnje bogatstvo
bića u svoj njegovoj punini ( P a r m e n i d o v a slutnja!), vrijedna ontička
pobjeda bivstvovanja-vrijednosti-ljepote-ljubavi-svetosti, sam po se
bi d o s t a t a n i prebujan izvor i prevaga svake poželjnosti. Sam po sebi!
81 B. P O J E D I N A Č N I V I D I C I
3. teza: Bit i bitak — essentia et esse (exsistentia) — kao mogućnost

i zbiljnost unutar stvorena bića.
Ν e χ u s
P o d raznim vidicima nalazi se u stvorenu biću mogućnost i zbi

ljnost. J e d a n od tih vidika jest i »sastavljenost« biti i bitka.
Tijekom povijesti tomistička je škola v e o m a razradila taj vidik, te
time zaslužno povećala naše metafizičko poznavanje i stvora, i Boga.
— U vrijeme novijih kritičkih istraživanja ta se tomistička interpreta
cija dovodi u vezu — osim sa sv. Tomom — sve više još i s Tomom de
Vio kardinalom Kajetanom Ο. P. (1469-1534.).
Franjo Suarez S. I. (1548-1617.) d a o je svoju interpretaciju.
U s p o r e đ i v a n j e m tih stajališta m o ž e m o ne s a m o jasnije u p o z n a t i
n e š t o ο Stvoritelju i ο stvorenju, n e g o t a k o đ e r produbiti svoj osnovni
zor bića.
82 T o m i s t i č k o t u m a č e n j e
I. Esse, bitak — to je vrhovni akt: »Sam bitak (ipsum E S S E ) jest

o n o s t o j e n a d svim najsavršenije: odnosi se, n a i m e , p r e m a svemu kao
zbiljnost. Ništa, n a i m e , n e m a [svoje] ozbiljenosti osim u koliko J E S T :
stoga sam bitak jest ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih o d r e d n i c a
( i p s a r u m f o r m a r u m ) . — Ipsum E S S E est perfectissimum o m n i u m
c o m p a r a t u r e n i m ad o m n i a ut actus. Nihil e n i m habet actualitatem,
Ontologija 43
nisi in q u a n t u m E S T : u n d e ipsum E S S E (bitak) est actualitas o m n i u m

r e r u m , et etiam ipsarum formarum« (S. th., I, 4 , 1 ad 3).
Da bismo ušli u smisao te l a p i d a r n e T o m i n e tvrdnje r a z r a d i m o iz
n a v e d e n o g teksta ovu rečenicu: »Nihil e n i m h a b e t a c t u a l i t a t e m , nisi
in q u a n t u m est.«
Na primjer, zimi stabla nemaju lišća; na proljeće ga dobivaju.
»Biti lisnat« zimi je potencijalno. Ta m o g u ć a bit postaje ozbiljenom
time, da se »potest« obogati sa »est«, da primi »esse«. »Esse« u sebi
nosi ishodište lisnatosti stabala; i tako m o ž e ulijevanjem toga »esse«
lisnost postati ozbiljenom.
Ili: stječem znanje: od stanja mogućnosti n e k o moje o d r e đ e n o
znanje prelazi u zbiljnost. A prelazi se u zbiljnost dobivajući »est« (bez
tog »est« ostaje »potest«, ali »nec d u m , još ne, est«). Z n a č i da »esse«
u sebi nosi ishodište n e k o g o d r e đ e n o g znanja k a o realiziranog.
Ili: »evdaimonia« po »phronesis« (v. br. 32-33). »Energeia« ili
»ćrgon« čini d a j e »dynamis« ostvarena. Taj izvor realizacije, akt koji
donosi činjeničnost samoga »est«, sv. T o m a (Aristotel još ne) n a k o n
n e o p l a t o n i k a naziva »esse«. »Esse« dajući sebe daje e y d a i m o n i u .
Z n a č i i nju nosi u sebi.
Od kuda ozbiljenost savršenosti ruže, hrasta, čovjeka, a n đ e l a ? I
o p e t : od »esse«. »Esse« dajući sebe daje ružu, hrast, čovjeka, anđela...
D a k l e , »est« time s t o j e »uliven« u odgovarajuću m o g u ć n o s t čini bilo
koje moguće biće ozbiljenim.
Sad pročitajmo još j e d n o m malo prije naveden T o m i n tekst!
83 No tu već p r i g o v a r a m o i objiciramo: zar postoji n e k a k a v »esse«
koji bi u sebi sadržavao svaku moguću savršenost? Nije li takav »esse«
p u k a apstrakcija? I takav apstraktni »esse« ne postoji, postoje s a m o
pojedinačna bića koja »jesu« (imaju svoj »est«), ali svako na svoj na
čin.
Odgovorit ć e m o opširnije.
O p ć e n i t o govoreći apstrakcija u koliko je apstrakcija i s a m o ap
strakcija, jest nešto u u m u koji je tu apstrakciju izrekao. No apstrakcija
nije s a m o to (nešto u u m u ) , nego je o n a umski izričaj o n o g a što se
nalazi u stvarnosti. Primjerice, a 3 nije s a m o u m s k a apstrakcija, nego
umski izričaj o n o g a što se nalazi u stvarnosti. I z a t o se m o ž e reći da
je a 3 ni u jednoj kocki, i u svakoj kocki: kao apstrakcija i s a m o apstrak
cija — ni u j e d n o j : k a o realizacija u svakoj. G r a đ e v i n a r i g r a d e visoke
zgrade i mostove i pri t o m se služe » a p s t r a k t n o m « m a t e m a t i k o m bez
straha od njene »apstraktnosti«. To isto t r e b a reći ο a p s t r a k t n o m
»esse«: kao akt bilo kojeg bića »esse« je doista apstrakcija. No i ta
apstrakcija n e š t o kazuje ο objektu. A kaže otprilike ovo: kad k a ž e m o
da n e k o biće ima svoj »esse«, time k a ž e m o da o n o jest, da je »probilo
barijeru ništavila«, da je n e š t o za što se P a r m e n i d m o ž e zanimati.
Kad se radi ο stvorenim bićima, »esse« se u njima nalazi, p r e m a

tomističkoj školi, kao zasebna realna k o m p o n e n t a u n u t a r pojedinih
bića, a p r e m a Suarezu to je kontinuirani i konkretizirani Božji stvara
lački utjecaj k a o takav (tj. u koliko je Božji). Ο t o m e više — u ovoj
tezi.
A filozofsko mišljenje ο Bogu izgrađuje se kroz ove stupnjeve:
prvo, uočava se da biće koje je sastavljeno, jest »ab alio« (naša 11.
teza). Dosljedno, Bog koji, budući d a j e stvarno biće, ima »eese«, osim
toga »esse« n e m a ništa drugo. On je ontički o n o što onto-logički kaže
n a d - p o j a m »esse«. ( K a ž e m o n a d - p o j a m , jer pojmovi izriču različite
biti, a »esse« je više nego bit, ono čime bit jest.) Bog je, dakle, onakav
»esse« koji sam kao takav bivstvuje, sam k a o takav jest stvarnost,
stvarnost u kojoj se o n o što se izriče n a d - p o j m o m »esse« ostvaruje u
svoj svojoj punini i jedrini, ničim sputanoj d o d a t n i m tumačenjima ili
modifikacijama (to bi već značilo sastavljenost, a ta dokida aseitet —
»a se« — i n e m i n o v n o donosi da je dotično biće »ab alio«).
Slijedi drugi stupanj, pita se kakva je (»kako izgleda?«) ontička
stvarnost koja je »sazdana« iz »esse«, i to j e d i n o iz »esse«, iz »esse«
koji k a o takav postoji — esse subsistens — k a o stvarnost samostalna,
u svojoj jedrini i cjelini ničim natrunjena ili s p u t a n a ?
N a š e razmišljanje sada ne ide uzlaznim p u t e m , p r e m a većoj ap
strakciji, n e g o i d e m o od — u stvarnosti zasnovane — apstrakcije pre
ma o n t i č k o m redu. Slično bi p o s t u p a o onaj koji bi u geometriji, doz-
navši za a 3 nastojao izreći kako ta figura izgleda u o n t i č k o m redu.
Odgovor, zbog neizbježive analogije, m o ž e m o izreći m e t a f o r a m a ,
pa k a ž e m o da je Bog
— subzistentna pobjeda nad ništavilom
— subzistentna afirmacija i time p o t p u n a negacija bilo kakvog ne
s a m o izričitog poricanja afirmacije, nego i bilo kakvog izostav-
ljanja afirmacije
— afirmacija u svoj njezinoj cjelini i p o t p u n a negacija bilo kakve
n e p o t p u n o s t i afirmacije
— p o t p u n a negacija bilo kakve n e p o t p u n o s t i
— a sve to ne tek k a o svojstvo nekog ( n e u t r a l n o g i od s a m o g sebe
još n e d e t e r m i n i r a n o g ) subjekta, nego sve to na način baš o n e
subzistirajuće stvarnosti ο kojoj se radi, tj. ο »pobjedi«, »afir
maciji« itd.
84 I I . 1 . a) Bog je po svojoj biti »samo« zbiljnost, actus, esse — esse

subsistens, bitak koji zasebice postoji (br. 75, 77, 80).
b) R a z m o t r i m o što to znači.
Prvo, to je stvarnost, ne tek apstraktni izričaj nečeg što k a o takvo,
u o n o m obliku što ga formiramo apstrahiranjem, u objektu ne postoji
Ontologija 45
(nego je tek »na neki način« n a z o č n o ) . Čisti, samostalni »esse« to, i

s a m o to, baš kao takovo, jest stvarnost Božje biti.
D r u g o , budući da esse k a o takav nije skučen na neki k o n k r e t n i
oblik bivstvovanja, slijedi da taj Božji esse — ničim okrnjeni, nespu
tani, samostalni i baš kao takav stvarni esse — j e s t n a p r o s t o bujna i
ničim s p u t a n a »eksplozija« bivstvovanja. N a i m e , esse, biti, kaže s a m o
»biti«, ne kaže »djelomično biti i i s t o d o b n o — n e k i m n e d o s t a t k o m —
ne biti«; »biti« — dokle god je baš »biti« — ondje »prestaje«, gdje
»počinje« njegova suprotnost, a t a j e poricanje i isključenje baš svake
stvarnosti; granica koja bi imala omeđivati to bujanje čistoga bitka,
m o r a l a bi se postaviti kao njegovo poricanje, dakle k a o » n o n - e s t « , ο
toj granici vrijedi » n o n - e s t « , to »je« granica koje n e m a , i zato je čisti
esse n e o g r a n i č e n , u sebi uključuje, i to u smislu pozitivnog svog sadr
žaja sve u č e m u se m o ž e i m o r a reći »est«.
Tu je isključena i svaka sukcesivnost nastajanja, jer bismo u t o m
slučaju imali — u susljednosti p e r i o d a — djelomičan » n o n - e s t « .
85 No i tu objiciramo pitajući: Z a r je Bog ruža + hrast + čovjek +
a n đ e o + ...? — O d g o v a r a m o : d a k a k o da nije, ali jest o n o s t o j e ontički
razlog da ruža, hrast, čovjek, anđeo... u o p ć e »izranja« iz ništavila, da
u o p ć e jest (usp. br. 38 i p r i p a d n o ) . A taj ontički razlog bivstvovanja
dotičnih bića nije s a m o njihov akt k a o njihov nutarnji razlog bivstvo
vanja, n e g o — j o š i više — Bog kao k o n a č n o ishodište i njihov najdublj i
ontički izvor (»čvrsta A r h i m e d o v a točka«). I u p r a v o ta k o n a č n o s t fun
kcije za » D A ! « n a s u p r o t » N E ! « , dakle baš »esse« u svojem k o n a č n o m
i najdubljem značenju, tog j e d n o g ishodišta za svu raznolikost (v. br.
34) — u p r a v o u t o m je o n a sveobuhvatnost, cjelovitost, j e d r i n a , neiz-
mjernost, n e o g r a n i č e n o s t savršenosti Božje naravi. U k r a t k o : ne ovo
+ ovo + ovo..., n e g o na način ishodišta.
86 c) Pročitajmo pažljivo n e k e T o m i n e misli: »U Bogu [...] s a m Nje
gov bitak (ipsum esse s u u m ) jest odgovor na pitanje s t o j e O n : i stoga,
naziv za Boga, koji se izvodi iz riječi 'biti' na vlastiti Ga način imenuje,
to je Njegovo vlastito ime. — In D e o [...] ipsum esse s u u m est sua
quiditas: et i d e o n o m e n q u o d s u m i t u r ab 'esse', p r o p r i e n o m i n a t ip
sum, et est p r o p r i u m n o m e n eius« (1 dist. 8, q 1, a 1 c, fin.).
Uz isti artikul m e đ u objekcijama T o m a navodi i ovo: takva defi
nicija Božje biti ne koristi, jer mi ne s h v a ć a m o što je to »esse« i što je
to »infinitum« (o č e m u se t a k o đ e r govori u t o m artikulu). — T o m a
odgovara tumačeći u s p o n našeg a n a l o g n o g spoznavanja ο t o m što
izričemo tim p o j m o m (bolje: n a d p o j m o m ) »esse«: »Sva druga i m e n a
kazuju neki o d r e đ e n i , usitnjeni bitak (esse đ e t e r m i n a t u m et particu-
l a t u m ) ; t a k o ' m u d a r ' kazuje da ' n e š t o ' j e s t ; a ovo ime 'Koji jest' izriče
bitak, apsolutan i neskučen nečim d o d a n i m ( i n d e t e r m i n a t u m per ali-
quid a d d i t u m ) ; i z a t o kaže Damašćanin da [to i m e j n e znači s t o j e Bog,
n e g o z n a č i n e k o n e o g r a n i č e n o m o r e bivstva k a o b e z g r a n i č n i h
46 Miljenko Belić
određenja. Stoga, kada p r i s t u p a m o k Bogu p u t e m uklanjanja [ne

savršenosti] prvo ο Njemu p o r i č e m o tjelesne osobine; a drugo, ta
k o đ e r d u h o v n e osobine u o n o m načinu k a k o se nalaze u stvorovima,
na primjer d o b r o t a i m u d r o s t ; i t a d a ostaje u n a š e m u m u samo, da
jest, i ništa više; stoga je k a o u nekoj nejasnoći (in q u a d a m confusio-
n e ) . — Alia o m n i a n o m i n a dicunt esse d e t e r m i n a t u m et p a r t i c u l a t u m ;
sicut sapiens dicit aliquid esse; hoc n o m e n 'Qui est' dicit D a m a s c e n u s ,
q u o d n o n significat quid est D e u s , sed significat q u o d d a m pelagus
s u b s t a n t i a e infinitum, q u a s i n o n d e t e r m i n a t u m . U n d e q u a n d o i n
D e u m p r o c e d i m u s p e r viam remotionis, p r i m o n e g a m u s a b e o corpo-
ralia; et s e c u n d o etiam intellectualia, s e c u n d u m q u o d inveniuntur in
creaturis, ut bonitas et sapientia; et t u n e r e m a n a n t t a n t u m in intellec-
tu n o s t r o , quia est, et nihil amplim; u n d e est sicut in q u a d a m confu-
sione« (nav. mj. ad 4).
87 2. Da bismo to bolje razumjeli, u s p o r e d i m o u kojem smislu Bog

jest, a u kojem nije, »ens rationale«. U z m e li se »ens rationale« kao
j e d a n od načina bivstvovanja ( m o d u s essendi) ili isto drugim riječima,
k a o n e k a bit koja jest (essentia seu quiditas q u a e est), u t o m s k u č e n o m
smislu Bog nije »ens rationale«, jer Bog je više, Bog je sam izvor po
kojem pojedini m o d u s bivstvuje, jer Bog je esse (v. br. 82), i to na
Njemu vlastit način (v. br. 85 sa 75, 77, 79). I zato, tek ako se »ens
rationale« u z m e u t o m višem smislu, taj izraz postaje p o d e s a n da
izrekne savršenost Božjeg u m a .
88 I I I . K a k o se »esse« m o ž e skučiti na ovaj ili onaj ograničeni način

bivstvovanja?
1. To bi P a r m e n i d u izgledalo n a p r o s t o kao »contradictio in adiec-
to«, jer »esse« m o r a imati svu svoju intenzivnost za dostignuće onoga
»esti gar einai, m e d e n d'oyk estin« (v. br. 7 i si.).
No tomistička škola izmiče toj kontradikciji time što se poziva na
participaciju o n e intenzivnosti što p r i p a d a bitku, esse, i na njezinu
prilagođenost nekoj k o n k r e t n o j pasivnoj mogućnosti bića o g r a n i č e n e
savršenosti. To je — p r e m a tomistima — najvažnija primjena Aristo
telove n a u k e ο mogućnosti i zbiljnosti.
89 a) Bitak, esse, k a o i svaki akt — u o n o m r e d u i stupnju gdje je akt
— nije skučen samom svojom naravi akta (»actus n o n limitatur ex se
ipso«); akt je počelo pozitivnosti, a ne manjka, skučenosti.
90 b) Dosljedno, ograničenje proizlazi iz stvarnosti koja nije akt (od
n o s n o , b u d u ć i da ima raznih zbiljnosti, dodajmo:... koja nije akt b a r e m
u o n o m stupnju i p o d o n i m vidikom, p o d kojim dolazi ograničenje).
D a k l e , ako je n e k o biće u savršenosti ograničeno, o n d a m o r a da je
u n u t a r njega još i takav k o n p r i n c i p k a o »quo ens«, tj. k a o o n o po č e m u
biće o g r a n i č e n e savršenosti (limitatae perfeetionis) bivstvuje.
Ontologija 47
91 c) Funkcija toga k o n p r i n c i p a bića o g r a n i č e n e savršenosti jest

u p r a v o to da — k a o kakav ekran — zaustavlja daljnju ekspanziju koju
bi inače zbiljnost-esse realizirala. Postaviti određenje aktu — to je
narav toga konprincipa.
92 d) Taj konprincip u egzistentnom biću zaista bivstvuje, ali sam,
k a o takav, nema u sebi ništa od »esse«: on bivstvuje, on ima »esse«, ali
tek t a k o što — k a o ekran — zaustavlja njegovu ekspanziju. I tako iz
. toga limitirajućeg konprincipa i iz akta-esse rezultira biće ograničene
savršenosti.
93 e) Budući da limitirajući konprincip skučuje raspon cjelovitoga
»esse« na j e d a n o d r e đ e n i »quid?«, zove se quiditas-»štota« ili essen-
tia-bit.
94 f) Quiditas, dakle, kaže o n o što m o ž e biti; o n a je doista unutarnji
ontički razlog, da takovo biće ograničene savršenosti m o ž e biti. D r u
gim riječima, quiditas je potencija za »esse«.
Od t u d a aksiomi ο ograničavanju akta: A c t u s limitatur per po-
t e n t i a m . A c t u s limitatur q u a t e n u s recipitur in p o t e n t i a .
95 2. a) Ta potencija, quiditas, nije s a m o mogućnost n e k o g bića koje

još ne egzistira (potentia obiectiva — izraz je p o t e k a o iz skotizma),
n e g o je potencija — suprotstavljena aktu-»esse« — unutar egzisten-
tnog bića. O n a je u sebi realna, o n a egzistira, ali ne radi sebe, nego
radi »esse« koga limitira, i — limitirajući »esse« — na njemu partici
pira, bivstvuje, »est«, suptilnije i preciznije r e č e n o : exsistit, n o n est.
96 b) N a i m e , k a k o se iz upravo izloženog vidi, »exsistere« je niži,
participirani i usitnjeni oblik posjedovanja bitka-esse, a kad je nazo
čan bitak u svojoj nedirnutoj, dakle p o t p u n o j , jedrini, o n d a — u pre
ciznom i suptilnom biranju riječi kod nekih ( n e svih) n e t o m i s t a —
kazuje se »est«. U t o m smislu: »Quia D e u s est, n o n exsistit. Q u i a
c r e a t u r a exsistit, n o n est.«
97 3. O u i d i t a s je, dakle, »subiectum reale capax recipiendi aliquam

perfectionem. — R e a l a n subjekt k a d a r je primiti neku osobinu« (a to
je definicija subjektivne potencije; zove se »subjektivna«, jer k a o sub
jekt prima svoj akt). Essentia je, dakle, subjektivna potencija. To je
valjda najtamniji, ali i najvažniji slučaj subjektivne potencije.
98 4. Da ovo ο č e m u govorimo b u d e jasnije, pogledajmo sličnost i

razliku o d n o s a materije p r e m a njezinoj odrednici-formi, i biti p r e m a
bitku-esse. Prvo sličnost: materija je za svoju o d r e d n i c u t a k o đ e r sub
jektivna potencija, a o d r e d n i c a je svojoj materiji specifičan akt (pazi
na r e č e n o u br. 90) usmjeren na realizaciju biti. — Razlika: dok iz
materije i o d r e d n i c e rezultira nešto treće (iz materije i d u š e rezultira
čovjek), n e š t o što nije ni materija ni forma n e g o ova ili o n a materijalna
supstancija, dotle iz biti i bitka ne rezultira n e š t o treće, n e g o »quiditas

est« (»exsistit«).
99 5. P r e m a t o m e , treba radikalno i t o t a l n o dijeliti dva unutarnja

konprincipa: sve što spada na specifikaciju, na »quid?«, p r i p a d a biti;
sve što s p a d a na bivstvovanje, na »esse«, potječe j e d i n o od o n o g
vrhovnog akta, »esse«, nikako i ni u č e m u od biti. M a k a r je bit realna,
m a k a r egzistira, ipak niti je ona kao takova akt, niti p o č e l o ikakve
aktuacije s obzirom na bitak-esse. Izgleda p a r a d o k s a l n o , ali ima svoj
smisao, da je bit realna — i time različita od s a m e mogućnosti još
nepostojeće — ali nije aktualna.
100 IV. R e a l n a razlika između biti i bitka, d a k a k o , nije na način real

ne razlike između dva cjelovita bića, itd., to je r e a l n a razlika između
dva » q u o ens«, i još k t o m u dva sasvim svojevrsna i dubinski značajna
izgraditelja bića koje u svojoj savršenosti nije n e o g r a n i č e n o .
U prilog realne razlike ističe se radikalno različita funkcija tih
dvaju konprincipa bića ograničene savršenosti.
101 U obliku više-manje stiliziranog d o k a z a otprilike ovako:
O n o što izriče pojam akta-esse, to se — k a o takovo — ne skučuje
s a m o m svojom naravi. P o t r e b n o je, dakle, n e š t o d r u g o , n e š t o što nije
akt-esse, stvarnost druge i drugačije, radikalno drugačije vrste, nešto
što je od a k t a - e s s e r e a l n o različito.
102 Ili ovako: načelno, mogućnost je odrediva k o m p o n e n t a , a zbi
ljnost je odredujuća k o m p o n e n t a , p o t e n t i a est deierminabilis, actus
est d e t e r m i n a n s . — Atqui, »determinabile« u » d e t e r m i n a n s « to su
k o m p o n e n t e koje imaju upravo o p r e č n u funkciju, i z a t o ne mogu biti
ista stvarnost. — A to sve vrijedi ο biti, koja je mogućnost, i zato
»determinabilis«; vrijedi i ο bitku-esse, koji je zbiljnost, i to vrhovni
akt, i zato u vrhunskoj točki »determinans«.
103 V. 1. Ova je sentencija stekla m n o g o pristaša, m o ž d a ne toliko

radi onoga što se njoj u prilog iznosi u obliku kratkih dokaza, nego
valjda više radi svoje ljepote. Prilično uspješno uvodi u d u b o k o i sve
dublje naziranje s t o j e bitak-esse. T a k o đ e r , na v e o m a uspješan način
pokazuje što je o n o u biću, što zovemo mogućnost. Poziva na pro
matranje o n e nutarnje strukture u biću, koja dovodi do parmenidov-
skog » D A ! « . Pokazuje čvrstu jednost bića u n a t o č njegovih k o m p o n e
n a t a ; k a o i od strane k o m p o n e n a t a pokazuje u č e m u je njihova »do-
zrelost« za ujedinjenje i jednost. I t a k o dalje. A sve to k a o da dobiva
na onoj nekoj životnosti (ne pukoj apstraktnosti) te t a k o i na svom
značenju u p r a v o time što se to uzimlje kao r e a l n a razlika između tih
konprincipa.
104 Tu je sentenciju preporučila i Sveta kongregacija za crkvene stu
dije god. 1914., kad ju je uvrstila kao 3. m e đ u glasovite »24 tomističke
Ontologija 49
teze«. No ipak, ο tim t e z a m a o d r e đ e n o je s a m o : »[...] n e k se izlažu

k a o p o u z d a n e direktivne n o r m e . — [...] p r o p o n a n t u r veluti t u t a e nor-
m a e directivae«. Beneđikt XV. izjavio je — dajući direktive Družbi
Isusovoj — i s njegovim d o p u š t e n j e m ta je izjava objavljena: »[...] iz
toga što su 'dvadeset četiri teze' proglašene p o u z d a n i m a ne slijedi
zaključak da su manje p o u z d a n a mišljenja, [tim t e z a m a ] s u p r o t n a ,
p a č e m o ž e biti da su i više p o u z d a n a . — [...] eo q u o d viginti q u a t t u o r
theses p r o n u n t i a t a e fuerint t u t a e , n o n idcirco s e n t e n t i a s c o n t r a r i a s
h a b e n d a s esse minus tutas, i m m o fieri posse ut sint tutiores«. Više od
toga Benedikt XV. nije htio odrediti, da ne bi — k a k o je r e k a o —
stradala d u b i n a studija.
105 S u a r e z o v o t u m a č e n j e
1. Sve što je r e č e n o ο čistom bitku-esse koji je k a o takav objek

tivna ontička stvarnost — a t a k o je to ο Bogu — S u a r e z prihvaća (v.
br. 84 i p r i p a d n o ) . — Na to mnogi, pa i suvremeni, suarezijanci pre
m a l o paze. O n i k a o da prihvaćaju Suarezovu misao da z a o b i đ u na
v o d n u »nebuloznost« t o m i z m a .
106 2. No kad se radi ο bitima koje egzistiraju, S u a r e z drugačije t u m a

či limitiranje zbiljnosti-egzistencije u njima: nije n u ž n o da akt b u d e
» r e c e p t u s in aliquo« (br. 94 s p r i p a d n i m ) i time limitiran, n e g o je za
ograničenje akta dovoljno da b u d e darovan, stvoren, » r e c e p t u s ab
aliquo«.
T o znači:
107 a) Stvarnost, od Boga različita, tek z a t o je stvarnost, jer je djelo
Božje; ma kakva bila u sebi — m o ž d a actus — ipak je u svojim najdub
ljim temeljima (ili »podtemeljima«) čitave svoje stvarnosti sva obi
lježena pasivnošću p r e m a Bogu ( u s p . Disputationes metaphysicae,
disp. 31, sectio 6, n u m e r u s 13,23; s. 13, n. 9,17. — D e Divina substantia
eiusgue attributis, lib. 2, cap. 1, osobito n u m . 3 i 7). I z a t o stvorena
egzistencija nije »esse« niti ima njegovu ekspanziju.
108 b) A Bog, kad stvara, stvara p r e m a svojim stvaralačkim zamisli
m a . Te su zamisli posve o d r e đ e n e . O n e su »causae r e r u m « ( k a k o veli
sv. T o m a u S. th., I, 14, 8 c; 1,16, 5 c).
109 Sada m o ž e m o reći to isto ovim riječima: egzistencija, tj. od Boga
d a r o v a n a egzistencija, u j e d n o je i p o d vidikom kviditeta p o t p u n o
o d r e đ e n a , jer ju Bog stvara p r e m a svojim zamislima, ovakvim ili onak
vim.
110 c) D a k l e , o n o što se — p r e m a tomistima — nazrijeva u svakom
biću, pa i stvorenom, zbog bitka-esse, to — p r e m a S u a r e z u — pripa
da, i to u punini, Bogu j e d i n o m e ; a stvoru ne p r i p a d a u p u n i n i , a i u
koliko p r i p a d a , p r i p a d a s a m o po t o m e što je stvor završna (pasivna)
realizacija (aktivnog) stvaralačkog Božjeg zahvata. — I z a t o , u d u h u
50 Miljenko Belić
S u a r e z o v e misli, t r e b a prihvatiti svu tomističku n a u k u ο bitku-esse,

ali tek po toj vezi s Bogom, ne k a o n e š t o samostalno.
111 A o n o , što — p r e m a tomistima — j e s t zadaća biti, to se — p r e m a
Suarezu — t a k o đ e r tumači izravno iz veze s B o g o m : različnost Božjih
stvaralačkih misli (aktivno g l e d a n e ) , koje se (pasivno g l e d a n e ) javljaju
k a o ovo ovakovo ili o n a k o v o biće.
T i m e bit dobiva ne toliko »negativnu« funkciju omeđavanja, nego
više pozitivnu zadaću, izgradnje. — U s p u t s p o m e n i m o : j e d a n dio n e o -
tomista otprilike t a k o gleda na zadaću biti, iako, d a k a k o , u vezi s
b i t k o m - e s s e shvaćenim tomistički.
112 3. Na temelju r e č e n o g do sada m o ž e m o vidjeti, kakve je metafi

zičke naravi stvoreno biće:
a) O n o jest s a z d a n o od biti-potencije i njezina akta, egzistencije
(u ovom sistemu bolje je reći »egzistencija« nego »esse«). No ne kaže
se time isto što se kazuje u tomističkom sistemu.
Bit, essentia, stvorenog bića kazuje neku stvorivu Božju zamisao.
— Isto, g l e d a n o od strane stvora, »odozdol«: k a d a u m o m u o č i m o bit
n e k o g stvorenog bića, tada smo izrekli o n o što je bila zamisao tvorca
toga bića (taj tvorac m o ž e biti i stvoreni graditelj, ali u zadnjoj liniji
to je najposlije Bog). Stvorivo, dakle potencijalno.
Egzistencija kazuje realizaciju takve stvorive biti-zamisli. I u tom
smislu zaista izriče aktuiranost n e k e potencije.
113 b) To nisu m e đ u s o b n o r e a l n o različiti nutarnji konprincipi istoga
bića, n e g o obavezni umski izričaji ο s t v o r e n o m biću: mogu i m o r a m
reći da to biće egzistira, i d a j e takvo.
A kad um ο n e k o m biću (ili stvarnosti) kaže da egzistira kontin-
g e n t n o m egzistencijom (Božja egzistencija — točnije: bitak-esse —
nije k a o egzistencija stvorova!), t a d a u t o m u m s k o m sadržaju nije
r e č e n o koja to stvoriva bit egzistira. — K a o i o b r a t n o : kad um izriče;
neku stvorivu bit (hrast, ružu, orla, čovjeka...), t a d a u t o m umskom.
sadržaju nije r e č e n o da ta bit već i egzistira. Sadržaji tih dvaju pojmova;
— tj. »egzistira« i npr. »hrast« — j e d a n drugog ne uključuju. Takva!
se razlika zove » p o t p u n a pojmovna razlika — distinetio rationis cumj
f u n d a m e n t o perfeeto in re«.
Takva p o t p u n a pojmovna razlika m o ž e se izreći i u cjelovitirnl
r e a l n o nesastavljenim stvarnostima. M o ž e se izreći i ο svakom princif
pu bića ( q u o e n s ) .
114 c) D a k l e , stvorena stvarnost zato je stvarnost, jer ovosi ο Bogu. (J
Bogu ovisi ne s a m o na način uzrokovanog bića, nego na način partij
cipiranog bića (participacija, n a i m e , obuhvaća sve u biću, v. 6. tezu;B
uzrok se m o ž e shvatiti kao o n o što zahvaća pod s a m o nekim vidikom)!
Stvorenoj stvarnosti ne treba » p o t e n t i a subiectiva« (v. br. 97 s pripađl
nim) koja bi participirala na Božjem zahvatu, jer i s a m a ta — hipotelj
Ontologija 51
ska — »potentia subiectiva« jest d a r Božji, ona, k a o i cijela stvarnost

stvorenog bića participira na Božjem zahvatu, u njoj su mogućnosti
(bit) i zbiljnost (egzistencija), koje se m e đ u s o b n o razlikuju p o t p u n o m
p o j m o v n o m razlikom.
115 To u s p o r e d i m o s n a u k o m Natalisa DelPrado ( m e đ u starijim n e o -
tomistima bio je vrlo istaknut, jer je v e o m a pronicav, v e o m a dosljedan
i v e o m a zauzet u pitanjima ο biti i bitku); ovisnost ο Bogu nije prvi
razlog razlike između Boga i stvora, nego je već n e š t o izvedeno, nešto
što je posljedica i što rezultira iz sastavljenosti r e a l n o različitih biti i
bitka (ν. N. D e l P r a d o , De veritate fundamentaliphilosophiae christia-
nae, Friburgi Helv. 1911, str. 178. i 179.).
116 4. Iz toga slijedi:

a) O v a k o je S u a r e z m o g a o dokinuti razliku između »realnog« i
»aktualnog« (br. 99), jer bit postaje »realna« (različita od neegzisti-
rajuće, br. 99) Božjim zahvatom, t a k o d a j e s a m a u sebi egzistentna, i
u svojoj stvarnosti (!) ima sve s t o j e p o t r e b n o za distinktne pojmove
ο njenoj stoti (quiditas) i egzistenciji. Kao stvarnost (!) realna bit nije
s a m o bit, nego već cjelovito biće, ovisno ο Bogu.
b) Na isti način, neka k o n k r e t n a , stvorena egzistencija u svojoj
stvarnosti ne realizira s a m o sadržaj pojma »egzistirati«, n e g o je ta
stvarnost p o t p u n o o d r e đ e n a k a o ovakva ili onakva, što se izriče sadr
žajem pojma ove ili o n e biti. Stvarnost (!) n e k e o d r e đ e n e egzistencije
već je cjelovito egzistirajuće biće.
c) G l e d a m o li što ο egzistirajućoj stvarnosti izriče bit, a što egzi
stencija, egzistencija ima p r e d n o s t (usp. DM 3 1 , 13, 23), slično kao
tomistički »esse«.
117 5. Tomisti prigovaraju suarezijancima da drugačije shvaćaju bit i

egzistenciju, da »quo ens« p r o m a t r a j u kao »quod ens«. Iz toga bi
slijedilo, da je rasprava između njih p r o m a š e n a , jer jedni govore ο
j e d n o m , drugi ο d r u g o m .
Suarezijanci odgovaraju da ta razlika ne postoji već na p o č e t k u
raspravljanja, nego da su oni, d o d u š e , počeli s tomistima, ali su ih u
nastavku činjenice usmjerile d r u g a m o .
8 6. Razloge protiv realne razlike između biti i bitka-esse, a za samu

l pojmovnu razliku iznijet ć e m o na način n e k e vrste sažetka svega što
• je do sada ο t o m u ovoj tezi r e č e n o .
— 1. R e a l n a bit, s a m a k a o takova, t a k o đ e r p r e m a tomistima, jest
u sebi realna i drugačija od čisto potencijalne, neegzistirajuće
(br. 99). Sto smeta, da je ne s m a t r a m o cjelovitim b i ć e m (na
stupnju o n e cjelovitosti koja p r i p a d a stvorenu biću), » q u o d
ens«, ne s a m o »quo« (v. br. 116)?
ffl 0 Tu bi tomisti stavili dvije primjedbe:
a) realna bit ipak je s a m o bit, nešto necjelovito;

b) svoju realnost zahvaljuje svom bitku-esse.
Suarezijanci odgovaraju na prvu primjedbu: svaka stvarnost, od
Boga različita, sva i stalno je »prožeta« tim o d n o s o m p r e m a Bogu.
Bez tog o d n o s a p r e m a Bogu ona je nezamisliva i n e m o g u ć a ; a Bog je,
na način Stvoritelja, kao »duša njezine duše« njezina n a d o p u n a (v. 6.
t e z u ) . U t o m smislu »realna bit« jest i nešto cjelovito, ali i — u reče
n o m smislu — uvijek i n u ž n o nešto necjelovito.
O d g o v o r na drugu primjedbu donosi sljedeća točka:

120 — 2. Analiziravši tomistički zamišljaj bitka-esse stvorenih bića,
suarezijanci ga otklanjaju.
Taj akt-esse stvorenih bića, baš u koliko je »esse«,
— nije nužan (kao Božji, koji ne može ne biti); — uvjetovan je
Bogom;
— taj akt m o ž e i m o r a biti recipiran i limitiran u potenciji. »Li-
mitaripotest«, u njemu — baš u »esse« — j e s t p e č a t pasivnosti
i potencijalnosti.
No ništa od toga ne m o ž e m o reći za Božji bitak-esse.
A k o je to točno — a teško je tu točnost staviti u sumnju — o n d a
t r e b a uočiti razliku već u s a m o m »esse« u koliko je »esse« (protivno
t o m i s t i č k o m o s n o v n o m stavu, v. br. 89 i p r i p a d n o ) . — Jedinstven
»esse« m o ž e se prihvatiti s a m o kao apstraktan pojam (baš k a o i »ens
ut sic«), a o n o što je njime izrečeno (br. 83), to je u stvarnosti ili Bog,
A c t u s Purus, ili suarezijanska cxistentia limitata (br. 116).
121 — 3. a) Na tomistički prigovor, da bi se takav akt m o r a o limitirati
sam u sebi — a to je n e m o g u ć e (br. 88, 89) —, odgovaraju
suarezijanci, da se ništa, od Boga različito, ne m o ž e p r o m a t r a t i
kao nešto do kraja samostalno s a m o u sebi (br. 107, 119). Pa
tako i pri o n o m aktu kojim se aktuira stvorena bit, veza s Bo
gom m o r a se podrazumijevati; bez te veze s B o g o m n a p r o s t o
je apsurd sve što je od Boga — n u ž n o g a i neizmjernoga — na
bilo koji način različito.
122 b) A ta veza s Bogom nije aktu, ο Bogu ovisnom, nešto k a o »iz
vana« (kao »praznina«, me on, kod Leukipa i D e m o k r i t a , br. 31), nego
»duša njegove duše«, o n o po čemu j e d i n o m u — »quo« — konstituira
se k a o stvarnost takve funkcije. I tako, kao što i m a m o pravo govoriti
ο mogućnosti i zbiljnosti kao nutarnjim počelima bića u koliko je biće,
i time ne u n o s i m o u biće nešto što ne p r i p a d a biću, isto t a k o i m a m o
pravo govoriti ο t o m o d n o s u p r e m a Bogu. A taj o d n o s , kako misle
suarezijanci, dovoljan je da obrazloži i realizaciju, i o d r e đ e n o s t stvo-
rivog, o d n o s n o stvorenog bića.
Ontologija 53
123 K o d n e s k o l a s t i k a
D e s c a r t c s pravilno izjednačuje bit i bitak u Bogu, a u stvorovima
razlikuje (poriče realnu razliku); ipak, budući da ih ne povezuje s
m o g u ć n o š ć u i zbiljnošću, i budući da ne zamjećuje dovoljno činjenicu
počela bića, njegova n a u k a nije ista sa skolastičkom.
Baruh Spinoza (1632.-1677.) također izjednačuje bit i postojanje u
Bogu (i u tom smislu tumači, inače neadekvatan izraz, da je zato Bog
»causa sui«), a u stvarima, od Boga proizvedenim, razlikuje. Ipak njegovi
termini imaju svoje specifično značenje, vjerojatno panteističko.
M a x Scheler (1874-1928.) optužuje ovo razmišljanje, da n a v o d n o
p r o m a t r a apstrakcije k a o da su objektivne stvarnosti (za odgovor: br.
83, 120).
Filozofi egzistencije — npr. M a r t i n H e i d e g g e r — daju ovim ter
m i n i m a svoje specifično značenje. Egzistencija znači — otprilike —
ljudsku stvarnost, takovu kakova jest, sa svim njenim o s o b i n a m a ; nju
t r e b a uočiti i njome ovladati.
124 4. teza: Nauka ο mogućnosti i zbiljnosti obrazlaže kako su

moguća mnoga bića iste vrste.
Ν e χ u s
Iz onoga što je o b r a đ e n o u 2. i 3. tezi m o ž e se razabrati, zašto je

Bog, k a o Čista Zbiljnost, j e d a n jedini, a zašto su m o g u ć e različite vrste
bića: m o g u ć e su, jer su sazdane od mogućnosti i zbiljnosti (o pojedi
nostima mišljenja su različita).
S a d a proširujemo isto pitanje na pojedinke u n u t a r vrste.
1. Činjenica da ima m n o g o bića iste vrste očita je. No — u d u h u
P a r m e n i d o v e n a u k e — postavlja se ne baš lako pitanje, kako je to
m o g u ć e . N a i m e , svaka pojedinka neke vrste m o r a imati — u samoj
svojoj vlastitoj stvarnosti kao takovoj, u o n o m po č e m u je baš ova
ovakova bit — s v e što p r i p a d a toj biti, i samo o n o što njoj p r i p a d a (v.
br. 19). O n a je kao neki parmenidovski »homoy p a n « . Po čemu mnoš
tvo pojedinki u p r a v o u t o m »homov p a n « ?
2. Ne p o m a ž e pozivati se na » n o t a e individuantes«, koje su složili
u distih: » F o r m a , figura, locus, t e m p u s , stirps, patria, n o m e n — haec
ea sunt s e p t e m q u a e non habet unus et alter«. To su, n a i m e , neki od
a k c i d e n a t a iste vrste. A sada p i t a m o od kuda ponovljivost tih pojedin
ki, koje, kad već jesu ponovljene, mogu imati razne a k c i d e n t e .
126 T o m i s t i č k o t u m a č e n j e
1. Budući da je Bog, k a o »Čista zbiljnost«, n e o g r a n i č e n u svom
bitku-esse i u p r a v o z a t o j e d a n jedini (v. br. 84 i p r i p a d n o ) , bića m i m o
54 Miljcnko Belić
Boga m o g u ć a su uz ovaj uvjet: d a j e u njima bit, koja kao mogućnost

p r i m a bitak-esse k a o svoje ozbiljenje određujući mu stupanj (vrstu)
njegove ekspanzije.
127 2. P r e m a tomistima, essentia, bit, jest realnost koja sama kao

takova ( n e tek po odnosu p r e m a Bogu) izvršava svoju funkciju o n o g
»skućivanja« ili odmjeravanja ekspanzije bitka-esse.
O n a , dakle, takva — realna i sama — treba imati i sve, i samo što
p r i p a d a t o m načinu bivstvovanja ( o m n e m et solam perfectionem sui
gradus).
Stoga se za t a k o shvaćenu bit javlja sva težina P a r m e n i d o v e pro
b l e m a t i k e : kako se može ponoviti onakva stvarnost, koja kao takva. tj.
bez priziva na Boga, rješava zadaću biti u određivanju vrste bića, i
u p r a v o u toj funkciji jest sva njezina n a r a v (v. br. 91).
128 3. P r o b l e m se rješava istim n a č e l o m : p o t e n t i a limitat actum. O n a

se bit m o ž e ponoviti u više n e g o j e d n o m individuumu, koja je na
stupnju biti (ne s a m o cjelovitog bića) s a z d a n a od potencije i akta.
Takva potencija ne smije imati nikakvu pozitivnu kviditativnu
osobinu (kad bi je imala, o n a bi njome izmijenila samu bit), ona m o r a
biti s a m o potencija i ništa više, »potentia pura«. O n a m o r a biti kao
neispisani papir, na koji se m o ž e ispisati ista misao m n o g o p u t a ; a u
duši mislioca ta se misao nalazi na način »homoy p a n « .
129 4. Povijesnom z a b u n o m s m a t r a n a Aristotelovom (felix culpa?)

preko Avetroesa dolazi u filozofiju sv. T o m e n a u k a ο prvotnoj, iskon
skoj tvari, pukoj mogućnosti, dimenzijama o m e đ e n o j ( m a t e r i a prima,
p o t e n t i a p u r a , q u a n t i t a t e signata).
130 a) K a o neki kontrast Čistoj Zbiljnosti i Njegovoj divnoj cjelovito
sti stoji » m a t e r i a prima«, koja je »pura p o t e n t i a « i ništa drugo, n e k a
razbijenost koju tek o d r e d n i c a (forma) ujedinjuje u sjedinjenu m a t e
riju ovoga ili onoga bića.
131 K a o čista razbijenost ili e k s t r a p o n i r a n o s t ona je osnovica za »par-
tes extra partes«, o n a je » q u a n t i t a t e signata«, u njoj m o ž e m o r u k o m
p o k a z a t i ovaj ili onaj dimenzionalni dio.
132 b) P a r t e s extra p a r t e s — to je karakteristična crta materijalnih
bića. I z a t o sv. T o m a naučava da se » m a t e r i a prima p o t e n t i a p u r a
q u a n t i t a t e signata« nalazi u svim materijalnim bićima, ali i s a m o u
njima. Ta su bića na ljestvici vrijednosti najniža, jer su — osim po biti
k a o m o g u ć n o š ć u p r e m a »esse« — p o n o v n o razbijena p u k o m s a m o m
mogućnošću, »potentia p u r a « ; niže se ne m o ž e spustiti.
133 c) A kako u a n đ e l i m a n e m a materije, slijedi d a j e svaka a n đ e o s k a
bit » h o m o y p a n « , svaki a n đ e o realizira svu p u n i n u svoga stupnja, ne
ma više a n đ e l a istog stupnja. » A n đ e o « — to je generički pojam.
Ontologija 55
134 S u a r e z o v a t u m a č e n j a
Budući da je Bog neograničen, također ima neograničeno m n o g o
mogućnosti onog »preslikavanja« Boga stvaranjem, neograničeno ih je i
intenzivno, i ekstenzivno, tj. i po vrstama bića, i po broju u n u t a r vrste. —
Nastavimo Suarezovu misao: nove pojedinke jesu novo Božje davanje
(stvorena stvarnost je pasivni korelativ aktivnog Božjeg davanja). A to
Božje davanje — dubinski i bitno potrebno za realizaciju stvora — ne
mijenja onaj kviditativni »sve« i »samo« (v. br. 127,128, u smislu br. 125).
Simbolički se može Suarezova misao izraziti ovako: oko središta,
koje simbolizira Boga, može se povući neograničeno m n o g o koncen
tričnih kružnica, a na svakoj od njih — bile one blizu ili daleko od središta
— može se označiti neograničeno mnogo točaka; kružnice simboliziraju
različite biti, a točke na njima simboliziraju pojedinke dotične biti.
Budući da je o n o »preslikavanje« Boga dubinska i osnovna crta
svakog stvora u koliko je stvor, mogući su mnogi anđeli iste biti, istog
stupnja bivstvovanja.
135 S c h ο 1 i ο η
Materijalne supstancije — p r e m a t o m i z m u — i m a d u s a m o j e d a n
bitak-esse; supstancijalna odrednica (forma) m o ž e biti s a m o j e d n a , i
ta n e p o s r e d n o d e t e r m i n i r a »prvu materiju«. To slijedi iz cjelovite nji
hove zamisli:
Supstancija ima svoju bit, a ta svoj bitak-esse. Dijelovi supstancije
jesu baš dijelovi, njezini dijelovi (npr. grana stabla, a t a k o i svaki dio
n e k e cjeline). A k o je možda nešto u toj cjelini a nije njezin dio, to je
n e š t o strano, nije njezin »dio«. I zato, sve što bivstvuje u nekoj cjelini
na način dijela, bivstvuje njezinim specifičnim b i t k o m - e s s e . J e d a n je
bitak te složene cjeline.
I forma ( o d r e d n i c a ) je u t o m smislu »dio«. Z a t o pri supstancijal-
nim p r o m j e n a m a prijašnja o d r e d n i c a ni pod kojim vidikom ne ulazi
u novonastalu supstanciju; »tertium c o m m u n e « je s a m o »materia pri
m a « . U p r o m j e n a m a pri kojima ostaje prijašnja o d r e d n i c a , ostaje ta
k o đ e r i prijašnji »esse«, i takva je promjena s a m o a k c i d e n t n a .
136 2. Traktat ο analogiji bića
UVOD
1. Analogiju primjenjuju razne znanosti. Na primjer:

a) Analogija u lingvistici jezična je sila psihološke p r i r o d e , koja
izjednačuje dva ili više oblika različitog ili sličnog postanja, npr. uz
»mogu« govori se i »možem«.
56 Miljcnko Belić
b) A n a l o g n o primjenjivanje prava zbiva se o n d a kad se na neki

pravni način (slučaj), koji u zakonu nije napose n o r m i r a n , primjenjuje
pravna n o r m a , koja rješava neki pravno sličan učin.
c) U biologiji nazivamo analognim o n e o r g a n e i tvorevine, koji su
po svom p o s t a n k u različni, ali su zbog slične radnje primili sličan
oblik. Vitice od graška i vitice vinove loze a n a l o g n e su, jer p r e m d a su
po p o s t a n k u različite, ipak vrše istu zadaću. A n a l o g n a su krila ptice,
šišmiša i kukca; radnja im je ista, ali je građa različita.
137 2. Analogiju pozna i filozofija.

a) P o z n a t a je i prilično je jasno o n o što logika govori ο analognim
nazivima. Postoje j e d n o z n a č n i nazivi ( t e r m i n u s univocus), raznoznač-
ni nazivi ( t e r m i n u s aequivocus) — npr. »gore«, »kosa«... — i sličnoz-
načni, analogni nazivi (terminus analogus) — npr. »lav« za životinju
i j u n a k a . Umskim spoznavanjem, k a o višim arbitrom, razumijemo
značenje i k o n t r o l i r a m o u p o t r e b u raznoznačnih i analognih naziva.
Tu paradoksa nema.
138 b) No jest p a r a d o k s a l n o , iako svakidašnje, da postoje i analogni
pojmovi. Njih ne spoznajemo nekim spoznajnim a p a r a t o m koji bi bio
u n a m a a iznad našeg u m a — toga ni n e m a — nego su u m u jasni, i to
baš u svojoj analognosti, time što nastaju svojim osobitim logičkim
procesom.
139 c) I m a stvarnosti, kojima se bavi filozofija, do kojih ne m o ž e m o
doći osim uz p o m o ć analogije (usp. u br. 136 ο rješavanju n e n o r m i r a -
nih pravnih slučajeva).
I m a stvarnosti, kojima se bavi filozofija, koje — bez obzira na to
da li ih spoznajemo izravno ili p r e k o nečeg drugoga — radi njihove
naravi ne m o ž e m o u m o m spoznati osim uz primjenu n e k e analogije
u s a m o m načinu izgradnje takvih pojmova (usp. u br. 136 ο vitici).
V e ć se iz tih uvodnih n a p o m e n a vidi, k a k o čovjek uz p o m o ć ana
logije u spoznavanju — a očito ima raznih vrsta takve analogije —
m o ž e svoje znanje i proširiti, i produbiti. Analogija je n a p o s e korisna
u metafizici, kad se razmišlja ο Bogu i ο o d n o s u Bog-stvor. U nekim
t o č k a m a produbljuje o n o što se može postići uz p o m o ć n a u k e ο mo
gućnosti i zbiljnosti.
140 No metafizičko razmišljanje ο Bogu nije prvi slučaj gdje se primje

njuje analogija. Pa kad je o p r a v d a n o primjenjujemo i u znanosti i u
r e d o v i t o m životu, m o ž e m o je o p r a v d a n o primijeniti i u metafizici ο
Bogu.
Ontologija 57
141 5. teza: Neovisno ο teodicejskim pitanjima možemo i moramo

govoriti ο analogiji bića.
T e r m i n i
A. Analogija k a o logička pojava
1. a) K a d a dva ili više (gramatičkih ili logičkih) subjekata mogu

imati isti predikat, očito je da osobina, tim p r e d i k a t o m izrečena, nije
njihova jedina osobina. Uz nju m o r a svaki od njih imati i n e š t o vlastito,
svoje, po čemu se razlikuje od drugih (kada takvi subjekti ne bi imali
nešto svoje vlastito, ne bi ih bilo više, nego bi bili j e d a n te isti subjekt).
142 b) Pronalaženje zajedničkog pojma koji se m o ž e pridijevati ne
kolicini subjekata, zove se apstrakcija (ovo apstrahiranje uključuje u
sebi onaj dublji smisao apstrahiranja, tj. apsolutnost općeg pojma —
v. br. 17).
O b r a t n i proces, pri kojem se zajedničkom p r e d i k a t u dodaje vla
stita osobina pojedinih subjekata, zove se kontrakcija.
Subjekti kojima se pridijeva zajednički predikat, zovu se inferio-
ra, jer na »Porfirijevu stablu« stoje ispod, »infra«, zajedničkog predi
kata.
143 2. a) U apstrakciji ( o d n o s n o kontrakciji) sudjeluju tri e l e m e n t a :

— ili 1. zajednički predikat (npr. »animal« k a o genus);
— ili 2. vlastita osobina, differentia c o n t r a h e n s (npr. »rationale«
kao differentia specifica; takva vlastita osobina m o ž e biti tako
đer differentia generica, može biti i individualnost ova ili o n a ) ;
— 3. pojedini subjekti (npr. genus s u b a l t e r n u m , ili species, ili
individualno cjelovito biće) koji su nosioci zajedničkog predi
kata i svoje vlastite osobine (npr. » h o m o « ) .
144 b) I z m e đ u zajedničkog p r e d i k a t a i pojedinih subjekata kojima se
on pridijeva (i koji su mu »inferiora«), razlika je uvijek tzv. » n e p o t p u
na pojmovna razlika« (distinetio rationis c u m f u n d a m e n t o imperfeeto
in re). Npr. sadržaj pojma »čovjek« uključuje u sebi sadržaj pojma
»animal«, ali ne o b r a t n o .
145 c) Zajednički predikat i subjektova vlastitost (differentia contra
h e n s ) u nekim se slučajevima razlikuju p o t p u n o m , a u nekim nepot
p u n o m pojmovnom razlikom.
— Ako se zajednički predikat i subjektova vlastitost (differentia
c o n t r a h e n s ) razlikuju p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom (distin
etio rationis c u m f u n d a m e n t o perfeeto in re), tada je zajed
nički predikat j e d n o z n a č a n pojam ( c o n c e p t u s univocus). —
Npr. sadržaj pojma »animal« ne uključuje u sebi sadržaj pojma
»rationale«, i o b r a t n o . Ili: sadržaj pojma »čovjek« ne uključuje
u sebi sadržaj spoznaje ovog ili o n o g individua, P e t r a , Pavla,
58 M i l j c n k o Belić
(Χ, Υ...) — S a m o takvi pojmovi mogu biti logički »genus« na

Porfirijevu stablu, genus u pravom smislu te riječi.
— Ako se zajednički predikat i subjektova vlastitost (differentia
c o n t r a h e n s ) razlikuju n e p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom (di-
stinctio rationis c u m f u n d a m e n t u imperfecto in re), t a d a je
zajednički p r e d i k a t a n a l o g a n pojam ( c o n c e p t u s analogus).
Takvi su pojmovi ne »genus«, n e g o »quasi-genus«.
146 Po t o m se kriteriju — sa stajališta logike — mogu razlikovati
j e d n o z n a č n i i analogni pojmovi.
U o č i m o da smo sada govorili ο sadržaju pojmova (comprehensio
ideae). N i s m o govorili ο dosegu pojmova (extensio ideae). T a k o đ e r ,
nismo govorili ο o n t i č k o m temelju kojim su ujedinjena dva subjekta
u istom a n a l o g n o m p r e d i k a t u (npr. zbog o d n o s a uzroka i posljedice).
Na to treba paziti, jer zbog sličnosti tu naše p r o m a t r a n j e lako klizne
iz j e d n o g područja na drugo, pa govorimo da »uključuje« (»indclu-
dit«) ne s a m o »čovjek« sadržaj svog genusa »animal«, nego i da »ani-
mal« uključuje »čovjeka« (a to je t o č n o p o d vidikom dosega); ili kaže
mo da energija živih bića na Zemlji »uključuje« energiju Sunca, a i
o b r a t n o , da energija Sunca uključuje energiju živih bića na Zemlji (tu
je oboje točno, ali svako p o d svojim vidikom!).
147 3. a) Apstrakcija, k a o i kontrakcija, j e d n o z n a č n o g p r e d i k a t a jed

nostavna je: sadržaj pojma zajedničkog p r e d i k a t a može se jednoz
n a č n o naći u svim subjektima, a vlastita osobina (differentia contra
h e n s ) , kao pojmovna novost, zaista je vlastita osobina pojedinih sub
jekata, »inferiora«.
148 b) No apstrakcija, kao i kontrakcija, analognog zajedničkog pre
dikata začuđuje nas, p r e m d a se njome vrlo često služimo. N a i m e ,
analogni pojam k a o zajednički predikat ne mimoilazi p o t p u n o dife
rencije kojima se k o n t r a h i r a , jer je tako apstrahiran, da p r e m d a sam
ne uključuje (»non ineludit«) sadržaj pojma diferencije, ipak je u njoj
ostao uključen (»ineluditur«), te tako »differentia c o n t r a h e n s « , dakle
vlastita novost pojedinih subjekata, uključuje u sebi o n o što je zajed
ničko; i o n o što je zajedničko, jest u nekoj svojoj modifikaciji o n o po
č e m u se subjekti razlikuju.
149 Npr. i n t e l e k t u a l n o m refleksijom na osjete različitih boja m o ž e m o
dobiti zajednički predikat »boja«. Pojedini subjekti, »crvena boja«,
» n a r a n d ž a s t a boja«,» žuta boja«..., imaju svaki svoju vlastitu osobinu.
A ta vlastita osobina baš u koliko je vlastita — u svom baš vlastitom
sadržaju ( c o m p r e h e n s i o ideae) — uključuje i o n o s t o j e zajedničko,
baš i ta vlastitost jest »boja«! Dakle, »crveno«, »narandžasto«, »žu
to«... isto su u koliko su boja, i istodobno razlikuju se po o n o m e što je
boja!
Ontologija 59
150 c) Što više, svaki pravi genus može se p r o m a t r a t i i u svojoj kon-

kretizaciji (ne s a m o kao a p s t r a k t a n , p o t p u n o m pojmovnom razlikom
distinktan genus), t a k o da se t a d a pojedini subjekti kojima on p r i p a d a
(»inferiora«) u njemu i slažu i razlikuju. N p r . isti zajednički predikat
»animal« p r i p a d a orlu, lavu, jelenu. A taj isti sadržaj pojma »životi
nja« različito se realizira: o r a o je »životinja« baš po svojoj orlovskoj
naravi, lav po lavskoj, jelen po jelenskoj. I t a k o se isti sadržaj pojma
»životinja« različito realizira, k a o ovakva ili onakva »životinjska na
rav«, »animalitas« u orlu, lavu, jelenu... čovjeku (»animalitas h u m a
na«). Razlika je ne samo u tim bićima, koje svako za se izričemo u
u m u vlastitim p o j m o m — »orao«, »lav«, »jelen«, »čovjek«... — n e g o
baš i u o n o m što im je zajedničko, »animalitas«, u koliko se »anima
litas« gleda na koji je način konkretizirana.
Ili: ista zamisao, npr. Pieta, ostajući ista konkretizira se u ovoj ili
onoj pjesmi, u m r a m o r u , u ovoj ili onoj teološkoj raspravi: svaka riječ
ili rečenica, svaki u d a r a c čekića ili p o t e z kista n a d a h n u t je istom za
misli i pridolazi kao njena konkretizacija.
151 4. a) Takvo kontrahiranje s p r e t n o je nazvano: expressior c o n c e p -

tio e i u s d e m realitatis — sve potpunije poimanje iste stvarnosti. Tu
differeniia c o n t r a h e n s nije tudinac zajedničkom p r e d i k a t u .
Z a t o se na analogne pojmove primjenjuju izrazi: »similitudo dis-
similis«, »partim idem, p a r t i m diversum, at simul t o t u m idem et t o t u m
diversum, sed non totaliter« (na ovaj d o d a t a k daje pravo o n a nepot
p u n a pojmovna razlika, br. 148).
152 b) Takav zajednički predikat jest, d o d u š e , j e d a n pojam, ali nepot
p u n o j e d a n i n e p o t p u n o jedinstven (imperfecte u n u s ) , z a t o jer njegov
sadržaj ( c o m p r e h e n s i o ) jest o n o , što se k a o takovo — tj. k a o o n o
zajedničko — ujedno m o ž e i m o r a u raznim subjektima na njima
vlastit način realizirati (v. br. 148,150).
O b r a t n o , j e d n o z n a č a n pojamjest p o t p u n o j e d a n i p o t p u n o j e d i n -
stven, j e r se njegov sadržaj ( c o m r e h e n s i o ) m o ž e naći u raznim subjek
tima realiziran na isti način (v. br. 147,145).
153 c) »Metafizički analogni« zovu se oni pojmovi, koji se ne mogu
drugačije apstrahirati osim kao analogni, dakle k a o n e p o t p u n o jedin
stveni, kao »quasi-genus« (npr. pojam bića uključuje svaka vlastita
osobina, differentia c o n t r a h e n s ) .
154 A oni pojmovi koji se, d o d u š e , mogu razlikovati od svoje diferen
cije što ih kontrahira, p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom i zato su jed
noznačni, no koji se t a k o đ e r mogu p r o m a t r a t i u svojim različitim kon-
kretizacijama fizičke stvarnosti, zovu se »fizički analogni«. Takvi su
svi »rodovi« (genus, na »Porfirijevu stablu«).
155 d) Opisna definicija analognog pojma: onaj je pojam analogan
koji ima takav sadržaj ( c o m p r e h e n s i o ) , da se u njemu subjekti (infe-
riora) i podudaraju i razlikuju, a to zato, jer se vlastitosti koje ga

kontrahiraju (differentiae c o n t r a h e n t e s ) od njega razlikuju n e p o t p u
n o m p o j m o v n o m razlikom, tj. uključuju ga u svom sadržaju.
156 5. Mogućnost pronalaženja »istoga« pa i ondje gdje se to »isto«

realizira na »drugačiji« način, silno je obogatila čovjekovo znanje. I m a
p o d o s t a objekata koje čovjek ne može spoznati izravno, n e g o tek nei
zravno, p r e k o drugog objekta s onim prvim n e k a k o povezanim. A
t a k o đ e r , često p u t a bez pomoći analognog spoznavanja ne m o ž e m o
u m o m izreći dublju — pogotovo ne najdublju — strukturu nekih bića,
pa čak ni o n d a kad n a m je takav objekt n e p o s r e d n o spoznatljiv.
157 B. Analogija k a o onotološka pojava

I. P r o d o r u m a u stvarnost uz p o m o ć pojma koji je a n a l o g u s - n o n -
proprius
1. C o n c e p t u s proprius zove se onaj pojam koji izriče svoj objekt

p r e m a njegovim o s o b i n a m a .
C o n c e p t u s a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s jest onaj p o j a m koji izriče
svoj objekt p r e m a o s o b i n a m a drugog p r e d m e t a , a koji je u samoj
stvarnosti s tim objektom vezan n e k o m srodnošću.
158 2. Ta »srodnost« m o ž e biti raznovrsna, na primjer:

— a) sličnošću: time se p o m a ž e m o da shvatimo valove u n u t a r
a t o m a , kretanja fotona, itd. T a k o m o ž e t e opisati što je »se-
ćija«, što je »bumerang«, što je Vi , itd.;
— b) iz učinka analogijom zaključujemo kakav je bio uzrok. Cesto
se primjenjuje u p r i r o d n i m znanostima, u arheologiji...;
— c) s u p r o t n o š ć u i p o r i c a n j e m . T a k o p o r i c a n j e m od pojma
»smrtan život« dolazimo do pojma » b e s m r t a n život«. Ili: ma
terija — antimaterija;
— d) kombiniranjem nekoliko takvih »srodnosti«, npr. gledajući
kako obaveza savjesti svuda »prati« čovjeka na bezdimenzio-
nalan način, te ujedno primjenjujući sličnost i suprotnost spoz
najemo d o n e k l e što znači definicija d u h a : q u o d n e q u e materia
est, n e q u e a m a t e r i a intrinsecus p e n d e t .
159 3. Ovi conceptus a n a l o g i - n o n - p r o p r i i daju n a m u p o z n a t i nove

objekte; to je p r e t e ž n o » p r o d o r u širinu«.
160 II. P r o d o r u m a u stvarnost uz p o m o ć pojma koji je a n a l o g u s - n o n -

univocus
Analogni pojmovi te vrste daju n a m bolje shvatiti narav bića koja
s m o upoznali bilo izravno, bilo p o j m o m koji je a n a l o g u s - n o n - p r o
prius.
Ontologija 61
161 1. a) A k o dva objekta umskog spoznavanja imaju, d o d u š e , istu

osobinu, ali t a k o da j e d n o m e ta osobina p r i p a d a prvotno i ( b a r e m
relativno) savršeno, a d r u g o m e tek zbog prvoga, dakle d r u g o t n o i
nesavršeno, j a s n o je da se ta osobina ne m o ž e pridijevati prvom i
d r u g o m u posve istom, j e d n o z n a č n o m smislu. Izriče se, dakle, analo
gnim p o j m o m . Takva se analogija zove analogia attributionis, analo
gija u pridijevanju.
162 b) Razmjeri su t a k o đ e r »similitudo dissimilis«. Na primjer 2:6 i
3:9 — jesu i nisu isto. Ili uzrokovati, sudjelovati u nastajanju n e k o g
bića, analogan je pojam, jer drugačije sudjeluje u nastajanju kipa sam
kipar, drugačije kiparova misao-vodilja, drugačije m r a m o r , drugačije
o n o s t o j e u m r a m o r u svojim r a d o m ostavio kipar i čime se taj m r a m o r
»podvrgao« kiparovoj zamisli. Takva analogija pri razmjerima zove
se analogia proportionalitatis.
Terminologija, nažalost, ipak nije posve ustaljena.
163 2. Onaj objekt umskog spoznavanja kojemu se k a o subjektu pri

dijeva prvotno takva osobina izrečena a n a l o g n i m p o j m o m , zove se
a n a l o g a t u m p r i m a r i u m ili princeps; a onaj kojemu p r i p a d a ovisno ο
prvom, zove se a n a l o g a t u m s e c u n d a r i u m .
164 3. a) Analogija se zove u n u t a r n j a (interna, intrinseca), a k o je o n o

s t o j e izraženo analognim pojmom, sama stvarnost toga objekta. D o s
ljedno, o n o g objekta koji je a n a l o g a t u m s e c u n d a r i u m , bez te veze
analogije u o p ć e ne bi bilo.
165 b) Analogija se zove izvanjska (externa, extrinseca), ako je o n o ,
s t o j e izrečeno analognim pojmom, stvarnost j e d i n o u p r v o t n o m ana-
logatumu, a d r u g o t n o m a n a l o g a t u m u se pridijeva s a m o k a o n e š t o
izvanjsko ( d e n o m i n a t i o externa). Dosljedno, bez te veze (s p r v o t n i m
a n a l o g a t o m ) o n o biće koje je drugotni analogat, bilo bi u sebi o n o što
jest, ali ne bi imalo tog a n a l o g n o g p r e d i k a t a . N p r . »zdrava« voda.
166 4. Primjeri. — »Jesam« čovjek, »jesam« s t u d e n t . Tu »jesam« stu

d e n t a uvjetovan je onim »jesam« čovjeka. Analogia attributionis in-
ternae.
167 »Zdrav« je čovjek, »zdrav« je kraj, voda... Analogia attributionis
externae.
168 Uzrokovanje je u t o m , da sudjeluje u n a s t a n k u bića. Ti o d n o s i
uzrokovanja mogu biti različiti. Analogia proportionalitatis i n t e r n a e .
169 Za majku je njezin sin »zlato«. Ta m e t a f o r a ima smisao u t o m e ,
što je u oba slučaja isti (ili sličan) o d n o s p r e m a dragocjenoj stvari i
p r e m a sinu. Analogia proportionalitatis externae.
62 Miljenko Belić
1. Ova bi teza morala pokazati s a m o činjenicu da čovjek u p o t r e b
ljava a n a l o g n e pojmove — i n o n - p r o p r i o s , i n o n - u n i v o c o s — u tom
smislu i u t o m stupnju koliko i — b a r e m uglavnom — j e d n o z n a č n e
pojmove.
171 2. Ova se teza ne upušta u potanje opravdanje čovjekova prava

na a n a l o g n e pojmove, niti se — s a m a za se — upušta u izričito oprav
danje primjene analognih pojmova n a p o s e u teodiceji.
No ipak to je u njoj zapravo implicirano. Ako, n a i m e , i m a m o
povjerenja u analognu spoznaju u nizu slučajeva redovitog života,
raznih znanosti i n a p o s e pri filozofskoj refleksiji na p o d a t k e vlastite
svijesti, a k o i m a m o povjerenja u nju kad n i s m o na neki osobit način
angažirani, o n d a logički nije o p r a v d a n o nepovjerenje kad analogiju
t r e b a upotrijebiti na putu p r e m a Bogu.
1. a) Iz Platonove n a u k e d a j e ovaj svijet, ontički p r o m a t r a n , par
ticipacija svijeta ideja, a naše znanje da potječe od p r o m a t r a n j a samih
ideja, slijedi da čovjeku nisu p o t r e b n i pojmovi a n a l o g i - n o n - p r o p r i i
(osim, m o ž d a za olakšanje o n o g »sjećanja« na ideje), a pojmovi ana-
l o g i - n o n - u n i v o c i jesu p o t r e b n i , i to baš radi participacije.
17.3 b) Od Aristotela i m a m o dvoje: prvo, primjenu analogije bića u
metafizici za rješenje P a r m e n i d o v e aporije, s približavanjem analogije
i p o t e n c i j e - a k t a (v. br. 29, 33); d r u g o , od njega i m a m o opis razlike
i z m e đ u pojma koji m o ž e biti i jest »genus« u doslovnom smislu (sada
ga n a z i v a m o j e d n o z n a č n i m ) , i pojma koji nije i ne m o ž e biti »genus«
(sada ga nazivamo a n a l o g n i m ) .
No Aristotelova i kasnija terminologija nije ista. Izraz »analogija«
Aristotelu ne služi za o n a vrhunska metafizička p r o m a t r a n j a , i ozna
čuje — v i š e etimološki i leksički — razmjer, usklađenost, usmjerenost,
i si. — U o s t a l o m , to vrijedi još i za sv. T o m u , i za Duns Skota. Z a t o
t r e b a više paziti na opis p r o b l e m a , a ne na naziv koji se upotrebljava.
Aristotelova zapažanja i njegovi p u t o k a z i dragocjeni su. Velika
je šteta što logika ni do d a n a s nije iskoristila sve Aristotelove p u t o k a z e
za logičku analizu analognih pojmova, a pogotovo nije ih nadrasla.
174 c) Raniji neotomisti, oslanjajući se n a p o s e na Kajetana i Ivana od
sv. Tome (1589.-1644.) naučavaju da prvo mjesto p r i p a d a analogiji
p r o p o r t i o n a l i t a t i s . »Ens ut sic« izriče razmjer ili o d n o s biti p r e m a
bitku-esse, te t a k o »continet confuse« svako biće. To je kao kad se
neki p r e d m e t gleda izdaleka: tu je »actu« sve (ne s a m o »in potentia«
k a o »animal« za svoja daljnja opredijeljenja), ali nerazgovjetno.
175 U novije vrijeme, kad se sve više tražila čista i n e n a t r u n j e n a T o -
m i n a misao, ustanovilo se je, da je T o m i n a misao ο analogiji drugačija,
Ontologija 63
n e d o r a đ e n a d o d u š e , ali d o b r a n o i šira i dublja nego bi to izrekle T o m i

pripisivane s h e m e . Analogia proportionalitatis ima p r e d n o s t s a m o u
De veritate 2, 11 — tvrdi Bernard Montagnes Ο. P. g. 1963. — inače
analogia attributionis. Onaj »continet« T o m a upotrebljava i za »ge
nus« ( o d n o s n o »quasi-genus«), i za »differentia c o n t r a h e n s « , te i za
uzrok, i za učinak (v. br. 146). T o m a uz p o m o ć analogije zbilja lijepo
prikazuje ne s a m o biće, n e g o i istinu s njezinim korijenima, d o b r o t u ,
naše traženje istine i d o b r o t e , ljepotu, dostojanstvo osobe, slobodnu
volju, naš život u Kristu, svećeništvo, i tako dalje. Gledajte kakvi vidici
slijede iz T o m i n e n a u k e , da smo s G o s p o d i n o m Isusom u sinovstvu
analogni, ali u čovještvu j e d n o z n a č n i !
176 d) Ivan D u n s Skot (1266.? — 1308.) naučava, d o d u š e , da je pojam
bića »univocus«, ali kod Skota to znači s a m o da »biće« izriče o n o
j e d n o što se nalazi u svim bićima i što je vidik pod kojim čovjek spoz
naje sve što spoznaje. A taj »jednoznačni« pojam bića ima sve bitne
karakteristike analognog pojma. On nije »genus« u p r a v o m smislu
riječi. On u n a t o č svoje »jednoznačnosti« m o ž e biti uključen u svojim
kontrahirajućim diferencijama i tako može izraziti sve o n o za što je
p o t r e b n a analogia attributionis i n t e r n a e . N a u č a v a i o n o što d a n a s
zovemo analogia phvsica (br. 154, usp. 150). Vrlo precizno prikazuje
kako kontrahirajući pojmovi izriču unutarnji m o d u s o n o g a s t o j e kon-
t r a h i r a n o , te tako pojam koji izriče o n o što se k o n t r a h i r a , kao j e d a n
izriče osnovno različite sadržaje — »primo diversa, in una i n t e n t i o n e
prima, licet u t r u m q u e imperfecte« — uz p o p r a t n u nesavršenost izri
čaja (Ordinatio, I 8, n. 136 /IV 221, lin. 18 ss, 21/). » O n o pak u [samoj]
stvari, što odgovara pojmu [tj. ' j e d n o z n a č n o m ' pojmu bića] u ovom je
Nužni bitak [Bog], u o n o m moguć« (Ord. 1 8, n u m . 111 /IV 204, 1 1 -
12/). Pri tim svojim izlaganjima D u n s Skot stalno upozorava na razliku
između ovakvog apstrahiranja i onog drugog, gdje diferencija ne uk
ljučuje svoj »genus«.
N e m a , dakle, ni govora da bi iz Skotove »jednoznačnosti« bića
slijedila n e k a nivelacija Boga i stvora. Pače naprotiv, njegova preciz
nost baš na t o m području vrlo je korisna za metafiziku.
177 e) Kajetan je v e o m a zaslužan za sistematizaciju n a u k e ο analogiji
(iako je p o r a d i njega sv. T o m a bio dugo krivo t u m a č e n , br. 174).
f) Franjo Suarez (1548.-1617.) prihvaća, d o d u š e analogiju pro
portionalitatis, ali je s m a t r a nedovoljnom bez o n e dublje i važnije,
analogia attributionis; njezine e l e m e n t e klasično obraduje. I on je
veoma zaslužan za sistematsko obrađivanje analogije.
179 2. B a r u h Spinoza (1632.-1677.) s m a t r a pojam bića a p s o l u t n o jed

nostavnim i u p r a v o zato neprevarljivo istinitim, te ga uzima k a o po
lazište svoga filozofiranja (slično kao što D e s c a r t e s uzima svoj »cogito
ergo sum«). Otklanja analogiju bića, jer bi, kako misli, uz analogiju
64 Miljenko Belić
bića taj pojam bio tek približno jasan i ne bi m o g a o dati više n e g o tek
aproksimativnu spoznaju, i, drugo, uz analogiju pojam bića bio bi
sastavljen.
180 Nepopravljiva je šteta, što je Spinoza svu informaciju ο analogiji
bića primio od j e d n o g bivšeg bogoslova (koji je bio o t p u š t e n iz bogo
slovije radi a t e i z m a ! ) . Spinoza nije imao jasnu sliku u č e m u je analogia
attributionis i n t e r n a e . T a k o đ e r , nije uočio da su dva različita postup
ka našega u m a kojima dobivamo pojmove a n a l o g o s - n o n - p r o p r i o s i
a n a l o g o s - n o n - u n i v o c o s . I zato jest moguć c o n c e p t u s p r o p r i u s za »je
sam« u »jesam čovjek« i u »jesam student«, iako su ta dva »jesam«
m e đ u s o b n o analogi-non-univoci, i baš radi te takve analogije attri
butionis »jesam« nije u sebi sastavljen, iako prilagođen i »čovjeku« i
»studentu«.
181 P r o b a t u r
S a m i m jednostavnim p r o m a t r a n j e m lako je uočiti, kako čovjek,

uz j e d n o z n a č n u , upotrebljava i analognu spoznaju, upotrebljava je
kao n e š t o što sasvim p r i r o d n o sačinjava dio redovitog njegova spozna
vanja, i u što se isto tako sasvim p r i r o d n o pouzdaje — uz odgovarajuće
uvjete — kao i u svako drugo svoje spoznavanje. I sve je to neovisno
ο teodicejskim pitanjima.
182 1. Analogija u o b i č n o m životu: već dijete upotrebljava analognu

spoznaju, npr. kada opisuje razliku između psa i kokoši, reći će da je
p a s životinja koja ima takvu glavu, takve noge, takav r e p a kokoš
takvu... Sve n a v e d e n e vlastite razlike (differentiae c o n t r a h e n t e s )
p r e m d a p o n e š t o neprecizno, ali ipak stvarno u sebi uključuju zajed
nički predikat »životinja«. — Ili: i dijete zna što znači riječ »nešto«. A
taj je pojam analogan isto kao »biće«.
183 Spoznaja p o m o ć u pojmova koji su a n a l o g i - n o n - p r o p r i i n e š t o je
sasvim redovito u o b i č n o m životu čovjeka, i odraslog, i djeteta (vidi
br. 136, 158. No nije a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s pojam kojim izričem
geometrijski lik od 354 stranice; to je složen pojam, ne n e p o s r e d a n ,
ali ipak vlastiti — idea factitia, n o n primitiva, a t t a m e n p r o p r i a — j e r
se svi njegovi e l e m e n t i uzimlju takvi kakvi jesu, a ne k a o putokazi za
naslućivanje nečeg drugačijeg).
184 2. Z n a n o s t i se služe analogijom. Zanimljivo je da u p r a v o fizika

— dakle po svojoj naravi u e m i n e n t n o m smislu znanost zapažanja i
mjerenja — u svom daljnjem napredovanju n a p o s e na području su-
b a t o m s k o g svijeta, gotovo je sva u analogiji.
185 3. Filozofija p r o m a t r a činjeničnost a n a l o g n e spoznaje također

u n u t a r vlastite svijesti (i zato s neprevarljivom sigurnošću): jesam čov
jek, jesam sada zauzet ovim ili onim poslom.
Ontologija 65
186 C ο r ο 1 1 a r i a
1. a) A n a l o g a n pojam — i n o n - p r o p r i u s i n o n - u n i v o c u s — u
svojoj jednosti izriču i s t o d o b n o dvoje. N p r . »zdrava« voda govori na
neki način i ο »zdravu« čovjeku; »stvarnost« s t u d e n t a govori i ο »stvar
nosti« čovjeka.
187 b) No to dvojstvo nije n e š t o tek s a m o logičko, jer o n t i č k o dvojstvo
ove ili o n e vrste razlog je koji zahtijeva dvojstvo u u m s k o m izričaju.
188 c) To dvojstvo u a n a l o g n i m pojmovima čini ih p o d e s n i m logičkim
i n s t r u m e n t o m čovjekova u m a za izricanje onih stvarnosti koje su
ontički m e đ u s o b n o p o v e z a n e .
189 2. a) Za filozofski put do Boga p o t r e b a n je put analogije. Boga.

n a i m e , ne spoznajemo izravno, i zato će naš pojam ο Bogu biti analo-
gus-non-proprius.
190 b) Na putu p r e m a Bogu p o t r e b n i su t a k o đ e r pojmovi a n a l o g i -
non-univoci, i to iz razloga i ontičkih, i logičkih.
Iz ontičkih razloga zato, jer Bog je ishodište svega, i z a t o je On
svemu a n a l o g a t u m p r i m a r i u m atributivne u n u t a r n j e analogije.
191 Iz logičkih razloga zato, jer bi bez atributivne u n u t a r n j e analogije
naši pojmovi bili n e s p o s o b n i izraziti nešto ο Bogu: oni bi t a d a izricali
uvijek sadržaj koji je sav »ab alio«, a Bog je sav »a se«.
192 c) Primjena analogije na p u t u k Bogu nije ni prvi ni jedini slučaj
primjenjivanja analogije, pače naprotiv! Dosljedno, kad i m a m o pravo
primjenjivati je gotovo svuda u n a š e m spoznavanju, i m a m o pravo pri
mijeniti je i kad razmišljamo ο Bogu.
193 3. Analogia attibutionis i n t e r n a e može se primijeniti i na o n e

stvarnosti koje u sebi nisu sastavljene od r e a l n o različitih unutarnjih
principa.
194 S c h ο 1 i a
1. a) Pojam bića kao takvog — ens ut sic — j e d a n je i analogan.

J e d a n je zato, jer izriče skrajnju apstrakciju, kaže s a m o da nešto jest
(da jest stvarnost, da jest činjenica), a izričito — »expressius« (v. br.
151) — ne kazuje k a k o je ta činjenica realizirana, da li k a o Božja
P u n i n a , ili participacijom na Bogu kao stvor ove ili o n e biti, da li k a o
egzistentan ili s a m o moguć. Taj je pojam i a n a l o g a n , jer je uključen u
sadržaju svih vlastitih osobina (differentiae c o n t r a h e n t e s ) koje ga
kontrahiraju.
195 b) Kad govorimo ο t o m »najapstraktnijem pojmu« treba — valjda
više n e g o inače — paziti na iskonski i dublji smisao procesa apstra-
hiranja: apstrahirati — znači izreći srž i bit onoga što se p r o m a t r a ;
znači izreći o n o što svaki um — pa i Božji — m o ž e i m o r a ο t o m
objektu spoznavanja misliti (v. br. 17). A pri apstrahiranju bića k a o
66 Miljcnko Belić
takovog ne »izostavlja« se ništa, i z a t o tu m o r a m o paziti da ne bismo

shvatili »apstrahiranje« k a o »izostavljanje« ili k a o »ostavljanje po
strani«, »za poslije«.
196 c) I zato t r e b a biti o p r e z a n kad se govori, da je »biću kao tako
v o m « »sadržaj najmanji, a doseg najveći« ( c o n c e p t u s entis ut sic est
c o m p r e h e n s i o n e minimus, cxtensione maximus).
N a i m e , taj »najmanji« sadržaj nije dobiven o n o m apstrakcijom
kojom se iz sadržaja pojma »čovjek« izdvaja sadržaj pojma »živo osjet
no biće (animal)« izostavivši sadržaj pojma » r a z u m n o (rationale)«. Ta
apstrakcija, tražeći srž i bit svoga objekta, izrekla je o n o što je sadr
ž a n o i u svim vlastitostima; č e m u , dosljedno, pri s u p r o t n o m procesu,
pri kontrakciji, diferencija ništa ne dodaje u p r a v o m smislu riječi,
n e g o »izričitije kazuje isto — expressior c o n c e p t i o e i u s d e m realita-
tis«. A pri pojmu bića k a o takovog ta izrečena srž i bit jest o n o par-
menidovsko, onaj najdublji » D a ! «
197 d) No krivo imaju i oni koji — radi te p a r m e n i d o v s k e »jezgre« —
kažu da je pojam »bića k a o takvog« i po sadržaju (ne s a m o po dosegu)
najveći. Da p r e d u s r e t n e m o tu z a b u n u treba imati na u m u , da se biće
izriče na razne načine, » l e g o m e n o n pollahos«, iako ga n e m a bez osno
ve čvrste » A r h i m c d o v e točke« (v. br. 5. i 6. tezu).
198 2. Razlikuj:
a) »ens ut n o m e n « , riječ »biće« u značenju imenice. To je slično
k a o pri riječi »studens«, koja se m o ž e uzeti k a o imenica, »student« i
pri t o m se iz p r o m a t r a n j a izostavlja, da li taj »student« u ovaj čas baš
»studira actu«, ili s a m o »potentia«, baveći se »actu« nečim drugim.
199 b) »ens ut participium«, riječ »biće« u značenju participa prezen
ta, u značenju glagola. Pri riječi »studens« to znači studirati baš
»actu«, ne s a m o »potentia«.
200 c) »esse ut f u n d a m e n t u m entis«: » R a t i o »entis« sumitur ab »actu
esscndi«, n o n ab »eo cui convenit« actus essendi. — O n o na što se
misli kad se kaže »biće« zasniva se na »zbiljnosti bivstvovanja«, ne na
» o n o m č e m u p r i p a d a « zbiljnost bivstvovanja« (Ver. 1, 1 ad 3 i. c.) —
v. br. 82 i p r i p a d n o .
201 Bitak-esse k a o osnovica bića:
— jest razlog da — ontički — biće jest;
— jest osnovica da čovjekov um — logički i ontologički — može
spoznati svoj objekt na način suda: S est Ρ (uz odgovarajuće
p o p r a t n o doživljavanje u vlastitoj svijesti).
Ontologija 67
202 6. teza: Nauka ο analogiji bića pomaže u razumijevanju

nazočnosti Boga u stvorenjima i stvorenja u Bogu.
S t a t u s q u a e s t i o n i s
I. a) Bog je samostalna cjelina. Stvorenje je t a k o đ e r neka — re

lativno, ali ipak — samostalna cjelina.
203 b) No te dvije samostalne cjeline nisu posvema odvojene j e d n a
od d r u g e : stvorenje n e m a ništa što ne bi bilo p r v o t n o u Bogu kao u
ishodištu. T e k snagom toga ishodišta, tj. participacijom na Bogu,
stvorenje ima o n o što ima: i svoju relativnu samostalnost, i sve što ima
k a o svoje osobine.
204 c) I t a k o i u relativno a u t o n o m n o m stvoru k a o cjelini, i u svakoj
njegovoj osobini jest kao n e k o dvojstvo: prvi pol toga dvojstva jest o n a
relativna samostalnost koju stvorenje ima kao z a s e b n o biće; drugi pol
jest o n a ovisnost ο Bogu kojom ima o n o što ima.
205 II. To je dvojstvo činjenica ontičkog r e d a .

