Michel Foucault

Povijest seksualnosti I: Volja za znanjem

Mehanizmi seksualnosti (2): Metoda

Prema tome: oblikovati stanoviti tip znanja o seksu, ne u smislu represije ili zakona, ve
u smislu moi. No rije mo moe dovesti do vie nesporazuma. Nesporazuma koji se
tiu njezina identiteta, njezinog oblika, njezina jedinstva. Pod moi ne mislim na mo
kao skup institucija i aparata koji jame potinjenost graana u odreenoj dravi. Pod
moi ne razumijem ni nain potinjavanja koji bi, za razliku od nasilja, imao oblik
pravila. Napokon, ne pomiljam ni na opi sistem vladavine to je neki element ili grupa
provode nad drugima i ije bi djelovanje, uzastopnim irenjem, zahvaalo cijelo
drutveno tijelo. Analiza u smislu moi ne smije kao poetne danosti postulirati
suverenitet drave, oblik zakona ili globalno jedinstvo vladavine; one su prije samo
njezini konani oblici. ini mi se da pod moi ponajprije valja razumjeti mnotvo
odnosa snaga koji su imanentni podruju u kojem se oituju i tvore njegovu
organizaciju; igru koja ih putem neprestanih borbi i sueljavanja preobraava, jaa,
obre; oslonce to ih ti odnosi snaga nalaze jedni u drugima tako da stvaraju lanac ili
sistem ili pak raskorake, proturjeja koja ih meusobno razdvajaju; napokon strategije u
kojima oni postaju djelatni, a iji se opi obrazac ili institucionalna kristalizacija
utjelovljuju u dravnim aparatima, u formuliranju zakona, u drutvenoj hegemoniji.
Uvjet mogunosti moi, u svakom sluaju stajalite koje omoguuje razumijevanje
njene provedbe, sve do njezinih najperifernijih uinaka, i koje omoguuje upotrebu
njezinih mehanizama kao obrasca za razumijevanje drutvenog polja ne treba traiti u
prvotnom postojanju neke sredinje toke, u nekom jedinstvenom aritu suvereniteta iz
kojeg bi zraili izvedeni i srodni oblici; taj uvjet je pokretno postolje odnosa snaga koje
neprestano, svojom nejednakou, dovode do stanja moi, no uvijek ogranienih i
nepostojanih. Sveprisutnost moi; nipoto stoga to bi ona imala povlasticu da sve
sabere pod svoje nepobitno jedinstvo, ve stoga to se ona dogaa u svakom trenutku,
na svakoj toki ili pak u svakom meuodnosu dviju toaka. Mo je posvuda; to ne znai
da ona sve obuhvaa, ve da odasvud dolazi. A odreena mo, po onome to je u njoj
trajno, repetitivno, inertno, samoreproduktivno samo je zbirna posljedica koja se ocrtava
na osnovi svih tih nepostojanosti, splet koji se oslanja na svaku od njih i uzvratno ih
nastoji uvrstiti. Valja nedvojbeno biti nominalist: mo nije institucija i nije struktura,
ona nije stanovita sposobost kojom su neki obdareni; ona je naziv to se pridaje nekoj
sloenoj strategijskoj situaciji u danom drutvu.

Treba li stoga preokrenuti formulu i rei da je politika rat to se vodi drugim

sredstvima? elimo li stalno odrati stanovito odstojanje izmedu rata i politike moda bi
trebalo prije istaknuti da se ta mnogovrsnost odnosa snaga moe kodificirati
djelomino a nikad potpuno bilo u obliku rata ili u obliku politike; to bi bile dvije
razliite, ali meusobno neizostavno isprepletene strategije za objedinjavanje tih
neuravnoteenih, raznorodnih, nepostojanih i zategnutih odnosa snaga.
Slijedei taj smjer, mogao bi se iznijeti stanovit broj stavova.
Da mo nije neto to se stjee, otima ili dijeli, neto to se uva ili puta da
pobjegne; mo se provodi polazei od bezbroja toaka, i u igri nejednakih i pokretljivih
odnosa.
Da odnosi moi nisu izvanjski spram drugih tipova odnosa (ekonomskih
procesa, spoznajnih odnosa, spolnih veza), ve da su im imanentni; oni su neposredne
posljedice podjela, nejednakosti i neravnotea koje tu nastaju, a s druge strane
unutranji uvjeti tih diferencijacija; odnosi moi nemaju poloaj nadgradnje s
jednostavnom ulogom zabrane ili obnovljenog doputenja; tamo gdje djeluju oni imaju
izravno tvoraku ulogu.
Da mo dolazi odozdo; to znai da u naelu odnosa moi i kao opa matrica ne
postoji binarna i sveobuhvatna opreka izmeu vlastodraca i podvlatenih, pri emu bi
se to dvojstvo protezalo od vrha do dna i na sve ue grupe, do najdubljih razina
drutvenog tijela. Radije valja pretpostaviti da brojni odnosi snaga to se oblikuju i
djeluju u aparatima proizvodnje, obiteljima, malim skupinama, institucijama slue kao
podloga zamanim uincima rascjepa koji zahvaa cijelo drutveno tijelo. Tako odnosi
snaga oblikuju opi udarni pravac koji prolazi kroz lokalne sukobe i povezuje ih; s
druge strane, naravno, ti odnosi u njima izazivaju podjele, svrstavanja, homogenizacije,
uzastopne prilagodbe, konvergencije. Velike su vladavine hegemonijske tvorbe koje
neprekidno podupire estina tih sukoba.
Da su odnosi moi istovremeno intencionalni i nesubjektivni. Ako su oni
doista pojmljivi, onda to nije stoga to bi bili, u smislu uzronosti, posljedicom neke
druge instance koja bi ih objanjavala, ve stoga to su u cijelosti proeti raunom;
nema moi koja se provodi bez niza tenji i ciljeva. No to ne znai da ona proizlazi iz
izbora ili odluke nekog pojedinanog subjekta; ne traimo vrhovni tab koji upravlja
njezinom racionalnou. Ni kasta koja vlada, ni grupe koje kontroliraju dravne aparate,
ni oni koji donose najznaajnije ekonomske odluke ne upravljaju cijelom mreom moi
koja funkcionira u jednom drutvu (i omoguuje mu da funkcionira). Racionalnost moi
je racionalnost taktik, esto posve izriitih na ogranienoj razini gdje se ustanovljuju
lokalni cinizam moi koje, nadovezujui se jedna na drugu, prizivajui se i
rasprostranjujui, nalazei drugdje svoj oslonac i priliku, konano ocrtavaju zajednike
mehanizme; logika je tu i dalje savreno jasna, tenje odgonetljive. Pa ipak se deava da
vie nema nikoga tko bi ih pojmio a da je jo manje onih koji bi ih formulirali:
implicitna znaajka velikih, gotovo nijemih, anonimnih strategija, koje usklauju
govorljive taktike, iji su izumitelji ili odgovorni esto lieni licemjerstva.

 Da tamo gdje postoji mo postoji i otpor, te da taj otpor ipak, ili bolje reeno
samim tim, nikada nije u izvanjskom poloaju spram odnosa moi. Treba li rei da smo
neminovno unutar moi, da je ne moemo izbjei, da u odnosu na nju nema
apsolutne izvanjskosti jer bismo neizostavno potpali pod zakon? Ili pak, budui da je
povijest lukavstvo uma, da je mo lukavstvo povijesti lukavstvo koje uvijek dobiva?
To bi znailo ne poznavati strogo relacijski karakter odnosa moi. Oni mogu postojati
samo u funkciji mnotva toaka otpora: u odnosima moi one igraju ulogu protivnika,
mete, oslonca, proboja u neki zahvat. Te su toke otpora prisutne posvuda u mrei moi.
U odnosu na mo ne postoji dakle jedno mjesto velikog Odbijanja dua pobune,
arite svih buna, isti zakon revolucionarnosti vec razni otpori razliitih vrsta:
mogui, nuni, nevjerojatni, spontani, divlji, usamljeni, usklaeni, podmukli, nasilni,
nepomirljivi, spremni na pogodbu, koristoljubivi, rtveni. Oni, po definiciji, mogu
postojati samo u strategijskom polju odnosa moi. No to ne znai da im nisu
protuudarac, dubinska oznaka koja u odnosu na bitnu vladavinu tvori jedno, u krajnjoj
liniji, uvijek pasivno nalije, osueno na stalni poraz. Otpori ne proizlaze iz nekih
heterogenih naela no oni ipak nisu mamac ili nuno iznevjereno obeanje. Oni su drugi
lan u odnosima moi; u njih su upisani kao nesvodiva sueljena strana. I oni su, dakle,
rasporeeni na nepravilan nain: toke, vorovi, arita otpora rasuti su u prostoru i
vremenu s vie ili manje gustoe, uobliujui katkad grupe i pojedince na konaan
nain, raspaljujui neke toke tijela, neke ivotne trenutke, neke tipove ponaanja.
Veliki, korjeniti lomovi, binarne i zamane podjele? Katkad. No najee su posrijedi
nepostojane i prolazne toke otpora koje u drutvo unose rascjepe to se pomiu
razbijajui jedinstva i potiui pregrupiranja, zasijecajui i u same pojedince, odrezujui
ih i preoblikujui, iscrtavajui u njima, u njihovim tijelima i dui, neumanjive predjele.
Upravo kao to mrea odnosa moi na koncu oblikuje gusto tkanje koje proima aparate
i institucije, a da se ba u njima ne smjesti, tako i rojenje toaka otpora proima
drutvenu stratifikaciju i pojedinane lanove. Upravo strategijsko kodiranje tih toaka
otpora nedvojbeno omoguuje revoluciju; donekle isto kao to drava poiva na
institucionalnoj integraciji odnosa moi.
Na tom polju odnosa snaga valja oprobati analizu mehanizama moi. Tako e se
izbjei sistem suverenzakon koji je tako dugo opinjavao politiku misao. I ako je
istina da je Machiavelli bio jedan od rijetkih i u tome se bez sumnje sastojala sablazan
njegova cinizma koji su mo Vladara promiljali u smislu odnosa snaga, onda
moda valja krenuti korak naprijed, liiti se osobe Vladara i mehanizme moi
odgonetati iz imanentne strategije odnosa snaga.
Vratimo li se seksu i diskursima istine koji su ga preuzeli, pitanje koje valja
razrijeiti ne smije dakle glasiti: uz dravnu strukturu takvu kakva jest, kako je i zato
neophodno da mo ustanovi znanje o seksu? To pitanje nee glasiti ni ovako: kojoj je
cjelovitoj vladavini sluila briga to se od 18. stoljea poklanja proizvoenju istinitih
diskursa o seksu? Nee glasiti ni ovako: koji je zakon istodobno upravljao pravilnou
seksualnog ponaanja i sukladnou onoga to se o njemu govori? Nego ovako: koji su

