Albert Camus

Mit o Sizifu

bojana888

Pascaiu Pia-u

O, duo moja, ivotu besmrtnu

ne stremi ti, ve polje moguega
iscrpi.
PINDAR, 3. pitijska

Sljedee stranice raspravljaju o jednoj apsurdnoj osjeajnosti, prisutnoj posvud u

naem vremenu, a ne o apsurdnoj filozofiji koju nae doba, pravo rekavi, i nije poznavalo.
Pitanje je, dakle, iskonske estitosti da se na poetku istakne ono to ove stranice duguju
stanovitim suvremenim duhovima. Nije mi ni najmanja namjera to kriti pa e oni tijekom
cijeloga djela biti navoeni i komentirani.
Ali nije na odmet istodobno pripomenuti da se apsurd, uziman do sada kao zakljuak,
u ovom ogledu shvaa kao polazna toka. U tom smislu moe se rei da ima neeg
privremenog u mome komentaru: ne bi se moglo unaprijed suditi o mjestu koje on zauzima.
Ovdje emo samo nai opis jednoga duhovnog zla u njegovu istu stanju. Nikakva metafizika,
nikakvo uvjerenje nisu zasad tu upleteni. To su granice i jedino opredjeljenje ove knjige.

APSURDNO
PROSUIVANJE

Apsurd i samoubojstvo

Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema
smisla ivjeti, znai odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje. Ostalo, ima li svijet tri
dimenzije, ima li duh devet ili dvanaest kategorija, dolazi potom. To su igrarije; prije svega
valja odgovoriti na to pitanje. A dri li se istinom, kao to hoe Nietzsche, da filozof, da bi
bio cijenjen, mora prednjaiti primjerom, shvatit emo tada znaenje toga odgovora jer e on
prethoditi konanu inu. To je, zapravo, ono bjelodano to se moe osjetiti srcem, ali to valja
produbiti da bi bilo jasno duhu.
Zapitam li se po emu u prosuditi je li takvo pitanje nunije od nekog drugog,
odgovaram: po akcijama na koje obvezuje. Nisam uo da je ikad itko umro zbog ontolokog
dokaza. Galilei, koji je zastupao znaajnu znanstvenu istinu, vrlo je se lako odrekao u
trenutku kad mu je ivot dovela u pogibelj. U stanovitom smislu, postupio je dobro. Ta istina
nije bila vrijedna lomae. Okree li se Zemlja oko Sunca ili Sunce oko nje, nije ba najhitnije.
Ukratko, to je beznaajno pitanje. Dapae, vidim da mnogi ljudi umiru stoga to dre da ne
vrijedi ivjeti. Vidim i druge koji se, suprotno opem shvaanju, daju ubiti zbog ideja ili
iluzija koje su smisao njihova ivota (ono to se naziva razlogom ivljenja, istodobno je
izvrstan razlog miljenja). Drim, dakle, smisao ivota najnunijim pitanjem. Kako odgovoriti
na nj? Za sve bitne probleme, a takvima smatram one to mogu dovesti do smrti ili one to
podeseterostruuju strast za ivotom, vjerojatno postoje samo dva naina miljenja - La
Palisseov i Don Quijoteov. Samo nam ravnotea oitog i lirskog moe istodobno dopustiti
pristup i emociji i jasnoi. U nekom predmetu, istodobno tako punom skromnosti i tako
prepunom patetinosti, uena i klasina dijalektika, dakle, mora ustupiti mjesto, to
razumijemo, skromnijem duhovnom stavu koji istodobno proizlazi iz zdrava razuma i iz
naklonosti.

Oduvijek se o samoubojstvu govorilo samo kao o drutvenoj pojavi. Naprotiv, ovdje

je rije o odnosu izmeu individualne misli i samoubojstva. Takav in priprema se u tiini
srca poput nekoga velikog djela. Ni sam ovjek za nj ne zna. Jedne veeri, on puca ili se
utaplja. Jedanput su mi priali o nekom upravitelju nekretnina koji se ubio zato to je pet
godina prije izgubio ker, te da se otad veoma promijenio, da ga je taj dogaaj potkopao.
Ne moe se poeljeti preciznija rije. Poeti misliti, znai biti potkopan. Drutvo u tim
poecima nema bogzna kakvu ulogu. Crv je u ovjekovu srcu. Tamo ga valja traiti. Valja
pratiti tu pogibeljnu igru to vodi od lucidnosti sueljene sa ivotom do bijega iz razuma.
Mnogo je uzroka za samoubojstvo, a openito, najbjelodaniji nisu bili i najdjelatniji.
ovjek se rijetko ubija (ta pretpostavka ipak nije iskljuena) na temelju razmiljanja. Ono to
izaziva krizu, gotovo nikad nije mogue kontrolirati. Novine esto javljaju o intimnim
patnjama ili o neizljeivoj bolesti. Ta su objanjenja valjana. Ali, bilo bi potrebno znati
nije li ba toga dana neki prijatelj oajnikov razgovarao s njim ravnodunim glasom. To je
krivac. Jer to moe biti dosta da se uveaju sva jo zatomljena ogorenost i sve gaenje.1
Meutim, ako je teko odredili toan trenutak smrti, onaj osjetljivi korak kad se duh
opredijelio za smrt, daleko je lake iz sama ina izvui zakljuke na koje upuuje. Ubiti se, u
stanovitom smislu, znai priznati, kao u melodrami. Priznati da nas je ivot nadmaio ili da
ga ne shvaamo. Ne idimo ipak predaleko s tim analogijama i vratimo se obinim rijeima.
To znai samo priznati da ivjeti nema smisla. ivjeti, naravno, nikada nije lako. Obino se
ovjek nastavlja ponaati onako kako mu ivot nalae iz mnogo razloga, od kojih je glavni
navika. Umrijeti dragovoljno znai da je ovjek ak instinktivno osjetio podrugljivu prirodu
te navike, odsutnost svakog dubljeg razloga za ivot, besmislenost svagdanjeg kretanja i
beskorisnost patnje.
Kakav je, dakle, taj neuhvatljivi osjeaj to duh liava sna neophodna za ivot? Svijet
koji se moe objasniti, makar i loim razlozima, blizak nam je. Naprotiv, u jednom svemiru
iznenada lienom iluzija i jasnoe ovjek se osjea strancem. To je progonstvo bez povratka
jer je osloboeno sjeanja na izgubljenu domovinu ili nade u obeanu zemlju. Ta rastava
ovjeka od njegova ivota, glumca od njegova dekora, ba je osjeaj apsurdnosti. Budui da
su svi zdravi ljudi razmiljali o vlastitom samoubojstvu, moe se bez ikakvih daljnjih
objanjenja ustvrditi da ima jedna neposredna sveza izmeu tog osjeaja i tenje nitavilu.
1 Ne propustimo priliku naznaiti relativni znaaj ovog ogleda. Samoubojstvo se zapravo moe pripisati i
mnogo asnijim pobudama. Na primjer; politika samoubojstva, nazvana protestnim, u Kineskoj revoluciji.

Predmet ovog ogleda ba je taj odnos izmeu apsurda i samoubojstva, tono mjerilo
po kojem je samoubojstvo rjeenje apsurda. Za ovjeka koji nije varalica moe se postaviti
kao naelo da ono to on dri istinom mora upravljati njegovim inima. Vjera u apsurdnost
egzistencije mora, dakle, odreivati njegovo vladanje. Opravdana je znatielja kada se ovjek
zapita, jasno i bez lane patetike, zahtijeva li takav zakljuak da se to bre napusti jedno
neshvatljivo stanje. Govorim ovdje, dakako, o ljudima koji su spremni biti u skladu sami sa
sobom.
Jasno postavljen, taj problem moe se initi istodobno i jednostavnim i nerjeivim.
Ali, pogreno se pretpostavlja da jednostavna pitanja povlae isto tako jednostavne odgovore,
da bjelodanost sadri bjelodanost. A priori, i obrnuto izraavajui problem, isto kao to se
netko ubija ili ne ubija, tako se priinja da postoje dva filozofska rjeenja: da ili ne. Bilo bi to
odve lijepo. Meutim, valja uzeti u obzir one koji vjeito zapitkuju, a nikad nita ne
zakljuuju. Ovdje jedva da ironiziram: rije je o veini. Takoer vidim da i oni koji
odgovaraju ne postupaju kao da misle da. Zapravo, prihvatim li nieanski kriterij, tada
oni misle da, ovako ili onako. Naprotiv, esto se dogaa da se ubijaju oni koji su bili
uvjereni u smisao ivota. Te su proturjenosti stalne. Moglo bi se, dapae, rei da nisu nikad
bile tako otre kao u tom pitanju, gdje se ba logika ini tako poeljnom. Otrcano je
usporeivati filozofijske teorije s vladanjem onih koji ih propovijedaju. Ali, ipak valja rei da
meu misliocima koji su nijekali smisao ivota nijedan, osim Kirilova, koji pripada
knjievnosti, Peregrinosa, koji se raa iz legende 2 i Julesa Lequiera, koji se oslanja na
pretpostavke, nije u svojoj logici doao do odbacivanja ovog ivota. esto se za alu navodi
Schopenhauer koji je pjevao hvalospjev samoubojstvu za prepunim stolom. Meutim, nije to
stvar za alu. Taj nain da se tragino ne shvati ozbiljno nije tako opasan, ali na posljetku
osuuje ovjeka koji tako radi.
Treba li onda, pred tim proturjenostima i nejasnoama, vjerovati da ne postoji
nikakva sveza izmeu miljenja koje moemo imati o ivotu i ina koji vrimo da bismo ga
napustili? Ne pretjerujmo nimalo u tom smislu. U ovjekovoj odanosti ivotu ima neto jae
od svih nedaa ovoga svijeta. Sud tijela valjan je jednako koliko i sud duha, i tijelo se povlai
pred unitenjem. Navikavamo se ivjeti prije negoli steknemo naviku misliti. U toj trci koja
nas svakog dana bre vodi u smrt, tijelo zadrava nenadomjestivu prednost. Uostalom, bit je
2 Sluao sam kako se pria o nekom Peregrinosovu suparniku, poratnom piscu koji se, dovrivi svoju prvu
knjigu, ubio da bi privukao pozornost na svoje djelo. Pozornost je zaista izazvao, no knjiga je ocijenjena
loom.

te proturjenosti u onome to bih nazvao izmicanjem jer je, istodobno, i manje i vie negoli
zabava u paskalovskom smislu. Smrtno izmicanje, koje je trea tema ovog ogleda, zapravo je
nada. Nada u neki drugi ivot koji valja zasluiti ili varka onih koji ne ive tek radi ivota
ve za jednu veliku ideju koja ga nadvisuje, uzvisuje, daje mu smisao i iznevjerava ga.
Sve, dakle, pridonosi da se pomijeaju karte. Nismo se uzalud dosad igrali rijeima i
hinili da vjerujemo kako odricati smisao ivotu vodi nuno oitovanju da nema smisla ivjeti.
Zapravo, izmeu ta dva miljenja ne postoji nikakva prisilna mjera. Neophodno je jedino ne
dopustiti da nas zavedu zbrke, raskidi i nedosljednosti na koje smo do sada upozorili.
Potrebno je sve odbaciti i prii ravno istinskom problemu. ovjek se ubija stoga to nema
smisla ivjeti, eto nesumnjive istine no ipak neplodne - jer je otrcana. Meutim, izviru li taj
napadaj na ivot i to nijekanje ivota iz toga to ivot uope nema smisla? Trai li njegova
apsurdnost bijeg iz njega s pomou nade ili samoubojstva, eto to je neophodno objasniti,
ispitati i dokazati, otklanjajui sve ostalo. Zahtijeva li apsurd smrt, tom problemu valja dati
prednost pred ostalim, neovisno o svim metodama miljenja i igrarijama ravnoduna duha.
Nijanse, proturjenosti, psihologija koju objektivni duh umije uvijek unijeti u sve
probleme, nemaju mjesta u tom istraivanju i u toj strasti. Neophodna je stoga samo pristrana,
to e rei logina misao. Ali, nije to lako. Uvijek je lako biti logian. No, gotovo je nemogue
biti logian do kraja. Ljudi koji umiru od vlastite ruke slijede tako sve do svretka krivulju
svojeg osjeaja. Razmiljanje o samoubojstvu prua mi tada priliku da postavim problem koji
me iskljuivo zanima: ima li loginosti sve do smrti? To mogu znati jedino nastavim li bez
zbrkane strasti, samo u svjetlu bjelodanog, razmiljanje ije podrijetlo ovdje naznaujem. Ba
to nazivam apsurdnim prosuivanjem. Mnogi su ga zapoeli. Jo uvijek ne znam jesu li
ustrajali.
Kad Karl Jaspers, otkrivajui nemogunost ustrojbe jedinstvena svijeta, uzvikuje: To
me ogranienje dovodi do mene sama, donde gdje se vie ne povlaim iza objektivna gledita
koje samo predstavljam, donde gdje ni ja sam ni egzistencija drugog ne mogu vie postati
predmetom za mene, on oivljuje, poslije mnogih drugih, one puste i edne predjele gdje
misao stie do svojih granica. Poslije mnogo drugih, da, nesumnjivo, ali kojima se tako urilo
izai odatle. Do te zadnje okuke, gdje se misao dvoumi, mnogo je ljudi stiglo, ak i meu
onima malenim. Ti su se tada, odricali onoga to im je najdrae, vlastita ivota. Drugi,
velikani duha, odricali su se takoer, no oni su, u svojoj najistijoj pobuni, poinili
samoubojstvo misli. Pravi je napor, naprotiv, odrati se tamo koliko je god mogue, i izbliza

promatrati udesno raslinje tih udaljenih predjela. Ustrajnost i pronicljivost povlateni su

promatrai te neljudske igre u kojoj apsurd, nada i smrt izmjenjuju svoje replike. Duh tada
moe ralaniti figure toga istodobno iskonskoga i suptilnog plesa prije negoli ih rastumai i
sam ih oivi.

Apsurdni zidovi

Poput velikih djela i duboki osjeaji znae uvijek vie negoli su svjesni da iskazuju.
Postojanost jednog poriva ili jednog odbijanja u dui iznova se nalazi u navikama djelovanja
ili miljenja, nastavlja se u posljedicama koje sama dua ne poznaje. Veliki osjeaji nose u
sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenou rasvjetljavaju jedan iskljuiv
svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, astoljublja, sebinosti ili
velikodunosti. Ono to je istinito o ve specijaliziranim osjeajima, bit e jo istinitije za
emocije, u osnovi jednako neodreene, ujedno i zbrkane i sigurne, i udaljene i prisutne,
kao to su one koje u nama pobuuju ljepota ili apsurd.
Osjeaj apsurdnosti moe iznenaditi bilo kojeg ovjeka na zavijutku bilo koje ulice.
Takav kakav jest, u svojoj oajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svjetlosti, on je neshvatljiv.
Meutim, i sama ta tekoa zavrjeuje da se o njoj razmilja. Lako je mogue da nam ovjek
zanavijek ostane nepoznatim i da u njemu uvijek ima neto neshvatljivo to nam izmie. No,
praktino poznajem ljude, prepoznajem ih po njihovu vladanju, po zbiru njihovih ina, po
posljedicama koje njihov prolazak izaziva u ivotu. I sve te iracionalne osjeaje koje analiza
ne bi mogla iscrpsti, jednako mogu praktino odrediti, procijeniti ih, ujediniti zbir njihovih
posljedica u kategoriji inteligencije, shvatiti i naznaiti sva njihova lica, ocrtati njihov svijet.
Sigurno je da jednog glumca neu osobno bolje poznavati premda ga stoput vidim. Zbrojim
li, ipak, sve junake koje je on igrao i kaem li da ga u stotom liku donekle bolje poznajem,
zna se da e u tome biti dio istine. Jer je taj bjelodani paradoks istodobno i pouna pria. On
sadri moralnu pouku koja nauava da se ovjek jednako odreuje i po svojim pretvaranjima,
i po svojim iskrenim zanosima. Napokon, isto je, iako za ton nie, i s osjeajima to su
nedokuivi u srcu, ali ih djelomice otkrivaju postupci koje potiu i duhovni stavovi koje
pretpostavljaju. Jasno je da tako odreujem jednu metodu. Meutim, takoer je jasno da je ta
metoda djelo analize, a ne spoznaje. Jer metode sadre metafizike, i ne hotei otkrivaju

zakljuke za koje kadto tvrde da ih jo ne poznaju. Tako se zadnje stranice jedne knjige
nalaze ve na prvima. Ta je stupica neizbjena. Ovdje odreena metoda zastupa miljenje da
je svaka istinska spoznaja nemogua. Samo se prividi mogu nabrajati a podneblje osjetiti.
Taj neshvatljivi osjeaj apsurdnosti dosegnut emo moda u raznovrsnim ali bliskim
svjetovima inteligencije, umijea ivljenja ili, ukratko, umjetnosti. Podneblje apsurdnosti jest
na poetku. Svretak je apsurdni svijet i onaj duhovni stav koji osvjetljava svijet
odgovarajuom svjetlou da bi obasjao njegovo istaknuto i nemilostivo lice koje mu zna
prepoznati.

Svi veliki pothvati i sve velike misli imaju smijean zaetak. Velika djela nastaju
esto na uglu neke ulice ili na pragu nekog restorana. Tako je i s apsurdom. Vie negoli bilo
koji drugi, apsurdni svijet crpi svoju plemenitost iz toga bijednog roenja. U nekim
situacijama, na pitanje o naravi svojih misli odgovoriti - nita moe biti neiskrenost jednog
ovjeka. Najbolje to znaju voljena bia. Ali, ako je taj odgovor iskren, ako on prikazuje ono
posebno duevno stanje kad praznina postaje rjeita, kada se lanac svagdanjih postupaka
raskida, kad srce uzalud trai kariku da ga ponovo sastavi, tada je to prvi znak apsurdnosti.
Dogaa se da se dekor urui. Ustajanje, tramvaj, etiri sata u uredu ili u tvornici, jelo,
tramvaj, etiri sata rada, jelo, san i tako ponedjeljak utorak srijeda etvrtak petak i subota u
istom ritmu, taj se put lako slijedi. No, jednoga dana bukne zato i sve poinje s tim
zamorom u znaku uenja. Poinje, to je znaajno. amor je na kraju ina makinalna
ivota, ali istodobno s njim poinje kretanje svijesti. On je budi i izaziva nastavak. Nastavak to je nesvjesni povratak lancu, ili - to je konano buenje. Na koncu buenja javlja se s
vremenom posljedica: samoubojstvo ili oporavak. Sam po sebi zamor ima neto muno.
Meutim, ovdje moram zakljuiti da je dobar. Jer sve poinje sa svijeu i sve je valjano
jedino s pomou nje. Ove primjedbe nisu nimalo originalne. Ali su oite: to je dostatno za
neko vrijeme, za kratko ispitivanje podrijekla apsurda. Jednostavna briga u zaetku je
svega.
Jednako i tijekom svih dana ivota bez sjaja vrijeme nas nosi. Meutim, doe uvijek
trenutak kada valja i njega nositi. Mi ivimo od budunosti: sutra, kasnije, kad bude u
prilici, shvatit e kad odraste. Divne su te nedosljednosti jer, napokon, mora se umrijeti.

