Jakob i Vilhelm Grim

BAJKE
Izabrao i preveo Rajko urica

SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA

Bilo je to jednom davno usred zime. Sa neba su pahuljice leprale kao paperje. Jedna
kraljica je sa erefom (drveni ram na koji se prilikom vezenja zatee platno) od crne
ebanovine (ebanovina, abonos tamno, tvrdo, teko drvo iz junih krajeva) vezla kraj
otvorenog prozora. Pa kako je vezui pogledala u daljinu, ubode se iglom u prst i u snijeg
padoe tri kapi krvi. Poto je crvenilo tako lijepo izgledalo u bijelome snijegu, ona
pomisli: "Kad bih imala dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crne kose kao
ebanovina." Ni godina nije prola ona rodi kerkicu koja je bila bijela poput snijega, kao
krv rumena i kose tamne boje ebanovine, pa je zato i nazvae Snjeguljicom. A kad se
dijete rodi, umrije kraljica.
Nedugo poslije njene smrti kralj se oeni drugom enom. Bila je lijepa, ali ohola i
nadmena i nije mogla podnijeti da je neko ljepotom nadmai. Imala je arobno ogledalo,
pa kad bi stala pred njega i ogledala se, govorila bi:
Ogledalce, ogledalce, kai mi, ko je najljepi na svijetu? A ogledalo bi odgovaralo:
Vi ste, kraljice, najljepi!
Znala je da ogledalo govori istinu i bila je zadovoljna.
A Snjeguljica je rasla i bivala sve ljepa. Kad je napunila sedam godina bila je lijepa
poput vedrog dana, ljepa ak i od kraljice. Kad kraljica tada ponovo upita ogledalo:
Ogledalce, ogledalce, kai mi, ko je najljepi na svijetu?
Ono joj odgovori:
Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je ljepa!
Kraljica se uplai i pozeleni od zavisti. Otada kad god bi ugledala Snjeguljicu, srce bi joj
zastalo od bijesa, toliko je zamrzila djevojicu. Zavist i oholost rasle su u njenom srcu
kao korov, tako da se nije mogla smiriti ni danju ni nou. Stoga pozva jednog lovca i
naredi mu:
Odvedi djevojicu u umu, neu vie da je vidim. Ubij je, a meni, kao dokaz, donesi
njeno srce.
Lovac odvede Snjeguljicu u umu, ali kad izvue lovaki no da joj probode neduno
srce, ona zaplaka i ree:
Ah, dragi love, potedi mi ivot, otii u u divlju umu i nikad se neu kui vratiti!
Saali se lovac na prelijepu djevojicu i ree:
Hajde, bjei, jadno dijete.

"Ionako e te pojesti divlje zvijeri", pomisli on, pa poto je nije ubio, osjeti kako mu
ogroman kamen pade sa srca. U taj as pojavi se jedan mladi vepar, on ga ubi, izvadi
njegovo srce i odnese kao dokaz kraljici. To srce kuhar je morao posoliti i skuhati da ga
zla kraljica pojede mislei da je Snjeguljiino.
Jadno malo dijete ostalo je sasvim samo u velikoj umi i bilo ga je strah od svakog uma
lia, svakog stabla, i nije znalo kako da se spasi. Poe trati po grubom kamenju i trnju.
Divlje ivotinje su skakale oko nje, ali je nisu napadale. Trala je koliko su je noge nosile
sve do sumraka, a tada ugleda neku malu kuicu, obradova se i ue da se odmori. U toj
kuici je sve bilo maleno, ali tako lijepo i isto da se ne da opisati. Bio je tu stoli
prekriven bijelim stolnjakom, a na njemu sedam tanjiria, kraj svakog tanjiria kaiica,
mali noi, viljukica i mali vr. Pokraj zida bilo je poredano sedam krevetia, pokrivenih
bijelim arafima.
Snjeguljica je bila gladna i edna i zato iz svakog tanjiria pojede malo povra i hljeba i
iz svakog vra popi kapljicu vina. Nije htjela da sve uzme od jednoga. Bila je strano
umorna i htjede da legne u jedan od krevetia, ali joj ni jedan nije odgovarao: jedan bijae
predug, drugi prekratak, dok joj najzad sedmi ne bi sasvim dobar, pa ona osta u njemu i
zaspa.
Kad pade no, dooe gospodari kuice sedam patuljaka koji su u gori traili zlato.
Upalie svojih sedam svjetiljki i kad osvijetlie kuu, primijetie da je neko tu bio, jer
nije bilo sve onako kako su ostavili.
Prvi ree: Koje sjedio na mojoj stolici?
Drugi ree: Ko je jeo iz mog tanjiria?
Trei ree: Ko je tipkao moj hljeb?
etvrti: Ko je kraduckao moje povre?
Peti: Ko je bockao mojom viljukom?
esti: Ko je rezao mojim noiem?
Sedmi: Ko je pio iz mog vra?
Tad se osvrnu prvi i primijeti udubljenje na svom krevetu pa ree:
Ko je leao u mom krevetiu?
Ostali dotrae i povikae:
I u mom je neko leao!
A sedmi, kad zaviri u svoj kreveti, ugleda Snjeguljicu kako spava. On rukom pozva
ostale. Iznenaeni, dotrae i sa svojih sedam svjetiljki obasjae Snjeguljicu.
O, moj boe, moj boe! aputali su, kako je to dijete lijepo! i tako su se radovali
da je nisu htjeli probuditi, ve je ostavie da spava. A sedmi patuljak je spavao po jedan
sat kod svakog svog druga, i tako proe no.
Kad osvanu jutro, Snjeguljica se probudi, pa kad ugleda sedam patuljaka, uplai se. Ali
oni su prema njoj bili prijazni i upitae je:
Kako se zove?
Zovem se Snjeguljica! odgovori ona.
A kako si dospjela u nau kuicu?
Ona im ispria kako je njena maeha naredila da je ubiju, kako joj je onaj lovac poklonio
ivot i kako je poslije cijeli dan bjeala dok nije nala njihovu kuicu. Patuljci joj rekoe:
Ako hoe da vodi nae domainstvo: da kuha, sprema krevete, pere, ije i plete, i
sve dri isto i uredno, onda moe ostati kod nas i nita ti nee nedostajati.
Hou od srca ree Snjeguljica.

I ostade kod njih. Kuu im je drala uredno. Patuljci su ujutro odlazili u planinu i traili
zlato i navee se vraali kui. Tada im je jelo moralo biti gotovo. Kako je preko dana
djevojica bila sama, dobri patuljci su je opominjali govorei:
uvaj se maehe, ona e kad-tad saznati da si ti ovdje. U kuu ne putaj nikoga.
Poto je vjerovala da je pojela Snjeguljiino srce, kraljica miljae da je opet ona
najljepa, pa stade pred ogledalo i upita:
Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi na svijetu?
Ogledalo odgovori:
Ovdje ste, kraljice, najljepi vi, ali je Snjeguljica, tamo preko sedam planina, kod
sedam patuljaka, mnogo ljepa.
Tada kraljica pretrnu. Znala je da joj ogledalo ne lae, nego da ju je lovac prevario i da je
Snjeguljica jo iva. Nanovo poe razmiljati kako da je uniti. Zavist joj nije dala mira
sve dok opet ne bude najljepa. Napokon je smislila da oboji lice i da se obue kao stara
torbarka da je niko ne moe prepoznati. Tako preruena poe preko sedam planina do
sedam patuljaka, a kad poslije duga hodanja stie, pokuca na vrata i viknu:
Dobra roba, lijepa roba, jeftino!
Snjeguljica proviri kroz prozor i ree:
Dobar dan, draga eno, ta to prodajete?
Dobru robu, lijepu robu, odgovori ova pojaseve u svim bojama i izvue jedan
ispleten od arene svile.
Ovu estitu enu mogu pustiti unutra pomisli Snjeguljica, otkljua vrata i kupi lijepi
pojas.
Dijete, ree stara kako ti to izgleda! Hodi da ti ga ja lijepo zaveem.
Snjeguljica nije nita sumnjala, stade pred nju i pusti da joj zavee novi pojas. Ali stara je
opasa tako brzo i tako je vrsto stegnu da Snjeguljica izgubi dah i pade kao mrtva.
Sad vie nee biti najljepa ree i pouri napolje.
Kad sedam umornih patuljaka stie na veeru, silno se uplaie videi da njihova draga
Snjeguljica lei na podu kao mrtva. Brzo prerezae pojas i ona polako poe da die i
oivi. Kad su uli ta se dogodilo, rekoe joj:
Stara torbarka nije niko drugi nego zla kraljica. uvaj se i ne putaj nikoga u kuu ako
mi nismo kraj tebe.
A kad je zla ena stigla kui, stala pred ogledalo i upitala:
Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi u itavoj zemlji?
Ono joj odgovori kao i ranije:
Ovdje ste najljepi vi, kraljice, ali Snjeguljica, preko sedam gora, kod sedam patuljaka,
hiljadu je puta ljepa.
Kad ovo u kraljica, od muke joj se smuti u glavi, jer je tako saznala da je Snjeguljica
opet ostala iva.
Sad moram smisliti neto, to te mora unititi proapta ona i vjetiijim umijeem, u
koje se razumjela, naini otrovni ealj. Ponovo se prerui, ali ovaj put u neku staricu i
tako poe preko sedam planina do sedam patuljaka, pokuca na vrata i viknu:
Nosim dobre robe, jeftino!
Snjeguljica proviri i ree joj:
Idite vi svojim putem, ja ne smijem nikom otvarati.

 Pa valjda smije pogledati, ree stara, izvadi otrovni ealj i die ga uvis. Snjeguljici
se ealj tako dopade, prevari se i otvori vrata, pa kad se oko kupovine pogodie, stara
ree:
A sad da te lijepo poeljam.
Jadna Snjeguljica nije nita slutila i pusti da je stara elja, ali samo to joj eljem dotae
kosu, otrov poe djelovati, djevojica se onesvijesti i pade.
Sad si gotova, ti, lijepi izrode ree zla ena i ode. Sreom pa se to dogodilo pred vee
i patuljci se vratie kui.
Kad ugledae Snjeguljicu kako lei na zemlji, odmah posumnjae na njenu maehu, u
urbi poee pregledati sve po kuici i u njenoj kosi naoe otrovni ealj. Tek to joj ga
izvukoe iz kose ona se osvijesti i ispria im ta se desilo. Tad je oni opet opomenue da
se uva i da nikom ne otvara vrata.
A kraljica kod kue opet stade pred ogledalo i ree:
Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi na svijetu?
Ono joj odgovori kao proli put:
Ovdje ste, kraljice, najljepi vi, ali Snjeguljica, preko sedam planina, kod sedam
patuljaka, hiljadu je puta ljepa!
Kad kraljica u da ogledalo tako govori, zadrhta od bijesa i viknu:
Snjeguljica mora umrijeti, pa kad bi me to ivota stajalo!
Ode potom u jednu skrivenu sobu, u koju niko osim nje nije smio ui, i tu naini jednu
otrovnu jabuku. Izvana je bila tako lijepa, bijela pa rumena, da bi je poelio svako ko bi
je vidio, ali ko bi samo komadi pojeo, morao bi umrijeti. Kad je jabuka bila gotova,
kraljica oboji lice i preobue se u seljanku pa krenu preko sedam gora do sedam
patuljaka. Kad pokuca na vrata, Snjeguljica izviri na prozor i ree:
Ne smijem pustiti unutra, sedam patuljaka su mi zabranili.
Meni je pravo odgovori seljanka. Mislila sam da prodam ove jabuke. Ali kad je
tako... Evo, kad si tako lijepa, jednu u ti pokloniti.
Ne, ree Snjeguljica ne smijem nita primiti.
Boji li se da u te otrovati? upita ena. Evo, gledaj, razrezau je popola; crveni dio
tebi, bijeli meni. Jabuku je tako napravila da je samo crveni dio bio otrovan. Snjeguljicu
je primamila lijepa jabuka, pa kad vidje seljanku da jede, nije mogla da odoli, prui ruku i
uze otrovnu polovicu. Samo to je zagrizla, pade mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda
pakosno i glasno nasmija:
Bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina! Sad te vie patuljci nee
oivjeti!
A kad stie kui, upita svoje ogledalo:
Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi? Ono, malo pouta, pa odgovori:
Najljepi ste Vi, kraljice, najljepi!
Njeno zavidno srce konano se smiri, toliko koliko se zavidno srce moe smiriti.
Kad uvee dooe kui, patuljci naoe Snjeguljicu kako lei na zemlji. Na njenim
usnama nije bilo daha, bila je mrtva. Pretraie svu kuu ne bi li nali neto sumnjivo,
razvezae joj pojas, razeljae kosu, oprae je vodom i vinom, ali nita nije pomoglo
draga djevojica je bila mrtva. Stavie je na odar (odar je leaj na kojem lei mrtvac) i
sva sedmorica sjedoe oko nje i ostadoe tako tri dana plaui. Pomislie da je sahrane,
ali ona je izgledala jo uvijek kao iva; jo su joj obrazi bili tako rumeni da oni rekoe:
Ne moemo je u crnu zemlju zakopati?

Napravie koveg od stakla, poloie je, a zlatnim slovima napisae njeno ime i da je bila
princeza. Onda iznesoe koveg na vrh planine i po jedan od njih je uvijek tu ostajao na
strai. I ivotinje su dolazile da je oplakuju; prvo sova, onda gavran, pa golubica.
Snjeguljica je dugo, dugo leala u kovegu, ali je jo uvijek bila bijela kao snijeg, rumena
kao krv i tamnokosa kao ebanovina, pa je izgledala kao da spava.
Dogodi se da jedan kraljevski sin doe u umu i stigne do kue patuljaka da prespava. On
vidje na brijegu koveg i lijepu Snjeguljicu u njemu i proita to je bilo napisano zlatnim
slovima. Onda ree patuljcima: Dajte mi koveg, a ja u vam za njega dati ta god
elite.
Ali patuljci odgovorie: Ne damo ga ni za sve blago svijeta.
Onda mi ga poklonite, ree kraljevski sin ja vie ne mogu ivjeti a da ne gledam
Snjeguljicu. uvau je i potovati kao svoje najdrae.
Kad je to rekao, dobri patuljci se saalie i dadoe mu koveg. Kraljevski sin naredi da ga
sluge ponesu na ramenima. Ali dogodi se da se oni spotakoe o bunje i od potresa ispade
Snjeguljici otrovni zalogaj koji joj je bio zastao u grlu. I ubrzo ona otvori oi, die
poklopac kovega, uspravi se i opet je bila iva.
Ah, boe, gdje sam!? uzviknu.
A kraljevski sin, sav sretan, odgovori:
Kod mene si! i ispria joj sve ta se dogodilo. Na kraju ree:
Volim te vie od svega na svijetu. Poi sa mnom u dvorac moga oca i budi moja ena.
Snjeguljica pristade i poe s njim, a svadba im je bila divna i raskona. Ali na slavlje je
bila pozvana i Snjeguljiina opaka maeha. Poto je obukla prekrasne haljine, ona stade
pred ogledalo i upita:
Ogledalce, ogledalce, kai meni, ko je najljepi u itavoj zemlji?
Ogledalo odgovori:
Ovdje ste, kraljice, najljepi vi, ali je mlada kraljica ljepa!
Tada zla ena izusti kletvu i ukoi se od straha. Prvo nije htjela ni da ide na svadbu, ali
nije mogla da se smiri dok ne vidi mladu kraljicu. A kad je ula i prepoznala Snjeguljicu,
stala je kao ukopana i nije mogla ni da se makne od straha. Tada joj srce prepuknu od
silne zavisti i zlobe.

PEPELJUGA
Razbolje se ena nekog bogataa, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva sa svoje smrtne
postelje ker jedinicu i ree joj:
Drago dijete, budi dobra i estita, pa e ti svako biti od pomoi.
Kad to ree, sklopi oi i izdahnu.
Djevojica je svaki dan odlazila do majinog groba i plakala. Nije zaboravila majine
rijei. Kad je dola zima, pokri snijeg majin grob svojim bijelim pokrivaem, a kad ga
sunce u proljee okopni, bogata se oeni drugom enom.
ena sa sobom dovede i svoje dvije keri, koje su naoko bile lijepe i iste, ali u srcu zle i
prljave. Tako nastadoe teki dani za sirotu pastorku.

 Zar e ova glupa guska sjediti s nama u sobi? govorile su.

