Vodius kroz Antikus

Stari vijek
DIO I

I. Egejska civilizacija
Ovo je osnovni uvod tog termina Egejske civilizacije. Moemo paralelno upotrebljavati dva
naziva Egejske civilizacije i Egejska civilizacija. Neki nositelji triju civilizacija jo nisu poznavali
eljezo kao materijal, poznavali su kositar, neke druge legure i broncu. Sve te Egejske civilizacije
se moe staviti u povijesni okvir - razdoblje od druge polovice 4. tisuljea pr. Kr.do kraja 2.
tisuljea pr. Kr. ili od oko 3500. g. pr. Kr. do oko 1100 g. pr. Kr. Rije je o iznimno dugom
vremenskom razdoblju od gotovo 2500 godina.
Moemo upotrebljavati dva naziva: Egejska civilizacija ili Egejske civilizacije bronanog doba.
Rije je o tri sastavnice, tri kulture, tri civilizacije koje pokazuju svoje specifinosti, svoje lokalne
znaajke, ali one u konanici pripadaju jednom bronanom dobu.
Egejska civilizacija ima tri sastavnice: Kretska civilizacija (Minojska), to je Heladska civilizacija
(Mikenska) i Kikladska civilizacija.
Kako je dolo do otkria tih triju kultura, tih triju civilizacija? Najvee zasluge za to pripadaju
Heinrichu Schliemannu, jednom njemakom entuzijastu, ljubitelju grke mitologije, koji je
zapoeo svoju karijeru kao mesarski pomonik i on je, kako su novine to pisale, hranio
komadima mesa nekog beskunika koji je recitirao cijele stihove iz Homerove Ilijade. Ta ljubav
sluanja prelazi i na itanje. U meuvremenu se jako obogatio i postao je moni industrijalac u
mesnoj industriji.
Sa Homerovom Ilijadom i Odisejom krenuo je u Malu Aziju 1870. g. uvjeren da e otkriti
ostatke. Poduzeo je prva ''istraivanja'' na breuljku Hitarnik na zapadnom rubu Anadolije u
Maloj Aziji. Pokazalo se da se tu nalazi jedno izuzetno bogato bronano naselje. On nije bio
kolovani arheolog, te je platio radnike koji su kopali i kopajui tako doao je do jednoga sloja u
kojem su se pojavili predmeti srebra, zlata, nakita i bio je uvjeren da je otkrio naselje Troje koji
datira iz vremena Trojanskog rata (poetak 12. st. pr. Kr.). Kasnije se pokazalo da je on zapravo
otkrio sloj koji se danas naziva Troja II, a koji pripada 3. tisuljeu pr. Kr. To je bilo 1872.
Schliemann 1876. g. sa enom Sofijom dolazi na Peloponez, juni dio Grke. Te godine poinje i
neka iskapanja. Proavi kroz uvena Lavlja vrata u Mikeni on odmah iza njih, sa njihove desne
strane, poinje sa iskapanjem i otkriva jedan skup od pet kraljevskih grobova. U ovim
iskapanjima nije drao Ilijadu i Odiseju kao u Troji, ve putopis jednog grkog pisca iz 2. st. n.
Kr. iz vremena cara Hadrijana, koji se zvao Pauzanija. Djelo se zvalo "Vodi kroz Heladu". To je
bio vodi koji je sluio svima onima koji su htjeli posjetiti Grku. To je najstariji nama poznati
tekst. On je opisivao Mikenu i njene kiklopske zidine (gradili kiklopi). Unutar grada su
sahranjena petorica mikenskih kraljeva. Schliemann je otkrio tih pet grobova (kasnije dolazi
naziv kraljevski grobni krug A) i vie nije bio zainteresiran za iskapanja.
Njegov grki suradnik je otkrio esti grob, a kasnije se otkrio i sedmi. Svi oni koji su znali
Schliemanna ostali su zateeni sa ovim nalazima, jer je on bio totalno nekolovan za ovakva
istraivanja. Tim senzacionalnim nalazima, grobnog kruga A, a kasnije iza II svjetskog rata e
biti otkriven i B, zapoinje Mikenska civilizacija. To su najstariji spomenici Mikenske
2

civilizacije. S obzirom da je sve to naeno na lokalitetu gdje je bila Mikena, logino je bilo da
dobije naziv Mikenska civilizacija.
Schliemann je dokazao da je njegova ljubav prema grkoj knjievnosti i itanja epova ipak krila
neke povijesne injenice. Ovim Schliemannovim otkriem je oznaen poetak Egejske
arheologije. Arheologija je znanstvena cjelina koju dijelimo na antiku, pretpovijesnu i
srednjovjekovnu. Egejska arheologija je antika arheologija.

1. Minojska umjetnost
1900. g. dogodila se druga velika prekretnica poslije Schliemanna, kada je jedan Englez Arthur
Evans zapoeo istraivanja palae Knosos na otoku Kreti. Za vrijeme Schliemanna Kreta je bila
pod turskom vlau, sve do 1899. g. Knosos je i ranije bio interesantan arheolozima kao vani
lokalitet. Evansova istraivanja trajala su etiri godine sve do 1903. g. i otkrio je cijelu palau.
Otkrio je najvaniji lokalitet za vrijeme bronanog doba civilizacije koja se razvijala na otoku
Kreti od negdje sredine 4. tisuljea pr. Kr. do kraja 2. tisuljea. pr. Kr. Ta civilizacija se
nazivala Kretska civilizacija, ali Evans joj je dao naziv Minojska civilizacija po kralju Minosu.
Taj je naziv danas uvrijeen. Evans je na Knososu proveo cijeli ivot do duboke starosti 1930. g.
ali za kratko vrijeme, za ove etiri godine je Knosos potpuno istraio, ali se svake godine iznova
vraao, rekonstruirao pojedine dijelove palae - iznova sagraeni - to zbog opasnosti po radnike
koji su tu radili, a to zbog budueg turistikog potencijala. To su mu zamjerili, i to se danas
izbjegava. Ono to je najvanije i treba zahvaliti Evansu je to, to je povijesti iznio na svjetlost
dana jo jednu potpuno nepoznatu civilizaciju. On je svojim radom u Knososu i analizom
materijala koji je tamo pronaen bio u mogunosti izraditi kronologiju Minojske civilizacije. Tu
mu je dosta pomogao egipatski materijal koji je donesen na otok, pa je mogao usporeivati preko
vaza ako su na sebi nosile imena faraona.
Kronologija egipatske civilizacije je podijeljena na tri razdoblja: staro carstvo, srednje carstvo i
mlae carstvo
Na tragu te kronologije drevnog Egipta, Evans je izradio kronologiju Minojske civilizacije i to:
rano minojsko doba, srednje minojsko doba, kasno minojsko.
Kako je Evans bio Englez, a engleska arheoloka kola je imala najvee zasluge u arheologiji,
uvrijeilo se da se ti nazivi krate: EM (iza 3500 g. pr. Kr. - oko 2000 g. pr. Kr), MM (oko 2000 g.
pr. Kr. - oko 1600 g. pr. Kr.), LM (oko 1600 ili 1500 g. pr. Kr. - 1100 g. pr. Kr.).
To bi bila opa kronologija Minojske ili Kretske civilizacije bronanog doba. A svako od tih
razdoblja se dijeli na vie faza:
Evansova kronologija Minojske civilizacije postala je osnovom za razvoj kronologije Heladske
civilizacije i za razvoj Kikladske civilizacije.

Negdje na poetku Evansovog iskapanja na Knososu, jedan grki arheolog Christos Tzountas oko
1900. g. poduzeo je prva prava istraivanja na grkom otoku Melos u jednom naselju Filakopi.
Istraivanja su pokazala da se na Kikladima razvijala jedna posebna civilizacija koja ima svoja
vlastita obiljeja. Ta je civilizacija bila na skupini grkih otoka i on ju je nazvao Kikladska
civilizacija.

Evans je smatrao da je sve ono to se dogaalo na grkom kopnu bila samo refleksija Minojske
kulture. Sa njime se nisu slagali neki ameriki arheolozi. Najvea kontroverza je bila pojava
jednog pisma ija je prisutnost bila potvrena i na grkom kopnu i na Kreti. To je bilo linearno B
pismo. Najvei broj predmeta, tablica, posuda, okruglih ploica tog pisma je pronaeno u palai
koju je otkrio Evans. To mu je bio argument da je to dokaz da je to kretsko pismo, a njegova
prisutnost na grkom kopnu, da se nalazilo pod vlau kretskih vladara. Carl Lei jedan ameriki
arheolog se nije sa tim slagao, ali nije imao dovoljno argumenata. On je 1920. g. poduzeo
istraivanja u okolici grada Korinta i otkrio je jedan vieslojni nalaz ija su istraivanja pokazala
da se prije Mikenske civilizacije na grkom kopnu razvijala jedna starija civilizacija, koja je
imala svoj vlastiti razvoj. Kako je rije o grkom kopnu, a grci sebe zovu Helenima, a svoju
zemlju Helada, on je tu civilizaciju nazvao Heladska civilizacija.
Time je zavren mozaik egejske civilizacije bronanog doba pa imamo: Minojska ili Kretska na
Kreti, Heladska na Grkom kopnu (u posljednjem stadiju nosi naziv Mikenska), Kikladska na
grkim otocima (posebna civilizacija) i postoji jo i etvrta sastavnica bronano dobne
civilizacije zapadne obale Male Azije, dananji dio turskog kopna - posebna civilizacija koja se
nazivala Anadolska civilizacija.
1939. g. se dogodilo jedno od najveih otkria Egejske civilizacije bronanog doba kada su
otkriveni ostaci ruevine mikenske kraljevske palae u Pilu. Pronaena su dva sauvana arhiva sa
tablicama linearnim B pismom. Mikenski vladari upotrebljavali su to pismo, gotovo dva stoljea
nakon ruenja Knososa. Svi spomenici pisani linearnim B pismom u Knososu su mikenskog
karaktera. to znai da su Mikenjani u jednom trenutku doli na otok, osvojili ga, zapalili i
poruili sve minojske gradove osim Knososa iz kojeg su vladali otokom i zato je golema
koncentracija tih nalaza ispisanih linearnim B pismom, jer su oni odatle nadzirali kompletno
gospodarstvo otoka. Najvanije otkrie druge polovice 20. st. je deifriranje tog linearnog B
pisma.
Druga dva pisma pronaena na Kreti su hijeroglifi i linearno A pismo. Nije se znalo kojim su
jezikom govorili Mikenjani dok se jedan genijalni Englez Michale Ventricht nije dosjetio da bi to
mogao biti neki stari dijalekt grkog jezika. Posluio se jednim ciparskim pismom slobodnog
karaktera pisanim grkim jezikom. Poeo je iitavati rijei koje su davale smisao svemu tome.
Pokazalo se da je linearno B pismo pisano grkim jezikom na starom dijalektu, bilo je slobodnog
karaktera, imalo je puno znakova da bi bilo fonetsko (jedan glas - jedan znak). To je pismo
ukljuivalo 67 znakova i 100 ideograma (slika), 100 hijeroglifskih znakova za pojedine rijei.
Slobodno bi znailo povezivanje 1 suglasnika i 1 samoglasnika, npr. ku-ti-ja. Upravo tim
umreavanjem je doao do tog rjeenja. Naalost dvije godine nakon tog otkria 1954. g. je
poginuo u saobraajnoj nesrei.
Kad je ve vidio da je na tragu rjeenja njemu je pomo pruio jedan engleski lingvista John
Chadwick i njih dvojica su prije njegove smrti objavili jednu zajedniku studiju o rezultatima
svog zajednikog istraivanja. Vanost deifriranja tog linearnog pisma je u tome to bi bez njega
bili osueni na prouavanje mikenske civilizacije samo na temelju opisa. Mi iz tih arhiva znamo
kako je glasila titula vladara, vrhovnih zapovjednika, vrhovnog sveenika, kako je bila ustrojena
drava, to su ljudi uzgajali itd. To nije bilo pismo kojim se pisala lijepa knjievnost. Nije tim
pismom Homer pisao Ilijadu i Odiseju. To je pismo bilo administrativnog karaktera. Ono je
iskljuivo zbog potrebe centraliziranja cijele drave, posebno gospodarstva. Unitenjem
6

mikenske palae prestaje linear B pismo. Pojavom grkog alfabeta ovo pismo nestaje. Pismo su
preuzeli od Feniana i prilagodili svom jeziku. Linear B je mikensko pismo. Linear A pismo je
minojsko pismo koje su koristili Kreani. Ono nije deifrirano i pitanje je hoe li ikada biti.
Zato? Jer ne znamo tko su bili Kreani, koje su narodnosti bili, kojim su jezikom govorili.
Definitivni nisu bili Grci, moda su bili tek neko staro drevno pramediteransko stanovnitvo,
moda nekog anadolskog porijekla ili nekog istonog porijekla. Linear B pismo je nastalo iz
linear A pisma. Linear A ima devedeset i neto znakova, a linear B ezdeset neto.
Minojska civilizacija je danas najbolje istraena i ova njena podjela na rano, srednje, kasno, koje
je napravio Evans se zadralo i do danas. Paralelno sa njom imamo i jo jednu podjelu koja gleda
kroz prizmu pojave gradova, palaa, a to je jedan od najvanijih fenomena ovih civilizacija pojava grada.
Prema tome kompletni razvoj Egejske civilizacije bronanog doba se dijeli na: razdoblje prije
palaa, razdoblje starih palaa (prvih palaa), razdoblje drugih palaa, razdoblje nakon palaa.
Razdoblje prije palaa se poklapa sa starijim minojskim periodom. U to vrijeme na Kreti nije bilo
gradova i palaa, ivjelo se u manjim selima i skupinama. Razdoblje starih palaa poklapa se
manje-vie sa srednjim minojskim dobom, a razdoblje mlaih palaa sa razdobljem mlaeg
minojskog perioda.
U meuvremenu se pojavilo i razdoblje treih palaa, koje ovdje nemamo. Zato? LM1b pripada
razdoblju drugih palaa i u tom periodu je dolo do unitenja svih palaa i gradova. Paralelno sa
ivotom niu neke nove palae iz kojih vladaju mikenski vladari i to je to razdoblje treih palaa.
Imamo dva naina datiranja. Jedan je kroz prizmu pojave gradova, a drugi je isto kronoloki, iji
je autor Arthur Evans.

1.1. Knosos
Sada emo malo gledati slike. Evansa su pratile kroz ivot i loe prie, ak se govori da je bio i
homoseksualac. On je uspio u ono vrijeme kada arheolozi nisu uivali pomo od svojih vlada i
ministarstava. Skupljao je donacije i koristio je svoj novac. John Evans je bio otac Arthura
Evansa, i svom je sinu pruio svoje znanje iako nije bio ueni arheolog, ve laik. Imao je dobre
suradnike i veliku elju za uenjem. Prava je srea da je Evans istraivao. McKenzie - arheolog
koji je pomagao Evansu. Grci su bili radna snaga u iskopavanju, a Grk koji mu je pomagao oko
poslova vezano za radnike se zvao Antonio Gregories.
Slike grada Iration, danas najvei grad na otoku Kreti u kojem se nalazi muzej. Mleci su jako
dugo vladali Kretom od 1204. do 1667. g. Kreta se od 1667. do 1899. g. nalazila pod turskom
vlau.
Slika Knososa kako danas izgleda. Veliki graevinski stub, u kome je dvorite u pravcu sjever jug. Unutar zapadnog bloka su bili najradikalniji zahvati. Soba za prijestolje, glavno svetite,
svetite dvostruke sjekire, odnosno prostor kraljeva, i dvorite koje sve razdvaja. Neki dijelovi su
natkriveni, posebno ovo stubite. Na taj nain se uva od atmosferilija. Neki dijelovi su nanovo

izgraeni. Ovo su sve moderne betonske ploe (naknadno graene) koje su na temelju ostataka
rekonstruirane.

Tlocrt palae Knosos: sagraena je u vie faza, nastala je u razdoblju prvih palaa negdje malo
nakon poetka srednjeg minojskog doba MM1b, otprilike kraj 20., poetak 19. st. pr. Kr. Negdje
izmeu 1600 i 1650 je nastradala je u potresu, zatim iznova obnovljena. One druge palae na
otoku su unitene u periodu LM1b, negdje oko poetka 14. st. pr. Kr. Knosos je nadivio druge
palae za cijelo jedno stoljee. Njegov tlocrt ima 59 prostorija. U tom prvom razdoblju je palaa
moda bila neto vea nego to se sada vidi. Ona je organizirana od velikog dvorita smjera
sjever - jug, otprilike veliine 20x40 m. Ima dva glavna krila: istono i zapadno. Graena je
sukcesivno, to znai ne u jednom trenutku, nastajalo je jedno po jedno krilo. Palaa je bila
graena na vie etaa. To se posebno vidi u istonom krilu, jer ispod razine dvorita su ukopane
dvije etae. Jedna je bila u razini sa dvoritem, a najmanje jedna iznad. Istono krilo je imalo
etiri etae. Zapadno nije, ali je imalo osim prizemne jo najmanje jednu etau, a moda i dvije.
Ima jako puno zidova i palaa, podsjea na neki labirint. Ovoliko zidova je bilo jer su zidovi
morali biti snani, debeli i moralo ih je biti puno da bi nosili teinu gornjih etaa. Osnovni
materijal od ega je graena je kamen, a pored njega je koriteno drvo i opeka. Zidovi su graeni
na nain da je vanjsko i unutarnje lice bilo od kamena, a u sredini je bila konstrukcija od drvenih
greda koje su bile postavljene okomito, horizontalno i popreno. Ono je davalo lakou i potrebnu
elastinost. Nije se vidjelo na zidovima jer je veina bila obukana i oslikana. Gornje etae su
bile drvene tavanice. Prostorije na katu su bile dobro osvijetljene, velikih prozora, a u prizemlju
su mrane i to je bitno zbog Evansovih interpretacija prostorija u prizemlju.
8

Sve palae imaju dvorite, istono ili zapadno krilo, veliko zapadno dvorite, ak i jo jedno
manje i imaju okrugle konstrukcije i strukture koje se nazivaju kouloure (kulure). To su strukture,
kako je Evans objasnio, kao cisterne, one su okrugle i pretpostavlja se da su to neki silosi u
kojima se skladitilo ito. Postoji niz prostorija za skladitenje - zapadni magazini - i njih je
ukupno 18. Ispred njih je hodnik, u njima su klupe gdje su skladiteni ogromni keramiki pitosi
koji su ak bili vii i od visine ovjeka. U njima se spremalo vino, maslinovo ulje, smokve itd.
Svaka od palaa, pa i Knosos ima zapadno dvorite i jedan scenski prostor zbog vezivanja palae
sa okolnim podrujima i sa gradom. Ovo su nukleusi naselja koja se ire oko palae. Ta veza
Knososa sa gradom je bila cesta koja je ila iz pravca sjevera, sjeverozapada do scenskog
prostora, i preko zapadnog dvorita prema jugu. Tuda su se kretale procesije i ceremonije
odreenim danima.

Od samih objekata unutar palae su najvaniji, soba sa prijestoljem u sjeverozapadnom uglu

sredinjeg dvorita i glavno svetite u sredini zapadnog bloka, zatim kraljiin i kraljevski
megaron ili dvorana dvostruke sjekire. Evans je tu prostoriju gdje je naao tron nazvao soba sa
prijestoljem. On je tu prostoriju protumaio kao prijestolnu dvoranu gdje je sjedio vladar, a na
klupama do njega su sjedili uzvanici.
Zapadno krilo palae izgleda skromno, najnie visine su zidovi. U sjeverozapadnom dijelu
palae, proavi kroz etvora vrata dolazilo se u sobu s prijestoljem. Evans je naao klupe
prizidane uza zid i prijestolje potpuno sauvano. Nasuprot prijestolja su stajala dva stupa kraj
kojih je bilo stubite kojim se sputalo do maloga prostora u obliku slova L. Evans je sliku
viktorijanske Engleske projektirao na ovu Mikensku civilizaciju. U sredini je bilo jedno
dislocirano ognjite i prolaz kroz vrata kojima se ulazilo u stranje dijelove. To je stubite sa
ogradom koja ga prati, dva stupa (postolja za dva stupa) i to je ta odaja koja je po njemu bila
9

Pronaeni su predmeti kao to su posude, tronoci itd., do modela kua od keramike, koje
pokazuju da su minojske kue bile najee sa dva kata. Ni na jednoj kui nema dvoslivnog
krova. Nije se za pokrivanje upotrebljavala crijepna opeka, ve su kue imale ravni krov. I danas
u Grkoj postoje kue koje su potpuno bijele sa ravnim krovom.
Stubite u obliku slova L u sjeverozapadnom dvoritu je moglo primiti oko 500 ljudi i to je
zapravo prvi teatar na otvorenome u europskoj povijesti. Tu su se odravale predstave i vjerska
dogaanja, gdje su prisustvovali oni najvie pozicionirani lanovi drutva.
Dvije kamene postave pronaene u svetitu gdje su pronaene razne posude, kultne figurice i
razni drugi predmeti.
Svetite dvostruke sjekire se nalazi u junom dijelu istonog krila. Malo svetite sa tri razine. (ne
koristim rije hram namjerno) U najnioj su bile posloene posude sa nekim darovima, druga
razina je bila malo uzdignuta i tu je bio rtvenik i klupa na kojoj su postavljena dva konsekrativna
roga. To je jedan od dvaju najvanijih simbola, vladarevih simbola. To se dovodi u vezu sa
bikom. Rogovi bika su lunarni simbol, podsjeaju na mjesec i veliki su dijelovi palae bili
ukraeni takvim rogovima.
Svetite Zmijske boice se zove zato to je tu pronaeno sedam
enskih figurica, koje prikazuju jedno ensko boanstvo koje u
rukama dri zmije. Neke od tih figurica su akefalne (bez glava), sve
su razgolienih grudiju i pretpostavlja se da je to jedno od nekoliko
identificiranih minojskih enskih boanstava. Minojski religijski
sustav je bio matrijahalan. Sve najvanije figure su ene. Jedna od
tih je i Zmijska boica. Smatralo se da je to boanstvo povezivalo
svijet ivih sa svijetom umrlih, gdje su ivi ostvarivali vezu sa
pokojnim lanovima svoje obitelji.
Kasnije se otkrilo u istraivanjima da taj simbol zmija je dobri duh,
uvar kue, odnosno uvar ivih lanova obitelji. Ove figurice
zmijskih boica se ubrajaju u najljepe artefakte Minojske
umjetnosti. One su izgraene od bjelokosti, a bjelokost je morala
biti importirana sa Istoka. Dijelom su izgraene od fajama, materijal iju su izradu Kreani
preuzeli od Egipana. To je jedna smjesa cementiranih kvarcnih zrnaca, nalikuje na keramiku, ali
je vra i finija.
Zmijska boica je klasina ikonografija svih enskih figura u Minojskoj umjetnosti u zidnome
slikarstvu. Do poda joj je sputena bogato drapirana haljina, nekakva pregaa, grudi koje su
otkrivene, zmije u rukama, kapa na glavi na kojoj sjedi jedna ptica. Znanost smatra da je
prisutnost boanstva jer je tu ptica koja sjedi. Kada na kapi nema ptice to je lik sveenika,
glavara.
Glavni dijelovi palae su: Sjeverna dvorana sa pilatima (to je ulazna dvorana u palau - nalazite
tablica), soba sa prijestoljem sa etvoro vrata kroz, svetite zmijske boice (tripartitno - njegovo
proelje ralanjeno na tri dijela), zapadna skladita, juni ulaz (rekonstruiran), koridor za
10

procesiju (kraljevskom cestom, pokraj teatarskog areala, preko zapadnog dvorita niz
propileje...), teatarski aureal, zapadno dvorite, veliko stubite (ukopano za dvije etae ispod
etae dvorita), kraljev megaron (dvorana dvostrukih sjekira, ne svetite), kraljiin megaron,
istoni bastion, veliko dvorite.
Minojski stupovi su se gradili od drva. irili su se lagano od dna prema vrhu. Zavravaju
jastuastim kapitelima, koji su obino od stabla stupa bili odvojeni nekakvom prstenastom
motivacijom, naravno imali su i etvrtasti abakus na koji je nalegnuta greda. Od njih je sauvano
samo postolje, u koje su oni bili uglavljeni. Rekonstruirali su ih na temelju prikaza zidnog
slikarstva. Palaa je bila est motiv.
Sada vidimo glavu u obliku bika, jedna od najljepih primjeraka Minojske umjetnosti. Kultna
posuda ritor izraena od serpentina, od kamena sa drvenim rogovima koji su obloeni zlatnim
linijama.
'' Freska procesije'' iz Knososa, najpoznatija freska iz Minojske kulture. Mukarci su prokazani u
prirodnim visinama i u ruci nose kultnu posudu riton. Cijelu procesiju prati pjesma (muziki
instrumenti). enski lik je prikazan frontalno, a ostali su iz profila.
Nije samo palaa kao takva interesantna, ve ako gledamo junije od palae imamo jedan sklop
graevine koji se naziva karamatejat (to je rije koju poznajemo iz turskog argona), mjesto gdje
su se odmarali putnici, trgovci. Kako cesta ide dalje vidi se mala palaa i jo niz objekata uz
cestu, prema tome nema nikakve sumnje da ono to mi danas nazivamo palaom bila samo
nukleus jednog mnogo veeg naselja.
Glavno pitanje koje se namee je funkcija tog objekta. Istraivai su s pravom primijetili da
Evansovo objanjenje najvanijih prostora palae ''slabo dri vodu''. Soba s prijestoljem je
sputena za nekoliko stapenica, ima etvora velikih vrata i uope nema prozora, mrana je. Bi li
vladar u jednom takvom prostoru sebi organizirao ivot? Podrumske etae su u mraku bez
direktnog izvora sunca. Tu bi kralj i kraljica teko obitavali. Znanost pretpostavlja da je funkcija
tih prostora bila u nekoj sferi religije, a ono to je Evans protumaio kao kupatilo u kraljiinom
megaronu, istraivai tumae da je to mjesto gdje su se posjetitelji kupali, a ako ne onda su ih
polijevali vodom i tako simboliki proiavali. Pa su te strukture dobile naziv bazeni za
proiavanje. Ovo nije bilo mjesto gdje je iskljuivo obitavao vladar, ve je vanost bila u sferi
religije. Knosos je mjesto raanja zidnoga slikarstva. U slojevima ranog neolitskog naselja u
Knososu ima fragmenata zidne buke. Ona nije figurativne ili vegetativne koncepcije, ve su to
jednostavno premazane plohe, ali to nam pokazuje da su neolitski stanovnici otoka prakticirali
bukanje i premazivanje zidova. Prostorije su bile oslikavane i u prizemlju i na katu. Jedan od
najpoznatijih primjera je Odaja s bikom zbog freske s bikom. Zid je premazivan bukom i onda je
u svjeu buku prethodno urezivan raster linija i onda su nanoene boje. Malo je toga sauvano.
Ono to se vidi tamnije na slici, to su originali, a ono svjetlije je sve rekonstrukcija.
Gledali smo sliku ''Princ s ljiljanima'', gdje je reljefno freskno slikarstvo. Kad su sve palae bile
poruene pa na kraju i Knosos, stanovnitvo otoka Krete iz nekih oito sigurnosnih razloga,
polako se povlai sa najatraktivnijih obalnih podruja u visinska podruja. Prva kontraverza je da
je Evans mislio da su bazeni za proiavanje kupatila, a da je tako trebalo bi ih se rukama puniti
i prazniti. Pored toga je jo jedna kontraverzna struktura kapilarne kripte (kripta je podzemna ili
11

podrumska mrana prostorija u kojima ima vie pilastra koji nose kat iznad, a ti pilastri mogu biti
monolitni, mogu biti sastavljeni od redova tih etvrtastih tambura) koju su redovno ukraavali
motivi dvostruke sjekire. Dvostruke sjekire su poslije konsekrativnih grobova drugi najvaniji
ritualni minojski simbol.
Slika sobe s prijestoljem kako izgleda danas: prijestolje je na svom mjestu, klupe su na svom
mjestu, uvena freska s cirkonima koja je rekonstruirana do krova. Na freskama griffoni
flankiraju prijestolje. Tu oito sjedi jedna vana linost, ali ako je to i bio vladar moda je bio i
sveenik ili moda je vladarica bila sveenik. Ovo su fantastina mitoloka bia, to nisu stvarne
ivotinje i zato smo nekako primjerenije tumaili taj prostor u sferi rituala.
Prva faza palae datira iz 20. st. pr. Kr., a druga iz 16. st. pr. Kr.
Veliko stubite je rekonstruirano, ti drveni minojski stupovi su bili bojani. Da nisu bojani sunce i
kia bi uinili svoje. Zatieni su od atmosferilija. Vidimo na slici tlocrt rezidencijalnog krila
palae po Evansu. Od dvorita lijevo je veliko stubite kojim se sputa iz glavnog dvorita za
dvije etae ispod tog dvorita. I ovdje Evans eli vidjeti kraljiin i kraljev megaron. To je
najvaniji predio palae. U blizini su radionice za radnike (mada teko je za vjerovati da bi se
kralj htio mijeati sa tom niom klasom). Tu je bazen za proiavanje.
Polithiv je grka rije kojom se objanjava jedna struktura koja ima vie otvora. Ovdje ih je 11.
Ta dvorana se naziva dvorana dvostrukih sjekira. Ima prizemlje i kat, gotovo identinog
promjera. Ovo je bila kraljeva dvorana. Kasnije su istraivai pretpostavili da bi ova dvorana
zbog pojave ovakve infrastrukture moda mogla imati neku drugu namjenu, da su se ovi otvori
najvjerojatnije zatvarali dvostrukim vratnicama, imali su gore ak i otvore, to je dokaz da se ovaj
otvoreni dio prostorije u jednom trenutku elio zatvoriti, kao da se ono unutra eljelo sakriti. Vidi
se kraljiin megaron kao Evansova vizija kraljiina kupatila, a novije objanjenje je da su to
bazeni za proiavanje, a larnak kadu koja je u minojskoj kulturi i mikenskoj civilizaciji kasnije
sluile i kao sanduk za pokapanje tijele pokojnika i kao recipijent za kupanje, on je smjestio tu.
Svjetlarnici, to su mjesta kroz koje je dolazila svjetlost do prostorija gdje ne bi mogla drugim
putem doi. Oni se nalaze tamo gdje nema prolaznih vrata i prozora. Knosos kao lokalitet nosi
naziv po novcu. Postojao je novac iz rimskog perioda koji se kovao u gradu Knososu, ali se ne
nalazi na mjestu ove palae.
Kreta je po sredini gorovita, ali dijelovi oko gradova koji su pripadali minojskoj kulturi imaju
vie nego povoljne uvjete za poljodjelstvo i ivot.

1.2. Ostali lokaliteti minojske umjetnosti

Da vidimo glavne lokalitete minojske umjetnosti. Knosos, u relativnoj blizini obale, i najvaniji
je lokalitet do dana dananjega. Druga najvanija palaa je Festos, na sredinjem dijelu june
obale Krete. Trea palaa, Malia, je na sjevernoj obali, zatim Zakros sasvim na istonoj obali. I
Kalatas, peti grad plaa koja je otkrivena tek 1991. Imamo jo nekoliko vanih lokaliteta, koji se
mogu nazvati malim palaama ili vilama. To su Agia Triada u blizini Festosa, Amnitos blizu
Knososa, zatim grad Burnia i Paleikastro (primjer gradske sredine).

12

1.3. Palaa Festos

Sada emo vidjeti neke slike palae Festos. Dio brda je erodirao, i s njime dio palae. Dokaz da
se tu ivjelo i ranije su kremene alatke koje su pronaene na lokalitetu.
Zatim vidimo kamares vaze. Te primjere kamares posuda nalazimo samo i Knososu i u Festosu.
Obiljeje tog keramikog stila, iz razdoblja prvih palaa, srednje minojski period, 20. do 16. st.
pr. Kr. Minojska keramika prije tog vremena je bila raena runo, debelih stijenki i
karakteristinih oblika. Ova se keramika radi na lonarskom kolu. To su tanke stijenke. Oslikana
je stiliziranim vegetabilnim ili animalnim morskim motivima. To su najee svijetlim motivima
na tamnoj pozadini. Bijelim, ukastim, crvenkastim, naranastim motivima na sivoj i crnoj
pozadini. To je bitna razlika u odnosu na minojske keramike stilove mlaeg minojskog perioda
kada su motivi naneseni tamnom bojom na svijetlu pozadinu.
Ovo je pogled u unutranjost kamares zdjelice. Nije uvijek rije o istim motivima, i istoj paleti
boja. Ovdje je rije o stiliziranom obliku. Dvije ae, s brljanovim listovima i valovnicama.
Zatim krag sa peatiranjem razliitih morskih organizama. Posude kamares stila su se izvozile u
Egipat, toliko su popularne bile.
Uglavnom su to linearni stilizirani vegetabilni, a rijetko animalni motivi. Zato ove slike u
kontekstu Festosa? Jer je u Festosu pronaeno najvie kamares posuda.
Iz razdoblja prvih palaa Festosa ima i najvie ostataka zidnih fresaka. Jako puno je predmeta
ispisanih linearnih A pismom. Zatim predmeta sa utisnutim peatom. Svega toga nedostaje u
razdoblju mlae palae.
Najuveniji nalaz is Festosa je ova Rundela, keramiki disk ispisan linearom A. Neki znakovi
prikazuju figure ovjeka.
Ostaci palae. Nedostaje kompletno jugoistono i dio istonog krila koji su erodirali sa brdom.
Vidimo glavno dvorite, vidimo da su magazini okrenuti jedni prema drugima, ne u nizu, kao u
Knososu. Glavno svetite, ponovno je ovdje. Ekvivalent kraljevom megaronu ili Dvorani
dvostruke sjekire se nalazi. Imamo kripte sa pilastrima, bazene za proiavanje. Zapadno
dvorite kao i kod Knososa, ali ovaj puta ono ima svoj juni, srednji i sjeverno juno. Glavni ulaz
je za razliku od Knososa iz pravca juga (onaj koncentrini krug) iz pravca sjevernoga dvorita,
niz ovo stubite pa uz stubite, propileje. Nisu palae identine, prilagoene su poloaju.

13

Ovo su ostaci prve palae, a sve ovo tamo mlae palae. Kae se da je prva bila vea od mlae.
Vidimo zapadno i istono krilo. Evo malo svetite (oznaeno brojem 24). Jo jedna prostorija,
isto sa klupama. To bi bili ekvivalenti onoj dvorani sa prijestoljem.
Neemo se previe zadravati, nemamo vremena. Vidimo rekonstrukciju pojedinih dijelova
palae (vie idealna rekonstrukcija).
Vidimo na glavnom dvoritu postolja za pilastre (za stupove) koji su uokvirivali dvorite, i
vidimo da se javljaju trjemovi.
Vidimo jedan golemi pitos, sastavljen iz gomile dijelova, sa svojom ivotinjskom dekoracijom.
Ovo su hodnici sauvani u veoj visini. Presjeci kroz magazine. Postoje oznake kod klesanja
blokova.
Vidimo ostatke freski iz razdoblja prve palae koji su bolje sauvani i vaniji od onih iz prve
palae Knososa. Vidite motive trstike, stabljika itd.

14

1.4. Palaa Malia

E sad smo na palai Malia. Istono krilo sa magazinima je dijelom zatieno i natkriveno. Opet
vidimo glavno dvorite, istono krilo je relativno malo, zapadno je veliko. Evo koloure, vidimo
zapadno dvorite koje se pridodaje. Ovo je tlocrt same palae. Ovaj puta su magazini i na istono
i na zapadnoj strani. Ovo je cesta minojske administracije. to je zanimljivo? Ostaci pilastara koji
su sa dvije strane okruivali dvorite. U dvoritu se nalazi rtvenik, glavno svetite tono gleda na
rtveni. Ovdje imamo hipostilnu dvoranu. Ako traimo kraljev megaron, ekvivalent onoj iz
knososa, evo je ovdje. Bazen za proiavanje, stubite. Samo je drugaijeg rasporeda.
Sve one izranjaju u MM periodu, kada se obnavljaju i ponovno ive. U Maliji izgleda imaju ak
tri faze graenja.
Ovo je jedan rtvenik u obliku kamene ploe sa krunim recipijentima u dnu. Pretpostavlja se za
krvnu rtvu ljevanicu.
Uokolo palae je otkriveno nekoliko poloaja sa ostacima arhitekture. Dobili su nazive etvrt
Alfa, Theta, Mu, E, Zeta. Ovo je nukleus jednoga naselja, jednoga grada. Trebat e vremena da se
istrai.
Ovo je istono krilo koje je jedini natkriveni dio palae. Nalazi po kojima je Malia bila uvena,
predmeti poput prstenja, peatnjaka.
15

1.5. Grad Gournia

Prva ena u grkoj arheologiji, Harriete Boyd, koja je ispred amerikog arheolokog tima uzela
istraivati lokalitet Gourniu.

Pod oznakom G se nalazi taj dio koji bi bio slian ovi prethodnim palaama. Ona datira iz
srednjeg minojskog perioda i kasnog minojskog perioda. Vidimo gradski trg, sama vila, i manje
dvorite. Vidimo ulaz u vilu, sa poploanjem ispred, vidimo malo stubite u obliku slova L. Iz
dva se smjera pristupalo tome dvoritu. Nema grada-palae bez bazena za proiavanje.

1.6. Cemeteriji
Sada emo ii na jedno drugo podruje, na cemeterije, na groblje. Kako su se Kreani
sahranjivali? Postoji nekoliko glavnih tipova minojske grobne arhitekture. To su: krune
grobnice, grobnice tipa kue, grobnice usjeene u stijenu i ukopi u pitosima, ukopi u larnaksima i
nekim posebnim inaicama ukopa.

16

Ovdje vidimo jedno groblje koje se nalazi u relativnoj blizini Gournije. Tu je pronaen vei broj
ukopa u pitosima. Oito nisu sluili samo za hranu.

1.7. Zakros
Ovo je Zakros, grad na krajnjem istonom dijelu Krete.

Vidimo malo dvorite, malo drugaiji raspored. Sa svetitem na zapadnoj strani. Ovo je ovdje
zanimljiva struktura, neki dre da je ribnjak, da je bazen. Samo jedan objekt ima gotovo
dvadesetak prostorija. Ovdje je bila najvanija luka na Kreti. Na tlocrtu vidimo neto to se
smatra da je cisterna. Vidimo kraljiin i kraljev megaron. Vidimo i arhiv gdje je bilo mnotvo
posuda sa linear A pismom. Na ovom dijelu je bilo malo svetite oznaeno brojem 23.
Sad nekoliko izvanrednih primjeraka umjetnosti. Jedna posuda u obliku koljke. Jedan riton u
obliku nojeva jajeta. Sve su to kamene posude iz toga je injenica da su one kultne namjene. Ova
je posuda rekonstruirana. Vidimo portal, proelje, stupove. To je oito konsekrativno svetite. Te
posude su nam vane zbog shvaanja kulture.
Ovdje su posude ukraene morskim stilom, to je inaica dvorskog stila, jer su oslikane morskim
svijetom. Tamnom bojom na svijetloj podlozi.
Imamo dva primjerka sitne plastike koji potjeu iz razdoblja kraja minojske civilizacije. To nije
nije Ia ni Ib faza, jer je to razdoblje kada su palae jo na ivotu. I ovakvi primjerci koji prikazuju
17

enske figure uzdignutih ruku, i one su zapravo iz vremena kada Mikena vlada Kretom (vidi
mikensku umjetnost).
Ovo su sada primjeri gema, prstenja i peata. Njihovo postojanje znai da postoji vlast, dravno i
administracijsko ureenje. Kada postoji velik broj tih predmeta na jednom lokalitetu to je znak da
je to glavno sredite. U razliitim vrstama kamena su razliiti prikazi, od dvostrukih sjekira, do
fantastinih bia. Prikazi bika i toreadora koji ga preskae. Prikazi sveenica koje pleu.
esto se prinose rtve i daju darovi boanstvima, jer su oni ovisili o vremenskim uvjetima radi
poljoprivrede.

1.8. Vasili
Sada smo doli do lokaliteta kojega nisam spomenuo. Ovo je iz razdoblja prije pojave palaa. Iz
starijega minojskoga perioda. ivjelo se u selima, u zajednicama koje su ukljuivale nekoliko
domainstava. Vasili. Ovo je pogled na taj lokalitet.

1.9. Palaikastro
Zatim imamo Palaikastro. Jedini pravi primjer grada. Ovo su njegovi dijelovi. Vidite kratke
komunikacije koje su poloene da dijele naselje na blokovske strukture. Ovo nije klasini
urbanizam, ali su poeci jednog urbanistikog promiljanja. Rije je o 20. ili 16. st. pr. Kr.

Vidimo jedan najpoznatiji nalaz iz Palaikastra. To je Kuros iz Palaikastra. Ako ita valja
zapamtiti o ovom gradu, to je i ovaj Kuros. Nama nije poznata monumentalna figura iz
minojskog perioda. Sve figurice pripadaju sitnoj figuralnoj plastici do 20-ak cm. Ovo je jedini kip
koji prelazi 2 m. On je bio raen od bjelokosti iz vie dijelova, spojen. Zasigurno je bio odjeven.

18

Zatim male figurice zvonolikog tijela, primitivne izrade sa uzdignutim rukama iz kasnog
minojskog perioda.

1.10. Haghia Triada

Jedan od minojskih lokaliteta koje ne moemo svrstati ni u kategoriju grada ni u kategoriju
palae. On ima vilu i villagio. Vila je nie, a na sjeveru je naselje koje je nastavilo ivjeti nakon
ruenja palae.

Haghia Triada nastaje u srednjem minojskom periodu i ak je znaajnija od Festosa. Tu su naeni

nalazi ispisani linear A pismom. Ovdje su pronaeni i najzanimljiviji primjerci. One se
nastavljaju u kasno minojskom razdoblju. Krajem kasno minojskog perioda Haghia Triada biva
naputena i razorena. Na njezinim ruevinama nastaje megaron, objekt lokalnog mikenskog
vladara.

19

Odatle poinje jedan od najznaajnijih spomenika minojske umjetnosti - uveni sarkofag iz 14. st.
pr. Kr. Po emu je on uven. Ovo je kameni, obukani i oslikan sarkofag. Sa sve etiri strane
sarkofaga su prikazane pogrebne ceremonije. Koje su to ceremonije? Portal groba, bista
pokojnika, tri mukarca nose darove, brod i ivotinje koje e rtvovati. Druge su figure okrenute
leima. Imamo mukarca koji svira liru, pred kojim su dvije ene, jedna nosi koaru, a druga iz
kratera izlijeva rtvu ljevanicu. Ovdje je rije o rtvovanju boanstvu (imamo i dvije sjekire i
ptice). Na drugoj strani vidimo rtvenik, figuru sa rukama na njemu. Srednja slika prikazuje
rtvenu ivotinju i mukarca koji svira frulu. Trea sliica prikazuje ponovno tri ene. Sa kraih
strana vidimo zaprenim kolima sa raskonim kapama, zapregu vuku krilati lavovi. Oni zapravo
prikazuju dva boanstva (enski likovi). Na drugoj strani je slian prikaz, no bez ptice, i to je
prikaz pokojnika.
Dolazimo do Michaela Ventrichta. Pria ukratko, na Cipru se zadralo slogovno pismo, i od te
toke je krenuo, i kroz jedan sustav je doao do rjeenja i sustava slogova. // Ovaj je poprilino
dug, objanjava kako je dotini gospodin razbio linear B, no, ponavlja se to i kasnije, a spominje
gdje se sve tablice nalaze i sl. //
Kreani, osim svetita unutar palaa (svetite dvostrukih sjekira, svetite Zmijske boice, neka
druga neimenovana), imamo i svetita u prirodnim ambijentima. Na vrhovima breuljaka (teko
pristupanim) i u spiljama. Svetita su puna keramike, posebno kamares posua, koje su dokaz da
su bila pod patronatom odreene palae.
// opet preskaem vei dio, ponovno Ventricht, pa onda grobnice, to u drugim skriptama uope
nema, zbog kratkog vremena i ja preskaem... //

20

2. Heladska umjetnost
2.1. Uvod i kronologija
Danas emo se baviti heladskom, odnosno, mikenskom umjetnou. Mali podsjetnik
terminologije. Ako se sjeate prologa predavanja onda smo zakljuili da je egejska arheologija
posebna disciplina koja je zapoela istraivanjem Heinricha Schliemanna na Mikenskoj glavici
1876. g. Time je bila otkrivena jedna potpuno nepoznata, zaboravljena, visokorazvijena
civilizacija bronanog doba. Prema tom glavnom lokalitetu je dobila naziv Mikenska civilizacija.
Meutim, istraivanjima jednog arheolokog tima kojega su predvodili kolege sa Sveuilita u
Cincinatiju u Americi na elu sa Karlom Blegenom 20-ih i 30-ih godina prologa stoljea u
okolici Korinta, pokazalo se da zapravo ono to je Schlimman otkrio istraivanjima na Mikenskoj
glavici predstavlja samo posljednju stepenicu u razvoju bronano dobne civilizacije grkog
kopna. Naime, (Karl Blegen) inae poznati, zasluni istraiva tih egejskih civilizacija bronanog
doba, je odluio iskapati u okolici grada Argosa na jednom lokalitetu na kojemu se nalazi uveni
hram posveen boici Heri. On je iskapao na jednoj terasi iznad toga hrama i utvrdio je ostatke
mikenske citadele, mikenske palae, ali i ostatke arhitekture iz starijeg razdoblja, koji e kasnije
dobiti naziv srednji heladski period. ak je utvrdio nalaze sa kraja mikenske civilizacije, odnosno
iz tzv. submikenskog perioda. On je na temelju samo tog jednog istraivanja, na malo poznatom
lokalitetu koji se naziva Prosima, bio u mogunosti izraditi kronologiju heladske civilizacije.
Pokazalo se da ono to je Evans utvrdio na otoku Kreti, da ta jedna visokorazvijena civilizacija se
razvija kroz gotovo dva tisuljea, zapravo se moe projicirati i na grko kopno. Njegovi
suradnici su dali toj civilizaciji naziv heladska civilizacija jer, kao to mi danas koristimo naziv
Egejida za cijeli prostor Grke, Cipra, Krete, zapadne obale Male Azije, tako su Grci svoju
zemlju zapravo nazivali Helada, odnosno Helas. Dan danas na grkim potanskim markama
nalazimo naziv Helas, a Grci sebe nazivaju Heleni. Tako je nastao taj pojam heladska civilizacija
i ta heladska civilizacija je po uzoru na Minojsku, kronologija Minojske civilizacije je zapravo
Blegenu, Vejsu i drugima posluila kao osnova za izradu kronologije heladske civilizacije.
Vrlo jednostavno, ona se dijeli u tri razdoblja - starije, srednje i bronano doba. Budui da se radi
o bronano dobnoj civilizaciji grkog kopna ta se tri razdoblja nazivaju - stariji ili raniji heladski
period, srednji heladski period i kasno heladski period (jo se naziva mikenski period). Za rano
heladski period se ne moe kazati Mikenska civilizacija.
to se tie te podjele Heladske civilizacije, datiranje tih triju perioda je slino datiranju rano
minojskog, srednje minojskog i kasno minojskog perioda. Stariji ili raniji heladski period
zapoinje negdje na prijelazu iz 4. u 3. tisuljee pr. Kr. Mi zapravo ne znamo je li to negdje ve
sredinom 4. tisuljea pr. Kr. ili tek poetkom 3. tisuljea pr. Kr. Tu se miljenja istraivaa
razilaze, zato treba izbjegavati koritenje godina. Kraj rano heladskog perioda zavrava krajem
20. odnosno poetkom 19. stoljea pr. Kr.. Kraj srednjeg heladskog perioda zavrava poetkom
16. st. pr. Kr. Kada poinje kasno heladski ili mikenski period, a mikenska civilizacija traje do
negdje 1100. g. pr. Kr., negdje do kraja 12. stoljea pr. Kr. U cijelosti je rije o razdoblju od
minimalno 2 tisuljea i zbog toga je to veliko vremensko razdoblje podijeljeno u tri vremenska
odsjeka koja korespondiraju sa starijim, srednjim i mlaim bronanim dobom. Ve ovisno o
tome radi li se o civilizaciji grkog kopna, otoka Krete ili otocima Kiklade kaemo raniji
minojski, raniji heladski, raniji kikladski period; srednje minojski, srednje heladski, srednje
21

kikladski; odnosno kasno minojski, kasno heladski, kasno kikladski period. To kasno se zapravo
misli na bronano doba.
Od ta tri razdoblja, najbolje je poznato ovo najmlae kasno heladsko doba, odnosno period
Mikenske civilizacije. Naravno, najvie je spomenika iz tog nama najblieg perioda. Najslabije je
poznato ovo najranije razdoblje i zapravo su se na tom podruju dogodile i najvee promjene u
recimo posljednjih 20-ak godina u pristupu kronologije, odnosno terminologije. Naime, ta tri
velika razdoblja su poput rano minojskog, srednje minojskog i kasno minojskog perioda
podijeljena u faze, u manja vremenska razdoblja koja su bila oznaena rimskim brojevima I, II i
III pa je tako rano heladski period podijeljen u rano heladski I, rano heladski II i rano heladski III.
Meutim, u novije vrijeme istraivai egejskih civilizacija, pogotovo heladske smatraju da to nije
najsretnije rjeenje iz razloga to se gledajui kronoloku tablicu ona je vie manje jednaka i ima
se dojam da su sve te tri civilizacije u svim svojim vremenskim odsjecima podjednako poznate,
to nije tono. Dakle, recimo nasuprot moda 50-ak ili ak i vie lokaliteta na Kreti iz ranijeg
minojskog perioda na grkom kopnu moda ima u vrh glave 10-ak, a od tih 10-ak se mogu na
prste jedne ruke nabrojat one najvanije. Zapravo, alternativna kronoloka tablica izgleda tako da
se ovo rano heladski I, II, i III zapravo zamjenjuje imenima najvanijih lokaliteta, odnosno
fazama sa tih lokaliteta koje naravno pripadaju tim dotinim razdobljima. Tako da se zamjenjuju
nazivima lokaliteta kao to su Lerna, Lefkandi itd. Istraivai smatraju da takva kronologija
mnogo bolje oslikava stvarno stanje poznavanje heladske civilizacije. Dakle, minojska se dijeli
onako kako smo to kazali, meutim kod kikladske i heladske se te kratice zamjenjuju nazivima
lokaliteta. Meutim, kada je rije o ovom kasno heladskom periodu tu nemamo potrebe za
naglaavanjem lokaliteta ve se tu zadravaju ove kratice jer je to razdoblje izuzetno dobro
poznato, najvie je spomenika iz tog perioda.
Pored ove kronologije koju je defakto postavio Arthur Evans i moda njegove najvee zasluge su
na tom podruju, osnova mu je bila kronologija egipatske civilizacije. Civilizacija drevnog Egipta
se takoer dijeli u tri velika razdoblja: starije, srednje i mlae carstvo i ta tri vremenska razdoblja
korespondiraju starijem, srednjem i mlaem bronanom dobu. Na temelju spomenika, odnosno
egipatskih predmeta koje je Evans naao u ruevinama Knososa on je mogao tono razraditi tu
kronologiju, jer se na pojedinim predmetima nalaze imena egipatskih faraona, i njihovih supruga,
odnosno princeza. Tako da na temelju egipatskih zapisa tono znamo o kojem je stoljeu rije.
Pored Evansove podjele koju su preuzeli istraivai kikladske i heladske civilizacije postoji jo i
ona koja polazi sa jednog drugog aspekta, a to je pojava gradova, odnosno palaa kao jedan od
najzanimljivijih fenomena tih egejskih civilizacija bronanog doba i ta podjela izgleda mnogo
jednostavnija. Ona u cjelini te egejske civilizacije dijeli na razdoblje prije pojave palaa,
razdoblje prvih palaa, drugih, treih i razdoblje nakon palaa. Dakle, nekih pet perioda.
Razdoblje prije palaa, to je rano minojski, rano heladski i rano kikladski period. To je vrijeme
kada nema ni palaa, ni gradova, ni na Kreti, ni na grkom kopnu iako to "nema" bi mogli staviti
pod navodne znakove jer zapravo ima neega to daje naznake prvih poetaka urbanizacije i
graditeljstva. Razdoblje prvih palae je zapravo srednji minojski, srednji heladski i srednji
kikladski period. Razdoblje drugih palaa je prva polovica kasno minojskog i kasno heladskog
perioda i razdoblje treih palaa to je ba ono vrijeme pune mikenske dominacije i na grkom
kopnu i na otoku Kreti.