Ipak doe dan kada ovjek utvrdi ili kae da mu je trideset godina. Tako istie svoju mladost.
Ali se istog trena postavlja u odnos spram vremena. U njemu zauzima svoje mjesto. Uvia da
je na odreenoj toki krivulje za koju priznaje da je valja prijei. On pripada vremenu i, po
uasu koji ga obuzima, u njemu prepoznaje svojega najljueg neprijatelja. Sutra, on eli sutra
iako bi ga cijelim svojim biem morao odbiti. Ta pobuna tijela, to je apsurd.3
Samo stupanj nie i eto neobinog: zamijetiti da je svijet teak, nazreti dokle je neki
kamen tu; nama je nepojmljivo s kakvom nas snagom priroda i neki krajolik mogu
zanijekati. U pozadini svake ljepote lei neto neljudsko, i ti breuljci, blagost neba, ti obrisi
stabala, gle, svi oni u istom trenu gube svoj varavi smisao kojim ih zaodijevamo, od danas su
dalji izgubljenu raju. Iskonsko neprijateljstvo svijeta kroz tisuljea opet nam se vraa. Za
tren vie ne shvaamo svijet jer smo, tijekom stoljea, u njemu shvatili samo likove i obrise
koje smo mu prethodno sami pridavali, a odsad nam nedostaju snage da bismo se koristili
tom obmanom. Svijet nam izmie jer iznova postaje on sam. Taj dekor, prikriven navikom,
iznova postaje ono to jest. Udaljuje se od nas. Jednako tako, ima dana kada pod prisnim
licem ene koju smo voljeli mjesecima ili godinama otkrivamo tuinku, moda emo ak
poeljeti ono to nas iznenada ini tako samima. Ali jo nije dolo vrijeme. Samo jedno: ta
teina i ta tuost svijeta, to je apsurd.
Iz ljudi takoer zrai neljudskost. U nekim lucidnim trenucima, mehaniki aspekt
njihova dranja, njihova pantomima bez smisla, ine glupim sve to ih okruuje. Iza staklene
pregrade neki ovjek govori na telefon; ne ujemo ga, no vidimo njegovu besmislenu
mimiku; pitamo se zato on ivi. Ta nelagodnost pred ovjekovom neljudskou, taj
neizmjerni pad pred slikom onog to jesmo, ta munina, kako to naziva jedan suvremeni
pisac, takoer je apsurd. Stranac koji nas u nekim trenucima susree u zrcalu, bliski, a ipak
uznemiravajui brat kojega prepoznajemo na vlastitim slikama, to je takoer apsurd.
Napokon, dolazim do smrti i osjeaja koji o njoj imamo. O tome je sve ve reeno pa
se valja uvati patetike. Ne moemo se ipak dostatno nauditi da svi ljudi ive kao da nitko
ne zna. Zapravo, to je stoga to nema iskustva o smrti. U pravom smislu rijei, iskuano je
tek ono to je doivljeno i osmiljeno. Ovdje je jedva mogue govoriti o iskustvu smrti
drugih. To je nadomjestak, duhovni pogled u koji nikada nismo posve uvjereni. Ta tuna
nagodba ne moe biti uvjerljiva. Zapravo, uas se javlja s matematike strane dogaaja. Ako
3 Ali ne u pravom smislu. Nije rije o odreenju, ve o nabrajanju osjeaja koji mogu sadravati apsurd. A
svretak nabrajanja ne znai da je i apsurd ipak iscrpljen.

nas vrijeme strai, to je stoga to ono zorno pokazuje, a konani ishod dolazi tek poslije. Svi
lijepi razgovori o dui dobit e ovdje, bar za neko vrijeme, nepobitan dokaz protivnog. Iz toga
nepominog tijela gdje nijedna pljuska vie ne ostavlja traga, dua je ieznula. Pod smrtnim
osvjetljenjem te sudbine javlja se i uzaludnost. Nikakav moral, nikakvo nastojanje ne mogu
se a priori opravdati pred krvavom matematikom koja ureuje na ivot.
Jo jedanput, sve je to ve kazano i ponovljeno. Ograniavam se ovdje na to da na
brzinu razvrstam i zabiljeim te jasne teme. One proimaju sve knjievnosti i sve filozofije.
Svagdanji se razgovori njima krijepe. Nije ih potrebno iznova izmiljati. Ali, valja biti
uvjeren u te oitosti kako bismo potom mogli zapitati prvobitno pitanje. Ono to me zanima,
opet elim ponoviti, nisu toliko apsurdna otkria. To su njihove posljedice. Ako smo se
uvjerili u te injenice, to je neophodno zakljuiti, dokle se moe ii a da se nita ne
mimoie? Treba li dragovoljno umrijeti ili se, unato svemu, nadati? Neophodno je prije
izvriti istu brzu inventuru i na planu inteligencije.

Prvi korak duha jest da razlikuje ono to je istinito od onog to je lano. Ipak, od
trenutka kad misao razmilja o sebi samoj, ono to najprije otkriva jest proturjeje. Nekorisno
se ovdje starati da budemo uvjerljivi. Stoljeima ve nitko nije dao jasniji i elegantniji dokaz
o toj stvari od Aristotela: Posljedica tih miljenja, esto ismijavana, jest da ona sama sebe
unitavaju. Jer, tvrdei da je sve istinito, potvrujemo istinu suprotne tvrdnje i, u skladu s tim,
netonost nae vlastite teze (jer suprotna tvrdnja ne doputa da ona moe biti istinitom). A
kaemo li da je sve lano, i ta je tvrdnja jednako netona. Izjavimo li pak da je jedina lana
tvrdnja ona koja je suprotna naoj, ili da je samo naa tvrdnja istinita, vidjet emo ipak da
smo prisiljeni prihvatiti beskonaan broj istinitih ili lanih miljenja. Jer onaj tko izlae
istinitu tvrdnju, izgovara istodobno da je ona istinita, i tako slijedom u beskraj.
Taj zaarani krug tek je prvi u slijedu, gdje se duh koji se nadnosi nad samim sobom
gubi u vrtoglavu obrtanju. Sama jednostavnost tih paradoksa ini ih neporecivima. Ma kakve
bile igre rijei i vratolomije logike, shvatiti znai prije svega ujediniti. Duboka elja samoga
duha, ak i u njegovim najviim inima, spaja se s nesvjesnim osjeajem ovjeka pred
njegovim svijetom: zahtjev je to za bliskou, udnja za jasnoom. Shvatiti svijet za ovjeka
znai svesti ga na ljudsko, oznaiti ga vlastitim peatom. Svijet make nije svijet mravojeda.
Krilatica svaka je misao ovjekolika nema drugog smisla. Duh koji nastoji pojmiti

stvarnost takoer se moe drati zadovoljnim samo ako je svede na mislene izraze. Kad bi
ovjek uvidio da i svemir moe voljeti i patiti, pomirio bi se sa sudbinom. Kad bi misao u
promjenjivim zrcalima otkrila pojave, vjene odnose koji ih mogu saeti i koji se sami mogu
saeti u samo jednom naelu, moglo bi se tada govoriti o srei duha spram koje bi mit o
blaenima bio samo smijena imitacija. Ta enja za jedinstvom, ta glad za apsolutnim
objanjava bit ljudske drame. Meutim, to to je ta enja injenica, ne znai da ona mora
smjesta biti utaena. Jer ako, prolazei ponad provalije to dijeli elju od dostignua,
potvrujemo s Parmenidom stvarnost Jednog (ma kakvo ono bilo), zapadamo u smijenu
proturjenost duha koji potvruje potpuno jedinstvo, a samom svojom tvrdnjom dokazuje
vlastitu razliku i raznolikost koju je kanio dokinuti. Taj drugi zaarani krug dostatan je da
nam ugui sve nade.
To su, dakako, jo uvijek bjelodane stvari. Ponovit u opet da one nisu zanimljive
same po sebi, ve po posljedicama koje moemo izvui iz njih. Znam jednu drugu bjelodanu
stvar koja mi veli da je ovjek smrtan. Pa ipak se mogu na prste nabrojiti duhovi koji su iz nje
izvukli krajnje zakljuke. U ovom ogledu neophodno je smatrati trajnim naputkom stalno
razilaenje izmeu onog to zamiljamo da znamo i onog to doista znamo, praktinog
pristanka i hinjenog neznanja koje ini da ivimo s idejama to bi, kad bismo doista bili
uvjereni u njih, morale poremetiti itav na ivot. Pred tom nerazluivom proturjenou
duha ba emo potpuno shvatiti jaz koji nas dijeli od naih vlastitih tvorevina. Sve dotle dok
duh uti u nepominu svijetu svojih nadanja, sve se odraava i ureuje u jedinstvu njegove
enje. Meutim, na njegov prvi poriv ovaj svijet puca i rui se: beskraj blistavih krhotina
nudi se spoznaji. Valja napustiti nadu da emo ikad iznova sastaviti blisku i spokojnu
povrinu koja bi naem srcu donijela mir. Nakon toliko stoljea istraivanja, nakon toliko
odustajanja meu misliocima, mi dobro znamo da je to istina za svu nau spoznaju.
Zanemarimo li okorjele racionaliste, moe se rei da se danas gubi nada u pravu spoznaju.
Ako bi trebalo napisati jedinu znaajnu povijest ljudske misli, valjalo bi je napraviti od
njezinih uzastopnih kajanja i njezinih nemoi.
O komu i o emu, uistinu, mogu rei: Ovo poznam! To srce u sebi mogu osjetiti,
dakle ono postoji. Taj svijet mogu dotaknuti, dakle on postoji. Tu zastaje sve moje znanje,
ostalo je konstrukcija. Jer, pokuam li dosegnuti to ja u koje se uvjeravam, pokuam li ga
odrediti i rezimirati, tada je to samo voda to mi protjee izmeu prstiju. Mogu nacrtati, jedno
po jedno, sva lica koja umije poprimiti i ona koja su mu dana, naobrazbu, podrijetlo, tu

estinu ili te utnje, tu veliinu ili tu podlost. Lica se, meutim, ne zbrajaju. To isto moje srce
bit e mi uvijek neodredivo. Izmeu izvjesnosti koju imam o svome postojanju i sadraja koji
pokuavam dati toj sigurnosti, provalija nikad nee biti zatrpana. Zanavijek u biti stranac
samome sebi. U psihologiji, kao i u logici, postoje istine, ali ne istina. Sokratovo Spoznaj
sebe sama ima jednaku vrijednost kao i budi krepostan naih ispovjednika. Oni istodobno
otkrivaju enju kao i neznanje. To su neplodne igrarije na velike teme, opravdane samo
onoliko koliko su priblino tone.
Tu su jo stabla, a ja poznajem njihovu hrapavost; voda, a ja osjeam njezin okus. I,
napokon, i mirisi trava i zvijezda, no, neke veeri kad se srce odmara, kako bih, dakle,
osporavao taj svijet iju mo i snagu osjeam? Ipak, sve znanje ove zemlje nee mi dati nita
to bi me moglo uvjeriti da je taj svijet moj. Vi mi ga opisujete i uite me da ga razvrstavam.
Vi nabrajate njegove zakone, a ja se, gladan spoznaje, slaem da su istiniti. Vi rastavljate
njegov mehanizam, i moja se nada uveava. Napokon, vi me uite da se taj arobni i aroliki
svijet svodi na atom, a da se sam atom svodi na elektron. Sve je to dobro, i ja ekam da
nastavite. Meutim, vi mi govorite o nekom nevidljivom planetarnom sustavu gdje elektroni
krue oko jezgre. Objanjavate mi taj svijet slikom. Tada razabirem da ste pribjegli poeziji;
nikada neu spoznati. Imam li vremena da se zbog toga naljutim? Vi ste ve promijenili
teoriju. Na taj nain, ona znanost koja mi je trebala sve objasniti okonala se pretpostavkom,
ona tmurna lucidnost - metaforom, ona se nesigurnost rjeava umjetnikim djelom. Zato mi
je bilo potrebno toliko napora? Blage crte tih breuljaka i ruka veeri na tom nemirnom srcu
ue me znatno vie. Vratio sam se svome poetku. Jasno mi je da, ako mogu s pomou znanja
shvatiti pojave i nabrojiti ih, ne mogu isto tako obuhvatiti svijet. Kada bih posve izbliza
pratio njegov cjelokupni reljef, ipak ne bih o njemu nita vie znao. A vi me stavljate pred
izbor izmeu opisa koji je siguran, no koji me niemu ne ui, i pretpostavki koje tee da me
poue, no koje uope nisu sigurne. Stranac sebi samome i u tom svijetu, oboruan, a to je sva
moja potpora, jednom milju koja sama sebe osporava od trena kad se potvrdi - kakav je taj
ivot gdje mogu imati mira samo ako odbacim znanje i ivljenje, gdje tenja za osvajanjem
udara o zidove koji prkose njezinim juriima? Htjeti - to znai izazvati paradokse. Sve je
ureeno tako da nastane onaj otrovni mir to ga stvaraju bezbrinost, san srca ili smrtonosna
odricanja.
Inteligencija mi, takoer, na svoj nain kazuje da je ovaj svijet apsurdan. Slijepi
razum, njezin protivnik, uzalud tvrdi da je sve jasno, ja sam ekao dokaze i elio da on bude

u pravu. Ali, unato tolikim uobraenim stoljeima i kraj tolikih rjeitih i uvjerljivih ljudi, ja
znam da je to la. Na tom planu bar nema sree ako ne mogu znati. Taj univerzalni razum,
praktian ili moralan, taj determinizam, te kategorije koje sve objanjavaju, imaju ime
nasmijati estita ovjeka. Meutim, oni nemaju nita s duhom. Oni osporavaju njegovu
unutranju istinu, a ta je da je sputan. U tom neodgonetljivom i ogranienom svijetu
ovjekova sudbina odsad dobiva smisao. Digla se masa iracionalnog i okruuje ga sve do
smrti. U njegovoj vraenoj i sada usredotoenoj pronicljivosti, osjeaj apsurda osvjetljava se i
precizira. Rekao sam da je svijet apsurdan, no iao sam prebrzo. Ovaj svijet sam po sebi nije
razborit - to je sve to se o njemu moe rei. Ali je apsurdno sueljavanje toga iracionalnog i
one arke elje za jasnoom iji poziv odjekuje najdublje u ovjeku. Koliko o ovjeku,
apsurd toliko ovisi i o svijetu. Za trenutak je on njihova jedina sveza. On ih vrsto vee jedno
za drugo, kao to samo mrnja moe prikovati bia. To je sve to mogu jasno razaznati u
svijetu bez mjere, gdje se moja pustolovina nastavlja. Zaustavimo se tu. Drim li istinitom tu
apsurdnost koja odreuje moje odnose sa ivotom, proima li me taj osjeaj to me spopada
pred prizorima svijeta, ta pronicljivost koju mi namee istraivanje znanosti, onda moram sve
rtvovati tim sigurnostima, gledati im u lice da bih ih mogao zadrati. Napose, prema njima
moram odrediti svoje dranje i pratiti ih u svim njihovim posljedicama. Ovdje govorim o
estitosti. Ali prije elim znati moe li misao ivjeti u tim pustinjama.
Znam ve da je misao u najmanju ruku kroila u te pustinje. U njima je nala svoj
kruh. Tu je shvatila da se dotad hranila sablastima. Ona je dala izgovor za neke od
najneodlonijih tema ljudskog razmiljanja.
Od trenutka kad je priznata, apsurdnost je strast, najbolnija od svih. Meutim, doznati
moe li se ivjeti sa svojim strastima, doznati moe li se prihvatiti njihov unutranji zakon, a
taj je - pustiti da usahne srce koje one istodobno veliaju, u tome je cijelo pitanje. Pa ipak, to
nije pitanje koje emo ve sada postaviti. Ono je u sreditu ovog iskustva. Bit e vremena da
mu se vratimo. Prepoznajmo radije te teme i te zanose roene u pustinji. Bit e dostatno
prebrojiti ih. I njih danas svi znaju. Bilo je, dakako, ljudi koji su branih prava iracionalnog.
Tradicija onog to moemo nazvati ponienom milju nije nikad prestala biti ivom. Kritika
racionalizma izreena je toliko puta da se ini kako se vie nema to rei. Nae vrijeme,
meutim, doivljava preporod tih paradoksalnih sustava koji se zduno trude da poljuljaju
razum, kao da je on uistinu uvijek kroio naprijed. Ali, to nije toliko dokaz o djelotvornosti
razuma koliko o ilavosti njegovih nada. Na povijesnu planu ta postojanost dvaju sustava