najneposredniji, najodreeniji odnosi moi na djelu u takvom tipu diskursa o seksu, u

takvom tipu iznuivanja istine koji se javlja povijesno i na odreenim mjestima (oko
djejeg tijela, u povodu seksualnosti ene, u praksi ograniavanja raanja, itd.)? Kako
oni omoguuju te vrste diskursa i, obrnuto, kako im ti diskursi slue kao oslonac? Kako
se igra tih odnosa moi preoblikuje samim njihovim oitovanjem pojaavanjem jednih
i slabljenjem drugih lanova, djelovanjem otpora, protuopsadama, tako da nije jednom
za svagda dolo do ustaljenog tipa potinjavanja? Kako se ti odnosi moi meusobno
povezuju prema logici jedne globalne strategije koja se retrospektivno poinje vladati
kao jedinstvena i voluntaristika politika seksa? Uglavnom: umjesto da se sva beskrajno
mala nasilja nad seksom, sva uzburkana panja koja mu se poklanja, i svi zastori kojima
se zaklanja njegova mogua spoznaja pripisuju jedinstvenom obliku velike Moi, rije
je o tome da preobilno proizvoenje diskursa o seksu valja uroniti u polje mnogovrsnih
i nestalnih odnosa moi.
To dovodi do prethodnog postavljanja etiriju pravila. No to nipoto nisu
imperativi metode; u najboljem sluaju to su upute za razboritost.
1. Pravilo imanencije. Ne smatrati da postoji neko podruje seksualnosti koje
izravno proizlazi iz znanstvene spoznaje, nepristrane i slobodne, ali nad kojom su
zahtjevi moi ekonomski ili ideoloki uspostavili mehanizme zabrane. Ako se
seksualnost konstituirala kao podruje koje valja spoznati, to se dogodilo polazei od
odnosa moi koji su je uspostavili kao mogui predmet. I obrnuto, ako ju je mo mogla
uzeti kao metu, to je stoga to su je tehnike znanja, postupci diskursa bili kadri osvojiti.
Izmeu tehnika znanja i strategija moi nema nikakve izvanjskosti, iako one imaju
svoju specifinu ulogu i meusobno se nadovezuju na osnovi vlastitih razlika. Valja
dakle poi od onoga to bi se moglo nazvati lokalnim aritima moi-znanja:
primjerice, odnosa to se zameu izmeu pokajnika i ispovjednika, ili vjernika i
duobrinika; tu i pod znamenom puti koju valja ukrotiti, razliiti oblici diskursa
samoispitivanje, sasluanja, priznanja, tumaenja, razgovori u svojevrsnom
neprekidnom prolaenju prenose oblike potinjavanja i obrasce spoznaje. Isto je tako od
nadziranog djejeg tijela, okruenog u kolijevci, krevetu ili sobi pravim kolom roditelja,
dojilja, slukinja, odgojitelja, lijenika, koji svi pozorno iekuju i najmanje oitovanje
njegova spola, stvoreno, pogotovo od 18. stoljea, jo jedno lokalno arite moiznanja.
2. Pravilo neprekidnih mijena. Ne traiti tko u poretku seksualnosti ima mo
(mukarci, odrasli, roditelji, lijenici) a tko je nje lien (ene, mladi, djeca, bolesnici...),
ni tko ima pravo na znanje, a tko se silom dri u neznanju. Ve umjesto toga tragati za
shemom mijena to ih samim svojim djelovanjem ukljuuju odnosi snaga. Razdioba
moi, prisvajanje znanja uvijek predstavljaju samo trenutane presjeke procesa ili
istovremenog rasta obaju lanova. Odnosi mo-znanje nisu gotovi oblici razdiobe, oni
su matrica preobrazbi. Skup to su ga oko djeteta i njegova spola sainili otac, majka,
odgojitelj, lijenik bio je izvrgnut neprestanim preinakama, stalnim pomacima, a jedan
od njihovih najspektakularnijih rezultata bio je neobini obrat: dok se djeja seksualnost

u poetku problematizirala u izravnom odnosu izmeu lijenika i roditelja, dotle je

seksualnost odraslih konano dovedena u pitanje tek u odnosu psihijatra prema djetetu.
3. Pravilo dvostruke uvjetovanosti. Nijedno lokalno ariste, nijedna shema
preobrazbe ne moe funkcionirati ako se na kraju, nizom uzastopnih veza, ne uvrsti u
cjelovitu strategiju. I obrnuto, nijedna strategija ne moe osigurati globalne uinke ne
osloni li se na izriite i vrste odnose koji nisu vid njene primjene ni njena posljedica,
ve joj slue kao podloga i uporite. Od jednih i drugih nema diskontinuiteta kao to bi
ga inae bilo da je rije o dvjema razliitim razinama (jednoj mikroskopskoj i drugoj
makroskopskoj). No nema ni homogenosti (kao da je jedno tek uveana projekcija ili
minijaturizacija drugog); umjesto toga valja imati na umu dvostruku uvjetovanost
uvjetovanost neke strategije specifinou moguih taktika i uvjetovanost taktika
strategijskim omotom koji ih ini djelatnim. Tako otac u obitelji nije predstavnik
suverena ili drave; a potonji nipoto nisu projekcije oca na drugoj razini. Obitelj ne
reproducira drutvo, a drutvo, sa svoje strane, ne oponaa obitelj. No obiteljski je
pogon, onim to je u njemu zasebno i heteromorfno, mogao posluiti kao podloga
velikim manevrima maltuzijanske kontrole raanja, populacionistikih poticaja,
medikalizacije seksa i psihijatrizacije njegovih negenitalnih oblika.
4. Pravilo taktike polivalentnosti diskursa. Ono sto se izrie o seksu ne treba
analizirati kao puku povrinu na kojoj se projiciraju ti mehanizmi moi. Mo i znanje
artikuliraju se upravo u diskursu. I upravo stoga diskurs valja pojmiti kao niz
diskontinuiranih segmenata ija taktika funkcija nije ni jednoobrazna ni stalna.
Tonije, ne treba zamiljati svijet diskursa podijeljen izmeu prihvaenog i iskljuenog
diskursa ve kao mnotvo diskurzivnih elemenata koji mogu djelovati u razliitim
strategijama. Valja iznova uspostaviti tu razdiobu, s njezinim izreenim i skrivenim
sadrajima, doputenim i zabranjenim iskazima, s njezinim pretpostavljenim
varijantama i razliitim uincima ovisno o onome tko govori, njezinom pozicijom moi,
institucionalnim kontekstom u koji je mo smjetena, s pomacima koje ona sadri i s
ponovnim koritenjem istovjetnih obrazaca za razliite predmete. Diskursi, kao ni
utnja, nisu jednom za svagda podreeni moi ili protiv nje upravljeni. Valja dopustiti
sloenu i nestalnu igru gdje diskurs moe istodobno biti sredstvom i posljedicom moi,
ali i zaprekom, kamenom spoticanja, tokom otpora i polazitem za neku oprenu
strategiju. Diskurs prenosi i proizvodi mo; on ju jaa ali i potkopava, izlae, ini
krhkom i omoguuje da joj se postavljaju zapreke. Mo isto tako nalazi utoite u utnji
i tajni, te u njima ukotvljuje svoje zabrane; no one razlabavljuju ovakve moi i
pripremaju vie ili manje nedoreenu toleranciju. Uzmimo, primjerice, povijest onoga
to se izrijekom smatralo velikim grijehom protiv prirode. Krajnja uzdranost tekstova o
sodomiji toj tako mutnoj kategoriji gotovo sveope preuivanje svega u vezi s
njom dugo je omoguavalo dvojako funkcioniranje: s jedne strane krajnja strogost
(kazna spaljivanjem primjenjivana jo u 18. stoljeu, a da se do sredine stoljea nije
uspjelo ispostaviti nikakvo osporavanje), a s druge strane zaista vrlo iroka tolerancija
(o kojoj posredno zakljuujemo po malom broju sudskih osuda, a neposrednije je