A o n t o l o g i č k i tu činjenicu čovjek m o ž e s p r e t n o izreći u n u t a r n j o m
analogijom atribucije. N a i m e , analogni pojmovi (npr. »zdrava« v o d a )
izriču ne s a m o svoj n e p o s r e d n i sadržaj, n e g o u j e d n o na neki način i
o n o zbog čega je taj sadržaj analogan. Izriču, dakle, i a u t o n o m n u
osobinu, a i na neki način njen izvor.
206 1. Tu analogiju p r o m a t r a t ć e m o u koliko o n a prozirnije zajednički

p r e d i k a t »biće«, i to »biće« u najapstraktnijem m o g u ć e m stupnju.
a) Da bismo to preciznije uočili, r a z m o t r i m o , uspoređujući, ovaj us
p o n čovjekova sve apstraktnijeg p r o m a t r a n j a bića:
207 Prvo, gledajmo bića u njihovim različnostima, dakle u koliko su
to različita bića: hrast, javor, o r a o , čovjek... Pri takvom p r o m a t r a n j u
još nismo izrekli o n o s t o j e u njima zajedničko, tj. da »jesu«.
208 D r u g o , gledajmo ta ista bića, ali u koliko su bića, i to bića svako
na svoj način. Sada već izričemo o n o što je u njima zajedničko, a to
zajedničko izrečeno je na način fizički analognih pojmova. U t o m
smislu m o ž e m o sada reći »entitas h u m a n a « , »entitas aquilae«... kao
što se m o ž e reći »animalitas h u m a n a « , »animalitas aquilae« (br. 150,
usp. 154).
209 Sad u o č i m o treće i posljednje: apstrahirajmo ( d a k a k o o n o m oso
b i t o m apstrakcijom, br. 148) od svih k o n k r e t n i h o d r e đ e n j a što ih ta
p r o m a t r a n a bića imaju, i u z a đ i m o do najapstraktnijeg umskog sadr
žaja koji izriče »samo« »est«. To je posljednji i najdublji »est«, od
kojeg se više ništa ne može nikakvom apstrakcijom apstrahirati, koji
se ne m o ž e u svom sadržaju bilo kako smanjiti; ne m o ž e se zato, jer
bez toga »est« ostaje p u k o ništavilo.
68 Miljenko Belić
210 A taj iako najapstraktniji »est«, cijelim svojim sadržajem ipak

izriče o n o i s a m o o n o što je realizirano u o n t i č k o m r e d u (realizirano,
dakako, na najrazličitije načine).
211 b) U o č i m o sada, da je taj »est« uključen u sadržaju bilo kojeg
pojma: ne s a m o bilo kojeg »genusa« i »vrste«, nego i bilo koje »dife
rencije«. P r o d i r e , dakle, n a p r o s t o u sve.
212 A p r o d i r e tako, da t a k n e m o li u taj »est« bilo gdje, ostaje p u k o
ništavilo.
213 P r e m a t o m e , analogija ο kojoj sada razmišljamo a koja se odnosi
na baš taj najapstraktniji »est«, p r o d i r e u sve, i zahvaća sve nijanse
bića, sve do samog »ruba« ništavila.
214 c) J o š više, taj »est« nije s a m o de facto svuda prisutan, on mora
biti svuda prisutan snagom svoje naravi. N a i m e , on je ne s a m o fizički,
n e g o i metafizički analogan; on ne može ne biti analogan, jer ne može
ne biti uključen u bez iznimke svakoj diferenciji koja mu se pridaje
(pridaje mu se, zapravo, kao expressior conceptio e i u s d e m realitatis,
br. 151).
215 Od t u d a ova teza ima svoju dimenziju širine. Ništa nije — i ne
m o ž e biti — izuzeto od ovoga ο čemu se u ovoj tezi govori (uz one
p o t r e b n e pretpostavke, br. 66). A k o bivstvuje bilo koje biće — ma i
najsitnija iglica, najsitniji trunak — s njim je nerazdvojivo ontički i
ontologički p o v e z a n o sve ο č e m u ova teza govori.
216 d) No ujedno baš zbog tog pojma (ili n a d - p o j m a ) »bića k a o ta
kovog« ova teza dobiva i svoju dubinsku dimenziju. N a i m e , tim »est«
izrečeno je o n o ο čemu je P a r m e n i d govorio i što je on p o t a k a o u
n a š e m razmišljanju. R a d i se zaista ο »biti«, ο »pobjedi« nad ništavi-
lom. To je o n o što se tu p r o m a t r a . Podrazumijeva se pobjeda ne tek
p u k o g fakticiteta, nego »pobjeda« vrijednosti, ljepote, željnosti, lju
bavi, etičke veličine.
217 2. P r o m o t r i m o sada tu analogiju bića, u koliko je o n a na vrhunski

način (br. 215) analogia attributionis intemae.
a) Analogia attributionis i n t e r n a e pokazuje kako je ta »pobjeda«
d o d u š e prisutna u svim bićima, ali ne — izvorno — radi njih samih,
n e g o radi o n e n e k e »nazočnosti« prvotnog a n a l o g a t a u svim njegovim
d r u g o t n i m analogatima.
Jest, i stvorovi »probijaju barijeru ništavila«. U slučaju uzrokova
nih bića skloni smo reći da do toga »proboja« dolazi z a h v a t o m uzroka.
Ta je tvrdnja točna, ali ne obuhvaća čitavo pitanje. N a i m e t r e b a pro
m a t r a t i ne s a m o uzroke i njihov utjecaj, nego »trag« toga zahvata
uzroka što je o s t a o u uzrokovanim — najposlije stvorenim — bićima
u njima s a m i m a : ta bića »jesu«, jesu baš u njihovoj, njima vlastitoj
(relativno samostalnoj i uvjetovanoj) stvarnosti. Ponavljam: jest to dar
Ontologija 69
uzroka — u završnoj liniji d a r Stvoritelja — ali taj d a r je stvarnost,

stvarnost u njima samima.
No ističući stvarnost relativno s a m o s t a l n o g bivstvovanja t o g a
»traga« što je ostao od zahvata uzroka, ne smijemo z a n e m a r i t i vidik
da toga »proboja barijere ništavila« ne bi bilo bez s p o m e n u t o g zah
vata. Ta proizvedena bića izvorno nemaju od sebe nikakve k o m p e n -
tencije za taj »proboj«; što pod tim vidikom imaju, nije izvorno njiho
vo. Dosljedno zaključujemo da osim njihove stvarnosti ( o n e naoko
s a m o s t a l n e ) u njima m o r a biti još nešto, n e š t o što nije od njih.
Sto i na koji način? U njihovoj uvjetovanoj i izvorno n e m o ć n o j
»nedoraslosti« za probijanje s p o m e n u t e »barijere« m o r a biti t a k o đ e r
o n o što je za »nadvladavanje ništavila« k o m p e t e n t n o i toj zadaći do
raslo. Inače neće biti te relativne i d a r o v a n e »pobjede n a d ništavi
lom«.
Metafizika preciznim d o k a z n i m p u t e m dolazi do zaključka d a j e
to Stvoritelj, Subzistentni bitak (v. 3. tezu. P o d s j e ć a m o na u s p o r e d b u
ο neplivaču koji je p a o u m o r e , ili na »izranjanje iz m o r a ništavila«
onakvog bića koje je po svojoj naravi »specifički teže od vode« — uz,
d a k a k o , p o t r e b n e prilagodbe, k a o s t o j e p o t r e b n o pri svakoj u s p o r e d -
bi).
Na koji je način Stvoritelj — svojom svojevrsnom i specifičnom
naravi, korjenito drugačijom od naravi bića-ne-stvoritelja — ipak
n a z o č a n u bićima za bivstvovanje n e d o s t a t n e i n e s a m o s t a l n e naravi,
tj. u stvorovima?
R e c i m o prvo k a k o nije n a z o č a n . Nije n a z o č a n t a k o da bi Stvoritelj
bio neki dio — važniji, dubinski, p r e s u d n i dio — stvarnosti stvora.
Podsjećamo: Stvoritelj i stvorenje — baš pod vidikom »ulaženja« ili
»boravljenja« u r e d u stvarnosti — do u najdublju srž jesu različiti
(drugačije naravi). Stvoritelj nije k a o neki zagonetni »fluid« koji bi
n e k a k o p r o ž i m a o svemirske p r o s t o r e ; niti je Stvoritelj na toj razini
n e k a sila — koja bi po svojoj naravi pripadala svijetu sfrorova — što
o m o g u ć a v a stvorovima da »izrone iz m o r a ništavila«. No otklanjajući
kriva tumačenja m o r a m o paziti da ne u p a d n e m o u s u p r o t n u tvrdnju,
pa da zaniječemo tu neku nazočnost Stvoritelja u stvorovima (stvorovi
zaista »jesu«, oni k a o takvi!).
Ta ontička »nazočnost« Stvoritelja u stvorovima m o ž e se prilično
uspješno opisati n a č i n o m »prožimanja« kojim prvotni analogat »pro
zirnije« svoje d r u g o t n e a n a l o g a t e . To je valjda naš ljudski najpodesniji
način izricanja te stvarnosti (najpodesniji, ali još uvijek nesavršen).
P o m o z i m o si p r o m a t r a n j e m takve analogije, ali na nižem stupnju!
»Jesam«, tj. »uspješno probijam barijeru ništavila«, u »jesam s t u d e n t «
i u »jesam čovjek« (v. br. 166, sa 161, te 224,225) a n a l o g a n je u n u t a r
njom atributivnom analogijom, t a k o da od »jesam« u »jesam s t u d e n t «
ne bi ostalo uopće ništa kad ne bi bilo prvotnog analogata, o n o g »je-
Miljenko Belić
sam« (tj. »probijanja barijere ništavila«) u »jesam« čovjek. Izraz »pro

žimanje« prilično d o b r o tu pristaje.
Taj slučaj u n u t a r n j e atribucije po analogiji t r e b a prilagoditi
v r h u n s k o m , sveopćem i završnom slučaju, tj. na »prožimanje« kojim
Stvoritelj k a o Prvotni Analogat »prozirnije« sve. Ο t o m e s m o n e š t o
rekli u br. 78, i govorit ć e m o još u ovoj tezi, n a p o s e u br. 224. i 225.
Poslužimo se u s p o r e d b o m ! K o n c e n t r i č n e kružnice jesu j e d n a p r e m a
drugoj u o d r e đ e n o m pravilnom o d n o s u . No svima je njihovo zajed
ničko središte počelo njihove geometrijske stvarnosti: i izvor svake
pojedine od njih, i izvor njihovih m e đ u s o b n i h odnosa. A druga je
razina tih kružnica i druga njihova središta.
218 K a k o se iz ove primjene unutarnje atributivne analogije vidi, mi
n e m a m o neki unaprijed izgrađeni zamišljaj te analogije, nego, su
srećući se s njom u raznim zapažanjima tijekom svog života, zami-
jećujemo k a k o je s korišću m o ž e m o primijeniti i na ovo p r o m a t r a n j e
Ο Bogu i stvoru, n o , razumije se, uz p o t r e b n a prilagođenja, kakva traži
p r e d m e t koji p r o m a t r a m o . Koji p u t a nas analogija, ovako u »dijalogu
sa stvarnošću« niansirana. a koji p u t a »biće kao takovo« podsjeti nas
i o m o g u ć i n a m p r o m a t r a n j e nekih niansi, koje inače jedva da bismo
zamijetili, a još manje bismo ih znali izreći.
219 b) Analogia attributionis internae — uz p o m o ć pojmova koji su
a n a l o g i - n o n - p r o p r i i — prilično je d o b a r i n s t r u m e n t našega u m a za
lakše uočavanje i k a k o - t a k o izricanje specifične autonomije i vlasti
tosti što pripadaju s a m o m stupnju analognosti k a o takovom. U Bogu
je to o n a suverena i darovateljska p u n i n a ; u stvoru je to autonomija,
d o d u š e , ali od Boga d a r o v a n a autonomija, koja upravo tim dariva
njem jest o n o što jest, i z a t o — u n a t o č raznih o d n o s a m e d u stvorovima
koji su nerijetko relativni uvjeti i donosioci bivstvovanja — u »verti
kali« stvorenje k a o cjelina i svaka njegova pojedinost jest p r e m a Bogu
d r u g o t n i analogat u n u t a r n j e atributivne analogije, t a k o da je bez te,
analogijom izrečene »vertikale« sva o n a »horizontala« ne s a m o ne
m o ć n a , n e g o i nestvarna, p u k o ništavilo, jer ta se a n a l o g n a atribucija
odnosi na »biti« u krajnjem značenju.
220 N a primjer, k a d a j e d n o dijete nauči d a 2 + 3 = 5 , t a d a nije porasla
m a t e m a t i č k a z n a n o s t , nego nešto od m a t e m a t i k e naučilo je j e d n o
ljudsko biće više. Prvotni analogat — u n a š e m primjeru m a t e m a t i č k a
znanost k a o n e k o zajedničko dostignuće i posjed ljudskog r o d a — u
sebi k a o takav ostaje n e t a k n u t , i ujedno omogućuje kao prvotni ana
logat razinu d r u g o t n e analognosti. — A ta stvarnost, koja je na razini
d r u g o t n e analognosti, jest d o d u š e n e š t o novo, jer toga prije nije bilo;
a i nije — u d r u g o m smislu — ništa novo, jer je s a m o kao neki odraz
onoga što već postoji u p r v o t n o m analogatu, postoji na viši i intenziv
niji način. Sada, k a d a je dijete naučilo o n o n e š t o računanja, ima više
m a t e m a t i č a r a , ali ne više m a t e m a t i k e .
Ontologija 71
221 U t o m primjeru u o č i m o i ovo: na liniji poučavanja djeteta (»ho

rizontalna« linija) p o t r e b a n je niz činitelja koji d o v o d e do tog novog
znanja djeteta. A taj »horizontalni« utjecaj tek toliko dovodi do novog
m a t e m a t i č a r a , ukoliko u sebi nosi nešto od m a t e m a t i č k e znanosti
(»vertikalna« linija).
222 K a d a taj primjer primjenjujemo na p r e d m e t našeg istraživanja,
t a d a mjesto tek j e d n e vrste stvarnosti p r o m a t r a m o »biće« u svoj nje
govoj širini i dubini (br. 214, 215). T a k o đ e r , razlika je u p r v o t n o m
analogatu: Stvarnost Boga i ovisnost stvora ο Njemu jest nešto d r u g o
n e g o stvarnost m a t e m a t i č k e znanosti i ovisnost poučavanja ο toj zna
nosti. No uza sve to, može n a m taj primjer pomoći da bolje u o č i m o
analogiju između Boga i stvora, i da bolje razumijemo izreku, da stva
ranjem nastaju »plura entia, non plus entitatis«.
223 Drugi primjer: umjetnička (ili znanstvena) inspiracija i njezino
saopćavanje. Kad je Meštrović izradio u bronci svog Grgura Ninskog,
nije time u m n o ž e n a umjetnička inspiracija, nego njezino saopćavanje.
U »horizontalnoj« liniji taj kip (ili ti kipovi) ovise od raznih činitelja,
no u »vertikalnoj« liniji taj kip — pa i sav rad o k o njega — ovisi i »živi«
od umjetnikove inspiracije. I, radi tog jedinstva, »plura entia, n o n plus
entitatis«.
224 Ili: »jesam« čovjek, »jesam« student. Tu se, d o d u š e , p r o m a t r a
bitak, ali s a m o u njegovoj konkretizaciji m e đ u s o b n e usmjerenosti
supstancije i akcidenta. No i tu se t a k o đ e r razabire »horizontala« i
»vertikala«: m a k a r za »jesam« s t u d e n t a treba čitav niz činitelja na
»horizontalnoj« liniji — čovjekovih prava i dužnost n a p o s e na po
dručju školstva — ipak sve to dovodi do »jesam« s t u d e n t a tek time
što je ne s a m o cjelina k a o takva, nego i svaki pojedini od tih uvjeta
o n o m »vertikalnom« linijom povezan s »jesam« čovjeka u koliko je
čovjek. — A kad se radi ο o d n o s u stvorenja p r e m a Bogu, o n d a je u
pitanju cjelina širine i d u b i n e bića, cjelina posvemašnje ovisnosti pod
vidikom bivstvovanja.
225 c) Analogia attributionis i n t e r n a e pokazavši vezu — i u p r a v o ne
ke vrste jednost — prvotnog i d r u g o t n o g analogata u j e d n o je o m o
gućila uočavanje njihove razlike. T a j e razlika dubinska, i to b a š zato
je dubinska, jer je razlika samog stupnja analognosti (razlika je u
»vertikali«, a ne tek u nekim e t a p a m a »horizontale«).
A ta analognost — baš snagom analogije — kazuje ujedno i istost,
kazuje »kompetenciju« za »nadvladavanje ništavila«, i ujedno kazuje
posvemašnju o d s u t n o s t te »kompetencije« u d r u g o t n o m analogatu
bez implicirane ·— i to implicirane ne tek pojmovno (tek s a m o logički),
n e g o i stvarno a na način izrečen onto-logičkim p o j m o m — izvorne i
adekvatne » k o m p e t e n t n o s t i « Prvotnog A n a l o g a t a . Tu je dakle isto
d o b n o izrečena i istost i razlika, a ta ne tek u n e č e m n a k n a d n o doda-
-2 M i l j e n k o Belić
n o m , nego u najdubljem, doslovno o s n o v n o m i p r a - o s n o v n o m »pro

bijanju barijere ništavila«. Dosljedno, glagol »biti« ili ujedno kazuje
Boga, ili ne kazuje u o p ć e ništa.
226 Osim toga, razlika između Boga i stvora jest i p r o m a t r a se ne s a m o
p o d vidikom analognosti, nego i pod vidikom bitka-esse ( n e samih
biti, pa ma k a k o različitih m e đ u s o b n o ) . A taj vidik jest »duša« svake
osobine — i dosljedno svake razlike — pod bilo kojim vidikom (v. br.
82).
R e c i m o isto na drugi način! Bit »student« ne m o ž e se pojmiti kao
stvarna bit, ako uz nju ne pomišljamo na bit »čovjek«. No naše sadaš
nje razmišljanje ide dublje: ne pomišljamo s a m o na bit »student«,
nego na njezin bitak, »esse«, na — u egzistentnom s t u d e n t u — nazoč
nu i ostvarenu »kompetenciju« za bivstvovanje. No ta »kompetencija«
tog bitka — baš tog bitka, ne s a m o biti koju taj bitak čini s t v a r n o m —
drugotni je analogat »proboja barijere ništavila« na način kojim se
ništavilo bitkom nadvladava u biti »čovjek« k a o relativnome prvot
n o m analogatu. No d o k je »biti student«, »biti čovjek«, s a m o j e d a n
isječak sveopće stvarnosti, sad kada govorimo ο Bogu k a o p r v o t n o m
a n a l o g a t u ne govorimo ο tek nekakvom isječku — ma kako velikom
i v a ž n o m — nego ο posvemašnjem, a d e k v a t n o m i u svakom pogledu
izvorišnom prvotnom analogatu za sam »biti« k a o takav (v. br. 208 te s
tim u vezi br. 214, 215). T i m e primjenjujemo na bitak »esse«, o n o što
je u općenitijem obliku r e č e n o malo prije (br. 224).
227 A je li bitak Božji ili stvorov, prosuđuje se pod vidikom je li »a se«
ili »ab alio« (v. br. 75, 77, 80 i p r i p a d n o , s primjenom u 3. tezi), tj. pod
vidikom izvorišta, samostalnosti, dostatnosti; o d n o s n o primanja, ne
p o t p u n o s t i , nedostatnosti, nenužnosti, odsutnosti bezuvjetne p o t r e b e
d a nešto takovo b u d e .
228 d) Iz rečenoga slijedi da m o ž e m o reći — bez opasnosti nivelacije
— da je Bog u svemu; i isto t a k o m o ž e m o reći da je sve u Bogu. Ništa
nije »mimo« ili »izvan Boga (br. 216, 217); ništa ne gubi svoju samo
stalnost u n a t o č te veze s Bogom; što više, u p r a v o je t o m vezom s
B o g o m dobiva (br. 218-223); ništa nije s B o g o m na istoj razini (br.
224-226).
229 e) Ni j e d n o stvorenje ne sputava Božju neizmjernost; ni j e d n o
stvorenje ništa ne dodaje Božjoj neizmjernosti. »Plura entia, n o n plus
entitatis«.
230 R e c i m o isto na način objekcije i njezina rješenja:
Uz neizmjerno više se ništa ne m o ž e smjestiti, i, a k o uz n e k o biće
ima još »mjesta« za d r u g o biće (tj. ako ima još kakva ontička mo
gućnost ili zbiljnost), takovo biće nije neizmjerno, njemu n e š t o nedo
staje, postoji nešto što njemu izmiče, svojom o n t i č k o m p u n i n o m ne
o b u h v a ć a svega.
Ontologija 73
Odgovor. Bog obuhvaća sve, d o p i r e do svega, no ne k a o biće istog

r e d a , n e g o kao njegov a n a l o g a t u m p r i m a r i u m . I t a k o »uz« Neizmjer
noga m o g u biti i druga bića, ali u d r u g o m a n a l o g n o m r e d u bivstvova
nja, noseći Boga u sebi k a o dušu svoje duše.
231 3. Iz 1. i 2. točke zajedno u z e t e (br. 205 ss i 216 ss) slijedi velik

zaključak: ništa, a p s o l u t n o ništa, nije i ne m o ž e biti izuzeto iz o n o g a
što je implicirano u činjenici da je »biće« u Bogu i u stvoru a n a l o g n o
na način unutrašnje atributivne analogije. To znači da ovo, ο č e m u
teza radi, nije tek neki d o d a t a k ili lijep u k r a s koji biće ima u n e k i m
sretnim okolnostima, a u drugima ga n e m a . N e , nego, radi te vrste
analogije koja je metafizička, nedjeljivo je p o v e z a n o s bićem u koliko
je biće.
232 Dosljedno, biće niti m o ž e biti, niti se ο njemu m o ž e misliti, a da
u tu stvarnost i u tu misao nije u t k a n a Božja stvarnost i misao na Boga
— u t k a n a na način koji tumači metafizička analogija najdubljih dubi
na pridijevanja bića.
N o , u drugu ruku, d a k a k o , čovjek je tu — kao i inače često —
m o ž e ne znati što sve posjeduje u svojoj misli i u njezinu objektu.
233 4. Sad i m a m o i najdublji odgovor na P a r m e n i d o v u objekciju: ne

m o g u ć e je mnoštvo bića i njihova raznolikost, jer za proboj barijere
ništavila traži se nepodijeljena cjelina bivstvovanja.
O d g o v a r a m o da jest upravo t a k o , i, ta nepodijeljena i nerazbijena
cjelina bitka nalazi se doista u svakom biću, ali ne k a o identična s
njime, nego k a o njegov prvotni analogat u t o m o p i s a n o m v r h u n s k o m
obliku.
234 U istom smislu piše sv.Augustin: »[Deus] interior intimo m e o —
nutarnjiji od najnutarnjijega moga« (Conf., lib. 3, c a p . 6, n u m . 4). I još
izrazitije:
» Q u i d enim t a m t u u m q u a m t u ? Sto je toliko tvoje k a o ti?
Et quid t a m n o n t u u m q u a m tu, I što je toliko ne-tvoje k a o ti,
si alicuius est q u o d es? ako je Nečije o n o što jesi?«
{Traci in Ioann. 29, c. 3. PL 3 5 , 1 6 2 9 ) .
P r e k r a s n i h mjesta ima i u De civitateDei, osobito u lib. 12, c. 1, te

u cc. 5 i 6.
235 Pseudo Dionizije ( o k o god 500.): » T o gar einai p a n t o n estin he
hyper to einai T h e o t e s — Bivstvovanje svega jest o n a stvarnost, koja
je više n e g o bivstvovanje, Božanstvo« (Cael. Hier., c. 4, PG 3,177 D ) .
236 U sklopu ovih misli razumije se skolastička tvrdnja d a j e stvorenje
» t e r m i n u s virtualiter transiens A c t u s Divini entitative i m m a n e n t i s —
[u s l o b o d n o m prijevodu i parafrazi] Božja čista Zbiljnost jest n e š t o
što p r i p a d a n u t a r n j e m Božjem životu; no svojom n e o g r a n i č e n o m buj-
74 Miljenko Belić
nošću i m o ć u ima t a k o đ e r svoj vanjski proizvedeni d o m e t , koji ne

p r i p a d a , d o d u š e , s a m o m n u t a r n j e m Božjem životu, ali ipak, i kao
vanjski d o m e t , jest d o m e t u p r a v o tog nutarnjeg života« (v. br. 79,110,
111 — sa 115 za tomističku varijantu — 134).
237 5. a) Dosljedno, stvorenje je više biće, više ontički afirmira sebe,

a k o je više »na liniji« Božjoj i više afirmira Boga. Sebe više guši —
Boga u o p ć e ne »dotiče« — a k o Bogu uskraćuje pravo Njegovo mjesto
u svojoj vlastitoj stvorenoj stvarnosti.
b) U t o m svjetlu jasniji je misterij čovjekove slobode sa svim nje
govim posljedicama — poželjnim i nepoželjnim — u ovom i u zagrob
n o m životu.
c) A t e i z a m nije s a m o kriv stav p r e m a Bogu, nego i kriv stav p r e m a
stvoru, n a p o s e čovjeku.
238 I I I . Na temelju opširnih izlaganja u ovoj tezi sada nije više potre
b a n z a s e b a n d o k a z n i p o s t u p a k do analogije bića — metafizička i
u n u t a r n j e g pridijevanja — n a m a ljudima u n a š e m načinu mišljenja
p o m a ž e razumjeti tu zasebnu vezu Boga i stvorova. Toliko će n a m više
p o m o ć i , koliko dublje b u d e m o uspjeli p r o n i k n u t i kako »biće« obuh
vaća sve (odakle je taj izričaj stvarnosti, pojam ali ο stvarnosti, meta
fizički a n a l o g a n ) , i kako »biće« p r i p a d a Bogu prvotno i savršeno, a
u p r a v o z a t o p r i p a d a i stvoru, d a k a k o d r u g o t n o , nesavršeno, po vezi s
Bogom.
239 3. D I O : Dopunski traktati
1. Traktat ο mogućim bićima (De possibilibus)
7. teza: Božja bit posljednji je temelj mogućnosti mogućih bića. Ta

su bića zato moguća, jer su neka slika Božje biti. Božji stvaralački
razum izriče pojedinačne konkretne mogućnosti.
Ν e χ u s
a) Ova teza govori ο mogućim neegzistentnim bićima, no ne to
liko ο njima samima, koliko ο njihovu ishodištu.
b) T i m e se nastavlja lijepa p r o b l e m a t i k a p r e t h o d n e teze.
c) J o š više, time se izlaže teističko rješenje prelaza iz načina neiz-
mjernosti Prvotnog A n a l o g a t a u način ograničenja drugotnih analo-
gata. Taj je prelaz za monističke sisteme nerješiv p r o b l e m .
240 T e r m i n i
1. T e k o n o što je u sebi m o g u ć e , ulazi u egzistenciju; što je u sebi

n e m o g u ć e , nikada ne ulazi u egzistenciju.
Ontologija 75
Valja, dakle, uočiti činjenicu mogućnosti: postoji mogućnost, tj.

neka su bića moguća, doista jesu moguća — a ne n e m o g u ć a — p r e m d a
(još) ne egzistiraju. M o g u ć a su kao takova, s a m a u sebi, u svojoj »au
tonomiji« (v. br. 216 i p r i p a d n o , 227).
Budući da su u sebi moguća, može ih odgovarajući uzrok proiz
vesti.
241 2. a) Possibile i n t e r n u m (intrinsecum) jest naziv za m o g u ć e biće,

p r o m a t r a n o s a m o kao takvo.
M o ž e se p r o m a t r a t i samo kao takvo, s a m o u sebi — t a d a k a ž e m o :
formaliter tale. K a ž e m o : fundamentaliter tale — kad possibile inter
n u m p r o m a t r a m o u njegovu temelju. Taj je temelj — b a r e m u daljnjoj
liniji — n e k o egzistentno biće; u zadnjoj liniji to je Bog.
M o g u ć e biće zaista je s a m o moguće biće, n e m a nikakvu (polu)eg-
zistenciju; postoji njegova mogućnost, ali o n o s a m o ne postoji.
242 b) Odgovarajući uzrok m o ž e izvesti o n o što je u sebi m o g u ć e .
Sposobnost o n o g a što je intrinsecus possibile, da egzistira snagom
uzroka, zove se possibilitas externa.
Dosljedno, besmisleno je pitanje ο vanjskom uzroku, a k o n e m a
nutarnje mogućnosti. I zato je bolje reći da » n e m o g u ć e biće« ne m o ž e
biti, a ne da ga Bog (ili koji drugi uzrok) ne m o ž e proizvesti (usp.
Summa theologica I, 25, 3).
243 3. a) »Moguća bića« moraju imati neku osnovicu svoje m o g u ć n o

sti; i ta osnovica jest Bog. N a i m e , nisu Bog — Bog je »esse«, a o n a su
»posse« — i zato u svakom pogledu ο Bogu ovise.
244 b) Posljednji temelj svake vanjske mogućnosti jest Božja svemo-
gućnost.
245 c) No Božja svemogućnost nije temelj nutarnje mogućnosti, nego
ju pretpostavlja. Isto t a k o ni Božja volja, ni Božji r a z u m ( k a o takav),
jer r a z u m i volja pretpostavljaju svoj objekt kojim se bave.
Taj temelj je Božja bit.
1. Platonova n a u k a da ovaj naš svijet (»sjene«) ima osnovicu u
svijetu ideja, izriče jezgru koja se može primijeniti na »moguća bića«
s osnovicom u Bogu. Ovaj svijet jest methexis (participacija) i mimesis
( o p o n a š a n j e ) svijeta ideja.
N a u k a ο participaciji nalazi se i kod Aristotela, još više kod pla-
tonika i plotinovaca. Sv. Augustin shvaća Platonove ideje kao stvara
lačke Božje zamisli.
P o d o s t a n e o t o m i s t a misli da je n a u k a ο participaciji osnovna vi
zija sv. T o m e .
247 2. U tim su pitanjima davali krive odgovore:

Vilim Ockham (oko 1295.-1349./50.), u koliko zaista naučava da
je sva mogućnost bića u t o m e što ga Bog m o ž e učiniti.
76 Miljenko Belić
Descartes naučava da je sve moguće — pa i b r d o bez doline ili da

1 + 2 nisu 3 — ako Bog to hoće.
Gdjekoji manji mislilac, npr. Storchenau (1731.-1797.), koji ba
r e m riječima pridijeva »mogućim bićima« takvu samostalnost, koja bi
ostala sve i u pretpostavci da Boga n e m a .
I. U ovoj tezi p r o m a t r a m o prvotno s a m n a s t a n a k mogućnosti

»mogućih bića« (v. br. 238), nastavljajući smjerom d u b o k o g razmiš
ljanja Platona, Aristotela, Plotina, Augustina, T o m e (br. 245).
Iskustvo je pokazalo kako izvan toga p u t a postoji opasnost zastra-
njenja u sterilnu, pa i krivu spekulaciju (br. 246).
249 I I . 1. a) U 1. dijelu teze dokazat će se da je Božja bit posljednja

osnovica »mogućih bića«.
b) Pogledajmo lijepo značenje te tvrdnje:
Bog je »Onaj koji jest« — to je, m a l k o prestilizirano, metafizička
bit Božja. Budući da On jest, i stvorovi — participacijom i analogijom
(6. teza) — mogu biti. »Moći biti« — to je srž »mogućih bića«.
Svaki modus bivstvovanja zasniva se na Bogu koji, na način isho
dišta, jest sva n e o g r a n i č e n a p u n i n a svega bitka (v. br. 85). U tom
smislu Božja n e i z m j e r n o s t — fizička bit Božja — jest osnovica
»mogućih bića«.
250 c) Dosljedno, što god lijepo nalazim ili mogu zamisliti kao stvo
r e n o ili stvorivo, nalazi sc u Bogu:
— virtualno, ako se radi ο tzv. »perfectio mixta«, tj. ο takvoj
savršenosti koja n u ž n o uključuje i nesavršenost. N p r . ljepota
kipa uključuje i nesavršenost, jer kip se izrađuje od materije,
a materija je obilježena pasivnom potencijom, krhka je, itd.;
— formalno, doslovce, ako se radi ο tzv. »perfectio p u r a « , ο savr
šenosti koja sama po sebi ne uključuje n u ž n o i nesavršenost,
npr. razum, ljubav...;
— u svakom slučaju »eminenter«, dakle na način ishodišta, kao
temelj same srčike ljepote, vrijednosti, poželjnosti (v. br. 87).
Poslužimo se u s p o r e d b o m : estetski efekt što ga m o ž e proizvesti
n e k a kombinacija boja, baš u srčiki svoje estetske snage prvotno i
(relativno) cjelovito »živi« u duši umjetnika.
251 2. U 2. dijelu teze treba vidjeti, kako moguća bića — o d n o s n o

stvorovi — nisu Božjoj biti s a m o j e d n o s t a v n o »slični«, nego su Božja
»slika«. — N a i m e , razlikujemo običnu sličnost (»slični kao jaje jaje
tu«), i osobitu sličnost slike, imitacije; a ta je u t o m , da nastaje postup
k o m koji k a o takav ide baš za tim da postigne sličnost. To m o ž e biti
po naravi samog tog postupka. Može biti i svjesnim usmjerenjem ili
svijesnim prihvaćanjem postupka koji m o ž e dovesti do sličnosti.
Ontologiju "
252 3. U 3. dijelu teze g l e d a m o udio Božjeg r a z u m a pri o s n o v n o m

konstituiranju stvorivih bića.
a) Božanski je r a z u m k a o neki most između neizmjernosti Božjeg
nesastavljenog i cjelovitog bitka s j e d n e strane, i o d r e đ e n i h , ogra
ničenih m o d u s a bivstvovanja s druge strane.
253 b) Po svojoj naravi r a z u m pretpostavlja objekt svoga spoznavanja.
Božjem je r a z u m u objekt Božja bit. Na t o m se objektu »inspirira«
umjetnik Bog, i svojim r a z u m o m »modelira« (formulira, stilizira)
stvorivu imitaciju i participaciju ljepote U z o r a .
Te su imitacije i participacije lijepe već kao čista m o g u ć n o s t . Nje
gova egzistencija jest — svojevrsno! — upotpunjenje te ljepote. Svoju
p u n i n u dosiže ta ljepota pri dostignuću njezina k o n a č n o g cilja na njoj
vlastit način. A ta ljepota ima nov i posve osobiti oblik, kad ljepota
dosizanja cilja ( n a p o s e k o n a č n o g ) biva plod suradnje stvorene slobo
de biti s lijepom i d o b r o m »inspiracijom« V r h o v n o g U m j e t n i k a . Lijep
je, n a i m e , ne s a m o lijep učinak, nego i lijepo djelovanje — u ovom
slučaju Božje i čovjekovo.
Pri t o m »umjetničkom djelu« p l e m e n i t o uživa i umjetnik Bog u
svom čistom davanju ( O n pri t o m ne prima ništa), uživamo i mi, ra
zumski stvorovi (a mi p r i m a m o sve: ne s a m o objekte u kojima uživa
m o , nego i same sebe k a o subjekte tog umjetničkog doživljaja, v. br.
233), da najposlije svijesno — a i na temelju svijesne, s l o b o d n e surad
nje — u Očevu zagrljaju u r o n i m o u p u n i n u ljepote zajedno.
254 P r o b a t u r
1. pars: najdublja osnovica — Božja bit.
Arg. » M o g u ć a bića« imaju svoj posljednji temelj u Bogu.
Atqui, o n o u Bogu što jest njihov temelj, jest Božja bit.
Ergo, » M o g u ć a bića« imaju svoj posljednji temelj u Božjoj biti.
255 Pr. M. » M o g u ć a bića« nisu actus purus. Atqui, što nije actus p u r u s
ima svoj temelj u d r u g o m e , najposlije u Bogu.
256 Pr. m. a) U smjeru p r e m a Božjoj biti kao metafizičkoj. » M o g u ć a

bića« z a t o su m o g u ć a (a ne n e m o g u ć a ) , jer su usmjerena na b i t a k -
esse, u zadnjoj liniji na samostalni bitak, Esse Subsistens.
Atqui, Esse Subsistens — upravo to je metafizička bit Boga.
E r g o , Bog svojom biti utemeljuje »moguća bića«.
257 b) U smjeru p r e m a Božjoj biti kao fizičkoj. Stvarnosti s a z d a n e od
biti ( m o d u s a , potencije) i bitka pretpostavljaju svoju osnovicu ( u z r o k e
i p r i p a d n o ) , najposlije »nesastavljeno« biće (v. br. 68 u k o n t e k s t u
cijele 2. i 3. teze), dakle u stvarnosti n a z o č a n čisti i z a t o n e o g r a n i č e n i
bitak. Atqui, u stvarnosti n a z o č a n čisti i z a t o n e o g r a n i č e n i bitak — to
je fizička bit Božja.
78 Miljcnko Belić
258 2. pars: ne s a m o sličnost, n e g o slika

Arg. Da bi se n e š t o moglo smatrati slikom (imitacijom), p o t r e b n o
je da do sličnosti dolazi p o s t u p k o m koji — ili po svojoj naravi ili svje
snim hotimičnim usmjerenjem — ide za tim da postigne sličnost.
Atqui, i po naravi stvari, i svjesnim htijenjem Boga utemeljenje
mogućnosti stvorova dovodi do sličnosti.
E r g o , stvorovi su Bogu ne s a m o slični, n e g o su Njegova slika.
259 Pr. m. a) U naravi analogije kao takve jest da njome dolazi do

sličnosti između p r v o t n o g i d r u g o t n o g analogata.
260 b) Bog, Božja bit, nije »pod« bilo kojim z a k o n o m , nego mu je
ishodište. To vrijedi i ο pravilu sličnosti snagom analogije.
O d a t l e slijedi, da o n u sličnost do koje dolazi s n a g o m analogije,
Bog daje svjesno i s ljubavlju. Bog, n a i m e , svjesno zna i k a o razumski
g o s p o d a r svojih čina dolično ljubi o n o što Njegova narav — neizmjer
no lijepa — u sebi nosi. Z a t o p l e m e n i t o i od srca voli i taj zakon
sličnosti po analogiji, te svjesno i s ljubavlju utemeljuje i provodi tu
sličnost; stvorovi su Njegova slika. Ta ljubav obuhvaća sve s t o j e u vezi
sa stvaranjem, od osnovne mogućnosti sve do k o n a č n o g a cilja (br.
252).
261 3. pars: udio Božjeg r a z u m a

Arg. Božji razum, spoznavajući Božju bit ( t o je njegova vlastita i
prvotna spoznaja), spoznaje t a k o đ e r na koje se sve načine ta bit može
a n a l o g n o »preslikati« (imitirati).
Atqui, time se izriču (formuliraju) k o n k r e t n i oblici mogućih bića.
izriču se — ovako konkretizirani — po prvi p u t a u r e d u stvarnosti.
E r g o , p o j e d i n a č n i k o n k r e t n i ( d e t e r m i n i r a n i ) oblici pojedinih
m o g u ć i h bića po prvi p u t se javljaju u r e d u stvarnosti k a o izričaj
Božjeg stvaralačkog r a z u m a .
262 A d . m. Za dublji smisao te činjenice v. br. 252, u k o n t r a s t u teškoća

m o n i z m a (usp. br. 238).
263 C ο r ο 1 1 a r i a
1. »Cognitio q u i p p e c r e a t u r a e in se ipsa d e c o l o r a t i o r est, ut ita
dicam, q u a m c u m in D e i Sapientia cognoscitur velut in arte q u a facta
est. — Spoznavanje, n a i m e , stvora u njemu s a m o m e bljeđe je, da tako
r e k n e m , u s p o r e đ e n o [s bojama kojima blista] kad se spoznaje u Božjoj
M u d r o s t i k a o u vještom zahvatu koji je učinjen« (De Civitate Dei, lib.
11, c. 7). K a d bih m o g a o ući u dušu umjetnika ili učenjaka, jasnije bih
shvatio njihova djela.
264 2. Bog, subzistentni sklad i jedinstvo, temelj je jedinstva i sklada

m e đ u stvorovima. Taj ontički m o m e n t čovjek — etički — m o ž e i m o r a
tražiti, jer će s a m o t a k o izgrađivati jedinstvo i sklad (v. br. 236).
Ontologija
265 3. Najdublja konstitutivna bit »mogućeg bića« jest u t o m da je

drugotni analogat (imitacija, participacija) Božje biti. O d a t l e slijedi:
a) da osobine »mogućeg bića« j e d n a drugoj ne protuslove;
b) da jedino protuslovlje dokida mogućnost bića. To zato, jer
tek protuslovlje dokida bitak, a svaki bitak-esse slika je Boga,
samostojnog cjelovitog Bitka-Esse.
c) Dosljedno, isključenje protuslovlja m e d u svojstvima ( n o n -
contradictio n o t a r u m ) nije konstitutivna srž mogućnosti, jer
Bog ne p r o m a t r a zasebice »animal«, pa »rationale« i njihovu
spojivost (sociabilitas n o t a r u m ) . Ontički to je tek posljedica
imitacije Boga, Božje biti. — No u r e d u čovjekova spoznava
nja isključenje protuslovlja p u t je k spoznavanju n e k e kon
k r e t n e mogućnosti.
d) Egzistencija radi koje »postoji mogućnost«, nije o n a »bu
duća« egzistencija sada s a m o m o g u ć e g bića, nego o n a »po
zadinska«, Božja stvarnost.
266 S c h ο 1 i ο η
a) Metafizički moguće jest sve što ne uključuje protuslovlje. Me
tafizički je n e m o g u ć e što uključuje protuslovlje.
Iznimke n e m a , jer je dilema p o t p u n a : biće ili ne-biće.
b) Fizički je moguće o n o što prirodni uzroci mogu izvesti. Fizički
je n e m o g u ć e o n o što, d o d u š e , metafizički jest moguće (jer se ne radi
ο biću i njegovu poricanju ukoliko je to takovo biće), nego se radi ο
dokidanju njegova, njemu vlastita, djelovanja ( p r o p r i u m ) .
c) M o r a l n o je m o g u ć e o n o što slobodni uzroci m o g u izvršiti svo
jim redovitim uobičajenim (»mores«) n a č i n o m djelovanja. M o r a l n o
je n e m o g u ć e što slobodni uzroci ne mogu izvršiti svojim redovitim
uobičajenim n a č i n o m djelovanja, p r e m d a im je to fizički m o g u ć e (i u
t o m smislu moguće su iznimke). Budući da redovit uobičajen način
djelovanja slobodnog uzroka ovisi ο objektivnim o k o l n o s t i m a objekta
i subjekta — a te su okolnosti p o n e k a d v e o m a utjecajne — m o r a l n a
sigurnost m o ž e biti v e o m a velika.
N e k o l i k o novijih mislilaca naziva m o r a l n o m sigurnošću sve gdje
je tzv. »certitudo libera« (tj. uvjerenje ο sigurnosti koje je posljedica
cjelovitog čovjekova stava).
d) »Reductive metaphysice c e r t u m « naziva se o n o , što d o d u š e
s a m o u sebi ne nadilazi m o r a l n e sigurnosti, ali uzev sve okolnosti
zajedno m o ž e se svesti, »reducitur«, čak na metafizičku sigurnost. Na
primjer da postoji A m e r i k a , da je Zemlja okrugla...
80 Miljenko Belić
267 2. Traktat ο kategorijama
UVOD
A. Kategorije k a o logička pojava
1. Proučavajući kako se neki predikati pridijevaju svojim subjek

tima već je Aristotel uočio kako:
a) neki se predikati tako pridijevaju svojim subjektima, da se ο
njima izriču na taj način da njihova definicija vrijedi i ο t o m subjektu.
N p r . subjekt »čovjek« ima predikat »animal«, ili subjekt »gramatika«
ima predikat »znanost«.
268 b) A neki predikati tako pripadaju svom subjektu, da se, doduše,
ο njima izriču, ali ipak ne zato što bi njihova definicija vrijedila ο
subjektu, nego z a t o j e r su u njemu kao njegovo ontičko daljnje odre
đenje. N p r . »Kalija — čovjek — bijel«.
269 2. P r e d i k a t e koji pripadaju svojim subjektima t a k o da njihova

definicija vrijedi i ο tim subjektima, m o ž e m o svrstati u skupove, »ka
tegorije«, s j e d n i m zajedničkim p r e d i k a t o m na vrhu koji se ne da svesti
na drugi i kojemu je sadržaj ( c o m p r e h e n s i o ideae) najmanji, a doseg
(extensio ideae) najveći.
N p r . predikat » q u a n t u m — neka o d r e đ e n a mjerljiva količina«
nalazi se svojim sadržajem (definicijom izrečenim) u obujmu, plohi,
pravcu: »quale« u pojmu znanost, gramatika, morfologija, sintaksa;
»supstancija« u živom biću, animal, čovjeku, itd.
S obzirom na supstanciju izradio je Potfirije (233.-304.) poznatu
s h e m u »Arbor Porphvriana«.
Aristotel je pisao ο deset takvih kategorija ( s a m o dvaput spomi
nje ih svih deset, inače po dvije ili tri, rijetko više): supstancija, quan-
t u m (Aristotel ne kaže a p s t r a k t n o »quantitas«), quale ( n e »qualitas«),
u o d n o s u p r e m a n e č e m u , gdje, kada, situs (keisthai), habitus (ehein),
agere, pati.
270 3. A k o logičkom refleksijom g l e d a m o na funkciju pojedinih tih

univerzalnih ideja koju imaju j e d n a p r e m a drugoj, rasporedit ć e m o ih
kao rodove (genus, i to s u p r e m u m , s u b a l t e r n u m , p r o x i m u m ) , razlike
(differentia generica, specifica) i vrste (species).
271 4. O d n o s devet kategorija akcidenata p r e m a supstanciji donosi

sa stajališta logike skupinu »proprium« i »accidens logicum«. A sa
stajališta metafizike donosi važan p r o b l e m ο supstanciji i akcidentu
k a o ontičkoj stvarnosti, »accidens metaphvsicum«. K a ž e m o , naime:
Ontologija
»Taj čovjek, P e t a r , jest glazbenik«, jer je to stvarnost, a ne s a m o izričaj

ο samim našim idejama: izriču se akcidenti ο supstanciji logički, j e r su
u njoj ontički.
272 B. Kategorije kao ontološka pojava
I. 1. O b i č n o ljudsko shvaćanje s p o n t a n o razlikuje supstanciju i

a k c i d e n t e : govorimo ο dobi n e k o g čovjeka, ο njegovim sposobnosti
m a , ο njegovu r a d u — j u č e r a š n j e m , današnjem. Izgledalo bi n a m k a o
ruganje kad bi n a m n e t k o govorio ο 53 cm, ali 53 cm sam za sebe, bez
podrazumijevanog nečega što je d u g a č k o 53 c e n t i m e t r a .
273 2. a) I u z n a n s t v e n o m svijetu primjenjujemo — većinom uključivo

— uvjerenje da su supstancija i njezini akcidenti stvarnost: pravnici
govore ο čovjeku i njegovim pravima i d u ž n o s t i m a (Kaligula [12.-41.]
uzalud proglašava svoga konja — zvao se »Incitatus« — k o n z u l o m ) ,
govore ο ovom ili o n o m k o n k r e t n o m pravu (npr. a u t o r s k o m ) , steče
n o m ovim ili o n i m činom, govore ο krivnji — a sve to pripisuju čovjeku
k a o subjektu tih prava, dužnosti, zasluge ili krivnje. — Isto se t a k o
shvaća u pedagogiji, povijesti, itd.
274 b) Fizika i kemija zbog svoje težnje da izraze sve brojem na t e m e
lju mjerenja (a » q u a n t u m « nije supstancija n e g o akcident) takve su
naravi da ih njihovo »ozračje« navodi na zaobilaženje supstancije. A
ipak je ne zaobilaze, jer govore ο ovakvom ili o n a k v o m kretanju — ili
ο masi i energiji •— ovoga ili o n o g a subjekta. Istina, taj »subjekt« nije
uvijek supstancija u filozofskom smislu (baš k a o ni n e k e kemijske
»supstancije«), nego je više o n o s t o j e najprikladnije za naše mjerenje,
bilo to u sebi supstancija ili s a m o sklop pojava izrečen na način sup
stancije, a te je pojave inače teško precizirati (npr. e l e k t r o m a g n e t s k o
»polje«).
275 3. Najviše p r o b l e m a oko supstancije ima filozofija.

a) Filozofiju čudi relativna nepromjenjivost i ujedno relativna
promjenjivost supstancije: čovjek P e t a r čitav svoj život jest »isti« i nije
»isti«, ne s a m o po dobi, nego i po znanju, po etičkoj vrijednosti...
Mijenja se, a d a j e ostao baš isti, i on isti nije više isti!
b) Čovjek je j e d a n , ali ujedno i višestruk u svojim o s o b i n a m a ;
štoviše, može novu osobinu steći (naučiti koji jezik) ili izgubiti (zabo
raviti), a da u n a t o č p r o m j e n e ostaje s a m o »jedan« pri svemu t o m e
»mnoštvu«.
c) K a d p o k u š a m o točnije odrediti što je to što s p o z n a j e m o k a o
supstanciju ili akcident, poželimo m n o g o toga jasnije razabrati nego
što r a z a b i r e m o .
82 Miljenko Belić
276 II. 1. a) Za rješenje p r o b l e m a supstancije ne treba obnavljati pro

b l e m a t i k u P a r m e n i d a i H e r a k l i t a . Njih je na filozofiranje p o t a k l a pro
b l e m a t i k a o k o bitka, a rješenje im je bilo, čini se, monističko. Problem
supstancije kao takove (dakle, ne monistički proširen p r o b l e m kao
neki » p a n t a rei«) m o ž e se postaviti tek ako je riješen osnovni problem
bitka; to je različit i manje d u b o k p r o b l e m . A ako se postavi »prera
no«, tj. u sklopu rješavanja p r o b l e m a bitka, opasnost je da se — zbog
d r u g o g m i s a o n o g »konteksta« — postavi nedovoljno poslušno zaht
jevima z a p a ž e n i h činjenica.
b) Ipak, budući da monisti — b a r e m djelomično — povezuju
svoju p r o b l e m a t i k u s o v o m p r o b l e m a t i k o m , dokazavši r e a l n o s t i
m n o š t v o pojedinih samostalnih supstancija, d o b i v a m o korisne ele
m e n t e u rješavanju cjelovite p r o b l e m a t i k e m o n i z m a .
277 2. a) D e s c a r t c s u je filozofski ideal »idea clara« ο naravi stvari.

Njegov »Cogito ergo sum« navodi ga da prizna stvarnost supstancije
k a o o n o »cui inest — u č e m u se nalazi« o n o što »percipimus« kao
n e k u vlastitost, kvalitet, atribut. Tu osnovnu misao razrađuje t a k o da
je supstanciju opisao kao onu stvar » q u a e ita exsistit, ut nulla alia re
indigeat ad exsistendum — koja t a k o egzistira, da joj za egzistiranje
nije p o t r e b n a nikakva druga stvar« (osjetio je da tako shvaćena sup
stancija jest s a m o Bog, i kasnije je d o d a o ispravke s obzirom na stvo
r e n u supstanciju).
Nivelacija svake stvarnosti sa supstancijom još je više došla do
izražaja kod značenja što ga daje pojmovima »atribut« »modus« i
»kvaliteta«. Njih Dcscatres, prvo, nivelira m e đ u s o b n o : » ' M o d u s ' nam
posve isto znači što drugdje 'atributi' ili 'kvalitete'. Ali kad p r o m a t r a
mo k a k o oni zahvaćaju ili mijenjaju supstanciju, nazivamo ih 'modus':
kad se od te p r o m j e n e [supstancija] m o ž e nazvati 'takva', nazivamo
ih 'kvalitete'; i n a p o k o n , kad p r o m a t r a m o općenitije kako to pripada
supstanciji z o v e m o ih 'atributi'.« A zatim, k a o da smatra »atribut«
bitnim i o p ć i m svojstvom supstancije ( p r o t e ž n o s t za »tjelesnu sup
stanciju«, »mišljenje« za misaonu supstanciju), onim što na supstanciji
s m a t r a m o stalnim i nepromjenjivim, što je u o p ć e čini supstancijom.
»Svaka supstancija ima i p o s e b n o svojstvo koje sačinjava njenu priro
du i bit [...]. Sve o n o što nalazimo u d u h u , predstavlja s a m o različita
stanja mišljenja«.
To maglovito niveliranje — u n a t o č Descartesove volje za razluči
vanjem supstancije od njezinih a k c i d e n a t a u klasičnom značenju ali u
n o v o m izričaju — bilo je zaista k o b n o za daljnje filozofsko poimanje
supstancije i akcidenta, s p o p r a t n i m implikacijama i na drugim po
dručjima filozofiranja. Spinoza (1632.-1677.) — kako se čini pantei-
stički — nivelira supstanciju, atribute i m o d u s e još više n e g o Dcscar-
t c s . Leibniz (1646.-1716.), otklonivši materijalnu supstanciju kao
Ontologija 83
mrtvu masu koja bi izvana dobivala kretanje, uvodi u s a m u supstanciju

silu k a o m o ć djelovanja: »Supstancija je biće o b d a r e n o moćju djelova
nja.« P o d jakim utjecajem D e s c a r t e s a je Chtistian Wolff (1678.-1754.)
koji precjenjuje apriorizam i logiku bez dovoljno obzira na k o n t a k t sa
stvarnošću.
278 b) K a o reakcija na to ozračje javlja se najprije/o/w Locke ( 1 6 3 2 -
1704.). On je semisenzist i kaže da p r e d m e t i mogu imati stvarnu sup
stanciju — i o n a je njihov fizički sastav — ali n a m a je n e p o z n a t a . N a š e
shvaćanje supstancije d o p i r e s a m o do definicije n e k o g općeg naziva.
A realnost sama u sebi fluidna je, p o s t e p e n o nastaju novi i novi oblici
koje tek ljudi, klasificirajući ih, omeđuju svom shvaćanju prilagođe
nim shematskim granicama.
David Hume (1711.-1776.) piše: »... that unintelligible c h i m e r a of
a substance«.
K a n t (1724.-1804.) asimiliravši u svoju filozofiju e l e m e n t e Wol-
ffove filozofije (kao a p r i o r n o ) i H u m e o v e (kao a p o s t e r i o r n o ) ο sup
stanciji naučava da je ona s a m o naša a p r i o r n a kategorija. Ni za vlastiti
»ja« ne m o ž e m o tvrditi da je ontička supstancija.
279 c) Ta su shvaćanja donijela — svako na svoj način i u svom utje
cajnom krugu — mnoštvo varijanata. Pojam supstancije k a o realnosti
sve se više i više gubi u aktualizmu, fenomenalizmu, pozitivizmu, prag
matizmu. Svjedok te zbrke jest i Paulsen (1846-1908.), za koga je
supstancija »Wirklichkeitsklotzchen, ein irgend etvvas, ich weiss nicht
was«.
280 I I I . 1. a) Shvaćanje Aristotela, sv. T o m e i čiste skolastike ο sup

stanciji izriče ova definicija (ne smije se skraćivati, j e r joj je svaki dio,
sve do završnoga, važan): »Substantia est ens, q u o d n o n supponit
aliud ens q u o d iam h a b e r e t s u u m esse p r i m u m et cuius esset ulterior
d e t e r m i n a t i o . — Supstancija je biće, koje ne pretpostavlja d r u g o biće
koje bi imalo svoj prvotni bitak i kojemu bi bilo daljnje određenje.«
»Accidens est ens, q u o d supponit aliud ens quod iam h a b e t s u u m esse
p r i m u m et cuius est ulterior d e t e r m i n a t i o . — A k c i d e n t je biće, koje
pretpostavlja d r u g o biće koje već ima svoj prvotni bitak i kojemu jest
daljnje određenje« (Šanc). — Ili kraće, ali podrazumijevajući isti smi
sao: »Substantia est ens cui competit esse n o n in alio.« Ili: » E n s p e r
se stans.« »Accidens est ens cui competit esse in alio.« — Ne t r e b a da
nas smetaju negacije u tim definicijama, jer to su negacije negativno-
sti, ovisnosti, i time afirmacija, koju ipak jasnije izričemo takvom ne
gacijom (v. br. 158).
281 R a d i se ο bićima koja su sastavljena od m o g u ć n o s t i i zbiljnosti,

od biti i bitka. M e d u bitima takvih bića nalazimo dva osnovna tipa.
O n i su u m e đ u s o b n o m o d n o s u na način u n u t a r n j e atributivne analo
gije (v. br. 223). — To i s a m o to jest srž p r o b l e m a supstancije.
84 Miljenko Belić
282 A posljedica te različnosti u naravi i u r e d u analognosti jest, da je

supstancija relativno nepromjenjivi i ujedinjujući subjekt za skupinu
(eventualno) promjenjivih akcidenata.
Već je Aristotel izričito ustvrdio tu razliku: »ne-biti-u-subjektu«
to je »koinon« (opće, tj. što svaki um m o ž e i m o r a ο t o m reći, v. br.
17), a »biti isto i brojčano j e d n o u s u p r o t n o s t i m a koje nisu supstanci
ja«, to je »malista idion« ( p r o p r i u m , n u ž n a vlastitost — k a o »risibile«
za »animal rationale«, Categoriae, c. 5,3 a 7 ss i 4 a 10 ss). — Nažalost
j e d a n dio skolastika, p o d utjecajem zastranjenja (br. 276-278) nije u
toj stvari dosta precizan.
283 b) Supstancija je s a m o m — i cijelom — svojom stvarnošću (sub
jektivna) potencija za akcidente, a oni su joj daljnji, akcidentalni, akt.
Budući da su akcidenti supstancijin akt — »čovjek« je »glazbenik«,
»čovjek« je »ovdje«, itd. — zato je m o g u ć e to jedinstvo u mnoštvu i ta
promjenjivost u stalnosti (br. 274).
284 c) K a k o spoznajemo supstanciju? K a o objekt i samosvješću.
N a i m e , uz našu redovitu spoznaju kojom svjesno p r o m a t r a m o
ove ili o n e objekte svog spozavanja — cognitio signata — posjeduje
mo i p o p r a t n u spoznaju kojom smo svjesni sebe i o n o g snopa upravo
doživljavanih doživljaja — cognitio exercita. To je samosvijest, ali u
t o m smislu »samosvijest«, da o n a obuhvaća ne j e d i n o sam subjekt
svijesti, »ja«, nego i o n o s t o j e u »ja« u p r a v o p r i s u t n o i koju prisutnost
ja — doživljavajući sebe — u sebi n a p r o s t o »osjeća« tim samim što je
to u svjesnom »ja« n a p r o s t o ontički prisutno. D a k a k o , ta cognitio
exercita ima uvjete svoga pojavljivanja i — k a k o n a m iskustvo veli —
o n a zahvaća na zamjetljiv način tek m a l e n izvadak onoga što u sebi
nosimo. N o , t a k o đ e r veli iskustvo, nosimo u sebi stvarnosti koje su
t a k o bile primljene u »ja«, da, iako u času primanja nismo bili svjesni
njihove nazočnosti u s a m o m »ja«, ipak ta de facto realizirana ontička
nazočnost m o ž e — u drugim uvjetima — postati svjesno dohvaćena,
»samosvješću« spoznata. — Budući da je pri t o m već sama ontička
stvarnost ujedno i spoznajna, tu je zabluda n e m o g u ć a .
Supstanciju prvotno spoznajemo samosvješću, cognitione exercita.
Spoznajemo je i redovitom spoznajom objekata, cognitione si
gnata. N a i m e , dok čovjek kao jedinstven subjekt spoznavanja spozna
je svoj objekt, spoznaje ga onim moćima koje ima za spoznavanje: isti
objekt spoznaju osjetila i istodobno — p r i r o d n i m jedinstvom — inte
lekt shvaća taj objekt, shvaća i njegove osobine koje nisu osjetnoj
spoznaji d o s t u p n e , tj. d u h o v n e akcidente (poštenje, mudrost...) i sa
mu supstanciju, b a r e m maglovito. D a k a k o da ta spoznaja supstancije
ima svoje stupnjeve jasnoće (simpatičan je realizam sv. T o m e : »Mi,
spajajući i razdvajajući u spoznavanju p o n e k a d stignemo do spoznaje
kviditeta«, S. th. I; 58, 5 c ) .
Ontologija 55
285 Tu bismo željeli imati više svjetla. No n e m o j m o ga tražiti ondje

gdje ga n e m a ni toliko!
V e ć j e George Berkeley (1685.-1753.) o p r a v d a n o pobijao Lockeo-
vo krivo shvaćanje apstrakcije. Locke misli da d o l a z i m o do općeg
pojma trokuta tako da p o s t u p n o , u j e d n o m o d r e đ e n o m t r o k u t u , do
k i d a m o njegov konkretni oblik. Berkeley primjećuje da će n a m pri
takvom dokidanju konkretnih osobina ostati opći pojam trokuta tek
u o n o m slučaju, ako već tu ideju i m a m o ; inače ovakvim dokidanjem
neće ostati j e d n o s t a v n o nitša (nažalost, u daljnjem tumačenju i Ber-
keley je zastranio). A k o intelektu priznajemo pravo na takve inteligi-
bilne — nesenzibilne — objekte (trokuta, 528-kuta...), o n d a mu pri
p a d a pravo spoznati supstanciju.
286 Supstancija je, dakle, k a o ideja, no d a k a k o realizirana u objekti
ma, kao k o n k r e t n i »animal rationale«. U tom s a m o m n e m a još ništa
što bi bilo osjetilima dohvatljivo. I zato empirizam, a pogotovo senzi-
zam, ne snalazi se u p r o b l e m u supstancije. — T a k o đ e r , bilo kakvo
m a š t o m izvedeno prikazivanje supstancije i akcidenta, k a o i njihova
m e đ u s o b n o g odnosa, uzalud je.
287 2. Primjena skolastičke n a u k e ο supstanciji i a k c i d e n t u s r e t n o

tumači neke, inače t a m n e , točke.
a) D o k zamjena ( a u t e n t i č n e , ne krivo s h v a ć e n e ! ! ) supstancije s
n e k o m fluidnom realnošću (Locke) znači — uz ostale teškoće te sen-
tencije — da je svaki razvoj, svaki uspon, s a m o p r i v r e m e n a e t a p a pri
bijegu u uništenje, dotle n a u k a ο supstanciji lijepo obrazlaže smisao
r a d a i uspona: isti subjekt radi i on se uspinje!
b) No u drugu ruku, budući d a j e supstancija k a o takva potencija
za akcidente, m o ž e m o i m o r a m o reći da se o n a k a o takva razvija; uz
male n a p o m e n e m o ž e m o prihvatiti formulu da je npr. čovjek »ens in
fieri« ( t a k o otprilike piše već Aristotel u dijalogu Protreptikos, v. br.
33), sve do njegove k o n a č n e svrhe i vrhunca savršenosti (v. br. 252).
288 8. teza: Supstancija i akcidenti jesu stvarnost.
Ν e χ u s
Iako ne kao osnovni p r o b l e m bitka-esse (u smislu P a r m e n i d a , niti

kao p r o b l e m jednosti u fluidnom mnoštvu (otprilike u Platonovoj
interpretaciji Heraklitove n a u k e ) , ipak kao p r o b l e m na razini biti —
a p o d pritiskom zapažanja — javlja se ne baš previše jasan p r o b l e m
kategorija (v. br. 275).
289 T e r m i n i
Substantia est ens cui competit esse n o n in alio; ens per se stans.
To znači: est ens, q u o d n o n supponit aliud ens q u o d iam h a b e r e t suum
esse p r i m u m et cuius esset ulterior d e t e r m i n a t i o — biće, koje ne pret
postavlja d r u g o biće koje bi imalo svoj bitak i kojemu bi bilo daljnje
određenje.
Accidens est e n s cui c o m p e t i t esse in alio. Ili: e n s q u o d supponit
aliud e n s q u o d iam h a b e t s u u m esse p r i m u m et cuius est ulterior
d e t e r m i n a t i o — biće, koje pretpostavlja drugo biće koje već ima svoj
prvotni bitak i kojemu jest daljnje, d r u g o t n o o d r e đ e n j e . — Z a t o se
koji p u t a naziva »entis ens« (v. br. 271, 272, 274, 279, 281, 286).
1. a) Ova teza utvrđuje s a m o osnovnu činjenicu: valja priznati

činjeničnost i supstancije i akcidenta u činjenici našega vlastitog »ja«.
T i m e je n a č e l n o o p r a v d a n o naše spoznavanje činjeničnosti također
ostalih supstancija koje nisu naš vlastiti »ja«. Sa supstancijom uočava
ju se i akcidcnti k a o činjenica.
291 b) No teza ne ispituje koja su bića u sebi supstancije, » u n u m per

se« (tj. ontički tako j e d n o , da nije »actu plura«), a koja je s a m o »unum
p e r accidens«. Niti se istražuje narav supstancije ili akcidenta. Niti
koji su uvjeti realizacije supstancije ili akcidenta.
292 2. U d r u g o m dijelu teze na temelju n a u k e ο aktu i potenciji objaš

njava se k a k o akcidenti m o g u modificirati supstanciju, p r e m d a su od
nje ( b a r e m p r e t e ž n o , v. schol. ove i sljedeće teze) r e a l n o različiti:
akcidenti modificiraju supstanciju, zato jer je supstancija potencija za
svaki svoj akcident; zato je k a o dar, koji akcident daje dajući sebe,
supstancija prima i zadržava k a o svoju osobinu. »Nije 'bjelina' 'bijela',
n e g o 'supstancija' koja ima 'bjelinu'jest 'bijela'.« »Accidens est entis
ens.«
Aristotel, koji pojmove tvoriva (hyle) i o d r e d n i c e ( m o r p h e ) upo
trebljava i u p r e n e s e n o m značenju, govori (ne baš često) ο supstanciji
k a o tvorivu, a akcidentu k a o odrednici. Slijede ga skolastici.
T i m e je n a č e l n o obrazložena o n a relativna stalnost u mijeni i
j e d n o s t u mnoštvu (v. br. 274).
1. Aristotel unosi u filozofiju nauku ο supstanciji i akcidentu.

Prihvaća je i dalje razrađuje osobito skolastika.
2. D e s c a r t e s pokušava tu n a u k u pojednostavniti n a u k o m ο »atri
b u t i m a « i » m o d u s i m a « , te ο materijalnoj supstanciji k a o ο p r o t e ž n o -
sti, a ο duhovnoj supstanciji k a o ο misli. Utječe na Spinozu i Leibniza.
Ontologija 87
3. Novo raskrižje tvore Locke empirističkom tendencijom i Kant

idealističkom i agnostičkom tendencijom u smislu a p r i o r n e kategorije
čovjekova u m a .
Slijedile su bezbrojne varijante.
294 P r o b a t u r
1. pars: realnost supstancije i akcidenta u vlastitom »ja«.
Arg. Neprevarljivom izravnom sviješću čovjek spoznaje i samoga
sebe, »ja«, i svoje misli (ove ili o n e ) , htijenja (ova ili o n a ) , druge čine
i stanja.
Atqui, pri t o m u s a m o m e sebi, u »ja«, doživljavanjem upoznaje
takvo biće, koje ne pretpostavlja drugo biće bi već imalo svoj vlastiti
osnovni bitak da mu b u d e daljnje određenje (a biće takve vrste nazi
v a m o supstancijom); u svojim mislima i drugim činima i stanjima
doživljavanjem upoznaje drugu vrstu bića, takva bića koja pretpostav
ljaju d r u g o biće koje već ima svoj vlastiti osnovni bitak i prvotno
. određenje i kojem su te misli i ostalo te vrste daljnje određenje (a bića
takve vrste nazivamo akcidentima, i to smo izrekli u njihovoj defini
ciji).
E r g o , u vlastitom »ja« ncprevarljivo je sigurna stvarnost i supstan
cije, i akcidenta.
295 Ad m. P r o m o t r i t e :
a) misli: sada se bavim ontologijiom, p r e d pola sata te stvarnosti
nije bilo, nego n e k a druga;
b) stvarnost je i moj sadašnji stav volje k a o i k o n k r e t n i čini,
n a d a h n u t i tim stavom etički ispravne volje, tako da me sav
jest ne prekorava, a prekoravala bi me i smatrala etički ma
lenim kad bih drugačije radio;
c) stvarnost je moja sadašnja d o b (i moja prošlogodišnja d o b
bila je stvarnost); stvarnost je moj sadašnji stas; stvarnost je
i moje pravo na ove knjige, na prijavu ispita...
Sve te stvarnosti »doživljava«, »nosi«, »drži kao svoje« onaj du
binski »ja«, u kojemu je lako p r e p o z n a t i supstancijalne osobine.
296 2. pars: supstancija-potencija, a k c i d e n t - a k t

Arg. Supstancija je realnost takve naravi koja može primiti ovo ili
o n o svoje daljnje određenje; akcident je o n o ο č e m u supstancija u
svom daljnjem o d r e đ e n j u jest takva ili onakva.
Atqui, time su rečene bitne crte (subjektivne) potencije i akta (v.
br. 38, 4 1 , 97 — sve s p o t r e b n i m k o n t e k s t o m ) .
E r g o , supstancija je subjektivna potencija, akcident je akt.
297 Ad M. Pripazimo: supstancija kao takva (čitava stvarnost sup

stancije) s a m o m svojom stvarnošću jest potencija za akcidente. I zato
o n a kao takva biva po akcidentima. npr., »bijela«, »ovdje«... Akcident
SS Miljenko Belić
u o p ć e nije svoj, on n e m a za sebe onih osobina ( n e pridijevaju se njemu

ni logički ni ontički) koje daje supstanciji; dajući supstanciji sebe, on
je njezino daljnje određenje.
298 C ο r ο 1 1 a r i a
1. Čitavo biće supstancije jest ta potencija, jer supstancija bivstvu
je na način biti koja je (u o p i s a n o m smislu) samostalna. N e m a , dakle,
u supstanciji druge stvarnosti osim o n e biti koja je supstancija, tj.
(relativno) samostalna i potencijalna.
299 2. Ustanovivši načelno stvarnost supstancije i akcidenta u vlasti

t o m »ja«, lako u o č a v a m o istu stvarnost i u drugim ljudima. To proširu
j e m o i na životinje i biljke. Većina metafizičara s m a t r a i molekulu
supstancijom; oni koji toga ne čine, smatraju da je teško primijeniti
uvjete sv. T o m e za novu materijalnu supstanciju (br. 135) na o n o što
z n a m o ο sastavu molekule.
No ta nejasnoća ο dosegu uvjeta za supstancijalnu promjenu ne
d o k i d a očitost supstancije b a r e m u n e k i m slučajevima.
300 3. »Accidens n o n superat perfectionem substantiae suae — akci

d e n t ne nadmašuje savršenstvo svoje supstancije«, jer je njezino dalj
nje o d r e đ e n j e , njezin (daljnji) akt, akt njezine stvarnosti koja je čitava
— za taj akt — potencija.
Dosljedno, akcident pokazuje narav svoje supstancije. »Potentia
cognoscitur p e r suum actum.« »Agere sequitur esse.«
301 S c h ο 1 i a
1. O n i koji prihvaćaju kao sigurno da »actus et p o t e n t i a in ordine
reali d i s t i n g u u n t u r realiter« (v. br. 102), prihvaćaju t a k o đ e r da je
i z m e đ u supstancije i akcidenta uvijek realna razlika.
Koji toga aksioma ne prihvaćaju o p ć e n i t o (npr. iz razloga nave
d e n i h u br. 118 ss), dokazuju realnu razliku iz relativne promjenjivosti
m n o g i h a k c i d e n a t a i relativne nepromjenjivosti supstancije (br. 281);
ili se pozivaju na različnost samog stupnja ili vrste analognosti u biv-
stvovanju (v. br. 224).
Neki misle da su moguće n e k e relacije koje bi bile r e a l n o isto sa
supstancijom (o t o m u schol. sljedeće teze).
302 2. Akcident zahtijeva po svojoj naravi da b u d e u supstanciji. No

o d a t l e ne slijedi da je metafizički n e m o g u ć e da bi bio bez supstancije:
r e a l n o je od supstancije različit, a pri eventualnoj odijeljenosti zadr
žao bi svoju narav kojom zahtijeva i izriče taj o d n o s p r e m a supstanciji
— zahtijeva, ali ga sam od sebe još ne realizira.
303 3. »Substantia« — »essentia« — »natura«.

Essentia — u užem značenju riječi jest bit, onaj nutarnji konprin-
cip koji, (stvarno ili pojmovno) različit od bitka, svojom funkcijom
Ontologija 89
d e t e r m i n i r a bitak-esse-egzistenciju (3. t e z a ) . U t o m značenju m o ž e

mo govoriti i ο biti akcidenta. — Koji p u t a naziva se esencijom s a m a
supstancija k a o »ono bitno«, n a s u p r o t akcidentu koji je » o n o nebit
no«.
N a t u r a — u u ž e m značenju jest sama supstancija u koliko je poče
lo djelovanja (davanja) i primanja (principium agendi et p a t i e n d i ) .
C e s t o p u t a znači isto što i essentia, te se u t o m značenju upotrebljava
i za akcident.
304 Ipak, p r e m a sv. T o m i , nije s u b s t a n t i a - n a t u r a n e p o s r e d n o p o č e l o
aktivnosti ili pasivnosti, n e g o »facultates« — vid, opip, r a z u m , fizičke
moći — koje su od supstancije r e a l n o različite.
305 4. O n a se supstancija zove »substantia c o m p l c t a « koja nije prin

cip (»quo«) druge supstancije, a koja to jest, zove se »substantia in-
c o m p l e t a « , npr. ruka (S. th. I, 75, 2 ad 1; Q. disp. De anima 1 c init.),
ljudska duša (koja, k a o d u h o v n a , m o ž e egzistirati i bez tijela, ali nikad
bez o d n o s a p r e m a tijelu), pa i svaka supstancijalna o d r e d n i c a (for
ma).
No imati ruku — to je akcident čovjeku (accidens p r o p r i u m —
p o d logičkim vidikom; br. 270).
306 5. Aristotel razlikuje »prvu« i »drugu« supstanciju: »prva« je in

dividuum, e s h a t e hy'le ( t r e b a paziti na t o č n o značenje te Aristotelove
n a u k e , v. br. 35, 36); a »druga« je opća narav supstancije koja se
pridijeva individuumu (a individuum se ne pridijeva n i č e m u ) .
307 6. Bog jest i nije supstancija. Nije supstancija na način p u k o g

m o d u s a bivstvovanja; isključuje svaki biljeg pasivnosti kojim je stvo
r e n a supstancija — radi usmjerenosti p r e m a a k c i d e n t i m a — obilježe
na. No m o ž e se nazvati supstancijom u a n a l o g n o m i e m i n e n t n o m
smislu, u koliko je p u n i n a bitka-esse te t i m e izvor i ishodište svakog
m o d u s a bivstvovanja, pa i m o d u s a supstancije, n a p o s e njezine (rela
tivne) neovisnosti, samostalnosti (br. 87, 248, 249; 281).
308 7. »Suppositum« seu »hvpostasis« est substantia singularis, com-

pleta, ut aliquid t o t u m in se subsistens (seu alteri n o n c o m m u n i c a t a ) .
— Supozit ili hipostaza ( V e r e š prevodi: zasebnina) jest o n a supstan
cija koja je pojedinačna, p o t p u n a (br. 304) i koja zasebice k a o cjelina
u sebi bivstvuje (ili ne p r i p a d a d r u g o m biću).
O n o po č e m u neka supstancija zasebice u sebi bivstvuje, zove se
subsistentia.
309 8. Razmislimo m a l k o opširnije ο osobi.

I. Čovjekova misao prije kršćanstva kao da se gotovo nije ni upu
stila u p r o m a t r a n j e osobe.
U kršćanstvu javlja se razmišljanje ο osobi već kod Tertulijana

( r o đ e n o k o 160., u m r o poslije 220.), i to u vezi s objavljenom či
njenicom Božjeg trojstvenog života i Utjelovljenja Božje Riječi.
310 II. a)Boetije (oko 480.-524./525.), koji je d o n i o nekoliko klasičnih

definicija — a te su vrlo lijepe, j e r su plod meditacije i uvode u medi-
tiranje — o s o b u definira ovako: » P e r s o n a est n a t u r a e rationalis indi
vidua s u b s t a n t i a « (De persona et duabus naturiš, c a p . 3, ML 64,1343
C - D ) . U toj definiciji riječ »individua« ne smijemo uzeti tek površno,
n e g o nas o n a t r e b a uvesti u meditativno p r o m a t r a n j e o n e čvrste, sa
m o s t a l n e , u dosta izričitom značenju baš »svoje« i n e k a k o »neovisne«
ontičke jedinice, nositeljice sve stvarnosti dotičnog bića, koja — ako
je vlasnica r a z u m s k e naravi — j e s t osoba. T a j e definicija stekla velik
ugled.
311 b) Rikard od sv. Viktora ( +1173.) cizelira Boetijevu misao, izreče
nu izrazom »individua substantia«, ovako:
— »individua« — m o ž e značiti »una, sola«. A takva je i Božja
narav, koja, kao narav, nije j e d n a osoba. I zato je bolje reći
»incommunicabilis« (De Trinitate, lib. 4, cap. 2 1 , ML 196, 945
A ) , »individua vel incommunicabilis« (op. cit., cap. 23, ML 196,
946 C ) .
— »substantia« — m o ž e značiti o n o što je osobina stvorenih sup
stancija: da im p r i p a d a »subesse«, tj. — k a o subjekt — biti
nosilac a k c i d e n a t a i po njima primatelj daljnjega određenja.
No m o ž e t a k o đ e r značiti o n o sržno za supstanciju, a to je da
je s a z d a n a od same sebe, da ne p r i p a d a nikojem subjektu (sje
timo se Aristotelove preciznosti, br. 281). I zato R i k a r d , govo
reći ο Božjoj osobnosti, s m a t r a boljim izraz »exsistentia« nego
»substantia«, i ovako stilizira definiciju o s o b e u Bogu: »Divi-
n a e n a t u r e a e incommunicabilis exsistentia« (op. cit., cap. 22,
M L 196, 945 C).
312 c) Sv. T o m a , koji više pazi na misao n e g o na naziv, radije u p o t r e b
ljava Boetijevu formulu, ali s poštovanjem prihvaća i Rikardove prim
j e d b e , pa piše i ovako: osoba je » c o m p l e t u m subsistens vel exsistens
in n a t u r a intellectuali« (1 d 23, q 1, a 2, ad 4). Prihvaća i izraz »incom
municabilis« uz primjedbu, da se to ima uzeti ne kao puka negacija,
n e g o k a o stvarnost (ibid. s k o n t e k s t o m n a p o s e 1 d 25, q 1, a 3; S. Th.,
I, 30, 4 c).
313 d) D u n s Skot preferira R i k a r d o v u stilizaciju, jer bi po Boetijevoj
stilizaciji — koju inače o b r a đ u j e s poštovanjem — slijedilo d a j e osoba
i Božja narav, i čovjekova duša već k a o takva (Ord. I, dist. 23, br. 15:
ed. Balić, v. 356, 3-5).
Ontologija 91
314 III. T i m e su se u razvoju čovjekova filozofsko-teološkog razmiš

ljanja već dovoljno iskristalizirali bitni elementi osobe: osoba je sup-
p o s i t u m rationale.
Iz te definicije r a z m o t r i m o ove e l e m e n t e :
315 — O s o b a m o r a biti k o n k r e t n o ili p o j e d i n a č n o biće — inače nije
osoba. Ta k o n k r e t n a individualnost ulazi u sastav o s o b e ne
s a m o u t o m smislu što svako biće u o n t i č k o m r e d u m o r a biti
individualno, nego u t o m smislu da baš ta k o n k r e t n a indivi
dualnost jest ne samo integralni dio, n e g o baš su-bitni dio,
»su-graditelj«, ove ili o n e k o n k r e t n e osobnosti. — Poslužimo
se u s p o r e d b o m : ako n e t k o čuva krunicu svoje pokojne majke,
čuva tu krunicu radi veze s majkom; i pod tim je vidikom ta
krunica nezamjenjiva. Na sličan način, p r o m a t r a li se osoba
k a o osoba (ili njezini čini u koliko su njezini), zbog funkcije
k o n k r e t n e individualnosti — a ta bitno sačinjava osobu — oso
ba i čini osobe nezamjenjivi su i neponovljivi u supstanciji ili u
činima, m a k a r iste biti, ali u d r u g o m individuumu; baš k a o i
o n a majčina krunica, koja, dakako, jest zamjenjiva ili u istom
obliku p o n o v n o proizvediva u koliko je krunica, ali ne i nikako
u koliko je krunica pokojne majke. U o č i m o d o b r o : ta se n e -
ponovljivost i nezamjenjivost odnosi ne na vrstu supstancije ili
njezinih čina ( m a kako bili originalni), nego s a m o na njezinu
vlastitu i nepriopćivu individualnost.
316 Apstrakcija kojom se dobiva »opći« pojam individualnosti lijepo
pokazuje onaj dublji smisao apstrahiranja: pronicanje i zor s a m e srži
p r o m a t r a n o g objekta, a ne »izostavljanje« individualnosti, jer tu se
p r o m a t r a baš sama individualnost (usp. 1 d 25, q 1, a 3, ad 4; S. th., I,
30,4,ad2).
317 — O s o b a m o r a biti »subztantia completa«, jer ako je » q u o ens«,
ako je počelo druge supstancije (grana, ruka, d u š a ) , n e m a o n e
samostalnosti koja je b i t n o svojstvo osobe.
318 — O s o b a m o r a imati vlastitu subsistenciju, i t a k o — n j o m e —
m o r a biti ontička cjelina, u sebi samosvojna, zaista »svoja«,
zasebnina. I n a č e nije samostalna osoba, pa m a k a r bila r a z u m
ska narav, k a o što je to u ljudskoj naravi Kristovoj ( n o time
što p r i p a d a Drugoj Osobi Presvetog Trojstva nije »zakinuta«,
nego naprotiv, p r i p a d a O s o b i - I s h o d i š t u , p r v o t n o m analoga-
tu).
319 IV. U kasnijoj skolastici istražuje se na t o m području p r e t e ž n o u

č e m u je »subsistentia«. Najčešće se izlažu ova tri mišljenja:
a) Mišljenje koje je izložio Typhanus ( + 1 6 4 1 . ) : s a m a neovisnost.
— Prigovara se, da je time rečen s a m o negativni vidik, a osoba m o r a
42 Miljenko Belić
d a j e u n e č e m pozitivnom. No p u t o k a z za odgovor na taj prigovor dao

je već sv. T o m a (v. br. 311).
320 b) Kajetan, Suarez: zaseban »modus« subzistencije.
Nije baš jasna n a u k a ο ovim »modusima« koju su naučavali Ka
j e t a n , Suarez, Ivan od sv. T o m e i niz drugih mislilaca u razdoblju
između nešto prije 1500. do poslije 1600. (u toj ih nauci još i danas
slijedi po koji metafizičar).
R e c i m o prvo što nije »modus« u t o m smislu! Nije o n o što mislimo
kad k a ž e m o da je »hrast« j e d a n od načina — m o d u s a — bivstvovanja
(v. br. 88, 251).
321 A što jest »modus« tumači Suarez promatrajući neki akcident,
npr. neku kvantitetu, koja inherira svojoj supstanciji: r e a l n o inherirati
— to je taj »modus«. N a i m e , i supstancija, i akcident, po svojoj su
naravi usmjereni j e d n o na d r u g o ; usmjereni su, ali po samoj svojoj
naravi još ne realiziraju to sjedinjenje (tj. inheriranja a k c i d e n t a u sup
stanciji), a kad je to sjedinjenje realizirano, to je — kažu — za narav
akcidenta ne nova p r i d o d a n a stvarnost, n e g o modifikacija te posto
jeće stvarnosti, »quasi ultimo d e t e r m i n a n s statum et r a t i o n e m exsi-
stendi eius« (DM, 7 , 1 , 1 7 ; cf. Ivan od sv. T o m e , Phil. nat., I pars, q 6,
a 3, ed. Reiser II, p. 113 b 40,117 b 22), to nije » e n t i t a s h a b e n s m o d u m
[kao neki njezin p r i d o d a n i akcident] sed m o d u s t a n t u m entitatis«
(DM, 7 , 1 , 1 9 ) . To je »modus« u t o m značenju.
322 To se p r o m a t r a n j e proširuje na supstanciju. Nju — p r e m a toj

teoriji — tek » m o d u s 'per se essendi'«, kao »završni termin« egzistira
nja takve naravi, čini stvarnošću koja nije »in alio«.
323 I n a p o k o n na isti način, kad je u pitanju s u p p o s i t u m takvim »mo
d u s o m « , subzistencijom, modificirana je »substantia singularis et
c o m p l e t a « d a j e realizirana » t a m q u a m aliquid t o t u m in se stans«.
324 Razliku između supstancije ( o d n o s n o akcidenta) i njezina »mo
dusa« S u a r e z opisuje kao »aliquam distinctionem a c t u a l e m et ex na
t u r a rei a n t e o p e r a t i o n e m intellectus, q u a e n o n sit t a n t a q u a n t a est
inter d u a s res« (DM, 7 , 1 , 1 6 ) .
325 Kritički osvrt. T e š k o je uočiti te »moduse« kao zasebnu stvarnost.
»Završna modifikacija«, »završni termin« n e k e stvarnosti, je li zaista
išta d r u g o nego ta stvarnost sama u sebi? A k o ta stvarnost m o ž e imati,
ili ozbiljenjem ima, neku relaciju p r e m a nekoj drugoj stvarnosti, onda
se ta relacija p r o m a t r a — sa svim p o t r e b n i m nijansama — k a o i svaka
druga relacija (9. teza). A tih zasebnih »modusa«, kako se čini, nema.
326 c) T r e ć e mišljenje naučavao je u starini »princeps thomistarum«,
Capreolus (1380.-1444.), a u novije vrijeme prilično ga je uspješno
širio utjecajni teolog Louis Billot (1846.-1931.): supstancija je suppo
situm time što ima svoj vlastiti bitak-esse: p r e k o toga ništa se drugo
ne traži.
Ontologija 93
327 Kritički osvrt. P r e m a toj teoriji, u Kristovu čovještvu Božji bitak—

esse »supplet vices« (to je Billotov izraz) stvorenog bitka-esse. No u
metafizici »supplet vices« jedva da ide kad se obraduje srž i bit stvari.
A taj k o n k r e t n i slučaj za »supplet vices« p o g o t o v o je teško prihvatljiv,
jer bi se iz te teorije dalje moglo izvesti, da se m o ž e naći n e k o biće k a o
realno, ali bez svog vlastitog bitka-esse; dosljedno, funkcija vlastitog
bitka-esse bila bi — i to nezamjenjiva — ne u t o m da njime biće »jest«,
nego da je »suppositum«. No time se n a p u š t a o n o što je osnovica
teorije ο realnoj razlici između biti i bitka (3. t e z a ) , a bez te teorije
kao pretpostavke Billotova teorija nije m o g u ć a . Osim toga, s a m a ta
teorija realne razlike ima protiv sebe dosta ozbiljne razloge.
328 d) Sve u svemu, traženje što je subzistencija, ostalo je previše
tamno.
A u drugu ruku, veliki mislioci klasične skolastike, n a p o s e sv.
T o m a , obrađujući svoje većinom teološke p r o b l e m e , ujedno su doni
jeli m n o g o uspjelih i zrelih zapažanja ο s a m o m f e n o m e n u osobe, pro
m a t r a n o m uglavnom metafizički. To se d a n a s više cijeni i — sudeći
n a p o s e p r e m a tomističkim kongresima 1974. i 1980. — v i š e obraduje.
D a n a s , n a i m e , živimo u vrijeme kad je zanimanje za čovjeka, za njegov
nutarnji svijet, veliko i živo (Kant je pri t o m bio utjecajan skretničar).
Pažnju naročito privlači čovjekova osoba koja se p r o m a t r a pod raznim
vidicima, npr. pod vidikom pedagoškim, sociološkim, pravnim, poli
tičkim itd., d a k a k o i filozofskim. I m a pokušaja gledati cijelu filozofiju
p o d vidikom osobe. Fenomenologija, egzistencijalizam, p e r s o n a l i z a m
— u n a t o č i krivih k o r a k a — na t o m su području bili konstruktivni.
V o d e n i klasičnim misliocima r a z m o t r i m o n e š t o ο osobi u svjetlu
metafizike.
329 V. O s o b a obilnije participira na bitku-esse.

