You are on page 1of 1

Svetislav Bata Petrovi

***
Izvadio sam njenu veliku rumenu dojku
i pokuao da nahranim ubogi, gladan svet.
Otvorio sam njenu toplu matericu
za sve smrznute i bez doma.
Odsekao sam njnu bujnu kosu
i nainio umu za vedre pesme ptica.
Dao sam oi njene da nebo budu
veliko plavo prostranstvo beskraja.
I njene usne, njenu re i dodir...
Jednog jutra sretoh je na uglu
kako prosi, pocepanu i runu.
Sagnuo sam glavu i proao
ne udelivi joj nita.
Gde li sam to pogreio?

You might also like