ZORAN KRAVAR- NAKON GODINE MDC

Knjievnost 17.st. i pojam barok

- danas meunarodna upotreba pojma barok, podrijetlom vezan uz romanski svijet- uveli su
ga tal. i franc. autori 18. i 19. st. za etiketiranje likovnih djela tal.umjetnika seienta, izvorno
pejorativan prizvuk
- oko 1900. germanski i slavenski povjesniari umjetnosti i filozofi internacionalizirali su ga
otkrivajui u svojim nacionalnim tradicijama barokna umjetnika djela ili itava razdoblja
- meunarodna prihvaenost pojma trebala bi se zasnivati na nadnacionacionalnoj proirenosti
pojava koje on obuhvaa- meutim, u ovako proiren pojam korisnici upisuju svoja znaenja,
lokalne crte
- cjelovitosti pojma barok teti njegova istodobna upotreba u studiju velikoga broja
europskih nacionalnih knjievnosti
- najvei njegov nedostatak: preveliki opseg, tj. preniski stupanj selektivnosti- proirivanje
sadraja pojma endeminim knjievnopovijesnim injenicama kakvima u opsegu
nadnacionalnih pojmova zapravo nema mjesta
- tome je kumovala povijesnofilozofska koncepcija koja afirmira misao da se sve europske i
nacionalne knjievnosti razvijaju usporedo, po istim apstraktnim naelima i da se u njima
moe prepoznati zakonitosti koherentnih, monokauzalno objanjivih epoha (=vizija povijesti
knjievnosti kao zakonita slijeda knjievnih epoha)
- shvaanje baroka kao epohe (od kraja renesanse i kasnoga humanizma do prosvjetiteljstva)
steklo je prevagu nad drugim shvaanjima
- isprva je barok oznaavao osebujni ornamentalni stil proiren u knjievnosti 17.st- rije je u
poetku bila pridjev, najprije pejorativna za oznaavanje nezgrapne, teke i zamrene forme, a
u kasnijem leksikom i semantikom razdoblju barok postaje imenica, prerastajui postupno u
periodizacijsku kategoriju- sve manje oznauje pojave u vremenu, a sve vie vrijeme pojava
pa u opseg pojma ne ulazi samo ornamentalni stil, ve i druge knjievne injenice, ak i
stilovi
- ima pokuaja da se za ornamentalni stil 17.st. pronae drugi termin jer je barok previe
zaposlen periodizacijom- B.L.Spahr predlae distinkciju baroka i manirizma kao razdoblja i
stila
- kao periodizacijska kategorija po liniji svojih metafizikih pretpostavki unosi privid
srodnosti i homogenosti meu injenice koje bi istom valjalo sueliti, eventualno i razdvojiti

- pojmu je potrebna revizija- valja se pokuati pribliiti knjievnosti 17.st. sa stajalita

dosljedno nominalistikoga, bez preduvjerenja na kakva pristajemo kad knjievnopovijesni
materijal promatramo kroz okvire velikih periodizacijskih pojmova- tada e se moi
razgraniiti lokalne pojave i nadnacionalne trendove
- u 17.st. glavne se europske knjievnosti nisu nalazile na istom razvojnom stupnju
- razliit stupanj zrelosti ranonovovjekovnih europskih knjievnosti uvelike ovisi o
vremenu njihovog prolaska kroz prolazni period emancipacije od srednjovjekovnog tipa
knjievne kulture- renesansa nije najbolji termin za to razdoblje jer je suvie vezana uz
kronologiju, a ovo je raznodobna pojava u rasponu izmeu poetka 14. i druge polovice 18.st.
(npr. europske pravoslavni narodi, njemaki, maarski i slavenski krajevi pod Habsburkom
Monarhijom)
- taj je period uvijek iao zajedno s porastom integriteta i drutvene autonomije knjievnog
stvaralatva i gdje god je nastupio donio je temeljitu reorganizaciju knjievnog ivota i
promjenu drutvenog statusa knjievnosti
- tradicije srednjega vijeka ostali su dugo prisutni u nabonoj knjievnosti i anonimnoj
knjievnosti puka, a neki su motivi i filozofemi te knjievnosti ostali prisutni i u ranesansnoj i
postrenesansnoj knjievosti prijelaz je dug i slojevit te vremenski decntriran proces (u
razliitim europskim sredinama odvija se u razliito vrijeme i razliito traje)
- jedan od pokazatelja razliitog stupnja razvoja europskih knjievnosti u 17.st. jesu i velike
razlike meu knjievnim vrtsama koje su se u to vrijeme kultivirale na raznim europskim
jezinim prostorima
- njegovanje naelno srodnih anrova s antikim uzorima popularno kod razvijenih naroda
jest samo jedan posistem knjievnosti 17.st.- usporedno s njime ivjele su na europskoj
kulturnoj periferiji i niim katovima veih europskih kultura i knjievne vrste koje su se od
njih bitno razlikovale (po srednjovjekovnom podrijetlu, drutvenom statusu, utjecaju
vanknjievnih/vanestetskih elemenata)
- pluralizam se osobito snano vidi u na podruju religioznoga pjesnitva- na zahtjeve vjerskih
institucija razlito se reagiralo- u naprednijim je sredinama dolazilo do prodora religiozne
tematike u moderne, inae svjetovne, knjievne vrste i ta su se djela mehaniki odvajala od
ostale knjievne produkcije (npr. Bunieve Pjesni duhovne od Plandovanja) dok su
knjievnosti na primitivnijem stupnju razvoja i dalje upotebljavale specijalizirane knjievne
vrste namjenjene obradi vjerskih sadraja i prilagoene dramaturgiji liturgijskih obiaja- ti