N a i m e , dijete koje je naučilo da 2 + 3 = 5, steklo je n e š t o od m a t e
matičke znanosti (v. br. 219) — nešto, ne baš m n o g o . No na toj zna
nosti k a o na zajedničkom posjedu ljudskog r o d a m o ž e se participirati
obilnije. Slično tako, biće od Boga različito, m o ž e — z a h v a t o m (u
zadnjoj liniji) Božjim, a ako je o b d a r e n o s l o b o d n o m voljom, još i svo
j o m suradnjom — participirati analogijom na bitku ili m a l o , ili više,
ili i m n o g o .
O s o b a je po svojoj naravi usmjerena na obilno participiranje.
330 A. O s o b n o s t je u supstancijalnom, ne tek u a k c i đ e n t a l n o m . Stoga

osobnost sigurno ne nastaje tek sviješću s a m o g a sebe; svijest ο samo
me sebi slijedi iz osobnosti, ne o b r a t n o (»agere sequitur esse«).
Isto tako, slobodni čini ne tvore osobu, nego je pretpostavljaju.
331 B. A k o stupanj participacije na bitku ne n a d r a s t e o n o g a stupnja

što ga imaju materijalna bića, o n d a se dostojanstvo o s o b e ne m o ž e
94 Miljenko Belić
realizirati. A samostalna r a z u m s k a bića — osobe — koja taj stupanj

nadrašćuju, lijepo pokazuju k a k o ostvaruju bivstvovanje u bogatom,
intenzivnom i utjecajnom stupnju.
332 a) T e k r a z u m s k o biće m o ž e biti o s o b n o . A umska spoznaja je
nadmaterijalna.
333 b) »Biti j e d a n « , »jednost« — to je osobina bića ukoliko je biće (o
t o m opširnije u 15. tezi). Bujnije bivstvovanje — bujnija, intenzivnija
jednost; i obratno.
A materija osiromašuje j e d n o s t ; osiromašuje i ukoliko je tvorivo
( g r a đ a ) , i u koliko je tvar sa svojim »partes extra partes«, c-g-s (čime
se označuje r a z m e đ e između tvari i d u h a , ne s a m o u sentenciji sv.
T o m e , v. br. 131). Materija, n a i m e , po sebi jest d o d u š e k a d r a i p o d e s n a
primiti determinaciju — za ovu ili onu bit, za ovaj ili onaj individuum
(v. br. 314) — ali je sama od sebe n e m a .
I z a t o materija sigurno ni na koji način ne sudjeluje u izgradnji
svijesti k a o takve, jer svijest je doživljaj baš jednosti kao takve, dakle
u p r a v o onoga pred čime je materija »prazna«. A osoba je sebe svjesna.
Z a t o zaključujemo da osoba m o r a , p o r a d i svoje jednosti na stupnju
svijesti, nadrasti materiju.
334 J e d n o s t — ta prilično misteriozna ali velika vrijednost bića —
d r a g a je t e m a ne s a m o metafizičara, nego i nekih suvremenih filozofa
koji se drže f e n o m e n o l o š k e m e t o d e (npr. H e i d e g g e r ) .
335 c) Nadmatcrijalnost daje bujnu raznolikost ovakvih ili onakvih
biti.
Koliko god likovni ili glazbeni umjetnik treba materiju, on je ipak
doživljava t a k o đ e r kao ograničenje koje ga sputava. Od t u d a o n o tra
ženje — pogotovo u m o d e r n o j umjetnosti — novih i novih načina,
p r e m a materiji sve slobodnijih ( k a t k a d a do već teško razumljive smio
nosti), kojima pokušava izreći i u umjetničko djelo preliti svoj umjet
nički doživljaj.
Z n a n o s t je t a k o đ e r n a d m a t e r i j a l n a , te upravo nadmaterijalnošću
u m s k e spoznaje proniče bar d o n e k l e u bit svojih objekata i dolazi
dotle da ih m o ž e upotrijebiti za proizvodnju novih bića.
Sloboda volje blistava je pojava iz nadmaterijalnog svijeta. Slo
b o d n o biće nije u svojim p o s t u p c i m a puki a u t o m a t s k i izvršitelj, pa ni
o n d a kada, npr., odgovara koliko je 2 + 3 , gdje se, d o d u š e , m o ž e ne
angažirati, ali gdje ima, ako se angažira, s a m o j e d a n razumski odgo
vor: i t a d a tu s l o b o d n o biće p o s t u p a k a o razumski g o s p o d a r svojih
čina. R a z m j e r n o su rijetki slučajevi s a m o s j e d n o m razumski prihvat
ljivom mogućnošću; mogućnosti izbora redovito ima m n o g o .
336 I t a k o nadmaterijalnošću u m a i volje m o ž e osoba intenzivnije
zahvaćati — primanjem i p o n u d o m u obitelji bića — na području
o n t o l o š k e istine (15. t e z a ) i o n t o l o š k e d o b r o t e (14. teza).
Ontologija 95
Nadmaterijalnost je, dakle, izvor ontičkog bogatstva osobe. Nad-

materijalnost je za ostvarenje dostojanstva o s o b e »limes infra q u e m
n o n « , m e đ a š ispod kojega više n e m a mogućnosti bivstvovanja na na
čin o s o b e .
337 C. O s o b a je na osobit način slika — m a k a r s a m o analogna i n e

savršena, ali ipak zaista slika — Božje dostatnosti, kojom je On do
statan s a m o m e sebi a iz samoga sebe, dostatnosti za poželjnost i svoju
ozbiljenost, t e , dosljedno, Božje neponovljivosti i nezamjenjivosti
drugim bićem. T o , naime, znači da je Bog »a se«.
338 a) P o č n i m o p r o m a t r a n j e m najnižih oblika takve, d a k a k o relativ
ne, dostatnosti za samoga sebe a iz samoga sebe. Njih n a l a z i m o već u
biljkama. Za razliku od stroja — koji je uvijek s a m o k a o neka pro
d u ž e n a ruka čovjekova — živo biće, pa i najnesavršenije, o b d a r e n o je
n e k o m autoregulacijom: s a m o provodi svoju tvarnu izmjenu, s a m o
izgrađuje svoje tkivo i po potrebi ga obnavlja, s a m o se brine za nova
bića svoje vrste.
Životinje, budući da posjeduju osjetnu spoznaju, same se prila
gođuju konkretnoj situaciji, d a k a k o u n u t a r okvira osjetnog dosega.
Te mogućnosti uočavanja situacije, pa po t o m scnzitivnog planiranja
i p r o v e d b e odgovarajućeg reagiranja v e o m a su široke; životinje nas
svojim postupcima često zaista zadivljuju.
I n t e l e k t u a l n a spoznaja — as njom je nerazdruživo spojena volja,
i to slobodna volja — daljnji su i kud i k a m o intenzivniji oblik gospo
darenja n a d samim sobom i neke ne s a m o dostatnosti, nego i upravo
neke stvaralačke plodnosti i izvornosti iz s a m o g a sebe — a i za sebe,
i za druge — n a p o s e u ontološki najintenzivnijim i najvrednijim čov
jekovim činima, u etičkim činima. T a k o umski i voljni život daleko
n a d r a s t a o n o što je osobina čisto t r a n z e u n t n o g djelovanja, koje je za
svako svoje svojstvo »prosjak« p r e d drugim bićem, i u svakom svom
djelovanju »rob« drugoga bića.
339 U n a š e m sadanjem promatranju nije n a m glavno o n o p u k o izvo
đenje nekih učinaka, nego tražimo vrijednost i opravdanje postojanja
s a m e supstancije koja i m a n e n t n o djeluje. Ta i m a n e n t n o s t djelovanja
jest neki — darovani i participirani — relativni »a se«. Koliko t o m u
doprinosi razum i volja osobe.
Sasvim je vjerojatno da Bog ne bi stvarao n e r a z u m s k u prirodu,
da nije kanio stvoriti čovjeka. Dosljedno, čovjek treba da d o n e s e bitan
dio osmišljenja i opravdanja, te, dosljedno, participirane dostatnosti
za bivstvovanje n e r a z u m s k e prirode. No čovjek m o ž e obesmisliti sebe,
a time i bića niža od sebe. Dosljedno, osmišljenje — a i obesmišljenje
— sebe i drugih p r e p u š t e n o je čovjekovu izboru, volji.
340 Tu se sada osjeća silna odgovornost i dostojanstvo osobe, jer biće
koje ima t a k o veliku zadaću — i koje je za tu zadaću opskrbljeno
96 Miljenko Belić
p o t r e b n i m r a z u m o m i voljom — s a m o u sebi ima jak (iako još uvijek

k o n t i n g e n t a n ) razlog za svoje postojanje. Takvo biće — s a m o kao
takvo — j e s t ( m a k a r relativan, ipak) nezaobilazan cilj. No o n a posve
mašnja ovisnost u »vertikali« (br. 218) toga dostojanstva ne dokida,
nego ga ustanovljuje. Čovjekovo postojanje i djelovanje, n a p o s e nje
govo etičko djelovanje, nije nešto s a m o njegovo privatno!
341 b) Ta ucijepljenost vrijednosti — o d n o s n o nevrijednosti — u oso
bu p o g a đ a baš o n u nepriopćivu i nezamjenjivu individualnost (v. br.
314). Onaj m o m e n t radi kojega je n e k o m u draga krunica njegove —
m o ž d a već pokojne — majke, taj isti m o m e n t dolazi do izražaja pri
zasluzi (ili krivnji): pojedincu pripada baš u koliko je pojedinac — ne
s a m o njegovoj razumskoj i voljnoj naravi — zasluga što je opravdao
bilo bivstvovanje općenito, bilo neku pojedinu vrijednost. Budući da
je individuum nezamjenjiv, i t a j e zasluga neotuđiva.
No isto tako, to sve može dobiti i negativni p r e d z n a k : i krivnja je
neotuđiva od osobe krivca koji je obesmislio postojanje svoje (i nera-
z u m s k e naravi na njega usmjerene), ili zapriječio ostvarenje n e k e po
j e d i n e vrijednosti.
342 VI. To što n a m metafizičko razmišljanje kazuje ο osobi, duboko

je. Pokušajmo u ozračju te dubine zamijetiti još n e š t o ο osobi.
a) O s o b a obuhvaća čitavu k o n k r e t n u čovjekovu stvarnost. Dakle,
nije to tek n e k a »opća« ljudska narav, n e g o je to ovaj pojedinačni,
k o n k r e t n i , individualni čovjek, nositelj i vlasnik te sasvim o d r e đ e n e
ljudske naravi i svih njezinih općih i p o s e b n i h osobina, materijalnih i
duhovnih, m e đ u s o b n o dovoljno ili nedovoljno usklađenih.
Taj takav nositelj i vlasnik te sasvim k o n k r e t n e ljudske naravi
pozvan je na odgovornu i neotuđivu — a lijepu — z a d a ć u (br. 340) ο
kojoj n a m nešto govori naše metafizičko p r o m a t r a n j e osobe (točka
V.).
343 b) K a d mislimo na tu cjelinu, t a k o složenu, a p o g o t o v o kad misli
mo na tu nezamjenjivu individualnost, u v i đ a m o sve više i više kako
osobu m o ž e m o spoznati — a još više to vrijedi ako ju želimo razumjeti
— ne »izvana«, nego s a m o »iznutra«. N a i m e , k a k o - t a k o prepoznati
n e k o biće kao osobu, to u dovoljnom stupnju za m e đ u o s o b n e napose
etičke o d n o s e m o ž e m o izravno, bez analogije. Ali, želimo li više, tada
t r e b a »ući u nju«. D a k a k o d a j e tu p o t r e b n a i analogija.
344 c) U t o m kontekstu m o ž e m o preciznije izreći, u kojem je smislu
osoba ili osobni čin neponovljiv. Nije neponovljiv u t o m smislu da
d r u g o biće ne bi moglo učiniti ili doživjeti to isto, pa m a k a r se radilo
ο v e o m a složenoj situaciji s obzirom na osobu, objekt i okolnosti, tako
da je vjerojatnost ponavljanja još manja nego da bi dva čovjeka mogla
imati iste otiske prstiju. Ma kako bila m a l e n a vjerojatnost ponavljanja,
ipak, dokle god p r o m a t r a m o sam čin ili doživljaj, još nismo takli ono
Ontologija 97
gdje prestaje načelna mogućnost ponavljanja. K a d govorimo ο n e p o -

novljivosti osobe kao takve (i onoga s t o j e uz nju k a o takvu p o v e z a n o ) ,
o n d a i m a m o p r e d očima funkciju nepriopćive individualnosti: čin ili
doživljaj osobe neponovljiv je ne zato ili ukoliko je takav, n e g o z a t o i
ukoliko je o n o čin tog pojedinačnog cjelovitog bića ukoliko je pojedi
n a č n o (br. 314, 340, 341).
345 Ta neponovljivost, prožimljući cjelinu stvarnosti ove ili o n e kon
k r e t n e osobe, »daje ton« — u svakom p o j e d i n o m slučaju n e k a k o vla
stit — svemu o n o m u ο č e m u s m o govorili u točki V. (br. 328-341).
346 d) O s o b a je »sui iuris« — pravno, etički, jer je metafizički svoja,
k a k o ovaj kontekst opširno pokazuje.
347 e) »Ja« ·— to je svjesni doživljaj osobe ο samoj sebi ukoliko je
osoba. »Ja« nije graditelj osobe, nego njezina posljedica.
U t o m smislu može se reći da je osoba o n o biće koje m o ž e reći
»ja«; no to nije definicija koja izriče bit, nego posljedicu ( k a o što za
čovjeka m o ž e m o reći da je biće k a d r o smijati se).
348 »Ja« — to je sva cjelina osobe. D a k l e , »ja« nije izričaj s a m o razu
ma i samosvijesti u koliko je to o n a »prozirnost« r a z u m s k e moći samoj
sebi; nije s a m o svijest ο p o k r e t i m a volje i ο drugim zbivanjima u ra
z u m s k o m biću; nije s a m o onaj nepriopćivi i nezamjenjivi individuum.
N e g o »ja« to je ontička cjelina, individualna, r a z u m s k e naravi; ta cje
lina d u b o k o i obilno participira na bitku, k o n t i n g e n t n a svrha s a m a u
sebi, k a d r a i obvezana izvršiti uzvišenu zadaću o s o b e , itd.
349 »Ja« sve to ontički već u sebi nosi. No postoje uvjeti bez kojih to
o n t i č k o bogatstvo ne ulazi u sferu spoznaje (v. br. 283).
350 f) To što osoba — baš p o r a d i svoje osobnosti — u sebi nosi, razlog
je da dolazi do susreta osobe s d r u g o m o s o b o m : »ja-ti«, »ja-vi«, » m i
ti«, »mi-vi«; tu ulazi i »on«. Moj »ja« jest osoba, ali ne s a m o moj »ja«!
I z a t o iz o s o b e p r i r o d n o i s p o n t a n o izvire smisao za d r u g u o s o b u , sa
svim o n i m što ti m e đ u o s o b n i odnosi sa s o b o m d o n o s e na području
psihološkom i etičkom, te dosljedno p e d a g o š k o m , p r a v n o m , itd., k a o
r a d o s n u i časnu obavezu p r e m a poštovanja dostojnoj drugoj osobi.
M o ž e slijediti ljubav i prijateljstvo.
K a d to ο o d n o s u između osoba primijenimo na Boga — koji je
o s o b n o biće, neizmjerno iznad nas i neizmjerno bliz n a m a (6. teza),
o n d a takva filozofska spekulacija prelazi u meditaciju.
351 g) Povijesno zbivanje — s p o m e n i m o to k a o ideal sa stajališta
razumijevanja i poštivanja o s o b e ! — nek b u d e sve više i više djelo
osoba, d o b r o izgrađenih osoba, a sve manje stihijsko sukobljavanje
o n o g a što u čovjeku izbija iz n e k o n t r o l i r a n e podsvijesti ili čak instin
kta.
352 h) Je li osoba d a n a s ugrožena, baš ukoliko je osoba, o n i m brojnim
pritiscima izvana, koji su raznovrsni i utjecajni? Bilo bi n e r e a l n o ne
98 Miljcnko Belić
uviđati tu opasnost. No u drugu ruku, budući da je osoba nešto sup-

stancijalno, m o ž e m o se uvijek — i pri najutjecajnijim pritiscima —
n a d a t i osvježenju koje m o ž e doći iz o n o g dubinskog, baš osobnog.
353 V I I . Je li Bog o s o b a ? K a o m o d u s essendi, k a o j e d a n od načina

bivstvovanja — nije. Ali kao ishodište osobe i sve njezine pozitivnosti
i ljepote — d a k a k o da jest, i to k a o završno ishodište, čisti subzistentni
bitak u svoj p u n i n i bitka (v. br. 87, 248, 249).
Dosljedno, ne bi nas smjelo previše iznenaditi kad iz Objave saz
n a m o da je o s o b n o s t u Bogu realizirana na korjenito drugačiji način
nego u n a m a ljudima. — Na to nas s p r e m a filozofija, koja, osim toga,
istražujući svojstva o s o b e d o b r o pripravlja tlo za teološku spekulaciju
ο toj i z v a n r e d n o lijepoj činjenici Božjeg trojstvenog života.
354 9 teza: Relacije su ontička stvarnost.
Ν e χ u s
M e đ u n a č i n i m a bivstvovanja koji nisu čisti bitak-esse, postoje i

relacije — stvarnost, ali ne apsolutna, n e g o relativna.
Koliko god je i ta činjenica n e š t o svakidašnje, ipak razmišljajući
ο njoj nailazimo na t a m n e dubine.
Korisno je obraditi pitanje ο relacijama, jer se a n a l o g n o nalaze i
u Cistom Bitku, u Tri Božanske O s o b e .
355 T e r m i n i e t s t a t u s q u a e s t i o n i s
I. R e l a t i o p r a e d i c a m e n t a l i s . — Kad čovjek P e t a r siječe drvo, tada

je on u relaciji p r e m a drvetu (a ta relacija j e d a n je od akcidenata
njegove supstancije; ili: relacija je j e d n a od onih devet kategorija ak
c i d e n a t a koji inherirajući daju supstanciji njezina daljnja određenja).
Onaj koji n e š t o spoznaje, nalazi se u realnoj relaciji p r e m a spoznatom
objektu.
356 1. Pet e l e m e n a t a nalazi se u relaciji, a od tih tri nisu relativna,

nego a p s o l u t n a stvarnost:
a) o n o što je u relaciji p r e m a n e č e m u , subjekt relacije;
b) termin relacije, o n o na što je subjekt relacijom usmjeren;
c) o n o na temelju čega je subjekt u relaciji p r e m a terminu, fun-
damentum relationis:
d) relacija s a m a k a o takva, »esse ad« (tj. »esse ad t e r m i n u m « ) ,
o n o relativno k a o takvo, o d n o s kao takav, odnošenje, usmje
renost na d r u g o g a kao takva. Nije to nešto a p s o l u t n o što
spaja dvije isto t a k o apsolutne, ne relativne stvarnosti; rela
cija nije k a o most između dviju obala rijeke;
Ontologija
e) ista stvarnost relacije, no pod vidikom da je ona supstancijin

(subjektov) akcident, d a j e u naravi relacije »essein« (tj. »esse
in substantia«, »in subiecto«). — »Esse in« je realno isto što
i »esse ad«, ali pojmovno nije isto.
357 2. A k o je »esse ad« stvarnost sama u sebi, tada govorimo ο realnim

relacijama.
A k o dva bića nisu u realnoj relaciji, ali ih čovjek stavlja u relaciju,
govorimo ο relatio, rationis. Takva je relacija simbola p r e m a o n o m e
što simbolizira: maslinova grana za mir, crna boja za žalost, grb, za
stava, himna...
358 3. K a o siguran temelj relacija u z i m a m o u samoj tezi m i n i m u m ,

s a m o ovo dvoje:
— reiatio p r o p t e r agere-pati, i
— facultatis cognoscentis relatio erga obiectum cognitum p r o p
ter cognitionem.
Ne u p u š t a m o se — u samoj tezi — u pitanje, da li bi još koja druga
stvarnost mogla fundirati realnu relaciju (v. schol.).
359 4. Sve e l e m e n t e relacije izriče ova rečenica: P r o p t e r fundamen-

tum, est in substantia seu subiecto aliquod accidens q u o subiectum in
relatione est ad alterum relationis e x t r e m u m seu terminum.
360 5. Od mnogih vrsta relacija s p o m e n i m o samo ove dvije:

a) — relatio m u t u a , ο kojoj govorimo ako je relacija realna i u
subjektu, i u t e r m i n u (pazi na br. 360);
— mixta, ako je relacija realna s a m o s j e d n e strane. Npr., onaj
koji nešto spoznaje, jest u realnoj relaciji p r e m a objektu, ali
objekt, tim samim s t o j e spoznat, ne dobiva svoju novu realnu
relaciju.
361 b) Relatio m u t u a — ili je relatio a e q i p a r a n t i a e , kad su obje rela
cije j e d n a k e . Ako je relacija sličnosti na temelju kvalitete (npr. boje)
realna relacija, o n d a je to relatio a e q u i p a r a n t i a e ;
— ili je relatio disquiparantiae, kad realna relatio m u t u a nije u
oba smjera iste vrste, npr. agere-pati, prijateljstvo... — to su
dvostruke realne relationes m u t u a e disquiparantiae.
362 II. T r a n s c e n d e n t a l n a relacija nadilazi (transcendira) kategorije,

tj. može se nalaziti u svim kategorijama. Nalazi se npr. m e đ u princi
p i m a istoga bića (mogućnost-zbiljnost, t v o r i v o - o d r e d n i c a ) m e đ u
bićima povezanim analogijom (akcidenta p r e m a supstanciji, stvora
p r e m a Bogu...).
S a m o analogno — i različito p r e m a različitim vrstama transcen
d e n t a l n e relacije — nalaze se u njoj elementi p r e d i k a m e n t a l n e rela
cije.
100 Miljenko Belić
1. Aristotel govori ο zasebnoj kategoriji a k c i d e n t a relacije — to
pros ti — i spominje ju razmjerno često.
Ova je teza u glavnim potezima zajednička svima koji prihvaćaju
klasičnu nauku ο supstanciji i akcidentima. No u pojedinostima ta sitna
i p o m a l o misteriozna »entitatula« dala je povoda različitim tumačenjima.
2. Poriču realnost relacije: Locke, H u m e , Kant... (br. 277 s kon
tekstom).
364 Ρ r ο b a t u r
Arg. Ondje je realnost relacija ontička stvarnost, gdje se nalazi
ontički »esse ad aliud«.
Atqui, n e p o s r e d n i m zorom zamjećujemo ontički »esse ad aliud«
(1.) pri n e k i m bićima raznih kategorija, i (2.) pri n e k i m supstancijama
k a o njihov akcidentalni o d n o s p r e m a drugim bićima.
Ergo, relacije su ontička stvarnost.
365 Ad m. Pozivamo se na n e p o s r e d n i zor, jer se radi ο primordijalnoj

činjenici, takvoj, koja se ne svodi na koju drugu. Takve su sve vrhovne
ideje svih Aristotelovih kategorijia (v. br. 268).
366 Pr. m. 1. (o t r a n s c e n d e n t a l n i m relacijama):

a) U n u t a r bilo koje kategorije potencija se k a o ontička stvarnost
odnosi p r e m a svom ontičkom aktu.
b) O d n o s između prvotnog i drugotnog a n a l o g a t a n u t a r n j e atri-
butivne analogije ontička je stvarnost. Nadilazi kategorije.
c) Facultates, moći kojima supstancija daje ili p r i m a (v. br. 303),
s a m o m svojom stvarnošću (a ne tek supstancijom koja se njima služi)
u realnoj su usmjerenosti p r e m a svojim odgovarajućim objektima (ra
z u m p r e m a istini i spoznatljivosti, volja p r e m a dobroti...).
367 2. (o p r e d i k a m e n t a l n i m relacijama). Kad ovaj čovjek Petar, u

svojoj supstancijalnosti p o t p u n o o d r e đ e n ,
— spoznaje ovo ili o n o ,
— radi ovo ili o n o ,
t a d a se — zbog te spoznaje ili rada — on nalazi u r e a l n o m odnosu
p r e m a ovom ili o n o m objektu svoje spoznaje ili r a d a . Taj »biti u od
nosu« jest stvarnost sama po sebi, u ontičkom r e d u (ne tek ljudskom
u s t a n o v o m kao što su simboli);
— i ta stvarnost nije apsolutne naravi, nego baš relativne, pravi
»esse ad«, »respicere ad«, »se h a b e r e ad«;
— po svojoj naravi i funkciji jest daljnje o d r e đ e n j e supstancije.
368 S c h ο 1 i ο η
I. a) K a o » f u n d a m e n t u m « realne relacije Aristotel spominje tro
je; prvo, » q u a n t u m « , ali u koliko je počelo broja (to je m o ž d a utjecaj
Ontologija 101
pitagorejskog supstantiviranja brojeva); d r u g o , » a g e r e - p a t i « ; treće;

» m e n s u r a - m e n s u r a t u m « , ali u koliko je spoznajni objekt n o r m a -
m e n s u r a spoznajnoj moći.
369 b) Tu n a u k u prihvaća sv. T o m a . No kod skolastika je nastala

zbrka, jer nisu pazili na ograničenje u kojem je smislu temelj realne
relacije » q u a n t u m « i » m e n s u r a - m e n s u r a t u m « .
370 c) Razloge skolastika da bi svaka kvantiteta kao takva bila temelj

r e a l n e relacije, primjenjuje S u a r e z i na kvalitetu, pa i na s a m u sup
stanciju. Z a š t o bi bila realna relacija da su dvije željezne šipke j e d n a k e
po dužini i težini, a ne bi bila r e a l n a da su c r n e ? Sto više, zašto ne bi
bila r e a l n a relacija j e d n a k o s t i da su željezne? D a k l e , relacija na t e m e
lju supstancije!
U toj Suarezovoj argumentaciji ima logike, no bila bi sretnija da
je suzio, a ne proširio krug bića koja su temelj realne relacije.
371 II. Budući da j e d a n dio skolastika s m a t r a r e a l n o istim ne s a m o

»esse ad« i »esse in«, nego i » f u n d a m e n t u m relationis«, mogla je
slijediti misao da su neke relacije, fundirane na supstanciji, r e a l n o isto
sa svojom supstancijom i da se razlikuju s a m o pojmovno.
372 3. Traktat ο uzrocima
UVOD
A. Predfilozofsko, s p o n t a n o čovjekovo zapažanje, v e o m a d o b r o

zamjećuje činjenicu uzroka:
a) d o b r o razlikujemo »post hoc« i » p r o p t e r hoc«.

b) Svim događajima, bez iznimke, tražimo uzrok. N a š a su t u m a č e
nja koji p u t a kriva (npr. ispravljena mišljenja ο p r i r o d n i m p o j a v a m a ) ,
ali mijenjanje krivog tumačenja nije mijenjanje uvjerenja da uzrok
m o r a negdje biti.
c) Biće bez uzroka v e o m a bi nas začudilo. Pa i za stručno obra
đivanu metafiziku nije lako zamijetiti i koliko-toliko shvatiti, što znači
da je Bog n e u z r o k o v a n o biće (v. br. 77).
373 Β. I. Z n a n o s t i — bilo ο čovjeku, bilo ο prirodi — računaju s uzroč-

nošću: pravo, medicina, povijest...; biologija, astronomija, geologija,
kemija, t e h n i k a u svim svojim podvrstama... Kad bi uzročnost bila
iluzija, i ove bi znanosti bile iluzija, ne s a m o z a t o što računaju s »ilu-
102 Miljenko Bclić
z o r n o m « uzročnošću, nego i z a t o što — a k o bismo iz njih izostavili

primjenu uvjerenja ο uzročnosti — od njih ne bi gotovo ništa ostalo.
374 II. Djelomična iznimka jest neka nesigurnost ο t o m e , što treba

reći ο o n o m dijelu fizike, gdje s u v r e m e n a fizika m o ž e primjenjivati
s a m o statističke zakone. N p r . z n a m o za polovično vrijeme raspadanja
radioaktivnog e l e m e n t a (to z n a m o statističkim z a k o n o m ) , ali ne zna
mo koji će se a t o m sada raspasti. Ili: z n a m o da elektron »kruži« oko
a t o m s k e jezgre, ali mu ne m o ž e m o odrediti istodobno položaj i brzi
nu. I t a k o dalje.
375 1. Shvativši uzročnost u d u h u K a n t o v e filozofije (otprilike: uzroč-

nost znači pravilan slijed stalnih pojava učinaka iza pojava njima od
govarajućih uzroka — ο t o m m a l o niže), j e d a n dio fizičara govori da
na p o d r u č j i m a statističkih fizikalnih z a k o n a ne vrijedi načelo uzroč
nosti ( n p r . Niels Bohr, Max Born, Werner Heisenberg...). Ovima nasu
p r o t drugi ne sumnjaju u strogu d e t e r m i n i r a n o s t , pa i subatomskog
svijeta ( n p r . Planck, Schrodinger, Einstein...).
376 2. a) Mi razlikujemo »načelo uzročnosti« i »zakon uzročnosti«.

» N a č e l o uzročnosti« — promotrivši narav k o n t i n g e n t n o g bića —
kazuje o p ć e n i t o da »ens contingens n o n est nisi per c a u s a m — kon-
t i n g e n t n o biće ne bivstvuje osim po uzroku«. — V r e m e n s k o nastaja
nje j e d a n je od znakova za prepoznavanje k o n t i n g e n t n e naravi, te
dosljedno, biće koje nastaje — npr. n e š t o što nastaje k a o fizikalna
pojava — sigurno je u z r o k o v a n o ; takve je naravi, da mu je uzrok po
treban.
» Z a k o n uzročnosti« — neki ga nazivaju »načelo d e t e r m i n i z m a «
— p r o m a t r a posljedicu načela uzročnosti, i govori ο potrebi o d r e đ e n o
sti i stalnosti, kojom su, za izvjesne posljedice, p o t r e b n i izvjesni, njima
odgovarajući uzroci.
377 b) U s p o m e n u t i m slučajevima statističkih z a k o n a u fizici, pri ko
j i m a su neki fizičari posumnjali u općenitost uzročnosti, nije još uvijek
u fizici j a s n o , da li su stvari, d o d u š e , u sebi d e t e r m i n i r a n e ali n a m a
nedovoljno pristupačne, ili su m o ž d a i s a m e fizikalne pojave u sebi
donekle nedeterminirane.
A s o b z i r o m na uzročnost, s filozofskog stanovišta, vidimo da se
tu ne radi ο nejasnoći oko načela uzročnosti, nego o k o k o n k r e t n o g
oblika zakona uzročnosti u n e k i m zasebnim slučajevima. A k o su fizi
k a l n e pojave u sebi p o t p u n o d e t e r m i n i r a n e , s a m o n a m a djelomično
n e p o z n a t e , sa stanovišta filozofije u o p ć e tu n e m a n e k o g novog pro
b l e m a , pa ni ο zakonu uzročnosti. Z a g o n e n t n i j a je druga pretpostav
ka, p r e m a kojoj u prirodi nije sve d e t e r m i n i r a n o , nego pri uzrokova
nju postoji m o g u ć n o s t nekog variranja (»slobode«). To treba riješiti
Ontologija 103
zapažanjem, u koliko se ne bi moglo tu nešto zaključiti iz naravi pri

rode.
No ni u toj predpostavci ne dolazi u sumnju odgovor na pitanje,
da li su fizikalne pojave takve naravi, da ih bez uzroka n e m a (a to je
ekvivalentna formula načela uzročnosti). To veli i sam H e i s e n b e r g
time što kaže kako i o n d a , kad ne m o ž e m o predvidjeti b u d u ć e doga
đaje, ostaje n a m mogućnost da n a k n a d n o ispitujemo, koji su uzroci
doveli do ove ili o n e već izvršene pojave.
378 C. I. Glavni skolastički mislioci klasične dobi ne smatraju p o t r e b

nim dokazivati zasebnim radovima činjenicu uzročnosti, iako je za
pravo dokazuju, ali kao usput, u vezi s drugim p r o b l e m i m a . T a k o je
njihova spekulacija — koja je duboka i u pitanjima uzročnosti —
sačuvala prirodnost i spontanost, kojoj se n a r o č i t o u najnovije vrijeme
mnogi dive i nastoje joj se vratiti.
379 II. Tijekom povijesti javljaju se i sumnje: rijetko u s a m u činjenič-

nost b a r e m n e k e uzročnosti; postavlja se pitanje ο sigurnosti ili oprav
danju, ο općenitosti uzročnosti.
1. E l e m e n a t a n e k o g nepovjerenja ima već u s t a r o m vijeku. T a k o

neki sofisti. Izrazitije Epikur (314.-270.) koji tumači nastajanje nau
k o m ο tzv. »skretanju« (otprilike demokritovskih) a t o m a s njihove
staze, što se zbiva »slučajno«, tj. bez uzroka, k a k o tu n a u k u shvaća
Ciceron (106.-43.). Seksto Empiiik (1.-2. stoljeće poslije Krista) govo
ri ο uzročnosti kao ο odnosu koji je realan s a m o u n a š e m u m u .
Nikola d'Autrecourt (de Ultricuria, +1350.) s m a t r a sigurnim u na
šem spoznavanju s a m o o n o što je iz vjere, ili što se m o ž e svesti na prvi
princip (principium identitatis); a budući da on gleda princip identi
teta s a m o statički, k a o biće zatvoreno u s a m o sebe, dosljedno zanije
kao je i sigurnost našega spoznavanja uzročnosti.
380 2. a) Snažan utjecaj na razvoj filozofije ο uzrocima imao je David

H u m e , nazvan klasikom načela uzročnosti. U pismu J o h n u Stevvartu
on piše: »Nisam nikada b r a n i o tako apsurdnu tvrdnju k a o što je ona
da bilo što može postati bez uzroka: tvrdio sam s a m o da naša izvje
snost ο lažnosti te tvrdnje ne potječe ni iz intuicije ni iz demonstracije,
n e g o iz drugog izvora« (navodi Gajo Petrović, u Pogovoru hrvatskom
prijevodu H u m e o v a Enquiry, Istraživanje ο ljudskom razumu, prev. I.
Vidan, Z a g r e b , 1956., str. 239). A to je tvrdio izvanredno u p o r n o .
H u m e piše (u Treatise I..), »da sva naša zaključivanja ο uzrocima i
posljedicama nisu izvedena ni iz čega osim navike; i da je vjerovanje
više akt senzitivnog nego kogitativnog dijela naših p r i r o d a « (navodi
G. Petrović, nav. dj., str. 239-240). »Belief«, »assent« (prihvaćanje bez
očevidnosti) jest u t o m e da tada, kada stalnim n a č i n o m slijede neke
pojave iza drugih, spoznavanje j e d n e izaziva u n a m a p o m i s a o na dru-
104 Miljcnko Belić
gu nekim naročito živahnim načinom. To je m o r a l o slijediti iz njegova

empiričkog senzizma, tj. d a j e senzitivno iskustvo jedini izvor našega
znanja (v. br. 284 s k o n t e k s t o m ) .
381 b) I m a n u e l Kant, koji zahvaljuje H u m e u što gaje p r o b u d i o iz sna,
ο uzročnosti naučava:
— 1. da analizom pojma »biće koje nastaje« ne m o ž e m o izvesti
p o t r e b u uzroka, jer, kaže, uzrok m o r a biti n e š t o sasvim drugo
od o n o g a što po njemu nastaje; dosljedno, kad n e m a veze,
n e m a ni izvođenja analizom.
— 2. U z r o č n o s t ipak postoji u tzv. »objektivnom« r e d u (tj. pri
susretu n e p o z n a t e stvarnosti i čovjekovih apriornih kategori
ja): zbivanja u v r e m e n u i prostoru zbivaju se nekim stalnim
r e d o m , a nisu ο tom stalnom r e d u neovisna kao s t o j e neovisan
čovjek koji želi razgledati neku kuću, pa to m o ž e učiniti ovim
ili o n i m r e d o m .
— 3. Kauzalnosti pridijevamo a p s o l u t n u vrijednost, dakle je »a
priori«. I t a k o načelo uzročnosti nije analitičan sud, nego »sin
tetičan a priori«. Ne vrijedi ο stvarnosti kao takovoj (das Ding
an sich), nego ο f e n o m e n i m a . Vrijedi s a m o ondje gdje vrijeme
i prostor, dosljedno, ne može voditi do bića koje je izvan vre
m e n a i prostora. Ne dopušta iznimke, i zato je sloboda — za
čisti um — nemoguća, jer bi značila dokidanje načela uzročno
sti.
U 1. izdanju Kritike čistog uma (god. 1781.) naziva ga »Grundsatz
d e r E r z e u g u n g — Načelo proizvođenja«, i formulira ga ovako: »Sve
što postaje (započinje biti) pretpostavlja n e š t o poslije čega slijedi pre
ma n e k o m pravilu«. U 2. izdanju (god. 1787.) iznosi još izrazitije svoju
misao i naziva ga » G r u n d s a t z der Zeitfolge nach d e m G e s e t z der
Kausalitat — N a č e l o slijeda u v r e m e n u p r e m a z a k o n u uzročnosti«, i
formulira ga: »Sve promjene zbivaju se p r e m a z a k o n u veza između
uzroka i učinaka«.
382 T o m u n a s u p r o t tvrdimo da načelo uzročnosti vrijedi na području
bića k a o takova. Dosljedno, budući da vrijedi na području bića kao
takova, vrijedi ο svim stvarnostima. Vrijedi i ondje gdje n e m a vremena
ni prostora. Uključuje i slobodu (slobodno uzrokovanje), jer ni slobo
da nije protiv naravi bića; moguća je i Božja sloboda činiti č u d o . Nai
m e , s l o b o d n o u z r o k o v a n j e jest način u z r o k o v a n j a u z odabiranje
u m o m p r e d v i đ e n e mogućnosti; pri t o m u je slobodan uzrok razumski
g o s p o d a r svoga čina, na koji se odlučuje prevagom o d l u k e što od njega
potječe, a ta se odluka temelji na poznavanju raznih mogućnosti oda
biranja u svjetlu spoznaje cjelovitosti bića. T a k a v način uzrokovanja
ne s a m o da nije n e m o g u ć , nego je bez njega n e m o g u ć bilo koji način
uzrokovanja (v. 13. tezu).
Ontologija 105
383 III. U suvremenoj filozofiji n e m a tendencije p r e m a r a d i k a l n o m

poricanju načela uzročnosti, ali se osjećaju dva p r o b l e m a :
— koji mu je smisao: senzističko-pozitivistički H u m e o v , ili feno-
menološki Kantov, ili metafizički Aristotelov, skolastički;
— koja mu je sigurnost: da li je iudicium analvticum (veritas per
se n o t a ) , ili je sintetičan, svntheticum a priori?
384 10. teza: Nema takve stvarnosti koja ne bi imala svoga »razloga
bivstvovanja«, i zato je sve ili »a se«, ili »ab alio«.
Ν e χ u s
O v o je u v o d n a teza, korisna za metafizičku analizu uzročnosti.
385 T e r m i n i
a) Sve što jest, ima razlog svoga bivstvovanja. »Razlog bivstvova
nja« (»raison d'etre«) — podrazumijeva se kao zahtjev r a z u m a za
svoje područje; no podrazumijeva se i kao osobina ontičke stvarnosti.
P r v o t n o je nešto što p r i p a d a o n t i č k o m r e d u , te je po t o m i r a z u m u
prilagođeno, onto-logičko. — To je otprilike o n o na što mislimo kad
govorimo ο »dovoljnom razlogu«. To je primordijalna činjenica, u p o
znaje se z o r o m (ne definicijom iz nečeg jednostavnijeg ili poznatijeg).
R a z r a d i m o taj prvi zor još m a l o , te u j e d n o o t v o r i m o mogućnosti
daljnjega p r o m a t r a n j a !
386 b) Pri j e d n o s t a v n o m zoru u činjenicu ontičkogb'ića, ali koji uočava
ne s a m o statičku stranu bića (»est-est«, » n o n - n o n « ) , n e g o i o n o di
n a m i č n o »probijanje barijere bića« (»id u n d e « ) , naš um osjeća n e o d o
ljivu p o t r e b u pitati »zašto?« i p r i t o m je uvjeren da taj »zašto?« ima
svoj »zato«.
387 Taj »zato« složen je: uključuje u sebi n e k o opravdanje p r e d razu
m o m koji ne d o p u š t a da mu išta načelno o s t a n e n e p r i s t u p a č n o ; uk
ljučuje n e k o opravdanje p r e d voljom koja u svemu r e a l n o m e želi sresti
neku doličnu poželjnost; uključuje n e k u silu, moć, prevagu nad nc-
stvarnošću (v. br. 61).
To je, otprilike, fenomenološki kratki opis pojave »dovoljnog ra
zloga« pri čovjekovu razmišljanju ο stvarnosti.
388 c) U ovoj uvodnoj tezi uzimljemo značenje razloga bivstvovanja
u najopćenitijem značenju, po sadržaju najužem, po dosegu najširem,
koji je uključen ( k a o »expressior conceptio e i u s d e m realitatis«) i u
o n o m opravdanju p r e d r a z u m o m , i p r e d voljom, i u sili koja nadvla
dava nestvarnost.
106 Miljenko Belić
389 S t a t u s q u a c s t i o n i s
1. T a k o t r e b a izvesti d o k a z teze, da se svom očevidnošću jasno

p o k a ž e , k a k o n e m a onakve stvarnosti koja bi bila indiferentna p r e m a
pitanju »zašto?«, koja ne bi m o r a l a za svoje bivstvovanje dati svoj
»zato«, koja ne bi bila ni od drugoga, ni od sebe.
Taj »zašto-zato« uzimljemo u o n o m najopćenitijem značenju (v.
br. 387). No time s m o dobili m n o g o , jer je to značenje uključeno u
svim p o d v r s t a m a (»expressior c o n c e p t i o e i u s d e m realitatis«).
390 2. M e t o d a n a m je n e p o s r e d n i zor: p r o m a t r a n j e i razumijevanje

činjenice (ne, dakle, p r e n o š e n j e na n e k o d r u g o n a č e l o ) .
I. Klasična metafizika ovu tezu ne izlaže kao zaseban p r o b l e m ,

ali ju u svojim r a z m a t r a n j i m a uključuje.
392 II. Leibniz donosi izreku »raison d'etre«, koja je iz filozofije preš
la i u običan govor.
Ipak ne slijedimo njega, jer mu je filozofija previše pod utjecajem
D e s c a r t e s a . U d u h u racionalizma precjenjuje m o ć naše logike, koja
bi imala postati uvjerljiva kao i m a t e m a t i k a . Razlogu bivstvovanja
daje značenje koje se već ne m o ž e braniti, jer bi logički dovelo do
njegova metafizičkog optimizma, a taj je n e r e a l a n .
393 I I I . Pri sadašnjem stanju raspravljanja ο u z r o c i m a ne m o ž e se

mimoići opće pitanje ο dovoljnom razlogu. Ostaje, n a i m e , implicirano
i o n d a kada ga pokoji mislilac pokušava n e s p o m e n u t i ili b a r e m uklo
niti iz središta pažnje.
1. J e d a n dio mislilaca svodi ovo načelo na koje d r u g o ontološko
načelo:
394 a) na n a č e l o i d e n t i t e t a svode ga Frick, Garrigeu-Lagrange, Mer-
cier,Amou... A r n o u piše: » A k o nešto jest, ima o n o s t o j e dovoljno da
b u d e : inače [ga] ne bi bilo; drugim riječima, ima u stvarnosti pozitivan
razlog iz kojega svako biće ima [dobiva] da jest«;
395 b) na načelo spoznatljivosti bića a u vezi s »verum ontologicum«
svode ga, između ostalih, Descoqs, Fuetscher, de Finance... Kažu, ot
prilike: biće je »otvoreno« p r e m a r a z u m u , r a z u m u d o s t u p n o , jer i
r a z u m i biće »žele«, taj »susret«. A biće koje bi bivstvovalo bez »ra
zloga bivstvovanja«, kršilo bi to pravilo;
396 c) j e d a n dio mislilaca p o t p u n o uključuje pitanje ο »dovoljnom
razlogu« u pitanje ο uzrocima (o njima v. tezu 12. i 13.).
397 Kritička primjedba: ako se razmišljanje tih mislilaca uzimlje kao
prigoda pri kojoj se očevidnije zamjećuje — n e s p o s r e d n i m z o r o m —
općenita vrijednost načela dovoljnog razloga, t a d a se tu m o ž e naći
Ontologija 107
p o d o s t a uvjerljivoga. No ako se načelo dovoljnog razloga kani svesti

doslovce na n e k o drugo načelo, t a d a se javljaju teškoće. T a k o npr.
načelo identiteta (br. 393) m o ž e se uzeti kao afirmacija svega bogat
stva bića; uz takav, širok smisao tog načela m o ž e m o osjetiti očitost
načela dovoljnog razloga. No u z m e li se načelo identiteta u užem
smislu, više statički — a ne već i dinamički (dakle, s a m o k a o »est-est«,
a ne i k a o » u n d e est«) — o n d a je argumentacija n e p o t p u n a .
398 2. D r u g i dokazuju sveopću vrijednost načela dovoljnog razloga

n e p o s r e d n i m zorom.
a) Priliku za taj zor daje n a m naše zapažanje, i to i predznanstve-
n o , i znanstveno. Poreći taj »zašto-zato« bilo u logičkom, bilo u ontič-
k o m području, znači poreći vrijednost gotovo sve naše spoznaje i go
tovo svih znanosti. T a k o razmišlja Maritain, koji to svoje razmišljanje
povezuje s načelom identiteta.
399 b) N e k i uzimlju kakvo p o m o ć n o razmišljanje u kojem r a z u m za
mijeti t a k o đ e r i opću vrijednost tog načela. T a k o p o s t u p a npr. Dezza
(tko poriče to načelo, poriče ga zato što misli da n e m a razloga priznati
ga; dakle, jer ima razlog poreći ga), Keilbach (jer bi inače razlog bio
u n i č e m u ) , Šanc (shema ο bitima, p r o p r i u m i m a i logičkim akcidenti-
ma obuhvaća sve, i tu ujedno zamjećujemo d a j e razlog n e š t o stvarno).
Arg. U veoma m n o g i m stvarnostima zamjećujemo razlog bivstvo

vanja.
Atqui, zamijetivši tako činjenicu razloga bivstvovanja u nekim
slučajevima — a koji su u samoj ontičkoj stvarnosti — r a z u m uspo
ređujući vidi ( n e izvodi niti zaključuje, n e g o n e p o s r e d n o vidi), da po
stoji razlog u ontičkoj stvarnosti — iako na drugačiji način — t a k o đ e r
u onakvu slučaju, za koji p o č e t n o pretpostavljamo da n e m a razloga.
E r g o , n e m a stvarnosti koja ne bi imala razloga bivstvovanja.
401 Ad M. Na razne se načine realizira (exprcssius concipitur) razlog

bivstvovanja. Mi ga p r o m a t r a m o najapstraktnije, p r o m a t r a m o o n o što
se uključuje u svim slučajevima.
T a k o đ e r , sve što ć e m o sada iznijeti, nije plod p u k e m i m o r a z u m -
ske navike ( H u m e ) , niti s a m o naša a p r i o r n a kategorija ( K a n t ) , nego
ontička stvarnost.
402 Pr. Μ. 1. Prvi način i prvi stupanj argumentacije: iz dovoljno pouz

d a n e očitosti vanjskoga zapažanja:
a) Očevidnost u z n a n o s t i m a ο neživoj prirodi i u njihovoj prak
tičnoj primjeni. Nekoliko primjera:
— K r e ć e li se vlak, »jer« ga lokomotiva vuče, ili između vagona i
lokomotive n e m a uzročne veze?
108 Miljenko Belić
— Da li rad u r a d i o n i c a m a , tvornicama... zaista nešto proizvodi,

ili je tu s a m o »post«, nikakav » p r o p t e r « ?
— M o ž e li j e d n a kemijska supstancija djelovati na drugu, npr.
s u m p o r n a kiselina rastopiti b a k a r ? — Da li j e d n a t o n a ugljena
proizvodi toliko kalorija?
— Da li fizička energija djeluje na m a s u — otprilike k a k o je to
Newton opisao — ili tako govorimo s a m o od navike?
403 b) Očevidnost ο živoj prirodi, nižoj od čovjeka:
— Da li biljke cvjetaju i donose r o d ? Da li pri t o m utječe sunce,
vlaga, t e m p e r a t u r a ?
— Da li životinje osjećaju, kreću se?
— Da li biologija opisuje ontičke činjenice?
404 Pr. M. 2. Drugi način i drugi stupanj argumentacije: iz neprevar-

ljive očevidnosti svijesti:
a) U svjesnom doživljavanju r a d a r a z u m a :
— K a d je u meni n a z o č n a neka misao, z n a m da s a m je ja proizveo
na temelju spoznatog objekta: t a k o ο t o m objektu mislim, jer
z n a m da on jest takav, a stvarnost je n o r m a mog istinitog miš
ljenja.
— Moje stečeno znanje ima svoje granice: iz m a t e m a t i k e neke
z a d a t k e mogu riješiti, a neke ne mogu (ne m o g u biti »dovoljan
razlog« njihova rješenja, a o n i m drugima m o g u ) .
405 b) U svjesnom doživljavanju rada volje:
— Kad n e š t o hoću, znam da ja to hoću, i da izvodim jer hoću. Tu
je uključeno dvoje: ja sam biće koje može htjeti; ja voljom neke
čine izvršujem (i to ima svoje posljedice p o d vidikom psiho
loškim, etičkim, pravnim...).
— Z n a m da voljom m n o g o toga mogu, ali ima i toga što moja
volja ne m o ž e . — Dakle, nekim pojavama izvan m e n e , ili ne
kim zbivanjima u meni volja jest »razlog bivstvovanja«, nekima
nije p r e m d a bi mogla biti, n e k i m a ne m o ž e biti.
406 Ad m. Prvo, osvrnimo se na major: spustili s m o »sondu« duboko
u ontičku stvarnost i ustanovili činjeničnost »razloga bivstvovanja«
k a o ontičku i onto-logičku sigurnu činjenicu u m n o g i m slučajevima
(i zato u tim slučajevima ne m o ž e m o slijediti ni H u m e a ni K a n t a ) .
O h r a b r e n i tim r e z u l t a t o m i njime (konstruktivno) izazvani, sad
postavljamo novo pitanje: do kuda se širi ta činjeničnost »razloga
bivstvovanja«?
O d g o v o r ć e m o tražiti zadržavajući se i dalje u tim d u b i n a m a bića,
tj. osjetljivi i p r o b u đ e n o g zanimanja (izoštrena o k a — da t a k o rek
n e m ) za tu problematiku i njezinu delikatnost. M e t o d a će n a m biti
n e p o s r e d n i zor, ne n e k o zaključivanje ili dedukcija. A da bismo do
toga zora došli, usporedit ć e m o slučajeve p r o m a t r a n e u majoru, s
Ontologija 109
e v e n t u a l n i m drugačijim slučajem. Zaključak će biti da n e m a bića koje

bi izmaklo načelu »razloga bivstvovanja«.
407 Pr. m. Pretpostavimo da postoji n e k o biće (nazovimo ga »B«, za

razliku od onih iz majora, njih nazovimo »A«), koje jest, ali ne t a k o
da razlogu zahvaljuje svoje bivstvovanje. »A« je, dakle, pod razlogom,
a »B« nije.
Sad p i t a m o : čime se »B« oslobađa razloga? N e p o s r e d n i m z o r o m
vidim da se oslobađa upravo time što je njegova stvarnost »B«, a ne
»A«. D a k l e ta ontička činjenica da »B« jest »B« (sama ontička stvar
nost »B«), razlog je da jest, ali bez p o m o ć i drugoga. D r u g i m riječima,
»B« nije bez razloga, nego je sam sebi razlog, »a se«.
408 S a ž m i m o ! Na temelju činjenica iznesenih u majoru, ta takva
u s p o r e d b a između »A« i »B« jest moguća. A na temelju te u s p o r e d b e
n e p o s r e d n i m z o r o m vidim da treba činjenicu razloga ili u oba slučaja
priznati, ili j e d n a k o u oba poreći.
409 C ο r ο 1 1 a r i a
1. Ta se argumentacija m o ž e primijeniti na bilo koji zamislivi

slučaj, na »quo ens« i »quod ens« bilo koje vrste, pod bilo kojim vidi
kom.
410 2. Traži se »dovoljan razlog«, jer kad bi bio djelomično n e d o v o

ljan, bilo bi nešto bez razloga bistvovanja.
411 S c h ο 1 i a
1. Vezu između »razloga bivstvovanja« s »dobrim« i »istinitim«
( o d n o s n o , s voljom i r a z u m o m ) objašnjava ova činjenica, da tražiti
razlog bivstvovanja zapravo znači tražiti akt toga bića, o n o po č e m u
to biće »jest« (v. br. 38, 61, 264).
412 Svaki stvoreni akt m o ž e reći da mu je Bog, Čisti Akt, »interior
intimo« (v. 6. tezu). I zato Bog — i Bog bezuvjetno — završni je razlog
k a k o bivstvovanja kao p u k e činjeničnosti, t a k o i vrijednosti p r e d vo
ljom i r a z u m o m .
413 2. a) Je li nečelo »dovoljnog razloga« analitičan sud (veritas per

se n o t a q u o a d se et q u o a d nos)? Argumentacija u ovoj tezi rekla je
da » n e m a « bića bez razloga. T o , s a m o za se, dosta je tek za sintetičan
sud, a i taj s a m o »a posteriori«. Da bi to bio analitičan sud, t r e b a l o bi
biti n a š e m u u m u jasno da po samoj naravi bića — ne s a m o » n e m a « ,
n e g o — »ne m o ž e biti« bića koje bi bivstvovalo a bez razloga. Da li to
čovjekov um vidi?
O d g o v a r a m o distingvirajući: ako se naš um zaustavi na površin
s k o m p r o m a t r a n j u bića, m o ž e ne-zamijetiti čak i samu općenitost
dovoljnog razloga. No dubljim p r o m a t r a n j e m (v. br. 405) um nalazi
tu općenitost, ali i — kako s p o t r e b n o m suzdržljivošću mislimo —
110 Miljenko Belić
njegovu n u ž n u vezu s naravi s a m o g a bivstvovanja: j e d n a k i m zorom

kakvim spoznajemo akt u biću, spoznajemo i dovoljan razlog (v. br.
410,215), što se očituje u onoj spontanosti, sigurnosti i sveopćoj prim
jeni koju provodi čovjekov um, a da mu ne treba p r e t h o d n e filozofske
argumentacije, p r e m d a njemu u njegovu spoznavanju uvijek treba
dovoljna i p r i k l a d n a očitost (v. br. 283).
414 b) U istom smislu m o ž e se reći da je n a č e l o istovjetnosti — prin-

cipium identitatis absolutae — t a k o đ e r analitičan sud, nipošto samo
tautologičan, nego sadržajem v e o m a bogat.
415 11. teza: Sastavljeno biće nije samo sebi razlog bivstvovanja.
Ν e χ u s
Ustanovivši činjenicu da je sve ili »a se« ili »ab alio«, traži se po

č e m u se m o ž e razabrati o n o što je »ab alio«. T i m e će se ujedno poka
zati kakvi su uvjeti za bivstvovanje »a se«.
416 T e r m i n i
»Sastavljeno biće« jest o n o koje ne bivstvuje osim ujedinjenjem
svojih sastavnih dijelova — »ens c o m p o s i t u m « est illud cns q u o d non
est nisi u n i o n e distinetorum.
»Fizički sastavljeno« zove se o n o biće čije se k o m p o n e n t e razli
kuju r e a l n o .
»Metafizički sastavljeno« zove se o n o biće čije se k o m p o n e n t e
razlikuju p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom (distinetio rationis cum
f u n d a m e n t o perfeeto in re). — Dakle, to je o n o biće, kojega je ontička
n a r a v takova, da ga čovjekov r a z u m može i mora izreći takvim pojmo
vima kojih sadržaj j e d a n drugoga ne uključuje.
417 Sastavljenost pokazuje narav bića ( d a k a k o da »sastavljenost« ne
uzimljemo s a m o »mehanički«), pokazuje time što sastavljeno biće
u o p ć e ne postoji, a k o ne sudjeluju svi bitni e l e m e n t i i ako nisu ujedi
njeni.
D r u g i m riječima, pri takvom p r o m a t r a n j u sastavljenost! razabire
se k a k o sastavljena bića nadvladavaju barijeru ništavila. Dosljedno,
sastavljenost koju ć e m o p r o m a t r a t i u d o k a z n o m p o s t u p k u , odnosi se
na onaj p r e s u d n i »biti« ili »ne-biti« ( P a r m e n i d ! ) . I zato o n e riječi iz
definicije sastavljenog bića: »[...] n o n est nisi«, treba uzeti u d u b o k o m
značenju, smjeraju na najdublje metafizičke p r o b l e m e .
1. P r o m a t r a j u ć i narav sastavljenosti zaključit ć e m o da biće koje
dolazi do bivstvovanja sastavljenošću, nije s a m o sebi razlog bivstvova
nja; o n o nije »a se«, o n o je »ab alio«.
Ontologija 111
419 2. Biće koje sada p r o m a t r a m o jest o n o s a m o biće koje je sastav

ljeno ukoliko je baš to biće. Ne govorimo o, možda, takvim njegovim
sastavnim dijelovima koji su inače samostalna bića i, m o ž d a , svojom
aktivnošću izgrađuju to novo, sastavljeno biće koje sada p r o m a t r a m o .
— Npr. četiri pjevača mogu se udružiti u pjevački kvartet. U proble
matici ove teze p r o m a t r a m o taj kvartet ukoliko je kvartet; on, kvartet,
nije izgradio sam sebe, nego o n a četiri pjevača.
420 Ili: na proljeće je j a b u k a procvala; nije cvijet proizveo sam sebe,
nego već postojeće stablo proizvelo je tu » n e p o t p u n u supstanciju«,
cvijet, i time sebi — polazeći od stupnja i načina ozbiljenosti koju je
već imalo — d o d a l o novo akcidentalno svojstvo.
421 Ili: natrij i voda djeluju j e d n o na drugo, i rezultira soda, N a O H .
Novonastalo biće koje nije samo sebe proizvelo, jest soda. Natrij i
voda daju sebe za sastavne dijelove sode; a — u ovom slučaju —
ujedno su i tvorni uzrok sode.
422 3. D o k a z n i p o s tu p a k teze obraduje o p ć e n i t o kriterij prepoznava

nja, je li n e k o biće s a m o sebi razlog bivstvovanja, ili nije.
U korolarijima iznose se n e k e važnije primjene.
Sv. T o m a i drugi klasici metafizike ne obrađuju p r o b l e m ove teze

izravno k a o takav; obrađuju ga obrađujući pitanja ο Bogu: ο našem
spoznavanju Božjeg postojanja, ο Božjoj naravi — n a p o s e ukoliko je
o n a čisti bitak i ukoliko je nesastavljena — ispitujući da li pojam Boga
logički m o ž e biti stavljen kao podvrsta u n u t a r nekog genusa itd.
Arg. 1. (Primjenjuje se n a u k a ο aktu i potenciji.)
Biće sastavljeno od potencije i akta, tj. biće koje bivstvuje time —
i, dosljedno, tek time — da mogućnost b u d e ozbiljena (ens q u o d non
est nisi actuatione p o t e n t i a e ) , sigurno ima — i ne m o ž e n e m a t i —
razlog zašto je mogućnost ozbiljena.
Atqui, to biće samo kao takvo n e m a — i ne m o ž e imati — u sebi
razlog toga ozbiljenja.
Ergo, biće sastavljeno od potencije i akta nije s a m o sebi razlog
bivstvovanja.
425 Pr. m. Takvo biće — koliko je do njega — indiferentno je na oba

stanja: bilo da b u d e aktuirano, bilo da ne b u d e (v. br. 43. i 72. s kon
tekstom).
Atqui, o n o što je po sebi indiferentno, nije po sebi diferencirano,
nego, ako je diferencirano, po d r u g o m je diferencirano.
112 Miljenko Belić
To vrijedi j e d n a k o bilo za r e a l n o različite mogućnosti i ozbilje-

nosti, bilo za o n e koje se razlikuju s a m o pojmovno, ali p o t p u n o m
p o j m o v n o m razlikom ( n e p o t p u n a pojmovna razlika — distinctio ra-
tionis cum f u n d a m e n t o imperfecto — nije indicij p o t r e b e uzroka). Ο
t o m će još biti govora u ovoj tezi.
426 Obiectio 1. M o ž d a ga slučaj diferencira?

Odgovor. Sve da ga doista slučaj diferencira, ipak taj slučaj nije
identičan s tim bićem — i to je za ovaj d o k a z dovoljno.
A osim toga, taj »slučaj« ima sasvim o d r e đ e n u funkciju: ozbiljiti
m o g u ć n o s t — a upravo to je funkcija uzroka.
427 Obiectio 2. M o ž d a su n e k e mogućnosti i zbiljnosti t a k o međusob

no vezane, da već same od sebe jesu zajedno?
Odgovor. To bi bile posve osobite potencije i njihove zbiljnosti,
u ovom smislu posve osobite, što bi već bile usmjerene j e d n e na druge,
takve, u kojih n e m a indiferencije.
Gdje je takva usmjerenost i diferenciranost, ondje nije moguća
ni p o t p u n a pojmovna razlika, nego s a m o n e p o t p u n a (distinctio ratio-
nis c u m f u n d a m e n t o imperfecto). I zato takva razlika nije indicij ni
indiferencije, ni p o t r e b e uzroka (povezi s br. 424).
428 Arg. 2. (Traži se razlog sastavljenosti sastavljenog bića.)

K a o i sve drugo, tako i sastavljenost onakvog bića koje bivstvuje
tek ako su ujedinjeni njegovi — fizički ili metafizički — dijelovi, mora
imati svoj razlog.
Atqui, taj razlog ne može biti u s a m o m t o m biću.
E r g o , sastavljeno biće nije s a m o sebi razlog bivstvovanja.
429 Ad. M. A k o se radi ο fizičkoj sastavljenosti, taj je major očit.

No i metafizička sastavljenost traži razlog svoje sastavljenosti.
A k o , n a i m e , ο nekoj stvarnosti naš um m o ž e i m o r a izreći takve poj
m o v e koji se u svom sadržaju m e đ u s o b n o ne uključuju (distinctio
rationis c u m f u n d a m e n t o perfecto), pita se, zašto su zajedno, p r e m d a
su o b o s t r a n o j e d a n p r e m a d r u g o m e indiferentni. — N p r . koliko je do
stvarnosti koja je izrečena p o j m o m »animal«, o n a d o p u š t a realizaciju
s p o j m o m »rationale«, ali i bez njega, indiferentna je; i negdje mora
biti razlog te diferencijacije.
430 Ta se sastavljenost može p r o m a t r a t i bilo p o d vidikom izabiranja
ovakovih ili onakovih k o m p o n e n a t a , ovakvog ili onakvog načina nji
hova slaganja — iz čega proizlazi biće ovakvih ili onakvih osobina
(»specificatio«); m o ž e se p r o m a t r a t i i pod vidikom izvršenja ili ozbi-
ljenja takvog potencijalnog sjedinjenja (»exercitium«).
431 Pr. m. dok dijelovi nisu ujedinjeni, takvo biće još ne bivstvuje. A
d o k još ne bivstvuje, ne može ničemu biti razlog (što uopće nije, nije
Ontologija 113
ni razlog). A kad već bivstvuje, razlog je svoje već izvršio. » D e b e t non

esse, ut c o m p o n a t u r ; d e b e t esse, ut c o m p o n a t . «
432 Arg. 3. (U d u h u Platonova filozofiranja, na osnovici CG II, 15.)

Z a m i s l i m o da je nekoliko kipara radilo isti umjetnički vrijedan
spomenik. Svaki je od njih izradio j e d a n dio. To je m o g u ć e , a k o r a d e
po dogovoru, na temelju zajedničkog nacrta.
A sad zamislimo da su ti kipari živjeli u razna v r e m e n a , u raznim
krajevima, j e d a n za drugoga u o p ć e nisu znali, t a k o da nikakva dogo
vora između njih niti je bilo niti je moglo biti. U t o m slučaju pomiš
ljamo na nekog trećeg, koji je imao cijelu zamisao i p o b r i n u o se da
p r o n a đ e te kipare i da ih uvede u izrađivanje zajedničkog djela (koje
sami ti kipari m o ž d a nisu poznavali). I tek time je bilo o m o g u ć e n o da
rad tih pojedinih kipara nadrastc pojedinačnog umjetnika i realizira
o n o čega taj pojedinac — k a o izolirani pojedinac — n e m a , ali ima
onaj koji vodi sve, te saopćuje pojedinim izvršiocima.
N e š t o je slično pri našim j e d n o z n a č n i m općim pojmovima. Pojam
»kut« m o ž d a sam prvi p u t a u m o m izrekao pri n e k o m četverokutu, no
izrekao sam ga na način o p ć e g pojma, dakle ne s a m o kao dio tog
četverokuta — nego sam motreći u m o m baš taj objekt, taj četverokut
— našao i u m o m izrekao nešto, »kut«, što je j e d n a k o » d o m a ć e « i
trokutu, p e t e r o k u t u , itd., baš k a o i o n o m četverokutu u kojem sam ga
prvi p u t a u p o z n a o . Opći j e d n o z n a č n i pojam »kut« nadrasla s a m u
stvarnost toga četverokuta. On je dio koji savršeno p r i r o d n o p r i p a d a
i drugim geometrijskim likovima, p r i p a d a bez p o t r e b e retuširanja i
dotjerivanja, k a o — u o n o m našem i m a g i n a r n o m primjeru — dijelovi
o n o g umjetničkog skladnog i jedinstvenog kipa, izrađeni od raznih
kipara.
433 M o r a biti neka veza koja je razlog tog sklada i z m e đ u dijelova što
ih je izradio, recimo, kipar Kleant i kipar Kritija.
Ta veza m o ž e se provesti ili t a k o da kipar Kleant d a d n e p o t r e b n e
u p u t e kiparu Kritiji ( o d n o s n o , o b r a t n o ) , ili da n e t k o treći vodi i j e d n o g
i drugog.
Da li opći p o j a m »kut«, apstrahiran u k o n k r e t n o m p o j e d i n a č n o m
četverokutu, m o ž e biti savršeno prikladan za p o j m o v n o izricanje kuta
kakav je realiziran u p e t n a e s t e r o k u t u , a da tu n e m a nikakve uskla-
đujuće veze? A naši j e d n o z n a č n i opći pojmovi pristaju m n o g i m ob
jektima, pristaju ne tek iznimno — mi, n a i m e , redovito mislimo općim
pojmovima — pristaju savršeno kao j e d n a k o »domaći« u svakom biću
koje pruža osnovicu za njihovo izricanje. I zato, negdje m o r a biti ra
zlog tog sklada i jedinstva.
434 A razlog ili ishodište tog jedinstva može biti na dva načina:
— ili j e d a n od njih, kao prvi i glavni, vodi tu skladnu jednost;
— ili n e k o treće biće vodi njih sve.
1 14 Miljcnko Bclić
Prva mogućnost pri j e d n o z n a č n i m pojmovima o t p a d a , jer ako je

u j e d n o m od njih ishodište za druge, taj je o n d a drugima »prvotni
analogat«, analogan je, a ne j e d n o z n a č a n s njima.
Z n a č i , dakle, da ondje gdje su razni objekti ο kojima se može i
m o r a izreći isti j e d n o z n a č n i pojam, m o r a biti i n e k o d r u g o biće, od
njih različito, koje je ishodište i razlog da sva ta bića imaju onaj svoj
zajednički predikat na j e d n o z n a č a n način.
435 S p o m e n i m o na kraju da je p r e d p r o b l e m o m ο kojem govori ovaj
dokaz, stajao zadivljen i Albert Einstcin (zajedno s Bertrandom Ru-
sellom) osjećajući teret b e s p u ć a na koje vodi H u m e , kad treba odgo
voriti od kuda to, da u n e k o m objektu n a l a z i m o o n o što izričemo
odgovarajućim p o j m o m .
436 C ο r ο 1 1 a r i a
1. »Ab alio« je sve što nije čisti bitak-esse. N a i m e , u svakom biću

m o r a biti bitak-esse (inače ga u o p ć e n e m a ) . A u biću koje nije »ab
alio«, nego »a se«, osim bitka ne m o ž e ništa d r u g o biti, jer gdje je još
nešto, tu je sastavljenost — as njome i p o t r e b a uzroka, »ab alio«.
Bitak-esse »bez« d o d a t k a nije osiromašen, nego cjelovit, neogra
ničen (v. 3. tezu).
437 2. U Bogu n e m a a k c i d e n a t a , jer supstancija, koja p r i m a akciden-

te, čitavom svojom stvarnošću jest p r e m a a k c i d e n t i m a subjektivna
pasivna potencija (br. 27 s k o n t e k s t o m ) , i zato novi akcident za sup
stanciju jest doslovce novo stjecanje, bez svoga akta pasivna potencija
ostaje »prazna«.
438 3. Iz ovoga što je do sada r e č e n o , već se m o ž e odgovoriti na pita

nje je li stvorena, ili nije, o n a osnovna masa i energija našeg tvarnog
svijeta. No radi važnosti pitanja o b r a d i m o ga zasebice.
a) Prvo u o č i m o kako m a s a i energija nije ishodište svoga određe
nja, i, dosljedno, nije ishodište b o g a t e raznolikosti materijalnog zbiva
nja.
Činjenica je d a j e zbivanje materijalnog svijeta p o t p u n o o d r e đ e n o
(nejasnoća iz fizike, v. br. 376, tu ništa bitno ne mijenja). Od hrasta
žir, iz žira hrast — r e c i m o to k a o simbol.
Ta d e t e r m i n i r a n a zbivanja materijalnog svijeta rezultanta su dvi
ju k o m p o n e n a t a . Prva je k o m p o n e n t a o n o što se d e t e r m i n i r a . To su
na svom stupnju kemijski e l e m e n t i ; još dublje, o n o od čega su oni
sazdani; najposlije masa i energija kojih je zbroj k o n s t a n t a n . — Druga
je k o m p o n e n t a determinirajući faktor; njime se, npr. više-manje isti
kemijski e l e m e n t i determiniraju da posluže za izgradnju hrasta, javo
ra... Na determinirajući faktor s p a d a i o n o p o r a d i čega u o d r e đ e n i m
o k o l n o s t i m a masa prelazi u energiju i energija u masu. T e k o n o zad
nje, radi čega je zbroj mase i energije stalan, tek to je ona, u svim
Ontologija 115
materijalnim zbivanjima prisutna, a sama u sebi već nemijenjana kom

p o n e n t a koju determinirajući faktor determinira.
Zbivanja materijalnog svijeta, budući da su rezultanta dviju sas
tavljenih k o m p o n e n a t a , potječu od uzroka, »ab alio«. P i t a m o : da li
potječu od osnovne, m e đ u s o b n o ( b a r e m djelomično) konvertibilne
m a s e i energije? Materijalizam, naime, pozna s a m o tu materiju.
439 O d g o v a r a m o : ne potječu od o s n o v n e m a s e - e n e r g i j e . N a i m e ,
k o m p o n e n t a k o n a č n e mase-energije u sebi kao takva ostaje u svim
p r o m j e n a m a n e d i r n u t a , ista — o n a ista koja je j e d n a k o k a d r a i sprem
na poslužiti u svakoj pojavi materijalnog svijeta — mijenja se samo
njezina funkcija. I p r e m d a je to njezina funkcija (da je u hrastu, u
javoru, u »majčinoj krunici«, br. 314,343), ipak o n a sama u sebi ostaje
nediferencirana.
A o n o što je u sebi nediferencirano, nije u sebi diferencirano,
pogotovo nije ishodište diferencijacije.
Poslužimo se u s p o r e d b o m ; a t o m ugljika p o t r e b a n je za C O 2 , za
CH4, za živu stanicu, za čađu, za dijamant... Bilo koji a t o m ugljika
m o ž e biti upotrebljen za bilo koju stvarnost za koju je p o t r e b a n ugljik.
U o č i m o taj dvostruki »bilo koji — bilo koju«! Sam a t o m C k a o takav
u sebi ne nosi determinaciju da baš on m o r a biti baš u onoj travki koju
će u neki o d r e đ e n i dan popasti baš ona o d r e đ e n a krava, pa da se
poslije n a đ e baš u kapljici mlijeka, i to baš onoj kapljici koja će... itd.
T a k o đ e r , njega u bilo kojoj njegovoj funkciji m o ž e zamijeniti bilo koji
drugi a t o m C. — A t o m C nije ishodište tih svojih determinacija.
440 Masa-energija nije ishodište determinacije, p r e m d a je materijal
na stvarnost vazda bila pod n e k o m o d r e đ e n o m determinacijom. Vre
menski faktor ne mijenja narav stvari, n e d e t e r m i n i r a n o s t m a s e - e n e r -
gije-
441 N e d e t e r m i n i r a n o s t k o m p o n e n t e mase-energije ostaje sve ako
p r e t p o s t a v i m o da ovolika količina svesvjetske mase-energije — baš
zbog te tolike svoje količine — m o r a biti t a k o usmjerena k a k o je
stvarno usmjerena. I u t o m slučaju, n a i m e , t a k o đ e r ostaju dvije kom
p o n e n t e : masa-energija (koja k a o takva m o ž e se po svojoj naravi naći
u raznim količinama) i baš ta o d r e đ e n a njezina količina kao determi
nacija.
442 b) No da li je masa-energija kao takva stvorena, ili je — da tako
r e k n e m o — bez stvaranja, nestvorena, p o n u đ e n a n e k o m D e m i u r g u
koji bi je imao oblikovati? Ne govorimo sada ο bićima materijalnog
svijeta — ta su sastavljena i njihova sastavljenost odaje njihovu p o t r e
bu za u z r o k o m , »ab alio« — nego govorimo ο posljednjem, najdub
ljem sastojku materijalnog svijeta, ο o n o m koji sam u sebi nije više
realno sastavljen te se zato ne može rastaviti na nešto jednostavnije,
govorimo ο o n o m za što z n a m o da jest ali ne vidimo niti da nastaje
116 Miljenko Belić
niti da prestaje. Je li i to stvoreno, »ab alio«, dakle da mu drugi donosi

diferencijaciju da b u d e ili da ne b u d e ?
443 Prvo, ne ispunja uvjete za »a se« (v. br. 435).
444 D r u g o , masa-energija usmjerena je, kao dio, na cjelinu materi
jalnih bića što nastaju iz nje i iz determinacije. A sve što je dio neke
cjeline, ili što je na nešto usmjereno, od te cjeline — od drugud, »ab
alio« — dobiva svoje određenje (v. br. 436), pa i svoje osmišljenje.
445 T r e ć e , o n o što je — u svjetlu fizike — pozitivan d o p r i n o s mase i
energije za izgradnju materijalnih bića, razlikuje se p o t p u n o m poj
m o v n o m razlikom od pasivne potencije kojom je masa-energija kadra
primiti raznolike determinacije materijalnih zbivanja.
Tu je, dakle, metafizička sastavljenost, a iz nje prepoznajemo
p o t r e b u uzroka, »ab alio« (v. br. 428).
446 Četvrto, p i t a m o se — vodeni mislima iz br. 431 ss — od kuda ta
prikladnost mase-energije za sve te goleme raznolikosti zbivanja u
m a t e r i j a l n o m svijetu.
U t o m kontekstu postaje jasnije, zašto je pogrješna zamisao ο
D e m i u r g u - u r e d i t e l j u a koji ne bi bio ujedno i stvoritelj materije koju
bi on i m a o urediti. Ni najbolji kemičar, n a i m e , ne m o ž e proizvesti
nikakvog kemijskog spoja iz O-valentnih (inertnih) plinova (ti su: he
lij, n e o n , argon, krvpton, xenon, r a d o n ) . K o n a č n a faza izgradnje mora
biti n e k a k o prisutna, k a o pred očima graditelja — i to j e d n o g jedinog
graditelja — već u najosnovnijem spremanju građe, u s a m o m davanju
da postoji.
447 12. teza: Kontingentno biće ne može bivstvovati bez

proizvodnog uzroka.
Ν e χ u s
Razmotrivši »metafizičku n e d o s t a t n o s t « , »slabost« bića koje svo
je bivstvovanje posjeduje tek »sastavljenošću« (fizičkom ili metafi
zičkom), tražimo k a k o se ta n e d o s t a t n o s t nadvaladava.
448 T e r m i n i
1. K o n t i n g e n t n o biće po svojoj biti ili naravi takovo je, da —
koliko je do njega samoga — može bilo postojati, bilo ne-postojati.
Ta se činjenica može na različite načine izreći:
— nije »ipsum esse subsistens«, nije sam bitak koji se nalazi sa
m o s t a l a n u redu stvarnosti; — nije »actus purus«, nije čista
zbiljnost, n e s p u t a n a d o d a t c i m a ;
— k o n t i n g e n t n o biće sastavljeno je fizički ili metafizički;
— sastavljeno je iz potencije i akta;
— to je biće »quod movetur«, » p o k r e n u t o « (v. br. 35);
Ontologija 117
— a na »pokrenuto« biće svodi se i o n o koje p r e m a n e č e m u teži.

te tako dosiže svoj daljnji akt.
449 2. a) U z r o k je počelo koje utječe na bivstvovanje d r u g o g bića

(causa est principium influens esse in aliud).
Taj utjecaj na bivstvovanje različit je. O b i č n o se spominju četiri
vrste sudioništva u davanju bivstvovanja d r u g o m biću (br. 162):
— proizvodni (tvorni, izvršni), causa efficiens;
— svršni uzrok, causa finalis;
— grada ili tvorivo u koliko je već upotrebljeno za biće kojemu
je tvorivo, causa materialis; te
— odrednica, forma, causa formalis, i], ono čime se tvorivo takova
bića podvrgava zamisli koja upravlja djelovanjem p r o i z v o d n o g
(tvornog, izvršnog) uzroka, te da t a k o iz o b a ta u n u t a r n j a s u -
počela rezultira ovo ili o n o o d r e đ e n o biće.
Tvorivo je p r e m a odrednici potencija, a o d r e d n i c a je p r e m a tvo
rivu zbiljnost.
Causa exemplaris spominje se već kod Aristotela. N e k i je sma
traju p e t o m vrstom uzroka, neki je svode ili na svršni uzrok ili na
o d r e d n i c u , neki na tvorni uzrok.
450 b) Proizvodni (tvorni, izvršni) uzrok jest počelo koje svojim djelo
vanjem utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića.
1. Ova teza obrađuje m n o g o raspravljan p r o b l e m ο načelu uzroč

nosti (principium causalitatis).
Izričemo ga t e n o r o m ove teze, a u ovom smislu:
— treba nadvladati metafizičku n e d o s t a t n o s t kojom je obilježeno
k o n t e i n g e n t n o biće;
— nadvladava ju uzrok (11. teza);
— p r e m d a ima raznih vrsta uzrokovanja i razna je njihova nuž
nost, razna primjena, ipak p o t r e b a n je uvijek, p o t r e b a n je ne
p o s r e d n o , takav uzrok koji djelovanjem utječe na bivstvovanje
k o n t i n g e n t n o g bića.
452 2. Manje je sretna stilizacija »načela uzročnosti«: sve što počinje

biti, ima uzrok (tako formulira, npr. D e s c o q s ) . Istina je da sve što
započinje biti, m o r a biti p r o u z r o k o v a n o , inače ne m o ž e biti. No time
nismo rekli zašto o n o što započinje biti, tek uzrokovanjem m o ž e biti.
T a k o đ e r , takva stilizacija nije prilagođena e v e n t u a l n o m stvaranju
od vijeka. Naša stilizacija p r e d u s r e ć e ta oba n e d o s t a t k a .
453 3. T e z u d o k a z u j e m o analizirajući narav k o n t i n g e n t n o g bića u

svjetlu opće nužnosti razloga. T a k o n a m je teza »analitičan sud«, »ve-
ritas p e r se nota, etiam q u o a d nos«.
118 Miljenko Belić
454 Η i s t ο r i a t h e s e ο s
I. E m p i r i z a m , senzizam, te pod utjecajem H u m e a i K a n t a feno-

m e n i z a m , pozitivizam..., poriču sigurnost u m s k o g zora ο činjenici
uzročnosti, koju, d o d u š e , priznaju, ali različito t u m a č e .
II. Djelomični i n d e t e r m i n i z a m ο kojem govori novija fizika, dao
je p o v o d a svojevrsnoj sumnji u »načelo« uzročnosti (br. 373 ss).
455 I I I . Metafizičari, n a p o s e skolastici, naučavaju i činjeničnost uzro

ka, i njegovu očitost. Tu očitost različito t u m a č e , vodeći r a č u n a ο
prigovorima. I m a ih, p r e m d a su rijetki, koji su od o p o n e n a t a previše
preuzeli (v. br. 458).
456 1. da je načelo uzročnosti analitičan sud (veritas per se n o t a ) ,

naučavaju u svjetlu načela dovoljnog razloga R e n e A r n o u , Paulo Dez-
za, S. C u e s t a , R ć g i n a l d G a r r i g o u - L a g r a n g e , J a c q u e s M a r i t a i n , J.
G r e d t , te naši F r a n j o Sanc, Stjepan Z i m m e r m a n n , Wilhelm Keilbach.
457 2. U poricanju analitičnosti toga s u d a ističe se msgr. Jacques La-

minne iJoseph Geyser (1869.-1948.) u kasnijoj dobi svoga r a d a . Razlog
poricanja jest briga da ne u p a d n e m o u »circulus vitiosus«, tj. da već
ne p r e t p o s t a v i m o k a o sigurno o n o što tek t r e b a dokazati.
458 a) I n t e l e k t u a l n i zor Gevser dokazuje iz činjenice na koju upozo-
ruje, da um pri n e k o m k o n k r e t n o m slučaju uzrokovanja uočava (!)
j e d n u važnu činjenicu ( » M o m e n t « ) , a ta je: k o n k r e t n i o d n o s uzroka i
posljedice. Tu istu činjenicu um p r e p o z n a j e ne kao n e š t o prigodno,
n e g o k a o b i t n u osobinu svakog nastajanja.
Slično D e s c o q s , primjenjujući svoje t u m a č e n j e »načela dovoljnog
razloga bivstvovanja« (v. br. 394): um želi dobiti obrazloženje, kako
to da on u izvijesnim slučajevima ima ovu ili o n u k o n k r e t n u misao ο
u z r o k u . U p o z n a v š i to n e p o s r e d n i m z o r o m , vidi t a k o đ e r da o d n o s
u z r o k a i posljedice nije izniman slučaj, n e g o obavezno pravilo svakog
nastajanja.
459 b) Franz Sawicki, p o d d o j m o m činjenice da ne p r o n i č e m o sav
sadržaj bivstvovanja, misli da i n t e l e k t u a l n o m evidencijom ne m o ž e m o
shvatiti uzrokovanje. Z a t o je p r i t o m »ein irrationales M o m e n t « , neka
vrsta postulata, n e k o neobrazloživo povjerenje, koje ipak ima pravu
vrijednost, ali vrijednost svoga reda, te t a k o m o ž e upravljati prak
tičnim redovitim ljudskim životom. — U razmišljanju Sawickog pri
hvatljivo je što se ističe s p o n t a n e sigurnosti praktičnog u m a ; no nije
u skladu s činjenicama kad se tvrdi, da naš zor u narav bića ne dosiže
do uočavanja uzrokovanja (v. br. 401-404).
Johannes Hessen još je više v o đ e n k a n t i z m o m . Njemu ne izgleda
protuslovna zamisao svijeta u kojem bi sve bilo s a m o vremenski sus
ljedno bez ikakvih uzročnih odnosa. U n a t o č toga, svijet — a to znači
k o s m o s u klasičnom značenju, red, jedinstvo, sklad — m o r a imati
Ontologija 119
svoju zakonitost, a to znači kauzalnost, te tako iza događaja »a« ne

m o ž e slijediti bilo koji događaj, nego »b«, pa »c«, »d«... — P r i g o d o m
tih tvrdnji sjetimo se koliko je naš zor u narav bića i u uzrokovanje
p r o d o r a n , u n a t o č ograničenja (10. teza).
460 3. Neki istaknuti skolastici zaobilaze ovako z a s n o v a n o istraživa

nje, te uzročnost ispituju u d r u g o m kontekstu. T a k o Manser (mo
gućnost i zbiljnost), Cornelio Fabro (participacija),/, de Finance (biće
p r o m a t r a n o u cjelini bivstvovanja), Knauer (tek Bog dokida ništavilo,
a druga su bića po Bogu, vrhovnom u z r o k u ) .
Arg. K o n t i n g e n t n o biće koje bivstvuje (est a c t u ) , m o r a imati ra

zlog bivstvovanja; i taj razlog m o r a biti u biću koje t a k o đ e r bivstvuje
(est actu).
Atqui, toga dovoljnog razloga bivstvovanja ne m o ž e biti, ako ne
ma n e k o g bića, od toga k o n t i n g e n t n o g a kojemu je razlog r e a l n o ra
zličitog, što svojim djelovanjem utječe na njegovo bivstvovanje.
E r g o , k o n t i n g e n t n o biće ne m o ž e bivstvovati bez proizvodnog
(tvornog, izvršnog) uzroka.
462 Pr. M. Sve m o r a imati razlog bivstvovanja (10. teza); razlog biv
stvovanja može biti s a m o o n o što jest (što nije, nije ni razlog).
463 Ad m. Dvoje se kaže; p o t r e b a r e a l n o različitog bića koje će kon-

t i n g e n t n o m biću biti razlog njegova bivstvovanja; p o t r e b a djelovanja.
Pr. m. 1. pars: opširno u l i . tezi.