Ko hoe hljeba, mora ga i zasluiti.
Oduzee joj lijepe haljine, navukoe joj staru sivu kecelju i dadoe drvene nanule.
Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala! vikale su, smijale se i odvele je u kuhinju.
Tu je morala od jutra do mraka da radi teke poslove, da ustaje u ranu zoru, da donosi
vodu, loi vatru, kuha i pere. Osim toga, polusestre su joj pravile svakojake pakosti,
rugale joj se i sipale joj u pepeo graak i leu, a ona je morala da sjedi i da trijebi. Uvee,
umorna od tolikog posla, morala bi lei kraj ognjita, jer nije imala svoje postelje. Kako
je od pepela uvijek bila pranjava, nazvae je Pepeljugom.
Jednoga dana otac se spremao za vaar pa upita pastorke ta ele da im donese.
Lijepih haljina ree jedna.
Bisera i dragog kamenja ree druga.
A ti, Pepeljugo, upita otac ta bi ti eljela?
Otkinite, oe, prvu granicu koja vam dodirne eir kad se budete vraali kui. Nju mi
donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a kad je
vraajui se kui jahao kroz umu, okrznu ga ljeskova granica i zbaci eir. On je otkide
i ponese. Kad je doao kui, dade pastorkama ta su zaeljele, a Pepeljugi dade ljeskovu
granicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majin grob i zasadi granicu; pri tom je toliko
plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale granicu. Granica je od suza odmah
poela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i
molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptiica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku
elju, ptiica bi joj s grane bacila ono to je zaeljela.
Dogodi se da kralj te zemlje priredi sveanost koja je trebala da traje tri dana i na koju je
pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad
su dvije polusestre ule da e i one biti pozvane, silno se obradovae, pozvae Pepeljugu i
rekoe joj:
Oeljaj nas, oisti cipele i privrsti kope, ii emo na sveanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je posluala, ali je gorko plakala jer je i ona eljela da ide na ples pa zamoli
maehu da i nju povedu.
Zar ti, Pepeljugo, ree ova takva, puna praine i pepela, da ide u dvorac? Nema ni
haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona ree:
Evo, sasula sam ti zdjelu lee u pepeo. Ako je za dva sata istrijebi, moe ii s nama.
Pepeljuga izae na zadnja vrata u batu i povika:
O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptiice pod nebom, doite i pomozite mi: Dobra
zrnca u loni, loa u stomai!
Odmah sletjee na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a onda doleprae
sve ptiice pod nebom i spustie se na pepeo. Golubice zaklimae glavicama i, kljuckljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptiice, pa potrijebie sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prolo ni sat vremena, a one zavrile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese
zdjelu maehi, vjerujui da e sada smjeti ii na sveanost. Ali maeha ree:
Ne, Pepeljugo, ti nema haljinu i ne zna plesati. Svi e ti se smijati. Kad se djevojka
opet rasplakala, ona nastavi:

 Ali ako mi dvije pune zdjele lee istrijebi za jedan sat iz pepela, onda moe ii. A u
sebi pomisli: "To nee nikako stii." Kad ona prosu dvije zdjele lee u pepeo i ode,
djevojka opet izae u batu i povika:
O, vi golubice, vi grlice i pitome ptiice pod nebom, doite i pomozite mi trijebiti:
Dobra zrnca u loni, loa u stomai!
Opet na kuhinjski prozor sletjee dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda doleprae
sve ptiice pod nebom i spustie se na pepeo. Golubice klimnue glavicama pa kljuckljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptiice, i istrijebie sva dobra zrna u zdjelu. Nije
prolo ni pola sata, a one zavrie i odletjee. Djevojka odnese zdjelu maehi, sva
radosna, jer je pomislila da e sada i ona ii na sveanost. Ali maeha ree:
Nita ti ne pomae. Nee s nama jer nema haljinu i ne zna plesati. Mi bismo morale
da te se stidimo.
Okrenu joj lea i pouri za svojim oholim kerima. Kad vie nikog nije bilo kod kue,
Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i ree:
Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene cipelice. Ona se
brzo obue i potra na sveanost. Njene polusestre i maeha je nisu mogle prepoznati.
Bila je tako lijepa u raskonoj odjei, da one pomislie kako je kraljevska ki. Na
Pepeljugu nisu ni pomiljale, uvjerene da ona sjedi kod kue u praini i trijebi leu iz
pepela.
Kraljevi joj prie, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je itavo vrijeme plesao samo s
njom i nije htio da joj ispusti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je
odgovarao:
Ovo je moja plesaica.
Tako je ona plesala do veeri. Kad htjede da krene kui, kraljevi ree:
Poi u s tobom da te ispratim.
Htio da vidi ija je to ker, ali ona mu pobjee i skoi u golubinjak. Kraljevi je ekao
sve dok nije doao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skoila u golubinjak.
Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Donesoe mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak,
ali unutra nikoga ne naoe.
Kad dooe kui, Pepeljuga je leala u pranjavim haljinama u pepelu a petrolejka je
tuno svjetlucala kraj odaka. Jer, ona je brzo iskoila s druge strane iz golubinjaka i
otrala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob a ptica je
odnijela. Onda je obukla svoju sivu keceljicu i legla u kuhinju kraj pepela.
Drugog dana, kad se sveanost nastavila i roditelji sa sestrama otili, ode Pepeljuga
ponovo do ljeskovog drveta i ree:
Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci jo gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjei pojavila na sveanosti, svi su
bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljevi, koji ju je ekao, odmah je uze za ruku i
ponovo zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
To je moja plesaica.
Kad je palo vee i ona htjela da ode, poe i kraljevi s njom da vidi u koju e kuu. Ali
ona pobjee u batu iza kue. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile
prekrasne kruke. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga meu granje i kraljevi nije
vidio kud je nestala. Ali on opet saeka dok ne doe njen otac i ree mu:
Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u krukinom granju.

Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posijee drvo, ali
ne naoe nikoga. A kad uoe u kuhinju, Pepeljuga je ve leala u pepelu, jer je prije
toga skoila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu
keceljicu.
I treeg dana, kad su roditelji i sestre otili, poe Pepeljuga na majin grob i ree drvcetu:
Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskona kakvu jo niko nije imao i
cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini dola na sveanost, svi su zanijemili od
divljenja. Kraljevi je opet plesao samo s njom i kad bi je neko drugi zamolio za ples, on
je govorio: To je moja plesaica.
Kad pade vee i Pepeljuga poe kui, kraljevi opet htjede da je prati, ali ona mu tako
brzo pobjee da je nije mogao stii. Ali, kraljevi se ovog puta posluio lukavstvom.
Naredio je da se stepenice namau smolom, pa kad je djevojka potrala kui, lijeva cipela
joj se zalijepi i ostade. Kraljevi je podie i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata.
Drugog dana doe s cipelicom Pepeljuginom ocu i ree mu:
Nijedna druga nee mi postati ena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovae jer su imale lijepa stopala. Starija uze cipelicu i poe
s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao
stati, majka joj prui no i ree:
Odsijeci palac! Kad bude kraljica, nee morati da hoda. Djevojka odsijee palac,
ugura nogu u cipelicu, stisnu zube od bola i izae pred kraljevia, a on je kao svoju
nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile
su dvije golubice i gukale:
Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema.
Kraljevi pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu konja, vrati lanu
nevjestu i ree da to nije prava, i neka druga sestra isproba cipelu. Sad druga ode u sobu,
s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj prui no i
ree:
Odrei komad pete. Kad bude kraljica nee morati da pjeai.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izae pred kraljevia, a on je uze na
konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su
na grani dvije golubice i gukale:
Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
jo nevjeste prave nema.
Kraljevi pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i natopila bijelu
arapu, pa okrenu konja i lanu nevjestu vrati kui.
Ni ovo nije prava, ree. Imate li jo keri?

 Ne ree otac. Tu je jo samo Pepeljuga, siroe moje pokojne ene, ali ona vam ne
moe biti nevjesta.
A kad kraljevi ree da mu je pokau, povika maeha:
Ah, ne, ona je pranjava i prljava, ne moemo vam je pokazati.
Kraljevi, meutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu.
Ona prvo opra ruke i lice pa izae i pokloni se kraljeviu koji joj prui zlatnu cipelu.
Tada ona sjede na klupicu, skide drvenu i obue zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao
salivena. A kad je ustala i kraljevi je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom
je plesao i povika:
Ovo je moja prava nevjesta!
Maeha i polusestre se skamenie i poblijedie od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i
odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukae bijele golubice:
Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
to djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je.
A onda poletjee i spustie se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s lijeve strane.
Kad je trebalo slaviti svadbu, dooe obje polusestre da se dodvore i da s Pepeljugom
bajagi dijele sreu. Kad su mladenci poli na vjenanje, stade starija s desne a mlaa s
lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim
ramenima, otjerae. A Pepeljuga i kraljevi ostae sami u svojoj srei, pa su ivjeli dugo i
sretno i ostali dobri i plemeniti.

TRNORUICA
ivjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:
Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako nisu mogli da ga dobiju. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka aba
iz vode i ree joj:
Tvoja elja e se ispuniti. Prije nego proe godina dana, donijee kerku na svijet.
Kako aba ree tako se i dogodi i carica rodi djevojicu, tako lijepu da car nije znao ta
e od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo roake, prijatelje i poznanike,
nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu. Bilo ih je trinaest u njegovom
carstvu, a poto je imao samo dvanaest zlatnih tanjira, morala je jedna od njih ostati kod
kue. Kad je slavlje bilo pri kraju, poee mudre vile darivati dijete svojim udesnim
darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, trea bogatstvom i tako redom sa svim to se
moe poeljeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada
ue ona trinaesta. Htjela je da se osveti to nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti
pozdravi, samo glasno ree:
Neka se careva ki u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.

Ne rekavi vie ni rijei, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplaeni, ali tada istupi
dvanaesta koja jo nije bila izrekla svoju elju. Poto nije mogla otkloniti zlo
proroanstvo, nego ga samo ublaiti, ree:
Neka to ne bude smrt, nego stogodinji dubok san.
elei da sauva svoje drago dijete od te nesree, kralj naredi da se sva vretena u carstvu
spale.
Na djevojici se poee javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, edna,
prijazna i razborita, pa je svako, ko je samo jednom vidi, zavolio. Ipak, dogodi se da, ba
na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojica
ostane sasvim sama. Poe vrljati okolo, razgledati sobe i odaje do mile volje, dok ne
doe do jedne stare kule. Penjui se uskim, zavojitim stepenicama stie do nekih malih
vrata. U bravi je bio zahrali klju. Kad ga ona okrenu, vrata se otvorie i ona u maloj
sobici ugleda staru enu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.
Dobar dan, bakice, ree princeza ta ti to radi?
Predem, odgovori starica i klimnu glavom.
A ta ti je to to tako veselo skakue? upita djevoje, uze vreteno i htjede da prede.
Ali samo to ga je dotakla, zlo proroanstvo se ispuni i ona se ubode u prst.
U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona pade na stariin krevet i utonu u dubok san. Taj
san se proiri po itavom dvorcu: car i carica, im su stigli kui i uli u dvoranu, zaspae,
a s njima i cijela dvorska svita. Zaspae i konji u tali i psi u dvoritu, golubovi na krovu i
muhe po zidovima, pa i vatra to je treperila na ognjitu utihnu i zaspa, ak i kuhar, koji
je ba tog trena htio da povue za kosu svog pomonika, jer je neto ubrljao, pusti ga i
zaspa. Stia se i vjetar. Na drveu oko dvorca nije se vie micao ni jedan listi.
Oko dvorca poe rasti trnova ivica koja je svake godine bila sve via, dok ga najzad nije
sasvim obavila i prerasla da se vie nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu
se irila pria o lijepoj, usnuloj Trnoruici tako nazvae carevu ker pa su s vremena
na vrijeme dolazili carevii i pokuavali da kroz trnje prodru u dvorac. Nije im polazilo
za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, ega se mladii
nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali.
Poslije dugo vremena doe opet jedan carevi u ovu zemlju i u kako neki starac pria o
trnovoj ivici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu ve sto godina spava prelijepa
careva ki Trnoruica, car i carica i itava dvorska svita. On je jo od svog djeda sluao
da su mnogi carevii dolazili i pokuavali da se probiju kroz trnje, ali da su ostajali da
vise na njemu i umirali tunom smru. Tada mladi ree:
Ja se ne bojim. Idem unutra da vidim lijepu Trnoruicu. Starac ga je odvraao, ali on
nije sluao njegove rijei.
Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i doao dan kad Trnoruica treba da
se probudi. Kad se carevi pribliio ivici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su
se sami razmicali i proputali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvoritu ugleda
konje i carske hrtove kako lee u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi drei svoje
glavice pod krilima. Kad je uao u kuu, spavale su muhe na zidovima, kuhar je jo drao
ruku kao da hoe epati momka, a sluavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo
da operua. Iao je dalje i u dvorani naao itavu dvorsku svitu kako lei i spava, a gore
na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah uti.
Doao je naposlijetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoruica.
Bila je tako lijepa da nije mogao oi od nje odvojiti, pa se sae i poljubi je. Kako je

poljupcem dotae, ona otvori oi, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad sioe,
probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se zauenih oiju. Konji u
dvoritu ustadoe i stresoe se, psi skoie i zamahae repom, golubovi na krovu izvukoe
glavice ispod krila, pogledae oko sebe i prhnue u polje. Muhe poletjee sa zidova. U
kuhinji zapucketa vatra i poe kuhati jelo, peenje opet zacvra, kuhar prilijepi momku
takvu pljusku da je zajaukao, a sluavka operua pijetla. I kad se sve probudi zapoe
svadba carevia i Trnoruice, pa su ivjeli sretno do kraja svog ivota.

MAAK U IZMAMA
Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i maka. Sinovi su mljeli, magarac donosio ito i
odnosio brano, a maak hvatao mieve. Kad mlinar umrije, sinovi podijelie nasljedstvo:
najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlai maka. Rastui se on i stade u sebi
govoriti: "Ja sam najgore proao. Moj najstariji brat moe da melje ito, drugi moe da
jae na magarcu, a ta u ja s makom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je
sve."
Sluaj, progovori maak koji je izgleda razumio njegove musli nemoj me ubiti da bi
napravio par loih rukavica. Narui ti meni izme tako da mogu izai i pokazati se pred
ljudima, pa nee dugo ekati na moju pomo.
Mlinarev sin se zaudi makovim rijeima, pa kako je ba u tom trenutku naiao obuar,
on ga pozva i ree da maku uzme mjeru za izme. Kad su izme bile gotove, maak ih
navue, uze vreu, nasu u nju malo ita a pri vrhu namjesti uzicu da se vrea moe
svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao ovjek.
U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome to ih je
bilo teko nabaviti. U umi ih je bilo koliko hoe, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan
lovac nije mogao uloviti. Maak je to znao, pa naumi da oproba sreu. Kad stie u umu,
rairi vreu, razastre ito, pa jedan kraj uzice stavi u travu a drugi iza grma. Tu se sakri
pa, pritajivi se, poe osmatrati. Jarebice se uskoro pojavie, opazie ito, pa jedna za
drugom poee skakati u vreu. Kad ih je u vrei bilo ve prilino, maak povue uzicu,
pritra i zavrnu im vratove. Zabaci vreu na lea i uputi se pravo u carev dvor. Kad stie,
straar viknu:
Stoj! Kuda e?
A maak ni pet ni est ve odgovori:
Caru.
Jesi li lud, ree straar maak da ide caru!
De, pusti ga ree drugi straar. Zna da cara esto mori dosada. Moda e ga maak
razveseliti frktanjem i mijaukanjem.
I tako maak izae pred cara. Duboko se pokloni i ree:
Moj gospodar, grof... pa tu izgovori neko zamreno i otmjeno ime preporuuje se
gospodaru caru i alje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.

Caru se toliko zasjajie oi nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa

naredi da maku iz riznice u onu vreu naspu toliko zlata koliko moe ponijeti. Na
rastanku mu ree:
Odnesi to svome gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podboenom rukama
razmiljao kako je, avaj, posljednji novi dao za makove izme a ta mu moe maak
donijeti. Kad, eto ti maka, bubnu na vrata, zbaci vreu, razveza je, istrese zlato i ree:
Ovo ti je za izme, a car te pozdravlja i mnogo ti zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako da shvati kako je maak do njega doao.
Svlaei izme, maak mu sve ispria, a onda ree:
Eto, sad ima dovoljno novaca, ali nee na ovome ostati. Sutra u opet obui izme i
uiniti te jo bogatijim. Da zna, caru sam rekao da si ti grof.
Sutradan, kao to ree, maak navue izme pa opet krenu u umu i odnese caru jo
bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Maak je donosio kui zlato, a car ga je
toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i vrljati po dvorcu
do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjita u carevoj kuhinji, kad naie
koija i poe psovati:
Do vraga i car i princeza! Ba sam htio da odem u krmu piti i kartati, a evo moram da
ih vozim u etnju do jezera.
Kad maak to u, pouri kui i ree svome gospodaru:
Ako hoe da postane grof, poi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se zaudi makovim rijeima, ali ga poslua, poe za njim, svue se do gola
i skoi u vodu. Maak mu uze odjeu, odnese je i sakri. Samo to to obavi, doveze se car.
Maak odmah poe da kuka i jaue:
Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru a naiao lopov i ukrao mu
odjeu. Eno gospodina grofa u vodi, ne moe od srama isplivati, a ako dugo ostane,
prehladie se i umrijeti.
Kad to u, car naredi koijau da stane, pa posla ovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac
da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obue raskonu odjeu, a kako ga je car
ve poznavao kao grofa koji mu alje jarebice, pozva ga pored sebe u koiju. Careva ki
se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio.
Maak je, meutim, otrao prije njih, pa kad stie do neke velike livade gdje je preko sto
ljudi kosilo travu, upita ih:
Ljudi, ija je ovo livada?
Velikog arobnjaka, odgovorie mu.
Sluajte, sad e se ovuda provesti car. Kad upita ija je livada, vi odgovorite: grofova.
Ako tako ne reknete, svi ete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stie do njive pod itom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj
je njelo preko dvjesta etelaca.
Narode, ije je ovo ito? opet e maak.
arobnjakovo odgovorie mu.
Posluajte, sad e se ovuda provesti car, pa kad upita ije je ito, vi odgovorite:
grofovo. Ako tako ne kaete, svi ete biti ubijeni.
Stie tako maak i do jedne lijepe ume, u kojoj je preko tri stotine sjekaa obaralo i
cijepalo hrastovinu.
Ljudi, ija je ovo uma?

 arobnjakova.
Sluajte me dobro, sad e se ovuda provesti car, pa kad upita ija je uma, vi
odgovorite: grofova. Ako tako ne reknete, svi ete biti pobijeni.
Ljudi su se udili i gledali za njim a maak ode dalje. Kako je izgledao neobino i hodao
u izmama na dvije noge kao ovjek, oni ga se uplaie. Tako maak stie i do
arobnjakovog dvorca, drsko ue unutra, stade pred arobnjaka i pokloni se. Ovaj ga
prezrivo pogleda i upita ta hoe. Maak se opet pokloni i ree:
Pria se, milostivi, kako moe, po volji da se pretvori u bilo koju ivotinju. to se tie
psa, lisice ili vuka, to bih jo i povjerovao. Ali da moe da se pretvori i u slona, to mi se
ini sasvim nemogue, pa sam doao da se sam uvjerim.
arobnjak mu oholo odgovori:
Nita lake, pa se u asu i pretvori u slona.
To je velianstveno, ushieno e maak ali moe li da se pretvori u lava?
I to je za mene sitnica ree arobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Maak se napravi da je uplaen pa uzviknu:
Oh! Ovo je divno i nevieno, to nisam mogao ni sanjati. Ali jo udnije bi bilo kad bi
mogao da se pretvori i u tako malenu ivotinjicu kao to je mi. Ti sigurno moe vie
od bilo kojeg arobnjaka na svijetu, ali mi se ini da bi to i za tebe bilo preteko.
Kad u ove slatke rijei, arobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
Kako da ne, makiu moj, mogu ja i to pa uas poe skakutati po sobi pretvoren u
mia. Maak skoi, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme car se vozio u koijama sa grofom i princezom, i u to stigoe do one velike
livade.
ija je ovo livada? upita car.
Gospodina grofa povikae ljudi, kako im je maak naredio.
Lijep komad zemlje, gospodine grofe ree car. Krenue dalje i stigoe do velikog
itnog polja.
ije je ovo ito? upita car.
Gospodina grofa opet mu odgovorie.
Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! ree car. Stigoe tako i do velike ume.
iji je ovo gaj, ljudi?
Gospodina grofa.
Car se jo vie zaudi pa ree:
Vi ste veoma bogat ovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu
umu.
Konano stigoe i do arobnjakovog dvorca. Maak je ekao gore na stepenicama, a kad
se koija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i ree:
Gospodaru, dobrodoli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog asti koju mu
inite.
Car izae iz koije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio vei i ljepi od njegovog, a
grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a
maak u izmama njegov prvi ministar.