22

Karta grkog kopna - Grka je jedna dosta razvedena zemlja, ima puno pokrajina itd., valjalo bi
znati neke od najvanijih dijelova dananjeg grkog tla, najvanija nalazita heladske civilizacije.
Najvei broj tih lokaliteta je na prostoru Peloponeza koji se dijeli u nekoliko pokrajina: sjeverni
se naziva Ahaia, sjeverozapadni Olida, sredinji Arkadija, Mesenija, Lakonija i najvanije
podruje Argolida koja je dobila naziv po gradu Argosu - jednom od najvanijih gradova polisa i
mikenskoga i kasnije grkog razdoblja. Zatim Atika, odnosno juni dio srednje Grke, Beocija i
jedan mali dio Tesalije sa otokom Eubejom. To je prostor na kojem se razvija ta heladska,
odnosno mikenska civilizacija. Dananja Grka je mnogo vea, u nju ulaze i oblasti Epira,
Tesalije, Makedonije, Trakije itd. Heladska civilizacija se razvija uglavnom na prostoru srednje
Grke i Peloponeza. Na Kikladima se razvija jedna zasebna civilizacija koja se naziva Kikladska.
Imamo jo Kretu na jugu, gdje se razvija minojska civilizacija. Cijela je uma lokaliteta, otprilike
njih stotinjak. U praksi se poznavanje heladske ili mikenske civilizacije svodi na nekoliko
kljunih poloaja: Mikene, Tirinta, Pilosa i jo nekoliko poloaja. Praktiki, ovo drugo ostaje na
neki nain sve zaboravljeno.

23

Rano heladski period poinje krajem 4. poetkom 3. tisuljea pr. Kr., zavrava krajem 20.
moda poetkom 19. stoljea pr. Kr.. Srednji heladski period zavrava negdje u 16. stoljeu pr.
Kr. kada poinje kasno heladski (mikenski) period, a on traje negdje kraja 12. stoljea kada
otprilike jedno stoljee slijedi taj submikenski period. Ovo razdoblje pripada vremenu kada vie
ne postoje vie ni mikenske palae ni mikenski gradovi, glavni umjetniki centri, i dalje se ivi,
ali u manjim naseljima pada ta "mo". Ovo je relativna kronologija. to idemo blie nama, tu je
pogreka manja.
Vidjeti emo sada nekoliko slika koji prikazuju spomenike mikenske civilizacije. Grka je vrlo
rano osnovala svoje arheoloko drutvo koje je ouvalo brojne spomenike.
Ovo je proelje jedne tipine mikenske grobnice tipa tolosa (kupolaste grobnice) koja se naziva
Klitemnestrina grobnica - to je jedan od poloaja koje je obiao Heinrich Schliemann 1874. g., ali
prava istraivanja su uslijedila dvije godine kasnije.
Tu je crte uvenih lavljih vrata u Mikeni, glavnoga i najmonumentalnijeg ulaza na mikensku
citadelu.
24

Pa onda presjek kroz uvenu Atrejevu riznicu, najpoznatiju grobnicu tipa tolosa. Vidite tu
unutranjost, kako je napola zatrpano zemljom. Ovo su slike iz 19. st.
Zatim izgled kraljevskoga grobnog kruga A, nalazi se na udaljenosti od svega nekoliko desetaka
metara unutar pojasa mikenskih zidina. Izvorno se nalazio izvan citadele, utvrde, jer se neko
izbjegavalo sahranjivanje pokojnika unutar grada, osim kada je rije o djeci. 1876. g. ga je
istraio Schliemann unutar samih mikenskih zidina, a rezultati tog njegovog istraivanja su
zaprepastili znanstvenu javnost jer se pokazalo da je ta Schliemannova metodologija istraivanja
i njegovo slijepo dranje Homera i Pauzanija u jednoj ruci zapravo bilo ispravno.
Karta koja pokazuje Egejidu. Egejida je prostor kojeg oplakuje Egejsko more, grko kopno,
Kreta, Kiklade, zapadne obale Male Azije.
Kronolokoj tablici od maloprije bi trebalo dodati jo jedan stupac. Pitanje je li ispravno govoriti
Egejske civilizacije bronanog doba ili Egejska civilizacija bronanog doba. Ispravno je govoriti i
jedno i drugo. Kad kaemo Egejska civilizacija bronanog doba onda mislimo na sve sastavnice
koje tu ulaze, a njih su 4. Kada kaemo Egejske civilizacije bronanog doba onda mislimo na
mnoinu.
Sastavnice egejske civilizacije su: Minojska (civilizacija otoka Krete), Heladska (odnosno u
posljednjoj fazi Mikenska), Kikladska i ima jo neto to je falilo na onoj tablici, a to je bronano
dobna civilizacija zapadne obale Male Azije ili Anadolijska grupa (budui da to danas nije unutar
grkog dravnog teritorija, onda se to izbacuje).
Geoloke karakteristike - u Grkoj je relativno malo obradive zemlje, rije je o breuljcima, o
planinama. To je jedan od razloga kasnije masovne grke kolonizacije - zbog prirasta
stanovnitva - bila nuna. Iz perspektive heladske, odnosno mikenske civilizacije, to je vano jer
se kasnije najvaniji centri javljaju u onim podrujima gdje je najvie obradive povrine, a to su
upravo ona podruja u kojima je skoncentrirano najvie nalazita: Argolida, Mesenija, zatim
juni dio Lakonije, jedan sredinji dio Beocije, Atika sa prostorom oko Korinta. Visokorazvijene
civilizacije bronanog doba su se razvile ba na prostoru Grke zato to je Grka krajnji
jugoistoni dio europskog kontinenta koji je najblii tim visokorazvijenim civilizacijama
Bliskoga Istoka (Egipat, Mezopotamija, Sirija...). Velika koliina egipatskog materijala je
pronaena na Kreti, pogotovo u palaama, a isto tako ima i minojskog i mikenskog materijala i
po Egiptu, Siriji i na zapadnoj obali Male Azije. Povoljan geografski poloaj je osnovan razlog
pojave tih visokorazvijenih civilizacija Bliskoga Istoka. Smatra se da su moda Kreani i doli
negdje sa Bliskoga Istoka. Dobar dio naziva nalazita na Kreti ima etimologiju koja nema veze sa
grkim jezikom, a dosta je naziva slino nekakvim nazivima iz Anadolije, sjeverne Sirije itd.
Pristalica te teorije je bio Evans. Za prve Grke sasvim sigurno znamo da oni jesu doli iz prostora
Male Azije. Mogue je da je formiranje tih civilizacija bio barem jednim djelom motiviran
nekakvim emigracijama s Istoka.
Sliice koje pokazuju mikenske fortifikacije. One su jedini ivi svjedok postojanja drevne
predgrke civilizacije bronanog doba. Velike, megalitske, kiklopske ili divovske fortifikacije
koje su bile vidljive jo starim Grcima, Rimljanima itd. Spominje ih Pauzanija u svom djelu
Vodi po Heladi. To je bilo jedino preivjelo svjedoanstvo o postojanju nekakve drevne
25

civilizacije. Grci su te fortifikacije dovodili u vezu sa herojskim dobom kad su ivjeli heroji,
ratnici i nisu bili kadri objasniti. Tih fortifikacija ima po cijeloj Grkoj. Najdojimljivije
fortifikacije ovakvog tipa su naravno one u Mikeni, Tirintu, Mideji (Mideja je jedan uveni grad,
jedno od najvanijih Mikenskih sredita, a uope nije tako razvikano kao Mikena i Tirint), Argos,
Teba, pa ak i Atena. Tragova ostataka po tehnici izvedbi slinih tih megalitskih fortifikacija ima
ak i na Atenskoj obali. Sjeverno zapadno od uvenog Erehteiona su sauvani zidovi graeni od
ogromnih bunja i oni su svjedoanstvo da je i Atenska akropola u vrijeme bronanog doba bila
citadela jednog mikenskog vladara. Kasnije izgradnje i pregradnje su na tom prostoru
jednostavno izbrisali sve tragove. Jedino to je preostalo su ti neki zidovi i ostaci jednog
vodoopskrbnog sustava koji jasno pokazuje o emu je tu rije, jer je takav sustav imao svaki
mikenski grad. Svaki mikenski vaniji grad je u 13. st. pr. Kr. morao rijeiti pitanje opskrbe
vodom u sluaju neposredne opasnosti, odnosno opsade. To su rjeavali izgradnjom podzemnih
koridora koji su vodili do izvora i njihovim maskiranjem tako da oni ne budu vidljivi
napadaima. To je jedan od glavnih argumenata, odnosno sam poloaj Atenske akropole govori
tome u prilog. ak i da nemamo nita, logika bi nalagala da se tu pretpostavi jedno vrlo vano
mikensko obiljeje.
Ponovno smo na kraljevskom grobnom krugu A, sa svojih 7 grobova. Ovo je njegova
rekonstrukcija, pa emo vidjeti kasnije detaljnije. Atrejeva riznica: u grobnicu se moglo ui, a na
njezinom proelju je raslo drvee itd.
Mikenska citadela ili utvrda. Akropola ne bi bio primjeren izraz. To je prostor koji je opasan
golemim, megalitskim zidinama. Ovaj perimetar grada potjee iz one posljednje faze, sredine 13.
stoljea pr. Kr. Grad je izvorno bio manjeg teritorija.
Glavna razlika u koncipiranju mikenskih gradova i minojskih gradova - minojski gradovi se
grade na relativno pristupanim poloajima, to su neki blagi breuljci, malo izdignuti iznad
okolnih podruja i nisu branjeni nikakvim fortifikacijama, nikakvim zidinama to nam je dokaz
da je cijeli otok bio pod jednom administracijom. Nasuprot tome, mikenski gradovi se grade na
takvim poloajima koji su lako branjivi i s kojih se prua odlian pogled na ire okolno podruje.
Poloaji na kojima se isto vizualno moe vriti kontrola, nadzor na jednim irim podrujem,
onim podrujem koje pripada dotinom vladaru, odnosno njegovoj dravici, njegovom polisu.
Sama palaa se nalazi na najdominantnijem djelu toga breuljka i zapravo mikenski vladar stoji
na vrhu te piramide, a ispod njega ili na padinama, dijelovima naselja koji nisu bili obuhvaeni
ovim zidinama su obini smrtnici.

2.2. Rano heladski period

Rano heladski period, neko podijeljen na I, II, III., a danas se prati preko pojedinih lokaliteta,
odnosno njihovih faza. Najvaniji rano heladski lokalitet je Lern, lokalitet koji se nalazi u
Argolidi u pokrajini di se nalaze Mikena, Tirint. Izuzetno vaan lokalitet, krije kljune spomenike
rano heladskog perioda i koji nam omoguuje kakva-takva saznanja o tome to se dogaalo na
grkom kopnu u tom najstarijem razdoblju koje vremenski korelira sa rano minojskim periodom.
U rano minojskom periodu takoer nije bilo gradova, nije bilo palaa, nema Knososa, Festosa i
Malije, ivi se u manjim selima, manjim skupinama domainstava. Stanovnitvo se obino
sahranjivalo u krunim grobnicama koje prate takva naselja, obino u svakom naselju bude jedna
do dvije grobnice sa vie stotina ukopa. Na grkom kopnu se tada zapravo javljaju zameci
26

nekakve ozbiljnije drutvene organizacije, ali o svemu tome se ne moe neto konkretnije
govoriti. I u tom smislu je lokalitet Lerna izuzetno zanimljiv.
Vidimo crno-bijela sliku koja prikazuje graevinu koja je izuzetno vana. Jedina graevina koja
bi se mogla smatrati preteom nekakve palae ili nekakvog drugog javnog objekta
administrativne, ceremonijalne funkcije.
Na ove tri sliice tri sliice vidimo otiske peata u terakoti. To je vrlo vano, jer je peat znak
administracije i kao to imamo i u kretskim palaama kasnije, u Knososu imamo na tisue peata,
otisaka peata u terakoti sa razliitim motivima: mitolokim, motiv boice, motiv toreadora itd.
Ta graevina se naziva kua crjepova, kua krovnih opeka. Graevina koja je dobila taj naziv po
tome to su u njezinim ruevinama pronaeni mnogobrojni fragmenti krovnog crijepa, koji je bio
graen od sirove gline, suene na suncu, a to dokazuje da je ova graevina gotovo sigurno imala
krov na dvije vode. Ona je dosta velikih dimenzija, dugaka je oko 27 m, a iroka je oko 13 m.
Otprilike je omjer due i krae stranice neto malo vie od 2:1. Rije je o jednoj pravokutnoj
graevini koja je bila koncipirana od veeg broja prostorija kvadratnog ili etvrtastog tlocrta,
imala je ulaz tono u svojoj osi, a onda se iz ovih pojedinih prostorija komuniciralo vratima koja
su bila izbaena iz te glavne osi. Sa strana glavnih odaja, koja se niu sredinom graevine, ima
male, uske hodnike (koridore), tako da je ovakav tip graevine dobio naziv - graevina tipa
koridora. Ovo je jedan od najstarijih, i najvanijih, ali ne i jedinih primjera. Ovakvih slinih
graevina iz tog rano heladskog perioda i to konkretno kad bismo ili oznaavati s ovim rimskim
brojkama bi bio rano heladski period II. To bi bio period negdje izmeu 2500. i 2200. g. pr. Kr.
Dakle, ovakvih graevina je naeno po cijeloj Grkoj, ali nijedna nije tako dobro sauvana,
nijedna nije tako velikih gabarita kao to je to ova u Lernu. Ono to vidite ovdje preko nje su
ostatci jednog objekta koji je nastao iznad te kue crjepova nakon to je ona bila unitena. To se
dogodilo u rano heladskom periodu III. Pretpostavlja se da je ovaj objekt, i njemu sline
graevine, nastale prilikom dolaska prvih Grka na dananje grko podruje. To se dogodilo
negdje na samom kraju rano heladskog perioda u okviru ove rano heladske III faze, negdje oko
2200., 2100. g. pr. Kr.
Da je to tako pokazuju i ostatci jednog slinog monumentalnog objekta koji je pronaen u
Tirintu, drugaijeg, krunog tlocrta, koja je unitena u poaru i unitena negdje u razdoblju kao i
ova graevina prije. Pretpostavlja se da je razlog dolazak prvih Grka, prvih Indoeuropljana na
prostore dananje Grke. Nosioci rano heladske kulture ili rano heladske umjetnosti nisu bili
Grci, ve oni koje su kasnije Grci nazivali nekakvim Pelazima, staro drevno pramediteransko
stanovnitvo. Krajem 3. tisuljea pr. Kr. dolaze prvi Grci, dolazi do stapanja sa tim autohtonim
stanovnitvom i taj novi etniki substrat e zapravo biti nositelj srednje heladskog doba, odnosno
kasno heladskog doba - to e biti Grci. Da je to zaista tako dokazuju nam i tekstovi lineara B za
koje danas znamo da su pisani grkim jezikom. Tu nema vie nikakve sumnje da su mikenjani i
njihovi preci su bili Grci.
Da se vratim natrag na tlocrt. Ono to vidite ovdje su ostatci jednog grobnog humka, jedne
kamene gomile sa grobovima u etvrtastim kamenim sanducima, cistama. Ostatci grobnog humka
koji je nastao na ruevinama ovoga objekta negdje na prijelazu iz ranog u srednje heladsko doba.
On je loe sauvan, sauvani su mu samo ovi rubni dijelovi, a sad ete vidjeti i na fotografiji kako
to izgleda danas.
27

Ovo bi bila rekonstrukcija te kue crjepova u Lernu. Ono to ovdje moete primijetiti jeste da je
to bila graevina sa prizemljem i jo jednom etaom na katu to dokazuju mala stubita zateena
u onim uskim dugakim hodnicima. Ta stubita su, oito, morala voditi negdje na kat. To su bile
graevine na dvije etae s krovom na dvije vode, sa te dvije dugake iroke strehe, uz upotrebu
drvenih balvana (mogli bismo izbjegavati rije stupovi, iako oni stoje u funkciji stupova), a sama
graevina je bila dijelom graena od kamena, dijelom od sirove opeke suene na suncu. Njezini
gabariti, otisci peata i injenica da su peati, odnosno ti keramiki komadi sa otisnutim
peatima, pokazuju jedan visokorazvijeni stupanj dravne organizacije kao to e biti u
stoljeima kasnije na Kreti. Lerna ak prehodi pojavi Knososa, ne puno, ali za 3. ili 4. stoljea
sigurno.
To su sad ti keramiki fragmenti sa otiscima peata koji su bili svezani nekakvim konopima ili su
naprosto bili nataknuti na goleme pitose u kojima se skladitila razliita roba od figuralne
plastike, posua itd.
Ovo je prikaz graevina iz unutranjosti. Ono to moete vidjeti je da je ona natkrivena. Zbog
njezine zaista iznimne vanosti, ona je natkrivena, ali ne na nain da je graevina rekonstruirana,
nego je uklopljena u modernu arhitekturu. Pogled iz jedne od ovih unutranjih prostorija na te
uske prolaze i te zidove koje su sauvani samo u prizemlju, odnosno u parteru uz upotrebu
kamenih tesanaca i uz upotrebu primitivne opeke.
Ovo su obrisi grobnog humka koji se danas nalazi dijelom izvan te arhitekture koja je natkrila tu
graevinu. Zatim jedan od pogleda na koridore, pa pogled na rubni dio naselja, na fortifikacije, na
obrambeni zid i na te male kule koje se pridodaju sa vanjske strane.
To je vano, jer se taj objekt, ta kua crjepova u Lernu koja je bez sumnje bila jedan
reprezentativni objekt, nalazi unutar jednog utvrenog naselja, a tada nije svako naselje bilo
utvrivano. Jedna mala skupina domainstava, jedno malo selo nee biti utvreno, ali jedno
vano centralno naselje se utvruje. Lerna je takvo naselje, nama najbolje poznato. Te gradske
fortifikacije su imale te male bastione, okrugle graevine koja je poznata iz Tirinta.
Funkcija graevine u Lerni. Nju istraivai razliito tumae, neki kau da je to bila palaa, drugi
kau da to nije bila palaa, da je to bio hram itd. To je u svakom sluaju bila jedna graevina
javnoga karaktera i sigurno jedan objekt koji je pandan jednoj mikenskoj kraljevskoj palai. Ima
28

sve sadraje - skladita za skladitenje robe, ono isto to isto imaju Knosos, Festos,
upotrebljavaju se peati itd., a sigurno je imala jednu ceromonijalnu funkciju, ako nije sluila kao
hram, za tovanje boanstva, ali nekakve ceremonijalne aktivnosti su se u njoj odravale, to je
sigurno. To je jedan od najvanijih lokaliteta.
Vidimo jednu posudu koja potjee sa tog lokaliteta, ali nema veze sa palaom, nego sa grobnim
humkom. To je jedna visoka bikonina zdjela koja praktiki pripada poetku srednje heladskog
perioda. To je tzv. Minijska keramika sive osnove i konine forme. To su najstariji poznati
primjeri izraivani na lonarskom kolu. Izgleda da se lonarsko kolo koristi ranije na grkom
kopnu nego na Kreti. Nije u svakom pogledu grko kopno zaostajalo u odnosu na Kretu. Na tom
otoku su palae bile nekakvo kulturno arite u odnosu na cijelu Egejidu, ali u nekim stvarima je
ipak grko kopno imalo prednost.

2.3. Srednje heladski period

Ima puno poloaja iz srednje heladskog perioda koji su uveni po manjih naselja itd., ali su
najznaajniji spomenici iz tog vremena okrugli, grobni humci.
Ostatci kamenih sanduka, sanduka formiranih od kamenih ploa u kojima se onda polau
pokojnici. Rije je o skeletnom sahranjivanju ili fumaciji. Polau se na bok, u zgrencu, kao to
je sluaj na cijelom Balkanu. Ovo su malo sofisticiraniji grobni humci.
Ostatci naselja Cungice, srednje heladski period.
U srednje heladskom periodu osim grobnih ostataka arhitekture i nema nekih vanijih spomenika,
trebalo bi se jedino zadrat na grobnicama tipa tolosa. To je jedan od dva najvanija tipa
mikenskih kraljevskih grobnica. Jedan su kraljevski grobni krugovi, a drugi su grobnice sa
kupolama - tolosi - koji pripadaju tipovima grobnica sa odajama. Za tolose se mislilo da najraniji
primjerci na grkom kopnu seu od poetka 15. st. pr. Kr., a idu u kasno heladski, odnosno
mikenski period. Ima i mnogo ranijih primjeraka, pogotovo na Peloponezu.
Jedna grobnica toga tipa je pronaena u Meseniji na ijem je zidu pronaen natpis pisan linearom
A, arhitekte koji je s veim brojem majstora izradio tu grobnicu. Linear A je Minojsko pismo, to
pokazuje da je arhitekt koji je sagradio tu kupolastu grobnicu Kreanin. Izmeu najpoznatijih
Kretskih i najpoznatijih Mikenskih se tvrdilo da ih se ne moe povezati, a grobnice na Kreti su
starije i to nisu tolosi, ve krune grobnice. One nisu sauvane do krova, ve u temeljima, i ne
moemo tvrditi da su zavravale kupolom, odnosno svodom, ali im je tlocrt kruan kao i
Mikenski tolos. Logino je objanjenje da su Mikenski tolosi spomenici koji su preuzeti sa Krete.
Najstariji mikenski tolosi nisu Vafio grobnica u Sparti s poetka 15.st. pr. Kr., ve ima i onih koje
datiraju i iz 17. ak i 18. st. pr. kr. Dakle, u srednje heladski period.

2.4. Mikena
2.4.1. Mikenske fortifikacije
Mikenske fortifikacije, odnosno mikenske zidine su najvaniji mikenski spomenik. Gradnju
takvih fortifikacija je mogla poduzeti samo dobro organizirana zajednica koja poznaje tehniku
obrade kamena, nalaenja istog, itd. Jedan od razloga izgradnje tih fortifikacija je zbog toga to
29

su ti mikenski gradovi funkcionirali kao gradovi dravice, neki smatraju da je to simbol moi
vladara, objekt koji grad mora imati kao to imaju forum, itd., Neki smatraju da su vladari imali
strah od podanika, neki smatraju da je strah od vanjskih opasnosti. Na Kreti toga nema. Tih
megalitskih fortifikacija ima i izvan Grke, npr. Na Siciliji, Malti, ali veinom su na prostoru
grkog kopna. Primjera na Kreti ipak ima, ali potjeu iz Mikenskog perioda. Zatim ih ima na
zapadnim obalama Male Azije, na Cipru i u Siriji. Mikena, Tirint, Atena itd. Imaju megalitske
fortifikacije, ali jedan vaan lokalitet kao to je Pil (Pilos) nema megalitske fortifikacije. Veina
tih ostataka megalitskih fortifikacija je koncentrirana u Argolidi i u Beociji.

Mikenske fortifikacije imaju dva lica, unutarnje i vanjsko. Izmeu se nalazi popuna koju
uglavnom ini sitni kamen, lomljenac, zemlja itd. To nije jedno tijelo. Bedemi su lijepo poloeni
na umjetno graeno podnoje ili teren, najee ivom kamenu, ivcu pa su se blokovi prvog reda
prilagoavali samom terenu. Negdje je ivac priklesavan u jednu finu zaravnatu podlogu i onda
se zapoinjalo sa slaganjem kamena. To kamenje je slagano u suho, nema vezivnog materijala,
buke, to je suhogradnja. Ona je, pretpostavlja se, mogla biti visoka do 15 m, a irine do negdje
7m. Imamo prikazanih 5 varijanti: od one najprimitivnije gdje je kamen uzet iz prirode, koji je
koliko toliko uslojen, a udubine su zakrpljene manjim kamenjem; druga tehnika gradnje gdje se
kamenje polako obrauje; poligonalna struktura - sve zavrava klesanjem; pilanjem kamenih
blokova koji se kasnije sljubljuju, slau itd. Najstarija tehnika je zabiljeena u srednje heladskom
periodu, iz 16., 15. st. te zatim tehnike iz 14., 13. i eventualno negdje 12. stoljeu pr. Kr.
30

Kako se to moglo otprilike graditi? Volovi, ivotinje koje su vjerojatno svojom snagom podizali
te velike kamene blokove preko gredica to vjerojatno podrazumijeva kontinuirano zapunjavanje
zemljom s unutranje strane do odreene visine zida, odnosno stvaranje tih nekakvih terasa,
rampi.
Vrste ulaza u utvrde, u citadele: od najjednostavnijih, do ulaza sa suenjima, do nekakvih
sofisticiranijih sa formiranjem neke vrste propugnakula (kasnoantiki prag). Imamo takve ulaze i
s dvostrukom propugnakulom, ulazi u obliku obrnutog slova L koji u tom sluaju napadau
kojem u desnoj ruci stoji koplje ili ma, ostavlja desnu stranu neobranjenu.
Pogled na zapadni istak Mikenskih zidina - poloeno na liticu, na ivac i to da se maksimalno
prati pruanje tog ivca, tako da napada pri napadu mora savladati i prirodnu prepreku.
Zidine Mikene, mali ulaz sa stubama ispred. Svaki mikenski grad je imao glavni ulaz, glavna
vrata, jedna sporedna - glavna sporedna vrata. Kod Mikene su Lavlja vrata glavna vrata i na
sjeveru imaju jo jedna glavna sporedna vrata. Osim tih vrata postojali su i manji sporedni ulazi,
prolazi koji su sluili za ispade branitelja u sluaju opsade.
Hodnici, nadsvoeni koridori, kazamati ili galerije (moe se koristiti bilo koji od tih naziva):
sauvani do poetka trokutastog svoda, a negdje u punoj visini kao to je to sluaj u Tirintu. U
mikenskom gradu Tirintu je sauvan potez od gotovo 20-ak metara gdje su sauvani ti hodnici u
punoj visini. Funkcija tih hodnika: neki su sluili za komunikaciju branitelja, neki kao
straarnice, neki kao streljaka mjesta - jer imaju otvore u zidinama za odailjanje nekakvih
projektila - neki su sluili kao skladite.
Tirint - pogled sa istoka: vidimo gornji grad i donji grad u drugom planu. Pomjeranjem blokova
prema unutra se stvaraju lani trokutasti svodovi. Zidine Tirinta: impresivne, sa pristupnim
rampama, stubitem za juri. Hodnik uklopljen u zidine sa stubitem koji se sputa do izvora
vode. Tamo gdje se on nalazio izvan bedema, kamuflirao se da ne bi bio vidljiv napadaima, jer
bi bilo dosta da im napadai samo zatvore vodu.
Kazamati u Mikeni, loe sauvani.
Mideja, jedan od poznatijih mikenskih gradova, ne moe se tono utvrditi stratifikacija faza
gradnje, odnosno kronologija zidova.
Zid na Atenskoj akropoli zapadno od Erehteiona pokazuje tipine znaajke mikenske kiklopske
arhitekture.
Karta Argolide: zacrnjeno su komunikacije koje su ustanovljene, a datiraju iz mikenskog doba;
ak se moe govoriti o cestovnoj mrei: Mikena, Tirint, Lerna, Dedra, Mideja, Prosimna
(iskapanja Carla Blegena od 1924-1931), Epidaurus, Argos itd.
Glavne faze izgradnje mikenske citadele (te najmanje tri graevne faze se mogu jasno pratiti kod
svih mikenskih gradova): najstarija prva faza sa samog poetka mikenske civilizacije (16. st. pr.
Kr.), druga faza iz 14. st. pr. Kr., a trea faza iz sredine 13. st. pr. Kr. Iz ove najstarije faze nema
dokaza o postojanju kraljevske palae.
31

Podzemni kanal, koridor koji vodi do izvora vode je izgraen tek u treoj fazi - vladari bili
svjesni neke opasnosti koja e doi sa sjevera.
Tlocrt mikenske citadele - lavlja vrata (glavna vrata), glavna sporedna vrata (north gate), grobni
krug A, kultni centar, palaa - na najdominantnijem dijelu breuljka (veliki dio te palae
nedostaje, nije bio sauvan, ta arhitektura je naprosto odsklizala sa pojedinim dijelovima ovoga
breuljka, jer se ovdje nalazi duboka provalija; jugoistoni dio palae je rekonstruiran).
Lavlja vrata iznutra - ona su konstruirana od dva golema dovratnika i jednog golemog
nadvratnika iznad kojeg se nalazi trokutasti reljef, ali unutar na dovratnicama i na nadvratniku se
nalaze utori za vjeanje drvenih vratnica. Pogled na rampu od lavljih vrata kojom se penje do
kraljevske palae.
2.4.2. Grobni krug A

Grobni krug A: 1876. Schlimann istrauje drei Pauzaniju u ruci, a Pauzanija kae da je tu
sahranjeno pet mikenskih kraljeva. Otkriva se pet grobova i on praktiki ostaje nezainteresiran za
nastavak istraivanja. Njegov grki kolega Tszountas otkriva esti, a mnogo kasnije preko
revizijskih istraivanja se otkriva i sedmi. Ipak je frapantan podatak da je jo Pauzaniju bilo
poznato preko usmene predaje da su tu bili sahranjeni mikenski kraljevi - a on ivi u prvoj
polovici 2. st. n. Kr. u doba cara Hadrijana. Ve dugo vremena je tada Grka jedna od rimskih
32

provincija, s nazivom Ahaja. Do unitenja Mikene je dolo najkasnije u 12. st. pr. Kr. Od tada do
tog vremena je prolo 13. i pola stoljea i ta predaja je jo toliko snana. Na koji nain je
konstruiran taj grobni krug A? On je bio sagraen na jednoj prirodnoj padini koja je ukljuivala
litice, ivac i zemljane ispune, tako da su se kopai morali prilagoditi tom terenu, a te grobnice su
ukopane na razliitim nivoima. To emo bolje vidjeti kasnije.
Grobni krug A: raspored sedam grobova oznaen rimskim brojevima od 1-7. Nakon
Schliemannovog istraivanja 1876. g. bilo je dosta naknadnih revizijskih istraivanja. Svih 6
starijih grobova su graeni u obliku ukopanih komora, zidanih pravokutnih cista u koju su bili
poloeni pokojnici; cijeli taj grobni krug je u kasno heladskom III razdoblju bio ograen jednim
prstenom od dva reda okomito postavljenih kamenih ploa, fino pilanih, sljubljenih kamenih
ploa, da bi taj meuprostor bio ispunjen zemljom. Onda je sa gornje strane doao jedan red
horizontalno postavljenih kamenih ploa. Taj prsten ne datira iz vremena ukopa. Grobovi se
datiraju od negdje 1600-te, 1500-te g. pr. Kr., a prsten datira iz kasno heladskog III razdoblja 14. ili najkasnije13. st. Pr. Kr. Na jednom mjestu se taj prsten prekida jer je to bio ulaz u taj
grobni prostor. Ti grobovi su bili ukopani poput nekakvih ahti. U tim grobovima je naeno
zlatnih predmeta u teini od 20 kg. Grobovi i razliiti dijelovi prstena se nalaze na razliitim
niveletama. Grobovi su bili pokriveni masovnim, kamenim ploama. Pokojnici su bili sahranjeni,
inhumirani (polaganje itavog balzamiranog tijela zamotanog u tkaninu, a mukim pokojnicima
su na glavu bile stavljane zlatne maske i puno grobnih priloga oko njih: maeva, ogrlica,
prstenja...). Iznad grobova su vjerojatno bile stavljane nadgrobne ploe; jedina pronaena
dovoljno ouvana koja je koncipirana u 3 polja: najdonje neobraeno, srednje prikazuje scenu
lova, a gornje polje je ispunjeno spiralama. Istraivae je iznenadilo to silno bogatstvo grobnog
kruga A u odnosu na silno siromatvo grobnih humaka srednje heladskog perioda. Vrlo esto je
rije o predmetima minojske umjetnosti, pogotovo prstena, peatnjaka... Moda bi razlog mogao
biti posrednitvo Mikenjana u trgovini s unutranjou Balkana, pogotovo oruja. Duboko unutar
Balkana je pronaeno tipino mikensko oruje. Pronaeno je ak do podruja Rumunjske (koja je
danas bogata po zlatu, srebru...). Mikenjani su prodavali luksuzne proizvode i preprodavali
proizvode minojske umjetnosti, a zauzvrat su dobivali zlato.
Mikenska posuda podijeljena u nekoliko frizeva (klasian primjer mikenske keramike), a jedan
friz bio ispunjen povorkom mikenskih ratnika - posuda vana za izuavanje mikenskog
naoruanja.
2.4.3. Mikenski kultni centar
Dolazimo do religijskog dijela mikenske civilizacije. Sada govorimo o kultnom centru. Tlocrt
kultnog centra izloen je 60-ih godina, a prostor se sastoji od nekoliko dijelova: Tzountasova
kua (po Tzountasu), zatim na zapadnoj strani je dobila naziv Juna kua, a izmeu njih se nalaze
nama dva interesantna objekta za razumijevanje karaktera mikenske religije. Jedna od tih
graevina je dobila naziv Hram, a druga je dobila naziv Kua sa freskama. Posljednja dva su
posebno vana, jer o svetitima sve do tada nema konkretnih spoznaja. U meuvremenu su se
otkrivala dva druga lokaliteta Aja Irini na otoku Keosu i Filakope na otoku Melosu, i do tada nije
bilo poznato ni jedno drugo kasno heladsko svetite. Raspolagalo se sa znatnim brojem terakotnih
figurica koje su prikazivale boanstva, sveenice, tovateljice i osobe u vezi s kultom.

33

Hram je tripartitne koncepcije, odnosno megaroidnog je tlocrta. Tlocrt nalikuje tlocrtu

Mikenskog kraljevskog Megarona koji se sastoji od 3 dijela: predvorje sa 2 stupa, predsoblja,
glavne odaje s ognjitem i 4 drvena stupa koja su podupirala krov.

Hram sadri trijem, predsoblje i glavnu odaju u kojoj se ne nalazi kruno ognjite, ve
paetvorinasta platforma, poput kamina, presvuena bijelom glinom. Na istonoj strani se nalazi
stubite kojim se penjalo do jedne od dviju pridodanih prostorija iza te odaje. Jedna je imala
trokutasti oblik (naziva se sjenica ili nia), a druga je paetvorinasta sa 3 drvena stupa koja su sa
lateralnim zidovima podupirala krov.
Uzdu sjeverne i zapadne strane se nalaze klupe uza zid sa statuama boanstava. Istrauje ga
Taylor, skupa sa grkim arheologom, te unutra nalaze zanimljiv kipi boanstva i mali tronoac rtveni stol.
Dvije prostorije slue za spremanje kultnog posua, figurica, darova svetitu i slino. Figurice
imaju visinu izmeu 50 i 70 cm. U nii je pronaeno puno terakotnog ritualnog posua. U drugoj
prostoriji je pronaeno jako puno fragmenata velikih terakotnih figura - to razbijenih, to
sauvanih i zato je dobila naziv Soba s idolima. Jedna od figurica sauvanih na klupi je bila
zvonolikog tijela sa rukama kojima se hvataju za grudi. U oba objekta su pronaene i terakotne
zmije (16-17 komada). U presjeku graevine vidimo da hram nalikuje grkim hramovima - ima
34

svoj trijem, predsoblje, glavnu odaju i stranje prostorije - no ovdje je rije o megaroidnom
tlocrtu koji je prilagoen drugoj funkciji.
Kua sa freskama se nalazi sa zapadne strane, takoer megaroidnog tlocrta, tripartitnog tlocrta.
Ovdje se na krajnje zapadnoj strani se nalazi prostorija koju Taylor nije do kraja istraio i ne
znamo to se tu tono nalazi. Ovdje imamo dvoranu koja je dobila naziv Soba sa freskama. I opet
imamo pridodanu sobu koja je dobila naziv Soba sa slonovaom. Sadraji su po prilici isti. U
glavnoj sobi imamo priblino ovalnu klupu presvuena glinom na ijim su krajevima stajali
drveni stupovi (1+2 stupa). Uz sjeverni zid te odaje je sauvan larnaks - recipijent nalik kadi,
moe sluiti kao recipijent za posmrtne ostatke, za izvoenje rituala ili za kupanje.
U velikoj klupi (visine 1 m i irine 60 cm) prekrivenoj kamenim ploama su pronaeni predmeti
koji su, vidi se po nainu spremanja, bili skrivani, pa su nazvani blago. To su bile kamene vaze,
kameni lav, uplja glava mladia). Na maloj platforma od sirove cigle od gline su najvaniji
ostaci freske sa 5 figura, 3 enske (mikenska boanstva) i 2 mukarca. Tu se nalazila i soba s
ulogom riznice, dijelom i svetite, emu svjedoe pronaene figure i klupica (a po ostacima
slonovae je dobila naziv soba sa slonovaom).
Najvee terakotne figure su prikazane uzdignutih ruku (veinom su tako prikazivane, jedino
jedna odudara i hvata se za grudi), zvonolikog oblika (da bi mogle stajati), 50 do 70 cm visine.
Nije bilo uvijek mogue odrediti spol. "Ako ima grudi ena je, ako nema, mukarac je. Ako ima
kosu, ena je, ako nema, mukarac je", no otkriveno je da ima brojnih kombinacija, pa je zaista
nemogue odrediti spol. Smatra se da su veinom bile ene - figure tovatelja (zavjetodavaca) prikazuju tovatelje ili sama boanstva darovana u riznicu.
Tekstovi sa linearnim B pismom, koje je pronaeno u Knososu na Kreti, spominje vie enskih
boanstava (iz vladavine koja je bila pod Mikenom). No u palai Pil, gdje je pronaen cijeli arhiv
ima vie mukih boanstava. Tamo se spominju Posejdon (Posejdaone), Zeus (Zus), Dioniz
(Dionisu), Hera (Era), Atena (Atane), Ares (Are). Ima imena enskih boanstava kojima ne
znamo imena, i ne znamo jesu li to imena ili epiteti npr. Potnia znai Gospodarica zvijeri - to bi
bila Artemida. To nije mogue primijeniti kod ove dvije graevine, jer ova boanstva jedino
moemo nazvati - Boica uzdignutih ruku.
Kod Mikenjana koji su bili Indoeuropljani vrhovni bog je Zeus. A Kreani, kao matrijarhalni
narod, imaju enska boanstva. Sveenstvo ine ene, a mukarci rade fizike poslove
Zmije su vjerojatno vezane uz zemljani, ili podzemni kult (podzemna ili zemljana boanstva), ali
se mogu tumaiti i kao dobri duhovi kue.
Ovo je rekonstrukcija te freske u glavnoj dvorani kue sa freskom uz maksimalan oprez i uvanje
ostataka. ini se da se moe govoriti o tome da su prikazana u gornjem polju dva enska
boanstva, od kojih jedno dri neto to nalikuje velikom mau s vrhom zabodenim u tlo, a drugo
boanstvo dri dugaak i tanak predmet - vjerojatno ezlo ili koplje. Oba su prikazana u
zapovjednikom dranju i dostojanstvenom stavu suelice jedno drugome. Jedno ima dugi ogrta,
a drugo je prikazano u tipinoj mikenskoj nonji. U ikonografiji jedne mikenske zmijske boice.
Jasno istaknutih grudi sa artificijelnom frizurom. Dalje imamo dvije, ini se muke, figure
prikazane ispruenih ruku prema naprijed u stavu nekakvih tovatelja. Dolje imamo jedan prikaz
35

enske figure sa jednim mitolokim biem - vjeruje se da je to griffon, fantastina krilata

ivotinja. im je rije o takvim biima, znai da se ovdje radi o boanstvima. Ova enska figura
u rukama dri dva klasa.
2.4.4. Aja Irina i Filakopija
Ovo nisu jedni mikenski hramovi, ve postoje i na otoku Keosu u naselju koje se naziva Aya
Irina (sveta Irena). Unutar tog naselja su utvreni ostaci hrama, megaroidnog tlocrta (trijem,
glavna dvorana, stranje dvije odaje ili riznice). Njeni poeci seu u 18. st. pr. Kr., u doba
kikladske civilizacije. Tu se jo tada vrila odreena ritualna aktivnost, i koristi se kasnije sve do
3. st. pr. Kr. - sve do helenizma kada se u stoljeima grke civilizacije tu tuje kult Apolona.
Ovdje je pronaeno 50 terakotnih statua od kojih redom prikazuju enske figure sa uzdignutim
rukama. U polovici prirodne veliine, zvonolika tijela, unutar kojih se nalazila drvena uzduna i
poprena motka (torzo i linija ramena). Datirane su u 15. st. pr. Kr.
Svetite u Filakopiji datira u kasno mikensko doba. Sastoji se od dvije graevine, dva svetita A
(1350. g. pr. Kr.) i B (1250. g. pr. Kr.). Kultna se aktivnost nastavila i nakon unitenja mikenske
civilizacije.
2.4.5. Mikenska kraljevska palaa (kraljevski megaron)

Evo nas na mikenskoj kraljevskoj palai, odnosno, megaronu iz Mikene. Sve ovo to je iscrtkano
je izgubljeno. Ovo je tlocrt mikenskog kraljevskog megarona. On se sastoji od pronaosa i trijema
s 2 stupa, zatim predsoblja i glavne odaje ili megarona sa okruglim ognjitem i 4 drvena stupa
koja okruuju. Ovo je sredinja dvorana kraljevske palae. Vidimo slinost sa onim hramovima.
36

No ovdje je ipak rije o mjestu drugaije namjene gdje kralj prima ljude, sudi, vre se
ceremonijalni obredi.
Vanost megarona je u tome to on postaje osnova za razvijanje kasnijeg grkog hrama i to
najjednostavnijeg primjera hrama u antama. Hramovi arhajskog ili geometrijskog doba su
tlocrtom vrlo slini kraljevskom megaronu, iskljuuju predsoblje, ali ostavljaju pronaos sa dva
stupa u antama, ili poredane paralelno sa proeljem, a straga se nalazi jednostavna cela.
Vidite megaron u Mikeni, a ovo ovdje je stari arhajski peripterni hram koji je nastao na njegovim
ruevinama. Megaron datira iz 13. st. pr. Kr., a ovaj hram iz 7. st. pr. Kr. Previe je argumenata
koji potvruju hipotezu da su najstariji oblici grke hramske arhitekture potekli od megarona.
Ima istraivaa koji pokuavaju protuargumentirati to, ali s nikakvim argumentima (poloaj
statue u hramu, prijestolja i sl.)
Na kronolokoj tablici vidimo da osim grobnog kruga A (oko 1600. do oko 1500.), postoji i jedan
jo stariji (logino, ako je ovaj A) da postoji i grobni krug B. On je pronaen ispod padina
Mikene 1950. g. p. Kr., prilikom gradnje autobusnog parkiralita, u blizini Klitemnestrine
grobnice. Dio Istraivanja su pokazala da se nalazi dio grobova koji su stariji od grobova iz
grobnog kruga A, ali ima i grobova koji su mlai od ovoga grobnog kruga A. Grobni krug B se
datira izmeu 1650. i 1550. g. pr. Kr. U njemu su pronaena 24 groba, siromanija od kruga A.
Tu se nalaze najstariji tolosi i grobnice s odajom koje se grubo datiraju krajem 16. a poetkom
15. st. pr. Kr. To je rije o Mikeni, u Meseniji ima i starijih.
Zatim se datiraju pojedine faze, pojedini dijelovi, meutim, ne bih iao u detalje, osim detalja da
se konana destrukcija Mikene stavlja poetkom 11. st. pr. Kr. Konanom destrukcijom u Mikeni
oko 1090. ili1080. g. pr. Kr. kada slijedi submikenski period, a nastavlja se na pravu grku
civilizaciju.
Kratko smo na megaronu u mikeni. Vidimo pronaos, sa dva stupa u antama, predsoblje i glavna
dvorana sa ognjitem i stupovima i ovo je mjesto na kojemu se nalazilo prijestolje vladara. Ono
se nalazi bono, ne u osi graevine, jer je ona tipino naglaene aksijalne koncepcije (glavni ulaz
je izmeu dva stupa, vrata tono u toj osi, slijedea isto i ognjite je u osi).
Ispred pronaosa megarona se nalazi i malo dvorite (u Tirintu veliko). Do palae se stie
monumentalnim stubitem.
Malo je idealizirani presjek pokazao da je megaron gotovo sigurno bio objekt na dvije etae. Evo
kako je to moralo izgledati u konanosti. Nema sljemena, krova na 2 vode, ve sve graevine u
Mikeni, Tirintu, Pilosu imaju ravan krov - to je tipino za to razdoblje.
Vidimo i presjek cisterne za vodu.
2.4.6. iri okoli Mikene
Sada vidimo kartu ireg okolia Mikene. Vidimo grobni krug A i grobni krug B. Ova oznaka
prikazuje 9 grobnica tipa tolosa koji se nalaze u okolici Mikene. To su redom nabrojane: Atrejeva
riznica, Klitemnestrina grobnica, Grobnica genija, Lavlja grobnica, Katofurnos grobnica, Panaia
grobnica. To su samo tolosi, one grobnice sa odajom kod kojih je ta odaja bila zidana od kamenih
37

blokova, nadsvoena u tehnici lane kupole, zatim prekrivena humkom zemlje i pretvorena u
konanici kao podzemna grobnica.

Klitemnestrina je otetila grobni krug B. Ove su druge razbacane. Ove kockice su grobnice sa
odajom koja nije kruna, ve je ona etvrtastog tlocrta ili usjeena u ivu stijenu. Tu vidimo i
razne graevine u podnoju citadele koja pokazuje da se grad prostirao i na podnoje ispod.
Razlika izmeu grobnog kruga A i B je u broju grobova, u nainu formiranja vanjskog prstena
grobnog kruga (kod kruga B je rije o zidu, ali starijem od onoga kod A). Od njega su ostali
grobovi i dijelovi zida.
Ritus inhumacije, u zgrencu, na boku, i vidimo pokuaj rekonstrukcije glava tih pokojnika.
Prilozi su lonci, zdjele, maevi. Uglavnom su pojedinani ukop, no ima i dvostrukih ukop. Tijela
su ak bila poloena u ispruenom poloaju i opet isti prilog.
Pronaeno je ukupno stotinjak tolosa u istraivanjima po Grkoj. Ako je bilo mjesta sumnji da je
ta struktura preuzeta sa Krete, vie toj sumnji nema mjesta. Za ove minojske se koristi ipak naziv
koji sam prije naveo - krune grobnice. Materijali i tehnika gradnje su bili identini - upotreba
kamenih tesanaca sa drvenim gredama koje su postavljene u strukturu zida okomito, horizontalno
i popreno.

2.5. Tirint
Na Tirint se vraamo zbog megarona. Wilheilm Dorpfeld, ovjek koji je pratio Schliemanna na
iskapanjima u Troji, Mikeni i sl. a kasnije ga i naslijedio. Njegov nasljednik je bio Klaus Killie.

38

Prisjetimo se Lerne, kada sam spomenuo okruglu graevina pronaena u Tirintu, a potjee iz
istog vremenskog horizonta - kraj rano heladskog perioda. Ti su ostaci graevine utvreni ispod
kraljevskog megarona (pronaos, predvorje i glavna odaja). Ta je graevina imala ojaan vanjski
zidni plast kontraforima, sa istakama koje su sline onima na fortifikaciji Lerne. Unutar toga se
nalaze radijalno poloeni zidovi. Promjer graevine bi bio 28 m ime funkcionira kao utvrda i
kao ona graevina u Lerni.

Prema gornjem gradu iz donjega grada vode troja vrata, slijedi prvo dvorite, pa propileji, ulazilo
u drugo dvorite, prolazilo druge propileje, zatim se ulazilo u glavno dvorite, sa tri strane
okrueno kolonadom stupova, a potom slijedi ulaz u megaron, srce kraljevske palae.
To je mjesto gdje je stolovao vladar. No kraljevska palaa inkorporira i neke druge objekte.
Kupatilo, arhiv, spremita, kraljiin megaron (nema prijestolje i ognjite, oskudnija je od
vladarevog, ali ima megaroidni tlocrt).
Razvoj Tirinta. Od kraja rano heladskog perioda i srednjeg heladskog perioda su utvreni ostaci
nastamba. Tirint ve tada ima znaajnu funkciju.
Tirint ivi neto due od Mikene, barem pola stoljea. Grki Dorani prodorom sa sjevera kroz
srednju Grku, preko Korintske prevlake na Peloponez, uzrokuju pad Mikenjana, zatim palae u
Pilu, potom Tirint, a Atena se othrvala.
Jugoistoni dio zidina se datira u 14.st. pr. Kr. Ovaj drugi, lijevi, se datira u 13. st. pr. Kr.
Pogled iz Pronaosa u Tirintu. Iz njega vode 3 prolaza, ne jedan kao u Mikeni. Jedan je glavni ulaz
u sami megaron.
U Megaronu je podnica bila obukana i oslikani, kao i zidovi i vjerojatno stropovi. Ovdje je
podnica bila kasetirana, i podijeljena u polja. Uglavnom su motivi morskog svijeta, dupini,
hobotnice.

39

Na ravnim krovovima su se nalazili podignuti dijelovi sa bonim otvorima koji se javljaju za

prolaz dima, nema fragmenata krovnog cijepa. Tako da krovovi nisu bili dvoslivni, ve su to
ravni.
Tlocrt gornjeg dijela palae u Tirintu. To je sistem drenaze, odvoda kinice.
Smatralo se da donji dio Tirinta nema arhitekturu, ali se ipak pokazalo kao netono, postoje
kanali koji vode do izvora vode. Ovdje je naeno je malo svetite - hram u Terakoti, sa
izvanrednom skulpturicom jednog boanstva sa uzdignutim rukama. Obje su prikazane sa
grudima, obje su oslikane tamnim firmisom, na svijetloj pozadini. Dekoracija je individualna.
Prikazi ogrlica, dijadema. Pramenovi podsjeaju na fresku iz Mikene. Neki su istraivai imali
teoriju o tome da su to figure Here i Atene. No nedokazano. Odjea je stilizirana, donji dio je
zvonoliko oblikovan da bi figurica mogla stajati. One su visine 20-ak cm.
Ovo su sada prikazi sa mikenskoga fresko-slikarstva. Jedna dam raskono odjevena sa jednom
piksidom od bjelokosti i koraa u procesiji. Kola sa vladarom i njegovom damom, motiv lova.
Ovdje imamo peat na zlatnom prstenu. Duine 1 cm. Na njemu je prikazan enska figura koja
nazdravlja iz koninoga pehara. Pristupaju joj antropomorfno oblikovana bia, fantastina bia i
ona oito simboliziraju boanstvo.
Evo jedna grobnica kupolastog tipa iz okolice Tirinta.
Midea u Argolidi ima citadelu sa megalitskim fortifikacijama. Nije ozbiljnije istraivan grad, niti
su fortifikacije datirane. Dat je perimetar gradskih zidina. Vidimo grobni humak, grobnicu
usjeenu u stijenu napola zatrpanu. Vidimo i vodoopskrbne sustave da ih tako nazovemo,
cisterne.

2.6. Citadela Gla

Jedan jako interesantan lokalitet koji se nalazi sjevernije od Orhomenosa, pod nazivom Gla, gdje
se neko nalazilo sezonsko, zimsko jezero, udolina koja se pretvaralo u jezero. To podruje je
vie puta meliorirano u povijesti: u klasino grko doba, u rimsko doba i po posljednji put u 19.
st. Granice tog lokaliteta ine Orhomen i Teba. Na ulazu u to jezero Mikenjani su izgradili utvrdu
koja se zove Gla i cijeli sustav kanala, brana koji su trebali odvesti oborinske vode da bi se
sprijeilo poplavljivanje toga jezera. To su kilometri kanala ak graeni u irini od 40-ak metara,
velikim megalitskim kamenim blokovima. Ta palaa je zatvarala ulaz u tu udolinu, a kroz nju je
iao glavni prolaz iz sjeverne grke, iz Tesalije prema srednjoj Grkoj i Peloponezu.
Evo famozne citadele Gla, koju sam spominjao na poetku predavanja se nalazi na sjevernom
rubu sezonskog jezera. Vidite kiklopske zidine. Same ostatke palae ne vidimo. Veliki je to
prostor koji vodi u srce Grke, on je melioriran za potrebe poljoprivrede. U sredinjem dijelu
polja se smjestila utvrda Gla. Ona je dosta udna u odnosu na druge gradove. Ima peribol, vrata
koja su vodila do dvorita. Sama palaa nema karakteristike klasinog Megarona. Pitanje je, je li
to bila izrazito vojna postaja ili neto drugo.

40

Plan unutarnjih graevina je, kao to vidimo, bez megarona. Prvi propileji, drugi, neto
neuobiajeno. Vidimo rezidencijalne graevine, a ovo je neto to prije nalikuje graevini iz
Lerna, sadrava tip graevina s koridorom, nego megaronu.