P o n o v i m o u k r a t k o dva dokaza:
a) K o n t i n g e n t n o biće takve je naravi, da m o ž e biti, a m o ž e i ne
biti; koliko je do njega samoga nije po sebi diferencirano za bivstvova
nje. A kontradikcija je reći da je po sebi diferencirano o n o što je po
sebi nediferencirano.
b) Ništa ne m o ž e s a m o sebe sastaviti: dok nije sastavljeno, n e m a
ga, te, dosljedno, ne m o ž e djelovati; a ako može djelovati (i djelova
njem biti razlog sastavljenosti), već jest, već je sastavljeno.
Pr. m. 2. pars: Ako o n o biće, realno različito, svojim djelovanjem
ne utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića, isto je k a o da ga ni
nema.
464 S c h ο 1 i a
1. Pri djelovanju proizvodnog (tvornog, izvršnog) uzroka vrijedi

pravilo: »Agens in q u a n t u m est agens, non rccipit aliquid. — Djclatelj
ništa ne prima ukoliko je djelatelj« (I—II, 5 1 , 2 ad 1).
To zapažanje može n a m p o m o ć i u p r o m a t r a n j u djela stvaranja.
120 Miljenko Belić
465 I. Prvo, r a z m o t r i m o značenje te tvrdnje na primjeru čovjekove

slobodne odluke. Kad pred čovjekom stoje dvije ili više mogućnosti
na izbor, tada svaka od njih — p r e k o razumske spoznaje — privlači
čovjekovo htijenje, privlači, ali ne okiva. N a k o n što su objekti pre
dložili volji svoju vrijednost zbog koje su poželjni, oni joj više ništa
nemaju reći. A volja se ipak odlučuje za j e d n u od tih p o n u d a .
Skloni smo pitati: Od kuda prima odluku? No pitanje je krivo
postavljeno i vodi na stramputicu, jer volja odluku ne prima, nego
daje. Sto je god, naime, trebala primiti, već je primila; sada treba samo
dati, donijeti odluku ο izboru. I volja je donosi, kao aktivna potencija,
svojom nutarnjom aktivnom usmjerenošću p r e m a p r e d m e t i m a slo
b o d n o g odabiranja (a za to odabiranje je sposobna po svojoj naravi,
koja je ne s a m o pasivno, nego i aktivno usmjerena na cijeli bitak, na
Boga).
466 Dakle, aktivna moć, ukoliko daje, ne prima. Sva novost pri djelo
vanju kao takovom jest u o n o m stoje aktivno izvršeno; dakle u učinku,
ne u djelatelju.
467 No kod nas ljudi odluka volje nije s a m o i j e d i n o čisto davanje, ona
je povezana i s nekim pasivnim mogućnostima. O d l u k a volje, naime,
jest čovjekov akcident — dakle za supstanciju pravo stjecanje — uv
jetovan objektom i čovjekovim subjektivnim okolnostima; tu su, da
kle, u t k a n e neke pasivne potencije a na razini stvorova. Uz razinu
nekih pasivnosti p r e m a stvorovima tu je i o n a dubinska i posvemašnja
pasivna potencija p r e m a Bogu (2., 6. i 7. teza). Ta, d o d u š e , slobodu
— kao i sve s t o j e pozitivno i vrijedno — ne dokida nego stvara, ali je
ipak »primanje«, »pasivna potencija«.
A kod Boga n e m a nikakve pasivnosti, kod Njega jc »agens [...]
n o n recipit« apsolutno čist.
468 II. Na toj osnovici razmislimo dalje!
a) U Bogu n e m a — kao kod nas — p r e d i k a m e n t a l n o g djelovanja.
Kod nas je to akcident, d o d a t a k supstanciji, i po njemu supstancija
doslovce stječe čega nije imala. — Kod Boga je djelatelj sama Božja
narav (usp. Pot. 2, 1 ad 1). Božje djelovanje nije » m o d u s essendi« (i
»agere« je nekakav »esse«, o n o »što jest«), nego s a m o ishodište svega,
pa i p r e d i k a m e n t a l n o g djelovanja.
469 b) Taj zaključak p o t v r d i m o još ovim p r o m a t r a n j e m , koje će nas
uvesti u važnu sljedeću točku: Kad bi Božje djelovanje bilo — kao kod
nas — stvarnost od supstancije različita — dakle, s B o g o m ne istov
j e t n a — trebalo bi ga stvoriti, stvoriti djelovanjem koje bi t a k o đ e r bilo
od Boga različito i trebalo bi ga stvoriti, itd. Tim, dakle, p u t e m ne
m o ž e m o doći nikamo, i sad jasnije vidimo kako je s a m a Božja narav
stvaralački djelatelj.
Ontologija 121
470 c) No o d l u k a kojom Bog odlučuje nešto stvoriti, u sebi kao takva

jest n e n u ž n a . A Božje je biće skroz na skroz n u ž n o . — T i m e dolazimo
do značajnog zaključka: već sama ta Božja odluka, u sebi n e n u ž n a .
jest stvarnost stvorenog bića.
471 d) Tu i m a m o v e o m a prikladan pristup za odgovor na pitanje,
m o ž e li stvorenje stvarati, stvarati u doslovnom smislu. O d g o v o r i m o
p r o t u p i t a n j e m : K a k o bi stvorenje moglo proizvesti Božju o d l u k u ? J e r
Božja n e n u ž n a odluka — to je j e d i n a i sva stvarnost stvora!
472 e) Sad se p o n o v n o susrećemo s p r o b l e m o m prijelaza od Boga na
stvorenje, ne pod vidikom neizmjernosti i ograničenosti (v. br. 251 s
k o n t e k s t o m ) , n e g o pod vidikom takve vrijednosti d a j e nezaobilazna,
nužna, i o n e koja je k o n t i n g e n t n a , a skroz na skroz ovisna ο Bogu.
K a k o se »nužno« može »preliti« u » n e n u ž n o « ; »nenužnoga«, n a i m e ,
n e m a bez »Nužnoga«. A k o u z m e m o u obzir kakve su osobine i uvjeti
Božje odluke ο stvorovima, smjernice za odgovor nisu p r e t e š k e , a
ujedno lijepo osvjetljuju narav stvorenog bića.
Prvo, Božja je odluka čin isključivo aktivne potencije, te, dos
ljedno, ο njoj vrijedi u a p s o l u t n o m smislu »agens in q u a n t u m est agens
n o n recipit aliquid«, sva novost je j e d i n o »in effectu«; u nutarnjim
Božjim vlastitostima n e m a uopće nikakve izmjene. No veza ipak po
stoji ne s a m o time stoje Bog pri stvaranju djelatelj, n e g o i jer je prvotni
analogat, te t a k o — bez ikakve p r o m j e n e u Bogu s a m o m e — ostvaruje
se nenužna Božja odluka (br. 469), »nužno« se »prelijeva« u »ne
nužno«.
D r u g o , Božja stvaralačka volja pretpostavlja Božji r a z u m i Božju
bit k a o osnovicu same mogućnosti (v. 7. tezu). N e n u ž a n je završni
t e r m i n Božjega djelovanja, ali nije n e n u ž a n njegov izvor, koji mu po
naravi nije j e d n o z n a č a n , nego analogan, i to u najdubljem smislu nu
tarnje atributivne analogije, te t a k o Bog ostaje u k o n t i n g e n t n o m , i
k o n t i n g e n t n o u Bogu (br. 227 s k o n t e k s t o m ) .
473 f) Tu i m a m o novi kontekst za p r o m a t r a n j e o n e d u b o k e izreke ο
stvaranju, d a j e stvaranje »actus divinus entitative i m m a n e n s , virtua-
liter transiens« (v. br. 235): bujni nutarnji Božji život pod vidikom
volje — a to znači ljubavi — »prelijeva se« u svoju n e n u ž n u odluku,
u stvorenje, u taj učinak volje-ljubavi, od Boga odijeljen i neodijeljen!
474 g) Tu t a k o đ e r osjećamo, kako — a k o se o g r a n i č i m o na o n o povr
šinski g l e d a n o p u k o »mehaničko« izvođenje — p r o m a t r a m o tek isje
čak čitave stvarnosti i tek nešto malo od onih dubinskih i lijepih struk
tura bivstvovanja (v. br. 416, 459).
475 2. T v o r n o m uzroku bliski su, ali i različiti: uvjet (conditio) i pri

g o d a (oceasio).
Uvjet svojim udijelom ne utječe n e p o s r e d n o na bivstvovanje učin
ka, ne postaje unutarnjim sastavnim dijelom cijelog procesa uzrokova-
122 Miljenko Bclić
nja, ali ipak utječe na učinak izvanjskim sudioništvom, jer uklanja ili
postavlja z a p r e k e uzroku da djeluje. Utjecaj uvjeta m o ž e se odraziti i
na vrsti djelovanja (specificatio), i pri opredjeljenju da li da d o d e ili
ne d o d e do uzrokovanja i do učinka (exercitium).
Uvjet koji je n e o p h o d n o p o t r e b a n i koji se drugim ne m o ž e zami
jeniti, zove se »conditio sine qua n o n « .
Prigoda (occasio) zove se o n o što olakšava uzrokovanje. Od uv
j e t a se razlikuje time što prigoda nije n u ž n a da uzrok m o g n c djelovati.
476 13. teza: Proizvodni uzrok ne može djelovati osim pod

vodstvom svršnog uzroka.
Ν e χ u s
Nastavljamo p r o m a t r a t i , kako se nadvladava metafizička nedo

statnost k o n t i n g e n t n o g bića, i u j e d n o se pod novim vidikom pruža
p r i g o d a da se vidi kako je bivstvovanje — pa i o n o k o n t i n g e n t n o — u
sebi n e š t o misteriozno (usp. br. 473).
477 T e r m i n i
1. a) Proizvodni (tvorni, izvršni) uzrok jest počelo koje svojim

djelovanjem utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića.
Svršni uzrok jest svrha ukoliko utječe na bivstvovanje kontingen
t n o g bića.
478 b) »Svrha« u o b i č n o m govoru uzima se kao »nešto korisno«, »vri
j e d n o « , »što se r a z b o r i t o m o ž e o d a b r a t i « ( t o m u je s u p r o t n o : raditi
»bez svrhe«).
U metafizičkoj analizi to je d r u g o t n o značenje svrhe i slijedi iz
p r v o t n o g a . A prvotno je: svršetak, plod ( t e r m i n u s ad q u e m ) djelova
nja u koliko je u m o m p r e d v i đ e n i voljom o d a b r a n , svjesno voljen.
479 2. a) Razlikujemo »svrhu djela« i »svrhu djelatelja« (finiš operis,

finiš o p e r a n t i s ) . Svrha djela, npr. kuće, jest stanovanje; svrha djelate
lja, zidara, možda njegova z a r a d a .
Svrha koja uzrokuje n e p o s r e d n o , jest svrha djelatelja (finiš ope
rantis), a svrha djela uzrokuje s a m o p o s r e d n o . N a i m e , n e ć e djelatelj
prihvatiti kao svoju svrhu n e š t o što u sebi n e m a neke vrijednosti koja
se m o ž e poželjeti i voljeti; no uzalud poželjnost m o g u ć e g djela, ako
ju nikoji djelatelj ne uoči i zavoli.
480 b) Svrhu ( o d a b r a n i završetak) m o ž e m o p r o m a t r a t i kao:
— »finiš qui [intenditur]«, o d a b r a n i završetak koji se želi postići;
— finiš q u o [attingitus »finiš qui«]«, o n a p o m o ć n a svrha kojom
se ide za o n i m što je »finiš qui«, npr. polaganjem ispita za
diplomom;
Ontologija 123
— »finiš cui [utilis est »finiš qui«]«, o n o biće kojemu je u korist

»finiš qui«.
Pri ispreplitanju svrhe djelatelja i svrhe djela sva ta tri vidika mo
gu doći do izražaja. N p r . zidar, zidanjem kuće, želi doći do z a r a d e , da
školuje svoju djecu itd.
481 3. Za razumijevanje teze i za rješavanje nejasnoća valja imati na

u m u , što je »finiš intentus« (svjesno o d a b r a n završetak) i »finiš per-
missus« ( p r i p u š t e n završetak), te s t o j e »causa per se«, i s t o j e »causa
per aceidens«.
»Causa per se« jest onaj uzrok koji uzrokuje o n o na što je po
svojoj naravi usmjeren; o d n o s n o , a k o se radi ο svršnom uzroku (a taj
određuje ili b a r e m odabire narav proizvodnog uzroka), koji uzrokuje
t a k o što k a o »finiš qui operantis« vodi determiniranje proizvodnog
uzroka; to je »finiš intentus«.
»Causa per aceidens« jest onaj uzrok koji uzrokuje n e š t o na što
nije prvotno po svojoj naravi usmjeren. Kad se radi ο finalnosti, takav
svršetak nije predviđen, ili b a r e m nije tražen; najviše m o ž e biti »finiš
permissus«. No i on specificira i d e t e r m i n i r a učinak p r o i z v o d n o g
uzroka, jer je povezan uz o n o stoje kao takvo t r a ž e n o , »finiš intentus«.
N p r . »finiš intentus« brzog vozila i p r o m e t n a nesreća.
J a s n o je da svrha može biti uzrok. Zelja pobijediti neku bolest,

npr. rak, u p o r n o utječe na čovjekov rad.
Je li svrha nužan uzrok, bez kojega n e m a k o n t i n g e n t n o g bića?
D a , i to zato, jer proizvodni uzrok ne može djelovati bez vodstva, tj.
specifičnog načina uzrokovanja što ga ima cilj ukoliko je upoznat i
o d a b r a n , svjesno voljen. — T o uzrokovanje n e m o r a biti n e p o s r e d n o .
483 A. Da lakše zamijetimo nijanse i važnost naše n a u k e , u s p o r e d i m o

je s njoj o p r e č n o m , s m o n i z m o m , npr. materijalističkim.
1. Materija nije inertna, nego je sva u p o k r e t u (o t o m p o k r e t u
govori fizika: kretanje u n u t a r a t o m a , napetost svemirske energije, ba
r e m djelomična konvertibilnost mase i energije...). To je dijalektički
p o k r e t p r e m a daljnjim (višim) oblicima. Taj zalet obuhvaća ulanča-
nost uzroka čitave nežive p r i r o d e , zatim biljaka i životinja kroz sve
generacije njihova razvoja, pa i same ljudske povijesti (»dijalektika
povijesti«). Taj zalet nije materiji p r i d o d a n , nego je s a m a njezina bit
(ili b a r e m posljedica njezine biti).
484 2. Budući da su, p r e m a materijalizmu, materija i taj njezin zalet

zapravo isto, te budući da je materija nešto č e m u ne t r e b a pitati za
podrijetlo (skolastički r e č e n o : nije »ab alio«, dakle, zaključujemo »a
se«), slijedi da je i taj zalet materije nešto č e m u ne treba tražiti podri-
124 Miljenko Belić
jetlo (skolastički: »a se«). Nikakav um k a o »ratio sufficiens« svrhovi

tog zaleta niti je p o t r e b a n , niti je moguć; pozivati se na um redatelja
s a m o je antropomorfizam.
485 B. S u p r o t n o monizmu sada izlažemo našu n a u k u .

I. 1. K a d govorimo ο kontingentnosti u ovoj tezi, t a d a ne ispitu
j e m o k o n t i n g e n t n o s t (ili n e k o n t i n g e n t n o s t ) subjekta koji je proizvod
ni uzrok (Bog je proizvodni uzrok, a nije k o n t i n g e n t a n ) ; niti postav
ljamo pitanje, je li p r e d i k a m e n t a l n o djelovanje k o n t i n g e n t n a stvar
nost ( d a k a k o da jest). P i t a m o je li k o n t i n g e n t n a determinacija djelova
nja u koliko je determinacija; je li k o n t i n g e n t n a o n a učinkovita usmje
renost proizvodnog uzroka na o n o što uzrokuje, u koliko je baš takva
(a ne drugačija) usmjerenost (causatio c a u s a e efficientis). Ne pitamo
za k o n t i n g e n t n o s t učinka, nego za k o n t i n g e n t n o s t učinkovite usmje
renosti (ili determinacije) uzrokovanja k a o takovog.
Tu usmjerenost p r o m a t r a m o i p o d vidikom specifikacije (da je
djelovanje usmjereno p r e m a ovakvom ili o n a k v o m učinku), i pod vi
d i k o m izvođenja (exercitium), tj. da li da se uzrokovanje izvede ili ne
izvede. — P r o m a t r a m o je i u djelovanju Boga, i u djelovanju stvora.
486 2. R e z u l t a t našega ispitivanja s u p r o t a n je m o n i z m u :

— Determinacija nije »a se«, i zato ima svoj »razlog bivstvovanja«
u d r u g o m e , »ab alio«.
— K a o »razlog bivstvovanja«, tj. determiniranja (usmjeravanja)
u z r o k o v a n j a p r o i z v o d n o g u z r o k a , p o t r e b a n je r a z u m koji
predviđa, i volja koja odabire neki svršetak, te p r e m a njemu
usmjeruje djelovanje proizvodnog uzroka.
— M o g u ć je niz — pa i v e o m a dug — fizički nepromjenjivo ulan-
čanih već d e t e r m i n i r a n i h uzroka. No i ta d e t e r m i n i r a n o s t cije
log lanca traži razlog svoje determinacije. N p r . od hrasta žir,
iz žira hrast, i to kroz generacije i generacije. No dok s a m o tako
govorimo, ostaje bez odgovora pitanje, zašto je to djelovanje
bilo usmjereno u smjeru hrasta, a ne u smjeru jasena ili javora,
ako je to usmjerenje k o n t i n g e n t n o (a jest k o n t i n g e n t n o , kako
se u tezi dokazuje). — T a k o svrha — p r e k o r a z u m a i volje —
zaista utječe na bivstvovanje k o n t i n g e n t n o g bića, utječe bitno
time što bez njena utjecaja proizvodni uzrok ne djeluje, a bez
njega k o n t i n g e n t n o biće ne m o ž e bivstvovati. Uvjeti ο kojima
je govorio P a r m e n i d , ne ostvaruju se bez svršnog uzroka. Svrha
kao uzrok kontingentnog bića a p s o l u t n o je p o t r e b n a .
3. Što s m o rekli u p r e t h o d n e dvije točke (br. 484 i 485) objasnimo

u s p o r e d b o m tog postupka sa s p o n t a n i m općeljudskim shvaćanjem
finalnosti. Općeljudsko shvaćanje, vidjevši n e š t o što s m a t r a inteligen
tnim u č i n k o m govori ο primjeni ili zahvatu intelekta pri uzrokovanju.
Ontologija L25
Kad vidimo 30 stabala iste vrste, p o s a đ e n i h u posve r a v n o m pravcu

na t o č n o isti razmak, p o t a k n u t i t o m evidencijom s p o n t a n o tvrdimo
d a j e ta stabla sadio n e t k o svjesno p o d vodstvom u m a .
No m o ž e m o li to dokazati? Da li tih stabala m o r a biti baš 30? Je
li 29 dosta? Ili još manje?
Da bismo predusreli te teškoće i da bismo mogli pokazati načelnu
p o t r e b u svršnog u z r o k a u n a š e m p r e c i z n o m metafizičkom smislu,
uveli s m o u p r o m a t r a n j e novu komponentu: k o n t i n g e n t n o s t usmjere
nosti. Primjerice, djelovanje hrasta u s m j e r e n o je na učinak — žir.
Djelovanje vinove loze usmjereno je na učinak — grozd. P r o m a t r a m o
te dvije učinkovite usmjerenosti (i ne s a m o te dvije, n e g o sve usmje
renosti na bilo koji k o n t i n g e n t a n učinak) i p i t a m o : jesu li — ili nisu
— te usmjerenosti k o n t i n g e n t n e , n e n u ž n e (V. br. 447). A k o su nc-
n u ž n e , moraju imati svoj uzrok, sebi razmjeran. M o l i m p a z i m o d o b r o :
ne govorimo sada o p ć e n i t o ο odgovarajućem uzroku dotičnoga učin
ka, n e g o s a m o i j e d i n o ο odgovarajućem uzroku tć — k o n t i n g e n t n e ,
n e n u ž n e a ipak ostvarene ( a k t u i r a n e ) ! — usmjerenosti, usmjerenosti
k a o takve! Sve se d r u g o sada u p r o m a t r a n j u ove 13. teze izostavlja.
Dobit ć e m o odgovor na naše središnje pitanje, tj. m o ž e li, ili ne
može, djelovati proizvodni uzrok bez vodstva svršnog uzroka (to »vod
stvo« jest ontički izvor onih k o n t i n g e n t n i h usmjerenosti). No ni ova
m e t o d a nije savršena ni sveobuhvatna. Ima n a i m e još t e m a u vezi s
finalnošću koje ova m e t o d a ne rješava (v. br. 525 ss).
487 I I . O d a t l e n a m dolazi dvostruka dužnost u d o k a z n o m p o s t u p k u :

1. T r e b a pokazati da je determinacija proizvodnog uzroka kon-
t i n g e n t n a , da nije »a se«. To vrijedi ο determinaciji i bilo kojeg poje
d i n a č n o g uzrokovanja, i u l a n č a n e cjeline svesvjetskog zbivanja u fina-
lističkom ili dijalektičkom zaletu.
2. T r e b a pokazati da tu determinaciju daje svrha r a z u m o m pred
viđena i voljom o d a b r a n a . Bez tog predviđanja i odabiranja m o ć uzro
kovanja tvornog uzroka ne p o k r e ć e se: o n a je k a o vozilo bez vozača,
kao izvršna vlast bez z a k o n o d a v n e .
488 I I I . 1. T i m p o s t u p k o m postavljamo sa sigurnošću n a č e l o svršno-

sti: sve što k o n t i n g e n t n o bivstvuje, ima svrhu k a o svoj uzrok.
Ekvivalentne su formulacije: sve što djeluje, djeluje p o r a d i svrhe.
Ili: svrha je u p r a v o m smislu riječi uzrok, po r e d u uzrokovanja prvi.
489 2. Budući da do p o t r e b e svrhe k a o uzroka d o l a z i m o analizom

k o n t i n g e n t n o g djelovanja, tvrdimo da je načelo svršnosti analitičan
sud (veritas per se n o t a ) .
126 Miljcnko Belić
490 H i s t o r i a t h c s e o s
1. 1. a) Sokrat snažno ističe red i svršnost u svijetu, pobija meha-

nističko t u m a č e n j e svijeta, etička obaveza čovjekova povezana je s
t o m o p ć o m stvarnošću.
Platon prikazuje svršnost i u n e r a z u m s k o j prirodi koju ureduje
D e m i u r g , i u čovjekovu životu, p o j e d i n a č n o m i zajedničkom.
b) Aristotel je d u b o k o uočio uzročnost svrhe, to hoy h e n e k a .
Raspravljajući ο p r a p o č e l u u stvari prigovara Anaksagori (koga
inače v e o m a cijeni) što je »Novs« sveo na pogonsku silu (mi bismo
rekli: na sam proizvodni uzrok). T a k o đ e r prigovara E m p e d o k l u , što
naučava da » a g a t h o n « i »kalon« dolaze s a m o k a o posljedica učinko
vitosti proizvodnog uzroka, prikazujući u t o m smislu ljubav (i odboj
nost) m e d u e l e m e n t i m a . A obojica su izostavila onaj »heneka« kao
uzrok i njegovu specifičnu učinkovitost (usp. Metaph., I 7, 988 b 5-11;
3, 984 b 20-22; 4, 985 a 18).
N a u č a v a ne s a m o , npr. da se š e ć e m o k a k o bismo sačuvali zdravlje
(Phys., II 4 , 1 9 4 b 32-33), n e g o i da g l e d a m o , ne zato što i m a m o oči,
n e g o i m a m o oči z a t o da bismo mogli gledati (Metaph., IX 8, 1050 a
4-11). N a u č a v a , dakle, da svrha vodi p r o i z v o d n o uzrokovanje ne sa
mo u čovjekovu svjesnu životu, nego i u ontičkoj stvarnosti izgradnje
organizma.
Tu n a u k u proširuje na svu stvarnost: »Bog i p r i r o d a ne čine ništa
uzalud — o y d e n m a t e n « (Caei, I 4, 271 a 33). Čovjek djeluje poradi
svrhe oponašajući p r i r o d u ; dosljedno, još više čovjekov uzor, priroda,
djeluje »poradi svrhe, i to n e č e g savršenijeg« (Protreptikos, ed. Ross
1958, fr. 11, str. 43).
T i m p u t e m uzlazi do optimističkog aksioma: »Vidimo da priroda
čini o n o s t o j e m e d u m o g u ć n o s t i m a najbolje« (De vita et morte, 4,469
a 28-29).
491 2. Stoička filozofija s n a u k o m ο sudbini koja upravlja svime, pa i

B o g o m (ukoliko je to još tcistički Bog), jedva se m o ž e spojiti s n a u k o m
ο svrsi k a o uzroku.
E p i k u r n a u k o m ο »slučajnom«, tj. b e z u z r o č n o m »skretanju« ato
ma (v. br. 378), od k u d a raznolikost zbivanja u svijetu, isključuje tako
đ e r i svršni uzrok.
492 II. 1. Sv. T o m a , k a o i sva klasična skolastika, svršnom uzroku

pridijeva determinaciju uzrokovanja.
D u n s Skot izvodi kako moć uzrokovanja svrhe nije u završetku
kao takvom, n e g o u ljubavi p r e m a njemu.
2. Ruđer Bošković (1711.-1787.) uz genijalnost u p r i r o d n i m zna

nostima i m a o je t a k o đ e r profinjen osjećaj za delikatne filozofske pro
b l e m e . U Histoiiae naturalis theona... (Beč, 1758.; Venecija, 1763., te
Ontologija 127
to 2. izdanje zajedno s engleskim prijevodom 1922. i reprint s hrvat

skim prijevodom Z a g r e b , 1974.) iznio je misli koje su upravo klasične
za filozofiju ο finalnosti. Tu je Bošković jasno upozorio na indiferen-
tnost pa i dinamičnih k o m p o n e n a t a k o n t i n g e n t n o g bića, na tu — po
služimo se u s p o r e d b o m ! — u računskoj knjizi n e o b r a z l o ž e n u i n e p o
krivenu stavku, koju n a p o k o n obrazlaže i »pokriva« determinirajuća
funkcija u m a . Um m o r a biti d o r a s t a o svojoj k o n k r e t n o postavljenoj
zadaći; u sklopu tih misli izvodi neizmjernost Božjeg u m a .
493 III. J a s n o ć a u filozofiranju ο svršnom uzroku v e o m a je opala, kad

s e j e mjesto samog središnjeg p r o b l e m a (tj. ο zadaći r a z u m a i volje pri
donošenju determinacije proizvodnog u z r o k a ) sve više i više ujedno
p r o m a t r a o — a bez p o t r e b n o g a lučenja — cijeli sklop pojave svršno-
sti, n e k e zakonitosti i reda u svijetu, k a o i p r o b l e m slučaja i n e r e d a .
To je bilo donekle slično o n o m nelučenju »načela« i »zakona« uzroč
nosti (v. br. 374 ss), s a m o što ga je nadmašilo u posljedicama.
To se ozračje počinje osjećati već p o d k o n a c srednjega vijeka.
J a k o se osjeća i danas.
494 1. a) D e s c a r t e s ne prihvaća skolastičku n a u k u ο svršnosti: n e m o j

mo si umišljati da m o ž e m o proniknuti Božje namjere.
b) Spinoza u svom sistemu niti naučava, niti m o ž e naučavati
uzročnost svrhe. Sve se zbiva » m o r e geometrico«, a p s o l u t n o d e t e r m i
n i r a n o , k a o što iz trokuta proizlaze njegove osobine. Zločinac, p r e m
da nije ništa kriv što n u ž n o čini zlo, ipak m o r a biti ubijen baš k a o i
bijesan pas. Spinoza izruguje kao filozofsku zabludu s k o b n i m pos
ljedicama nauku da i m a m o »oči za gledanje, zube za žvakanje, da su
biljke i životinje za h r a n u , sunce da rasvjetljuje, m o r e da hrani ribe,
itd.« (Ethica I. appendbc)
495 2. a) Kant u mladoj dobi razrađivao je dokaz za Božju opstojnost

iz svršnosti. Poslije prihvaća svršnost s a m o kao postulat na području
praktičnog r a z u m a . Cisti r a z u m kaže da nas analogija s našim djelova
njem navodi da tražimo redatelja u u r e đ e n o m svijetu.
b) Hegel izjednačuje »stvarnost«, koja je »das absolute W e r d e n «
s »pojmom«, »Begriff«, i tako naučava umski m o m e n t u dijalektici
stvarnosti. No to ipak nije vlast u p o z n a t e i o d a b r a n e svrhe, kako
naučava klasična metafizika.
496 3. Dijalektički materijalizam nije puki mehanički d e t e r m i n i z a m ;

zadržao je n e k e vizije hegelijanizma, iz kojega je niknuo. Oparin ot
v o r e n o izjavljuje da je j e d n a k o nevjerojatno da bi u prvobitnom vo
d e n o m o m o t a č u Zemlje m o g a o nastati globin krvi goveda ili kakva
druga p o z n a t a bjelančevina kao rezultat slučajno križanih kemijskih
međudjelovanja, k a o što je nevjerojatno i da bi se slučajno rasuta
tiskarska slova sama složila u cjelokupna djela Shakespeareova (usp.
128 Miljenko Belić
Oparin, Podrijetlo života, preveo dr. S. Stanković, B e o g r a d - Z a g r e b ,

Kultura, 1946., str. 69-70). O p a r i n spominje Kostičeva, koji govori ο
zamisli velike tvornice, s pećima, cijevima, kodovima, ventilatorima,
a koja bi imala nastati slučajno, npr. p o m o ć u vulkanskih procesa.
Kostičev to naziva n e u k u s n o m šalom. A svaki, pa i najjednostavniji
m i k r o o r g a n i z a m s a g r a đ e n je još složenije (nav. dj., str. 36). No nije
um t o m u ishodište, nego materija (v. br. 482, 483).
497 IV. I p r i r o d n e znanosti susreću se s pojavom svršnosti, i k a o da ti

susreti u novije vrijeme rastu (iako su bez filozofske preciznosti, v. br.
492). Takve su ne s a m o znanosti ο čovjeku (usp. M. Bedenić, Duševna
higijena, Z a g r e b , Z o r a , 1956., str. 56-57), nego t a k o đ e r biologija i
fizika. E v o nekoliko primjera ο znanstvenicima koji nisu teisti.
Jacques Monod, osnivač molekularne biologije, služi se izrazima
»teleonomija«, »teleologija«, »program«, ali govori da je prvi život
bio plod slučaja, kao i zgoditak na lutriji u C a n n e s u . Frangois Jacob,
biolog, nobelovac 1965., piše: » O d a v n o se biolog n a š a o p r e d teleolo
gijom kao uz neku ženu koje se više ne može osloboditi, ali ne želi biti
viđen u javnosti s njom u društvu. Toj skrivenoj vezi daje sada stanje
zakonitosti pojam p r o g r a m a « .
Alfred Kastler, nobelovac za fiziku 1966., kaže: » D a se ne bi govo
rilo ο 'finalnosti', pronalazi se riječ 'teleologija' [...] to znači 'nacrt',
'program', koji se provodi evolucijom živih bića«. On s m a t r a apsur
d n i m pripisati slučaju p o s t a n a k života. Slično misli i Jean Rostand,
ugledni francuski biolog, i izričito zamjera M o n o d u što to tvrdi, a ο
sebi kaže da je i on sam tako mislio, kad mu je bilo 12 godina, kad je
m n o g o čitao napise u d u h u scientističkog racionalizma. Kastler, kao
i Kostičev, služi se u s p o r e d b o m tvornice. Ipak piše: »Ako negdje ima
neki p r o g r a m , o n d a ne poimljem p r o g r a m a bez sastavljača programa,
ali ο njemu si ne želim izraditi neku sliku. Uvijek mislim na Voltai-
reovu riječ: 'Bog je načinio čovjeka na svoju sliku, ali čovjek mu je
uzvratio tim istim'. Bolje je ne popustiti toj napasti« (usp. Christian
Chabanis, Dieu existe-t-il? Non, respendent [...], Favard, Pariš, 1973.).
A r g u m e n t u m generale.
Proizvodni uzrok ne može djelovati, tj. uzrokovati donoseći uči
n a k djelotvorno, dok njegovo uzrokovanje nije d e t e r m i n i r a n o .
Atqui, bez vodstva svršnog uzroka — tj. bez predviđanja svrhe
r a z u m o m i njezina odabiranja voljom — n e m a determinacije uzro
kovanja.
E r g o , Proizvodni uzrok ne može djelovati osim p o d vodstvom
svršnog uzroka.
Ontologija 129
499 Ad Μ. Misli se na determinaciju uzrokovanja i s obzirom na vrstu

djelovanja (specificatio), i s obzirom na izvođenje (exercitium, v. br.
484).
500 Ad m. Dvoje se kaže:

1. da je p o t r e b a n razlog determinacije, a p o t r e b a n je zato jer je
determinacija uzrokovanja (br. 498,484) k o n t i n g e n t n a , »ab alio«, nije
»a se« (što naučava m o n i z a m , v. br. 4 8 2 , 4 8 3 ) ;
501 2. da determinacija dolazi po svršnom uzroku, dakle po predviđa
nju svrhe r a z u m o m i odabiranju voljom. To predviđanje i odabiranje
ne m o r a biti n e p o s r e d n o pri svakom uzrokovanju, ali najposlije negd
je m o r a biti.
Ta dva dijela generalnog m i n o r a bit će dva dijela d o k a z n o g po
s t u p k a teze.
502 1. pars: k o n t i n g e n t n o s t determinacije

Arg. 1. »Ab alio« je sve što nije čisti b i t a k - e s e (br. 435).
Atqui. determinacija uzrokovanja u proizvodnih uzroka nije čisti
bitak-esse.
E r g o , determinacija uzrokovanja u proizvodnih uzroka jest »ab
alio«.
Ad m. Sjetimo se p r o b l e m a t i k e 3. teze.
503 Arg. 2. Učinkovita usmjerenost djelovanja (br. 484) kojim djeluje

proizvodni uzrok, p o t p u n o je razmjerna učinku: kakva je ona učinko
vita usmjerenost, takav je i učinak.
Atqui, učinak je »ab alio«.
E r g o , učinkovita usmjerenost djelovanja kojim djeluje proizvodni
uzrok, jest »ab alio«.
504 Ad M. K a k o svirač na orguljama otvara registre, pritišće tipke...,

takav je i zvuk; d e t e r m i n i r a n o uzrokovanje od s t r a n e svirača i — tim
uzrokovanjem — proizveden zvuk, p o t p u n o su korelativni. Z a t o se iz
učinka može razabrati, kakva je bila učinkovita usmjerenost.
I time, tim zaobilaznim p u t e m , n a p o k o n vidimo i o n o što n e p o
s r e d n i m z o r o m m o ž d a nismo mogli o d m a h vidjeti filozofski dovoljno
j a s n o , n a i m e da su uzrokovanja i zbivanja doista k o n t i n g e n t n a (v. br.
65).
505 Pr. m. Kriterije za raspoznavanje o b r a đ u j e 11. teza.

P a z i m o na njen dublji smisao: pokazati kako je k o n t i n g e n t n o biće
s a m o po sebi n e d o s t a t n o za bivstvovanje a ipak bivstvuje, s n a g o m
drugoga. A taj »drugi« najposlije je Bog.
506 Arg. 3. (o materijalističkom m o n i z m u )

Materijalistički m o n i z a m tvrdi da svaka determinacija pri u z r o
kovanju proistječe, b a r e m globalno, kao n u ž n o s t iz same materije.
130 Miljenko Belić
Atqui, materija nije ishodište determinacije uzrokovanja.

E r g o , izvan stvarnosti ο kojoj govori materijalistički m o n i z a m tre
ba tražiti ishodište determinacije uzrokovanja.
5(17 Pr. m. Materija kao takova indiferentna je i s a m o disponirana za

r a z n o v r s n o sudjelovanje u bivstvovanju bilo kojeg materijalnog bića.
— Simbolički: a t o m u ugljika svejedno je da li će biti u čadi, u dijaman
tu, u olovci, u hrastu... (opširnije br. 437-440, 482-483).
508 2. pars: determinacija po r a z u m u i volji

Arg. 1. D e t e r m i n i r a n j e uzročnosti proizvodnih uzroka kojima na
staje ovaj svijet, čovjeku poznat, zbiva se ili pod vodstvom r a z u m a (uz
koje se veže odgovarajuća r a z u m s k a težnja, volje), ili bez vodstva ra
zuma.
Atqui, nije m o g u ć e da je bez vodstva r a z u m a .
E r g o , determiniranje uzročnosti proizvodnih uzroka kojima na
staje ovaj svijet, čovjeku p o z n a t , zbiva se p o d vodstvom r a z u m a (i,
dosljedno, r a z u m s k e težnje, volje).
509 Ad M. Disjunkcija je p o t p u n a , a za argumentaciju korisna, jer

p r o m a t r a n j e m tih k o n t r a r n o s t i zaključak postaje ne samo jasniji, nego
i uspješnije vodi u d u b i n e bića.
A r g u m e n t a c i j a se odnosi na zbivanja ovog svijeta, čovjeku poz
n a t o g a , ne na s a m u narav uzrokovanja, koje — k a k o tvrdi teza — traži
suradnju proizvodnog i svršnog uzroka. P r e m d a je takvo dokazivanje
za ovu tezu p r e u s k o , ipak je korisno, jer o b r a đ u j e onaj najviše rasprav
ljan slučaj p o t r e b e svršnog uzroka.
510 Ad m. S p o m e n i m o neke pojave telelogije (teleonomije, progra

m a ) u prirodi koje v e o m a snažno n a v o d e čovjeka na gotovo s p o n t a n
zaključak, da tih pojava n e m a i ne m o ž e biti bez vodstva r a z u m a .
a) Živo biće, pa i — m e d u o r g a n i z m i m a relativno — najjedno
stavnije, zadivljuje i svojom g r a đ o m , i svojim djelovanjem npr. za
izgradnju ili regeneraciju vlastitog o r g a n i z m a , svojom »tvorničkom
t e h n i k o m « , e k o n o m i č n o š ć u , itd. Pri t o m inteligentno smišljenom i
inteligentno p r o v e d e n o m p r o g r a m u s p o n t a n o pomišljamo na inteli
g e n t n o g sastavljača p r o g r a m a .
To naslućivanje inteligentnog u z r o k a postaje još jače kad se sje
t i m o da su za živi organizam i svaku njegovu stanicu upotrebljene
milijarde i milijarde a t o m a ( o d n o s n o s u b a t o m s k e stvarnosti), da je
sve to g o l e m o m n o š t v o uspješno u g r a đ e n o u specifičnu funkciju dotič
nog o r g a n i z m a — a u toj kompliciranoj strukturi i mala izmjena može
o n e m o g u ć i t i rezultat — p r e m d a su ti a t o m i svaki za se svoja samostal
na cjelina, indiferentna za bilo koju vrstu materijalnih bića u kojima
se m o ž e naći.
Ontologija 131
511 b) Na naslućivanje vodstva r a z u m a navodi pojava p r o g r a m a na

dugi rok. Zivko Kustić pripovijeda ovu svoju u s p o m e n u iz predzadnjeg
r a z r e d a gimnazije. Profesor biologije govorio je ο biljci dioneji koja
ima uređaj za lovljenje malih kukaca; listovi klopke na d o d i r se sklope
za same 0, 02 sekunde. Profesor je izlagao kako već površni pregled
g r a đ e tih lovačkih uređaja pokazuje da su oni nastali p r e o b r a z b o m
običnih listova. Taj je profesor volio da ga đaci pitaju. Pri t o m t u m a č e
nju upita ga j e d a n dak: »Ako je taj razvoj t e k a o polagano, u prvim
generacijama moglo se raditi s a m o ο n e z n a t n i m udubljenjima na liš-
ću. T i m m a l k o udubljenim listovima nisu se mogle m u h e uloviti, i te
promjene nisu biljkama donosile nikakve prednosti. Nisu li se takvi
uređaji morali pojaviti o d m a h gotovi, savršeno prilagođeni svojoj
svrsi? I k a k o se biljka mogla sjetiti da istovremeno mijenja oblik lista,
da izgrađuje a u t o m a t s k e poklopce, osjetljive na lagani dodir, da stvara
izvanredno p o k r e t n e zglobove, da p o s e b n i m mirisima m a m i kukce
(kao da zna što se njima d o p a d a ) te da kompliciranim kemijskim
procesima proizvodi p r o b a v n e sokove za rastvaranje m e s n e h r a n e ? I
sve to bez n e k e p o s e b n e n u ž d e , jer te su biljke već imale n o r m a l n o
razvijen sistem ishrane anorganskim tvarima p o m o ć u korijenja i ze
lenog lišća« ( Ž . Kustić, Priroda govori ο Bogu, Z a g r e b , KS, 1975., str.
16-17). Da li više zahtijeva vodstvo r a z u m a strmoglava mutacija ili
p o s t e p e n a d u g o r o č n a evolucija?
512 c) Osim teleologije-finalnosti u n u t a r istog živog organizma po
stoji t a k o đ e r suradnja raznih živih organizama. Postoje npr. lukav-
štine biljaka da im životinje p r e n e s u pelud ili zrele plodove. Kad to
p r o m a t r a m o , pomišljamo na »dirigenta« koji vodi te biljke i te životi
nje ne s a m o u izgradnji njihova vlastitog organizma, nego ih s p r e m a
i upravlja na m e đ u s o b n u suradnju. Z a h v a t teleologije n a d r a s t a poje
dini o r g a n i z a m ukoliko je pojedini, i povezuje o r g a n i z m e koji su u sebi
cjelovite s a m o s t a l n e jedinice.
513 Pr. m. Iz tih p o d a t a k a zapažanja zaključujemo ο nemogućnosti

da bi pri tim pojavama izostao um, na dva načina.
1. Prvi način oslanja se na n e p o s r e d a n zor: učinak je, velimo,
inteligentan, dakle i njegov uzrok.
514 a) Taj svoj zor jedva da umijemo obrazložiti, jer ne z n a m o ni
približno t o č n o , gdje bi imala biti granica između »slučaja« i t r a ž e n o g
reda (»finiš intentus«, v. br. 480).
N p r . ne z n a m o reći, koliko bi stabala u šumi moglo rasti, posa
đ e n i h u r a v n o m pravcu i na j e d n a k razmak, a da nisu bili »finiš inten
tus« ( m a k a r uz niz posrednika, ali ipak svjesno u m o m predviđen i
voljom o d a b r a n ) . Da li 3, da li 5? Sigurno ne 30, t a k o s m o uvjereni.
— No ipak, p r e m d a ne z n a m o reći gdje je ta granica, ipak s m o uvjereni
da o n a negdje postoji.
132 Miljenko Belić
M o ž d a se služimo u s p o r e d b o m da je čovjek, uz vrlo složenu su

radnju velikog broja sudionika i vrhunskog d o m e t a znanosti, uspio
doći na Mjesec. A ipak, za sada s a m o se je približio izgradnji žive
stanice u laboratoriju o p o n a š a n j e m uzora iz p r i r o d e . Ne tražimo do
kaza da bismo isključili vjerojatnost k a k o bi se m o g a o ostvariti dola
zak na Mjesec bez vodstva u m a . Dosljedno, »a pari«, pa i »a fortiori«,
t r e b a l o bi isto držati ο podrijetlu života.
515 b) Po svoj prilici j e d n o ć smo na t o m području doživjeli svoj »heu
reka«, te poslije u novom slučaju s kojim se susrećemo, p o n o v n o — s
uvjerenjem ο očitosti — p r e p o z n a j e m o z o r o m istu važnu činjenicu
( » M o m e n t « , kako je r e k a o Gevser za proizvodni uzrok, v. br. 457).
516 2. Drugi način dokazivanja usredotočuje se na srž načela svršno-

sti, a ne na širok sklop pojava svršnosti i p r i p a d n i h osobina (usp. br.
492).
Prvo se p i t a m o , je li za determinaciju uzrokovanja p o t r e b a n nje
zin vlastiti, na nju usmjereni »razlog bivstvovanja«. U 1. dijelu dokaz
n o g postupka ove teze vidjeli smo da takav »razlog bivstvovanja« de
terminacije uzrokovanja jest p o t r e b a n ; napose s m o uočili da on ne
potječe od materije, mase-energije (br. 501-506).
A n a k o n te konstatacije nije teško prihvatiti da je taj izvor deter
minacije u biću u m n e naravi.
517 Arg. 3. U v o d n a n a p o m e n a : determinacija djelovanja (ili: učinko

vita usmjerenost) proizvodnog uzroka (br. 484), b u d u ć i d a j e kontin
g e n t n a , m o r a imati svoje ishodište u kojemu ima razlog svoga biv
stvovanja (br. 501-506). — Na tu se činjenicu nadovezuje ovaj dokaz.
Ishodište determinacije uzrokovanja proizvodnog uzroka time je
ishodište, da prevagu determiniranja donosi, ne s a m o prenosi.
Atqui, donošenje prevage determiniranja zbiva se voljom koju
predvodi razum.
Ergo, ishodište determinacije uzrokovanja proizvodnog uzroka
vrši svoju funkciju ishodišta voljom koju predvodi r a z u m .
518 Ad M. a) Nije dosta s a m o prenosnik determinacije ili lanac pre-

nosnika (npr. niz generacija hrastova) — bilo kratak, bilo dug, bilo
n e o g r a n i č e n — j e r se traži od kuda »pravo na bivstvovanje« onoga što
prenosnici p r e n o s e . Z a t o se traži ishodište toga »prava«, traži se »ra
zlog bivstvovanja«, »ratio essendi« u najdubljem značenju te riječi
(sjetimo se P a r m e n i d a ! ) .
Pozivati se na d e t e r m i n i r a n u situaciju pri uzrokovanju znači pita
nje odgoditi, ne riješiti.
519 b) R e c i m o isto na drugi način, i ujedno r a z r a d i m o !
Ishodište je raskrižje između nepostojanja i postojanja te deter
minacije. Jest »raskrižje«, ali ne t a k o da ishodište s a m o označuje
Ontologija 133
ontičku »točku« gdje se pojavljuje već formirana determinacija, nego

t a k o da ishodište »('ma vlast« donijeti tu d e t e r m i n a c i j u ili je ne donijeti
(»id u n d e « , v. br. 385 s 396,405). A k o se determinacija javlja pri t o m
»raskrižju« ali t a k o da joj biće koje s m a t r a m o ishodištem ipak nije
tvorac (v. br. 517), nego n e k e vrste nužni donositelj — dakle bez
mogućnosti (aktivne) postaviti j e d n o , izostaviti d r u g o vlastitom pre
vagom u redu bivstvovanja — o n d a to biće nije ishodište, n e g o s a m o
karika u lancu p r e n o s n i k a od drugud d o n e s e n e prevage. Od d r u g u d
— tj. bilo od j e d n o g bića, bilo kao rezultanta n e k o g n e p o z n a t o g aglo-
m e r a t a raznih faktora.
U k r a t k o : ishodište ili odlučuje ο »biti ili ne-biti« te determinacije,
ili uopće nije ishodište (nego prenosnik).
520 c) R e c i m o isto i na treći način i p r o d u b i m o pod još j e d n i m vidi
kom!
Alternative usmjeravanja mogu postojati p r e d ishodištem kao
p o n u đ e n a mogućnost koja se može o d a b r a t i , ali nikako k a o d e t e r m i -
nirajuća prisila koja se ne m o ž e n e - o d a b r a t i . A k o je j e d n a od alter
nativa determinirajuća prisila koja se ne može n e - o d a b r a t i , t a d a još
nismo našli ishodište; i treba ga tražiti u smjeru od k u d a je došla ta
determinirajuća prisila koja n a m e ć e odabiranje j e d n e alternative i
isključenje drugih alternativa. D r u g i m riječima, u t o m slučaju, »ras
križje« koje p r o m a t r a m o s a m o je prenosnik, ne ishodište! Pitanje ο
ishodištu prenosi se na drugo, daljnje »raskrižje«.
521 Pr. m. Komentirajući major opisali s m o — sve i bez p o s e b n e n a m

jere i neopazice — zapravo o n o što nalazimo u f e n o m e n u odlučivanja
s l o b o d n e volje, i t a k o već u t o m k o m e n t a r u majoru dobili d o k a z za
minor. Pogledajmo još j e d n o m i povežimo s o n i m što je drugdje reče
no!
Kad se radi ne tek ο prenosniku, nego ο aktivnom ishodištu kon
tingentne determinacije (v. br. 517), n e m a prisile na način n e k e već
d e t e r m i n i r a n e p o g o n s k e sile (v. br. 518), niti bilo koja od alternativa
izbora privlači t a k o da isključuje izbor drugih alternativa (v. br. 519).
— Da bi alternative mogle utjecati na prevagu determinacije u aktiv
n o m ishodištu, moraju u njemu biti na neki način prisutne: ne fizički
prisutne, jer se tek donosi prevaga ο t o m p r e m a kojoj će se usmjeriti
uzrokovanje da je istom učini fizički prisutnom, n e g o i n t e n c i o n a l n o ,
spoznajno. — A posjednik intencionalne, tj. spoznajne nazočnosti
alternativa i posjednik suda ο njihovoj vrijednosti, k a d a r je biti razum
ski g o s p o d a r svoje aktivnosti i t a k o o d a b r a t i alternativu koju već
htjedne. — S p o m e n i m o i to da posjednikom s u d a ο vrijednosti spoz-
natih objekata m o ž e biti o n o biće koje spoznaje u svjetlu bivstvovanja
i p o d vidikom bivstvovanja, dakle b a r e m na stupnju suda, »S est P«,
134 Miljenko Belić
jer u svjetlu »bitka-esse« m o ž e doživjeti (više ili manje izričitom spoz

najom) visinu vrijednosti p o n u đ e n i h alternativa.
522 C ο r ο 1 1 a r i a
1. Iz teze slijedi:
a) da svako p r o i z v o d n o uzrokovanje, gleda li se adekvatno uk
ljučuje u svojoj cjelini r a z u m i slobodnu volju; i d r u g o ,
b) »finiš est causa c a u s a r u m « (usp. br. 448).
523 2. a) R a z u m i slobodna volja a d e k v a t n o p r o m a t r a n o g uzroka žele

dovoljno opskrbiti svoj učinak za svrhu za koju ga proizvode. To će se
cjelovito dogoditi kada djelovanjem upravlja uzrok koji m o ž e cjelovi
to izvesti tu želju (čovjek to m o ž e d o n e k l e , Bog p o s v e m a ) . » O m n e ens
est sufficienter instruetum ad s u u m finem. — S v a k o j e biće dovoljno
opskrbljeno za svoju svrhu.«
524 b) Dosljedno, t o č n o je što je Aristotel ustvrdio: ništa nije uzalud
— oyden m a t e n , s p r i p a d n i m tvrdnjama (v. br. 489). Volja odabire
o n o što je privlači kao n e k o d o b r o (»finiš operis« ulazi u »finiš ope-
rantis«, v. br. 478); iako takvo d o b r o ne m o r a biti »najbolje«, pa ni
»relativno najbolje«, ipak jest n e k o dovoljno privlačno d o b r o .
525 c) Mila istina ο Božjoj Providnosti dobiva ovdje svoj filozofski
kontekst i krasnu širinu: svaka — i »slučajna« — determinacija mora
potjecati od r a z u m a i volje, u zadnjoj liniji od Božjeg r a z u m a i volje.
Dosljedno, i filozofski je sigurno da ni vrabac s krova ni vlas s glave
ne p a d a bez Boga.
526 S c h ο 1 i a
1. a) »Slučajno« u a p s o l u t n o m smislu bilo bi o n o što u o p ć e ne bi
imalo »razloga bivstvovanja«. No toga n e m a (10. teza).
527 b) »Slučajan« u relativnom smislu jest onaj učinak koji je nastao,
a da nije kao takav d e t e r m i n i r a o uzrokovanje proizvodnog uzroka; on
nije »protiv namjere«, n e g o s a m o » m i m o namjere«, » p r a e t e r inten-
t i o n e m « (usp. br. 480) svog n e p o s r e d n o g uzroka, tj. za o n o do čega je
de facto došlo, r a z u m i volja u o p ć e nisu bili angažirani. Pri »slučaju«
o b i č n o se n a d e u istom križištu nekoliko nizova ulančanih uzroka, od
kojih svaki nosi o n o na što ga je d e t e r m i n i r a o njegov svršni uzrok (a
taj je o n o m križištu m o ž d a i prilično dalek). Toga ima i u čovjekovu
životu ( p r o m e t n a nesreća, neočekivan — u g o d a n ili n e u g o d a n — su
sret...), i u prirodi ( r a s p o r e d lišća na grani...).
528 c) »Slučajnim« n a z i v a m o i onakove učinke k a o što su rezultati
bacanja kocke, paljenja eksploziva, traženje novih bioloških oblika
p r i m j e n o m M e n d e l o v i h zakona, itd. U takvim slučajevima postoji »fi
niš intentus«, ali čovjek je u p r e m a l o m stupnju g o s p o d a r putova do
tog p r e d v i đ e n o g i željenog cilja, pa do njega dolazi na tek djelomično
Ontologija 135
k o n t r o l i r a n o m području i uz pripuštanje o n o g a što će se uzrokovati

»per aceidens«. Koji p u t a želimo onemogućiti nadzor nad uzrokova
njem, npr. pri igrama uz bacanje kocke, pri izvlačenju brojeva lutrije...
529 d) Pri sudioništvu nekoliko stvorenih uzroka u istom učinku može
doći do nagomilavanja poželjnih, ali i nepoželjnih utjecaja. T i m zapa
žanjem smanjujemo svoju ljudsku nejasnoću kad se p i t a m o , npr.,
zašto n e k e zmije imaju t a k o jak otrov, o t k u d a m o n s t r u m i , ali i o t k u d a
— bez izričitog vodstva razuma p r e m a d o t i č n o m završetku — toliko
ljepote u špiljama, u igri oblaka, u slapovima...
530 e) P r e d Bogom n e m a ni »relativna slučaja«, jer Bog z n a d e sve (pa
i b u d u ć e djelovanje slobodnih uzroka) i m o ž e sve. Dostojanstvo uzro
ka (»dignitas causalitatis«, veli sv. T o m a , S. th., 1,22,3 c) u stvorovima
Bog cijeni toliko, d a j e pripustio ne s a m o nesavršenosti fizičkog reda,
nego — radi dostojanstva slobode volje — i grijehe. To je p r e d B o g o m
»finiš permissus« (o p r o b l e m u zla — v. sehol. 14. teze).
531 2. Ta »relativno slučajna zbivanja« znanost pokušava obraditi ra

č u n o m vjerojatnosti. P o n e k a d je to j e d i n o što ο n e k i m pojavama m o
ž e m o znanstveno reći (npr. ο polovičnom v r e m e n u radioaktivnih ele
m e n a t a ) , a drugda je to d o b a r p u t o k a z za daljnje proučavanje (u me
dicini, u psihologiji, u sociologiji...).
S filozofskog stajališta ο r a č u n u vjerojatnosti velimo:
a) Taj je način znanstvene o b r a d b e opravdan, jer »agere sequitur
esse«, broj koji proučava račun vjerojatnosti, ovisi ο supstanciji.
b) Ipak, tim p u t e m m a l o saznajemo ο samoj biti p r o m a t r a n o g
objekta. Broj slučajeva tek je j e d a n od akcidenata, i to perifernih, a
ne bit istraživanog objekta (time što z n a m o koliko godišnje od 10
milijuna ljudi oboli od raka, još ne z n a m što je rak).
Nadalje, ne z n a m o na čemu je taj statistički broj zapravo u t e m e
ljen: ne z n a m o postoji li pozitivan izvor povišavanja statističkog broja,
ili s a m o o p a d a utjecaj onoga što smanjuje taj broj (je li povećani broj
oboljenja dolazi od povećane snage uzročnika bolesti, ili od smanjene
o t p o r n o s t i oboljelih).
Po zakonu vjerojatnosti sasvim mala vjerojatnost uzima se kao
n e m o g u ć n o s t . Filozofski govoreći to je m o ž d a točno, a m o ž d a i nije.
jer m o ž d a doista više ni n e m a onoga iz čega bi do te pojave moglo
doći, a m o ž d a ga ipak još uvijek ima. D o k dosižemo s a m o statistički
broj, d o s i ž e m o s a m o j e d a n od akicedenata, i to prilično perifernih, ne
bit same stvari.
c) Bilo bi pogrješno misliti da stalnost statističkog broja i račun
vjerojatnosti dokidaju načelo svršnosti. O n o ο č e m u s m o govorili u
tezi i čime s m o obradili načelo svršnosti, to statistika ni ne pokušava
taknuti. Štoviše, račun vjerojatnosti zapravo je s a m o drugi oblik final-
nosti ili zakonitosti, koju, budući d a j e n a m a previše n e d o s t u p n a , pro-
136 Miljenko Belić
m a t r a m o ne izravno, nego u jednoj njezinoj osobini, brojčanoj stalno

sti (npr. pri polovičnom v r e m e n u radioaktivnih e l e m e n a t a ) .
532 3. No kako d a l e k o m o ž e m o ići očekujući »slučajno« nagomilava

nje poželjnih utjecaja (br. 228)? M o ž d a sve do današnjeg broja novi
n a ? Ili do žive stanice (v. br. 495,513)? Ili do onih »lukavština« biljaka
i č u d e s n e snalažljivosti instinkta?
533 a) O n i koji u tim razmišljanjima ne vode r a č u n a ο svršnom uzro
ku, odgovaraju oslanjajući se na račun vjerojatnosti: m i n i m a l n a mo
gućnost isto je što i nemogućnost.
No tu je ostalo nejasno, je li to zaista n e m o g u ć e (v. br. 530 b)? Pa
a k o još uvijek postoji ona, m a k a r minimalna, mogućnost, zašto se ne
bi dogodilo već pri p e t o m pokušaju o n o što je po r a č u n u vjerojatno
u, r e c i m o , j e d n o m 100 milijardi slučajeva?
534 b) Pri t o m pitanju s a m o su u nešto m a l o boljem položaju oni koji
priznaju načelo svršnog uzrokovanja. O n i mogu, prvo, pozvati se na
onaj » h e u r e k a « (v. br. 514). D r u g o , oni m o g u upozoriti na činjenicu
da je smisao plod misli (opširno u 15. tezi). Gdje je, dakle, doista
regulacija ( i m a n e n t n o djelovanje) živog bića zaista smisleno djelo-va-
nje, o n o pokazuje realizaciju n e k e sasvim o d r e đ e n e zamisli za koju se
s a m o brine.
535 c) No važnost i zanimljivost toga pitanja (i svega što je s tim u
vezi) z n a t n o o p a d a , kad se pazi na o n o što je jezgra, a što je p o p r a t n o
u p r o b l e m u svršnosti (v. br. 492, te 485 i 516 ss). K a d je sigurno da
determinacija uzrokovanja ne potječe od materije i da je potreban
zahvat r a z u m a i volje — da taj zahvat m o ž e imati svoje posljedice
p r e k o j e d n o g a ili više uzročno ulančanih nizova, i da ti nizovi mogu
biti i v e o m a dugi — o n d a je relativno s p o r e d n o što se sve zbiva između
»točke« (ili »točaka«) gdje je d a n a determinacija, i bića koje je pos
ljedica svega toga. U t o m kontekstu t a k o đ e r postaje s p o r e d n i m pita
nje »je li je konj načinjen takvim kakav jest da bi čovjek na njemu
m o g a o jahati, ili, budući da je takav, čovjek m o ž e na njemu jahati«.
536 d) Isto tako pretpostavka sveopće evolucije ne isključuje, nego
pretpostavlja utjecaj svrhe p r e k o uma i volje.
Z a p r a v o evolucija pretpostavlja uzročni utjecaj svrhe na dva po
dručja: prvo na evoluciju samu (v. br. 510); drugo, za p r i k l a d n u »ot
vorenost« materije u smjeru evolucije, dakle za s a m u osnovnu moguć
nost evolucije (v. br. 445).
537 Na to d r u g o p o n e k a d se zaboravlja, jer p i t a m o li s a m o da li bi
miješanjem slova m o g a o nastati današnji broj novina, zaboravljamo
da su slova koja miješamo već usmjerena na pisanje misli, k a o što je
i glazbalo usmjereno za proizvođenje zvuka, i to sasvim određenoga.
Teorija ο »životnoj borbi« i prirodnoj selekciji, sve kad bi isključila i
onaj posredni utjecaj r a z u m a i volje u zbivanjima u prirodi što su u
Ontologija 137
vezi s p r i r o d n o m selekcijom, ipak m o r a pretpostaviti da postoji o n o

što je takve naravi da m o ž e ući u životnu borbu. A time se pitanje ο
svršnom uzroku vraća.
Sve u svemu, finalnost u završnim fazama moguća je s a m o ako je
u t e m e l j e n a u prvotnim fazama (finalitas actus secundi s u p p o n i t fina-
litatem actus primi).
Iz tih razloga pisci teodiceja (uz n e k e iznimke) obrađujući d o k a z
iz svršnosti u svijetu o p r a v d a n o zaključuju da taj red potječe ne s a m o
od izvanredno m u d r o g redatelja, n e g o od G o s p o d a r a samih biti, tj.
Stvoritelja.
538 Osvrt na prvi put prema rješenju problema bitka
Htjeli s m o odgovoriti Kranjčevićevu Zadnjem Adamu i z a t o s m o

se upustili u rješavanje P a r m c n i d o v e p r o b l e m a t i k e .
O s v r n i m o se na p u t koji s m o prošli!
1. Ozračje u kojem smo se kretali bilo je ozračje p r i r o d n o s t i , si
gurnosti, dosizanja istine, ozračje bez unaprijed postavljenih tvrdnji
koje se b a r e m n a k n a d n o ne bi mogle prihvatiti na temelju d o k a z a . Pa
i sam početni P a r m e n i d o v zor — kojega P a r m e n i d nije d o k a z a o i
kojeg je j e d n o s t r a n o forsirao — m o ž e se n a k n a d n o obraditi i, koliko
je p o t r e b n o , ispraviti: mogućnost-ozbiljenost, analogija, uzročnost,
rezultati teodiceje.
U s p o r e d i m o s protivnim: nesigurnost agnosticizma ( p o g o t o v o
skepticizma), n e p r i r o d n a i usiljena metafizika logicizma ili m o n i z m a ,
koja ne m o ž e prihvatiti svaku činjeničnost k a o činjeničnost i koja po
stupa b a r e m n e o p r e z n o s očitošću načela identiteta (protuslovlja, v.
br. 25, 26), ukrućenost statičkog m o n i z m a , površnost D e s c a r t e s a i
e m p i r i z m a , krnja metafizika egzistencijalizma s njegovom magijom
riječi te, zapravo, šutnjom i m u č n o m površnošću u najdubljim pita
njima, defetizam strukturalizma.
539 2. Nadovezujući svoja razmišljanja na P a r m e n i d o v u viziju susreli

s m o z a k o n e bivstvovanja. Lijepi su to zakoni. Vidjeli s m o da je uz
najdublju bit bića i bitka vezana dvostrukost: Bog i biće B o g o m uvje
t o v a n o (6. i 10. teza, s 2., 3. i 7. t e z o m ) .
540 a) Boga smo upoznali k a o biće koje je s a m o po sebi takvo da
obrazlaže svoje postojanje n e n a t r u n j e n o m p u n i n o m svoga cjelovitog
i u s a m o m sebi samostalnog bitka-esse. I zato Bog ne s a m o jest, n e g o
i m o r a biti (v. 2. tezu, te br. 5, 39, 411). On je žarište sve ljepote i
vrijednosti (br. 248, 249, 262), u savršenosti n e o g r a n i č e n , no ne k a o
niz skupljenih savršenosti, n e g o k a o ishodište na način p u n i n e žarišta
Čistog Bitka (3. i 7. teza, te br. 306, 352, 467). Toliko je On p u n i n a ,
138 Miljenko Belić
da stvaranjem nastaju »plura entia, n o n plus entitatis« (br. 216-229),

a nastaju kao »terminus virtualiter transiens Actus Divini cntitative
immanentis« (br. 235, 472).
541 b) K o n t i n g e n t n o m biću, stvoru, na temelju metafizičkog obra
zloženja priznajemo njegovu sitnost, ali i s t o d o b n o i njegovu veličinu.
Bliži je Bogu n e g o ništavilu; iako je sam po sebi »neplivač«, sam Bog
mu je n e p o s r e d n o »u vertikali« o n a p o t r e b n a »Stijena«, metafizička
» A r h i m e d o v a točka« (v. br. 5,470, te 2., 6. i 7. tezu). Stvorenje Božjim
d a r o m posjeduje predikat Božje biti, stvorenje »jest«, stvorenje je
kralj, ali kralj-vazal (br. 78, 248, 255, 256). Z b o g te prožetosti Bogom
osjeća se u čitavoj stvarnosti stvora onaj neki pečat i »dah« vječnosti.
»Nihil enim est a d e o contingens, quin in se aliquid necessarium ha-
b e a t . — Ništa, n a i m e , nije toliko k o n t i n g e n t n o , a da ne bi u sebi imalo
nešto n u ž n o « (S. th. I, 86, 3 c).
542 I zato je razumljivo da naš r a z u m i u n e n u ž n i m bićima nalazi
temelj za univerzalnu, tj. nužnu spoznaju (br. 18, 28). Univerzalna
spoznaja ontološki je opravdana, jer je n e n u ž n o s t spojena s Nužnim:
svaka bit jest odsjev Božje Biti (7. teza u vezi s 3. t e z o m ) ; svaka aktua-
cija bilo koje m o g u ć n o s t i o n t i č k i p r e t p o s t a v l j a a k t u a l n o biće, u
završnoj liniji Cisti Bitak koji r a z u m o m i voljom svime upravlja (12. i
13. teza, te br. 469 s, 251 i 259). Z a t o su, Božjom »blizinom«, naše
znanosti sigurne, zato »factum infeetum fieri nequit«, zato je moguć
n a p o s e m o r a l n i red sa svojim specifikacijama i sa svojim kategoričkim
imperativom, a sve to u n u t a r ovog heraklitovskog svijeta (v. br. 17 i 6.
tezu).
543 Budući da i m a m o i analognu spoznaju (5. teza), i budući da ο
ovom svijetu m o ž e m o zamijetiti tragove o n e s p o m e n u t e spojenosti s
B o g o m (br. 34, 35, 64, te 11. teza) metafizika n a m može reći mnogo
— i s a p s o l u t n o m , metafizičkom sigurnošću — ο Božjoj opstojnosti,
a i ο Božjoj biti.
544 3. »O q u a m c o n t e m p t a res est h o m o , nisi supra h u m a n a surrexe-

rit! — Ο što je čovjek nešto j a d n o , ako se ne izdigne do onoga što je
iznad čovjeka!« ( S e n e k a ) .
Slažemo se s o b a dijela te rečenice!
I to je odgovor našeg prvog p u t a Zadnjem Adamu.
545 Drugi put prema rješenju problema bitka: dobrota bitka.
Ν e χ u s
1. V e ć je P a r m e n i d r e k a o da su na biću m n o g e osobine (fr. 8, stih
2; naš br. 9). Ne istražujemo sada osobine koje potječu od raznovrsno
sti biti, n e g o o n e koje su vezane uz »bitak-esse« k a o takav.
Ontologija 139
546 2. Klasična metafizika spominje: ens, res, aliquid, u n u m , verum,

b o n u m . Naziva ih »transcendentalia«, jer nisu skučeni na s a m o neku
kategoriju, nadilaze — t r a n s c e n d u n t — m o d u s e kategorija (Kant na
ziva » t r a n s c e n d e n t a l n i m « vrijeme i prostor; njih s m a t r a a p r i o r n i m
općim uvjetima pod kojima stvari sudjeluju u našoj osjetnoj, iskustve
noj spoznaji; a o n o što se nalazi izvan uvjeta osjetne iskustvene spoz
naje, naziva » t r a n s c e n d e n t n i m « ) .
547 Iako se »ens«, »res«, »aliquid« mogu smatrati istim (tj. izričajem
realnosti, fakticiteta u pozitivnom značenju te riječi), ipak se njima
m o g u izraziti i neke vlastitosti: »ens« tada znači više aktuaciju, a »res«
bit u o d n o s u p r e m a aktuaciji. » U n u m « ističe nutarnju k o h e r e n t n o s t
bića, onu neku, biću vlastitu, intimnost. » V e r u m « razlaže o d n o s pre
ma u m u . » B o n u m « razlaže vrijednost na području težnje. Biće, i nje
gov bitak, — to nije tek neka ledena činjeničnost!
Neki dodaju »pulehrum« kao zaseban t r a n s c e n d e n t a l . Mi ć e m o
ga u k r a t k o razmotriti u sholiju teze ο istinitosti bića. K a o zaseban
t r a n s c e n d e n t a l , osim tih klasičnih, obradit ć e m o » d v n a m i c u m « (17.
teza).
548 3. Svaka od tih osobina bića (attributum, p r o p r i e t a s , passio entis)

otkriva n a m stravični i lijepi misterij bivstvovanja (v. br. 4): vidik je
drugačiji, d u b i n e su iste. I z a t o bismo pri svakom od ovih putova
rješavanja mogli ponoviti sve t r a k t a t e prvog p u t a p r e m a rješenju, npr.
mogućnost i zbiljnost d o b r o t e , analogiju d o b r o t e ( o d n o s n o istine, jed-
nosti, d i n a m i z m a ) , kategorije d o b r o t e , d o b r o t u kao pojavu »a se« ili
— uzrokovanjem — »ab alio«. Slijedio bi Osvrt (usp. br. 537), svaki
p u t a malko nijansiran. Takva razmatranja v e o m a su lijepa. No mi
ć e m o obraditi s a m o po j e d n u tezu, i to središnju svakog od tih putova.
549 4. Svrstamo li ova svojstva bitka tako da o n e o s o b i n e što pret

postavljaju druge slijede o n e koje pretpostavljaju, d o b i v a m o ovaj sli
jed: ens (res, aliquid), u n u m , verum, b o n u m . Ipak, psihološki n a m je
bliži »bonum«, pa od t u d a počinjemo (kao i sv. T o m a u obje S u m e ) .
550 Uvod
Α. I. Slično kao činjenica bivstvovanja, t a k o i činjenica da su —

za sada recimo — b a r e m n e k a bića dobra, i s t o d o b n o je i silno očita, i
silno tajanstvena (usp. br. 4). T a k o sama osnovna činjenica.
A pri pokušaju analize već od početka m n o ž e se pitanja: što za
pravo želimo reći time kad nešto nazivamo d o b r i m ? Od k u d a pravo
na taj lijepi atribut? S t o j e zlo? Od kuda činjenica zla? Kakva je veza
između bitka i d o b r o t e ? M o ž e m o li, ispitujući p r o b l e m d o b r a , proširiti
svoj odgovor Kranjčevićevu Zadnjem Adamu! I t a k o dalje.
140 Miljenko Belić
551 II. Promatrajući neke od raznih slučajeva u kojima govorimo ο

n e č e m d o b r o m , pokušajmo jasnije zamijetiti što t o m riječju izričemo.
Ti se slučajevi m e đ u s o b n o isprepliću.
1. » B o n u m simpliciter«, » b o n u m s e c u n d u m quid«. N p r . biti sve
ćenik — to znači n e k o d o b r o . No to d o b r o zahtijeva niz osobina zbog
kojih takova svećenika nazivamo n a p r o s t o — »simpliciter« — dobrim
svećenikom. Bez tih osobina on je samo p o d neki vidikom — »secun
d u m quid« — dobar.
Srodni su vidici: »perfectibile« (»perficiendum«) i »perfectum«.
2. » B o n u m alteri«, » b o n u m sibi seu s e c u n d u m se«. No tek po tom
m o ž e nešto biti d o b r o i d r u g o m e , ako s a m o u sebi ima neku izvjesnu
dobru osobinu, dakle, ako je »bonum s e c u n d u m se«.
S r o d a n je vidik: »perficiens«.
3. » B o n u m verum«, » b o n u m a p p a r e n s « . Istinsko, pravo dobro
jest d o b r o svoj cjelini bića kojemu je d o b r o . Prividno d o b r o odgovara
samo nekoj osobini bića.
4. » B o n u m h o n e s t u m « , » b o n u m utile«, » b o n u m delectabile«.
» B o n u m delectabile« tražimo poradi ugodnosti (svoje ili t u đ e ) ; »bo
n u m utile« poradi svrhe kojoj može koristiti; a » b o n u m honestum«
tražimo s a m o kao takovo, radi njega samoga.
552 III. 1. U svim tim slučajevima mi, n e k a k o n e p o s r e d n i m zorom,

u o č a v a m o i podrazumijevamo neku »jezgru«, nešto zbog čega govo
rimo ο » d o b r o m e « .
Takva je »jezgra« factum primordiale, irreductibile, stvarnost ko
ja se m o ž e zamijetiti jedino zorom; bez toga zora ne bismo ništa znali
ο » d o b r o m « (kao ni ο bilo kojoj drugoj primordijalnoj činjenjenici:
slijepac od rođenja nije nikad imao zora ο bojama, i zato u njegovoj
spoznaji n e m a te k o m p o n e n t e ) . Kad ο »dobrome« govorimo, i —
barem nekako otprilike — znademo što govorimo, znači da imamo taj
zor, iako n a m je teško preciznije reći što je to. Svakako, to je neka pozi
tivnost vrijednost, nešto što cijenimo, odobravamo... (v. br. 4,537 ss).
553 2. K a o posljedica činjenice »dobroga« javlja se njezina »nužna

vlastitost« ( p r o p r i u m ) d a j e »poželjno«, »quod omnia a p p e t u n t « (Ari
stotel, Plotin, sv. Toma...).
Ta poželjnost očituje se na dva načina:
a) »Činiti dobro« to je n e k o »dobro«.
b) » D o b r o « privlači, te zato, ako ga n e m a , za njim se teži; a ako
ga ima, posjeduje se »sa zadovoljstvom« (izrazili s m o se me-
taforički, usp. Ver., 21, 2 c).
c) Stoga » b o n u m est diffusivum sui« znači:
— d o b r o biće želi o k o sebe širiti dobrotu, činiti d o b r o (Pla
ton);
— d o b r o privlači k sebi, jer je poželjno (Aristotel).
Ontologija 141
554 Β. U filozofskoj analizi »dobroga« n e m a m o u samoj ključnoj toč

ki t a k o precizno postavljenu p r o b l e m a t i k u kao s t o j e P a r m e n i d učinit)
za bitak. Ipak, veliki mislioci ostavili su divne vizije — nažalost pre
težno s a m o u fragmentima — koje nasljednici još nisu dovoljno obra
dili.
555 1.1. a) Platon u Državi i Timeju proglašuje »dobro« izvorom svega

bivstvovanja, svega »dobroga« i »istinitoga«, najsvjetlijom točkom bit
ka (Politeia, 6,508 e; 7, 517 c,. 518 c ) ; D e m i u r g izgrađuje svijet, jer je
d o b a r i bez zavisti (Timej 29 a ) . Nažalost, Platonova n a u k a ο »dobru«
ostala je previše n e d o r a đ e n a i p o n e š t o m u t n a , t a k o da je u antiki
nastala izreka za nešto nejasno: »to P l a t o n o s a g a t h o n « .
556 b) Aristotel naučava j e d n a k u širinu i j e d n a k u analognost d o b r a
kao i bivstvovanja.
D o n o s i t a k o đ e r p r e k r a s n u misao koju — nažalost nije ni on sam
dalje r a z r a d i o niti se d a n a s u filozofskoj literaturi dovoljno obrađuje,
da o n o pravo »dobro« (sa članom: t a g a t h o n ) , koje čovjek traži kao
svoje specifično »dobro« ( t a n t h r o p i n o n ) i u kojemu se smiruje dosti-
gavši svoj v r h u n a c (evdaimonia), m o r a biti s a m o sebi dovoljno (ay'tar-
kes), što više, m o r a biti takvo da se više ničim ne m o ž e uvećati (me
s v n a r i t h m o v m e n e [tj. evdaimonia pri subjektivnom dosegu vrhovnog
objektivnog d o b r a ] ) , jer inače u o p ć e nije to »dobro« (usp. Eth. Ni-
com., I 5 n a p o s e , 1097 b 14-18, i p a r a l e l n a mjesta u Protreptikos).
T o m u »dobru«, dakle, Aristotel pridijeva osobine kakve P a r m e n i d
pridijeva bitku (fr. 8, stih 4, 11, 33 — naš br. 9).
557 2. Sv. Augustin, sv. T o m a , D u n s Skot... bili su veliki vizionari

»dobroga«. Vizionari, tek p o n e š t o s i s t e m a t i č a n .
558 II. N a k o n p a d a pravog shvaćanja metafizike u o p ć e p a d a i meta

fizičko shvaćanje »dobra«.
Spinoza tvrdi da su pojmovi d o b r a i zla nastali »pošto su ljudi sebe
uvjerili da sve što nastaje, nastaje p o r a d i njih«, pa su nazvali »dobrim«
»sve o n o što pogoduje zdravlju i štovanju Boga«, a protivno »zlim«
(Eth., I, A p p . ) , a u samoj stvarnosti »dobro« i »zlo« nisu ništa »osim
načina mišljenja« (Eth., IV. Praef.). Ne zamjećuje, dakle, o n u »jez
gru« (br. 551) ni njezinu p a r m e n i d o v s k u važnost (554, 555).
559 I I I . Nepovjerenje u našu spoznaju stvarnosti kao takve (Kantova

baština) i previše subjektivističan stav p r e m a objektu ima svoje odjeke
i u nauci ο »dobru«. P r i s t u p nije dobar, a rezultati su s a m o djelomično
vrijedni.
560 1. Wertphilosophic (aksilogija, timologija) ima dvije g r a n e :

a) idealistički, subjektivistički smjer, b a d e n s k a škola, tj. Wilhelm
Windelband (1848.-1915.) i Heinrich Rickert (1863.-1936.) tvrde:
142 Miljenko Belić
slično kao što sadržaj našega spoznavanja — izrečen riječju »biti« —

ne znači n e š t o u sebi stvarno, nego s a m o sraz n e p o z n a t e stvarnosti i
naših apriornih kategorija, t a k o i vrijednosti znače sraz n e p o z n a t o g a
s našim a p r i o r n i m vrijednosnim kategorijama cijenjenja, poštivanja.
Vrijednosti su svojevrsna objektivnost (u Kantovu smislu), zasebno
carstvo. Bivstvovanje je ne s a m o »wertfrei« (bez vrijednosti), nego i
»wertwidrig« (protivno vrijednosti), jer »objektivnost« pukog
»bivstvovanja« jest n e š t o prostije od »objektivnosti« koja pripada
»vrijednosti« (sve to u K a n t o v u smislu!).
561 b) F e n o m e n o l o š k o t u m a č e n j e Maxa Schelera i Nicolaia Hart-
manna (1882.-1950.) za razliku od idealističkog smjera naučava objek
tivnu stvarnost vrednota, no ne dopušta da bi se vrijednosti mogle svesti
na bivstvovanje. Taj je dualizam radikalan: »Sein ist wertindifferent«.
Ipak »Wert« postaje »vvirklich« tek po o n o m e što bivstvuje, i to se naziva
»Gut«, »Sein«. Npr. Wert umjetničke ljepote postaje »vvirklich« po kipu,
koji je Gut, Sein. No tu ima već raznih tumačenja. Takve se vrijednosti
ne spoznaju razumom, nego posebnim »Wertfuhlen«. Odatle slijedi ira
cionalizam, te s njime i relativizam na čitavom području vrijednosti: das
Schone oder der asthetische Wert, der logisehe Wert, der ethische Wcrt
(die Sittlichkeit), das [! ] Heilige o d e r d e r religiose Wert, die Lust...
562 c) Kritička primjedba. Iako ljudski razum s m u k o m i tek nasluću

jući izriče d o b r o t u , još teže ljepotu, ipak i ο njima, kao i ο svim vrijed
n o s t i m a vrijedi P a r m e h i d o v esti e oyk esti! Ne m o ž e se ostaviti po
strani ona »jezgra« (br. 551)!
563 2. E g z i s t e n c i j a l i z a m , n a p o s e Jean-Paul Sartre (1905.-1980.)

n a u č a v a ) : n e m a nikakvih unaprijed sigurnih i objektivnih, ο čovjeku
neovisnih vrijednosti, ma k a k o se o n e zvale (npr. priroda, duša, pravo,
etika, logika, država, društvo, Bog, nebo, pakao...). Čovjek je o n o na što
se »odlučuje« u svojoj konkretnoj »egzistenciji«, a ta je dinamična:
»odlučuje se« u »slobodi«, a ta je čovjeku dosuđena kao neograničena i
neotkloniva (svi ti izrazi imaju specifično, egzistencijalističko značenje).
564 IV. Filozofije n a d a h n u t e p e s i m i z m o m postoje, ali ostaju pri povr

š n o m zapažanju i površnoj metafizici.
565 1. Arthur Schopenhaucr (1788.-1860.) polazeći od idealizma, po

riče spoznaji dodir s objektivnom stvarnošću, a priznaje ga volji (tu se
udaljujc od idealizma). Volja je slijepa; za nju ne vrijedi »raison d'e-
tre« koji vrijedi za r a z u m (a on je neobjektivan, kantovski shvaćen); i
t a k o ta volja, koju ne vodi smisao, m o ž e težiti za opstojanjem. Ta je
težnja besmislena, jer opstojanje je j a d n o , s a m o bol i dosada. A volja
ima j e d i n u želju: biti! Kakva zavrzlama a p s u r d a ! Izvor zla je i naš
egoizam, jer naš individuum n a m e ć e sebe kao n e k o središte stvarno
sti. Smanjujemo zlo zaustavljajući htijenje ne fizički, ne silom (pogo-
Ontologija 143
tovo ne samoubojstvom), nego plemenitim osjećajima: egoistički in

dividuum nek se izgubi u cjelini (tu se približio indijskoj Nirvani), i
estetskim doživljavanjem koje n e m a vlastite koristi niti u njemu sud
jeluje volja.
566 2. Primitivno p u č k o shvaćanje ο dva a p s o l u t n o neovisna i sve

m o ć n a vječna početnika, j e d n o g a dobroga, i drugoga zlog, javlja se u
perzijskom k a s n o m m a z d a i z m u i još kasnijem m a n i h e i z m u (osnivač
Manes, u m r o o k o 274. g. iza Krista). To shvaćanje nije nikad moglo
dorasti do izgrađene filozofske slike ο svijetu. Osnivač m a z d a i z m a ,
Zarathuštra (živio je ne u 6. st. prije Krista, n e g o najkasnije u 8. st.,
m o ž d a i prije 12. stoljeća) naučava j e d n o v r h o v n o ( b e z o s o b n o ? ) du
h o v n o biće, čisti d u h , uzvišen iznad rascjepa materijalnog svijeta —
A h u r a M a z d a . On je izvor z a k o n a i reda, k a k o u cijelom svijetu, t a k o
i u ljudskom životu, n a p o s e u čovjekovoj savjesti. On je stvaratelj
s l o b o d n e volje d u h a . S njim se javlja — nije jasno u kakvom o d n o s u
— »mudri duh«, s p a n t a m a n v u , i »neprijateljski d u h « , a h r a m a n v u . U
kasnijem razvoju »mudri duh« poistovjećuje se s A h u r a M a z d o m (ko
j e m u se n e k e druge osobine personificiraju u s a m o s t a l n a božanstva),
a »neprijateljski duh« postaje samostalni bog zla, A h r i m a n . Jaroslav
Sidak ne pokazuje povjerenja u mišljenje da bi C r n o b o g bio slavenska
verzija A h r i m a n a .
567 14. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dobro.
S t a t u s q u e s t i o n i s
1. Ne istražujemo podvrste »dobroga«, nego tražimo s a m o o n u

»srčiku«, »jezgru« koja se nalazi u svim oblicima »dobroga« (br. 551)
i po kojoj — uz p o t r e b n e uvjete — nastaju oblici i podvrste » d o b r o t e « ;
d o b r o t a oca i majke; o n o u stvarnosti (!) zbog čega govorimo (!) d a j e
n e t k o d o b a r pjevač, d o b a r student, d o b a r svećenik; zbog čega je pisaći
stroj d o b a r ; zbog čega je n e t k o d o b a r k a o čovjek, u koliko je čovjek
(etičko d o b r o ) . I t a k o dalje (v. br. 550).
2. P o s t u p n i m dokazivanjem dolazimo do silno optimističkog za
ključka da je posve isti akt — onaj osnovni izvor i put kojim biće jest
— ujedno izvor d o b r o t e , i s a m o d o b r o t e , ne zla. Dosljedno, biće, tim
samim što je biće, jest d o b r o . Teza će pokazati da, kad govorimo ο
»dobru«, govorimo ο »bitku-esse«, ne ο »biti« (v. br. 544).
3. D o k a z n i se postupak odvija u dva dijela teze: prvo na temelju
zapažanja s vjerojatnošću zaključujemo d a j e pozitivnost s a m o d o b r a ,
a zlo je u n e d o s t a t k u . Z a t i m u d r u g o m dijelu teze ispitujemo funkciju
akta u »dobroti« bića, o d n o s zbiljnosti i » d o b r o t e « .
144 Miljenko Belić
1. a) Platon i Aristotel naznačili su d u b o k o metafizičko značenje

»dobroga« i njegovu vezu s »bićem«: »biće« i »dobro« u svim su ka
tegorijama (Aristotel), što više, »dobro« je ishodište postojanja (Pla
t o n ) . P r e m a toj tvrdnji vodi Aristotelova n a u k a da je »to hoy heneka
kai t a g a t h o n — svrha i dobro« što je završnica svakog nastajanja i
proizvodnog uzrokovanja (Metaph., I 3, 983 a 31-32), dakle po čemu
postojanje svake uzrokovane ( k o n t i n g e n t n e ) stvarnosti; a Bog je Biće
najljepše i najbolje (Metaph., X I I 2, 2072 a 34), sve »pokreće« (tj.
uzrokuje, v. br. 35, n a p o m e n a ο prijevodu) »kao p r e d m e t ljubavi —
hos e r o m e n o n « (Metaph., XII 7,1072 b 3).
569 b) Plotin kaže, d o d u š e , za materiju da je zla (treba paziti na nje
govu terminologiju i stil, jer on u suprotnostima p o s t e p e n o i sve jasnije
donosi svoju misao); no i ta »materija« dolazi e m a n a c i j o m od Onoga
koji je » J e d a n i Prvi«, i zato »duša svijeta« oblikuje »materiju« tako
da služi dobru, te time i »materija« sama u n e k o m smislu postaje
dobra.
570 c) Sv. Augustin, kroz neko doba manihejac, iza m n o g o truda na
lazi rješenje p r o b l e m a zla, voden Plotinovim indicijima: zlo nije nešto
pozitivno, nego je manjak obavezne savršenosti; što jest i ukoliko jest,
d o b r o je. To je rješenje ostalo klasično.
571 d) Skolasički metafizičari i teolozi — u ozračju Platonova i Ari
stotelova p r o m a t r a n j a bića — nastavljaju Augustinove poglede ο do
bru i ο zlu (kao nedostatku nužne savršenosti), i dorađuju nauku ο
p o t p u n o j istosti »dobrote« i »bitka-esse«. — D a k a k o njihovo razmiš-
ljanje nije baš uvijek i kod svih o n a k o d u b o k o i precizno kako bi
m o r a l o biti (kad, npr. neki govore jedino ο » b o n u m alteri«, ili ο »per-
fectum« ne obrađujući dovoljno srž p r o b l e m a , v. br. 550). M e đ u me-
tafizičarima su rijetki — a i ti su od manjeg ugleda (u koliko medu
njima zaista nije i Kajetan) — koji govore ο zlu kao ο nekoj pozitivnoj
stvarnosti, i to u grijehu koji se počinja pozitivnim stvarnim činom, ne
s a m o izostavljanjem čina (»peccatum commissionis« nasuprot »pec-
c a t u m omissionis«).
572 2. Metafizike koje nedovoljno zahvaćaju bilo opseg, bilo dubinu

bića, t a k o đ e r nedovoljno obrađuju p r o b l e m »dobroga«.
573 3. Pesimizam naučava A r t h u r S c h o p e n h a u e r . Pod njegovim ja

kim utjecajem je Eduard von Hartmann (1842.-1906.). U kasnom
m a z d a i z m u ima shvaćanja ο (sve)moćnom začetniku zla, takmacu
Boga d o b r o t e .
1. pars: zapažanje daje slutiti d a j e pozitivnost bivstvanja s a m o dobra.

Ontologija 145
Arg. a) Nigdje ne zamjećujemo zlo kao pozitivnu stvarnost, nego

bilo koje zlo — fizičko ili m o r a l n o — pojavljuje se k a o n e d o s t a t a k
d u ž n e osobine u biću koje je inače d o b r o .
b) U aktivnosti bića zamjećujemo finalističku tendenciju, a ta je
dobra.
c) Bića koja su takve naravi da iz njih slijedi d o b r a finalistička
tendencija, d o b r a su i s a m a u sebi.
Ergo, v e o m a je vjerojatno da je sva pozitivnost bivstvovanja kao
takva s a m o d o b r a , a zlo da je u n e d o s t a t k u d u ž n e o s o b i n e .
575 Probatur antecedens:

ad a) O p ć e n i t o bismo za svako biće koje nazivamo zlim rekli da
je d o b r o kad ne bi imalo ovoga ili o n o g a n e d o s t a t k a (fizičkog ili mo
ralnog).
N p r . nije bacil t u b e r k u l o z e sam u sebi n e š t o zlo, p a č e naprotiv,
genijalno je sačinjen, kad štapić dužine 1/1 000 mm i širine 1/10 000
mm ima čitav niz za sebe korisnih osobina; no zlo nastaje u čovjeku,
kad mnoštvo tih bića o d u z m e njegovu o r g a n i z m u osobinu koju bi
m o r a o imati.
Ili: zloća grješnog čina nije u njegovoj pozitivnosti, n e g o u t o m
što počinitelj grijeha t a k o ide za djelomičnim d o b r o m čovjekove na
ravi da isključuje d o b r o koje ljudska narav, p r o m a t r a n a cjelovito, hic
et n u n c zahtijeva.
576 ad b) Aktivnost bića završava nekim ciljem koji ju vodi (13. t e z a ) .
Cilj vodi privlačeći pod o n i m vidikom, pod kojim je dobar, b a r e m
prividno d o b a r (v. br. 550).
577 ad c) »Agere sequitur esse«; »actus s e c u n d u s supponit a c t u m
p r i m u m « : bitna vezanost finalističke tendencije na d o b r o — b a r e m
prividno — pokazuje narav korijena iz kojega je iznikla.
578 2. pars: veza, istost, »bitka« i » d o b r o t e « u biću

U v o d n a n a p o m e n a : 1. »Bitak-esse« jest primordijalna činjenica.
Ne m o ž e m o ga raščlaniti na nešto jednostavnije. No to nije ni p o t r e b
n o , jer ne s a m o da izravnim z o r o m spoznajemo »bitak«, n e g o je on
osnovica svega našega spoznavanja (»subiectum est p r a e d i c a t u m « )
iako se osjećamo u neprilici kada treba ο njemu n e š t o reći na refleksan
način (v. br. 283). Da bismo mogli ο bitku nešto zamijetiti i izreći na
refleksan način, obično p r o b i r e m o n e k e slučajeve u kojima je onaj zor
jasniji i time refleksija lakša. — T a k o ć e m o p o s t u p a t i i sada, k a d a
t r e b a zamijetiti k a k o su »bitak« i » d o b r o t a « isto.
2.1 »dobrota« je primordijalna činjenica (v. br. 551). Ne izvodimo
je iz činjenice bitka (ni bivstvovanja), nego vidjevši je z o r o m , t r a ž i m o
vezu između »bitka« i » d o b r o t e « .
579 Arg. Akt je o n o čime biće jest.

Atqui, t o m istom stvarnošću biće je d o b r o .
E r g o , biće tim samim što jest biće, jest d o b r o .
146 Miljenko Belić
580 Ad Μ. 1. Polazeći od naravi bića vidimo da je ta narav takva da

je po aktu o n o što jest, tj. biće. T a k o đ e r , polazeći od naravi akta
vidimo da je ta narav takva, da joj je funkcija svojom stvarnošću biti
razlogom da biće jest. Dosljedno, o n o što u d o k a z u izvodimo, ne pri
dolazi biću k a o slučajno, nego po naravi stvari.
A. kako ć e m o izvesti, posve su slični razlozi koji pokazuju vezu
akta i bivstvovanja i koji pokazuju vezu akta i d o b r o t e : dakle, po narav;
stvari vežu se akt, bivstvovanje i d o b r o t a !
581 2. Akt kojim stvoreno biće bivstvuje, nije s a m o njegov kontingen-

tni akt, n e g o i a n a l o g a t u m p r i m a r i u m toga akta, A c t u s p u r u s (v. br.
411), uz onu svojevrsnu »istost« i »razliku« (v. br. 232).
582 Ad m. D o k a z za m i n o r razgranava se kroz ove stupnjeve:

1. Isti je o d n o s potencije i akta s o b z i r o m na d o b r o t u kao i s obzi
r o m na bivstvovanje.
2. O n o što je akt (ili što spoznajemo k a o akt, a k o se taj akt od
svoje potencije razlikuje s a m o pojmovno) izvor je s a m o d o b r o t e , ne
njezine specifikacije i po specifikaciji ograničenja na ovu ili o n u vrstu
d o b r o t e . Iz akta proistječe »sola« bonilas.
3. Sva a m p l i t u d a svih vrsta d o b r o t e potječe iz akta, akt je riznica
sve d o b r o t e . Iz akta potječe »omnis« bonitas.
4. Akt k a o takav ne stavlja granice dobroti, kao što ih ne stavlja
ni bivstvovanju. Stoga, kao s t o j e Cista Zbiljnost (koja nije apstrakcija
n e g o stvarnost) pozitivno neizmjerna u bivstvovanju, t a k o je pozitivno
neizmjerna i u d o b r o t i .
5. P r o m a t r a se o d n o s između Božje Z b i l j n o s t i - D o b r o t e i stvore
nih dobrih bića.
583 Pr. m. 1. stupanj. — Ništa nije »actu« d o b r o , a k o »actu« ne biv

stvuje. G d j e je bivstvovanje s a m o »in p o t e n t i a « , ondje je i dobrota
s a m o »in p o t e n t i a « . K a o što je »bitak-esse« »preduvjet« svake osobi
ne, t a k o je »preduvjet-donosilac« t a k o đ e r d o b r o t e . — Isti je, dakle,
o d n o s potencije i akta s obzirom na d o b r o t u k a o i s o b z i r o m na biv
stvovanje.
584 O b i e c t i o . O v o se dokazivanje m o ž e p r e o k r e n u t i : ništa nije »actu«

zlo, što »actu« ne bivstvuje. Dakle, akt je p o č e l o zla.
O d g o v o r . O n o što ne bivstvuje, nije ni d o b r o ni zlo; tek o n o što
jest, m o ž e biti zlo, a k o n e m a osobine koju bi m o r a l o imati. U tom
smislu istina je da bez bitka-esse n e m a ni zla.
No ne slijedi iz toga da bi zlo kao takvo bilo pozitivna stvarnost.
T a k o npr. m o ž e m o govoriti ο sljepoći ili gluhoći u živom osjetnom
biću, a ne u biljci ili neživome; pod tim vidikom m o ž e m o reći da je
osjetni život temelj sljepoće ili gluhoće, no ne slijedi iz toga da je
Ontologija 147
sljepoća ili gluhoća neka manifestacija osjetnog života, nego da je

njegova okrnjenost, nedostatak, a ne n e k a pozitivna stvarnost.
585 Pr. m. 2. stupanj. — O p r a v d a n o je razlikovanje između a k t a - e s s e

k a o počela pozitivnosti, i potencije-biti (essentia, quiditas) k a o po
čela određenja, skučenosti u bivstvovanju (v. 3. tezu).
Atqui, budući da je isti o d n o s potencije i akta s obzirom na do
b r o t u kao i s obzirom na bivstvovanje (br. 582),
ergo, slijedi da o n o što je akt (ili: što spoznajemo kao akt — ako
se taj akt od svoje potencije razlikuje s a m o pojmovno) izvor je s a m o
d o b r o t e , a ne njezine bilo kakve specifične o d r e đ e n o s t i i skučenja
punine dobrote.
586 Pr. m. 3. stupanj. — » N e m o dat q u o d non habet.« T k o n e š t o daje

dajući sebe, sigurno ima sam u sebi o n o što daje.
Atqui, budući d a j e jedino akt (a ostale nutarnje k o m p o n e n t e bića
po svom o d n o s u p r e m a aktu, v. br. 582 i 584) izvor d o b r o t e , i to svake,
stvarne ili ostvarive,
ergo, slijedi d a j e akt sam u sebi j e d i n a i posvemašnja riznica bilo
koje stvarne ili ostvarive d o b r o t e (usp. br. 82).
587 Pr. m. 4. stupanj. — O n o m aktu-bitku koji je ne apstrakcija, nego

stvarnost kao Cista Zbiljnost, »granica« u savršenosti i punini bitka
jest j e d i n o »non-esse«, granica koje n e m a . To je ničim o m e đ e n a »ek
splozija« bivstvovanja, i zato je Bog pozitivno neizmjeran (br. 84).
Atqui, budući da je isti o d n o s i ista funkcija akta s obzirom na
bivstvovanje k a o i na d o b r o t u ,
ergo, slijedi d a j e Čista Zbiljnost, Bog, ne s a m o p u n i n a neizmjer-
nosti bivstvovanja, nego na isti način p u n i n a neizmjernosti d o b r o t e .
Čisti bitak u svoj njegovoj n e o m e d e n o s t i — čista d o b r o t a u svoj nje
zinoj n e o m e đ e n o s t i . Ničim o m e đ e n a »eksplozija« bivstvovanja — ni
čim o m e đ e n a »eksplozija« d o b r o t e !
Isto na drugi način k a o što Bog nije ovaj ili onaj m o d u s bivstvova
nja ( » m o d u s essendi«), niti »partim esse, partim n o n esse«, n e g o je
Božji » m o d u s bivstvovanja« sama p u n i n a čistog samostalnog bitka
(esse subsistens p u r u m ) , tako i Božja d o b r o t a nije ovaj ili onaj m o d u s
d o b r o t e , niti »partim bonus, partim n o n bonus«, n e g o je Božji »mo
dus« d o b r o t e ta d o b r o t a sama, sva p u n i n a d o b r o t e !
588 Pr. m. 5. stupanj. — U najdubljoj liniji d o b r o je svako stvoreno

biće, jer je slika i odsjev onoga Bića koje je d o b r o t a sama (v. br. 580,
586, u kontekstu 6. i 7. teze).
589 C ο r ο 1 1 a r i a
1. » ' D o b r o ' dodaje biću vidik ili usmjerenost p r e m a težnji«, d o

daje s a m o u ovom smislu što naš ljudski r a z u m ne uočava o d m a h , pri
148 Miljenko Belić
prvom zoru bitka, njegovu prekrasnu vezu s »dobrim«. Sadržaj pojma

»dobar« uključuje u sebi sadržaj pojma »biće«; a u o b r n u t o m smjeru,
p r e m d a sadržaj pojma »biće« uključuje sadržaj pojma »dobar«, ipak
to nije n a m a ljudima o d m a h jasno (»non statim q u o a d nos«). No
dubljom analizom razabiremo da je o n a misteriozna jezgra, od koje
potječe bivstvovanje, ujedno sama po sebi — bez ikakva d o d a t k a —
t a k o đ e r izvor d o b r o t e .
To vrijedi i za ostale t r a n s c e n d e n t a l e .
590 2. N u ž n a vlastitost ( p r o p r i u m ) »dobroga« jest da je poželjno (br.