PALI
Bio jednom jedan siromaan seljak. Sjedio je svake veeri kraj ognjita i darao vatru, a
ena prela. Tada bi seljak govorio:
Kako je alosno to nemamo djece. Kod nas mirno kao u grobu, a u drugim kuama
buno i veselo.
Da, govorila je ena i uzdisala kad bismo imali makar jedno, pa da je kao palac, ja
bih bila zadovoljna.
Poslije sedam mjeseci ena rodi dijete, nimalo due od palca, a oni rekoe:
Dobili kako i zaeljeli, pa neka bude nae drago dijete.
Zbog malog rasta nazvae ga Pali. Premda su ga dobro hranili, dijete ne poraste, ve
ostade onoliko koliko bjee prvog asa. No, dijete se inilo pametno i uskoro se pokaza
da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve to zapone.
Seljak se jednog dana spremi da ide u umu po drva i ree u sebi: "Kad bih bar imao koga
da dotjera kola za mnom."
Oe, povika Pali ja u dotjerati kola, moe se u me pouzdati, bie na vrijeme u
umi.
ovjek se nasmija i ree:
E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodi konja na uzdi.
To ne smeta, oe, samo ako majka hoe da upregne konja. Ja u mu sjesti u uho i
dovikivati kuda treba ii.
Dobro, pristade otac da pokuamo.
Kad je dolo vrijeme, majka upregnu konja, Palia stavi konju u uho, a on viknu:
iha! iha!
Konj krenu kao da je koija pravi majstor i povue kola pravo u umu. U trenutku kad je
mali vikao "iha, iha" kad su kola ulazila u jednu otru okuku, naioe dva stranca.
ovjee, ree jedan pa ta je ovo? Kola voze, koija vie konju, a nema ga.
To nisu ista posla, ree drugi. Hajdemo za kolima da vidimo gdje e se zaustaviti.
Kola skrenue u umu i to ba prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Pali ugleda
oca, povika:
Vidi, oe, evo mene s kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom
izvadi sinia iz uha i on radosno sjede na jednu slamku. Kad stranci ugledae Palia, od
uda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i tiho ree:
Ovaj malian bi mogao da nam donese sreu. Mogli bi ga u nekom velikom gradu
pokazivati za novac. Hajde da ga kupimo!
Oni prioe seljaku i rekoe mu:
Prodaj nam ovog maliana. Bie mu dobro kod nas.
Ne, odgovori otac. To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago ovoga svijeta.
Ali kad Pali u da je rije o prodaji, uspuza se uz oev kaput, stade mu na rame i apnu
na uho:
Samo ti mene prodaj, oe, ja u se vratiti.
Tako ga otac prodade onoj dvojici za dobre pare.
Gdje hoe da sjedi? upitae ga oni.
Stavite me na obod eira. Tamo mogu da etam naokolo i da posmatram okolinu, a
pasti neu.

Ljudi mu uinie po volji, Pali se oprosti od oca i krenue. Ili su sve dok se nije
smrklo. Tad malian povika:
Spustite me dolje, prigustilo mi je.
Ostani ti lijepo tamo gdje si, ree onaj na ijem je eiru sjedio meni to nita ne
smeta. I ptice mi ponekad urade neto po eiru.
Ne, ree Pali ja znam ta je pristojnost, brzo me spustite dolje.
ovjek skide eir i pusti maliana na njivu kraj puta. On skoi i poe puzati po zemlji
tamo-amo dok ne nae miju rupu i mugne unutra.
Laku no, gospodo, putujte bez mene, povika iznutra da im se naruga. Oni potrae i
poee gurati tapove u miju rupu, ali trud im osta uzalud. Pali se povlaio sve dublje i
dublje, pa kad pade no, oni moradoe kui ljuti i prazne kese.
Kad Pali vidje da su otili, izae iz podzemnog hodnika. "Nou je opasno hodati po
oranici", ree on, "moe slomiti i vrat i nogu!" Sreom, naie na praznu puevu kuicu.
"Hvala bogu", ree, "tu mogu sigurno provesti no", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je
htio da zaspi, u kako prolaze dva ovjeka i jedan od njih govori:
Kako bismo samo mogli bogatome popu uzeti novac i srebro?
To bih ti ja mogao rei, doviknu mu Pali.
ta to bi? ree jedan lopov uplaeno uh da neko govori. Oni zastadoe i oslunue,
a Pali ponovo progovori:
Povedite mene, ja u vam pomoi.
A gdje si ti?
Traite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas odgovori on. Lopovi ga najzad
naoe i podigoe.
Ti, kepecu jedan, kako e nam ti pomoi? rekoe oni.
Sluajte, odgovori on ja u se provui izmeu eljeznih ipki u popovu sobu i
dodau vam to god hoete.
Vai rekoe oni. Hajde da vidimo ta moe i zna.
Kad stigoe do popove kue, Pali se uvue u sobu i odmah povika iz sveg glasa:
ta hoete? Hoete li sve ta ovdje ima?
Lopovi se uplaie i rekoe:
Tie! Da se ko ne probudi.
Ali Pali se pravio da ne razumije pa ponovo viknu:
ta hoete? Hoete li sve ta ovdje ima?
To zau sluavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i oslunu. Ali
lopovi koji su se od straha dali u bjekstvo ponovo se ohrabrie i pomislie:
To nas malia zavitlava.
Oni se vratie i apnue mu:
De, budi ozbiljan i dodaj nam neto.
Pali opet povika iz sve snage:
Pa ja u vam sve dodati, samo pruite ruku.
To je sasvim dobro ula sluavka koja je iz kreveta oslukivala i potra na vrata, a lopovi
pobjegoe kao da ih goni sam vrag. Poto nije mogla nita da vidi, sluavka poe da upali
svjetlo. Tako za njom izae i Pali i neprimijeen ode u sjenik. Poto je sve pretraila i
nita nije nala, sluavka lee natrag u krevet mislei da je sanjala otvorenih oiju i uiju.
Pali se uspuza uz vlati sijena i nae sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio je da se tu do
jutra odmori, pa da se onda vrati kui svojim roditeljima. Ali jo ga je mnogo ta ekalo.

Kad se primae zora, sluavka ustade da nahrani stoku. Prvo poe u sjenik i zahvati
naramak sijena i to ba onaj u kojem je spavao Pali. Ali, on spavae tako vrsto da nita
nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stie kravi u usta.
O, boe, povika on kako sam to dospio u mlin?
Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne meu zube i ne bude
zdrobljen. Tako je morao skliznuti u eludac.
U ovoj sobici su zaboravili prozore, ree on ni sunce ovamo ne dolazi, niti se svjetlo
pali.
Smjetaj mu se nije nimalo dopao. A najgore je bilo to je kroz vrata dolazilo sve vie
sijena i postajalo sve tjenje. U velikom strahu on povika to je mogao glasnije:
Ne donosite vie sijena, ne donosite vie sijena!
Sluavka, koja je upravo muzla kravu, kad u da neko govori a nikoga ne vidi, i to onim
istim glasom koji je noas ula, tre se i toliko prepade da klonu sa stoliice i prosu
mlijeko. Brzo se podie i trei prema gospodaru povika:
Joj! Gospodine pope, krava je progovorila.
Ti si poludjela, odgovori pop, ali ipak poe u talu da vidi to je. Kad, samo to je
uao u talu, Pali opet povika:
Ne donosite vie sijeno, ne donosite vie sijeno.
Uplai se i pop, mislei da je u kravu uao zao duh, pa naredi da je zakolju. Zaklae je, a
eludac u kojem je bio Pali bacie na ubre. Pali je mnogo muka imao da se izvue
napolje i ba kad je uspio da promoli glavu, eto nove nesrea: dotra gladan vuk i u jedan
zalogaj proguta itav eludac. Ali Pali nije gubio hrabrost. "Moda u se", mislio je,
"moi sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz stomaka:
Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane.
Gdje to? upita vuk.
U jednoj kui, uvui e se kroz odak i nai kolaa, slanine i kobasica koliko god
hoe.
I on mu tano opisa kuu svoga oca.
Vuku nije trebalo ponavljati. On se nou uvue kroz odak, ue u ostavu i nadera se do
grla. Kad se zasitio, htjede da izae, ali je bio toliko nabrekao da istim putem vie nije
mogao napolje. Pali je s tim i raunao, pa sad poe da vriti u njegovom stomaku.
Ciao je i podvriskivao koliko god je mogao.
Smiri se, zakripi vuk zubima probudie ljude.
Da ne bi, ree malian ti si se sit najeo, hou i ja da se veselim. Pa opet poe da vie
iz sve snage. Od te buke se najzad probudie njegov otac i majka, potrae do ostave i
provirie kroz pukotinu. Kad vidjee da je unutra vuk, otrae da donesu sjekiru i kosu.
Ti stani iza mene, ree ovjek kad uoe u sobicu ako od mog udarca ne bude
mrtav, treba ti da ga udari i da ga rasijee.
Pali u glas svoga oca i povika:
Dragi oe, ja sam ovdje, evo me u vukovom trbuhu. A otac ree sav sretan:
Hvala bogu, vratilo nam se nae drago dijete!
On ree eni da ostavi kosu da ne bi povrijedila Palia, pa zamahnu i udari vuka po glavi
tako snano da se odmah mrtav srui. Poslije toga potraie no i makaze, razrezae mu
trbuh i izvukoe maliana napolje.
Ah, ree otac mnogo smo se brinuli za tebe! Gdje li si sve bio?

 Ah, oe, bio sam u mijoj rupi, u kravljem elucu, u vukovom trbuhu. Ali sad ostajem
kod vas.
A mi te vie neemo prodati ni za sva blaga ovoga svijeta rekoe roditelji milujui i
ljubei svog dragog Palia. Oni mu dadoe da jede i pije i napravie mu novo odijelo, jer
se staro na putu pocijepalo.

BREMENSKI MUZIKANTI
Neki ovjek imao magarca koji je dugo godina pokorno nosio vree u mlin i ija je snaga
sada bila pri kraju, pa je bio sve slabiji u poslu. Tada njegov gospodar naumi da ga se
nekako rijei. Magarac primijeti ta mu se sprema, pa pobjee i uputi se u Bremen.*
Tamo bi, mislio je, mogao postati gradski muzikant. Kad je preao jedan dio puta naie
na psa koji je leao kraj druma i dahtao kao neko ko se dobro natrao.
to toliko dahe, arove? upita magarac.
Star sam i sve slabiji, odgovori pas pa ne mogu vie u lov i gospodar hoe da me
ubije. Zato sam strugnuo. Kako sada da zaradim hljeb?
Zna ta, ree magarac ja idem u Bremen i postau tamo gradski muzikant. Poi sa
mnom pa se i ti zaposli kao muziar. Ja u svirati na tamburici a ti udaraj u bubanj.
Pas se obradova, pa mu se pridrui. Nisu dugo pjeaili kad ugledae maka kako sjedi
kraj puta natmuren kao tri kina dana.
Oj, ta je to tebi krenulo nizbrdo, macane? upita magarac.
Ko bi bio veseo kad mu rade o glavi, odgovori maak. Poto sam nabrao godina i
zubi mi otupjeli, pa vie volim u zapeku da predem nego da lovim mieve, gospodarica
htjede da mi svee kamen o vrat i utopi. Evo sam strugnuo, ali sad bi mi dobar savjet
vrijedio zlata: ta u sa sobom?
Hajde s nama u Bremen, ti se bar razumije u nonu muziku, pa moe tamo postati
gradski muzikant.
Maku ovo polaska i poe s njima. Uskoro tri bjegunca naioe na neko dvorite na ijoj
kapiji ui pijetao i kreti koliko ga grlo nosi.
to toliko kreti, ui e nam probiti, ree magarac. ta ti je?
Sutra je nedjelja, ree pijetao, dolaze gosti, a domaica nema milosti, naredila
kuharici da mene spremi u orbi. Veeras e mi odrubiti glavu, pa kretim koliko mogu,
dok god mogu.
Ma, pusti ti to, crvenglavi, odmahnu magarac poi s nama, mi idemo u Bremen, a
od smrti bolje svugdje e nai. Ti ima zvuan glas, pa kad budemo zajedno muzicirali,
dobro e nam doi.
Pijetao prihvati prijedlog pa svi zajedno nastavie put.
Kako je do Bremena bilo vie od jednog dana hoda, svratie pred vee u neku umu da tu
prenoe. Magarac i pas legoe pod jedno veliko drvo, maak se pope iznad njih na granu,
a pijetao odleti do samog vrha gdje mu je bilo najsigurnije. Prije nego to zaspa, pogleda
on jo jedanput na sve strane. Kako mu se uini da u daljini vidi neku svijetlu taku,

doviknu svojim drugovima da je, izgleda, u blizini neka kua, jer se vidi svjetlo. Magarac
ree:
Treba poi tamo, ovo je loe konaite.
Pas pomisli kako bi mu dobro uinila koja koska i malo mesa na njoj. Tako krenue
prema svjetlu koje je bivalo sve jae i sve vee postajalo, dok ne stigoe pred osvijetljenu
razbojniku kuu. Magarac, kao najvei, prie prozoru i pogleda unutra.
ta vidi, Sivonjo? upita pas.
Hmmm, ta vidim? odgovori magarac. Vidim postavljen sto sa lijepim jelom i
piem i razbojnike kako sjede i goste se.
To bi bilo neto za nas ree pijetao.
E, da nam je kako unutra! zamisli se magarac.
Posavjetovae se ta da urade kako bi rastjerali razbojnike i najzad smislie: magarac e
prednjim nogama stati na prozor, pas e skoiti na magareva lea, maak e uspuzati na
psa i najzad e pijetao uzletjeti maku na glavu. Kad to uradie, poee na ugovoreni
znak zajedniki muzicirati: magarac zanjaka, pas zalaja, maka zamrnjauka a pijetao
zakukurika, pa se survae kroz prozor u sobu da su stakla zazveala. Na tu uasnu dreku
razbojnici skoie, pomislie da to dolaze duhovi i navratnanos pobjegoe u umu. etiri
drugara sjedoe za trpezu, navalie na preostala jela i najedoe se kao da e etiri sedmice
gladovati.
Kad etiri muzikanta zavrie s jelom, pogasie svijee i potraie mjesta za spavanje,
svako ve prema svojoj elji i navici: magarac lee na ubre, pas iza vrata, maka na topli
pepeo kraj ognjite, a pijetao sjede na preagu. I kako su bili umorni od dugog puta,
ubrzo i zaspae. Kad proe pono i razbojnici izdaleka vidjee da u kui vie ne gori
svjetlo i da sve izgleda mirno, progovori harambaa:
Nismo smjeli ovako nasjesti, i posla jednog da ode i pretrai kuu. Taj zatee sve
mirno, pa ode u kuhinju da zapali svijeu i kako je od uarenih, sjajnih makinih oiju
pomislio da je pravi ar, on prinese njenim oima sumporno drvce da ga upali. Ali maka
nije znala za alu ve mu frkui skoi u lice i izgreba ga. On se grdno uplai, potra i
htjede da izleti na zadnja vrata i nagazi na psa. Pas skoi i ugrize ga za nogu. A kad
potra preko dvorita i naie na ubrite, magarac se ritnu i opali ga zadnjim kopitama. A
pijetao, koji se od buke probudi, zakreta sa preage: kukuriku! Tad potra razbojnik,
to su ga noge nosile, svome harambai i ree:
Ah, u kui je grozna vjetica, sunula mi je u lice i ogrebala me svojim dugim
kandama, pred vratima sjedi ovjek s noem, taj me je ubo u nogu, na dvoritu lei neka
crna neman koja me je zviznula toljagom, a gore na krovu sudija i vie: Ovamo s tom
huljom! pa sam jedva ivu glavu spasio. Od tada se razbojnici vie ne usudie da uu u
kuu, a etvorici nesuenih bremenskih muzikanata kuica se toliko dopala da vie nisu
htjeli iz nje.
A onome ko je zadnji priao jo bride usta od prianja.
*Bremen grad u Njemakoj)