zapaamo u nekim svjedoanstvima o drutvima mukaraca koja su mogla postojati u

vojsci ili na dvoru). A kada se u 19. stoljeu u psihijatriji, sudskoj praksi, pa i
knjievnosti pojavio niz diskursa o vrstama i podvrstama homoseksualnosti, nastranosti,
pederastije, duevnog hermafroditizma, to je svakako omoguilo vrlo snano ubrzanje
drutvene kontrole u tom podruju izopaenosti; no to je omoguilo i oblikovanje
povratnog diskursa: homoseksualnost je poela govoriti o sebi, zahtijevati svoju
legitimnost ili svoju prirodnost, i to esto onim rjenikom i kategorijama koje su je
diskvalificirale. Ne postoji, s jedne strane, diskurs moi i, suelice njemu, drugi diskurs
koji mu se suprotstavlja. Diskursi su taktiki elementi ili blokovi u polju odnosa snaga;
unutar jedne te iste strategije moe ih biti razliitih, pa ak i protuslovnih; oni, naprotiv,
mogu kruiti izmeu protuslovnih strategija a da ne mijenjaju oblik. Diskurse o seksu
ne treba prije svega pitati iz koje implicitne teorije proizlaze ni koje koju ideologiju
vladajuu ili podreenu predstavljaju, ve ih treba propitivati na dvjema razinama
njihove taktike tvorbenosti (koje povratne posljedice moi i znanja one osiguravaju) i
njihove strategijske integracije (koji stjecaj okolnosti i koji odnos snaga iziskuje njihovu
nunu upotrebu u ovom ili onom sluaju razliitih sueljavanja do kojih dolazi).
Ukratko, valja se usmjeriti prema poimanju moi koje povlasticu zakona zamjenjuje
stajalitem objektivnosti, povlasticu zabrane stajalitem taktike djelotvornosti,
povlasticu suvereniteta analizom irokog i promjenljivog polja odnosa snaga gdje se
odvijaju ope, no nikad posve postojane posljedice vladavine. Strategijski model prije
negoli model prava. I to nipoto zbog spekulativnog izbora ili teorijske naklonosti ve
stoga i to je jedna od temeljnih znaajki zapadnih drutava to su odnosi snaga koji
su dugo nalazili svoj izraz u ratu, u svim vrstama ratova, malo po malo doista preli u
poredak politike moi.

Pravo na smrt i mo nad ivotom

Jedna od karakteristinih povlastica suverene moi dugo je bilo pravo na ivot i smrt.
Ono je nedvojbeno formalno izvedeno iz starog patria potestas koje je ocu rimske
obitelji davalo pravo da raspolae ivotom svoje djece i ivotom robova; on im ga je
davao, on im ga je mogao uskratiti. Pravo na ivot i smrt, kako se iskazuje kod
klasinih teoretiara, ve je po obliku znatno ublaeno. Od vladara do njegovih
podanika, nitko vie ne zamilja da se to pravo provodi apsolutno i bezuvjetno, ve
samo u sluajevima kad je samo postojanje vladara izloeno pogibelji: neka vrsta prava
na pogovor. Ako ga ugroavaju vanjski neprijatelji koji ga ele sruiti ili osporiti
njegova prava? On tada moe opravdano stupiti u rat i od svojih podanika zatraiti da
sudjeluju u obrani drave; bez nakane da ih izravno usmrti, doputeno mu je da
izloi pogibelji njihov ivot; u tom sluaju on nad njima provodi posredno pravo na
ivot i smrt.1 No ako se netko od njih digne protiv njega i povredi njegove zakone, tada
on nad njegovim ivotom moe provesti izravnu mo: u svojstvu kazne ubit e ga. Tako
shvaeno pravo na ivot i smrt nije vie apsolutna povlastica: ono je uvjetovano
obranom suverena i njegovim vlastitim opstankom. Treba li ga, poput Hobbesa, shvatiti
kao prenoenje na vladara onog prava koje svatko ima u prirodnom stanju, prava da
obrani svoj ivot po cijenu smrti drugih? Ili pak u tome valja vidjeti osobito pravo koje
se javlja s nastankom novog pravnog bia kakvo je suveren? 2 U svakom sluaju, pravo
na ivot i smrt, u tom modernom, relativnom i ogranienom obliku, kao u starom i
apsolutnom obliku, jest nesimetrino pravo. Svoje pravo nad ivotom suveren tu
provodi samo tako to koristi ili obuzdava svoje pravo da ubije, svoju mo nad ivotom
on pokazuje samo smru koju je u stanju zahtijevati. Pravo koje se iskazuje kao pravo
na ivot i smrt jest ustvari pravo dosuivanja smrti ili ostavljanja na ivotu. Konano,
ono se simbolizira maem. A moda taj pravni oblik valja povezati s povijesnim tipom
drutva u kojem se mo uglavnom provodila kao instanca predujmljivanja, mehanizam
oduzimanja, pravo na prisvajanje dijela bogatstava, podanicima nametnuta otimaina
proizvoda, dobara, usluga, rada i krvi. Tu je mo ponajprije znaila pravo na uzimanje:
stvari, vremena, tijela i konano ivota; krajnja je toka dosegnuta u prigrabljivanju toga
prava da bi ga se ukinulo.
Zapad je, dakle, od klasinog doba dozivio vrlo duboku preobrazbu tih
mehanizama moi. Predujam tendencijski vie nije njihov najvaniji oblik, ve samo
jedan od initelja koji imaju funkciju poticanja, jaanja, kontrole, nadzora, uveavanja i
organizacije snaga koje mo potinjava: mo koja je vie usmjerena na to da proizvodi
snage, da ih uveava, da ih ureuje nego to je zaokupljena time da ih osujeuje, nagoni
1

S. Pufendorf, Le Droit de la nature (franc. prijevod iz 1734.), str. 445.

Kao to neko sloeno tijelo moe imati svojstva koja se ne nalaze ni u jednom jednostavnom, od
mjeavine sainjenom tijelu tako i neko moralno tijelo, zahvaljujui samom jedinstvu osoba koje ga tvore
moe imati stanovita prava kojima nijedan pojedinac nije formalno raspolagao i ije provoenje pripada
voama. Pufendorf, loc. cit., str. 452
2

na poputanje ili unitava. Stoga e se pravo na smrt nastojati premjestiti ili se barem
osloniti na zahtjeve moi koja ravna ivotom, te se podrediti onome to ti zahtjevi
iziskuju. Smrt koja se temeljila na pravu suverena da se brani ili na njegovu zahtjevu da
ga se brani oitovat e se kao puko nalije prava to ga ima drutveno tijelo kako bi
osiguralo, odralo ili razvilo svoj ivot. Ratovi ipak nisu bili tako krvavi kao u 19.
stoljeu i nikada do sada, vodei rauna o svim razlikama, reimi nisu izvrgavali svoje
puanstvo slinim holokaustima. No ta zastraujua mo nad smru a to je moda ono
to joj djelomino daje snagu i cinizam kojim je tako daleko odmakla svoje granice
sada se ispostavlja kao dopuna moi koja se pozitivno provodi nad ivotom, koja se
upinje da njime upravlja, da mu die cijenu, da ga umnoava, da ga posve odreeno
kontrolira i u cijelosti regulira. Ratovi se vie ne vode u ime vladara kojeg treba braniti;
oni se vode u ime opstanka sviju. Cijeli se narodi pokreu na meusobno ubijanje u ime
potrebe da preive. Pokolji su postali od ivotne vaznosti. To to su toliki reimi mogli
voditi toliko ratova, odvodei u smrt toliko ljudi, kao da je svojevrsno upravljanje
ivotom i opstankom, tijelom i rasom. A okretom koji doputa da se zatvori krug, to je
vie tehnologija ratovanja skretala ratove prema sveopem razaranju, to se vie odluka o
zapoinjanju i okonavanju ratova ravna prema golom opstanku. Atomska je situacija
danas dosegla krajnju toku tog procesa: mo da se jedno stanovnitvo izloi opoj
smrti jest nalije moi da se drugom stanovnitvu jami ouvanje njegova opstanka.
Naelo: moi ubiti da bi se moglo ivjeti, koje je podupiralo borbenu taktiku, postalo je
meudravnim strategijskim naelom. No opstanak o kojem je rije nije vie pravni
opstanak suvereniteta, ve bioloki opstanak puanstva. Ako je genocid doista san
modernih vlasti, to nije stoga to se danas vratilo staro pravo na ubijanje; to je stoga to
se mo postavlja i provodi na razini ivota, vrste, rase i zamanih fenomena populacije.
Mogao bih, na drugoj razini, uzeti primjer smrtne kazne. Ona je, uz rat, dugo
bila drugi oblik prava maa; sainjavala je odgovor vladara onome koji napada njegovu
volju, njegov zakon, njegovu osobu. Oni koji umiru na gubilitu postaju sve rjei, za
razliku od onih koji umiru u ratovima. No iz istih su razloga jedni postali brojni, a drugi
malobrojni. Otkad je mo preuzela funkciju upravljanja nad ivotom primjenu smrtne
kazne nije vie oteavalo raanje ovjekoljublja, ve su je oteavali sam smisao moi i
logika njezine provedbe. Kako mo prilikom pogubljenja moe oitovati svoje najvie
prerogative ako se njezina glavna uloga sastoji u tome da osigurava, podrava,
pojaava, umnoava ivot i da ga dovodi u red? Za takvu je mo izvrenje smrtne kazne
u isti mah ogranienje, bruka i protuslovlje. Odatle injenica da ju se moglo zadrati
jedino pozivanjem manje na veliinu samog zloina a vie na monstruoznost zloinca,
njegovu nepopravljivost, te na spaavanje drutva. One koji su za druge neka vrsta
bioloke opasnosti opravdano se ubija.
Moglo bi se rei da je staro pravo dosuivanja smrti ili ostavljanja na ivotu
nadomjestila mo dosuivanja ivota ili tjeranja na smrt. Tako se moda objanjava ona
diskvaliflkacija smrti koju oznaava odnedavna zastarjelost rituala to su je pratili. Trud
to se ulae kako bi se izbjegla smrt manje je povezana s novom tjeskobom koja bi je