552). Dosljedno, u kojem stupnju n e k o biće posjeduje bitak — taj
izvor i bivstvovanja i d o b r o t e — u istom stupnju posjeduje i poželjnost.
— I zato, k o n t i n g e n t n a bića m o ž e m o željeti, ali ne m o r a m o . A Bog je
t a k o lijep i poželjan, da je samo poželjan i pod svakim vidikom pože
ljan (usp. 2. tezu; v. br. 4).
591 3. K o n t i n g e n t n o biće nije samo sebi dovoljno za bivstvovanje, i

isto t a k o nije samo sebi dovoljno za svoju poželjnost. »Ab alio« u
d u b o k o m p a r m e n i d o v s k o m značenju (usp. 6, 7 , 1 0 - 1 3 . tezu).
Rješenje je također parmenidovsko (v. br. 232), u Bogu, koji je
uzrok uzroka i d o b r o t a svih dobrota, a i to kao prvotni analogat. »Sva
bića teže za Bogom kao svojom svrhom kad teže za bilo kojim dobrom,
bilo u m s k o m težnjom, osjetilnom ili p r i r o d n o m koja se odvija bez
spoznaje. N a i m e , svaka se stvar pojavljuje u vidu nečega d o b r a i pože
ljna je s a m o ukoliko ima udjela (participat) u sličnosti s Bogom« (S.
th., I, 44, 4 ad 3; prev. T. Vereš, T o m a Akvinski, Izabrano djelo, Za
greb, Globus, 1981., str. 185).
592 S c h ο 1 i ο η
Α. I. Zlo nije pozitivna stvarnost (niti pozitivna stvarnost može

biti zla), nego je n e d o s t a t a k p o t r e b n e osobine. I k a o što u »dobru«
ima poželjnosti, t a k o je n e m a u nedostatku p o t r e b n o g »dobra«.
No p o n e k a d čovjek želi zlo. Ipak i t a d a ga želi p o d vidikom dobra
(necjelovitog, prividnog, v. br. 550), ili b a r e m kao manje zlo, tj. kao
bijeg i (jedinu) zaštitu od većeg zla.
593 II. » M a l u m phvsicum« jest n e d o s t a t a k d u ž n e osobine u redu slo

b o d n o g djelovanja volje (grijeh).
Izraz »malum metaphvsicum« nije sretan. T r e b a l o bi da označuje
n e d o s t a t a k daljnje osobine (savršenosti), ali koja nije d u ž n a osobina
dotičnog bića.
594 B. Pitanje ο smislu zla može se p r o m a t r a t i i filozofski i teološki.
Iskrena je i veoma o p r a v d a n a Suarezova izreka: »Disputant autem
philosophi pauca de malo; plura vero theologi« (DM, 11 introd.).
Ontologija 149
595 I. a) Filozofija vidi da se zlo javlja j e d i n o uz biće. A biće je od

osnovice pa skroz p r o ž e t o d o b r o t o m ( z b i l j n o s t = d o b r o t a ) . Dosljedno,
kad je čitavo ozračje t a k o optimistički obasjano, vjerojatno pojedi
n a č n a »rana« neće biti nerješivo o p a s n a .
b) Nadalje, viša savršenost koji p u t a donosi sa s o b o m p o t r e b u
pripuštanja n e d o s t a t k a ili n e k o g izostavljanja niže d o b r o t e ; t a k o i »di-
gnitas causalitatis« (br. 529). No nije zlo, ako se m r a m o r iskleše u kip!
c) N a p o k o n , filozofski je sigurno da Bog postoji, da sve zna, sve
m o ž e , d a j e d o b a r . Dosljedno, kad O n nešto pripušta, m o ž e m o M u s e
povjeriti.
596 II. Susret čovjeka sa zlom, veli teologija, dio je čovjekova sudio
ništva u Kristovu djelu. Krist pobjeđuje zlo svojom nesebičnošću. On
k a o T r s — d a r o m svog Srca i uz sudioništvo Majke — pridružuje sebi
»loze« u toj brizi za realizaciju nesebičnosti i ljubavi. Sebičnosti nije
ostavljeno nikakvo mjesto, i z a t o je žrtva Velikog p e t k a , ali i p l e m e n i t a
činjenica Uskrsa, sve do završnice u Domovini, kod O c a koji je bitak,
z a p r a v o d o b r o t a , plemenitost srca i ljubav — bez o m e đ e n j a .
To su doista novi vidici!
597 Treći put prema rješenju problema bitka: veza bivstvovanja

s razumom.
15. teza: Biće tim samim što je biće jest ontološki istinito.
T e r m i n i
»Istinitost« — baš kao i »biće« i »dobro« — t a k o đ e r je p r i m o r d i

jalna činjenica koja se ne svodi na nešto drugo, i t r e b a je z o r o m na
p r o s t o vidjeti (usp. br. 549, 551).
598 1. U najopćenitijem smislu znači neku vezu s r a z u m o m , i to vezu

n e k e jednakosti, » a d a e q u a t i o rei et intellectus« (definicija kojoj je
a u k t o r n a v o d n o Izak Israeli ( u m r o 940.), no u njegovim se sačuvanim
djelima ne nalazi).
599 2. »Veritas logica« — »logična istina« jest prilagođivanje (izjed

načenje) r a z u m a p r e m a p r e d m e t u ( a d a e q u a t i o intellectus a d r e m ) .
600 3. »Veritas ontologica« — »ontološka istina« jest prilagođenost

(izjednačenost) p r e d m e t a p r e m a r a z u m u ( a d a e q u a t i o rei ad intellec-
tum).
Da je p r e d m e t prilagođen r a z u m u govorimo u dva smisla:
a) — p e r se, tj. p r e m a o n o m r a z u m u ο kojem ovisi bivstvovanje
takova bića (dakle, p r e m a r a z u m u i zamisli graditelja, pisca, relativno
150 Miljenko Belić
s a m o s t a l n o g izvoditelja..., u zadnjoj liniji svih stvorova p r e m a razumu

Stvoriteljevu (v. br. 251, 252, 260);
b) — p e r aceidens, seu s e c u n d u m quid, tj. p r e m a prepoznavanju
i prihvaćanju ( s e c u n d u m a e s t i m a t i o n e m ) : p r e d m e t se p r o m a t r a u od
nosu p r e m a pojmu koji izriče n e k o biće, ali koji — b a r e m t a d a — ne
upravlja izgradnjom bivstvovanja takova bića, a uspoređuje se s tim
p o j m o m zato da se dotični objekt p r e p o z n a i prihvati (ili ne prihvati)
kao takvo biće ( k a o takova bit, k a o baš taj individuum). N p r . ispitu
j e m o je li n e k a kovina, s takvim i takvim o s o b i n a m a , »pravo« zlato, je
li to križ P e t r a Barbarića, itd.
601 4. »'Veritas vitae — istina života' [između raznih načina istine]

kazuje se zasebice ukoliko čovjek u svom životu ispunja o n o na što ga
je usmjerio Božanski um« (S. th., 1,16, 4 ad 3). D a k l e to je primjena
o n t o l o š k e istine (br. 599) na djelovanje. D o d a j m o da Božja stvara
lačka zamisao progovara kroz stvorenu narav (tj. supstanciju koja je
p o č e l o djelovanja i primanja, br. 302). I tako, dosljedno, nasuprot
p a t v o r i n e života (»nepravo zlato«, » n e a u t e n t i č n a relikvija«) »veritas
vitae« je istinoljubivost života k a o takovog, istinitost samog življenja,
životna iskrenost, p o d u d a r a n j a djelovanja sa zahtjevima vlastite na
ravi. Istinoljubivost (iskrenost) u govorenju njezina je podvrsta.
1. Prvi čovjekov susret s istinom jest dostignuće logične istine.
Stoga u prvom dijelu teze počinjemo istraživanje općeg misterija isti
ne od činjenice čovjekovih mogućnosti dosizanja logične istine.
a) Počinjemo pitanjem gdje se nalaze mogućnosti za logičnu isti
nu. O d g o v a r a dokaz: svuda, u svemu r e a l n o m e ( n o ipak nije sve real
no j e d n a k o pristupačno čovjekovu r a z u m u ) . A da bi to dokaz mogao
reći, p r o m a t r a subjektivno-objektivni instrument, formalni objekt,
čovjekova umskog spoznavanja, a to je akt-bitak (esse).
603 b) T i m e smo dobili dva važna u v o d n a rezultata: prvo (protivno
od agnosticizma, ali i bez upadanja u racionalizam), misterij istine širi
se j e d n a k o daleko kao i misterij bitka. D r u g o , našli smo p u t o k a z što
pokazuje kojim p u t e m treba nastaviti istraživanje u dubinu tog miste
rija istine: treba ići smjerom p r e m a a k t u - b i t k u (esse).
604 2. a) Drugi dio teze traži što ima biće u sebi — kao svoje unutarnje
p o č e l o — s t o j e razlog te »otvorenosti« za logičnu istinu. Odgovor je
sličan kao i pri misteriju »dobroga«: akt-bitak. Svaki akt-bitak, i svaki
akt koji sam po sebi nije bitak ali je na bitak usmjeren (tj. akt u n u t a r
stupnja biti), jest temelj za »est« k o p u l e suda, dosljedno, za logičnu
istinu (podrazumijeva se stvaran bitak, a ne tek zamišljen, bez potreb
ne veze sa stvarnošću pri zamišljaju ο stvarnosti). Takav je ponajprije
Bog, p u n i n a zbiljnosti. Z a t i m , Božjim d a r o m (br. 580), stvorovi; u
Ontologija 151
njima je temelj za spoznavanje ili onaj akt koji aktuira potenciju, ili
onaj akt iz kojega potencija potječe (»moguće je zbog...«, v. br. 239 s
264).
605 b) Tu su p o t r e b n e dvije n a p o m e n e :
Prvo, čovjek izravno spoznaje »quod ens«, stvarnost koja mu je
bliska, p r e t e ž n o tvarna, malim dijelom d u h o v n a (s tim »quod ens«
spoznaje i njegove »quo«). Vidik pod kojim čovjek spoznaje biće jest
bit bića (essentia, quiditas). A bit se spoznaje ne radi nje k a o takve,
n e g o radi njezina akta (za ovu tezu nije važno je li taj akt realiziran
na ovaj ili onaj način, je li r e a l n o ili s a m o p o j m o v n o različit od svoje
potencije). — U k r a t k o : spoznajemo biće kroz njegovu bit, no ne zato
što je bit »modus essendi«, nego zato jer je » m o d u s essendi«.
U s p o r e d b a ( s a m o djelomično d o b r a ) : spoznajem kip, a spozna
j e m ga gledajući ili pipajući njegove plohe, rubove; no njih ne bih
m o g a o spoznati, kada ne bi bilo mramora, obrubljenoga tim p l o h a m a .
M r a m o r , pozitivnost, to je nosilac te umjetničke stvarnosti; no mi je
spoznajemo rubom, negacijom daljnjega (Slabost te u s p o r e d b e : tek
oblik čini g r o m a d u m r a m o r a kipom; m r a m o r sam po sebi n e m a te
vrijednosti. O b r a t n o je između akta i biti, gdje je bit s a m o »modus«,
ograničenje onoga što je po sebi izvor vrijednosti). — Ili: g l e d a m pro
jiciranu sliku (objekt m o g a spoznavanja, »quod ens«); dijapozitiv od
ređuje oblik i sadržaj slike (quiditas); svjetlost joj daje vidljivost (akt).
606 D r u g a n a p o m e n a . Nije svaki akt-bitak — iako je temelj spoznat-
ljivosti — j e d n a k o pristupačan našem ljudskom u m u u sadašnjem
životu. N a i m e , naše su u m s k e oči kao oči šišmiša ( u s p o r e d b a je Ari
stotelova, sv. T o m a je često upotrebljava), t a k o da se d o b r o snalazimo
u »polutami« ove stvarnosti n a m a bliske, p r e t e ž n o tvarne; akt takvih,
n a m a bliskih biti n a m a je najvidljiviji, dok n a m je, Cisti Akt, Bog,
preblistav kao što je sunce presjajno za oči noćnih životinja. Ipak ne
ostajemo pri samoj ovoj stvarnosti n a m a bliskoj, nego analogijama i
negacijama p r o d i r e m o i do ostalih biti, pa i onih teško pristupačnih
(bilo tvarnih, npr. u mikrofizici, bilo netvarnih) sve do Čiste Zbiljnosti.
No u svim tim slučajevima bitak je razlog spoznatljivosti.
607 c) Tu se osjeća sitnost (»primitivizam«, » n e k u l t u r n o s t « ) naše
ljudske spoznaje: p r o m a t r a m o »konture«, »omot«, a »sadržaj« koji
daje vrijednost » k o n t u r a m a « i njegovu funkciju ni ne zamjećujemo
bez d u b o k e metafizičke analize!
U t o m nas kontekstu ne začuđuje, što naš razum, p r e m d a sposo
ban za spoznavanje bilo koje stvarnosti, susreće misterije često, ne
s a m o u objavljenoj vjeri. Pogrješan je i racionalizam ( n o uza sve to
nije p o t r e b a n ni agnosticizam)!
608 3. a) Treći dio teze precizira i pita: Z a š t o je akt »otvoren«, »pro

ziran«, r a z u m u ; od k u d a to da razum u p r e d m e t i m a koji su »actu«,
152 Miljenko Belić
čita neki — i to posve o d r e đ e n i — smisao? Odgovor: zato što je akt

t a k o vezan uz r a z u m da je ili s r a z u m o m p o t p u n o isto (Božji »noesis
n o e s e o s noesis«), ili je plod r a z u m a — b a r e m u najdubljoj liniji —
Božjega.
609 b) T i m e o t p a d a protivna alternativa, n a i m e da bi akt bio sam po
sebi prikladan da ga r a z u m shvati, p r e m d a bi bio u svojoj genetskoj
»strukturi« ο r a z u m u neovisan (povežimo s Aristotelovom kritikom
A n a k s a g o r e i E m p e d o k l a , br. 489).
610 c) Dosljedno, »veritas ontologica« jest osnovica i preduvjet svake
istinitosti i svakog bivstvovanja; r a z u m je ili isto što i bivstvovanje (u
Bogu), ili je bivstvovanju ishodište. »Biti« — to znači »biti izrečen«!
»U p o č e t k u bijaše riječ« (Iv 1,1). I tako, akt, budući da se javlja samo
uz misao, nosi u sebi smisao.
Taj dio teze izvanredno je važan i bogat u krasnim posljedicama;
tim lijepim p u t e m usmjeruje naše naziranje ο stvarnosti i naš odgovor
Kranjčevićevu » Z a d n j e m A d a m u « .
611 d) Budući da u d o k a z n o m postupku ispitujemo narav tih zbi
ljnosti — Božje i stvorene — slijedi da ova ovisnost ο r a z u m u nije
s a m o faktična, nego jest po naravi stvari (sud ο njoj jest analitičan
sud). Po svojoj naravi Čista zbiljnost je čista misao, i zato čisti, ničim
i ni malo skučeni subzistentni smisao!
612 4. N a p o k o n četvrti dio sintetizirajući dovršava tezu.
1. a) Klasična metafizika naučavala je b a r e m implicite sve dubine

ove teze. V e ć P a r m e n i d govori (ne razrađujući) ο istosti misli i biv
stvovanja (v. br. 10). Krasnih vidika ima kod Platona, Aristotela (v.
br. 36), Plotina, sv. Augustina, A r a p a i Židova (Avicene, Maimonida
i drugih), sv. Anselma, sv. Tome...
b) Moglo bi se prigovoriti ο n e d o r a đ e n o s t i ili nekoj nedosljed
nosti, kad — npr. — Platon, u n a t o č n a u k e ο idejama i n a p o s e ο vrhov
noj ideji D o b r o t e koja svemu daje da u o p ć e jest, ipak naučava kako
D e m i u r g uređuje materiju koja mu je n a p r o s t o d a n a ; ili kad Kajetan
n e o p r e z n o (mislim da ne treba upotrijebiti jačeg izraza), razrađujući
vezu između »bića« i njegova atributa »istinitosti«, piše: »A 'istiniti
m a ' se nazivaju s a m o izvanjskim pridijevanjem — V e r a e a u t e m di-
c u n t u r extrinseca t a n t u m d e n o m i n a t i o n e « (In, 1,16, 6 sub finem).
614 2. a) N e p o t p u n a Descartesova metafizika previše dijeli »jasni po

j a m « (»idea clara«) od objekta. Spinoza i Leibniz osjećaju pogrješnost
toga dijeljenja, ali nisu uspjeli dati zadovoljavajuće rješenje.
b) D o k p r e m a Descartesu »idea clara« ipak govori ο objektivnom
svijetu, kod K a n t a p o n o r između spoznavajućeg subjekta i spoznajnog
Ontologija 153
objekta ostaje nepremostiv, »das D i n g an sich« ostaje za nas uvijek

»ein u n b e k a n n t e s X«.
H e g e l pokušava p o n o v n o povezati subjekt i objekt, ali t a k o da je
otišao u e k s t r e m n i logicizam.
c) Razumljivo je da su takvi sistemi izazvali, k a o reakciju, antiin-
telektualizam raznih vrsta: Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.), So-
r e n Kierkegaard, Friedrich Nietzsche (1844.-1900.). Z a s e b n o mjesto
p r i p a d a Henriju Bergsonu, i, na drugi način, p r a g m a t i z m u Williama
Jamesa (1842.-1910.).
1. pars: doseg čovjekove logične istine
Arg. Čovjekov r a z u m spoznaje pod vidikom bivstvovanja biti, Su-
b i e c t u m est P r a e d i c a t u m .
Atqui, spoznajna moć, koja spoznaje p o d vidikom bivstvovanja,
u dosizanju objekata svoga spoznavanja n e m a granica.
E r g o , čovjekov r a z u m u dosizanju objekata svoga spoznavanja
n e m a granica.
616 Pr. m. Vid traži boju, sluh zvuk; n e p r i s t u p a č n o je vidu » o m n e et

solum« što n e m a boje, n e p r i s t u p a č n o je sluhu što n e m a zvuka, — Što
je oku boja i sluhu zvuk, to je čovjekovu r a z u m u akt kojim bivstvuje
bit; i z a t o je čovjekovu r a z u m u n e p r i s t u p a č n o » o m n e et solum« ο
č e m u ne vrijedi »jest«, što ne bivstvuje, čega n e m a .
617 2. pars: a k t - b i t a k razlog je »otvorenosti« r a z u m u .

Arg. A k t - b i t a k je o n o čime biće jest.
Atqui, t o m istom stvarnošću biće je r a z u m u »otvoreno«, pristu
pačno.
E r g o , biće tim samim što jest, r a z u m u je »otvoreno«, p r i s t u p a č n o .
Ad. M. Vidi br. 579, 580.
Ad m. Vidi br. 581, promjenivši riječ » d o b r o t a « riječju »otvore
nost« ili »pristupačnost r a z u m u « .
618 Pr. m. 1. stupanj. — Bitak-esse »preduvjet« je svake osobine, pa

i »otvorenosti« r a z u m u . Ništa nije »actu« r a z u m u p r i s t u p a č n o , što nije
— u bilo kojem obliku — a k t u i r a n a stvarnost. Potencijalna stvarnost
s a m o je potencijalna »otvorenost« r a z u m u : tako, toliko i zato p r i p a d a
»obitelji« te »pristupačnosti« r a z u m u , kako, koliko i zbog čega pripa
da »obitelji« bivstvovanja, tj. zbog usmjerenosti na bitak (v. br. 42 s
k o n t e k s t o m , te s 2., 5., 6. i 7. t e z o m ) .
619 Pr. m. 2. stupanj. — B u d u ć i da je o p r a v d a n o razlikovanje između

bitka-esse kao počela pozitivnosti, i potencije-biti k a o počela o d r e đ e
nja, skučenosti u bivstvovanju (v. 3. tezu),
atqui, i budući da je isti o d n o s potencije i akta s o b z i r o m na »ot
vorenost« r a z u m u k a o i s o b z i r o m na bivstvovanje (br. 617),
154 Miljenko Belić
ergo, slijedi da je o n o što je akt (kao stvarnost ili što ο stvarnosti

izričemo fundiranim p o j m o m ) izvor s a m o »otvorenosti« r a z u m u , a ne
njezine bilo kakve specifične o d r e đ e n o s t i i skučenja p u n i n e bivstvova
nja ili p u n i n e otvorenosti r a z u m u . »Sola« veritas.
620 Pr. m. 3. stupanj. — » N e m o dat q u o d n o n habet.« T k o nešto daje

dajući sebe, sigurno ima s a m u sebi o n o što daje.
Atqui, budući da je j e d i n o akt (a ostale nutarnje k o m p o n e n t e bića
po svom o d n o s u p r e m a aktu, v. br. 617, 618) izvor »otvorenosti« ra
z u m u , i to svake, stvarne ili ostvarive,
ergo, slijedi d a j e akt s a m u sebi jedina i posvemašnja riznica bilo
koje ostvarene ili ostvarive »pristupačnosti« r a z u m u . Sto god je spo-
znatljivosti, u bitku sc nalazi (usp. br. 82). »Omnis« veritas.
621 Pr. m. 4. stupanj. — O n o m a k t u - b i t k u koji je ne apstrakcija nego

stvarnost k a o Cista Zbiljnost, »granica« savršenosti i punini bitka jest
j e d i n o »non-esse«, granica koje n e m a . To je ničim o m e đ e n a »eksplo
zija« bivstvovanja, i z a t o je Bog pozitivno b e s k o n a č a n (v. br. 84).
Atqui, budući da je isti o d n o s i ista funkcija akta s obzirom na
bivstvovanje kao i na o t v o r e n o s t r a z u m u ,
ergo, slijedi da je Čista Zbiljnost, Bog, ne s a m o p u n i n a besko
načnosti bivstvovanja. n e g o na isti način p u n i n a neizmjernosti veze s
r a z u m o m : Bog je p u n i n a čiste osmišljenosti i čiste spoznatljivosti, u
intenzitetu sve Njegove b e s k o n a č n o s t i !
Isto na drugi način: kao što Bog nije ovaj ili onaj m o d u s bivstvova
nja ( » m o d u s essendi«), niti »partim esse, p a r t i m non esse«, nego je
Božji » m o d u s bivstvovanja« s a m a p u n i n a čistog samostalnog bitka
(esse subsistens p u r u m ) , t a k o je i Božja »prozirnost« r a z u m u ne tek
ovaj ili onaj m o d u s otvorenosti r a z u m u , niti »djelomično svjetlost,
djelomično t a m a smisla i spoznatljivosti«, nego Božji je m o d u s veze s
r a z u m o m i j a s n o ć o m s a m a p u n i n a jasnoće, prozirnosti, svjetla, u svoj
njezinoj b e s k o n a č n o s t i ! »Bog je svjetlo i nikakve t a m e n e m a u Nje
m u « (1 Iv 1, 5) — m o ž e m o tu riječ ο Božjoj svetosti primijeniti na
blistavu prozirnost Božjeg bitka.
622 Pr. m. 5. stupanj. — U najdubljoj osnovici akt je zato povezan s

r a z u m o m , jer je odsjev i slika (v. br. 250) Boga, »Svjetla«.
623 3. pars: zbiljnost ne p r e t h o d i spoznaji

Arg. Svako biće — po svojoj najdubljoj biti, po t o m e što je biće i
ukoliko je biće — j e s t ili »a se«, ili »ab alio« (v. br. 205-215 s 412). A
zbiljnost je o n o čime biće jest biće.
Atqui, u oba slučaja — bilo »a se«, bilo »ab alio« — zbiljnost ne
p r e t h o d i spoznaji.
E r g o , zbiljnost u koliko je zbiljnost ne p r e t h o d i spoznaji.
Ontologija 155
624 Pr. m. 1. dio: zbiljnost u Biću »a se« ne p r e t h o d i spoznaji.

U n e u z r o k o v a n o m biću n e m a sastavljenosti (v. 11. tezu, n a p o s e
br. 435). Z a t o u Bogu ne m o r a m o kao kod nas razlikovati supstanciju,
zatim r a z u m kao njezinu m o ć spoznavanja, te n a p o k o n spoznaju kao
čin r a z u m a , kojim supstancija dobiva n e k o svoje novo svojstvo. Božji
bitak sam po sebi već je ona cjelovita božanski bistra spoznaja (v. br.
620); i Božja spoznaja nije po svojoj naravi akcident (v. br. 279, 306),
n e g o je to spoznaja koja je ujedno sam subjekt spoznaje.
To je uočio i genijalno formulirao Aristotel: Noesis n o e s e o s n o e -
sis (Metaph., 12 9, 1074 b 34).
Sv. T o m a veli isto, čak u jednoj točki još smionije: »Božje spo
znavanje (intelligere) jest Njegova supstancija. [...] Stoga, budući da
je s a m a Njegova bit ujedno 'species intelligibilis', k a k o je r e č e n o (q.
3, a. 7) [tj. zbog nesastavljenosti], n u ž n o slijedi da je s a m a Njegova
spoznaja (intelligere) Njegova bit i Njegov bitak« (S. th., I, 14, 4 c).
Da bismo osjetili divnu snagu tog teksta, sjetimo se da je »species
intelligibilis« o n o čime se d e t e r m i n i r a naš razum da spoznaje, i da
spoznaje ovo ili o n o ; o n a je akt u m s k e potencije; gdje je »species
intelligibilis«, ondje ne s a m o jest, nego m o r a biti spoznaja, i to ova ili
o n a o d r e đ e n a spoznaja. Kad se veli da je Božja bit već s a m a po sebi
»species intelligibilis«, time se kaže da je Bog ne s a m o onaj koji de
facto spoznaje, nego d a j e onaj koji m o r a spoznavati, koji je sam izvor
spoznavanja, i to snagom s a m e svoje naravi.
To je — na p r o b l e m spoznaje primijenjena — Aristotelova n a u k a
da je Bog po svojoj naravi Zbiljnost (v. br. 34, 35). A to znači da je
Bog ne s a m o onaj koji de facto jest, nego onaj koji m o r a biti, jer gdje
je zbiljnost, ta »pobjeda« nad ništavilom, ondje je — baš zbog zbi
ljnosti — biće (dakako, uz primjenu analogije bića).
625 Pr. m. 2. dio: u »podtemeljima« stvorenog bića (i njegova akta)

intelekt ima bitnu i konstituirajuću funkciju.
a) Sve štio je »ab alio«, tek zato i tek u toliko jest, koliko partici
pira na Bogu, biću »a se« (v. br. 253-259). A Biće »a se«, Bog, p u n i n a
ne n e o m e đ e n e »otvorenosti« r a z u m u (br. 620), On je subzistentno
spoznavanje (br. 623).
626 b) Po prvi put se izriče neka o d r e đ e n a mogućnost time da Božji
r a z u m — kao u m j e t n i k - a u t o r — izrckne na način spoznaje o n e mo
d u s e analognog preslikavanja neizmjernog uzora Božje biti na o m e
đ e n način (v. br. 260).
627 c) O n o što je »ab alio«, tek po uzroku ima bitak i spoznatljivost.
Proizvodni uzrok pretpostavlja svršni uzrok; a za svršno uzrokovanje
b i t n o je p o t r e b a n razum.
628 4. pars: sinteza ο istinitosti bića.

Arg. Zbiljnost je o n o čime biće dosiže p a r m e n i d o v s k u vrijednost:
da bivstvuje.
156 Miljenko Belić
Atqui, zbiljnost znači pripadnost svijetu r a z u m a .

E r g o , parmenidovska vrijednost, bivstvovanje, znači pripadnost
svijetu razuma.
629 Ad m. Taj minor već je d o k a z a n (2. i 3. dio teze). No podsjetimo

se na njegovo d u b o k o značenje!
Ne pripada zbiljnost svijetu r a z u m a tek n e k o m otvorenošću, a
koja bi bila realizirana bez aktualnog i doslovnog razumskog svjesnog
spoznavanja!
A to aktualno doslovno i svjesno r a z u m s k o spoznavanje u Bogu
je realizirano s a m o m Njegovom naravi k a o takvom (v. br. 623).
M e d u stvorovima tek neki su uzdignuti do doslovnog i svijesnog
razumskog spoznavanja. No ako t a k o visoke veze s istinom i nema
svuda, ipak r a z u m nigdje m e d u Božjim djelima nije stranac, on u
svakom biću pronalazi svoj zavičaj, svoj d o m . A to zato, jer svako biće
od Boga različito potječe od razuma, u posljednjoj i nadubljoj liniji od
Božjeg razuma.
U p r a v o z a t o Bog je u svim stvorovima a n a l o g a t u m p r i m a r i u m ne
s a m o u smislu činjeničnosti, nego i u smislu prvotnog analogata za
»zavičaj« i »dom« r a z u m a . Dosljedno, upravo time što se razum u
bićima i pri spoznavanju osjeća »kao kod kuće«, doživljava o n o pri
č e m u je na p u t u p r e m a Bogu, jer je u spoznatljivost u t k a n a Božja
nadistinitost.
»Svako spoznavajuće biće uključivo spoznaje Boga u bilo kojem
s p o z n a t o m [objektu]. N a i m e , kao što ništa n e m a osobinu poželjnosti
osim po sličnosti s Prvom D o b r o t o m , tako ništa nije spoznatljivo osim
po sličnosti s Prvom Istinom« {Var., 22, 2 ad 1; usp. naš br. 590).
630 C ο r ο 1 1 a r i a
1. a) »Iste m u n d u s nobis notus esse n o n posset, nisi esset; Deo

a u t e m nisi n o t u s esset, esse n o n posset. — Ovaj svijet n a m a ne bi
m o g a o biti poznat, kad ne bi bio; a kad Bogu ne bi bio poznat, biti ne
bi m o g a o « (Sv. Augustin, De civitate Dei, XI, 10 svršetak). — Dakle,
n a š a logična istina n a p r o s t o je nastavak ontološke istine, koju je ob
jekt dobio svojim o d n o s o m p r e m a — najposlije — Božjem razumu;
logična istina to je »čitanje« ontološke istine, »upisane« u objekt sa
m i m bivstvovanjem.
631 b) T i m e se izgrađuje krug: polazna točka jest Bog, subzistentna
istina koja je u p o t p u n o j istosti ontološke i logične istine. Slijedi on
tološka istinitost p r e d m e t a otvorenih r a z u m u , koji »žele« da ih sub
jekt, o b d a r e m r a z u m o m i s l o b o d n o m voljom (to dvoje ide zajedno)
u p o z n a logičnom istinom i istinoljubivim životom (veritas vitae) ili
životnom istinoljubivošću — slušajući glas r a z u m a i savjesti — te da
Ontologija L57
ih k a o p r e d v o d n i k i glasnik ( s p e a k e r ) »molitvom svih stvari« p o v e d e

Bogu, punini — izvoru i uviru — sve istine (povezi s br. 338).
Bogu-Istini i Z a č e t n i k u svake istine d o l a z i m o istinom!
632 c) Zanimljivo je zamijetiti kako je svaka e t a p a u s p o m e n u t o m
»putovanju« istine, obilježena snažnim z a m a h o m p r e m a Bogu, »no
stalgijom« za P u n i n o m iz koje je p o t e k l a i kojoj teži, u kojoj će se
smiriti. Doista, doseg svake istine jest n e š t o sveto. Traženje istine jest
k a o n e k o bogoslužje, bogoslužje istine!
633 d) U t o m se k o n t e k s t u oštro osjeća, k a k o je krivim p u t e m p o š a o
bilo etički, bilo općenitiji religiozni iracionalizam.
634 2. a) Budući da spoznaju slijedi odgovarajuća ljubav (v. 17. tezu),

slijedi da »biti« ne znači s a m o »biti izrečen«, n e g o i »biti ljubljen«.
Koliko i kako ljubljen? Toliko koliko traži objekt i koliko ljubitelj,
etički zrio, slobodno želi. N e i z m j e r n o m Bogu p r i p a d a neizmjerna lju
bav. K o n t i n g e n t n a bića takva su da im se opstojnost dati m o ž e , ali ne
m o r a . Taj d o d a t a k — koji n a d o p u n j a njihovu n e d o s t a t n o s t i na koji
nemaju »pravo« — čisti je poklon čiste ljubavi!
635 b) Istina se izriče da se čuje. Ljubav traži uzvrat ljubavi.
Dosljedno, prvo, »biti« — to je p o r u k a . Temelj te p o r u k e ista je
stvarnost koja je temelj bivstvovanja. P r e m a t o m e , za razumijevanje
bića — svog vlastitog i bilo kojeg — treba razumjeti tu p o r u k u .
D r u g o , »biti« s njegovim p a r m e n i d o v s k i m temeljima — to je izri
čaj ljubavi; na nju treba uzvratiti ljubavlju. P r e m a t o m e . i ljubav —
primljena i uzvraćena — spada na odgovor Zadnjem Adamu (usp. br.
349).
636 3. a) U svjetlu 3. dijela teze prilično je sugestivna tomistička mi

sao, da onaj akt, koji nije razbijen materijom (kod tomista i tu se
podrazumijeva »materia prima, p o t e n t i a pura, q u a n t i t a t e signata«, v.
4. tezu), već tim samim s t o j e nerazdrobljen akt, u j e d n o je sebi »pro
ziran«, on je r a z u m a n i sebe svjestan. Ipak, to je p r e m a l o za siguran
dokaz.
637 b) T a k o đ e r u t o m kontekstu izgleda uvjerljiv i prihvatljiv H e g e l o v
prigovor K a n t u , što previše dijeli subjekt spoznavanja i objekt (usp.
H e g e l , Fenomenologija duha, Predgovor 2, p r e v e o V. D. Sonncnfeld,
Z a g r e b , 1955., str. 46), iako ga naš kontekst iznosi iz drugih razloga i
rješava drugačije. Doista, Meštrovićeva inspiracija ο Grgom Ninskom
postaje »das D i n g an sich«! U svijetu boja i zvukova — a u t o m se
svijetu kreću umjetnici — nisu »objektivni« s a m o m e h a n i č k i valovi.
Da li to vrijedi s a m o za rad stvorenih umjetnika?
638 Tu bolje razumijemo zašto Aristotel nije za supstancijalnu p r o m
j e n u tražio neku bitnu promjenu u gradi, u materijalnosti (usp. r e č e n o
u br. 298, s 285). J e d a n od načina supstancijalne p r o m j e n e , veli Ari-
L58 Miljenko Belić
stotel, jest i uklanjanje suvišnih dijelova kad od g r o m a d e k a m e n a

nastaje » H e r m e s « (Phys., I 7,190 b 7-8). Sve su to promjene u samom
objektu; ne tek u subjektu koji p r o m a t r a , koji ima svoje zamisli i nam
jere, ali koje još nisu u t k a n e u objekt.
639 4. Činjenica da se na aktu temelji »ratio sufficiens« (v. br. 410,

411) i da se na aktu temelji istinitost i d o b r o t a , te s njima i opravdanje
p r e d r a z u m o m i voljom, tumači činjenicu da k a o o p r a v d a n »razlog
bivstvovanja« p o d vidikom uzročnosti tražimo opravdanje pre d razu
m o m i voljom.
640 5. Takva veza između r a z u m a i bića:

— p r e d u s r e ć e materijalističku zamisao, po kojoj bi bilo nemo
guće da se t a k o o p r e č n e stvarnosti — materija i d u h — nađu
u istom biću. Ova teza odgovara: materija ili je i sama biće, ili
kao tvorivo p r ip a d a biću, »est entis«, »est intellectus«, est Dei.
I to vrijedi sve do najskromnijeg oblika materije i do »najpraz-
nije« potencije! Materija je po r a z u m u , po d u h u — najposlije
po Bogu — materija!
— p r e d u s r e ć e , i to d u b o k o metafizički, zamišljaj bića u d u h u Kan
tovu. N a i m e , Kantov sistem nije izgrađen s a m o u vezi s pro
b l e m o m spoznaje, nego sa s o b o m donosi svoje specifično pro
m a t r a n j e bića, stvarnosti.
— t u m a č i p r o b l e m koji je d a o p o v o d a Hegelovoj želji da poistov
jeti biće i istinu. K a ž e m o da su ontička i spoznajna stvarnost
isto u Bogu, kao posljednjem izvoru svega stvarnog-istinitoga,
a i u čovjeku, koji dolazi do logične istine i svijesno je posjeduje
(v. br. 283). O d a t l e zahvat r a z u m a u ostala bića, a ne njihovo
poistovjećenje s r a z u m o m .
— daje smjernicu gdje se rješava aporija — po Aristotelovu sudu
od svih najteža (pason e h a l e p o t a t e ) , k a k o se u individuima
realiziraju ideje (v. br. 36).
641 S c h ο 1 i ο η
I. V e o m a je teško govoriti ο »lijepome« na temelju samog razum

skog umovanja. Ne treba se, stoga, čuditi različnosti mišljenja:
a) »Lijepo« je striktno objektivna osobina, koja je, p r e m a nekima,
z a s e b a n t r a n s c e n d e n t a l . p r e m a drugima svodi se na t r a n s c e n d e n t a l n o
»dobro«, p r e m a trećima svodi se na t r a n s c e n d e n t a l n o »dobro« i »isti
nito« zajedno.
b) »Lijepo«, je striktno subjektivno i striktno alogično.
c) »Lijepo«, iako m o r a biti i nešto objektivno (npr. »splendor
ordinis«) bitno je p o v e z a n o uz nešto subjektivno, npr. uz »sviđa se«,
slično k a o što »istina« znači o d n o s p r e m a u m u i »dobro« p r e m a težnji.
Ontologija 159
Taj put istraživanja, čini se, ima najviše n a d e u uspjeh, pogotovo

a k o se još n a d o p u n i d u b o k i m značenjem akta kako za bivstvovanje,
t a k o i za d o b r o t u i istinitost bića, bilo u objektu, bilo u svjesnom
subjektu.
642 II. Izraz »splendor ordinis«, »splendor formae« želi reći da se za

lijepo traži ne s a m o puka činjeničnost (otprilike kao » b o n u m sccun-
d u m quid«, br. 550), nego dovršeno i lako zamjetljivo savršenstvo.
Dosljedno, takva p u n i n a izaziva u čovjeku puninu reakcije svih — za
takav doživljaj — prikladnih moći. Z a t o m o ž e m o govoriti ο »opoje-
nosti« ljepotom.
643 III. P o n e k a d se luči »lijepo« i »umjetničko«, jer — kažu — »um

jetničko« ima u sebi svu o n u novost i vrijednost umjetničkog stvaranja,
sve a k o dotična umjetnina nije lijepa, nego baš ružna.
644 Četvrti put prema rješenju problema bitka: jednost bića
UVOD
A. 1. P a r a d o k s a l n a je činjenica d a j e za m a t e m a t i č a r e najtamnije
pitanje stoje broj. V e o m a je rašireno mišljenje da bi redni, a ne glavni
broj bio temeljna činjenica.
645 2. Brojčano m n o g o p u t a m o ž e m o istu mjeru, ponavljajući, pri

mjenjivati h o m o g e n i m dijelovima kad se radi ο djeljivoj kvantiteti
materijalnih supstancija. Takav broj, budući da je zasnovan u samoj
kategoriji ( » p r a e d i c a m e n t u m « ) kvantitete, zove se p r e d i k a m e n t a l a n
broj.
646 3. a) Dosljedan svojoj teoriji ο materiji, razlogu mnoštva bića iste

vrste (»materia prima q u a n t i t a t e signata«, v. 4. tezu) te u skladu sa
svojstvom kvantitete d a j e o n a razlog mogućnosti brojčanog mnoštva
h o m o g e n i h dijelova, sv. T o m a misli da je »materia prima q u a n t i t a t e
signata« posljednji razlog broja u svijetu materijalnih supstancija, te
zato pojam »tri« u »tri čovjeka« i u »tri anđela« nije j e d n o z n a č a n ,
nego analogan.
647 b) Aristotel nije razradio stoje matematički broj. S a m o je zacrtao
nekoliko p u t o k a z a za njegovu filozofsku osnovicu. U d u h u njegove
filozofije, čini se, treba smatrati osnovnom jedinicom n e o d r e đ e n i ,
zadnjom apstrakcijom izrečeni individuum (v. br. 35, 129-131). —
A n a l o g n o mnoštvu individua, m o ž e m o govoriti i ο mnoštvu dijelova
ili dijeljenjem nastalih istovrsnih individua. A brojevi kao takvi samo
160 Miljenko Belić
su a p s t r a k t a n izričaj relacije u n u t a r mnoštva individua (usp. Metaph.,

V 15,1020 b 26 ss, te Phys., I 7,190 b 24-26).
648 4. K a k o se razabire iz rečenoga, m a t e m a t i k a nas upućuje na filo

zofiju, ako želimo nešto saznati ο tom — t a k o j a s n o m i istodobno tako
nejasnom — pojmu jednoga.
649 Β. I. 1. O n o što filozofija gleda k a o »jedno« (ili a p s t r a k t n o : kao

»jednost«) p o č n i m o tražiti u n a m a najpristupačnijoj stvarnosti, u bi
tima našeg ljudskog svijeta (v. br. 604, 605).
a) Cigle su u g r a đ e n e u kuću: njih je »mnogo«, ali o n e sve »žele«,
ili b a r e m »pristaju«, da budu »ujedinjene«; bez toga »pristanka« na
»jednost« n e m a kuće; upravo tim » p r i s t a n k o m « (koji se realizira
o d r e d n i c o m - f o r m o m ) iz njih »mnogih« rezultira »jedna« kuća.
Zamijetimo, molim, tu »jednost«!
650 b) Umjetničko djelo (npr. Meštrovićev Grgur Ninski) jest sav je
dan, sav je izričaj »jedne« umjetničke inspiracije, sve do Grgurove
sandale. Uz ljepotu toga kipa uočimo i njegovu »jednost«!
651 c) H r a s t , d o d u š e , ima m n o g o dijelova, ali sav je j e d a n , on je
»hrast«: svaka stanica i svaki djelić stanice jest specifičan, hrastov.
Nadalje, počelo hrasta jest i njegova grada, tvorivo. Tvorivo kao
takovo nije ujedinjeno, n e m a još o n e (više) veze jedinstva i poveza
nosti u sebi. A k o je n a u k a sv. T o m e ο čistoj potencijalnosti prvotne
materije (»materia prima, p o t e n t i a pura, q u a n t i t a t e signata«) točna,
o n d a je tvorivo s a m o po sebi jednostavno razbijenost, ekstraponira-
nost, osnovica za različitost (v. br. 130, 131). — tu neujedinjenost
tvoriva nadvladava odrednica (forma). Bez te ujedinjujuće funkcije
o d r e d n i c e , hrasta uopće n e m a , a uz njezinu funkciju hrast ostaje isti,
u n a t o č tzv. tvarne izmjene; i sve o n o »mnoštvo« tvoriva — po sebi
neopredijeljenog baš na »hrast« — d o k je p o d ujedinjujućom funkci
j o m o d r e d n i c e , »doživljava« neku »intimnost«, » k o h e r e n t n o s t « te
»zajednice«, »povezanost« doslovce »na život i smrt«, jer, doista, »biti
hrast« i »biti ujedinjen« isto je; »razbijena jednost« i »uništen hrast«
t a k o đ e r je isto. — U o č i m o tu »jednost«, a i njenu vezu s »bivstvova-
njem«!
652 d) O p ć e n i t o govoreći, sastavljena bit (quiditas u n i o n e u n a entis
compositi) »non est nisi unione c o m p o n e n d o r u m « (taj »est« uzimamo
ne u značenju za »quod ens«, nego uz p o t r e b n u p r e i n a k u za »quo
ens«). »Non est nisi« u z i m a m o u d u b o k o m , p a r m e n i d o v s k u smislu (v.
br. 416). Aporija »de u n o et multiplici« pri razmišljanju ο »jednosti«
bića dobiva prilično reljefan kontekst, i to ne s a m o p o d vidikom biti.
653 2. a) T a k o đ e r individualnost daje pečat jednosti, i to svoje, oso

bite jednosti: individuum je nešto striktno »jedno«, »svoje«, »različito
od svega drugoga«, pa m a k a r to »drugo« bilo s njime iste biti (taj
Ontologija 161
d o d a t a k »različito od svega drugoga«, p r e m d a prilično z o r n o ističe

»jednost« individuuma (ili bilo koju drugu »jednost«), ipak ne izriče
bit »jednosti« n e g o njezinu posljedicu). U o č i m o tu činjenicu, npr.
neponovljivosti osobe (v. br. 343, s 340, 341).
654 b) »Jednost« individuuma m o ž e svojom »jednošću« obilježiti i
druga bića koja su s njome u vezi. T a k o npr., budući da je bio »jedan«
Bakač, »jedna« je i Bakačeva kula, nezamjenjiva. » J e d a n « je bio i sv.
Franjo Ksaverski, za to je bio »jedan« primjerak Marulićeva De bene
beateque vivendi što ga je on sa sobom nosio do groba i u grob na
Sancianu, i ne m o ž e zamijeniti drugim primjerkom, m a k a r istoga iz
danja (usp. br. 314,599).
655 3. a) Bitak-esse izvor je svake stvarnosti, svake vrijednosti (v. 3.,

14., 15. tezu). Izvor je i »jednosti«. Dajući sebe bitak obdaruje i bit i
individuum o n i m njihovim osobitim vidicima »jednosti«.
656 b) » N e m o dat q u o d n o n habet«, o n o što t k o daje dajući sebe,
sigurno i sam u sebi ima. Dosljedno, osobine b it ka - e sse — i to bitka
kao takva ( n e tek radi biti ili individualnosti) — sadrže t a k o đ e r svu
pozitivnost, smisao i vrijednost »jednosti«.
D a k l e , k a o što je bitak isto što i d o b r o t a i istina, t a k o đ e r je isto
što i »jednost«.
Takav, »jedan«, jest i stvoreni bitak, a još više i u e m i n e n t n o m
smislu »jedan« je i Nestvoreni Bitak (usp. br. 586,620), ničim skučena
p u n i n a sve ljepote misteriozne »jednosti«.
657 c) Iz činjenice da iz bitka-esse dolazi i bivstvovanje, i d o b r o t a , i
istina, i j e d n o s t (u svjetlu br. 588 sjetimo se osnovne p r o b l e m a t i k e 3.,
14. i 15. teze), slijedi neka »jednost« ne s a m o svake pojedine od tih
t r a n s c e n d e n t a l n i h osobina, nego i njihova m e đ u s o b n a jednost. » D o
brota« — to je nešto u sebi »cjelovito«, »zaokruženo«, »skladno« (a
ne d i s p a r a t n o ) , itd. T a k o i »istina«. A »istina« i » d o b r o t a « nisu i ne
smiju biti kao dva m e đ u s o b n o neovisna svemira, n e g o » d o b r o t a « jest
i m o r a biti »istinita«; »istina« je veliko »dobro« čovjeka i svakog bića;
cjelovit je čovjek (i svako drugo biće) po odgovarajućoj »istini« i »do
broti« zajedno. Cjelovit je i kozmos.
658 I I . 1. Primordijalnu činjenicu »jednosti« teže je p r e c i z n o uočiti i

opisati n e g o »dobrotu« ili »istinitost« bića.
Aristotel završava svoju analizu o p i s n o m definicijom koja je po
stala klasična: » O p ć e n i t o govoreći, naziva se 'jednim' o n o što nije
razdijeljeno i ukoliko nije razdijeljeno« (Metaph., V 6, 1016 b 3-5).
Ta jednost, unutrašnja nerazdijeljenost, jest n e k a kao »dostat
nost« bića s a m o m e sebi, n e k a »unutarnja povezanost«, neki »obite
ljski osjećaj«, »intimnost« u n u t a r te cjeline.
Na temelju te prvotne metafizičke »jednosti« m o ž e m o govoriti ο
o d n o s i m a p r e m a »drugim« bićima, ο »mnoštvu«, ο »sastavljenosti« ili
L62 Miljenko Belić
»nesastavljenosti«, ο »jednakosti«, »sličnosti«, ili »različnosti«, ο me-

t a m a t i č k o m »jednom« i »mnoštvu« (što ga izrazuju pojedini brojevi).
Ta se »jednost« realizira u svim kategorijama, t r a n s c e n d e n t a l n a
je.
659 2. a) Ta »jednost« osnovice ili »središta« omogućuje i određuje

daljnje oblike »jednosti«. I dosljedno, po tim daljnjim oblicima može
se p r e p o z n a t i središte: u n u m esse — u n u m agere.
660 b) Taj zahvat »jednosti« proširuje se i na etičko područje: jedna
je etička n o r m a za sav sklop svjesne i slobodne čovjekove djelatnosti.
I m a tu i specifičnih teškoća, koje iskreno priznaje S e n e k a : »Dificile
est u n u m h o m i n e m agere. — T e š k o je raditi na način čovjeka, jedno
ga.«
661 C. N e k e vrste jednosti (usp. br. 550):

I. 1. a) U svijetu u kojem živimo, najviši stupanj »jednosti« ostva
r e n je u osobi (v. br. 313 s k o n t e k s t o m ) .
b) Po intenzivnosti »jednosti« zatim slijede supstancije koje nisu
o s o b e : životinje, biljke i (vjerojatno) pojedine molekule.
N a z i v a m o ih » u n u m p e r se«. To su bića koja, d o d u š e , na razne
načine, ali ipak ostvaruju da je svako od njih »in se indivisum et non
est actu plura«.
Osnovica za jednost supstancije jest j e d a n bitak-esse, o d n o s n o
njegov korelat, j e d n a bit supstancijalne naravi koja posjeduje taj bi
tak.
Kriterij raspoznavanja m o ž e biti različit. D o s t a j e p r i k l a d a n znak
»jednost« specifičnog djelovanja (agere sequitur esse).
662 2. »Jedno« je i o n o što, d o d u š e , nije u sebi j e d n a supstancija, ali

ipak jest ujedinjeno u » u n u m per aceidens«:
— supstancija i njezini akcidenti;
— akcidenti iste supstancije m e đ u s o b n o ;
— različite supstancije (ili i njihovi akcidenti) m e đ u s o b n o ujedi
njeni. — Osnovica ujedinjenja m o ž e biti, npr., ista svrha (tako
glazbenici istog o r k e s t r a ) , suradnja (djelatelj i njegovo o r u đ e ) ,
itd. Milan Sufflaj govori ο »mistvu« n a r o d a ( a n a l o g n o »jastvu«
pojedine o s o b e ) ; to »mistvo« posjeduje i doživljava k a o »svoje
j e d n o « sve n a p o r e , teškoće, n a d e cijelog n a r o d a u svim vre
m e n s k i m i p r o s t o r n i m dimenzijama n a r o d n o g života (usp. br.
349). — Svojevrsna »jednost« realizira se u M i s t i č n o m Tijelu
Kristovu, gdje pojedinci ne gube svoje samosvojnosti, p r e m d a
su D u h o m Svetim povezani kao loze s Kristom trsom, te tako
to zajedništvo uključuje, ali i nadrasta, »jednost« bilo kojeg i
bilo kakvog ljudskog »mistva«.
Ontologija 163
663 3. U daljnjem smislu »jedno« su i ona bića koja su povezana ana

logijom (v. br. 157, 158; 161, 162; 224).
664 4. Koji puta, radi lakšega govorenja i mišljenja, upotrebljavamo

j e d a n naziv kojim p o r i č e m o nutarnje jedinstvo u stvarnosti ο kojoj
govorimo. N p r . »kaos«, »hrpa« ( s a m o p r o s t o r n o jedinstvo, bez nutar
nje veze), itd.
665 5. B u d u ć i d a j e naša umska spoznaja g r a đ e n a na bitku (v. br. 604),

postaje razumljivo zašto »jednost« koja se pojavljuje u našoj spoznaji,
upućuje na svoj izvor u objektivnoj stvarnosti (v. br. 438, 432; 603).
666 II. Veza kojom se ostvaruje »jednost« dvovrsna je:

a) Kad se razumska i slobodna bića ujedinjuju svojim htijenjem i
težnjom (»mores«) p r e m a zajedničkom cilju, jedinstvo se zove »mo
ralno« i veza m e đ u članovima jest »moralna«. Z a d a ć a je vodstva pro
micati to jedinstvo.
b) A k o je veza — ta se veza m o ž e analogijom zvati o d r e d n i c a
(forma) — ne s a m o moralnog, nego i fizičkog reda, jedinstvo je fi
zičko.
667 D. Ljepota i savršenost »jednosti«:

1. a) U n u t a r n j a nerazdijeljenost, cjelovitost, povezanost, n e o t u -
đenost, »mistvo«, »naše«... sve je to već kao takovo vrijednost i ljepota
(usp. br. 657).
668 b) U k o l i k o se radi ο biću koje je »ujedinjenjem j e d n o « , t a d a kon
struktivna ujedinjujuća veza obogaćuje pojedine dijelove. Obogaćuje
ih p o d raznim vidicima: a t o m C postaje »dio čovjeka« (vidik biti);
k o m a d i ć žice postaje dio »majčine krunice« (vidik individuuma); svi
rač u orkestru s d o b r i m dirigentom dosiže umjetnički više nego što bi
d o s e g a o osamljen (vidik čovjekova a k c i d e n t a ) .
669 2. Vrijednost »jednosti« m o ž e m o zamijetiti i neizravno:

a) Koliko je spoznaja savršenija, toliko je i s a m a u sebi više jedin
stvena, i toliko je više p r o d o r n a u spoznavanju »jednosti«.
S p o m e n i m o i ovdje tomističko mišljenje da biće koje u svojoj biti
n e m a o n u osnovnu n e o d r e đ e n o s t i razbijenost koju sadrži »materia
p r i m a p o t e n t i a p u r a q u a n t i t a t e signata«, tim svojim ontičkim jedin
stvom već je uzdginuto na stupanj svijesti (v. br. 635).
670 b) Sastavljeno biće s a m o po sebi (bez n a d o p u n e i »potpornja«
u z r o k a ) još nije s p o s o b n o za bivstvovanje; a i kad — uz p o m o ć uzroka
— bivstvuje, zbog svoje »sastavljenosti« ostaje »ranjivo« (br. 43, 73).
671 c) Sva »sastavljena bića« najposlije potječu od n e u z r o k o v a n o g
Bića, dakle od »nesastavljenoga«, i Njegova su slika (7. teza), a On je
»maxime ens [...] maxime u n u m « (S. th., 1,11, 4. c).
164 Miljenko Belić
672 d) Biće pod svakim vidikom »nesastavljeno« jest na savršen način

»jedno«, o n o je i »jedino«. »Jedino« u dva smisla: prvo, u sebi ono
s a m o posjeduje u potpunosti svu p u n i n u bitka ( d o b r o t e , istine, jed-
nosti, dinamizma, ljepote...); drugo, o n o je stvorovima konačni izvor
i uvir (usp. br. 79, 235,472 i 2. tezu). H o m o y p a n ( P a r m e n i d ) ; to pan
estin aytos (Sir 43, 27).
673 E. »Jednost« bića tijekom povijesti manje je o b r a đ i v a n a nego

ostali transcendentali, ali što je rečeno, po dubini nadilazi o n e više-
manje » s t a n d a r d n e « o b r a d b e .
Aristotel izričito naučava da ni »biće« ni »jedno« nije »genus«,
jer »differentia contrahens« bilo kojeg »genusa« m o r a i biti, i biti jedna
(Metaph., III 3, 998 b 22-24; usp. br. 145). T a k o izričito nije govorio
ο »dobroti«.
674 Plotin je svoju — u ovoj točki vrlo p r o d o r n u — intuiciju izrekao
ovim riječima (ali i svojim specifičnim stilom): »Prvo P r a p o č e l o nije
'biće', nego ' J e d n o ' « (Ennead., 6, 9, 2). P r o t o n , H e n ! I to je više nego
»biće«!
675 Sv. Bernard (1091.-1153.) upotrebljava za Boga izraz »unissimus«

(De consideratione, lib. V, cap. 7, n u m . 17. PL 182, 798 B). Kontekst
je ovaj: Bog je »in se unus«, jer »nihil in se nisi se habet«. » N o n est in
D e o nisi Deus.« Razni su Božji atributi — »magnus, b o n u s , iustus«
— ali svi su j e d n o , no ne zbrajanjem. Bog je »purus, simplex, integer,
perfectus, constans sibi«, »unum, non u n i t u m « . — T a k o đ e r , Bog je
j e d a n u značenju jedinstven, neponovljen, kao Sunce i Mjesec, ali bez
njihovih kretanja i mijena. Svaka jednost, u s p o r e đ e n a s Božjom jed-
nošću, nije više jednost.
676 M. J. Scheeben (1835.-1888.), još i d a n a s v e o m a cijenjen teolog,

naziva Božju jednost m o ć n o m , p l o d n o m i kraljevskom, koja kao alfa
i o m e g a i k a o izvor jednosti svih bića realno izvršuje o n o što u mate
matici idejno vrši jedinica za brojeve, i središte kružnice za obodnicu.
677 16. teza: biće, tim samim što je biće, jest transcendentalno jedno.
S t a t u s q u a e s t i o n i s
Prvi dio ustanovljuje činjenicu t r a n s c e n d e n t a l n e jednosti.

Drugi dio teze obrađuje jednost stvora u o d n o s u na Boga.
1. pars: biti — znači biti »jedan«

Arg. »Jedno« je o n o što u sebi nije razdijeljeno.
Ontologija 165
Atqui, time što nije u sebi razdijeljeno, biće bivstvuje.

E r g o , o n i m istim čime biće bivstvuje, jest »jedno«.
R e c i m o taj zaključak drugim riječima: biće tim samim što je biće,
jest »jedno«. I to vrijedi ο biću bilo koje kategorije, stoga je »jednost«
t r a n s c e n d e n t a l n a osobina bića.
679 Pr. m. biće u kojem je više dijelova, biće u kojem je m o g u ć a raz-

dijeljenost, tj. stanje nesastavljenosti ili dokinuće sastavljenosti, n o n
cst nisi unione c o m p o n e n d o r u m . »Jednost« se uspostavlja uzrokova
njem, i kad je »jednost« uspostavljena, za »bivstvovanje« se više ništa
ne traži.
A u nesastavljenom biću — p o r a d i njegove naravi — u o p ć e nije
m o g u ć e stanje bez »jednosti«, stanje bez »bivstvovanja«.
680 2. pars: stvoreno biće po Bogu »jednome« jest »jedno«.

Arg. 1. a) Sto god je »sastavljeno«, tek po uzroku bivstvuje i jest
»jedno«. T a k o i oni uzroci koji su »sastavljeni« u sebi, traže svog
»sastavljača«, tj. daljnji uzrok, najposlije »nesastavljeni« uzrok, bitak
bez ikakve sastavljenosti, a p s o l u t n o čist, i zato »jedan« u v r h u n s k o m
značenju.
»Nesastavljen« m o r a da je i prvi proizvodni uzrok, i posljednji
svršni uzrok. Inače se pitanje vraća!
Dosljedno, bez v r h u n s k e Božje »jednosti« bila bi ne s a m o ugro
žena, n e g o i n a p r o s t o d o k i n u t a »jednost« (a s njom i bivstvovanje)
stvora, a to u oba smjera: i ona »jednost« koju uzrokuje proizvodni
uzrok, i o n a koju d e t e r m i n i r a svršni uzrok. R a s u l o u oba smjera!
681 b) No Prvi proizvodni i Posljednji svršni U z r o k moraju t a k o đ e r
biti striktno »jedno«, n a p r o s t o »isto«, jer bi inače t r e b a l o tražiti izvan
njih samih (dakle »ab alio«) razlog njihove povezanosti. I takva, dakle,
» n a d - j e d n o s t « p r i p a d a Bogu, Bogu j e d i n o m e , u p o t p u n o s t i !
Tu je »jednost« Aristotel genijalno naslutio: u Bogu spaja proiz
vodni i svršni uzrok, »kinei de hos e r o m e n o n « (Metaph., X I I 7; 1072
b 3, s k o n t e k s t o m ; k o m e n t a r u: Sanc, Povijest filozofije I, Z a g r e b ,
1942., str. 163-164).
682 2. Tu takvu i toliku Božju »jednost« analogijom »preslikava« stva

ranjem uzrokovana stvorena »jednost« (v. br. 473 i 7. tezu).
683 C o r o l l a r i u m
» U n u m addit ad ens n e g a t i o n e m per m o d u m privationis« (usp.

br. 588) u t o m smislu, da mi ne spoznajemo o d m a h j e d n a k o »biće« i
njegovu »jednost« (koja je s njim po samoj naravi stvari p o t p u n o isto),
bez p o s e b n e i p r i d o d a n e pažnje. T o m p r i d o d a n o m pažnjom uočava
se ne n e k a nova osobina, n e g o s a m o n e d o s t a t a k razdijeljenosti. — U
p r a v o m smislu »nedostatak« (privatio) jest »carentia perfectionisć/e-
166 Miljenko Belić
bitae«. Budući da » n e d o s t a t a k razdijeljenosti« nije nesavršenost (pri-

vatio sensu p r o p r i o = carentia perfectionis d e b i t a e ) , z a t o se tu upo
trebljava izraz »per m o d u m privationis«.
684 Peti put prema rješenju problema bitka: dinamičnost bića.
17. teza: Biće, tim samim što je biće, jest dinamično.
T e r m i n i
I. 1. Riječ »dinamičan« n e m a striktno j e d n o značenje, i teško je

odrediti mu smisao precizno (možda nešto teže nego ostalim primor-
dijalnim pojmovima).
O p ć e n i t o govoreći znači neku suprotnost ukočenosti, ncpokret-
nosti, s t a t i č n o m e . Na primjer: — Pravnici govore ο dinamičkoj prim
jeni z a k o n a , n a s u p r o t statičkoj, fiksnoj, neprilagodivoj.
— Dinamički p r o m a t r a događaje onaj povjesničar, koji ih proma
tra u njihovu povijesnom »kontekstu«, u vezi s okolnostima iz kojih
su rezultirali i k a m o vode. Inače je p r o m a t r a n j e više statičko.
— Z a , npr. bizantsku umjetnost reći ć e m o da je više statička, a
za, n p r . Meštrovićevu da je dinamična.
— U filozofskoj kozmologiji nazivamo dinamistima o n e koji drže
da se tvarni svijet sastoji j e d i n o od energije.
685 2. Sigurno je da čovjek zamjećuje i d i n a m i č n u stvarnost, a ne

s a m o statičnu (npr. djelovanje i uzrokovanje k a o takvo, »id unde«,
pravi » p r o p t e r hoc«; nismo skučeni na uočavanje s a m o statičnog sta
nja, s a m o g »post hoc« bez nutarnje veze s o n i m što je bilo »prije«).
No tu d i n a m i č n u stvarnost n e k a k o teže zamjećujemo i teže opisujemo
n e g o statičnu, te je zato često povezujemo uz o n o što je statično pa i
svodimo na to: d n e v n o vrijeme fiksiramo satima, povijesna razdoblja
i tipove zbivanja u z i m a m o n e k a k o z a o k r u ž e n o itd.
686 II. 1. Pokušajmo z o r o m uočiti nešto od srži dinamičnosti!

a ) U z p o m o ć negacije: biće nije n e š t o s t a t i č n o , u k o č e n o , oka-
m e n i n a . . . , k a o n e š t o u red stvarnosti s a m o postavljeno a bez svoje
» s u d b i n e « na koju je u s m j e r e n o , bez svoje » z a d a ć e « , b e z »zanima
nja« za tu z a d a ć u , bez n e č e g a što m o ž e i m o r a ostvariti k a o svoj
smisao.
b) Pozitivno: biće je usmjereno p r e m a nekoj savršenosti, na nju
»ima pravo«, pače ima i dužnost za njom težiti, za nju je osposobljeno,
»brine se« za svoju zadaću i za sebe, »nesretno« je i k a o p o g o đ e n o
Ontologija 167
besmislom ako tu svoju »dužnost« ne izvrši, snažno je i ispunjeno je

»voljom za život«, za »pravi« i »puni život«, itd.
Kad se radi ο o s o b a m a , ti se izrazi mogu uzeti doslovce, inače
metaforički, b a r e m djelomično.
687 2.Ta srž dinamičnosti ima svoju konkretizaciju (usp. br. 550):
a)Javlja se
— u traženju d o b a r a kojih biće još n e m a , a pripadaju mu;
— u primanju dobara, m o ž d a i takvih na koja dotično biće n e m a
prava, ali su mu daljnje usavršenje, m o ž d a n a d n a r a v n o g a
reda;
— u mirnom posjedovanju i čuvanju stečenog dobra;
— u izostavljanju onoga što, doduše, u sebi jest vrijednost, ali nije
za to biće u nekim o d r e đ e n i m njegovim okolnostima.
688 b) N o r m a dinamizma bit će
— zahtjev vlastite naravi dotičnoga bića
— o d n o s p r e m a drugim bićima, a to
— i ukoliko to biće treba da aktivno utječe na druga bića ili prima,
— i ukoliko cjelina svih bića, kozmos (djelomično) modificira
dinamizam pojedinih članova te cjeline.
689 c) Stjecanje — u doslovnom smislu te riječi — j e s t j e d n a od raznih
vrsta dinamizma, ali niti jedina, niti savršena. Pretpostavlja, n a i m e , na
početku n e d o s t a t a k savršenosti koja će se istom steći. No o b r a t n o ,
posjedovanje čitave cjeline savršenosti bez n e d o s t a t k a , to je savršeniji
oblik dinamizma. U s p o r e d i : ozdravljati — biti zdrav.
690 d) U čovjeku koji svjesno (osobno) doživljava svoj d i n a m i z a m .
javljaju se osjećaji k a o svjesno doživljene njegove posljedice: želja,
n a d a , strah... (usp. S. th., I—II, qq. 22 ssq).
Prvi dio teze ustanovljuje činjenicu dinamičnosti bića u stvorovi
ma.
Drugi dio teze ustanovljuje da je akt razlog i izvor d i n a m i z m a .
Treći dio p r o m a t r a dinamičnost Čistog Akta, te zatim, na način
sinteze, ustanovljuje dinamičnost svakog bića.
1. U prvi m a h moglo bi se činiti da dinamički m o n i z a m (Heraklit,
Hegel...) ili Lebensphilosophie (Dilthev, Bergson...) naučava jedriji
d i n a m i z a m nego ova teza. No pred m o n i z m o m je teška dilema: ili će
priznati čovjeka samostalnim subjektom, nosiocem svog vlastitog usa-
vršavanja-dinamizma, svog vlastitog »fieri« (tako d a j e čovjek »ens in
fieri« kao realan subjekt svog d i n a m i z m a ) , ili će se, p r e m a m o n i z m u ,
i čovjek kao subjekt (osoba) rastopiti u n e k o m općem »fieri« (bezo-
168 Miljenko Belić
s o b n o m , m o ž d a i kozmičkom). U prvom slučaju — b a r e m implicite

— prihvaća se naša nauka ο supstanciji (a s njome, t a k o đ e r barem
implicite, ο mogućnosti i zbiljnosti, pa i ο analogiji). A u drugom
slučaju slijedi da je najdublji i zapravo jedini čovjekov dinamizam
nestajanje u daljnjoj fazi (usp. br. 286). Ne izmiče t o m u ni Hegel kad
naučava da je zbiljska cjelina »rezultat« zajedno sa svojim »postaja-
njem«, jer ipak, veli on, »goli je rezultat leš« (Hegel, Fenomenologija
duha, prev. V. D. Sonnenfeld, Z a g r e b , 1955,, str. 6).
693 2. Klasični skolastici ne upotrebljavaju izraz »dinamizam«, ali sa

mu stvar naučavaju, pa i prilično često. T a k o npr. s obzirom na mo
gućnost i zbiljnost o p ć e n i t o (npr. CG, I, 42), i s obzirom na »primum
principium m o t u s naturalis« (npr. S. th., I, 5 9 , 1 i I, 80,1,1—II, 9,4 i 6;
De anima 3, 1, 1), te na brojnim mjestima ο slobodnoj volji, ο be
smrtnosti duše-čovjeka, ο izvoru m o r a l n e obaveze, ο Božjoj Provid-
nosti i upravljanju svijetom, itd.
1. pars: dinamizam u stvorenim bićima.
Arg. D i n a m i č n o je o n o biće, koje u red stvarnosti nije samo »pos
tavljeno«, nego ima svoja »prava i dužnosti« za njima teži (br. 685,
689).
Atqui, takvo je biće sastavljeno od akta i potencije.
Ergo, biće sastavljeno od akta i potencije d i n a m i č n o je.
695 Pr. m. a) Potencija nije o k a m e n i n a , nije bez svoje »sudbine« i bez

»zanimanja« za tu svoju »sudbinu«. Sva je, n a i m e , narav mogućnosti
i sav njezin smisao da »može biti«; dakle, sva je usmjerena na svoj akt
i njime na svoje bivstvovanje, inače u o p ć e ne bi bila »potentia«, »mo
gućnost«, nego »nemogućnost«, »impotentia«. » R e a l n o moći« znači
biti »realno usmjeren« na »biti«.
696 b) Zbiljnost je d o b r o za kojim potencija ide: da ga stekne ako ga
n e m a , da ga mirno i dalje posjeduje ako ga ima. Nije, dakle, akt oka
m e n i n a bez »prava i dužnosti«; tako, npr. niti temelj kuće (moguć
nost), niti — a fortiori — sagrađena kuća (ozbiljena mogućnost) ne
odustaje od svojih »prava i dužnosti«.
697 Arg. 2. Put, i to jedini, kojim stvoreno biće može ući u bivstvovanje
jest u tom, da mu proizvodni uzrok — »ab« — p o d vodstvom svršnoga
uzroka — »ad« — daje da bivstvuje.
Atqui, taj »ab-ad« izvor je dinamizma.
Ergo, put, i to jedini, kojim stvoreno biće može ući u bivstvovanje
izvor je dinamizma.
698 Pr. m. Proizvodni uzrok izvršuje i želi izvršiti sve o n o na što ga je

poveo svršni uzrok; a svršni uzrok ne odustaje od svojih prijedloga i
Ontologija 169
zahtjeva, sve d o k ne b u d e p o t p u n o izveden i m i r n o posjedovan. I zato

je u z r o k o v a n o biće pod stalnim » a b - a d « , tj. p o d p o t i s k o m proizvod
nog uzroka i p o d pozivom svršnoga. T a k o npr. m e d i c i n a ne sustaje
tragati za d o b r i m lijekom protiv raka.
Od svih »ab-ad« najvažniji je, i svima je prvotni analogat, »a D e o
— ad D e u m « . Taj zalet, te »magnetske silnice«, jest o n o o s n o v n o čime
se izgrađuje bivstvovanje stvorenog bića.
699 2. pars: d i n a m i z a m provire iz akta.

Arg. 1. Prvo, potencija jest, d o d u š e , u sebi ili kao takva d i n a m i č n a
no ne poradi sebe: nju privlači zbiljnost; i taj akt koji ju privlači, daje
joj i to da b u d e mogućnost, i to da ima svoju »zadaću«.
D r u g o , » n e m o dat quod n o n h a b e t « , tko, dajući sebe, d r u g o m u
daje neku osobinu, sigurno je i s a m u sebi ima.
700 Arg. 2. U uzrokovanim bićima zbiljnost je razlog d i n a m i z m a , jer

tek o n o je »actu uzrok«, što »actu jest«. D o k i n e m o li zbiljnost — i
najposlije Cistu Zbiljnost — dokinuli s m o i uzrokovanje. I z a t o sve što
uzroci uzrokuju, uzrokuju to snagom svoga akta, najposlije Boga.
701 3. p a r s : d i n a m i z a m Čistog Akta, te Njegovim d a r o m iz ljubavi dina

m i z a m stvorova.
Exponitur:
1) Božje osobine — pa i Njegov d i n a m i z a m — s p o z n a j e m o pola
zeći od stvorova, a) Stvoreni akt d i n a m i č a n je na način (stvorenog)
izvora d i n a m i z m a . U aktu je p o d r a z n i m vidicima izvor o n e ontičke
»želje«, opravdanja »vrijednosti« i »težnje« za bivstvovanjem. — No
to je ipak s a m o stvoreni akt, sa svim posljedicama stvorenosti: kon-
t i n g e n t a n je, n e p o t p u n , sam sebi n e d o s t a t a n . T a k a v je i njegov dina
mizam.
702 b) A Bog je Čista Zbiljnost, te z a t o čist i cjelovit ( n e n a t r u n j e n i
n e o k r n j e n ) d i n a m i z a m , u svoj punini od sebe j e d i n o g a (ne tek t u đ i m
darivanjem i n a d o p u n o m , v. br. 633), bez »partim esse, p a r t i m n o n
esse«, sva razbuktala »eksplozija« prevage vrijednosti, poželjnosti,
prava na bivstvovanje i dostatnosti za posvemašnju realizaciju tog
»prava«, radosti u bivstvovanju, čista »pobjeda« n a d negacijom tih i
bilo kojih vrijednosti. To je, i takav je Božji d i n a m i z a m .
703 2. a) D i n a m i z a m stvorova stvaran je, ali ipak nije sam po sebi

n e š t o izvorno, nije cjelovit, sam od sebe još n e m a o n o g a što ima Božji
d i n a m i z a m (br. 701). No p r e m d a n e m a sam za se, ima s B o g o m p o
vezan te je t a k o i on pravi, uspjeli d i n a m i z a m (v. br. 543).
704 b) Lijep je p o s t a n a k toga d i n a m i z m a . N a i m e , po svojoj najdubljoj
srži stvorovi su — analogijom — Bogu ne s a m o »slični«, n e g o su Nje
gova »slika«, j e r o n u participaciju i imitaciju od koje se sastoji o s n o v n a
»nutarnja mogućnost« (br. 240, 248), Bog svjesno i s ljubavlju orno-
170 Miljenko Belić
gućuje i strukturira (br. 258, 259). — T a k o đ e r , egzistencija stvorova

— k o n t i n g e n t n a slika Božjeg bitka-esse, d a r o v a n a je s ljubavlju i svje
s n o (v. br. 633).
I t a k o u najdubljoj srži stvora dva su razloga d i n a m i z m a : stvor je
slika Boga, d i n a m i č n o g a (br. 701); stvor je po ljubavi o n o što jest. A
ljubav je j e d n a — i to vrlo vrijedna — vrsta d i n a m i z m a !
705 c) Tu je najdublji korijen i prikladan kontekst za dublje razumije
vanje o n o g d i n a m i z m a koji se nalazi u uzrokovanju shvaćenom ne tek
površinski (br. 473), i u dvojstvu »mogućnost-zbiljnost« i »ab-ad«.
706 C o r ο 1 1 a r i a
1. a) Biće je, dakle, d i n a m i č n o iz istoga razloga i u istom ontičkom

stupnju u kojem je biće. Zbiljnost je po svojoj naravi izvor (»a se« ili
»ab alio«) dinamičnosti, a bit (essentia, quiditas) mu je »mjera« —
j e d n a k o k a o s t o j e izvor, o d n o s n o mjera, za bivstvovanje, za dobrotu,
za istinitost i za jednost.
707 b) U činjenici da d i n a m i z a m provire iz naravi bića jest temelj
činjenice težnje: na r a z u m se nadovezuje volja (v. br. 633, 634).
708 c) Nadalje, u toj činjenici temelj je i etičke obaveze. Iz naravi bića
slijedi » b o n u m est faciendum, m a l u m v i t a n d u m « .
Dosljedno, s m a t r a m o etički imperativ analitičkim s u d o m (veritas
p e r se nota, sed n o n statim q u o a d nos).
709 2. H e n r i Bergson prigovarao je Aristotelovu shvaćanju Boga, kao

» e n e r g e i a « . N e s p o r a z u m ! Zbiljnost je »jaillessement«, ne okameni-
na!
Boetije je aforistički k r a s n o opisao Božju vječnost: »Intermina-
bilis vitac tota simul a t q u e perfecta possessio. — Posve cjelovito, ne-
r a z d r o b l j e n o i savršeno posjedovanje beskrajnog i n e o m e đ e n o g živo
ta.« To je ujedno opis Božjeg d i n a m i z m a .
710 3. » D e s i d e r i u m n a t u r a l e nequit esse inane. — P r i r o d n a težnja ne

m o ž e biti nestvarna« slijedi iz 1. i 2. dijela ove teze (v. br. 522). N a i m e ,
» d e s i d e r i u m naturale« — to je d i n a m i z a m , to je usmjerenost moguć
nosti (funkcijom akta, br. 698); a m o g u ć n o s t nije negacija mogućnosti.
Taj se isti d i n a m i z a m može gledati k a o o d n o s proizvodnog uzroka
p r e m a svršnome (br. 697): t a k o p r o m a t r a n »desiderium naturale« jest
»odjek poziva« svršnog uzroka p r o i z v o d n o m ; a od takvog poziva do
lazi determinacija uzrokovanja i za specifikaciju, i za izvršenje.
M a k a r okolnosti priječe ostvarenje težnje, ipak težnja sama u sebi
m o r a da je k a d r a doseći svoj cilj, m o r a da je r e a l n a potencija za njoj
odgovarajuću zbiljnost.
Ontologija 171
No jest problem ustanoviti, radi li se doista ο naravnoj težnji (o

realnoj potenciji), a ne možda ο n a š e m zamišljaju koji nije zasnovan
na stvarnosti.
711 Zaključni osvrt na cijelu ontologiju
I. Imali smo hrabrosti postaviti pitanje ο biću kao zagonetki.