2.7. Palaa Pilos

Palaa Pil ili Pilos u Meseniji. Zato je on najvaniji? U ruevinama palae je pronaen
kompletan arhiv, tisuu tablica i tekstova linearnog B pisma, pismom kojega su koristili
Mikenjani (dokazuje da je Kreta u jednom trenutku dola pod vlast Mikenjana i da Evans nije bio
u pravu kada je tvrdio da prisutnost tog pisma znai irenje mikenske vlasti, ve je sluaj bio
obrnut). Michael Vendris je deifrirao veinu linearnog B pisma.
Otok Sfakterija gdje su stradali Spartanci u Peloponeskom ratu i gdje je preko stotinjak bilo
zarobljeno. Tada je u Olimpiji u ast pobjede Mesenjana postavljena boica Nike.
Ova je palaa imenovana kao Nestorova palaa jer Homer u Ilijadi Nestora naziva kraljem Pila.
Veliki dio Peloponeza je kroz srednji vijek bio u vlasnitvu Mletaka i Otomanskog imperija, ali
Venecija je imala snaniji utjecaj. Istraivanja poinju 1939. godine. Istraivali je Karl Blegen i
njegov kolega Vajs. Pauzirano je istraivanje za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nastavilo se tek
kasnih 50-ih godina.
41

Palaa je sagraena oko 1300. g. pr. Kr., unitena je iza 1200. g. pr. Kr. Ona se sastoji od jedne
graevne faze. Nema nikakve fortifikacije, pa je bila lak plijen, nije graena na breuljku. U
sreditu palae se nalaze propileji, arhivi su kraj propileja i tada se sve urezuje na tablice, malo
dvorite sa kolonadom stupova, pronaos, predsoblje, megaron, prijestolje, skladita, kraljiin
megaron, jo neka spremita - sve u svemu preko 100 prostorija.

Megaron se sastojao se od dvije etae i zbog svoje vanosti je bio natkriven. U megaronu se
nalaze ostaci buke i tragovi boje. I pod je i ognjite su bili oslikani i obukan, kao i zidovi. Tu su
se nalazila po 4 stupa sa otvorenim krovom iznad njih. Gore je vjerojatno postojao i nekakav
balkon, galerija sa povienim stropom. Naene su i zidne freske, razliitih motiva - primjerice
sviraca. Repertoar posuda koji je pronaen u tisuama komada. Vidjeli smo jedan Larnax u Kui
sa freskama, jedna terakotna kada.
U kraljiinom megaronu su nadjene freske sa griffonima, sa divljim makama, s damama u
procesiji u raskonim haljinama, vidimo i razodjeveno poprsje (kao kod zmijskih boica).
Linearno B pismo na ploicama su tvorile ordinacijske crte, potom urezivani znakovi u glinu koja
se suila na suncu. Kako su urezivane u svjeu glinu, i suene na suncu, tako su kod poara koji
je nastao, one ostale sauvane. U suprotnom bi se vjerojatno razmrvile. Tu se govori o stadima, o
organizaciji, podjele na bliu i dalju provinciju, imena vladara (Lavagetas), titule vrhovnih
sveenika (Bazileus), itd.
Vidimo tipino kasno mikenske terakotne figurice koje prikazuju enske likove najee
uzdignutih ruku, ponekad prekrienih, a ponekad su prikazane u drugome stanju. Vjerojatno su to
neke zavjetne figurice. Stilizirane su i gotovo neprepoznatljive.

42

Pecati, raeni kao otisci u terakoti, prikazuju boanstva, divlje, zvijeri, esta je izrada od
poludragog kamenja. Vidimo prikaz rtvenih ivotinja, toreadora, bovida (etverononih
ivotinja), kola.
Pronaen je i model malog svetita - hrama - izraen od zlatnog lima. Oito tripartitne strukture
(megaroidnog tlocrta - pronaos, predsoblje, megaron). Ovdje je rije o tri tipa odaje. Svaku
predstavlja jedan otvor sa stupom povieni srednji dio. Nad ovim povienim srednjim dijelom je
ukras konsekrativnim rogovima koji su bili tipini za palae u Knososu. Prikazi ptica
predstavljaju boanstvo. Ovo asocira na svetite zmijske boice u Knososu prema prikazu na
onome muralu na fresci.

2.8. Mikenska vojska i trgovina

Mikenska ratnika oprema, oruja, kola, oprema, koliko se toga moe saznati iz ovih ostataka
(peatnjaka i sl.). Vidimo ovdje jedan ljem izvana obloen zubima od divljeg vepra, metalne
strukture.
Posvuda se nalazi egejska roba, imaju razvijeno pomorstvo (Sardinija, Sicilija, Cipar, Egipat,
Teba, Jordan, zapadna obala Male Azije, takoer se iri na Balkan - Makedonija, Srbija,
Bugarska, Rumunjska).
Prema zapisima iz linear B tablica, moemo vidjeti da je postojala korespondencija izmeu
hetitskog carstva (koje obuhvaa Anadoliju i sjevernu Siriju) i Mikenskog carstva. I ono nestaje
od prodora sa sjevera. Oboje su imali tenzije prema zapadnoj obali Male Azije zbog razvoja
trgovine. U toj korespondenciji se spominje neka Milavandra, lokalitet koji bi se mogao
poistovjetiti sa Miletom, to bi znailo da su pretenzije na tu zapadnu obalu imali i Hetitski
vladari i Miletski. I to je zapravo jedan od globalnih razloga za Trojanski rat - tko e nadzirati
globalne puteve. Iz egipatskih hijeroglifa se moe proitati naziv Keftira, pretpostavlja se da je
rije o Kreti.
Pronaen je i brod sa robom iz razliitih dijelova, trgovaki brod iz 14. st. pr. Kr. u kojemu su
pronaene bakrene ipke, razliiti predmeti, pehari, diptih od bjelokosti itd. Taj brod je sadravao
robu iz Fenikije, Sirije, Egipta i iz Mikene.

2.9. Nestanak mikenske civilizacije

Kako je nestala mikenska civilizacija? U prvoj polovici 12. st. pr. Kr., kroz srednju Grku
(Beocija, Atika) su prodrli Dorani. Vladari Peloponeza su neuspjeno gradili prepreku, ali su
Dorani ipak prodrli, unitili Mikenu, Pilos, Tirint se kratko branio, ali je pao. Dijelo mikenskog
stanovnitva bjei na Kretu, Cipar, zapadnu obalu Male Azije.
Uslijedio je submikenski period koji traje do 1050. g. pr. Kr. Kako su uniteni glavni gradovi,
tako je nestalo i linearno B pismo. Nestali su ljudi koji su ga poznavali i ono je zaboravljeno.
Uslijedilo je jedno razdoblje koje se naziva geometrijski period ili helenski srednji vijek. Ono
traje od 1050. do 700. g. pr. K., To je prvo pravo razdoblje Grke civilizacije. Dorani su bili Grci
s drugim dijalektom. Nakon dueg vremena preuzimaju pismo od Feniana.
Trgovina se protezala od Afganistana do Apenina. Ona je zamrla nestankom mikenske i hetitske
civilizacije. I trebalo je nekoliko stoljea da se te veze obnove. Tako je geometrijska umjetnost
43

tako primitivna u odnosu na spomenike mikenske i minojske umjetnosti. To e oivljavanje veza

dogoditi se tek u 8. st. pr. Kr. nakon gotovo tri stoljea.

44

3. Kikladska umjetnost
Kikladska umjetnost je sastavni dio bronane umjetnosti Egejide. U drugom dijelu predavanja
emo se baviti geometrijskom epohom (koja se smatra najstarijim dobom grke umjetnosti).
Na samom poetku je potrebno kazati odakle je taj naziv kikladska civilizacija.
Kikladi su skupina grkih otoka izmeu sredinjeg dijela Grkog kopna i zapadne obale Male
Azije. Naziv su dobili po obliku kruga (kiklos) koji su formirali oko svetog otoka Delosa
(najvanijeg grkog otoka). Kikladi ne obuhvaaju sve grke otoke, ve samo taj "krug".
S obzirom da emo spominjati neke otoke koji su ugraeni u terminologiju, malo emo poblie
pogledati koji su to sve otoci. S time da je ovdje novogrki jezik. Bijelom bojom su dati otoci na
kojima su ustanovljeni ostaci kikladske civilizacije, s tim da su zvjezdicom oznaeni otoci koji su
iz dananje perspektive bili sredita. Prije svega to su otoci Siros i Nasos.
Prve ostatke kikladske kulture je otkrio Christos Cuntas, legenda grke arheologije. Poetkom 19.
st. je iskopao na Minosu na lokalitetu Filakopi prve prave ostatke te kulture koja je pokazivala
sasvim specifine znakove u odnosu na heladsku kulturu i on joj je dao naziv kikladska.
Ti su ostaci vani zbog snanih ivotnih kretanja na tim prostorima. Tragovi naseljavanja Kiklada
seu i do 5000 g. pr. Kr. Kikladi su smatrani mostovima izmeu obale Male Azije i grkog
kopna, te su bogati metalima i rudama i zato se vide tragovi naseljavanja tako rano.
Jedna od moguih podjela na kikladsku civilizaciju se bazira na podjeli bronanog doba na tri
glavna razdoblja. Ovdje su posrijedi isti razlozi kronoloke determinacije, kao i kod heladske i
minojske umjetnosti. Bronano dobna kultura na podruju Kiklada se naziva Kikladska
civilizacija i ona se dijeli u tri glavna razdoblja koja se poklapaju s razdobljima mlaeg, srednjeg
i starijeg bronanog doba.
Kultura starijeg bronanog doba je dobila naziv rano kikladski period i krati se slovima EC (early
cicladic), kultura srednjeg bronanog doba je dobila naziv srednji kikladski period i to je MC, i
kultura starijeg bronanog doba je dobila naziv kasno kikladski period ili LC.
Unutar te tripartitne podjele svako od tih razdoblja se dijeli u vie podfaza. Uobiajena podjela
rano kikladskog perioda je na tri faze, I, II, III. Srednji kikladski period nije uobiajeno dijeli u
faze jer je on podijeljen u svega nekoliko lokaliteta od kojih je najvaniji lokalitet Filakopi.
Kasno kikladski period se dijeli na faze I, II i III. S time da je iz tog treeg perioda najvanija
prva faza koja se opet moe pratiti na Filakopi i na Akrotiriju.
Najstarija faza kikladske umjetnosti pod brojem se datira od kraja 4 tis. pr. Kr. do 2700.g. pr. Kr.
Ta se faza jo naziva Grotahelos kultura. Naziv dolazi od dva najvanija lokaliteta na kojima su
utvreni spomenici tog rano kikladskog perioda.
Ona je potvrena na nekoliko kikladskih otoka. U stupcima vidite primjere posuda koje pripadaju
toj fazi.
45

Zatim druga faza rano kikladskog perioda koja se moe oznaavati brojem II jo nosi naziv
Keros-Siros kultura. Naziv dolazi od imena dvaju kikladskih otoka koji su u tom razdoblju bila
sredita kikladske kulture. Ta druga faza se datira od oko 2700. do oko 2300. g. pr. Kr.
U treoj fazi rano kikladskog perioda, koja se prati na manjem broju lokaliteta, a najvaniji je
Filakopi. To je jedno naselje koje je jedno od rijetkih kikladskih vieslojnih naselja. Ona se u
Filakopiju moe razluiti u dvije podfaze koje su oznaene slovima A i B. Ona se determinirati
kako Kultura Filakopi I - najstariji sloj. Ona se datira od kraja treeg tisuljea, ili oko 2200. pa
do otprilike 1800. g. pr. Kr. To naselje ivi i u srednjem kikladskom i u kasnom kikladskom
periodu. Oni prvo padaju pod utjecaj Krete, a zatim pod kulturni utjecaj Mikene.

Nakon toga je srednji kikladski period koji se datira od oko 19. st. pr. Kr. pa do otprilike kraja 17.
st. pr. Kr.
46

Zatim imamo kasni kikladski period

Ako bi trebali rei koje je razdoblje najvanije, onda bi to bilo rano kikladsko razdoblje. Zato?
Moda su najmonumentalniji spomenici upravo iz tog perioda. Meutim, to je vrijeme kada
kikladi dolaze pod utjecaj minojske umjetnosti, to se vidi na zidnim muralima Akrotirija, a
nakon kraja kretske civilizacije, sastavni su dio Mikenskog imperija. Nisu se dogaale neke
"drugaije" stvari nego na kopnu.
Materijal iz rano kikladskog perioda pokazuje samostalnost, bez utjecaja je. Ima mnotvo vanih
reprezentativnih predmeta i kamenih keramikih posuda, te uvena kikladska plastika - kikladski
idoli. Njih je velika veina naena u grobovima, dok u Kreti i Mikeni potjee iz palaa. Ovdje su
nastajala su mala naselja, od nekoliko desetaka ili stotina osoba - kratkog trajanja.
Nekropole imaju male koliine ukopa. To dokazuje da su naselja bila mala i da su se esto
premjetala.
Nekropola Halandrijani na otoku Sirosu je jedina velika nekropola sa preko 100 ukopa. Najvei
broj nalaza je zapravo sa tog otoka. Neemo vidjeti njen tlocrt, samo presjeke grobova. Na Sirosu
i Naksosu se razlikuje grupiranje grobova - ovisno o staleu - vidi se po prilozima u grobovima.
Pronaene su i kamene platforme za obrede, tragovi prvih znakova na ploama kod grobova.

3.1. Lonarstvo i slikarstvo

Najvei broj predmeta koji ete sada vidjeti, svi su pronaeni unutar grobova. To posue je
zanimljivo i odvaja se od materijala na Kreti i kopnu, je to da je dio posua tamno polirane
povrine koja je ukraena tehnikom urezivanja, peatiranja, pa ak i inkrustacije.
U 3. tisuljeu pr. Kr. razvija se lokalna forma posua, tamne (smea, siva ili crna), sjajne,
polirane osnove sa jednostavnim linearnim, geometrijskim elementima. Posuda koju sada vidimo
je pronaena na otoku Antiparosu i datira se u kraj 4. i poetak 3. tisuljea pr. Kr. Bikonina
posuda smee osnove ukraena tehnikom koju sam maloprije opisao.
Izrauju se i lonci, zdjele, kozmetike posude (pikside). Jedan od najzanimljivijih su tave sa
Silosa - obogaene su formama u obliku ivotinja.
Vidimo posudu sa slinim motivima kao prethodna. Koriste se urezani, jednostavni linearni
motivi. Takoer pronaena na otoku Antiparosu. Ima poklopac.
Zatim ima primjera kao posude za umak (kljunasti ljevak, crno polirane posude, specifina drka,
rano kikladski II. period)
Zatim vidimo posude za koje neki istraivai misle da su sluile uistinu kao tave, neki kao
ogledalo, neki jo uvijek misle da imaju nerazjanjenu funkciju. Sastoji se od tamne polirane
povrine, rubom posude su utisnuti trokutii, unutranjost je ukraena zavojnicama a izmeu njih
se nalazi i najstariji prikaz broda, barem u egejskoj umjetnosti bronanog doba. Linije su duboko

47

urezane, nekad ak ispunjene bijelom bojom. Najvie ih je bilo na otoku Sirosu i nekropoli
Halandrijani (datira u 3. tisuljee).
Kikladska je civilizacija poznata i po velikom broju posuda u obliku ivotinjskih figura. Ova koju
vidite je pronaena u jednom grobu na otoku Naksosu.
Grotapelos uglavnom sadri tamne posude sa linearnim geometrijskim oblicima, dok u KerosSilos civilizaciji postoje zdjele svijetle podloge sa tamnom sjajnom bojom.
Kikladjani se sahranjuju u kamene ciste formirani od kamenih ploa s posudama, orujem,
idolima.
Posuda u obliku jea, koja je slina prethodnom primjerku i ona je svijetle osnove. Motivi su
naneseni kistom. Tehnika peatiranja vremenom nestaje, kada se poinju upotrebljavati tehnike
kistom.
Neke posude nisu raene u ivotinjskim oblicima, ali svojom formom podsjeaju na njih. Tako
imamo jednu posudu koja pripada posudi tipa askosa. Moe se definirati kao patkasta vaza.
Vidimo tehnike urezivanja na tamnoj poliranoj osnovi.
Koritenje tih kamenih zdjelica biljei se jo u mlaem kamenom dobu i ranom kikladskom
periodu, pa ak do zavretka mezolitika. Sluile su kao kuhinjsko posue, za skladitenje hrane,
za ispijanje alkohola, kao svijenjaci. Najee je rije o lokalnom kikladskom mramoru.
Repertoar dekoracije je slian. Upotreba kamenih posuda je potvrena i na Grkoj i na Kreti
(tijekom srednjeg do u kasno minojski period, drugaijeg karaktera i forme). Kod tih kretskih
posuda se misli da se tehnika izrade preuzima od Egipana, dok Kiklaani biljee autentinost.
Koriste se male mramorne paletice koje slue kao dio kozmetikog pribora (naeni u enskim
grobovima).

3.2. Sitna figuralna plastika

S time smo neke najkarakteristinije motive ispucali i prelazimo na najvaniji fenomen kikladske
umjetnosti - to je sitna figuralna plastika po kojoj je kikladska civilizacija najpoznatija - kikladski
idoli.
Pronaeno ih je vie od stotinjak. To je najstarija i najupeatljivija serija sitne bronano dobne
plastike. Kontinuirana upotreba je kroz cijelo 3. tisuljee pr. Kr., a izvoze se i na Kretu i u Malu
Aziju, zato naziv "serija".
Produkcija kiladski idola pokriva cijeli rano kikladski. Meutim, EC I, nazvan Grotapelos biljei
manju upotrebu, a ECII (Keros-Silos) daleko najveu (najvea nalazita su u grobnicama na
Silosu). emu su sluili? Vrijedi sve za kameno i glineno posue - uglavnom su pronaeni u
grobovima, ali ima ih i u kontekstu stambene arhitekture (Aja Irini, Filakopa), u svetitima
(Keros). Funkcija je bila raznolika. Dio je bio darivan svetitima, mogli su biti kuni ukrasi, dio
je mogao imati ritualne svrhe, ili ak kao djeje igrake (terakotne). Sauvani su primjerci od
mramora i od bjelokosti, drvenih i glinenih nema.
48

Podjela kikladskih idola ide na nain da idoli u gornjem redu pripadaju Grotapelos kulturi, dok
ovi u drugom i treem redu pripadaju Keros-Silos kulturi.
Ovi nazivi ispod njih se odnose na lokalitete na kojima su pronaeni. Plastira, Luros, Kapsalas,
Pedos, Dokatizmata, Kalandrijani - to su nalazita. Svaki od tih idola predstavlja tipoloku
inaicu. U principu su samo dva tipa. To su Plastiras ili Luros tip gore desno i Keros-Siros tip u
drugom redu.
Sad ete vidjeti jedan drugi nain tiponomije. Vidimo da ovi gornji primjerci pripadaju od 3300.
do 2700. g. pr. Kr., a ovi drugi od 2700. do 2200. g. pr. Kr.
Najstariji idoli se nazivaju idoli violinskog tipa jer podsjeaju na violine. Nema naznaavanja
detalja glave, ve imamo "izdanak". Najstariji idoli se mogu pojaviti i u kronoloki kasnijim
periodima.
S vremenom se iz tih najranijih razvijaju idoli tipa Plastiras ili Luros (sa otoka Paros i Naksos).
To su prvi koji sugeriraju antropomorfne oblike ljudskog tijela. Dugacak vrat, glava, ui, nos,
uska ramena, kratke ruke, noge.
Luros tip je jednostavniji i od dijelova ljudskog tijela istie donje ekstremitete i izduljenu glavu.
Keros-Silos tip pripadaju kronoloki mlaoj kulturi. Oni su pronaeni na daleko veem broju
lokaliteta. Postoji vrlo sofisticirana podjela Silos tipa na pojedine varijante za koje ilustracije
sugeriraju to rade. Ono to ih razlikuje se to da su figure prikazane u stojeem stavu, najee su
prekrienih ruku na grudima, ponekad su i muke, ali najvie trudne enske figure, duguljastog
lica, glava podignuta put gore, od detalja na licu naznaen je samo nos, nekad i ui, drugi detalji
se oslikavaju bojom (kosa, oi, obrve, suze).
Shematizirani idoli sa Antiparosa (idoli tipa violine) javljaju se krajem
4. i poetkom 3 tisuljea pr. Kr. Naznaene su neke enske osobine.
Ispod vrata su urezane linije u obliku slova V - naznaka odjee.
Idol plastiras tipa biljei enske figure, to se moe primijetiti po
zaobljenom donjem dijelu (nisu bile mravice kao danas) i tako se pravi
distinkcija izmeu mukih i enskih idola. Nastaju poetkom 3
tisuljea pr. Kr.
Idol sa Lurosa na otoku Naksosu koji je izmeu violinskog i plastiras
tipa. Naznaeni su ekstemiteti, cilindrini vrat, glava, ali bez drugih
konkretnih detalja. One nisu bile osmiljene da stoje, pa se stoga
dovodi u pitanje njihova funkcija.
Evo idol kapsalas tipa, varijante silos tipa, ali akefalna. Bez glave sa
jasno izraenom fizionomijom i prekrienim rukama na tijelu. Ve se
vidi finije oblikovanje tijela.
49

Idoli spedos tipa specifini su za Silos. Imaju naznaen nos. Sve su

figure uspravnog poloaja, ali su zgrenih koljena.
Zbog tehnikih karakteristika se moe pripisati majstoru koji je dobio
pseudonim Gulandris. Za njega se smatra da je poeo serijsku
proizvodnju, i utvrena mu je izrada veeg broja figurica.
Dokatizmata tip, enski idol, uz Halandrijani tip, imaju najira
ramena, istaknute grudi, trokutaste glave, izduene noseve, trokutii
na vrhovima ekstremiteta.
Idol Halandrijani tipa su primjerci sa asimetrinim rukama, iako
veina ima prekriene ruke.Visina kipia varira od 20 do 40 cm, ali
ima ih i od 1,50 do ak 1,60 m - u prirodnoj veliini. Glava uspravljena prema gore, poloaj ruku
varira, lijeva ruka je prekriena iznad desne. Neki veliki su pronaeni i blizu grobova, vjerojatno
kao spomenici.
Sad prelazimo na neke primjerke koji prikazuju odstupanje od prethodnih idola. To su idoli koji
nisu prikazani u stojeem poloaju. Prikazani su u sjedeim poloajima, kao i u razliitim
radnjama, neprekrienih ruku, ili kako sviraju harfu (Harfist). On je naen na Kerosu u grobu sa
jo jednim kipiem - Sviraem frule dvojnice - to je odavalo znaaj nekakvog zagrobnog
orkestra za pripadnike viih stalea. Moe se utvrditi da pripadaju Siros grupi po detaljima izrade.
Krajem 3. tisuljea pr. Kr. izrauju se ene u borbenim pozama. S proizvodnjom kipia se
prestaje oko 1900. g. pr. Kr.
Statua pronaena na Kikladima, vremenski pripada 2. polovici 14. stoljea, naena u ruevinama
svetita iz Mikenske vladavine, sagraena sredinom 14. stoljea. To su terakotne figure sa
zvonolikim tijelom, u sebi ima drvenu letvicu oko koje je modelirana figurica, te poprena kao
oslonac. Glava je oslikana jednostavnim, stiliziranim motivima. Za tako izraenu Gospu (damu)
iz Filakopija, tvrdi se da predstavlja boanstvo - zbog uzdignutih ruku.
Evo te dvojne graevine. Ova vea prostorija koja je nazvana zapadno svetite je sagraena oko
sredine 14. st. pr. Kr., i onda je dobilo ova dva dodatka u stranjem dijelu. Negdje tijekom 13. st.
pr. Kr. je dodana jo jedna prostorija koja je nazvana Istono svetite ili A i B. Kada malo bolje
pogledate, uz neka odstupanja, ovo je graevina koja pokazuje karakteristike sa hramom u
kultnom centru u Mikeni - odnosno - sa kuom sa freskama.

3.3. Rano kikladski grobovi

Rano kikladski grobovi su graeni su kao etvrtaste kamene ciste, ima i savrenijih formi i
odstupanja. Pokojnik je pokopan u zgrencu i prekriven ploom i zasut zemljom. Neki od
grobova su bili i markirani i ukraavani (Grotapelos kultura).
Zatim vidimo dvokatni krov Keros-Silos grupe. Rije je o dvostrukoj cisti gdje se ukop vrio
jedan iznad drugog. On je trapezoidnog oblika, ali ovih ima u rijetkom broju.

50

Imamo unutar Keros-Silos grupe grobove koji imaju jednostavno malo predsoblje kuda se
unosilo tijelo, zatim, kruna odaja koja je graena od kamenja. Taj mali prostor je na koncu
zasvoen mali prostor. Poput malog primitivnog tolosa. Sve je to na kraju prekriveno humkom
zemlje.
Trei tip grobova se produuje i u srednje kikladski period. Upotrebljavaju se ciste, sahranjivanje
u grobnicama u stijenama, meutim, krajem srednjeg kikladskog perioda se poinju pojavljivati
grobnice tipa kue pod utjecajem minojske arhitekture. Pod Mikenskim utjecajem se pojavljuju
prave grobnice u ivoj stijeni sa etvrtastim ili krunim odajama, sa hodnicima, dromosima asocijacija sa Atrejevom riznicom. Iako, ima i tolosa pod vedrim nebom.
U srednje kikladskom periodu se ne biljei veliki broj grobova i stoga ga preskaemo.

3.4. Kasno kikladski period

Najvaniji lokalitet je otok Tera (Santorini), pripada skupini kikladskih otoka, najblie je Kreti.
Na tom otoku se krajem 19. stoljea pronalaze prvi nalasci bronano dobne kulture, koji su
svjedoili o postojanju jednog zaista znaaja naselja (ili vie njih), no nije se dogaalo ozbiljnije
arheoloko istraivanje.
Spiridon Marinatus je bio arheolog koji je poginuo na terenu. Na sjevernoj obali Krete na
Amnizosu je iskapao vilu (malu palau) koja je, istraujui otkriveno, razorena prirodnim silama.
Smatrao je da je kataklizma krajem 17. stoljea kriva za svretak minojske civilizacije, tonije
eksplozija vulkana. Ipak, utvreno je da to nije tono, a javljaju se i oprena razmiljanja. Neka
istraivanja podravaju teoriju da je prostor dananje Tere nastao erupcijom, da je otok do tada
imao oblik stoca, te da se nakon erupcije sruio i da ga je potom zadesio tsunami, ali to su sve
samo pretpostavke, iako je dokazano da se sam vrh, u odnosu na Santorini, nalazi 400m pod
morem. 1920. i 1954. se na Akrotiriju biljee ponovne erupcije.

51

1967.-1974. Spiridos Marinatus otkriva ispod naslage lave dobro sauvano naselje Akrotirij, koji
se esto naziva i Egejskim Pompejima, jer se do tog trenutka na prostoru Grke nije moglo
dokumentirati tako ouvan prostor. Nakon otkria, natkrovljuje se i vri istraivanje. To je prvo
poznato naselje koje je skupljalo kinicu na crjepovima, te se skupljala u keramikim
posudicama. Kue su sline onima na Kreti, koriste se drveni elementi za nadvratnike,
dovratnike, gredama ojaani zidovi, uglovi graeni od veih kamenih blokova, u prizemlju su se
nalazila skladita, instalacije za preradu maslina i itarica (mlinovi) i sve kue su imale najmanje
jedna gornja etaa, neke ak i dvije. U svakoj kui u Akrotiriju na zidovima se nalaze freske,
zidni murali, unutar prostorija prvog kata - samo na jednoj u prizemlju. Unutar kua su pronaene
velike koliine skladinog posua, tih pitosa (ukraeni zavojnicama, spiralama i nekim
geometrijskim motivima, tamnim firmisom) koji su se nalazili u prostorijama za skladitenje gdje
se moe potvrditi da su se hranili bademima, pistaijem, koljkama, usoljenom ribom. Otok je
poznat po vulkanskom pijesku (1620. g. pr. Kr. na nekim mjestima sloj i do 50 m), koji je idealan
za luke radove, pa se i izvozi, jer se u dodiru s vodom brzo stvrdne.
Od kraja 4. tisuljea pr. Kr. je dokumentiran i ivot, razvija se naselje sa svim epitetima grada
(poploane ulice, sistem drenae i sl.), ali se vidi i da je vulkan ve upozoravao na svoju
aktivnost. To se zna jer su se pojedini objekti bili obnavljani, ali je potom vulkan ponovno
eruptirao (obnavljanje je sigurno, jer su pronaeni materijali za obnovu, buka i sl u nekim
kuama). S obzirom da nisu pronaeni skeleti, smatra se da su pobjegli prije erupcije.
Akrotirij je postao slavan po spomenutim zidnim muralima. U zapadnoj kui je u kontinuiranom
frizu na etiri strane, prikazana scena odlaska flote brodova iz luke, i drugu obalu sa naseljem,
prikazom ratnika, ivotinja i slino. Vidite jedan grad, jedno naselje, svugdje su graevine sa
ravnim krovovima (u oba grada to podsjea na rekonstrukciju minojskih palaa). Brodovi su
prikazani s jedrima, kormilima i sl. Oko njih skau dupini. Vidi se specifian fantastian pejza
iza gradova, divlje zvijeri.
Freska sa ribarom u siluetnoj tehnici, u dvije dimenzije, nag, sa lovinom u rukama. Ima zanimljiv
prikaz glave. Ima nekakve uperke i kosom koja je dana nekakvom plavom bojom. Istraivai
smatraju da je ono to je plave osnove, da je to izbrijana glava a da su ovo ostavljeni uperci izraz onoga to je tada bilo moderno.
Friz sa fantastinim pejzaom, sa lavovima, divljim zvijerima koje napadaju ivotinje, sa
stablima.
Soba proljea - oslikana motivom ljiljana i motivom lastavica koje tu lete u tehnici obrisnog
slikarstva.
Freska s dvojicom djeaka koji se boksaju, vidi se naznaka frizure, kao i kod ribara.
Pojedine sobe su ukraene motivom papirusa.
Vidimo tipini stil mikenske odjee kakve nose zmijske boice. Duge nabrane do poda dugake
haljine, to je dokaz da je stanovnitvo prihvatilo kretsku kulturu.
Freska sa plavim majmunima (isti nalaz i u Knososu).
52

Dvorskim stilom na Kreti naziva se stil oslikavanja posua sjajnom crnom bojom na svijetloj
pozadini. Npr. morski geometrijski motivi.
Velike naunice se javljaju kao motiv na freskama i nadjene su u Mikeni u grobnim prostorijama
A i B. Oko se uvijek prikazuje u an-face, nalazi se i prikaz crnca.
Ako je mit o Atlantidi istinit, kojega nam je prenio Platon, tada se erupcija u Teri moe povezati s
time.
// Digresija // Mit o Minotauru - ono ima povijesnu utemeljenost - Minotaur jede grke djeake, a
kraj palae u Knososu je pronaena prostorija sa kostima mladih djeaka do 12 godina. Te kosti
su prokuhane sa nekim sastojcima, i vidljivi su urezi noa. Oito se radilo o kanibalizmu, a mit je
imao svoje uporite u tome.

53

II. Grka civilizacija

1. Geometrijski period
Negdje iza 1200. g. pr. Kr. na karti Egeide je postojala samo jedna, Mikenska, dravna zajednica.
Ona ukljuuje grko kopno, Kretu, Kiklade, no bez Knososa. S druge strane postojao je savez
gradova na zapadnoj obali Male Azije, u kojemu su sudjelovali znaajniji gradovi od Karije i
Kilikije pa gore do Trakije na sjeveru, okupljeni oko Troje. Ono to je kod Homera bazirano u
mitskom epu, to se vjerojatno dogodilo u prvoj polovici 12. st. pr. Kr. Mikenski imperij je
oslabio, uz pomjeranja naroda u Europi, i to sve kulminira krajem mikenske civilizacije. Taj kraj
nije bio trenutaan, no negdje oko 1150. g. pr. Kr. su uglavnom svi mikenski spomenici uniteni.
Moda su se nastavile tovati velike mikenske grobnice, ali ivot u palaama i gradovima je
naputen. Taj period izmeu 1150. g. pr. Kr. i 1050. g. pr. Kr. se naziva submikenski period, i to
je tranzicija iz mikenske u grku civilizaciju. Glavni kulturni centri mikenske umjetnosti su
nestali, no ne i tradicije mikenske kulture. Mnoga ruralna naselja su nastavila ivjeti kao da se
nije dogodilo nita znaajno. Izraivala se ista keramika i figuralna plastika, kao i desetljeima
ranije. I to prijelazno razdoblje e zavriti sredinom 11. st. pr. Kr. kada zapoinje prvi period
grke kulture. Taj period se naziva protogeometrijski period koji se datira od 1050. g. pr. Kr. do
oko 900. g. pr. Kr. Karakteristian je po posudama koje su po svojoj formi i podjeli na vei broj
traka (horizontalnim frizovima) sline mikenskima, ali na njima nestaje figuralna dekoracija
(ivotinjske, ljudske figure, mitoloka bia, i sl.) ve se zadrava geometrijska dekoracija
najjednostavnijeg karaktera - koncentrine krunice ili polukrunice - koje zauzimaju jedan,
eventualno dva friza posude, dok je ostatak neukraen. Taj period se najbolje moe pratiti na
podruju Atike (pod tim nazivom podrazumijevamo ire podruje grada Atene).
Posue koje pratimo pronaeno je na grobljima (cemeteriji), dok su naselja tog perioda slabo
istraena. O vanosti pojedinih naselja i veliini se moe govoriti posredstvom grobova i grobnih
priloga. Kod ostatka grkog svijeta je taj protogeometrijski period slabo istraen. to se tie te
keramike koja karakterizira protogeometrijski i geometrijski period, to su uglavnom posude
velikih dimenzija, tipova koji su prikazani na sliici. Velike amfore, veliki krateri, velike hidrije, i
neke druge posude. Neke posude svojim formama ne odgovaraju geometrijskom razdoblju, ve
vie arhajskom razdoblju.
Prije nego to vidimo neke od primjeraka tih posuda protogeometrijskog stila, jedan mali
podsjetnik kakvog je karaktera bila minojska, pa ak i mikenska umjetnost toga tipa. Vidimo
jednu amforu oslikanu dvorskim stilom, kojega sam danas spomenuo, iz 16. st. pr. Kr., mlaeg
minojskog perioda, LM a1b. I to varijanta koja se naziva morski stil, jer je rije o posuu
oslikanim prizorima iz morskog svijeta sa sjajnim crnim firmisom na svijetloj pozadini. Rije je o
narativnoj umjetnosti, koja prikazuje stvarnu prirodu oko tih ljudi. Pored tog morskog stila
imamo vegetabilni, itd. Ovakvi primjeri morskog stila su esto imitirani i na grkom kopnu.
Sad emo vidjeti jednu kasno mikensku posudu tipa krater. Ona prikazuje povorku ratnika s
punim naoruanjem. Datira se u LH 3ab period, to je 13. st. pr. Kr.. Ova trbuasta posuda, koja za
razliku od amfore sa morskim stilom je podijeljena u tri horizontalna polja / friza, odvojena
54

nizovima jednostavnih linija. Jedan friz je oslikan tamnim firmisom na svijetloj pozadini, krajnje
pojednostavljenim linearnim vegetabilnim motivima. Nije pronaena na grkom kopnu, ali je
rije o odjeku grke trgovine, ve je naena na Cipru.

1.1. Protogeometrijski stil

Sada prelazimo na protogeometrijski stil. Pogledajte tu podjelu na trake, odnosno frizove. Ovo je
jedan klasian primjerak jedne protogeometrijske posude koja oznaava sam poetak prave grke
umjetnosti koja se dijeli na etiri perioda: geometrijski, arhajski, klasini i helenistiki.
Geometrijski period zapoinje ovim protogeometrijskim periodom. On traje od 1050. do oko 900.
g. pr. Kr. Iz tog vremena praktiki nemamo nikakvih drugih spomenika (ili ih je vrlo malo) koji
pripadaju podruju sitne figuralne plastike, graditeljstvu i sl. Najvei broj nalaza predstavlja
keramiko posue.
Jedan primjerak protogeometrijske amfore koja je pronaena na groblju blizu Atene, visoka 60
cm, podijeljena je u vie frizova - tri u boji same gline, dva premazana crnim firmisom, od ovih
svijetle osnove je oslikan samo jedan i to geometrijskom dekoracijom (koncentrine
polukrunice, krunice, valovnice, i neke najjednostavnije geometrijske elemente). Ovakve
posude su mogle imati funkciju kuhinjskog posua i grobnog priloga (spaljeni ostaci pokojnika,
to je novi obiaj u grkoj civilizaciji - ritus incineracije ili kremacija).
Jedna slina amfora koja se datira u rano 10. st. pr. Kr. koja ima, za razliku od prethodne, jo
jedno polje ispunjeno valovnicama, sa karakteristinim polukrunicama na vratu. One su esto
koritene u enskim grobovima, ne samo kao urne, ve iznad groba.
Podjela na trake je ostatak mikenske tradicije, no posude su mnogo kvalitetnije izrade, fakture,
glazure itd. Zbog dekoracije na njima period dobiva naziv geometrijski period.
55

Ovdje vidimo fragmente sline protogeometrijske amfore koja je pronaena na tlu antike
Makedonije (sjeverna Grka, iznad Tesalije). Neto je drugaija koncepcija polja. Na njoj se vidi
kako Atena nije bila jedino mjesto izrade protogeometrijskog posua. Groblja na podruju Atike
su najbolje istraena, pa zato imamo najvie podataka. Svi drugi centri rade pod utjecajem Atene
u veoj ili manjoj mjeri.
Presjek grobova koji su utvreni na atenskom groblju Keramik i ve polako prelazimo na drugo
vremensko podruje i zapoinje geometrijski period koji ide od oko 900. do 700. g. pr. Kr. i dijeli
se na tri faze: rani, srednji i kasni geometrijski period. Rani geometrijski period se datira od oko
900 do 850. g. pr. Kr., srednji od oko 850. do 750. g. pr. Kr., a kasni od oko 750. do 700. g. pr.
Kr. Ova kronologija, je prilino jednostavna u odnosu na prethodne civilizacije :-).
Presjek nekoliko varijanti grobova iskopanih na groblju Kerameikos gdje se pokazuje da te
posude slue kao urne i kao nadgrobni spomenici. Ovo je najjednostavnija varijanta gdje jedna
amfora slui kao urna poklopljena ploom, a sve je zatrpano humkom zemlje, a izvana nemate
dojam o unutranjosti. Slian poloaj, ali sa djelominim ukopavanjem, pri emu su nadgrobni
biljezi i mjesta za odreene rituale. Najee u toj funkciji stoje amfore i stoje veliki krateri sa
karakteristinim geometrijskim formama.

1.2. Rani geometrijski period

Evo nas sada na ranom geometrijskom periodu. Koja je osnovna razlika izmeu
protogeometrijskog i ranog geometrijskog perioda? Tu podjelu posua na svega nekoliko traka i
ispunjavanje jedne do dvije sa geometrijskom dekoracijom, zamjenjuje posue koje je
podijeljeno na mnogo vei broj uskih traka frizova. U njima se sada javljaju neto kompliciraniji
oblici, meandra, svastike, cik cak linija, trokutia itd. pri emu sve veu povrinu posude zauzima
geometrijska dekoracija. One frizove koji nisu ukraeni na taj nain premazuje se crnim
firmisom, tako da je mali dio posude ostavljen u svojoj osnovnoj boji.
Ovdje imamo amforu iz ranog geometrijskog perioda, iz prve polovice 9. st. pr. Kr., koja je
pronaena na nekropoli Keramik. Motiv meandra se javlja na dva najvanija dijela posude, na
sredini posude, na drki i na vratu. Motiv je dobio naziv prema rijeci Meandar koja tee
krivudavo.

1.3. Srednji geometrijski period

Evo jedne posude koja se datira u prijelaz iz ranog u srednji geometrijski period, iako bi se mogla
staviti iz 9. u 8. st. pr. Kr. u sredinu srednjeg geometrijskog perioda. To zoniranje posuda sve vie
uzima maha, sve su gue i plie trake, pa poinje nalikovati koarama. Meutim,
najkarakteristinije je to da se pojavljuje prvi puta nakon dugo vremena figuralna dekoracija.
Najprije su to ivotinjske figure. Vidimo ovdje jedan krater sa motivom meandra, cik-cak linija i
jednim od najranijih prikaza konja. Oni su anitetiki postavljeni, okruuju glavni friz sa motivom
meandra. Oba su prikazana siluetnom tehnikom, bez ikakvih detalja. Ovdje je sauvan i poklopac
ovog kratera kojemu je drka izraena u obliku jednoga maloga vra.
I evo nas sada na kraju srednjeg geometrijskog perioda, odnosno u kasnom geometrijskom
periodu, kada se izrauju ovakvi fascinantni primjerci golemih amfora. Ova je pronaena na
Dipilonskoj nekropoli, pa prema njoj i nosi naziv Dipilonska vaza. To su posude koje su znale
56

biti visoke i preko 1,5m, u funkciji nadgrobnih spomenika. Najvei dio posude zauzima motiv
meandra, donji dio posude je dekoracija drugorazrednog znaenja. One nalikuju na nekakve
koare, kao da su ispletene, da nije frizova koji su ispunjeni figuralnom dekoracijom. U ovom
sluaju se javljaju tri friza . Dva su ivotinjska na vratu,
etverononim papkarima sa pticama i na trbuhu posude je
najvaniji friz. On ukljuuje i pojavu ljudske figure, ali jednoj
temi koja je vezana uz funkciju posude. To je scena izlaganja
pokojnika. Praktiki se u grkoj geometrijskoj umjetnosti
kasnog srednjeg geometrijskog perioda i kasnog geometrijskog
perioda javljaju tri scene sa ljudskim figurama - scena izlaganja
pokojnika, scena sa pogrebnom procesijom koja koraa prema
mjestu ukopa i scena trke kola u ast pokojnika. Te tri teme se
prve javljaju u geometrijskoj umjetnosti i ukljuuju pojavu
ljudske figure. Sve te tri scene imaju svoje grke nazive, s
kojima vas neu zamarati. Na ovoj sceni vidimo pokojnika koji
lei na lealjci, sa strane su, vjerojatno najveim dijelom, enske
i muke figure. Sve su figure prikazane u obliku tamnih silueta
uzdignutih ruku (dre se za kosu), ale i nariu za pokojnikom.
Ove su figure kao i ivotinjske geometrijski koncipirane, torzo
je u obliku trokuta, ruke izlaze kao linije iz kutova tog trokuta, a
jedino je donji tio tijela bolje elaboriran (vidi se prijelaz kod
koljena). Ono to je ovdje vrlo zanimljivo je to je svaki, pa i
najmanji prostor, ispunjen karakteristinim cik-cak linija,
geometrijskim rozeticama i sl. Tu se zapravo manifestira horror
vakui - strah od praznih prostora.
Ovo emo preskoit.
Evo jednoga velikoga geometrijskoga nadgrobnoga kratera koji datira iz druge polovice 8. st. pr.
Kr. iz kasnog ili zrelog geometrijskog perioda. Posuda visine 1,2m. to vie odmiemo prema
kraju geometrijskoga perioda to sve veu povrinu posuda zauzima figuralna dekoracija. Ovdje
vidimo scenu pogrebne procesije, kola vuku tijelo pokojnika i tu je sama procesija sa osobama
koje tuguju i trka kola u ast pokojnika. Meandar je gurnut na sam gornji rub posude, odnosno na
nogu, a ostalih frizova ispunjenih geometrijskom dekoracijom nema.
Evo jo jednog slinog nadgrobnog kratera, neto malo nie noge, primjeujete da je
sistematizacija tih polja slina. Ova su polja u donjem dijelu trbuha, da su premazane crnim
firmisom, noga itd., a figuralni prizori zauzimaju ovaj gornji dio trbuha - scena sa izlaganjem
pokojnika i trka u ast pokojnika. Datira se u drugu polovicu 8. st. pr. Kr.
I sad, to idemo prema kraju te druge polovice 8. st. pr. Kr. i to smo blii 700. g. pr. Kr., pored
injenice da je sve manje frizova ispunjeno geometrijskim ornamentima, po prvi put se u grkoj
umjetnosti javljaju i motivi koji nemaju veze sa svijetom mrtvih, nego se javljaju narativne scene
koje su preuzete iz grke oralne, odnosno ve pismene, knjievnosti (krajem srednjeg i poetkom
kasnog geometrijskog perioda se poinju epovi zapisivati). Na fragmentu ovog geometrijskog
kotla, koja se mogla raditi od bronce ili keramike, gdje je oito da ovaj friz zauzima prikaz
jednog broda i ratnika kojim se dijelom bore na suhome, a dijelom na brodu. Ne treba puno
57

mudrosti da bi se ovaj prikaz povezao sa utjecajem Homerove Ilijade (ako ste gledali Troju).Gdje
su Ahejci potisnuti do brodova i tamo se bore. Jo uvijek je to samo siluetno slikarstvo koje
koristi najjednostavniju paletu boja.

1.4. Kasno geometrijski period

U geometrijskom periodu se ve poinje iriti grka kultura. U to vrijeme je grko kopno bili
siromano i zapoelo se kolonizacijom (masovna je zapoeta 80-ih godina 8. st. pr. Kr., krajem
srednjeg geometrijskog perioda). U Italiji su pronaeni brojni nalazi geometrijskog posua, od
juga Italije, Napulja, Neapolisa, Ishije itd. Pojava oslikane keramike grke keramike oznaava
poetak arhajske umjetnosti na apeninskom poluotoku.
Ovo je detalj sa kasno geometrijske posude gdje se prikazuju brodovi sa veslaima.
Sad emo vidjeti posudu, kantaros, koji se datira u sam kraj 8. st. pr. Kr., koji prikazuje borbu
dviju divljih maaka koji prodiru jednog ratnika. Kombinirana je obrisna i siluetna tehnika. Sad
se javljaju malo kompliciranije rozete koje su karakteristinije za 7. st. pr. Kr. Ovo je primjerak
posude sa dipilonske nekropole. Onog trenutka kada ovakva figuralna dekoracija gotovo u
potpunosti izbaci geometrijsku (vidite da je ovaj friz jo uvijek ispunjen zavojnicama), tada
praktiki zavrava geometrijski period. To se dogaa krajem 8. st. pr. Kr. kada zapoinje
najstariji dio arhajskog perioda, odnosno, orijentalizirajui period grke umjetnosti. Pojava tog
stila se prati preko dvaju elemenata - preko pojave divljih zvijeri (lavova, fantastinih bia kao
to su sfinge, griffoni, meduze, itd.) i biljne dekoracije (palmete, lotosi, itd.). Pojava tih dviju
kategorija dekoracije oznaava poetak arhajske umjetnosti i orijentalizirajueg stila.
Sad jo nekoliko posuda karakteristinih za geometrijski period. Jedna keramika piksida
ukraena motivom meandra odnosno jednostavnim paralelnim linijama na poklopcu.
Evo jedna slina piksida, ali ovaj puta sa ruicom poklopca na kojega su aplicirane etiri konjske
figure. Ti konjii kao da su preslikani sa onih dipilonskih amfora ili kratera. Dekoracija trbuha
pikside ukljuuje cik-cak linije i motive koji izgledaju poput solarnih motiva. Datira se u 8. st. pr.
Kr. to je kraj srednjeg i poetak kasnog geometrijskog perioda. To je vrijeme kada u Grkoj
djeluje velik broj umjetnikih radionica u kojima se izrauju posude.
Ovdje vidite kako izgleda jedna geometrijska posuda koja nije izraena u Ateni (koja je ostala
glavno sredite jer je Mikenska tradicija bila najjaa jer nije bila poremeena najezdom Dorana).
Jedan krater, posuda za mijeanje vina i vode, pronaena u grobnici u Argosu na Peloponezu. To
je pored Atene, Lefkandi na Eubeji i Knososa (grada, ne palae), najvanije umjetniko sredite.
Prikazuje konje i mukarce i ornamente koje smo viali na Atenskom geometrijskom posuu.
ini se da je 8. st. pr. Kr. bio period kada su se lokalne radionice uspjele othrvati utjecaju atike
geometrijske umjetnosti. Vidite da se i po formi i obliku razlikuje od atenskog.
udesan kikladski geometrijski krater. Sluio kao urna, sa poklopcem ija je ruica modelirana u
obliku malog vra. Nekoliko frizova, od kojih je glavni sa konjima a ovaj drugi sa etverononim
papkarima. Ostatak je geometrijska ili vegetabilna dekoracija.

58

I evo sada, pogledajte nekoliko primjeraka geometrijskog posua sa zapadne obale Male Azije,
konkretno iz pokrajine Kalije. to nam govori prisutnost posua na podruju Male Azije? Da su
Grci ve u tom trenutku imali kolonije na tom podruju. Budui da je to podruje vjerojatno ve
ranije bilo naseljeno Grcima iz mikenskog razdoblja, ne bi bilo nelogino rei da je Trojanski rat
bio izmeu Grka i Grka samo su govorili razliitim narjejem.
To su ti lokalni primjerci, vidimo manje kratere, piksidu, male alabastrone, krak tipa oinohoe.
Svi su oni ukraeni tim lokalnim geometrijskim stilom.

1.5. Sitna figuralna plastika

Sad emo pogledati najvanije primjere sitne figuralne plastike. U geometrijskom periodu nije
dokazana prisutnost monumentalne skulpture, to ne znai da je nije bilo, jer je to pitanje vezano
uz svetita i arhitekturu. Veina svetita je bila na otvorenome, Mikenjani nisu imali svetita u
spiljama, i geometrijski period je razdoblje osnivanja nekih od kasnije dobro poznatih grkih
svetita kao to su: Artemidin hram u Efezu, Zeusov u Olimpiji, Apolonov u Termu, Herin na
Samosu... Sva su svetita inaugurirana u 8. st. pr. Kr., a neka od onih koji su zaputeni, ak i u 9.
st. pr. Kr. Tim svetitima poinju se graditi hramovi, a samim postojanjem hrama, postojala je i
kultna statua. Dakle, skulpture su postojale, ali raene od drva (ksoanom kipovi). Znamo iz
pisanih izvora da je u Erehteionu stajala drevna drvena statua u Ateninoj celi. Ona je kasnije
unitena i postupno su se zamjenjivale sa trajnijim materijalima. Zato imamo jako puno primjera
sitne figuralne plastike koja je pronaena sa posudama u grobovima, a dijelom u ruevinama
svetita koja su jako loe sauvana. Ono to je pronaeno, to su statuice, fibule (kope), igle i sl.
Vidimo figuricu kentaura koja je pronaena na nekropoli Lefkandi
na otoku Eubeji (na istonoj strani grkoga kopna), mitoloko bie,
od terakote, oslikana geometrijskom dekoracijom slinoj onoj sa
geometrijskog posua. Datira se u 10. st. pr. Kr. pronaena je u
grobnici koju emo kasnije vidjeti, vrlo zanimljivu.
Jedna zavjetna figurica konja, jako podsjea na atenske dipilonske
vaze, ako se sjeate trka sa kolima, ovaj konj je identino
modeliran. Uskog srednjeg dijela, irokog prednjeg dijela sa
grivom, stoji na reetkastoj podlozi. Datira se u 8. st. pr. Kr.
Jedna grupa - borba ratnika ili heroja i kentaura iz sredine 7. st. pr.
Kr. iz prijelaza iz srednjeg u kasni geometrijski period. Nezgrapno prikazana, dodiruju se
rukama.
Evo neki od nalaza koji potvruju moje prethodne rijei je bronana figurica bacaa koplja
pronaena u Olimpiji. Datira se negdje u sredinu 8. st. pr. Kr. Prema kronologiji 776. g. pr. su
utemeljene Olimpijske igre, i ovo je srednji geometrijski period. Ovo je jedna zavjetna figurica,
gdje je netko zavjetovao ovu figuricu Zeusu za pobjedu na OI.
Jo jedna figurica geometrijski koncipirana, kao da je preslikana sa geometrijskih vaza. Jedna
skulpturica koja je pronaena na Atenskoj akropoli, prikazuje ratnika sa kopljem. Ona se sasvim
sigurno datira u konac geometrijskog perioda.
59

Jako je puno primjera sitne figuralne plastike, osim primitivne modelacije, vrlo je esto ukraena
tehnikom urezivanja, peatiranja.
Primjera radi, pored bronane plastike, ima primjera figurica od bjelokosti (poznatih 4 do 5),
najvie sa dipilonske Akropole. Do kasnog perioda uope nema figurica raenih u bjelokosti.
Vjerojatno je to rezultat to nije potpuno obnovljena trgovina izmeu Sirije, Grke i Egipta, koji
su pukli krajem mikenskog perioda. Ponovna prisutnost ovih figurica je znaila obnova
trgovinskih veza, jer je najblia destinacija za uvoz bila Sirija. Ovo je vjerojatno figurica
boanstva, a gotovo identini primjerci su pronaeni u Mezopotamiji i Siriji. Zato neki smatraju
da bi ovo mogao biti primjerak koji je importiran, no miljenje je da je to rad jonskih majstora
koji su bili upoznati sa umjetnou Bliskog Istoka i na neki nain posrednici izmeu orijentalne i
grke umjetnosti. Ova figurica je navijestila monumentalnu umjetnost tipa kora i kurosa. U
stojeem stavu, ispruenih ruku, ispruenih dlanova, tipino za najstarije grke kore iz sredine 7.
st. pr. Kr., a ovo je primjer iz sredine 8. st. pr. Kr. Polose na glavi, kapa koja je najee atribut
enskih boanstava, ukraen meandrom.
Jo jedna grupa s motivom borbe s lavom. Jedna skulpturica koja je geometrijske shematizacije.
Zanimljiva je to nosi zavjetni natpis koji nam govori da je tu statuu zavjetovao neki Mangiklo iz
Tebe bogu Apolonu. Prikazuje samo boanstvo. upljine u oima oznaavaju da su tu bili umeci
od staklene paste ili kristala. Tipina orijentalna frizura sa tipinim trapezoidnim zavrecima. Na
izvjestan nain najavljuje skulpture tipa kurosa.
Imamo i ovakvih, gotovo karikaturalnih primjera, sa zanimljivim motivima plesa, plesaica,
geometrijskih rozetica na zvonolikoj haljini, vjerojatno je odraz nonje tog vremena. Sandale koje
su ispletene, i svastike koje su razbacane na vratu ove figurice i gotovo da asocira da ona prizivlje
one daleke kikladske kurose koje smo vidjeli na poetku ovoga predavanja. Terakotna figurica u
siluetnoj tehnici.
Jedan primjerak tih fibula, sponi ili kopa. Motiv make, svastike, borbe dvaju ratnika, dvojice
kopljanika, brod, i sl. est zavjetni dar u ruevinama pojedinih svetita.