tumai bitnu strast ovjeka, razapetog izmeu poziva jedinstvu i jasne vizije zidova koji ga
okruuju.
Ali nikad, moda nikad kao danas, napadaj na razum nije bio tako estok. Od
znamenitog Zaratustrina poklika: To je sluajno najstarija plemenitost na svijetu. Dao sam je
svim stvarima kad sam rekao da iznad njih nije nikad postojala nikakva vjena volja, od
Kierkegaardove smrtne bolesti to je bolest koja zavrava smru, bez ieg vie nakon nje,
znaajne i mune teme apsurdne misli slijedile su jedna za drugom. Ili bar, a ta je nijansa
bitna, teme iracionalne i religiozne misli. Od Jaspersa do Heideggera, od Kierkegaarda do
estova, od fenomenologa do Schelera, na logikom i moralnom planu, itava se porodica
duhova, srodnih po svojoj enji, suprotnih po svojim metodama ili po svojim ciljevima,
strastveno trudila zakriti kraljevski put razuma i potraiti prave puteve istine. Pretpostavljam
da su te misli ovdje poznate i proivljene. Kakve god bile ili jesu njihove ambicije, svi su oni
polazili od ovoga neizrecivog svijeta gdje vladaju oprenost, proturjenost, tjeskoba ili
nemo. A zajednike su im upravo teme koje smo do sada otkrili. I za njih takoer treba rei
da su poglavito vani zakljuci koje su mogli izvui iz tih otkria. To je toliko vano da bi ih
valjalo napose ispitati. Meutim, rije je trenutno o njihovim otkriima i njihovim poetnim
iskustvima. To jest, samo o utvrivanju njihove podudarnosti. Ako bi bila odve pretenciozna
elja da se raspravlja o njihovim filozofijama, mogue je i dostatno, u svakom sluaju,
prikazati njihovu zajedniku klimu.
Heidegger hladnokrvno promatra ljudski ivot i objavljuje da je ova egzistencija
poniavajua. Jedina stvarnost je briga na svakom stupnju bia. Za ovjeka izgubljena u
svijetu i njegovim razonodama ta briga je kratak i prolazan strah. Meutim, kada taj strah
postane svjestan samoga sebe, tada se pretvara u tjeskobu i vjenu klimu lucidna ovjeka u
kojoj se nalazi egzistencija. Bez bojazni, i najapstraktnijim jezikom na svijetu, pie taj
profesor filozofije da je konana i ograniena priroda ljudske egzistencije iskonskija negoli
sam ovjek. Zanimao se za Kanta, ali samo da bi utvrdio ogranienu narav njegova istoga
razuma. I da bi na kraju svojih analiza zakljuio da svijet ne moe nita vie pruiti ovjeku
obuzetu tjeskobom. ini mu se da ta briga do tog stupnja uistinu nadilazi kategorije
razmiljanja da samo o njoj misli i govori. Nabraja njezina lica: dosadu kad je obian ovjek
nastoji poravnati u sebi ili potisnuti; strah kad duh razmilja o smrti. Ni on ne lui svijest od
apsurda. Svijest o smrti, to je poziv brige, i egzistencija tada sama sebi upuuje poziv
posredstvom svijesti. To je, zapravo, glas tjeskobe to preklinje egzistenciju da se sama

vrati iz izgubljenosti u nepoznatom Neto. I on dri da ne valja spavati i da valja bdjeti sve
do svretka. On se odrava u ovom apsurdnom svijetu, priznaje njegov prolazni znaaj. I trai
svoj put meu ruevinama.
Jaspers gubi vjeru u svaku ontologiju jer dri da smo izgubili naivnost. On zna da
ne moemo stii ni do ega to nadmauje smrtonosnu igru prividnosti. On zna da je svretak
duha poraz. Zadrava se na duhovnim pustolovinama koje nam prua povijest i neumoljivo
otkriva pukotinu svakog sustava, iluziju koja je sve spasila, proroanstvo koje nije nita
skrilo. U ovom opustoenom svijetu gdje je dokazana nemogunost spoznaje, gdje se
nitavilo priinja jedinom stvarnou, oajem bez utoita, jedinim stavom, on pokuava
pronai Arijadninu nit to vodi boanskim tajnama.
estov, sa svoje strane, u itavom djelu udesne jednolinosti koja neprestano tei
jednakim istinama, neumorno dokazuje da se najkoncizniji sustav, najuniverzalniji
racionalizam na kraju uvijek sukobljava s iracionalnim ljudske misli. Nijedna od ironinih
bjelodanosti, od smijenih proturjenosti koje podcjenjuju razum, nije mu promaknula.
Zanima ga samo jedno, a to je iznimka, bilo da je iz povijesti srca ili duha. Kroz
dostojevskijevska iskustva osuenika na smrt, kroz snane doivljaje nieanskog duha,
Hamletove kletve, ili kroz gorku uzvienost jednog Ibsena, on pronalazi, razjanjava i velia
ljudsku pobunu protiv nepovratnog. Razumu uskrauje svoje razloge i poinje koraati neto
odlunije tek usred ove bezbojne pustinje, gdje su sve sigurnosti postale kamenjem.
Od svih moda najprivlaniji, Kierkegaard bar jednim dijelom svog ivota ini neto
bolje negoli je otkrivanje apsurda; on ga, naime, proivljava. ovjek koji pie: Najsigurnija
nijemost nije utnja, ve govor, uvjerava se za poetak da nijedna istina nije apsolutna i da
ne moe zadovoljiti egzistenciju, nemoguu po sebi. Kao Don Juan spoznaje, on umnaa
pseudonime i proturjenosti, pie Poune razgovore istodobno kad i prirunik cinina
spiritualizma - Dnevnik zavodnika. Odbacuje utjehe, moral, posve pouzdana naela. Ne kani
ublaavati bol od trna koji osjea u srcu. Dapae, on je potie i, u oajnoj radosti raspetoga na
kriu koji je zadovoljan da je raspet, slae, komad po komad, lucidnost, odricanje, lakrdiju,
jednu kategoriju demonskog. To lice, blago i podrugljivo istodobno, ti obrtaji praeni
vriskom koji dolazi iz dubine due, to je sm apsurdni duh u kotacu sa stvarnou koja ga
nadilazi. A duhovni doivljaj koji Kierkegaarda vodi njegovim milim sablaznima poinje
takoer u kaosu jednog iskustva liena dekora i vraena svojemu poetnom neskladu.

Na jednom posve razliitom planu, na planu metoda, Husserl i fenomenolozi samim

svojim neumjerenostima obnavljaju svijet u njegovoj raznovrsnosti i nijeu transcendentalnu
mo razuma. Duhovni se svijet njima neizmjerno obogauje. Ruina latica, miljokaz na putu
ili ljudska ruka jednako su znaajni kao ljubav, elja ili zakoni tee. Misliti, to nije vie
ujediniti, uiniti bliskim privid u liku nekoga uzvienog naela. Misliti, to znai nauiti se
novom vienju, biti paljiv, to znai usmjeriti svoju svijest, od svake ideje i svake
pretpostavke, poput Prousta, uiniti povlateno mjesto. Paradoksalno, sve je povlateno. Ono
to opravdava misao njezina je krajnja svijest. Premda je huserlovski postupak pozitivniji od
Kierkegaardova ili estovljeva, u poetku on ipak nijee samo klasinu metodu razuma,
iznevjerava nadu, otvara intuiciji i srcu itavo obilje pojava u ijoj raskoi ima neto
neljudsko. Ti putevi vode svim znanostima ili nijednoj. To e rei da je ovdje sredstvo
vanije od cilja. Rije je samo o jednom postupku spoznavanja, a ne o utjesi. Jo jedanput,
bar u poetku.
Kako ne osjetiti duboku srodnost tih duhova! Kako ne vidjeti da se okupljaju oko
povlatenog i tunog mjesta gdje nadi vie nema opstanka? elim da mi se objasni sve ili
nita. Razum je nemoan pred tim vriskom srca. Razbuen tim zahtjevom, duh traga, a nalazi
samo proturjenosti i bezumlja. Ono to ne razumijem, nerazumno je. Svijet je napuen
iracionalnim. A on sam, ije jedinstveno znaenje ne mogu dokuiti, tek je jedna neizmjerna
iracionalnost. Da je samo jedan jedini put mogue rei: To je jasno, sve bi bilo spaeno.
Ah, natjeui se, ti ljudi izjavljuju da nita nije jasno, da je sve kaos, da ovjek zadrava
samo svoju pronicljivost i jasnu svijest o zidovima koji ga okruuju.
Sva ta iskustva slau se i nadopunjuju. Duh koji je stigao do svojih mea mora
donijeti jedan sud i odabrati zakljuke. Tu nalaze mjesto samoubojstvo i odgovor. Ah, elim
obrnuti redoslijed istraivanja i poi od umne pustolovine da bih se vratio svagdanjem
ponaanju. Ovdje evocirana iskustva roena su u pustinji koja se ne smije napustiti. Valja bar
znati dokle su stigla. Na toj toki svoga napora ovjek se nalazi pred iracionalnim. U sebi
osjea elju za sreom i za razumom. Iz tog sueljavanja ljudskog poziva i bezumne tiine
svijeta raa se apsurd. To se ne smije smetnuti s uma. To je ono ega se valja grevito drati
jer odatle mogu nastati sve posljedice jednog ivota. Iracionalno, ljudska enja i apsurd to
izvire iz njihove sueljenosti, tri su lika drame koja nuno mora zavriti svom logikom za
koju je ivot sposoban.

Filozofijsko samoubojstvo

Osjeaj apsurda nije isto sto i pojam apsurda. Na njemu se zasniva, samo je jedna toka. Ali
se njime ne rezimira, osim u kratku trenu kad iznosi svoj sud o svijetu. Potom mora ii dalje.
iv je, to e rei da mora umrijeti ili odjeknuti dalje. Kao i teme koje smo povezali. Ali, ni tu
me vie ne zanimaju djela ni duhovi ija bi kritika zahtijevala neki drugi oblik i neko drugo
mjesto, ve otkrie onog to je zajedniko u njihovim zakljucima. Nikada moda duhovi
nisu bili tako razliiti. Ali ipak, duhovne krajolike kojima se oni kreu prepoznajemo kao
istovjetne. Pa i kroz tako razliita znanja na isti se nain razlijee krik koji je svretak njihova
puta. Osjeamo dobro da postoji podneblje zajedniko duhovima na koje smo netom
podsjetili. Kazati da je to podneblje ubojito, jedva znai igrati se rijeima. ivljenje pod ovim
zaguljivim nebom nalae da odatle izaemo ili da tu ostanemo. U prvom sluaju, valja znati
kako izai odatle, u drugom, zato tu ostati. Tako odreujem problem samoubojstva i
zanimanje koje mogu pobuditi zakljuci egzistencijalne filozofije.
elim se prije toga na trenutak udaljiti od pravog puta. Dovle smo mogli omeiti
apsurd s pomou izvanjskog. Moemo se ipak zapitati to je u tom pojmu jasno i
neposrednom analizom pokuati pronai njegovo znaenje s jedne strane, a posljedice koje iz
njega proizlaze s druge.
Optuim li neduna ovjeka za stravian zloin, tvrdei kreposnu ovjeku da je udio
za vlastitom sestrom, on e mi odgovoriti da je to apsurdno. To negodovanje ima svoju
aljivu stranu. Ali takoer i svoj duboki razlog. Krepostan ovjek objanjava tim odgovorom
konanu suprotnost izmeu ina koji mu pripisujem i svih svojih ivotnih naela. To je
apsurdno znai: to je nemogue ali i: to je proturjeno. Spazim li nekog ovjeka da
nasre hladnim orujem na strojnice, drat u njegov in apsurdnim. Ali, on je takav samo
zbog nesklada izmeu njegove nakane i stvarnosti to ga oekuje, zbog proturjenosti koju

mogu pojmiti izmeu njegovih stvarnih snaga i cilja koji sebi postavlja. Ocijenit emo
takoer da je neka presuda apsurdna ako je suprotstavimo presudi koju su injenice prividno
zahtijevale. Isto tako, opet izvodimo dokaz na temelju apsurda usporedimo li zakljuke ovog
razmiljanja s loginom stvarnou koju elimo uspostaviti. U svim tim sluajevima, od
najjednostavnijeg do najsloenijeg, apsurdnost e biti toliko vea koliko se razmak izmeu
dijelova moje usporedbe bude uveavao. Postoje apsurdni brakovi, izazovi, zlobe, utnje,
ratovi, pa i mir. U svima njima apsurdnost se raa iz usporedbe. Imam, dakle, razloga rei da
se osjeaj apsurdnosti ne raa iz jednostavnog ispitivanja neke injenice ili dojma, ve da
izvire iz usporedbe jednoga injeninog stanja i odreene stvarnosti, izmeu akcije i svijeta
koji je nadilazi. Apsurd je, u biti, razdvojenost. Nije ni u jednom ni u drugom od usporeenih
elemenata. Nastaje iz njihova sueljavanja.
Na planu inteligencije mogu, dakle, kazati da apsurd nije u ovjeku (ako bi jedna
takva metafora mogla imati smisla) ni u svijetu, ve u njihovoj zajednikoj prisutnosti. On je,
za sada, jedina sveza to ih spaja. elim li ostati kod bjelodanih stvari, znam to eli ovjek,
znam to mu prua svijet, te sada mogu rei da znam i to ih spaja. Nemam potrebe istraivati
dalje, jedna jedina sigurnost dostatna je onomu koji je trai. Vano je samo odatle izvui sve
zakljuke.
Neposredan je zakljuak istodobno metodsko pravilo. Neobino trojstvo koje
objelodanjujemo nipoto nije neoekivano otkrivena Amerika. Ali, s podacima iskustva ima
zajedniko to da je istodobno i beskrajno jednostavno i beskrajno sloeno. U tom pogledu,
prvo od njegovih obiljeja jest da je nedjeljivo. Unititi jedan od njegovih elemenata znai
unititi ga u cijelosti. Apsurd ne moe postojati izvan ljudskog duha. Na taj nain, apsurd
zavrava smru kao i sve. No, apsurd ne moe postojati ni izvan ovoga svijeta. I po tom
elementarnom mjerilu drim da je pojam apsurda bitan i da moe biti prva od mojih istina.
Metodsko pravilo, na koje smo maloprije podsjetili, javlja se i ovdje. Ako drim da je neto
istinito, moram to i uvati. Trudim li se rijeiti neki problem, ne smijem samim tim rjeenjem
zabauriti jedan od elemenata problema. Jedini podatak za mene je apsurd. Problem je u tome
da doznamo kako izai iz njega, i mora li se samoubojstvo izvesti iz tog apsurda. Prvi i u
osnovi jedini uvjet mojih istraivanja jest sauvati ono to me unitava, prema tome,
potovati ono to u tome drim bitnim. Ba sam to i odredio kao sueljavanje i neumornu
borbu.

A doguram li tu apsurdnu logiku do kraja, moram priznati da ta borba pretpostavlja

potpunu odsutnost nade (koja nema veze s oajem), stalno neprihvaanje (koje ne valja
mijeati s odricanjem) i svjesnu nezadovoljenost (koja se ne moe izjednaiti s mladenakim
nemirom). Sve ono to unitava, zabauruje ili usitnjava te zahtjeve (a na prvom mjestu
pristanak koji unitava razdvojenost) rui apsurd i omalovaava stav koji se tada moe
predloiti. Apsurd ima smisla samo ako se na njega ne pristaje.
Bjelodana je injenica, koja se ini posve moralnom, da je ovjek uvijek rtva svojih
istina. Kada ih je jedanput priznao, ne moe ih se osloboditi. Potrebno je malo i platiti.
ovjek koji je postao svjestan apsurda zanavijek je vezan za njega. ovjek bez nade i
svjestan toga ne pripada vie budunosti. To je jasno. Ali je jasno i to da on nastoji umaknuti
svijetu iji je tvorac. Sve to prethodi ima smisla samo s obzirom na taj paradoks. Nita ne
moe biti pounije u tome pogledu nego da sada ispitamo na koji nain su iznosili svoje
zakljuke ljudi koji su, polazei od kritike racionalizma, prepoznali apsurdno podneblje.
Ali, ostanimo kod egzistencijalnih filozofija; vidim da mi sve one bez iznimke
predlau bijeg. Na temelju osobna razmiljanja, polazei od apsurda na razvalinama razuma,
u svijetu zatvorenu i ogranienu na ljudsko, one uzdiu do neba ono to ih unitava, i nalaze
razlog nadanja u onome to ih osiromauje. Ta je prisilna nada u svih religiozne prirode.
Zavrjeuje da se na njoj zaustavimo.
Ovdje u primjera radi analizirati samo nekoliko zasebnih tema u estova i u
Kierkegaarda. Ali Jaspers, dotjeran do karikature, dat e nam tipski primjer ovog stava. Time
e ostalo biti jasnije. Ostavljamo ga nemonog da ostvari transcendentalno, nesposobnog da
ispita dubinu iskustva i svjesnog toga svijeta uzdrmana porazom. Hoe li ii dalje ili bar
izvui zakljuke iz tog poraza? On ne donosi nita novo. U iskustvu je naao samo priznanje
svoje nemoi i nikakav izgovor da bi izveo neko zadovoljavajue naelo. Pa ipak, bez
opravdanja, sam to kae, jednim udarcem utvruje istodobno transcendentalnost, iskustveno
bie i nadovjeanski smisao ivota piui: Unato svakom objanjenju i svakom moguem
tumaenju, poraz ne pokazuje nitavilo, ve bie transcendencije. To bie, koje iznenada i
slijepim inom ljudskog povjerenja objanjava sve, on odreuje kao nepojmljivo jedinstvo
opeg i pojedinanog. Tako apsurd postaje bog (u najirem smislu te rijei), a ta nemo da
se shvati - bie koje objanjava sve. Do takva prosuivanja ne vodi nikakva logika. Ja ga
mogu nazvati skokom. A paradoksalno, mi razumijemo Jaspersovu ustrajnost, njegovo

beskrajno strpljenje da pokae neostvarivost iskustva transcendentalnog. Jer, to je nestalnija