inila nepodnoljivom za naa drutva nego s injenicom da je postupci moi neprestano

zaobilaze. S prelaskom iz ovog svijeta u onaj smrt je znaila smjenu zemaljskog
suvereniteta drugim, znatno monijim; sjaj to ju je okruivao potjecao je iz politike
ceremonije. Sada mo uspostavlja svoj utjecaj nad ivotom i cijelim njegovim tokom;
smrt je njena granica, moment koji joj izmie; ona postaje najtajnijim, najprivatnijim
momentom postojanja. Ne treba se uditi da je samoubojstvo neko zloin jer je
znailo zloupotrebu prava na smrt koje je mogao koristiti jedino ovostrani ili onostrani
suveren u toku 19. stoljea postalo jednim od prvih ponaanja koje e ui u socioloku
analizu; ono je dovelo do toga da se na granicama i u meuprostorima moi to se
provodi nad ivotom pojavi individualno i privatno pravo na umiranje. Ta tvrdokorna
nakana da se umre, tako udna a ipak tako ispravna, tako postojana u svojim
manifestacijama, te stoga tako teko objanjiva pojedinanim osobnostima ili
sluajnostima, bila je jedna od prvih zaudnosti onoga drutva u kojem je politika mo
upravo preuzela zadau da upravlja ivotom.
Konkretno, ta se mo nad ivotom od 18. stoljea razvijala u dva glavna oblika.
Oni nisu meusobno protuslovni, prije bi se reklo da tvore dva pola razvoja povezana
cijelim snopom posrednih veza. Da bi se oblikovao, jedan se od polova, prvi, po svemu
sudei morao usredotoiti na tijelo kao stroj; njegovo uvjebavanje, podizanje njegovih
sposobnosti, izvlaenje njegovih snaga, paralelni rast njegove korisnosti i njegove
poslunosti, njegovo objedinjavanje s djelotvornim i ekonominim sistemima kontrole,
sve je to bilo osigurano procedurama moi koje karakteriziraju discipliniranje:
anatomo-politiku ljudskog tijela. Drugi, koji se oblikovao neto kasnije, oko sredine 18.
stoljea, usredotoen je na tijelo-vrstu, na tijelo proeto mehanikom ivota koje slui
kao oslonac biolokim procesima: razmnoavanju, raanju i smrtnosti, razini zdravlja,
trajanju ivota, dugovjenosti, sa svim uvjetima koji ih dovode do promjena;
preuzimanje brige nad njima provodi se cijelim nizom intervencija i regulativnih
kontrola: bio-politika puanstva. Disciplina tijela i regulacija puanstva tvore dva pola
oko kojih se razvila organizacija moi nad ivotom. Uspostavljanje, tokom klasinog
doba, te velike tehnologije s dvostrukim licem anatomskim i biolokim,
individualizirajuim i uposebljujuim, okrenutim performansama tijela i zagledanim
prema procesima ivota karakterizira mo kojoj od sada moda vie nije najvanija
funkcija da ubija, ve da s kraja na kraj zahvati ivot.
Negdanja mo nad smru u kojoj se simbolizirala mo vladara sada je briljivo
zastrta administracijom tijela i proraunatim upravljanjem ivotom. Ubrzani razvoj
razliitih disciplina tokom klasinog doba kole, koledi, vojarne, radionice; pojava
problema nataliteta, dugovjenosti, javnog zdravlja, stanovanja, migracija u podruju
politike prakse i ekonomskih promatranja; dakle, eksplozija razliitih i brojnih tehnika
kako bi se postiglo potinjavanje tijela i kontrola puanstva. Tako se otvara era biomoi. Dva smjera u kojima se ona razvija u 18. su stoljeu jo posve razdvojena. Uz
disciplinu su institucije poput vojske i kole; tu su razmiljanja o taktici, obuci, odgoju,
poretku drutva; ona se kreu od izriito vojnih analiza Marala od Saxa do politikih

sanjarija Guiberta ili Servana. Uz regulaciju puanstva stoji demografija, to jest

procjena odnosa izmedu izvora i puanstva, stoji pregled bogatstava i njihova obrtanja,
ivota i njihova vjerojatnog trajanja; tu su Quesnay, Moheau, Sssmilch. Filozofja
Ideologa kao teorija ideje, znaka, pojedinane geneze osjeta, ali i drutvenog sklopa
interesa, ideologija kao nauk o uenju, ali i o ugovoru i pravilnom oblikovanju
drutvenog tijela, nedvojbeno tvori apstraktni diskurs o kojem su se nastojale uskladiti
te dvije tehnike moi kako bi se od njih napravila opa teorija. Ustvari, njihova se
artikulacija nee obaviti na razini spekulativnog diskursa, ve u obliku konkretnih tvorbi
koje e stvoriti veliku tehnologiju moi u 18. stoljeu: mehanizam seksualnosti bit e
jedan od njih i to jedan od najvanijih.
Ta je bio-mo nedvojbeno bila neophodnim elementom razvoja kapitalizma:
potonji je bio zajamen samo po cijenu kontroliranog uvoenja tijela u aparat
proizvodnje i prilagodbom fenomena puanstva ekonomskim procesima. No ona je
zahtijevala i vie od toga; bio joj je potreban rast jednih i drugih, njihovo jaanje
jednako kao i njihova upotrebljivost i pokornost. Bile su joj potrebne metode sposobne
da uveaju snage, sposobnosti, ivot openito, a da pritom ne oteaju njihovo
potinjavanje. Ako je razvoj velikih aparata drave kao institucija moi osigurao
odranje odnosa proizvodnje, onda su zaeci anatomo- i bio-politike, izumljeni u 18.
stoljeu kao tehnike moi prisutne na svim razinama drutvenog tijela i koritene od
vrlo razliitih institucija (obitelji kao i vojske, kole ili policije, individualne medicine
ili upravljanja zajednicama) djelovali na razini ekonomskih procesa i njihova odvijanja,
na razini snaga koje su tu na djelu i podupiru ih. Oni su djelovali i kao inioci socijalne
segregacije i hijerarhizacije, utjeui na pripadne snage jednih i drugih, jamei odnose
dominacije i uinke prevlasti. Usklaivanje gomilanja ljudi s gomilanjem kapitala i
artikulacija rasta ljudskih skupina prema ekspanziji proizvodnih snaga i diferencijalnoj
raspodjeli profita djelomino su omogueni provoenjem bio-moi, s njezinim
mnogovrsnim oblicima i postupcima. Zaposjedanje ivog tijela, njegovo vrednovanje i
distributivno upravljanje njegovim snagama bili su u tom trenutku neophodni.
Poznato je koliko je puta postavljeno pitanje o ulozi to ju je na poetku
nastanka kapitalizma mogao imati asketski moral. No ono to se u nekim zemljama
Zapada dogodilo u 18. stoljeu i to je bilo povezano s razvojem kapitalizma drugaija
je i moda opsenija pojava nego taj novi moral koji je izgleda obezvreivao tijelo; bilo
je to nita manje do ulazak ivota u povijest hou rei ulazak fenomena svojstvenih
ivotu ljudske vrste u poredak znanja i moi u podruje politikih tehnika. Nije rije o
tvrdnji da se ba u tom trenutku dogodio prvi doticaj ivota i povijesti. Naprotiv,
pritisak biolokog na povijest ostao je tisuljeima izuzetno snaan; epidemija i glad
sainjavale su dva velika dramatina oblika tog odnosa koji je tako ostao pod znakom
smrti. Svojevrsnim krunim procesom ekonomski, a pogotovo poljoprivredni razvoj u
18. stoljeu, te uveavanje produktivnosti i izvora koje je bilo bre od demografskog
rasta kojemu je ilo naruku omoguili su izvjesno ublaavanje tih dubokih prijetnji:
doba kada su naveliko harali glad i kuga okonano je izuzme li se nekoliko ponovnih