1.6. Graditeljstvo
Sad idemo na graditeljstvo, pa smo gotovi.
Ovo je jedan vrlo zanimljiv predmet pronaen u ruevinama jednog malog svetita u blizini
nekropole Arhanes koja je jedna od glavnih i zapoinje svoj "ivot" sa nekoliko krunih grobnica,
onda im se pridodaje nekoliko grobnica tipa kue. To je svetite jedno od rijetkih uope u grkom
svijetu gdje se kultna aktivnost kontinuirano prati od kasnog mikenskog do geometrijskog
vremena. Ovaj terakotni predmet prikazuje model malog hrama krunog tlocrta unutar kojega je
kultna statua, ona vas podsjea na Lady of Filakope, boica sa uzdignutim rukama. Plus-minus,
donji dio tijela zvonolik, uzdignute ruke, poput onih iz kultnog centra. Ovo je 11. st. pr. Kr.,
dakle protogeometrijski period. Ovaj terakotni primjerak nam govori o tome kako je moglo
izgledati svetite tog razdoblja, krunog tlocrta, male i jednostavne graevine.

60

Ovdje imamo graevinu iz Leftkandija, koju sam navijestio ranije kao jednu od najzanimljivijih
graevina geometrijskog perioda, gdje je pronaen onaj kentaur. To je graevina koja se datira u
10. st. pr. Kr. iz protogeometrijskog perioda. Kada se malo bolje pogleda, ona je megaroidnog
tlocrta, gotovo istovjetna mikenskom kraljevskom megaronu. Idemo od ulaza. Imamo malo
predvorje, imamo jedno predsoblje, zatim glavnu odaju i ovdje se pridodaju dvije prostorije i
imamo apsidalni zavretak graevine. Ova je graevina bila dvobrodna, bila podijeljena redom
drvenih debala. Gotovo smo sigurni da je imala krov na dvije vode. Ono to je jo vrlo vano je
da je dokumentirano postojanje kolonade stupova uzdu tri strane graevine. Ovo je gotovo
peripteralna graevina (najei tip graevine u grko, pojednostavljeno reeno, hram koji je
okruen kolonadom stupova). Zato je ovo dokaz da ovaj tip arhitekture postoji i u geometrijskom
razdoblju s jednom vrlo vanom razlikom - ovo je grobnica, a ne hram. Ovdje su ukopani ratnikpoglavar i njegova ena (i njegov konj), ali grobnica nastala po uzoru na hramsku arhitekturu.

Termum ili Termon, vrlo vaan lokalitet u Etoliji, srednjoj Grkoj, zato to je su na jednom
mjestu dokumentirane tri graevne faze, od kojih su dvije iz geometrijskog perioda.
Geometrijskom periodu pripada hram iz 9. st. pr. Kr. iz srednjeg geometrijskog perioda kod
61

kojega se uoava slinost sa graevinom iz Lefkandije. Vidimo pronaos (nema pravog

predsoblja), glavna odaja i apsidalni zavretak. Nema dokaza o stupovlju sa strane. Svetite je
posveeno Apolonu.
U 8. st. pr. Kr. uz tu graevinu nastaje mlae svetite koji je u unutranjosti pravokutna
graevina. Ona ima svoju pronaos, celu ili naos, meutim ima i drveno stupovlje koje je na jednoj
strani bilo apsidalnog oblika na drugom je bilo paralelno samoj graevini.
Sredinom 7. st. pr. Kr. se to svetite obnavlja i gradi se ovo (gleda se slika). To je famozni
Apolonov hram u Termumu u Etoliji koji je imao drvene stupove (vidimo bazu stupovlja).
Vidimo pronaos, opistodom i cela, takoer dvobrodnog tlocrta. Sigurno znamo da je hram imao
zidove od cigle, drvene stupove i oslikane terakotne metope od kojih je nekoliko izvrsno
sauvano. Vidimo transformaciju iz ranog geometrijskog perioda, megaroidnog tlocrta do
klasinog grkog dorskog periptera. Ovo nam je jedan od kljunih dokaza da grka hramska
arhitektura vue svoje podrijetlo iz megarona.

Evo jo jedno svetite geometrijskog perioda - Herino svetite na otoku Samosu ili prvi Heraion koje je sagraeno negdje 800. g. pr. Kr. Jednostavna graevina dugaka 100 grkih stopa, iroka
6,5m, pa se jo naziva hekatopendom. Dvobrodna graevina podijeljena redom drvenih stupova,
sa tri drvena stupa na proelju. Na dnu te graevine je bilo postolje sa drvenim kultnim kipom
psoanom. Zidovi su bili od kamena, grubih cigli, drveni stupovi sugeriraju da je graevina imala
dvoslivni krov i da je vjerojatno bila slina graevini u Lefkandiji. Jedna slika koju neete tako
lako nai, vidite te drvene stupie, okolo su drvene krinje, poput onih kod naih baka, tapiserije i
sl. U dnu se nalazi mala baza sa drvenim kipom psoanomom.
Pored peripternih graevina, najvie je bilo sasvim malih jednostavnih graevina tipa prostilnog
hrama ili hrama u antama.
Ovdje vidite prijedlog rekonstrukcije krovita/zidovlja jednog takvog malog Apolonovog svetita
u Eretriji koje se datira u 8. st. pr. Kr. Mali prostilni hram sa dva stupa na proelju, sa jednom
62

malom strehom i vjerojatno otvorom iznad za osvjetljavanje.

U ruevinama dvaju svetita, Herinom u Argosu i Herina u Perahori
kod Korinta su pronaeni ovakvi mali modeli - ega? - pa vjerojatno
samih svetita. Mali hramii sa jednostavnom celom u kojoj je stajala
kultna statua i dva do etiri stupa na proelju.
Sada emo vidjeti kako su mogle izgledati kue tog vremena. Ovo je jedno naselje iz
geometrijskog perioda koje je pronaeno u Meseniji . Evo izgled jedne kue u tom naselju u
Nihoriji, kue koja je bila graena od sirove cigle, suene na suncu. Imala je dvoslivni slamnati
krov i pravokutni tlocrt. Pitanje je je li imala prozore, a na vratima je moda imala predvorje.
Neto drugaije kue su pronaene u Smirni, zapadnoj obali Male Azije. One su bile ovalnog
tlocrta. Isto graene od cigle, slamnatog krova.
I ovdje vidimo rekonstrukciju izgleda sredita jednog malog naselja na jednom kikladskom
otoiu, sa tim jednostavnim nastambama od drva i cigle i sa neim to je trebalo funkcionirati
kao agora koju ima atenska Akropola.
Nije bilo nekih velikih gradova kakve mi poznajemo iz klasine grke prolosti, ve je bilo
vrijeme kada se postupno formiraju grke dravice, odnosno polisi, kada se oni poinju
organizirati.
Samo da se vratim na one ogromne kratere s poetka predavanja sa scenama, procesijama,
izlaganjima tijela itd. To su nadgrobni spomenici onih najvie pozicioniranih lanova drutva,
pripadnika ratnike aristokracije. To je poglavarstvo, vrh, krema drutva, onih koji su "drmali"
Atenom, Arhosom i drugim gradovima toga vremena.

63

2. Arhajski period
2.1. Crnofiguralno slikarstvo
Ovaj dio predavanja je posveen drugom velikom razdoblju grke umjetnosti, arhajskom periodu.
Arhajski period je dobio naziv prema grkoj rijei arhaios, to bi znailo, star ili drevan, to u
doslovnom prijevodu znai razdoblje stare ili drevne grke umjetnosti. Kod naziva "stara
umjetnost" se misli da to razdoblje koje prethodi onoj najboljoj, klasinoj grkoj umjetnosti.
Arhajski period je, poput geometrijskog perioda, doivio jednu kronoloku klasifikaciju koja je
danas manje-vie uvrijeena. Arhajska grka umjetnost se dijeli na tri razdoblja: stariji, srednji i
mlai arhajski period.
Stariji arhajski period se podudara sa razdobljem grke kulture i umjetnosti koji je jo definiran
nazivom orijentalni ili orijentalizirajui stil grke umjetnosti koji se okvirno datira u 7. st. pr. Kr.
(od oko 700. do oko 590. g. pr. Kr.). Potom slijedi srednji arhajski period, koji se datira u drugu i
treu etvrtinu 6. st. pr. Kr. (od oko 580. do oko 530. g. pr. Kr.). I konano, posljednje razdoblje
koje se naziva kasni ili zreli arhajski period. Datira se negdje od oko 530. do oko 480. g. pr. Kr.
Kasni ili zreli arhajski period zavrava sa subarhajskom fazom koja se datira negdje izmeu 500.
i 480. g. pr. Kr. Kraj arhajske umjetnosti i poetak klasine se ne podudaraju u svim pokrajinama,
odnosno u glavnim grkim umjetnikim centrima, te e to negdje biti prije, a negdje poslije. Prve
naznake klasinog doba imamo upravo u Ateni, ve negdje poetkom 5. st. pr. Kr. (oko 500. g.
pr. Kr.), no, u veini drugih grkih pokrajina jo uvijek traje kasna zrela arhajska umjetnost. Tako
da se zbog svega toga kraj arhajskog perioda protee do 480. g. pr. Kr..
Prava je prijelomnica izmeu arhajskog i klasinog perioda jedan vaan dogaaj, grko-perzijski
rat. Grko-perzijski radovi traju od oko 490. pa do 450. g. pr. Kr., ali se rat poslije toga vie ne
odvija na tlu Grke.
Prvi grko-perzijski rat se svodi na bitku na Maratonskom polju 490. g. pr. Kr. Perzijanci su doli
s flotom i iskrcali se, dok su im se suprotstavili Atenjani. Drugi su im Grci krenuli u pomo, ali
se bitka dogodila tako brzo da nisu stigli na vrijeme. Atenjani su, naravno, pobijedili Perzijance
koji su se okrenuli natrag prema Perziji. Ta jedna bitka oznaava prvu fazu rata, a druga velika
sudbonosna faza je 480. i 479. g. pr. Kr. kada car Kserks sa cijelom svojom vojskom prelazi
preko Helesponta, prolazi kroz Tesaliju, i onda se u uvenim Termopilima dogaa bitka u kojoj
Spartanci prave odstupnicu grkoj vojsci i tamo pogiba spartanski kralj Leonida i svi njegovi
vojnici. Perzijanci prolaze do Atene koja se evakuira, neki Atenjani se pokuavaju spasiti na
atenskoj Akropoli, meutim, bivaju pobijeni. Perzijanci unitavaju i oteuju hramove koji su se
tu nalazili ili bili u izgradnji. Unitavaju zavjetne statue kora i kurosa. Iste te godine je bila bitka
kod Salamine 480. g. pr. Kr., da bi slijedee 479. g. pr. Kr. ujedinjena grka vojska kod Plateje,
jednog grada u srednjoj Grkoj, strahovito potukla perzijsku vojsku da se ona vie nikada nije
vratila kui.
To su sudbonosni trenuci za Grke. Grci, koji do tada praktiki nisu nikada bili ujedinjeni, oni se
pred tom vanjskom opasnou ujedinjavaju. I na neki nain, ti dogaaji predstavljaju kraj
arhajskog perioda i navjeuju jedno novo razdoblje procvata grke kulture koja se naziva
64

klasino doba.
S obzirom da sam rekao da se stariji arhajski period naziva orijentalni ili orijentalizirajui stil u
grkoj umjetnosti, da pojasnim zbog ega taj naziv. Proli sam puta kazao da je geometrijski
period uglavnom u period daljnjeg prekida trgovakih putova izmeu grkog svijeta i Orijenta.
Trgovina koja je u mikensko doba bila vrlo iva, i moe se dokumentirati nizom primjera, je
negdje krajem 12. st. pr. Kr. prekinuta. Do oivljavanja tih trgovakih putova e doi tek u 9
stoljeu, a intenzivno se veze obnavljaju u 8. st. pr. Kr. Tada se Grci upoznaju sa dosezima
orijentalne umjetnosti openito.
Grci u 8. st. pr. Kr. intenzivno osnivaju svoje kolonije u Magni Graecii, junoj Italiji, Siciliji, u
Pirenaiki, dananjoj Libiji, u delti Nila, na obali Sirije, Cipru, itd, itd. Koja je posljedica tog
ponovnog oivljavanja tih trgovakih veza? U grkoj se umjetnosti pojavljuju krajem 8. st. pr.
Kr. karakteristini motivi i teme preuzete iz orijentalne umjetnosti. To su dvojaki motivi
animalnog ili floralnog karaktera.
Animalni motivi orijentalnog podrijetla su divlje ivotinje (lavovi, pantere i sline ivotinje iz
porodice divljih maaka, figure fantastinih, ili nadnaravnih bia, sfinge, grifoni, meduze,
Gorgona). Vegetabilni motivi su palmeta (stilizirani palmin list) i lotos (egipatska biljka, nala
svoje mjesto u grkoj mitologiji, navodno je postojao jedan narod koji se time hranio, itd.)
Negdje krajem 8. st. pr. Kr. na geometrijskoj keramici se pojavljuju, uz onaj standardni repertoar
geometrijskih motiva kao to su meandri, svastike, cik cak linije, i prve narativne scene oslikane
siluetnim slikarstvom (izlaganje tijela pokojnika, trke dvokolica, sprovod), dodatno dekorirano sa
palmetama i lotosovim listovima, najee kombiniranim u prepletima i prikazima animalnog
podrijetla. Time je zapravo oznaen kraj geometrijskom razdoblju i zapoet arhajski period grke
umjetnosti. Ti se orijentalni motivi mogu pratiti na keramikom slikarstvu, dok se pod istim tim
orijentalnim utjecajima se zbivaju bitne promjene i novine na podruju graditeljstva i skulpture.
2.1.1. Protokorintsko i korintsko crnofiguralno slikarstvo
Od sve grke keramike iz ovog starijeg arhajskog perioda najvanija je korintska te atenska
(atika) keramika. Sve grke pokrajine su imale radionice takve robe, no, korintske i atenske
radionice su imale najveu vanost i najvei utjecaj na druge radionice. Korintske su imale
najveu produkciju, kvalitetu i najveu prou na tritu. Korintska keramika s kraja 8. i 7. st. pr.
Kr. se naziva protokorintski stil na kojem se deavaju revolucionarne promjene u odnosu na
geometrijski period.
Nakon tog prvog, poetnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda
iskljuivo primjerima siluetnog slikarstva, bilo animalnim, bilo
vegetabilnim motivima, od poetka 7. st. pr. Kr. korintski slikari uvode
novu tehniku ukraavanja i oslikavanja pridruujui kistu i jedan otar
predmet, ilo, kojim su urezivali detalje kao to su obrisi figura, dijelove
ili detalje odjee, ratnike opreme, detalje glave itd. Iako je u
geometrijsko slikarstvo u osnovi crnofiguralno siluetno slikarstvo,
protokorintsko je uvelo tu novinu i razliku urezivanja. Paralelno s time,
uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i
ljubiastu to je sada korintskim lonarima i slikarima osiguralo prevlast
65

na tritu pred atikima. Korintska keramika se nije samo izraivala i prodavala samo u Grkoj
ve na svim podrujima gdje su njihovi trgovci prolazili, ili gdje su imali svoje kolonije, na
Siciliji, junoj Italiji i u drugim dijelovima istonog Mediterana.
Ono to karakterizira protokorintsko slikarstvo, osim te nove tehnike, jesu tipovi posuda na
kojima se javlja. To su preteito posude malih dimenzija kao to su aribalosi, alabastroni
(posudice za dranje parfema, pomasti, miomirisnih ulja), skifosi, mali pehari, pikside, te
kozmetike cilindrine kutije. Od veih posuda su ee oinohore, krazi ili pokali. Ali ipak,
preteno su to posude manjih dimenzija, ne vie od 7-8 cm, tako da vam praktiki mogu stati u
dlan ruke. Atenski keramiari su, za razliku od njih preferirali velike posude kao to su amfore,
hidrije, krateri, slino onima koje smo vidjeli u geometrijskom razdoblju, i oni su ostali vjerni
tradicionalnom siluetnom slikarstvu bez upotrebe ila i urezivanja.
Vidimo jednu oinohou iz arhajskog perioda. Na njoj je vidljiv crnofiguralni stil protokorintskog
slikarstva. Datira se u kraj 8. st. pr. Kr. Geometrijske dekoracije vie nema, na vratu se zadrala
jednostavna linearna dekoracija sa figurama ptica, a najvei dio trbuha posude ukraavaju
prilino stilizirani vegetabilni ornamenti bez prave figuralne dekoracije.
Ovo je primjerak protokorintske keramike, rije je o samom kraju
8. ili 7. st. pr. Kr. To je loptasti aribalos. Pogledajte nain na koji
je posuda manja od 10 cm oslikana. Standardna podjela u frizove
gdje se pojavljuje animalna dekoracija, stilizirane,
neprepoznatljive figure divljih maaka, kouta i sl. oslikane u
siluetnom slikarstvu. Prostor izmeu tih figura je ispoetka
ispunjen rozeticama, obiljejima geometrijske tradicije. Postoji
poveznica izmeu ranog arhajskog i kasnog geometrijskog
slikarstva. Vidite na ovoj drugoj strani lik jednog ratnika krajnje
primitivne izrade, sa titom, kacigom, perjanicom itd. Tu je
naznaka onoga to e se kasnije pojavljivati, vijenci sa lotosovim
cvjetovima i palmetama. Samo pola stoljea kasnije nastaju puno napredniji prikazi.
Jedna protokorintska piksida iz ranog 7. st. pr. Kr. koja prikazuje figure pasa ili lavova u gotovo
istovjetnom poloaju du cijele posude koji formiraju jedan friz to e se odraziti i na atenskom
slikarstvu s kraja 7. st. pr. Kr. Ako malo bolje obratite panju na ove figure, onda ete primijetiti
da to vie nisu jednostavne crne siluete, ve su to najraniji primjeri sa urezanim detaljima uslijed
ega na povrinu izbija boja te glinene osnove. Slian ivotinjski friz je i na poklopcu, ali se on
ne vidi tako jasno.
Vidimo jedan skifos, ogromna slika jedne vrlo male posude, no, vee od aribalosa, alabastrona i
nekih drugih primjeraka. Ovo je primjer jednog pehara visine 19 cm iz ranog 7. st. pr. Kr. Jasno
se vidi upotreba crvene boje na vratu gdje su ivotinje. Sada se vide ti urezani detalji uiju, obrisi
glave tijela i sl. Vano je napomenuti da se ovdje nalazi samo jedna urezana linija. Zato to
naglaavam? Zato to e atenski majstori, kada preuzmu tu tehniku, vrlo brzo prei na dvostruko
urezivanje. to je specifikum atenskog crnofiguralnog slikarstva. Jo uvijek vidimo mjestimice
tokaste rozete preuzete iz geometrijskog slikarstva.
Ono to je pridonijelo popularnosti protokorintske keramike je ivost. Figure djeluju kruto i
66

nezgrapno, no, vrlo ivo u odnosu na figure koje nalazimo na geometrijskim vazama. Korintski
su slikari i pokretom i dramaturgijom pridobili kupce na tritu.
Jedna od moda najpoznatijih, i najljepih, primjeraka protokorintskog slikarstva je uvena Kiji
vaza, koja se naziva po zbirci u kojoj se svojevremeno nalazila, a datira u sredinu 7. st. pr. Kr. Tu
su do maksimuma upotrijebljena crvena i bijela boja, a manje
ljubiasta. To je vea posuda podijeljena u tri glavna friza
figuralnog karaktera. Posuda je rekonstruirana jer je bila
sauvana samo u fragmentima. Na vrhu je prikaz dviju vojski
koje se sukobljavaju. U sredini je prikaz lova gdje vidimo
ratnike sa kopljima koji napadaju jednog lava. Sa strane je
figura grifona. Na dnu je jo jedna scena lova gdje psi progone
svoju lovinu, jednoga zeca, i jednog lovca koji ui u zasjedi iza
jednoga drva. To je sad ta dramaturgija i narativnost koju sam
spominjao, a vrlo je vana za protokorintski stil. Protokorintski
majstori nisu imali ozbiljnog takmaca na cijelom istonom
Sredozemlju. Tu je i drugi pogled na tu vazu. Sada su prikazani
svi detalji ratnike opreme. Oklop, kacige, ak i detalji
dekoracije na titovima, konjske protome, protome bika, glava
gorgone, itd. Lovcem kojeg sam spomenuo je sada sa lovinom
na leima i psom koji lei u zasjedi iza bunja. To je arenilo
boja, prikaz tih titova, oruja, i sl. Sve sa tri, odnosno, etiri
osnovne boje, crnom, crvenom, bijelom i ljubiastom. Ovakvi
su prikazi bili dragocjeni za poznavanje grkog naoruanja tog
vremena.
Primjerak jedne male posudice za dranje parfema, pomasti, miomirisnih ulja i sl. Visina ove
posude je niti 7 cm. Ona zavrava lavljom protomom i, unato tako malim dimenzijama, ona je
podijeljena u tri friza. Gore je prikaz bitke, u sredini je prikaz konjanika, a dole je slina scena
koju smo maloprije vidjeli na Kiji vazi, prikaz lova na zeeve. Ovo nam pokazuje da je dolo do
odreene standardizacije u korintskim radionicama, da se vrlo esto pojavljuju isti motivi.
Ova se posuda datira u sredinu 7. st. pr. Kr. i ovdje vidimo taj famozni vijenac sa palmetama i
lotosom izmeu gornjeg dijela posude i glavnog, najvieg friza. Oslikana je bijelom i crvenom
bojom.
Imamo i ovakvih primjeraka poput ove oinohoe iz sredine 7. st. pr. Kr. izvanredne ljepote, a
nema ni traga figuralnoj dekoraciji ve iskljuivo floralnoj, odnosno vegetabilnoj.
Sada su ovo ve primjeri s kraja 7. st. pr. Kr. kada protokorintski stil jo ima prevlast na tritu,
no, zbog masovne produkcije gubi na kvaliteti. Ovo je otprilike vrijeme kada atenski majstori
prihvaaju tehniku urezivanja i neke elemente protokorintskog slikarstva, u prvom redu frizove sa
ivotinjama i nadnaravnim, mitolokim biima. Tada slijedi razvoj atenskog slikarstva i onda
konana prevlast atenskog crnofiguralnog slikarstva koja e se dogoditi u 6. st. pr. Kr.
Ovo je jedna posuda tipa olpe, vr sa tri friza oslikana ivotinjskim figurama, lavovima, bikovima
ak i sfingom. Sve je dosta polikromno, meutim, ni traga onoj kvaliteti koju iskazuje Kiji vr
67

izraen nekih tridesetak godina ranije.

Taj protokorintski stil zavrava negdje krajem 7. st. pr. Kr. iako se nastavlja u 6. st. pr. Kr., no,
sada se naziva korintski stil. Vidite jednu amforu sa samog kraja 7. st. pr. Kr. opet oslikana
iskljuivo tim ivotinjskim frizom. Evo jedan aribalos iz istog vremena sa figurama atleta, trkaa.
I jo jedan loptasti aribalos nalik onom to smo vidjeli na samom poetku, ali oslikan
crnofiguralnim stilom.
Jedan primjer protokorintskog stila koji je zanimljiv utoliko to je rije o posudi koja je
pronaena u etruanskom erveteriju, a potpisana je od strane grkoga slikara Eulitiosa. Datira
se oko 600. g. pr. Kr. To je jedan tipini korintski figuralni krater, uz friz sa konjanicima imamo
iznad prikaz gozbe, koji je ipak vie bio karakteristian za etruansku umjetnost, pogotovo za
zidno slikarstvo, iako nije stran ni Grcima. Na ovoj posudi vidimo neto to e pred kraj 7. st. pr.
Kr. postati vrlo popularno - ispisivanje natpisa. Te crnofiguralne vaze, s jedne strane
predstavljaju najraniji i najbrojniji medij prikazivanja nekih tema iz grke mitologije, a druga
stvar se oituje u pojavi natpisa to nije bila praksa protokorintskog slikarstva do sada. Ta e
praksa zaivjeti tek negdje krajem 7. st. pr. Kr. posebno u atenskim radionicama. Zbog toga je
atensko crnofiguralno slikarstvo od neprocjenjive vanosti, jer dobivamo imena umjetnika.
Jo jedan korintski alabastron, datiran iz 580. g. pr. Kr. Ovo je ve praktiki srednji arhajski
period. To je korintski crnofiguralni stil 6. st. pr. Kr. Te jo jedan vr sa karakteristinim
ivotinjskim prizorima. Namjerno izbjegavam ire elaboracije jer nemamo vremena, a to i nije
ba toliko vano.
2.1.2. Protoatiko i atiko slikarstvo
Sada prelazimo na protoatiko slikarstvo. Ono vremenski ide paralelno sa protokorintskim stilom.
Od oko 720. g. pr. Kr. do oko 630. g. pr. Kr. Protoatiki stil je prepoznatljiv po velikim
posudama. Da se podsjetimo, ovo je slika jedne kasno geometrijske atenske (atike) amfore s tri
ivotinjska friza, jedan na vrhu vrata posude, jedan na ramenu i jedan na dnu. Ostatak je posude
ispunjen geometrijskom dekoracijom.
Sada imamo jedan od najranijih primjera protoatikog slikarstva. Jedna velika hidrija, posuda za
vodu, koja je datirana uz sam poetak 7. st. pr. Kr. Po emu nju datiramo u to razdoblje? U
prvom redu, gotovo je posvemano odsustvo geometrijske dekoracije. Najvei dio posude
zauzima figuralna dekoracija, izmeu ostalog figure divljih ivotinja. Gore je jedan friz sa
prikazom plesa, dole jedan ivotinjski friz u tehnici siluetnog slikarstva. S obzirom da je ovo sam
poetak 7. st. pr. Kr., tradicija je geometrijskog slikarstva jo uvijek snana i oita. Iznenauje to
da je ona jaka ak i u ovim kasnijim desetljeima.
Hidrija koju smo maloprije vidjeli, i ova koju sada vidimo, su pripisane istom slikaru. Mi ne
znamo njegovo ime ve mu je dodijeljen pseudonim slikar Analatas. Tu praksu pratimo i u
kasnije u arhajsko razdoblje.
Ova vrlo velika posuda datira oko 690. g. pr. Kr. Trka dvokolica se nalazi u donjem frizu, u
srednjem scena plesa, a gore vidimo friz sa fantastinim mitolokim biima, odnosno, sfingama.
Dijelove posude jo zauzima geometrijska dekoracija, neki od ovih frizova su vegetabilnog
karaktera. enske figure su oslikane uglavnom bijelom bojom a njihove haljine ispunjene
68

tokastim ornamentom. Meuprostor je u potpunosti ispunjen nekakvim ornamentom, vidi se

horor vakui sa geometrijskih posuda. Muke su figure oslikane kao tamne siluete.
Jedna udesna amfora pripisana slikaru s pseudonimom slikar Polifema koji dobiva naziv po ovoj
posudi koja prikazuje scenu na vratu posude gdje Odisej i njegovi drugovi osljepljuju kopljem
Polifema. Odisej koji stoji ispred Polifema je dat kao jedna obrisna figura, a njegovi drugovi kao
tamne siluete. Donji dio posude ispunjaju stilizirani vegetabilni ornamenti. Na detalju vidimo da
se Polifem napio, u ruci dri jedan skifos, i taj propust koristi Odisej. Ponovno vidimo rozetice,
svastike i druge ornamente iz geometrijskog perioda.
Kraj protoatikog slikarstva, odnosno, poetak atikog (atenskog)
crnofiguralnog slikarstva, oznaava upravo ova posuda. Amfora,
koja je pronaena na Dipilonu i pripisana slikaru Nesosa (Nesa)
koji je svoj pseudonim dobio prema karakteristinoj sceni na
vratu amfore u kojoj Heraklo ubija kentaura Nesa. Da ne bi bilo
zabune, postoje natpisi lijevo od figure Herakla i desno od figure
Nesosa koji tono kazuju njihova imena. Nema zabune o kome je
tu rije. Posuda je visoka 122 cm, na drkama su jo prikazane
ivotinjske figure, a na ovom trbuhu prepoznajete gorgone u trku.
Ovom slikaru Nesosa je pripisan vei broj posuda, no, ova se
smatra najvanijom. Ovdje je razvijen taj pravi atenski (atiki),
ne vie protoatiki, crnofiguralni stil. On se moe pratiti od kraja
7. st. pr. Kr. sve do oko 630. g. pr. Kr. Vidimo te vijence sa
palmetama i lotosima te jo uvijek imamo rozetice karakteristine
za protoatiko slikarstvo. Natpisi koje vidimo su Erakles i Netos.
Kronoloki istom razdoblju pripada i slikar koji se naziva slikar
Gorgone koji je oslikao jednu veliku posudu tipa dinosa. Velika
loptasta posuda irokog otvora postavljena na visoko bogato ralanjeno postolje. Posuda je
slijepljena od mnotva fragmenata i danas se uva u muzeju Louvre. Slikar Gorgone je za koje
desetljee mlai od slikara Nesosa i on pokazuje i oslikava svoje posude slinim motivima tih
vijenaca sa palmetama i lotosima. Zatim slika karakteristine korintske ivotinjske frizove, koje
su i po svojoj fizionomiji i po detaljima oito preuzete sa korintskog slikarstva. Postupno se na
posudama slikara Gorgone pojavljuju i scene koje nemaju nikakve veze sa korintskim
slikarstvom. Vidimo detalj gdje Gorgone progone Perzeja to je ubio njihovu sestru Meduzu.
Moete obratiti panju na pokret tih figura. Poloaj tih ruku i nogu kod Perzeja. Odmah se
primjeuje da su te figure u istom nezgrapnom poloaju. Ovdje se ve zapoelo sa tehnikom
urezivanja, vidite te dvostruke urezane linije koje se ovdje primjeuju i na detaljima Gorgone. No
jo uvijek ne znamo pravo ime slikara ve samo njegov pseudonim koji mu je nadjenut.
Doli smo do prvog atenskoga majstora kojem nam je poznato njegovo pravo ime, slikar Sofilos.
Njegova se djelatnost datira negdje uz sam poetak 6. st. pr. Kr. oko 580. g. pr .Kr. Pripisuje mu
se nekih dvadesetak posuda, ali je njegov potpis pronaen na tri. Vidimo jedan dinos. Kod
Sofilosa je novina da osim upotrebe korintskih ivotinjskih frizova i nadnaravnih bia, radi i
mitoloke scene. Na ovom frizu, koji bismo mogli nazvati prvi multifiguralni friz u arhajskoj
umjetnosti, je prikazana scena vjenanja Peleja i Tetide, Ahilovih roditelja. Ahil je najvei grki
junak, i vjenanje njegovih roditelja je bila vrlo vana mitoloka tema. Ovdje je prikazan
69

mladoenja Pelej ispred svoje kue kako doekuje uzvanike, redom grke bogove. Kraj njega je
ispisano i njegovo ime, pa i svih tih boanstava, Dionizis, bradonja u jednoj dugoj haljini i druga
boanstva. Pomou boje se radi distinkcija izmeu mukih i enskih figura. Vidimo vijence,
motive sfingi, korintski ivotinjski friz, ali mnogo veu vanost posveuje mitu. Uz injenicu da
potpisuje posude, mitologija je njegova najvea novina. Zato je taj potpis vaan? On je oito bio
svjestan svoje veliine, i taj njegov potpis je zapravo garantirao kvalitetu. To je bio brand, logotip
tog posua kao to danas imate Benneton, Roba di kappa i sl. S jedne strane ti su majstori bili
ponosni na svoja dostignua, a s druge strane su potpisom davali garancija originalnosti i
kvalitete. Natpisima se, imenuju figure, scene i graevine. Zato su ovakve posude, prave biblije
grke mitologije. Natpisi se mogu nalaziti okrenuti na razne naine.
Najvaniju atensku crnofiguralnu vazu je
napravio atenski slikar Kleitias (egase = oslikao)
koji je, u paru sa keramiarom Ergotimusom
(epoizen = izradio), potpisao 5-6 posuda. Ova
Francois vazu, koju je pronaao talijanski
arheolog Allesandro Francois, po kojemu je
dobila ime, je pronaena na etruanskom
nalazitu Vulci u srednjoj Italiji na podruju
dananje Toskane. Slijepljena je iz mnotva
fragmenata i danas se nalazi u arheolokom
muzeju u Firenci. Posuda je visoka oko 67 cm i
podijeljena u sedam frizova, svi redom
figuralnog karaktera (uz iznimku prikaza borbe
pigmejaca i dralova na nozi kratera). Svi drugi
su mitolokog karaktera. Koje su to scene? Na
vratu kratera je prikazana scena lova na
kalidonskog vepra, motiv iz Arkadije u ijem lovu sudjeluju neki od najveih grkih junaka kao
to su Tezej, Meleagar, itd. Ispod njega se odvija trka dvokolica u Patroklovu ast, koji je bio
Ahilov prijatelj. U borbi su zamijenili oklope i ovaj je poginuo umjesto njega. Glavni friz, jedini
koji ide cijelom posudom prikazuje istu scenu koju smo vidjeli kod Sofila, vjenanje Peleja i
Tetive, prikazan vrlo slino. Na proelju jedne zgrade Pelej doekuje uzvanike koji dolaze, to
kolima, to pjeke. Ispod toga je friz iz trojanskog kruga sa Ahilom koji progoni Trojane. Jo
jedan friz sa sfingama, grifonima i ivotinjskim figurama te friz sa borbom pigmejaca i dralova.
Kako je ovo krater sa volutnim drkama koje su iroke i trakaste, ostaju prilino iroke povrine
koje su oslikane. Jedna od njih je oslikana figurom Artemide, gospodarice ivotinja, sa jelenom u
jednoj ruci i psom u drugoj. Na drugoj strani Francois vaze se nalazi iskrcavanje Tezeja i atenskih
djevojaka i mladia nakon povratka sa Krete gdje je ubio minotaura. Zatim borba Kentaura i
Lapita (tesalski narod iji se kralj vjenavao, kentauri se napiju i ponu napastovati Lapianke i
tada doe do borbe). U toj borbi sudjeluju i grki junaci koji su nali na toj svadbi. Onda je tu
druga strana friza kojeg prekidaju drke, svadba Peleja i Tetive. Ispod je friz sa prikazom
povratka Hefesta, kojega je Hera bacila sa Olimpa na koji se on vraa na muli. Te friz sa
sfingama i ivotinjskim figurama i friz sa pigmejcima i dralovima koji tee cijelim opsegom
posude.
Osim friza sa ivotinjama svi drug prikazuju sedam mitolokih scena. S obzirom da je ovo
posuda visoka 65 cm podijeljena u ak sedam frizova, oni nisu visoki. Ovdje je rije o
70

minijaturnom slikarstvu. Upotrijebljena boja je crna, mjestimice crvena i ljubiasta. Figure su

prikazane u vrlo dramatinom pokretu. Slikar je nastojao prikazati osjeaje tih figura. Detalj friza
sa lova na kalidonskog vepra i tim silnim natpisima za svakoga od njih. Trka u Patroklovu ast.
Zatim figura sfinge i okomito postavljeni preplet s palmetama i lotosima. Pogledajte sad na koji
nain Klitija prikazuje trijumfalnost Tezejeva povratka, tih Atenjana koji su trebali biti rtve
minotaura. Jedan iskae iz broda, drugi od uzbuenja pliva do obale. Ovi uzdie ruke, i oito,
zahvaljuje bogovima. Jedni drugima pomau da iskoe iz broda.Te su figure prikazane pune
ivota i osjeaja, pune onoga to zaista proivljavaju. U nastavku tog friza vidimo scenu plesa tih
mladia i djevojaka.
A na detalju volutne drke kratera u punoj visini vidimo Artemidu i ispod nje Ajaksa u unju
kako podie mrtvo Ahilejevo polumrtvo tijelo.
Jedan majstor, manje razvikan od Sofila i Klitije, Nearhos, ija se djelatnost stavlja negdje oko
560. i 570. g. pr. Kr. Vidimo jedan mali aribalos ija je povrina oslikana trakama, dok su na
vratu prikazane scene u kojima se pojavljuju Satiri, Hermes, Perzej, Tritoni itd. Posuda se nalazi
u Metropolitan muzeju u New Yorku.
Lidos, jedan kontroverzni majstor, ija se signatura pojavljuje na dva fragmenta s pripisanim
velikim brojem posuda. ini se da je radio u veem broju radionica, a njegova se djelatnost datira
negdje u sredinu 6. st. pr. Kr, oko 550. g. pr. Kr.. Uglavnom je oslikavao vee posude na nain da
gotovo cijelu povrinu trbuha posude ispunja samo jedan friz sa vrlo velikim figurama. Na ovom
krateru je prikazana scena koju smo vidjeli maloprije na Francois vazi, povratak Hefesta na
Olimp. Okruen je Menadama, Satirima, Silenima, dok on jae na magarcu.
Njegovo je slikarstvo prepoznatljivo po velikim figurama ivotinja, jer frizovi su mu podijeljeni u
najvie dva friza. Ponekad je jedan dio trbuha premazan crnim firnisom, a ostatak predstavlja
jedan friz sa tim velikim ivotinjama ili ljudskim figurama. Recimo jedna amfora sa udesnim
pijetlovima, te hidrija koja mu je isto pripisana.
Nakon njega slijedi najvei atenski majstor crnofiguralnog
slikarstva, Egzekije. Majstor od kojega ostao moda najvei
broj posuda. Ne samo to ih je dosta preostalo s njegovim
potpisom, nego mu se pripisuje cijela jedna ogromna grupa
atenskih crnofiguralnih posuda, nazvana grupa E. Od samih
Egzekijevih posuda jedna od najpoznatijih, je ova amfora
koja se danas uva u Vatikanu. Ovdje on prikazuje igru
Ahila i Ajaksa, koji su toliko zaokupljeni igrom da ne
uoavaju nita oko sebe. Tu stoje i njihova imena. Oni ak
izgovaraju neke brojke, tako da znamo ak tko u tom
trenutku pobjeuje. Vidi se raskono dekorirana odjea na
njima, ratnika oprema i sl. izvedena urezivanjem,
mjestimice inkrustacijom. Taj je friz s donje strane uokviren
jednim visokim poljem premazanim crnim firnisom, a s
gornje strane ovom trakom sa pojednostavljenim palmetama.
Egzekije je majstor koji nije imao premca u svoje doba, a
njegovo se vrijeme smatra vrhuncem razvoja atenskog
71

crnofiguralnog slikarstva. Prvi je u unutranjosti posuda poeo postavljati cijele kompozicije.

Jedan od takvih najpoznatijih primjera je ovaj kalis (kiliks), kale na visokoj nozi sa irokim
tijelom i dvije karakteristine ruice. U njegovoj je unutranjosti prikazan jedan brod na kojemu
je Dioniz. Vidimo bijelo jedro a iz jarbola izbija vitica vinove loze, dok sa strane pliva dupin. On
vrlo esto prikazuje figure iz dionizijskog kruga.
Amfora koja mu je pripisana sa prikazom Ahila koji ubija amazonsku kraljicu Pentezijelu. I jo
jedna koja mu je pripisana i sline je forme i koncepcije slikovnog polja kao ona iz Vatikana.
Kad su tu i stilske karakteristike onda nije preteko jednu ovakvu posudu pripisati Egzekiji.
Prikazuje Ahila koji otri bode, dok mu oruje lei sa strane.
Jedan od rijetkih umjetnika koji se moda kvalitetom moe staviti rame uz rame sa Egzekijom je
Amazis. To je ime koje nalazimo na nekih 8-9 posuda, a smatra se da je ak rije o heleniziranoj
varijanti jednog egipatskog imena. Njegova se djelatnost stavlja oko 550. ili 540. g. pr. Kr. Ovo
je jedan mali aribalos, posudica za ulje, koju osim ena koriste atlete. Odatle je ovaj prikaz
hrvaa u sredinjem frizu, dole je prikaz lavova koji napadaju jednog bika, a gore jedan prikaz iz
dionizijskog kruga. Dioniz sa kantarosom i Satiri odnosno Menade. Takoer u Metropolitan
muzeju.
Posuda koju do sada nismo imali prilike vidjeti, lekitos, i to jedna rana forma lekita, takoer
posude za dranje ulja. Pripisana je Amazisu sa ovim ivotinjskim figurama i sfingama. Jo
jedna, isti tip lekita, te gotovo isti tip ovoga vijenca sa strane, ali ovaj puta prikaz Artemide potmi
et Hero. Zatim jedan sa Dionizom i Menadama, njegovim pratiljama. Te pripisana posuda, Tezej
koji ubija minotaura.
Bliimo se kraju. Ovo nisu svi predstavnici crnofiguralnog slikarstva, jer nemamo vremena sve
njih nabrajati, niti bi to imalo smisla. Jo su bili recimo, Nikosten, koji je imao golemu
produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao, no pripada samom kraju razvoja crnofiguralnog
slikarstva. Zato emo prei na jednog majstora s kojim zavrava crnofiguralni i poinje
crvenofiguralni stil.
Taj majstor se ne potpisuje, jedino to znamo je da
se pojavljuje u radionici atenskog keramiara
Andokida. Stoga se taj slikar poznaje
pseudonimom slikar Andokidesa. Velik dio
posuda izraenih u Andokidovoj radionici pripada
famoznom bilingvalnom slikarstvu. Rije je o
takvim primjercima posuda koje su, s jedne strane
oslikane crnofiguralnim, a s druge crveno
figuralnim stilom, dakle posude na kojima se
kombiniraju dvije tehnike. to nam to govori? Da
je taj novi crvenofiguralni stil otkriven u toj
radionici. I to vjerojatno od tog slikara kojeg
nazivamo slikar Andokidesa. Zato je dolo do otkria tog novog crvenofiguralnog stila? Iz vrlo
jednostavnih razloga. Crnofiguralni stil je sa tom svojom tehnikom urezivanja u jednom trenutku
postao ogranienje slikarima poput Egzekija i Amazisa. Nije bilo lako prikazati sve rafinirane
72

detalje odjee, nabore, draperije, igru tijela i draperije koja ga pokriva, ta tehnika slikanja kistom
i urezivanja ilom nije doputala. Rjeenje je bilo slijedee - obrnuti tehniku. Osnova sada postaje
crna, a figure postaju crvene, u boji pozadine, u boji terakote.
Na koji su se nain dobivale te dvije nijanse u crnofiguralnom slikarstvu? Biti keramiar nije
mogao biti svatko, to je zaista iziskivalo veliko znanje i tehnoloko umijee. Trebalo je znati gdje
ete traiti glinu koja e sadravati puno eljeznog oksida, u kojoj e bit malo vapnenca. Tu je
glinu onda trebalo fino mijesiti. Posude su se, pogotovo one vee, izraivale iz vie komada, za to
je trebalo umijea na lonarskom kolu. Na kraju je trebalo znati dobiti firmis. Smatra se da su
engleski i njemaki kemiari uspjeli odgonetnuti tajnu tog firmisa. Oni su otkrili da je to bila
jedna smjesa koja se dobivala mijeanjem najfinije gline sa kinicom koja bi se ostavila da
isparava dok se ne bi dobila elatinasta smjesa u koju bi se dodavali organski sastojci da bi se
dobila druga boja. Nakon to bi posuda bila izraena ona bi se oslikavala i pekla u najmanje tri
faze. Prvi puta sa otvorenim dimnjakom, pri tome bi oni dijelovi posude koji nisu bili premazani
crnim firmisom pod temperaturom od nekih 850 gdje bi pod utjecajem oksidacije osnova dobila
crvenkastu boju, kao i figure, no neto tamniju. Zatim bi se zatvorio dimnjak u drugoj fazi, te bi
zbog eljeznog oksida firmis poprimio tamniju boju. Tada bi u treoj fazi s ponovnim
prodiranjem kisika osnova postajala crvenkasta, ali bi figure gustog namaza crne boje ostale crne.
Rjeenje je bilo da se osnova posude premae firmisom koji e poprimiti crnu, a figure ostave u
boji gline. Tada se detalji odjee, draperije, detalji glave izvade iskljuivo debljim ili tanjim
potezima kista, ime se dobiva reljefnost i izraava kontrast. To je ta novina koju donosi nova
crvenofiguralna tehnika. Gotovo je sigurno da je otkrivena u radionici majstora Andokida,
vjerojatno od famoznog slikara Andokida.
Meutim, tu problem ne zavrava jer ostaje otvoreno
pitanje je li slikar Andokida oslikavao iskljuivo ove
strane oslikane crvenofiguralnim slikarstvom ili i one
raene u crnofiguralnoj tehnici. Danas se pomilja da
je on autor cjelokupnog slikarstva, dok se neko
mislilo da je on majstor crvenofiguralne strane, a
netko drugi autor druge. Ja u samo konstatirati to da
je malo vjerojatno da je on samo jednu oslikavao.
Koji je krucijalni detalj? Kod najranijih primjera
crvenofiguralnog slikarstva se jo uvijek javlja
tehnika urezivanja obrisa figure. Slikari se nisu
mogli preko noi ostaviti ila te se ona i dalje koristi,
ali samo za obrise figure, da bi se desetljee-dva
kasnije potpuno izgubila.
I to je glavna razlika izmeu crno i crvenofiguralnog
stila, jer je crvenofiguralni stil iskljuivo slikarska
tehnika. I do tog otkria dolazi negdje oko 525. ili
520. g. pr. Kr., odnosno, poetkom kasno arhajskog
perioda. Crnofiguralni stil e jo, u nekim radionicama, trajati sve do poetka 5. st. pr. Kr., tj. sve
do poetka klasinog doba.