ta priblinost, to se uzaludnijom pokazuje ta definicija, to mu je stvarnije ono
transcendentalno, jer strast kojom ga udi afirmirati upravno je razmjerna s raskorakom
izmeu njegove moi objanjavanja i iracionalnosti svijeta i iskustva. Tako se ini da Jaspers
ulae utoliko vie estine u ruenje predrasuda razuma ukoliko e korjenitije objanjavati
svijet. Taj apostol poniene misli nai e, na vrhuncu ponienja, ime obnoviti bie u svoj
njegovoj dubini.
Mistina misao zbliila nas je s tim postupcima. Oni su opravdani jednako kao i bilo
koji duhovni stav. Ali u ovom trenutku postupam kao da neki problem shvaam ozbiljno. Ne
prejudicirajui o opoj vrijednosti toga stava, te moi pouavanja, elim samo razmotriti
odgovara li on uvjetima koje sam sebi postavio, je li dostojan sukoba koji me zanima. Tako
se vraam estovu. Jedan komentator prenosi neke njegove rijei koje zasluuju pozornost:
Jedini istinski izlaz, kae on, upravo je tamo gdje nema izlaza po ljudskom sudu. Inae,
zato bi nam bio potreban Bog? Bogu se obraamo samo da bismo dobili nemogue. to se
tie mogueg, za to su dostatni ljudi. Ako postoji estovljevska filozofija, mogu svakako rei
da je ona time u cijelosti rezimirana. Jer kad estov, na kraju svojih strastvenih analiza,
otkriva temeljnu apsurdnost cijele egzistencije, on uope ne kae: Evo apsurda, ve: Evo
Boga: valja mu se prepustiti, ak ako i ne odgovara nijednoj naoj racionalnoj kategoriji. Da
ne bi bilo zabune, ruski filozof nagovjetava ak da je taj Bog moda pakostan, pun mrnje,
nepojmljiv i proturjean, ali ba kad je njegov lik najstraniji, on najvie potvruje svoju
mo. Njegova je veliina u njegovoj nedosljednosti. Njegov je dokaz u njegovoj neljudskosti.
Valja skoiti u njega i tim se skokom osloboditi racionalnih iluzija. Za estova je, dakle,
prihvaanje apsurda istodobno sa samim apsurdom. Utvrditi ga, znai prihvatiti ga - i cijeli je
logini napor njegove misli u tome da ga objelodani da bi u isto vrijeme iskrsnula neizmjerna
nada koju on donosi. Jo jedanput, taj stav je opravdan. Ali ja sam ovdje sebi preduzeo da
razmotrim jedan jedini problem i sve njegove posljedice. Ne moram ispitivati patetiku neke
misli ili nekoga religioznog ina. Za to imam cijeli svoj ivot. Znam da iracionalist dri
estovljevski stav razdraujuim. Ali znam i da estov ima pravo protiv racionalista i elim
samo znati ostaje li vjeran zapovijedima apsurda.
Prihvatimo li, dakle, da je apsurd suprotnost nadi, vidjet emo da egzistencijalna
misao, za estova, pretpostavlja apsurd, ali ga ne dokazuje. Ta suptilnost misli jest patetina
onglerska majstorija. Kad estov, s druge strane, suprotstavlja svoj apsurd javnom moralu i

razumu, naziva ga istinom i otkupljenjem. U osnovi, dakle, i u tom odreenju apsurda ima
pohvale koju mu estov daje. Priznamo li da sva nemo tog pojma lei u nainu kako se on
sukobljava s naim elementarnim nadama, osjeamo li da apsurd, da bi opstao, zahtijeva
neprihvaanje, vidjet emo da je izgubio svoj istinski lik, svoju ljudsku i relativnu narav da bi
stupio u jednu neshvatljivu i istodobno zadovoljavajuu vjenost. Postoji li apsurd, onda je on
u svijetu ovjekovu. Od trena kad se njegov pojam promee u odskonu dasku vjenosti, vie
nije vezan za ljudsku lucidnost. Apsurd vie nije ono bjelodano to ovjek utvruje a ne
prihvaa. Bitka je izbjegnuta. ovjek integrira apsurd i u tom se jedinstvu gubi njegov
presudni znaaj - suprotnost, razdor i razdvojenost. Taj je skok izmicanje. estov koji tako
rado spominje Hamletove rijei: The time is out of joint, pie ih, dakle, s nekom vrstom divlje
nade koju slobodno pripiemo njemu osobno. Jer, nije ih tako Hamlet izgovorio niti
Shakespeare napisao. Opijenost iracionalnim i sklonost ekstazi odvraa od apsurda pronicljiv
duh. Za estova je razum jalov, ali postoji neto iznad razuma. Za apsurdni duh razum jest
jalov, a iznad razuma ne postoji nita.
Taj skok moe nam donekle osvijetliti istinsku prirodu apsurda. Znamo da on vrijedi
samo u ravnotei, da je on, prije svega, u usporedbi, a ne u elementima te usporedbe.
Meutim, estov ba polae cijelo teite na jedan od elemenata i remeti ravnoteu. Naa
elja da razumijemo i naa enja za apsolutnim objanjive su samo toliko koliko sami
moemo razumjeti i objasniti mnoge stvari. Uzalud je bezuvjetno nijekati razum. On ima
svoje podruje u kojem je djelatan. A to je ba podruje ljudskog iskustva. Stoga bismo
eljeli sve uiniti jasnim. Ako to ne moemo, ako se tom prigodom raa apsurd, to se dogaa
ba u susretu toga djelatnog, ali ogranienog razuma i iracionalnog koje se uvijek nanovo
pojavljuje. A kad se estov die protiv jednog Hegelova stava, kao to je na primjer:
Kretanja Suneva sustava ostvaruju se u skladu s nepromjenjivim zakonima, a ti su zakoni
njegov razlog, kad rabi svu svoju strast da razbije spinozijanski racionalizam, on tono
zakljuuje o ispraznosti svakog razuma. A odatle, prirodnim i neopravdanim zaokretom
dolazi do nadmoi iracionalnog.4 Meutim, prijelaz nije jasan. Jer ovdje se mogu umijeati
pojmovi granice i plana. Prirodni zakoni mogu vrijediti do odreene granice, a im se ona
prijee - zakoni se okreu protiv sebe samih da bi stvorili apsurd. Ili se pak oni mogu
opravdati na planu opisa a da time ne budu istiniti na planu objanjenja. Sve je ovdje
rtvovano iracionalnom, a kako je zahtjev za jasnoom zanemaren, apsurd iezava s jednim
od predmeta svoje usporedbe. Apsurdni ovjek, naprotiv, ne provodi to poravnanje. On
4 Naroito u povodu pojma izuzetka, a protiv Aristotela.

priznaje bitku, ne prezire posve razum i prihvaa iracionalno. Tako ima pred oima sve
podatke iskustva i nije ba raspoloen skoiti prije negoli sazna. On jedino zna da u toj
usredotoenoj svijesti nema vie mjesta za nadu.
Ono to zamjeujemo u Lava estova, zamijetit emo moda jo vema u
Kierkegaarda. Dakako, u pisca ija je misao tako nestalna teko je odrediti jasne stavove. No,
unato prividno suprotnim spisima, osjeamo preko pseudonima, igara i osmijeha da se kroz
itavo to djelo javlja kao neka slutnja (istodobno sa zebnjom) jedne istine koja na posljetku
izbija u njegovim zadnjim djelima: i sam Kierkegaard ini skok. Na posljetku se vraa
kranstvu, kojega se u djetinjstvu toliko plaio, i to njegovu najtvrem obliku. Za njega
takoer proturjenost i paradoks postaju mjerila religioznog. Upravo ono to mu je oduzelo
nadu u smisao i dubinu ovog ivota, prua mu sada svoju istinu i jasnou. Kranstvo je
sablazan, i Kierkegaard posve jednostavno zahtijeva treu rtvu koju je zahtijevao Ignacije
Loyola, rtvu kojoj se Bog najvema raduje: rtvu Uma. 5 Taj je uinak skoka bizaran, ali
nas vie ne smije iznenaditi. On od apsurda stvara mjerilo drugog svijeta, dok je sm tek
ostatak iskustva ovog svijeta. U svome porazu vjernik nalazi svoj trijumf, kae
Kierkegaard.
Ne moram se pitati s kojom se dirljivom propovijedi vee taj stav. Moram se jedino
zapitati opravdavaju li ga prizor apsurda i njegov vlastiti znaaj. A znam da nije tako.
Razmotrimo li iznova sadraj apsurda, razumjet emo bolje metodu koja nadahnjuje
Kierkegaarda. On ne odrava ravnoteu izmeu iracionalnog u svijetu i buntovne enje
apsurda. On ne potuje njihov odnos koji, u pravom smislu, stvara osjeaj apsurdnosti.
Siguran da ne moe izbjei iracionalno, eli se bar spasiti od te oajne enje koja mu se
priinja jalovom i beznaajnom. Meutim, ako i jest glede toga pitanja u pravu u svome
miljenju, ne moe biti u pravu i u svojem nijekanju. Ali, ako svoj buntovni krik zamijeni
bijesnim pristankom, doveden je do toga da ignorira apsurd koji ga je do sada vodio i da
uzdie do neba jedinu pouzdanost koju od sada ima - iracionalnost. Vano je ne izlijeiti se,
ve ivjeti sa svojim bolestima, zborio je veleasni Galiani gospoi dEpinay. Kierkegaard se
eli izlijeiti. Izlijeiti se, to je njegova bijesna prisega to odjekuje u itavu njegovu
dnevniku. Sav napor njegova uma usmjeren je na to da izbjegne antinomiju ljudskog stanja.
Napor koji je to beznadniji to se na mahove zamjeuje njegova ispraznost. Na primjer, kad
5 Moe se misliti da ovdje izbjegavam bitni problem, problem vjere. Meutim, ja ne ispitujem Kierkegaardovu
ili estovljevu ili, dalje, Husserlovu filozofiju (za to bi trebalo drugo mjesto i drugi duhovni stav), ja od njih
posuujem jednu temu i ispitujem mogu li njezine konzekvencije odgovarati ve utvrenim pravilima. Rije
je samo o upornosti.

govori o njemu, kao da mu ni strah od Boga ni milosre nisu u stanju dati mir. Tako on s
pomou licemjerna izgovora tumai iracionalno i pridaje svom Bogu atribute apsurda:
nepravedan, nedosljedan i neshvatljiv. Samo njegova inteligencija kuala je u njemu zatomiti
duboki zahtjev ljudskog srca. Budui da nita nije dokazano, sve se moe dokazati.
Kierkegaard nam sam otkriva svoj put. Ne elim ovdje nita sugerirati, ali kako da u
njegovim djelima ne vidimo znake gotovo dragovoljna sakaenja due, nasuprot prihvaenom
osakaivanju apsurda? To je lajtmotiv Dnevnika. Nedostajala mi je samo ivotinja koja
takoer tvori sastavni dio ljudske sudbine... No, dajte mi onda tijelo. I dalje: Oh, to bih ja,
napose u ranoj mladosti, dao da makar est mjeseci budem ovjek... Ono to mi u biti
nedostaje, jest tijelo i tjelesni uvjeti postojanja. Na drugom se mjestu isti ovjek ipak
pridruuje golemu kriku nade koji je proao kroz tolika stoljea i hrabrio tolika srca, osim
srca apsurdna ovjeka. Ali smrt za kranina nije uope svretak svega, ona sadri beskraj
no vie nade negoli nam je doputa ivot, ak i kada je prepun zdravlja i snage. Pomirba
bogohuljenjem ipak je pomirba. Vidimo, ona moda doputa da iskamimo nadu iz njezine
suprotnosti, iz smrti. Ali, ak ako nas suosjeanje navodi da se priklonimo tome stavu, valja
ipak kazati da neumjerenost ne opravdava nita. To prelazi ljudsku mjeru, kae se, dakle
mora biti nadljudsko. Ali to je dakle suvino. Nema tu logine sigurnosti. A nema ni
iskustvene vjerojatnosti. Mogu samo kazati da to zaista nadilazi moju mjeru. Ako iz toga ne
izvlaim poricanje, bar ne elim nita zasnivati na neshvatljivom. elim znati mogu li ivjeti
s onim to znam, i samo s tim. Kae mi se jo da inteligencija mora ovdje rtvovati svoj
ponos i da se razum mora pokoriti. Meutim, ako priznajem granice razuma, time ga se ne
odriem priznajui njegovu relativnu mo. elim se samo drati svoga srednjeg puta, gdje
inteligencija moe ostati jasnom. Ako je u tome njezin ponos, ne vidim dostatnog razloga da
je odbacim. Nita nije dublje, primjerice, od Kierkegaardova nazora prema kojemu oaj nije
injenica ve stanje: samo stanje grijeha. Jer grijeh je ono to udaljava od Boga. Apsurd koji
je metafiziko stanje svjesna ovjeka, ne vodi Bogu.6 Usudim li se kazati neto
ekstravagantno, moda e se taj pojam razjasniti: apsurd, to je grijeh bez Boga.
U tom stanju apsurda valja ivjeti. Znam na emu se ono temelji, da su ovaj duh i ovaj
svijet oslonjeni jedan o drugi bez mogunosti da se zagrle. Item ivotno pravilo za to stanje,
a ono to mi se predlae zanemaruje mu osnovu, nijee jedan od elemenata bolne suprotnosti,
zapovijeda mi ostavku. Item ono to je uzrokom ivota koji priznajem kao svoj, znam da on
6 Nisam kazao iskljuuje Boga, to bi zapravo znailo potvrivati.

sadri mrak i neznanje, a uvjeravaju me da to neznanje razjanjava sve i da je ta no zapravo

moja svjetlost. Ali ovdje se ne odgovara mojoj namjeri, niti mi taj oduevljeni lirizam moe
prikriti paradoks. Treba, dakle, skrenuti s tog puta. Kierkegaard moe vikati, opominjati:
Kada ovjek ne bi imao vjene svijesti, kada bi u dnu svih stvari postojala samo jedna divlja
i uzavrela mo koja tvori sve stvari, velike i nitavne, u vrtlogu mranih strasti, kad bi se
bezdana praznina, koju nita ispuniti ne moe, skrivala pod stvarima, to bi onda bio ivot
ako ne oaj? Taj krik nema ime zaustaviti apsurdna ovjeka. Traiti ono to je istinito, ne
znai traiti ono to je i poeljno. Meutim, ako je potrebno izbjei tjeskobno pitanje: to bi
bio ivot?, valja se poput magarca hraniti ruama iluzije, radije negoli se prepustiti lai;
apsurdni duh vie voli prihvatiti bez bojazni Kierkegaardov odgovor: Oaj. Ako dobro
promislimo, opredijeljena e se dua uvijek s time snai.

Slobodan sam nazvati ovdje egzistencijalni stav filozofijskim samoubojstvom. Ali, to

ne ukljuuje i sud o njemu. To je samo prikladan nain da naznaim pobudu kojom misao
nijee sebe samu i tei nadmaiti samu sebe u onome to nijee. Za egzistencijalne mislioce
negacija je bog. Tonije, taj bog se odraava samo negacijom ljudskog razuma. 7 Ali, kao i
samoubojstvo, i bogovi se mijenjaju s ljudima. Postoji vie naina skakanja, kad je ve bitno
skoiti. Te otkupljujue negacije, te konane proturjenosti koje nijeu jo nepreskoenu
zapreku, mogu jednako nastati (to je paradoks na koji cilja ovo razmiljanje) i iz religioznog
nadahnua, kao i iz racionalnog reda. One uvijek tee vjenom, i samo stoga skau.
Razmiljanje u ovom ogledu, valja to kazati, ostavlja posve po strani
najrasprostranjeniji duhovni stav u naem prosvijeenom stoljeu: onaj koji se oslanja na
naelo da je sve razum i koji kani dati neko objanjenje svijetu. Prirodno je da o njemu damo
jasnu sliku kad priznajemo da mora biti jasan. To je ak i opravdano, ali nije zanimljivo za
nae razmiljanje. Zapravo, njegov je cilj objanjenje onog postupka kad duh, poavi od
filozofije besmisla svijeta, na kraju u njemu nalazi smisao i dubinu. Najpatetiniji od tih
postupaka religiozne je prirode; razjanjava se u temi o iracionalnom. Ali, najparadoksalniji i
najznaajniji svakako je onaj koji svoje promiljene razloge daje svijetu to ga je u samom
poetku zamiljao bez vodeega naela. U svakom sluaju, ne bismo mogli doi do
zakljuaka koji nas zanimaju a da ne iznesemo ideju o toj novoj teevini nostalgina duha.

7 Precizirajmo jo jedanput - nije ovdje dovedena u pitanje afirmacija Boga, nego logika koja do nje vodi.

Ispitat u samo temu o intenciji koju su Husserl i fenomenolozi uveli u modu. Ona
je ve bila nagovijetena. Prvotna huserlovska metoda nijee klasini postupak razuma.
Ponovimo. Misliti nije ujednaiti, uiniti bliskim privid u liku nekoga velikog principa.
Misliti, to je iznova nauiti gledati, usmjeriti svoju svijest, uiniti od svake slike povlateno
mjesto. Drugim rijeima, fenomenologija odbija objanjavati svijet, ona eli samo biti opis
doivljenoga. Ona se ujedinjuje s apsurdnom milju u njezinu poetnom tvrenju da ne
postoji istina, ve samo istine. Od veernjeg vjetra do ruke na mojem ramenu svaka stvar ima
svoju istinu. Svijest je osvjetljava pozornou koju joj posveuje. Svijest ne tvori predmet
njezine spoznaje, ona samo fiksira, ona je in pozornosti i, preuzmimo bergsonovsku sliku,
nalik je na projektor koji se jednim snopom usredotouje na jednu sliku. Razlika je u tome to
ne postoji scenarij, ve uzastopno i nedosljedno osvjetljavanje. U tom projekcijskom aparatu
istaknute su sve slike. Svijest dri predmete svoje pozornosti u nesigurnosti, u iskustvu.
Svojim ih udom izdvaja. Od tada su oni izvan svakog suda. Ta intencija karakterizira
svijest. Meutim, ta rije ne sadri nikakvu ideju o svrsi; uzeta je u znaenju smjer: ima
samo topografsku vrijednost.
Na prvi pogled ini se, dakle, da nita ne proturjei apsurdnu duhu. Ta prividna
skromnost misli, koja se ograniava na opis onoga to odbija objanjavati, ta dragovoljna
stega iz koje proistjee paradoksalno veliko obogaivanje iskustva i obnova svijeta u svoj
njegovoj opirnosti, to su apsurdni postupci. Bar na prvi pogled. Jer naini miljenja, u tom
sluaju, kao i inae, imaju uvijek dvije strane: psiholoku i metafiziku. 8 Tako one kriju dvije
istine. Ako tema o intencionalnosti tei samo da objasni psiholoki stav kojim e stvarnost
biti iscrpljena umjesto da bude objanjena, tada je doista nita ne razdvaja od apsurdna duha.
On ima cilj izbrojiti ono to ne moe nadvisiti. Ona tvrdi samo da u odsutnosti svakog naela
jedinstva misao moe jo uvijek nai svoju radost u opisu i razumijevanju svakoga lika
iskustva. Istina o kojoj je rije tada je za svaki od tih likova psiholokog reda. Ona samo
svjedoi o interesu koji stvarnost moe pruiti. To je nain da se razbudi sanjivi svijet i da
ga u duhu oivimo. Meutim, ako poelimo proiriti i racionalno zasnovati taj pojam istine,
ako teimo da na taj nain otkrijemo bit svakog predmeta spoznaje, tada iskustvu vraamo
njegovu dubinu. Za apsurdni je duh to nerazumljivo. Ali, to krzmanje od skromnosti do
sigurnosti osjetno je u intencionalnom stavu, a to prelijevanje fenomenoloke misli objasnit
e apsurdno razmiljanje bolje od bilo ega drugog.
8 ak i najrigoroznije epistemologije pretpostavljaju metafizike. I to toliko da se metafizika velikog dijela
mislilaca naega vremena sastoji od jedne jedine epistemologije.