STARI SULTAN

Imao neki seljak vjernog psa, kojeg je zvao Sultan. Sultan je ve bio star i pogubio sve
zube, pa nije mogao gotovo nita jesti. Stajao jednom seljak sa svojom enom pred
kuom i govorio:
Sutra u ubiti starog Sultana, taj vie nije ni od kakve koristi.
ena kojoj je bilo ao vjerne ivotinje odgovori:
Kad nas je tolike godine vjerno sluio i ostao nam odan, mogli bismo ga sada iz
saaljenja hraniti.
Ne budi budala, ree seljak taj vie nema ni jednog jedinog zuba u ustima, ni jedan
lopov ga se ne boji, ne treba nam. Ako nas je sluio, dobivao je dobro i da jede.
Jadni pas, koji je nedaleko leao na suncu i sve to uo, rastui se to e mu sutra osvanuti
posljednji dan. On je imao dobrog prijatelja, vuka, pa se uvee odunja njemu u umu i
potui se na sudbinu koja ga eka.
Sluaj, roae, ree vuk budi samo hrabar i ja u ti pomoi u tvojoj nevolji. Sutra
rano tvoj gospodar ide sa enom u polje. Nikog nee biti kod kue i oni e ponijeti svoje
malo dijete sa sobom. Dok rade, oni obino ostave dijete u hladovini iza ivice. Ti lezi
kraj njega, kao da ga uva. Onda u ja izai iz ume i ukrasti ga. Ti brzo potri za mnom
kao da hoe da mi ga otme. Ja u ga ispustiti, a ti ga onda odnesi roditeljima, neka
misle da si ga spasio. Bie ti toliko zahvalni da ti nee nita naao uiniti. Naprotiv, bie
u milosti i nee vie dozvoliti da ti ita nedostaje.
Psu se ovaj prijedlog dopade, pa sve izvedoe kao to su se dogovorili. Otac zakuka kad
vidje da mu vuk odnosi dijete, ali kad mu ga stari Sultan vrati, on se obradova, pogladi ga
i ree:
Nee ti niko skinuti ni dlaicu s glave, ivjee u milosti i hraniti se kod nas dok si iv.
A svojoj eni ree:
Idi odmah kui i napravi starom Sultanu poparu za koju mu ne trebaju zubi. Donesi mu
jastuk iz mog kreveta, poklanjam mu ga, da mu bude leaj.
Od tada je starom Sultanu bilo tako dobro kako je mogao samo poeljeti. Uskoro potom
posjeti ga vuk i obradova se to je sve tako dobro ispalo.
Ali, roae, ree on zamiri na jedno oko ako ja ponekad ukradem tvome gospodaru
koju podeblju ovcu. Danas se teko izlazi na kraj.
Na to ne raunaj, odgovori pas ja ostajem vjeran svome gospodaru i to neu
dopustiti.
Vuk je mislio da ovo nije reeno ozbiljno, pa se dounja te noi i htjede da odnese ovcu.
Ali seljak, kome je vjerni Sultan odao vukovu namjeru, saeka ga u zasjedi, pa mu
toljagom dobro proelja dlaku. Vuk morade da bjei, pa doviknu psu:
ekaj ti, nevjerni drue, zbog ovog e se pokajati.
Drugog jutra posla vuk svinju da pozove psa u umu da izravnaju raune. Stari pas Sultan
nije mogao nai bolju pratnju pa povede maka, kome je jedna noga bila prebijena, i kad
su krenuli jadni maak je epao i od bola ispruio rep uvis. Vuk i njegov pratilac bili su
ve na zakazanom mjestu, ali kad ugledae protivnike kako dolaze, uini im se sablja od
makovog uzdignutog repa i kako je ovaj skakutao na tri noge, pomislie da to on
sakuplja kamenice da ih gaa. Obojica se uplaie, pa se vepar* zarovi u lie, a vuk
skoi na drvo. Kad pas i maak stigoe, zaudie se to nikoga nema. Ali vepar nije
mogao sasvim da se sakrije u lie, malo su mu ui virile. Dok se maak ispitujui

osvrtao, strignu vepar uima, a on, pomislivi daje to mi, skoi na njega i bezduno ga
ugrize. Vepar skoi i pobjee silno dreei:
Eno vam krivca na drvetu.
Pas i maak pogledae gore i vidjee vuka postienog to se pokazao toliki plaljivac pa
prihvati mir koji mu je pas ponudio.
*vepar mujak divlje svinje

VUK I SEDAM JARIA

Bijae jednom jedna stara koza pa imala sedam mladih jaria koje je voljela kao to
majka voli svoju djecu. Jednog dana poe ona u umu da donese hrane pa pozva svih
sedam jaria i ree im:
Draga djeco, ja idem u umu, a vi se dobro priuvajte vuka, jer ako ue, pojee vas od
glave do pete. Taj zlikovac se esto pretvara, ali vi ete ga odmah prepoznati po
hrapavom glasu i crnim apama.
A jarii rekoe:
Draga majko, mi emo se dobro uvati, moe ii bez brige.
Koza zameketa i mirno krenu na put.
Ne proe dugo a neko zakuca na kuna vrata i viknu:
Otvorite, draga djeco, evo vae majke, svakom sam neto donijela. Ali jarii po
hrapavom glasu prepoznae vuka i povikae:
Neemo ti otvoriti, ti nisi naa majka, ona ima njean i mio glas, a tvoj glas je hrapav.
Ti si vuk.
Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede, glas mu
postade njean. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu:
Otvorite, draga djeco, evo vae majke, svakom sam poneto donijela.
Ali vuk je stavio svoju crnu apu na prozor pa kad je jarii vidjee i poviu:
Neemo ti otvoriti, naa majka nema crne ape kao ti, ti si vuk. Tada vuk otra pekaru i
ree:
Udario sam se u nogu, premai mi je tijestom.
I kad mu pekar tijestom premaza ape, on otra mlinaru i ree mu:
Pospi mi ape branom.
Mlinar pomisli: "Vuk hoe nekog da prevari", pa ga htjede odbiti, ali vuk mu ree:
Ako mi to ne uini, pojeu te.
Tako se mlinar uplai i nabijeli mu ape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac doe i po trei
put na kuna vrata, pokuca i ree:
Otvorite, djeco, dola vaa draga majka i svakome poneto iz ume donijela.
Jarii povikae:
Pokai nam prvo nogu, da vidimo jesi li naa draga majka.
On onda stavi apu na prozor i kad jarii vidjee da je bijela, povjerovae da je istina i
otvorie vrata. Ali ue im vuk, glavom i bradom. Oni se uplaie i stadoe se kriti. Jedno

skoi pod sto, drugo u krevet, tree u pe, etvrto u kuhinju, peto u ormar, esto pod
korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nae i nije oklijevao nego ih je jedno
za drugim progutao. Samo ono najmlae u kutiji od sata nije naao. Kad se tako do mile
volje naderao, vuk se odgega napolje na livadu, lee pod drvo i zaspa.
Malo zatim vrati se i koza iz ume. Ali ta je imala vidjeti. Kuna vrata irom otvorena,
sto, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokriva i jastuci po podu. Poe traiti svoju
djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali niko se ne odazva. Najzad, kad
zovnu najmlaeg, zau se njegov glasi:
Draga majko, evo me u kutiji od sata.
Ona ga izvadi te joj ispria kako je doao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite samo koliko je
koza plakala za svojom jadnom djecom.
Najzad u svome jadu izae napolje a jari istra s njom. Kad stie na livadu, a tamo vuk
pod drvetom lei i hre da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primijeti da
se u njegovom prepunom trbuhu jarii koprcaju.
"Ah, boe", zakljui ona, "to su moja jadna djeca, koju je progutao za veeru, jo u
ivotu?" Najmanje jare brzo otralo kui po makaze, iglu i konac. Koza proreza
udovitu trbuh i samo to je napravila prvi rez kad jedno jare promoli glavu i kako je
rezala dalje tako je iskakalo jedno za drugim svih est jaria. I svi su bili ivi i zdravi.
Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali kao kroja na svojoj svadbi.
Ali koza im je naredila:
Trite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok jo
spava.
Sedam jaria pourie i donesoe kamenja pa mu ih ugurae u trbuh to su mogli vie.
Onda ga koza opet na brzinu zai tako da se nije ni makao niti ta primijetio.
Kad se vuk najzad naspavao, podie se i kako je od tekog kamenja u stomaku bio jako
oednio, on krenu prema bunaru da se napije vode. Ali kad poe hodati i teturati tamoamo, poe se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:
ta to zvei, ta to lupa
u trbuhu mome
ili su to jarii
ili neko kamenje?
A kad stie do bunara i nae se nad vodu da pije, teko kamenje ga povue dolje i on se
utopi. Kad to vidjee, sedam jaria dotrae viui iz sveg glasa:
Vuk se utopio! Vuk je mrtav! i od radosti zaigrae oko bunara zajedno sa svojom
majkom.

PELINJA MATICA
Pola jednom dva careva sina u svijet da trae pustolovine, pa zapadoe u buran i
raspusan ivot tako da se nikako ne vratie kui. Najmlai sin, koga su zvali Glupavko,
krenu na put da potrai brau, ali kad ih najzad nae, oni ga ismijae to je on, sa svojom

glupou, htio da se probija kroz svijet, kad to ni njima dvojici, koji su bili mnogo
pametniji, nije uspjelo. Tako sad krenue sva trojica na put i dooe do jednog
mravinjaka. Dvojica starijih htjedoe da ga raskopaju i da gledaju kako mali mravi u
strahu mile na sve strane i odnose svoja jaja, ali Glupavko ree:
Ostavite ih na miru, ne dam da im smetate.
Tako pooe dalje i dooe do jednog jezera po kojem je plivalo mnogo, mnogo pataka.
Dvojica starijih htjedoe da uhvate nekoliko i ispeku, ali Glupavko ree:
Ostavite jadne ivotinje na miru, ne dam da ih ubijate.
Najzad dooe do jednog pelinjeg gnijezda u kojem je bilo toliko meda da je sve curio
niz stablo. Dvojica starijih htjedoe da naloe vatru pod drvetom i pogue pele kako bi
se domogli meda, ali Glupavko ih opet zadra i ree:
Ostavite ih na miru, ne dam da ih poguite.
Najzad dooe tri brata do jednog dvorca gdje su u talama stajali sami okamenjeni konji,
a nigdje nije bilo ivog ovjeka. Oni prooe kroz sve dvorane pa stigoe na kraju do
nekih vrata, zakljuanih sa tri katanca. Na sred vrata je bilo malo okno kroz koje se
moglo pogledati u sobu. Tu ugledae nekog sijedog ovjeuljka kako sjedi za stolom. Oni
ga viknue jedanput, dvaput, ali on ih ne u. Kad ga viknue po trei put, on ustade,
otkljua katance i izae. Ali ne progovori ni rijei, nego ih odvede do jednog bogato
postavljenog stola, a kada se najedoe i napie, on odvede svakog u posebnu sobu na
spavanje. Drugog jutra doe sijedi ovjeuljak najstarijem bratu, mahnu mu rukom i
odvede ga do jedne kamene ploe. Na njoj su bila ispisana tri zadatka koja je trebalo
rijeiti da se dvorac oslobodi arolije. Prvi je glasio: u umi pod mahovinom lee biseri
careve keri, hiljadu na broju; treba ih sakupiti, a ako i jedan jedini bude nedostajao kad
zae sunce, onaj ko ih je traio pretvorie se u kamen. Najstariji poe i traio je cijeli
dan, ali do kraja dana naao je tek stotinu. I dogodi se kako je na ploi pisalo, on se
pretvori u kamen. Sljedeeg jutra poe drugi brat da okua sreu, ali ni on ne proe bolje
od starijeg, nije naao vie od dvije stotine, pa se i on pretvori u kamen. Najzad doe red
na Glupavka. I on je traio po mahovini, ali je bilo tako teko nai bisere i ilo je tako
sporo da on sjede na jedan kamen i zaplaka. I dok je tako sjedio, doe mravlji car, kome
je on onda ivot spasio, sa pet hiljada mrava, i ne proe dugo a siuni mravi naoe sve
bisere i skupie ih na gomilu. Drugi zadatak je bio da se iz jezera izvadi klju od spavae
sobe careve keri. Kad Glupavko doe do jezera, doplivae one patke kojima ja spasio
ivot, zaronie i donesoe klju iz dubine. Ali trei zadatak je bio najtei: izmeu tri
zaspale careve keri trebalo je nai najmlau i najljupkiju. A one su bile potpuno sline i
nisu se mogle ni po emu razlikovati osim po tome to su prije spavanja pojele razliite
slatkie: najstarija komadi eera, srednja malo sirupa, a najmlaa kaiku punu meda.
Tada doleti pelinja matica onih pela koje je Glupavko spasio od vatre, okua usne svim
trima i zaustavi se na ustima one koja je jela med. Tako trei carev sin pronae pravu. I
sad arolije nestade i sve se probudi iz sna, a ko je bio okamenjen vrati se opet u svoj
ljudski lik. Glupavko se oeni najmlaom i najljupkijom carevom keri i postade car
poslije smrti njenog oca, a njegova braa dobie druge dvije sestre.

BABA HOLE

Imala neka udovica dvije keri. Jedna je bila lijepa i vrijedna, a druga runa i lijena. Ona
je ipak mnogo vie voljela runu i lijenu jer je to bila njena roena ki, a ona druga je
morala da obavlja sve poslove i da bude Pepeljuga u kui. Jadna djevojka je svakog dana
morala da sjedi na cesti kraj bunara i da toliko prede dok joj krv ne bi potekla iz prstiju.
Jednom se dogodi da je klupe zamrljala krvlju, pa se nae na bunar da ga opere, ali joj
ono iskoi iz ruke i pade u bunar. Djevojka se rasplaka pa otra maehi i ispria joj svoju
nevolju. Ali maeha je strano izgrdi i bila je tako nemilosrdna da joj ree:
Poto si ispustila klupe, mora mi ga i izvaditi!
Djevojka se vrati na bunar, pa kako u svom strahu nije znala ta e, skoi u bunar da
klupe izvadi. Izgubi svijest, a kad se probudila i dola sebi, nae se na jednoj lijepoj
livadi gdje je sjalo sunce i cvjetalo hiljade cvjetova. Ona poe dalje po livadi i naie na
jednu pe punu hljebova. Hljeb je vikao: "O, izvadi me, izvadi me, izgorjeu, ve odavno
sam peen." Ona prie pa lopatom povadi sve hljebove. Poe dalje pa naie na stablo na
kojem je bilo puno jabuka i koje je vikalo: "O, otresi me, otresi me, sve su jabuke ve
zrele." Ona zatrese stablo a jabuke poee padati kao kia, pa je tresla sve dok nijedna
jabuka ne ostade na drvetu, a kad ih je sve sakupila na gomilu, poe dalje. Najzad stie
do jedne kuice iz koje je virila neka stara ena, pa kako je ova imala velike zube, ona se
uplai i htjede da pobjegne. Ali starica povika za njom:
Zato se plai, drago dijete? Ostani kod mene, pa ako hoe da sav posao obavlja u
kui, bie ti dobro. Samo mora paziti da moju postelju dobro namjeta ujutro i da je
tako istrese da perje leti, tada pada snijeg na zemlji: ja sam baba Hole.*
Poto je starica tako ljubazno govorila, djevojka se osmjeli pa pristade i zapoe svoju
slubu. Brinula se za sve na stariino zadovoljstvo, a njenu postelju je tako jako tresla da
je perje letjelo kao snjene pahuljice. Zato joj je kod nje bilo dobro i nikad nije ula rune
rijei a svaki dan je dobila dobrog jela i pia. Tako je provela jedno vrijeme kod babe
Hole a onda postade tuna i alosna. U poetku nije znala ta joj je, a onda shvati da je to
enja za kuom. Iako joj je ovdje bilo hiljadu puta bolje nego kod njene kue, ipak je
eznula za njom. Najzad ree starici:
Obuzela me tuga za kuom i ma koliko da mi je ovdje dobro, ne mogu vie ostati.
Moram gore svojima.
Baba Hole joj ree:
Svia mi se to si poeljela svoju kuu i poto si mi tako vjerno sluila, ja u ti pokazati
put. Potom je uze za ruku i odvede do neke velike kapije. Kapija se otvori i ba kad je
djevojka prolazila, pade jaka zlatna kia i sve se zlato zadra na njoj i prekri je.
Ovo ti je nagrada to si bila tako vrijedna, ree baba Hole pa joj dade i ono klupe to
joj je bilo palo u bunar.
Onda se kapija zatvori i djevojka se nae gore na zemlji, nedaleko od kue svoje maehe.
A kad se priblii dvoritu, pijetao koji je sjedio na bunaru povika:
"Kukuriku, naa zlatna djevojka opet je tu." Tada ona ue u kuu i, poto je bila
prekrivena zlatom, maeha i sestra je ljubazno doekae. Djevojka ispria sve to joj se
dogodilo i kad je majka ula kako je ona dola do velikog bogatstva, zaelje da i svojoj
runoj i lijepoj keri pribavi takvu istu sreu. Sad je i ova morala da sjedi i da prede kraj
bunara, i da bi joj prsti bili krvavi, gurnu joj ruke u ivicu. Onda ona baci klupe u bunar
pa skoi za njim. I ona se nae, kao i ona prva, na lijepoj livadi i poe istim putem dalje.

Kad je stigla do pei, hljeb opet povika: "O, izvadi me, izvadi me, izgorjeu, ve sam
odavno peen." Ali lijena odgovori:
Neu, neu da se isprljam i ode dalje. Uskoro stie do jabuke koja povika: "O, otresi
me, otresi me, sve su jabuke ve zrele." Ali ona odgovori:
Ba me briga, neu da mi padnu na glavu i ode dalje. Kad stie pred kuicu, ne uplai
se babe Hole jer je ve znala za njene velike zube, pa se odmah pogodi da radi kod nje.
Prvog dana se prisili da bude vrijedna i da slua babu Hole, jer je mislila na ono silno
zlato to e joj ga pokloniti. Ali ve drugog dana poe da se lijeni, a treeg jo vie, tako
da ujutro nije htjela ni da ustane iz kreveta. Ona nije namjetala postelju babe Hole kako
treba pa ni perje nije letjelo. Zato je babi Hole ubrzo sve dosadilo pa joj otkaza slubu.
Lijena je bila zadovoljna jer je mislila da e sada i na nju pasti zlatna kia. Baba Hole je
zaista odvede do one kapije, ali kad je ona prolazila, srui se na nju umjesto zlata veliki
kazan katrana.
To ti je nagrada za tvoju slubu, ree baba Hole i zatvori vrata. Tako lijena sva
pokrivena katranom stie kui, a pijetao na bunaru, kad je ugleda, povika: "Kukuriku,
naa prljava djevojka je opet tu." A katran se bio tako vrsto prilijepio da ga nije vie
mogla skinuti do kraja ivota.
* U nekim krajevima Njemake, kad pada snijeg, kau: To baba Hole istresa posteljinu
(prim. prev.)

CRVENKAPICA
Bila jednom jedna djevojica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj baki najdraa. Baka
joj od baruna crvenog kapicu napravila dijete ju je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa
su je prozvali Crvenkapicom.
Crvenkapica je sa majkom ivjela u kuici pored velike ume. A na drugom kraju ume u
maloj usamljenoj kui, stanovala je baka.
Jednog jutra majka ree Crvenkapici:
Baka se razboljela. Sama je i lei. Odnesi joj koaricu sa hranom i popriaj malo sa
njom. Budi dobra, ne etaj po umi, ne zaviruj po bakinoj kui i doi do veere.
Ne brini, majice! Biu dobra i sve u uraditi kako si mi kazala! nasmija se
Crvenkapica, uze korpu sa jelom i krenu u umu.
U umi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine kue daleko. Odjedanput, pred Crvenkapicu
stupi vuk. Djevojica nije znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati
pozdrav.
Kuda ide tako rano? umiljato je upita vuk.
Idem baki! odgovori Crvenkapica.
ta to nosi u korpici? raspitivao se vuk.
Ne sumnjajui nita, Crvenkapica ispria da je baka bolesna i da joj nosi vina i kolaa da
se okrijepi i ojaa.
Gdje stanuje tvoja baka?