73

2.2. Skulptura arhajskog perioda

2.2.1. Kurosi i kore
Za razliku od keramikog slikarstva, gdje se ti orijentalni utjecaji manifestiraju ve negdje krajem
8. st. pr. Kr., na podruju grke skulpture ti neki vanjski utjecaji mogu se pratiti od negdje oko
sredine 7. st. pr. Kr., oko 650. g. pr. Kr. Oni se manifestiraju najprije kroz pojavu motiva
orijentalnog podrijetla, u kamenoj plastici, bilo na nadgrobnim spomenicima, bilo na
arhitektonskoj skulpturi. Manifestiraju se i u materijalu od kojega je izraena grka skulptura
toga vremena. Kultne skulpture geometrijskog perioda su bile izraene od drva, podsjetit u vas
da su sauvani ostaci nekolicine zdanja grkih svetita geometrijskog perioda, ali da nisu
sauvane nikakve statue grkih boanstava, ve samo njihova podnoja. To su famozne psoanom
statue. Do tog prijelaza sa drvene na kamenu kultnu skulpturu, dolazi negdje sredinom 7. st. pr.
Kr. Zanimljivo je da najraniji primjerci te grke monumentalne skulpture u kamenu, bilo da je
rije o vapnencu, bilo da je rije o mramoru, potjeu sa grkih otoka, sa Kiklada i Krete. U tom
smislu ti dijelovi grkog svijeta, iako su bili periferni, jer su centri umjetnosti bili Atena, Korint,
Argos, no, ponekad su ba oni mogli prednjaiti u odnosu na njih.
Mi emo ii jednim kronolokim slijedom, pa emo vidjeti te neke
najpoznatije primjere grke monumentalne ili sitne plastike. Pa za poetak
vidimo jedan od primjera te sitne bronane plastike, jednoga kurosa visine
20-ak cm, koji je pronaen u Apolonovu svetitu u Delfima. Zato je ova
statuica zanimljiva? Zato to arhajsku umjetnost, kad je rije u skulpturi,
karakteriziraju dva glavna statuarna obrasca, dva glavna tipa u
monumentalnoj slobodnostojeoj skulpturi, a to su kurosi i kore. I ti se
obrasci slijede gotovo dva stoljea, ponekad se razbija asimetrinim
poloajem ruku, injenicom da statua nije prikazana u stojeem poloaju
nego eventualno na konju, ili u pokretu, itd. Kurosi su statue nagih
mukaraca, a kore su statue odjevenih ena. Ova statuica je zanimljiva zbog
toga to je, iako sitnih dimenzija i raena od bronce, raena u obrascu
kurosa, kojega prepoznajemo po tome to je lijeva noga iskoraena, to su
obje noge vrsto na zemlji, ruke sputene niz bokove, ake stisnute, a
prikaz je potpuno frontalan. Ovaj primjerak pripada takozvanom dedalskom
tipu skulpture ili dedalskom stilu. to je to? To je najraniji stil u grkoj
monumentalnoj skulpturi. On se prepoznaje po formi frizure trapezoidnog
oblika, po jednom primitivnom, izduenom obliku glave poput trokuta, i po
pojasu ili trakama s kojima su figure prikazane, ak i muke. Tako da je
ovdje rije o jednom atleti s pojasom.
Kurosi i kore su inae tema jednog od seminarskih radova, pa u ja elaborirati to u kratkim
crtama i neu se previe zadravati na tome. No, neke slike nije loe vidjeti ni dva puta ako treba.
Kad mi kaemo kuros, na umu imamo statuarni obrazac nagog mukarca sa prije navedenim
karakteristikama. Meutim, kuros je mogao biti statua boanstva, kultna statua, nadgrobna statua
nekog mladia ili ratnika, zavjetna statua. Najstariji kurosi u kamenom mramoru se datiraju
negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., a najraniji je kuros sa otoka Delos. Ovaj je kuros pronaen na rtu
Surion, krajnjoj jugoistonoj toki Atike (Atene), a datira se negdje oko 610. g. pr. Kr. u kraj 7.
74

st. pr. Kr. a visok je preko 3 m. On je nadnaravne visine. to to znai? To znai da sigurno nije
rije o prikazu neke stvarne osobe te je lako mogue da je rije o nekoj kultnoj ili zavjetnoj statui
koja prikazuje boanstvo (rt Surion je bio posveen Posejdonu).
Ovo je jedan primjerak Kurosa iz starijeg arhajskog perioda. Njih prepoznajemo po relativno
looj fizionomiji, muskulaturi, velikim bademastim oima, dugoj orijentalnoj frizuri, izradi
abdomena, looj izradi inkarnata itd. Ti najraniji primjerci nemaju do kraja definiran arhajski
osmijeh.
Jo dva uvena kurosa sa samog kraja starijeg arhajskog perioda, to su dva brata, Kleobit i Biton,
potjeu iz Delfa. Vidite da frizure podsjeaju na egipatske, baze na kojima te statue stoje, i ovdje
je ve naznaen taj arhajski osmijeh.
Jedan od rijetkih kurosa koji nije prikazan u klasinom obrascu ve
prikazuje mlaega mukarca koji na leima nosi tele, rtvenu
ivotinju. Ta se skulptura na grkome naziva Moskoforos, ili Nosa
teleta. Potjee sa atenske Akropole, a datira se negdje oko 570. g.
pr. Kr. Taj mukarac je, ako bolje pogledate predjel abdomena i
pupka vidjeti ete tanke nabore, odjeven u tanku prozirnu odjeu,
vjerojatno neku ritualnu haljinu. Ovo je zavjetna statua sa atenske
Akropole koja je pronaena u sloju ruevina. Ova statua je stradala
tijekom perzijske okupacije Atene 480. g. pr. Kr. Jako puno je statua
sa atenske Akropole upravo zahvaljujui tom dogaaju. Kao to
vidite, ima upljine u oima, jer su tu bili umeci od staklene paste.
Arhajski osmijeh je prisutan. Zbog radnje ruke mu ruke nisu u
klasinom poloaju, ali poloaj nogu odaje klasian obrazac kurosa.
uveni kuros iz sredine 6. st. pr. Kr. sa otoka Melosa, elegantnih, gotovo prozranih proporcija.
Kurose iz srednjeg arhajskog perioda je jedino mogue razlikovati po realistinijoj izradi,
odnosno, smanjivanju visine, vjernijoj reprodukciji fizionomije, boljem poliranje statue, no
arhajski osmijeh i gotovo identina frizura su jo uvijek prisutni.
Jedan kuros koji je sluio kao nadgrobna statua, podignut mladiu Analizosu, ratniku koji je pao
u boju. On se datira u drugu polovicu 6. st. pr. Kr, u ve poetak kasnog arhajskog perioda.
Pogledajte sad kako je fizionomijom, realizmom ova skulptura stotinu godina daleko od
najranijih primjeraka.
Slina statua, mladia Aristotikosa, no vaan novi element kod ovog kurosa je kratka kosa. Nema
vie dugakih uvojaka ve se kosa skrauje ili se uvojci spletu oko glave, to je nova moda kasno
arhajskog perioda. Poloaj ruku simetrian, lagano odmaknut od tijela. Jo uvijek je lijeva noga
iskoraena. No izrada torza, prepona, koljena je realistinija u istom statuarnom obrascu. Sa
stranje strane se vide tragovi enkaustike boje.
Jedan od rijetkih bronanih kurosa, i to gotovo sigurno Apolona, potjee iz Pireja. Jedan od
rijetkih primjeraka sa asimetrinim poloajem ruku i iskoraenom desnom nogom. Datira se u
sam poetak kasnog arhajskog perioda. Jo su zbog neega ovi kurosi zanimljivi, ovo su sve
originali, jer skulpturu grkog klasinog razdoblja vrlo rijetko pratimo preko originala, ve preko
75

helenistikih ili rimskih kopija. Originali su bili toliko cijenjeni i vrijedni, da su u najveem broju
sluajeva zavrili u Rimu, a na njihova mjesta bi dolazile replike. To nije bila stvar sa kultnim
statuama, poput Atene Partenos i sl., jer bi to dovelo do pobune. U meuvremenu, originali su
nestali, a najvea djela Fidije, Mirona, Polikleta, mi poznajemo upravo preko kopija. Zato su ove
skulpture vane, jer su originali, a rimski ili helenistiki vladari njih nisu toliko cijenili.
Vidimo detalje triju glava kurosa, da malo uoite i njihova obiljeja. Gore lijevo vidimo glavu
kurosa iz Tebe izraenog od vapnenca u prvoj polovici 6. st. pr. Kr. na, samom poetku srednjeg
arhajskog perioda. Velikih je bademastih oiju i relativno visokog ela. Desno se vidi glava
kurosa iz Epidaura, malo mlau, sa tim karakteristinim trapezoidnim zavrecima frizure. Ovdje
dole vidimo glavu jednoga kurosa sa atenske Akropole, zapravo jednog konjanikog kipa, to je
Rampin konjanik. Najvrjedniji je primjerak jednog konjanikog kurosa, koja je bila unitena u
vrijeme perzijskih ratova. Inae, uven po jednoj artificijelnoj izradi brade i frizure koja je
izvedena do najmanjih detalja. Vide se tragovi bojanja arenica i bjeloonica. Ta produkcija
kurosa otprilike zavrava oko 480. g. pr. Kr.
Jedna statua koja se naziva Kritijin djeak, jer se vjeruje da je njezin autor jedan od najvanijih
atenskih majstora s kraja 6. i poetka 5 st. pr. Kr. po imenu Kritija. Statua je stala na atenskoj
Akropoli i ona se stavlja u sam kraj produkcije kurosa odnosno pred poetak klasine umjetnosti.
Zbog ega? Zato to je poloaj ruku manje-vie simetrian, zamiljena je frontalno, no visina
bokova i visina koljena nam govori da ona vie nije s obje noge vrsto na zemlji nego je
prikazana u laganom kontrapostu. Teinu tijela baca na lijevu nogu dok je desna noga neznatno
izbaena u koljenu. Izrada inkarnata i torza je apsolutno realistina. Frizura je kratka sa
tragovima boje. upljine u oima upuuju na prisutnost tih oiju od staklene paste.
Kad preemo na ensku skulpturu onda ti neki najraniji primjerci se mogu datirati u sredinu, ili
ak rano 7. st. pr. Kr. Ovo su skulpturice od bronce, primjeri sitne plastike. Lijevo vidimo
skulpturicu za koju pretpostavljamo da bi mogla prikazivati Artemidu i datira se u rano 7. st. pr.
Kr., a u sredini desno ensku figuricu iako ispruenih dlanova podsjea na kurosa, ali su noge
paralelne, to je esta karakteristika kora.
Spomenuo sam da sa Krete potjeu i najraniji primjeri monumentalne skulpture, ne samo
skulpturama od mramora nego vrlo esto i skulpturama raenim spirelato tehnikom. To je takva
tehnika kod koje je jezgra bila raena od drva, a oplata je bila od bronce. Jedan od poznatiji
takvih nalaza je sa svetita u Delosu na otoku Kreti gdje su pronaena etiri kipia od kojih je
najvii kip bio Apolonov 80 cm, a ova ostala tri enska kipa su prikazivala figure iz njegova
okruja, vjerojatno njegovu majku Leto, sestru Artemidu i jo neku ensku figuru. One imaju tu
cilindrinu formu, poveznica su izmeu izgubljenih drvenih psoanon kipova i tih najranijih
mramornih skulptura u gotovo istoj formi. Poloaj ruku je simetrian i priljubljen uz tijelo, one su
odjevene u duge haljine, ispod vrata su im vezani ogrtai koji su baeni na lea i na glavi imaju
visoke kape isti oni polosi koje smo viali na geometrijskim statuama, to znai da je rije o
boicama. Ovdje kae kretski stil, rije je o lokalnim izraevinama koje se datiraju negdje oko
650. g. pr. Kr.
Osim te spirelato tehnike, najvei broj enskih monumentalnih statua je izraen u mramoru
kojega je na grkim otocima bilo vie nego dovoljno i ovdje vidimo vjerojatno najstariju. To je
statua boice Artemide pronaenu na otoku Delosu na ijem je podnoju sauvan zavjetni natpis
76

koji govori da je jedan Nikandra, grk sa otoka Naksosa dao izraditi tu statuu. Uoavamo
trokutastu formu glave, taj pojas, koji odvaja torzo od donjeg dijela, dugu haljinu i priljubljene
ruke, kao kod primjeraka u spirelato tehnici.
Desno imamo jedan primjer sitne figurice od bjelokosti. im je u pitanju drugi materijal,
bjelokost koja je podatna za rezbarenje, automatski se pojavljuje i druga dekoracija, pa se na
dugakim vunenim haljinama, na peplosu pojavljuju nareskani rubovi, koji su stvarno takvi bili,
zatim ove trake ispunjene nekim geometrijskim ornamentima, zatim je slino ukraen i pojas, a
na ramenima vidimo ogrta koji je slino baen preko poput onih sa otoka Delosa. Figurica je
visoka oko 25 cm s polosom na glavi to upuuje na boanstvo.
Ovo je jedna statua u prirodnoj visini, oko 160 cm.
Evo jo dvije kore, lijevo jedna uvena iz Auxerea, gradia u Francuskoj, po kojem je i dobila
naziv Boica iz Auxerea. A druga je od terakote sa otoka Tebe. Vidjeli smo primjere od bronce,
sitne figuralne plastike, evo vidimo jedan terakotni primjerak sitne plastike, vidjeli smo
monumentalnu statuu Nikadrijinu, a ova boica iz Auxerea je visoka 65 cm. To je ispod polovice
prirodne visine. Smatra se da je ona druga po starosti, izraena negdje oko 630. g. pr. Kr. Opet za
Dedalski stil karakteristino duguljasto lice, nisko elo, velika usta, velike bademaste oi, pojas,
dugaka, potpuno ravna haljina, stopala vrsto na zemlji, priljubljena, golema. Geometrijska
dekoracija urezana u kamenu, na haljini. Simetrini poloaj ruke je razbijen gestom polaganja
desne ruke na grudi. Ogrta je slian kao to smo ve rekli.
Jedna od poznatijih peplos kora iz Atene koja se datira u srednji
arhajski period. U ruci dri ipak, plod koji je seplurkalni simbol.
Peplos je naziv odjee u koju su one odjevene. Sve one su manje-vie
dorske kore, pronaene na otocima u okrujima koje su nastanjivali
Dorani.
Ovo je jedna od najstarijih jonskih peplos kora, potjeu iz jonske
oblasti u Grkoj iz ruevina Herina hrama na Samosu. Cilindrine je
forme s krunom plintom, raena u nadnaravnoj visini, a po natpisu
znamo da je posvetio jedan Keramis boici Heri.
Dolazimo do cijelog niza izvanrednih peplos Kora sa atenske
Akropole. Sve su datirane u kraj srednjeg ili u mlai arhajski period.
Ovo je jedna udesna peplos kora, u toj dugakoj vunenoj peplos
haljini, razbijena je, vraena je na svoje mjesto. Jako puno ostataka je
boje, crvena kosa i bojene arenice te zelena boja za haljinu. Imala je
rupice na unim repicama gdje su stajale prave naunice i kanal oko
vrata gdje je stajala raskona ogrlica, koje su odnijeli Perzijanci.
Raena je u visini od 120 cm.
Peplos kore se pojavljuju ranije, ve negdje u drugoj polovici 7. st.
pr. Kr. dok se oko 570. ili 560. pojavljuju prve hiton kore. Kakve su
to kore? Odjevene u laganu lanenu haljinu i ogrnute tekim vunenim ogrtaem koji se zove
himation. Ovo nije onaj ogrta kod najranijih primjeraka dedalskih peplos kora, ve je
77

prepoznatljiv po tome to se prebacuje preko jednog, obino desnog ramena, i onda se provlai
ispod pazuha lijeve ruke.
Kod tih hiton kora, posebno atikih, se izvanredno dolazi do kontrasta te lagane prozrane haljine
od lana koja otkriva proporcije enskog tijela i tog tekog ogrtaa koji pada okomitim naborima.
To je jedan od razloga zato su kore tako udesne. Prikazat nagog, lijepog atletu i nije bio takav
izazov, kao to je to bila stvar sa korama koje se nije smjelo prikazati nage. Drugi razlog je taj to
su umjetnici svu svoju snagu posveivali draperiji, odjei. Ova kora sa atenske Akropole se
pripisuje atenskom majstoru Antenoru. On je uz Kritiju i Nesjota jedan od najvanijih umjetnika
sa kraja 6. i poetka 5. st. pr. Kr. On je potomak, najvjerojatnije unuk Nearhosa kojega smo ranije
spomenuli.
Puno govorim, a imat ete to za seminarski rad...
Cijeli niz primjera slinih hiton kora, obratite panju, himation, tragovi boja, rub je bio posebno
bojan, zatim hiton, pa uvojci kose koji padaju na ramena, zagonetan arhajski osmijeh. Sve su
porazbijane, ali, da nije bilo tog Perzijskog vandalizma, njima ne bi bilo ni traga jer bi bile
zamijenjene primjerima iz klasinog doba.
Fotografija jedne sa tim tamnim rubom tog himationa i sa tom dijademom na glavi koju vrlo
esto imaju. Ovaj puta neto drugaije posloen himation.
Ovo su primjerci slobodno stojeih mukih i enskih figura. Neete vidjeti sjedeih figura ovdje,
iako postoje. No ona uglavnom prikazuju boanstva i ponavljaju se obiljeja koja smo vidjeli
ovdje.
2.2.2. Nadgrobna plastika
Pored monumentalne, slobodno stojee plastike, pogotovo kultne, nadgrobna plastika je drugi
vaan sadraj te grke arhajske skulpture. Ovdje vidimo dvije stele, od kojih jedna pripada iz
samog kraja 7. st. pr. Kr. (ranom arhajskom periodu), naena u Tanagri u pokrajini Beociji. Vrlo
je jednostavne izrade, krajnje primitivne forme jednoga pilastra sa prikazom dvoje pokojnika,
Dermisa i Kitilosa. Ovdje, kao da se vide preslikani rano arhajski kurosi Kleonida i Bitona. Ovdje
desno vidimo nadgrobnu stelu iz sredine 6. st. pr. Kr. iz Atene. Podignuta je jednom mladiu
Megaklu i njegovoj sestri Filo koji su pripadali poznatoj obitelji Ahmeonida. Jedna raskona
nadgrobna stela koja kao svoje krunite ima figuru sfinge. Ispod postolja na kojem lei se nalazi
palmeta sa stiliziranim volutama, a oba ta dijela krune jednu visoku tanku nadgrobnu plou gdje
se u niskom reljefu nalaze portreti u profilu prikazi brata i sestre. Ovo nije klasina
monumentalna slobodno stojea skulptura. Ovo je nadgrobna reljefna skulptura. Sfinge su
preivjeli ostaci orijentalnog stila koje smo vidjeli na vazama, i oni se pojavljuju i u skulpturi.
Oni su uvari groba, i simboliziraju zatitnike groba, a gube se u kasno arhajskom razdoblju.
Pored ovakvih nadgrobnih stela koje su rijetko ovako dobro sauvane, obino nalazimo njihove
baze. Kao to vidimo u slijedeem primjeru, baza stele na kojoj je prikazan konjaniki friz.
Vrh ovakvih nadgrobnih stela kasno arhajskog perioda krune, umjesto sfingi, palmete sa
volutama, koje postaju zavrni element. A na tijelu ovih ploa se zadravaju prikazi pokojnika u
profilu. Najee su to prikazi djece, mladia, mukaraca i ena srednje ili starije dobi. To su
generalizirani portreti, a ne realistini.
78

Ovdje je sauvan nadgrobni ostatak stele jednoga ratnika Aristimaha. Sauvan je dio sa imenom
majstora koji je tu stelu izradio - Aristoklo.
Jo jedna baza nadgrobnog spomenika, i to ne stele, ve kurosa, koja je ukraena reljefno
prikazom atleta datirana u kasni arhajski period.
Zatim jedna dobro ouvana stela iz subarhajskog perioda koja prikazuje sve te elemente jako
dobro i prikazuje jedan stariji portret.
2.2.3. Arhitektonska skulptura
Neki primjerci arhitektonske skulpture koja je u
funkciji dekoracije graevine, obino hrama. Ona
nudi vee bogatstvo motiva i scena i mogunosti
su puno vee. Imamo rekonstrukciju zapadnog
zabata Artemidinog hrama na otoku Krfu koji je
nastao negdje poetkom 6. st. pr. Kr. Te su ploe
iznimno sauvane. U sreditu se zabata nalazila
Gorgona u trku sa djecom, dva lava i nekim
divljim makama, sa figurama ratnika u kutovima
zabata. Nema puno sauvanih iz starijeg
arhajskog perioda, i ovo je jedan od
najsauvanijih primjera. Ovo ispod je
rekonstrukcija zabata starog Ateninog hrama na
atenskoj Akropoli sa lavovima u sreditu, no
ostali dijelovi nisu sauvani pa se ne zna to je
bilo u kutovima zabata, vide se tragovi boje. I
ispod njega rekonstrukcija zabata obnovljenog
Ateninog svetita sa slinim prikazom lavova u
sreditu i figurama Herakla u borbi sa Tritonima (bia zmijolikog repa i ljudskim torzom u obliku
tri bradate figure).
Osim ostataka zabata imate mnotvo primjera metopa sa dorskih graevina i frizova sa jonskih
graevina. Uvijek je rije o dvodimenzionalnom prikazu u profilu, eventualno frontalno ili kada
je tijelo u profilu a glava an face (ali rjee), dok su teme uglavnom mitoloke. Moda se
vanou istiu one pronaene u ruevinama hrama u Selimutu na Siciliji, oznaen slovom C jer
se ne zna kome je posveen. Prikazuju Heraklova junaka djela, jedna s Kerkopom i druga
odrubljivanja glave Meduzi.
Ovo su rekonstrukcije obaju zabata Apolonova hrama u Delfima kojega su sagradili Alkmeonidi,
koji je sagraen oko 520. g. pr. Kr. da bi zamijenio starije zdanje, no sam je zamijenjen u kasno
klasino doba. Kvadriga, Apolon, kore, kurosi i u kutovima su lavovi koji napadaju bika i jelena.
Na drugom zapadu opet Kvadriga sa Apolonom i prikazi borbe.
Jedan od najvanijih primjeraka arhitektonske skulpture kasno arhajskog perioda je hram Atene
Afain na otoku Kiru. Ovdje je samo shema prikazanih figura. Na oba zabata glavni lik u osi je
sama Atena. Ovdje moemo pratiti kako se od poetka arhajskog perioda slijedi aksijalna
79

koncepcija. Ili je u sreditu udovina Meduza, ili je to Kvadriga sa Apolonom ili Atena.
Najvaniji lik je u najviem dijelu trokutnog polja, dok se oko njega simetrino ire drugi motivi.
U ovom sluaju su to prikazi Trojanaca i Grka u borbi. Ukupno se nalazi deset figura sa jedne i
druge strane Atene. Jedna se datira malo ranije, a druga malo kasnije. Ovo je jedini grki hram
kod kojega je jedan zabat raen u jednom, a drugi u drugom stilu. Istoni, glavni zabat, je mlai
izraen iza 490. g. pr. Kr. i on je raen u rano klasinom stilu. Zapadni, sporedni zabat, je neto
stariji i raen u kasno arhajskom stilu. Koja je posljedica toga? Sve figure na zapadnom zabatu
imaju arhajski osmijeh iako su prikazani u snanoj i dramatinoj borbi. A na istonom je izraz
lica primjereniji. Modelacija fizionomije je izraenija. Ovo je lik Atene sa zapadnog zabata.
Odjevena je u lako prepoznatljiv hiton koji je drugaije posloen, teki himatij i egidu prebaen
preko ramena. tit joj je u ruci, kaciga na glavi i bronano koplje kojega vie nema. A sada vidite
izvornu glavu Atene Afaje sa istonog zabata.

Ovo je jedan od najranijih primjera friza u grkoj umjetnosti, sa jednog svetita u Priniji na otoku
Kreti. To je friz sa konjanikim figurama, a ja bih po vanosti izdvojio samo ovaj. To je friz sa
Sifnijske riznice u Delfima. To je jedan od seminara pa e se to vjerojatno detaljnije obraditi.
Sifnijska riznica je jedna relativno mala graevina tipa hram u Antama. Jedan od elemenata
dekoracije te graevine je neprekinuti jonski friz. To je najljepi i najuspjeliji prikaz te vrste u
grkoj arhajskoj umjetnosti kod kojega je postignuta moda najbolja uravnoteenost izmeu
svjetla i sjene. Iako je taj primjer dvodimenzionalan, u tipinom arhajskom stilu, pokret ruku i
nogu ne prati pokret glave i sl. S obzirom da graevina ima etiri strane, i on se dijeli na etiri
scene. Jednu stranu ukraava prikaz bogova koji sjede, drugu prikaz borbe Grka i Trojanaca,
treu i etvrtu ukraava prikaz gigantomahije (borbe grkih bogova sa Gigantima, sinovima
majke zemlje, Gee). Evo detalj tog friza sa Olimpskim bogovima koji sjede i komentiraju ishod
dogaaja. Detalj sa Apolonom i Artemidom koji progone jednog Giganta koji je odjeven poput
jednog grkog ratnika. U pozadini je lav upregnut u kola velike boice. Isti taj detalj sa Gigantom
koji je pao u borbi, a naziru se tragovi bojanja. Vidite da je jonski friz i po kimationu i astragalu
ispod njega.

80

Ovo su fragmenti tih majunih prizora koji nisu pripadali arhitekturi same graevine nego su
pripadali dijelovima drvenog namjetaja ili pribora u riznici pojedinih hramova, a esto izraeni u
bjelokosti. Ovaj detalj prikazuje Perzeja koji odrubljuje glavu Meduzi, a ovdje dole Heraklo koji
se sprema zaklati Nesosa.
Metopa jednoga dorskoga hrama sagraenog doslovce na ruevinama mikenske palae u gradu
Mikeni iz kraj 7. st. pr. Kr. Na njima se oituju iste karakteristike kao na boici i Auxerea,
Artemidi sa Delosa itd.
I za kraj, etiri primjera kako su figure kurosa i preteno hiton kora mogle funkcionirati i na
kunom priboru, nakitu i u ovom sluaju drkama bronanih ogledala. S time da pojedine od ovih
kora prikazuju i boanstva (Afrodita). Prikazana je u tipinom modelu hiton kora, ona dri jedan
skut te haljine, a prepoznajemo s ovim trokutastim zavrecima himatij. (Zato je gola?) Dobro
pitanje, ini mi se da je to prije bila muka figura, ali... (Po emu se to uope zakljuuje da je to
Afrodita) Po ikonografiji.
Sfinge smo vidjeli u vie sluajeva, kao dijelove nadgrobnih spomenika, no one su bile i
slobodno postavljane kao to pokazuje fragment jedne sfinge sa atenske akropole. Zatim su vrlo
esto postavljane aleje sa lavovima, kao ovaj primjer sa otoka Delosa izraene od kamena sa
otoka Narsosa.
// digresija // Apolon koji odvraa skakavce, su dvije statue koje su pronaene u moru kod obala
Kalavrije kod mjesta Riace. To su originali izraeni od bronce uz nekakve dodatke u olovu i
srebru koji se stilski mogu staviti u kraj rano klasinog perioda (oko 460. ili 450. g. pr. Kr.) i
drugi iz 430. g. pr. Kr. Mogle su biti statue iz Delfija, gdje je Fidija izradio jednu grupu sa 13
figura koje su prikazivale atenske ratnike, mitske kraljeve, koja je podignuta u ast Maratonskoj
bitki. Pa bi to trebalo ukljuiti u seminarski rad.
Oplatna ploa sa rtvenika u Sirakuzi od terakote koja je oslikana s prikazom Meduze i njene
djece s dijelovima koji su rekonstruirani.

2.3. Graditeljstvo
I na koncu imamo graditeljstvo. Ako se vratimo na ono o emu smo proli puta govorili, na grko
graditeljstvo geometrijskog perioda, onda se treba podsjetiti da su grki hramovi tog razdoblja
graeni od sirove opeke suene na suncu i drva, ponekad u kombinaciji s kamenom. Od njih su
sauvani neki ostaci.
Kao rezultat kontakata sa istokom je prijelaz sa primitivnog graditeljstva od cigle i drva na
kameno graditeljstvo. Pri tome se kao prvi arhitektonski stil javlja dorski stil. Nema nikakve
sumnje da je on postojao u eri drvenog graditeljstva, ali budui da nemamo tih graevina,
stupove, trabeaciju i ostalo, mi moemo samo nagaati. Kad se ide analizirati struktura nadgraa
dorskih hramova onda se dolazi do zakljuka da taj raspored triglifa, metopa i praznina izmeu
njih odgovara rasporedu drvenih greda koje su neko nosile krovita hramova, prilino je sigurna
stvar da su elementi iz drvenog graditeljstva zadrani i u kamenom graditeljstvu. Zato najstariji
stil nosi naziv dorski stil? Najprije se javlja u onim oblastima Grke koje su nastanjivali Dorani.
Na Peloponezu, na Siciliji i junoj Italiji. Koje su karakteristike dorskog stila pokazuje crte, s
81

tim da je ovdje napisano: Dorski red (Afajin hram na Egini 500. do 480. g. pr. Kr.). Ovo je samo
jedan uzorak, ali se dorski stil pojavljuje ve krajem 7. st. pr. Kr. Treba naglasiti da je ove
graevine teko datirati, i mogunost pogreke se kree i do pola stoljea. Treba imati na umu da
dorski stil polako evoluira i da stupovi dobivaju na eleganciji i vitkosti, te da se oni to idu
kasnije, sve vie razliku od onoga to prikazuje ovaj crte. Ali nama su bitne glavne
karakteristike koje se u principu ne mijenjaju.

Glavne odlike dorskog stila su slijedee: hram se gradi na jednoj platformi od tri stepenice,
stereobatu (prve dvije) i stilobatu (posljednja stepenica). Na nju dolazi zie unutranjeg dijela
graevine, odnosno stupovi. Stupovi nemaju bazu, oni mogu biti monolitni, a mogu biti iz vie
dijelova tambura. Monolitni e biti kada je rije o manjoj graevini. Kada je rije o stupovima do
82

6-7 metara. Ali ako je rije o graevini od 10-11 metara nisu monolitni nego su sastavljeni od
vie tambura. Imaju izmeu 14 i 20 kanelira koje bi se izraivale nakon to bi se tamburi
poslagali jedan na drugi i zato su fino uslojene. Dorski stup zavrava dorskim kapitelom, a njega
karakteriziraju dva elementa, ehinus (jastuasti zavretak) i abakus (kvadratni ploasti zavretak
na koji nalijee arhitrav, odnosno, greda. Zatim slijedi entablatura ili epistil koji se sastoji od
arhitrava (grede), dorskog friza i zabata ili timpanona. Dorski arhitrav uglavnom nema
profilacije. Dorski friz karakteriziraju triglifi i metope, s tim da tu imamo jo niz drugih
elemenata kao to su regule, mutule itd. no ja vas ne bih previe s time gnjavio. I zatim dolazi taj
zabat sa svojom korniom (simom), sa bonim i glavnim akroterima (koji je tu na najviem
mjestu) i zabatnom skulpturom. Kod najranijih dorskih hramova, skulptura je izraena od
terakote. Zato od terakote? Jer su drevni drveni hramovi imali drveno krovite, pa je krae strane
trebalo zatititi terakotnom plastikom da ona ne bi nastralada od atmosferilija. Kada se prelo na
kameno graditeljstvo, jedno vrijeme je ta terakotna zabatna skulptura ostala u upotrebi. Zatim je
ona prela na vapnenaku. Zabat na Artemidinom hramu na Krfu je jedan od primjera te
vapnenake zabatne skulpture. Posljednji korak u tom prijelazu bio je mramorni, i to ne vie
reljef ve puna plastika. To su slobodne samostojee figure koje su samo postavljene u ovaj
trokutasti zabatni okvir.
Takav je sluaj kod Afajinog hrama. To su slobodne samostojee figure i nisu niim vezane uz
ovu pozadinu. Dijelovi arhitekture dorskoj, jonskog i korintskog hrama bili bojani. Dorski su
esto bili tukatirani, premazani bijelim kreom, a figure te triglife i metope su bile bojane.
Recimo figure su bile crvenkaste, smee i ute boje, pozadina plave ili neke tamnije boje. Tako
da ti ostaci djeluju ogoljeno u odnosu na ono kako su te graevine izvorno izgledale.
to se tie tlocrta, dorski hram se najee javlja u tri tlocrtne varijante, to su hram u Atnama
prostilni hram te peripterni hram. Najei su dorski peripterni hramovi, okrueni kolonadom
stupova. To emo ostaviti za malo poslije...
Drugi po redu se javlja jonski stil. Ovdje sada vidimo odnos dorskoga i jonskoga stila. Glavna je
razlika u tome to jonski stup ima bazu. Ta baza moe, a ne mora imati plintu, etvrtastu osnovu,
ali ukljuuje vie profilacija koje se nazivaju torusi (poluobliasti profil koji izlazi izvan njega) i
trohili (kanal u obliku slova u). Zatim je stup mnogo vitkiji i ima do 40 kanelira to doprinosi
eleganciji. Stup zavrava jonskim kapitelom sa volutama. Nadgrae kod dorskog hrama je
masivnije i vie u odnosu na nadgrae jonskog hrama, i zato je jonski lepraviji i prozraniji.
Gornji dio je slian kao kod dorskog, s time to je kod jonskog hrama arhitrav stepenasto
profiliran, friz neprekinut (nepodijeljen na triglife i metope), pa govorimo o jonskom frizu, a
zabatna polja su bila neto malo nia. Prvo su u zabat stavlja skulpture od terakote, a zatim od
bjelokosti. U kasnijoj fazi od kamena i mramora.
Ovo bi bio odnos svih triju redova u grkom graditeljstvu. Korintski smo izostavili sada jer se on
javlja tek u klasinom periodu. Dorski red se javlja na samom poetku ere kamenog graditeljstva,
vjerojatno ve krajem 7. st. pr. Kr. 630. ili 620. g. pr. Kr. Jonski se javlja oko 570. najranije i to u
oblastima Grke odnosno srednjem dijelu zapadne obale Male Azije kojeg su nastanjivali Jonjani.
Vidite taj odnos izmeu dorskog stupa koji je nii, jonskog koji je vii i elegantniji s bazom, s
razmjerno niom entablaturom u odnosu na dorski. Svi oni evoluiraju kroz stoljea. I korintski
stil karakterizira samo korintski kapitel. Entablatura je kombinacija dorskog i jonskog u rimskoj
arhitekturi, naravno.
83

Korintski stil se pojavljuje u doba korintske klasike krajem 5. st. pr. Kr. Popularnost doivljava u
kasnoj klasici, ali je vrhunac doivio u helenizmu i rimskoj umjetnosti. Tada on potiskuje dorski i
jonski. Najvei broj hramova na Forum Romanumu je bio graen ba u tom stilu, samo s tipinim
rimskim tlocrtom.
Ovo je rekonstrukcija sredinjeg dijela zabata jednog hrama iz Selinuta, hrama C kojeg smo
spominjali, na njemu su metope Herakla koji odrubljuje glavu Meduzi i kerkopima. Ovdje vidimo
ogromnu glavu Gorgone, izrazito dekoriranom korniom, sve raeno od bojane terakote. Hram je
sauvan u jako loem stanju. Vidimo ostatke stupova, tambura od kojih su sastavljeni, a su ostaci
toga hrama koji se datira u rano 6. st. pr. Kr. oko 580. ili 570. g. pr. Kr. Obratite panju kako ovi
stupovi iskazuju drugaije karakteristike od onih koje smo vidjeli kod Afajinog hrama. Ovdje se
oni dosta naglo suavaju prema vrhu, primjetno je zadebljanje u sredini stupa. Ehinus i abakus su
masivni i nadilaze promjer samog stupa.

Tlocrti dvaju hramova u gradu Paestumu (grkoj koloniji Poseidoniji) u junoj Italiji. Tamo je
praktiki roena arheologija, tu su zapoela iskapanja ve u drugoj polovici 18. st. Za nas su
vana dva hrama, prvi i drugi Heraion (Herin hram). Prvi se jo naziva i bazilikom koji je
posveen Heri, i drugi koji se jo naziva i Posejdonov/Neptunov hram. Tlocrt prvog Herinog
hrama prikazuje eksperimentalnu fazu u dorskom stilu. Na kraim stranama ima 9, a na duim 18
stupova, ima pronaos sa tri stupa u antama, dvobrodnu celu, opistodom praktiki bez stupova. To
je niska i zdepasta graevina graena oko 560. g. pr. Kr. Stoljee mlai drugi hram nastao je u
klasino doba. To je heksastilni peripter sa 6 na kraim i 14 stupova na duim stranama. Pronaos
sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela. Ponavlja se tlocrt
Partenona, no ne u potpunosti, Zeusova hrama na Olimpiji, Afainog hrama na otoku Egini.
Klasini hram je elegantniji, sa manjim kapitelima, tanjim stupovima i neto niim zabatnim
trokutom. Spadaju u krug odlino sauvanih dorskih hramova.
Jonski stil na primjeru uvenog Erehteiona, iako je to hram iz klasinog razdoblja. Iznimno
zanimljiva graevina, bogato ukraena, ne samo s jonskim himationom, i jonskim volutama, ve i
traku sa akantima, palmetama, karakteristini stepenasti arhitrav.

84

Na otoku Samosu je oko 800. g. pr. Kr.

sagraen jedan od najstarijih poznatih
grkih hramova, uveni Herin hram u
Samosu (jo nazivan hekatopedon, jer je
dugaak 100 stopa). Kamenog zia, drvene
nosive krovine konstrukcije sa redom
drvenih stupova, tri stupa u antama. U
drugoj fazi je ta graevina dobila kolonadu
drvenih stupova i to je postao peripteros.
Nas zanima graevina koja se sagraena oko 650. g. pr. Kr. koja je u startu sagraena kao
heksastilni peripteros, sa 6 stupova na kraim stranama. Hram je imao pronaos i jednu dugaku
celu sa kontraforima prislonjenim uz lateralne zidove. Ovo je, uz onaj prvi Heraion, jedan od
nama najstarijih poznatih dorskih hramova.
Najstariji jonski hramovi u arhajskom periodu se pojavljuju tijekom srednjeg arhajskog perioda.
Svi su graeni u tlocrtu dipterosa. To vam je takoer tema jednog seminarskog rada, pa onaj ko to
ima neka sad bude malo koncentriran. Svi ti najstariji hramovi su graeni u tlocrtu dipterosa. koja
je razlika izmeu dipterosa i peripterosa? Peripteros je hram s jednom kolonadom stupova koji
okruuje pronaos, celu i opistodom. Dipteros je hram sa dvostrukom kolonadom stupova. Na
proelju se toj dvostrukoj kolonadi pridruuje jo jedan red stupova. Najstariji jonski hramovi su
bili ogromnih dimenzija.

Prvi meu njima je bio trei Herin hram na otoku Samosu koji je sagraen oko 570. ili 560. g. pr.
Kr. Zbog terena na kojem se nalazio, ubrzo je poeo tonuti i morao je biti demoliran, na ijem je
mjestu nastao etvrti Herin hram.
Kako su te graevine izgledale? Trei i etvrti Herin hram su imale duboki pronaos i ogromnu
trobrodnu celu, tako da se ovoj trostrukoj kolonadi stupova pridruivalo jo nekoliko redova po
dva stupa te se na taj nain na proelju formirala duboka uma stupova kroz koju se ulazilo u
celu. Ovdje je oito posrijedi utjecaj orijentalnog graditeljstva, s jedne strane egipatskih hramova,
85

ali i nekih dijelova perzijskih prijestolnica. Po svojim dimenzijama je vea graevina od dorskih
peripterosa, ak po povrini odgovara jednom nogometnom igralitu, 52,5 x 100 m. Stupovi su
bili visoki preko 18 m s nadgraem. Svi su u loem stanju i prava rekonstrukcija je oteana. Trei
hram je na proelju imao 8, na zaelju 9, a na duim stranama 21 stup. Kod etvrtog obnovljenog
je broj porastao na 24.

Pod utjecajem treeg Herinog hrama je nastao uveni Artemidin hram u Efezu, a smatra se
jednim od sedam svjetskih uda. Njega je podigao uveni Lidijski kralj Krez koji je prema
predaji bio najbogatiji vladar svoga vremena. On je dimenzijama nadmaivao trei Herin hram,
55 x 100 m.Sagraen je na mjestu jednog starijeg svetita ije su ostatke otkrili austrijski
arheolozi 80-ih godina prolog stoljea. Bio je graen od lokalnog vapnenca, no zidovi su bili
obloeni mramornim ploama, a svi kapiteli su bili graeni od mramora. Stupovi na proelju,
njegov donji tambur je bio ukraen u reljefu. To je zaista bilo zdanje s kojim se niti jedan grki
hram toga vremena mogao mjeriti. Podigli su ga arhitekti Gersifron, Metagen i Teodorus sa
Samosa. Hram je stradao oko 350. g. pr. Kr., a zapalio ga je jedan stanovnik Hefeza, a kad su ga
pitali zato, kazao je da bi njegovo ime ostalo zabiljeeno u povijesti.
Ovo je tlocrt tog svetita, ostaci toga hrama iz 8. st. pr. Kr., ostaci krezova, artemiziona, jednog
rtvenika koji je bio podignut ispred samog hrama. Stupovi su bili visoki gotovo 19 m, sa brojem
koji je odgovarao treem Herinom hramu, 8, 9 i 21. Tamburi su bili ukraeni u dubokom reljefu
klasinog arhajskog stila. Zabatna skulptura je bila raena od bjelokosti i koja je vjerojatno
prikazivala boicu Artemidu. Imamo jedan novac iz vremena cara Klaudija, prva polovica 1. st.,
prikazan je Artemizion koji se obnavljao i tu je prikazano proelje. Iako se ovdje vidi 6 stupova,
ali se vide otvoreni prozori. Ispred se nalazio kip Artemide Efeke koja je poznata po velikom
broju dojki koje vise po njenom tijelu. Samo toliko da vas ne gnjavim.

86

Apolonov hram u Didimi kod Mileta je bio dipteros, s time da je on obnovljen u kasnom
helenistikom periodu, pa nemamo njegove ostatke, no manje vie u istom tlocrtu. To je bio hram
sa dvostrukim redom stupova i zanimljiv utoliko to nema celu, ve ukopano dvorite u koje se
sputa stubitem u kojem se nalazi samo svetite Apolona. Ispred njega se nalazio mali bazen.
Evo nas do Sifnijske riznice u Delfima, jedne od
rijetkih jonskih graevina u matinoj Grkoj,
sagraen poetkom kasnog arhajskog. Riznice
su mali hramovi tipa hrama u antama ili
prostilni hram. Ovo je hram u antama, no takav
jonski hram kod kojega su jonski stupovi
zamijenjeni figurama dviju kora, bogata
dekoracija oko vrata, vrhom zidova, oko anta i
friz ije smo elemente vidjeli ranije (borba Grka
i Trojanaca, gigantomahija, sjedei bogovi).
Ovo je jedna druga jonska graevina iz Delfa,
Masilijska riznica, grada Masilija. Stupovi
ovdje nemaju tipine jonske kapitele nego dva
reda snanih mesnatih listova izvijenih prema
vani. Graevina ima bazu i druge jonske
elemente - kimatione, lezbike kimatione, bogatu dekoraciju na dnu i vrhu zida.
Atenska riznica iz Delfa dorskog tipa koja je nastala pod utjecajem jonskih graevina. Stupovi su
vrlo elegantni, kapiteli su mali, zabat je nizak. Prva grka graevina u cijelosti izraena od
mramora u ast pobjede na maratonskom polju. To je hram u antama (ante su zidni istaci) i
stupovi su poloeni izmeu tih zidova koji formiraju pronaos.

87

Hram Atena Afaine na otoku Egini kod Atene. Na tom se mjestu nalazi stari hram koji je stradao
u poaru te je zamijenjen novim. Tlocrt dorskoga hrama, heksastilni peripter, 6 stupova na
kraim, 12 na duim stranama i klasini tlocrt unutranjosti - pronaos sa dva stupa u antama,
opistodom ili riznica sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda dvokatnih dorskih
stupova. To e kasnije preuzeti Zeusov hram u Olimpiji i Partenon, u veim gabaritima. Hram je
bio sagraen od vapnenca koji je bio presvuen finim slojem tukature i zatim su bili okreeni u
arku bijelu boju. Metope uope nisu pronaene, ni kamene ni terakotne, pa su pretpostavili da su
bile izraene od oslikanog drva.
Najstariji dorski hram pored drugog
Herinog hrama na Samosu je Apolonov
hram u Termomu u Etoliji, datira se u
posljednju etvrtinu 7. st. pr. Kr. Hram za
kojega sasvim sigurno znamo da je bio
graen od cigle, kamena, i da je imao
drvenu kolonadu stupova. On ima 5
stupova na kraim, a 15 na duim
stranama. Ima opistodom sa dva stupa u
osi, ne u antama, i izduenu celu koja je bila podijeljena u dva dijela. U njegovim ruevinama je
pronaeno nekoliko terakotnih metopa, na kojima su oslikane ravne drvene povrine.
Jo jedan koji je datiran u slino vrijeme je i Herin hram u Olimpu. Sauvano je nekoliko stupova
i temelji. Izvorno je imao drvene stupove i to nalazimo u putopisu Pauzanija (Perigezes del
Helades, vodi kroz Grku) koji je pohodio Olimpiju i kae da se u opistodomu Herinog hrama
jo uvijek nalaze dva stupa od hrastovine. S obzirom da ovi stupovi vanjske kolonade pokazuje
razliite proporcije, to pokazuje neujednaenost stupova i da su zamijenjeni.
Artemidin hram na Krfu sa dorskim stupovima.
Primjer staroga Apolonova dorskoga hrama u Sirakuzi na Siciliji. Heksastilni peripter, 6 stupova
na kraim stranama. On ima jo jedan red stupova na proelju udaljen od vanjskoga za irinu
dvije interkolumne (prostor izmeu dvaju stupova). Tlocrt unutranjeg dijela se ne moe u
potpunosti rekonstruirati, i poznajemo samo stupove.

88

Kod hrama C u Selinutu, kojega smo vidjeli, ponavlja se isti sluaj. Tlocrt je neto malo
drugaiji, i ima dvostruko proelje. To je lokalna osobitost dorskog stila na Siciliji. To je
heksastilni peripteros sa malo drugaijim rjeenjima od onih u matinoj zemlji.
Najei tip dorskog hrama tijekom arhajskog perioda je tlocrt periptera, hrama koji je okruen
kolonadom stupova. Unutranjost je najee koncipirana od predvorja, pronaosa koji ima tlocrt
sa dva stupa u antama, cele i opistodoma sa dva stupa u antama. Cela moe biti jednobrodna sa
kontraforima, dvobrodna, trobrodna sa obinim stupovima ili dvokatnim stupovima. I ovaj e se
obrazac slijediti sve do kraja 5. st. pr. Kr.

89

3. Crvenofiguralni stil
Podsjetit u vas da se u posljednjim desetljeima 6. st. pr. Kr., 530 ili 515. g. pr. Kr. u Atenskim
radionicama dolazi do otkria novog slikarskog stila kod kojega figure ostaju u crvenkastoj
osnovi a pozadina crna. Ovaj stil je, za razliku od crnofiguralnog koji koristi i tehniku urezivanja,
pravi slikarski stil. Crvenofiguralni stil u poetku koristi tehniku urezivanja, no kroz desetljeedva ga potpuno izbacuje i kao takav ostaje u upotrebi sve do helenizma. Vrijeme njegove uporabe
ide od 520-ih godina do oko 300-e g. pr. Kr.
Do tog otkria, rekli smo, je dolo u Andokidesovoj radionici. Priu smo spominjali proli put.
Taj je stil nastao iz tenje da se izraz prikae realistinije, i detaljnije, te slobodnije. Boja se
dodaje kistom i time se dobivaju puno bolji potezi, bilo da se sve premazuje firmisom ili da se
debljim ili tanjim manje reljefnim linijama prikazuje draperija i detalji.
Crvenofiguralni stil se moe podijeliti u nekoliko faza. Najstariji period crvenofiguralnog
slikarstva se naziva strogi crvenofiguralni stil. Strogi stil nije povezan sa strogim stilom u ranoj
klasinoj skulpturi, jer taj naziv zamjenjuje naziv rani crvenofiguralni stil, odnosno razdoblje od
oko 520. do 480. g. pr. Kr., odnosno, kasno arhajski period. Druga faza u razvoju
crvenofiguralnog slikarstva je u periodu od oko 480. do 450. g. pr. Kr., to je zapravo vremenski
rano klasini stil. Zatim je trea faza visoki stil (visoka klasika) od 450. do 420. g. pr. Kr. etvrti
je bogati stil i onda kasni (zreli) crvenofiguralni stil koji je vie obrtniki.

3.1. Strogi i rani crvenofiguralni stil

Prvi period razvoja crvenofiguralnog slikarstva je ujedno vrhunac crvenofiguralnog slikarstva.
Time se ne misli na kvalitetu prikazivanja, realizam i sl. ve se jednostavno, gledajui kvalitetu u
usporedbi na razdoblje u kojemu se nalazi to, zapravo dovodi u kraj 6. st. pr. Kr. odnosno oko
520. ili 510. g. pr. Kr.
Vidjeti emo nekoliko tablica koje e iznijeti najvanije injenice o crvenofiguralnom slikarstvu.
to se tie tipova posuda, gotovo da nema razlike u odnosu na crnofiguralni stil. To su posude
velikih dimenzija, amfore, hidrije, krateri, vrevi tipa velikea, oinohoe, meutim to su i posude
manjih dimenzija, kupe, pehari, kiliksi.
Vrlo vano ime je slikar Andokidesa, kome je to zapravo pseudonim. To je vrlo esta pojava kod
crvenofiguralnog slikarstva, jer se vea vanost pridaje keramiaru i njegovoj radionici, nego
slikaru. Nije iskljueno ni to da su neke posude oslikane od samog keramiara, no o tome
nemamo dokaza. On je doao do revolucionarnog rjeenja, i jedan je od prvih bilingvalnih
slikara. S jedne strane posude crta crne, a s druge crvene figure.
Njegovo slikarstvo odlikuju fine linije, fini potezi kista. Kljune posude koje je on radio, a ovdje
se spominju, su tri amfore. Na jednoj je prikazan Ahil, na drugoj Apolon i Heraklo u sva i, a na
treoj je Heraklo koji lovi Kerbera.
Epiktet, rob ili osloboenik, radi za vei broj majstora i razliite radionice. ini se da je neko
vrijeme i sam imao svoju radionicu. Njegova djelatnost gotovo pokriva cijelo strogo razdoblje.
90

Poznat je po tome to je favorizirao motive efeba, mladih atleta.

Skit, jo jedan majstor, koji je uz Psijaksa predstavnik bilingvalnog slikarstva.
Eutimid, Eufronije i Fintijat su tri slikara koja se potpisuju. Trojica najveih crvenofiguralnih
slikara s kraja 6. st. pr. Kr.
Eutimid je bio u sjeni velikog Eufronija koji se smatra najveim crvenofiguralnim majstorom, te
je on ak napisao na jednoj amfori iz Minhena: ak ni Eufronije nije neto ovakvo izradio. Slikar
Eutimides je poznat po svojim velikim posudama,ije velike figure zauzimaju gotovo cijelu
posudu. Svoje scene esto stavlja u kontekst iz svakodnevnog ivota, pune pritajene
dramatinosti.
Slikar Eufronije, najvei predstavnik, ije ime predstavlja problem, jer se potpisuje kao keramiar
ee nego kao slikar. Tako da se ne zna je li on sve svoje vaze oslikao ili samo neke. Njegove
posude pokazuju velike stilske razlike, tako da se pretpostavlja da su njegove posude oslikavali i
drugi slikari. On ima jasni, rafinirani crte, ne samo vanjskog karaktera, ve i psiholoku
karakterizaciju. Na licima se ocrtavaju pobjednici, gubitnici. esto primjenjuje piramidalne
kompozicije i vidi se utjecaj skulpturalne i arhitektonske plastike.
Njegove dvije najpoznatije posude su krateri, jedan koji prikazuje borbu Herakla i Anteja.
Razlike meu njima dvojicom vidimo i po frizuri koju je karakterizirao, Antej ima tipinu
barbarsku frizuru i sl. Drugi njegov krater emo kasnije vidjeti. On djeluje u posljednjem
desetljeu 6. st. pr. Kr., na prijelazu u poetak 5. st. pr. Kr.
Poetak 5. st. pr. Kr. su obiljeili majstori (samo dio njih znamo po imenima). Jedan od takvih
slikara je Berlinski slikar (pseudonim su dobili prema zbirci u kojoj se nalazi posuda, prema
imenu keramiara ili prema atletama ija su imena na posudama). Zatim slikar Briga
(pseudonim). Jedan od najvanijih iz ovog razdoblja je
slikar Niovida (Niovidi su jedna obitelj, ija je majka
Niova uvrijedila Artemidu kazavi da je njihova majka
Leto nerotkinja, dok je ova rodila oko esnaestero
djece), iju je obitelj naslikao na krateru, gdje
Artemida strelicama gaa tu familiju te tjera vukove na
njenu djecu. Na njegovim posudama se odraava
utjecaj monumentalnog slikarstva. Ovo bi bio taj kratki
prikaz crvenofiguralnog slikarstva, a sada kreemo na
primjere. Neke smo ve vidjeli pa emo te bre proi.
Ovo je jedan od najvanijih posuda potpisanih od
strane Andokidesa u bilingvalnoj tehnici. Ova strana je
oslikana dionizijskom tematikom. Dioniz je u sredini,
satir je iza njega, a ispred njega je menada. Scena je
stavljena u okvir na kojem stoje figure. Za razliku od
crnofiguralnog, gdje se figure crtaju crnim gustim
firmisom uz kombinaciju crvenog, bijelog, ljubiastog i
zlatnog firmisa, sada je pozadina ta na koju se stavlja
91

firmis, a figure su ostavljene u boji gline, osnove. Ta glina ima u sebi oksida, kod peenja se
dobiva ta arka crvena boja. Sada se kistom poteu detalji odjee koji sada daju jedan reljefni
prikaz. Kod rijetkih prvih posuda se jo neko vrijeme zadrava urezivanje obrisa likova i detalja,
ali to brzo nestaje. Ovdje su figure stilski raene u zrelom arhajskom stilu, prikazane u profilu,
nema trodimenzionalnosti, dok su oi an face.
Ovo je drugi primjer Andokidova slikara gdje je dat prikaz borbe Apolona i Herakla oko
tronoaca iz Delfa dok ih promatraju dvije boice.
Trea posuda iz Andokidove radionice koji prikazuje bitku Herakla i kretskog bika. Ista posuda je
ovo samo s druge strane.
Nemam primjere Epitetova i Skitova slikarstva, meutim, imam izvanredan primjer Eufronijeva
stvaralatva. Sartedonov krater, u obliku velikog kalea. On se potpisuje nekada kao slikar, a
nekada kao keramiar. Pogledajte ovu viefiguralnu scenu. Ima izvanredan osjeaj za
kompoziciju, razmjetaj figura po posudi, izvanredan crte. Dobro poznaje i primitivni oblik
perspektive, zato uspjeno prikazuje dubinu. Vjeto koristi zlatnoutu boju. Dok, kod Fintijata
(jako puno anatomskih pogreaka) i Eutimida nije tako. Oito je da nije dobro poznavao
anatomiju ljudskog tijela. Ovdje vidimo i piramidalnu kompoziciju, te se vidi utjecaj zabatnih
grupa kasnog arhajskog doba.
Kiliks kojega je Eufronije oslikao. Ovo je pogled na donji dio posude da bismo u punom krugu
doivjeli tu dekoraciju. Usprkos tome ato je Eufronije bio jedan od prvih majstora to se
pozabavio oslikavanjem jedne ovakve posude, izvanredno je dobro uklopio scenu u taj prostor.
On je radio u samom kraju 6. st. pr. Kr.
Vidjeti emo jedan primjer Eutimidova slikarstva, njegov krater sa monumentalnim, visokim
figurama na stranjoj strani njegovog najljepeg uratka. Ove tri figure su komasti, potpuno
razodjeveni, u plesu. Dosta se esto pojavljuju u grkom slikarstvu. Ono to moete primijetiti na
njegovim figurama to je taj nezgrapan pokret koji je uvjetovan samom radnjom, no glava ne prati
pokret tijela i sl. No, sve u svemu, rije je o uspjenom uklapanju te monumentalne figure u polje
trbuha jednog kratera.
Kronoloki nakon Eufronija, Fintijada i Eutimida doao jedan majstor pod pseudonimom
Panaitije. Nakon prve polovice 5. st. pr. Kr. se gasi potpuno praksa potpisivanja posuda oslikanih
crvenofiguralnim slikarstvom. Taj medij zapravo tada gubi na svojoj vanosti. To je jedan od
majstora koji je po svemu sudei radio za Eufronija. Ovo je unutranjost pehara koja prikazuje
scenu kada Tezej silazi na dno mora da od boice Amfitrite primi zlatni vijenac kao dokaz
njegova boanskog podrijetla. Maksimalnu panju posveuje draperiji, detaljima, finim linijama,
odlino uklapa kompoziciju u kadar posude.
Paralelno s njime djeluje jo nekoliko majstora ija nam imena nisu poznata. Jedan od njih je
slikar Kleofrada,iju amforu vidimo sada. Primjeuje se da je njegova glavna karakteristika
figure postavljene na jednu vrstu trake, koja je razliito ornamentirana. Koristi zlatnouti firmis.
Ovo je detalj sa jedne velike posude pripisane slikaru Kleofrada gdje se upotreba zlatnoute boje
jako dobro uoava. Inae, prikaz jedne etikule na posudi tipa kratera, a rije je o djelu scene
92

osvajanja Troje, gdje je prikazano odnoenje Atenina kipa iz samoga grada Troje.
Berlinski slikar, suvremenik slikara Panaitija i Kleofrada, moda uenik Eutimidov, jedan je od
onih majstora koji radi graciozne likove izdvojeno na crnoj pozadini posude na bazama sa
ornamentikom (lik Atene).
Sosija, slikar iji potpis imamo samo na jednoj vazi koja se uva u Berlinu, u ijoj je
unutranjosti prikazana scena Ahila koji lijei rane Patroklu. To je dosta neuobiajena scena za
grko slikarstvo, kao da je preuzeta iz monumentalne umjetnosti. Sve se uspjenije prikazuje
psiholoka karakterizacija likova.
Jo jedan primjer slikarstva Berlinskog slikara, mali krater sa atletom koji je poput Atene,
graciozan.
Sa slijedeim majstorom prelazimo polako u drugu etvrtinu 5. st. pr. Kr. A to je majstor Duris
od kojega nam je ostalo najvie posuda, to potpisanih, to pripisanih. Brojka see do gotovo 200
posuda. Nije bio naroito dobar slikar i crta, no usprkos tomu djela krasi dekorativnost
kompozicije i sl. Vidimo jedan njegov kiliks sa prikazom atleta koji gimnasticiraju s dosta
nespretnosti i loih poteza. Najvei broj posuda je malih dimenzija.
Jo jedan kiliks gdje vidimo oslikanu unutranjost posude. Ovo su prikazi iz svakodnevnog
ivota. Atlete koje rade vjebe, pripremaju se za treninge, mau se uljima, skidaju prainu sa sebe
i sl. Na njegovim posudama vidimo i scene iz uionica (uitelj svira frulu).
Taj strogi, kasno arhajski stil bi mogli
zavriti sa Makronom, slikarom iji
pehar vidimo. On je zanimljiv po tome
to je najvie suraivao sa keramiarom
pod imenom Hieron. Za njega je radilo
vie majstora, no ovaj mu je bio najvei
suradnik. Scene iz dionizijske tematike,
ne pretjerane slikarske vrijednosti, no
dekorativna rjeenja.
Jo jedna unutranjost kiliksa sa
prikazom menada (dionizijska tematika),
isti motiv, ista dekoracija.