Ustrajali smo u traženju odgovora. Do čega smo došli?
712 1. Ima u biću m n o g o toga s t o j e zbilja lijepo.

a) V e ć sama činjeničnost daje n a m nazrijevati onu neku e m i n e n
tnu pozitivnost, vrijednu divljenja (usp. Max Scheler, br. 4). Biti, doi
sta biti, a ne ne-biti! (o t o m daje dosta grade za p r o m a t r a n j e naš prvi
put p r e m a rješenju p r o b l e m a bića i njegova bitka).
b) Taj se zor obogaćuje promatranjem transcedentalnih osobina bića:
bitak-esse znači pozitivnost, vrijednost, baš dobrotu. Bilo koja negacija u
biću nije neko dobro sama u sebi kao takva, i zato — budući da ruje dobra
— nije ni poželjna (naš drugi put prema rješenju zagonetke bića).
c) U biću r a z u m nalazi svoje područje — istinu. Logična istina
pretpostavlja ontološku istinu (smisao je posljedica misli), a iz o n t o
loške istine slijedi zahtjev za istinitošću života. Gdje je spoznaja, tu je
i ljubav; uz r a z u m nalazi se i volja; te se vrijednosti nalaze u osobi, uz
»ja« nalazi se »ti«. — Morali bismo se odreći razuma, slobodne volje,
ljubavi, p l e m e n i t e dosljednosti življenja u istini, morali bismo se odre
ći osobnosti, morali bismo biti »nalik na biljku« (Metaph., IV 4, 1006
a 14-15: h o m o i o s gar phytć>) da n a m se svidi dokinuće bića, jer bitak
k a o takav (ako su ispunjeni uvjeti) sa sobom donosi sve te vrijednosti
(naš treći put p r e m a rješenju tajne bića).
d) T r a n s c e n d e n t a l n a jednost znači onu konzistentnost bića u sa
m o m e sebi, onu intimnost, o n o »naše«, o n o »mistvo«, »domovinu«.
— Negacija bića, negacija jednosti, može se svidjeti s a m o subzisten-
t n o m rasulu (naš četvrti put rješenju tajne bića).
e) Biće je po svojoj naravi d i n a m i č n o : »želi«, i to o p r a v d a n o ,
sačuvati i razviti svoju činjeničnost i sve njezine vrijednosti (naš peti
put p r e m a rješenju p r o b l e m a bića).
713 2. A ipak je Kranjčevićev Zadnji Adam i z d a h n u o pišući u led

upitnik. Osjetio je, naime, uz ljepotu t a k o đ e r i teret bića. Osvrnimo
se na svaki od s p o m e n u t i h lijepih vidika na biće!
a) J e s m o , ali i u m i r e m o ; umiru n a m a najdraža bića. Propadaju i
najvrjednije umjetnine. V e n e cvijeće ( s p o m e n i m o k a o simbol).
b) Bića su dobra, ali mnogih, pa i p o t r e b n i h , nismo imali; s dru
gima smo se našli u odnosu koji n a m a ili njima nije bio upotpunjenje
bivstvovanja.
172 Miljenko Belić
c) N a š je r a z u m velik, spoznaje pod vidikom bitka, »subiectum

est p r a e d i c a t u m « . No kako teško napreduje, kako je »nekulturan«,
koliko toga ne sazna, pa ni od onoga što bi mu bilo p o t r e b n o znati.
d) Z n a m o za boli rastanka, pa i rasula.
e) D i n a m i z a m onih bića koja n e p o s r e d n o s u s r e ć e m o nije dovo
ljno jak da bi se sam od sebe m o g a o realizirati, »probiti se nad po
vršinu«, doseći vrijednosti koje bi želio. A u drugu ruku, koliko puta
p o ž e l i m o da gdjekoji uzrok ne b u d e aktivan, da izostane po koji uči
nak!
714 3. Ta zagonetka n e m a rješenja, dok ne u z a d e m o do Boga. Pa

zapravo, ne bismo bili dovoljno poslušni činjenicama, kad bismo pita
nje bića rješavali bez Boga. A kad u svoje razmišljanje u n e s e m o i
činjenicu Boga, rješenja ima, i to je rješenje divno.
a) Budući d a j e Bog »Bitak« i »samo« to, u N j e m u je sva, ničim
s p u t a n a cjelina o n o g velikog p a r m e n i d o v s k o g » D a ! « koji isključuje
svaki, bez iznimke svaki »Ne!« za bilo koju pozitivnost. U Njemu su
na cjelovit način i ostali transcententali: On je cjelovita i bezgranična
d o b r o t a ; cjelovita istina, r a z u m u o t v o r e n a stvarnost ali ne s a m o kao
n e k i ledeni objekt, nego kao »zavičaj« i dragi »dom«; on je »unissi-
mus« u d u b o k o m značenju tog t r a n s e c e n d e n t a l a ; savršenstvo bujanja
života i radosti.
Božju ljepotu m o ž e m o vidjeti u n o v o m svjetlu, a k o je usporedimo
s ljepotom stvorova.
— Što se vrijednost nalazi u stvoru, nalazi se z a t o jer participira
na Božjoj punini. Dosljedno, koliko je istom vrijedan izvor, kad
i ovdje ima m n o g o ljepote i poželjnosti.
— Stvor n e m a sve vrijednosti, sve poželjnosti. A Bog ima — i to
baš sve vrijedno — i o n o čega u stvoru n e m a .
— A o n o s t o j e lijepo u stvorovima, sve se nalazi i u Bogu, što više,
nalazi se na tzv. e m i n e n t a n način, tj. ne na način ove ili one
biti, nego na način bitka, dakle izvora i razloga upravo te, a i
svake druge ljepote.
b) P r o m o t r i m o sada ljepotu stvorova, kolika je kad ju osluškuje
mo uzašavši do njihova Prvotnog Analogata. Sad ć e m o n a t u k n u t i ne
koliko misli s a m o u vezi s ljepotom t r a n s c e n d e n t a l n i h osobina (br.
711).
— T e ž i m o za dobrim — zapravo za Bogom. Bog sam jest u sva
kom dobru, i to i kao o n o što privlači, a i o n o što teži (jer i
težnja za dobrim jest nešto d o b r o ) .
— Istina nije tek nešto ovozemsko, m a k a r i kao n e š t o ovozemsko,
a ipak u sebi veliko. Istina je više, jer Bog je izvor svake istine:
i ove naše logične, i njezina korijena, ontološke, i njezine pos
ljedice, životne istine. Bog kao svjetlost razlog je, da je svjetlo
Ontologija L73
istine tako drago. Istina ima svoje — da t a k o r e k n e m o — pro

duženje u ljubavi; istina i ljubav traže uzajamnost. Bog je onaj
veliki »TI«, kojim nastaje i kojemu teži ta uzajamnost istine i
ljubavi; On je to u svakoj istini i ljubavi — j e r je On svakoj istini
Prvotni Analogat, On s a m ! — i On je to o s o b n o kao Prvi Po
k r e t a č i Završni p r e d m e t ljubavi svega, s kime ć e m o se najpo
slije u ljubavi susresti, doslovce susresti! S a d a »čitamo!« u sve
mu Njegovu istinu, a t a d a ć e m o sresti Njega\
— »Mi« čak s velikim B o g o m ! Jest On uzvišen, ali i »interior
intimo meo«. U jednoj »Arhimedovoj točki« rješava se P a r m e -
nidovo pitanje! I t a j e »točka« s n a m a j e d n o ! — O n a j »drhtaj«,
o n a »uzavrelost« bilo kojeg d i n a m i z m a u stvoru jest drhtaj od
Boga i za Boga!
A ipak, sva ljepota stvora — pa i p r o m a t r a n a u o d n o s u p r e m a
Bogu — p r e m a l e n a je, a da bi sama kao takova bila dovoljan razlog
svoje realizacije, ne izmiče upitniku Zadnjeg Adama. Taj n e d o s t a t a k
n a d o k n a đ u j e Bog, i svojim z a h v a t o m — iz ljubavi — čini da m o g u ć e
vrijednosti b u d u ozbiljene, n e d o s t a t a k vrijednosti da b u d e k o m p e n
ziran.
715 II. Na što bismo se, dakle, odlučili kad bi ο našoj riječi ovisilo,
hoće li noćas, tri m i n u t e iza ponoći (br. 4), prestati sve bivstvovanje?
N a š se r a z u m n a p o r n o kreće na t o m t e r e n u . No ipak nazrijeva
jasan odgovor: Bog je lijep, d o b a r , poželjan, s a m o lijep, s a m o pože
ljan, p o t p u n o jasan, i u toj posvemašnjoj jasnoći s a m o poželjan, p o d
svakim vidikom poželjan i ni p o d kojim vidikom nepoželjan. Njegov
hipotetski n e s t a n a k pod svakim bi vidikom bio gubitak, katastrofa,
nesreća — to ni p o d kojim vidikom ne bi moglo biti poželjno.
A što se tiče n a s stvorova doista s m o takvi, da n a m se z a g o n e t k a
Zadnjeg Adama m o ž e o k r u t n o n a m e t a t i . No mislimo li koliko je biće
— i naše biće — vezano uz Boga, m o ž e m o i m o r a m o biti do u d n o
svoga bića optimisti — optimisti čak i radi sebe, j e r u nama je razlog
optimizma, iako mu ishodište nije u n a m a , n e g o u O n o m e »kojega je
o n o što jesi« (sv. Augustin, v. br. 233).
»Biti ili ne-biti« — u
svjetlu analogije bića
Uvod
»Biti ili ne-biti«, pobjeći iz života u kojem je »biti« p o s t a l o već p r e t e š k o —

tim se mislima bavio Hamlet, pritiješten, s j e d n e strane, s p l e t k a m a strica i,
s druge, zahtjevima d u h a ubijenog oca.
»Biti ili ne-biti« — m o ž e se pitati svaki čovjek, i to u plemenitijem i
općenitijem značenju (ne tek u značenju bijega iz života zbog teškoća koje
su, subjektivno, već postale n e s n o s n e ) . Ne treba, n a i m e , čekati tek n e k u
n a t p r o s j e č n o tešku životnu zagonetku — iako, k a k o se čini, ozračje trage
dije više pogoduje takvim pitanjima n e g o ozračje d i t i r a m b a — pa da se
čovjek zamisli n a d t o m e m i n e n t n o m činjenicom, t a k o očitom i t a k o zago
n e t n o m , da »'bitak' postoji, 'ništa' ne postoji«. 1 »Biti« — što je to? »Biti«
— o t k u d a to, zašto, čime se opravdava, koji i gdje mu je smisao, koja mu je
vrijednost?
Traženje odgovora na to pitanje kojiput je n a p o r n o i p u t je p o n e k a d
trnovit, tražitelj odgovora p o n e k a d se osjeća kao u guštari ili kao u magli.
No ipak, čovjek se više osjeća čovjekom — tj. u p l e m e n i t o m dostojanstvu
čovjekova bića — baš u t o m u p o r n o m traženju (pa već i prije nego je d o š a o
do svjetlom obasjanih rezultata) nego što se m o ž e osjećati u t r e n u c i m a n e k e
m o ž d a klonule i umjetne nebrige ο t o m pitanju ili, iskreno govoreći, ipak
s a m o hinjenog nezanimanja.
Ontologija, opća metafizika, filozofska struka koja proučava biće b a š
ukoliko je biće, strpljivim i preciznim r a d o m dolazi do nekoliko vrijednih
rezultata koji d o n o s e svjetla, pa i jakoga svjetla, za odgovor na to toliko
ljudsko pitanje. K a o opća metafizika ontologija se bavi ne s a m o bivstvova-
njem čovjeka n e g o bivstovanjem bilo kojega pojedinog bića k a o i bivstvo-
vanjem cjeline »obitelji« bića, bavi se bićem kao tafa'im.
Analogija bića j e d a n je od najprodornijih instrumentarija kojim čovjek
ulazi u tajne bića. Proučavati analogiju bića nije lako. Ali ipak, svaki plani
n a r zna da zbog teškoća pri u s p o n u ne t r e b a o d u s t a t i od planinarenja. D o b r i
rezultati kojima se o p r a v d a n o n a d a m o u proučavanju bića kroz njegovu
a n a l o g n o s t pozivaju nas da pažljivo o b r a d i m o već i p r e d r a d n j e (u p r v o m
dijelu ove rasprave), pa da zatim uz p o m o ć o n o g a što obraduju te p r e d r a d
nje u n o v o m svjetlu novih mogućnosti — primjenjujući analogiju u njenim
raznim oblicima — p r o m a t r a m o dubinske dimenzije bića u kojima se m o ž e
na nov način razmišljati ο biću s a m o m e .
1 Usp. H. Diels, I'redsokratovci, Parmcnid, 28, Β fr. 6, stih 1-2. Taj dio preveo Dubravko
Skiljan, I. svezak, Naprijed, Zagreb, 1983, str. 209.
PRVI DIO
ν
Činjenica analognog spoznavanja i

njeno ontologičko opravdanje
/. članak: Uvodni susret s činjenicom analogije
Analogiju ili, bolje, analogije (u množini) — jer ih ima nekoliko vrsta —

susrećemo u raznim znanostima.
1. Analogan-ne-vlastit pojam (conceptus analogus-non-proprius)
a) P o č n i m o od k o n k r e t n i h primjera!
Analogija u lingvistici jezična je sila psihičke p r i r o d e koja izjednačuje
dva ili više oblika različitog postanja. Na primjer, uz »mogu« govori se i
»možem«, uz »hoću« i n e s t a n d a r d n o »hoćem«.
A n a l o g n o primjenjivanje prava zbiva se o n d a kad se na neki pravni
slučaj koji u zakonu nije napose n o r m i r a n primjenjuje pravna n o r m a koja
rješava neki p r a v n o sličan slučaj.
Fizika je, n a č e l n o , b i t n o empirijska znanost. A ipak, kad u svom pro
matranju istražuje e l e m e n t a r n e čestice, fizika je sva u analogiji. Na primjer,
fizika govori ο fotonu kao ο čestici i kao ο valu, govori ο brzini njegova
kretanja; istodobno fizika zna da foton nije čestica na način n e k o g zrnca
pijeska, da nije val na način vala na površini vode, da kretanje fotona i
kretanje a u t o m o b i l a nije isto, p r e m d a foton jest i čestica, i val, i k r e ć e se.
Sve je to a n a l o g n o .
Metafore kojima se u redovitom, o b i č n o m govorenju p o č e s t o služimo,
t a k o đ e r su vrsta primjene analogije. Za j u n a k a se kaže da je »lav«, za lu
kavca da je »lisica«; simpatično značenje ima metafora »hrast«, »orao«, a
n e s i m p a t i č n o »beskičmenjak«, »puzavac«; za majku je njezino dijete »zla
to« itd. Postoji i mogućnost pri je kojoj glavna (središnja) misao d o d u š e
dovoljno jasna i bez metafore, ali joj ipak slikovit izraz m o ž e p o m o ć i da se
nijanse izreknu plastičnije i zornije.
b) U primjerima koje smo naveli glavni je oslonac analogije bilasličnost,
točnije r e č e n o , neka sličnost, jer ih ima raznih vrsta i raznih stupnjeva.
No u spoznavanju uz p o m o ć analogije n e k a d se služimo i kontrastom.
Tim p u t e m dolazimo, na primjer, do pojma »besmrtan«.
Iz učinaka m o ž e se često upoznati njihov uzrok. N e k a d je to lako i
postiže se bez analogije, a n e k a d n a m uzrok ostaje relativno n e d o s t u p a n ,
kao u tami, i tek a n a l o g n o m o ž e m o n e k a k o nešto naslutiti ο ovom ili o n o m
k o n k r e t n o m uzroku.
180 Miljenko Belić
Č a k i m a t e m a t i k a treba analogiju. Iracionalne brojeve (npr. \ 2 , ^ 3 ) i

i m a g i n a r n u jedinicu ( V - l ) m a t e m a t i k a tumači ne iz njih samih, nego iz
njihova podrijetla ili p u t a kojim su ušli u čovjekovu riznicu u m a .
U svim tim slučajevima izvršen je neki prijenos od j e d n o g spoznajnog
objekta (ili značenja) na drugi koji je s o n i m prvim na neki način povezan.
Osnovice za te prijenose mogu biti raznih vrsta (neke s m o od njih malo prije
pokazali).
Z b o g toga prijenosa ta t a k o analogna spoznaja ili analogan pojam nije
»vlastit« (»conceptus proprius«), nego »analogan« u obliku koji smo do
sada p r o m a t r a l i to je »analogan-ne-vlastit pojam« (»conceptus analogus-
non-proprius«).
c) Pri takvoj analognoj spoznaji — u kojoj nismo postigli onu neposred
nu i vlastitu spoznaju koju ostvaruje »conceptus proprius« i pri kojoj nam
je o s t a o s a m o »conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s « — n e m a o n e jasnoće
koju inače želimo i koja je glavna osnovica ljudske znanosti. No uza sve to,
ako se ispune p o t r e b n i uvjeti, i ta je spoznaja valjana i prava spoznaja, ima
čak i znanstvenu vrijednost: i sama u sebi (kao teorijska z n a n o s t ) , i u prim
jeni u praksi. Na primjer, analognost našega znanja ο nuklearnoj energiji
t o m znanju ne dokida znanstveni karakter, niti sprječava njegovu primjenu
u p r a k s a (o gnoseološkom opravdanju cjelokupne analogne spoznaje bit će
još govora u IV. članku ovog prvog dijela).
2. Analogan-ne-jednoznačan pojam (conceptus

analogus-non-univocus )
a) Do a n a l o g n e spoznaje m o ž e se doći t a k o đ e r n a č i n o m i smjerom koji

opisuju primjeri što slijede.
U biologiji nazivamo analognim one o r g a n e i tvorevine koji su prema
svojemu postanku različni, ali su zbog slične radnje poprimili sličan oblik.
T a k o su vitice od graška i vitice vinove loze analogne, jer p r e m d a su prema
p o s t a n k u različite, ipak imaju istu zadaću. T a k o đ e r , analogna su krila ptice,
šišmiša i kukca: radnja im je ista, ali je građa različita.
No sljedeći je primjer iz metafizike, i već je p o n e š t o suptilan, zahvaća
prilično d u b o k o :
—jesam čovjek
—jesam student.
Naglasili s m o riječ »jesam« zato jer je spoznajni umski sadržaj, izražen
u p r a v o t o m riječju, analogan. N a i m e , ο analogiji m o r a m o govoriti onda
k a d a isto ima nijansirano značenje. Ta dva »jesam« nemaju posvema isto
značenje: od »jesam« s t u d e n t a — baš ukoliko je »jesam« — ne bi ostalo
n a p r o s t o ništa kad on ne bi bio utemeljen, ukorijenjen i smješten u svojoj
specifičnoj relaciji p r e m a »jesam« čovjeka. R e c i m o to isto na drugi način:
kad u r e d u stvarnosti ne bi bilo »jesam« kakav je ostvaren u čovjeku, taj
»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića 181
drugi »jesam«, kakav je de facto realiziran u s t u d e n t u , bio bi p r a z n a igra

riječi bez ikakva značenja, otprilike tako nešto kao fingirani »jest« za »čet
v e r o k u t n u kružnicu«. U »jesam« čovjeka i »jesam« s t u d e n t a nijansirano je
baš o n o s a m o što se izriče upravo glagolom »biti«, baš o n o »ulaženje« u
stvarnost i »stajanje« u stvarnosti, o n o »pravo na pojavnost p r e d u m o m « ,
o n o »nadvladavanje barijere ništavila«, dakle baš o n o s t o j e genijalno Par-
m e n i d predložio za razmišljanje.
Budući da od ta dva analogata, tj. istoga, a na nijansiran način — u
n a š e m primjeru »biti« u »biti čovjek« i u »biti s t u d e n t « — ima važniju
funkciju onaj »biti« u čovjeku (jer omogućuje i n e k a k o nosi o n u drugu
realizaciju, tj. »biti« u »biti student«), zato govorimo ο p r v o t n o m i drugot-
n o m analogatu.
b) Primjeri koje s m o upravo promotrili prikazuju n a m » a n a l o g n i - n e -
j e d n o z n a č n i pojam« (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) . Razlog analo
gije je u sadržaju tih pojmova; značenje im je d o n e k l e nijansirano. U nave
d e n i m primjerima došli s m o do sadržaja tih pojmova izravnim p r o m a t r a
njem objekta i time ο t o m objektu izgradili tzv. »vlastiti pojam« ( » c o n c e p t u s
proprius«). Štoviše, to izravno promatranje dospjelo je i do o n o g a na č e m u
se temelje o n e nijanse zbog kojih ti, p r e m a podrijetlu »vlastiti pojmovi«,
istodobno su, i isti i n e k a k o različiti te time, d a k a k o pod drugim vidikom,
»analogni«, ali na drugi način analogni, tj. » a n a l o g n i - n e j e d n o z n a č n i « . N o ,
d a k a k o , ima slučajeva gdje su pojmovi analogni u oba oblika, a to se zbiva
kada se grada kojom se izgrađuje onaj ne j e d n o z n a č n i pojam ( » c o n c e p t u s
a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) dobiva spoznajom koja je ne-vlastita (»concep
tus a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s « ) .
c) Primjeri koje s m o promotrili (napose imajmo p r e d o č i m a ono »je
sam« u »jesam čovjek« i u »jesam student«) ujedno pokazuju d a j e za »ne-
j e d n o z n a č n e pojmove« (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) karakteri
stičan »sadržaj pojmova« ( » c o m p r e h e n s i o ideae«), a ne put kojim s m o do
njih došli. O b r a t n o , za neizravnu i nevlastitu spoznaju ( » c o n c e p t u s analo
g u s - n o n - p r o p r i u s « ) p r e s u d n o je kojim s m o p u t e m do nje došli.
To su, dakle, dvije različite vrste a n a l o g n e spoznaje. N e m o j m o se za
m a r a t i pokušajima (ionako u z a l u d n i m a ! ) da samu p r o c e d u r u tih vrsta ana
lognih spoznavanja n e k a k o m e đ u s o b n o p o v e ž e m o ili u č i n i m o m e đ u s o b n o
ovisnim. No iako u njihovoj strukturi n e m a m e đ u s o b n e povezanosti, ipak
se u k o n k r e t n i m slučajevima, već p r e m a objektu koji p r o m a t r a m o , te ana
logije m o g u m e đ u s o b n o ispreplitati i dopunjavati u svojim rezultatima.
d) A n a l o g n o s t - n e j e d n o z n a č n o s t nije n e š t o što bi p r i p a d a l o s a m o redu
našeg spoznavanja. U primjeru »jesam«, kakav se javlja nijansiran u »jesam
čovjek« i u »jesam student«, stvarnost je takva da zahtijeva onu i istost i
razliku u spoznajnom sadržaju.
Dosljedno, a n a l o g n o s t - n e j e d n o z n a č n o s t u spoznavanju — tj. činjenica
da je p o t r e b a n »conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « — uz p o t r e b n e uvjete
m o ž e biti d o b r a p o l a z n a točka za dublje poznavanje d o t i č n o g objekta, s a m e
L82 Miljenko Belić
ontičke stvarnosti. A m e d u te s p o m e n u t e p o t r e b n e uvjete pripada i to da

pri takvoj onto-logičkoj činjenici analogije pazimo (i ne p o b r k a m o ) što je
logičko, što ontologičko, a što ontičko — već p r e m a vrsti slučaja koji obra
đujemo.
3. Sto čovjeku daje analogna spoznaja
O p ć e n i t o govoreći, može se reći da spoznaja uz p o m o ć pojmova koji su

stečeni uz posredovanje, p r e m a nekoj vezi, s drugim, n a m a poznatijim, poj
m o v i m a (»conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o p r i u s « ) dosiže nove širine i omo
gućuje da s p o z n a m o i o n e objekte koje inače ne bismo mogli spoznati.
A analogija zbog nejednoznačnosti (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o
cus«) vodi u d u b i n e .
//. članak: Istost i razlika
B u d u ć i d a j e za ovo naše sadašnje razmišljanje važnija o n a a n a l o g n a spoz

naja koja je n e j e d n o z n a č n a nego o n a kojom se dobiva »analogan-ne-vlastit
p o j a m « (za naše sadašnje razmišljanje važnije je spoznavanje na način »con
c e p t u s a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « n e g o na način »conceptus a n a l o g u s - n o n -
p r o p r i u s « ) , u nastavku bavit ć e m o se p r e t e ž n o o n o m prvom, a manje i go
tovo tek iznimno o n o m d r u g o m . No time se ne isključuje mogućnost da
j e d a n dio rezultata do kojih ć e m o doći vrijedi i ο jednoj i ο drugoj analognoj
spoznaji.
1. Činjenica istosti i razlike unutar jednog te istog pojmovnog sadržaja
A n a l o g n i nejednoznačni pojmovi, može se reći, istodobno su i isti i različiti.

Kad ο t o m počinjemo refleksno razmišljati, to n a m se čini n e m o g u ć e , kon
t r a d i k t o r n o . A ipak u redovitom, o n o m n a š e m »svakidanjem« mišljenju mi
se takvim n a č i n o m spoznavanja služimo često, pa i vrlo često, i ne pomiš
ljajući da bi tu moglo biti nešto z a g o n e t n o , p r o b l e m a t i č n o . P o đ i m o korak
po k o r a k do rješenja koje je n a m a u priličnoj mjeri d o s t u p n o !
a) Z a p o č n i m o s k o n k r e t n i m primjerima.
P o j a m (točnije: sadržaj pojma) »životinja« m o ž e m o izreći ο lavu, jele
n u , orlu, grlici, leptiru, ribi..., a i ο čovjeku. 2 Podsjećam da govorimo ο
»sadržaju pojma« ( » c o m p r e h e n s i o ideae«), a ne ο njegovu »dosegu« (»ex-
2 U hrvatskom jeziku riječ »životinja« ima prizvuk bića bez razuma i bez onoga što je s
razumom povezano, iako u osnovici ne izriče više nego živo biće koje je kadro spoznavati
osjetnim načinom (npr. vidom, sluhom, opipom...), bez ulaženja u pitanje da li još preko
toga ima razum ili ga nema. No radi kratkoće koji je puta prikladno i za čovjeka upotri
jebiti taj izraz, isključujući pritom pejorativno značenje.
t e n s d o ideae«). D a k l e , sada je n a m a s p o r e d n o ο kojim se sve bićima može

izreći neki pojmovni »sadržaj«; p r o m a t r a m o izravno s a m o »što« je tim poj
m o m izrečeno, a tek neizravno i p r e m a potrebi govorimo i ο »dosegu«
dotičnog sadržaja, ο krugu bića u kojima je taj sadržaj realiziran. To je
upozorenje bilo p o t r e b n o , jer mi vrlo lako i n e o p a z i c e prelazimo iz j e d n o g
p r o m a t r a n j a na drugo. T o m pažnjom predusrest ć e m o čitav niz nejasnoća,
koje su zapravo suvišne.
Sadržaj toga pojma, »životinja«, izričemo na dva načina:
— u n e k o m apstraktnijem obliku t a k o d a sadržaj toga pojma b u d e s a m o
»živo biće k a d r o spoznavati osjetnim n a č i n o m « , ne uključujući specifičnosti
tih bića;
— ili u n e k o m konkretnijem obliku, svraćajući pozornost na konkreti-
zaciju toga sadržaja; dakle, t a k o da p r o m a t r a m o b a š taj zajednički sadržaj,
i u p r a v o njega, tj. taj sadržaj, ali ukoliko je on — baš taj sadržaj — u svakoj
vrsti životinje konkretiziran na način njoj svojstven, specifičan. Isti sadržaj
— a na različit način! T a k o se isti sadržaj, »životinja«, u jelenu konkretizira
na specifični način jelena, u lavu na način lava, u orlu na način orla, u ribi
na način ribe... A jelenovo svojstvo da je on biće koje trči o n i m njemu
svojstvenim lijepim n a č i n o m — u p r a v o to je j e d a n od oblika života »životi
nje«. I orlov vid j e d a n je od oblika kako se konkretizira život »životinje«.
Vid ima i riba; i to je svojstvo »životinje«, ali u kojem se »životinja« k o n k r e
tizira drukčije n e g o u orlu. »Životinja«, »životinjska narav« — ostajući u
sadržaju svoga pojma ista, tj. u p r a v o to što smo rekli, »životinjska narav«
— drukčija je u jelena, orla, ribe... Nalazi se u njima — nalazi se i u čovjeku
— nalazi se baš o n a ista, i istodobno je različita. 3
b) Razmišljati uz primjenu takve spoznaje gdje se baš istost nijansira
različito, nešto je za čovjeka redovito.
V e ć i dijete u svom dječjem svijetu i na svoj dječji način primjenjuje taj
svojevrsni način apstrahiranja. I dijete zna da su pas, kokoš... životinje. A
kad želi izreći razlike između tih životinja, reći će da pas ima ovakvu glavu,
a kokoš onakvu; da pas ima četiri noge, a kokoš dvije; da pas ima ovakav
r e p , a kokoš... A te razlike i vlastitosti — glava, noge, rep, kako ih dijete gleda
— u sebi uključuju zajedničko svojstvo »životinja« (točnije: »životinjska oso
bina«; a taj pojam, m o ž d a uz još koji posrednički pojam, izriče »biće koje
je k a d r o osjećati« = »životinja«).
I djeca i odrasli često se p o m a ž u izrazom »nešto«. T k o se služi tim
izrazom zna što njime izriče. No »nešto« se kazuje i za ovo i za ono; t a k o da
ovaj »nešto« nije isto što i onaj »nešto«, iako su oba — »nešto«. Štoviše, i
o n o čime se razlikuju ta dva »nešto«, i to je »nešto«! I tako taj spoznajni
3 Tu bi se mogle provesti još neke preciznosti i cizeliranju u formuliranju što je sadržaj

zajedničkog predikata i njegovih konkretizacija. No te nijanse nisu više bitno potrebne
za naše promatranje, a otežavale bi ga. Zato, uz ovo upozorenje, zaustavljamo se pri
formulaciji koja je bliska običnom govoru. Ta je, naime, relativno jasna.
184 Miljenko Belić
sadržaj, »nešto«, koji n a m je toliko jasan, pod pritiskom naše refleksije

postaje p a r a d o k s a l a n .
Doista, prije n e g o je filozofska refleksija upozorila na taj p a r a d o k s sve
je to n a m a bilo kao »samo po sebi razumljivo«, svagdanje, jasno, da ο tom
ne bismo ni postavljali pitanja. A ipak, ima tu mjesta i za filozofsku refleksiju
koja se pita k a k o isto može biti različito, i kako različito m o ž e biti isto.
c) Ne može se taj p r o b l e m riješiti o n a k o kako se rješava sličnost u razlici
pri metafori, kad j u n a k a nazivamo lavom. U metafori i m a m o sliku koju um,
stojeći na višem stupnju i razini, shvaća i uz p o t r e b n u kritičnost primjenjuje.
No sada se ne radi samo ο slici koja je na nižem stupnju i razini nego što je
umsko spoznavanje pa pri tom um može sliku kontrolirati, nego se radi i ο
istosti i ο razlici u o n o m što um izriče, izriče na istom, svom, umskom stupnju
i razini.
Nadalje, primjer koji smo iznijeli u p r e t h o d n o m članku (1,2 a), »jesam«
u »jesam čovjek« i u »jesam student«, gdje t a k o đ e r p r e p o z n a j e m o isti prob
lem — istost i razliku baš u o n o m j e d n o m , u »jesam« — daje n a m slutiti da
to nije s a m o pitanje logičkog reda, nego i ontičkog, jer je zahvaćen sam
glagol »biti«.
I zato, p r e d v i đ a m o , rješenje tog sklopa pitanja neće biti lako. T r e b a mu
pristupiti i precizno i s u p o r n o m ustrajnošću.
2) Dvovrsni instrumentarij čovjekova uma
Logičkom analizom onih oblika i sadržaja naše spoznaje koje smo maloprije
obradili u 1. podnaslovu ovog članka zamjećujemo da se čovjek pri izgradnji
svojih općih pojmova služi dvovrsnim instmmentarijem: j e d n i m dolazimo do
čisto j e d n o z n a č n i h pojmova koji su u sebi sadržajno posve j a s n o određeni
i »pročišćeni« od svega što na njih n e p o s r e d n o ne spada (tako se to čini u
prvi m a h , i s a m o u prvi m a h , jer u carstvu bića n e m a izoliranih područja
koja ne bi imala nikakve veze s drugim bićima); drugim instrumentarijem
dolazimo do analognih nejednoznačnih pojmova (»conceptus analogus-
n o n - u n i v o c u s « ) koji u svom pojmovnom sadržaju ujedno pokazuju neku
vezu s još nečim drugim (zasada recimo to tako, p o n e š t o n e o d r e đ e n o ) .
Tu j a k o »zgusnutu« tvrdnju m o r a m o razraditi.
a) U o v o m razmišljanju bit će n a m p o t r e b n o izvorno značenje naziva
»opći pojam«. Pri tumačenju što je »opći pojam« često se izlaže kako on
apstrahira od individualnosti i kazuje samo o n o što se može ontički ostvariti
i u m o m pronaći u m n o g o bića.
No izvorna Aristotelova misao malko je drukčija i prilično preciznija.
Za Aristotela je onaj pojam »opći«, koji je »opće vrijedeći«, koji je uspio
izreći o n o što je srž i bit p r o m a t r a n o g objekta te ga zato može i m o r a priznati
svaki u m . A t o m u je d r u g o t n o da, ako sam promatrajući n e k u konkretnu
kocku n e k a k o shvatio što je to kocka (došao ili ne d o š a o do precizne geo-
metrijske formule a 3 ) , mogu taj isti pojmovni sadržaj p r e p o z n a t i i u drugoj

kocki. 4 U p r a v o t o m svojom p r o d o r n o š ć u kojom p r o d i r e u objekt takav
»opći pojam« (i s njim povezan logički »sud«) jest osnovica znanosti; to
kakvo-takvo prodiranje u bit u m o m p r o m a t r a n o g objekta jest osnovica
znanosti, a ne tek p u k o ponavljanje spoznate osobine. P u k o ponavljanje
m o ž e se utvrditi i na razini same osjetne spoznaje (osjetno p a m ć e n j e , maš
t a ) ; a, u drugu ruku, m o g u ć a je znanost i ο neponovljivom objektu (sam
Aristotel smatra svoje izlaganje ο Bogu znanošću, p r e m d a je Bog j e d a n i
neponovljiv, k a k o to Aristotel sam naučava).5
Šteta što se je na tu a u t e n t i č n u Aristotelovu n a u k u tijekom povijesti
zaboravilo. Drukčije bi izgledala ne s a m o srednjovjekovna p r o b l e m a t i k a ο
o p ć i m pojmovima (ponajprije baš o n a »de universalibus« — i kod Roscelina
sAbelardom, i kod Ockhama — a t a k o đ e r i ο s r o d n i m pitanjima, n p r . ο t o m
k a k o čovjek dolazi do prave znanosti ο individualnim bićima, ο tzv. djelat
n o m umu...) n e g o bi p r e m a svoj prilici bila drukčija i Kantova istraživanja,
te stoga i njegovi rezultati.
P o n o v i m o , dakle, i istaknimo da, p r e m a p r o n i c a v o m Aristotelovu zapa
žanju, u logičnoj operaciji apstrahiranja nije glavno izostavljanje individual
nosti ili kojeg drugog spoznajnog sadržaja nego poniranje u bit objekta, u
»značenje« i »smisao« onoga što je u objektu o s t v a r e n o (koliko je to, već
p r e m a vrsti objekta i izvježbanostiuma, n a m a ljudima m o g u ć e ) . D a k a k o da
p r i t o m m o ž e biti i izostavljanja, ali je i to u sklopu i na » t e r e n u « o n o g
umskog prodiranja u bit p r o m a t r a n o g objekta.
b) Aristotel n a m je d a o još j e d a n važan kažiput u tim razmišljanjima.
U o č i o je da se spoznajni sadržaj »biće« i »jedno« ne može smatrati logičkim
» r o d o m « , i opisao je razliku između strukture apstrakcije kojom se dobiva
logički »rod« (genus) te o n e drukčije strukture kojom se a p s t r a h i r a spoz
najni sadržaj »bića« i »jednoga«.
Pročitajmo taj Aristotelov tekst (poslije ć e m o ga objasniti i p r i m j e r o m ) .
» N o nije m o g u ć e ni da 'jedno' ni da 'biće' b u d u j e d a n [logički] ' r o d ' za bića;
jer n u ž n o je za [logičku] 'razliku' svakog [logičkog] ' r o d a ' da m o r a i 'biti' i
biti 'jedna'; a n e m o g u ć e je priricati [pridijevati sadržaj pojma] bilo [logičke]
Vrste« [nekog logičkog] ' r o d a ' njenim vlastitim 'razlikama', bilo ' r o d ' [tim
4 Uspoređivanje između nekoliko kocaka pomaže, doduše, formiranju jasnije određenog

pojma, ali općim pojmovima početak nije u uspoređivanju. Da bih, naime, kocku m
mogao usporediti s kockom n, ukoliko su jednake kao »kocke«, moram znati (= imati
pojam) što je »kocka« već pri promatranju i kocke m i kocke η dok ih promatram odvo
jeno, inače nemam što ću usporediti je li isto ili različito.
5 Usp. Franciscus Sanc, Sententia Aristotelis de compositione corporum Hrvatska bo-
goslovska akademija, Zagreb, 1928., str. 110-111. Dostaje pogledati Bonitzov Index
Aristolelicus i mjesta navedena uz natuknicu καθόλου ι κοινόν pa da se vidi kako je ta
Šancova tvrdnja dobro utemeljena. Za neku razradu i primjenu usp. Miljenko Belić.
»Hvlemorphismi locus eiusque momentum in svstemate Aristotelis et in svstemate Sancti
Thomae« u: // Cosmo e la scienza. Atti del Congresso Internazionale. Edi. Domenicane
Italiane, Napoli 1978, str. 279, 280. i ondje označeno.
1
186 Miljenko Belić
istim njegovim logičkim 'razlikama'] bez njegovih 'vrsta'; te t a k o da, ako će

se ' j e d n o ' ili 'biće' postaviti kao [logički] 'rod', o n d a ni j e d n a 'razlika' neće
biti ni 'biće' ni ' j e d n o ' [a m a l o prije je ustanovio da je to n e m o g u ć e , jer
'razlika' m o r a i 'biti' i biti 'jedna'].« 6
Taj časni Aristotelov tekst, bezbroj p u t a tijekom povijesti logike obra
đivan, bit će n a m jasniji uz p o m o ć primjera: logički »rod« — životinja;
logička »razlika« — imati razum; logička »vrsta« — čovjek. Sada se proma
tra sadržaj tih pojmova (čovjek — r a z u m n a životinja), a ne njihov doseg
(onaj širok krug bića u kojemu se nalazi ostvaren dotični pojam). Aristotel
n a m želi p o k a z a t i da »biće« ili »jedno« nije logički »rod«. Njegov je razlog
ovaj: na »biće« i na »jedno« ne m o ž e se primijeniti s h e m a apstrahiranja
kojom se dobiva logički »rod«. To vidimo iz primjera: sadržaj pojma čovjek
(logička »vrsta«) nije uključen u sadržaju pojma imati r a z u m . 7 O b r a t n o , u
sadržaju p o j m a čovjek jest uključen sadržaj p o j m a imati r a z u m . 8 Na isti
način sadržaj p o j m a životinja (logički »rod«) nije uključen u sadržaju pojma
imati r a z u m (logička »razlika«), osim ako se u t o m sadržaju (imati razum)
već p o d r a z u m i j e v a »vrsta«, čovjek, čovjekov način posjedovanja razuma.
Pa b u d u ć i da je spoznajni sadržaj »biće« ili »jedno« uvijek uključen u spoz
n a j n o m sadržaju bilo koje logičke »razlike«, slijedi da ni »biće«, ni »jedno«
nisu logički »rod«, i s h e m a apstrahiranja koja se primjenjuje za dobivanje
logičkog » r o d a « ne m o ž e se primijeniti pri otkrivanju spoznajnog sadržaja
koji je izrečen k a o »biće« ili »jedno«; za takav rezultat naš se um m o r a
poslužiti apstrakcijom drukčije strukture.
Kasnije su uvedeni nazivi » p o t p u n a pojmovna razlika« (distinctio ra-
tionis c u m f u n d a m e n t o perfecto in re; seu: distinctio rationis ratiocinatae
m a i o r ; seu: distinctio virtualis perfecta) i » n e p o t p u n a pojmovna razlika«
(distinctio rationis c u m f u n d a m e n t o imperfecto in re; seu: distinctio rationis
r a t i o c i n a t a e m i n o r ; seu: distinctio virtualis imperfecta). O n a k v a se dva poj
ma razlikuju p o t p u n o m p o j m o v n o m razlikom čiji sadržaj ne uključuje j e d a n
d r u g o g a ( n p r . maloprije s p o m e n u t logički »rod«, životinja, i logička »razli
ka«, imati r a z u m ) . A n e p o t p u n a je pojmovna razlika između onih pojmova
od kojih prvi u svom sadržaju ne uključuje sadržaj drugoga, ali o b r a t n o ,
sadržaj d r u g o g a uključuje sadržaj prvoga (npr. sadržaj logičkog »roda«,
životinja, ne uključuje sadržaj logičke »vrste«, čovjek; no o b r a t n o , sadržaj
p o j m a čovjek uključuje sadržaj pojma životinje. 9
6 Aristotel, Metafizika III .?, 998 b 22-27. Tu sam malko nijansirao Ladanov prijevod (Sve
učilišna naklada Liber, Zagreb, 1985.), str. 62-63.
7 U sadržaju pojma nije uključen: u dosegu (opsegu) jest. No sada ne promatramo doseg
(opseg), nego samo sadržaj.
8 Tu tvrdnju možemo provjeriti i učiniti vidljivijom ako dodamo još ovo malo promatranje
pod vidikom dosega:... i zato su moguća bića koja imaju razum, a da nisu čovjek. No
upozoravam, ta nam je provjera samo dodatno pomagalo; srž našeg pitanja jedino je u
sadržaju pojma.
9 Ovdje se ponovno osjeća važnost razlikovanja sadržaja i dosega pojma. Sada obrađujemo
samo sadržaj pojma. A doseg pojma »životinja« uključuje i sav doseg pojma čovjeka«;
doseg pojma »čovjek« dio je dosega pojma »životinja«. No to sada ne promatramo.
O n a vrsta apstrakcije kojom se dobiva logički »rod« izgrađuje jednoz

n a č n e pojmove (»conceptus univocus«). O n a druga apstrakcija, pri kojoj
logička »razlika« u svom sadržaju uključuje sadržaj onog pojma koji je nalik
na »rod« (a nije »rod«, k a k o smo vidjeli u maloprije p r o m o t r e n o m Aristo
telovu tekstu), izgrađuje a n a l o g n e - n e j e d n o z n a č n e pojmove (»conceptus
a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) . To su dva instrumentarija našega u m a , i to dva
različita instrumentarija.
Od o n o g instrumentarija p r e m a kojem dolazimo do analognih nejed-
n o z n a č n i h pojmova dolazi do one istodobne istosti i razlike koju p r o m a t r a
mo sada u ovom članku. N o , kako se iz d o s a d a rečenoga već nazrijeva, ta
istost i istodobna razlika a bez kontradikcije izgleda n a m p a r a d o k s n a , pa i
proturječna, I tek kad iz j e d n o g od ta dva instrumentarija p r i j e đ e m o u drugi;
pa pravila prvoga p o g r e š n o p o k u š a v a m o primijeniti za onaj drugi. No teš
koće n e m a kad poštujemo autonomiju svake od tih dviju s t r u k t u r a apstra
hiranja. J e d i n o što tu metafizičari mogu poželjeti jest da bi im logičari po
mogli razrađujući opširnije taj fenomen čovjekova umskog spoznavanja.
P r o m o t r i m o još koji primjer! »Istost i razliku u istom« n a l a z i m o tako
đ e r u o n o m zajedničkom predikatu svih dijelova svjetlosnog spektra, u pre
dikatu »boja« (ne mislimo sada s a m o na spoznaju »boje« na razini osjeta
nego već na razini pojma; kad npr. psiholog istražuje kakvim b o j a m a treba
obojiti sobu za predškolsku djecu, to nije samo rad vida, osjeta, n e g o i u m a ,
uz p o m o ć pojmova). Postoje pojedinačne boje spektra; postoji njihov za
jednički predikat, »boja«; postoji i razlika kojom se razlikuju crveno i zele
n o . Tu razliku kojom se razlikuje »crvena boja« od »zelene boje« u o b i č n o m
životu mi ne izričemo d u ž i n o m svjetlosnog vala, nego onim što u m o m želi
mo reći da je vlastito i da p r i p a d a s a m o »crvenoj boji«, i o n i m što u m o m
spoznajemo i želimo reći d a j e vlastito i da p r i p a d a s a m o »zelenoj boji«. A
u p r a v o to — to čime se razlikuju, što pripada s a m o j e d n o m a ne p r i p a d a
d r u g o m ! — upravo to t a k o đ e r jest »boja«. O s o b i n a »biti boja« p r i p a d a
svima! Isto tako, o n o što proizvodi violina i što proizvodi flauta jest »zvuk«.
A zvuk violine i zvuk flaute razlikuju se baš u »zvuku«!
c) K a k o apstrakcija, t a k o i suprotni proces, kontrakcija, daje n a m pri
liku uočiti taj dvovrsni instrumentarij našeg u m a .
Pri kontrakciji j e d n o z n a č n i h pojmova p r i d o d a n a logička »razlika« čisti
je d o d a t a k , doista neka novost u sadržaju pojma koji kontrakcijom postaje
konkretniji (npr. životinja-razumna-čovjek).
No pri kontrakciji a n a l o g n i h - n e j e d n o z n a o n i h pojmova p r i d o d a n a lo
gička razlika jest, doduše, d o d a t a k , ali takav koji nije p o d svakim vidikom
d o d a t a k , jer i ta »razlika« sadrži u sebi o n o č e m u bi imala biti d o d a n a (npr.
zvuk o p ć e n i t o uzet — o n o specifično i vlastito baš violini — zvuk violine
k a o , t o m specifičnošću, specificiran zvuk). Michelangelova Pieta jest kon-
kretizacija njegove osnovne umjetničke zamisli: Blažena Djevica Marija s
tijelom mrtvog Sina (13. postaja Križnog p u t a ) Jedinstvenost — p r e m a
t o m e , i umjetnička vrijednost djela — stradala bi kad bi tu osim osnovne
188 Miljenko Belić
zamisli u r a d u bilo d o d a n o još i nešto drugo što nije o n a osnovna zamisao;

svaki zahvat Michelangela u taj m r a m o r bio je sav u službi njegove umjet
ničke zamisli. I, p o d tim vidikom, u nastajanju kipa nije se zbivalo ništa
»novo«. A istodobno, koliko novosti! T a k o i znanstveni rad (seminarski rad)
m o r a ostati na području svoje, j e d n e t e m e ; i u n u t a r te, upravo j e d n e i iste
t e m e treba da d o n e s e t a k o đ e r nešto novo. Taj način kontrahiranja spretno
je nazvan »expressior conceptio e i u s d e m realitatis«, »sve izrazitije poima
nje iste stvarnosti«.
U o b i č n o m životu u toj istodobnoj istosti i razlikama mi ne vidimo ništa
n e o b i č n o . P a r a d o k s počinje — pri kontrakciji j e d n a k o k a o i pri apstrakciji
(v. maloprije u podtočki b) — tek kada tu svojevrsnu istost i svojevrsnu
različnost u svojevrsnoj istodobnosti p o k u š a v a m o izreći o n o m s t r u k t u r o m
apstrahiranja i kontrahiranja koja pripada u m s k o m radu s j e d n o z n a č n i m
pojmovima. A tu nije riječ ο j e d n o z n a č n i m , nego ο analognim spoznajama.
d) Ta istost i istodobna razlika — o d n o s n o , ta razlika u nekoj istosti —
ima još j e d n u važnu osobinu: takva spoznaja nije okovana u s a m u svoju
istost, nego u njoj samoj, u sadržaju dobivenom t o m p o s e b n o m apstrakci
jom, uključen je i neki s p r e m a n »most« za prijelaz do nečega što je izvan
njenog zatvorenog kruga. Kad k a ž e m o »zdrava voda«, tada naša misao na
dilazi sam spoznajni sadržaj H 2 O i nekih rastopina u njoj p r e m a kojima je
ta voda zdrava; tu je nazočna veza i sa »zdrav čovjek«. Ili kad n e t k o kaže
»jesam student« time je izrekao »most« na »jesam čovjek«, jer bez »jesam«
u »jesam čovjek« n e m o g u ć e je »jesam« u »jesam s t u d e n t « . 1 0
Tu mogućnost dohvaćanja još nečeg drugoga, koju sada p r o m a t r a m o ,
daje onaj svojevrstan način apstrahiranja kojim dobivamo analogne nejed-
n o z n a č n e pojmove. U »jesam student« i »jesam čovjek« p r o m a t r a m o isto
a nijansirano baš u samoj svojoj istosti, u »jesam« u kojem je onaj »most«
za obje varijante toga »jesam«, za varijantu u »jesam čovjek« i za varijantu
u »jesam student«. Taj »most« (veza s drugim) s a m o je sličan — ne isti —
s o n o m v e z o m kojom nastaju »analogni-ne-vlastiti pojmovi« (npr. smrtan
— b e s m r t a n ) . Taj »most« do još nečega« pri analognim-nevlastitim pojmo
vima jest »most« do novog objekta, a pri a n a l o g n i m - n e j e d n o z n a č n i m spoz
najama vodi u bolje poznavanje istoga i njegovih vlastitosti.
10 Spomenimo usput razliku pridijevanja u ta dva primjera. Za vodu (s njenim rastopinama)

atribut »zdrav« jest nešto samo pridodano, izvanjsko, jer voda kemijski ostaje ono što
ona jest u sebi, bilo ili ne bilo na zemlji ljudi ili kakvih drugih životinja kojima treba zdrava
voda. Takvo se analogno pridijevanje zove »izvanjsko« (»analogia attributionis exter-
nae«). No »jesam« u »jesam student« koje se ostvaruje kao drugotni analogat od »jesam«
u »jesam čovjek« i koje bez »jesam čovjek« iščezava u ništavilu, nije tek nešto izvanjsko.
I zato se takovo analogno pridijevanje zove »unutrašnje« (»analogia attributions inter-
nae«). Možemo isto reći na negativan način: budući da ono stoje izraženo »unutrašnjim
analognim pridijevanjem« jest sama stvarnost onoga što je izrečeno tim analognim poj
mom, slijedi da bez veze s prvotnim analogatom uopće ne bi ni bilo tog drugotnog ana-
logata. Obratno, kad se radi ο »izvanjskom analognom pridijevanju«, bez veze s prvotnim
analogatom otpada samo onaj analogni atribut, a ta stvarnost kakva je sama u sebi, ostaje
nedirnuta.
D a k a k o , u obje te analogne spoznaje mogućnost uočavanja o n o g još

n e č e g drugog m o ž e imati različite polazne točke i različitu jasnoću.
3. Uvjeti za valjanost takve spoznaje
a) Ž e l i m o li se valjano služiti ne s a m o j e d n o z n a č n o m nego i a n a l o g n o m

spoznajom, prva n a m je dužnost uočiti činjenicu tih dvaju načina našeg
spoznavanja. A mi p o n e k a d zamagljujemo tu činjenicu. Mi, n a i m e , lakše
b a r a t a m o i lakše se snalazimo (ili b a r e m mislimo da je t a k o ) pri jednoz
načnoj spoznaji. I zato pri razmišljanju ο n a š e m spoznavanju p o k u š a v a m o
— sve i ne zamjećujući — našu analognu spoznaju n e k a k o »prevesti« na
govor j e d n o z n a č n e spoznaje. O t u d a paradoksi i privid bespuća, jer k a o i
inače t a k o i tu, ako ondje gdje postoje dva načina umskog p o s t u p k a mi ο
toj dvovrsnosti ne v o d i m o računa, zbrka je neizbježiva. Zaobišavši takvu
dvovrsnost (iako na d r u g o m području), Zenon Elejac dokazivao je da se
neki r a z m a k u p r o s t o r u ne m o ž e prijeći, jer, govorio je, prvo t r e b a prijeći
polovicu toga razmaka, pa zatim polovicu p r e o s t a l e polovice, i t a k o dalje. 1 1
Z e n o n o v a je objekcija t a k o d u g o teoretski nerješiva d o k se ne zamijeti da
pri razmišljanju ο prelaženju n e k o g p r o s t o r a t r e b a da se primijeni aritme
tička progresija, a Z e n o n je govorio ο geometrijskoj progresiji.
b) Nadalje, m o r a m o paziti da ne iskliznemo iz j e d n o g načina umskog
p r o m a t r a n j a u drugi način, pa da, ne zamijetivši prijelaz, ne primijenimo
što bi pri takvu prijelazu trebalo primijeniti.
T a k o n a m se m o ž e na primjer dogoditi da iz p r o m a t r a n j a sadržaja poj
ma p r i j e đ e m o na p r o m a t r a n j e dosega pojma. U p r o m a t r a n j u a n a l o g n e n e -
j e d n o z n a č n e spoznaje u središtu je pažnje p r o m a t r a n j e sadržaja spoznaje,
a doseg je p r i t o m nešto d r u g o t n o . D r u g o t n o je što »životinja« u svom d o
segu uključuje »čovjeka«, ali prvotno je i u središtu pažnje to da sadržaj
pojma »čovjek« uključuje sadržaj pojma »životinja«. 1 2 D a k a k o da m o ž e m o
govoriti ο uključivanju bilo sadržaja bilo dosega, ali t a d a t r e b a primijeniti
što pri takvu prijelazu t r e b a primijeniti, jer različito je o n o »uključivanje«
pri sadržaju i pri dosegu pojma.
T a k o đ e r , drukčije je »uključivanje« kad govorimo ο uzroku, a drukčije
k a d a govorimo ο posljedici. T a k o na primjer S u n c e u sebi davanjem (aktiv-
11 Usp. Hermann Diels, Predsokratovci, 29 A 25; taj dio preveo Darko Novaković, Naprijed,
Zagreb, 1983., str. 225.
12 Raspravljanja u vezi s poznatim pokušajem Kajelana i Ivana od Svetog Tome da se prikaže
kako logički »rod« (genus) »uključuje nerazgovjetno« (»confuse includit«) sve stoje pod
tim »rodom«, dobivaju mnogo svjetla i izgleda za rješenje ako se dosljedno provede
razlikovanje sadržaja i dosega pojma. U vrijeme svetog Tome Akvinskog to pitanje još nije
bilo postavljeno u tom obliku, i on, dodirujući to pitanje ali ne zalazeći u nj, govori i ο
aktivnom uključivanju a ο pasivnoj uključenosti (o tom v. Miljenko Belić, »Diversi modi
analogiae entis quibus tum explicite tum implioite utitur S. Thomas,« u: Atti dell« VIII
Congresso Tomistico Intemazionale. Vol. V (1982), Pontificia Accademia di S. Tommaso,
Citta del Vaticano 1982, str. 179 ss, napose str. 183-184. i 186-187.).
190 Miljenko Belić
n o ) uključuje svu energiju koja će se javiti u životu biljaka na Zemlji, a biljke

p r i m a n j e m (pasivno) uključuju energiju koja im dolazi od Sunca. M o ž e m o
zaista govoriti i da uzrok uključuje svoje učinke, i da učinci uključuju svoj
uzrok, ali, budući da se ta dva uključivanja razlikuju, treba paziti da ne dođe
do zbrke.
A to je još delikatnije kad se radi ne s a m o ο fizičkom uzrokovanju nego
ο o n a k v o m koje ujedno znači i neku participaciju, k a o n e k o prenošenje
istoga a na a n a l o g a n način, iz uzroka u učinak. T a k o na primjer Meštrović
u svom d u h u nosi svoga Grgura Ninskog. U p r a v o u t o m je izrađivanje um
j e t n i č k o g djela da umjetnik »prelije« u materijal o n o što nosi u svojoj duši.
U t o n i smislu onaj b r o n č a n i Grgur Ninski — participirajući — ima u sebi
o n o što je bilo u Meštrovićevu d u h u ; to je isto a i različito i s t o d o b n o , ana
logno.
c) O p ć e n i t o govoreći, znanosti pokazuju da se ne boje takvih prijelaza
s j e d n o g u m s k o g p r o m a t r a n j a na p r o m a t r a n j e drukčije vrste, ali uz uvjet da
se za te prijelaze zna i da se — koliko je p o t r e b n o — p r o v e d e korektura.
Istražujući živo tkivo biologija se služi m i k r o s k o p o m . No o n o što je pri
r e đ e n o za mikroskopiranje više nije živo, ali ipak — uz p o t r e b n u korekturu
— p r e p a r a t za mikroskopiranje govori ο živom, i govori d o b r o !
U vezi s k o n t r o l o m i eventualnim k o r e k t u r a m a naših umskih zahvata
u p r i r o d n i m z n a n o s t i m a recimo još n e š t o . Biologija o p r a v d a n o ne smatra
p o t r e b n i m obraditi unaprijed, j e d n o m za sve b u d u ć e slučajeve, neka deta
ljna pravila za o n o što smije i što ne smije učiniti u svom istraživanju ο živim
bićima kakva su ta bića u sebi, neovisno ο čovjekovu p r o m a t r a n j u . To neće
učiniti ni fizika, koja u svoja p r o m a t r a n j a ο objektu sve više unosi funkciju
subjekta, p r o m a t r a č a . Fizika time ne želi reći da sumnja u činjeničnost
objektivnog zbivanja, nego s a m o da time o n a pristupa objektivnom zbivanju
opreznije i skromnije, i želi reći da još n e m a jasnu sliku ο svim utjecajima
što ih ima p r o m a t r a č na rezultate fizičkih istraživanja, o d n o s n o što slijedi
iz činjenice da je i p r o m a t r a č dio fizičkog svijeta. I tek u pojedinim slučaje
vima vidjet će se što e v e n t u a l n o t r e b a da ispraviti.
Ni filozofija se ne bi morala žuriti s gotovim pravilima do u pojedinosti
ο valjanom primjenjivanju analognih spoznaja. Takva, unaprijed izrađena
pravila, m o g u biti izrađena s p r e m a l o uočavanja onoga što činjenice zahti
jevaju. A kritički n a d z o r uvijek je p o t r e b a n .
///. članak: Zagonetni glagol »biti«
1. Glagol »biti« u čovjekovu susretu sa stvarnošću
a) U čovjekovu načinu mišljenja i govorenja glagol »biti« jest n e š t o svagda

nje, posvudašnje, redovito. U p o t r e b l j a v a m o ga svaki čas, u svim njegovim
glagolskim oblicima. Glagol »biti« za n a s je n e š t o toliko redovito i svagdaš
nje, da i k a d ο njemu razmišljamo, ali o n i m predfilozofskim n a č i n o m raz-
mišljanja, ni najmanjom slutnjom ne naslućujemo da bi u njemu moglo biti

nešto misteriozno.
A koliko je tu misterija!
»Biti« — to je logički izričaj ontičke stvarnosti, susret čovjekova miš
ljenja i o n o g a što jest. A misterij je već sama činjenica stvarnosti. Misterij
je t a k o đ e r čovjekova m o ć m a k a r skromnog, ali stvarnog, pa i prilično pro
dornog, čovjekova u m s k o g spoznavanja. A dubljeg i prodornijeg umskog
sredstva za izricanje stvarnosti — i njenih tajni — čovjek n e m a nego što je
njegova m o ć da m o ž e doći u spoznajni kontakt sa stvarnošću p o d vidikom
glagola »biti«.
b) G r a m a t i č a r i kažu da se svaki glagolski p r e d i k a t rečenice m o ž e pret
voriti u imenski predikat. Umjesto »kanarinac pjeva« m o ž e se reći »kana-
rinac je pjevajući«.
Takva se p r e i n a k a sviđa logičarima, jer je njome više istaknuta središnja
zadaća k o p u l e »jest«, glagola »biti«: subjekt i p r e d i k a t s a m o su modifikacije
kopule. Glagol »biti«, kako se to p o n e k a d kaže, jedini je glagol u logici.
Metafizičari zahvalno prihvaćaju ta zapažanja logičara, n a p o s e o n o da
su subjekt i predikat rečenice ( o d n o s n o suda) samo modifikacije glagola
»biti«.
c) Metafizičari gledaju glagol »biti« kao čovjekovu afirmaciju ο stvar
nosti.13
Klasična metafizika započela je u staroj Grčkoj. S p r i r o d n i m i sponta
nim povjerenjem u taj osnovni zor Parmenid konstatira činjenicu i poziva
na razmišljanje: "Εστί γαρ ε ί ν α ι , μ η δ έ ν δ' ο ύ κ ε σ τ ί ν — N u ž n o je reći i
misliti: postoji biće. N a i m e »bitak« je činjenica, a »ništavilo« nije činjenica
— promisli, nalažem, ο t o m . 1 4
Descartes postavlja afirmaciju bivstvovanja u s a m o središte odgovora ο
sigurnosti naše spoznaje: »Cogito, ergo sum« — »Mislim, dakle jesam.«
Čim se konstatira činjenica da n e t k o misli, u tu je činjenicu u t k a n a i ontička
činjenica da taj »netko« jest, glagol »biti« nije samo nešto iz svijeta nestvar
nog zamišljaja.
V e ć tu i m a m o dovoljno opravdanje za p o č e t a k metafizičkih razmišlja
nja. A razmišljanja ο »sudu«, toj karakterističnoj vrsti čovjekova umskog
spoznavanja, osvjetljuje i izlaže nešto ο čovjekovu susretu s ontičkom stvar
nošću, s o n i m što »jest«. Na početku ne p i t a m o koliko ima bića — koliko
ima pojedinki koje »jesu« i koliko je bogat sadržaj izrečen glagolom »biti«
13 Kad kažemo da je nešto antičko, mislimo na stvarnost kakva je sama u sebi, bez obzira
na čovjekovo promatranje. Riječ logičko označuje stvarnost koju um realizira u sebi i za
sebe (stvarnost unutar čovjekova uma i za čovjekov um). Onto-logićko je ono što um,
doduše, ostvaruje u sebi i za sebe, ali ukoliko je um usmjeren na ontičku stvarnost; ili isto
sa suprotnog polazišta rečeno: ontička stvarnost, ali uočena na način čovjekova uma.
14 Usp. Hermann Diels, Predsokratovci, Parmenid, 28, A fr. 6, stih 1-2; taj dio preveo Du
bravko Škiljan, I. svezak, Naprijed, Zagreb 1983, str. 209. Radi jasnoće, dodao sam po-
lunavodnike.
192 Miljenko Belić
— dosta je uočiti činjenicu da čovjekov um zna da »biće jest«, da zaista

negdje »jest«. I ontologija može započeti.
d) Ipak, j a s n o je da čovjekov logički zahvat u ontičku stvarnost ima neke
svoje specifičnosti. U ovom dijelu našega razmišljanja uočimo, a odmah i
o t k l o n i m o , dvije pogrešne krajnosti. Prva je u t o m da bi n a v o d n o postojao
neki posvemašnji paralelizam između reda misli i r e d a stvarnosti. Druga je
da bi n a v o d n o o n o što um izriče bilo samo umski, isključivo umski izričaj,
a bez spoznajne vrijednosti t a k o đ e r ο ontičkom r e d u ukoliko je ontičan.
3
To oboje otklanjamo, jer, prvo, kad um kaže, na primjer, a , to je umski
izričaj ο kocki: n e m a tu striktnog paralelizma s ontičkim svijetom (kao da
3
bi nekakav a kao takav bio u ontičkoj stvarnosti, bilo n e k a k o u o p ć e — u
n e k o m svijetu ideja — bilo u svakoj pojedinačnoj kocki); ali i drugo, isto
t a k o upravo taj umski izričaj, on kao takav — k a o izričaj u m a i koji se kao
a p s t r a k t n a formula nalazi samo u umu — ipak je upravo on, p r e m a svom
sadržaju, ostvaren u svakoj ontičkoj kocki t a k o da um m o ž e »pročitati« kako
3
je u svakoj »upisan« ili »ispisan« upravo taj a (ontologija u traktatu ο
ontološkoj istini obraduje o t k u d a do toga dolazi).
3
To što smo rekli ο o p ć e m pojmu a reći ć e m o i ο glagolu »biti«: kao što
3
je a apstrakcija našega u m a (no apstrakcija nije nešto nebulozno, nego onaj
»prodor« našega u m a u srž, u jezgru objekta — ν. II, 2 a), ali što je tim
pojmovnim sadržajem rečeno, ostvareno je (»ispisano je«) u svakoj ontičkoj
kocki; t a k o i glagol »biti«, kao apstraktan sadržaj izričaja našeg uma —
upravo je time »prodor« u srž i smisao činjenice da p r o m a t r a n i objekt ontič-
ki »jest«. O n o što je tim spoznajnim sadržajem r e č e n o , »upisano« je u sva
k o m o n t i č k o m objektu ο kojem se kaže da je »biće«, da »jest«, da ο njemu
vrijedi glagol »biti«.
2. »Biti« — to je afirmacija; gdje se ona pojavljuje
a) Metafizičari kažu da glagol »biti« sadrži i izriče afirmaciju, on je naprosto

tvrdnja, i to tvrdnja ο stvarnosti, ο nadvladanoj »barijeri ništavala«. To je
»da!« kojim je isključen »ne!«, ontička afirmacija koju ο sebi — dopustimo
si metaforički izraz! — »izriče« stvarnost sama k a o takva, a za njom je
ponavlja čovjekov um, »čitajući« o n o što je »ispisano« s a m o m stvarnošću
k a o takvom ili »slušajući« o n o što mu »govori« stvarnost samim tim što je
stvarnost, što je činjenica, što »jest«, što nije ništavilo, što je »biti«, a ne
»ne—biti 1 5
15 U opisu te ontičke, te po njoj ontologičke afirmacije, poslužili smo se i kontrastom,

»ne—biti«, ništavilo. Naime, kontrast nama ljudima pomaže da bolje uočimo ono što treba
biti u središtu pozornosti. Pa tako i umsko poricanje, negacija, pomaže da bolje uočimo
afirmaciju, pozitivnost. No, dakako, ontićki negacija ostaje samo negacija, samo »praz
nina«, samo »mrak«, a nikako neka svojevrsna stvarnost ili kao nešto pozitivno što bi bila
kao meda ili norma stvarnosti.
Uočavanje te osnovne ontičke i onto-logičke afirmacije dovest će nas

u daljnjem razmišljanju do uočavanja e m i n e n t n e afirmacije, e m i n e n t n e po
zitivnosti, do najposlije o n o g bitka koji sam kao takav postoji, i koji, k a o
izvorište svega, svoju veličajnost »preslikava« i njome »ispunja« sam taj
glagol »biti« baš ukoliko je »biti«. I a k o je za p r o d o r n u intuiciju P a r m e n i d a ,
a čini se t a k o n e k a k o i za intuiciju svetog T o m e Akvinskog glagol »biti«, već
prvim z o r o m izrečen, bio pun značenja i vrijednosti, ipak metafizičko raz
mišljanje m o ž e započeti od uočavanja same prividno p r a z n e činjenice pos
tojanja, pa će se poslije upotpunjavati p r o m a t r a n j e m uvjeta uz koje se javlja
ta činjenica i funkcije koju ti uvjeti imaju.
b) Tu svoju polaznu točku m o ž e m o objasniti još j e d n o m p r i m j e d b o m .

P o d utjecajem Kantove filozofije razvila se filozofija vrijednosti ( W e r t p h i -
losophie, aksiologija), a u njoj je p r o v e d e n o odvajanje između »vrijediti« i
»biti«, »Wert« i »Sein«. Ta filozofija veli da čovjek ima z a s e b n e i n s t r u m e n t e
u svom d u h u za primanje o n o g a što je »Wert« i onoga što je »Sein« (od
nosno, kažu, ti se instrumenti realiziraju u s a m o m primanju). »Biti« je, kažu,
ne s a m o p r a z a n i indiferentan p r e m a »vrijednostima«, n e g o »biti« za »vri
jednosti« znači upravo neku degradaciju na nižu vrstu susreta čovjeka i
o n o g a s čime se čovjek susreće.
mihelm Mndelband (1848.-1915.), Heinrich Rickert (1863.-1936.),
Max Scheler ( 1 8 7 4 . - 1 9 2 8 . ) , Nicolai Hartmann ( 1 8 8 2 - 1 9 5 0 . ) i d r u g i ,
obrađujući n e k e t e m e iz svoje filozofije vrijednosti prikazuju umjetničko
djelo kao »Gut«, a njegovu ljepotu k a o »Wert«, s nizom sličnih primjera.
T i m e su uspjeli lijepo osvijetliti n e k e zanimljive pojedinosti. No P a r m e n i d
ne bi d o p u s t i o t a k o dijeliti »Wert« od bitka. On bi ponovio svoje majstorski
postavljeno pitanje ε σ τ ί ν η ο ύ κ ε σ τ ί ν — »da li jest ili nije« 1 6 , tj. da li
»vrijednost« — da li doživljavanje »vrijednosti« — j e s t ili nije, da li o n o ο
č e m u kao ο »vrijednosti« govori VVertphilosopbie, da li to »jest« činjenica
koju kao takvu treba uočiti i priznati ili nije. D r u g i m riječima, ako tvrdnje
z a s t u p n i k a takve filozofije vrijednosti jesu d o b r o i z g r a đ e n e , a k o imaju
osnovicu u stvarnosti, o n d a i ο »vrijednostima« vrijedi glagol »biti«. Svejed
no je i d r u g o t n o je da li se »vrijednosti« javljaju tek čovjekovim percipira
njem ili mu p r e t h o d e , ipak najposlije njih ili ima ili n e m a , o n e ili »jesu« na
sebi svojstven način ili »nisu«, u P a r m e n i d o v u (i o p ć e m ) smislu.
P a r m e n i d bi isto t a k o prigovorio Martinu Heideggeru što razdvaja (ona
ko k a k o on razdvaja) o n o n a v o d n o bezvrijedno »puko postojanje« (»Vor-
handensein«)i»bitak« (»Sein«).17 Daje Heideggerviše išaoParmenidovim
smjerom, bio bi p r e d u s r e o Husserlov prigovor da nije n a d r a s t a o a n t r o p o
lošku ontologiju, niti bi se govorilo ο »Heidegger I« i » H e i d e g g e r II«, tj. ο
t o m da li je on o b r a d i o s a m o čovjeka ili kozmos, o d n o s n o u kakvom je
1 fi Diels, 28, A 8 16, s kontekstom.

17 Usp. npr. Martin Heidegger, Sein unci Zeit. 11. izd., Max Niemever Verlag, Tubingen,
1967., str. 99, 361-364; Bitak i vrijeme, preveo Hrvoje Šarinić, Naprijed, Zagreb, 1985.,
str. 112-113. i 411-414.
194 Miljenko Belić
o d n o s u razmišljanje ο čovjeku i ο kozmosu. T a k o đ e r , vjerojatno bi njegovo

lijepo f e n o m e n o l o š k o p r o m a t r a n j e »bitka« (»Sein«) bilo još bogatije i ljep
še (ukoliko je to m o g u ć e bez nadrastanja fenomenologije i prijelaza u me
tafiziku).
S p o m e n u t a mišljenja m o g u n a m , kao neki kontrast, bolje osvijetliti što
je naša p o l a z n a točka. Mi razlikujemo »biti« (i s njime »bitak«, tj. o n o po
č e m u dolazi da n e š t o »jest«) s j e d n e strane, i s d r u g e strane m o d u s e biv-
stvovanja. Kad, n a i m e , pomišljamo na neku umjetninu srednje, velike ili
v r h u n s k e vrijednosti, kad govorimo ο etičkoj visini, kad govorimo ο znan
stvenom istraživanju (i drugim »vrijednostima« u smislu Wertphilosophie);
ili kad (s H e i d e g g e r o m ) govorimo ο »tu-bitku« ( » D a - s e i n « ) , ο »su-bitku«
(»Mitsein«), ο »svjetovnosti« (»Weltlichkeit«), ο »vremenosti« (»Zeitlich-
keit«)... — najposlije dolazi o n o p r e s u d n o i odlučujuće pitanje: da li to jest
ili nije? Činjeničnost — da ili ne? Ontičnost tih m o d u s a — da ili ne? S tim
— u P a r m e n i d o v u smislu — ontičkim »biti« sve stoji, bez toga »biti« sve
p a d a . Bez iznimke sve! Bez toga ontičkogbiti« ( k o n t r a p o n i r a n o g zamišljaju
ο čovjekovu čisto logičkom] svijetu) ni čovjekov um n e m a što ni reći ni činiti,
ne m o ž e se ni p o k r e n u t i ; ne m o ž e se, naime, javiti »cogito«, a da se ne javi
»sum«; bez »sum« n e m a »cogito«.
c) Još j e d n o zapažanje! Budući da je logički sud s t a n d a r d a n oblik čov
j e k o v a izricanja misli, pitajmo se ο kojem dijelu suda vrijedi glagol »biti«,
da li ο subjektu suda, da li ο p r e d i k a t u , da li ο kopuli. O d g o v o r je: i ο
subjektu, i ο p r e d i k a t u , a izriče ga kopula s n a g o m p o p r a t n e i n e p o s r e d n e
spoznaje — takozvane »cognitio exercita« — kojom u svjesnom činu čovjek
zna da nešto čini i da to što čini jest nešto njegovo u k o n k r e t n o j stvarnosti,
i da je to učinio o n a k o k a k o je p o t r e b n o to učiniti. Primjer će objasniti tu
a p s t r a k t n u stilizaciju. D o k u m o m , na način suda, svjesno kazujem d a j e sada
večer, ujedno z n a m t o m p o p r a t n o m i n e p o s r e d n o m svojevrsnom spozna
j o m (»cognitio exercita«) da to kazujem baš ja, da to kazujem ali ne nasumce
n e g o na temelju uočavanja činjenica, itd., da je sve što taj moj sud izriče u
skladu s činjenicama, da t a k o — »jest«. A k o spoznaju s u d o m lišimo te
njezine veze s činjenicama — s o n i m što »jest« — lišili smo sud sve njegove
vrijednosti. A n a u k a ο spoznaji predusrela je i z n a n s t v e n o onemogućila tu
katastrofalnu i za um samoubilačku hipotezu.
3. »Biti« — izriče se na zaseban način i vrlo precizan, do suptilnosti
a) Iz dosad r e č e n o g a vidi se da spoznaja koju izričemo glagolom »biti« nije

spoznaja na način pojma u s t a n d a r d n o m značenju te riječi. Pojam izriče
moduse tog osnovnog »biti«, a »biti« je i pojmovima k a o njihova duša. Nai
m e , »biti« vrijedi i ο m o d u s u , i to ne samo ukoliko kazuje n e k u cjelinu —
koja »jest« a na takav »način« — nego i u koliko je on baš m o d u s , modus
te cjeline, u koliko ima neku funkciju u toj cjelini koja »jest«; ali »jest«
»Biti ili ne-biti« — u svjetlu analogije bića L95
(činjenica je) i ona funkcija koja m o d u s u p r i p a d a (bez obzira na to k a k o se

tumači funkcija m o d u s a u cjelini koja bivstvuje). Glagol »biti« m o r a biti
t a k o a p s t r a h i r a n da m o g n e izreći i činjeničnost takve funkcije, p r o m a t r a n e
bilo u njoj samoj, bilo u cjelini za koju ima tu funkciju. I zato, budući da
riječ »pojam« prvotno izriče »moduse«, za spoznaju kojom izričemo sam
»biti«, izraz »natpojam« bio bi bolji. No zbog praktičnih razloga u p o t r e b
ljava se i izraz »pojam«.
b) Isto tako i zbog istih razloga ne m o ž e n a t p o j a m »biti« izostati iz
sadržaja bilo kojeg logičkog »roda«, »razlike« i »vrste«. Aristotelovo zapa
žanje iz Metafizike (III 3,998 b 22-27; Ladanov prijevod str. 62-63.) ο »biću«
i ο »jednom« p o d vidikom »roda«, »razlike« i »vrste« (obradili s m o ga u II.
članku, 2 b) besprijekorno je. Ne m o ž e se taj sadržaj t a k o izljuštiti pa da
kazuje s a m o činjenicu bivstvovanja — biti-a da, k a k o se to kaže, apstrahira
od svih oblika bivstvovanja. N a i m e , j e d n a k o m o r a »biti« ne s a m o o n o što bi
se takvim »ljuštenjem« dobilo nego i o n o što bi se tim istim »ljuštenjem«
izostavilo, »odljuštilo«; i zato pri apstrahiranju pojmovnog sadržaja »biti«
ne izostavlja se ništa, jer tu se ne primjenjuje način apstrahiranja kojim se
dobivaju j e d n o z n a č n i pojmovi, nego o n a druga struktura apstrakcije kojom
se dobivaju analogni nejednoznačni pojmovi (usp. II, 2).
U p r a v o pri tom apstrahiranju — i napose pri apstrahiranju baš toga
»biti«, ο č e m u je govorio P a r m e n i d — vrijedi kao u svom e m i n e n t n o m
slučaju primjene o n o dubinsko značenje procesa apstrahiranja, kako je to
već izložio Aristotel (ν. II, 2 a).
T a k o đ e r , kontrakcija tog n a t p o j m a »biti« m o ž e se izvesti s a m o k a o »sve
izrazitije poimanje iste stvarnosti« (»expressior conceptio e i u s d e m realita-
tis«), jer za običnu kontrakciju traži se da »kontrahirajuća razlika« b u d e
zaista novo, nešto što doista drugoga kontrahira, a nije o n o što treba kon-
trahirati. A n e m a toga što bi se o n o m »biti« moglo d o d a t i kao njemu nešto
t a k o p r i d o d a n o u čemu »biti« ne bi bio već uključen (ν. II, 2 c). To je
kontrakcija drukčije vrste.
I z a t o isti ali ne j e d n o z n a č n i »biti« m o ž e m o apstrahiranjem (apstr
ahiranjem u o n o m prvotnom« i važnijem obliku) u m o m p r o n a ć i i »pročita
ti« u svakom biću: u N e s t v o r e n o m , u stvorenom; ovakvom ili o n a k v o m ; u
svakoj razlici kojom se ta bića razlikuju, u svakoj k o m p o n e n t i bivstvujuće
cjeline ili u njihovim m e đ u s o b n i m relacijama (tu i m a m na u m u ne s a m o
g r a n e i korijen za cjelinu stabla n e g o i svaku drugu k o m p o n e n t u — a ima
ih raznih vrsta — n e k e cjeline, fizičke ili metafizičke); u biću koje stvarno
postoji, ili u biću koje d o d u š e ne postoji, ali može postojati (gdje »postoji
m o g u ć n o s t « — jer i mogućnost je neka stvarnost, i o n a »jest« k a o moguć
nost, o n o što »jest moguće« na t o m stupnju »jest«). I o b r a t n i m p r o c e s o m
taj isti najapstraktniji »biti« k o n t r a h i r a se o n o m kontrakcijom koja je sve
određenije pojavljivanje njega — istoga, ali analognoga.
Isto m o ž e m o zaključiti i jednostavnije: u z m i m o za polazište ontički red
stvarnosti. »Biti« je u o n t i č k o m r e d u svuda, u svemu. Gdje n e m a »biti«,
196 Miljenko Belić
ondje je ništavilo, negacija stvarnosti, toga u o p ć e n e m a (tu um n e m a što

tražiti). I z a t o se ništa ne m o ž e odvojiti od tog »biti«.
c) D o k sadržaj pojma »životinja« m o ž e m o p r o m a t r a t i bilo k a o jednoz
n a č a n u apstraktnijem obliku, bilo kao (fizički) analogan u njegovoj već
specificiranoj konkretizaciji (ν. I I , 1 a), dotle u sadržaju n a t p o j m a »biti« —
pa m a k a r ga uzeli u njegovu najapstraktnijem obliku — takve mogućnosti
za j e d n o z n a č a n pojam n e m a i ne može je biti; taj sadržaj ne m o ž e ne biti
uključen u svemu, u svakoj razlici, u svakom svom m o d u s u .
Tu su uvedeni ovi nazivi: pojam koji je analogan zato jer se p r o m a t r a
u svojoj specificarnoj konkretnosti zove se fizički analogan, a p o j a m koji ne
s a m o nije nego ni ne može biti n e - a n a l o g a n zove se metafizički analogan.
d) Ta posvudašnjost n a t p o j m a »biti« ima ovu vrlo lijepu i vrlo vrijednu
posljedicu: budući da analogan pojam nije zatvoren na s a m o svoje područje,
on je — baš s n a g o m analogije, — ujedno »most« za još n e š t o d r u g o (ν. II,
2, d), z a t o je »biti« »most« za sve! Bez iznimke sve! Ništa nije i ne m o ž e biti
izuzeto!
»Biti« s n a g o m svoje uključenosti u svim logičkim »vrstama« i »razlika
ma«, o d n o s n o po svojoj uključenosti u svakoj stvarnosti, m o ž e biti vidik za
uočavanje i izričaj ne s a m o o n e »sličnosti u razlici i razlike u sličnosti« koja
se spoznaje a n a l o g n i m - n e j e d n o z n a č n i m pojmovima (»conceptus analo-
g u s - n o n - u n i v o - c u s « ) nego i o n e koja izriče novi doseg čovjekova u m a kroz
a n a l o g n e - n e - v l a s t i t e pojmove (»conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o - p r i u s « ) .
e) U logici se pojmovi promatraju t a k o đ e r pod vidikom njihova sadr
žaja i p o d vidikom njihova dosega. To p r o m a t r a n j e , koje d o b r o pristaje
p r o m a t r a n j u onih pojmova koji izriču bit (essentia, quiditas), pokušava se
p o n e k a d prilagoditi i primijeniti na natpojam »biti«, biće (»biće« je o n o što
»jest«), i to onaj najapstraktniji. O t u d a tvrdnje: pojam bića kao takvog svo
jim je sadržajem najmanji, a dosegom najveći.
No to je točno s a m o donekle. Apstrakcija kojom se dobiva natpojam
»bića k a o takvog« nije o n a apstrakcija izostavljanja (kao za oblikovanje
j e d n o z n a č n i h pojmova), nego o n a druga vrsta apstraharanja, kojom se do
bivaju a n a l o g n i - n e j e d n o z n a č n i pojmovi, i zato »biti« ostaje svuda uključen,
pa i u o n o m od čega se apstrahira. I to što ostaje uključeno u svemu pri
takvom apstrahiranju jest o n a najosnovnija činjenica — koja je ujedno i
krajnje p r e s u d n a — a ta je da je »barijera ništavila« nadvladana. Pa kad se
kojiput kaže d a j e taj pojam sadržajem najmanji, jer izriče s a m o da biće jest
a a p s t r a h i r a način na koji jest, tu riječ »samo »jest«« treba staviti u na
vodnike. Zvuči gotovo ironično kad se uz »biti« kaže »samo« ( m a k a r se ο
konkretizacijama toga »biti« t a d a ne govorilo). Sto bi P a r m e n i d r e k a o na
taj »samo«! I o p r a v d a n o !
U p r a v o se tu osjeća kako je Aristotel d u b o k o i m i s a o n o uočio što znači
izgraditi opći pojam, kako je to neko, m a k a r kakvo-takvo, ali ipak stvarno
»ulaženje u bit« objekta, baš o n o »razumijevanje«, proces kojim »um du
binski osvaja« svoj objekt. A mi smo toliko navikli da, ne zamjećujući, pre
lazimo iz j e d n o g načina na drugi, da pri logičkoj analizi, kad se pri apstrak-
ciji radi i ο izostavljanju, m o r a m o d o b r o paziti kakvo je to »izostavljanje«,

i da li o p e r i r a m o s j e d n o z n a č n i m ili (fizički) a n a l o g n i m pojmovima (sjetimo
se naših primjera: »životinja« i njene konkretizacije, »boja«, »zvuk« — ν . I,
l,a;2b).
f) Z b o g o n e n e k e dubinske »intenzivnosti« ontičkog sadržaja i o n t o -
logičkog zahvata što biva po glagolu »biti«, sve što je s njime u vezi nije tek
neki d o d a t a k stvarnosti, nego s a m a njezina srž, i to p o d o b a vidika: bilo
stvarnosti k a o cjelovite i sveobuhvatne »obitelji« bića, bilo svakog pojedi
n a č n o g bića p r o m a t r a n o g u njemu s a m o m e (i svake njegove k o m p o n e n t e
za koju se m o ž e i m o r a reći da je n e š t o stvarno, ne tek bez realne osnovice
zamišljeno).
g) Iz d o s a d r e č e n o g slijedi još j e d a n kratak zaključak, a iz njega još
j e d n o pitanje. Zaključak je ovaj: budući da glagol »biti« ne m o ž e ne biti
analogan, i budući da o n o što je njime izrečeno nije tek neka p r i d o d a n a
osobina stvarnosti nego sama njezina srž, slijedi da i o n o što se analogijom
izriče ο biću nije tek neki p r i d o d a n i i k a o slučajni atribut stvarnosti, n e g o
da sve to p r i p a d a samoj naravi bivstvovanja ukoliko je bivstvovanje. O d a t l e
slijedi pitanje: što se analogijom, baš ukoliko je analogija, može izreći ο t o m
z a g o n e t n o m »biti«?
Istoj problematici m o ž e m o pristupiti t a k o đ e r na ovaj način: a k o glagol
»biti« u svojoj ontičkoj stvarnosti, kojom je objekt čovjekova umskog p r o
matranja, zahtijeva da ga čovjek — onto-logički — ne s a m o m o ž e n e g o i
m o r a izraziti a n a l o g n o m ne j e d n o z n a č n o m spoznajom, ne govori li taj ob
vezni umski pristup — ta situacija prisiljenosti — n e š t o ne s a m o ο subjektu,
čovjeku, n e g o i ο ontičkim o s o b i n a m a bivstvovanja? Spoznaja je, n a i m e ,
korelat subjekta i objekta!
Taj ć e m o odgovor tražiti u d r u g o m dijelu ove rasprave.
Delikatnost p r o b l e m a koji o b r a đ u j e m o p r e p o r u č u j e da još zasebice
p r o m o t r i m o j e d n u pojedinost iz n a u k e ο spoznaji, a koja sada postaje važna,
n a i m e , je li kritički valjana naša analogna spoznaja? To će biti u j e d n o i
zaglavak ovog prvog dijela naše rasprave ο analogiji, i n e k e vrste uvod ili
prijelaz u drugi dio.
IV. članak: Opravdanost analognog spoznavanja
1. Isti razlozi koji pokazuju valjanost čovjekove spoznaje

opravdavaju, pa i »a fortiori«, analognu spoznaju
D e s c a r t e s je p i t a o ο sigurnosti čovjekove spoznaje. I to pitanje ostavilo je

poznati trag u evropskoj misli sve do naših d a n a (baš k a k o ga je postavio
D e s c a r t e s , p r e m d a je isti p r o b l e m bio već davno u o č e n i p r e m d a su bile
postavljene smjernice za njegovo rješenje).
Budući da na to pitanje odgovara zasebna i o p š i r n o r a z r a đ e n a filozof
ska grana, mi sada m o ž e m o bez ulaženja u pojedinosti prihvatiti u glavnim
198 Miljenko Belić
p o t e z i m a o d g o v o r što ga daje n a u k a ο spoznaji. No budući da se upravo na

osobit način bavimo a n a l o g n o m spoznajom — njezinom p a r a d o k s n o š ć u
kroz istost i različitost te njezinim » p r o d o r o m « u srž o n o g a što je izrečeno
glagolom »biti« — postavit ć e m o pitanje ο vrijednosti baš same te analo-
gnosti k a o z a s e b n o g područja u n u t a r čovjekova spoznavanja.
a) K a o p o č e t a k recimo da se sve o n o na č e m u se temelji opravdanost
čovjekove spoznaje u o p ć e , može primijeniti na a n a l o g n u spoznaju napose.
I ta je činjenica, d a k a k o , v e o m a važna u opravdanju analogne spoznaje.
b) D r u g o , u o č i m o činjenicu da se čovjek služi analognim spoznavanjem
ne n e k a k o tek iznimno, nego često — k a k o iz dosadašnjeg p r o m a t r a n j a već
vidimo — gotovo posvuda. Način spoznavanja uz primjenu analogije zam
j e ć u j e m o već kod djeteta, analogijom se čovjek služi u p r e d z n a n s t v e n o m
načinu mišljenja i u znanstvenom, u nefilozofskim s t r u k a m a i, na osobit
način, u filozofiji.
A na analogiju prelazimo sasvim s p o n t a n o , često — m o ž d a i većinom
— u o p ć e se ni ne brineći ο tom prijelazu ili ga čak ni ne zamjećujući. M o ž d a
tek n a k n a d n o svratimo pažnju na taj prijelaz, a i to valjda s a m o o n d a ako
nas je n e š t o zasebice pozvalo da ga u o č i m o .
Nadalje, ima različitih vrsta a n a l o g n o g spoznavanja (koliko i kakvih, to
n a m logika još nije do kraja rekla). A mi se tim raznim vrstama služimo,
p r e l a z i m o s j e d n o g načina a n a l o g n o g spoznavanja na drugi, i pri svemu
t o m e — bez z a s e b n o g zanimanja, osim da ga p o t a k n e neka osobita okolnost
— mi tu ne vidimo nikakvog p r o b l e m a , ni t e o r e t s k o g ni praktičnog. I, kad
p r o v j e r a v a m o ovu ili o n u primjenu analogije, mi kritički p r o m a t r a m o s a m o
taj k o n k r e t n i slučaj — na primjer u n u k l e a r n o j fizici — bez teorijske brige
da p r o u č i m o o p ć e uvjete opravdanosti a n a l o g n e spoznaje.
U k r a t k o , analogija u spoznavanju u t k a n a je u svu strukturu našeg spo
znavanja, u t k a n a je s p o n t a n o i, može se reći, nedjeljivo.
U p r a v o ta neka posvudašnjost i s p o n t a n o s t analogije u n a š e m spo
znavanju zahtijeva da se sve o n o što je r e č e n o u prilog čovjekove spoznaje
o p ć e n i t o , primijeni s j e d n a k i m pravom i na o n o spoznavanje koje nastaje
uz p o m o ć analogije. D o k i n u t i a n a l o g n o spoznavanje značilo bi z n a t n o i
korjenito izmijeniti čitavo zdanje čovjekova spoznavanja.
c) No m o ž e m o reći još više. P r o m o t r i t ć e m o najizrazitiji oblik čovjekova
spoznavanja — logički »sud« — i njegovu vezu s najizrazitijim slučajem
a n a l o g n o g spoznavanja, a to je glagol »biti«. »Subjekt jest predikat« — to
je o p ć a s h e m a »suda«. Glavni e l e m e n a t suda je kopula, onaj »jest«. Budući
da je »sud« glavni oblik čovjekova spoznavanja, slijedi da pokazati i ob
razložiti vrijednost čovjekove spoznaje znači pokazati i obrazložiti vrijed
nost »suda«. A pokazati vrijednost spoznavanja »sudom« znači pokazati
vrijednost k o p u l e , glagola »biti«. A glagol »biti« spoznaje se a n a l o g n o m
spoznajom, štoviše, na ne m o ž e se drukčije spoznati nego a n a l o g n o (usp.
I I I , 3 b). A to znači da o n a k o n a č n a i p r e s u d n a rješenja što ih donosi n a u k a
ο spoznaji govore p r v o t n o i n e p o s r e d n o z a p r a v o ο analognoj spoznaji!
Spoznaja, naime, stoji ili p a d a s valjanošću »suda«, »sud« stoji ili p a d a s

valjanošću kopule »jest« (»biti«), a »biti« je nezaobilazno a n a l o g a n !
d) I ta naša analogna spoznaja, ma kako bila nesavršena i u nekim
slučajevima k a o d a j e u magli, ipak upravo o n a označuje uspješnost, vrijed
nost, pa i uzvišenost našeg u m a . Ontička stvarnost takva je da u čovjekovu
načinu umskog spoznavanja zahtijeva analogiju za svoje izricanje ( P a r m e -
nid toga nije uočio, i priznao je u prvom dijelu svog filozofskog spjeva pos
tojanje samo j e d n o g bića). Čovjekov um d o r a s t a o je toj zadaći time što je
k a d a r spoznavati t a k o đ e r instrumentarijem analogije.
T i m instrumentarijem analogije čovjekov je um k a d a r — m a k a r tek na
nesavršen način i baš tek »analogno« kad pristupa stvarnosti, duhovnoj ili
materijalnoj, koja mu nije bliska — postići dvoje: m o ž e doći sve do »hori
z o n t a bitka«, do »granice ništavila«; i može ponirati u dubine bića, u tajno
vite njegove temelje i podtemelje, u svijetli misterij njegova smisla. Gdje
god je »jest«, već se tu nalazi »boja« koju »oko« u m a percipira, percipira
stvarno m a k a r u r a z n o m stupnju jasnoće; tek »nije«, » n e m a ga«, n e m a što
ponuditi čovjekovu u m u . A a n a l o g n a - n e j e d n o z n a č n a spoznaja omogućuje
čovjeku dosizati sve do prvotnog analogata, počevši od relativno prvotnog
(kao »jesam čovjek« za »jesam student«), do k o n a č n o g i apsolutnog. A tu
se ne radi samo ο p r v o t n o m analogatu pukog fakticiteta, n e g o još više ο
p r v o t n o m analogatu smisla i ljepote.
2. Valjanost analogne spoznaje refleksno je sigurna neovisno ο

teodicejskim pitanjima
a) U našem dosadašnjem razmišljanju ο analogiji promotrili smo prilično

velik broj i širok krug slučajeva u kojima se spoznavanje analogijom poka
zuje kao redovit, p r i r o d a n i gnoseološki opravdan način umskog spoznava
nja. N i j e d n o m n a m nije bilo p o t r e b n o prvo govoriti ο Bogu da bismo mogli
p o t o m govoriti i ο analogiji. Dosljedno, primjena analognog spoznavanja
na čovjekov put do Boga samo je jedan od bezbroj slučajeva gdje čovjek
primjenjuje onaj svoj umski instrumentarij kojim se dobivaju analogni poj
movi.
b) A pri umskoj ljudskoj spoznaji Boga analogija je p o t r e b n a .
Prvo zato jer Bog nije neposredni objekt našega spoznavanja. I zato
naša spoznaja ο Bogu — pri ovakvom načinu spoznavanja — bit će uvijek
na način analogne-ne-vlastite spoznaje (»conceptus a n a l o g u s - n o n - p r o
prius«).
D r u g o , za naše u m s k o izricanje Boga p o t r e b n a je t a k o đ e r a n a l o g n a -
n e j e d n o z n a č n a spoznaja (»conceptus a n a l o g u s - n o n - u n i v o c u s « ) . Čovjekov
u m , n a d m e , spoznaje Boga k a o izvorište svega što se nalazi u bićima, uvje
tovanim Bogom; Bog im je izvorište i to u najdubljem i k o n a č n o m — te
upravo zato i u svojevrsnom — smislu. I zato Božji »jesam« i »jesam« bilo
200 Miljenko Belić
kojeg stvora (pa i onih »jesam« koji su m e đ u s o b n o analogni, a nalaze se

u n u t a r stvorenih bića i njihovih m e đ u s o b n i h odnosa, k a o na primjer u »je
sam čovjek«, »jesam student«) samo su analogni. I baš zbog završne dubine
do u krajnje mogućnosti a p s t r a h i r a n o m n a t p o j m u »bića«, i zbog analogno-
sti p r e m a o n o m Biću koje je svojevrsni izvor svega, izvan d o m e t a potrebe
uzroka ili bilo kakve n a d o p u n e ili pomoći za njegovu činje-ničnost i ljepotu,
taj »jest« krajnje je dubinski različit upravo u o n o m e u č e m u je — analogi
j o m — isti! A ο t o m više u drugom dijelu ove rasprave.
DRUGI DIO:
Onto-teo-logička razmišljanja u svjetlu
analogije bića
1. članak: »Neplivači« i »Stijena«
1. Iz Aristotelove Metafizike, knjiga XII., poglavlje 6, 1071 b 19-22 s

kontekstom: tekst i prijevod
a) Za uvod u ovo razmišljanje pročitajmo j e d n o mjesto iz Aristotelove Me

tafizike (knjigu XII., » l a m b d a « ) u prijevodu Tomislava L a d a n a (u uglatoj
zagradi d o d a j e m Aristotelove misli iz konteksta toga mjesta, što se u t o m
tekstu podrazumijevaju): »[...] o n o [biće] koje biva m o g u ć n o š ć u m o ž e i ne
bivati. M o r a dakle postojati n e k o takvo počelo kojemu je bivstvo djelatnost.
Uz to, ta bivstva [što su osnovica bivstvovanja onih bića koja 'bivaju a mogu
i ne bivati' jer im je u bivstvu pasivna mogućnost, a pasivna m o g u ć n o s t jest
za 'prevagu' u prilog ostvarenja 'prazna', o n a m o ž e i ne bivati] moraju biti
[...] vječna a k o je išta vječno. Stoga o n a bivaju djelatnošću«. Tu L a d a n
stavlja u bilješku ovu varijantu prijevoda: »Ili 'moraju bivati' zbiljnošću.«^
Taj je tekst dostojan Aristotelova genija, ali je v e o m a »zgusnut«, pa
ć e m o pokušati kroz kontekst, a poslije i kroz parafrazu više prodrijeti u nj
i bolje ga razumjeti, koliko se već b u d e moglo.
b) Kontekst je ovaj: Aristotel istražuje kakve je naravi o n o s t o j e počelo,
( φ χ ή ) zbivanja.
Prvo otklanja zamisao da bi sve o n e prvotne supstancijalne stvarnosti
(ili sve vrste supstancijalnih stvarnosti) — ο υ σ ί α — bile propadljive, jer,
veli Aristotel, budući da od supstancijalnih stvarnosti k a o od prvih počela
potječu daljnja bića, » o n d a su [ili:? o n d a bi bile? ] i sve stvari propadljive«
(1071 b 6; to l a p i d a r n o Aristotelovo obrazloženje postaje jasnije u svjetlu
o n o g a što će se reći u n a š e m sljedećem podnaslovu, »Parafraza i daljnja
r a z r a d b a tog teksta«).
Nadalje, nastavlja Aristotel, n e m o g u ć e je da bi iskon svega zbivanja bio
o n a k v o biće koje je u svojem bivstvu s a z d a n o od pasivne m o g u ć n o s t i ; a
razlog je te tvrdnje ovaj: jer »ono [biće] koje »biva m o g u ć n o š ć u « m o ž e i »ne
bivati« (1071 b 19). N a i m e , za takovo biće o t v o r e n a je varijanta — ε ν δ έ χ ε
τ α ι (= p r i p u š t e n o je, m o g u ć e j e ) 1 9 — da takvo biće m o ž e bilo bivati, bilo
18 Aristotel, Metaph. XII6, 1071 b 19-22. Hrvatski prijevod: Aristotel, Metafizika, prijevod
s izvornika i sedmojezični tumač temeljnih pojmova (grčki, latinski, engleski, francuski,
njemački, ruski, novogrčki) Tomislav Ladan: predgovor Ante Pažanin. Sveučilišna nakla
da Liber, Zagreb, 1985., str. 302, tekst; na istoj str. bilj 41.
19 Tu je Aristotel upotrijebio glagol ενδέχεται, a taj znači; 1. na sebe uzimati, primati, za
vjerojatno ili istinito prihvatiti, dopustiti, na što pristati [...]; 2. pripustiti, dopustiti, i
202 Miljenko Belić
ne bivati (ibid.); tj. s a m a pasivna m o g u ć n o s t indiferentna je ( o n a k a o takva,

b e z n e č e g njoj p r i d o d a n o g , nije opredijeljena) na to, bilo da se p r o v e d e
njezino — m o g u ć e — ozbiljenje, k a o i da se ne p r o v e d e te t a k o o s t a n e
n e r e a l i z i r a n a m o g u ć n o s t i ništa više.
Takva stvarnost, razmišlja Aristotel, sva je ontički k r h k a , u njoj je sve
t o , da t a k o p a r a f r a z i r a m o , p r e s l a b o za o n u ontičku afirmaciju, za ontički
» d a ! « u prilog bivstvovanja (za dublje ulaženje u Aristotelovu m i s a o mi si
još p o m o z i m o k o n t r a s t o m : taj »da!« za bivstvovanje, to je o n o što nadvla
dava negaciju bivstvovanja, što ništavim suprotstavlja p u n u d o s t a t n o s t za
20
bivstvovanje )-
I z a t o , nastavlja Aristotel, k a o osnovica svega » m o r a dakle postojati
n e k o takvo p o č e l o kojemu je bivstvo ε ν έ ρ γ ε ι α (1071 b 19-20; ί ζ Ή ζ έ ν έ ρ γ ε ι α
koji je L a d a n u maloprije n a v e d e n o m tekstu p r e v e o »djelatnost« i u bilješki
»zbiljnost«, ostavimo još za koji časak n e p r e v e d e n ) .
Aristotel najposlije l a p i d a r n o zaključuje: ε ν έ ρ γ ε ι α ά ρ α (1071 b 22).
Senc u svom rječniku o v a k o t u m a č i riječ ά ρ α : »Označuje usku svezu, n e p o
21
s r e d n o , v r e m e n o ili logično sastajanje ili n e p o s r e d n u p o s l j e d i c u « .
K a k o ovdje t r e b a p r e v e s t i riječ ε ν έ ρ γ ε ι α . Z a o v o z a d n j e m j e s t o ,
7
ε ν έ ρ γ ε ι α ά ρ α (1071 b 22), k a k o s m o maloprije vidjeli, L a d a n ima dvije

varijante. U tekstu stoji: »Stoga o n a [bivstva] bivaju djelatnošću«. A u bi
lješci (41.) kaže: »Ili 'moraju bivati' zbiljnošću«. Vrlo d o b a r ispravak! Ari
stotel, n a i m e , tu pita za »biti«, εί' ν α ι (1071 b 19); a p r e t p o s t a v k a koja gradi
s a m o na »djelovati« ( » έ ν ε ρ γ ε ϊ ν 2 2 « ) veli tu Aristotel, p r e m a l o je za rješenje
tog p r o b l e m a , a k o je u djelateljevu bivstvu pasivna m o g u ć n o s t : » U z to, čak
i a k o b u d e djelovalo, (ipak n e ć e biti d o s t a t n o [!!]) a k o je njegovo bivstvo
m o g u ć n o s t [!!] [...] b u d u ć i da o n o koje biva m o g u ć n o š ć u m o ž e [ ε ν δ έ χ ε τ α ι ]
ne bivati«, izvrsno ovdje L a d a n prevodi Aristotelov tekst 1071 b 1 7 - 1 9 . 2 3 I
z a t o riječ ε ν έ ρ γ ε ι α koja dolazi u n e p o s r e d n o m nastavku t r e b a prevesti ne
riječju »djelatnost« ( u p r a v o je n e p o s r e d n o p r e d tim mjestom sam Aristotel
tu p r e t p o s t a v k u o t k l o n i o , 1071 b 17-19), n e g o »zbiljnost« (1071 b 20 i 22),
k a k o je L a d a n o p r a v d a n o stavio u tu s p o m e n u t u 4 1 . bilješku. »Zbiljnost«,
»ostvarenje«, ili još točnije »snaga za ostvarenost«, » o n o što daje prevagu
da se o n o što je inače s a m o m o g u ć e ostvari i o s t a n e ostvareno«, »ontička
d o s t a t n o s t ili zrelost« za ostvarenje i kojom do tog ostvarenja uistinu dolazi.
A pasivna m o g u ć n o s t — koliko je do nje s a m e , dakle, bez p o m o ć i još n e k e
bezlično ενδέχεται slobodno je, može se, moguće je, polazi za rukom [...] (Stjepan SENC,
Grčko-lm-atski rječnik. Zagreb 1910, str. 286).
20 Ništavilo spominjemo samo kao pomagalo da kontrastom izrazitije uočimo stvarnost
bivstvovanja i one »doraslosti« za bivstvovanje, a ne da bismo ništavilu pridijevali neku
pozitivnost (usp. u prvom dijelu III, 2a, bilj. 15).
21 Senc, nav. clj. (u bilj. 18), str. 115.
22 A ako riječ ένεργεϊν i tu treba prevesti »udjeloviti«, tj. činiti da ono stoje samo »moguće«,
δϋναμις postane »zbiljom«, ενέργεια (usp. kako Ladan prevodi malo pred tim 1071 b
13-14), ova je naša primjedba još bolje utemeljena.
23 Ladan, nav. dj., str. 302.
druge stvarnosti, različite od nje — te »snage« (»dostatnosti«, »zrelosti«,