 Na kraju ume, ispod tri hrasta, uz ljeskovu ivicu. Nije je teko nai mirno je
pripovijedalo dijete.
Smiljajui zlo, vuk je mirno iao uz djevojicu, a onda joj ree:
Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijee, posluaj ptice. Zato uri? Stii e i do
bake. Odmori se, uivaj.
Crvenkapica podie glavu, pogleda oko sebe i pomisli: "Zaista je lijepo. Znam da je baka
bolesna i sama. Ubrau joj koji struak cvijea. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i
radosno. A jo je i rano, pa se mogu malo zadrati."
I Crvenkapica, zaboravljajui na obeanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u umu i
pone brati cvijee. Kako bi koji cvijet ubrala, uinilo bi joj se da je ona drugi jo ljepi,
potrala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u umu. A vuk se dade u trk i preicom
pouri bakinoj kui. Kad stie tamo, on proviri kroz prozor, pa kad vidje da je starica
sama, zakuca na vrata.
Ko je? javi se baka s postelje.
Ja sam, Crvenkapica! utanji vuk glasom. Nosim ti, bakice, malo kolaa. Otvori mi!
Pritisni samo kvaku! Vrata nisu zakljuana! odgovori baka.
Kad vuk to u, naglo otvori vrata, baci se na uplaenu staricu i proguta je. Zatim obue
njezine haljine, stavi na glavu njezinu kapu, legne u krevet i povue pokriva sve do
njuke kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala. I stade ekati.
A Crvenkapica je trala za cvijeem i kada ga je nabrala toliko da ga gotovo vie nije
mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj kui. uma je bivala sve gua, korijenje
drvea smetalo nozi da ide bre. Nestade i Suneve svjetlosti. Ptice zautjee.
Crvenkapica osjeti strah i nemir ue u njeno malo tijelo. Kad napokon izbi pred bakinu
kuicu, zaudi se otvorenim vratima.
Bako, bakice! zvala je Crvenkapica, ali joj niko ne odgovori.
Dobro jutro! ree dijete, pree preko praga i prie krevetu.
Pred njom je leala njena baka sa kapicom navuenom duboko na lice i njen izgled uplai
djevojicu.
Jao, bakice! uzviknu Crvenkapica Zato ima tako velike ui?
Da te bolje ujem!
A zato ima tako velike oi?
Da te bolje vidim!
A zato ima tako dugake ruke?
Da te lake zgrabim!
A zato su ti, bakice, tako velika usta?
Da te lake progutam! uzviknu vuk, skoi iz postelje i proguta malu Crvenkapicu.
Zatim, sit i zadovoljan, lee opet u bakinu postelju. Spavao je i glasno hrkao.
Pored bakine kue prolazio je lovac. Kad je uo vukovo glasno hrkanje, uplaio se da se
starici nije ta desilo i brzo je uao u kuicu. Na svoje veliko iznenaenje u bakinom
krevetu vidio je vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu puku, nije pucao. Uzeo je
velike makaze i, cak, cak, po vukovom stomaku. Odatle, prva, iskoi Crvenkapica:
Uh, kako me bilo strah. U vukovom stomaku je sami mrak.
Zatim lovac izvue baku, koja je jedva disala od straha i uzbuenja. Onda su vukov
stomak napunili kamenjem i ekali da se probudi. I nisu dugo ekali. A kad ovaj ugleda
lovca i puku, htjedne pobjei, ali nije stigao dalje od praga. Tu uginu to od straha, to
od kamenja koga mu je bio pun trbuh. Tako su sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku

oderao kou i s njom otiao kui. Baka je pojela neto kolaa i popila au vina pa se
brzo oporavila. A Crvenkapica je razmiljala:
"Dok sam iva, neu vie skretati s puta i sama trati po umi." Vratila se kui. Tamo je
ekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njena Crvenkapica sada zna i ta
je vuk i ta uma i ta put kojim treba ii.

IVICA I MARICA
Bio jednom jedan drvosjea koji je sa enom i dvoje djece ivio u
maloj kolibi na kraju velike ume. Bili su jako siromani. esto ni hljeba nisu dovoljno
imali. A ena je bila maeha djeci djeaku i djevojici. Djeak se zvao Ivica, a
djevojica Marica.
Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosjea jedva je prehranjivao svoju porodicu. Jedne
veeri, kada ni hljeba nisu vie imali, ena ree:
E, ovako se vie ne moe. Bie najbolje da djecu odvedemo daleko u umu i tamo ih
ostavimo. Naloiemo im vatru, neka se griju. Moda e ih neko dobar pronai i uzeti k
sebi. Poslije, kad bude bolje, moemo ih mi opet uzeti.
Nesretni otac se pobuni i ree da on to nikako ne moe uiniti. Ali je zla ena navaljivala
sve dotle dok on, utuen i bespomoan, na kraju ne pristade da uine onako kako je ona
predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, sve ue i Marica gorko zaplaka.
Ivica je tjeio svoju sestricu:
Ne plai, Marice. Bie dobro.
Kad su otac i maeha zaspali, Ivica se polako iunja iz kue. Nebo je bilo puno mjeseine
i sjaja zvijezda. Bijeli kamici rasuti po dvoritu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica
ih pokupi, napuni depie svojih hlaica, lagano se vrati u kuu i ree Marici:
Ne brini, sestrice! Bie sve dobro. Spavaj.
I djeca zaspae, svladana strahom i umorom. Tek to je svanulo, maeha probudi djecu.
Ustajte, djeco! Idemo u umu po drva.
Dade svakom po komadi hljeba i krenue, jedno za drugim. Ivica je iao posljednji i
stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamike da stazu obiljei i poslije sa sestrom
kui da se vrati. Maeha primijeti da on neto radi pa ga upita:
ta se stalno okree, Ivice?
Gledam u moje bijelo mae. Eno ga, gore, na krovu kue.
Maeha nikakvo mae nije vidjela, ali uuti i krete dalje. Uskoro su zali duboko u umu.
Otac ode da sijee drva, a djeca nakupie suvaraka pa im maeha naloi veliku vatru i
ree:
Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja da pomognem ocu. Poslije emo zajedno kui.
Djeca posluae. Uskoro, od umora i straha zaspae. Kad su se probudila, bila je uveliko
no. Marica zaplaka, a Ivica je poe tjeiti.
Ne plai, sestrice. im doe Mjesec, odveu te kui.
I zaista. im se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamici zabljetae
poput malih zvijezda. Dugo su djeca ila tragom kamiaka do svoje kue. Tek u zoru

zakucae na vrata. Maeha ih izgrdi to su se zadrali u umi, a otac je dugo grlio svoju
djecu, presrean to su opet zajedno.
Uskoro opet glad ue u malu kolibu. Maeha ree ocu:
Sem neto hljeba, u kui nemamo ni truna hrane. Odvedimo djecu u umu! Nai e ih
neki dobar ovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiemo ih kui.
Zaludu se nesretni otac odupirao. ena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju,
pristade. Djeca su ula i ovaj razgovor. Ivica pouri po kamike, ali su i vrata i prozori
bili vrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tjeio sestricu:
Ne boj se! Bie sve dobro.
Ujutru, rano, maeha probudi djecu, dade im po parence hljeba i tako krenue u umu. I
opet je Ivica bio posljednji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u umi otac ode da
sijee drva, maeha naloi vatru i ree:
Sjedite tu i ekajte nas! Odoh da pomognem ocu. Poslije emo zajedno kui.
Djeca pojedoe komadi hljeba to ga Marica izvadi iz svoje keceljice i zaspae. Kad su
se probudili, bila je ve uveliko no. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj ree:
Ne plai, sestrice! im doe Mjesec, odveu te kui.
Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva no se rasvijetli, ali mrvica hljeba nigdje ne bi.
Gladne ptice su ih pozobale jo za dana.
Ne plai, Marice ree Ivica. Nai u ja put do kue.
I uze bratac sestricu za ruku. Ili su ili, ali puta ne naoe. I sutradan su stazu traili, ali
je uma bivala sve gua. Tek treeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje
neka snjenobijela ptica. Ne plaei ih se nimalo, maui krilima, pozva djecu za sobom.
Ili su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoe do nekakve male kue. I
zastadoe zadivljeni. Gle uda! Kuica bijae sva napravljena od medenjaka, marcipana,
okolade. Djeca poee grickati od svega pomalo, a nekakav glas ree:
Ko mi kuu moju dira? Ko mi ne da mira!
Ivica i Marica odgovorie:
Vjetar ludi to iz gore gudi, on ti kuu dira, on ti ne da mira!
I nastavie da se goste. Na kuici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica,
pogurena, krezava; ona ree kretavim glasom:
Dobra moja djeice! Samo vi rukajte! Uite u kuu. Dae vama baka jo kolaia.
Djeca posluae staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetie na
spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vjetica koja je
voljela djecu sebi da namami, i zatvori u svoju kuicu od kolaa.
Ujutro, vjetica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doruak. Mora dobro da se ugoji
kako bih ga mogla to bre pojesti.
Marica gorko zaplaka, ali morade da poslua vjeticu. Dani su prolazili. Marica je prala,
vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vjetica je svaki dan prilazila kavezu:
Prui prst Ivice! Jesi li se ugojio?
Pametni djeak bi kroz reetke provukao nekakvu tanku kost, a vjetica, koja nije dobro
vidjela, ljutila se to je dijete i dalje mravo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:
Marice, naloi veliku vatru! Neu vie da ekam!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala ta da uradi. U neka doba
vjetica joj ree:
Vidi je li vatra dovoljno jaka. Hou i hljeb da ispeem. Djevojica se dosjeti:

 Kako mogu da vidim kada su vrata tako visoko.

Glupa gusko! naljuti se vjetica Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu da pogledam.
Istog trena kad se vjetica pribliila pei i prignula se vratacima, Marica je svom snagom
gurne u vatru, vrsto priklopi vrataca i zalupi rezu. Tako nestade zle vjetice. A Marica
pritra kavezu, oslobodi Ivicu viui iz sveg glasa:
Slobodni smo, slobodni! Vjetica je mrtva.
Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune depove kolaa i medenjaka.
Pronali su i vjetiino blago, pa i od njega uzee. Onda pourie da odu to dalje od
vjetiine kue. Zaarana uma se pred njima otvarala i djeca zaas stigoe do nekakve
velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele, ni gaza. Djeca ugledae jednu patku pa
povikae:
Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!
Patka ih prenese preko vode i djeca nastavie put. uma je bivala sve rjea, dok je sasvim
ne nestade. Na ivici ume ukazala se njihova kuica. Ivica i Marica potrae. Provirie
kroz prozor i vidjee svoga oca, samog, tunog. Kucnue o okno. Otac podie glavu,
ugleda ih. Dugo je grlio svoju djeicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, vrsto drao. Da se
vie nikada ne rastave. I nisu se rastajali. ivjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga
ivota...
MATOVILKA
U davno doba ivjeli mu i ena. Dugo su i uzaludno eljeli dijete. Napokon se njihova
elja ispunila. Nestrpljivo su oekivali dan roenja djeteta. I dok su dani polako prolazili,
majka je sjedila kraj prozora i posmatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vjetice arobnice.
Jednog dana ena opazi gredicu sonog, zelenog matovilca*. Poeli ga i zatrai od svog
mua da joj ga donese, kako god zna.
Nou, da ga zla vjetica ne vidi, mu kriom nabra punu korpu matovilca. ena se
obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni mu, kriom, nou, poao u vjetiin
vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vjetica. Vikala je, prijetila, a ovjek joj
priao o elji svoje ene, o djetetu koje oekuju i molio je za milost. Vjetica pristade da
ga pusti i da mu da matovilac ali mu ree da joj mora dati dijete kada se rodi. U strahu,
eljan da to prije ode iz vrta zle vjetice, ovjek na sve pristade. Uskoro su ovjek i ena
dobili djevojicu. Najljepu na svijetu. Ali se ne stigoe obradovati. Vjetica se odmah
pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno
ljubavi. Kad je Matovilka navrila dvanaest godina, vjetica je zakljua u kulu bez vrata i
prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojici vidik u svijet. Kroz taj
prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noi.
Na kuli opake vjetice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo
djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viala sem stare vjetice.
Kad bi vjetica htjela da je vidi, stala bi pod kulu i naredila:
Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Matovilka bi tako uradila, a
vjetica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila.
Jednog dana, jahao je umom mladi kraljevi. Zaudi se kada u samoi daleke ume zau
pjesmu. Idui za glasom pjesme, kraljevi doe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema

vrata, pa ma koliko je elio da vidi ko pjeva, on odjaha. Oaran pjesmom, vratio se ve

sljedeeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i sluao Matovilkinu pjesmu.
Jednog dana, dok je sluao, vidje kako dolazi stara vjetica, pa se sakri, a ona naredi:
Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!
Mladi vidje kako se vjetica penje i kako odlazi. Zatim, oponaajui vjetiin glas i on
zatrai:
Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu! Djevojka poslua i kraljevi
se pope. im se vidjee, zavoljee se. Dugo su priali u tiini kule. Mladi obea da e se
sljedee noi vratiti s ljestvama niz koje e oboje sii i pobjei zloj vjetici. Ali je
Matovilka bila naivna i nepromiljena. Kad sljedeeg dana doe vjetica, djevojka je
upita:
Kako to da mi je kosi tee kada se ti penje nego mladi kraljevi? Vjetica se strano
razljuti. Krila je Matovilku, uvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena.
Uze makaze, odreza zlatnu kosu Matovilke i pomou svojih arolija prenese djevojku u
pustinju na kraj svijeta. Zatim se vrati u kulu i stade ekati. Kad doe no, dojaha
kraljevi:
Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Vjetica uhvati vrsto jedan
kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljevi se pope i na svoj uas ugleda na
prozoru runo lice i dva grabljiva oka stare vjetice. Rugala mu se i smijala:
Nema vie Matovilke i tebe vie nee biti!
I nasrnu na jadnog mladia. On pade na otro trnje u podnoju kule.
Obnevidio, oajan i nesrean, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu traei Matovilku.
Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladi nije zaboravio pjesmu djevojke iz
kule. A onda, jednog dana, mladi stie u pustinju na kraj svijeta, i u Matovilkinu
pjesmu. Zovnu je po imenu. Plaui, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevia. I
gle uda! Kad na slijepe oi mladieve padoe suze djevojake, on ponovo progleda.
Odvede Matovilku u svoj dvor gdje su ivjeli dugo, dugo. A za zlu vjeticu nikad se vie
nita nije ulo.
* matovilac zeljasta jednogodinja biljka nekad su ga brali za salatu.

EST LABUDOVA
Lovio jednom neki kralj u jednoj velikoj umi i gonio divlja tako ustro da niko od
njegovih ljudi nije mogao da ga slijedi. Kad se priblii vee, zaustavi se i pogleda oko
sebe. Tada vidje da je zalutao. Traio je izlaz, ali ga ne nae. Tada spazi jednu enu koja
je tresla glavom, i koja naie kraj njega. To bijae vjetica.
Draga eno ree joj on moete li mi pokazati put kroz umu?
Da, gospodine kralju odgovori ona ali pod jednim uslovom. Ako ga ne ispunite,
neete nikada izai iz ume i moraete tu i da umrete od gladi.
Kakav je to uslov? upita kralj.

 Ja imam ker ree stara koja je toliko lijepa da je ne moete nai na svijetu. Ona je
dostojna da postane vaa ena. Ako hoete da je uinite gospoom kraljicom, pokazau
vam put iz ume.
Kralj iz straha pristade, i stara ga odvede u svoju kuicu, gdje je njena kerka sjedjela
pored vatre. Ona doeka kralja kao da ga je oekivala. On se uvjeri da je vrlo lijepa, ali
mu se ipak ne dopade pa ne mogae da je gleda bez groze. Poto podie djevojku na
svoga konja, pokaza mu stara put i kralj se vrati u svoj kraljevski dvorac gdje proslavie
vjenanje.
Kralj je bio ve jednom oenjen i sa svojom prvom enom imao je sedmero djece, est
sinova i jednu ker, i on ih je volio iznad svega na svijetu. Poto se sada bojao da maeha
nee dobro postupati s njima, ili da e ih ak i muiti, odvede ih u jedan usamljeni zamak,
koji je bio u sredini jedne ume. Dvorac je bio tako skriven, a put je bilo tako teko nai,
da ga ni on sam ne bi naao da mu jedna vila nije poklonila udotvorno klupe konca.
Uvijek bi klupe bacio preda se, ono se samo odmotavalo i pokazivalo mu put.
Ali, kralj je esto iao svojoj dragoj djeci, tako da je njegovo odsustvovanje palo kraljici
u oi. Ona je bila radoznala i htjede da sazna ta on sasvim sam radi u umi. Dade
njegovim slugama mnogo novaca i oni joj odadoe tajnu. Ispriae joj i o klupetu koje
jedino moe da pokae put. Ona nije imala mira dok nije doznala gdje kralj uva ovo
klupe. Zatim sai male svilene kouljice, a kako je od svoje majke nauila vradbine,
uila je u njih ini.
Kad kralj jednom ode u lov, ona uze kouljice i ode u umu. Klupe joj pokazivae put.
Djeca, koja su izdaleka opazila da neko dolazi, pomislie da je to njihov dragi otac, i od
silne radosti mu potrae u susret. Ona prebaci preko svakog po jednu kouljicu, i im
kouljica dodirnu njihovo tijelo, pretvorie se oni u labudove i odletjee preko ume.
Kraljica se vrati kui presrena. Vjerovala je da se oslobodila svojih pastoria.
Ali djevojica nije potrala za braom u susret, i ona o njoj nije nita znala. Sutradan
doe kralj i htjede da posjeti svoju djecu. Ali ne nae nikoga sem djevojice.
Gdje su tvoja braa? upita kralj.
Ah, dragi oe odgovori ona oni su otili, a mene su ostavili samu. I ispria mu da je
sa svoga prozoria vidjela da su njena braa kao labudovi odletjeli preko ume. Pokaza
mu i pera koja su pala u dvorite, a koja je ona pokupila. Kralj se rastui, ali nije ni
pomislio da bi to nedjelo izvrila kraljica. Poto se plaio da mu i djevojicu ne otmu,
povede je sa sobom. Ali ona se bojala maehe i zamoli kralja da jo samo ovu no
ostane u umskom dvorcu.
Sirota djevojica je mislila: "Meni ovdje vie nema opstanka. Poi u da traim svoju
brau." Kad se spustila no, pobjee i poe pravo u umu. Ila je neprestano, cijelu no i
cijeli dan, dok od umora nije mogla dalje. Tada spazi lovaku kolibu, pope se gore i nae
sobicu sa est krevetia, ali se ne usudi ni u jedan da legne, ve se zavue pod jedan, te
lee na tvrdi pod gdje htjede da provede no.
Kad je ve sunce, trebalo da zae, u um i ugleda est labudova kako uletjee kroz
prozor. Oni sjedoe na pod i duvahu jedan drugoga dok ne oduvae sve perje, a svoju
labudovu kou svukoe kao koulju. Tada ih djevojica pogleda i poznade svoju brau,
obradova se i izmili ispod kreveta. Ni braa se nisu manje obradovala kad spazie svoju
sestricu. Ali je njihova radost bila kratka vijeka.
Ti ne moe ostati ovdje rekoe joj ovo je razbojniko prenoite, kad dou kui i
nau te, ubie te.