3.2. Klasini crvenofiguralni stil

U klasinom crvenofiguralnom periodu ne emo vie nailaziti na imena ve dobivaju pseudonime
koji su izvedeni iz scena na peharima ili drugim motivima. U ovom se periodu vidi snaan utjecaj
monumentalnog slikarstva, to se do sada samo nasluivalo. Zato je to tako? Jer o tom,
monumentalnom slikarstvu arhajskog perioda, ne znamo nita. No sada o ovom periodu imamo
jako puno pisanih predaja. Znamo da su izmeu 480. i 450. g. pr. Kr. djelovala dva velika slikara,
93

Mikon iz Atene i Polignot iz Tasosa (najvee ime zidnog slikarstva ija se imena u brojnim
djelima nalaze). Iz pisanih djela saznajemo da je Polignot prvi grki umjetnik koji je prikazujui
masovne kompozicije poeo prikazivati figure u vie planova na nain da skrauje figure u
drugom i treem planu, na licima izraavao psiholoku karakterizaciju (ethos), a svaku figuru je
stavljao u drugaiji poloaj. Postoji misao da je njegovo slikarstvo utjecalo na razvoj skulpture i
keramikog slikarstva zbog prikazivanja ethosa. Njegove murale nemamo sauvane, no utjecaj
njegova slikarstva je vie nego vidljiv. Osim onih pod njegovim utjecajem, imamo i neke koji
nastavljaju tradiciju slikanja malih kupa i pehara iji su predstavnici Makron, Duris i sl.
Predstavnici monumentalnog slikarstva su slikar Fistoksena, vidimo unutranjost njegova kiliksa,
bijele osnove, to je u to doba revolucionarno. Prikazana je Afrodita na labudu.
Drugi predstavnik je slikar Pentezileje koji je dobio naziv po prikazu unutar ovog kiliksa gdje
Ahil zabija ma amazonskoj kraljici Pentezileji dok ga ova moleivo gleda. Kako znamo da je
ovdje vidljiv utjecaj monumentalnog slikarstva? Najprije to iz pisanih izvora znamo da je
Polignotova tematika bila bitka na Maratonskom polju i neke druge sa brojnim figurama u borbi.
U prvom su planu glavne figure, Ahil koji stoji, Pentezileja na koljenima, a u drugom planu je
ratnik koji trai svoju rtvu.
Glavni dokaz su drugi majstori od kojih je slikar Niovida najvaniji. Jedan krater iz Louvrea, po
kojemu je slikar dobio pseudonim. Vidimo Artemidu koja hvata strelicu na leima, Apolona koji
odapinje i Niovide (djecu i keri) koji lee u razliitim poloajima dok preostali tre. Podloga na
kojoj figure stoje je naglaena.
Istovremeno se taj stil minijaturnog crvenofiguralnog slikarstva iji su predstavnici slikar Pana,
slikar Ahila i neki drugi. Neki od njih su oslikavali i jo jednu vrstu keramikog posua - lekite.
To je mala cilindri na flaica za dranje ulja kod kojih je karakteristino da su raeni tako da je
gornja i donja strana premazana crnim firmisom, a ono izmeu bijele boje, na kojoj bi se onda
radile crvene figure. To je tzv. slikarstvo bijelih lekita.
Ovdje je sada rije o sredini 5. st. pr. Kr., posuda slikara Pana.

3.3. Bogati klasini crveno figuralni stil

Sada smo na razdoblju bogate klasike i vidimo posudu najznaajnijeg predstavnika toga vremena,
a pseudonim glasi Mejidiasov slikar. Na njegovim posudama i njegovih suvremenika se oituju
iluzionistiki stilovi sa plastike tog vremena. enske figure se prikazuju u prozranim haljinama,
gdje se vide detalji njihova tijela. Sve se vie pojavljuju teme iz svakodnevnog ivota, bilo da je
rije o boanstvima, bilo da je rije o ljudima. Ova hidrija ima dva friza, prvi prikazuje otmicu
Leukipovih keri, a u drugome frizu motiv vrta Hestaida. To je sam kraj 5. st. pr. Kr. i paralelno
je sa Fidijinim muenicima, Agorakritom, Algamenom itd.
Osim ovoga slikara, Eretrija slikar, Fijales slikar itd. no njihove slike nisam stavio ovdje.

3.4. Stil bijelih lekita

Zavrit emo naglo, sa bijelim lekitima. Zato neu spominjati nijednog slikara iza 400. g. pr. Kr.
pa do kraja klasinog perioda? Zato to je ta keramika dobila jedno, zaista, drugorazredno
94

znaenje. Ne znai da nema izuzetnih primjera, nego, to je razdoblje koje gubi onaj sjaj koji je
imala u prvim fazama.
Vidimo kako izgleda ta flaica cilindrinog tijela karakteristinog vrata. Sredinji dio te posude je
premazan bijelom bojom, vrh, gornji i donji dio su premazani crnim firmisom. Sada se na tim
posudama slikaju finim potezima figure. Motivi su esto iz zagrobnog ivota jer su lekiti bile
posude koje su se stavljale u grobove pokojnika ili su krasili nadgrobne spomenike. U njima su
bila miomirisna ulja, parfemi i sl. To su redom prikazi pokojnika, ena s darovima koje posjeuju
grobove i sl. Ovo je primjer lekita kojemu autora ne znamo. Trostepenasta baza, stela, pokojnik je
prikazan kako sjedi uz svoj grob dok mu ena dolazi ostaviti darove. Nerijetko su pokojnici
prikazivani sa lirom, a s njihove stane Hipnos i Tanatos (smrti i sna, krilati mladi i).
Isti bijeli lekit ijeg autora poznajemo pod pseudonimom slikar Pozamke. Ovu sliku pokazujem
jer na ovom lekitu vidimo gdje se nalaze lekiti uz grob na stepenicama. Nerijetko figure ratnika i
mladia su u stavu Polikletova Dorifora (kopljonoe), obino ogrnuti. Same scene ne variraju
previe. Krajem etvrtog stoljea se donio edikt o zabrani stavljanja lekita u grobove. Financijski
je to osiromaivalo dravu.
Bijeli lekiti su crvenofiguralni stil, ali su crvene figure na bijeloj pozadini. Raeni su u razdoblju
visoke klasike (od oko 450. do negdje 380. g. pr. Kr.), a neki majstori su (kao slikar Ahila)
koristili klasini i slikarstvo bijelih lekita.

95

4. Klasini period
4.1. Arhitektura
Grku knjievnost 5. i 4. st. pr. Kr. su pjesnici nazivali klasinom. Kronoloki, rana klasika traje
od 480. g. pr. Kr. do 450. g. pr. Kr. Visoka klasika traje od oko 450. g. pr. Kr. do 420. g. pr. Kr.
Potom slijedi trei stil klasine umjetnosti koji se naziva bogata klasika i datira se od oko 420. g.
pr. Kr. pa do 380. g. pr. Kr. To je razdoblje kraja obnove atenske Akropole, vrijeme gradnje
dvaju manjih zdanja na njoj, Erehteiona i hrama Atene Nike Apteros. To je post-Fidijino
razdoblje i vrijeme vrlo zanimljivih stilistikih promjena u grkoj umjetnosti. Potom imamo
posljednji period koji se naziva kasna ili zrela klasika koja se datira od negdje 380. g. pr. Kr. do
330. g. pr. Kr. i dolaska Aleksandra Velikog. Ne moemo rei da klasina umjetnost tada
prestaje, ve se ona malo produava i moemo rei da traje do kraja 4. st. pr. Kr.
To je ta osnovna periodizacija koju morate znati, jer odatle sve poiva. Bez toga nastavak ispita
nema smisla.
4.1.1. Graditeljstvo rane klasike

Mi emo se najprije pozabaviti graditeljstvom klasinog perioda i to poevi sa primjerima iz

rano klasinog perioda. Zapravo emo koncentrirati panju na nekoliko najvanijih graevina.
Neke smo od njih spominjali u kontekstu kasnog arhajskog perioda - Hram Atene Afaje na otoku
Egini iji tlocrt, ne samo hrama, ve cijelog kompleksa, imamo ovdje. Zato taj hram
spominjemo? Zbog toga to je to jedino grko zdanje hramskoga tipa koje je graeno na izmaku
jedne i na poetku druge ere. Ova graevina pokazuje osnovne znaajke arhitekture klasinog
doba, pri emu mislim na njezin tlocrt. Taj je hram nastao na ruevinama jednog starijeg,
heksastilnog dorskog periptera, koje je stradalo u poaru. Dakle, 6 na kraim i 12 stupova na
duim stranama, klasinog tlocrta pronaosa, opistodoma i cele. To konkretno znai pronaos sa
dva stupa u antama, opistodom ili riznica na stranjem dijelu sa dva stupa u antama i trobrodna
cela podijeljena sa dva reda dvokatnih stupova. Zato je to jedan klasini obrazac? Jer se manje96

vie isti tlocrt ponavlja na najvanijem zdanju ranog klasinog perioda, a to je Zeusov hram u
Olimpiji. Razlika se oituje u veliini gabarita, i jednom stupu na duoj strani kojega Zeusov
hram ima vie. Najvei broj dorskih hramova u rano klasinom i visoko klasinom periodu je
graen upravo u tom omjeru. To je bio jedan obrazac koji se smatrao vrhuncem u razvoju
dorskoga stila i te se proporcije oituju u tome to je broj stupova na duim stranama iznosio
dvostruko vei broj od stupova na kraim stranama + jo jedan dodatni stup. I cijeli niz zdanja
koji danas budemo spominjali e biti graeni upravo u tom tlocrtu heksastilnog periptera sa 13
stupova na duim stranama. Ovdje ih je 12. Ono to ovu graevinu svrstava u subarhajski period
je izgled zabatne kompozicije na zapadnoj, sporednoj, strani. Na licima tih figura se oituje
arhajski osmijeh, prikazane su u nezgrapnom pokretu. Na mlaem, istonom zabatu, koji ide u
490. ili 480. g. pr. Kr. stvari idu drugaije. Figure nemaju arhajski osmijeh, ve stroi, ozbiljniji
izraz lica, naborana ela, lagano otvorena usta kao da se spremaju neto izgovoriti. Na taj nain
su grki umjetnici ih po prvi puta pokuali na novi nain psiholoki okarakterizirati, ne kroz
arhajski osmijeh, ve kroz jedan strogi izraz lica koji dolikuje samoj radnji. Ako Atena stoji u
sredini, a oko nje borba, ranjeni i priklani ratnici, malo je taj arhajski osmijeh udnovat.
To je razlog zato taj rano klasini period nosi naziv strogi stil. Taj termin strogi stil se
upotrebljava kada se govori o skulpturi rano klasinog perioda, bilo samostojeoj, bilo
arhitektonskoj. I taj istoni zabat Afajinog hrama na otoku Egini je zapravo jedan on najranijih
navjetaja te rano klasine umjetnosti. Inae, sam hram je bio graen u vapnencu, presvuen
slojem tukature, nadgrae mu je bilo bojano, a donji dio okreen u bijelo. Metope nedostaju,
vjerojatno zbog toga to su bile od drveta. Skulpture su raene u punom volumenu, i bile su
bojane.
Ovo je tlocrt kompletnoga svetita, sa tim kompletnim peribolom, sa samim hramom, rtvenikom
ispred njega, propilejima, i graevinom koja je bila namijenjena sveenicima.
Vidimo dvije sliice toga istog zdanja, jedna stara slika s poetka 19. st. koja prikazuje hram u
tom trenutku. On je danas djelomino obnovljen, primijenjen je postupak anastiloze pojedinih
dijelova graevine od originalnih dijelova. Sline su metode primijenjene i drugdje u grkoj, a
primjeri su Paestum i Akragas, gdje su cijele graevine podignute iz pepela. Ovdje vidimo pogled
kroz to istono proelje Afajinog hrama, kroz glavni ulaz, pogled u celu gdje se naziru ostaci tih
dvokatnih dorskih stupova. On je raen u dorskom stilu koji se u mnogoemu razlikuje od
dorskog stila ranog ili srednjeg arhajskog perioda. Stupovi su vitkiji, elegantniji, broj kanelira je
20, a visina entablature i arhitrava dorskog friza i zabatnih polja je mnogo nia u odnosu na rano
arhajska zdanja. Ovo je crte iz jedne vrlo stare knjige koja je nastala 30-ih godina 19. st. gdje su
jo uvijek predoeni tragovi polikromije. Na ovom su hramu ti tragovi najvie vidljivi.
Horizontalni elementi arhitekture su obojani u crveno, okomiti su bojani u plavo, a figure u
svjetlijoj boji. Skulptura je bila u punoj plastici. Glavni akroterij je bio graen u obliku jedne
monumentalne stilizirane palmete s volutama koje su flankirale hiton kore, a sa strane na
uglovima su u funkciji bonih akroterija stale figure griffona.
Stupovi u unutranjosti nisu bili potrebni zbog nekih statikih razloga. Afajin hram nije tako
velikih razmjera da su oni bili potrebni, ve vie dekorativnog karaktera. Oni se kasnije javljaju u
Zeusovom hramu u Olimpiji, Partenonu i u jo jednom nizu zdanja.
97

Ova slika nam pokazuje neto o emu emo govoriti malo kasnije, a to je injenica da su u rano
klasinom periodu grki arhitekti poeli pribjegavati razliitim metodama optike korekcije da bi
se vizualno poboljao dojam te harmonije proporcija. Time emo se pozabaviti kada bude rije o
Partenonu.
Sada ide jo jedna graevina koja spada u red najvanijih zdanja rano klasinog perioda. Hram E
u gradu Selimusu na Siciliji. To je bila bogata grka kolonija u zapadnom dijelu Sicilije. Govorili
smo o tom lokalitetu ve. Za ovaj se hram vjeruje da je bio posveen boici Heri, pa se naziva i
Heraion. Dosta dobro sauvan, iako je to jedan od primjera graevine koja je kompletno
obnovljena od strane arheologa. Jasno se vide dijelovi koji su originalni, a koji su rekonstruirani.
Ovaj je hram bio sauvan samo u svom stereobatu i stilobatu te podignut od svojih elemenata.
Jedan je od najvanijih dorskih rano klasinih hramova sa prostora Sicilije. Datira se u prvu
polovicu 5. st. pr .Kr.

Moda mnogo vaniji primjer je u junotalijanskoj

pokrajini Lukaniji, grada koji se izvorno nazivao
Posejdonija. Hram koji je u literaturu uao kao
Neptunov ili Posejdonov hram. Sasvim je sigurno da
je bio posveen boici Heri. S obzirom na prvi Herin
hram koji je podignut tijekom srednjeg arhajskog
perioda, udnovato zdanje s 9 stupova na kraim
stranama i 18 na duim sa dvobrodnom celom itd,
koji se naziva prvi Heraion, ovaj se naziva drugi
Heraion. On je manje vie graen paralelno sa
Partenonom iako je zapoet neto malo ranije, isto
tako zavren, ali recimo da se druga faza gradnje poklapala. Na njemu se manifestiraju utjecaji sa
Partenona, odnosno, iskustva sa matine Grke. Hram je dosta dobro sauvan i spada u red
najbolje sauvanih dorskih hramova. Neto je dui od Afajinog hrama. On na kraim stranama
ima 6 stupova, sve su to heksastilni peripteri, meutim, na duim ima 14. Na maloj sliici vidimo
ono to povezuje ovo zdanje sa Afajinim hramom, Zeusovim i Partenonom, pogledajte, dvokatni
stupovi. Unutranjost cele je bila rijeena na isti nain osim po omjeru je ta graevina izgraena
po utjecajima iskustava iz matine Grke. Vrijeme gradnje se stavlja oko 460. ili 450. g. pr. Kr.
Ovo je tlocrt te graevine, koju smo prethodno vidjeli na fotografiji. Jo bih ja napomenuo jedan
detalj, a to je pojava stubita koji je vodio na galerije, jer ovdje funkcija dvokatnih stupova nije
bila tek statike naravi, nego se u razini ovih gornjih, manjih stupova, nalazila loa/galerija
odakle se mogla gledati cela. Drugi Herin hram u Paestumu je klasini dorski heksastilni peripter
sa 6 x 14 stupova, sa dva stupa u pronaosu, dva u opistodomu, u antama, trobrodna cela, dva reda
dvokatnih stupova, kao to je sluaj kod Afajinog hrama na Olimpu.
I evo jo jedna fotografija tog zdanja iz vee blizine, i jo jedna ilustracija dorskih stupova
izraenih iz vie tambura. Kapiteli dorskih stupova pokazuju jednu arhainiju notu u odnosu na
Afajin hram na Egini.
Evo jo jedno zdanje sa Sicilije, vrlo zanimljivo, gotovo revolucionarnog tlocrta. Izgleda
98

perimetralnih zidova, to moete naslutiti sa ovih crtea. Graeno je u dorskom stilu u gradu
Akragasu. Zapoet je poetkom 5. st. pr. Kr., vjeruje se da se poeo graditi iza 480. g. pr. Kr.
Smatra se da je sagraen u ast pobjede sicilskih Grka nad Kartaanima kod mjesta Himee, jer,
Sicilija je bila podijeljena izmeu Kartaana i Grka. Bitka je bila 480. g. pr. Kr. i tada su Grci
izvojevali vanu pobjedu, te se smatra da je toj pobjedi u ast, sagraeno ovo zdanje. Meutim,
zbog svojih ogromnih razmjera, nikad nije dovreno, to sasvim sigurno znamo iz opisa sicilskog
Grka Diodora, koji svjedoi da 406. g. pr. Kr. to zdanje jo nije bilo dovreno. Zato 406.? Jer su
tada po prvi puta Kartaani osvojili grad, a drugi puta su ga zauzeli u jeku rata sa Rimljanima oko
cijelog otoka Sicilije. Tada je zdanje razoreno oko 250. g. pr. Kr. U emu se sastoji taj
revolucionarni tlocrt ovoga hrama koji se krae naziva Olimpeion? Ta revolucionarnost se sastoji
u injenici da, iako dorskoga reda, nije imao klasian tlocrt dorskoga hrama - pronaos, celu,
opistodom - ve se graevina sastojala iz jednoga prostora, od goleme dvorane. injenica da je
hram bio dugaak preko 110 m. U toj golemoj dvorani su se nalazila dva golema zida u koja su
bili inkorporirani etvrtasti pilastri. Hram nije imao klasinu kolonadu stupova, nego su golemi
dorski polustupovi bili inkorporirani u vanjski zidni plat, tako da ovo nije primjer jednoga
dorskoga periptera, nego pseudoperiptera. Ovakav tip tlocrta jednog grkog hrama nazivamo
pseudoperipteros. Vrlo je zanimljiv izgled zidnog plata. On je bio rijeen tako da su izmeu tih
dorskih stupova, otprilike na pola visine, na postoljima bile postavljene goleme (preko 7 m
visoke) skulpture Atlasa, sa rukama podignutim ispod glave u poloaju kao da dre teinu tog
golemog arhitrava, koji je bio rijeen od velikog broja kamenih blokova. No, ipak, teinu
graevine dre polustupovi. Jedan od tih golemih Atlasa je sastavljen od svojih izvornih dijelova
i polegnut u okolici samog zdanja, tako da se turisti mogu uvjeriti u veliinu tih figura. Nedavno
ste ak imali pitanje na Milijunau, kako se zove muka figura u funkciji nosaa u grkoj
arhitekturi - Atlas - koji je alternativa enskoj figuri Karijatidi. Evo, ovo je, najvei ikada
sagraeni dorski hram, to je moja slobodna procjena, ali, mislim da poneto o tome i znam, pa u
se usuditi to rei. On dimenzijama nadmauje i Partenon, a nikada nije bio dovren.

Sada nam ostaje jo jedno zdanje, najvanije, s kojim smo ak mogli zapoeti ovo predavanje, no
to je Zeusov hram u Olimpiji. Podignut je oko 470. g. pr. Kr. u svetitu u Olimpiji. Projektirao ga
je Libon, lokalnog arhitekt. Ono je preuzelo funkciju glavnog svetita u Olimpiji, i to starog
Herinog hrama kojega smo spominjali i vidjeli ranije. Hram je graen u tlocrtu dorskog
heksastilnog periptera, vrlo je slian tlocrtu Afajinom hramu na Egini, drugom Heraionu u
99

Paestumu, a po broju stupova se nalazi izmeu njih. Na kraim stranama 6, a na duim 13.
Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda
dvokatnih stupova. Bio je graen u lokalnom vapnencu, tukatiran, bio je obojen. Figure u
zabatnim poljima i metope su bile izraene od mramora. Lijeva sliica prikazuje rekonstrukciju
istonog proelja te graevine, a desna pokazuje pogled kroz to istono proelje na nain da su
izbaena ova etiri dorska stup na proelju, sredinja entablatura i zabat - da bi se vidio pronaos
sa metopama. Kao to je Partenon najvanije zdanje iz visoke klasike, tako je i Zeusov hram
razdoblja rane klasike. Cijelim svojim vanjskim platom, ovaj hram je imao dorski friz, ali
metope nisu bile izraene u reljefu.

Dvanaest metopa koje su prikazivale Heraklova junaka djela su krasile dorski friz iznad
pronaosa i opistodoma. Iznad dva stupa pronaosa i iznad dva stupa opistodoma. Po est sa svake
strane. Ovo zdanje je poznato po tome to je iza 432. g. pr. Kr. u njegovoj celi postavljen udesni
Fidijin kip sjedeega Zeusa Olimpijskog koji je u helenistiko doba dobio titulu jednoga od
sedam svjetskih uda. Kip koji je izraen u visini od 12 m - ako ga zamislimo uspravnoga, on bi
probio krov toga zdanja. Ovim je djelom Fidija nadmaio samoga sebe, odnosno, kip Atene
Partenos.

to je na ovom zdanju od tolike vanosti, da ga stavlja na pijedestal najvanijeg spomenika

100

ranoklasinog perioda? Zabatna polja. Tu su bile prikazane dvije viefiguralne kompozicije ije
emo elemente vidjeti pod skulpturom, ali sada vidimo rekonstrukciju istonog zabata, pa u
samo kratko spomenuti. Na istonom zabatu je bila prikazana scena pred trku kvadrigama izmeu
dvojice junaka Enomaja i Pelopa. U sredini je bio prikazan Zeus. Na drugom zabatu je bila
prikazana borba Kentaura i Lapita a u sredini je bio prikazan lik Apolona. Autori ove zabatne
plastike i metopa nisu poznati. Pauzanija, grki pisac, koji u prvoj polovici 2. st. n. Kr. pohodi
Olimpiju, spominje i ovaj hram, spominje bronane reetke na poetku pronaosa kroz koji se
ulazilo u samo zdanje, dvojicu majstora koji su izradili zabate. Njihova imena su Paionije i
Alkamen Stariji. Prema onome to danas povjesniari umjetnosti znaju, ini se da nije mogue to
autorstvo pripisati njima. Zato? Jer su to majstori ija djelatnost pada u kraj 5. st. pr. Kr. Po svoj
prilici je do Pauzanija dola kriva informacija koju je on kasnije nehotice prenio. Prava istina je
da mi ne znamo tko su autori, a ja vam ovo ne naglaavam sluajno. U relativno recentnoj
literaturi su navedena imena ove dvojice autora, kao da je to neporeciva injenica - no nije tako.
Po svoj prilici su majstori doli iz Atene, glava Apolona se poklapa sa stilom jedne glave sa
Atenske Akropole (glava plavog Efeba), pa je vjerojatno rije o nepoznatim atenskim
majstorima. I sami ete se uvjeriti u stilsku srodnost tih glava kasnije u slikama skulpture. Zato
su ta dva zabata vana?

Zato to su te figure prikazane u strogom stilu. Na licima je izraen Ethos, unutranja snaga koja
se manifestira kroz naborana ela, lagano otvorena usta, u ozbiljnom i stroem izrazu lica. Jasno
je, tu ne treba puno objanjenja, da se vidi da su Zeus i Apolon glavni likovi koji odluuju ishod.
Moglo bi se jo puno toga kazati, sa vremenom smo vrlo kratki, pa prema tome, morat emo
napustiti ranu klasiku i to nakon ovoga, vrlo vanog tlocrta. On pokazuje tlocrt jednoga grada na
zapadnoj obali Male Azije - grada Mileta - bogatog trgovakog grada koji je nastradao u tijeku
drugo grko-perzijskog rata. Nakon pobjede nad Perzijancima, nakon to su svi gradovi na
zapadnoj obali Male Azije postali slobodni gradovi polisi, zapoelo se sa njegovom obnovom.
Plan novoga jonskoga grada je izradio Hipodam iz Mileta, nama jako vaan arhitekt. O tome bi
se puno moglo govoriti, meutim, nemamo vremena. Taj koncept Hipodama iz Mileta je nastao
na rjeenjima koja su dola iz Perzijskog carstva, iz Babilona. Smatra se da je pravilna gradska
planimetrija potekla od rjeenja grada Babilona i to iz doba Nabukodonosora i da je preko
Perzijanaca dola do Jonije. U emu se oituje ta pravilna gradska planimetrija? U pravilnim
gradskim etvrtima, u ulicama koje se sijeku pod pravim kutem, javnim sadrajima koji se nalaze
101

tono u sreditu samoga grada. Pri odreivanju komnunikacija, rastera i tih gradskih ljuski,
voeno je rauna i o poloaju sunca, vjetru, itd. Ovdje su naznaeni neki glavni sadraji toga
grada. Obnova ovoga grada je zapoeta u rano klasinom periodu.
4.1.2. Graditeljstvo visoke klasike
Idemo na visoku klasiku. Kazao sam da se visoka klasika poklapa sa razdobljem obnove atenske
Akropole koja se poklapa sa periodom Periklove vladavine. Periklo je najvaniji atenski
dravnik, tvorac ideje o Ateni kao mjestu okupljanja svih Grka i samim time umjetnikoj
metropoli svih Grka. Periklo je bio dobar Fidijin prijatelj, i stoga nije udno da je najvei dio
aktivnosti koje su se odvijale na Akropoli bilo pod Fidijinoj superviziji. Prije nego to vidimo
najvanije spomenike, jedna slika iz 1805. g. nacrtana od strane jednog engleskog slikara Pogled na Akropolu u vrijeme kada je ona gusto naseljena, kada se tu nalazi turski garnizon, i
kada od mnogih graevina ne vidite praktiki nita. Malog hrama Atene Nike Apteros uope
nema, jer je on bio potpuno rastavljen da bi se njegovi elementi ugradili u turski bastion. Mali
jonski hram koji danas stoji na jugozapadnom dijelu same Akropole, je ponovno izgraen od
originalnih dijelova. Nakon osamostaljenja Grke 1821. i naputanja turskog garnizona Akropole
Grci su krenuli sa raiavanjem prostora i prvim radovima na Partenonu.

Evo jedna dosta zanimljiva slika, pogled na Akropolu i njen dominantan poloaj. Podsjetimo se
da su na nekim dijelovima Akropole pronaeni i dijelovi mikenske arhitekture (Erehteion i Atene
102

Nike Apteros). Ovdje vidite tlocrt obnovljene Akropole, negdje iz 400-te g. pr. Kr. Ono to se
moe vidjeti, to je da Akropola nije prezasiena graevinama. Ovdje je primijenjen slobodni
koncept arhitekture i te su graevine slobodno postavljene u prostoru, neovisno jedna od druge,
iako je njihov poloaj uvjetovan ranijim graevinama. injenica da je na mjestu Erehteiona bila
bitka Posejdona i Atene je uvjetovala poziciju toga hrama, Partenonu je uvjetovao pred-Partenon,
hramu Atene Nike Apteros jedna starija graevina, a Atenin hram je graen u dvije faze, kao
Templo Inantis oko 560., a onda mu je pridodana kolonada stupova pa je pretvoren u peripter.
Ono to vidimo s ove gornje fotografije, da Akropola dominira.

Na mjestu dananjeg Partenona, oko 480. g. pr. Kr. je zapoeta gradnja dorskog hrama koje je po
mnogoemu bilo prethodnik dananjeg Partenona, gotovo identinog tlocrta. Za taj se hram
koristi naziv pred-Partenon ili prvi Partenon. To je zdanje koje su Perzijanci nakon osvajanja
Atene otetili koje jo nije bilo dovreno. Perzijanci nisu mogli unititi hram, no kore u njegovoj
okolici su unitene, dijelovi hrama, itd. Nakon slijedee godine i povratka Atenjana u svoj grad,
poelo se sreivanjem grada, nije bilo sredstava kojima bi se pristupilo obnovi tih zdanja ili
gradnji novih. Takve mogunosti su se pokazale tek onda kada je, navodno, zbog opasnosti po
riznicu, Periklo odluio samoinicijativno prebaciti riznicu atensko-delfskog saveza, sa otoka
Delosa u Atenu. Mnogi su polisi odluili, unutar saveza, umjesto vojskom, platiti za pomo u ratu
protiv Perzijanaca. Vremenom se skupila pozamana suma i Periklo to prebacuje. To je navuklo
bijes jonskih dravica, i to je bila "klica" atenskog poraza u Peloponeskom ratu, no to nas sad ne
zanima. Zato vam to sad priam? Jer se sa tim novcem poela obnavljati atenska Akropola, i
graditi novi hramovi irom Atike. Atenjani su mislili da na to imaju pravo jer su oni dali najvei
dio u ratu protiv Perzijanaca.
103

Nego, da se zadrimo na tom pred-Partenonu. On je sagraen na mjestu jednog jo starijeg

hrama, graen u tlocrtu amfiprostilnog dorskog periptera. Imao je 6 stupova na kraim stranama.
Zato amfiprostilni, osim vanjske kolonade, na proelju i na zaelju je imao jo jedan red stupova
u pronaosu, odnosno opistodomu. Nije imao klasino predvorje i klasinu riznicu nego dva
skraena portika iz kojih se onda ulazilo u trobrodnu celu (sasvim sigurno sa dva reda dvokatnih
stupova) i u dvoranu djevica, ili, djeviansku riznicu sa etiri stupa postavljena u obliku kvadrata.

Novi, mlai, Partenon u osnovi ima potpuno identian tlocrt. Prilikom njegove gradnje, elementi
starog zdanja nisu uniteni, nego su mnogi od tih elemenata iskoriteni za novi Partenon. Zbog
njegovog postojanja je ta platforma neuobiajeno visoka za jedan grki hram. Evo pogled na
Partenon negdje sa zapada, i evo sada njegovog tlocrta i njegove elevacije. Odmah uoavate da je
njegov tlocrt identian, ali su dimenzije graevine mnogo vee, kao i broj stupova. Novi Partenon
je takoer amfiprostilan peripter, samo ne sa 6 stupova na kraim i 4 stupa u pronaosu i
opistodomu, nego sa 8 stupova na kraim i 6 stupova u pronaosu i opistodomu. etiri stupa u
riznici i dvokatni dorski stupovi, postavljeni u obliku grkog slova PI. Neu previe govoriti o
104

njemu, jer to imate za seminarski, no,

ipak par detalja u naglasiti koje e
pomoi kolegi koji je to dobio za
seminar, pa da vidi na to treba obratiti
pozornost. Odmah prilikom poetka
gradnje je bilo jasno da se u celu toga
hrama eli postaviti jedan ogroman
Atenin kip. Samim time se poveavaju
gabariti cijele graevine. Vano je
naglasiti da Partenon, iako matematiki
precizan, sadrava brojne optike
korekcije radi vizualne harmonije.
Stupovi vanjske kolonade su lagano
nagnuti prema unutra, a ne okomiti.
Vijenac nije potpuno postavljen u
ravnini ve je lagano nagnut prema vani.
Kreptidoma na kojoj lei zdanje nije
potpuno ravna. Mjerenja su pokazala da
je sredinji dio platforme najvii, a da
krajevi padaju. Ne sluajno, ve
namjerno. Sve je to radi tih optikih
korekcija, da bi se stekao dojam
maksimalne harmonije proporcija.
Nekoliko slika koje sam smatrao da e
biti zanimljive. Hram se gradio od 447.
do 432. g. pr. Kr., a to su pouzdani podaci, to je malen sluaj kod grkih graevina. Hram je bio
sagraen do 438. g. pr. Kr. no radovi na skulpturi traju do 432. g. pr. Kr. Za izgradnju u cijelosti
je bilo potrebno 15 godina. Hram je sagraen od pentelikog mramora u cijelosti - od prvog do
zadnjeg kamena - ak i crijep. Pretpostavlja se da su na rubovima akroterija stajale skulpture
krilatih boica Nike, boica pobjede. Posljednja istraivanja su pokazala da su u pronaosu, sa
strana vrata, u vrhu zida stajala dva prozora za dodatno osiguravanje svjetlosti u predvorju. Strop
je bio kasetiran. Vidi se rekonstrukcija malog dijela krovnog crijepa. Vidimo male antefikse sa
stiliziranim palmetama i volutama na rubovima ovih kanalia. Na tim mjestima se spreavalo
djelovanja atmosferilija. Vidimo jedan presjek kroz proelje graevine. Ovo je jedini dorski hram
koji ima sve vanjske metope izraene u visokom reljefu. Njih 92 na etiri strane graevine.
Prikazane su etiri teme, amazonomahija (borba Grka i Amazonki), kentauromahija (borba Lapita
i Kentaura), gigantomahija (borba grkih bogova sa Gigantima sinovima majke Zemlje, odnosno
Gee) i iliuperzis (osvajanje Troje).

105

Dva zabata su bila u punoj plastici. Na istonome je bilo roenje Atene iz Zeusove glave, a na
zapadnome borba Atene i Posejdona oko zatitnitva grada Atene. Na ovoj sliici moete uoiti
da je unutranji red od 6 dorskih stupova je u odnosu na ovaj vanjski od 8 postavljen na viu
niveletu, odnosno, na dvije dodatne stepenice. Taj red dorskih stupova, odnosno, zidovi ante i
cele koji se nastavljaju, nose jonski friz. Moda ete negdje proitati da je Partenon prvi primjer
kombinacije dorskoga i jonskoga reda. Ja ne bih bio sklon uzimanju takve teze zdravo za gotovo,
jer je izvjesno da ima starijih (npr. Cererin hram u Paestumu). No, Partenon je najvaniji primjer
iz same Grke. Dorski hram mora imati dorski friz iznad arhitrava, no unutranji dio graevine
iznad pronaosa, pa vrhom zida cele i iznad opistodoma, pa ponovno vrhom, iznad cele, ide jonski
friz. Sam taj friz je dugaak gotovo 160 m. Meuprostor izmeu vanjske perijastaze stupova i
ovoga se rjeava kasetiranim stropom. Lako je bilo vidjeti ove metope i dorski friz gledajui
izvana graevinu. Meutim, jonski nije bilo lako vidjeti, dobro nakriviti glavu da biste vidjeli to
se gore nalazi. Jonski dijelovi hrama, koje je kasnije napomenuo, su friz, lezbiki kimation i, vrlo
vano, etiri stupa u stranjoj prostoriji, djevianskoj riznici. Arhitekti su i na to mislili, pa su taj
friz lagano nagnuli za nekoliko stupnjeva prema vani. To je jedno vrhunsko zdanje nastalo u
suradnji Iktina, Kalikrata i Fidije.
Nakon dovretka Partenona u svom arhitektonskom dijelu, zapoet je rad na monumentalnom
ulazu na plato Akropole - Propilejima. To je tip graevine koji je iroko rasprostranjen na grkom
106

teritoriju jo od mikenskih vremena (primjerice Tirint). I dananji Propileji su imali svoga

prethodnika, stare Propileje, koji su stajali na ulazu na plato Akropole. Oni su graeni paralelno
sa Partenonom, negdje u doba Atenskog dravnika Temistokla - 480-ih godina prije Krista - koji
su teko oteeni jer su bili utvreni (zbog naleta Perzijanaca). Smisao Propileja je u tome da
zakloni pogled na plato Akropole i da prikae da se iz pepela starih Propileja izdignulo jedno jo
vee zdanje.
Ovo je pretpostavljen izgled proelja
tih starih Propileja. Novi Propileji su
izgledom slijedili stare, u svom
sredinjem dijelu su dobili izgled
proelja jednoga dorskoga
heksastilnog hrama. Sredinji par
stupova je ipak malo razmaknut
zbog prolaza, a vanjskom proelju
odgovara unutarnje proelje.
Visinska razlika je svladana
stepenicama, a dva reda po tri jonska
stupa je nosilo kasetirani stop.
Izvorno su trebali imati dva krila,
portika, kroz kojih bi se ulazilo u
dvije prostorije - jedna bi bila
pinakoteka, galerija slika, a druga
gliptoteka, u kojoj bi se prezentirale
skulpture, biste i sl. Meutim, zbog peloponeskog rata, taj dio nije nikada realiziran. U njima su
bile kline lealjke, budui da je to bila jedna dvorana za gozbe.
Pogled na sjeverno krilo Propileja sa dva manja dorska stupa kroz koje se otvaraju vrata i dva
prozora (galerije). Pogled na sauvani dio kasetiranog stropa. Propileji nisu imali zabatne
skulpture i metope. To je bila samo javna graevina. No kada bi se dolo na plato, onda bi
posjetitelji ostali zapanjeni. Kroz Propileje su prolazile famozne Panatenejske povorke sa svim
Atenjanima i Atenjankama. Kao i kod Partenona, Propileji su izgraeni od pentelikog mramora.
Nakon to je sagraen Partenon, ve slijedee, 437. g. pr. Kr. (dakle, Partenon jo nije imao
skulpture), pod vodstvom arhitekta Mnezikla, gradnja Propileja traje do 432. g. pr. Kr.
Slijedei hram na atenskoj Akropoli je hram Atene Nike
Apteros, sagraen na mjestu jednog starijeg zdanja. Spomenuo
sam injenicu da je on bio potpuno rastavljen na sastavne
dijelove od strane Turaka, u jeku kandijskog rata, i od njega su
sagradili bastion. Nakon ostamostaljenja grke, grki arheolozi
su anastilozom vratili izvorne dijelove. Dobili smo jedan mali
amfriprostilni, tetrastilni jonski hram koji je ujedno najbolje
"sauvani" hram. Mi znamo izgled prijanjih graevina, i
mogue ih je rekonstruirati, ali one nisu sauvane kao takve.
Ovdje imamo graevinu koja je, osim krova, gotovo u cijelosti
sauvana. Hram Atene Nike Apteros je bio posveen boici
Ateni, beskrilnoj donositeljici pobjede. Tu je zapravo rije o sinkretistikom kultu Atene i boice
107

pobjede, Nike. To je varijanta jednog starijeg

egipatskog boanstva Nit, pobjede, koja je preuzeta
od strane Grka. Ovdje je poistovjeena sa Atenom,
zamiljena je bez krila (odatle Apteros), zato da bi
pobjeda ostala meu Atenjanima (da ne "odlepra").
Puno je tu ideologije, veze izmeu politike i
graditeljskih ostvarenja. Ovo je jedan od primjera
hramova kod kojih su stupovi monolitni.
Graevina je imala zabat ispunjen mramornim
skulpturama, to ba i nije obiljeje jonskog stila, i
vidljivo je da je nastala pod utjecajem dorskog stila
(Partenona i Propileja). Iznad jonskih stupova sa
karakteristinim kapitelom s volutama se nalazi friz
koji je ralanjen u tri trake - nije rije o ravnome
polju - i prikazivao je borbu Grka sa Perzijancima
kod Plateje, 479. godine, i loe je sauvan. Takoer je graevina od pentelikog mramora. Zato
ovu graevinu nazivamo tetrastilni amfiprostilos - ima red stupova i na proelju i na zaelju.
Kroz red na proelju se izmeu dvaju malih pilastara ulazi u celu - i tu je kraj hrama. A stranji
red je neznatno odmaknut od zatvorenog zida. Tu su stupovi stavljeni radi dekorativnog
elementa. Arhitekt ovog zdanja je Kalikrat (koji je sagradio vrlo slian hram, osim to ima
pronaos). Gradnja je trajala od 431. do 425. g. pr. Kr. (dugaka gradnja se objanjava time to je
to bila sredina Peloponeskog rata). Ono to bih ovdje jo spomenuo je to, da je krajem 5. st. pr.
Kr. okolo ove graevine izraena balustrada (ograda) sa stranjih i bonih strana, koja je
ukraena udesnim reljefom/frizom koji je prikazivao procesiju Nika ka boici Ateni koja je
prikazana na prijestolju. Naalost, Turci su raerupali tu balustradu i danas imamo samo male
fragmente.

Idemo na Erehteion, posljednje zdanje, s kojim je, kada govorimo o klasinom periodu, zavrena
obnova atenske Akropole. Ponovit u da su neke graevine sagraene u doba rimske vlasti, no
108

nije to dananja tema. Erehteion je jedna graevina koja nema nikakvog pandana. Sagraen je na
mjestu, gdje se prema predaji odvijala bitka izmeu Posejdona i Atene, oko toga koga e Atenjani
staviti za svoga zatitnika. Prema predaji je Atena udarila kopljem o tlo i tu je izrasla maslina, a
od Posejdonova trozuba izvor slane vode. Atenjani su izabrali maslinu. I unato oteavajuim
okolnostima, teko pristupanom terenu i razliitoj niveleti, tu se sagradio hram. Kau da je tu
bio grob Kekropa, drevnog atenskog kralja. Arhitekt ovoga hrama je Filoklo. I ovaj hram, osim
friza koji je graen od paarskoga, izgraen je od pentelikog mramora. Gradnja je trajala od 421.
do 406. g. pr. Kr. Pisani zapisi nam govore da je na ovome zdanju radilo 130 majstora koji su bili
plaeni jednu drahmu dnevno (srebrnjak), a graen je s prekidima zbog Peloponeskog rata. Za
Erehteion moemo rei da je piktoresknog, baroknog tlocrta, koji ima tri ulazna trijema, dvije osi.
Ovo je pogled sa sjeverne strane na jonske stupove koji ralanjuju sjevernu fasadu i izmeu
kojih su otvoreni prozori koji su izvorno bili zatvoreni bronanim reetkama. Inae su prozori kao
elementi vrlo rijetko dokumentirani na grkim graevinama. Lijevo i desno vidimo istonu
fasadu koja je tetrastilna, na nioj niveleti. Vidimo i zapadnu sa karijatidama koja je na vioj
niveleti. Iz ovog tetrastilnog portika se ulazilo direktno, a kroz trijem s karijatidama se sputalo
stubitem u odaje koje su postavljene u osi tih dvaju trijemova. Ovo je juna prostilna fasada, sa 6
vitkih jonskih stupova, iz koje se ulazilo u Ateninu celu.

Tlocrt graevine bi izgledao ovako. One slike su bile radi uoavanja razlika u elevaciji, a u
tlocrtu, brojem 1 je oznaen istoni prostilni trijem sa est jonskih stupova u nizu, vrata, prozori i
pod brojem 2 je Atenino svetite, odnosno cela u kojoj je stajao drevni Atenin drveni kip jo iz
arhajskog perioda. A ovo su ta dva trijema, sa karijatidama na junoj odnosno na sjevernoj strani
koji su postavljeni u drugoj osi. Pri tome je ovaj dio graevine od onoga posveenog Ateni. Svi ti
problemi su rijeenisamo radi toga to je to bilo svetom mjesto za Atenu. Hram je bio posveen
veem broju boanstava, no nismo sigurni sto posto kome su sve bile posveene odreene odaje.
Ono to je sigurno je da se kroz prostilni trijem ulazilo u Atenino svetite, da su u stranjem
dijelu bile odaje posveene Erehteju i Hefestu, a moda i jo nekim boanstvima. Trijem sa
109

karijatidama - figure kora u funkciji nosaa stupova, ekvivalent figurama Atlasa. Ovdje su one
jedan element koji je preuzet iz arhajskog perioda. Osim ovih karijatida i onih iz Sifnijske riznice,
nemamo ba neke druge primjere. One su raene u bogatom stilu. Zato se Erehteion smatra
najvanijim primjerom bogate klasike? Partenon, Propileji, hram Atene Nike Apteros, kronoloki
pripadaju visokoj klasici. Ova graevina pripada stilu bogate klasike. Sada vidite kako se ovaj
hram svrstava tu, kroz tu stranu bogatu dekoraciju. Jonski stupovi ukraeni trakama sa
palmetama, jonskim kimationom, ehinusom koji je izveden jonskim kimationom, bogata
dekoracija vrhom zida, na antama u obliku jonskog i lezbikog kimationa, trake sa astragalom itd.
Na nekim drugim graevinama se taj bogati stil manifestira u kombinaciji dorskoga i jonskoga, te
pojavi novog stila u grkom graditeljstvu - korintskog stila.
Time smo zavrili sa Akropolom. No nije ona jedino mjesto gdje se rade reprezentativna zdanja.
Ovaj emo dio malo bre proi, no mislim da ih treba spomenuti. Graevina koji vidimo se die
na zapadnom dijelu atenske Agore, gradskog trga. Popularno se naziva Tezeion, meutim, pravi
titulat bi bio hram Atene i Hefesta. Iz toga slijedi popularni naziv Hefastaion. Zbog metopa, na
kojima su prikazana Tezejeva junaka djela, ima i taj drugi naziv. Budui da je bio sagraen u
ulici u kojoj su stanovali kovai, iji je zatitnik Hefest, a u Ateni, ija je zatitnica boica Atena,
odatle njegovo pravo ime. U celi su se nalazile njihove statue, koje je izradio Fidijin uenik
Alkamen (jedan od najvanijih majstora bogate klasike). Hram je graen u tlocrtu dorskog
periptera, sa 6 stupova na kraim i 13 na duim. Trobrodna je cela, dorski friz, metope su
djelomino sauvane, a zabat nije. Kako autori tvrde, ovo je najbolje sauvani dorski hram.
Pogled na proelje sa nekim od tih metopa koje su na svojim mjestima. Ovaj se hram zapoeo
graditi prije Partenona, 440 g. pr. Kr., graen od pentelikog mramora, i po tome bi bio prvi hram
koji bi bio graen od mramora. Na njemu su primijenjena ista matematika naela kao i kod
Partenona (nakrivljenja, platforme, i sl.), samo u manjem postotku. Vidite kako izgleda igra
svjetla i sjene kroz dijelove bez kasetiranog stropa. Ovo su stupovi vanjskog proelja. Ovdje se
nalaze dva stupa u pronaosu, u antama. Ovdje vidimo mjesto na kojemu se nalazio jonski friz.
Iao je iznad pronaosa i prebacivao se na vanjsku perijastazu stupova, isto tako s druge strane, iza
opistodoma i na vanjsku perijastazu stupova. Ovaj hram je jedan u skupini zdanja koja su gotovo
identinog tlocrta (heksastilni dorski peripteri), ovaj hram, Posejdonov hram na rtu Sunion,
Aresov u Aharmi kod Atene i Nemezin u Ramosu kod Atene. Stoga se pomilja da su svi djelo
istoga arhitekte. Graeni su izmeu 450. i 430. g. pr. Kr.
Ovo je pogled iz zraka na Posejdonov hram na rtu Sunion. I time emo zavriti. Ostaje nam jo
bogati stil.
4.1.3. Graditeljstvo bogatog stila
Sad smo na graditeljstvu bogatog stila od 420. do 380. pr. Kr. Kronoloki tu ide Erehteion,
meutim, mi emo sada vidjeti dvije graevine - jedna je Apolonov hram u mjestu Basse u
Figaliji, a drugi je spomenik Nereida u Ksantosu. to je glavno obiljeje grkog graditeljstva
bogate klasike - pojava etvrtog stila u grkom graditeljstvu - korintski stil. Redoslijedom
pojavljivanja, on je etvrti nakon dorskog, eolskog i jonskog. Eolskog je roak jonskoga iz
kojega se on razvio. Nisam ga zaboravio, ve sam malo "tipnuo" jer nema tako veliku vanost
kao ova tri. Korintski stil se zasniva na postojanju korintskog kapitela. Sve drugo korintski stil
posuuje iz dorskoga ili jonskoga stila. Ako je suditi prema Vitruviju, rimskom arhitekti i piscu,
otkrie kipara Kalimaha, koji je etajui grobljem Korinta, uoio koaru kroz koju je izrastao
akantus i pod tim utjecajem je izradio prvi prototip korintskog kapitela. On se sastoji od
110

koarastog donjeg dijela - kalatosa - i akantusa koji je konkavno zakrivljen i ima rozetice. Na
uglovima se izvijaju vitice. To otkrie je pomoglo da se rijee pitanja neadekvatnosti jonskih
stupova (posebice kod malih graevina).
Prva graevina na kojoj se pojavljuje korintski kapitel je Apolonov hram u Basama u Figali.
Vidimo sliku iz 1805. g., ruevina toga zdanja. Iktin je bio glavni arhitekt, jedan od trojca koji je
radio na Partenonu. Zapoet je 429. g. pr. Kr., no zavren je oko 405. g. pr. Kr. Na velikoj je
nadmorskoj visini. Tlocrt je jedinstven. Ovo je dorski peripter sa 6 na kraim i 15 stupova na
duim stranama. Pronaos i opistodom su sa dva stupa u antama. Unutar cele se prislonjeni uz
lateralne zidove nalaze dva niza od po 5 jonskih polustupova, a negdje u stranjem dijelu cele
izmeu zadnja dva jonska polustupa se nalazio jedan jedini stup sa korintskim kapitelom. Iznad
jonskih polustupova i kapitela je tekao jonski friz koji je prikazivao scene amazonomahije i
kentauromahije u bogatom stilu. Evo vidimo izgled toga prethodnika korintskog stila sa relativno
niskim akantovim listovima u samo jednom redu i dosta velikim viticama. Evo jedan od bolje
sauvanih fragmenata sa amazonomahijom. Najvei dio tog friza se nalazi u British Museumu u
Londonu. Hram je imao kasetirani strop, to je rijetkost za hramove u vangradskim podrujima.
I evo jo jedna graevina koja ide u razdoblje stila bogate klasike ije je proelje danas
rekonstruirano u British museumu. Nije se nalazila u grkoj, ve u gradu Ksantosu, u pokrajini
Litiji na zapadnoj obali Male Azije. Rije je o jednoj jonskoj graevini koja po svojoj funkciji
nije bila hram, ve grobnica. Mogli bismo rei da je to zagrobni hram (hereon). Taj pokojnik je
bio lokalni Litijski vladar koji je sahranjen sa svojom enom i vjerojatno sa svojom rodbinom. Na
proelju je imao 4 jonska stupa, a na stranama 6 stupova. Jednostavna cela sa leajevima na
kojima su bili poloeni sami pokojnici. Taj mali grobni jonski hram je postavljen na neuobiajeno
visoko podnoje - ako gledamo sa grkog stajalita, a ne maloazijskog. Mali gabariti su
nadoknaeni bogatim repertoarom arhitektonske plastike. ak dva friza na tom postolju, gornji i
donji, friz na arhitravu, friz iznad cele i zabatna kompozicija. Teme su dijelom preuzete iz grke
umjetnosti, a dijelom istonjakog karaktera. Gornji friz postolja je prikazivao scene borbe
ratnika, a donji friz prikazuje osvajanje nekoga grada (osvajanje Troje). Friz na arhitravu
prikazuje scenu groblje i predaju darova koje nema veze sa grkom umjetnou. Na frizu iznad
cele je prikazana pogrebna sveanost i in rtvovanja, a na glavnom zabatu je bio prikazan dinast
na prijestolju kraj koga je ena i njegovi dostojanstvenici. Izmeu vitkih i iroko postavljenih
stupova su stajale figure Nereida - jedni od najljepih primjera klasine jonske umjetnosti u
razdoblju bogatog stila. Figure su personifikacije morskih boanstava koji su prikazani u
dramatinom dinamikom pokretu, raskonoj draperiji, raeni u bogatom iluzionistikom stilu.
Graevina se datira iza 420. g. pr. Kr. U usporedbi sa mauzolejom u Kalikarnasu, takoer je
jonska graevina, zagrobni hram, podignut na visokom podiju - mnogo mnogo vie.
4.1.4. Graditeljstvo kasne klasike
Tu su stajali slini spomenici podignuti iz razloga koje sam maloprije spomenuo. Sasvim sigurno
znamo da ovaj spomenik nije mogao biti podignut prije 334. g. pr. Kr. jer je te godine zavreno
takmienje, i Lizikrat u Kori je odnio pobjedu. Zato je naziv Lizikratov Koreki pobjednik.
Evo jedan od rijetkih sauvanih spomenika te vrste u ulici tronoaca u Ateni, i najbolje sauvani
tolos. To je prvi spomenik na kojem se korintski red pojavljuje na vanjskom dijelu graevine.
Kronoloki gledano - podignut je za vrijeme Aleksandrove hegemonije.
111