10

sluajeva prije francuske revolucije; smrt prestaje izravno uznemiravati ivot. Tom
ublaavanju istodobno pridonose razvoj spoznaja o ivotu, poboljavanje
poljoprivrednih tehnika, opaanja i mjere upravljene na ovjekov ivot i opstanak:
relativno ovladavanje ivotom uklonilo je neke neminovnosti smrti. U tako dosegnutom
prostoru igre, organizirajui ga i proirujui, postupci moi i znanja uzimaju u obzir
ivotne procese, te ih nastoje kontrolirati i izmijeniti. Zapadni ovjek malo po malo ui
to znai biti iva vrsta u ivom svijetu, imati tijelo, uvjete postojanja, ivotne
vjerojatnosti, individualno i kolektivno zdravlje, snage koje se mogu mijenjati i prostor
u kojem se mogu optimalno raspodijeliti. Nedvojbeno se po prvi put u povijesti
bioloko ogleda u politikom; injenica ivota nije vie nedostupni temeljac koji izbija
tek s vremena na vrijeme, u sluaju smrti i njene kobi; ona djelomino prelazi u
podruje kontrole znanja i intervencije moi. Ova vie nee imati posla samo sa
podanicima prava koji su na kraju krajeva plijen smrti, ve sa ivim biima, pa e se
njezin mogui utjecaj na njih morati postaviti na razinu ivota samog. Preuzimanje
brige za ivot vie nego prijetnja umorstvom jest ono to moi daje pristup do tijela.
Ako se pritisci koji dovode do meuproimanja ivotnog kretanja i povijesnih procesa
mogu nazvati bio-povijeu, tada bi izrazom bio-politika valjalo oznaiti ono to
ivot i njegove mehanizme uvodi u podruje eksplicitnih rauna, a mo-znanje uzima
kao initelja preobrazbe ljudskog ivota. To nipoto na znai da je ivot posve
integriran u tehnike koje njime vladaju i upravljaju; on im neprestano izmie. Izvan
zapadnog svijeta glad postoji u znaajnijim razmjerima nego ikada; a bioloki rizici
kojima je vrsta izloena moda su vei, u svakom sluaju tei, nego prije nastanka
mikrobiologije. No ono to bi se moglo nazvati pragom bioloke modernosti jednog
drutva dogaa se u trenutku kad vrsta kao ulog ulazi u vlastite politike strategije.
ovjek je tisuljeima ostao onim to je bio za Aristotela: ivotinja koja ivi i koja je
pored toga sposobna za politiko bivstvovanje; moderni je ovjek takva ivotinja u
politici kojoj je njezin ivot ivog bia doveden u pitanje.
Ta je preobrazba imala znatne posljedice. Ovdje je nepotrebno inzistirati na
raskidu to se stoga dogodio u ustrojstvu znanstvenog diskursa i na nainu kojim je
dvostruka problematika ivota i ovjeka poela proimati i preraspodjeljivati poredak
klasinog epistem. Ako je postavljeno pitanje ovjeka u njegovoj posebnosti ivog
bia i njegovoj posebnosti spram drugih ivih bia razlog tomu valja traiti u novom
nainu odnosa povijesti i ivota: u tom dvojakom poloaju ivota zbog kojeg je ivot
istodobno izvan povijesti, kao njegova bioloka okolina, i unutar ljudske povijesnosti,
proete njegovim tehnikama znanja i moi. Nepotrebno je inzistirati i na bujanju
politikih tehnologija koje e odatle poeti zahvaati tijela, zdravlje, naine prehrane i
stanovanja, uvjete ivota, cjelokupni prostor postojanja.
Druga konzekvencija tog razvoja bio-moi jest rastue znaenje to ga dobija
djelovanje norme nautrb pravnog sistema zakona. Nema zakona a da nije naoruan, a
njegovo je pravo oruje smrt; onima koji ga kre on odgovara, makar u smislu krajnjeg
sredstva, te apsolutne prijetnje. Zakon se uvijek poziva na ma. Ali moi u kojoj je

11

zadaa preuzimanje brige o ivotu bit e potrebni trajni, regulativni i korektivni

mehanizmi. Vie nije rije o tome da se djelovanje smrti uvodi u polje suvereniteta, ve
o tome da se ivot rasporedi u podruja vrijednosti i korisnosti. Takva mo vie mora
kvalificirati, mjeriti, procjenjivati, hijerarhizirati negoli se oitovati u svom ubojitom
sjaju. Ona ne mora podvlaiti crtu koja neprijatelje vladara razdvaja od poslunih
podanika; ona izvodi razdiobe oko norme. Ne elim rei da zakon nestaje ili da su
institucije pravde na putu ieznua, ve da zakon uvijek funkcionira ponajvie kao
norma i da se pravna institucija sve vie sjedinjuje s kontinuumom aparata
(medicinskih, administrativnih, itd.) ije su funkcije uglavnom regulativne.
Normalizatorsko je drutvo povijesna posljedica tehnologije moi usredotoene na
ivot. U odnosu na drutva kakva poznajemo do 18. stoljea uli smo u fazu regresije
pravnog; ustavi napisani u cijelom svijetu od francuske revolucije, sastavljeni i
preraeni zakonici, cijela trajna i buna zakonodavna djelatnost ne bi smjela zavarati: to
su oblici koji bitno normalizatorsku mo ine prihvatljivom.
A snage koje se odupiru toj, u 19. stoljeu jo novoj moi, oslanjaju se ba na
ono to je ona zahvatila to jest na ivot i ovjeka kao ivo bie. Velike bitke koje od
prolog stoljea dovode u pitanje opi sistem moi ne vode se u ime povratka starim
pravima ili u funkciji stoljetnog sna o vremenskim ciklusima i zlatnom dobu. Vie se ne
oekuje car siromaha, ni kraljevstvo posljednjih dana, niti pak obnova prastarih pravica;
ono to se zahtijeva i to se uzima kao cilj jest ivot, shvaen kao temeljna potreba,
konkretna ovjekova bit, ispunjenje njegovih mogunosti, punina mogueg. Nije vano
je li rije o utopiji ili ne; ivot kao politiki predmet na neki je nain pojmljen doslovno
i okrenut protiv sistema koji ga je poeo kontrolirati. Stoga je ivot znatno vie od prava
postao ulogom politikih borbi, iako se potonje iskazuju kroz stavove prava. Pravo na
ivot, tijelo, zdravlje, sreu, zadovoljenje potreba, pravo da s onu stranu svih tlaenja
i otuenja dopre do onoga to jesi i svega onoga to moe biti, to za klasini
juridiki sistem tako nepojmljivo pravo bilo je politika replika na sve te nove
procedure moi koje ni same nisu proizale iz tradicionalnog prava suvereniteta.
*

Na toj je osnovi mogue shvatiti znaenje seksa kao politikog uloga. To naime znai
da je on uzglobljen izmeu dviju osi du kojih se razvila sva politika tehnologija
ivota. S jedne strane on proizlazi iz discipline tijela: obuavanja, uveavanja i
rasporeda snaga, prilagodbe i ekonomije energija. S druge strane po svim globalnim
uincima on proizlazi iz regulacije puanstva. Istodobno se oituje na dvjema razinama:
daje povoda beskrajnom nadziranju, kontroli svakog trenutka, krajnje pomnim
prostornim ureenjima, beskonanim lijenikim i psiholokim ispitivanjima, cijeloj
jednoj mikro-moi nad tijelom no daje priliku i opsenim mjerama, statistikim
procjenama, intervencijama to su upravljene na cijelo drutveno tijelo ili cijele
drutvene grupe. Seks je istodobno pristup ivotu tijela i ivotu vrste. On slui kao

12

matrica discipliniranja i kao naelo regulacije. Stoga se u 19. stoljeu seksualnost i