»prevage za bivstvovanje«) još n e m a . Točnije r e č e n o , te »snage« n e m a o n o
biće u svojoj« cjelini, baš ukoliko je to takvo biće, a k o je njegovo bivstvovanje
takovo da do njega dolazi »udjelovljenjem« ( L a d a n o v izraz u 1071 b 13-14);
jer na tu se cjelinu odnosi ona pasivna »mogućnost«, δ ύ ν α μ ι ς . T a k o , dakle,
biću koje je takve naravi da je obilježeno pasivnom mogućnošću, pristaje
( ε ν δ έ χ ε τ α ι ) i j e d n o i drugo, zbiljski bivati, ili ostati u samoj pasivnoj mo
gućnosti; takovo biće n e m a od sebe determinaciju za o n o p r e m a č e m u je
samo pasivno o t v o r e n o . Dosljedno, ako je ipak u njemu o n a »prevaga« za
bivstvovanje, ishodište te »prevage« nije u njemu. Determinacija ne proi
stječe iz n e d e t e r m i n i r a n o s t i , o d a n d e gdje je n e m a , gdje je izričito isključena.
P o t r e b n o je biće koje će »udjeloviti«, tj. svojim zahvatom-djelovanjem uči
niti da pasivna mogućnost ne b u d e s a m o pasivna mogućnost n e g o djelo,
zbiljnost. Sam Aristotel, ipak, nije s m a t r a o p o t r e b n i m t a k o u pojedinosti
p r o m a t r a t i o n u ontičku krhkost bića uz p o m o ć izlaganja ο d e t e r m i n i r a n o s t i
i n e d e t e r m i n i r a n o s t i . Njemu je onaj ε ν δ έ χ ε τ α ι već bio dosta da uoči stupanj
koji u svijetu bivstvovanja p r i p a d a takvim bićima.
« Ε ν έ ρ γ ε ι α je, dakle, neki ontički »da!« za bivstvovanje. K a ž e m o ontički
— ne s a m o onto-logički — j e r je taj »da« neovisan ο čovjekovu p r o m a t r a n j u
(čovjek m o ž e s a m o konstatirati da li ga u redu stvarosti ima ili ga n e m a ) ;
taj »da!« za bivstvovanje nalazi se u stvarnosti samoj kao takvoj, ενέργεια,
kao takva o n a je taj »da!«.
U svjetlu tih primjedbi p r e v e d i m o glavni dio p r o m a t r a n o g Aristotelova
teksta (nijansirajući p o n e š t o L a d a n o v prijevod): » O n o [biće] koje biva [oz-
biljenom pasivnom] mogućnošću m o ž e i ne bivati. M o r a dakle postojati
n e k o takvo počelo kojemu je bivstvo [ontički] ' d a ! ' [a ne tek n e d e t e r m i n i -
ranost pasivne mogućnosti, tj. n e d e t e r m i n i r a n o s t — ε ν δ έ χ ε τ α ι — bilo za
»da!«, bilo s a m o za ipak nerealiziranu pasivnu m o g u ć n o s t ] . [...] T a k o dakle
[ili: »Riječ u j e d n u « ] — 'da!'« (1071 b 19-22).
A taj završni »da!« jest ontički »da!«, »da!« s a m e stvarnosti i »da!«
s a m o m stvarnošću, kako smo maloprije promotrili. To je p u n a ontička do
statnost za bivstvovanje, za nadvladavanje ništavila, prvotno u njemu s a m o
me koji je α ρ χ ή ) (počelo), a po njemu za sve što po njemu i najposlije
njegovom »dostatnošću« bivstvuje. U t o m praiskonskom »da!« n e m a mje
sta ne s a m o za ništavilo nego ni za o n u »nagrizenost« bića (za o n u »ko
roziju«) ο kojoj m o ž e m o i m o r a m o govoriti kad je u ontičkoj stvarnosti
pasivna mogućnost kojoj ε ν δ έ χ ε τ α ι (pristaje) bilo doći, bilo ne doći do
ostvarenja. Taj praiskonski »Da!« (sad ga namjerice pišem velikim počet
nim slovom) jest »da!« u svoj jedrini svojstvenoj o n t i č k o m »da!« (nju je
d o b r o naslućivao P a r m e n i d ) . Ε ν έ ρ γ ε ι α ά ρ α !
204 Miljenko Belić
2. Parafraza i daljnja razradba toga teksta
a) Pokušajmo slikovito parafrazirati i razraditi tu Aristotelovu m i s a o ! 2 4

Željezo je specifički teže od vode. O n o po svojoj naravi t o n e . No isto
tako, željezo može biti izvučeno nad površinu. Željezo, dakle, ima »pasivnu
24 Jedan dio suvremenih aristoteličara — medu njima je i ugledni Hellmut Flashar i našAnle
Pažanin — misle da ovo mjesto iz 12. knjige Metafizike ne treba tumačiti teistički, tj. kao
uzlaz čovjekova uma do opstojnosti i naravi Boga. Razlog za to mišljenje nije u samom
maloprije navedenom tekstu iz Metafizike, nego u nizu drugih mjesta što ih danas imamo
pod Aristotelovim imenom (tzv. Corpus Aristotelicum), a vrlo je teško i barem za sada
nemoguće prosuditi stoje autentično Aristotelovo, a stoje preradba onih koji su se nakon
Aristotelove smrti služili njegovim esoterijskim spisima i koja su ostala nepoznata sve
dok ih nije — nakon što je Sula osvojio i opljačkao Atenu — u Rimu izdao Andronik s
Rodosa (usp. H. Flashar, u: Uebemeg, Grundriss der Geschichte der Philosophie. Vollig
neubearbeitete Ausgabe. Die Philosophie der Antike, Band 3, Altere Akademie, Aristoteles,
Peripatos, Herausgegeben von Hellmut Flashar, Schvvabe et Co., Basel / Stuttgart, 1983.,
str. 191-192).
Navedimo samo jedan primjer vjerojatne interpolacije pa i oveće preradbe! U 8. poglavlju
iste 12. knjige Metafizike raspravlja se »treba li postaviti jedno takvo bivstvo [pra-iskon
svega] ili više njih i koliko« (1073 a 14-15; u Ladanovu prijevodu str. 308). Ako i pustimo
po strani misli izrečene na svršetku prethodnog, 7. poglavlja, i misli na svršetku 10. poglav
lja, u samom tom 8. poglavlju nalazimo suprotne i međusobno nespojive tvrdnje. U 1074
a 31-37 (Ladan, str. 312) čitamo kako je jedan — pojmovno i brojčano u stvarnosti —
onaj »prvi nepokretni pokretač« (malo niže reći ćemo nešto ο prijevodu tog teksta), i u
neposrednom kontekstu te tvrdnje ima tragova i ostataka vrlo duboke i profinjene me
tafizičke spekulacije koja se može pratiti u njenu razvoju kroz niz Aristotelovih djela, sve
tamo od rasprave Protreptikos, te dosljedno tome zaključujemo da glagol κινεϊν i njegove
izvedenice ovdje znače (kao i na mnogo drugih mjesta — usp. Bonitz 391 a 36 ss) — ne
prostorno gibanje, nego aktuaciju potencije, tako da izraz Πρώτον κινούν άκίνητον ov
(1074a 37) treba prevesti (kako to predlaže Tomo Vereš) »Iskonski Začetnik zbivanja«,
koji u sebi nema nikakve pasivne potencije (misaona veza s 1071 b 22!). A uza sve to, u
tom istom 8. poglavlju čitamo daje tih samostalnih pokretnika toliko koliko ih traži ovo
naše astronomsko nebo; njih je najposlije 55 (usp. 1074 a 14-15 s kontekstom; Ladan,
str. 311). Ta se tvrdnja donosi u ime prirodnih znanosti, astronomije (dakako, onoga
vremena), a prethodna tvrdnja, tj. ο samo jednom sveopćem Začetniku, izvedena je
metafizički, iz promatranja već prilično razrađene nauke ο pasivnoj »mogućnosti« i »zbi
ljnosti«. Unatoč razlici u tvrdnji, unatoč razlici u metodi, tekst tog dijela Metafizike poku
šava to spojiti u jedno. Nama je teško danas prihvatiti mišljenje da je to oboje napisala
ista ruka. No izgledi za rješenje tog problema postaju bitno drukčiji ako uzmemo u obzir
da je Eudem, Aristotelov učenik iz prve generacije, bio — u jednu ruku — jedan od
rijetkih Aristotelovih nasljednika koji je ostao koliko-toliko vjeran cijelom opsegu pitanja
kojima se bavio Učitelj, ali — u drugu ruku — koji nije imao smisla za metafizičku
spekulaciju, nego je bio usmjeren prema promatranju na način »fizike« (dakako, onog
vremena). Prema Eudemu, pokretač je ondje gdje je najbrže gibanje, itd. (usp. Fritz
VVehrli, Die Schule des Arisloteles. Texte und Kommentar, Heft 8, Eudemos von Rhodos.
Benno Schwabe et Co., Basel 1955., fr. 122,123, cf. 116; Helf 10, Ruckblick; Der Peripatos
in Vorchristlicher Zeit, str. 100, 101.. — Također Fritz Wehrld, u maloprije spomenutom
Uebemegu, str. 451. ss, napose 466, 504, 503. ss).
I zato smatram dobrano vjerojatnijim ono tumačenje tekstova iz Corpus Aristotelicum

koje u ενέργεια (a i u εντελέχεια) vidi ono što metafizika zove »zbiljnost« (ona »dostat
nost«, »prevaga«... za bivstvovanje, ono »pobjeđivanje nastavila«), a ne fizičko kretanje.
Veliki auktoriteti novijeg i najnovijeg vremena u pitanjima ο Aristotelu — Werner Jaeger,
David Ross, Valentin Garcia Yebra (pa i prekritički Josef Zurcher) — ta i s njima srodna
mjesta tumače ne »fizički«, nego teodicejski.
No bez namjere da riješimo povijesno pitanje ο autentičnoj Aristotelovoj misli, možemo
se upustiti u naše vlastito metafizičko razmišljanje, inspirirani tim tekstom iz Metafizike
i oslanjajući se na njega.
m o g u ć n o s t « da b u d e izvučeno nad površinu; o n o je — s a m o kao takvo, k a o

željezo — još n e d i f e r e n c i r a n o hoće li, ili n e ć e , dobiti »ozbiljenje« — dobiti
»da!« — za izdizanje nad površinu (svaka je u s p o r e d b a nesavršena, t a k o i
ova. Bilo bi preciznije reći d a j e izranjanje željeza obilježeno p a s i v n o m p o
tencijom i o n i m ενδέχεται, tj. n e d e t e r m i n i r a n o š ć u . No ipak nastavimo našu
u s p o r e d b u , s p r e m n i na tu korekciju gdje god b u d e p o t r e b n a ) . Po svojoj
pasivnoj potencijalnosti, dakle, tijelo specifički teže od v o d e » o t v o r e n o « je
i za varijantu da b u d e izdignuto n a d površinu, ali i za varijantu da o s t a n e
pod vodom.
U toj u s p o r e d b i n e k n a m o n o »biti izdignut n a d površinu vode« znači
pojavljivanje u stvarnosti, bivstvovanje.
Željezo, b u d u ć i da je po svojoj naravi specifički teže od v o d e , takvo je
da m o ž e biti ne s a m o izvučeno nad površinu n e g o t a k o đ e r da m o ž e bespo
m o ć n o ostati p o d površinom. O n o je takvo po svojoj naravi (kad b i s m o , ali
na štetu p r e g l e d n o s t i naše u s p o r e d b e , htjeli preciznije govoriti, rekli b i s m o :
»izranjanje željeza takve je naravi, da se to izranjanje m o ž e zbiti, a m o ž e se
i ne-zbiti, ε ν δ έ χ ε τ α ι , koji spominje Aristotel kad govori ο pasivnoj p o t e n
ciji).
B u d u ć i da je željezo takvo svojom naravi o n o n e ć e izroniti t a k o da
k a r i k a m a željeznoga lanca d o d a j e m o nove i nove željezne karike. N e ć e m o
spasiti neplivača koji je s b r o d a p a o u m o r e a k o mu u p o m o ć b a c i m o d r u g o g
neplivača, ni trećeg, ni p e d e s e t o g . D o k l e god se radi ο biću takve naravi koja
se ne izdiže s u v e r e n o nad površinu, rješenja n e m a . A tog suverenog izdiza-
nja n a d površinu n e m a dokle god je to biće takve naravi da mu — baš po
toj njegovoj naravi — ε ν δ έ χ ε τ α ι varijanta n e m o ć i i nedoraslosti za s a m o
stalno o n o s u v e r e n o »izranjanje«, za o n u »pobjedu« i » p r e m o ć « nad vode
nim d u b i n a m a , nad ništavilom.
Rješenja n e m a , ma kolik bio broj onih »neplivača«, poslanih u p o m o ć
p a l o m e u m o r e , ili ma kolik bio broj željeznih karika o n o g lanca: j e d a n , dva,
p e d e s e t , p e d e s e t milijardi — m a k a r i b e s k o n a č a n — j e r nije riječ ο »dužini
lanca«, n e g o ο naravi bića koje bi imalo biti prevaga za izranjanje. R e c i m o
isto, ali bez m e t a f o r e ο izranjanju: koje jest — a ne nije — k a d r o po svoj
stvima s a m e svoje naravi nadvladati ništavilo, biti.
b) Rješenje je, dakle, u biću drukčije naravi, takve naravi koja je nad
tim » m o r e m « (ništavila) s u p e r i o r n a , koja s n a g o m svoje naravi »plovi« ili
koja je čvrsta »stijena« pobjednički uzdignuta n a d tim » m o r e m « , kojoj je
s a m a njezina ontička narav taj sebi d o s t a t n i i p r e s u d n i »da!«, z b i l j n o s t —
ενέργεια, i ta je narav s a z d a n a j e d i n o od te »zbiljnosti«, bez o n e pasivne
s a m e m o g u ć n o s t i koja sa s o b o m d o n o s i n e m o ć n u neopredijeljenost pri
o n o m k a r a k t e r i s t i č n o m (i, zapravo, k o b n o m ) ε ν δ έ χ ε τ α ι . Aristotel je lapi
d a r n o zaključio: »Ενέργεια ά ρ α — 'dakle, sve u svemu i u k r a t k o : ' d a ! ' «
(1071 b 2 2 ) . 2 5
25 U mislima koje smo upravo izložili prepoznajemo jedan od putova kojim ljudski um
dolazi do Boga, do Njegove opstojnosti i do nekog orisa Njegove naravi (naime, ako je
206 Miljenko Belić
//. članak: Samo »da!« — što to znači?
H e i d e g g e r je negdje napisao da se Bogu koji je »Causa sui« — »Uzrok

s a m o g a sebe« čovjek ne može moliti, ne m o ž e N j e m u prinositi žrtve. Pred
takvim B o g o m čovjek ne m o ž e iz strahopoštovanja spustiti se na koljena,
p r e d Njime ne m o ž e muzicirati ni p l e s a t i . 2 6
U svom filozofiranju H e i d e g g e r je namjerice o s t a o pri samoj fenome-
nološkoj m e t o d i . T o m m e t o d o m m o ž d a nije ni m o g a o dospjeti dalje. No ta
se m e t o d a m o ž e n a d o p u n i t i metafizičkom m e t o d o m . Nastavljajući t o m me
t o d o m , p i t a m o : onaj praiskonski » D a ! « (velikim slovom pisani), taj »Causa
sui« ili točnije » R a t i o sui«, »Ens a se« (Biće od sebe, tj. o n o koje s a m o m
svojom naravi »jest«, doraslo je za bivstvovanje, o b r a z l o ž e n o za bivstvova
nje, bez p o t p o r n j a drugog bića) — je li to zaista s a m o nešto beživotno,
p r a z n o , d a l e k o , hladno... pa i u razradi tih polaznih vidika? M o ž d a već
slutimo odgovor, j e r »da!«, to je afirmacija, isključenje negacije, praznine...,
bilo p o d vidikom činjeničnosti, bilo p o d vidikom smisla, ljepote i pože
ljnosti. No idimo k o r a k po korak, p o d vodstvom Aristotelovih i T o m i n i h
razmišljanja.
1. Ontičnost toga »da!«
K a d s m o u p r e t h o d n o m članku razmišljali p o d vodstvom Aristotela ο sve

o p ć e m P r a p o č e l u , razmišljali s m o ο stvarnosti kakva je o n a s a m a u sebi —
i kakva o n a ostaje, sve da i n e m a čovjeka koji bi ο njoj razmišljao — pa smo
to i na n e k o l i k o mjesta i na nekoliko načina izričito rekli: o n o ο čemu
g o v o r i m o jest n e š t o ontićko, ne s a m o onto-logičko; d a k a k o , tu jest bila na
zočnost specifičnog čovjekova načina razmišljanja, ali je to razmišljanje
»željezni lanac« stvarno »izronio«, premda je svaka njegova »karika« zbog svoje »speci
fične težine« obilježena onim ενδέχεται, onda je također činjenica da postoji i »Stijena«;
isto drugim riječima: naše je promatranje nepotpuno ako promatramo samo »željezni
lanac« nad »morem ništavila«, a bez još jednog činitelja). No ipak, ma koliko poštovana
i važna tema bili putovi čovjekova uma do Boga (a tih putova ima nekoliko), mi smo se
ovdje tog pitanja samo dotakli, i samo toliko koliko nam je potrebno za naše daljnje
ontološko razmišljanje.
26 Usp. Martin Heidegger, Identitat und Differenz, 3. izd., Giinther Neske, Pfullingen, 1957.,
str. 70. Heidegger veli da je izraz »causa sui« (uzrok samoga sebe) prema filozofiji »sa-
chgerechter Namc« (stvarno baš pristali naziv). No preciznije je i bolje lučiti izraze »cau
sa« (uzrok) i »ratio« (razlog). Naime, svaki »uzrok« jest »razlog«, ali ima »razloga« koji
nije »uzrok«, jer »uzrok« je izvor bivstvovanja za bića doslovce uzrokovana, proizvedena,
u zadnjoj liniji stvaranjem ο Bogu ovisna; a »razlog« je ono što i ontički i ontologički
»opravdava« ili »obrazlaže« neko bivstvovanje, bilo ono stvoreno ili nestvoreno. I zato je
svaki »uzrok« ujedno i »razlog«, ali nije svaki »razlog« ujedno i »uzrok«.
No to pitanje nije samo terminološke Svijet u kojem su potrebni 'uzroci' (baš 'uzroci',
koji rješavaju nedostatnost onog ενδέχεται) dubinski je nešto drugo nego Biće (ili Nad-
bićejkoje nadrasta potrebu 'uzroka'.
teklo o n a k o kako je to od čovjekova u m a zahtijevala stvarnost kakva je o n a

sama u sebi.27
No budući d a j e ta stvar važna i budući da preciznije uočavanje činjenice
i načina čovjekova onto-logičkog pronicanja u ontičku stvarnost p o m a ž e
preciznosti i dubini naših daljnjih p r o m a t r a n j a , r a z m o t r i m o p o n e š t o deta
ljnije taj ontički »da!« baš ukoliko je on nešto ontičko ( n e s a m o o n t o -
logičko).
a) K a d kipar izrađuje kip ili kad živi organizam u sebe asimilira novu
materiju, t a d a se zbiva nešto u ontičkom redu. A zbiva se t a k o da o n a egzi-
stirajuća b r o n c a (za kip) ili o n a egzistirajuća kemijska materija (za živi
o r g a n i z a m ) , u funkciji pasivne mogućnosti — koja je i u tim primjerima
s a m a po sebi još nediferencirana i s a m o pasivno o t v o r e n a raznim eventual
nim diferenciranjima — primi neki specificirajući ontički »da!«; u n a š e m
primjeru za kip (i to posve o d r e đ e n i kip, tj. ovaj ili onaj), o d n o s n o za živi
o r g a n i z a m (točno o d r e đ e n i , ovaj ili onaj). » O n o čime« se »pasivna mo
gućnost« b r o n c e aktuira da n a s t a n e baš taj kip (recimo Meštrovićeva/iraj/-
skapovijest), ili »ono čime« su kemijski elementi kao »pasivna m o g u ć n o s t «
d e t e r m i n i r a n i da su sada građa, u prvoj fazi, trave, a u drugoj fazi da su
g r a đ a organizma ovce — tzv. »odrednica«, μ ο ρ φ ή , forma) — nije tek n e š t o
j e d i n o iz čovjekova načina p r o m a t r a n j a , nego je to n e š t o ontičko, toliko
ontičko koliko je ontička razlika između trave i ovce ili između t o p a (ako
se b r o n c a topa upotrijebi za kip) i nekog o d r e đ e n o g kipa (istost u materi
jalu, razlika u p o d r e đ e n o s t i toga materijala ovoj ili onoj cjelini — oboje je
ne s a m o onto-logičko, nego i ontičko).
b) M o ž e m o li ići i dalje pa pitati je li nešto ontičko ne s a m o ovaj n e k a k o
specificirani (i specificirajući) »da!« za kip ili za živi organizam, n e g o i onaj
»da!« kojim dolazi da nešto uopće jest (a ne nije)! P i t a m o , dakle, za onaj
»da!« kojim dolazi ne s a m o do specificiranja n e k o g upotrebljivog materijala
za ovakvo ili onakvo biće, nego i za onaj »da!« kojim dolazi do prevage u
o n o m još dubljem i još važnijem, u o n o m što je nosilac svega, a to je »biti«
(a ne »ne-biti«). D a k a k o da m o ž e m o t a k o pitati, i p i t a m o uvjereni da se
m o ž e m o n a d a t i odgovoru. O d g o v o r je, cjelovito p r o m a t r a n , složen, ali u
prvoj je etapi jednostavan i jasan: iako smo pitanje postavili na način svog
specifičnog ljudskog načina razmišljanja, ipak — n e p o s r e d n i m p r o m a t r a
njem tog svog misaonog p o s t u p k a — vidimo da n a m činjenice — ontičke
činjenice! — n a m e ć u ovaj odgovor: ako nešto, s t o j e inače s a m o »pasivno
m o g u ć e « , nije više s a m o »pasivno moguće« nego je zbiljska stvarnost, o n d a
m o ž e m o i m o r a m o konstatirati da se je u ontičkom r e d u javila prevaga za
bivstvovanje, ontički »da!« za »biti« (a ne »ne-biti«).
27 U tom nam promatranju može pomoći ono što je rečeno u prvom dijelu, III, 1 c; 2, a, b.
208 Miljcnko Belić
2. Osobine toga »da!« prema razradbi Aristotela i Svetog Tome
a) Aristotel nije s a m o d o š a o do zaključka kako m o r a postojati Praiskon

kojemu je narav taj »da!«, u kojem n e m a nikakve (pasivne) »potencije« (s
o n i m njenim ε ν δ έ χ ε τ α ι ) te koji je — upravo zato i u t o m smislu — čisti
»da!«, s a m o »da!« nego je iz te činjenice izvodio i daljnje zaključke ο Pra-
biću. P r o m o t r i m o Aristotelovu nauku ο Božjoj jednosti, ο Božjem znanju,
ο Božjoj radosnoj sreći i ο Božjem životu.
Budući da u Bogu n e m a o n e n e o d r e đ e n o s t i što je sa s o b o m nosi (pa
sivna) »mogućnost«, Bog je, zaključuje Aristotel, samo j e d a n , j e d a n poj
m o v n o ( λ ό γ φ ) , tj. kako to izriče naš pravilno izgrađen pojam ο Njemu, i
j e d a n brojčano ( φ ρ ι θ μ ω ) u stvarnosti. N a i m e , gdje je više individua, ondje
sam individuum kao takav još ne kazuje kakva mu je narav, on je pod tim
vidikom još nedeterminiran, pasivno odrediv. Aristotel naziva takav indivi-
d u u m n e k a d prva supstancija ( π ρ ώ τ η ο υ σ ί α ) n e k a d άτομον, n e k a d posljed
nja tvar ( ε σ χ ά τ η ύ λ η ) . Naziv »posljednja tvar« (ili »tvorivo«, »građevni
materijal«) n a s t a o je n e k o m sličnošću s materijalom u prirodnoznanstve-
n o m smislu. Materijal u p r i r o d n o z n a n s t v c n o m smislu za Aristotela bili su
vatra, zrak, voda, zemlja (mi bismo d a n a s govorili ο kemijskim e l e m e n t i m a ) ,
i fizički u još dubljem smislu o n o što je građa tim samim počelima. Naime,
Aristotel je držao da ta četiri počela prelaze j e d a n u drugi; a pri takvu
prijelazu mijenja se o n o stoje npr. vodi vlastito, a ostaje i prelazi u npr. zrak
o n o što je zajednička »grada« (kao što se b r o n c a t o p a m o ž e rastopiti i od
nje načiniti kip, pri č e m u se dokidaju vlastitosti topa, proizvodi se vlastitost
kipa, a b r o n c a je ista). Zajedničku »građu« v a t r e - z r a k a - v o d e - z e m l j e Ari
stotel naziva prva tvar ( π ρ ώ τ η ύ λ η ) . K a o metafizičar Aristotel svraća paž
nju na o n u n e o d r e đ e n o s t takve tvari (tvoriva, građevnog materijala) —
b r o n c a je zaista n e o d r e đ e n a sama po sebi (ukoliko je b r o n c a ) da li će iz nje
načiniti t o p ili kip, i to ovaj ili onaj. Sličnu n e o d r e đ e n o s t Aristotel promatra
u p r e n e s e n o m značenju razmišljajući na metafizički način ο jednoj složenoj
cjelini, na primjer »Sokrat — čovjek — glazbenik«. »Sokrat — čovjek« još
ne kaže i svojstvo »glazbenika« — pod tim vidikom »Sokrat — čovjek«
n e o d r e đ e n je (baš kao i bronca u našem primjeru), pasivno potencijalan
bilo za »glazbenik«, bilo za »ne-glazbenik«. Sad ide Aristotel istim smjerom
još korak dalje, pa p r o m a t r a i samu o n u ljudsku narav k a o nešto odredujuće
što daje n e o d r e đ e n o m individuumu osnovno određenje.
Individuum koji nosi ime »Sokrat«, n e o d r e đ e n j e 2 8 ukoliko je samo
individuum (točnije: ta stvarnost koja je, d o d u š e , u svojoj ontičkoj cjelovi-
28 Upotrijebili smo neodređeni izraz individuum. No, on je ipak nesavršen, pa i vrlo mnogo
nesavršen. To je tvorevina specifičnog i doduše važnog ali ipak manjkavog ljudskog do
meta. Već malo prije upotrijebljeni izraz »neodređeni individuum«, po svom je sadržaju
neposredno prazan. Ali čovjek spontano pokušava podrazumijevati i ono s tim povezano,
a to je ono što se tu podrazumieva, ono što ovdje nekako mišlju — sve jedno na koji način
— dodajemo i s tim se umskim sadržajem dobro snalazimo, a to je zato jer pritom nekako
tosti posve o d r e đ e n a , ali u koliko je p r o m a t r a m o s a m o pod vidikom njene

individualnosti, n e o d r e đ e n a je). »Sokrat«, »Ciceron«, » P e t a r « , »X«..., time
je r e č e n o s a m o »neki individuum«, a da p r i t o m s a m o m još ništa nije r e č e n o
kakve je naravi taj individuum: je li to čovjek, je li to n e k o stablo... T i m e je
izrečen subjekt o d r e đ e n e n e k e naravi, ali izrečen je s a m o taj subjekt — ne
i njegova narav — on je k a o b r o n c a kipa, ali p r o m a t r a n s a m o k a o b r o n c a
još ne kazuje koji je to kip iz te b r o n c e izrađen. Z a v r š n o što naš um svojim
onto-logičkim razmišljanjem uočava ο objektima s kojima se susreće jest
p r a z n i n a i n e o d r e đ e n o s t njihove najdublje g r a đ e ( ε σ χ ά τ η ΰ λ η ) ; toj najdub
ljoj građi, individuumu, tek je prigodak ( κ α τ ά σ υ μ β ε β η κ ό ς . . . σ υ μ β α ί ν ε ι ν )
29
d a j e to individuum ove ili o n e (na primjer ljudske) n a r a v i .
U p r e t h o d n o m članku promotrili smo kakve su, p r e m a Aristotelu, m e
tafizičke osobine bića koje je obilježeno pasivnom » m o g u ć n o š ć u « s o n i m
njenim k a r a k t e r i s t i č n i m ε ν δ έ χ ε τ α ι . Taj isti p e č a t pasivne n e d o s t a t n o s t i
o n t o - l o g i č k i m razmišljanjem Aristotel nalazi u svim bićima u kojima je
njihova individualnost iz sebe s a m e još n e o d r e đ e n a (koja je o n o posljednje
gradivo, a koje istom t r e b a da se o d r e d i ) . Ta t a m n a antiteza o m o g u ć u j e n a m
da d o n e k l e n a s l u t i m o koliku je pozitivnost Aristotel zamjećivao u Božjem
biću kad naučava da u Bogu n e m a »grade« ( ύ λ η ) onakve kakav je prazni
individuum u svojoj n e o d r e đ e n o s t i , na primjer » S o k r a t « . 3 0 Božji indivi
d u u m već k a o individuum jest b o ž a n s k o cjelovito biće, tj. u o v o m smislu
t a k o cjelovito da tu n e m a nikakve n e o d r e đ e n o s t i , nikakvog ε ν δ έ χ ε τ α ι , n e g o
je to biće već u svojoj individualnosti b o ž a n s k o biće. M o ž e m o započeti svoje
p r o m a t r a n j e i od Božje naravi: ta Božja narav, ta čista »zbiljnost«, taj » D a ! « ,
s a m o m svojom stvarnošću jedinstven je i individualan, baš u koliko je taj
takav ni u č e m u okrnjen » D a ! « .
I Božja spoznaja jest spoznaja na način o n o g bića u kojem n e m a pasivne

»mogućnosti«, te p r a z n i n e s o n i m ε ν δ έ χ ε τ α ι . K o d nas nije t a k o , naš um
m o r a stjecati svoju spoznaju (na n e k o m d r u g o m mjestu Aristotel je n a p i s a o
d a j e naš um u svojoj p o č e t n o j fazi nalik na neispisanu pločicu za p i s a n j e 3 1 ) .
U Bogu — koji je s a m o onaj » D a ! « ni u čem p r i k r a ć e n u svojoj cjelovitosti
— već s a m a Njegova narav ujedno je znanje. Njegova m i s a o — ν ό η σ ι ς —
to je misao o n o g a bića koje je s a m o m svojom naravi (i svojom individual
nošću) već aktivno mišljenje i misao (spoznaja, znanje), »njegovo je mišlje-
doživljavamo ono što ljudski um u sebi nosi kao usmjerenost na svu cjelinu činjenice
vlastite usmjerenosti, baš usmjerenosti na neograničeno. Biti, είναι koji kao takav ne
kazuje ograničenja. Ponovno kazujem: to je usmjerenost, iako još nema ispunjene usmje
renosti. No, iz samo i jedno praktičnih razloga, jer ne znamo drukčije, služimo se tim
omedenjima. Potpuniji odgovor na naše pitanje daje tek metafizika u svojoj cjelini.
29 Usp. Metaph. 1 1, 981 a 20 (usp. a 18-19); Ladan, str. 2.
30 Usp. Metaph. XII 8,1074 a 33-37; Ladan, str. 312. Usp. XII1,1071 b 21; Ladan, str. 302.
31 Usp. Ο duši (ΠερΊ ψυχής) III 4,430 a 1; preveo Milivoj Sironić, Naprijed, Zagreb, 1987.,
str. 79.
21Π Miljenko Belić
nje mišljenje mišljenja«, k a k o to izvrsno prevodi L a d a n , ν ό η σ ι ς ν ο ή σ ε ω ς

32
νόησις.
33
P r e m a Aristotelu, ενέργεια je t a k o đ e r osnovica r a d o s t i . A najugod
nija i najbolja radost jest m i s a o n o p r o m a t r a n j e . Sad tu n e p o s r e d n o Aristotel
nadovezuje riječi koje su više nego s a m o filozofsko razmišljanje. O n e su već
intenzivno divljenje Bogu kakvoga je Aristotel u p o z n a o na temelju upravo
tih izvođenja, d a j e Bog svojom naravi ενέργεια. »Ako je dakle u stanju takva
d o b r a Bog uvijek, k a o što s m o mi k a t k a d a , divljenja je dostojan [ili: to je
divljenja dostojno]; ako je još i više, o n d a je još dostojniji divljenja [ili: to je
34
još dostojnije divljenja]. Ali On jest t a k o . «
U t o m n a m je tekstu Aristotel otkrio nešto iz svoje intime. Pokazao
n a m je k a k o on doživljava Boga, i to Boga shvaćenog p u t e m kojim ga je
vodila njegova metafizika. Rezultat je ne samo zanimljiv nego, usudio bih
se reći, u p r a v o dirljiv: Aristotel se divi — i osjeća se da se r a d o s n o divi —
što je Bog sretan, sretan s r e ć o m »najugodnijom i najboljom«, i to sretan
više n e g o što smo mi »katkada«. Katoličko bogoslužje ima u m i s n o m »Slava
Bogu na visini« (»Gloria in excelsisDeo« — tekst koji je inspirirao vrhunske
u m j e t n i k e zvuka) i ovu n a d a h n u t u rečenicu: »Zahvaljujemo Ti radi velike
slave Tvoje!« Taj tekst iz bogoslužja i Aristotelov tekst iz Metafizike bliski
su: o b a izriču čovjekove uzvišene osjećaje koji se javljaju u čovjeku na po
m i s a o ο Božjoj veličini, plemenitoj sreći i slavi. Sreća u Bogu ο kojoj govori
Aristotel, to je onaj superiorni oblik sreće kakav slijedi iz o n o g cjelovitog i
nerazlomljenog ontičkog »da!« kakav p r i p a d a sveopćem i j e d i n o m Praisko-
nu kojemu je sama Njegova narav taj »da!«, ενέργεια. Ε ν έ ρ γ ε ι α , »da!« to
je »da!« i za p l e m e n i t u radost; p u n i n a , ničim skučena, toga »da!« punina je
i za tu p l e m e n i t u radost, ničim skučenu ni zasjenjenu.
U n e p o s r e d n o m nastavku n a v e d e n o g teksta osjeća se nazočnost istih
Aristotelovih uzvišenih osjećaja: »I život je u njemu prisutan; jer ενέργεια
u m a je život, a On je ta ενέργεια, i Njegova ενέργεια, ta ενέργεια po sebi«
samoj [ενέργεια δέ κ α θ ' α υ τ ή ν ε κ ε ί ν ο υ ] život je najbolji i vječni. Stoga
k a ž e m o d a j e Bog živ, vječan, najbolji, t a k o te su život i vrijeme [trajnost —
α ι ώ ν ] n e p r e k i d n o i vječno prisutni u Bogu. J e r to jest B o g . « 3 5
T a k v o filozofsko razmišljanje, uz r a d o s n o divljenje, a bez trunka bilo
kakvog vlastitog interesa, postaje ujedno svojevrsni h i m a n Bogu. To je oblik
32 Mctaph. XII 9, 1074 h 34-35; Ladan, str. 314. Ako se Aristotelovi tekstovi tumače netei-
stički (o tom v. našu bilj. 23), onda se i taj tekst tumači različito. Na ovome mjestu Ladan
nastoji ostati neutralan, no na srodnome mjestu ο Božjoj sreći Ladan prihvaća teističku
interpretaciju, kako ćemo odmah izložiti (v. bilj. 41).
33 Usp. Metaph. XII 7,1072 b 16. Riječ ενέργεια ostavljam neprevedenu. Ο tom v. u ovom
drugom dijelu 1,1 b.
34 Mctaph. XII 7, 1072 b 24-26; Ladan, str. 307. Velika početna slova — Bog, On — stavio
je Tomislav Ladan, i s pravom, jer sreća, još k tome uspoređena s čovjekovom srećom,
ne može biti osobina neke kozmičke bezosobne stvarnosti. Umetke u uglatoj zagradi
dodao je M. Belić.
35 Metaph. XII 7, 1072 b 26-30; usp. Ladan, str. 307 (za ενέργεια ν. bilj. 31).
i način molitve intelektualca, i takva je molitva odgovarala m i s a o n o m svi

36
j e t u i načinu duševnog doživljavanja toga n a d g e n i j a .
Z a b u n i o se, dakle, H e i d e g g e r kad je n a p i s a o da se čovjek ne m o ž e
moliti Bogu s h v a ć e n o m na filozofski način.
b) Sveti T o m a Akvinski baštinio je Aristotelov n a u k ο »Čistoj Zbi
ljnosti« (»Actus p u r u s « ) djelomično u izvornom obliku, a djelomično i pre-
težnije kroz p r e r a d b u u k a s n o m n e o p l a t o n i z m u , n a k o n Plodna, p o d utjeca
j e m Porfbija, a koji se posve jasno javlja kod Boetija, još više kod Pseudo-
Dionizija i islamskih platonovaca-aristotelovaca, t a k o da T o m a često pro
m a t r a Boga k a o o«esse subsistens«. N a i m e , za o n u ontičku »zbiljnost« (»ac
37
tus«) koja d o n o s i determinaciju, ne tek da biće b u d e ovo ili o n o , n e g o
koja d o n o s i determinaciju na razini o n o g p r e s u d n o g »biti a ne ne-biti«.
T o m a upotrebljava riječ »esse« (infinitiv glagola »biti« — »sum, esse, fui«
— uzet na način imenice). Taj »esse«, »bitak«, T o m a p r o m a t r a p r v o t n o ne
tek k a o onto-logičku pojavu, n e g o k a o ontičku stvarnost.
U sklopu toga razmišljanja T o m a za Boga kaže — na temelju razloga
iz kojih Aristotel zaključuje da je Bog »ένέργεια« i s a m o »ένέργεια« — da
se u Božjoj stvarnosti ontički nalazi taj »esse«, koji je s a m o »esse«, t a k o da
je Božja stvarnost (Božja bit) u p r a v o taj »esse«, »bitak«, s a m o to i ništa
drugo.
Je li to m o ž d a ipak s a m o apstrakcija, tvorevina našeg u m a ? Je li T o m a
pogriješio u izboru staze svoga razmišljanja? N o , u drugu r u k u . a k o to i jest
apstrakcija, ipak i apstrakcija izriče n e š t o ο ontičkom objektu. Apstrakcija
a 3 zaista kazuje n e š t o ο objektu k a o ο ontičkoj stvarnosti (građevinari i
arhitekti u svom r a d u bez straha od »apstrakcije« oslanjaju se na »apstrakt
nu« g e o m e t r i j u ) ! T a k o i filozofi mogu reći da »esse« (»bitak«) kazuje d a j e
u ontičkoj stvarnosti n a z o č n o o n o ishodište bivstvovanja.
I budući da je Bog baš »bitak« (»esse«) i s a m o bitak, slijedi da taj
»bitak« (od kojeg je »satkana« ili »izgrađena« Božja bit) jest »bitak« k a o
s a m o s t a l n a i samosvojna stvarnost — stvarnost koja je sam i s a m o taj »bi
tak« — on k a o takav subzistira, »esse subsistens«; »bitak«, »esse«, to je
Božja stvarnost!
A »esse« k a o subzistentna stvarnost — što je to? To je afirmacija i s a m o
afirmacija bez ograničenja ili bilo kakvog skučenja, subsistentna afirmacija,
čista i n e d i r n u t a u svoj svojoj izvornosti i cjelovitosti (a ne m o ž d a skučena
36 U Aristotelovoj oporuci čitamo i ovo: »Za uspomenu na Nikanorov srećan povratak, kao
što sam se u njegovo ime zavetovao, da [nek] postave u Stagiri statue od kamena spasio
cima Zevsu i Atini, i to u prirodnoj veličini, visoke četiri lakta« (Diogen Laertije, Životi
i mišljenja istaknutih filozofa; sa starogrčkog preveo Albin Vilhar; B1GZ, Beograd, 1973.,
str. 144; V 16). Tako i tu imamo nešto iz Aristotelove intime ο njegovu stavu pred Bogom.
37 Naši su primjeri bili (maloprije, II, 1, a) kip sa svojom broncom i »odrednicom« te trava
i ovca s onom njihovom kemijskom gradom koja je — na razini same grade — pasivno
potencijalna i neopredijeljena (ενδέχεται!) da bude »formirana« ili »određena« bilo u
travu, bilo u ovcu. Akt (zbiljnost) koji aktuira pasivnu potenciju na toj razini zove se
»odrednica« (grč. μορφή, lat. forma). To nam je uvod u daljnje promatranje, tj. pod
vidikom »biti« kao takvog (II, 1 b) koje sada razvijamo dalje.
212 Miljenko Belić
na tek ovu ili o n u vrstu bića, pri č e m u se — tim samim — izostavljaju druge
vrste).
I to kazujemo kad kažemo da je Bog neizmjeran, beskonačan. Nije Božja
neizmjernost u t o m da bi to bila neka skupina lijepih osobina na stupnju vrhov
nog superlativa. Takvo bi razmišljanje ο Bogu zahvatilo ne samo premalo nego
bi bilo usmjereno krivim smjerom. Bog je ontički »da!«: taj »da!« s obzirom na
samoga sebe jest »Da!« u punini, a s obzirom na druga bića On je »prevaga« i
»izvor«, » n a d - ' d a ! ' « (ako se tako može reći) za »da!« bilo kojeg oblika
bivstvovanja, vrijednosti, ljepote i bilo koje savršenosti.
T o m a je to ovako izrekao: »[Bog je] n e o g r a n i č e n o m o r e bivstva [...] i
ništa više« 3 8 .
Ta T o m i n a misao ο »esse subsistens«, »bitak koji je sam kao takav
samostalna stvarnost«, logičan je nastavak i d o r a d b a Aristotelova n a u k a da
je narav (ili bit, »definicija«) Bića-Praiskona ( α ρ χ ή ) — »zbiljnost«, ενέργε
ια ćpa.
To je t a k o đ e r d o b a r most za daljnja razmišljanja ο ljepoti Božje naravi.
Doista, filozofski pojam Boga nipošto nije pust, leden, dalek, t u đ ; da
kako, uz uvjet da se taj pojam razradi. M n o g o znači onaj »samo da!«. D o b r o
je sročen onaj maloprije s p o m e n u t i T o m i n »i ništa više«!
članak: Biće — po kome?
1. »Blok neplivača«
a) Dosadašnja naša razmišljanja pokazala su n a m dva korjenito različita

načina bivstvovanja: s j e d n e je strane, ona vrsta bića koja, budući da »jesu«,
» s a z d a n a « su od o n t i č k o g » d a ! « (zbiljnosti, ostvarenja, » p r e v a g e « za
bivstvovanje — ενέργεια, »actus«), ali ne s a m o od tog »da!« nego i od
p a s i v n e , po sebi p r a z n e i za s t v a r n o bivstvovanje još n e d i f e r e n c i r a n e
mogućnosti (njoj ε ν δ έ χ ε τ α ι oboje: bilo »biti«, bilo s a m o »moći-biti«; ο
ε ν δ έ χ ε τ α ι govorili smo u ovom d r u g o m dijelu I, 1 b); a s druge je strane
Praiskon, to N a d - b i ć e .
b) U onoj prvoj skupini — nazovimo je »blok neplivača« — (prema
našoj parafrazi Aristotelovih misli, v. naš drugi dio I, 2) — čest je slučaj
ovisnosti: j e d a n »neplivač« ovisi ο d r u g o m »neplivaču« pri »izranjanju« iz
» m o r a ništavila«. Pri toj »pomoći« prvoga i »ovisnosti« drugoga može se
p r o m a t r a t i dvoje: ili zbivanje samog izranjanja, ili činjenicu d a j e n e k o tijelo,
p r e m d a specifički teže od vode, ipak iznad površine. U n a š e m sadašnjem
razmišljanju više ć e m o p r o m a t r a t i ovo drugo; dakle n e ć e m o k a o glavno
promatrati ono, da tako reknem, unošenje ili uvođenje u bivstvovanje, nego
38 Komentar Sentencija Petra Lomburdskog 1 d 8, q 1, a 1, ad 4; S. Thomae opera. ed. Busa,

vi. 1, str. 21 c — 22 a.
onu neku osobinu bivstvovanja kao takvog, a u bićima iz tog »bloka neplivača«,
jer — kako već na početku ovog razmišljanja nekako slutimo — mora da je neka
razlika baš u samom bivstvovanju kao takvom kad se radi ο bivstvovanju Praisko-
na i kad se radi ο bivstvovanju unutar »bloka neplivača« (kad je »iznad površine«
neko tijelo, makar je »specifički teže od vode«).
P o m o z i m o si primjerima!
P r o m o t r i m o kako nastaje b r o n č a n i kip. U m j e t n i k prvo izrađuje glineni
m o d e l . Na g l i n e n o m m o d e l u izrađuje se sadreni m o d e l . Na s a d r e n o m mo
delu izrađuje se samotni negativ u koji se »ukvečava« vosak u debljini ot
prilike 7 milimetara. Najposlije se lijeva b r o n c a i dobiva se b r o n č a n i kip.
Svaka e t a p a u t o m » h o r i z o n t a l n o m « nizu izvođenja ovisi k a o u »vertikali«
ο u m j e t n i k o v o j zamisli. Ta je u m j e t n i k o v a z a m i s a o svuda n a z o č n a , a
n a z o č n a je t a k o da svaka točka te »horizontale« ima u sebi u p r a v o o n o što
u »vertikali« kazuje umjetnikova zamisao. To je dvoje isto, i ujedno u samoj
istosti različito, analogno; izričaj u umjetnikovu d u h u prvotni je analogat,
a izričaj u izvođenju (i najposlije u d o v r š e n o m kipu) d r u g o t n i je analogat.
U z m i m o drugi primjer. »Biti student« pretpostavlja niz pojava ili stvarno
sti u ljudskom društvu. Takve su, na primjer, svijest ο potrebi školstva, pa,
dosljedno, organizacija školstva od najnižeg do najvišeg, stručno osoblje, ma
terijalna sredstva, pravne n o r m e ο upisu... A ta razgranata i organizirana »ho
rizontalna linija« u svakoj svojoj »točki« jest drugotni analogat onoga »biti
čovjek« i to čovjek koji je subjekt (nosilac i relativni izvor) svega onoga što se
nalazi u onoj »horizontalnoj liniji« (u našem primjeru pod vidikom studija). U
t o m smislu ta »horizontalna linija« — i cjelina linije, i svaka njena točka zase-
bice p r o m a t r a n a — potječe od »vertikalne linije«, potječe njen »biti« baš uko
liko je »biti«, kako u svom početku, tako i u svom trajanju.
Ti nas primjeri uvode da lakše svratimo p o z o r n o s t na uvjetovani »biti«,
i to baš ukoliko je »biti« i ukoliko je analognošću nijansiran u s a m o m tom
»biti«, a te mu je »razlike u istosti« dala baš njegova uvjetovanost.
Stvarnost (»biti«) nastajanja kipa, tj. o n o izrađivanje s a d r e n o g m o d e l a
itd pojavljuje se u stvarnosti ne s a m o od sebe, n e g o o n o m svojevrsnom
n a z o č n o š ć u i svojevrsnim učinkovitim z a h v a t o m umjetnikove zamisli. Nije
u pitanju samo, na primjer, p o č e t a k toga r a d a , nego baš s a m a stvarnost toga
r a d a , njegovo učinkovito sudioništvo u umjetničkoj rječitosti d o t i č n o g kipa
koji nastaje i koji, izrađen, umjetnički »govori« — i to sve ukoliko je či
njenica, ukoliko »jest«. A stvarnost umjetnikove zamisli — njezin »biti« —
jest stvarnost kojom je stvarno i umjetnikove djelo, a i to djelo ne tek u
njegovu završnom obliku, n e g o i u svakoj etapi svoga nastajanja, ukoliko je
to nastajanje stvarnost (ukoliko »jest« k a o r e a l n o nastajanje). »Biti« um
j e t n i n e (već izrađene, kao i njena stvarnog nastajanja) baš ukoliko je »biti«,
uvjetovan je o d n o s o m p r e m a umjetničkoj zamisli kako o n a u umjetnikovu
d u h u stvarno »jest«. 3 9
39 Da lije taj »biti« modificiran time stoje određen (»limitatur«) realno različitim nutarnjim
supočelom (»essentia« u odnosu na »esse«), kako naučava tomistička škola, ili ta odrede-
214 Miljenko Belić
U r e d b e ο upisu, ο studiju, ο diplomiranju... u svojoj stvarnosti — u

njihovu »biti« — ovise ο t o m š t o je »čovjek« stvarnost, i to čovjek s takvim
o d n o s o m p r e m a znanju i brizi za znanjem; d a k l e , b u d u ć i da postoji, da
»jest« čovjek (i to čovjek k o j e m u je stalo do znanja i razvitka z n a n o s t i ) ,
s n a g o m te o s n o v i c e »jesu« (postoje, na snazi su) t a k o đ e r o n e u r e d b e ο
v i s o k o m školstvu. U čovjeku je taj »jest« r e l a t i v n o n e o v i s a n ; u u r e d b a m a ο
sveučilištu njihov »jest« nije relativno neovisan, n e g o u svakoj svojoj točki
u z d i g n u t je do r e a l n o s t i — to je pravi stvarni »jest« — tek o d n o s o m p r e m a
čovjeku, i to t a k v o m čovjeku (koji se z a u z i m a za z n a n o s t ) . Nijansiranost je
u s a m o m »jest« k a o t a k v o m , ukoliko je pravi »jest«!
c ) J o š j e d n a n a p o m e n a ! N e p r o m a t r a m o s a d a s a m o p o č e t a k postojanja
o n i h u r e d b i ο sveučilištu (ili t e k p o č e t a k o n o g k i p a r e v a r a d a ) , niti p r o m a
t r a m o p r o c e s nastajanja tih stvarnosti u k o l i k o je to p r o c e s nastajanja, n e g o
p r o m a t r a m o da t a k o r e k n e m , »situaciju« bivstvovanja ili uspješni » d o m e t «
do bivstvovanja, d o s t i g n u t i stvarni »biti« (a taj se javlja nijansiran, drukčijeg
je »stila« u svom p r v o t n o m i u svom d r u g o t n o m a n a l o g a t u ) . I o p ć e n i t o
govoreći, »početi 'biti'« to je »početi 'biti'«; t k o m o ž e svirati na k o n c e r t u , taj
m o ž e početi svirati, jer sviranje na k o n c e r t u jest o n o što započinje, a p o č e t a k
sviranja na k o n c e r t u pretpostavlja (ne d o n o s i ) vještinu sviranja.
Te n a p o m e n e n e k n a s u v e d u u p r o m a t r a n j e » h o r i z o n t a l e « u njezinom
o d n o s u n a način »vertikale« p r e m a P r a - b i ć u .
d) P r e c i z i r a j m o što ž e l i m o p r o m a t r a t i ! R e c i m o prvo n e g a t i v n o , ο o n o
m e š t o n e ć e biti završna t o č k a n a š e g a p r o m a t r a n j a ! P r e m d a ima lijepih
vidika pri p r o m a t r a n j u razlike da je P r a - b i ć e čisti, cjeloviti i subsistentni
b i t a k (»esse subsistens«) a bića iz o n o g »bloka neplivača« t e k su bića n e k e
nost dolazi od stvaralačke Božje zamisli i odluke koja čini ovu ili onu bit realnom (»es-
sentia realis«), kako naučava Suarcz, za ovo je naše pitanje od drugotne važnosti: u oba
slučaja najposlije ipak nijansiran je »biti«, potjecalo to nijansiran je iz ovog ili onog
razloga.
Također dolazimo na to da je nijansiran baš »biti«, pa i onda ako se pretpostavi da je
izvor te nijansiranosti razmjer između biti i bitka (essentia — esse). Naime, razmjeri u
matematici sugestivna su slika za istodobnu istost i razliku: na primjer razmjer 6: 2 jest i
nije isto kao razmjer 9: 3. No ta slika mnogo gubi od svoje prvotne sugestivnosti kad se
rekne da »ova bit« prema svom »bitku« jest i nije isto kao stoje onaj odnos između »one
biti« prema njenu »bitku«. Ostaje nejasno što to zapravo znači. A najposlije, sve treba da
se nade kao u žarištu, u kopuli suda koji — valjano izgrađen — izriče svoj sadržaj ο
dotičnom biću neke određene stvarnosti. Bertrand Montagnes, dominikanac, svojim dje
lom La doctrine de l'analogiedel'ctre d'apres Saint Thomasd'Aquin (Publications univer-
sitaires de Louvain, Beatrice-Nouwelaerts, Pariš, 1963) prikazao je vrlo uvjerljivo — što
potvrđuju i reakcije među metafizičarima — da tzv. »analogia attributionis« ima prednost
pred »analogia proportionis« (odnosno »proportionalitatis«).
Ni razlikovanje cjelovitog bića (»quod ens«) i onoga čime se cjelovito biće konstituira
(»quo ens«, »principium entis«) — svejedno kako ih postavili i tumačili — ne može
mimoići analognost u samom »biti« kao takvom. Napokon i najgorljiviji zastupnici tog
pokušaja tumačenja analogije izriču logičke sudove — dakako s kopulom »jest« — ne
samo ο cjelovitim bićima nego i ο komponentama cjelovitih bića (»quo ens«) kad kažu
na primjer »actus limitatur per potentiam«. Pitanje se, dakle, vraća i najposlije usmjeruje
baš na »biti* kao takav i njegovu analognost, potjecala ona odavde ili odande.
Upozoravamo na rečeno u bilješki 12. i što će se reći odmah malo niže u podtočki d).
o d r e đ e n e vrste bića (imaju što p r i p a d a toj vrsti bića, ali ostalih svojstava
nemaju) te zato imaju d o d u š e svoj, »bitak« (izvor bivstvovanja, snagu kojom
»jesu«), ali on je skučen; p r e m d a su takva p r o m a t r a n j a lijepa, sada se kod
njih ne zaustavljamo. Sad želimo p r o m a t r a t i sam »biti«, baš ukoliko je to
»biti«. P r o m a t r a m o »situaciju« bivstvovanja. P r o m a t r a m o činjenicu da se
je glagol »biti« pojavio k a o predikat logičkog »suda«, i to takvog »suda«
koji zaista n e š t o kazuje ο ontičkoj stvarnosti.
Na taj način zahvaćamo dublje nego što bismo zahvatili kad bismo
svratili pažnju na činioce kojima je funkcija (već p r e m a tumačenju raznih
mislilaca) modificirati izvore bivstvovanja t a k o da s n a g o m činjenice tog
modificiranja sam »biti« b u d e nijansiran. Ž e l i m o zahvatiti dublje od razine
tih činilaca, jer sve da i p r e t p o s t a v i m o takvu njihovu funkciju, ipak se vraća
naše pitanje: naime, i za tu funkciju treba reći da o n a »jest«, »jest« utjecaj
i plod njezine funkcije (podsjećamo na r e č e n o u prvom dijelu, III, 3, n a p o s e
b).
I t a k o u z i m a m o kao objekt svog sadašnjeg razmišljanja glagol »biti« u
njegovu najapstraktnijem značenju koje kaže »samo« »biti« (stavili s m o taj
»samo« u navodnike misleći na P a r m e n i d a , usp. prvi dio III, 3, e ) . To je
»biti« koji, na onaj svojevrstan način i u smjeru izgrađivanja analognog
pojma, apstrahira od svake svoje specifikacije i koji je baš zbog takve svoje
logičke apstrakcije uključen u svemu. Takav »biti« u o n t i č k o m redu reali
ziran i onto-logički izrečen kazuje o n o osnovno i p r e s u d n o , o n o s t o j e pro
d o r n i m z o r o m t a k n u o P a r m e n i d . T i m e smo došli d o d n a p r o d o r n e apstrak
cije, jer ako se taj »biti« ne u z m e u p r o m a t r a n j e , o n d a više n e m a m o objekta
p r o m a t r a n j a , n e m a m o ga u o p ć e , jer tu je već ova dvojba: prihvatiti taj naj-
apstraktniji »biti«, ili, ne prihvativši ga, ostaje ništavilo. Isto drugim rije
čima: koji god objekt u z m e m o u p r o m a t r a n j e , uzeli smo i taj, najapstraktniji
»biti«.
Precizirajmo o n o što želimo reći na još j e d a n način! Iz d o s a d a r e č e n o g
već je prilično jasno da je »biti« u ovom n a š e m »bloku neplivača« n e k a k o
drukčiji nego u Bogu: u Bogu je suveren, samostalan, osnovica za bivstvova
nje ostalih bića...; u stvorovima nalazi se, d o d u š e , pravi i stvarni »biti«, ali
d a r o v a n , uvjetovan. Sada k a n i m o ići još dalje, pa nadrasti p r o m a t r a n j e i tog
takvog — konkretiziranog — »biti« (kakav je konkretiziran u Bogu i kakav
je u stvorovima), pa i d e m o do p r o m a t r a n j a o n o g najapstraktnijeg »biti«, koji
kazuje s a m o (radije u navodnicima: »samo«) onaj ontički »da!«, apstrahi
rajući od svake konkretizacije, ali koji je, u drugu ruku, i s t o d o b n o uključen
i u t k a n u svaku svoju konkretizaciju, bila ona nestvorena ili stvorena, bila
o n a ovakva ili onakva. I to je o n o što sada želimo p r o m a t r a t i . D a k l e , pro
m a t r a m o s a m o (»samo«) o n o što izričemo kad k a ž e m o da nešto, svejedno
što, »jest«; tražimo što n a m ο t o m m o ž e reći primjena n a u k e ο analogiji
bića.
216 Miljenko Belić
2. U samom »biti« kao takvom
a) Sada, dovršivši predradnje, m o ž e m o prijeći na izvođenje završne i vrlo

značajne tvrdnje ovog razmišljanja, a ta je da bi glagol »biti« — uzet u svom
maloprije o p i s a n o m najapstraktnijem sadržaju, u kojem je o b u h v a ć e n u
svakoj stvarnosti — bio riječ bez značenja, kad on u sebi — baš on u sebi,
on kao takav!! — ne bi ujedno izricao, na neki sebi vlastit način snagom
p r o d o r n o s t i naše analogne spoznaje, ne s a m o sebe, nego i Boga. To je jaka
tvrdnja, ali mi je ponavljamo: glagol »biti« koji na najapstraktniji način
izriče o n o što se nalazi u svakom biću — ističemo: glagol »biti« uzet u tom
svom najapstraktnijem značenju, apstraktnijem nego što je ikoja njegova
konkretizacija — ili ujedno izriče Boga ili ne izriče u o p ć e ništa. R e c i m o isto
još i na treći način: onaj najapstraktniji »biti«, te zato svaki »biti« (u svakom
svom glagolskom obliku i u svakom predikatu valjano izgrađenog logičkog
»suda« gdje je on onto-logički izričaj ontičke stvarnosti) izriče ujedno i
Boga; izriče Boga, tvrdimo, tako stvarno i t a k o n u ž n o — b u d u ć i da je to
su-dzricanje Boga identično sa samim »biti« kao takvim — da ili, na način
ο kojem sada govorimo, su-izriče Boga ili ne izriče u o p ć e ništa!
I m a m o li pravo na tako jaku tvrdnju?
b) Poslužimo se opet o n o m n a š o m u s p o r e d b o m ο neplivači-ma i Stijeni
kojom s m o parafrazirali Aristotelov uzlaz do P r a — i s k o n a , ο kojem zak
ljučuje i da postoji takvo biće, i da je svojom naravi ενέργεια (ενέργεια
φ α ) — ν. drugi dio ove naše rasprave I, 2). Doista, ni pet, ni pedeset, ni
p e d e s e t milijardi »neplivača« nemaju na stupnju i razini svoje stvarnosti uop
će nikakve kompetencije ni mogućnosti donošenja definitivne (one baš du
binske, najdublje, završne, presudne ili završno-presudne), a nezaobilazno i
apsolutno potrebne prevage u prilog »izranjanja« (»nadvladavanja m o r a niš-
tavila«). T i m »tijelima specifički težim od vode«, tim »neplivačima«, takva
je narav, i zato njima ne tek stjecajem okolnosti, nego p r e m a samoj njihovoj
naravi p r i p a d a osobina potencijalnosti, a s njom onaj, ε ν δ έ χ ε τ α ι ontička
krhkost i nedoraslost za »izranjanje« (v. drugi dio I, 1, b).
c) A ipak, baš glagol »biti«, i to upravo time što je on »biti« baš kao
takav i ukoliko je takav (tj. »biti«) — i zato svaki »biti« t a k o đ e r u n u t a r onog
»bloka neplivača« — izriče činjenicu i uspješnost te »prevage« (inače, tj. bez
te »prevage«, to ne bi bio »biti«, nego »ne-biti«!).
I z a t o k a ž e m o da je, t a k o đ e r u n u t a r »bloka neplivača«, ta »prevaga«
nazočna, nazočna u svakom »biti« tim samim što je to »biti«, identična s njim;
pa — budući da učinkovitost »prevage« (= »biti«!) ne m o ž e potjecati od
specificirane naravi »neplivača«, nego od P r a - b i ć a — u o č a v a m o da i onaj
najapstraktniji »biti« (koji inače apstrahira da li je stvoren ili nestvoren),
u p r a v o zato jer je »biti«, kazuje u j e d n o tu ontičku »prevagu« i s njom ujedno
kazuje P r a - b i ć e ; inače ne bi kazivao uopće ništa!
Dosljedno, u svakom »biti« u n u t a r »bloka neplivača« — baš ukoliko se
radi ο t o m e »biti« (ili, recimo i n s t r u m e n t a l o m : samim tim »biti« kao tak-
vim) — na neki osobit način nazočan je i Bog time što je On P r a - i s k o n ili

iskonska Prevaga za »biti« u o n o m najdubljem značenju te riječi; nazočan
je neizostavno, neposredno, načinom posve svojevrsnim, jedinstvenim, takvim
koji se ničim ne može nadomjestiti.
d) N a p o s e r a z r a d i m o još to što smo u p r a v o rekli, da je taj zahvat Stvo
ritelja neposredan.
D a k a k o da ima slučajeva, i to m n o g o i mnogovrsnih, u n u t a r »bloka
neplivača« da j e d n o biće utječe na bivstvovanje d r u g o g bića (na primjer
»biti čovjek« utječe na »biti student«, »biti« umjetnikove zamisli utječe na
»stvarnosti« izradbe kipa — v. u ovom istom I I I . članku 1. b; navedeni
primjeri, kako se već na prvi pogled vidi, govore ο suptilnijem utjecaju n e g o
što je, recimo, utjecaj pile na rezanje drveta). No za ovo n a š e sadašnje
razmišljanje karakteristično je i značajno da sav taj takav utjecaj jest i ostaje
na stupnju i razini — d o d u š e n a d površinu izdignutog, ali ipak — »nepli
vača«; i zato k a k o stvarnost, t a k o i utjecaj takva bića, u svemu što jest i što
ima, ne d o r a s t a do kompetencije za konačni i presudni »da!«. No ujedno
vidimo da je b a š taj k o n a č n i i p r e s u d n i »da!«, u n a t o č toj nekompetenciji,
ipak izrečen (u n a š e m primjeru za »biti s t u d e n t « , za izrađivanje kipa), izre
čen t a k o đ e r za stvarnost (ili: stvarnošću) samog tog utjecaja! Z n a č i , dakle,
u s a m o m t o m procesu utjecaja na bivstvovanje d r u g o g bića, u svakoj točki
» h o r i z o n t a l n e crte« toga procesa utjecaja, u njoj samoj k a o takvoj, nepo
sredno, de facto, zahvaća kompetentni donosilac o n o g p r e s u d n o g »da!«, a
to je »vertikala«, tj. o n o biće (ili N a d — b i ć e ) koje je u toj p r o b l e m a t i c i
k o m p e t e n t n o . P o n o v i m o : nije dosta zahvat stvorenog bića ni njegov utjecaj
(gledali ga mi na stupnju i razini uzroka ili suptilnije, na razini participacije
— svejedno je, a k o se radi ο stvorenim bićima), jer »neplivač« nije k o m p e
t e n t a n (ontički) za onu presudnu učinkovitost i njezin učinak pri »izranja
nju«. U k l o n i t e li ne s a m o načelno taj, utjecaj P r a - i s k o n a n e g o i tu Njegovu
neposrednost i nezamjenjivost, uklonili ste i svaki utjecaj što ga može imati
neki »neplivač« da bi došlo do »biti« drugoga bića. D r u g i m riječima: onaj
pretpostavljeni posredni utjecaj Stvoritelja bio bi m o g u ć j e d i n o uz Božji
neposredni utjecaj na samo utjecanje.
U svjetlu te nezaobilazne n e p o s r e d n o s t i još se više zamjećuje d u b o k o
značenje rezultata do kojega s m o došli: »biti« ili ujedno izriče Boga, ili ne
kazuje u o p ć e ništa!
e) Za izricanje te »nazočnosti« (ili kako da to n a z o v e m o ? ) p r i k l a d a n
instrumentarij našega u m a jest naša sposobnost a n a l o g n o g a spoznavanja.
Analogijom d o s i ž e m o i do onih objekata koje ne s p o z n a j e m o n e p o s r e d n o ,
tzv. vlastitim p o j m o m . T a k o đ e r , analogija n a m omogućuje da n a d r a s t e m o
striktnu o m e đ e n o s t j e d n o z n a č n o g pojma (doista, j e d n o z n a č n i pojmovi jesu
d o d u š e precizni, ali i o m e đ e n i , kako u svom d o m e t u , t a k o i dubini). A n a
logija n a m omogućuje da spoznavajući neki o d r e đ e n i objekt s p o z n a j e m o
u j e d n o još i n e š t o više od toga, dosežući nove širine i nove d u b i n e spoznava
nja.
218 Miljenko Belić
A ta analogija ο kojoj sada govorimo obraduje ne neki tek isječak »obi

telji bića«, nego, promatrajući onaj najapstraktniji »biti«, dohvaća svu širinu
bića i svu njegovu dubinu.
I dosljedno, kad čovjekov um n a d e ma i j e d a n »biti« — m a k a r on bio
ma k a k o sitan, ma kako n a o k o nevažan, ali ipak stvarni »jest« ο bilo č e m u
— n a š a o je osnovicu za dohvat svega o n o g a što »biti« k a o takav sa s o b o m
nosi.
To je, dakle, naša onto-logička staza za pristup o n t i č k o m e (podsjeća
mo da je ο valjanosti takvog spoznavanja n e š t o o b r a đ e n o u prvom dijelu,
n a p o s e u II, 3 i IV, 1).
f) P r o m a t r a m o činjenicu da »biti«, pa i onaj najapstraktniji (ili bolje:
baš taj najapstraktniji!) ili kazuje i Boga, tu prelijepu P u n i n u , ili ne kazuje
u o p ć e ništa. Vjerojatno će n a m ta činjenica postati još jasnija pri p r o m a t r a
nju još n e k i h izvoda koji su s njom u vezi.
S t v o r e n o biće ujedno je i svoje, i Božje. U p r a v o analogijom s a z d a n a je
(»izranja iz m o r a ništavila«) ne s a m o stvarnost stvora ukoliko je stvor, nego
i u k o l i k o je a u t o n o m a n . Biće od Boga različito toliko je više svoje, koliko je
više Božje. A razlog te tvrdnje j e d n o s t a v a n je: toliko je više svoje, koliko je
više biće; toliko je više biće, koliko je više Božje. S p r e m n i s m o reći, u t o m e
svjetlu, da je a t e i z a m više promašaj s obzirom na čovjeka nego s obzirom
na Boga.
B o g je »nazočan« u »biti« ukoliko je to »biti«. Isto na drugi način reče
n o : svaki »biti« (zato svaki, jer »biti« kao takav, onaj najapstraktniji) tek je
t o m Božjom »nazočnošću« o n o što kazuje riječ »biti«. Ta se »nazočnost«
ničim ne m o ž e nadomjestiti. Ta Božja »nazočnost« nije tek neki d o d a t a k
biću, n e g o je to zahvat ne s a m o u »nutarnju« narav i stvarnost bića nego u
»najnutarnjiju« narav i stvarnost bića, baš u o n o što zapravo najposlije jest
biće u k o l i k o je biće. S a m a ta »najnutarnjija nutarnjost« bića — k a o takva!
— konstituira se u p r a v o t o m »nazočnošću« P r a - b i ć a , e t o , baš se konstituira!
To »konstituiranje« bića Božjom »nazočnošću« m o g u ć e je Bogu jedi
nome u p r a v o zbog Njegove svojevrsne naravi — to jest da Mu je narav
(»definicija«, »bit«) to d a j e On u e m i n e n t n o m smislu bitak, čisti bitak, bitak
koji k a o takav u svoj svojoj jedrini i n e d i r n u t o s t i bivstvuje — i zbog u kori
j e n u drugačijeg bivstvovanja n e g o što je bivstvovanje onih bića koja pripa
daju »bloku neplivača«, On je »podtemelj« kojim se »konstituira« onaj
ontički »da!«. Bog ima svoj sebi — i j e d i n o N j e m u — svojstven način biv
stvovanja, i baš po toj zasebnosti Njegova je narav prvotni analogat onoga
ο č e m u je govorio P a r m e n i d ; a na način d r u g o t n o g a n a l o g a t a to isto p r i p a d a
s v a k o m subjektu koji »jest«; drugotni analogati »jesu« baš time što su ana-
logati ( d r u g o t n i ) , te t a k o s prvotnim a n a l o g a t o m posjeduju isto — »biti« —
ali d r u g o ( n o v o n a s t a l o ) i u korijenu drugačije! Specifičnost ontičke stvar
nosti koju čovjek izriče analogijom!
3. Razlika od panteizma; participacija
a) N i p o š t o nije n e m o g u ć e d a j e m o ž d a ne t e k gdjekoji čitatelj ovih izlaganja

pomislio d a j e t o već p a n t e i z a m . N o t u zaista n e m a p a n t e i z m a ! U p r a v o
analogija bića izriče j a s n u i d u b i n s k u razliku i z m e đ u t e i z m a i p a n t e i z m a .
K a d bi se »biti« shvatio j e d n o z n a č n o 4 0 , o n d a izreka da »biti« ili u j e d n o
izriče B o g a ili ne izriče ništa, bila bi p a n t e i s t i č n a . A analogijom izrečen
»biti« u j e d n o je isti i u j e d n o različit. »Biti« kaže da se n a d v l a d a v a »barijera
ništavila«, a ta se korijenski drukčije n a d v l a d a v a u Bogu i u »bloku nepli
v a č a « , i a k o se d o i s t a n a d v l a d a v a t a k o đ e r u »bloku n e p l i v a č a « . Postoji
» k o m p e t e n c i j a za nadvladavanje ništavila« (bez takve k o m p e t e n c i j e ništa
vilo ne bi bilo n a d v l a d a n o , a n a d v l a d a n o je — »mislim, d a k l e jesam«); no
baš ta k o m p e t e n c i j a , i to b a š ukoliko je ta takva k o m p e t e n c i j a , različita je
u Bogu i različita je u stvoru.
I ta je razlika veća, dublja i dalje seže n e g o ikoja d r u g a razlika. U s p o
r e d i m o : razlika je i z m e đ u orla i krtice, h r a s t a i vrbe, d i j a m a n t a i milovke...
Te n a m razlike izgledaju velike; a stvarno i j e s u velike. No ipak o n e su s a m o
na stupnju i razini biti ( m o d u s a bivstvovanja), hrast i o r a o s a m o su ovaj ali
onaj isječak iz svijeta bića, njihova m e đ u s o b n a razlika ne nadilazi d o m e n u
isječka. A razlika i z m e đ u p r v o t n o g i d r u g o t n o g a n a l o g a t a nije s k u č e n a na
tek neki isječak, n e g o o n a zahvaća sam osnovni »biti«. I; kad je riječ ο Bogu
i stvoru, nije u pitanju t e k utjecaj na »biti« d r u g o g bića kakav se javlja u
»bloku neplivača«, u k o l i k o i »neplivači« utječu j e d a n na d r u g o g a ( n a š je
40 Duns Skot služi se nazivom »jednoznačan« za »biće«, ali samo u značenju da je isti pojam
»bića« koji pridijevamo Bogu i stvoru, da je jedan, a nisu dva. A kad obrađuje pitanje
kakvom apstrakcijom dolazimo do tog »jednoznačnog« pojma »bića«. Skot — pa i pri
lično opširno — naučava isto što i Aristotel (v. u prvom dijelu naše rasprave II, 2 b).
Naučava i ono što danas nazivamo fizički analognim pojmovima (v. u prvom dijelu III,
3, c). Prvotni i drugotni analogat razlikuje kao »mensurata ad mensuram, vel excessa ad
excedens«. Usavršavajući svoje izlaganje ο tom najapstraktnijem pojmu »bića«, napušta
svoju prijašnju formulaciju ο nekoj njegovoj (pasivnoj) potencijalnosti-odredivosti; čak
i »modus intrincesus« pod konac njegova (prekratkog) života premalo mu služi da izrek-
ne što želi reći, te dolazi do ove precizne stilizacije: »[...] primo diversa in una intentione
prima, licet utrumque imperfecte« — »[um izriče 1 osnovno različito u osnovno jednom
pojmu, iako oboje nesavršeno« (Ordinalio, I 8, num. 136; cd. Balić IV 221,19-20). Ili, na
drugome mjestu: »Intentio intellecta |univoca »entis«] nec includit necessitatem [se.
Deum] nec possiblitatem [se. creaturam], sed est indifferens; illud autem in re [! 1 quod
corre-spondet dntentioni [entis univoci], in »hoc« est necesse-esse, in »illo« possible«
(Ordinalio, I 8, num. 111; ed. Balić IV 204). U proširenom prijevodu (lapidarnog Skota
gotovo je nemoguće drukčije prevoditi): Onaj jednoznačni-jedan pojam bića u svojem
sadržaju niti uključuje nužnost bivstvovanja [koja pripada Bogu] ni pasivnu mogućnost
[onog nenužnog bivstvovanja stvorova], nego je na to oboje neopredijeljen; [ali tako je
neopredijeljen, da on — ostajući isti — bude izrečen konkretnije i izrazitije baš u toj istoj
svojoj bitnosti, te time ono što [kao korelat] u stvarnosti [! ] odgovara pojmu [bića], [to]
je »u ovome« [biću] nužno bivstvovanje [u Bogu], »u onome« moguće [kao stvorivo ili
stvoreno]. Usp. Miljenko Belić, Quacdam elementa analogiae entis secundum philoso-
phiam Duns Scoti: Studia scholastico-scolislica. Rcgnum Hominis et Regnum Dei, u: Acta
Quarti Congressus Scotistici Internationalis, Edidit Camille Berube, Vol. I, Societas
Internationalis Scotistica, Romae 1978, str. 315. ss.
22(1 Miljenko Belić
primjer bio »biti« u »biti čovjek« za »biti« u »biti student«; v. malo prije
r e č e n o u I I I , 2, d ) , nego je u pitanju o n o krajnje značenje koje je uključeno
svuda i realizirano svuda (pa i u učinkovitosti samog utjecaja j e d n o g »ne
plivača« na drugog; ο t o m u s p o m e n u t o m III, 2 d ) , bez kojega ništa, doslov-
ce ništa i apsolutno ništa; gdje se više ne pita tek ο »ovom ili o n o m « , »ovak
vom ili o n a k v o m « , nego gdje se rješava načelni i sržni problem. Štoviše, i ti
su izrazi preslabi, jer bi mogli ostaviti dojam kao da je riječ ο n e č e m što je
n e k a k o u t k a n o u sve, a sržno da je n e k a k o istog stupnja bivstvovanja kao i
ostala bića. U p r a v o to m o r a m o poreći, jer sada govorimo ο biću koje je pod
vidikom »izranjanja« jedini posjednik p o t r e b n e adekvatne kompetencije i
koji ju je primijenio i za cjelinu »obitelji bića« i za svaku pojedinu pojavu
stvarnosti, a primjenjuje je n e p o s r e d n o (v. malo prije u III, 2, b, c, d ) . I zato
k a ž e m o da Bog nije sa svijetom panteistički niveliran, nego teistički tran-
s c e n d e n t a n . Bog svojom različnošću od stvorova — različnošću u najdub
ljem izvorištu i načinu izviranja bivstva — donosi stvorovima da i oni »jesu«,
ali tek a n a l o g n o »jesu«. Ta razlika na način t r a n s c e n d e n t n o s t i izvor je ana
logne istosti! M o g u se koncentrično kružnice sve više približavati središtu,
ali bez »skoka« o n e ga ne dosižu a ne mogu ga doseći!
T i m e izbjegavamo i monističku istost i onu neku površnu zamisao kao
da bi veza s B o g o m biću bila tek nešto izvanjsko a ne sama srž o n o g a što se
izriče time što se kaže da to biće »jest«.
b) P r o m a t r a n j e pod vidikom podrijetla bića t a k o đ e r lijepo uvodi u pro
matranje dubinske razlike između Boga i stvorenja. P i t a m o da li je neko
biće d o s t a t n o »opskrbljeno« za bivstvovanje od samoga sebe (»a se«) ili od
drugoga (»ab alio«), od uzroka. I to je promatranje t a k o đ e r vrlo prikladno
p o m a g a l o u uočavanju razlike između Boga i stvorenog bića, d a k a k o uz
uvjet da i d e m o do kraja u traženju te dostatnosti ( n e s a m o do n e k e relativne
dostatosti, p o d nekim, a ne svakim vidom). Uzlazeći tim p u t e m , najposlije
se dolazi do zaključka da je »a se« samo o n o biće koje je subzistentni bitak
(bitak koji sam k a o takav bivstvuje), a nije tek ovakav ili o n a k a v modus
bivstvovanja. N a i m e , k a k o se izvodi u traktatu ο uzrocima (što sada, razum
ljivo, izostavljamo), gdje je m o d u s bivstvovanja (a ne čisti, subzistentni bi
tak), ondje je i onaj Aristotelov ενδέχεται i p o t r e b a uzroka, te, ako bivstvuje
takvo biće, bivstvuje zahvatom drugoga, »ab alio«.
c) Analogija n a m t a k o đ e r omogućuje da nas ne z a m a m i stupica onto-
logizma. Vincenzo Gioberti (1801.-1852.) naučava da već naša prva i osnov
na spoznaja k a o takva jasno izriče Božje a p s o l u t n o biće. G i o b e r t i veli da
» p r i m u m psvchologicum« već izriče o n o što je » p r i m u m ontologicum«
(točnije bi se reklo: »primum onticum; ali se G i o b e r t i ne služi t o m termi
nološkom nijansom). Mi o d g o v a r a m o da »primum psvchologicum«, glagol
»biti« našeg onto-logičkog razmišljanja, zaista izriče i » p r i m u m onticum«,
ali ne j e d n o z n a č n o , nego kao svoj prvotni analogat (koji n a m nije već od
prve vidljiv, nego ga tražimo i nalazimo na temelju a p o s t e r i o r n e spoznaje
svijeta u kojem živimo); te upravo tim izricanjem na način analogije izriče
ne s a m o ( a n a l o g n u ) istost n e g o i korijensku razliku, dublju od svih drugih

razlika (kako s m o upravo izložili u podtočki a).
4. Dobre i manje dobre stilizacije
Objasnimo ovo što p r o m a t r a m o još i kritičkim osvrtom na n e k e djelomice

d o b r e , a djelomice manje d o b r e izričaje ο ovoj našoj tematici.
a) Kaže se kojiput da je Bog »prvi«, da je On na početku svega ovoga
niza zbivanja u svijetu stvorova.
Bilo bi bolje reći da je Bog »prvotni« u svemu t o m zbivanju. R e k n e li
se, n a i m e , s a m o »prvi« (što se, d a k a k o , m o ž e shvatiti savršeno d o b r o ) , m o ž e
ipak ostati dojam k a o da bi Bog bio s a m o neka prva točka toga niza ili.
najviše, nešto što je davalac prvog potiska u t o m nizu u kojem bi svo daljnje
zbivanje bilo j e d n a k e naravi ( j e d n o z n a č n o , n e a n a l o g n o ) . No u stvaranju je
drukčiji Stvoriteljev zahvat. Taj je zahvat u o v o m e da je Stvoritelj »prvotni«
analogat, tj. onaj svojevrsni i ničim zamjenjivi n e p o s r e d n i dubinski izvor
stvarnosti — u svim njenim nijansama i oblicima ukoliko su stvarnost — i
z a t o je Bog biće dubinski krajnje drugačije naravi, biće krajnje različito i
ujedno u t k a n o u najdublju srž s a m o g a »biti« kao takvoga i svih njegovih
oblika.
U t o m kontekstu postaje razumljivo zašto se sveti T o m a Akvinski nije
ni p o d k o n a c života nimalo zabrinjavao pitanjem da li se m o ž e ili se ne m o ž e
filozofski dokazati da je svijet j e d n o ć vremenski z a p o č e o ili je vječan. Za
T o m u je to s p o r e d n o pitanje, jer, k a k o se i iz ovog izlaganja lijepo vidi, kad
govorimo ο stvorenosti svijeta p r e d B o g o m i ο Bogu kao Stvoritelju svijeta,
nije riječ ο vremenski »prvom«, nego ο ontički »prvotnom«, ο Biću koje
svojom naravi — drukčijom naravi u t o m d u b i n s k o m i najdubljem značenju!
— n e m a osobine »drugotnog« analogata, a svijet, v r e m e n i t ili vječan, sve
j e d n o ! — ima osobine »drugotnog« a n a l o g a t a i na taj način, na način »dru
gotnog« analogata, »pobjeđuje ništavilo«, imajući u sebi što t r e b a za tu
»pobjedu«, ali ne od sebe.
b) To isto razmišljanje ο »prvotnom« začetniku svakog »jest« (»biti«)
p o n e k a d se izriče u s p o r e d b o m s čvrstom t o č k o m ο kojoj je govorio A r h i m c d
i s koje bi on, kad bi imao takvu točku, s p o m o ć u poluga p o k r e n u o svijet.
Ta je u s p o r e d b a vrlo zorna. I d o b r a je ukoliko labilnom svijetu suprot
stavlja Božju a p s o l u t n u dostatnost.
No sve je naše ljudsko nesavršeno, i n e k a poslovica veli da svaka uspo
r e d b a hramlje (»omnis c o m p a r a t d o claudicat«), pa t a k o i ova: jer s a m a
fizička čvrstoća onakvog uporišta i s a m o fizičko p o k r e t a n j e svijeta, p o d
vidikom p o d kojim ih sada p r o m a t r a m o , istog su analognog r e d a . A Bog
nije fizičko čvrsto uporište i nosač cijelog fizičkog kozmosa, n e g o je On
dubinski drukčije biće, drukčiji u svom »biti«, i upravo t o m različnošću u
222 Miljenko Belić
s a m o m »biti« On je oslonac i »uporište« cijelog o n o g »bloka neplivača«,

ukoliko bića toga bloka »jesu«.
c) Pa i o n a naša često upotrebljavana u s p o r e d b a ο »željeznom lancu«,
ο »neplivačima«, s a m o je djelomice dobra. D o b r a je toliko koliko pokazuje
da se na stupnju samih »neplivača« ne rješava p r o b l e m »nadvladavanja
m o r a ništavila«. No a k o bismo je uzeli ovako da karika »izvučena nad povr
šinu« — karika k a o takva, time što je izvučena nad površinu — m o ž e postati
uporište za bilo koju drugu kariku i za cijeli lanac (što ο željeznom lancu,
k a o ο fizičkoj stvarnosti, d a k a k o vrijedi), u n a š e m pitanju više ne bi bila
d o b r a u s p o r e d b a . Z a t o ne bi bila dobra, jer kad je riječ ο »biti« — istaknimo,
baš ο »biti« k a o takvom — o n d a u naravi onih bića koja se nalaze u »bloku
neplivača« n e m a kompetencije za o n u sudbinsku »prevagu« koju izriče gla
gol »biti«, a ta se »prevaga« analogijom ipak nalazi u svakom biću i u svakoj
njegovoj k o m p o n e n t i t a k o đ e r u n u t a r »bloka neplivača«. A ta se istodobna
n a z o č n o s t i n e n a z o č n o s t izriče analogijom; no u s p o r e d b a ο »neplivačima«
i p r e n o s n i c i m a utjecaja o n o g bića koje je »nad površinom« m o ž e se zausta
viti na jednoznačnosti.
5. Dokle glagol »biti« dosiže svojom vlastitom analognošću
Na kraju ovog članka izvedimo još nekoliko zaključaka koji slijede iz či
njenice da je riječ ο analognosti u o n o m e što izričemo glagolom »biti«.
Istina, s nekima od tih misli već smo se b a r e m d o n e k l e susreli, no nakon
o n o g a što smo razmotrili upravo u ovom članku ti izvodi k a o da postaju
n e k a k o više plastični.
a) K a o prvo, s p o m e n i m o širinu dosega toga »biti«. »Biće« doseže do
» r u b a ništavila«: daljnjega koraka više n e m a i ne može biti, jer apstrahiranje
koje ne bi ostavilo uključenim o n o što se u m o m izriče kad se kaže da nešto
»jest« (= »biće«) bilo bi — tim (izostavljanjem sadržaja »biće« — poricanje
stvarnosti, dakle, p u k o ništavilo. Dosljedno, t o m n a t p o j m u »biće« i njegovoj
analogiju ne izmiče ništa; svaka stvarnost — bez iznimke svaka — prožeta
je o n i m što smo p r o m a t r a l i u ovom članku. »Biće — po k o m e ? « — to je bio
naslov ovog članka u kojem je izložen odgovor na to pitanje. I, dodajmo
sada, taj značajan odgovor vrijedi ο svakom biću, bez iznimke svakom!
b) Glagol »biti« uvodi i u dubinu. P a r m c n i d je intuitivno skicirao nešto
od osobina koje zamjećujemo kad u o č i m o da biće »jest«, da ništavila n e m a
(»ne 'jest'« — doslovan je prijevod!). Ο t o m »jest« M a r t i n H e i d e g g e r govori
k a o ο čudu svih č u d e s a . 4 1
41 »Jedino čovjek između svega bića iskušava, zazvan glasom bitka, čudo nad čudima: da
biće jesi« (Martin Heidegger, Sto je metafizika, pogovor, odsjek Spremnost za tjeskobu;
preveo Ivan Salečić. Izišlo u zajedničkom djelu: Uvod u Heideggera, Biblioteka Centra za
društvene djelatnosti omladine, Zagreb, 1972., str. 62). »[...] das Wunder aller Wunder:
P r e m a Aristotelovu mišljenju, n e m a bivstvovanja bez, najposlije, o n o g