 Zar me ne moete zatititi? upita sestrica.

Ne odgovorie braa jer mi moemo svako vee samo etvrt sata da skinemo nae
labudove koe, a poslije se opet pretvaramo u labudove.
Sestrica plaui ree:
Zar se ne moete spasti?
O, ne odgovorie oni. Uslovi su preteki. est godina ti ne smije da progovori, ni
da se smije, a za to vrijeme mora da nam isplete est kouljica od cvjetova narcisa.
Progovori li samo jednu rije, trud je uzaludan.
Dok su braa to govorila, prolo je etvrt sata, i oni kao labudovi izletjee kroz prozor.
Djevojica je donijela vrstu odluku da oslobodi svoju brau pa makar je to stalo ivota.
Ona napusti lovaku kuu, ode u sredinu ume, sjede na jedno drvo i tu provede no.
Sutradan je brala narcise, pa otpoe da plete. Govoriti nije imala s kime, a za smijeh nije
imala volje. Ona je sjedjela i gledala samo svoj posao.
Poto je tu ve dugo boravila, dogodi se da je kralj te zemlje lovio u umi i njegovi lovci
dooe do drveta na kome je sjedjela djevojica. Oni je pozvae i rekoe:
Ko si ti?
Ali ona ne odgovori.
Sii dolje rekoe oni neemo ti nita naao uiniti.
Ali ona samo klimnu glavom. A poto su oni i dalje navaljivali s pitanjima, baci im svoja
zlatnu ogrlicu mislei da e ih time zadovoljiti. Ali, oni nisu poputali. Nato im ona baci
svoj pojas, a kad ni to nije pomoglo, podvezice, i dalje sve to je imala na sebi i ega se
mogla liiti. Tako je ostala samo u svojoj kouljici. Ali se time nije mogla osloboditi
lovaca. Oni se popee na drvo, skidoe djevojicu i odvedoe je kralju. Kralj ree:
Ko si ti? ta radi na drvetu?
Ali ona nije odgovarala. On ju je pitao na svim jezicima koje je znao, ali ona ostade
nijema kao riba. Poto je bila tako lijepa, kralja to dirnu i on je mnogo zavolje. Ogrnu joj
svoj kaput, uze pred sebe na konja i odvede u svoj zamak. Tada naredi da joj obuku
skupocjene haljine, te je u svojoj ljepoti blistala kao vedar dan. Ali od nje se nije mogla
izvui ni jedna rije. Za stolom je posadi pored sebe. Njena skromnost i dobrota toliko su
mu se dopadale da je rekao:
Jedino njom elim da se oenim i ni jednom drugom na svijetu. Poslije nekoliko dana
vjenao se s njom.
Ali kralj je imao opaku majku koja je bila nezadovoljna ovom enidbom i koja je
govorila runo o mladoj kraljici.
Ko zna odakle je ova djevojura ree ona kad ne moe da govori. Ona nije dostojna
kralja.
Kroz godinu dana, kad kraljica donese na svijet prvo dijete, stara joj ga oduze, a njoj, dok
je spavala, namaza usta krvlju. Onda ode kralju i optui je da je ljudoderka. Kralj to nije
htio da vjeruje niti je htio da joj se ita naao uini. A ona je stalno sjedjela i plela koulje
i nije se obazirala ni na ta drugo. Idueg puta, kada rodi lijepog djeaka, izvrila je
neiskrena svekrva istu prevaru. Ali kralj se nije mogao odluiti da njenim rijeima
povjeruje. Govorio je:
Ona je suvie dobra da bi mogla da uini tako neto. Kad ne bi bila nijema, i kad bi
mogla da se brani, dokazala bi svoju nevinost.

Ali kada je stara po trei put otela novoroeno dijete i kada je optuila kraljicu koja u
svoju odbranu nije izrekla ni jednu jedinu rije, kralj nije mogao drugaije ve morade da
je preda sudu, koji je osudi na smrt.
A kad doe dan kada je trebalo da se izvri presuda, to bijae upravo i posljednji dan od
onih est godina za vrijeme kojih ona nije smjela ni da govori ni da se smije kako je
oslobodila svoju dragu brau od ini. Svih est kouljica bile su gotove, samo je na
posljednjoj nedostajao rukavi. Kad su je doveli do lomae, ona poloi koulje na svoju
ruku, a kad je stala gore i kad je ba trebalo da se upali vatra, osvrnu se unaokolo. Tada
doletje est labudova. Ona vidje da se njihovo spasenje pribliava i njeno srce od radosti
zakuca bre. Labudovi doletjee do nje i spustie se da bi mogla da im prebaci koulje.
Kad su ih koulje dotakle, spadoe labudove koe. Njena braa stajala su pred njom, a
bila su mila i lijepa. Samo najmlai nije imao lijevu ruku, a mjesto nje imao je na leima
labudovo krilo. Oni su se veselili, a kraljica ode kralju i ree:
Najdrai muu, sada smijem da govorim i da ti otkrijem da sam nevina i krivo
optuena.
Tada mu ispria o prevari stare koja je odvela i sakrila troje djece. Na veliku radost
kraljevu dovedoe ih sada, a opaka svekrva je za kaznu privezana za lomau i spaljena u
pepeo. A kralj i kraljica sa njeno estoro brae ivjeli su dugo godina u srei i miru.

KRALJ ABA
Davno nekada ivio je jedan kralj. Bio je mudar i dobar, pa ga je njegov narod volio i
potovao.
Kralj je imao nekoliko keri. Meu njima se ljupkou i ljepotom isticala najmlaa ki.
Sunce se, na svom nebeskom putu, zagledano u ar zemaljski, svaki put zaustavljalo nad
najmlaom kraljevom keri. Takva ljepota nigdje i nikada nije viena.
U blizini Kraljeva dvorca prostirala se velika i tamna uma. U njoj je rasla lipa. Stara,
prastara, velika. Pod lipom je bio bunar. Dubok, zagonetan. Samo mu se bljeskala crna
povrina vode. Okolo trava na proplanku, a sve dalje u nedogled prostirala se gusta uma.
Najmlaa careva ki je esto, za ljetnih dana, dolazila u umu. Voljela je da sjedi kraj
starog bunara. Zagledana u njegovu tamu, osjetila bi strah. Ali toplo sunce i blizina oeva
dvorca otjerali bi strah. Uto bi, s grane na granu, proskakutala vjeverica. Zapjevala bi
ptica. Lipa mirisala. I carevna bi uzela svoju zlatnu loptu, bacila bi je visoko u zrak, pa
doekala, radosna, u ruke. I opet bacala i dlanovima je prihvatala.
inilo se da nita tako ne voli kao tu svoju zlatnu loptu i igru s njom. A jednoga dana,
lopta odskoi, odbi se i pljusnu u tamne dubine bunara. Tonula je dugo dok se sasvim ne
izgubi iz vida. Kraljeva ki zaplaka. Mislila je da je loptu zauvijek izgubila. Uto zau
kako neko govori:
Zato plae, kraljevno? Kakva te nesrea zadesila? Svojim suzama uznemirila si vodu
moga bunara!
Djevojka se uplai. A jo vie se zaudi kad shvati da joj to govori jedna aba. Iz crne
vode bunara virila je velika runa glava abe.

 Plaem za svojom zlatnom loptom. Nestala je u vodi tvoga bunara odgovori kraljeva
ki.
Ja ti mogu pomoi. Vrati u ti tvoju loptu ree joj aba. A ta e ti meni pokloniti?
Sve to zaeli. Sve moje dragulje, sve moje ogrlice, svo moje prstenje! Samo kai!
Bogatstvo mi ne treba. Imam ga vie nego to moe zamisliti. elim od tebe neto
drugo. Ako pristane na tu moju elju, izvadiu zlatnu loptu iz ovog najdubljeg od svih
bunara na svijetu.
Reci ta eli!
Hou da me zavoli. Da ti budem drug u igri, da jedem iz tvog tanjira i da spavam na
tvom jastuku.
Kraljevna pristade. A u sebi je pomislila: "Samo se ti nadaj. Nikada nee biti moj drug u
igri, nikada nee jesti iz moga tanjira i nikada nee spavati na mom uzglavlju. Eto ti
druge abe, pa se s njima drui."
Primivi obeanje, aba ispuni sve to je rekla. Iz duboke, crne vode bunara izroni zlatnu
loptu i baci je kraljevni na travu. Djevojka dohvati loptu i ne pogledavi vie abu, poe
veselo prema dvorcu svoga oca. Zalud je aba alosnim glasom dozivala:
Ne mogu tako brzo! Priekaj me!
Najmlaa kraljeva ki nije je sluala.
Sutradan, dok je kraljeva ki sjedjela za bogato postavljenim stolom, zau se nekakvo
pljaskavo ljap, ljap po stepenicama. Pa onda, pred samim vratima ljap, ljap. Zatim
neko zakuca na vrata i ree:
Najmlaa kraljeva keri, otvori mi!
Kraljevna poe vratima, osjeti strah; isti onakav kakav je osjeala dok bi sjedjela na rubu
bunara zagledana u njegovu crnu vodu. Otvori. Pred vratima vidje veliku, runu abu.
Uasnuta, djevojka zalupi vratima i vrati se, utke, stolu.
Kralj primijeti da mu se ki uznemirila, pa je upita:
ega si se uplaila? Ko je to pred naim vratima?
Pred vratima je nekakva glupa aba, odgovori kraljevna.
ta hoe ta aba od tebe i zato je dola? raspitivao se kralj.
Dok sam se jue igrala u umi, pored starog bunara zapoe kraljeva ki svoju priu
pala mi je zlatna lopta u vodu. Uplaila sam se da je vie nikad neu vidjeti. Na moj pla
pojavila se ova aba i obeala mi loptu ako ja pristanem da mi bude drug u igri, da jede iz
mog tanjira i da spava na mom uzglavlju. Ja sam prihvatila jer nisam vjerovala da e aba
zaista napustiti svoj bunar. Ona je tako runa i ljigava, oe. Ja je neu. Gadi mi se!
U tom asu zau se, po drugi put, kucanje: Kraljevna preblijedi, a kralj je strogo pogleda i
ree:
Poi i otvori svome gostu. Dato obeanje se mora izvriti.
Kraljeva ki otvori vrata i aba ue. Doe do stola i tu zastade ekajui da je djevojka
podigne. Ma koliko se gadila i ma koliko nije htjela da je dotakne, kraljeva ki morade,
pred strogim licem svoga oca, da poslua i stavi abu na sto pored svog tanjira. aba je
mirno ruala, a onda zatraila:
Odnesi me na svoje uzglavlje! Hou da se odmorim.
Djevojka zaplaka, nije htjela, nije mogla da primi abu u svoj krevet. Ali kralj opet
presudi:
Obeala si, ispuni obeanje. Kad je tebi bilo teko, ova aba ti je pomogla.

Kraljevna odnese abu u svoju sobu. Spusti je, pa brzo istra zalupivi vrata za sobom.
Ma koliko bjeala, ma kuda pola, za sobom je ula pljaskavo ljap, ljap. aba se
provukla ispod vrata i uporno je pratila djevojku koja se, trei, penjala sve vie i vie na
vrh kule dvorca. Tu odlui da saeka abu, da je baci u ponor i zauvijek se oslobodi. Ali
se aba ne dade uhvatiti. Molila je:
Pusti me da ti budem drug u igri. Stavi me na svoje uzglavlje. Najmlaa kraljeva ki
opet pobjee. Zakljua vrata kule sa devet brava. Sa sobom, u svoju sobu, povede malog
crnog psa da je brani od abe. I zaista. Uskoro se zau mokro, pljaskavo ljap, ljap.
Ispod vrata proviri velika, runa aba. Provue se u sobu, doe do kreveta i uporno htjede
da se uspue uz svilene pokrivae. Djevojka se uplai. Zgaena i uzdrhtala, posmatrala je
abu jedva primjeujui da na abinoj glavi blista mala, zlatna kruna.
Podigni me! Tuiu te tvom ocu zaprijeti aba.
Djevojka se razljuti. Dohvati abu i iz sve snage njom udari u zid. Zatim jo jedanput.
aba osta nepovrijeena. Trei put djevojka je zavitla u ogledalo. I gle! abe odjedanput
nestade. Umjesto nje, pred zauenom kraljevom keri pojavi se nepoznati mladi
neobine ljepote. On ree:
Ne boj se, kraljeva keri. Ona aba koja ti se toliko gadila bio sam ja. Jer nisam htio
initi zla djela i pokoravati se njenim udima, jedna zla vila me pretvorila u abu. Tada
mi je kazala: "Voli ljude i ne eli im initi zlo. Budi krastava aba, neka te se ljudi gade
i bjee od tebe. Kada te najljepa djevojka na svijetu baci u ogledalo, nestae arolije."
Eto, to je moja pria zavri mladi.
Kraljeva ki se nasmija i ree:
Sad mi je drago to me je otac natjerao da odrim obeanje. Obeanja se moraju
izvravati. Nema vie rune abe. Jo jedno zlo je pobijeeno.
Ve sutradan je itav dvor saznao da e se najmlaa kraljeva ker i nepoznati mladi
mladi kralj vjenati. I tako je bilo. A onda su otili u njegovo kraljevstvo i ivjeli tamo
sretno i dugo, dugo, puno godina.

AVO SA TRI ZLATNE DLAKE

Bijae jednom jedna sirota ena koja rodi sinia. Poto se rodio u kouljici, prorekoe
mu da e se u etrnaestoj godini oeniti kraljevom kerkom. Dogodi se da kralj uskoro
zatim doe u selo, a niko nije znao da je to kralj. Kad upita ljude ta je novo, oni
odgovorie:
Ovih dana se rodilo dijete u kouljici i sve to bude radilo, donijee mu sreu.
Predskazano mu je da e se u svojoj etrnaestoj godini oeniti kraljevom kerkom.
Kralj, koji je bio zao i koji se naljuti zbog proroanstva, ode roditeljima i toboe kao
prijatelj ree:
Vi ste siroti ljudi, dajte vi vae dijete i ja u se o njemu brinuti.
U poetku su se ustezali, ali kada im stranac ponudi mnogo novaca, pomislie: "To je
sreno dijete i tako mora da je najbolje". Pristadoe i dadoe mu dijete.
Kralj stavi dijete u kutiju i odjaha. Kad doe do jedne duboke vode, baci kutiju i pomisli:
"Spasao sam svoju ker od neoekivanog prosca." Ali kutija ne potonu, ve plivae kao

laica i nijedna kap vode ne prodre u nju. Plovila je do na dvije milje pred prijestonicu,
gdje je stajala jedna vodenica na ijoj se brani zakai. Sreom, tu je stajao vodeniarski
momak koji primijeti kutiju i izvue je jednom kukom. Mislio je da e u njoj nai veliko
blago, ali kad ju je otvorio, unutra je lealo jedno lijepo dijete koje je bilo ilo i veselo.
On ga odnese vodeniaru i vodeniarki. Poto oni nisu imali djece, obradovae se i
rekoe: "Bog nas je darovao." Oni su nahoe lijepo njegovali, i ono je raslo i bijae puno
vrlina.
Dogodi se jednom da je kralj zbog nevremena doao u vodenicu i upitao vodeniara i
njegovu enu da li je mladi njihov sin.
Ne odgovorie oni on je nahoe. Prije etrnaest godina doplivao je do brane u
jednoj kutiji i vodeniarski momak ga je izvukao iz vode.
Kralj se tada sjeti da to nije niko drugi nego sreno dijete koje je on bacio u vodu i ree:
Dobri ljudi, da li bi mladi mogao da odnese jedno pismo gospoi kraljici? Ja u mu
dati dva zlatnika na ime nagrade.
Kako gospodin kralj nareuje!
Pozvae mladia da bude spreman. Kralj napisa pismo kraljici u kome je stajalo: "im
deko sa ovim pismom stigne, ubijte ga i sahranite. Sve to obavite prije nego to se
vratim."
Deko poe sa ovim pismom, zaluta i stie uvee u jednu veliku umu. U pomrini vidje
slabu svjetlost poe tamo i stie do jedne kuice. Kad je uao, sjedjela je jedna stara ena
sama pored vatre. Uplai se kad spazi djeaka i ree:
Odakle dolazi i kuda e?
Dolazim iz vodenice odgovori on. Idem gospoi kraljici, kojoj treba da odnesem
jedno pismo. Ali poto sam zalutao u umi, rado bih ovdje prenoio.
Siroti mladiu ree ena ti si dospio u razbojniku kuu i kad se oni vrate, ubie te.
Neka doe ko hoe ree mladi ja se ne plaim. Tako sam umoran da dalje ne
mogu.
Oprui se na klupu i zaspa. Ubrzo dooe razbojnici i upitae ljutito kakvo to nepoznato
dijete lei.
Ah ree stara to je jedno nevino dijete, koje je zalutalo u umi i ja sam ga iz
saaljenja primila. Ono treba da odnese jedno pismo gospoi kraljici.
Razbojnici otvorie pismo i proitae ga. U njemu je stajalo da deka im stigne ubiju.
Tada se okorjeli razbojnici saalie i harambaa iscijepa pismo, a napisa drugo. U njemu
je stajalo da se djeak, im stigne, oeni kraljevom kerkom. Ostavie ga na miru da lei
do jutra, i kad se probudi, dadoe mu pismo i pokazae pravi put.
A kraljica, im je dobila i proitala pismo, uradi kao to je u njemu stajalo, priredi sjajnu
svadbenu sveanost i kraljeva ki se vjena sa srenim djetetom. I poto je mladi bio
lijep i prijatan, ona je ivjela zadovoljno i sreno s njim.
Poslije nekog vremena vrati se kralj u svoj dvorac i vidje da se proroanstvo ispunilo i da
se sreno dijete oenilo njegovom kerkom.
Kako se to desilo? ree on. Ja sam u svom pismu sasvim drugu zapovijest izdao.
Tada mu kraljica prui pismo da sam vidi ta u njemu stoji. Kralj proita pismo i vidje da
je ono zamijenjeno drugim. On upita mladia ta se desilo sa pismom koje mu je
povjerio, zato je drugo umjesto njega donio.
Ne znam nita odgovori mladi sigurno je u noi zamijenjeno kad sam spavao u
umi.