Husserl, naime, takoer govori o izvanvremenskim bitnostima koje intencija iznosi

na svjetlo dana, i kao da ujemo Platona. Ne objanjavaju se sve stvari jednom jedinom, ve
svima. Tu ne vidim razlike. Dakako, te ideje ili te bitnosti koje svijet ostvaruje na kraju
svakog opisa jo se ne dre savrenim uzorima. Ali, tvrdi se da su one neposredno prisutne u
svakom opaajnom podatku. Vie ne postoji jedna jedina ideja koja objanjava sve, ve
beskraj bitnosti koje daju smisao bezbrojnim predmetima. Svijet se prestaje kretati, ali se
osvjetljava. Platonski realizam postaje intuitivan, ali to je jo uvijek realizam. Kierkegaard je
ponirao u svoga Boga, a Parmenid sunovraivao misao u Jedno. No, ovdje se misao baca u
apstraktni politeizam. I jo bolje: halucinacije i fikcije tvore dio izvanvremenskih bitnosti.
U novu svijetu ideja, kategorija kentaura surauje s onom ednijom - nadbiskupskom.
Za apsurdna ovjeka bilo je istine, a u isto vrijeme i neke gorine u tom isto
psiholokom miljenju da su sva lica svijeta povlatena. Ako je sve povlateno, znai da je
sve jednako vrijedno. Meutim, metafizika strana te istine vodi ga tako daleko da se on,
elementarnom reakcijom, moda osjea blie Platonu. Uimo ga, naime, da svaka slika
pretpostavlja jednako povlatenu bitnost. U tom idealnom svijetu koji ne pozna hijerarhije,
vojska oblika sastoji se samo od generala. Transcendencija je, nema sumnje, odstranjena. Ali,
nagli zaokret iznova uvodi u svijet neku vrstu raskomadane imanentnosti koja svijetu vraa
njegovu dubinu.
Moram li se plaiti da me je odve daleko odvela tema kojom su se njezini tvorci
razboritije sluili? itam samo Husserlove prividno paradoksalne tvrdnje, ali gdje se osjea
stroga logika prihvati li se ono to prethodi: Ono to je istinito, apsolutno je istinito, po sebi;
istina je jedna; identina sebi samoj, ma kakva bila bia to je percipiraju: ljudi, nemani,
aneli ili bogovi. Razum likuje i odjekuje u tom glasu, ne mogu to nijekati. to moe znaiti
njegova tvrdnja u apsurdnu svijetu? Percepcija anela ili boga za mene je besmislica. Ono
geometrijsko mjesto gdje boanski razum potvruje moj razum, zanavijek mi je
nerazumljivo. Kad Husserl dalje pie: Kad bi sve mase izvrgnute privlaenju ieznule,
zakon privlaenja ne bi time bio uniten, ve bi, naprosto, ostao bez mogue primjene, ja
znam da imam pred sobom metafiziku utjehe. A elim li otkriti zaokret gdje misao naputa
put bjelodanog, moram samo proitati Husserlovo paralelno razmiljanje o duhu: Kad bismo
mogli jasno promatrati tone zakone psihikih procesa, oni bi se takoer pokazali vjenim i
nepromjenjivim, poput temeljnih zakona teorijskih prirodnih znanosti. Bili bi, dakle, na snazi
ak i onda kad ne bi bilo nijednog psihikog procesa. ak i kad ne bi bilo duha, njegovi bi

zakoni postojali! Jasno mi je tada da Husserl nastoji nainiti od jedne psiholoke istine
racionalno pravilo: poto je zanijekao bitnu mo ljudskog razuma, on tim okolinim putem
skae u vjeni Razum.
Huserlovska tema konkretna svijeta ne moe me tada iznenaditi. Rei mi da sve
bitnosti nisu formalne, ve da ih ima i materijalnih, da su prve predmetom logike, a druge
predmetom znanosti, samo je pitanje definicije. Uvjeravaju me da apstraktno oznaava samo
dio, neodriv sam po sebi, jednoga konkretnog sveopeg. No, ve otkriveno krzmanje
omoguuje mi da razjasnim zbrku tih izraza. Jer time se kani rei da konkretni predmet moje
pozornosti, ovo nebo, odsjaj vode na krajiku ovog ogrtaa zadravaju samo za sebe onu dra
stvarnog koju moje zanimanje izdvaja u svijetu. I neu to nijekati. Meutim, time se takoer
moe kaniti rei da je sam taj ogrta univerzalan, da ima svoju zasebnu i dostatnu bit, da
pripada svijetu oblika. Tada mi je jasno da se izmijenio tek red ophodnje. Ovaj svijet se ne
odraava vie u jednom viem univerzumu, ve se nebo oblika predstavlja u mnotvu slika
ove zemlje. To za mene nita ne mijenja. Ne nalazim ovdje sklonost konkretnom niti smisao
ljudskog ivota, ve intelektualizam, dosta razularen da bi uopio samo konkretno.

Uzalud emo se uditi oitom paradoksu koji misao vodi njezinoj vlastitoj negaciji
suprotnim putevima krotka razuma i ponosna razuma. Od apstraktna Husserlova do blistava
Kierkegaardova boga, razmak nije ba velik. Razum i iracionalno vode istom propovijedanju.
To znai da je put zapravo malo vaan; volja da se dospije dostatna je za sve. Apstraktni
filozof i religiozni filozof polaze od istog nereda i odravaju se u istoj tjeskobi. Meutim,
bitno je objasniti. enja je ovdje jaa od znanja. Znaajno je da je misao ovog vremena
istodobno jedna od najvie proetih filozofijom besmisla svijeta, a i u svojim zakljucima
jedna od najvie razdiranih. Ona se ne prestaje kolebati izmeu krajnje racionalizacije
stvarnoga elei ga raskomadati na razume-tipove, i njegove krajnje racionalizacije koja ga
eli divinizirati. Ta je razdvojenost, meutim, samo prividna. Potrebno je da se one izmire, i u
oba sluaja skok je dostatan za to. Uvijek se pogreno misli da je pojam razuma
jednosmjeran. Uistinu, ma koliko je krut u svojoj ambiciji, taj je pojam jednako promjenjiv
kao i drugi. Razum ima posve ljudsko lice, ali se i on umije okrenuti boanskom. Od Plotina
koji ga je prvi umio pomiriti s vjenim podnebljem, razum se nauio udaljiti od svojega
najmilijeg naela, tj. proturjenosti, da bi ukljuio u sebe najneobinije, posve magino,

naelo sudjelovanja.9 On je orue misli, a ne misao sama. Misao jednog ovjeka prije svega
je njegova enja.
Kao to je razum umio ublaiti plotinovsku melankoliju, tako je modernoj tjeskobi
dao sredstva da se smiri u prisnom dekoru vjenog. Apsurdni duh ima manje izgleda. Svijet
za njega nije ni tako racionalan ni toliko iracionalan. On je nerazuman, i samo to. Razum u
Husserla naposljetku nema granica. Apsurd, naprotiv, uvruje njegove granice, jer razum je
nemoan smiriti njegovu tjeskobu. Kierkegaard, s druge strane, tvrdi da je dostatna jedna
jedina granica da ga zanijeemo. Meutim, apsurd ne ide tako daleko. to se njega tie, ta
granica pogaa samo ambicije razuma. Tema iracionalnog, kao to je shvaaju
egzistencijalisti, jest razum koji se muti i oslobaa nijeui se. A apsurd je lucidni razum koji
utvruje svoje granice.
Na kraju toga tekog puta apsurdni ovjek shvaa svoje prave razloge. Usporeujui
svoj temeljni zahtjev i ono to mu se predlae, iznenada osjeti da e odustati. U Husserlovu
univerzumu svijet se razbistrava pa ona glad za bliskou do koje je stalo ljudskome srcu
postaje nepotrebnom. U Kierkegaardovoj apokalipsi, elja za jasnoom mora se zatomiti ako
se eli zadovoljiti. Nije toliko grijeh znati (to se toga tie, cijeli je svijet nevin), koliko eljeti
znati. A to je ba jedini grijeh za koji apsurdni ovjek moe osjetiti da istodobno predstavlja i
njegovu krivnju i njegovu nedunost. Nudi mu se rjeenje gdje su sve prole proturjenosti
tek polemine igrarije. Meutim, on ih nije tako osjetio. Treba sauvati njihovu istinu, koja je
u tome da ne budu zadovoljene. On ne eli propovijedanja. Moje razmiljanje eli ostati
vjerno bjelodanosti koja ga je probudila. Ta bjelodanost jest apsurd. To je onaj razdor izmeu
duha koji eli i svijeta koji obmanjuje, moja enja za jedinstvom, ovaj raspreni svijet i
proturjenost koja ih spaja. Kierkegaard potiskuje moju enju, a Husserl okuplja ovaj svijet.
Nije to ono to sam oekivao. Trebalo je ivjeti i misliti s tim razdorima, znati treba li
prihvatiti ili odbaciti. Ne moe biti rije o tome da prikrijem bjelodano, da ukinem apsurd
ukidajui jedan od elemenata njegove jednadbe. Valja znati moemo li u njemu ivjeti, ili
logika nalae da od njega umremo. Ne zanima me filozofijsko samoubojstvo, ve naprosto samoubojstvo. elim ga oistiti od njegova emocionalnog sadraja i spoznati njegovu logiku
i njegovu estitost. Svaki drugi poloaj pretpostavlja za apsurdni duh izmotavanje i
uzmicanje duha pred onim to duh iznosi na vidjelo. Husserl veli da se pokorava elji da
9 A. - U to doba razum se morao prilagoditi ili namrijeti. On se prilagoava. S Plotinom, od loginoga postaje
estetian. Metafora zamjenjuje silogizam.
B. - Uostalom, nije to jedini Plotinov doprinos fenomenologiji. Cijeli taj stav ve je sadran u ideji tako
dragoj aleksandrijskom misliocu - da ne postoji samo ideja o ovjeku, ve i ideja o Sokratu.

umakne ukorijenjenoj navici ivljenja i miljenja u odreenim ve dobro znanim i udobnim

uvjetima egzistencije, no konaan skok ponovo nam kod njega uspostavlja vjenost i njezinu
udobnost. Skok ne znai krajnju pogibelj kako bi to htio Kierkegaard. Pogibelj je, naprotiv, u
onom suptilnom trenu koji prethodi skoku. Znati se odrati na tom vrtoglavom rubu, to je
estitost, sve je ostalo izgovor. Znam i to da nemo nikad nije nadahnula tako dirljive akorde
poput Kierkegaardovih. Ali, ako nemo ima svoje mjesto u ravnodunim krajolicima
povijesti, ne moe ga nai u razmiljanju iji zahtjev sada znamo.

Apsurdna sloboda

Sada je glavno uinjeno. Drim nekoliko bjelodanosti od kojih se ne mogu odvojiti. Vano je
samo ono to znam, ono to je sigurno, ono to ne mogu nijekati, ono to ne mogu odbaciti.
Mogu nijekati sve od onog dijela sebe koji ivi od neizvjesnih enja, osim te elje za
jedinstvom, te gladi za rjeenjem, tog zahtjeva za jasnoom i kohezijom. Mogu sve
opovrgnuti u ovom svijetu koji me okruuje, povrjeuje ili zanosi, osim tog kaosa, tog kraljasluaja i te boanske istovrijednosti koja se raa iz anarhije. Ne znam ima li ovaj svijet
smisao koji ga nadilazi. Meutim, znam da ne poznam taj smisao i da mi ga je, za sada,
nemogue poznati. to za mene znai smisao izvan moga ivota? Mogu razumjeti samo
ljudskim pojmovima. Razumijem samo ono to dodirujem, ono to mi se opire. A te dvije
pouzdanosti, svoju glad za apsolutnim i jedinstvom i nesvedivost ovog svijeta na jedan
racionalni i razboriti princip, znam, opet ne mogu pomiriti. Kakvu drugu istinu mogu priznati
a da ne laem, a da ne umijeam nadu koje nemam i koja ne znai nita u granicama mojega
stanja?
Kad bih bio stablo meu drugim stablima, maak meu ivotinjama, ovaj bi ivot
imao smisla ili, bolje rekavi, taj problem ne bi postojao, jer ja bih bio dio ovog svijeta. Ja
bih bio ovaj svijet kojem se sada suprotstavljam cijelom svojom svijeu i svom svojom
potrebom za bliskou. Taj tako beznaajni razum suprotstavlja me svakom stvorenju. Ne
mogu ga nijekati jednim potezom pera. Ono to mislim da je istinito, pri tom moram i ostati.
Ono to mi izgleda tako oito, pa ak i kad je protiv mene, moram podravati, A to je temelj
toga sukoba, toga loma izmeu svijeta i moga duha ako ne svijest koju o njemu imam? Ako
ga, dakle, elim odrati, onda to mogu stalnom svijeu, uvijek obnavljanom, uvijek
napregnutom. Eto to mi za sada valja upamtiti. U tom se trenu apsurd, koji je istodobno tako
jasan a tako se teko zadobiva, vraa u ovjekov ivot i pronalazi svoju domovinu. U tom
trenu duh jo moe napustiti neplodnu i sunu cestu svjesna napora. Ona se sada pomalja u

svagdanjem ivotu, nalazi svijet bezimenog Nekog, ali se ovjek od sada onamo vraa sa
svojom pobunom i svojom pronicljivou. Zaboravio se nadati. Taj pakao sadanjice, to je,
napokon, njegovo kraljevstvo. Svi problemi ponovo dobivaju svoju otrinu. Apstraktna
bjelodanost povlai se pred lirizmom oblika i boja. Duhovni sukobi utjelovljuju se i nalaze
jadno i krasno utoite u ljudskom srcu. Nijedan nije rijeen. Ali su svi preobraeni. Hoemo
li umrijeti, izmaknuti skokom, rekonstruirati zgradu ideja i oblika po svojoj mjeri? Hoemo
li, naprotiv, podrati razdiruu i udesnu okladu apsurda? U tom pogledu, uinimo zadnji
napor i izvucimo sve svoje zakljuke. Tijelo, njenost, stvaranje, akcija ljudska plemenitost
tada e iznova stei svoja mjesta u ovom besmislenom svijetu. ovjek e, napokon, u sebi
pronai vino apsurda i kruh ravnodunosti kojima hrani svoju veliinu.
Inzistirajmo jo na metodi: potrebna je upornost. Na odreenoj toki svoga puta,
apsurdni ovjek dobiva poticaj. Povijesti ne manjkaju ni religije ni proroci, ak i bez bogova.
Od njega se trai da skoi. On moe odgovoriti samo da ne razumije dobro, da to nije jasno.
On voli raditi ba samo ono to dobro razumije. Uvjeravaju ga da je to grijeh oholosti, ali on
ne razumije pojam grijeha; da je na kraju moda pakao, no on nema dosta mate da bi
predoio tu udnu budunost; da gubi besmrtni ivot, ali mu se to priinja nitavnim. Htjelo
bi se od njega da prizna svoju krivicu, a on se osjea nedunim. Pravo rekavi, on jedino i
osjea tu svoju nenadomjestivu dunost. Ona mu sve doputa. Zato on trai od sebe samoga
da ivi samo s onim to zna, da se zadovolji onim to jest i da se ne dogodi nita to nije
izvjesno. Odgovara mu se da nita nije izvjesno. Ali to je bar jedna izvjesnost. Obraa se njoj;
on hoe znati je li mogue ivjeti bez poticaja.

Sada mogu pristupiti pojmu samoubojstva. Osjetilo se ve kakvo mu je rjeenje

mogue dati. U ovom pitanju problem se obrnuto postavlja. Prije je bilo bitno znati mora li
ivot imati smisla da bi bio proivljen. Ovdje se, naprotiv, pokazuje da e on utoliko bolje
biti proivljen ukoliko ne bude imao smisla. Doivjeti jedno iskustvo, jednu sudbinu, znai
prihvatiti je potpuno. A ta sudbina za koju znamo da je apsurdna nee se doivjeti ne uinimo
li sve da pred sobom odrimo taj apsurd koji je svijest otkrila. Nijekati jedan od elemenata
suprotnosti, od koje on ivi, znai izbjegavati ga. Unititi svjesnu pobunu, znai zaobii
problem. Tema stalne revolucije prenosi se tako na individualno iskustvo. ivjeti, to znai
urediti da apsurd ivi. Dati mu ivjeti, znai ponajprije promatrati ga. Obratno od Euridike,

apsurd nastaje samo kada se okrenemo od njega. Jedna od rijetkih smislenih filozofijskih
pozicija dakle je pobuna. Ona je vjeno sueljavanje ovjeka i njegove vlastite tame. Ona je
zahtjev za nemoguom prozirnou. Ona dovodi svijet u pitanje u svakom od njegovih
trenutaka. Kao to pogibelj prua ovjeku nenadoknadivu priliku da je razumije, tako i
metafizika pobuna rasprostire svijest preko cijeloga iskustva. To je ona stalna prisutnost
ovjekova u njemu samome. Ona nije polet, ona je bez nade. Ta pobuna samo je sigurnost u
poraznu sudbinu, bez rezignacije koja bi je morala pratiti.
Tu se vidi do koje se toke apsurdno iskustvo udaljava od samoubojstva. Moe se
povjerovati da samoubojstvo slijedi pobunu. Meutim, to nije tono. Jer ono nije njezin
logini rezultat. Zbog pristanka koji pretpostavlja, ono je ba njezina suprotnost.
Samoubojstvo je, poput skoka, prihvaanje na granici. Sve je dovreno, ovjek stupa u svoju
bitnu povijest. Raspoznaje svoju budunost, svoju jedinu i stranu budunost, i u nju se rui.
Na svoj nain, samoubojstvo rjeava apsurd. Ono ga odvlai u jednaku smrt. Meutim, znam
da se apsurd ne moe razrijeiti da bi se odrao. On izmie samoubojstvu jer je istodobno i
svijest o smrti i odbijanje smrti. U krajnjoj toki zadnje misli osuenika na smrt on je ona
uzica na cipeli koju ovaj unato svemu opaa, na nekoliko metara, na samom rubu svoga
vrtoglavog pada. Osuenik na smrt ba je suprotnost samoubojstvu.
Ta pobuna daje vrijednost ivotu. Proirena na cjelokupno trajanje ivota, vraa mu
veliinu. Za ovjeka bez naonjaka nema ljepeg prizora od onoga kad se um hvata u kotac
sa stvarnou koja ga nadilazi. Prizor je ljudskog ponosa neusporediv. Sva omalovaavanja
nee tu nita postii. Ta stega koju duh namee sam sebi, ta potpuno izmiljena volja, to
suoenje, posjeduju neto mono i jedinstveno. Osiromaiti tu stvarnost ija neljudskost ini
ovjekovu veliinu, znai u isti mah osiromaiti njega samoga. Jasno mi je tada zato me
uenja koja mi sve objanjavaju istodobno slabe. Ona mi skidaju breme vlastita ivota, a ipak
je potrebno da ga ja sam nosim. Na ovom zaokretu ne mogu razumjeti da e jedna skeptina
metafizika stupiti u savez s moralom odricanja.
Svijest i pobuna, ta su odbijanja suprotnost odricanju. Sve to je nesvodivo i
strastveno u ljudskome srcu potie ih, naprotiv, svojim ivotom. Treba da umremo
nepomireni, a ne dragovoljno. Samoubojstvo je nepoznavanje. Apsurdni ovjek moe samo
iscrpiti sve i iscrpiti sebe. Apsurd je njegova krajnja napetost, ona koju stalno odrava jednim
osamljenim naporom jer zna da u ovoj svijesti i u ovoj pobuni iz dana u dan pokazuje svoju

jedinu istinu koja je izazov. To je prvi zakljuak.