Toliko o tolosima, kao jednoj vrlo interesantnoj vrsti graevina - ponavljam, neki su hramovi,
neki su heroni, a neki su poasni spomenici. Oni se nastavljaju graditi i u vrijeme Rimske
umjetnosti.
Spomenuli smo da je razdoblje
kasne klasike vrijeme kada se
nakon dugo vremena javlja
zamah u gradnji teateara irom
Grke i izvan nje. Jedno od
najpoznatijih kazalita je Teatar
u Epidauru, glavnom svetitu
boga Asklepija, kapaciteta za
oko 14.000 gledatelja, koji i dan
danas tu gledaju predstave.
Sagradio ga je Poliklet mlai,
iza 390. g. pr. Kr. Ovako
izgleda njegov tlocrt sa skenom,
glavnom zgradom, proskenom,
orkestrom, korom i gledalitem.
Orkestra je odmaknuta u
odnosu na gledalite, a kasnije, u helenistiko doba e ona dobiti priblino oblik polukruga i
maksimalno pribliiti gledalitu. Grki teatri su graeni na prirodnim padinama, a rimski su
raeni umjetno. Te su scenske zgrade imale bogato ralanjene arhitektonske kulise, fasade, itd.
uveni mauzolej u Kalikarnasu.
Vidjeli smo jednu graevinu iz
Ksantosa za koju sam rekao da
je ona prethodnik uvenom
mauzoleju. Kalikarnas je grad
na obali Male Azije, meutim,
bio je u perzijskim rukama. 70ih godina 4. st. pr. Kr. gradom
je upravljao jedan lokalni
vladar po imenu Mauzol koji je
prije svoje smrti zapoeo sa
izgradnjom velianstvene
grobnice. Njenu je gradnju
povjerio grkim majstorima.
Pitej je jedan od najznaajnijih
arhitekata kasnog klasinog
doba, koji je vodio obnovu
udesnog Artemidinog hrama i projektirao je jedan od najvanijih hramova toga vremena, hram
Atene Polias u gradu Prijamu. Sve tri graevine su graene u jonskom stilu, na obali Male Azije,
pa se govori da je to bio prikaz jonske renesanse gdje je do sada dominirao dorski stil. Mauzolej
je bio nadgrobni spomenik, velianstvenih razmjera. Mnoge pojedinosti nisu poznate, jer je sama
graevina loe sauvana, osim temelja. Rekonstrukcija se bazira na izvjeima pisaca, nekim
drugim zapisima i ostacima dekoracije. Po svemu sudei, to je bila graevina ije su stranice
112

mjerile 66 x 77 m. Bila je, pretpostavlja se, visoka oko 50 m. Vrh visokog postolja je krunio friz,
na kraim stranama je bilo 9, a na duim 11 jonskih stupova, zagrobna cela. Onda jedan
udnovato rijeen krov, ne dvoslivni sa trokutastim zabatom i timpanonima, nego piramidalna
konstrukcija na ijem je vrhu bila kvadriga sa likovima Mauzola i njegove ene. Ovaj spomenik
je po imenu vlasnika postao eponim za sve sline spomenike te vrste - mauzoleje - mjesta
tovanja lika i djela pokojnjeg vlastodrca.
Desno imamo graevinu slinih karakteristika, pronaenu u gradu Knidu, tzv. Lavlja grobnica,
koja je koncepcijski ista, iako dolazi iz helenistikog perioda. Kad to poveemo sa Santosom i
spomenikom Nereide, vidimo da je rije o lokalnim karakteristikama u razvoju hramske i
nadgrobne arhitekture. Plinije Stariji, uveni enciklopedista, spominje podatak da su na
mauzoleju u Kalikarnasu radila etvorica najveih grkih majstora. Istonu stranu je radio
Skopas, zapadnu Leohar, junu Timotej a sjevernu Prijaksid. Svako je bio zaduen za izradu
jednog dijela friza i za skulpture koje su gradile interkolumne. Neki od tih dijelova friza su
pronaeni na mjestu i tu se uoavaju stilske karakteristike. Mnogi dijelovi su u British Museumu.
Vidimo prizor amazonomahije, i ovdje vidite jednu od moguih rekonstrukcija u tlocrtu i
elevacije tog mauzoleja sa podrumskom i sredinjom. Kvadriva kruni cijelu graevinu. Graevina
se gradila dugo, znamo da je zapoela oko 370-ih g. pr. Kr., a znamo da u vrijeme prolaska
Aleksandra Velikog nije jo bio sagraen. Gradnju je nastavila Mauzolova ena Artemizija, no
nakon njene smrti njihovi roaci. Ovo je jedno od sedam svjetskih uda.
Evo nas na gradu Prijeni. Grad Prijena za kasno klasino doba ima vrijednost Mileta za rano
klasino doba. To je grad u Joniji na koji je apliciran Hipodamski plan pravilne gradske
planimetrije usprkos injenici da se on nije nalazio na takvom prostoru gdje bi se to jednostavno
apliciralo. Grad je smjeten na strmom terasastom prostoru, i trebamo promatrati izohipse.
Razlika izmeu gornjih i donjih dijelova grada je preko 150 m. to je posljedica toga? Glavne
komunikacije u smjeru istok-zapad su zaista protone, no smjer sjever jug je niz stubita i
odmorita. U sreditu su glavni sadraji, gradom dominira Akropola. Grad i Akropola su bili
spojeni sistemom fortifikacija. Hram Atene Polias, Pitejevo djelo se tu nalazi i on je od vee
vanosti. Ovo je pogled iz smjera teatra u Prijeni. Ovaj je grad realiziran u vrijeme helenistikog
perioda i vidimo kako se orkestra svela na polukrug.
Evo hrama Atene Polias koji je jedan od najboljih
primjera jonske renesanse, ali i uope peripteralnog
tlocrta kasno klasinog doba. Jedan mali hram sa 6 na
kraim i 11 na duim stranama sa dva stupa u pronaosu,
jednostavnom malom celom i naznaenim portikom u
stranjem dijelu. Oltar se nalazi izmeu graevine i
propileji koji su vodili do samoga zdanja. Ovdje je rije o
jonskom peripterosu koji je graen od vapnenca - vidite
kako izgleda presjek stupova hrama (koji je posveen 334.
g. pr. Kr.), u mnogoemu se razlikuje od jonskog tipa na
atenskoj Akropoli. Stupovi imaju plintu, nekoliko torusa
(poluoble profilacije) i trohila (kanalii), ima bazu,
relativno klasini izgled kapitela sa ehinusom. Entablatura
je vrlo zanimljiva, praktiki nema friza. Imamo trotraki arhitrav, jonski kimation, zupce i bogato
ralanjeni korni sa simom u koju su ukljuene lavlje protome. Jedna mala graevina, mogu
113

vam navesti dimenzije 17 m x 35 m duine. To je dvostruko manje hram od Partenona, no omjer

je tono proraunat - 2:1.
Ovo je primjer reduciranja hramova i svetita, uz ovaj prethodni, je i Asklepijev hram u
Epidauru. Ne tolos, nego hram. On je dosta slian, skraen, 6 x 11 stupova, nema opistodoma, ali
je imao relativno kvalitetnu karakteristiku zabatne plastike koju su radili uveni majstori tog
vremena, konkretno - Timotej. Dijelom je on, ili drugi majstori.
Od ovih graevina kasne klasike bi jo
moda trebali izdvojiti jedan hram - hram
Atene Aleje u gradu Tegeji. Tegea je grad
u srcu Peloponeza, malog znaaja, no
ovaj hram je rijedak primjer klasine
hramske arhitekture 4. st. pr. Kr. graen
po uzoru na hramove nastale u razdoblju
visoke klasike. Arhitekt ove graevine je
Skopas, koji je poznatiji kao kipar i
klesar, meutim, projektirao je i ovu
graevinu i izradio modele kompletne
arhitektonske plastike. Za razliku od
dorskih periptera 4. st. pr. Kr., on je primjer kombinacije svih triju redova u grkoj umjetnosti.
Hram je po tlocrtu slian Apolonovu hramu u Basama u Figaliji. U pronaosu su 2 stupa u antama,
u opistodomu su 2 stupa u antama, ova vanjska kolonada ima 6x14 stupova koja je dorska.
Unutar cele se nalazilo 7 korintskih polustupova uza svaki od lateralnih zidova i plus toga je
Skopas upotrijebio jonske elemente kao to su jonski kimation na vrhu zida cele, odnosno
lezbiki kimation na dnu zida cele. Ovo je jedan od onih primjera upotrebe korintskog stila na
jednom klasinom dorskom peripteru. Na jednoj zabatu je bio prikaz hvatanja Kalidonijskog
vepra (to smo vidjeli na Francois vazi), a na drugome je bila prikazana borba Ahila i Telefa u
Kaikoj ravnici.
O fortifikacijama se nemamo potrebe zamarati, no ova graevina se ini zanimljivom. Rije je o
uvenom Telesterionu u Eleuzini, gradu odravanja uvenih Eleuzinskih misterija. Projektirao ju
je Iktin, no dovrena je nakon njegove smrti, poetkom 4. st. pr. Kr. Ovaj tip graevine se dovodi
u vezu s Perzijom, gdje su ovakve dvorane sa nizovima stupova, potvrene i u Perzepolisu i
drugim gradovima. U ovom sluaju je ova hipostilna dvorana sa 6 nizova od 7 stupova, uokolo
kojeg je rasporeeno gledalite koje je moglo primiti oko 4 i 5 tisua gledatelja. Naprijed se
nalazi portik na ulazu u samu graevinu.
Tek toliko da vidite da su i ovakve graevine postojale. Ovo je najpoznatiji primjer, no ne i
jedini. Zanimljiv je to je vezan uz misterije i Iktina. S time smo zavrili sa graditeljstvom

114

4.2. Skulptura
Idemo na skulpturu. Ponovo emo ii istim slijedom kao i kod arhitekture. Osnovne stilske
promjene za rano klasini period u odnosu na kasno arhajski period su naputanje arhajskog
osmijeha, uvoenje strogog ozbiljnijeg izraza lica, naboranog ela, otvorenih usta itd. Mnogo
plastinija je modelacija inkarnata i sl.
4.2.1. Skulptura rane klasike
Jedna od najpoznatijih skupltura ovog ranoklasinog perioda (strogog stila), koja je jo uvijek na
tragu tih posljednjih kurosa je Kritijin djeak koji se datira oko 480. g. pr. Kr. i potjee sa atenske
Akropole. Raena je u recentnom uzoru kurosa, no tu je naglaena skijastika poza kroz drugaiji
poloaj bokova, ramena, izrazom lica i sl. uz kasno arhajsku frizuru. Pripisuje se ateljeu Kritiji i
Nesiotu koji su najpoznatiji majstori kraja 6. i poetka 5. st. pr. Kr.
Vanija karakteristika grke klasine skulpture je
da, za razliku od arhajske skulpture, nju dobrim
dijelom poznajemo preko rimskih kopija. Kurose
koje smo vidili su originali. Kritijin djeak je
original. Meutim, velik broj narednih skulptura
nisu originali, ve rimske kopije. Treba imati na
umu da pod rijeju kopija mi neznamo je li to
direktna kopija, neka verzija, adaptacija. Ne znamo
koliko to vjerno prikazuje original.
Takozvani Onfolos Apolon, mramorna kopija iz 2.
st. n. Kr. prema bronanom originalu iz rano
klasinog perioda. Najvei broj grkih kipova u
rano klasinom periodu nastaje u lijevanoj bronci.
Rimske kopije su u kamenu.
Jo jedan slian primjer, ikonografski tip Apolona.
Sada ide jedan od rijetkih izuzetaka, original bronane skulpture, pronaena kraj brodoloma, kraj
rta Artemizion u Grkoj. Remek djelo rano klasinog perioda, izuzetna studija anatomije mukog
tijela. Lijevom, ispruenom rukom cilja metu, a desna je u punom zamahu. Nezna se to je drao
u ruci, pa bi mogao biti Zeus ili Posejdon. Prikazan je u nadprirodnoj veliini.
Kao prilog ovome ide jedan kipi iz Dodone, gdje je prikazan Zeus koji baca munju - vrlo slian
ovoj statui.
Jedan od najveih grkih kipara rano klasinog perioda je bio Agelat iz Argosa ije je
najpoznatije djelo bilo Zeus koji baca muju. Kip nije poznat u rimskim kopijama. Za njega Plinije
kae da je bio uitelj Fidiji, Polikletu i Mironu.
Spomenuo sam Mirona koji se inae smjeta u razdoblje visoke klasike, meutim, jedan dio
njegovih djela je nastao na prijelazu iz rane u visoku klasiku. U izvorima se spominju mnoga
115

njegova djela, no malo je toga poznato iz rimskih kopija, a nita iz originala.

U izvorima se spominje njegov Heraklo (na odmoru). Ovdje vidimo kip koji se uva u Bostonu,
koji je sasvim sigurno nastao prema jednom rano klasinom originalu. Po nekim znaajkama na
glavi, licu i tijelu, sputenoj toljagom u desnoj ruci, lavljom koom u lijevoj ruci, moemo
zakljuiti da je rimska kopija toga Herakla.
Najpoznatije Mironovo djelo je zasigurno Diskobolos. Jedna od najee kopiranih statua u
rimskoj umjetnosti - barem 60-ak rimskih kopija. Ovo je jedna od najboljih kopija, tzv.
Diskobolos Lanceloti koji se uva u nacionalnom muzeju u Rimu.
Izvori nam kau da je najuvenije Mironovo djelo bila jedna krava o kojoj su ak spjevani
epigrami. Ljudi su ostajali bez daha, kao da je bila iva. No nemamo traga o njoj. Sva su
Mironova djela, kako kau izvori, bili u bronci.
Spominje se njegov Ladas, jedan olimpijski pobjednik koji je prikazan u startu tranja, kada
izlijee sa starta. I to nam kazuje to zapravo zanima Mirona i kod Diskobolosa i kod Ladasa.
Njega zanima trenutak maksimalnog fizikog i duevnog naprezanja tijela.
Ne ide mi ba kronoloki. Uz Diskobolosa je jedno od vaniji djela koje moemo rekonstruirati
grupa Atena i Marsija. Ona je stajala na atenskoj Akropoli, i to je jedna udesna kompozicija gdje
je izraen kontrast izmeu smirene Atene, sa njenim klasinim atributima i nagle, divlje Marsije.
Postoje razliite kalkulacije zato postoji ova grupa. Marsija je satir silen rodom iz Male Azije.
Ovo moda govori o borbi izmeu civiliziranih Grka i barbarskog svijeta Perzijanaca. Ovdje je
rije o rekonstrukciji. U ovom obliku nemamo kopije, ali u dvije zbirke su sauvane kopije Atene
i Marsije odvojeno, zajedno samo na novcu.
Ovo su bili neki od najpoznatijih Mironovih djela. On je ipak arhaian majstor i maksimalnu
panju poklanja tijelu. No na glavi nema znakova fizikog napora, jer njegova panja je
usmjerena ka tijelu.
Evo likova koje sam spomenuo sa istonog zabata Zeusova hrama u Olimpiji, spomenuo sam da
se u sreditu nalazi Zeus, a sa strane Enama i Pelop pred trke kvadrigama. Ovdje vidimo enski
par, Enomajeva ena Stelopa i ker Hipodamina. Kipovi su raeni u punoj plastici. Teka
draperija paralelnih okomitih nabora, lagani kontrapost, gesta
namjetanja odjee je pokret koji razbija arhajska obiljeja. Figure
su visoke 2.6m.
Sad emo polako pre na Fidiju, Atenjanina koji je radio za cijelu
Grku. Svoju djelatnost je zapoeo krajem rane klasike oko 460. g.
pr. Kr. On je zasluan za brojne stvari, od novog lepravijeg stila,
to se posebno vidi na enskim skulpturama na zabatu Partenona,
prozranija draperija, i to je uvod u bogati stil. Prvi razbija
osovinsku koncepciju zabatnih polja. Na Zeusovom hramu u
Olimpiji, u osnovi zabata je po jedna figura, a na Partenonu je
grupa figura. Prvi razbija tu simetriju.
116

Njegova najpoznatija djela su statue enskih boanstava. On je tu bio nenadmaan. U suprotnosti

sa Polikletom koji je bio jednako nenadmaan kad je rije o mukim figurama. Jedno od njegovih
najvanijih djela je Atena Promakos ili Atena straarica koja je bila postavljena na atenskoj
Akropoli u tehnici bronce, izraena od plijena nakon bitke kod Plateje. To je kip koji sa bazom
ima visinu od 15m i navodno, kad bi sunce sijalo u njezin tit, to je toliko sjalo da se vidjelo u
svakom kutku Atike. Naalost, taj kip nije sauvan. Izgled te sklupture moemo projicirati iz
rimskih kopija. Vidimo akefalna Atena Promakos iz Hadrijanovog doba koja se danas uva u
Madridu. Ovdje nedostaje podignuta desna ruka oslonjena na koplje, tit u desnoj ruci i glava sa
kacigom. Odjevena je bila u teki peplos i koni ogrta koji je bio prebaen preko ramena. Ona i
stilski i izradom spada u taj kraj rano klasinog perioda.
Jedno od poznatijih djela rano klasinog perioda su
Tiranoubojice. To je grupa koju je izvorno izradio atenski
majstor Antenor koja je bila postavljena na atenskoj Agori.
Kada su Perzijanci osvojili Atenu, odnijeli su je u Perziju.
Atenjani su njezino odnoenje nadomjestili kopijom koju su
izradili Kritija i Nesiot. Ovo nije ni jedno ni drugo, ve rimska
kopija druge verzije koja se uva u Napulju. To je rije o dvojici
Atenjana Harmodiju i Aristogitonu koji su izvrili atentat na
posljednjeg atenskog tiranina iz porodice Pizistratida. Nakon
njegova ubojstva 504. g. pr. Kr. je uspostavljena robovlasnika
demokracija. Svi slobodni mukarci su imali pravo odluivanja,
no ne i ene. Lako se vidi stilski odbljesak originala - neto
manje glave u odnosu na figure koje su u raskoraku, poput
Artemizijskog Posejdona ili Zeusa itd. Datira se 470. g. pr. Kr.
Jo jedan od rijetki originala iz Delfa, skulptura Vozaa ili Aurige koji je bio prikazan u jednoj
kvadrizi koja je nestala. Ona je bila dar jednog sicilskog tiranina Polizela iz grada Gele. Njegov
je voza pobijedio na Pitijskim igrama u Delfima 478. g. pr. Kr. To je muki lik prikazan u
jednom dugom hitonu/tunici kratkih rukava, vertikalnih nabora i sl.
Evo nekoliko primjera reljefne skulpture Umirue Atene sa atenske Akropole prikazane
oslonjenu desnom rukom na bok i koplje i tzv. Ludovizi tron, vjerojatno izvorno iz Magne
Graecie pronaen u Rimu. Po svoj prilici oplatni reljef jednog rvenika na kojemu su prikazana
dva enska lika, a na glavnoj strani scena koja prikazuje raanje Afrodite iz pjene ili u kupatilu.
I time smo zavrili pregled skulpture ranoklasinog perioda. Sada prelazimo na Fidiju, Polikleta
itd.
4.2.2. Skulptura visoke klasike
Fidija je majstor od kojega nam je preko rimskih kopija sauvano najvie djela. Spomenuo sam
da je bio najpoznatiji u prikazivanju enskih boanstava, pogotovo Atene. Najvei broj njegovih
enskih figura prikazuje Atenu. U usporedbi sa Polikletom od kojega nam je sauvana samo
jedna enska figura, od Fidije imamo 4 ili 5. Meu rimskom plastikom carskog perioda jako je
puno skulptura koje se stilski dovode u vezu s njime, s njegovim krugom uenika.
U legendi u tekstu Tiberskog Apolona izgleda ovako: "Mramorna kopija prema bronanom
117

originalu, Fidije?" Stilski je ona na tragu jednog Kazelskog Apolona kojega emo vidjeti kasnije,
a on je vrlo vjerojatno rimska kopija uvenog Fidijinog Apolona koji je stajao na atenskoj
Akropoli. No, ovo Fidije? moe znaiti da je to netko od njegovih uenika, jer je epigonima bio
jedini cilj raditi po uzoru na svoga uitelja.
Dvije skulpture, jako vane, no slabe poveznice sa Fidijom, pronaene su u jednom brodolomu
uz obale Kalabrije uz mjesto Rijae. Dva naga heroja prikazana sa orujem, titovima, u
podignutoj ruci, od bronce, sa tragovima posrebrenja i umecima staklene paste u oima. Dva
grka originala visoko klasinog perioda. Autor knjige iz koje sam ovo preslikao ima tezu da bi
to mogle biti Fidijine statue iz njegove grupe koju je izradio u Delfima u ast atenske pobjede na
Maratonu. To je bila jedna vie figuralna grupa u kojoj su bili prikazani mitski atenski kraljevi.
To se moe, ali i ne mora prihvatiti. Sasvim sigurno, ovo su originali - remek djela tog visokog
stila.
Evo uveni Kazelski Apolon (uva se u vicarskoj u Kazelu), rimska mramorna kopija Fidijinog
Apolona koji odvraa skakavce. On je stajao na atenskoj Akropoli gdje je prema vjerovanju
Atenjana odagnao najezdu skakavaca. Pomalo enskastih linija i odlika glave po emu je Fidijin
stil prepoznatljiv.
Takozvani Hermes Ludovizij, jo jedna mramorna rimska kopija za koju se vjeruje da je nastala
prema bronanom originalu Fidije.
Evo jednog simpatinog gospodina, malo razodjevenog, raupanog, pripitog. Rije je o
atenskom pjesniku Anakrenu, koji je prema izvoru znao kao i ovi nai po Dalmaciji koje krstimo
epitetom (ne pratite me...). Jo jedna rimska mramorna kopija prema bronanom originalu, Fidija
je veinu svojih djela radio u bronci. Kad bi se malo usredotoimo na ovu glavu, vidimo da je
gospodin zaista prikazan u pijanstvu. On recitira stihove, i uz pomo pisanih navoda, ova rimska
verzija se dovodi u vezu sa Fidijinim originalom.
Prelazimo na Polikleta. Ovdje je naruen muko - enski redoslijed. Jer, za
razliku od Fidije koji je Jonjanin, Poliklet je Doranin. Postoji jako puno
pisanih vijesti o Polikletu, o najveem grkom majstoru 5. st. pr. Kr. za
kojega neznamo odakle je bio. Stvar se svodi na dvije mogunosti: da je
bio rodom iz Argosa ili iz Sihiona. Prema predaji je bio iz Argosa na
Peloponezu, a prema Pliniju je bio iz Sihiona. Zato istiemo da je
Doranin? On u fokus svog zanimanja ne postavlja nekog ljepukastog
boga kao to je Apolon kao Fidija, ili enska boanstva kao Atenu. On se
usredotoio na prikazivanje snanog mukog tijela, tijela jednog atlete.
Poliklet je vaan i zbog injenice da se on, ne samo u praksi, nego i u
teoriji poeo baviti problematikom prikazivanja proporcija ljudskoga
tijela.
On je, to znamo iz pisanih navoda, napisao jedno djelo koje se zvalo
Kanon (izgubljeno je) i prema pisanim navodima izradio jednu skulpturu
koja je bila olienje kanona. Ta skulptura se nalazi ispred nas, to je
skulptura Doriforosa ili Kopljonoe koja je poznata iz veeg broja rimskih
kopija, a najboljom se smatra ova iz muzeja Nazionale Arheologico u
118

Napulju koja je pronaena u Palestriju u Pompeji. Tko je Doriforos ne znamo, po svoj prilici je to
Ahil, najvei grki heroj. On je bio prikazan sa kopljem prebaenim preko lijevog ramena. Vidite
na ovoj figuri, koja je olienje kanona, skijastiku pozu, snani kontapost, uravnoteenost izmeu
dijelova tijela u mirovanju i u pokretu, izmeu kojih je uspostavljena izvrsna ravnotea i
simetrija. Dijelovi tijela u mirovanju - stojea desna noga i oputena desna ruka. U pokretu lijeva noga izbaena lagano u koljenu i lijeva ruka koja dri koplje. Sve je to u jednom skladu, u
jednoj proturavnotei, ovdje je sva teina tijela postavljena na desnu nogu, lijeva je u potpunosti
odtereena, samo se vrhovima prstiju dodiruje tla. To uzrokuje pomicanje tijela iz svoje osi,
suprotstavljenu liniju bokova i ramena. To je ta skijastika poza. Poliklet iao toliko daleko, da je
on govorio da visina glave treba biti 1/7 ljudskog tijela, da visina ela treba biti 1/16 ljudskog
tijela, itd. Original je bio u bronci.
Poliklet je daleko najvei grki majstor u tehnici lijevanja bronce. Kod rimske kopije kopist ima
problem otpadanja ruke. Zbog toga je ova veza izmeu stegna i ruke koja se pojavljuje na
velikom broju rimskih kopija. Glavama svojih junaka Poliklet ne pridaje toliko pozornosti, jer ga
ne zanima psiholoka karakterizacija, nego problem proporcije, ritma, simetrije, ali ono to je on
u svome djelu nazivao ritmos i simetrija, simetrija ne u smislu paralelizma, nego u smislu jedne
skladne uravnoteenosti izmeu dijelova tijela u pokretu u mirovanju. O njemu su antiki pisci
izrekli i pozitivne sudove, recimo Aristotel ga u nekim svojim djelima usporeuje sa Fidijom,
Plinije kae da je nadmaio Fidiju, u Efezu je odnio prvu nagradu Fidiji, ali o tome neto malo
kasnije.
Drugo uveno Polikletovo djelo Diadumeda. U najveem dijelu su
praktiki identine skulpture. Impostacija je identina, pogledajte
ova stojea noga i sl. Jedina je razlika u pokretu gornjeg dijela torza
zbog prirode radnje. Ovdje jedan atleta vezuje pobjedniku traku,
vrpcu ili dijademu oko svoje glave prije nego e biti okrunjen
pobjednikim vijencem. Odatle naziv Diadumenos - onaj koji
svezuje dijadem oko glave. Ovo je kopija sa otoka Delosa, jedna od
najstarijih kopija. Ovo je neto mlai rad iz oko 420. g. pr. Kr.
Onda imamo uvenog Diskoforosa. Figura koja se ne spominje u
izvorima, a uvana je u Louvru. Raena je u bronci i smatra se da je
nastala prema uzoru iz monumentalne plastike. Istu takvu figuricu
uva i arheoloki muzej u Zagrebu. Dakle atleta koji je prikazan sa
diskom u lijevoj ruci, prije nego e zauzeti stav za izbacivanje diska.
Ovo je primjer gdje nema nikakvog traga u izvorima o njemu, ali
stilistiki - glava, frizura, impostacija - upuuje na Polikleta.
Ponovno smo kod Fidije na njegovim najuvenijim enskim statuama: Atena Lemnija i Atena
Partenos. Atenu Lemniju su posvetili Atenjanima koji su kao kolonizatori otili na otok Lemnos.
Prikazana je kao mlada djevojka sa ljemom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, u dugom peplosu i
egidi. To je zgodan primjer rekonstrukcije mramorne kopije prema torzu koji se uva u Dresdenu
i glavi koja se uva u Bologni iz dvije razliite zbirke. Povezana je figura, torzo i glava, te je
dobivena rekonstrukcija Atene Lenmije.

119

Atena Partenos, ta uvena krizolefantinska statua, visoka

preko 12 m, sa jo viom bazom. Stajala je u celi Partenona,
od zlata, bjelokosti i drvenih ploa kao jezgre. Kod koje sama
figurica Nike u dlanu desne ruke je bila visoka 1,80 m. 1.150
kg zlata je upotrebljeno za izradu haljine, sa kacigom sa
grifonima i sfingom, i cijelim nizom prikaza, to ete vi
naravno proitati.
Graani Efeza su 440-ih godina organizirali jedan natjeaj za
izradu figure ranjene Amazonke koju su htjeli staviti u svoj
uveni artemizion (Artemidin hram u Efezu). Na tom
natjeaju su sudjelovali najvei grki majstori: Poliklet,
Fidija, Krezil, Framon i neki drugi. Glasovanje je teklo ovako
- glasali su svi majstori, dali su prvi ili drugi glas, svi su prvi
glas dali sebi, smatrajui da su oni najbolji. Najvie drugih
glasova je odnio Poliklet, Fidija drugu, Krezil treu, itd. Svi ti
tipovi amazonke koje su izradili veliki grki majstori, u doba
cara Hadrijana su bili kopirani i inili su skulpturalnu
dekoraciju njegove uvene vile u Tivoriju. Na ovim
ilustracijama vidimo prvu s lijeva, amazonka tipa Mateji, koja
je nastala prema bronanom originalu Fidije, druga je
Sosiklet, koja je dobila naziv prema signaturi kopiste, prema
Polikletu iz 440. i ovdje je prikazana trea, Amazonka
Skijara tipa koja je navodno Krezilova. Kada je rije o ovoj kopiji, onda tu postoji suglasje, to je
sasvim sigurno Fidija. No, kod druga dva se miljenja razilaze. Veina autora dri da je ova
Sosiklet tipa Polikletova, meutim, neki zbog ovog snanog, sa stranje strane gledanog, snanog
tijela amazonke misle da bi u tom liku trebali traiti Polikletovu amazonku. I injenica da je
moda Poliklet prvi prikazao ljudsko tijelo u osloncu na neki element arhitekture, pilastar,
prevagnulo u tome da je on odnio prvu nagradu.
U svakom sluaju on je bio najvei majstor u toreutici, najvei
majstor u tehnici lijevanja bronce., meutim sva njegova djela kako
je to primijetio Varon, rimski pisac, su nekako gruba i raena po
istom principu (vidjeli ste slinost izmeu Dorifora, Diadumena...)
Evo Fidijina remek djela, Zeusa Olimpijskog, te udesne
krizolefantinske statue, visoke oko 12 metara. Prikazivala je Zeusa
na tronu, u celi Zeusova hrama u Olimpiji. Ovo je novac iz vremena
cara Hadrijana, jer statua nije sauvana. Car Teodozije II. je 426.
naredio uklanjanje te statue, prenoenje u Konstantinopolis i ruenje
hrama. Zato je ovaj prikaz na novcu iz vremena cara Hadrijana od
ogromne vanosti. Novac je kovan 137. n. Kr., a statua je nastala
oko 430. Za potrebu izrade ove skulpture, Fidija je u Olimpiji dao
sagraditi radionicu koja je bila jednaka celi hrama Zeusa
Olimpijskog. Tono je mogao vidjeti kako e ona stajati unutar
hrama. Ta je skulptura bila raena od drvene jezgre, gornji dijelovi
tijela, kao i Atena Partenos, od bjelokosti, haljina od zlata, tron je
120

bio graen od cedrovine i bjelokosti. U desnoj ruci poloenoj na naslonja je opet bio kip Nike.
Na ovim naslonjaima su bile prikazane cijele serije prikaza u punoj plastici, u punom volumenu.
Na bazi je bila prikazana scena raanja Afrodite iz morske pjene, na naslonjau smrt Niobine
djece. Neki od tih prikaza su poznati kasnije iz rimskih reprodukcija, ali ponavljam, samu rimsku
kopiju nemamo.
Evo neto to je dosta vano, to je glava Dorifora sa jedne biste koja je pronaena u
Herkulaneumu - gradu kod Napulja koji je zatrpan erupcijom vulkana Vezuva 79. god. Ta glava
nosi potpis atenskog kopiste Apolonija. Kad bismo je ili usporediti sa onom glavom na kipu u
muzeju u Napulju, onda bi vidjeli da nisu identine. Na tim statuama je sauvan samo odbljesak
originala, jer su vrlo esti kopisti prilagoavali te statue trenutnom ukusu i modi.
Evo spomenuo sam Krezila kao treu nagradu u Efezu. On je majstor koji se dosta esto spominje
u izvorima, ali nemamo ba njegovih djela sauvanih u rimskim kopijama. Ovo je svakako jedno
od njegovih djela, to je herma sa glavom Perikla sa kacigom na glavi koja je zabaena malo
unatrag. Kopija se danas uva u Vatikanu. Navodno je Krezil prikazao Perikla sa ovom kacigom
zato to je imao jajastu glavu, pa je njome ublaio jajasti oblik glave. Iz izvora znamo da je on
zaista portretirao Perikla, a budui da ova herma nosi legendu sa Periklovim imenom, pripisana je
njemu.
4.2.3. Skulptura bogate klasike
Idemo na bogati stil, na bogatu klasiku.
To je razdoblje od 420. do 380. g. pr. Kr. To nije razdoblje djelovanja nekih velikih majstora kao
to je sluaj sa visokim stilom., Fidija, Poliklet, Miron, Krezil,... to su sve velika imena. Bogati
stil je vrijeme djelovanja Fidijinih uenika - Alkamena, Agoragrita, Mironovih uenika,
nepoznatih majstora i sl.
Alkamen i Agorakrit su dvojica od najvanijih majstora iz doba bogatog stila. Sa Fidijom su
radili na Partenonu, zabatima, metopama, frizu sa panatemejskom procesijom, i sl.
Alkamen je dosta tradicionalan majstor, to se vidi na njegovim enskim statuama koje su
odjevene u teke haljine sa okomitim naborima. Ovdje vidimo tzv. Aresa Borgezea, jednu
mramornu rimsku kopiju koja je po svoj prilici nastala prema Alkamenovu originalu iz posljednje
etvrtine 5. st. pr. Kr.
Sad smo na majstoru Naukidu koji je, prema izvorima, bio Polikletov roak. Upitna je pripadnost
ove skulpture Naukidu, pa prelazimo na najpoznatije, moda i jedno od najvanijih Alkamenovih
dijela - to je grupa Prokne i Itis. Prokne je bila, prema mitologiji, ki spartanskog kralja
Tindareja, koja je imala problema sa muem. Da bi napakostila muu i njegovim prijateljima, u
bjesnilu je zaklala svoga sina Itisa i iznijela ga na gozbu svome muu. Nakon tog stranog ina je
pretvorena u slavuja, i odatle cvrkutanje slavuja kojima ona izraava svoju enju za sinom.
Jedna mramorna grupa koja je stala na atenskoj Akropoli. Figura prokne je odjevena u teku
haljinu visokog potpona sa tekim naborima i djelomino sauvana figura sina Itisa
U figure bogatog stila idu i figure karijatida. One nisu moda raene u tako prepoznatljivom,
bogatom iluzionistikom stilu, i upravo zbog toga ih neki autori pripisuju Alkamenu no nema
121

nikakvih dokaza o tome.

I desno vidimo jednu izvanrednu skulpturu jednoga
majstora, o kojemu ne bi, osim onog Pauzanijinog
navoda, evo sad se vraamo na njega, da su zabate
Zeusovog hrama izradili Paionije i Alkamen stariji, ne
bi uope znali za njega. Uope se ne spominje u
izvorima, a ovo je vrh stupa i skulpture boice Nike
koja je prikazana dok slijee na taj stup. Rije je o
jednom pobjednikom spomeniku kojega su
Naupapani i Mesenjani podigli na Olimpiji u ast
svoje pobjede nad Spartancima 421. god. to je na ovo
figuri toliko vano? On je prikazao Niku u trenutku dok
usuprot vjetru slijee na stup. Vjetar joj priljubljuje
haljinu na tijelo i razotkriva ju. Vidite te rijetke nabore,
kao da da ju je netko prolio vodom i onda ju vjetar svu
nabire na leima. Ovo je jedan od najboljih prikaza tog
bogatog stila u grkoj skulpturi kraja 5. a poetka 4. st.
pr. Kr.. To je jedan novi, vie slikarski pristup, gdje se
umjetnici poigravaju odnosom tijela i samih formi,
odjee, odnosno draperije, a vie ta odjea ne skriva
tijelo kao to je sluaj nekoliko desetljea ranije.
Nereide sa spomenika Nereida u Ksantosu. To je jo
jedan primjer bogatog stila.
Evo nas kod agoragrita, njegovog najpoznatijeg djela, skulptura boice Nemese, boice pravde i
osvete koja je stajala u njezinom svetitu u Ramnosu, a sauvana samo u fragmentima. Na
temelju prepoznatljivih dijelova draperije na ovakvim rimskim kopijama vidimo da je to gotovo
identian tip. Identina haljina, himatij koji je slino sloen, iako ovdje pomalo aljivo klizi sa
lijevog ramena. Prema Pauzaniji je bila prikazana sa jabukovom granicom u sputenoj lijevoj
ruci i sa parterom za rtvu ljevanicu u desnoj ruci.
Pogledajte, ovo su sada sve rimske kopije, ali prema grkim originalima iz perioda bogatog stila.
Moda je ova Afrodita (tip Venere Genetriks) jedan dosta dobar primjer. Za tu statuu znamo da je
kopista, po imenu Arkezilaj, izradio za cezarov hram Venere Genetriks prema uzoru na jedan
grki original iz razdoblja bogatog stila, bogate klasike. Ta haljina vie otkriva nego to skriva
ensko tijelo, a ovaj tekst uz sliku daje naslutjeti da bi to vrlo lako mogao biti majstor Kalimah,
kojega sam spomenuo neto ranije.
Evo jo jedno Alkamenovo djelo. Prema Pauzaniji i drugim piscima, njegovo najpoznatije djelo
je bila Afrodita u vrtovima, o kojoj nita ne znamo. Postoje pretpostavke da je ona bila prikazana
oslonjena na neto, na neki stup u trenutku dok namjeta, skida veo, podie haljinu, itd. S
obzirom na stilistike znaajke ove rimske kopije koja pripada ovom Dafne tipu, postoje ozbiljne
pretpostavke da je ona moda nastala po uzoru na Alkamenov uveni original Afrodite u vrtu.
Inae od alkamenovih djela jo bi samo spomenuo njegove Herme koje su pronaene u Pergamu
koje nose ak i njegov opis.
122

4.2.4. Skulptura kasne klasike

Skulptura kasne klasike bi se mogla podijeliti u 2 razdoblja. To je period od 380. do kraja 4.st. pr.
Kr. prvi period bi bio negdje do sredine 4. st. pr. Kr. kada se u smislu proporcija, impostacije, u
prikazivanju atletskih mukih figura, nita bitno ne dogaa. Da bi se negdje sredinom 4.st.
pojavio sasvim novi kanon iji je autor Lizip. Taj novi kanon, ideal u prikazivanju ljudskog tijela
se svodi na to da se Lizip odluio za takvo gledite po kojem ljudsko tijelo treba prikazati onako
kako ga neki umjetnik vidi, a ne onako kako bi ono stvarno u smislu proporcija trebalo izgledat.
Taj njegov novi kanon manje-vie biva prihvaen od novih majstora, i on se u samoj skulpturi
oituje u vitkim figurama, tananih, vrlo esto, enskastih tijela, ak i kada je rije o mukarcima,
malih glava. Dakle, figure dostojanstvena dranja, plemenita izraza lica, vidite da su to figure
malih glava, finog, uskog, atletski graenog tijela.
Idemo na jedan od ranijih Lizipovih radova koji je nastao na Polikletovom principu. To je starija
verzija umornog Herakla. Rimska mramorna kopija prema Lizipovom originalu nastalom negdje
u prvoj polovici 4. st. nastalog oko 360. g. Analizirajui ovu figuru bismo zapravo doli do
zakljuka da je ona polikletovskih proporcija. Novo je ovdje to, to je Poliklet prikazao Herakla
koji se odmara nakon svojih junakih djela, oslonjenog desnom rukom na desni bok i toljage koja
je gurnuta skroz pod pazuh lijeve ruke.
Nekoliko desetljea kasnije nastao je drugi ikonografski tip
umornog Herakla koji je jo poznat pod nazivom Heraklo
Farnese gdje vie nema ni traga polikletovskim proporcijama.
Ovo je jedan snani eksplozivni heraklo, nabujale
muskulature, kao da e eksplodirati, naprsnuti miii na sve
strane, male glave, prepoznatljivih atributa. Ruka je gurnuta na
lea, toljaga je jo uvijek pod pazuhom lijeve ruke. Ovdje
nema nikakve sumnje da je rije o Lizipovom autorstvu, jer
mramorna kopija koju ovdje vidimo nosi ime kopiste i da je
rije o Lizipovom djelu. Zato povezivanje one skulpture sa
ovom? Zato to je teko vjerovat da bi jedan veliki majstor kao
to je Lizip kopirao postojee djelo? Razlike su vidite, tek u
proporcijama, u poloaju ruke. Tamo je na boku, a ovdje je
gurnuta iza lea. I odatle je vrlo opravdana pretpostavka da je
tu rije o razliitim verzijama - Lizipovim verzijama iz
mladosti te iz kasnijeg razdoblja.
Lizip je bio poznat po tome to mu je svaka figura prikazana u
drugaijem poloaju. Ne kao kod Dorifora, u skijastikoj pozi,
pa je razlika u tome je li desna ili lijeva noga nosi teinu tijela.
Nego mu je svaka figura drugaija. Evo, vi sad osim ova dva
umorna Herakla, neete vidjeti vie niti jednu identinu figuru.
Smatra se da je ovaj Aproksiomer ili Struga olienje tog njegovog novog kanona. Vidite to
tanano malo tijelo atlete, male glave, plemenita, dostojanstvena izgleda, prikazan u trenutku dok
strigilom u lijevoj ruci strue masnou i prljavtinu sa tijela nakon vjebe. Kopija prema
bronanom originalu. Lizip, kao i Poliklet radi u tehnici lijevanja bronce.

123

Jedno djelo iz 330-ih g. pr. Kr., sa samog kraja kasno

klasinog perioda. Vidite Hermesa koji vezuje sandalu,
iji je prikaz sauvan i na novcu jednog grada Sibrikije,
na Kreti - lijevo, a desno - jedna rimska mramorna
verzija koja se danas uva u Kopenhagenu. to je slino,
a u emu se sastoje razlike? Na novcu Hermes gleda u
pravcu svoje sandale koju vezuje, a ovdje, kao da
iznenada odie glavu i okree je u lijevo, kao da mu
netko prilazi, lijeva ruka je podboena na ovo koljeno, a
samo desnom rukom vezuje sandalu. Ovo je jedan
primjer kako ne mora uvijek biti rije o kopiji, kako izraz
kopija nije adekvatan, kako su to zapravo neke
adaptacije. Ovo je jedna rimska verzija Hermesa koji
vezuje sandalu, a zbog uvanja u zbirci Lensdaun je ovaj
naziv kojeg je dobila. To je jedna izduena elegantna
figura, jednog melankolinog izraza lica, itd.
Skulptura Agije koja inae pripada jednoj grupnoj
skulpturi podignutoj u Delfima, koju je Lizip izradio po
narudbi jednog Tesalskog vladara, ukljuivala je vie od
desetak figura. Postoje dvojbe je li rije o kopiji koja je
zamijenila original ili je rije o originalu u mramoru.
Prepoznatljiv lizipovski stil i lizipovske proporcije. Kad
bi smo ili stavljati ovu glavu u visinu tijela, imali bismo
omjer 1:8.
Eros koji napinje luk, jedan od lizipovskih djela koje se spominje u izvorima, u rimskoj kopiji iz
kapitolijskog muzeja u Rimu. Nekoliko je Lizipovih skulptura koje prikazuju tijelo sa
dijagonalno postavljenim rukama, koje su ispred tijela i koje su otprilike paralelne jedna s
drugom. Ovdje je taj djeak bio prikazan u sceni napinjanja luka, poslije emo vidjeti jednu
figuru Afrodite koja je pripisana Lizipu na raun slinosti sa ovom figurom.
Skopas. Vidimo jednu rimsku verziju Skopasovog djela iz sredine 4. st. pr. Kr. Ovaj je Melard
bio prikazan na istonom zabatu hrama Atene Aleje u Tegeji u sceni lova na Kaledonijskog
vepra. Ovdje je rije o odrazu Melardovog lika na zabatu jednog hrama koji je prebaen u
slobodnu plastiku. On je tamo je bio raen u punoj plastici.
Sad emo vidjeti par Praksitelovih skulptura. Praksitel je najvei atenski majstor kasne klasike
zajedno sa svojim ocem Kefizodotom starijim. Kefizodot mlai je Praksitelov sin. Na neki je
nain Lizip Polikletov nasljednik, jer je Poliklet Peloponeanin kao i Lizip, a Praksitel se
nastavlja na Alkamena i Agoraklita. Njegove skulpture odlikuje jedan kiasti, sladunjavi stil,
jedna S linija svih njegovih figura. Po tome ne moete promaiti i jednostavno morate prepoznati
Praksitela. Preferira likove mladih sladunjavih bogova kao to su Apolon, Dioniz, Satir... Izradio
je cijelu jednu seriju Satira, od kojih ovdje vidimo jednoga. To je satir koji nalijeva vodu, ujedno
figura koja je bila koritena u sklopu fontane. Karakteristina S linija. Osim tog Satira je izradio
jo i uvenog lijenog Satira, jedan od rijetkih originala iz tog doba. Skulptura djeaka izvaena iz
mora u zaljevu Maraton. Raena otprilike u Lizipovskom stilu, vidimo tu liniju u obliku slova S,
124

ne mora biti nuno njegov rad, moe biti od njegovih uenika.