Sav bijesan, kralj ree:

Ne moe da ti tako proe. Jer, ko hoe da dobije moju ker, mora mi donijeti tri zlatne
dlake sa avolove glave. Donese li to ti traim, moe zadrati moju kerku.
I tako se kralj nadao da e ga se osloboditi.
Sreno dijete odgovori:
Zlatne dlake u donijeti, ja se ne bojim avola.
Tada se oprosti i poe na put.
Put ga je vodio kroz jedan velik grad, gdje ga straar na gradskoj kapiji upita kakav zanat
zna i ta umije.
Ja znam sve odgovori sreno dijete.
Onda budi dobar ree straar pa nam kai zato je presuila naa esma na trgu iz
koje je do sada teklo vino, a sada ne tee ni voda.
To ete saznati odgovori on. Priekajte dok se vratim.
Ode dalje i stie u drugi grad, gdje ga straar na gradskoj kapiji opet upita kakav zanat
zna i ta umije.
Znam sve odgovori on.
Onda e nam uiniti uslugu i kazati zato jedno drvo u naem gradu, koje je inae
raalo zlatne jabuke, sada ak ni lie ne istjera.
To ete saznati odgovori on. Priekajte dok se vratim.
Ode dalje i doe do jedne velike vode preko koje je trebalo da pree. Splavar ga upita
kakav zanat zna i ta umije.
Znam sve odgovori on.
Onda budi dobar i kai mi zato ja moram da vozim tamoamo i da nikad nemam
odmora?
To e saznati odgovori on. Priekaj dok se vratim.
Kada je preao preko vode, nae ulaz u pakao. Unutra je bilo crno i aavo, a avola nije
bilo kod kue, ve je njegova majka sjedila u irokoj stolici.
ta trai? upita ga ona. Nije izgledala tako zla.
Ja hou tri dlake iz avolove glave odgovori on inae ne mogu zadrati svoju enu.
Mnogo trai ree ona. Kad se avo vrati i nae te, stradae. Ali poto mi te je ao,
ja u vidjeti da li mogu da ti pomognem.
Ona ga pretvori u mrava i ree:
Uspui se u nabore moje haljine, tamo si siguran.
Dobro odgovori on ali ja bih htio da saznam jo tri stvari: zato je jedan izvor iz
koga je teklo vino, presuio pa sada ni voda ne tee; zato jedno drvo, koje je do sada
raalo zlatne jabuke sad ni lia nema, i zato jedan splavar mora da prevozi s jedne
strane na drugu a da nikad nema odmora.
To su teka pitanja odgovori ena ali budi tih i miran i pazi ta avo govori kad mu
iupam tri zlatne dlake.
Kad pade vee, doe avo kui. Tek to je uao, osjeti da vazduh nije ist.
Ja osjeam ovjeje meso ree on. Ovdje nije neto u redu.
Tada pogleda u sve okove, ali nita ne nae. Majka ga prekide.
Tek to si se vratio ree ona a sve je bilo u redu, sada si mi sve ispreturao. Stalno ti
je u nosu ovjeje meso! Sjedi i veeraj.

Poto se najeo i napio, bio je umoran i stavi glavu u krilo svoje majke, pa ree da ga malo
pobite. Ne potraja dugo, on zadrijema, poe da duva i hre. Tada stara uhvati jednu
zlatnu dlaku, iupa je i stavi pored sebe.
Jaoj viknu avo. ta hoe?
Sanjala sam teak san odgovori majka i zato sam te zgrabila za kosu.
ta si sanjala? upita avo.
Sanjala sam da je jedna esma na trgu, iz koje je uvijek teklo vino, presuila i da sada
ak ni voda ne tee iz nje. ta je tome uzrok?
Eh, kad bi oni znali! odgovori avo. Jedna aba sjedi pod jednim kamenom u esmi.
Kad bi je ubili, vino bi opet poteklo.
Majka ga ponovo pobiska, dok ne zaspa i ne zahrka da su se prozori tresli. Tada mu
iupa drugu dlaku.
Uh, ta radi to? viknu ljutito avo.
Nemoj se ljutiti odgovori ona to sam uinila u snu.
ta si opet sanjala? upita on.
Sanjala sam da u nekom kraljevstvu jedna voka koja je raala zlatne jabuke sada ni
lie ne istjeruje. ta je uzrok tome?
Ha, kad bi znali odgovori avo. Korijen joj gloe jedan mi. Kad ga ubiju, drvo e
opet raati zlatne jabuke, a ako due bude glodao, tada e se drvo sasvim osuiti. Ali
ostavi me na miru sa tvojim snovima, ako me jo jednom u snu uznemiri, dobie amar.
Mati ga umiri i dalje ga pobiska, dok on ne zaspa i ne zahrka. Tada uhvati treu zlatnu
dlaku i iupa je. avo odskoi, povika i htjede da je udari, ali ga ona ublai i ree:
Ko je kriv to se ravo sanja?
Pa ta si sanjala? upita, jer je bio radoznao.
Sanjala sam jednog splavara koji se ali da mora stalno da prevozi preko rijeke, a da
nikad nema smjene. Zato je to tako?
Ha, glupak! ree avo. Kad neko doe da se preveze, neka mu da motku u ake.
Tada e taj drugi morati da prevozi, a on e biti slobodan.
Poto mu je majka iupala tri zlatne dlake, ostavi ona avola na miru i on je spavao sve
do svanua.
Kad avo ode, izvadi majka mrava iz nabora svoje haljine i vrati srenom djetetu ljudsko
oblije.
Evo ti tri zlatne dlake ree ona. A to je avo odgovorio na tvoja tri pitanja, to si
sigurno uo.
Da odgovori on uo sam dobro i zapamtiu.
Ja sam ti pomogla ree ona a sada idi svojim putem:
On se zahvali staroj na pomoi u nevolji i napusti pakao. Bio je zadovoljan to se sreno
svrilo. Kad je doao do splavara, trebalo je da mu da obeani odgovor.
Prevezi me preko ree on tada u ti rei kako e se spasti. I kad preoe na drugu
obalu, ree mu avolji savjet:
Kad neko doe da ga preveze, daj mu motku u ake.
Ode dalje i stie u grad gdje je bilo jalovo drvo i gdje straar zatrai odgovor. Tada mu
on ree, kao to je uo od avola:
Ubijte mia koji gloe korijen, ona e opet raati zlatne jabuke. Straar mu zahvali i
dade kao nagradu dva magarca natovarena zlatom, koji e poi za njim. Naposlijetku

stie u grad ija esma bijae presuila. Tada ree straaru kao to je avo rekao:
Jedna aba sjedi u esmi pod kamenom, morate je nai i ubiti, tada e opet izdano
potei vino.
Straar mu zahvali pa mu i on dade dva magarca zlatom natovarena.
Naposlijetku sreno dijete stie kui svojoj eni, koja se mnogo obradova kad ga ponovo
vidje i u kako mu je sve uspjelo. On odnese kralju ono to je traio, tri zlatne avolje
dlake, i kad ovaj vidje etiri magarca natovarena zlatom, bijae zadovoljan i ree:
Sad su ispunjeni svi uslovi i moe zadrati moju kerku. Ali, dragi zete, reci mi odakle
ti toliko zlato? To je ogromno blago!
Prevezao sam se preko jedne rijeke i tamo sam ga uzeo, ono tamo lei mjesto pijeska na
obali.
Mogu li i ja donijeti? upita kralj jer je bio pohlepan.
Koliko god elite odgovori ori. Na rijeci je jedan splavar, neka vas on preveze, tamo
ete moi napuniti vae vree.
Gramzljivi kralj krenu najveom urbom na put i kad stie do rijeke, mahnu splavaru da
ga preveze. Splavar doe i pozva ga da se popne, dade mu veslo u ake i odskoi. Kralj je
otada morao prevozei da ispata svoje grijehe.
Vozi li on jo?
Nego ta? Niko mu nee oduzeti motku.

HRABRI KROJA
Jednog ljetnog jutra sjedio je kroja za svojim stolom pored prozora. Bio je dobro
raspoloen i vrijedno je io. U tom trenutku silazila je niz ulicu jedna seljanka viui:
Dobar pekmez na prodaju! Dobar pekmez na prodaju!
To krojau zazvua prijatno u uima, provue kroz prozor svoju glavu i povika:
Ovamo gore, draga eno, ovdje ete prodati robu.
ena se pope uz tri stepenice sa tekom kotaricom do krojaa, pa pred njim raspakova sve
lonce. On ih je sve razgledao, podizao, stavljao pod nos i najzad rekao:
Izgleda mi da je dobar. Izmjeri mi etiri lota*, draga eno, moe biti i etvrt funte**,
svejedno.
ena, koja se nadala da e napraviti dobar pazar, odmjeri koliko je kroja traio, ali ode
ljuta i gunajui.
Neka je blagosloven pekmez usklikne kroja i neka mi da snagu i jainu!
Izvadi hljeb iz ormara, odsijee komad preko cijelog hljeba i namaza ga pekmezom.
To nee biti gorko ree on ali prvo hou da zavrim prsluk prije nego to ponem
jesti.
On stavi hljeb pored sebe, i od radosti pravljae sve vee bodove. Za to vrijeme se miris
slatkog pekmeza dizao uza zid gdje je bilo mnogo muha, tako da ih to namami i one
jatimice sletjee na pekmez.
E, ko vas je pozvao? ree kroja i otjera nezvane goste. Ali nije mogao tako da ih
otjera, poto one nisu razumijevale ljudski jezik, ve su neprekidno dolazile u sve veem

roju. Najzad krojau prekipje. On izvue jednu krpu, viknu: "ekajte, pokazau vam ja!"
i nemilosrdno udari. Kad je povukao krpu i prebrajao, lealo je pred njim, ni manje ni
vie nego sedam mrtvih muha sa ispruenim nogama.
E ba si momak! ree on divei se svojoj hrabrosti. To treba da dozna cio grad.
I brzo kroja skroji opasa, sai ga, izveze velikim slovima: "Sedmericu jednim
udarcem".
Eh, ta grad! ree on zatim. Cijeli svijet treba da dozna.
Njegovo srce drhtalo je od sree kao jagnjei repi.
Kroja veza opasa oko tijela i htjede da ode u svijet jer je mislio da je radionica suvie
mala za njegovu hrabrost. Prije nego to krenu, potrai po kui nema li ega to bi mogao
sa sobom da ponese, ali ne nae nita osim jednog starog sira koji stavi u dep. Pred
kapijom spazi pticu koja se uhvatila u dbunju i ona morade pored sira u dep. Tada
hrabro poe putem, i kako je bio lak i gibak, ne osjeae umor.
Put ga je vodio na jedno brdo, i kad stie na najvii vrh, tamo je sjedio snaan div, koji se
lagano okrete. Kroja mu hrabro prie, oslovi ga i ree:
Dobar dan, drue, je l' da, ti ovdje sjedi i razgleda iroki svijet? Ja ba putujem tamo,
hou da okuam svoju sreu. eli li da poe sa mnom?
Div prezrivo pogleda krojaa i ree:
Nitavilo, bijedni stvore!
Neka bude odgovori kroja, otkopa kaput i pokaza divu opasa. Tu moe da
proita kakav sam ja ovjek.
Div proita: "Sedmericu jednim udarcem". Pomisli da su to bili ljudi koje je kroja pobio,
te osjeti malo potovanja prema malom stvoru. Ipak je prvo htio da ga ispita. Uze u ruku
jedan kamen, stisnu da iz njega kanu voda.
Uradi to i ti ree div ako si jak.
I nita vie? ree kroja. To je za mene igraka. Mai se za dep, izvadi sir, stee ga
i iz njega potee sok.
Je l' da, ovo je malo bolje?
Div nije znao ta da kae, a nije mogao ni da vjeruje ovjeuljku. Tada div podie jedan
kamen i baci ga tako visoko da se jedva mogao vidjeti.
Hajde, patulje, uradi to ti!
Dobro baeno ree kroja ali je kamen ipak morao da padne na zemlju. A ja u da
bacim jedan koji se vie nee vratiti.
Mai se za dep, uze pticu i baci je u vazduh. Ptica, radosna to je slobodna, podie se,
odletje i ne vrati se vie.
Kako ti se svia ovo, drue? upita kroja.
Bacati zna ree div ali sada emo da vidimo da li si u stanju neto poteno nositi.
On povede krojaa ka jednom velikom hrastu koji je tu leao oboren na zemlji i ree:
Ako si dovoljno jak, pomozi mi da iznesem drvo iz ume.
Rado odgovori mali ovjek samo ti uzmi stablo na plea, a ja u da podignem i da
nosim grane i granice, jer je to najtee.
Div stavi stablo na ramena, a kroja sjede na jednu granu. Div, koji nije mogao da se
okrene, morao je da nosi cijelo drvo i uz to jo i krojaa. On pozadi bijae veseo i dobre
volje, te je zvidao pjesmicu "Jahala su tri krojaa kroz kapiju", kao da je noenje drveta
djeja igra. Div, poto je sa tekim tovarom preao jedan dio puta, nije mogao dalje pa
povika:

 Sluaj, ja moram da bacim drvo! Kroja hitro skoi dolje, uhvati drvo objema rukama,
kao da ga je nosio i ree divu:
Ti si tako veliki ovjek, a ne moe ni jedno drvo da nosi.
Oni produe zajedno. Kad su prolazili pored jedne trenje, uhvati div kronju drveta gdje
su visili najzreliji plodovi, savije, dade krojau u ruke i ree mu da jede. Ali je kroja bio
suvie slab da bi mogao da odri drvo, te se, kad ga div pusti, drvo povrati u visinu, a
krojaa odbaci u vazduh. Kada je pao neozlijeen, ree div:
ta je to, zar nema snage da dri slabi prut?
Snage imam odgovori kroja zar misli da je to neto za onoga koji je jednim
udarcem pogodio sedmericu? Ja sam skoio preko drveta, jer oni lovci dolje pucaju u
dbunje. Skoi i ti ako moe.
Div pokua, ali nije mogao da preskoi drvo, ve ostade da visi u granama. Kroja je i
ovdje ostao pobjednik. Div ree:
Kad si tako hrabar ovjek, doi sa mnom u nau peinu kod nas. Kroja pristade i poe
za njim. Kad stigoe u peinu, sjedjelo je tu pored vatre jo divova. Svaki je u ruci drao
peenu ovcu i jeo. Kroja se osvrtao i mislio: "Ovdje je mnogo prostranije nego u mojoj
radionici". Div mu pokaza jedan krevet i ree mu da legne i da spava. Ali je krevet bio
suvie velik za krojaa, pa on ne lee u njega ve se zavue u jedan oak. U pono, kad
je div mislio da kroja spava dubokim snom, ustade, uze jednu veliku gvozdenu ipku i
jednim udarcem izlomi krevet mislei da je tog skakavca dotukao. U ranu zoru pooe
divovi u umu. Bijahu sasvim zaboravili na krojaa, kad on naie koraajui veselo i
smjelo. Divovi se pobojae da e ih sve poubijati, te najveom brzinom pobjegoe.
Kroja nastavi put. Poslije dugog putovanja stie u dvorite jednog kraljevskog dvorca.
Kako je bio umoran, lee u travu i zaspa. Dok je tu leao, dooe ljudi, promatrahu ga sa
svih strana i proitae na opasau: "Sedmericu jednim udarcem".
Ah rekoe oni ta trai ovaj veliki junak ovdje u doba mira? To mora biti neki
moan gospodin.
Oni odoe i javie kralju mislei da bi, ako bi izbio rat, to bio vaan i koristan ovjek,
kojeg ni po koju cijenu ne treba pustiti da ode. Kralju se svidje ovaj savjet i on posla
jednog od svojih dvorjana krojau, koji e mu, kad se probudi, ponuditi ratnu slubu.
Izaslanik je stajao pored spavaa, ekao dok ovaj nije poeo da se protee i dok nije
otvorio oi, te mu podnese svoj prijedlog.
Ba zato sam ovdje doao odgovori kroja. Spreman sam da stupim u kraljevu
slubu.
Primljen je sa mnogo poasti i odreen mu je poseban stan. Ali ratnici bijahu kivni na
krojaa i eljeli su da je hiljadu milja daleko.
ta e od toga biti govorili su izmeu sebe ako se s njim zavadimo i on pone
udarati? Od svakog e zamaha pasti sedmerica. Nijedan od nas to ne moe izdrati.
Pooe svi kralju i zamolie da krojaa otpusti.
Mi nismo u stanju rekoe oni da izdrimo pored ovjeka koji jednim udarcem ubija
sedmericu.
Kralj bijae alostan to zbog jednog treba da izgubi svoje vjerne sluge, pa poeli da
njegove oi nisu nikad vidjele krojaa, koga bi se sada rado oslobodio. Ali se nije
usuivao da ga otpusti, jer se plaio da ga moe zajedno sa njegovim narodom pobiti i
sjesti na kraljevski prijesto. Dugo je razmiljao i najzad naao rjeenje. Posla po krojaa i
porui mu da hoe, poto je tako veliki junak, da mu uputi jednu molbu. U jednoj umi u