tekstovi nisu u prvom redu umjetnika djela s vjerskom tematikom, nego instrument
izvanestetike djelatnosti
- drugi pokazatelj jest razliit tretman jedne iste vrste u ratliitim kulturnografskim zonama
sedamnaestostoljetne Europe
- npr. epigrami- u nekim zemljama potuno zanemareni, u nekima samo svjetovni, a u
njemakoj npr. i duhovni uz svjetovne
- razlika izmeu euopskog zapada s jedne i srednje i istone Europe s druge strane nije samo
prostorna, nego i vremenska- zapadnoeuropska kultura 17.st. razvijala je svoj knjievni ivot
na tekovinama renesanse, a u srednjoj i istonoj Europi nalazimo i nakon 1600.g. oblike
knjievne komunikacije kakvi su na zapadu dominirali u srednjem vijeku
- iz svega toga proizlazi da europska seientenska knjievnost, kao cjelina, ne posjeduje
vrstou i zbijenost knjievnopovijesne epohe
- pojam razdoblja oznaava knjievnopovijesnu cjelinu koju obiljeava prevlast jednog
pogleda na svijet, jedne poetike, jednoga sistema knjievnih normi, standarda i konvencija
- te bitne atribute Kravar ne pronalazi ni u poretku to su ga u 17.st. meu sobom tvorile same
zapadnoeuropske nacionalne knjievnosti- u njima je do izraaja dola koegzistencija
konkurentnih pravaca i estetika
- osnovni faktori jedinstva zapadnoeuropske knjievnosti 17.st. uglavnom su proizvod starijeg
vremena, tj. prije 1600.g., a veina ih se odrala mnogo nakon 17.st. to znai da nisu
proizvodi epohalnih mjena, nego bi ih se trebalo ubrojiti u strukture duga trajanja jer su
neke opstale i do danas
- postoje elementi zajednikog duha u zapadnoeuropskim knjievnostima (npr. marinistika
lirika, historika epika), ali oni nisu proiznikli iz jednog jedinstvenog pogleda na svijet- ak
su i ova dva primjera toliko razliita da se ne mogu promatrati kao ogranci evolucije jednoga
duha
- postoje i individualni opusi i itave tradicije koje su najvii dometi estetike kulture, a ostali
su vezane za kontekste pojedinih nacionalnih knjievnosti (Shakespearove kasne drame i
elizabetinski teatar, francuski klasicistiki teatar u 17.st...) i tek nakon stoljea ili dva dostigli
nadnacionalnu irinu
- razlike izmeu zapadnoeuropskih knjievnosti manje su od razlike Istoka i Zapada, ali su
posljedica ujedinjenosti renesansom , a ne duhovnog jedinstva 17.st.
-manje ili vee zanimanje za jednu seientesknu knjievnu modu ostalo je posvjedoeno u
knjievnim proizvodima gotovo svih europskih, pa ak i nekih izvaneuropskih sredina, bez

obzira na prostornu udaljenost- dominaciju ukrasa kao jedno od osnovnih mjerila baroknog
djela
- stile attrattivo, stile culto, acutezza, stile ingenioso
- ve je u svoje vrijeme bio predmet racionalne spoznaje
- romansko podrijetlo- prije svega talijansko-panjolsko
- racionalna posredovanost, zasienost figurama i velika funkcionalna optereenost osnovna
su obiljeja najpopularnijeg seientesknog stila
- iako je ovaj stil zajednki europskim knjievnostima 17.st., on ih ne ujedinjuje u epohu jer
stil, za razliku od nekih drugih knjievnih aspekata (npr.tematskog) moe lako opsluivati
razliite ideologije i nisu zbog njega sve europske knjievne sredine bile povezane jednim
stanjem svijesti- upravo zato je i sam seienteskni stil doivljavao promjene i prilagodbe
naprednijim/primitivnijim knjievnostima
-dakle: europska knjievnost oko 1600.g. i nakon nje skup je manje ili vie odvojenih
knjievnih kultura i tradicija meu kojima je je koliko-toliko posredovao jedan stil
- pojam barok proirena je i nadnacionalna povijesnoknjievna kategorija i zapravo bi se
samo stile acuto mogao oznaiti njime
Varijante hrvatskog knjievnog baroka