P r a - p o č e l a α ρ χ ή kojemu je bit ενέργεια, zbiljnost, onaj osnovni i n e t a k n u t i
»da!«. A ενέργεια je Aristotelu značila m n o g o — ne s a m o činjeničnost,
n e g o i p l e m e n i t u sreću, život... Sveti T o m a Akvinski p r o m a t r a Boga kao
subzistentni bitak, »Bitak koji sam kao takav jest« i koji je, dosljedno, »be
skrajno m o r e bivstva [..,] i ništa više«! U tim se d u b i n a m a k r e ć e m o kad
p r o m a t r a m o »biće«!
Analogija, u n a t o č njenoj neizbježivoj polutami, donosi n e š t o svjetla —

i vrijednog svjetla! — u n a p o r u za upoznavanje tih dubina.
c) Glagol »biti« ne s a m o da jest analogan nego ne m o ž e biti n e - a n a l o -
gan; on je analogan po samoj naravi sadržaja što ga izriče, i zato je a n a l o g a n
ne s a m o u svojim konkretizacijama, fizički analogan, nego i metafizički, tj.
p r e m a svom m a k a r i najapstraktnije p r o m a t r a n o m sadržaju.
O t u d a slijedi dvoje. Prvo, sve to što s m o ο biću zamijetili primjenjujući
analogiju, o s t v a r e n o je u biću ne tek k a o neki njegov d o d a t a k , k a o neki lijepi
u k r a s ili t a k o nešto. Ne tako, nego to što n a m je analogija otkrila ο biću jest
njegovo svojstvo n a p r o s t o zato jer je biće, te dosljedno, toga ο č e m u n a m
govori analogija bića ima u stupnju i intenzitetu koliko »jest«, koliko — i
ukoliko — je »biće«.
I d r u g o , budući da analogni pojam izriče ne s a m o o n o s t o j e u središtu
p r o m a t r a n j a kao glavni objekt, n e g o i o n o uz s t o j e uz središnji p r o m a t r a n i
sadržaj n e k a k o povezano, slijedi da čim čovjek valjanom spoznajom o n t o -
logički izrekne bilo gdje tu kratku i t a k o veliku riječ »biti« u bilo kojem
njenu obliku, već ima osnovicu da umski, uz p o t r e b a n nastavak razmišljanja,
m a k a r nesavršeno, a ipak stvarno dosegne čitavu »mrežu« bića: i Boga. i
sva bića »neplivače«, i o n o »prožimanje« kojim Pra-biće k a o prvotni ana-
logat svega pozitivnoga daje svojim d r u g o t n i m analogatima da i oni doista
»jesu«.
D a k a k o , ne dosiže um o d m a h j a s n o i refleksno sve e n o što participaci-
j o m - a n a l o g i j o m glagol »biti« u sebi sadrži. » P r i m u m o n t i c u m « nije »pri
m u m p s v c h o l o g i c u m « , d a k a k o ! Ali, u d r u g u r u k u , čim um i z r e k n e ο
o n t i č k o m objektu onu veliku riječ »jest«, već je primijenio onaj svoj umski
instrumentarij i već je dohvatio onaj ontički objekt koji ga m o ž e dovesti do
krajnjeg obzorja »bića«, do m e đ e kojoj je s druge strane, doslovno, ništavilo.
To znači, p r e m d a je čovjeku relativno dovoljno (ili povoljno) jasna s a m o
o n a stvarnost koja mu je n e p o s r e d n o bliska, 4 2 ipak je tek negacija bića —
Dass Seiendesisi« (Was islMetaphysik?, Klostcrmann, Frankfurt A. M., 10. izdanje, 1969..
str. 46-47.).
42 Općenito govoreći, ćovjeku je bliža i spoznatljivija materijalna stvarnost nego duhovna.
Ali i od materijalne stvarnosti čovjeku je jasan (na stupnju čovjekove jasnoće) samo onaj
njezin dio koji je čovjeku blizak: i megakozmos i mikrokozmos, premda materijalni, nisu
čovjeku dostupni bez analogne-ne-vlastite spoznaje (»conceptus analogus-non-pro-
prius«). Također od duhovne stvarnosti neposredno i koliko-toliko jasno spoznajemo
samo ono čovjeku najbliže, na primjer svijet etike; a i u tom jasni su samo glavni pravci,
tako da brzo dolazimo do onoga što je možda još vidljivo, ali za obrazloženje već ponešto
tamno, i nisu daleko finese koje već teško prosuđujemo.
224 Miljenko Belić
doslovno, ništavilo — granica njegova d o m e t a : m o ž e m o ne s a m o doći do

svakog bića ( m a k a r je ta spoznaja kod onih n a m a dalekih već vrlo s k r o m n a )
nego i sve dublje poniranje pa i u najdublje dubine bića čovjeku je pristu
pačno.
T a j e , dakle, p o n u d a čovjeku otvorena prema naravi onoga s t o j e njegov
um dohvatio kad r e k n e »jest«, analogan »jest«. A u p r a v o taj »jest« nositelj
je i »duša« svakog logičkog »suda« (»subjekt jest predikat«); i u dimenzija
ma toga bezgraničnog »jest« odvija se odlučivanje čovjekove s l o b o d n e volje.
Kroz um i slobodu progovara ljudska narav. I tako — čovjek svojom naravi
operira s o n i m (»biti«) što ga t a k o đ e r svojom naravi vodi t a k o da se ne
d a d n e sputati bilo gdje i bilo čime. Ta vulkanski jaka težnja za bezgraničnim
nije čovjeku — i to čovjeku postavljenom u »obitelj bića« — tek nešto
p r i d o d a n o , jer to slijedi i iz naravi čovjeka i iz naravi analognosti »bića«.
I t a k o je i narav »bića«, i narav čovjeka ne s a m o omogućila nego i
p l e m e n i t o n a m e t n u l a naše pitanje »Biće — po k o m e ? « , a ujedno i pokazala
put p r e m a rješenju — beskonačnost; točnije: p u n i n a bitka koji je stvarnost
kao čisti i nemodificirani bitak, iskonski »Da!« u svoj njegovoj cjelovitosti.
IV. članak: Još neki vidici ο nazočnosti Pra-bića u ostalim

bićima
Bit će korisno promotriti p o d još nekoliko vidika tu nazočnost Boga analo

gijom u ostalim bićima. T i m e ć e m o primijeniti o n o što s m o obradili u pre
t h o d n o m članku na n e k e zasebne vidike i slučajeve, i ujedno će ti novi
slučajevi još p o n e š t o osvijetliti našu središnju t e m u — analogiju bića.
1. Bog nije suparnik ili takmac ostalim bićima, nego »duša njihove
duše«; »terminus virtualiter transiens Actus Divini entitative
immanentis«
a) Ugledni biolog Jean Rostand (1894-1977.) r a d o se bavi i filozofskim

pitanjima. Njega je posjetio i s njim razgovarao Christian Chabanis kad je
s p r e m a o g r a d u za knjigu kojoj je d a o naslov Da li Bog postoji? Ne, odgova
raju [...] — tu slijedi 21 ime, m e d u njima i J e a n R o s t a n d . 4 3 R o s t a n d je iskren
i pošten tražilac koji, u vrijeme razgovora sa C h a b a n i s o m , još nije došao do
odgovora na svoja pitanja, ni onih u smjeru ateizma, ni onih u smjeru teizma.
»Svakog se t r e n u t k a vraća pitanje. [...] Ja sam opsjednut, recimo tu riječ,
opsjednut, ako ne Bogom, o n d a b a r e m n e - B o g o m L-..] rana se n e p r e s t a n o
p o n o v n o otvara« (str. 40); njega zbunjuju pisma u kojima mu pišu da su po
43 Christian Chabanis, Dieu existe-l-il?Non, respondent [...], Favard. Pariš, 1973, Razgovor
s Rostandom, str. 39-55.
čitanju njegovih knjiga izgubili vjeru (str. 41.). Za njega je činjenica postoja
nja stravičan problem, ali on ne vidi k a k o bi od t u d a d o š a o do misli ο Bogu;
to bi imala biti egzistencija kojoj ne t r e b a obrazloženja; d o b r o t a Božja —
to je već »nafutrana« zamisao ο Bogu (str. 43., 44.) — takav je bio njegov
dojam. Ni druga staza kojom bi m o g a o uzaći do Boga — pitanje i odgovor
na pitanje o d a k l e život na Zemlji — ne dovodi ga Bogu. R o s t a n d d o d u š e
otklanja, i to o d l u č n o , da bi slučajem u m o l e k u l a m a z a p o č e o put kojim
najposlije nastaje čovjek. Sto više, on je s p r e m a n prihvatiti mišljenje da je
na p o č e t k u uzročnog lanca bio Bog (no poslije, tj. tijekom daljnjeg u z r o č n o g
zbivanja, o d l u č n o odbija da bi Bog m o g a o intervenirati, jer — R o s t a n d t a k o
misli — to bi značilo dokinuti z n a n o s t ) , ali on ne vidi razloga zašto bi se baš
t a k o m o r a l o reći, jer, pita se on, zar t r e b a zaista reći posve disjunktivno —
ili slučaj ili Bog. Pa i da se taj zahvat Boga na p o č e t k u u z r o č n o g zbivanja i
prihvati, što se time dobiva za filozofsko razmišljanje — t a k o je to on doživ
ljavao u svom m i s a o n o m kontekstu; sve se zbiva k a o da Boga ni n e m a , taj
m e h a n i z a m zbivanja koji p r o m a t r a m o n e m a nikakve veze s Bogom. I t a k o ,
zaključuje R o s t a n d , prihvatiti ili ne prihvatiti Boga na početku u z r o č n o g
lanca — to je stvar afekta (usp. str. 44., 45., 48-50.).
A on je m u č n o doživljavao kad se ο njemu tvrdilo da on ne vjeruje
n a v o d n o z a t o što ne želi vjerovati, ili kad su mu govorili da u tim pitanjima
rješenje dolazi ne od u m a , nego od srca. »Nek m a l k o drugačije postave
p r o b l e m , n e k mi n e š t o otkriju — j a ne z n a m što — što bi u z d r m a l o taj blok
čvrstog uvjerenja. H t i o bih da mi n e t k o otvori neki mali prozor, ali toga mi
nije n i k a d a nitko učinio« (str. 51.).
M o ž d a bi n a u k a ο analogiji bića mogla biti taj »mali p r o z o r « , jer u p r a v o
o n a obrazlaže k a k o Bog nije t a k m a c ili suparnik p r i r o d n i h znanosti i njiho
vih z a k o n a . Štoviše, baš naprotiv! P r i r o d n i zakoni postoje, oni »jesu«\ A
»biti« ima svoj P o d t e m e l j ! Ne t r e b a Boga tražiti »izvan« n a š e stvarnosti —
stvarnosti k a k o bivstvovanja t a k o d djelovanja (jer i djelovanje »jest«, o n o
je t u ! ) — n e g o » u n u t a r « nje, baš u njoj samoj, i to na način njena p r v o t n o g
analogata. Metafizika Boga pronalazi p r v o t n o ne k a o j e d n o g između raznih
izvršitelja onoga što se zbiva pred našim očima, nego k a o skroz svojevrsni
pra-izvor same stvarnosti ukoliko je stvarnost, ukoliko o n a — bilo k a o
statička, bilo k a o dinamička — »jest«\
R e c i m o to isto još i na ovaj način: h o r i z o n t a l n a crta n e k n a m simbolizira
zbivanje ovog našeg svijeta, tog »bloka neplivača«. U t o m svijetu l o k o m o
tiva vuče vagone, kukci p r e n o s e p e l u d i oplođuju voćke, penicilin djeluje na
n e k e bakterije, čovjek živi etički, slobodan je (uz p o t r e b n e uvjete) u svojem
specifičnom ljudskom djelovanju. I t a k o dalje. A svaka »točka« te »hori
zontale«, da bi mogla biti — eto, baš »biti«! — u »vertikali« n e k a k o »dotiče«
Boga (ili bolje: Bog »dotiče« nju!), u sebi »nosi« Boga, u svojoj metadefi-
niciji »uključuje« Boga, »prožeta« je Bogom. Ž e l i m o li precizno izreći o n o
što te m e t a f o r e izriču slikovito ali n e p r e c i z n o , t r e b a l o bi se poslužiti analogi
j o m bića ( k a k o s m o je opširno razmotrili). Bez te »vertikale« od s a m e »ho-
226 Miljenko Belić
rizontale« ne bi ostalo uopće ništa; sam bi »biti« bio ne s a m o dokinut nego

i korijenski o n e m o g u ć e n . O b r a t n o , ta »horizontala« zaista »jest«, »jest« kao
a u t o n o m n a , no toliko više »jest« — i baš u svojoj autonomiji bivstvovanja
— koliko je više p o v e z a n a s »vertikalom«.
O s t a l e R o s t a n d o v e teškoće imadu svoje s t a n d a r d n o rješenje. Nije po
t r e b n o pozivati se na neku intuiciju koja k a o »ex a b r u p t o « vidi da je Božji
subzistentni bitak u sebi vrijednost, i to a p s o l u t n a , p o d svakim vidikom i
s a m o vrijednost; do toga zaključka strpljiva metafizika dolazi dugim, ali
preciznim p u t e m . T a k o đ e r , pri pitanju ο finalnosti metafizika ne dolazi s
tvrdnjom »ili slučaj ili Bog«, nego prvo istražuje je li o n a usmjerenost uzro
kovanja (točnije: usmjerenost s a m e o n e učinkovitosti uzročnog zahvata)
k o n t i n g e n t n a stvarnost ( n e š t o iz »bloka neplivača«), te k a d a to izvede —
t a k o đ e r strpljivim i preciznim r a d o m — pita m o ž e li do te k o n t i n g e n t n e
usmjerenosti doći najposlije (tj. m o ž d a n a k o n d u g o g lanca p r i r o d n o g zbiva
nja) bez zahvata u m a . 4 4 Ni njegov treći s p o m e n u t i p r o b l e m , pitanje ο čudu
u t e o l o š k o m smislu, nije p r o b l e m bez rješenja. Teolozi pokazuju da do čuda
tu i t a m o dolazi, ali uvijek uz odgovarajuće obrazloženje i razmjernu kom
penzaciju za takvu iznimku, a sve u n u t a r cjelovitog Božjeg nacrta sa svije
t o m . Budući da Bog nije ovom n a š e m svijetu n e š t o t u đ e i s t r a n o (o t o m
govori baš analogija!), nisu ni oni iznimni susreti s B o g o m nešto t u đ e i
strano.
b) Ne s a m o stvorenoj stvarnosti p r o m a t r a n o j o p ć e n i t o nego i čovjeku
n a p o s e Bog nije ni t a k m a c ni suparnik, n e g o naprotiv!
K a d bi u n e k o m muzeju kipovi mogli razgovarati i kad bi neki od njdh
r e k a o »ja s a m Fidijin«, a drugi »ja sam Michelangelov«, »ja sam Rodinov«,
»ja s a m Meštrovićev«,... to ne bi bile izjave n a t o p l j e n e nekim osjećajem
s a p e t e vrijednosti. N a p r o t i v ! Ovisnost ο kiparu za kip je nešto s a m o kon
struktivno i vrijedno.
Ta nas u s p o r e d b a m o ž e uvesti u p r o m a t r a n j e čovjekove ovisnosti ο
Bogu, d to baš pod vidikom ljudskosti d njezina dostojanstva. Čovjek je
d r u g o t n i analogat Boga — sada to istaknimo — u o n i m svojim karakteri
stičnim i n a p o s e vrijednim o s o b i n a m a : u svojoj autonomiji, u osobnosti, u
slobodi, u etičkoj veličini, u izgradnji svoje b u d u ć n o s t i . Bog nije suparnik te
čovjekove »horizontale«, nego joj je na način p r v o t n o g a n a l o g a t a — u »ver
tikali« — izvor i »duša njezine duše«. »Sve se odvija k a o da Boga n e m a « ,
m o ž e m o ponoviti tu R o s t a n d o v u izreku, ali uz uvjet da je u b i t n o m dopu
n i m o : »... a sve što postoji i odvija se u p r i r o d n o m zbivanju, postoji i odvija
se u p r a v o z a t o jer Bog postoji, i to na način p r v o t n o g a n a l o g a t a za »biti«
ove n a š e — baš a u t o n o m n o naše — prirode.«
44 Usp. Miljenko Belić, Boškovićeva nauka ο fmalnusti — vrijedan doprinos metafizici, u:

Filozofija znanosti Rudera Boškovića, Radovi simpozija Filozofsko-teološkog instituta
D. I., Filozofsko-teološki institut, Zagreb 1987, str. 193. ss, napose 211. ss.
Dosljedno, afirmirajući Boga (dakako, pravo shvaćenog B o g a ! ) čovjek

afirmira i sebe baš ukoliko je čovjek; potiskujući Boga čovjek zapravo po
tiskuje samoga sebe, »siječe granu na kojoj stoji« (ipak ta uobičajena uspo
r e d b a u ovom kontekstu nije adekvatna, jer grana d onaj koji na njoj stoji
nisu m e đ u s o b n o u o d n o s u na način o n e analogije ο kojoj sada govorimo).
Nije baš p r o m a š e n a misao d a j e ateizam više promašaj s obzirom na čovjeka
n e g o s obzirom na Boga (v. u d r u g o m dijelu ove radnje III, 2, f).
M o ž e li čovjek n e p o s r e d n i m z o r o m uočiti tu svoju vezu s B o g o m koju
i n a č e otkriva tek p o l a g a n i m uspinjanjem diskurzivnim razmišljanjem?
N a č e l n o to je moguće. No ima li toga — m o ž d a na području savjesti, m o ž d a
pri n e k o m doživljaju veličajnosti prirode? To nije jasno. Zanimljiv je reali
z a m svetog T o m e Akvinskog u toj stvari. Kad T o m a obrazlaže zašto on ne
prihvaća A n z e l m o v pokušaj dokaza za Božju opstojnost iz s a m o g pojma ο
Bogu koji je u n a m a n a v o d n o od p r i r o d e , piše uz ostalo: » O d prvih p o č e t a k a
ljudi su navikli slušati Božje ime i zazivati ga. A navika, p o g o t o v o o n a koja
je od prvih početaka, stječe snagu naravi; i t a k o se d o g a đ a da o n o što je od
djetinjstva ušlo u dušu prihvaća se toliko čvrsto kao da bi bilo od p r i r o d e i
s a m o p o sebi p o z n a t o « 4 5 .
Nadalje, t a k o đ e r iz činjenice analogije slijedi još j e d n a lijepa činjenica,
ta da čovjek u službi n e p a t v o r e n e čovječnosti zaista i uspješno n a p r e d u j e u
osmišljenju svog — i tuđeg •— ljudskog života i n a p r e d u j e p r e m a svom
o s n o v n o m cilju, štoviše, da služi Bogu već u p o z n a t o m ili m a k a r još nepoz
n a t o m . Razlog je jasan: upravo analogija bića tumači s t o j e čovjek, što znači
služiti a u t e n t i č n o m čovjekovu bivstvovanju. Ti »podtemelji« čovjekove
stvarnosti nisu, d o d u š e , lako zamjetljivi, ali su ipak ontička stvarnost. Svaki
tražitelj istine — uz jedini uvjet da se ni od koje »istine svjesno ne ogradi
— traži t a k o đ e r osnovicu istine, pa i njezin Prvotni analogat. I zato smijemo
reći da je svako traženje istine svojevrsno bogoslužje, bogoslužje istine, i
time za svakog iskrenog tražioca istine razlog velikog optimizma. A vjerni
ku, t a k o đ e r snagom analogije, u p r a v o njegovo priznavanje Boga novi je —
i kako jak! — poticaj za t e o r e t s k o i praktičko priznanje čovjeka. Istina ο
biću i bivstvovanje u istini!
c) U klasičnoj metafizici nastala je ova izreka ο s t v o r e n o m biću ( o d n o
sno ο bilo kojoj stvarnosti od Boga različitoj koja kao takva nije cjelovito
biće, ali ima neku funkciju u konstituiranju bića): » T e r m i n u s virtualiter
transiens Actus Divini entitative immanentis«, što u s l o b o d n o m prijevodu
i parafrazi znači: Božja — čista — Zbiljnost jest n e š t o što p r i p a d a n u t a r n j e m
Božjem životu; no svojom n e o g r a n i č e n o m bujnošću i moći ima t a k o đ e r svoj
vanjski participirani i stvoreni d o m e t koji ne p r i p a d a , d o d u š e , s a m o m nutar
njem Božjemu životu, ali ipak — i k a o vanjski d o m e t — j e s t d o m e t upravo
tog u n u t a r n j e g Božjeg života. D a k l e , Bog u stvoru, stvor u Bogu — to je
45 S. Thomas Aq., Contra gentiles, I, 11, pri početku.

228 Miljenko Belić
dubinska narav stvora i s a m o po toj »dubinskoj dimenziji« stvarnost stvora

jest stvarnost! Vrlo d o b r o r e č e n o ! Ipak m o r a m o računati s tim da ć e m o i tu
zbilja m i s a o n u izreku pogrešno shvatiti ako b u d e m o pokušavali njome za
mijeniti o n u »polutamu« analogne spoznaje. Ta izreka pretpostavlja kak-
vu-takvu uspjelu spoznaju analogije bića i t a d a je lijepo obrađuje, a n e m a
namjeru nadomjestiti je.
d) Lijepa je i ova izreka klasične metafizike: stvaranjem nastaju »plura
entia, n o n plus entitatis«, tj. stvaranjem, zahvatom Boga k a o prvotnog ana
logata, nastaju nova bića, ali se pritom ne povećava riznica koju izriče glagol
»biti«. Kad j e d n o dijete nauči da je 2 + 3 = 5 , t a d a je n a s t a o j e d a n novi mate
matičar ( d o d u š e , dok je samo to, još u s k r o m n i m razmjerima, ali, na radost
ponajprije roditelja, ipak n e k a k o ! ) , no nije nastalo više m a t e m a t i č k e zna
nosti, tj. o n o g zajedničkog proučavanja stečenog posjeda ljudskog roda na
t o m području. Sad je, tim dječjim n a p r e t k o m , j e d a n posjednik više (a i to u
o n o m svom o d r e đ e n o m stupnju), ali to je s a m o novi sudionik u posjedova
nju o n o g već postojećeg zajedničkog blaga, koje p r i s t u p o m tog novog po
sjednika nije ni p o v e ć a n o ni, kao trošenjem, smanjeno.
Uz p o t r e b n e p r e i n a k e m o ž e m o se i t o m u s p o r e d b o m služiti kad pro
m a t r a m o k a k o Božji subzistentni bitak (»bitak koji je sam kao takav samo
stalna stvarnost«) i koji je izvorište bića kao takvog — onaj p r e s u d a n , po
t r e b a n i svestrano savršen odgovor na pitanje da li »da!« ili »ne!« — ostaje
u svojoj neizmjernosti n e t a k n u t time što kao njegovi drugotni analogati
postoje t a k o đ e r stvorena bića. Baš »plura entia, n o n plus entitatis«)!
e) Iz d o s a d r e č e n o g slijedi da m o ž e m o reći, bez opasnosti od nivelacije,
da je Bog u svemu; i isto tako, m o ž e m o reći da je sve u Bogu. Ništa nije
»mimo« ili »izvan« Boga i, isto tako, ništa ne gubi svoju narav i svoju samo
stalnost zbog te veze s Bogom; štoviše, upravo je ostvaruje t o m vezom s
Bogom. Tu vrijedi analogija, i ništa nije s Bogom na istoj razini.
Tu istu misao osvijetlimo još ovom objekcijom i o d g o v o r o m na nju!
Objekcija. Uz neizmjerno više se ništa ne m o ž e »smjestiti«, i, ako uz
n e k o biće ima još »mjesta« za drugo biće (ako ima uz n e k o biće još neka
ontička »mogućnost« ili »zbiljnost« — sada, d a k a k o , ne govorimo ο »mje
stu« u doslovnom značenju te riječi!), t a d a ο o n o m biću t r e b a reći da ipak
ne obuhvaća sve svojom n a v o d n o m ontičkom p u n i n o m jer postoji nešto što
njemu izmiče, njemu nešto nedostaje, takvo biće nije neizmjerno.
Odgovor. Bog obuhvaća sve, d o p i r e do svega; no ne kao biće istog reda
analogije, nego kao prvotni analogat. I tako »uz« Boga neizmjernoga mogu
biti i druga bića — ali u d r u g o m a n a l o g n o m redu bivstvovanja — noseći
Boga »u« sebi kao prvotni analogat kao »dušu svoje duše« (znajući ili ne
znajući za t o ) . Izvedena umjetnina u m r a m o r u , u bojama u stihu... ili m n o g o
p u t a tiskano književno ili znanstveno djelo ne potiskuje i ne skučuje o n o što
je umjetnik ili znanstvenik nosio u duši!
•
2. Parmenid, Pseudo-Dionizije, Augustin, Toma
a) Sad i m a m o i najdublji odgovor na P a r m e n i d o v u objekciju koja kaže da

je »biće« m o g u ć e s a m o ako je u njemu zajedno sva njegova p u n i n a , cjelo
vita, nepodijeljena, bez ikakvog n e d o s t a t k a (jer ako bi mu bilo što nedosta
jalo, sve bi mu nedostajalo), te je zato n e m o g u ć e m n o š t v o bića, razmrv
46
ljenih, n e p o t p u n i h u svojoj stvarnosti.
Parafrazirajući: za »proboj barijere ništavila« ili, bolje r e č e n o , za us
postavljanje situacije bivstvovanja traži se nepodijeljena sva cjelina bitka.
Sada o d g o v a r a m o da jest upravo t a k o ! Ta nepodijeljena i nerazbijena
cjelina bitka doista se nalazi u svakom biću, ali ne kao j e d n o z n a č n o (moni-
stički) identična s njime, n e g o kao njegov prvotni analogat, i to u o n o m
o p i s a n o m v r h u n s k o m obliku. Pjesnikov umjetnički doživljaj, baš u svojoj
cjelovitosti, uvjet je i izvor napisane i m o ž d a tiskom izdane pjesme (ta slika
nije u svakom pogledu prikladna jer zahvaća tek j e d a n isječak cjelokupne
stvarnosti bivstvovanja, a P a r m e n i d je govorio, a i mi slijedeći njega, baš ο
cjelokupnoj stvarnosti bivstvovanja i njenu izvoru).
b) Pseudo-Dionizije (oko god. 500.) vizionarski piše: »Bitak svega jest
47
ona stvarnost koja je više nego bitak, B o ž a n s t v o « .
c) Sveti Aurelije Augustin (354-430.), inspiriravši se na Platonovim i
Plotinovim mislima uz intenzivnu vlastitu o b r a d b u , donosi ο toj vezi Boga
i stvora p r o d o r n a i upravo vizionarska zapažanja i d u b o k e aforizme.
»Ne bi me dakle bilo, Bože moj, ne bi me u o p ć e bilo da ti nisi u m e n i .
Ili me m o ž d a ne bi bilo da ja nisam u tebi, 'iz kojega je sve, po kojemu je
sve, u kojemu je sve'? ( R i m , 11, 36). I tako je, G o s p o d i n e , i t a k o ! « 4 8
Komentirajući Isusove riječi da Njegova n a u k a nije Njegova nego O c a
koji G a j e poslao (Iv. 7,16), zaustavlja se Augustin pri p a r a d o k s u da »moje«
nije »moje«. Pri tumačenju služi se u s p o r e d b o m o n e o p ć e ovisnosti ο Bogu
i piše:
»Sto je toliko tvoje k a o ti? »Quid enim tam t u u m q u a m tu,

I što je toliko ne-tvoje kao ti, Et quid tam not tutim q u a m tu,
ako je Nečije što jesi?« si alicuius est q u o d e s ? « 4 9
Na razne načine m o ž e nešto biti »moje«: nalivpero, kapa...; kosa, ruka...

No najviše je »moj« onaj moj »ja« kao takav. A i taj »ja« je Nečiji. No
d o d a j m o : baš time što je Nečiji, time je i »moj«!
46 Usp. Diels, 28 Β 8, napose 5-6, U, 22, 33, 48.

47 Τό γαρ είναι πάντων εστίν ή υπέρ τό είναι Θεότης (Ps. Dionvsius Areop., Cael. Hicr.,
c. 4, PG 3,177 D).
48 »Non ergo ossem Deus meus, non omnino essem, nisi csses in me. An potius non essem
nisi essem in te, ex quo omnia, per quem omnia, in quo omnia (Rom. 11, 36)? Etiam sic,
Domine, etiam sic« (PL 32, coll 661-662). Sveti Aurelije Augustin, Ispovijesti, knj. 1,
pogl. 2, broj 2; preveo Stjepan Hosu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973, str. 8.
49 S. Thomas Aq., Traci, in Ioann., 29, c. 3. PL 35,1629.
230 Miljcnko Belić
Na j e d n o m d r u g o m mjestu, t a k o đ e r u Ispovijestima, Augustin žali što

je l u t a o d a l e k o od istine prihvaćajući d o n e k l e manihejski stav ο tijelu, duši,
S u n c u , Mjesecu... »[...] Bolovao [sam] i p l a m t i o zbog neposjedovanja istine,
kad s a m t e b e , Bože moj [...], tražio ne r a z u m o m d u h a svoga, kojim si me
o d l i k o v a o iznad životinje, n e g o tjelesnim osjećajem. Ali ti si bio dublje u
meni od moje najdublje nutrine ['interior intimo m e o ' ] i više u m e n i od
50
najviše zamisli m o j e « .
U sljedećem lijepom i glasovitom tekstu Augustin zadivljen p r o m a t r a
Boga, osvrćući se u j e d n o i na svoj život: » K a s n o s a m te uzljubio, ljepoto
t a k o s t a r a i tako nova, k a s n o sam te uzljubio! A e t o , ti si bio u m e n i , a ja
izvan sebe [!]. O n d j e sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio,
ja r u g o b a . Ti si bio sa m n o m , ja nisam bio s t o b o m . M e n e su d a l e k o od t e b e
51
d r ž a l e o n e stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u t e b i . «
T a k v e su misli kod A u g u s t i n a česte. Zanimljivo je čitati njegova djela
s p o s e b n i m osvrtom na mjesta ο participaciji—analogiji.
52
d ) O d svetog T o m e Akvinskog n a v e d i m o s a m o ovu misao: »Budući d a

B o g i m a svoju vlastitu ljepotu, želi je umnožiti, k a k o je m o g u ć e , n a i m e
saopćavanjem svoje sličnosti«5*.
3. Onto-teo-logija
a) M o ž e se reći da naša onto-logija p r e r a s t a u o n t o - t e o - l o g i j u , uz uvjet da

se izrazu o n t o - t e o - l o g i j a ne pripisuje (što se p o n e k a d čini) da n a v o d n o bez
d o k a z a pretpostavlja postojanje Boga. Mi smo pošli od zapažanja, d to od
z a p a ž a n j a bića. To nas je zapažanje navelo t a k o đ e r na razmišljanje ο iskonu
bića. Aristotelova Metafizika, 12. knjiga ( l a m b d a ) , bila n a m je vodič p u t a
( o s t a l o što teodiceja izlaže, nismo obrađivali). Nastavljajući svoje p r o m a t r a
nje došli s m o najposlije do zaključka da se u svakom biću nalazi neki njegov
» p o d t e m e l j « , njegova »vertikala«, njegova »jezgra« — baš njegova ukoliko
»jest«; i to »jest« — »biti« — u o n o m najapstraktnijem i sveopćem značenju
koje se k a o »sve izrazitije p o i m a n j e iste stvarnosti« (»expressior c o n c e p t i o
e i u s đ e m realitatis«) k o n k r e t i z i r a u svakom biću — i N e s t v o r e n o m , i stvo
r e n o m — a to zato j e r »biti« znači stanje bivstvovanja, stanje s u p r o t n o s t i
ništavim. I zbog te o p ć e n i t o s t i — po općenitosti s n a g o m s a m e naravi toga
»biti« — tu i m a m o ne tek fizički n e g o metafizički a n a l o g a n n a t p o j a m , koji,
50 Ispovijesti, knj. 3, gl. 6, br. 11; hrv. prijevod (v. bilj. 46), str. 52; PL 32, 688.
51 Ispovijesti, knj. 10, gl. 27, br. 38; hrv. prijevod str. 230-231; PL 32, 795.
52 Uz Ispovijesti (više-manje kroz cijelo djelo) mnogo lijepih misli donosi Ο Božjoj državi
(napose knjiga 12, pogl. 5. i 6.), ali i sva Augustinova djela.
53 »Quia enim [Dcus] propriam pulehritudinem habet, vult eam multiplicare sicut possible
est, scilicet per communicationem suae similitudinis« (Tomin komentar na Ps.-Dionizi-
jev Ο Božanskim imenima, In De divinis nominibus, pogl. 4, lectio-tumačenje 5; ed. Busa.
vol. 4, p. 556 b, redak u Tominu tekstu 250).
dakle, ne m o ž e biti n e a n a l o g a n — takva mu je narav! Taj onto-logički

rezultat govori n a m ο ontičkoj stvarnosti, ο ontičkom prvotnom analogatu,
ο Pra-biću, ο P r a - i s k o n u , ο N a d - b i ć u , ο subzistentnom bitku koji je »be
s k o n a č n o m o r e bivstva [...] i ništa više« (sv. T o m a ) , i k a o takav je prvotni
analogat za d r u g o t n e analogate koji niti bi »bili« niti bi »mogli biti« da n e m a
u samoj njihovoj naravi te veze s prvotnim a n a l o g a t o m .
Dosljedno, m o ž e m o dalje reći, »biće« niti m o ž e biti (ontički), niti se ο
njemu m o ž e misliti (onto-logički), a da u tu stvarnost bića i u tu čovjekovu
misao ο biću nije u t k a n a stvarnost Boga i misao na Boga — u t k a n a kao
podtemelj i jezgra na način koji tumači metafizička analogija bića, i to onih
najdubljih d u b i n a bića ukoliko je biće (onto-teo-logija).
N o , u drugu ruku, čovjek može i tu, d a k a k o , — kao i inače često — ne
znati što sve posjeduje k a o uključeno i u t k a n o u svojoj misli i u njenu ob
jektu. Razni su slojevi čovjekova spoznavanja mogući. Filmska k a m e r a m o
že snimiti izrađivanje kipa, ali ona će prikazati s a m o o n o što je uz p o m o ć
fotona vidljivo; vezu s umjetnikovim d u h o m neće snimiti, p r e m d a o n a po
stoji i nosi sve o n o što je tu vidljivo.
b) Rijetki su trenuci kad čovjek smatra s a m o bivstvovanje nečim zlim.
U toj točki Schopenhauerova filozofija nije uvjerljiva.
No je li uvjerljivo s u p r o t n o mišljenje, je li činjenica bivstvovanja sama
kao takva u sebi — i ta ista činjenica ukoliko ju čovjek upoznaje — toliko
vrijedna i lijepa da opravdava optimizam? Je li činjenica bivstvovanja već
sama kao takva, ne s a m o nešto što zapanjuje nego i što poziva na optimi
zam?
I a k o nas S c h o p e n h a u e r nije m o g a o uvjeriti d a j e bivstvovanje n e š t o zlo,
ipak iskreno priznajemo da n a m je bivstvovanje n e k a k o z a g o n e t n o .
Rješenje je, b a r e m p r e m a m o m mišljenju, tek u t o m da p r o m a t r a m o
čitavu stvarnost bića; dakle, ne s a m o o n o biće koje je drugotni analogat,
nego i njegovu »dušu«, prvotni analogat onoga »biti« kao takvog. D r u g o t n i
analogat i Bog, kao prvotni analogat, nisu isto, ali nisu ni nepovezani; oni
su povezani baš u s a m o m o n o m simpatičnom, ali i z a g o n e t n o m »biti« k a o
takvom.
I tu je o n d a razlog d a j e činjenica »bića« optimistična i vedra, i to krajnje
optimistična i vedra, jer Bog, Prvotni analogat — kako to daljnje precizno
razmišljanje pokazuje — izvor je s a m o optimizma i vedrine. A On nije
stranac d r u g o t n o m analogatu, nego »dublji od najdubljega« (»interior in
timo«).
Index nominum et rerum
U nastojanju da sačuvamo izvornu paginaciju Ontologije koja se je uobičajila i kod

citiranja, i u ovom se indeksu taj tekst navodi u skladu s tom izvornom paginacijom
(brojevima na marginama) a ne brojevima stranica. U ovom su indeksu ti brojevi
označeni kurzivom. Drugi se tekst, Biti ili ne-biti u svjetlu analogije bića, budući da
nema svoje interne paginacije, navodi redovito, u skladu s brojevima stranica, i ti su
brojevi navedeni bez kurziva, (napomena urednika)
a se — što to znači: 337, 714, 715 aksiologija 191

a se, ab alio; 206b, 220 akt (actus, energcia, enteleheia, ergon,
— čime se konstituira u ontičkom zbiljnost); v. mogućnost, potencija:
redu 227, 243 — razlog bivstvovanja 37-40, 74-75,
— čime ga čovjek prepoznaje 227, 696; 411, 412, 540, 639
243, 434, 437, 470 — dobrote 579, 639
accidens v. akcident — istine 617, 639
actus v. akt — jednosti 655
adekvatni — dinamizma 699
— actus non limitatur ex se ipso 89,
— objekt čovjekove spoznaje 182,
cf. 106
196, 199, 216, 223b
— actus limitatur per potentiam 94
afirmacija
— receptus in aliquo 89, 94
— bića, misteriozna i radosna 5, 85,
— receptus ab aliquo 106
88, 103, 196, 197, 216, 237, 386,
— akt u stvoru: nenužan već kao
387, 397, 417, 476, 486, 702, 714;
sam akt 74, cf. 120, 121
v. Parmenid, ništaviio
— limitabilis 120, 121
— subzistentna 212, 228
— analogan prema Bogu 74, 120,
agens in quantum est agens non recipit 121, 193, 235, 412, 581, 604, 622,
aliquid (I—II, 51, 2 ad 1) 464-474 629, 682, 704
agnosticizam 603; v. racionalizam, isti — čista 202-204, 205, 207-212
na
Akt Nenatrunjeni (Actus Purus, Cista
akcident — entis ens 289, 292 Zbiljnost)
— p r i p a d a supstanciji logički i — sam u sebi pod vidikom
ontički 277 — bivstvovanja 75, 77, 80, 84-86
— acc. logicum, acc. proprium 271 — dobrote 587
— izvan supstancije? 302 — istine 611, 621
— acc. je novo stjecanje za supstan — jednosti 675, 680, 681
ciju 437; v. stjecanje — dinamizma 702
— acc. non superat perfectionem — prema stvorovima: Actus Divinus
substantiae suae 300 entitative immanens, virtualiter
— acc. i supst. — distenctio realis transiens 79, 110, 11, 134, 236,
301; — iznimka? 371 473, 540, 714
234 Index nominum ct rerum
v. akt — razlog bivstvovanja; Bog — — an. phvsica 150, 154

prozirnije bića; plura anria non plus — metaphvs. 154
entitatis — an. po sv. Tomi 775
aktuacija (ozbiljenje) pasivne potencije — po Duns Skotu 176
30, 35, 43, 64 analogija II.: primjena
aktualno-realno — tomistički 99 — predfilozofska i filozofska prim
— Suarez. 116, 119 jena 139, 156
— analogijom Aristotel rješava Par-
Anaksagora (oko 500.-428.) 31, 490,
menidovo pitanje 29, 32, 33
609
— analogan pojam, analogata 186-
analogan 188
— naziv 179 — analogija bića uključuje ono što
— pojam —fizički 182,183,195,196 donosi nauka ο aktu i potenciji
— metafizički 195-197, 199, 222 29, 32, 33, 78, 173, 193
— ne-jednoznačan 180-182 — izriče varijacije unutar samog
— nevlastit 180-181 akta 74, 120, 121, 193
— spoznaja: prednosti i nedostaci — najdublje rješenje Parmenidove
180, 182, 187,189,19, 218, 221- problematike 29, 233
222,227-228 — kao metafizička analognost bića
analogat kao takvog 206 ss
— prvotni-drugotni 181, 200 — kao unutrašnja atribucija 217ss
analogija 181 analogija i:
— »most« na daljine 182, 186, 196, — moguća bića 249, 253, 472
197, 199 — kategorije 280, 283
— osnovica za stvarnu razliku 217— — uzrokovanje 472, 705
220 — dobrota 581
— pridijevanje 188b — istina 622
— razmjera (proportionalitatis) — jednost 682
214b — dinamičnost 704, 705
— u lingvistici, pravu, fizici, mate — po sv. Tomi 133
matici, biologiji 179, 180 — po Suarezu 134
analogija I.: glavne točke sistematskog Andronik s Rodosa 204b
izlaganja 136 ss sv. Anselmo, Canterburyjski (1033.-
— analogija izvan filozofije 136 1109.) 613, 227
— an. u nazivima 138, 141 ss
apsolutno i u kontingentnom 5, 18, 36,
— an. u pojmovima 138, 141 ss
539 ss, 714, 715; v. akt u stvoru
— an. -non-proprius 157-159
— an. -non-univocus 160-169 analogan pred Bogom; Actus Div. entit.
— razlikuj non-propr. i non-univo immanens virt. transiens;
cus 156, 180 apstrahiranje 185, 186, 191, 195, 196,
definicija an. pojma 155 210
— kao logička pojava 141-156 apstrakcija — općenito 142
— kao ontološka pojava 156,157ss; — elementi koji sudjeluju pri ap
v. analogija II. strakciji 143-146
— an. attributionis 161, 180 — pronicanje, ne izostavljanje 17,
— proportionalitatis 762, 175 18, 36, 195, 196, 316
— analogatum primarium (prin- — može se primijeniti i na indivi
ceps), secundarium 163 duum 316
— an. interna, extcrna 765 — izričaj stvarnosti 83, 238, 385,
435, 665; 592, 585, 619
Index nominum et rerum 235
Arhimed 220 — samo omeđuje ili pozitivno izgra

Arhimedova čvrsta točka 5, 26, 51, 75, đuje? 93, 99, 111
85, 541 — u odnosu prema bitku-esse
— tumačenje tomističko 82-104
Aristotel (384.-322.) 4, 17, 20, 29-36,
— tumačenje Suarezovo 105-122
54, 70, 88, 129, 173, 246, 248, 267,
— Božja: metafizička 67, 249, 256
269, 280,282,287,292,293,306,363,
383, 490,524,553,556,568,571, 606, — fizička 67, 249, 257
609, 613, 624,638,647,658, 673, 681, bitak-esse
712 — ishodište svih osobina 82
184, 185, 195, 196, 201-212, 216, — osnovica bića, tj. ono čime kao
219, 220, 228, 220 svojim aktom biće bivstvuje 200
Arnou, Rene 398, 456 — i zbog čega može biti spoznato
201, 616
ateizam 237
— puka apstrakcija? 83, usp. 238
atribut — po Descartesu 277; cf. 293 — Nenatrunjeni, Cisti (Ipsum Esse
sv. Augustin (354.-430.) 234, 246, 248, Purum) jest neizmjeran 84
263, 557, 570, 613, 630, 715,226,227 — također po Suarezu 105, 110
autonomija — bitak u odnosu prema biti
— drugotnog analogata 218 — tumačenje tomist. 82-104
— tumačenje Suarezovo 105-122
Averroes, ibn Rušd (umro 1198.) 129
— bitak: jedan u jednoj složenoj
Avicena (umro 1037.) 613 supstanciji? 135
— kao esse subsistens 209, 210
— kao vrhovni actus 191, 206, 207
Bakačeva kula 654
biti, ne ne-biti 38, 39
Barbarića, Petra, križ 600
— ljepota bivstvovanja, »pobjeda«
Bedenić, Marijan 497 39, 80; v. afirmacija bića
Belić, Miljenko 188, 189, 212b, 217b, — biti znači »biti izrečen« 610
224b — i ljubljen 634
Benedikt XV. (pontifikat 1914-1922.) — i pozvan na uzvrat razumijevanja
104 i ljubavi 635
— biti — postojati: razlika 96
Bergson, Henri (1859-1941.) 6, 614,
— kao činjenica 181, 189, 192-194,
692, 709
196,201-204,206,207,211,212,
Berkelev, George (1685.-1753.) 285
216, 220, 229
sv. Bernard (1091.-1153.) 675 — uključen u svim sadržajima 182-
biće kao takovo (ens ut sic) 120, 194 ss 186,194-196,198,199,212-218,
v. ens 222, 223
— (nad)pojam jedan i analogan 194 Bliskost tvarnog i duhovnog objekta u
— i to metafiz. anal. 206-210, 214 spoznaji 182,196,199, 215, 223b
— njegov sadržaj 196, 197 Boetije (oko 480-524/525.) 310, 311,
— njegov doseg (extensio) 196 709
— kao imenica 198
Bog
— kao glagol 199, 200
— spoznajemo Ga analogijom: poj
— prožeto Bogom; v. Bog prozirnije
mom koji je anal. -non-proprius
bića i anal. -non-univocus 189, 191
Billot, Louis (1846.-1931.) 326, 327 — po Aristotelu 34, 35 — analogija
bit (essentia, quiditas, stota) I.
— stvora: što je 93 — čista zbiljnost 199-202
236 Index nominum et rerum
— čista, nenatrunjena zbiljnost, bi — ljepota Njegova bića 714, 715; v.

tak koji zasebice postoji (actus Akt Nenatrunjeni; Actus Divi-
purus esse subsistens) 34, 35, 84 nus entitatis immaneus, virtuali-
— bit Njegova jest bitak »i ništa vi ter transiens
še« 86 — i prirodne znanosti 224, 225
— metafizička 67, 249, 256 — u svemu 221,228-230
— fizička 67, 249, 257 bogoslužje istine 632
— neizmjernost, što to znači 85 bonum: simpliciter, secundum quid;
— savršenosti stvora, na koji su na šibi, alteri; verum, apparens; hone-
čin u Njemu 250, 263, 714 stum, utile, delectabile 552
— u kojem smislu On je: — bonum est diffusivum sui 553
— ens rationale 87 — bonum est faciendum, malum vi-
— supstancija 307 tandum: analitičan sud 708
— osoba 353
Bohr, Niels (1885.-1962.) 375
— nema akcidenata 437
— prozirnije bića: On u svemu, sve Born, Max (1882.-1970.) 375
u Njemu 5, 228-230, 232-236; v. Bošković, Ruđer (1711.-1787.) 492
— analogija II., Arhimedova čvrsta Božja
točka, i naznake koje ovdje sada — beskonačnost 211, 223
slijede: — individualnost, spoznaja, sreća
— Bog umjetnik 253 207-210
— Božji akt-razlog u svakom aktu- broj
razlogu 412 — u matematici 644, 647
— Božji akt-snaga-uzrokovanja u — predikamcntalan 645
svakom aktu-snazi-uzrokova- — brojčano mnoštvo35, 647, 653;v.
nja 700 individuum; jedan
— Božji akt-dobrota u stvorenom
aktu-dobroti 581-591
— Bog — neograničena dobrota Capreolus (1380.-1444) 326
587 causa per se, per accidens 481; v. uzrok
— Bog — poželjan 590, 715 causa sui 77, 123, cf. 372
— tražen uključivo u svakom traže Chabanis, Christian 224
nom objektu 591
Ciceron, Marcus Tullius (106.-43.) 379
— neograničena punina istine i os-
cognitio — exercita (samosvijest i pri-
mišljenosti 621
padno) 57, 200, 284, 294, 295, 348,
— Bog — »species intelligibilis« 624
349, 404, 405, 636, 669
— Prvi a n a l o g a t za »zavičaj« i
»dom« istine i osmišljenosti 629 — signata 283
(Bog) conceptus analogus, univocus:
— spoznat uključivo u svakom spoz — kriterij razlučivanja sa stanovišta
natom objektu 629 logike 145, 146
— ishodište i uvir za životnu istinu — anal. -non-proprius 157-159
630-633 — anal. -non-univocus 160-169
— izvor sklada 264 — razlikuj an. -non-proprius i an.
— j e d a n , maxime ens, maximc -non-univocus 156, 180
unum 671 — conc. proprius 157
— svojom jednošću protuteža rasu conditio (uvjet) 475
lu 680 continet confuse, continetur 174,175; v.
— neomeđen dinamizam 702 includit
(non-)contradictionis principium 25 Dilthev. Vv'ilhelm (1833.-1911.) 692

Crnobog 566 dinamičnost bića 61, 76, 386, 684 ss
Croce, Benedeto (1866.-1952.) 25 Diogen Laertije 209b
Cuesta, S. 456 (Pseudo)Dionizije Areopagit (oko 500)
235
distinctio rationis cum fundamento per-
čista zbiljnost (actus purus) 202-205, feeto, inperfecto, in re (potpuna, ne
207, 208,210,211 p o t p u n a pojmovna razlika) 113,
čovječnost (humanost) 227 144, 145, 427, 429
čovjek — donosi ili priječi osmišljenje Djelatelj ništa ne prima u koliko je dje-
svijeta 339-341 latelj (I—II, 51, 2 ad. 1) 464-474
— ens in fieri 287, 692 dobro — i osoba 336
— podvrste 557, 567; v. bonum
doseg (extensio) pojma »biće« 796, 797
Damascenus, sv. Ivan Damašćanski duh-tvar — u čemu je razmeđa 132,
(+749.) 86 158; 331 ss; 640
DelPrado, Natalis775 — njihova veza 640
D e m i u r g ^ Z 446, 537, 555, 613; v. Ure- Duns Skot, Ivan (1266.? -1308.) 95,176,
ditelj 313, 492, 557, 218b
Demokrit (oko 460-370.) (Leukip) 31, duša-tijelo: njihov odnos 305
122 24 tomističke teze 104
denominatie externa 165, 613 dvojstvo u istome — analogija može
Descartes, Rene (1596-1650.) 54, 123, izraziti 204, 205
179,247,277,293,494,538,614,190,
196
Descoqs, Pedro 395, 458 egzistencija ima p r e d n o s t pred biti
desiderium naturale nequit esse inane (Suarez) 116
710 Einstein, Albert (1879.-1955.) 375, 435
determiniranost — materijalnog svijeta Empedoklo (oko 492.-432.)31, 490,609
ne potječe od materije, mase-ener-
ens — ut sic 120, 194 ss; v. biće
gije 438-441, 486, 506
— ut nomen 198
— u subatomskom svijetu? 375-
— ut participium 199
377, 454
— ens quod, e. quo 30, 46-52, 62, 63
— uzrokovanje proizvodnog uzroka
— ens unione unum 31, 103; v. uje
kontingentna je 485, 486, 502-
dinjenjem jedno
507
entis ens, aceidens 289, 292
Dezza, Paulo 399, 456
»entitatula« 363
Diels, Hermann (1848.-1922.) 178b,
Epikur (314.-270.) 379, 491
189b, 191b, 193b,229
eshate hyle 35, 36, 268, 306; v. indivi
differentia contrahens 270; v. quinque
duum, materia ultima
praedicabilia
— prema genusu 145 esse-exsistere — u čemu je razlika 96 v.
— uključuje »biće« i »jedan« (Ari bitak
stotel) 673 essentia-natura-substantia 303
dijalektički materijalizam i svršnost 483, etička — jednost čovjeka 660
484, 496, 506 — obaveza 708
Eudem 204b — prema »differentia contrahens«

expressior conceptio eiusdem realitatis (genus, quasi-genus) 145, 150,
151, 196, 388, 389, 401, 409 153,173,175,176
— biće 151, 196 —biće, jedan: nije genus (Aristot.)
— dovoljan razlog u primjeni 388, 673
389, 401, 409 — Gevser, Joseph (1869.-1948.)
— načelo uzročnosti u zakonu 457, 458, 515
uzročnosti 376, 454 Gredt, J. 456
— nečelo svršenosti i njegova prim
jena 478, 493
— dobro 552 Hartmann, Eduard von (1842.-1906.)
— istina 597 573
— jedno 659
Hartmann, Nicolai (1882.-1950.) 561
— dinamično 686
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
(1770.-1831.) 25, 495, 614, 637, 692
Heidegger, Martin (1889.-1976.) 6,123,
Fabro, Cornelio (1911.-1995.) 460
334, 193,206,211,222
Factum infcctum fieri nequit 17
Heisenberg, Werner (1901.-1976.) 375,
facultates: realno različite od supstanci
377
je (sv. Toma) 304
Heraklit (oko 544.^847475.), herakli-
finalnost i monistički materijalizam 483, tovski 8, 20-28, 276, 288, 542, 692
484, 496, 506 — elementi za kritiku heraklitovske
de Finance, Joseph (1904.-2000.) 395, zamisli svijeta 25, 26; 84, 587,
460 621, 680, 709; 287, 692
finalnost 224 Hessen, Jon. 459
finiš — operis, operantis 479, 524 hilemorfizam (Aristotelov) 207
— qui. quo, cui 480 homv pan 30, 125
— intentus, permissus 481 horizontala, v. vertikala
fizički analogan pojam 150, 154 Hosu, Stjepan 229b
— fiz. bit Božja 67, 249, 257 Hume, David (1711-1776.) 27<S', 363,
— fiz. sastavljenost 416 380, 381, 383, 401, 406, 435. 454
— fiz. moguće, nemoguće 266 Husserl, Edmund (1859.-1938.) 6
Flashar, Hellmut 204b hyle, eshate, v. eshate hyle
forma v. odrednica hypostasis 308
formalni objekt — općenito /
— čovjekove umske spoznaje: adek
id unde 386, 397, 519
vatni, proporcionalni; v. spozna
ideja — prema Platonu 28
ja — prema Aristotelu 36
Frick, Carolus 394 — ideja Božja: uzrok stvorova (cau
Fuetscher, Lorenz 395 sa rerum) 108,112, 261, 626, 627
— idea primitiva (neposredan po
Garcia Xebra, V. 204b jam) 183
Garrigou-Lagrange, Reginald (1877.- — id. facticia (složen pojam) 183
1964.) 394, 456 imanentno djelovanje — v. život
genus 270; 271 imitatio (mimesis) 246
— imitacija je više nego sličnost 251, isto i ne-isto u analogiji (similitudo dis-
258-260, 581, 588, 622, 682, 704 similis) 148, 149, 151
includit, includitur — pri analognim iudicium indifferens 521
pojmovima 146, 148; v. continet Ivan od sv. Tome (Ioannes a S. Thoma,
indeterminizani u fizici 375-377, 454 1589.-1644.) 174, 320, 321,189b
indiferentnost na determinaciju 425,
427, 439, 441, 463, 486, 502-507
individuum 19, 35, 36, 306, 315, 600,
601, 653, 654; v. materia ultima, ja — samosvijest 295
eshate hyle — osoba 347-349
— i ο njemu je moguć opći pojam — i druge osobe 350
316
— i pred Bogom: analogan 234
— ind. je neponovljiv, nezamjenjiv
341-345 Jacob, Frangois (1920.-) 497
— individui iste vrste (species) Jager, VVerner (1888.-1961.) 203b
— tomističko tumačenje 126-133 James, Wiliam (1842.-1910.) 614
— Suarezovo 134
Jedan, jedno
inferiora (na Portfirijevu stablu) 142, — transcendentalno: isto što i biće
269
333, 644 ss
intellectus agens 36 — neke vrste ontološke jednosti
ishodište 661-663
— bivstvujućeg bića jest njegov bi — svaki pojedini transcendental jest
tak, najposlije Cisti Bitak 85; v. jedan, i međusobno su jedno 657
Bog prozirnije bića — predikamentalno jedan 645
— mogućih, stvorivih bića jest Božja — matematički, brojčano jedan 644,
bit 249 647
— uključuje osobine, koje iz njega jedno i mnoštvo, mijena
potječu, na intenzivniji način — parmenidovski problem 16
260, 263, 586, 620, 655, 699, 700 — Heraklitovo predusretanje 20
— ish. determinacije — ens unione unum v. ujedinjenjem
— materijalnog svijeta nije materija jedn.
(masa-energija) 439-441, 506, — jedna materijalna supstancija
507
ima kao takova svoj jedan bitak
— uzrokovanja proizvodnog uzroka
i samo
517-521
jednu supstancijalnu formu koja nepo
iskon, praiskon, arhe 34, 35; v. akt, Bog sredno formira prvotnu
Israeli, Izak (umro 940.) 598
materiju? 735
istina — općenito 598 — čovjek ujedinjenjem jedan: pos
— čovjek je kadar neoborivo spoz ljedice u etici 660
nati istinu neoborive vrijednosti
jedno i višestruko, višestruko i jedno: pri
17
supstanciji s akcid. 275, 292, 662
— istina, povezana s ljubavlju i biv-
stvovanjem 634, 635, 714 jednost, jedinstvo: fizičko, moralno 666
— ontološka 36, 112, 336, 600 jednost pojma — potpuna (jednoznač
— logična 112, 336, 599 nog pojma), nepotpuna (analog
— istina života, veritas vitae 601 nog) 752
— »bogoslužje istine« 632 jednoznačno — po Duns Skotu 176
Kajetan, Thomas de Vio (cardinalis Ca- lijepo, ljepota 335, 547, 562, 641-643; v.
ietanus, 1469-1534.) 81, 174, 177, umjetnost
320, 571, 613, 189b
limitacija v. omeđenje
Kaligula (12-41.) 273
Locke, John (1632-1704.) 275, 285, 287,
Kant, Imanuel (1724.-1804.) 3, 27, 65, 293, 363
278, 293, 328,363,375,381,383, 401, logična istina, njeni uvjeti 36, 285, 287,
406, 454,459,495,546,559,560,565,
293, 363
614, 637, 640
logična istina, njeni uvjeti 36, 627; v. isti
Kastler, Alfred (1902.-1984.) 497 na
kategorije po Aristotelu 269, 271
— kao logička pojava 267-271
— kao ontološka pojava 271, 272 ss ljubav 473, 635, 704, 714
katholov 17
Keilbach, VVilhelm (1908.-1982.) 399,
456 Maimonid (Mose ben Maimon, umro
Kierkegaard, Soren (1813.-1855.) 6, 1204.) 613
614 malum — phvsicum, morale 593; v. zlo
kinesis 35 Manes (+ oko 274.) 566
Knauer, Peter (1935. -) 460 Manser 460
koinon 17 Maritain, Jacques (1882.-1973.) 398,
kompenzacija nedostatka vrijednosti 456
stvora ljubavlju prema stvoru 714 Marulić, Marko (1450.-1524.) 654
kontingentno 18, 64, 65, 438 ss, 448, 485, masa-energija (materija fizičara)
— indiferentna za determinaciju
486, 502-507, 713
438-441, 486, 506
kontigentno biće 201, 202, 204, 214- — kontingentna, stvorena, ab alio
216, 220, 221 442-446
kontrakcija 142,143,148-152,176,196, materija fizičara v. masa-energija
198; 186, 194; v. expressior concep- materija filozofa
tio eiusdem realitatis — tvar i duh:
Kostičev 496, 497 — razmeđe 331-336; cf. tomist. tu
kozmos, sređeni svijet u kantističkom mačenje 732, 636, 646, 669
— nisu nespojivi 670
shvaćanju uzročnosti 459
— nadmaterijalno bujnije je nego
Kranjčević, Silvije Strahimir (1865- materijalno 335
1908.) 4, 538, 550, 610, 635, 713, 714 — Aristotelova materia ultima,
Ksaverski, sv. Franjo (1506-1552.) 654 eshate hyle 35, 36, 268, 306; v.
individuum
Kustić, Zivko 511
— Tomina materia prima potentia
pura q u a n t i t a t e signata 128-
Ladan, Tomislav 186b, 195, 201-203, 133, 636, 646, 669
204b, 219, 210b — materijalistički monizam i final
Laminne, Jacques-Joseph (1864- nost 483, 484, 496, 497, 506, 507
1924.) 457 materijalni objekt 1
Leibniz, Gottfried VVilhelm (1646- me o n , nebiće 31; v. ništavilo, afirmacija
bića, Parmenid
1716.) 277, 293, 392,614
Mercier, D. kard. 394
Leukip (Demokrit) 31, 122
Meštrović, Ivan (1883.-1962.), Grgur — analitičan sud 381, 383, 453, 456
Ninski 637, 650, 684,190, 207 — protivno mišljenje 457-459
metafizički iskazi — svršnosti: analitč. sud 488, 489
metafizika — što je? 1 nadmaterijalno — bujnije nego materi
— metafizički moguće, nemoguće jalno 335
266 nakaze (monstrumi) 529
— metafiz. analogni pojmovi 733 nastajanje
— može početi 191-199, 210
— ima svoje »uvjete« 37
— početni zor 192
— nastajanje u vremenu 376
metafora 179, 183
— nast. i načelo uzročnosti 452
methexis v. participacija
natura-substantia-essentia 303
Michelangelo Bunarroti (1475.-1564.)
ne-biće — v. ništavilo; afirmacija bića
186
negacije kao oblik afirmacije 280,
mijena, jedno, mnoštvo 16, 20
312, 319
misterij bivstvovanja 509, 548, 550; v.
nemoguće, moguće — metafizički, fizič
afirmacija bića ki, moralno 266
mistvo, jastvo 662 nenužno v. kontingentno
modus — po Descartesu 277, 293 — u sebi uključuje nužno 36; v. ap
— po Kajetanu, Suarezu 320-325 solutno i u kontingentnom
neoborivost čovjekove spoznaje 17, 18,
modus bivstvovanja 193,194, 215, 216
27, 28, 36; v. istina;
moguća bića (possibilia)
— njihova najdublja srž 267 apsolutno i u kntg.
— i »isključenje protuslovlja« (non- neograničeno-ograničeno: prijelaz 239,
contradictio notarum) 265 252, 472; v. actus Divinus entitative
— possibilitas interna 240, 241 immanens virtualiter transiens (v. Akt
— possibilitas externa 242, 244, 245 Nenatrunjeni)
moguće, nemoguće — metafizički, fizič neponovljivost individuuma 375, 344,
ki, moralno 266 626, 654
mogućnost (dvnamis, potentia) v. po neposredan pojam (idea primitiva) 183
tencija Nevvton, Isaack (1643.-1727.) 402
Monod, Jacques (1910.-1976.) 497 Nietzsche, Friedrich (1844.-1900.) 614
monstrumi (nakaze) 529 nihilum absolutum, relativum 6
Montagnes, Bernard 775, 213b Nikola d'Autrecourt (de Ultricuria)
( + 1350.)579
načelo (princip); uz ovdje nav. v. prin nirvana 565
cip. ništavilo, ne-biće, negacija bića, me on
— determinizma (zakon uzročnos- 4, 6, 7, 28, 31, 88, 209, 212, 213, 217,
ti) 376 219, 287, 417, 460, 714; v. afirmacija
— dovoljnog razloga: analitič. sud? bića; Parmenid
413 — bijeg u ništavilo 287, 692
— istosti (princ, identitatis) analiti
noesis noesis noeseos noesis 608, 624
čan sud? 414
— uzročnost (proizvodne): notae individuantes 725
— u čemu je 460 Novaković, Darko 189b
— razlikuje se od zakona uzročnosti nužno u nenužnome 36; v. apsolutno i u
(načelo determinizma) 376 kontingentnom
nužnost čovjekove spoznaje v. neobori- panteizam 200, 219, 220, 228

vist čovjekove spoznaje Parmenid (oko 540.-470.), parmeni-
dovski 5, 7-14 (tekstovi), 75. 77, 20,
22,25-31,38,51, 64, 75, 80,103,125,
127,173,196,197, 216, 233, 276,288,
obaveza etička 708 417, 486,538,539,545,554, 556,558,
obitelj bića 5, 30, 51,122, 233, 336, 618, 562,591, 613,628,635,672, 714, 181,
629, 714, 715 191,193,195,196,199,203,215,222,
229
objekt — formalni, materijalni: 1
— metafizike 2 partes extra partes 132, 333, 636, 646,
669
objektivna potencija 95
participacija (methexis) 28, 88, 95, 114,
occasio (prigoda) 475
119,122,172,193, 203,217, 246,189,
odrednica (forma, morphe) 98, 128, 192,219-223, 226-230
130, 135, 449, 651, 206, 208 249, 412, 714; v. analogija, akt
ograničenje v. omeđenje partim esse, partim non esse 84, 587,
Ockham W. (1295.-1349/50.) 27, 247, 621, 675, 702
184
partim idem, partim diversum 148, 149,
omeđenje (ograničenje, limitacija)
151; v. analogija
— bitka-esse
Paulsen, Friedrich (1846.-1908.) 279
— tomistički 88 ss
— Suarez 106; v. akt Pažanin, Ante 204
— biti na individue 126 ss perfectio — mixta, pura 250
— homoy pan 9, 14, 128, 672 — debita, carentia perfectionis de-
bitae 681
ontički 38
perfectum, perfectibile 551
ontologizam 219, 220
Petrović, Gajo (1927.-1993.) 380
ontološka istina 36,112,336, 600; v. isti
na Planck, Max (1858.-1947.) 375
onto-teo-logija 229-231 Platon (429./427.-348./347.) 77, 20, 27-
29,172, 246, 248, 288, 432, 490, 553,
Oparin, Aleksandr Ivanovič (1894.-
555, 568, 571, 613, 226
1980.) 496
Plotin (203-269.) 246, 248, 553, 569,
opći pojam 17, 27, 28; v. neoborivost
570, 674,211,229
čovjekove spoznaje plura entia, non plus entitatis 220-224,
optimizam, životni 229, 230 229, 230; v. Actus Divinus entitative
osjećaji 690 immanens, virtualiter transiens
osoba 309-353 pobjeda nad ništavilom 276, 624, 715; v.
— Bog osoba 353; usp. 307, 87 afirmacija bića
— u Kristu »samo« Božanska 318
pojam
— spoznaje se »iznutra« 343
— opći: što to znači 77, 184, 185,
— veliki stupanj »jednoga« 333,
191,195,196,210
334, 661
— od kuda 18, 36, 622 s kontekstom
ovisnost ο Bogu 114, 115; v. Bog »pro
— njegov sadržaj (comprehensio
zirnije«
ideae) i doseg (extensio) 146,
oyden maten 490, 524 182,186b, 189
ozbiljavanje mogućnosti (actuatio po- — složen (idea factitia, non primiti-
tentiae passivae) 30, 35, 43, 64 va) 183
lndex nominum et rerum 243
— bića i bitka (»Nadpojam«) 86, — identitatis i uzročnost 379, 386,

194-197, 216 294, 397, 398
pojedinačno v. individuum — analitičan sud? 414
pojmovna razlika »potpuna« (distinctio — individuationis relativae
rationis cum fundamento perfecto — tomist. tumačenje 126-133
in re) i »nepotpuna« (dist. r. cum — Suarezovo 134
fund. imperfecto in re) 113, 144, prirodne (prirodoslovne) znanosti
145, 427, 429, 187 — prirodne znanosti i svršnost 497
polovično vrijeme, statistički zakoni — i Bog 224-227
374, 375, 531 privatio, carentia perfectionis debitae
polje, elektromagnetsko 274 567, 683
Porfirije (233-304.), »Porfirijevo sta program i svršnost 497
blo« 142, 145, 154, 269, 211 promjenjivo i nepromjenjivo pri sup
post hoc, propter hoc 372, 402, 459 stanciji s akcidentima 275, 292; cf.
282
postojanje, puko 192, 193
protuslovlje, načelo protuslovlja 25
postojati — biti: razlika 96; v. bitak
Providnost Božja filozofski gledana 525
potencija (dynamis, mogućnost) v. akt;
— kod Aristotela 30-35 prožimanje bića Bogom; v. analogija II;
— sistematsko izlaganje 41-45, 71, Arhimedova čvrsta točka; Bog
72 prozirnije bića
— potencija: započeti akt? 33, 41, Pseudo-Dionizije Areopagita (oko
42, 241
500.?) 212, 231
— potencija u aktuiranom biću 43
pulchrum; v. lijepo, ljepota 211, 229
— potencija je u sebi dinamična 695,
699, 710
— prima svoje određenje od druge
k o m p o n e n t e , stvarnosti 292, quantitate signata materia 131, 132,
297, 714 158; 331 ss; 636, 640, 646, 669
— nauka ο pot. -aktu i ο analogiji quasi-genus, genus 145, 150, 153, 173,
29, 32, 33, 78, 173, 193 175, 176, 673
— pot. limitat actum: tomist. 128, quiditas (essentia, bit, stota) v. bit
Suarez 706
quinque praedicabilia 270, 271
— kao bit za bitak; kao materija za
odrednicu: sličnost i razlika 98 quo ens; v. principium entis
— objectiva 95
— subiectiva 97, 283, 296, 298, 437
racionalizam
potentia activa 44, 464-474
— općenito 603, 607; v. istina; ana
praedicabilia quinque 270, 271
logija
praiskon, iskon, arhe 34, 35; v. akt, Bog — neke razlike od klasične metafi
prigoda (occasio) 475 zike
prijelaz od neograničenog na ograniče — spoznatljivost supstancije 284
no; v. neograničeno-ograničeno — Descartes, Spinoza, Leibniz 392,
prijel. 614; 713
principium; uz ovdje nav. v. načelo; račun vjerojatnosti; v. slučaj, slučajno
— entis (quo ens) 30, 46-52, 62, 63 proizvođenje
— (non)contradictionis, identitatis različito i ujedno isto u analogiji 148,
25 149, 151
razlika: pojmovna — potpuna, nepot — ujedinjenjem jedno 37, 703, 652,

puna v. pojmovna razlika 668, 671
razlog bivstvovanja: vanjski, nutarnji 38, savršenost — perfectio pura, mixta 250
388, 389, 401, 409, 449, 456 Sawicki, Franz (1877.-1952.) 459
razmjeri kao izvor analogije 214b Sceeben, Maria-Josef (1835.-1888.)
razum: čisti — praktični (Kant) 3 676
realno-aktualno — tomistički 99 Scheler, Max (1874.-1928.) 4, 6, 123,
— Suarez. 116, 119 561, 712,193
red, spoznaje, stvarnosti 182, 189,190b, Schrodinger, Ervvin (1887.-1961.) 374
191,203 Schopenhauer, Arthur (1788.-1860.)
relacija — njeni elementi 356, 359, 371 565, 573, 231
— njen temelj 358, 368-370 Seksto Empirik (1-2. st. iza Krista) 379
— praedicamentalis 355 ss
Senc, Stjepan 202b
— transcendentalis 362, 366
Seneka (umro 65.) 544, 660
riječ očekuje da se razumije, ljubav da
Shakespeare, William (1564.-1616.)
se uzvrati 634; v. istina
496
Rickert, Heinrich (1863.-1936.) 560, »sicut planta« (Metaph., IV 4, 1006. a
192
14-15) 712
Rikard od sv. Viktora (+1173.) 311-313
similitudo dissimilis pri analogiji 148,
Roscelin (1050.-1120.) 27,185
149, 151
Ross, William David (1877.-1971.) 20
Sironić, Milivoj 209
Rostand, Jean (1894.-1977.) 497, 224, sloboda volje 237, 335, 381, 382, 465-
225 467, 521, 263, 634, 635, 657, 707
Russell, B e r t r a n d A r t h u r NVilliam slučaj 426, 496, 514, 526-530
(1872. -1970.) 435 — i račun vjerojatnosti 537
Rousseau, Jean-Jacques (1712.-1778.) — i nastajanje teleološkog učinka
674 532-537
smisao života po Aristotelu 33
Sokrat (oko 470.-399.) 27, 490
sadržaj (nad)pojma »biće« 796, 797 species — j e d a n od »quinque praedica-
Salečić, Ivan 221b bilia« 270
samosvijest (conscientia; cognitio exer- species intelligibilis 624
cita) 57, 200, 284, 294, 295, 348, 349, Spinoza, Baruh de (1632.-1677.) 723,
404, 405
179, 277, 293, 494, 558, 614
— i sud 207
splendor ordinis 641, 642
— u biću u kojem nema materia pri
ma pot. pura quant. sign. 636, spoznaja; v. neoborivost čovjekove um-
669 ske spoznaje; racionalizam; agnosti-
Sartre, Jean-Paul (1905.-1980.) 563 cizam
— njen obiectum formale adaequa-
sastavljenost bića za bivstvovanje 30, 48,
tum, proportionatum 602, 604-
64, 65, 67, 68, 72, 78, 81, 281, 415 ss,
606, 616
434, 442, 680, 691
— i bitak-esse 201, 604-606
— fizička, metafizička 48, 416
— i samosvijest 207, 284
— obilježuje čitavo područje dotič
— potpuna 194
nog bića 64, 65
— pokazuje narav dotičnog bića 417 statički-dinamički 67, 386, 397, 519,
684; v. dinamičnost bića
statistički zakoni, polovično vrijeme — completa, incompleta substantia

374, 375, 531 305
— substantia-essentia-natura 303
stjecanje — znak pasivne potencije u
— supst. po Descartesu, Spinozi,
stjecatelju; on se time očituje da nije
»a se« 437, 444 Leibnizu 277
— nesavršena savršenost 689 supstancijalna forma (odrednica): jed
stoici 491 na u jednoj složenoj supstanciji? 135
Storchenau, Sigmund (1731.-1797.) svrha 478; v. finiš
247 svršeni uzrok:
stvaranje — aktivno, pasivno 110, 111, — srž pitanja, daljnje proširenje 493
134, 469-475 — teleologija, teleonomija, pro
— stvarati može samo Bog 471 gram 497
— iz ljubavi 634, 704, 714; v. Actus — i prirodne znanosti 497
Divinus entitatae immanens, — spoznaje se analitičkim sudom?
virtualiter transiens 488, 489; cf. 513-515
Suarez, Franjo (1548-1617.) 81, 105 ss.

116, 178, 320, 321, 324, 594, 214b
Šanc, Franjo (1882.-1953.) 40, 45, 280,
subjekt, dio objektivnog svijeta, fizike
189 399, 456, 681, 182b
subjektivna potencija 97, 283, 296, 298, Sarinić, Hrvoje 193b
437 Šidak, Jaroslav (1903.-1986.) 566
sud i samosvijest 201, 284 Škiljan, Dubravko 178b, 191b
sud ο vrijednosti (iudicium indifferens) Šufflav, Milan (1879.-1931.) 662
521
suppositum (zasebnina, hvpostasia),
subsistentia 308,319-327 teleologija, teleonomija, program 497
supstancija terminus virtualiter transiens Actus Di
— kako se spoznaje 284 vini entitative immanentis; v. Actus
— ne spoznaje se maštom, ona je Div. enit. imm., virt. transiens
kao ideja 286 tertium commune pri supstanc. promje
— je čovjek, živo biće, molekula; da nama
li i više? 299 — jest sama »materia prima« (može
— uvjeti supstancijalne promjene imati svoju formu) (Arist.) 638;
638 cf. 299
— čitavom svojom stvarnošću jest Tertulijan (oko 160. -iza 220.) 309
potencija za akcidente 298, 437;
sv. Toma Akvinski (1225.-1274.) 19, 81,
cf. 442 ss
82, 86, 108, 129, 175, 242, 246, 248,
— stječe svoje drugotno određenje
280,284,304,305,312,316, 328,423,
a k c i d e n t o m r e a l n o različitim
432, 464, 468, 492,530,541,549,553,
292, 297; v. stjecanje
557,591, 606, 613, 624,629, 671, 690,
— nepromjenjivo i promjenjivo
(jednost i višestrukost) pri sup 189b, 193, 206, 208, 211, 212, 221,
stanciji s akcidentima 275, 292; 223, 227, 229-231
cf. 282 transcendencija
— u Bogu? 307 — Boga 200, 219, 220, 228
— akcident realno različit 301; neke transcendentalno, transcendentno: ka
relacije iznimka? 371 ko u klasičnoj metafizici, kako Kant
— supst. »prva« i »druga« 306 546
totum idem, totum diversum pri analo Vereš, Tomo (1930.-2002.) 308, 203b
giji 148, 149, 151 veritas ontologica, logica, vitae; v. istina
tranzeuntno djelovanje 338 vertikala u horizontali 219, 340, 714,
tvar v. materija fizičara, filozofa 715; v. analogija II; Arhimedova
Tvphanus ( + 1641.) 319 čvrsta točka; Bog prozirnije bića
Vilhar, Albin 210b
Voltaire, Frangois Marie Arouet
Uebervveg, Friedrich (1826.-1871.) (1694.-1778.) 497
204b volja — zašto se nadovczuje na razum
ujedinjenjem jedno (unione unum) 31, 707; v. sloboda volje
46, 103, 651, 652, 668, 671, 679 — čovjekova, otvorena za buduć
— obogaćenje bića ujedinjenjem: nost 224
pod vidikom biti, individua, ak- vrijednost v. NVertphilosophie
cidentalne savršenosti 667
ultima materia (eshate hyle) v. Aristot.
materia ultima, pod oznakom
»materija« VVehrli, Fritz 204b
um, otvoren za beskonačnost 223 Wertphilosophie (filozofija vrijednosti,
umjetnost, umjetnički 253, 335, 643, aksiologija) 560-562
637; v. lijepo, ljepota VVindelband, Wilhelm (1848.-1915.)
560, 193
unde, id unde 385, 396, 518
unum per se, unum per accidens 291, VVolff, Christian (1678.-1754.) 277
661, 662
Ureditelj ili Stvoritelj; v. Demiurg
uvjet (conditio) 475
zakon — uzročnosti (načelo determi
uzajamnost u saopćavanju istine i ljuba
nizma) 376
vi 635, 714
— gravitacije
uzrok, uzrokovanje:
— njegova funkcija 76, 417, 448 Zarathuštra 566
— neuzrokovano biće začuđuje 77, zbiljnost v. akt
371 Zimmermann, Stjepan (1884.-1963.)
— što je uzrok: 456
— općenito 448 zlo 566, 570, 571, 573, 575, 584, 592-596
— pojedine vrste: proizvodni, svrš
— fizičko, moralno 592
ni, građa, odrednica (forma),
uzor 449; Ziircher, Josef 204b
— proizvodni 450
— svršni 477
— slobodan uzrok jest moguć 382
— kontingentnost determinacije život (imanentno djelovanje), već senzi-
uzrokovanja 485, 486, 502-507 tivni i vegetativni, jest relativni »a
— treba promatrati dubinski, ne tek se« 338, 339
mehaničko izvođenje 114, 474,
700, 705
— akt, najposlije Božji Akt, jest
ishodište uzrokovanja 700

Miljenko Belić Ontologija

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Miljenko Belić Ontologija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FILOZOFSKO-TEOLOŠKIINSTITUTD R U Ž B EISUSOVE

Predgovor: Ontologija radosti Miljenka Belića ( D a n i e l Miščin) 9

Bibliografija radova Miljenka Belića 13

Sto proučava ontologija? 23

Prvi p u t rješenju p r o b l e m a bitka: P a r m e n i d o v p r o b l e m i njegovo

\.O\0: Parmenidov a problematika 24

2. D I O : Metafizička promatranja kojima se ήεΐανα Parmenidova

BITI ILI N E - B I T I — U SVJETLU A N A L O G I J E BIĆA

1. Iz A r i s t o t e l o v e Metafizike, knjiga X I I . , poglavlje 6, 1071 b 19-22 s

Index n o m i n u m et rerum 233

Uvjeren s a m da je u p r a v o ova svečana zgoda d o b r a prilika da se slavljeniku

Tenor theseos Naslov teze: u njemu se redovito u izjavnom obliku,

Nexus Povezuje građu teze s onim što joj je prethodilo i s onim

Status questionis Formulira se pitanje ο kojemu će se ο tezi raspravljati.

Termini Definicije pojmova koji ranije nisu dati

i Probatur Iznošenje argumentacijske građe u prilog teze u kojima

Corollaria D o d a t n e misli koje dopunjavaju i rasvjetljavaju

Blažena Djevica Marija —naše utočište. Mariologija o. Antuna Kanižlića D.

Ontologia (latino s e r m o n e ) , Z a g r e b 1958 ( E x a m i n a t a et a p p r o b a t a 1958 in

Našli pravi put, u: » K a l e n d a r Srdca Isusova i Marijina«, Z a g r e b 1944,87-95.

Lumen ad revelationem gentium, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16

Et beati Joseph, eiusdem Virginis sponsi, u: »Vjesnik đakovačke biskupije«

Signum magnum, u: »Vjesnik đakovačke biskupije« 16 (1963) 138-139.

Laičko svećeništvo, u: »Katehist«, 4 (1966) br. 2-3, 3-13.

Aiistotelis doctrina de individuo et Ioannes Duns Scotus, in: » D e doctrina

»Prva od Isukrsta odkupljena«. Misli Antuna Kanižlića (1699-1777) ο

Relationes hominis ad Deum indicatae in eius cognitione spirituali, u: »Deus

Tomistički kongres, u: »Obnovljeni život« 29 (1974) 382-386.

Misterij sigurnosti umskog spoznavanja u nauci sv. Bonaventure, u: »Objava

Hylemorphismi locus eiusaue momentum in systemate Aristotelis et in syste-

T o m o Vereš, Filozofsko-teološki dijalog s Manom, u: »Marulić« 14 (1981)

Tko je napisao »obilato duhovno mliko«?, u: »Vrela i prinosi« 13, Z a g r e b

Umjetnik i zagonetka života, u: »Obnovljeni život« 38 (1983) 439—443.

Scoti doctrina circa momentum amoris in exstruendo ente et auaedam eius

Negdašnji hrvatski katekizmi, u: »Kateheza« 7 (1985) br. 4, 66-72.

Duh, izvor života i pokretač djelovanja, u: »Kateheza« 8 (1986) br. 2, 5-19.

Bošković's Theory of Finality — a Valuable Contribution to Metaphysics, u:

Govor umjetnosti, u: »Obnovljeni život« 43 (1988) 327-330.

Čovjek neizmjerno nadilazi čovjeka, u: »Pred licem smrti«. P r i r e d i o V a l e n t i n

Ordo geneseos quarundam sententiarum maioris momenti in philosophia Ari-

Ein Beitragzum besseren Verstehen der Aristotelischen Lehre von »Moglich-

Kanižlić, Antun, u: »Religijsko-pedagoško katehetski leksikon«, Z a g r e b

Sanc and Kozelj — Two Slovenian Philosophers in Croatia, u: »Svnthesis

Šanc i Kozelj — dva slovenska filozofa medu Hrvatima, u: »Filozofska

Takozvana slobodna sigurnost i njezine etičke implikacije, u: »Filozofska

J a c q u e s M a r i t a i n , Tri refoimatora —Luther, Descartes, Rousseau (Pogovor:

Anicije Manlije Severin Boetije, u: »Srednjovjekovna filozofija«. H r e s t o m a ­

Veliki skretničar. Razmišljanja ο knjizi, u: »Obnovljeni život«, vol. 5 1 , br. 5,

Teološki motivi u Kunićevom epigrafskom ciklusu »Sacra« u: Anali Z a v o d a

Crkva i hijerarhija u životu i spisima Ivana Merza, u: »Obnovljeni život«, br.

J o n a t h a n B a r n e s : Aristotel. S engleskog preveo Filip Grgić, »Kruzak«, Z a ­

Moderan, nemoderan, ali Božji! U: /Splitska/ »Nova tribina. S e m e s t r a l n a

Znanje (scientia) i mudrost (sapientia). U: »Scopus«. Časopis za filozofiju

Duhovni lik. U: »Sluga dobri i vjerni.« Život i djelo m o n s . Andrije Majica.

Doprinos istraživanju relativne kronologije Aristotelovih djela. U: »Ljubav

Život i umiranje bosanskih franjevaca pod križem. Nadopuna primjedaba ο

Kanižlić (Antun). U: Dictionnaire d'Histoire et de Geographie ecclesiastiques.

Na putu prema središnjim temama ο čovjeku. Pogovor Miljenka Belića u

1. Z n a n o s t i se m e đ u s o b n o razlikuju po svom m a t e r i j a l n o m i for­

2. Svaka znanost — pa i filozofija — proučava, pod svojim speci-

3. M e t e m p i r i č a n sadržaj metafizike d a o je p o v o d a da se naziv

4. P r o b l e m a t i k a ontologije nije sitna.

Scheler, Vom Ewigen im Menschen. 5. izd., Bern, A. F r a n c k e , 1954.,

5 Prvi put rješenju problema bitka: Parmenidov problem i

Anicije Manlije Severin Boetije, u: »Srednjovjekovna filozofija«. H r e s t o m a

J o n a t h a n B a r n e s : Aristotel. S engleskog preveo Filip Grgić, »Kruzak«, Z a

1. Z n a n o s t i se m e đ u s o b n o razlikuju po svom m a t e r i j a l n o m i for

Parmenid (oko god. 500. prije Krista) s n a ž n o m je intuicijom za

G l e d a m o li, dakle, (1.) obitelj bića k a o cjelinu, u njoj jest realizi

različite osobne p o d a t k e . Pitanje se postavlja ο samoj osnovnoj mo

I.Aristotel (384.-322.) bio je učenik Platonov. Njegova je istak

O v o je u v o d n a teza u svu primjenu n a u k e ο zbiljnosti i m o g u ć n o

41 2. a) Iz zapažanja p o z n a t n a m je fenomen mogućnosti. I mo

Arg. Q u o ens je o n o što p r i p a d a n e k o m cjelovitom biću kao nje

P o d raznim vidicima nalazi se u stvorenu biću mogućnost i zbi

određenja. Stoga, kada p r i s t u p a m o k Bogu p u t e m uklanjanja [ne

100 IV. R e a l n a razlika između biti i bitka, d a k a k o , nije na način real

1. Sve što je r e č e n o ο čistom bitku-esse koji je k a o takav objek

106 2. No kad se radi ο bitima koje egzistiraju, S u a r e z drugačije t u m a

112 3. Na temelju r e č e n o g do sada m o ž e m o vidjeti, kakve je metafi