pretrauje do najsitnijih pojedinosti u ivotu ljudi; za njom se traga u ponaanjima,
hvata ju se u snovima, na nju se sumnja i kod najblaeg ludila, nju se slijedi sve do
najranijeg djetinjstva, ona postaje ifrom individualnosti, istodobno onim to doputa
njenu analizu i onim to omoguuje njeno susprezanje. No takoer uoavamo kako ona
postaje temom politikih operacija, ekonomskih intervencija (putem poticanja na
raanje ili njegova koenja), ideolokih kampanja moralizacije ili podizanja
odgovornosti: ona se vrednuje kao pokazatelj snage jednog drutva, koji ukazuje kako
na njegovu politiku energiju tako i na njegovu bioloku krepkost. S kraja na kraj te
tehnologije seksa stupnjevito se prostire cio niz razliitih taktika koje, u promjenljivim
razmjerima, spajaju cilj discipliniranja tijela i cilj reguliranja puanstva.
Odatle vanost etiriju velikih udarnih pravaca kojima je unatrag dvjesto godina
napredovala politika seksa. Svaki je od njih predstavljao nain da se disciplinirajue
tehnike udrue s regulativnim postupcima. Prva su dva nala oslonac u zahtjevima
regulacije na tematici vrste, potomstva, kolektivnog zdravlja da bi uinak postigli na
razini discipline. Seksualizacija djeteta provedena je u obliku kampanje za zdravlje rase
(preuranjena je seksualnost od 18. do kraja 19. stoljea prikazivana istodobno kao
epidemijska prijetnja koja moe ugroziti ne samo budue zdravlje odraslih ljudi ve i
budunost drutva i cijele vrste), histerizacija ena koja je iziskivala podrobnu
medikalizaciju njihova tijela i njihova seksa provedena je u ime njihove odgovornosti
prema zdravlju vlastite djece, vrstini obiteljske institucije i spaavanju drutva. U
pogledu kontrole raanja i psihijatrizacije izopaenosti djelovao je drugi odnos: tu je
intervencija bila regulativne naravi, ali se morala osloniti na zahtjev individualne
discipline i obuke. Openito uzevi, u spojnici tijela i puanstva seks postaje
sredinjom metom moi koja se vie organizira oko upravljanja ivotom nego oko
prijetnje smru.
Krv je dugo ostala znaajnim elementom u mehanizmima moi, u njezinim
manifestacijama i njezinim ritualima. U drutvu u kojem prevladavaju sistemi
zdruivanja, politiki oblik suverena, diferencijacija u redove i kaste, vrijednost
porijekla, u drutvu u kojem glad, epidemije i nasilje ine smrt neumitnom, krv tvori
jednu od bitnih vrednota. Njezina cijena istodobno proizlazi iz njezine instrumentalne
uloge (moi proliti krv), njezina funkcioniranja u poretku znakova (imati odreenu krv,
biti iste krvi, odvano ponuditi svoju krv), pa i njezine nepouzdanosti (lako se rasipa,
podlona je presuivanju, olako se mijea, brzo se kvari). Drutvo krvi htjedoh rei
krvnosti: ratnu ast i strah od gladi, trijumf smrti, suverena s maem, delate i
muenja mo iskazuje preko krvi; ona je stvarnost sa simbolikom funkcijom. Mi smo
danas u drutvu seksa ili, bolje reeno, usmjerenog ka seksualnosti: mehanizmi
moi obraaju se tijelu, ivotu, onome od ega ivot buja, onome to jaa vrstu, njezinu
krepkost, njezinu sposobnost za vladavinu ili njezinu spremnost da bude iskoritena.
Kad je rije o zdravlju, potomstvu, rasi, budunosti vrste, ivotnosti drutvenog tijela,
mo govori o seksualnosti i obraajui se seksualnosti; ona nije ig ili simbol, ona je

13

predmet i meta. I ono to tvori njezinu vanost u manjoj je mjeri njezina rijetkost ili
nepouzdanost, a vie njezina nametljivost, njezina zavodljiva prisutnost, injenica da
ona posvuda u isti mah plamti i zastrauje. Mo je ocrtava, potie i koristi kao ulo
umnoavanja koje uvijek valja drati pod kontrolom kako ne bi umaklo; ona je uinak
osjetilne vrijednosti. Ne elim rei da zamjena krvi seksom sama po sebi saima
preobrazbe koje oznauju prag nae modernosti. Ne pokuavam izraziti duu dviju
civilizacija ili organizacijsko naelo dvaju kulturnih oblika; traim razloge zbog kojih se
seksualnost, daleko od toga da bude uguena, u suvremenom drutvu naprotiv stalno
potie. Nove procedure moi ustanovljene tokom klasinog doba i upotrijebljene u 19.
stoljeu dovele su do prelaska naih drutava iz simbolike krvi u analitiku seksualnosti.
Kao to vidimo, ako postoji neto to je uz zakon, smrt, prijestup, simboliku i
suverenitet, onda je to krv; seksualnost pak stoji uz normu, znanje, ivot, smisao,
discipliniranje i regulaciju.
Sade i prvi eugeniari suvremenici su tog prijelaza iz krvnosti u seksualnost.
No dok prvi snovi o usavravanju vrste cijeli problem krvi skreu prema izriito
prinudnom upravljanju seksom (umijeu sklapanja uspjenih brakova, izazivanju
eljene plodnosti, osiguravanju zdravlja i dugovjenosti djece), dok nova ideja o rasi
nastoji izbrisati aristokratske posebnosti krvi da bi zadrala samo kontroli podlono
djelovanje seksa, dotle Sade podrobnu analizu seksa svraa na razdraene mehanizme
stare moi i pod stari potpuno ouvani presti krvi; ona tee za vrijeme cijelog uitka
krv muenja i apsolutne moi, kastinska krv koju se potuje po sebi, a koju se ipak
prelijeva u uzvienim obredima oceubojstva i rodoskvrnua, narodna krv koja se
nemilice prosipa jer ona koja tee u njegovim ilama nije dostojna ak ni imena. Seks je
u Sadea bez norme, bez unutarnjeg pravila koje bi se moglo formulirati iz njegove
vlastite prirode; no on je podreen neogranienom zakonu moi koja sama poznaje
jedino vlastitu prirodu; dogodi li mu se da sebi igrom nametne poredak danomice
briljivo discipliniranih postupaka, ta ga vjeba dovodi dotle da jo bude samo pukim
ishoditem jedinstvenog i ogoljenog suvereniteta: neogranieno pravo svemone
monstruoznosti. Krv je apsorbirala seks.
Ustvari, iako analitika seksualnosti i simbolika krvi u naelu potjeu iz dvaju
posve razliitih reima moi, oni nisu jedan za drugim slijedili (kao ni same te moi)
bez preplitanja, meudjelovanja i odjeka. Obuzetost krvlju i zakonom gotovo je dva
stoljea, na razliite naine, zaokupljalo upravljanje seksualnou. Znaajne su dvije
takve interferencije, jedna zbog svog povijesnog znaenja, druga zbog teorijskih
problema koje postavlja. Od druge polovine 19. stoljea dogodilo se to da se od
tematike krvi oekivalo da oivi i vrstom povijesnom podlogom podupre tip politike
moi koji se provodi preko mehanizama seksualnosti. Na tome se oblikuje rasizam
(rasizam u modernom, dravnom, biologistikom obliku): cijela jedna politika
nasljednosti, obitelji, braka, odgoja, drutvene hijerarhizacije, vlasnitva i dugi niz
stalnih intervencija na razini tijela, ponaanja, zdravlja, seksualnog ivota poprimili su
tu svoju boju i svoje opravdanje mitoloke brige za zatitu istoe krvi i postizanje

14

trijumfa rase. Nacizam je nedvojbeno bio najnaivnija i najpodlija kombinacija jedno

uzrokovano drugim utvara o krvi i krajnosti disciplinirajue moi. Uspostavljanje
eugenikog poretka drutva, s njemu svojstvenim irenjem i jaanjem mikro-moi, pod
zaklonom neogranienog podravljenja bilo je popraeno onirikim zanosom superione
krvi; on je istodobno ukljuivao sustavan genocid nad drugima i opasnost da se izloi
potpunom rtvovanju. A povijest je htjela da hitlerovska politika seksa ostane gnuanja
vrijedna praksa, dok se mit krvi izvrgnuo u najvei pokolj kojeg se ljudi za sada mogu
sjetiti.
Na krajnje suprotnoj strani, od tog istog kraja 19. stoljea moemo slijediti
teorijski napor da se tematika seksualnosti iznova uvrsti u sistem zakona, simbolikog
poretka i suvereniteta. Psihoanalizi ili makar onome to je u njoj najkoherentnije
pripada politika ast da je stavila pod sumnju (i to od svog nastanka, to jest od svog
raskida s neuropsihijatrijom izroavanja) nepopravljivo bujajue nakane mehanizama
moi koji su teili kontroli i upravljanju svakodnevicom seksualnosti: odatle frojdovsko
nastojanje (nesumnjivo kao reakcija na veliki uspon rasizma koji se deava u to vrijeme)
da se seksualnosti dade zakon kao naelo zakon zdruivanja, zabranjenog srodstva,
Oca-Vladara, ukratko da se oko elje sabere cijeli stari poredak moi. Toj injenici
psihoanaliza duguje to da je bila uz neke iznimke i uglavnom u teorijskoj i
praktikoj suprotnosti s faizmom. No taj je poloaj psihoanalize bio povezan sa sasvim
odredenim povijesnim stjecajem okolnosti. I nita ne bi moglo sprijeiti da promiljanje
poretka seksualnosti prema instanci zakona, smrti, krvi i suvereniteta ma kakva bila
pozivanja na Sadea i Bataillea, ma kakva bila jamstva subverzije koja se u njih trae
ne bude na koncu povijesna retro-verzija. Mehanizam seksualnosti valja misliti
polazei od njemu suvremenih tehnika moi.
*

Netko e mi moda pripomenuti: to znai upasti vie u ishitreni nego u radikalni

historicizam; to znai u korist moda promjenljivih ali prolaznih, sporednih i uglavnom
povrinskih pojava izbjegavati vrsto bioloko postojanje seksualnih funkcija; to znai
govoriti o seksualnosti kao da seksa i nema. I s pravom bi mi prigovorili: Vi drite da
potanko analizirate procese kojima su seksualizirana enska tijela, ivot djece, obiteljski
odnosi i cijela iroka mrea drutvenih odnosa. Vi elite opisati taj veliki uspon brige o
seksu od 18. stoljeca i sve veu estinu kojom smo posvuda sumnjali u seks.
Prihvaamo i pretpostavljamo da su mehanizmi moi doista vie upotrebljavani za
poticanje i razdraivanje seksualnosti nego za njezino guenje. No ipak ste ostali
sasvim blizu onome od ega ste se htjeli razgraniiti. U biti vi pokazujete pojave irenja,
ukotvljavanja, uvrivanja seksualnosti, pokuavate ukazati na ono to bi se moglo
nazvati organizacijom erogenih zona u drutvenom tijelu; moglo bi lako biti i da ste
samo na stupanj difuznih procesa prenijeli mehanizme to ih je psihoanaliza tono
oznaila na razini pojedinca. No vi izostavljate ono od ega je do te seksualizacije