Odravam li se u toj uglavljenoj poziciji koja nastoji izvui sve zakljuke (i samo
njih) to ih neki izloeni pojam povlai, nalazim se tada pred jednim drugim paradoksom. Da
bih ostao vjeran toj metodi, nije mi uope potreban pojam metafizike slobode. Znati je li
ovjek slobodan, mene ne zanima. Mogu iskusiti jedino svoju vlastitu slobodu. O njoj ne
mogu imati ope pojmove, ve nekoliko jasnih pogleda. Problem slobode po sebi nema
smisla. Jer on je na posve drugi nain svezan s problemom Boga. Znati je li neki ovjek
slobodan iziskuje i znanje o tome moe li on imati gospodara. Posebna apsurdnost toga
problema dolazi odatle to mu sam pojam koji omoguuje problem slobode istodobno
oduzima cijeli smisao. Jer pred Bogom manje postoji problem slobode negoli problem zla.
Alternativa je poznata: ili mi nismo slobodni i svemogui je Bog odgovoran za zlo, ili smo mi
slobodni i odgovorni, ali tada Bog nije svemoan. Sva cjepidlaenja raznih kola nisu nita
dodala niti oduzela otrici toga paradoksa.
Stoga se ne mogu izgubiti u egzaltaciji ili jednostavnu odreenju nekog pojma koji mi
izmie i gubi smisao od trena kad prelazi okvir mojega individualnog iskustva. Ne mogu
shvatiti to moe biti sloboda koju bi mi pruilo neko vie bie. Izgubio sam smisao za
hijerarhiju. O slobodi mogu imati samo shvaanje zatoenika ili modernog pojedinca u krilu
drave. Jedina sloboda koju poznam, to je sloboda duha i akcije! Ako apsurd i ponitava sve
moje izglede na vjenu slobodu, on mi, naprotiv, vraa i uzdie moju slobodu akcije. To
uskraivanje nade i budunosti znai uveavanje ovjekovih mogunosti.
Prije negoli susretne apsurd, obian ovjek ivi sa svojim ciljevima, s brigom o
budunosti ili o opravdanju (u pogledu koga ili ega, to nije pitanje). On procjenjuje svoje
izglede, rauna na budunost, na svoju mirovinu ili na rad svojih sinova. Jo vjeruje da se u
njegovu ivotu neto moe usmjeriti. Uistinu, on djeluje kao da je slobodan ak i kad sve
injenice same proturjee toj slobodi. Nakon apsurda sve je poljuljano. Ona ideja da jesam,
moj nain djelovanja kao da sve ima smisao (premda sam prigodimice govorio da nema
smisla), sve se to vrtoglavo opovrgava apsurdnou mogue smrti. Misliti na sutra, postaviti
sebi cilj, imati svoje naklonosti, sve to pretpostavlja vjeru u slobodu, ak ako se kadto i
uvjerimo da je ne osjeamo. Meutim, u ovom trenu dobro znam da ta via sloboda bivanja
koja jedina moe biti temelj istini, ne postoji. Smrt je tu poput jedine stvarnosti. Poslije nje,

igre su zavrene. Nisam vie slobodan da se odrim, nego sam rob, i to rob bez nade u vjenu
revoluciju, bez pribjegavanja preziru. A tko moe ostati robom bez revolucije i bez prezira?
Kakva sloboda, u punom smislu rijei, moe postojati bez pouzdanja u vjenost?
Ali apsurdni ovjek istodobno razumije da je do sada bio svezan za taj postulat
slobode od ije je iluzije zapravo i ivio. U stanovitom smislu, to ga je sputavalo. Dok je
zamiljao cilj svojega ivota, prilagoavao se zahtjevima za postizanje cilja, i postajao robom
vlastite slobode. Ne bih primjerice umio raditi drukije nego kao otac obitelji (ili inenjer, ili
voa naroda, ili nii potanski inovnik), to se spremam biti. Drim da mogu izabrati da
budem to prije negoli neto drugo. Istina je, mislim to nesvjesno. Meutim, istodobno drim
do svojega postulata o miljenjima onih koji me okruuju, o predrasudama svoje ljudske
sredine (drugi su tako sigurni da su slobodni, a to dobro raspoloenje tako je zarazno!). Drali
se mi ma koliko daleko od svake predrasude, moralne ili drutvene, djelomice smo pod
njihovim utjecajem, pa najboljima izmeu njih (postoje dobre i loe predrasude) ak
prilagoavamo svoj ivot. Tako apsurdni ovjek shvaa da uistinu nije bio slobodan. Jasnije
govorei, ovisno o tome koliko se nadam, koliko me uznemiruje istina koja mi je svojstvena i
nain kako jesam ili kako stvaram, ovisno o tome, napokon, koliko ureujem vlastiti ivot i
koliko time dokazujem da prihvaam da on ima smisla, ovisno o tome stvaram pregrade
meu koje zbijam svoj ivot. Postupam poput tolikih slubenika srca i duha koji izazivaju u
meni samo gaenje, a ne rade nita drugo (to mi je sada posve jasno) nego uzimaju ozbiljno
ovjekovu slobodu.
Apsurd mi rasvjetljuje ovo pitanje: ne postoji sutra. Eto odsada razloga moje duboke
slobode. Ovdje u napraviti dvije usporedbe. Mistici najprije nalaze slobodu u tome to se
predaju. Ponirui u svoga boga, pristajui na njegova pravila, oni, sa svoje strane, potajno
postaju slobodni. U spontano prihvaenu ropstvu oni nalaze duboku neovisnost. Ali to znai
ta sloboda? Moemo rei da se oni osjeaju slobodnima spram sebe samih i manje
slobodnima a vie osloboenim. Posve okrenut prema smrti (ovdje shvaene kao
najbjelodanija apsurdnost), i apsurdni se ovjek tako osjea osloboenim od svega onog to
nije ta strastvena pozornost koja se kristalizira u njemu. On uiva slobodu spram opih
propisa. Ovdje se vidi da ishodine teme egzistencijalne filozofije imaju svoju posvemanju
vrijednost. Povratak svijesti, bijeg iz svagdanjeg sna prvi su koraci apsurdne slobode. Ali, to
je egzistencijalno propovijedanje kojemu se teilo i, s njim, tom duhovnom skoku koji u
osnovi izmie svijesti. Na isti nain (to je moja druga usporedba), antiki robovi nisu bili

slobodni. Ali oni su poznavali onu slobodu koja se sastoji u tome da se ne osjeamo
odgovornima.10 Smrt, takoer, ima patricijske ruke koje razaraju, ali i oslobaaju.
Strmoglaviti se u tu sigurnost bez dna, osjetiti se od danas dostatno tui vlastitu ivotu
da bismo ga uveliali i proli bez kratkovidnosti zaljubljenog - tu jo jest naelo nekog
osloboenja. Ta nova neovisnost ima svoj rok kao i svaka slobodna akcija. Ona ne dobiva
mjenicu na vjenost. Ali zamjenjuje iluzije o slobodi koje su se sve zaustavljale u smrti.
Boanska raspoloivost osuenika na smrt pred kojim se u jedno praskozorje otvaraju
zatvorska vrata, ona nevjerojatna ravnodunost prema svemu, osim prema istu plamenu
ivota, smrt i apsurd ovdje su, osjea se to dobro, naela jedine razumne slobode: slobode
koju ljudsko srce moe osjetiti i proivjeti. To je drugi zakljuak. Tako apsurdni ovjek
nazire jedan plameni i ledeni svijet, proziran i ogranien, svijet gdje nita nije mogue ali je
sve dano, svijet iza kojega je propast i nitavilo. On tada moe odluiti da li da prihvati ivjeti
u takvu svijetu i da iz njega crpi svoje snage, svoje odbijanje nade i tvrdoglavi dokaz jednog
ivota bez utjehe.

Ali to znai ivot u jednom takvu svijetu? Nita drugo, za trenutak, doli
ravnodunost spram budunosti i strast da se iscrpi sve to je dano. Vjera u smisao ivota
uvijek pretpostavlja skalu vrijednosti, izbor, nae preferencije. Vjera u apsurd, prema naim
definicijama, pouava suprotno. Ali to zavrjeuje da se tu zaustavimo.
Zanima me samo znati moe li se ivjeti bez poticaja. Ne elim napustiti to podruje.
Ako mi je dano ovo lice ivota, mogu li mu se prilagoditi? A pred tom osobitom brigom,
vjera u apsurd javlja se kao zamjena kakvoe iskustava koliinom. Uvjerim li se da ovaj ivot
nema drugo lice do lica apsurda, iskusim li da sva njegova ravnotea ovisi o vjenoj
suprotnosti izmeu moje svjesne pobune i tame u kojoj se ona trza, prihvatim li da moja
sloboda ima smisla samo u odnosu spram svoje ograniene sudbine, tada moram kazati da
nije vrijedno najbolje ivjeti, ve najvie ivjeti. Ne moram se pitati je li to prosto ili
odvratno, otmjeno ili alosno. Jedanput zanavijek, ovdje su vrijednosni sudovi uklonjeni u
korist injeninih sudova. Potrebno je samo izvui zakljuke iz onog to mogu vidjeti, a ne
uputati se u neto to bi bila pretpostavka. Pretpostavim li da tako nije asno ivjeti, istinska
10 Ovdje je rije o usporedbi injenica, a ne o apologiji smjernosti. Apsurdni je ovjek suprotnost pomirenu
ovjeku.

e mi estitost tada nalagati da budem neastan.

Najvie ivjeti; u najirem smislu rijei, to ivotno pravilo ne znai nita. Valja ga
precizirati. ini mi se, prije svega, da taj koliinski pojam nije dosta temeljito ispitan. Jer on
moe pokazati veliki dio ljudskog iskustva. Moral nekog ovjeka, njegova skala vrijednosti
imaju smisla samo na temelju koliine i raznovrsnosti iskustva koje je mogao sakupiti. A
uvjeti moderna ivota nameu veini ljudi istu koliinu iskustva i, prema tome, isto duboko
iskustvo. Dakako, valja dobro promatrati i spontani udio jedinke, ono to je u njoj dano. Ali
ja ne mogu suditi o tome i, jo jedanput, ovdje je moje pravilo zadovoljiti se neposrednom
bjelodanou. Tada vidim da prava narav opeg morala poiva manje na idealnu znaenju
naela koje ga nadahnjuje negoli u normi jednog iskustva kojemu je mogue izmjeriti
veliinu. Forsirajui malo stvari, Grci su imali moral svoje dokolice kao to mi imamo moral
svojega osmosatnog dana. Ali, ve mnogo ljudi, pa i meu najtraginijim, daje naslutiti da
vee iskustvo mijenja tu skalu vrijednosti. Oni nam omoguuju da zamislimo onoga
pustolova svakidanjice koji bi jednostavnom koliinom iskustava tukao sve rekorde
(hotimice rabim taj portski izraz) i postigao tako svoj vlastiti moral. 11 Udaljimo se ipak od
romantizma i upitajmo se samo to moe znaiti taj stav za ovjeka koji se odluio prihvatiti
okladu i strogo potovati ono to dri pravilom igre.
Potui sve rekorde znai ponajprije i jedino biti licem u lice sa svijetom to je mogue
ee. Kako se to moe urediti bez proturjenosti i bez igre rijei? Jer, s jedne strane, apsurd
ui da su sva iskustva nevrijedna a, s druge strane, potie na najveu koliinu iskustava. Kako
tada ne uiniti poput tolikih ljudi o kojima sam maloprije govorio - izabrati oblik ivota koji
donosi najvie mogue od te ljudske materije, uvesti time jednu skalu vrijednosti koju, s
druge strane, nastojimo odbaciti?
Meutim, apsurd i njegov proturjeni ivot i dalje nas ue. Jer pogreno je misliti da
ta koliina iskustava ovisi o okolnostima naega ivota kad ovisi samo o nama. Ovdje valja
pojednostavniti. Dvojici ljudi koji ive isti broj godina svijet uvijek osigurava isti zbroj
iskustava. Na nama je da budemo svjesni toga. Osjeati svoj ivot, svoju pobunu, svoju
slobodu, i to to je mogue vie, to znai ivjeti, i to to je mogue vie. Tamo gdje vlada
lucidnost, skala vrijednosti postaje nekorisnom. Pojednostavimo jo malo. Recimo da je
11 Koliina ponekad stvara kakvou. Ako vjerujem u najnovije rezultate znanstvene teorije, cijela se materija
sastoji od sredita energije. Njihova vea ili manja koliina stvara njezinu vie ili manje posebnu
specifinost. Milijarda iona i jedan ion razlikuju se ne samo koliinom ve i kakvoom. Analogiju je lako
pronai i u ljudskom iskustvu.

jedina zapreka, jedini promaaj u uspjehu prerana smrt. Ovdje sugerirani svijet ivi samo
zbog suprotnosti tom stalnom izuzetku, smrti. Tako nikakva dubina, nikakva emocija,
nikakva strast i nikakva rtva u oima apsurdna ovjeka ne bi mogle (ak kad bi to i elio)
izjednaiti etrdesetogodinji svjesni ivot i ezdesetogodinju lucidnost. 12 Ludost i smrt, to
su njegove neizljeive pojave. ovjek ne izabire. Apsurd i viak ivota koji on sadri ne
ovise, dakle, o ovjekovoj volji, ve o njezinoj suprotnosti - smrti.13 Odvagnemo li dobro
rijei, u pitanju je jedino srea. Treba umjeti pristati na to. Dvadeset godina ivota i iskustava
nee se nikada vie nadomjestiti.
Nekom neobinom nedosljednou u jednog tako upuenog naroda, Grci su eljeli da
ljudi koji umru mladi budu ljubimci bogova. A to je istina samo ako prihvatimo da ulazak u
smijeni svijet bogova znai zanavijek gubljenje najistije radosti, radosti da se osjea, i to da
se osjea na ovoj zemlji. Sadanjica i slijed sadanjica pred stalno svjesnom duom ideal su
apsurdna ovjeka. Ali, rije ideal ovdje zadrava lani prizvuk. Nije to ak ni njegov
poticaj, ve samo trei zakljuak njegova razmiljanja. Polazei od jedne tjeskobne svijesti o
neljudskom, razmiljanje o apsurdu vraa se na kraju svojega puta u samo sredite
strastvenog ara ljudske pobune.14

Izvlaim tako iz apsurda tri zakljuka: svoju pobunu, svoju slobodu i svoju strast.
Samom igrom svijesti promeem u ivotno pravilo ono to je bilo poziv na smrt - i
odbacujem samoubojstvo. Poznam, bez sumnje, mukli odjek koji se razlijee naim danima.
Ali imam rei samo jednu rije: a ta je da je on neophodan. Kad Nietzsche pie: Jasno je da
je glavno i na nebu i na zemlji pokoravati se dugo vremena i u istom pravcu: s vremenom, iz
toga proistjee neto zbog ega ivot ima smisla na ovoj zemlji, kao na primjer vrlina,
umjetnost, glazba, ples, razum, duh, neto to ga preobraava, neto suptilno, ludo ili
boansko, on objanjava tako pravilo visokog morala. Meutim, on takoer pokazuje i put
12 Isto razmiljanje o tako razliitu pojmu kao to je ideja nitavila. Ona nita ne dodaje niti oduzima stvarnosti.
U psiholokom iskustvu nitavila, u razmatranju onoga to e se dogoditi za dvije tisue godina, nae vlastito
nitavilo dobiva pravi smisao. S jednoga stajalita, nitavilo je ba stvoreno od zbira buduih ivota koji nee
biti nai.
13 Volja je ovdje samo posrednica; ona tei odrati svijest. Ona osigurava ivotnu disciplinu, a to je vrijedno
pozornosti.
14 Vana je koherentnost. Ovdje se polazi od prihvaanja svijeta. Ali, orijentalna misao pouava da se moemo
prepustiti istom loginom naporu ako izaberemo protiv svijeta. To je takoer legitimno, i ovom ogledu daje
perspektivu i granice. Meutim, kad se negacija svijeta provodi s istom strogou, dospijeva se esto (u
stanovitim vedantistikim kolama) do slinih rezultata, na primjer, glede ravnodunosti djela. U jednoj
veoma znaajnoj knjizi kakva je Izbor, Jean Grenier na taj nain utemeljuje istinsku filozofiju
ravnodunosti.

apsurdna ovjeka. Pokoravati se aru, to je ono to je istodobno i najlake i najtee. Dobro je,
meutim, da ovjek, borei se s tekoom, kadto prosuuje sebe. On jedini i moe to uiniti.
Molitva, veli Alain, to je kada se no spusti na misao. Ali, treba da duh susretne
no, odgovaraju mistici i egzistencijalisti. Dakako, ali ne onu no koja nastaje pod
sputenim kapcima i samom ovjekovom voljom - neprohodnu i mrklu no, koju duh stvara
da bi se izgubio u njoj. Mora li susresti no, neka to prije bude no oaja koji je lucidan,
polarna no, bdjenje duha, no iz koje e, moda, iknuti ona bijela i netaknuta jasnoa to
ocrtava svaki predmet u svjetlu inteligencije. Na tom stupnju istovrijednost susree strastveno
poimanje. Tada vie nije ak pitanje o prosudbi egzistencijalnog skoka. On iznova zauzima
svoj poloaj u stoljetnoj fresci ljudskih stavova. Za promatraa, ako je svjestan, taj je skok
opet apsurdan. Vjerujui da razrjeava paradoks, on ga obnavlja u cijelosti. Zbog toga je
dirljiv. Zbog toga sve iznova zauzima svoje mjesto i apsurdni se svijet iznova raa u svome
sjaju i svojoj raznovrsnosti.
Ali, loe se zaustaviti, teko se zadovoljiti samo jednim nainom promatranja, liiti se
proturjenosti, moda najsuptilnije od svih duhovnih oblika. Ono to prethodi, samo definira
jedan nain miljenja. Sada treba ivjeti.