njegovoj zemlji borave dva diva koji ine veliku tetu pljakajui, ubijajui, palei. Niko
ne smije da im se priblii a da ivot ne izloi opasnosti. Ako nadvlada i ubije ova dva
diva, dae mu svoju jedinu ker za enu i pola kraljevine kao miraz. S njim treba da pou
i sto konjanika da mu pomognu.
"To bi bilo neto za ovjeka kao to si ti", pomisli kroja. "Lijepa kraljeva ki i pola
kraljevine ne nude se ovjeku svakoga dana,"
Da odgovori on. Divove u da savladam, ali mi nije potrebno sto konjanika. Ko
jednim udarcem ubija sedmericu, ne treba da se boji dvojice.
Kroja poe, a sto konjanika ga je pratilo. Kad stie do ivice ume, ree svojim
pratiocima:
Ostanite ovdje, a ja u ve sam da zavrim sa divovima.
Tada ue u umu i osvrnu se desno i lijevo. Uskoro ugleda oba diva. Oni su leali pod
jednim drvetom, spavali i pri tom hrkali da su se grane savijale. Kroja ne bi lijen,
nakupi u oba depa kamenja i pope se na drvo. Kad je bio na sredini, skliznu na jednu
granu, dok nije sjeo tano iznad spavaa. Bacao je jednom divu na grudi kamen za
kamenom. Div dugo nije osjeao nita, ali se najzad probudi, munu svoga druga i ree:
Zato me tue?
Ti sanja ree drugi ja te ne tuem.
Oni opet legoe da spavaju, kad kroja baci na drugoga jedan kamen.
ta to znai povika drugi to se gaa?
Ja te ne gaam odgovori drugi gunajui.
Neko vrijeme su se prepirali, ali poto su bili umorni, prestadoe sa svaom i oi im se
ponovo sklopie. Kroja otpoe ponovo sa svojom igrom, izabra najvei kamen i baci ga
prvom divu svom snagom na grudi.
To je ve suvie! povika ovaj, skoi kao lud i gurnu svoga druga uza drvo da se ono
zatrese. Drugi mu vrati istom mjerom i oni se toliko razbjesnie da su upali drvee,
udarali jedan drugoga dotle dok nisu obojica mrtvi pali na zemlju.
Sada kroja skoi dolje.
Srea ree on to nisu iupali drvo na kome sam sjedio, jer bih inae morao kao
vjeverica da skoim na drugo. Ali ja sam brz.
Tada izvue svoj ma i zada svakom divu po nekoliko snanih udaraca u prsa. Onda ode
do konjanika i ree im:
Posao je zavren, obojicu sam ubio. Bilo je teko. Oni su u opasnosti upali drvee i
branili se, ali im to sve nita nije pomoglo kad dolazi jedan kao ja, koji ubija sedmericu
jednim udarcem.
Zar niste ranjeni? zapitae konjanici.
Dobro je ispalo odgovori kroja ni jednu vlas mi nisu savili. Konjanici nisu mogli
da vjeruju, pa uoe u umu. Tu naoe divove gdje plivaju u svojoj krvi, a oko njih je
lealo poupano drvee.
Kroja je od kralja traio obeanu nagradu, ali, ovaj se kajao zbog svog obeanja i
ponovo razmiljao kako bi junaka skinuo s vrata.
Prije nego to dobije moju kerku i pola kraljevstva rekao mu je kralj mora da
izvri jo jedno junako djelo. U toj umi ivi jednorog koji priinjava veliku tetu.
Njega mora prvo da ulovi.
Jednoroga se manje plaim nego dvojice divova. Sedmero jednim udarcem, to je neto
za mene.

On uze sa sobom konopac i sjekiru, ode u umu i naredi svojim pratiocima da ga

priekaju. Nije morao dugo da trai, jednorog ubrzo naie i odmah skoi na krojaa kao
da htjede bez odlaganja da ga probode.
Polako, polako ree on to ne ide tako brzo.
Stajao je i ekao da ivotinja doe blizu. Onda skoi hitro iza drveta. Jednorog se zaletje
svom snagom prema drvetu, i zabode rog tako jako u stablo da nije imao dovoljno snage
da ga ponovo izvue. Tako je bio uhvaen.
Sad imam ptiicu ree kroja.
Izae iza drveta pa veza konopcem vrat jednoroga i sjekirom isjee rog iz drveta. Kad je
sve bilo gotovo, odvede ivotinju kralju.
Kralj jo nije htio da mu da obeanu nagradu pa mu postavi i trei zahtjev. Prije svadbe
trebalo je da kroja ulovi divlju svinju koja je pravila veliku tetu u umi. Trebalo je da
mu lovci pomognu.
Rado ree kroja to je djeja igra.
Lovce nije poveo sa sobom u umu, emu se oni obradovae, jer ih je divlja svinja ve
vie puta tako doekala da nisu imali volje da je progone. Kad je svinja ugledala krojaa,
potrala je na njega sa zapjenuanim ustima i naotrenim kljovama, pa je htjela da ga
obori na zemlju. Ali hitri junak uskoi u jednu kolibicu koja se nalazila u blizini i odmah
kroz prozor jednim skokom iskoi napolje. Svinja pojuri za njim, a on spolja obie
kolibicu i zalupi vrata za njom. I tako se bijesna ivotinja ulovi, a bijae isuvie teka da
bi mogla da iskoi kroz prozor.
Kroja je pozvao lovce da vlastitim oima vide zarobljenika. Zatim se uputi kralju, koji
je, elio to ili ne, morao da odri svoje obeanje, dade mu kerku i pola kraljevine. Da je
znao da pred njim nije nikakav junak ve kroja, jo bi to tee primio srcu. Svadba je
odrana s velikim sjajem, a od krojaa postade kralj.
Poslije izvjesnog vremena ula je mlada kraljica kako nou njen mu u snu govori:
"Deko, napravi mi prsluk i okrpi pantalone ili u te arinom lupiti po uima!" Tako je
doznala kakvog je roda mladi gospodin. Sutradan se potuila ocu i molila da je oslobodi
mua koji nije nita drugo sem kroja.
Kralj ju je tjeio i rekao:
Idue noi ostavi spavau sobu otvorenu. Moje sluge neka stoje napolju, pa kad zaspi,
neka uu i neka ga sveu i odnesu na brod koji e ga odvesti u daleki svijet.
ena je time bila zadovoljna, ali kraljev titonoa, koji je sve to uo, bio je naklonjen
mladom gospodinu i obavijestio ga je o cijeloj zavjeri.
Ja u to ve sprijeiti rekao je kroja.
Uvee je legao u uobiajeno vrijeme sa svojom enom u postelju. Kad je vjerovala da je
zaspao, ona ustade, otvori vrata i ponovo lee. Kroja, koji se samo pretvarao da spava,
otpoe jasnim glasom da vie:
Deko, napravi mi prsluk i okrpi pantalone ili u te udariti arinom po uima! Ja sam
sedmericu ubio jednim udarcem, ubio sam dva diva, doveo jednoroga i uhvatio divlju
svinju, a zar da se plaim onih koji napolju stoje ispred sobe!
Kada su ovi uli da kroja ovako govori, spopade ih veliki strah. Potrae kao da je iza
njih divlja vojska i nijedan se vie ne usudi protiv njega. Tako kroja bi i ostade cijeloga
ivota kralj.
* lot stara mjera za teinu

** funta takoer stara mjera za teinu

STOIU, POSTAVI SE!

Nekad davno ivio kroja sa tri sina i jednom kozom ijim su se mlijekom hranili. Poalje
tako jedanput otac najstarijeg sina da napase kozu. itav je dan djeak hodao
proplankom, umarkom, a koza brstila. Uvee upita mladi kozu da li je sita.
"Sita, presita
kui mi se hita!"
odgovori koza. Poslije, otac doe u talu, pomilova kozu, a ova zavrea:
"Gladna pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!"
Otac se razljuti na sina lijeninu, izudara ga i otjera od kue. Sutradan, srednji sin povede
kozu na pau. Kada je predvee htjede vratiti kui, koza sretno izmeketa:
"Sita, presita,
kui mi se hita!"
Ali kad gazda doe da je vidi, koza opet odmeketa:
"Gladna, pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!"
Tada kroja istue i svog srednjeg sina i otjera ga iz kue.
Isto se desi i sa najmlaim sinom koza je svoju pjesmu svaki put na isti nain
odvreala. Tako kroja i svog treeg sina otjera od kue. etvrtog dana povede kroja
sam kozu na pau. I njemu je ona uvee tvrdila:
"Sita, presita,
kui mi se hita!"
A kad dooe u talu, koza vreknu:
"Gladna pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!"
Sad tek kroja shvati ta je uradio pa istue i otjera kozu i osta sam.
Njegovi sinovi se razioe po svijetu traei posla. Najstariji je uio zanat kod jednog
stolara. Poslije godinu dana, jer je bio marljiv i vrijedan, dobi od majstora obian drveni
stoi na dar. Ali to nije bio obian drveni stoi. Kad mladi, prema majstorovim
uputama ree: "Stoiu, postavi se!" gle uda. Stoi se ispuni najraznovrsnijim i
najljepim jelima.
I kako to nestane sa stola, tako se opet napuni! Obradova se mladi i veselo krenu kui
jer se oca poelio, a htio je i da ga obraduje svojim stoiem. Jedne veeri zastade pred
nekom krmom da se odmori i da tu zanoi. Dobar kakav je bio, pred svim gostima viknu
svom stoiu: "Stoiu, postavi se!". Gosti se zadivie udu i dobro se pogostie. Ali
krmar odlui da nou, kad mladi zaspe, zamijeni arobni stoi obinim starim stolom
kakav je imao negdje na tavanu. Tako i uini. A mladi, nita ne primijetivi, krete

oinskoj kui. Obradova se otac sinu, a jo vie prii o arobnom stoiu. Sazvae
prijatelje i roake i najstariji sin uzviknu:
"Stoiu, postavi se!" Pa opet: "Stoiu, postavi se!", ali se nita ne desi. Gosti ismijae
mladia i otidoe gladni svojim kuama, a mladi od stida samo to u zemlju nije propao.
Srednji brat uio zanat kod nekog mlinara. I on je bio marljiv i vrijedan pa mu gazda
poslije godinu dana dade nagradu. Magare. Ali ni to ne bijae obino magare: kad se
prostre ispod njega araf i blago ga se povue za ui i kae "Magarence, daj!" iz njega,
na sve strane pljusne kia dukata. Obradova se mladi i veselo krenu kui. Jedne veeri i
on zastade kod iste krme i isto mu se desi to i njegovom najstarijem bratu. Krmar
vidje kako mladi ide u talu, kako prostire araf ispod svog magarenceta i kako,
povukavi magarence za ui i uzviknuvi "Magarence, daj!", dobi kiu dukata. Iste noi
krmar zamijeni arobno magare obinim. I tako mladi doe kui i tako sazvae
prijatelje i roake, ali na uzvik "Magarence, daj!" ne bi nita. Naljutie se gosti i odoe
praznih ruku svojim kuama, a mladi od stida samo to nije u zemlju propao.
Najmlai brat uio zanat kod nekog tokara. I on je bio marljiv i vrijedan i poslije godinu
dana egrtovanja za nagradu je dobio vreu, a u vrei tap. Ali ni to ne bi obina vrea, ni
obini tap. Na uzvik "Udri!", tap bi izletio i devetao neprijatelja sve dok mu se ne kae
"Stani!". Obradova se najmlai sin staroga krojaa. Znao je to se desilo njegovoj brai,
pa pouri put one krme. Tamo se pravio vaan. Tajanstven. Priao je o udima koja je
vidio ili za koja je uo. A svoju vreu pomno uvao. Krmar jedva saeka no pa se
kriom prikrade usnulom mladiu i njegovoj vrei. Ali djeak nije spavao, nego kad
krmar dotae vreu, povika "Udri! Udri!" a tap izletje i tako dobro obavi svoj posao da
krmar pristade da vrati i stoi i magare, i da uradi sve to treba samo da sklone tap.
I tako se najmlai sin uputi oevoj kui. Sa sobom je nosio stoi, za sobom vodio
magarca, a preko lea prebacio vreu i u vrei arobni tap. Doekao otac radosno svoje
najmlae dijete, ali jedva pristade da sazove prijatelje i roake. Dooe gosti i stoi se
postavi: "Stoiu, postavi se!" i na stolu se nae svakojakih jela. Kad magarencetu ree
"Magarence daj!" magarence izdukata hrpu dukata: Samo niko ne viknu tapu u vrei:
"Udri!" Zato bi i viknuo!? Svi su se gostili i radovali. A stari kroja ostavi iglu i makaze
i ivio je sa svoja tri sina sretno i dugo.

BILJEKA
O BRAI GRIM

Braa Grim (Jakob Ludwig Carl i Wilhelm Carl), Jakob i Vilhelm, roeni su, ivjeli i
radili u Njemakoj krajem osamnaestog i prvoj polovini devetnaestog vijeka. Jakob je
roen 4. januara 1785. u Hanau a umro 20. septembra u Berlinu. Vilhelm je roen 24.
februara 1786. u Hanau a umro 16. decembra 1859. godine u Berlinu.
Braa su prouavali njemaki jezik i, slino kao to je kod nas radio Vuk Karadi,
sakupljali pjesme i prie svoga naroda i sakupili ih u etiri debele knjige. Shvatili su
ljepotu i smisao narodnog kazivanja, pa kada su nae narodne pripovijetke bile prevedene
na njemaki jezik, Jakob Grim je napisao predgovor toj zbirci. Grimovi su dugo godina
saraivali i prijeteljevali sa Vukom Karadiem i duboko cijenili njegov rad.
Jakob je bio najstariji od estoro djece etiri brata i jedne sestre. Njihov otac Filip bio je
advokat. Kad je Jakobu bilo 23 godine otac majka su umrli i na njemu je ostalo da odgoji
svoju brau i sestru. Nakon zavretka srednje kole u Kaselu, starija braa su slijedila
zvanje svoga oca i nastavila studirati na Univerzitetu u Marburgu. Upravo u Marburgu su
doli pod uticaj Klemensa Brentana, koji je u obojici pobudio ljubav prema narodnoj
poeziji, i Fridriha Karla fon Savinjija suosnivaa istorijske pravne kole, koji ih je nauio
metodama arhivskog rada kojim su braa formirala prave osnive za itav kasniji rad. I
neki drugi ljudi su snano oticali na Grimove, posebno filozof Johan Gotfrid Herder sa
svojim idejama o narodnoj poeziji. U osnovi oni su ostali samostalni, kreirajui svoj rad
prema svojim principima. Sa Savinjijem 1805. mlai brat Jakov je otiao u Pariz da
izuava srednjovjekovne rukopise. Sljedee godine je postao sekretar ratnog odjela u
Kaselu. Zbog zdravlja Vilhelm je ostao bez zaposlenja sve do 1814. godine. Poslije
Napoleonovog vojnog pohoda 1806. godine Jakob postaje privatni bibliotekar kralju
eromu od Vestfalije, a godinu nakon toga postaje lan dravnog savjeta, ali se ipak
vraa u Hesen 1813. godine nakon Napoleonovog poraza. U meuvremenu Vilhelm je
postao sekretar biblioteke u Kaselu, a Jakob mu se pridruio 1816. godine. Do tog
vremena braa su zbog knjievnosti, kojom su se bavili itav svoj ivot, konano odustala
od pravnike karijere. U svom pristupu knjievnosti bili su naklonjeni vie realizmu nego
romantizmu. U staroj knjievnosti vidjeli su temelje drutva svoga vremena. Braa Grim
su se od poetka trudili da, osim tradicije i knjievnosti svoga naroda, u svoje istraivanje
uzmu i narodnu tradiciju i knjievnost Skandinavije, Finske, panije, Holandije, Irske,
kotske, Engleske i Balkana.
Prve narodne pjesme i prie biljeili su za svoje prijatelje Ahima fon Arnima i Brentana,
koji su saraivali na zbirci Narodnih pjesama iz 1805. godine gdje su braa u nekoliko
eseja iznosili razliku izmeu narodne i ostalih knjievnosti. Za njih je narodna poezije
bila jedina prava poezija koja izraava vjene radosti i tuge, nade i strahove ovjeanstva.
Ohrabreni od strane Arnima objavljuju svoje sabrane prie kao Djeije i domae prie,
nagovjetavajui samim naslovom da su te prie namijenjene i djeci i odraslima.
Za razliku od mate romantiarske kole poetike bajke, ovih dvije stotine pria brae
Grim (uglavnom uzetih iz usmenih predanja, iako je njih nekoliko bilo ve tampano)
pogaale su duu, matu i vjerovanje naroda kroz vijekove. Veliki doprinos Vilhelma
Grima je u tome to je dao bajkama itljivi oblik ne mijenjajui njihov narodni karakter.
Rezultat je bio trostruk: zbirka je imala veliku prou i Njemakoj i na kraju u svim
dijelovima planete (prevedene su na preko 70 jezika; postale su i ostale pravilo za
sakupljanje narodnih pripovijedaka u itavom svijetu; i Grimove biljeke o
pripovijetkama, uz ostala istraivnaja, formirale su osnovicu za nauku o narodnom
predanju pa ak i o folkloru. Do danas ove prie su ostale najranija "nauna" zbirka

narodnih pria. Nakon ovog djela braa su tampala zbirku istorijskih i lokalnih legendi
iz Njemake pod naslovom Njemake prie, koja nikada nije postigla tako veliku
popularnost, iako je uticala i na knjievnost i na studije o narodnom predanju.
Jakob je takoe pokazao interesovanje za izuavanje psihologije, a mnogo je radio i na
Njemakoj gramatici (18191837). Prelaskom u Berlin braa su radila na Rijeniku
njemakog jezika.
Jakob je napisao O starim njemakim pjesmama, Njemaku gramatiku, Staro njemako
pravo, Njemaku mitologiju i Historiju njemakog jezika.
Vilhelm je uradio Danske junake pjesme, balade i prie, Njemake junake prie itd.
Bajke brae Grim ili Grimove bajke, kako ih svi znamo i imenujemo (braa Grim su ih
izdali pod nazivom "Njemake bajke") sauvane su do dananjeg dana i sastavni su dio
djetinjstva diljem svijeta.
R. .