15

moglo doi i to psihoanaliza ne zanemaruje a to je seks. Prije Freuda seksualnost su

nastojali to ue lokalizirati: u spol, u funkcije reprodukcije, u njezine neposredne
anatomske toke; ograniavali su se na bioloki minimum organ, nagon, svrhu. Vi ste
u simetrinom i obrnutom poloaju. Ostaju vam samo uinci bez podloge, kronje bez
korijena, seksualnost bez seksa. Opet kastracija.
Tu valja razlikovati dva pitanja. S jedne strane. Da li analiza seksualnosti kao
politikog dispozitiva nuno ukljuuje izostavljanje tijela, anatomije, biolokog,
funkcionalnog. Drim da se na to prvo pitanje moe odgovoriti nijeno. U svakom
sluaju, cilj se ovog istraivanja sastoji u tome da pokae kako se sredstva moi izravno
nadovezuju na tijelo na tijela, funkcije, fizioloke procese, osjete, uitke. Daleko od
toga da tijelo mora biti prebrisano; rije je o tome da se ono oituje u analizi u kojoj
bioloko i povijesno ne bi slijedili jedno iz drugog, kao u evolucionizmu negdanjih
sociologa, ve bi se povezivali primjereno sloenosti koja raste s razvojem modernih
tehnologija moi ija je meta ivot. Ne, dakle, povijest mentaliteta koja bi tijela
uzimala u obzir samo po nainu na koji ih opaa ili na koji im daje smisao i vrijednost,
vec povijest tijela i naina na koji je u njih uloeno ono to je najmaterijalnije,
najivotnije.
Drugo pitanje, razliito od prvog; nije li ta materijalnost na koju se pozivamo
zapravo materijalnost seksa i nije li paradoksalno praviti povijest seksualnosti na razini
tijela, a da se tu uope ne postavlja pitanje seksa? Zar se, na kraju krajeva, mo to se
provodi preko seksualnosti ne obraa posebno tom elementu elje kakav je seks
seks openito? No nije li seks u odnosu na mo drugo, a za seksualnost arite oko
kojeg ona rasporeuje svoje djelovanje? Upravo se ta ideja o seksu ne moe prihvatiti
bez ispitivanja. Je li seks u zbilji ono sidrite koje podupire manifestacije
seksualnosti ili pak sloena ideja, povijesno oblikovana unutar mehanizma
seksualnosti? Moglo bi se u svakom sluaju pokazati kako se ideja o seksu oblikovala
kroz razliite strategije moi i koju je odreenu ulogu u njima igrala.
Vidimo kako se s kraja na kraj velikih pravaca, du kojih se mehanizam
seksualnosti razvijao od 19. stoljea, razrauje ta ideja da postoji neto drugo osim
tijela, organa, somatskih mjesta, funkcija, anatomsko-psiholokih sistema, osjeta,
uitaka; neto drugo i neto vie, neto to ima svoje unutarnje znaajke i vlastite
zakone: seks. Tako je u procesu histerizacije ene seks definiran na tri naina: kao
ono to zajedniki pripada mukarcu i eni; kao ono to ponajprije pripada mukarcu i
to, dakle, nedostaje eni; ali i kao ono to samo po sebi tvori tijelo ene, podreujui ga
u cijelosti funkcijama reprodukcije i neprestano ga remetei djelovanjem te iste
funkcije. Histerija je u toj strategiji protumaena kao igra seksa utoliko to je on jedno
i drugo, cjelina i dio, naelo i manjak. U seksualizaciji djetinjstva prireuje se ideja o
seksu koji je prisutan (kao anatomska injenica) i odsutan (sa stajalita psihologije);
prisutan promatra li se njegova aktivnost i manjkav obazremo li se na njegovu
reproduktivnu svrhovitost; aktualan u svojim manifestacijama, ali skriven u svojim
uincima koji e se, sa svojom patolokom teinom, pojaviti tek kasnije; ako je seks

16

djeteta jo uvijek prisutan u odraslog, onda je to u obliku tajne uzronosti koja nastoji
ponititi seks odraslog (jedna od dogmi medicine 18. stoljea sastojala se u pretpostavci
da preuranjenost seksa kasnije dovodi do sterilnosti, impotencije, frigidnosti,
nesposobnosti za doivljaj uitka, umrtvljivanja osjetilnosti); seksualiziranjem
djetinjstva stvorena je ideja o seksu obiljeena bitnom igrom prisutnosti i odsutnosti,
skrivenog i bjelodanog. U psihijatrizaciji izopaenosti seks je sveden na bioloke
funkcije i anatomsko-psiholoki aparat koji mu daje smisao, to jest njegovu
svrhovitost. No sveden je i na nagon koji vlastitim razvojem i s obzirom na predmete uz
koje se moe vezati omoguuje pojavu izopaenih ponaanja i pojmljivost njihova
nastajanja. Tako se seks definira isprepletenou funkcije nagona, svrhovitosti i
znaenja i u tom obliku se, jasnije nego bilo gdje drugdje, oituje u uzor-perverziji, u
onom fetiizmu koji je, barem od 1877. godine, posluio kao nit vodilja analize svih
drugih skretanja, jer je u njemu fiksacija nagona na predmet jasno oitana po obrascu
povijesne primjerenosti i bioloke nesukladnosti. Napokon, u socijalizaciji rodotvornih
ponaanja seks je opisan kao neto to je uklijeteno izmeu zakona zbilje (iji su
najneposredniji i najgrublji oblik ekonomske potrebe) i ekonomije uitka koja tu zbilju
uvijek pokuava zaobii ako je ve ne porie. Najglasovitija utaja coitus interruptus
predstavlja toku na kojoj instanca zbiljnosti prisiljava na ekonomiju uitka i na kojoj
se uitak jo uspijeva objelodaniti usprkos zbiljom propisanoj ekonomiji. Kao to
vidimo, upravo mehanizam seksualnosti svojim razliitim strategijama uspostavlja tu
ideju o seksu; a ona omoguuje da se seks, u etiri velika oblika histerija, onanija,
fetiizam i prekinuti snoaj pojavi kao neto to je podreeno igri cjeline i dijela,
naela i manjka, prisutnosti i odsutnosti, krajnosti i nedostatnosti, funkcije i nagona,
svrhovitosti i smisla, zbiljnosti i uitka. Tako se malo po malo oblikovala okosnica ope
teorije o seksu.
A ta tako nastala teorija odigrala je u mehanizmu seksualnosti stanovit broj
funkcija koje su je uinile neophodnom. Tri su bile naroito znaajne. Ponajprije je
pojam seksa omoguio da se na osnovi umjetnog jedinstva iznova saberu anatomski
elementi, bioloke funkcije, ponaanja, osjeaji, uici, a omoguio je i da se to fiktivno
jedinstvo pokrene kao uzrono naelo, sveprisutni smisao, tajna posvudanjeg
otkrivanja: seks je, dakle, mogao funkcionirati kao jedinstveni oznaitelj i kao
univerzalno oznaeno. Osim toga, prikazujui se jedinstveno kao anatomija i kao
manjak, kao funkcija i kao latencija, kao nagon i kao smisao, on je mogao oznaiti
dodirnu crtu izmeu znanja o ljudskoj seksualnosti i biolokih znanosti o reprodukciji.
Tako je prvi, a da stvarno nita nije preuzeo od drugih osim nekoliko nesigurnih
analogija i nekoliko presaenih pojmova zbog povlastice blizine zadobio jamstvo
kvaziznanstvenosti; no zbog iste su blizine neki sadraji biologije i psihologije mogli
posluiti kao naelo normalnosti ljudske seksualnosti. Napokon, pojam seksa osigurao
je jedan bitniji preokret omoguio je da se predoavanje odnosa moi obrne u odnosu
na seksualnost i da se ova pojavi ne u svojoj bitnoj pozitivnoj vezanosti za mo, ve kao
ukotvljena u specifinu i nesvodivu instancu koju mo nastoji potiniti koliko moe;