APSURDNI
OVJEK

Ako Stavrogin vjeruje, on ne vjeruje da vjeruje.

Ako ne vjeruje, on ne vjeruje da ne vjeruje.
DEMONI

Moje polje, veli Goethe, jest vrijeme. Eto doista apsurdnih rijei. to je, zapravo,
apsurdni ovjek? To je onaj koji, ne nijeui vjenost, ne radi nita za nju. Ne stoga to bi mu
enja bila tuom. Meutim, on vie od nje voli svoju hrabrost i svoje rasuivanje. Prvo ga
ui da ivi bez poziva i da se zadovoljava onim to ima, drugo ga pouava o njegovim
granicama. Uvjeren u svoju ogranienu slobodu, u svoju pobunu bez budunosti i svoju
kratkotrajnu svijest, on slijedi svoju pustolovinu u vremenu svojega ivota. Tamo je njegovo
polje, tamo je njegova akcija koju uva od svakog suda, osim vlastitog. Jedan vii ivot ne
moe mu znaiti drugi ivot. To bi bilo neasno. Ovdje ak ne govorim o onoj smijenoj
vjenosti koju nazivamo potomstvom. Gospoa Roland preputa se njegovu sudu. Toj je
nepromiljenosti oitana lekcija. Potomstvo rado navodi te rijei, no zaboravlja o njima
suditi. Gospoa Roland ostavlja potomstvo ravnodunim.
Uope se ne moe raspravljati o moralu. Vidio sam ljude kako s mnogo morala loe
rade i svakoga dana utvrujem da estitosti nisu potrebna pravila. Postoji samo jedan moral
koji apsurdni ovjek moe dopustiti, onaj koji je nerazluiv od Boga: onaj koji je propisan
iznutra. Ali, on ivi ba izvan toga Boga. Kada je rije o drugim moralnostima (tu, takoer,
podrazumijevam nemoralnost), apsurdni ovjek vidi u njima samo opravdanja, a on nema to
opravdavati. Ovdje polazim od naela njegove dunosti.
Ta je dunost pogibeljna. Sve je doputeno, uzvikuje Ivan Karamazov. Tu se
takoer osjea apsurd. Ali pod uvjetom da ga ne shvatimo vulgarno. Ne znam jesmo li dobro
zamijetili: nije rije o kriku izbavljenja i radosti, ve o gorkoj tvrdnji. Izvjesnost o Bogu koji

bi ivotu dao smisao daleko je privlanija negoli mo da nekanjeno inimo zlo. Izbor ne bi
bio teak. Ali, izbora nema, i tada poinje gorina. Apsurd ne izbavlja, on vee. On ne
doputa sve. Sve je doputeno - ne znai da nita nije zabranjeno. Apsurd samo izjednaava
posljedice tih djela. On ne preporuuje zloin, bilo bi to djetinjasto, ve utvruje beskorisnost
grinje savjesti. Ako su sva iskustva podjednaka, tada je i iskustvo dunosti jednako
opravdano kao i neko drugo. ovjek moe biti krepostan iz hira.
Svi se morali temelje na ideji da neki in ima posljedice koje ga opravdavaju ili
ponitavaju. Duh proet apsurdom prosuuje samo da na te posljedice treba gledati vedro. On
je spreman platiti. Drukije reeno, ako za njega moe biti odgovornih, krivaca nema. U
najboljem sluaju pristat e koristiti se negdanjim iskustvom da bi zasnovao svoja budua
djela. Vrijeme e dati vremenu da ivi, a ivot e sluiti ivotu. Na tome polju, istodobno
ogranienom i krcatom mogunostima, sve u njemu samom, osim njegove lucidnosti, ini mu
se nepredvidivim. Kakvo bi, dakle, pravilo moglo izai iz toga nerazumnog reda? Jedina
istina koja mu se moe uiniti pounom nije formalna: ona oivljava i razvija se u ljudima.
Apsurdni duh, dakle, moe na kraju svoga umovanja potraiti ne etika pravila, ve
razjanjenja i dah ljudskih ivota. Sljedeih nekoliko slika ba su takve vrste. One nastavljaju
apsurdno razmiljanje, dajui mu stav i svoju toplinu.
Moram li razvijati ideju da neki primjer nije nuno primjer koji valja slijediti (jo
manje u apsurdnu svijetu), i da te slike ipak nisu i uzori? Osim to je za to potrebna sklonost,
ovjek postaje smijenim, imajui na umu sve razlike, ako prihvati od Rousseaua da valja
hodati etveronoke, i od Nietzschea da valja grubo postupati s majkom. Valja biti
apsurdan, pie moderan pisac, no ne valja biti lakovjeran. Stavovi kojima emo se
pozabaviti mogu imati puni smisao samo uzmu li se u obzir njihove suprotnosti. Nii
potanski slubenik jednak je osvajau ako im je svijest zajednika. Sva su iskustva u tom
pogledu ista. Ima ih koja slue ili koja tete ovjeku. Slue mu ako je svjestan. U protivnom
su bezvrijedna: o ovjekovim porazima ne presuuju okolnosti, ve on sam.
Biram samo one ljude koji tee samo za vlastitim iscrpljenjem ili za koje sam svjestan
da se iscrpljuju. U tom ne idem dalje. Za sada kanim govoriti samo o svijetu gdje su misli
poput ivota liene budunosti. Sve to nuka ovjeka da radi i da se giba, koristi se nadom.
Jedina misao koja nije lana, jalova je misao. U apsurdnom svijetu vrijednost jednoga pojma
ili jednog ivota mjeri se njihovom neplodnou.

Donhuanizam

Kad bi bilo dostatno samo voljeti, sve bi bilo odve jednostavno. to se vie voli, apsurd se
sve vie uvruje. To nije pomanjkanje ljubavi to Don Juana nosi od ene do ene.
Smijeno ga je prikazivati kao vidovnjaka u potrazi za potpunom ljubavi. Ba zato to ih voli
jednakim zanosom i svaki put svim svojim biem, mora ponavljati taj dar i to produbljivanje.
Zato se svaka nada da e mu priutiti ono to mu jo nijedna nikada nije dala. Meutim, one
se uvijek iznova duboko varaju i uspijevaju samo izazvati u njemu potrebu za tim
ponavljanjem. Napokon, uzvikuje jedna od njih, napokon sam ti pruila ljubav. Hoemo
li se zauditi kada se Don Juan tome nasmije: Napokon? Ne, veli on, ve samo jo
jedanput. Zato bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?
Je li Don Juan tuan? Nije vjerojatno. Tu u se teko moi pozvati na kroniku. Onaj
smijeh, ona pobjednika drskost, ona ustreptalost i sklonost glumi, sve je to svijetlo i radosno.
Svako zdravo bie tei da se mnoi. Tako i Don Juan. K tome, tuni imaju dva razloga da to
budu, ili ne znaju, ili se nadaju. Don Juan zna i ne nada se. On nas podsjea na umjetnike koji
poznaju svoje granice, nikada ih ne prelaze, i u tom ogranienom prostoru gdje se smjeta
njihov duh imaju svu udesnu lakoa majstora. I genijalnost je ba u tome: inteligencija koja
pozna svoje granice. Sve do granice svoje tjelesne smrti, Don Juan ne zna za tugu. Od trena
kada zna, odzvanja njegov smijeh i sve mu se prata. Bio je tuan dok se nadao. Na usnama
te ene danas opet pronalazi gorki i okrepljujui okus jedine znanosti. Gorak? Ba i ne: to
neophodno nesavrenstvo daje osjetiti sreu! Velika je zabuna pokuati u Don Juanu vidjeti
ovjeka odgojena na Propovjedniku. Jer za njega je ispraznost jo samo nada u drugi ivot.
On to i dokazuje jer ga izigrava prkosei i samom nebu. Njemu nije svojstveno aljenje za
eljom utonulom u nasladi, ta ablona nemoi. To vie prilii Faustu koji je dostatno vjerovao
u Boga da bi prodao duu vragu. Za Don Juana stvar je jednostavnija. Molinin Burlador na
prijetnje paklom uvijek odgovara: Podaj mi samo dugi rok! Sve to dolazi poslije smrti

nevrijedno je, a kako je dug slijed dana za onoga tko zna da je iv! Faust je traio
ovozemaljska dobra: nesretnik je samo trebao ispruiti ruku. Ne znati razveseliti duu ve
znai prodati je. Don Juan, naprotiv, zahtijeva zasienje. Napusti li neku enu, ne ini to tek
stoga to je vie ne eli. Lijepa je ena uvijek poeljna. ini to stoga to udi za nekom
drugom, a to nije isto.
Ovaj ga ivot posve zadovoljava, te nita nije gore nego izgubiti ga. Taj je luak
veliki mudrac. Ali ljudi koji ive od nade teko se prilagoavaju ovom svijetu gdje dobrota
ustupa mjesto velikodunosti, njenost mukoj utnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko
e rei: Bio je to slabi, idealist ili svetac. Valja, doista, poniziti veliinu koja vrijea.

esto se ljutimo (ili je to onaj sudioniki smijeh koji obezvrjeuje ono emu se divi)
na Don Juanove besjede i na onu istu reenicu koja mu slui za sve ene. No, za onoga tko
trai koliinu uitaka vaan je samo uspjeh. Zato komplicirali ve prokuane lozinke? Nitko,
ni mukarac ni ena, ne sluaju njih, ve samo glas to ih izgovara. One su samo pravilo,
konvencija i uljudnost. Izgovorimo ih, zatim ostaje uiniti najvanije. Don Juan se ve
priprema za to. Zato bi sebi postavljao moralni problem? On nije kao Manara od Milosza
koji se, elei postati svecem, izvrgava prokletstvu. Za nj je pakao neto to se izaziva. Na
boanski gnjev on ima samo jedan odgovor, a to je ljudska ast: Ja sam astan, odgovara on
Komturu, i ispunjavam svoje obeanje jer sam vitez. Ali bi isto tako bila velika pogreka
drati ga nemoralnim. U tom pogledu on je kao i svi ostali: ima moral svoje simpatije ili
antipatije. Don Juana moemo dobro shvatiti samo ako imamo u vidu ono to vulgarno
simbolizira: obina zavodnika i enskara. On je obian zavodnik. 15 S tom razlikom to je
svjestan i stoga apsurdan. Zavodnik koji postaje svjestan nee se zbog toga mnogo izmijeniti.
Zavoenje je njegov poziv. Mijenja se ili postaje boljim samo u romanima. No, moe se rei
da se nije nita promijenilo, a da je ujedno sve promijenjeno. Don Juan ostvaruje etiku
koliine za razliku od sveca koji tei kakvoi. Ne vjerovati u duboki smisao stvari, svojstvo je
apsurdna ovjeka. On razgleda, gomila i brie ona topla ili zadivljena lica. Vrijeme ide s
njim. Apsurdni je ovjek onaj koji se ne odjeljuje od vremena. Don Juan ne misli skupljati
zbirku ena. On iscrpljuje njihov broj, a s njima i svoje ivotne anse. Skupljati zbirku ena
znailo bi biti sposobnim ivjeti od prolosti. Ali on odbija aljenje, taj drugi oblik nade. Ne
umije gledati portrete.
15 U punom smislu i sa svojim manama. U zdravom dranju takoer ima mana.

Je li on, prema tome, egoist? Na svoj nain, svakako. Ali, i ovdje se moramo
razumjeti. Ima onih koji su stvoreni da ive i onih koji su stvoreni da vole. Bar bi Don Juan
rado tako kazao. Ali to bi bilo ii kraim putem, jer on moe birati. Jer ljubav o kojoj je ovdje
rije ureena je iluzijama vjenosti. Tome nas ue svi znalci strasti: vjena ljubav postoji
samo onda kada je onemoguena. Nema strasti bez borbe. Takva ljubav zavrava tek u
krajnjoj proturjenosti, u smrti. Valja biti Werther ili nita. I tu postoji nekoliko naina
samoubojstva, od kojih je jedan potpuno predavanje i zaborav vlastite osobe. Don Juan, kao i
svi ostali, zna da to moe biti uzbudljivo. Ali je jedan od rijetkih koji znaju da to nije vano.
On isto tako dobro zna da se oni koje velika ljubav udaljava od svakoga osobnog ivota
moda obogauju, ali da zasigurno osiromauju one koje je njihova ljubav odabrala. Majka ili
strastveno zaljubljena ena neophodno moraju biti tvrda srca jer se odvratilo od svijeta. Samo
jedan osjeaj, samo jedno bie, samo jedno lice, a sve je drugo uniteno. Druga vrsta ljubavi
pokree Don Juana, a ona oslobaa. Ona donosi sva mogua lica svijeta a njezin treptaj
potjee iz spoznaje o vlastitoj prolaznosti. Don Juan je izabrao biti nita.
Njega je vano shvatiti. Mi nazivamo ljubavlju ono to nas spaja s nekim biima samo
zbog zajednikog naina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Meutim, od
ljubavi poznajem samo onu smjesu elje, njenosti i razumijevanja koja me spaja s nekim
biem. Taj spoj nije isti i za neko drugo bie. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta
iskustva. To nas oslobaa da upravljamo njima na isti nain. Apsurdni ovjek umnoava i
dalje ono to ne moe ujediniti. Tako on otkriva novi nain postojanja koji ga oslobaa bar
onoliko koliko oslobaa one koji mu se priblie. Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je
istodobno i prolazna i jedinstvena. Sve te smrti i sva ponovna roenja stvaraju cjelinu Don
Juanova ivota. Takav je njegov nain da daje i da prua ivot. Ostavljam da se prosudi moe
li se govoriti o sebinosti.

Ovdje mislim na sve one koji bezuvjetno ele da Don Juan bude kanjen. Ne samo u
drugom ivotu, ve i u ovom ovdje. Mislim na sve one prie, one legende i smijeh nad
ostarjelim Don Juanom. Meutim, Don Juan je na to ve spreman. Za svjesna ovjeka, starost
i ono to ona znai nije iznenaenje. On je ba zato svjestan to ne skriva pred samim sobom
uas od nje. U Ateni je postojao hram posveen starosti. Onamo su vodili djecu. Kad je rije

o Don Juanu, to mu se vie smiju, njegov se lik vie istie. Time odbija onu sliku to su mu
je pridavali romantiari. Ali kada je taj Don Juan izmuen i bijedan, nitko mu se ne eli
smijati. alimo ga, hoe li ga samo nebo iskupiti? No nije tako. U svijetu koji Don Juan
nazire, smijeno je takoer zastupljeno. On bi drao normalnim da bude kanjen. To je
pravilo igre. Njegova plemenitost i jest u tome to je prihvatio svako njezino pravilo. Ali on
zna da ima pravo i da ne moe biti govora o kazni. Sudbina nije kazna.
To je ba njegov zloin i stoga ljudi koji vjeruju u vjenost trae da bude kanjen. On
dosee jednu spoznaju bez iluzija koja nijee sve to oni propovijedaju. Voljeti i imati,
osvojiti i iscrpsti, to je njegov nain spoznavanja. (Ima smisla u onoj omiljenoj rijei Svetog
pisma koja spoznaju naziva inom ljubavi). On je njihov najvei neprijatelj po tome to se
na njih ne obazire. Jedan kroniar izvjeuje da su pravog Burladora ubili franjevci elei
okonati prijestupe i bezbonosti Don Juanove, kojemu je roenje osiguralo nekanjivost.
Zatim su razglasili da ga je nebo pogodilo gromom. Nitko nije imao dokaza o takvu njegovu
neobinu svretku. No, nitko nije dokazao ni suprotno. Neu se zapitkivati je li to
vjerodostojno, ali mogu kazati da je logino. Kanim zadrati samo izraz roenje i poigrati
se rijeima: ivljenje mu je osiguralo nedunost. Samo mu je smrt nametnula grijeh, sada
legendaran.
to drugo znai taj kameni vitez, taj ledeni kip pokrenut da kazni ar i hrabrost koji su
se usuditi misliti? Sve moi vjenoga Razuma, poretka, univerzalnog morala, sva tua
veliina Boga, podlonog srdbi, saimaju se u njemu. Taj divovski kamen bez due
simbolizira samo moi koje je Don Juan svagda nijekao. Ali, Komturova misija tu prestaje.
Munja i grom mogu se vratiti nestvarnu nebu odakle ih pozvae. Prava se tragedija odigrava
izvan njih. Ne, Don Juana nije usmrtila kamena ruka. Rado vjerujem u legendarni prkos,
bezumni smijeh zdrava ovjeka koji izaziva boga to ne postoji. Ali sam nadasve sklon
povjerovati da one noi kad je Don Juan ekao kod Ane, Komtur nije doao, i da je
bezbonik, poto je minula pono, morao osjetiti strahovitu gorinu onih koji su bili u pravu.
Jo radije prihvaam priu o njegovu ivotu, prema kojoj se na kraju sklonio u samostan.
Pouna strana prie ne moe se drati vjerodostojnom. Kakvo e utoite iskati od Boga? Ali
to i te kako doarava logini svretak jednoga ivota posve proetog apsurdom, surov rasplet
jedne egzistencije usmjerene nasladama bez sutranjice. Ovdje naslada svrava u askezi.
Valja razumjeti da i jedno i drugo mogu biti dva lica jednog te istog liavanja. Kakvu
straniju sliku poeljeti: ovjek kojega tijelo izdaje te stoga to nije na vrijeme umro,

dovrava komediju oekujui kraj licem u lice s bogom kojega ne tuje, sluei ga kao to je
sluio ivot, kleei pred prazninom, ruku pruenih spram nemuta neba za koje zna da je i
bez dubine. Vidim Don Juana u eliji onih panjolskih samostana izgubljenih na nekom
breuljku. Pa ako to promatra, onda to nisu sablasti prohujalih ljubavi, ve moda kroz vrelu
pukarnicu motri neku tihu ravnicu panjolske, predivne i bezdune zemlje, zemlje u kojoj
prepoznaje sebe. Da, na toj sjetnoj i blistavoj slici valja se zaustaviti. Krajnji svretak,
oekivan ali nikada eljen, taj krajnji svretak vrijedan je prezira.