Jo jedan od rijetkih originala toga vremena, to je udesan kip izvaen iz mora kod otoka
Antikitere. Ne zna se autor ovoga djela, ne zna se ak ni koga predstavlja. Izgleda da bi moglo
biti rijei o Perzeju koji dri u ruci glavu Gorgone meduze. U posljednje vrijeme se ova statua
dovodi u vezu sa jednim kasno klasinim majstorom ije ime glasi Eufranom. Bio je poznat kao
udak, kao autor jednog vlastitog kanona, kao kipar kod kojega su figure imale udne proporcije,
vrsta zatvorena torza, tanane i esto vrlo dugake udove. Moda bi ova figura mogla biti na
tragu toga, ali to je samo teza i ne moe se dokazati. Ali, bronca, original, druga polovica 4.st. to su neupitne injenice.
Leohar - jo jedan atenski majstor kasne klasike, ivi na samom kraju 4. st. Djeluje i u ranom
helenizmu. Ispred sebe vidite jedno od remek djela kasno klasine skulpture. Prava istina glasi da
mi ne znamo autora originala, prema kojem je nastala ova hadrijanska kopija. Svojevremeno se
dovodila u vezu sa Praksitelom, meutim nema ba puno elemenata tog praksitelskog stila. S
druge strane, taj bog, kad ga se malo bolje pogleda, kao da leti, kao da lagano koraa, a jedva da
se dodiruje tla, a to je neto to se oituje na vie rimskih kopija koje su sigurno nastale prema
Leoharovom originalu. Pogledajte kasno klasini kanon, lizipovski ideal u Leoharovoj
interpretaciji. Figura jednog mladog boga, tananih proporcija, gotovo enskastog tijela, enske
frizure. Ovo je afroditin vor na glavi. Razodjeven, prikazan vjerojatno u trenutku dok napinje
luk i gleda u pravcu svoje mete. Prikazan u laganom koraku, a gornjim dijelom tijela i lijevom
rukom okrenut u lijevu stranu, zapravo cilja negdje prema svojoj meti. Danas u Vatikanu.
Evo nas ponovno na mauzoleju iz Kalikarnasa. Sjetimo se one kvadrige na vrhu krova, u njoj su
stajale figure Mauzola i njegove ene. Evo ovog ovjeka ovdje, u istonjakoj odjei, snanog,
zdepastog tijela, duge kose, barbarska frizura, s bradom, i to je jako vano - figura je visoka 3
metra, nadnaravne veliine. Uz njega je bila prikazana njegova ena, mramorna statua, jer je i
kvadriga mramorna, pa nije bilo potrebe za bronanom skulpturom. Ona je dovodi u vezu sa
Prijaksidom. Kao i skulptura njegove ene Artemizije. Artemizija, koja je isto neto manje visine,
2,66 m, iz kvadrige iz mauzoleja u Kalikarmasu. Oteena, odnosno odrezana lica.
Leoharu se pripisuje i ova figura Sofokla, jer je on prema izvorima izradio njegovu portretnu
statuu, a kasna klasika je period kada se po prvi puta u grkoj umjetnosti masovno poinju
izraivati portreti i portretne statue ivih ljudi. Ne bilo koga, nego velikih filozofa, pjesnika,
govornika. Prema izvorima je Leohar izgradio statuu Sofokla, a ti se javni ljudi lako prepoznaju
prema svojim portretima. Ovo je definitivno Sofoklo.
Ovdje je sluaj sa ovom statuom koja prikazuje Sokrata, maloga, runoga, zdepastoga, elavog,
duge iljaste brade. Sokrat je zapoeo kao Fidijin uenik, sudjelovao je u radu na Partenonu kao
jedan od kipara. Kasnije se opredijelio za filozofiju, i zavrio kako je zavrio. Prema izvorima,
njegovu portretnu statuu je izradio Lizip.
Ovdje desno vidimo fotografiju jednoga od rijetkih originalnih djela, jednog drugog kasno
klasinog grkog majstora kojega sam spomenuo - to je Timotej. On je radio na Askeplijevom
hramu u Epidauru. Ovdje je rije o jednoj skulpturi boice Higije koja je stajala u okoliu toga
hrama. to je kod nje zanimljivo? Malo udnovato impostirana. Pogledajte, to nije ni sjedei niti
stojei poloaj. Neto izmeu. Figura je napola razodjevena, na nain da je lijeva polovica torza,
125

sa tom lijevom dojkom potpuno otkrivena, naglaena je erotska dimenzija. Ovo je original, ovo je
statua pronaena u okolici samoga svetita. Timotej je bio autor modela za oba zabata
Asklepijeva svetita u Epidauru.
Ovo je Leda sa labudom koja je slina impostirana kao lik Higije kojeg smo maloprije vidjeli.
Opet nije ni u sjedeem ni u stojeem poloaju. Leda je bila jedna mitska ena jednoga kralja
koju je obljubio Zeus, tako da se pretvorio u labuda. Ona nesvjesna posljedica je prigrlila labuda,
lijevom rukom podie odjeu sa sebe. Ovdje je desna polovica torza razodjevena i opet naglaena
ta erotska dimenzija, eznutljiv pogled uperen u visinu. Autorstvo je sa dosta razloga pripisano
Timoteju kao i prethodna statua.
Evo nas ponovno do Praksitela. Desno je jedno od njegovih
najpoznatijih, jedan od najvanijih kipova antikog doba i uz
Mironova Diskobola jedan od najee kopiranih djela - Afrodita
Knidska (nalazila se u gradu Knidu), izvorno izraena za grad
Kios, koji su ostali sablanjeni injenicom da je Praksitel
prikazao Afroditu potpuno nagu. Kniani su se brzo snali,
isplatili traenu svotu i od toga je Knid postao jedan od
najvanijih Afroditinih svetita. Samim postavljenjem toga kipa u
gradu je postala turistika meka. Boica prikazana potpuno
obnaena po prvi puta u grkoj umjetnosti - barem tamo od nekih
davnih geometrijskih vremena - u trenutku izlaska ili ulaska u
kupatilo. Kraj nje je i hidrija iz koje ona podie ili u koji polae
svoju odjeu. Pogledajte ovu kamenu traku koja je esta kod
rimskih kopija, u proporcijama koje su otprilike u tom trenutku
bile popularne, sa desnom rukom, koju, ajmo rei, nesvjesno
prua naprijed, i skriva neke dijelove svoga tijela. To je
najvanije Praksitelovo djelo.
Vidimo jo jednu skulpturu koja se dovodi u vezu s njime, Afrodita iz Arla, koja je za razliku od
ove Afrodite Knidske napola obnaena torza, pa odatle neka razmiljanja da je ovo raniji rad.
Neto moralo prethoditi potpunom obnaivanju, moda obnaivanje poprsja, torza i sl., to je
prisutno ovdje. Original se datira u 360., a sama Afrodita Knidska u 350., 340. g. pr. Kr. Postoji
barem 40-ak, 50-ak, rimskih i helenistikih kopija ovog djela. Prikazano je na novcu grada
Knida. Ljudi su dolazili izdaleka da bi vidili to Praksitelovo djelo. Kao to vidite, naglaena S
linija kao i kod njegovih mukih figura koje smo vidjeli.
Od Skopasa smo vidjeli Meleagra. Skopas je jedan od najveih kipara stare klasike. On je uz
Praksitela jedan od rijetkih koji je radio u mramoru, kazao sam, Lizip i veina majstora toga
vremena jo uvijek radi u tehnici lijevanja bronce. Praksitel radi i u toj tehnici, ali i u mramoru.
Skopasovi originali su redovno bili izraeni od mramora. to je odlika skopasovskog stila? Da on
na svojim figurama ne prikazuje samo neke unutranje emocije, ono to je u ranom stilu bio Etos,
nego on prikazuje na licima svojih junaka strast, patnju, tugu, ono to se jednom rijeju naziva
Pathos. Njegove figure imaju duboko usaene oi, teke ispupene obrve. Evo jedan od primjera
te strasti je ova mramorna rimska kopija prema Skopasovom originalu koji prikazuje pleuu
Menadu, dionizijevu pratilju koja se prema predaji preputa razliitim uicima. Ona je prikazana
odjevena, ali ono to dri odjeu na okupu je jedna vezica, sve drugo se razbacalo po tijelu,
126

prikazana je u transu, visoko podignute glave. Izvori spominju

njegovu udesnu Menadu. Zbog takvog likovnog jezika, Skopas je
od svih umjetnika kasne klasike najvie utjecao na produkciju
nadgrobnih reljefa. Zato? Jer je na njima bio cilj prikazati tugu
rodbine za preminulim lanovima svije obitelji. Zato je na toj
nadgrobnoj umjetnosti skopasovski jezik najutjecajniji.
Evo jo dvije skulpture koje se dovode u vezu sa Praksitelom ili
njegovim krugom - Velika i Mala Herkulanka (zbog injenice da su
pronaeni u herkulanumu). Ove dvije figure, elegantne, malih glava,
potpuno pokrivene odjeom. Odjevene u duge hitone i ogrnute
himatijonom po ukusu kasne klasike i drapirane prema modi kasne
klasike. Naime, stilski su ove glave na pragu Afrodite Knidske i jo
nekih drugih Praksitelovih uradaka. Zato je miljenje da su to
originali prema kojima su nastale rimske verzije, kopije.
Jo jedna Afrodite - ovog puta Lizipova - Afrodita iz Kapue, jer je rije o mramornoj kopiji iz
toga juno talijanskog grada. Zbog specifinog poloaja ruku, koji je slian poloaju Erosa koji
napinje luk samo zrcalno obrnut, dovodi se u vezu sa Lizipom, koji je prema izvorima napravio
nekoliko Afrodita.
Evo dvije konjanike enske figure sa Asklepijeva hrama u Epidauru, koje se dovode u vezu sa
Timotejem. Lijevo su figure aura - personifikacije vjetra, povjetarca. Desno figure Amazonki.
Ove lijeve su u funkciji ugaonih akroterija tog istonog zabata Asklepijeva hrama, a konjanike
figure Amazonki vjerojatno sa zapadnog zabata. Ovo je prvi puta u grkoj umjetnosti da se
prikazuje jedna takva figura koja je personifikacija vjetra i povjetarca - vjerojatno Timotejeva
osobna inovacija.
Evo jo par figurica iz atenskog kruga. Irene sa malim Plutom
(Had), Hermes s malim Dionizom. Prva mramorna kopija
prema bronanom originalu Kefizodota, Praksitelova oca, a
druga je djelo samoga Praksitela. Namjerno sam slikao, tako da
vidimo i jednu i drugu. Ovdje je rije o grupama koje prikazuju
odnos dviju osoba, starije i mlae. Pogledajte slinosti koje
proizlaze iz toga da su Kefizodot i Praksitel otac i sin. Ne samo
to, nego je Kefizodot izradio stariju verziju Hermesa sa malim
dionizom.
Ovu statuu Pauzanije spominje i kae da stoji u celi Herinog
hrama u Olimpiji, starog arhajskog hrama. Njemaki arheolozi
su ovu statuu nali u ruevinama cele toga hrama - ista ona koju
je vidio Pauzanije. Pitanje original ili kopija jo ostaje
otvoreno. Teko da bi jedno takvo remek djelo ostalo u
Olimpiji, a da ne padne u oko Rimljanima. Vjerujem da je rije
o tome, da je original nadomjeten jednom izvanrednom grkom kopijom od jednog vrhunskog
majstora u istom tom kanonu u kojemu je bio izraen i sam original.
127

Neto to se moe dovesti u vezi sa Praksitelom, ako se ovo prethodno nije moglo, jer pazite, mi
od Praksitela nemamo nijednog originala. Meutim, ovdje imamo bazu jedne statue koja je
pronaena u gradu Mantineji. Statue koju doslovce sa bazom spominje Pauzanije i kae da je
baza na kojoj je prikazano takmienje Apolona i Marsije, muze, sa statuom na njoj, Praksitelova.
Statue nema, davno je unitena, ali je baza sauvana. Malo je trebalo ii drugim slijedom. Strana
te baze sa muzom. Podsjeaju li vas ove muze na neto? Na Veliku i Malu Herkulanku. To je ta
karika koja nas upuuje na to da su Velika i Mala Herkulanka nastale prema uzoru na originale
koji su barem nastali unutar kruga Praksitelovih uenika. Ovo je nastavak one prie koju je
ispriao Miron sa grupom Atene i Marsija, gdje je Atena bacila frulu pa je Marsija eli podii, da
bi izazvala Apolona u takmienju u sviranju. Ne moe ga on pobijediti i u sredini ve eka ishod
tog dvoboja jedan Skit s noem, da zakolje Marsiju i da mu odere kou. To je baza jedne statue
na kojoj vidimo te prepoznatljive elemente novog kasno klasinog ideala, sa elegantnim, u ovom
sluaju, enskim figurama, malih glava, u bogatoj, gotovo baroknoj nonji i draperiji.
Ovo je jedna strano zanimljiva skulptura tzv. Heraklo Lendsdown. Jedna rimska mramorna
kopija, koja se sa puno prava dovodi u vezu sa Skopasom, jer kad ovu glavu etvrtaste forme,
mala lica usporedite sa recimo ovom Igejom sa zabata hrama u Tegeji, onda vidite te slinosti.
Heraklo je prikazan sa svojim osnovnim atributima - toljagom preko lijevog ramena i lavljom
koom u desnoj ruci. Postoji jo jedna rimska kopija , to je tzv. Hough Heraklo, koji se isto
pripisuje Skopasu koji pokazuje elemente skopasovskog likovnog jezika, pogotovo u oblikovanju
glave.
Evo, samo emo ih izlistat kad su ve tu. Zeusov hram u Olimpiji, istoni zabat - gore, zapadni
zabat - dolje, Gore Zeus, Enomaj mu s lijeva, Pelop s desna, Stereopa, Hipodameja, kvadrige scena pred trku Enomaja i Pelopa. Enomajevu ker Hipodameju je za enu mogao dobiti samo
onaj koji njega pobijedi u trci. Pelop e to uspjeti uz pomo varke, podmitit e slugu koji e
izvui klin iz kola i ovaj e se strmoglaviti. Enom e prokleti Pelopa (po kojem je nazvan
Peloponez). Taj mit je iznimno vaan za Dorane, za Peloponeane, i zato je stavljen na istoni
zabat Zeusova hrama u Olimpiji. A dolje je prikaz borbe kentaura i Lapita sa Apolonom kao
sucem.
Rekonstrukcije dijelova zabata dviju graevina koje smo spominjali - Asklepijeva hrama u
Epidauru (osvajanje Troje), i dolje hrama Atene Aleje u Tegeji (Skopasova hrama sa prikazom
borbe Ahila i Telefa Kaikoj ravnici). Vidite kako dijelovi zabata nedostaju, jer jednostavno se ne
mogu rekonstruirati.
Metope sa Zeusova hrama u Olimpiji, 12 heraklovih mlaih djela, neemo ih nabrajati, poznata
su iz grke mitologije. ovjek se puno borio, sve je ivo pobio, itd.
Evo dvije od tih metopa, pogotovo je poznata ova - Atlas donosi jabuke iz vrta Hesperida
Heraklu koji ga je na trenutak zamijenio da podupre nebeski svod. Atlas se nije htio vratiti na to
mjesto pa ga je Heraklo varkom uspio prevariti.
Partenon, rekli smo, 92 metope, dijelom su crtei, dijelom u grafici. Jedini dorski hram kod kojeg
su sve metope na vanjskom dorskom frizu izraene u dubokom reljefu. Scene gigantomahije,
amazonomahije, kentauromahije i osvajanja Troje. Ovo su dijelovi uvenog panatenejskog friza,
sa Partenona, sa prikazom Panatenejske procesije. Radili su ga Fidijini majstori, Alkamena,
128

Agorakrita, Sokrata i niz drugih majstora. 160 m dugaak, 1.06m visok. Zamislite koja je to
koliina materijala. 2 zabata, 92 metope, 160 m dugaak friz, sve to izraeno u 6 godina. Fidija je
izradio nacrte i modele, koje su onda oivotvorili njegovi uenici sa pomonicima. Sam Fidija je
vrlo vjerojatno izradio sredinje figure obaju zabata, i najvanije dijelove friza iznad pronaosa i
opistodoma.
Hram Atene Nike Apteros koji je bio sa tri strane krajem 5. st. bio ograen jednom balustradom.
Spomenuo sam da je ta balustrada bila izgraena sa figurama Krilate Nike prikazane u procesiji,
koje koraaju boici Ateni koja sjedi na prijestolju. Tu su krila, u najrazliitijim pozama. Ova
koja vezuje sandalu je najljepi sauvani fragment. U tom hodu se Niki odvezuje sandala, i ona
podie nogu, jednom elegantnom gestom, vezuje tu sandalu. Haljina u prozranim naborima
potpuno razotkriva ensko tijelo. Autorstvo te balustrade se dovodi u vezu sa Agorakritom i
njegovom radionicom.
Ovo su detalji friza sa Amazonomahijom sa Apolonovim hramom u Basama u Figaliji sa prvim
korintskim stupom.
Mauzolej u Kalikarnasu, dijelovi friza na vrhu postolja - rekli smo etvorica majstora - Skopas,
Brijaksid, Timotej i Leokrat.

129

5. Helenizam
Helenistiki period je posljednji period grke civilizacije, te prijelaz u rimsku civilizaciju. Naziv
je doao od grkog izraza Helenistovi kojim su Grci nazivali helenizirane idove koji su
prihvatili grku kulturu i grki nain ivota. Naziv helenistiki period je prvi upotrijebio jedan
njemaki povjesniar Karl Gustav Drojzen u knjizi objavljenoj poetkom 19. st. i od tada se taj
naziv uvrijeio i ostao do danas.
Na neki nain rodoutemeljitelj helenistikog poretka je Aleksandar Makedonski. Njegov otac
Filip II. se zanosio idejom rata protiv Perzijskog carstva. Kako je nesretno ubijen od jednog svog
vojnika, naslijedio ga je Aleksandar te je njemu pripala mogunost ujedinjenom grkomakedonskom vojskom krene na pohod protiv Perzije. Taj je pohod trajao oko etiri godine, od
334. do 331. g. pr. Kr. On se pretvorio u dugotrajan rat kojeg je Aleksandar vodio na Istoku do
granica Indije. Na povratku se, sa svojom iscrpljenom vojskom, vratio u Babilon, gdje je 323. g.
pr. Kr. Aleksandar, sa 31 godinom umro vrlo mlad od jedne vrste malarije. Njegovom smru to
golemo carstvo kojim je vladao niti desetak kasnije se raspalo. Postojale su neke ideje da ga sin
naslijedi na prijestolju, meutim, sve se pretvorilo dugotrajni iscrpljujui rat izmeu njegovih
generala. Na koncu se golemo carstvo razilo i transformiralo u nekoliko helenistikih dravica.
Smrt Aleksandra Velikog 323. g. pr. Kr. se slubeno uzima za poetak helenistikog razdoblja.
Ve sam proli puta rekao da je oko te godine nastao prijelaz s jednog i poetak drugog perioda.
Na prijelazu sa 4. na 3. st. dolazi do kraja klasine i poetka helenistike ere. Karl Gustav
Drojzen je helenizam podijelio u 3 razdoblja. Podijelio ga je u razdoblje Aleksandra Velikog, od
334. do. 323. g. pr. Kr., odnosno, smrti Aleksandra Velikoga. Zatim, razdoblje Diadoha
(Aleksandrovih generala) od 323. do 280. g. pr. Kr. kada je zavrio graanski rat. Posljednje
razdoblje, doba Epikona, traje od 280. do 31. g. pr. Kr. kada dolazi do kraja helenistikog svijeta.
To je jedna politika podjela koja, gledajui politika zbivanja, ima smisla.
Kad je rije o umjetnosti onda se helenistiko razdoblje dijeli na 3 razdoblja: rani, srednji i kasni
helenizam. Rani helenizam zapoinje oko 300. g. pr. Kr. i traje do oko 250. g. pr. Kr. Zatim
slijedi srednji helenizam koji traje od ok 250. do oko 150. g. pr. Kr. Na kraju, kasni helenizam od
oko 150. do oko 30. g. pr. Kr.
Zato se zapravo 31. g. pr. Kr. uzima za kraj helenistikog svijeta? Zato to je tada posljednja
helenistika drava, Ptolomejski Egipat, dola pod rimsku vlast. Vjerojatno ste i uli za te
dogaaje u bitci kod Akcija uz obale Grke gdje je flota Oktavijana, kasnije cara Augusta,
porazila flotu Marka Antonija i Kleopatre koji su pobjegli u Egipat i izvrili samoubojstvo.
August je krenuo za njima i njegovim ulaskom u Egipat on prestaje postojati kao posljednja
samostalna helenistika drava te postaje rimska provincija. Primjerice, 146. g. rimska vojska je
razorila Korint, sredite otpora protiv rimske vlasti, i od te godine je Grka postala rimska
provincija Ahaja. 133. g. pr. Kr. je Pergamsko kraljevstvo, jedno od najmonijih helenistikih
dravica, slobodnom voljom dolo pod Rim tako to je posljednji pergamski vladar Atal III.
odluio oporuno ostaviti cijelo kraljevstvo rimskom narodu i Senatu. Rimljani su oporuno doli
u posjed jednog malog, ali spomenicima vrlo bogatog, kraljevstva u Maloj Aziji. I more je slinih
takvih primjera.
130

Zato vam ovo govorim? Ovo su politika zbivanja koja su vana da bi uoili jedan moment, a to
je da je rani helenizam od oko 320. di oko 250. g. pr. Kr. dosta naslonjen na kasno klasino doba,
dok je razdoblje srednjeg ili visokog helenizma razdoblje procvata. Kasni helenizam se moe
promatrati i kao rimska umjetnost, jer je najvei dio helenistikog svijeta tada bio u granicama
rimskog imperija. Primjera radi, ako je neki spomenik nastao u Ateni, sad zaista govorim
napamet, 120. g. pr. Kr., a Atena je u provinciji Ahaji koja je dio rimskog carstva - onda je to
spomenik rimske umjetnosti. Dakle, on je helenistiki spomenik po svojim stilskim
karakteristikama, ali, vremenski gledano, to je spomenik rimske umjetnosti. Kasni helenizam je
naziv za posljednju fazu grke umjetnosti, iz perspektive grke umjetnosti, a iz perspektive
rimske umjetnosti to je kasno republikanski period.
To smo morali razjasniti jer se mogu stvoriti nedoumice kad se pojavi spomenik s otoka Delosa
datiran oko 100. g. pr. Kr. iji je autor Gaj Ofelije. Rimsko ime, a helenistiki spomenik? Upravo
zato to je otok Delos vano trgovako sredite u kojem ive Egipani, Grci, Sirijci, Rimljani i
drugi koji njeguju helenistiku kulturu. Statua, koju emo neto kasnije vidjeti, izraena od ruku
grkog majstora za jednog rimskog naruitelja. raena je po uzoru na grki original iz razdoblja
visoke klasike (dosta zamrena pria).
Kronologiju smo, nadam se, raistili. Rani helenizam, visoki helenizam i kasni helenizam ili, iz
perspektive rimske umjetnosti, kasno republikanski period.
Trea vana stvar je prostor na kojem se razvija helenistika umjetnost i to iz toga proizlazi, a da
bismo to razumjeli moramo vidjeti kartu. Za razliku od grke umjetnosti koja se razvijala u
matinoj Grkoj, u grkim kolonijama, na zapadnoj obali Male Azije, u Magni Graeciji, u
Kirenaici, na sjevernim obalama Afrike itd; helenistika kultura se razvija na mnogo veem
podruju, barem na deseterostruko veem podruju. Razlozi tomu su upravo osvajanja
Aleksandra Makedonskog. injenica da je on u etiri godine slomio jedno veliko Perzijsko
Carstvo, da se oenio jednom perzijskom princezom (sigurno bi se stvari bolje odvijale da nije
umro od malarijske groznice), pa su njegova osvajanja utrla put irenju helenistike kulture
daleko na Istok. Meutim tu sad valja bit oprezan, jer ne moemo samo tako kazati da je podruje
na kojem se razvija helenistika umjetnost Grka, Makedonija, Mala Azija, Sirija, Egipat i
prostor dananjeg Iraka, to naprosto ne bi bilo tono. Ovdje je manje-vie vjerno dana karta
prostora na kojem se razvija helenistika kultura. Jezgra helenistike kulture i umjetnosti su
Grka i Makedonija, koja je sama helenizirana mnogo stoljea prije, najvei dio Male Azije, iako
ne sredinji dio Anadolije, zatim Ptolomejski Egipat i Sirija te prostor nekadanje Magne
Graecie. Utjecaja helenistike umjetnosti u ovim prvim stoljeima, u 3. st. pr. Kr. nije bio
poteen ni Apeninski poluotok. Etruanska umjetnost ima svoju helenistiku fazu, jako se
manifestiraju i uoavaju utjecaji helenistike umjetnosti. No, to je ipak etruanska umjetnost.
Rimska umjetnost se helenizira negdje krajem 3., a posebno u 2. st. pr. Kr. Tako bismo te granice
mogli proiriti kada je rije o kasnom helenizmu na malo vei dio Apeninskog poluotoka. Prostor
na kojem se razvijala helenistika umjetnost je mnogo vei od prostora na kojem se razvijala
grka umjetnost. Ovo istiem zbog broja umjetnikih djela i spomenika jer broj svih medija
umjetnosti je enorman. Rezultat toga je enorman broj stilova helenistike umjetnosti, tako da
govorimo i o rokoko stilu, i o baroknom stilu, i o patetinom stilu i sl., mogao bih nabrajati u
nedogled, no ne znam koliko to ima smisla...
131

Glavni centri helenistike umjetnosti su Atena, Korint i neki drugi grki gradovi na zapadnoj
obali Male Azije, Pergam, novo kulturno arite grkog svijeta, Antiohija na Orontu te vrlo vaan
grad kojeg je osnovao Aleksandar Veliki 332. godine - Aleksandrija.
Naime, tijekom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao mnotvo gradova, jedno sedamdesetak
njih, meutim, ova Aleksandrija na uu rijeke Nila je svakako najvanija. Podignuta je na mjestu
jednog starijeg egipatskog naselja, zadatak urbanistikog rjeenja tog novog grada je bio povjeren
vojnom inenjeru Dinostradu. Aleksandrija e uz Antiohiju i Pergam postati jedan od najvanijih
kulturnih odnosno umjetnikih prijestolnica helenistikog svijeta, i posljednja doi pod rimsku
vlast.
Nedavno su francuski arheolozi, ronei u Aleksandriji i oko nje, iznijeli na svjetlo dana
izvanredne spomenike. Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor slinim
takvim kasnijim graevinama, ostatke ptolemeidske palae, itd.
Najvanije to proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetnikih dijela s velikim
rasponom stilova, pogotovo na podruju skulpture. Tako da ne postoji potreba da mi sada ovdje
niemo puste graevine, puste skulpture jer bi to moglo trajati satima i satima, da ne kaem
danima i danima. Zato u ovaj prikaz helenistike umjetnosti koncentrirati na one najvanije
spomenike, preko kojih emo tako pratiti najvanija dogaanja u helenistikoj umjetnosti
Ono to bi s vama na poetku volio obraditi, a vrlo je vano, je taj dio helenistike umjetnosti kod
kojeg se u svom ranom periodu, od 320. do 250. g. pr. Kr., vie nego jasno manifestiraju utjecaji
kasno klasine umjetnosti.
Mi ne moemo govoriti o otrom rezu izmeu klasine i helenistike epohe, ni u sadrajnom, ni u
kronolokom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u povijesti umjetnosti postoje
kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo naslijee, Praksitelovo naslijee, Pauzijino
naslijee, Skopasovo naslijee, itd. Tu je rije o spomenicima rano helenistikog perioda na
kojima se jasno manifestiraju utjecaji i uzori tih kasno klasinih majstora. Pogotovo dvaju
najveih a to su Sikijonski majstor Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog
Lizipovog i Praksitelovog naslijea nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist
Plinije, pa i Pauzanije, kojega smo vie puta spominjali, spominju brojne umjetnike koji su bili
epigoni (jedina zadaa im je bila da rade po predlocima svojih velikih uitelja i prethodnika).
Ovdje imamo 2 spomenika koji to zorno potvruju. Jedan je skulptura Tihe iz Antiohije, a druga
je skulptura Temis iz Ramusa. Lijeva je skulptura izraena za novi helenistiki kulturni centar
Antiohiju, u sjevernoj Siriji, a drugi za jedan mali gradi u okolici Atene.
Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato to sama skulptura predstavlja Tihe, boicu sree.
To je personifikacija samoga grada, budueg blagostanja. Ona je sauvana u rimskim kopijama,
ne u originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome to znamo sasvim pouzdano da je
tu kopiju sagradio Lizipov uenik Eutikid. Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe
je Lizipovskih proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na jednoj
stijeni, podignutom nogom stoji na leima jednog mladog rijenog boga koji personificira rijeku.
Ona u podignutoj desnoj ruci dri palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina.
Skulptura, iako je zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac
132

po kojemu su u razliitim varijantama izraivane personifikacije razliitih gradova.

Druga skulptura Temis je nastala od ruke jednoga helenistikog majstora Kairestratosa. Ona je
nastala po uzoru na statuu boice Nemese, boice osvete, uvenu Agoraklitovu statuu koja je
stajala u svetitu te boice u istom tom gradu Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa
ahimationom slino posloenim. Ove dvije skulpture su primjeri naslijea velikih majstora,
odnosno predloaka preuzetih iz grke klasine umjetnosti.
Drugi, vie nego poznati primjer Lizipovog naslijea. Lizip, majstor koji je jako dugo ivio, a
prema onome to nam svjedoe pisani izvori, jedan je od onih grkih majstora koji je doivio
neuobiajeno duboku starost. Postoji legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni
novi sa strane te da je nakon njegove smrti pronaeno u radionici jedna takva krinjica sa 1500
zlatnika. To bi znailo da je za ivota napravio 1500 djela.
Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama imamo jedva dvadeset. Meutim, poetak
njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela
nastaju 308. i 309. g. pr. Kr., to je ak iza Aleksandrove smrti. Kronoloki gledano, njegova
posljednja djela nastaju na poetku helenistikog perioda.
Ovo je uveni bronani krater iz Dervenija, iz antike Makedonije, na ijim su vanjskim
stjenkama izraeni prikazi Dioniza, Menada i Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime
majstora iz Larise koji ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu urne.
Ono to bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo Dioniza koji je
ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. raene u tipinom lizipovskom likovnom jeziku.

Ovakvih primjeraka ima jako puno. Kada prijeemo na utjecaj atenske kasno klasine umjetnosti,
recimo na Praksitela, onda je to jedan od najvanijih spomenika rano helenistikog perioda tzv.
Aleksandrov sarkofag. Inae je on pronaen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na
nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato to je na ovim duim stranama njegova
sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilino naivan prvi zakljuak bi bio da je u
133

njemu sahranjen i sam Aleksandar, meutim, to nije sluaj, jer se u izvora sasvim navodi na
kakav nain i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama injenica da je ovdje prikazan
Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u sam kraj 4. ili u sam
poetak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po svoj prilici su pripadali atenskoj
koli. Tu je rije o Praksitelovim epigonima, o Praksitelovim uenicima (ak su njegovi sinovi
bili njegovi epigoni). Danas se Aleksandrov sarkofag nalazi u arheolokom muzeju u Istambulu.
To je izdueni etvrtasti sanduk sa krovom na dvije vode. Bogato je ukraen, krae i due
stranice nose 4 reljefna prikaza, prikaz borbe i scene lova kombinirane na kraim i duim
stranama. S gornje strane je slikovno polje uokvireno jonskim, s donje sa lezbikim kimatijonom.
Gore ima trake sa meandrom, dolje bogato isprepletenim trakama. Na koncu gore imamo krov na
dvije vode sa naznaenim tim rubnim antifiksima. Mramorni sarkofag je bio i oslikan tako da se
izvanredno uoavaju ostaci boje. Koliko moete vidjeti, Aleksandar (krajnje lijevo), na svom
konju, prikazan u sceni borbe izmeu grko-makedonskih i perzijskih ratnika, sa bogatim
ostatcima oslikavanja. Na toj figuri Aleksandra se jasno uoavaju elementi praksitelovskog jezika
- frizura, fizionomija, i sl, je dosta slino onima sa Praksitelovih statua satira koji nalijeva vodu ili
lijenog satira, itd.
Aleksandrov sarkofag nije jedini spomenik koji
iskazuje prepoznatljive elemente praksitelovske
umjetnosti. Dvije male sliice, koje su stajale sa strane,
su dva izabrana primjerka uvenih Tanagra statuetica.
To su statuetice koje su naziv dobile po gradu Tanagri
u Peociji, po jednom malom gradiu na ijoj su
nekropoli pronaene. To su figurice od terakote raene
pomou kalupa za nekakvu kunu upotrebu. Ono zbog
ega su zanimljive je da one podsjeaju, proporcijama,
malenim glavama, gracioznim figurama i sl. na figure
muza. Podsjeaju na onu bazu iz Mantineja, ako se
sjeate, mislim da sam je pokazao. To je jedini
Praksitelov original koji spominje Pauzanija. Na jednoj
strani te baze je prikazana scena takmienja Apolona i
Marsije, a na drugoj strani tri Zeusove keri muze
odjevene u duge hitone uz bogato nabrane draperije, s
malim glavama, itd. Ove statuetice podsjeaju na te
muze, odnosno na one statue iz Herkulanuma - veliku i
malu Herkulanku - koje su nastale prema Praksitelovim
originalima nastalim u krugu njegovih uenika. Vidi se
da su raene u proporcijama ideala kasne klasike i da to
nema veze sa grkom skulpturom 5. st. pr. Kr. Te Tanagra statuetice se jasno naslanjaju na
umjetnost druge polovice 4. st. pr. Kr. One uglavnom prikazuju enske figure, i to mlade ene,
djevojke u raznim situacijama. Nerijetko su te Tanagra statuetice primjeri i anr stila - prikazi
enskih figura u razliitim svakodnevnim ivotnim situacijama.
To su neki izabrani spomenici rano helenistikog perioda, na kojima se jasno uoavaju
utjecaji, odnosno odjeci umjetnosti velikih majstora kasnoga 4. st. pr. Kr.
Recimo, kada je rije o slikarstvu ima isto velik broj primjera. Veliki slikari druge polovice 4. st.
134

pr. Kr. su bili Apel, Pauzija i neki drugi. Vjeruje se da Pauzijini cvjetni motivi, aranmani, krilati
djeaii, eroti sa vijencima, sa prepletima lia, cvijea, itd. imaju svoj odjek na Taremskim,
odnosno, Gnatja vazama.
U svakom sluaju, utjecaj kasno klasine na rano helenistiku umjetnost je vie nego jasan.
Najvanija helenistika umjetnika djela, odnosno, graevine nastaju u razdoblju srednjeg i
visokog helenizma kada su graanski sukobi pojedinih helenistikih dravica zavrili. To je
period jednog dugotrajnog mira prije rimskog prodora na te prostore. Umjetnika djela nastaju u
razliitim umjetnikim centrima. Najbolje sauvana i najpoznatija umjetnika djela, pronaena su
u okviru grada Pergama. To je jedan zanimljiv gradi, primjer kako je iz niega nastala jedna od
najljepih prijestolnica helenistikog svijeta. Jedan niskopozicionirani asnik Aleksandrovih
Diadoha, Antigona, dobio je zadatak uvanja riznice sa ogromnom koliinom novca. Njegov
gospodar (zapovjednik) je izgubio ivot i taj je neugledni gospodin ostao sa ogromnim
bogatstvom oko sebe. On je utemeljitelj Atalidske dinastije. Tu dinastiju ini 5 vladara: Atal I,
Eumen I, Eumen II, Atal II, Atal III. Oni su zasluni za izrastanje Pergama u prijestolnicu
helenistikog svijeta. On prerasta u novu Atenu. Atalidi su imali jedan dugotrajni politiki cilj,
prikazati svoj grad nasljednikom slavne Atene - one Periklove iz 5.st. pr. Kr. Ta je stvar
maksimalno potencirana kada su Atalidi izvojevali pobjedu protiv Gala oko 230. g. pr. Kr. Gali
su provalili iz sjeverne Europe u sjevernu Grku, preli u Malu Aziju, itd. Atalidi su ih uspjeli sa
svojom vojskom (jedva) poraziti i pobijediti. U ast te pobjede je nastao jedan od najvanijih
umjetnikih spomenika Pergama i uope helenistikog razdoblja - Grupa umiruih Gala.
Umirui Gali su jedna grupna
kompozicija koja je izvorno bila
postavljena na jednoj visokoj krunoj
bazi. Sastojala se od 6 figura, 4 figure u
polu-leeem poloaju, figure Gala koji
sebi zariva ma u prsa, i figura njegove
ene koju on pridrava lijevom rukom
(nju je prethodno smaknuo da ne bi pala
u zarobljenitvo). Rije je o grupnoj
piramidalnoj kompoziciji. Ova centralna
grupa Gala sa njegovom enom je
poznata kao Ludovizi grupa, a ove ostale
figure ranjenih umiruih Gala se uvaju
u razliitim muzejima u Italiji. Imamo
jednog ranjenog Gala u Napulju, jednog u Vatikanu, jednog u Kapitolijskom muzeju. Usprkos toj
injenici, ta se skupina moe rekonstruirati. Ona je stajala na pergamskoj Akropoli u jednom
velikom otvorenom dvoritu u okolici hrama Atene Polias - glavnom svetitu Akropoli. Zato je
ta Grupa umiruih Gala vana? Zato to je ona prethodnik cijelog tipa helenistike skulpture koji
se naziva helenistike barokne grupe i mitovike grupe. Rije je o strukturama koje sadre vei
broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snanih torza u dinaminom pokretu s
temama patnja, smrt, stradanje junaka.
Umirui Gali su rodonaelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po uzoru na
nju nastale sline skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od koje danas
135

raspolaemo likom snanog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom rukom pridrava mrtvo
tijelo Patrokla. Pomilja se da je ta dvofiguralna kompozicija izvorno mogla biti okruena
figurama ranjenih i umiruih junaka.
Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slina kompozicija, Ahil koji rukama dri mrtvu
amazonsku kraljicu Pentezileju (vidjeli ste to na jednom crveno-figuralnom kiliksu).
Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih
je vama najpoznatija jedna - Laukonova
grupa. Ona tematski, sadrajno i
formativno pripada helenistikoj
baroknoj grupi. Pria vam je vjerojatno
poznata - prikazuje trojanskog sveenika
Laukona i njegova dva sina, na koje je
Apolon poslao zmije, jer su uoili da je
uvlaenje Trojanskog konja u Troju
varka itd.
Grupa koja se danas uva u Vatikanu,
jedna jedina, zanimljiva utoliko to je
Plinije spominje i kae da ju je vidio u
palai cara Tita, to moe biti 79. ili 81.g.
pr. Kr. Plinije kae i da su autori te
grupe, trojica rodskih majstora:
Agesandar, Atenodor, Poliodor - grka
imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina
prolog stoljea iz okolice Napulja je pokazao da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da
su to imena kopista. U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronaeni bogati
ostaci jednog skulpturalnog programa koji je ukraavao tu spilju. On je ukljuivao ak etiri
neohelenistike grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog, odnosno
poetka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim ostaci Paskvido
grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje Polifema, i tzv. Scila grupe
(zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman, Scila, povlai mornare i prodire ih).
Zato je ta Sperlonga zanimljiva? Zato to je uz nju pronaen natpis na grkom jeziku koji su
postavila trojica majstora na kojem se jasno itaju imena - Agesandoros, Atenodoros i
Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laukonova grupa kopija nastala po originalu iz
200. g. pr. Kr.
To je jedna vrlo vana injenica, da su helenistike historijske i barokne grupe bile po ukusu
rimskih komitenata. One su bile vrlo popularne, esto reproducirane, kopirane i izraivane u
razliitim verzijama u razdoblju negdje od kasnog helenistikog do sredine ranog carskog
perioda. Mi ne raspolaemo originalom niti jedne od tih helenistikih grupa, a njihov odraz u
reljefu je uvani Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama gigantomahije na uvenom Zeusovom
oltaru u Pergamu. Pergamski oltar je jedan od najvanijih pergamskih spomenika, i uope jedan
od najvanijih helenistikih spomenika. To je remek djelo helenistike umjetnosti koje ima istu
vrijednost, barem tei tome, kao Partenon za klasinu umjetnost. Helenistika umjetnost je dugo
vremena doivljavana kao jedno razdoblje pada grke umjetnosti, kao vrijeme kia. Ocjene i
136

miljenja se polako mijenjaju, mi danas znamo da je helenistiki period jedan logiki nastavak
grke umjetnosti, jedno prijelazno razdoblje u rimsku umjetnost i da ono obiluje mnogim
vrhunskim spomenicima. Jedan od njih je Pergamski oltar odnosno Zeusov oltar, i to na prvom
mjestu. Danas se proelje tog oltara nalazi rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom
njemaki arheolozi istraivali podruje pergamske Akropole. Ona je dobro istraena. Imam jako
dobar tlocrt s kojega biste vi vidjeli kako izgleda ta pergamska Akropola.

Sama injenica da su glavni spomenici Pergama stajali na Akropoli povezuje nas sa atenskom
Akropolom. Stvari su malo drukije, jer atenska je Akropola bila mjesto tovanja razliitih
kultova i mjesto na kojemu su se dizali pojedini hramovi. Pergamska Akropola je jednom
sredinjom ulicom podijeljena u dva dijela - podruje sa svetitima, hramskim zdanjima te
podruje sa vladarskom palaom, magazinima, koarama itd.

137

Vratimo se na Pergamski oltar. To je jonska graevina podignuta na jednom visokom

stepenastom postolju. Gradnja je zapoela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme
Atala II. Na tom spomeniku su radile ak 2 generacije velikih majstora. Najvaniji sadraj
Pergamskog oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve etiri strane, osim sa prednje gdje se
nalazi monumentalno stubite, opasuje graevinu. Praktiki, iznad tog stepenastog postolja ispod
zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj friz prikazuje
borbu grkih bogova sa Gigantima, ne na nain kao to je to bilo u grkoj umjetnosti klasinog ili
arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, ve su ovdje prikazani dijelom u
antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obliju. Imaju ljudski torzo, ali zmijolike repove i
druge udovine elemente. Taj je friz ukljuivao i natpise sa imenima prikazanih bogova i
imenima majstora.
Dri se da su na frizu izvorno stajala imena najmanje dvanaestorice velikih majstora. Pitanje koje
se postavlja je: Odakle su ti majstori? Nemamo saznanja o tome, ali je izvjesno da su oni stigli iz
razliitih krajeva grkog svijeta. Neki sa grkih otoka poput Rodosa, neki iz Atene, a neki iz
lokalnog podruja. Imali su vei broj svojih pomonika. Postoji mogunost da je projekt samog
Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski arhitekt po imenu Menekrat, meutim, nismo do
kraja sigurni u tu mogunost.
Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski stupovi
koji su sa etiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorite. Unutar toga dvorita je stajao
rtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutranji friz u visini entabature. Taj
friz je prikazivao mit o roenju Heraklovog sina Telefa. Zato? Jer su se pergamski vladari eljeli
pokazati kao da su oni tobonji potomci Heraklova sina Telefa koji se borio u trojanskom ratu na
138

strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom frizu sa gigantomahijom su zapravo izraene u
istom bogatom baroknom stilu, bogatih baroknih torza kao to je sluaj sa veinom helenistikih
baroknih grupa.
Ono to nadalje karakterizira skulpturu helenistikog perioda, rekao sam maloprije, to je veliki
raspon u produkciji, u stilovima... Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je oito veliki
utjecaj imao Skopas, pogotovo u kasnom helenistikom periodu, javljaju se drugi stilovi poput
rokoko stila, sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo esti prikazi
grupa, grupnih skulptura, ali takvi koji ukljuuju likove Afrodite i Satira u nekakvim aljivim
pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl.
Sve su to grupne kompozicije, i njih ima enorman broj. Vrlo su esti prikazi grupa unutar kojih su
prikazi mitolokih kentaura. Tu se mogu luiti 2 vrste prikaza - stari kentauri, mladi kentauri neto slino ima i u prikazivanju satira, figura iz dionizijakog kruga, gdje isto imamo stare
satire, mlade satire. esti su prikazi anr skulpture kao to su Tanagra statuetice. Imamo tu i
mnogo boljih primjera. Ono emu tei helenistika skulptura je prikazivanje svih slojeva drutva,
to nikada prije nije bio sluaj u grkoj umjetnosti. U grkoj umjetnosti klasinog ili arhajskog
doba nije se prikazivala ena na trnici ili tako neto, ve heroine, boice, ali ne i ene u
svakodnevnim ivotnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze malih
negroida, primjere malih djeaia koji se tuku, djeaka koji vadi trn iz noge, uveni spinario,
djeaka koji se hrvaju, zatim djeaka dokeja na konjima, itd.. Sve su to primjeri anr stila.
Moda najupeatljiviji su primjeri figura starijih ena i starijih mukaraca na trnici, odnosno
starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on realistiki prikazan sa svojom mlohavom
koom, kompletno naznaenim dijelovima degradacije tijela uzrokovanog starou tijela,
propadanjem koe i sl.
Jedan od vanih vrsta helenistike skulpture je
portretna statuarna plastika. Ona se pojavljuje ve u
kasno klasino doba kada nastaju statue mnogih grkih
kulturnih radnika, filozofa, knjievnika i drugih. Taj se
obiaj nastavlja u helenistikom razdoblju. Pored
grkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenistikom
se razdoblju vrlo rijetko izrauju i statue sa portretnim
karakteristikama helenistikih vladara. Tu je opet
Aleksandar veliki utro put toj vrsti skulpture. Za
njegova ivota su nastale mnoge statue sa njegovim
portretima koje su poznate danas, u rimskim i kasno
helenistikim kopijama. Autor jednih takvih portretnih
statua, znamo iz samih izvora, bio je Lizip. Aleksandar
se vrlo lako prepoznaje, jer ima jednu karakteristinu
anastoli frizuru. Ona ima (ovako) karakteristian
razdjeljak po sredini glave sa dugim pramenovima koji
su baeni sa strane itd. Budui da je umro mlad, u
tridesetprvoj godini, svi ga portreti prikazuju mladoga,
golobradog, ljepukastog lica, iako nekada zatvorenije
kubine strukture lica, a nekad malo izduenijeg, i sl.
Taj portretni realizam se nastavlja u kasnijim desetljeima. Istovremeno, sa pojavom tih
139

realistinih portreta pojedinih helenistikih vladara, od kojih su neki tako realistini da se ni

autor, a ni komitent, nije prezao od prikazivanja najrunijih detalja. Paralelno sa time se javlja i
vrsta carske odnosno vladarske statuarne skulpture, gdje su portreti vladara oito idealizirani,
uljepanih crta lica, elei se prikazati to slinije samom Aleksandru. To su dva paralelna pravca
u helenistikoj skulpturi unutar statuarne plastike.
Inae jedan takav krajnje realistini portret Antioha III, kojega prepoznajemo po portretu na
novcu. U Herkulanumu je pronaena cijela serija portreta helenistikih vladara, od kojih su neki
idealiziranih crta lica, a drugi su realistinih. Naravno, u doba helenizma se nastavlja sa izradom
kultnih statua sa prikazivanjem boanstava, meutim, iz ovoga to sam vam do sada ispriao,
oito je da to vie nije najvaniji sadraj unutar skulpture. Sada postoji cijeli raspon stilova, cijeli
raspon motiva, od anr motiva do motiva mitolokog karaktera, itd.
Kada je rije o boanstvima, onda je primjetno da najveu panju imaju Dioniz, Afrodita, Apolon
- mlada ljepukasta boanstva. Veliku popularnost meu enskim boanstvima ima Afrodita. Tu
su kljunu ulogu odigrali skulpturalni tipovi iz kasne klasike, pogotovo Praksitelova
poluodjevena Afrodita iz Arla i potpuno razodjevena Afrodita iz Knida. Tako da iz tih statua se
razvija cijelo jedno stablo ikonografskih tipova i shema sve do rimskog vremena.
Ovdje imamo Afroditu sa otoka Melosa, poluodjeveni
ikonografski tip. To je stojei tip Afrodite po uzoru na jednu
uvenu sliku kasno klasinog doba koju je izradio jedan od
najveih grkih slikara uope, Apel, prije sam ga spomenuo. On
je za otok Kos, za tamonje svetite posveeno Asklebiju,
izradio uvenu sliku Afrodite Anadiomene. Ovo je zgodan
moment da uoite na koji se nain ova helenistika umjetnost
vee na kasno klasinu. Apel slika za svetite na Kosu sliku
Afrodite Anadiomene koja se raa iz morske pjene i cijedi
uvojke kose. Mi po prilici moemo znat kako je ta slika
izgledala iako ona nije sauvana. Na temelju tog motiva se u
helenistikoj umjetnosti razvija slian statuarni motiv, no, sada
po uzoru na tu sliku nastaje statuarni tip Afrodite, koja, iako
ruke nedostaju vidi se da su ruke bile podignute da ona cijedi
uvojke kose.
Druga pria, Afrodita knidska, prikazana u trenutku ulaska u
kupatilo, skida odjeu sa sebe, ostavlja je na hidrini, itd. Helenistika umjetnost dalje razrauje
taj motiv, i jedan bitinijski majstor Dajdal stvara motiv kleee Afrodite u kupatilu. Knidska je u
stojeem stavu, a on je sputa, prebacuje u kleei stav sa slino poloenim rukama kao i kod
Praksitelove Afrodite. Mnotvo je tih ikonografskih tipova. Jedan tip je kleea Afrodita, drugi
tip je stojea Afrodita. Taj stojei tip se moe podijeliti u tip Afrodite Anadiomene, u tip Afrodite
Pudike ili stidljive Afrodite, i trei tip je Afrodite iz Trojade koja ima sasvim specifian poloaj
ruku.

140

Evo jedan od najuvenijih tipova helenistikog perioda, mislim

da ga ne bi trebalo zaboraviti spomenuti jest Kolos sa otoka
Rodosa, jedan od sedam svjetskih uda. Samim time se namee
potreba da ga spomenemo. Kolos sa Rodosa je ogroman
bronani tip koji je zatvarao ulaz u Rodsku luku, izraen u
bronci, prikazivao je boga Heliosa boga Sunca, visine 31
metar. Predaja kae da je dvadesetak godina na stvaranju toga
djela radio rodski majstor Hars.
Naalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, jo
u helenistikom periodu, stradao kod jednog snanog potresa,
pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11. st. nije
doao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan idovski trgovac
i prodao Arapima na istok. udesno jedno djelo, sama injenica
da je od bronce, visine 31 m, da su ispod njegovih nogu na
krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To
naprosto fascinira.
Jedan drugi spomenik na podruju graditeljstva, to je
svjetionik na otoku Farosu ispred Aleksandrije koji je
doivio slinu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se neto
zna na temelju pisanih izvora, na temelju svjedoanstva
jednog andaluzijskog Maora iz 11. st. Podignut poetkom
3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat
iz Knida. Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m),
sagraen u tri dijela. Donji dio je bio kvadratnog tlocrta
30x30m. Sredinji je bio oktogonalan, a gornji cilindrian.
Na vrhu svjetionika je gorila vatra ime je osiguravao
prolaz brodovima, davao upute moreplovcima za ulazak u
tu, inae, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Svjetionik
na Farosu je predloak po kojemu su kasnije izgraene
druge sline graevine u rimskom svijetu - jedna od
vanijih je ona u Osti, luci grada Rima, koja je podignuta
u doba Klaudija. ini se da je izgled toga svjetionika na
Farosu mogao imati utjecaj na gradnju prvih
ranokranskih zvonika, ak se govori da je posluio kao uzor u gradnji prvih minareta. Njegove
su ostatke pronali prije 5 ili 6 godina.
Jo u vam malo priati o osnovnim karakteristikama helenistikog graditeljstva. (izgubio sam
svaku vrstu inspiracije, ali bit u to je mogue krai)
Spomenuo sam injenicu da je rano helenistiki period razdoblje intenzivne urbanizacije. Kad
sam kazao da je Aleksandar Veliki tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i
kasnije, osnovao 70 novih naselja, taj podatak svjedoi o ivoj urbanistikoj aktivnosti. Ne bi
sada imalo puno smisla ii u detalje, ja sam spomenuo primjer Aleksandrije koja je kljuan i
najvaniji primjer. Jednom vojnom inenjeru, Dinostratu, Aleksandar je povjerio osnivanje novog
naselja u uu rijeke Nila. Vi svi dobro znate da su se stare egipatske prijestolnice nalazile
141

uzvodno, bilo da su bile u gradovima Saisu, Tela Arnarni, Tebi itd. Aleksandrija e vrlo brzo
prerasti u prijestolnicu ptolomejskog Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida iji je
osniva je Aleksandrov general Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. To e
postati jedna ekumena za sebe, tu e doi trgovci sa svih razliitih strana, i Sirijci, i idovi, i
Grci, i Rimljani, i naravno, sami Egipani. To je jedna mega-kozmopolitska sredina. Uz
Aleksandriju bi se tu jo mogao svrstati i grad Prijena, proli put sam spominjao taj grad u
kontekstu kasne klasike, no tada je nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz
Prijene, ali je izgradnja trajala duboko u helenistiki period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike
jednog helenistikog grada - konkretno, sredinji gradski trg, agora - kojeg okruuju graevine
javnoga karaktera, prije svega iroki portici (koji mogu biti prizemne graevine, graevine na kat,
inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih).
Jedan helenistiki grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2. st. pr.
Kr. ako nije imao sredinji dio - agoru - sredinji trg, barem sa tri ili ak etiri strane okruenu
porticima.
Kada kaem portik, onda koristim rimski naziv portikus. Grka rije za tu graevinu je stoa.
Danas imamo jednu graevinu te vrste koja je u cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u
Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko
bogat te iz politikih i ideolokih razloga financira gradnju jedne takve graevine u Ateni.
To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama juno od Atene poklonili
gradu jednu grupnu kompoziciju iji toan broj ne moemo niti naslutiti. Sastojala se iz etiri
odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i Amazonki. Jedna je prikazivala
borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a etvrta bitku pergamske vojske sa
Galima u Maloj Azije. Oni veliaju svoje kraljevstvo, svoje politike uspjehe, kroz kulturu i
umjetnike spomenike - u srcu jedne Atene. Time su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono to je
bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u borbi protiv Perzijanaca, njezina velianstvena pobjeda
na Maratonskom polju - to smo danas mi. Mi smo spasili grki svijet od Gale u Maloj Aziji. U
ast toga nastaju umirui Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova
viefiguralna grupa u podnoju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile
graene u visini jednog lakta, to znamo iz
izvora. Toliko mnotvo figura bi bilo
financijski i umjetniki zahtjevno, dok su
Umirui Gali raeni u prirodnoj veliini.
No da se vratim na stou Atala II.
Dakle, ona je rekonstruirana nakon
istraivanja amerikih arheologa na atenskoj
Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio
dosta kontroverzan, i danas se izbjegava
takav pristup, odnosno, anastiloza ili
potpuno nova izgradnja jednog antikog
spomenika.
To danas nije primjerena metoda, vi moete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke dijelove
142

graevine za koje imate sasvim sigurne, vrste elemente. Ovdje je mnogo toga rekonstruirano, a
da takvi elementi ne postoje. No, graevina izgleda impresivno. Ona je dugaka, du jedne svoje
strane ima 21 duan, a sa ove druge strane se tom redu duana pridodaje i dvostruka kolonada.
Isti takav tlocrt je i na katu. To je graevina koja ima prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski
stupovi dorski, unutranji jonski, a na katu su vanjski jonski, a unutranji su egipatski. Graevina
ima krov na dvije vode i stubita na svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila
neopravdana, kada danas prolazite njome, vi vidite kako su te graevine bile jednostavne
arhitekture, a krajnje funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. etnice su bile
natkrivene, njima ste mogli hodati, lijepo razgovarati, zabavljati se. Ako ste bili filozofi, onda ste
tu mogli priati po cijeli dan, bez opasnosti da e vas sunce spriti, ili da ete pokisnuti. To je
zapravo funkcija tih graevina. Duani u okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom
graditeljstvu imaju taberne u okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz
prakse helenistikog graditeljstva i to je ta nit koja ih vee.
Za helenistiko su razdoblje karakteristini hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita. To je
opa karakteristika helenistikog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno klasino doba, bez
hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko gube ovu zadnju prostoriju,
riznicu. Jedan od takvih hramova s poetka 4. st. i jedan od najstarijih takvih primjera je
Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi reduciraju po duini, po visini (u
gabaritima), svetita postaju vea. Gradi se po nekoliko malih hramova jedan pored drugog. Oni
se okruuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva visinske se razlike rjeavaju stubitima,
propilejima i sl. Na taj nain, usprkos malim gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i
izuzetno monumentalna, prostrana svetita.
Ja u spomenuti dva takva svetita kao tipian primjer takve vrste arhitekture. To je Atenino
svetite u gradu Lindosu na Rodosu i Askeplijevo svetite na otoku Kosu. Rekonstrukciju
Askeplijevog svetita na otoku Kosu sam imao, meutim nismo ga vidjeli. Rekonstrukciju
Ateninog svetita u gradu Lindosu na Rodu imate u knjizi "Drevna Grka".
To malo otvorite i pogledajte, u 2 je, ili 3 ak prekrasna crtea. Uoiti ete bitne karakteristike,
dakle, hramovima se prilazi preko monumentalnih velianstvenih stubita, nerijetko kroz
Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorite, pa druge propileje, pa u hram. Hram je opasan sa tri
strane trjemovima koji prostorima nadoknauju gubitak prostora unutar samog hrama. Na njima
se odlau darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako ste se doli pokloniti Asklepiju na otoku
Kosu i moliti se za oko, onda ete neto pokloniti i to e biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite,
vi ete se vjerojatno doi ponovno zahvaliti, pa ete moda jo neto donijeti. Na taj nain su ova
svetita postajala pravi muzeji na otvorenom (pretee prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i
mi u izvorima imamo sauvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju ena u Asklepijevo svetite
na otoku Kosu. One priaju "A vidi onog tamo djeaia koji davi gusku, vidi onu krasnu sliku".
One uivaju u umjetnikim djelima. Ispada kao da su dole, ne iz nekih vjerskih pobuda, ve
diviti se sadraju hrama.
Tu praksu preuzimaju donekle i Rimljani. Imamo niz primjera, npr. hram Jupitera Ansura u
Teraini kod junog Rima. Jedan hram itarskog tlocrta, ali sa tri strane okruen trijemom. To je
razdoblje kasnog helenizma ili kasne republike. Ne znai to da nema velikih hramova, ima ih, ali
je iskljuivo rije o zdanjima koji su nastali izgradnjom ili obnovom ranijih, unitenih graevina.
Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros ija je obnova zala duboko u
143

helenistiki period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, slinog tlocrta, samo to je umjesto cele
imao jedno duboko ukopano dvorite, obnovljen u helenistikom razdoblju.

Jedan svakako interesantan primjer na kojemu u se malo zadrati je uveni Olimpeion u Ateni,
hram Zeusa Olimpijskog. Rije je o hramu koji je zapoet u doba Tizistratida, obitelji koja je
vladala Atenom prije uspostavljanja robovlasnike demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je
njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvrili Aristogiton i
Harmonije, gradnja je prekinuta. On je zapoet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr. Kr.
sirijski kralj Antioh III, takmiei se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja. Kako se
rimljani ubrzo obraunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja ponovno staje, da bi
nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i zavrio car Hadrijan. Tako da je njegova gradnja
zapoeta krajem 6. st. pr. Kr., a zavrena u doba cara Hadrijana, time je prolo 700 godina od
poetka do zavretka. On je ogroman hram u tlocrtu dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski
stil ranog helenizma ravnopravno participira sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao
najpopularniji.

144