17

tako ideja o seksu omoguuje da se izbjegne ono to od moi ini mo; ona
omoguuje da se o njemu misli samo kao o zakonu i zabrani. Seks, ta instanca koja nas
naizgled nadvisuje i ta tajna koja naizgled prethodi svemu to jesmo, ta stvar koja nas
opinjava snagom to je oituje i smislom to ga skriva, od koje traimo da otkrije to
smo, te da nam oslobodi ono to nas odreuje, taj je seks nesumnjivo idealna stvar koju
idealnom ini mehanizam seksualnosti i njegovo funkcioniranje. Ne treba zamiljati
neku autonomnu instancu seksa koja bi usputno proizvodila viestruke uinke
seksualnosti na cijeloj povrini dodira i moi. Seks je, naprotiv, najspekulativniji,
najidealniji, a i najunutarnjiji element u mehanizmu seksualnosti to ga mo organizira
u svojim zahvatima nad tijelima, njihovom materijalnou, njihovim snagama, njihovim
energijama, njihovim osjetima, njihovim uicima.
Moglo bi se dodati da seks obavlja i drugu funkciju koja proima i podupire
prethodne. Ovoga puta to je vie praktika nego teorijska uloga. Svatko ustvari mora
proi kroz seks, tu imaginarnu toku ustanovljenu mehanizmom seksualnosti, da bi
imao pristup vlastitoj pojmljivosti (jer seks je istovremeno skriveni element i tvorako
naelo smisla), cjelini svoga tijela (jer je seks njegov stvarni i ugroeni dio), svome
identitetu (jer on snazi jednog poriva dodaje osobitost jedne povijesti). Zaokretom koji
je bez sumnje neopazice zapoeo ve odavno jo u doba kranskog pastorala puti
sada smo dospjeli dotle da svoju umnost propitujemo o onome to je toliko stoljea
smatrano ludilom, puninu naeg tijela o onome to je dugo bilo sramnim igom i neim
poput rane, na identitet o onome to se doivljavalo kao bezimena gusta tama. Odatle
znaenje to mu ga pridajemo, strahopotovanje kojim ga okruujemo, brinost kojom
ga elimo spoznati. Odatle injenica da je on, u razmjerima stoljea, postao znaajnijim
od nae due, gotovo znaajnijim od naeg zivota; i odatle nam sve zagonetke svijeta
izgledaju tako jednostavnima u usporedbi s tom, u svakom od nas malom tajnom, ali
ija je nabijenost ini teom od svake druge. Faustovska pogodba, iji je mehanizam
seksualnosti u nas usadio iskuenje, od sada glasi: ivot u cijelosti zamijeniti za sam
seks, za istinu o suverenosti seksa. Seks je vrijedan smrti. Upravo je u tom, ali kao to
vidimo strogo povijesnom smislu, seks danas proet nagonom smrti. Kad je Zapad, ve
poodavno, otkrio ljubav, on joj je pridao dostatnu cijenu da bi smrt uinio
prihvatljivom; seks danas polae puno pravo na istu, od svih drugih viu vrijednost. I
dok mehanizam seksualnosti omoguuje tehnikama moi da zaposjednu ivot, dotle
fiktivna toka seksa, koju je on sam oznaio, svakoga opinjava toliko da prihvaa
sluati grmljavinu smrti to izbija iz nje.
Stvarajui taj imaginarni element kakav je seks, mehanizam seksualnosti je
potakao jedno od svojih najbitnijih unutarnjih naela funkcioniranja: elju za seksom
elju da ga se ima, elju da se do njega dopre, da ga se otkrije, oslobodi, da ga se
artikulira u diskursu, iskae u istini. On je sam seks oblikovao kao poeljan. I upravo
nam ta poeljnost seksa nalaz da ga upoznamo, da objelodanimo njegov zakon i mo;
ta nas poeljnost navodi na uvjerenje kako naspram svake moi potvrujemo prava
naeg seksa, iako nas ona ustvari vee za mehanizam seksualnosti koji nam je, kao

18

privienje za koje mislimo da se u njemu prepoznajemo, u dnu nas samih otkrio tamni
sjaj seksa.
Sve je seks, kae Kate u Pernatoj zmiji sve je seks. Kako seks moe biti lijep
kad ga ovjek odrava monim i svetim i kada ispunjava svijet. On je poput sunca koje
nas obasjava, natapa svojom svjetlou.
Ne svoditi, dakle, povijest seksualnosti na instancu seksa, ve pokazati kako je
seks u povijesnoj ovisnosti o seksualnosti. Ne svrstavati seks uz zbilju a seksualnost
uz zbrkane ideje i iluzije; seksualnost je vrlo stvaran povijesni lik i ona je potakla pojam
seksa kao spekulativni element neophodan za svoje funkcioniranje. Ne misliti kako da
seksu znai ne moi; naprotiv, slijedi se nit opeg mehanizma seksualnosti. Moramo
se osloboditi upravo instance seksa elimo li, taktikim obrtanjem razliitih
mehanizama seksualnosti, naspram zahvata moi istaknuti vrijednost tijela, uitaka
znanja u njihovoj mnotvenosti i mogunosti otpora. Uporite protunapada na
mehanizam seksualnosti ne smije biti seks-elja, ve tijelo i uici.
*

U prolosti je bilo toliko djelovanja, govorio je D. H. Lawrence, osobito seksualnog

djelovanja, toliko jednolinog i zamornog ponavljanja bez ikakva usporednog razvoja u
miljenju i razumijevanju. Sada je na posao da razumijemo seksualnost. Posve svjesno
razumijevanje seksualnog nagona danas je vanije od seksualnog ina.
Moda e se jednog dana ljudi zauditi. Teko e biti shvatiti da je jedna
civilizacija, inae toliko predana razvoju golemih aparata proizvodnje i razaranja, imala
vremena i beskonanog strpljenja da se s toliko tjeskobnosti pita kako stoji stvar sa
seksom; moda e se nasmijati kad se podsjete da su ti ljudi vjerovali da tu postoji istina
bar toliko dragocjena koliko i ona koju su ve traili od zemlje, zvijezda i istih oblika
njihova miljenja. Iznenadit e ih estina koju smo hinili da iz mraka izvuemo
seksualnost koju je sve nai diskursi, navike, institucije, pravila, znanja u punom
sjaju proizvodilo i buno odbacivalo. I pitat e se zato smo toliko eljeli ukloniti zakon
utnje o onome to nas je najglasnije zaokupljalo. Gledano unatrag, buka e moda
izgledati neumjerenom, ali jo e udnijom izgledati naa tvrdoglavost da u njoj
odgonetnemo samo odbijanje govora i naredbu da se uti. Pitat e se to nas je moglo
uiniti toliko uobraenima; istraivat e zato smo si pripisali zaslugu da smo seksu,
protivno cjelokupnom tisugodinjem moralu, prvi pripisali znaenje koje smatramo
njegovim i kako smo se mogli hvalisati da smo se napokon u 20. stoljeu otrgnuli od
vremena duge i teke represije vremena dugotrajnog, izvitoperenog kranskog
asketizma to su ga gramzljivo i sitniavo koristili imperativi buroaske ekonomije. I
tamo gdje danas vidimo povijest jedne teko uklonjene cenzure, oni e prije razabrati
stoljeima dugi uspon jednog sloenog mehanizma da bi se govorilo o seksu, da bi mu
se poklonila naa briga i naa panja, da bi nas se navelo na vjerovanje u suverenitet
njegova zakona dok nas, ustvari, mue mehanizam moi i seksualnosti. Rugat e se

19

prigovoru zbog panseksualizma koji je jedno bio upuen Freudu i psihoanalizi. No

manje e izgledati slijepima oni koji su ga uputili nego oni koji su ga jednim pokretom
ruke otklonili kao da on izraava samo bojazan stare srameljivosti. Jer prvi su ipak bili
samo iznenaeni procesom koji je odavno zapoeo, a oni nisu uoili da ih ve sa svih
strana okruuje; iskljuivo su opakom Freudovu geniju pripisivali ono to je izdaleka
bilo pripremano; prevarili su se u pogledu datuma uspostavljanja opeg mehanizma
seksualnosti u naem drutvu. No drugi su pogrijeili u pogledu naravi procesa: mislili
su da je Freud, iznenadnim obratom, seksu napokon vratio ono to mu pripada, a to mu
je tako dugo osporavano. Nisu uvidjeli da ga je dobri Freudov genije smjestio u jednu
od odluujuih toaka koje od 18. stoljea oznaavaju strategiju znanja i moi i da je
tako, sa zadivljujuom djelotvornou, dostojnom najveih duhova i upravljaa klasine
epohe, iznova proglasio vjekovnu zapovijed da seks valja spoznati i uvesti ga u diskurs.
esto se spominju brojni postupci kojima nas je staro kranstvo navodno tjeralo da se
gnuamo tijela; no pomislimo malo i na sva ona lukavstva kojima nas se stoljeima
navodilo da volimo seks, kojima nam je njegova spoznaja uinjena poeljnom, a sve
ono to se o njemu kae dragocjenim; kojima nas se poticalo da razvijamo sve nae
vjetine kako bismo ga zatekli na djelu, te vezalo uz zadau da iz njega izluimo istinu;
kojima nas se okrivljavalo da smo ga tako dugo zanemarivali. Upravo bi ta lukavstva
danas zasluivala uenje. I moramo imati na umu da moda jednoga dana, u nekoj
drukijoj ekonomiji tijela i uitka, vie nee biti jasno kako su nas lukavstva
seksualnosti i moi koja podupire njezin mehanizam uspjela do te mjere podrediti toj
strogoj monarhiji seksa te smo privreni beskonanoj zadai da provaljujemo njegovu
tajnu i od te sjenke iznuujemo najistinitija priznanja.
Ironija tog mehanizma: on nas navodi na uvjerenje da se radi o naem
osloboenju.

Michel Foucault: Znanje i mo. Zagreb: Globus, 1994., preveo Rade Kalanj.
Izvornik: Histoire de la sexualit: La volont de savoir, 1976.

20