Glumite

Predstava, veli Hamlet, eto stupice gdje u epati kraljevu savjest. epati, to je dobro
reeno. Jer savjest ide hitro ili izmie. Valja je epati u letu, u onom neodredivom trenu kada
baca letimian pogled na samu sebe. Obian ovjek uope ne voli zastajkivati. Ba naprotiv,
sve ga pouruje. Ali ga istodobno nita ne zanima vie od njega samoga, napose od onog to
bi mogao biti. Odatle njegova sklonost kazalitu, predstavi, gdje mu se prikazuje toliko
sudbina iju poeziju prima a da ne osjea njihov emer. Tu se bar prepoznaje nesvjesni
ovjek koji nastavlja uriti nekoj, tko zna kakvoj nadi. Apsurdni ovjek poinje tamo gdje
ovaj zavrava, gdje duh, prestajui se diviti igri, eli ui u nju. Prodrijeti u sve te ivote,
iskusiti ih u njihovoj raznorodnosti, ba znai igrati ih. Ne kaem da se glumci openito
pokoravaju tom pozivu, da su oni apsurdni ljudi, ve da je njihova sudbina apsurdna sudbina
to bi mogla zavesti i privui pronicljivo srce. To je neophodno ustvrditi da bismo ispravno
razumjeli ono to slijedi.
Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako
se bar veli u razgovoru. Ali, sve su slave efemerne. Sa Sirijusova gledita, Goetheova djela
bit e za deset tisua godina praina, a njegovo ime zaboravljeno. Nekoliko e arheologa
moda traiti svjedoanstva o naem vremenu. Ta je misao uvijek bila pouna. I
razmislimo li dobro o njoj, ona svodi sve nae pobude na duboku plemenitost koju nalazimo
u ravnodunosti. Ona ponajprije usmjerava nae brige prema najsigurnijem, to e rei prema
neposrednom. Od svih slava najmanje je varljiva ona koja se ivi. Glumac je dakle izabrao
nebrojenu slavu, onu koja se moe sauvati i iskusiti. Iz injenice da sve jednoga dana mora
umrijeti, on izvlai najbolji zakljuak. Glumac uspijeva ili ne uspijeva. Piscu ostaje nada, ak
i kada je nepriznat. On pretpostavlja da e njegova djela svjedoiti o tome to je bio. Glumac
e nam ostaviti u najboljem sluaju fotografiju, a nita od onoga to je sam bio; njegovi
pokreti, njegove utnje, njegov kratki dah ili njegov ljubavni uzdah nee dospjeti do nas. Ne

biti poznat, za njega znai ne igrati, a ne igrati, to je stotinu puta umrijeti sa svim biima koja
bi bio oivio ili uskrisio.
Zar je neobino ako nalazimo da je prolazna slava izgraena na najefemernijem
stvaralatvu? Glumcu su na raspolaganju tri sata da bude Jago ili Alceste, Fedra ili Glocester.
U tom kratkom roku on ih oivljava ili usmruje na pedeset etvornih metara pozornice.
Nikada apsurd nije bio tako dobro ni tako dugo objanjavan. Kakav bismo mogli poeljeti
saetak koji bi nam vie toga otkrio o tim udesnim ivotima, tim jedinstvenim i potpunim
sudbinama to nastaju i svravaju se za nekoliko sati, meu zidovima? Kad se spusti s
pozornice, Sigismund vie nije nita. Dva sata kasnije vidimo ga na veeri u gradu. Moda je
ba tada ivot samo san. Ali poslije Sigismunda dolazi netko drugi. Junaka koji trpi od
nesigurnosti zamjenjuje ovjek koji grmi za osvetom. Prelazei tako stoljea i duhove,
igrajui ovjeka kakav moe biti i kakav jest, glumac se prikljuuje drugom apsurdnom liku,
a to je putnik. Poput njega, on neto iscrpi i prolazi ne zaustavljajui se. On je putnik kroz
vrijeme, a najbolji su oni putnici koje progone due. Ako bi moral koliine igdje mogao nai
hrane, to bi svakako bilo na toj neobinoj sceni. U kojoj se mjeri glumac koristi svojim
likovima, teko je rei. No to i nije vano. Vano je samo znati do kojega se stupnja
poistovjeuje s tim nezamjenjivim ivotima. Zapravo se dogaa da ih ponese sa sobom, da
oni polako prekorae vrijeme i prostor gdje su roeni. Oni slijede glumca koji se vie ne
odvaja lako od onoga to je bio. Dogaa se da, diui au, ini to kretnjom kojom Hamlet
podie svoj pehar. Ne, nije tako velik razmak to ga dijeli od likova koje oivljava. On tada
obilno potvruje, svakog mjeseca ili svakog dana, onu tako plodnu istinu to ui da nema
granice izmeu onog to ovjek eli biti i onog to jest. On pokazuje do koje toke privid ini
bitak, uvijek obuzet eljom da to bolje predstavi neki lik. Jer njegova je umjetnost da se
neogranieno pretvara, da to dublje ue u ivote koji nisu njegovi. Na kraju njegova truda
razjanjava se njegov poziv: prionuti svim srcem da ne bude nita ili da bude vie njih. to je
tjenji okvir koji mu je dan da ostvari svoj lik, to je neophodniji njegov talent. Za tri sata e
umrijeti pod likom koji je sada njegov. Potrebno je da u ta tri sata osjeti i izrazi jednu cijelu
izuzetnu sudbinu. To se zove izgubiti se da bi se iznova naao. U ta tri sata on kroi do konca
bezizlazna puta za koji je ovjeku iz partera potreban cijeli ivot da bi ga preao.

Kao oponaatelj prolaznoga, glumac se kree i usavrava samo u prividu. Kazalina

konvencija nalae da se srce izraava i tumai samo pokretima i tijelom - ili glasom koji
otkriva duu koliko i tijelo. Zakon te umjetnosti hoe da sve bude uveano i da se sve izrazi
kroz tijelo. Kad bi na pozornici trebalo voljeti kako se inae voli, sluiti se onim
nezamjenjivim glasom srca, gledati onako kako se gleda, na bi jezik ostao nejasan. Ovdje se
utnje moraju uti. Ljubav podie ton i sama nepominost postaje spektakularnom. Tijelo je
kralj. Nije teatralan svatko tko takvim eli biti, i ta rije, nepravedno omalovaavana,
obuhvaa itavu jednu estetiku i itav jedan moral. Pola ljudskog ivota protjee u
podrazumijevanju, u okretanju glave i u utnji. Glumac je ovdje uljez. On uklanja aroliju te
okovane due, i strasti napokon nahrupe na pozornicu. One govore svim kretnjama, ive
samo u kricima. Tako glumac stvara svoje likove za predstavu. On ih crta ili oblikuje, uvlai
se u njihov zamiljeni oblik i njihovim utvarama daje svoju krv. Govorim o pravom kazalitu,
razumije se, o onom koje glumcu prua priliku da ispuni svoju istu tjelesnu sudbinu.
Pogledajte Shakespearea. U tom kazalitu prvog pokreta ba tjelesne strasti vode igru. One
objanjavaju sve. Bez njih bi se sve sruilo. Nikada kralj Lear ne bi otiao na sastanak koji
mu je uglavilo ludilo da nije bilo gruba postupka kojim je prognao Cordeliju i osudio Edgara.
Pravo je da se ta tragedija tada odvija u znaku bezumnosti. Due su izruene demonima i
njihovu plesu. Tu je ni manje ni vie ve etiri luaka, jedan po zanatu, drugi voljom, a dva
posljednja zbog bola: etiri poremeena tijela, etiri neizreciva lika jedne te iste sudbine.
Ni samo ljudsko tijelo nije dostatno. Maska i koturi, minka koja reducira lice i
naglaava njegove bitne elemente, kostim koji pretjerava i pojednostavnjuje, taj svijet sve
rtvuje prividu i stvoren je samo za oko. Nekim apsurdnim udom, tijelo je jo uvijek ono to
donosi spoznaju. Posve bih razumio Jaga samo kad bih ga ja igrao. Mogu ga sluati koliko
hou, ali razumijem ga tek u trenutku kad ga vidim. Od apsurdnog lika glumac ima
jednolinost, tu jedinstvenu, upornu siluetu koja je u isti mah neobina i bliska i koju vodi
kroz sve svoje junake. I po tome veliko kazalino djelo slui onom jedinstvu tona. 16 Glumac
tu sebi proturjei: isti a ipak tako razliit, toliko dua ujedinjenih u jednom tijelu. Meutim,
upravo je to apsurdna proturjenost, ta jedinka koja hoe postii sve, proivjeti sve, taj
uzaludni pokuaj, ta upornost bez svrhe. Ono to je uvijek proturjeno, ujedinjuje se ipak u
njemu. On je na mjestu gdje se tijelo i duh spajaju i veu, kada se duh, umoran od svojih
poraza, okree spram svojega najodanijeg saveznika. I neka budu blagoslovljeni oni, veli
Hamlet, iji su krv i razum tako udno izmijeani meusobno da nisu flauta na kojoj prst
16 Ovdje mislim na Moliereova Alcestea. Sve je tako jednostavno, tako bjelodano i tako surovo. Alceste protiv
Philintea, Celimene protiv Elianthe, svaki lik u apsurdnoj konzekvenciji jednog znaaja doveden do kraja, a
sam stih, lo stih, jedva skandiran, kao i jednolinost znaaja.

sudbine svira na rupicu koja mu se dopada.

Kako da Crkva ne osudi u glumcu slinu vjetinu? U toj umjetnosti ona je odbacivala
heretiko umnoavanje dua, neobuzdanost emocija, bludnu elju duha koji ne pristaje
proivjeti samo jednu sudbinu i baca se u razne neumjerenosti. Progonila je u njemu onu
sklonost prema sadanjici i onaj Prometejev trijumf koji znae poricanje svega to ona
nauava. Vjenost nije igra. Jedan duh dostatno nerazuman da joj pretpostavi glumu izgubio
je spas. Izmeu posvud i svagda nema sporazuma. Stoga to tako podcjenjivano
zanimanje moe izazvati veliki duhovni sukob. Ono to je vano, veli Nietzsche, nije
vjeni ivot. Cijela je drama, zapravo, u tom izboru.
Adrienne Lecouvreur na samrtnoj se postelji eljela ispovjediti i priestiti, no nije se
htjela odrei svoga zvanja. Stoga je izgubila blagodat ispovijedi. to je to, zapravo, znailo
ako ne odluiti se za svoju duboku strast a protiv Boga? A ta ena u samrtnu gru, odbijajui
zaplakana da se odrekne onoga to je nazivala vlastitom umjetnou, dala je dokaza o veliini
kakvu na sceni nije nikada dosegnula. To je bila njezina najljepa uloga, no i najtea, izabrati
izmeu neba i smijene vjernosti, pretpostaviti sebe vjenosti ili se izgubiti u Bogu, to je
vjeita tragedija gdje valja ostati na svome mjestu. Glumci onog vremena znali su da e biti
izopeni iz Crkve. Postati glumcem znailo je izabrati pakao. A Crkva je vidjela u njima
svoje najgore neprijatelje. Neki se pisci ljute: Zar Moliereu odbiti posljednju pomast!
Meutim, to je bilo opravdano, napose za onoga tko je umro na pozornici i pod minkom
zavrio ivot, rasipan u tolike likove. Na njega su se pozivali kao na genija komu je sve
oproteno. Ali, genij nita ne opravdava, ba stoga to sam to odbija.
Glumac je tada znao koja mu je kazna bila obeana. No, kakva su smisla mogle imati
tako neodreene prijetnje spram posljednje kazne koju nam je sam ivot namijenio? On je tu
kaznu unaprijed osjeao i prihvatio u cijelosti. Za glumca, kao i za apsurdna ovjeka, prerana
je smrt nepopravljiva. Nita ne moe nadomjestiti onu mnoinu likova i stoljea koje bi inae
preao. Ali u svakom sluaju valja umrijeti. Jer glumac je, nema sumnje, posvuda, ali i njega
vrijeme odvlai i usmruje.
Dostaje malo mate da se tada osjeti to znai glumeva sudbina. On stvara i nie
svoje likove u vremenu. U vremenu takoer ui njima vladati. to je vema ivio raznim

ivotima, to se lake od njih odvaja. Stie vrijeme kada valja umrijeti na pozornici i u ivotu.
Sve to je proivio nalazi se pred njim. On jasno vidi. Osjea koliko u toj pustolovini ima
munoga i nenadomjestivog. On zna i sada moe umrijeti. Postoje staraki domovi za stare
glumce.

Osvajanje

Ne, veli osvaja, ne vjerujte da sam se morao oduiti od razmiljanja da bih mogao voljeti
akciju. Mogu, naprotiv, savreno definirati ono to mislim. Jer snano u to vjerujem i vidim
pouzdanim i jasnim pogledom. Ne vjerujte onima koji kau: To znam predobro da bih
mogao izraziti. A ako to ne mogu, to je stoga to ne znaju ili stoga to su se, iz lijenosti,
zaustavili na povrini.
Ja nemam mnogo miljenja. Pod kraj ivota ovjek zamjeuje da je proveo godine
kako bi se uvjerio u samo jednu istinu. Ali, samo jedna, ako je jasna, dostatna je da upravlja
ivotom. to se mene tie, doista imam poneto rei o jedinki. O njoj valja grubo zboriti, ak,
ako je potrebno, i s odgovarajuim prezirom.
ovjek je vie ovjek po stvarima koje preuuje, nego po onima koje kae. Mnoge
u od njih ovdje preutjeti. Ali vrsto vjerujem da su svi oni koji su sudili o jedinki,
zasnivajui svoj sud, inili to s mnogo manje iskustva od nas. Inteligencija, uzbudljiva
inteligencija predosjetila je ono to je trebalo utvrditi. Ali vrijeme, njegove razvaline i
njegova krv obasipaju nas bjelodanostima. Drevnim je narodima bilo mogue, ak i onim
mlaim, sve do naeg mehanikog doba, odvagnuti vrline drutva i jedinke, istraiti koje od
njih mora sluiti drugom. Najprije je to bilo mogue zahvaljujui upornoj zabludi u ljudskom
srcu po kojoj su bia i dola na svijet da bi sluila ili da bi im se sluilo. To je bilo mogue
jo i stoga to ni drutvo ni jedinka jo nisu pokazali sve svoje vjetine.
Vidio sam snanih duhova kako se dive remek-djelima holandskih slikara, djelima
roenim u jeku krvavih flandrijskih ratova, vidio kako su ganuti besjedama leskih mistika
koji su se uzdigli iz njedara Tridesetogodinjeg rata. Vjene vrijednosti ostaju u njihovim
oima zauenim nad svjetovnim meteima. Ali je od tada vrijeme krenulo naprijed.
Dananji su slikari lieni te vedrine. ak ako u osnovi imaju srce kakvo je potrebno

stvaraocu, hou rei tvrdo srce, ono nije ni od kakve koristi, jer su svi, pa ak i sam svetac,
mobilizirani. To sam moda najdublje osjetio. U svakom obliku, pobaenom u grevima, u
svakom potezu, metafori ili molitvi koju je obezglavila otrica maa, vjenost gubi igru.
Svjestan da se ne mogu odijeliti od svoga vremena, naumio sam biti s njim dio jednoga tijela.
Toliko uvaavam jedinku samo zato to mi izgleda smijenom i ponienom. Znajui da nema
pobjede, sklon sam porazima, oni itu cijelu duu koja ostaje jednakom i u svom porazu kao i
u svojim kratkotrajnim pobjedama. Za onoga koji se osjea solidarnim sa sudbinom ovog
svijeta, sraz civilizacija ima neeg tjeskobnog. Usvojio sam tu tjeskobu kad sam htio odigrati
u njoj vlastitu ulogu. Izmeu povijesti i vjenog izabrao sam povijest jer volim izvjesnost.
Bar sam siguran u nju, a kako nijekati snagu koja me satire?
Uvijek doe vrijeme kada valja izabrati izmeu kontemplacije i akcije. To se naziva
postati ovjekom. To je razdiranje uasno. Za ponosno srce, meutim, tu ne moe biti
sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj kri ili ovaj ma. Ovaj svijet ima vii smisao koji
nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja ivjeti s vremenom i umrijeti s
njim, ili ga se osloboditi za jedan vii ivot. Meni je znano da se moe nagoditi, ivjeti u
vremenu i vjerovati u vjenost. To se zove prihvatiti. No, meni je odvratna ta rije, ja hou
sve ili nita. Odaberem li akciju, ne vjerujte da mi je kontemplacija nepoznata zemlja. Ali mi
ona ne moe dati sve i, lien vjenog, hou se svezati za vrijeme. Jer u svoj raun ne kanim
upisati ni enju ni gorinu, ve elim samo jasno vidjeti. Kaem vam to - sutra ete biti
mobilizirani. Za vas, kao i za mene, to je osloboenje. Pojedinac ne moe nita, pa ipak moe
sve. Vi razumijete zato ga u toj udesnoj raspoloivosti veliam i unitavam istodobno.
Svijet ga mrvi, a ja oslobaam. Ja mu pruam sva njegova prava.

Osvajai znaju da je akcija sama po sebi nekorisna. Samo bi jedna akcija bila korisna,
ona koja bi popravila ovjeka i zemlju. Ja neu nikada popraviti ljude. Ali je potrebno raditi
kao da. Jer put borbe vodi me u susret ljudskom tijelu. Premda ponieno, ljudsko je tijelo
moja jedina sigurnost. Mogu ivjeti samo s njim. Stvorenje je moja domovina. Eto zato sam
izabrao taj apsurdni napor bez svrhe. Eto zato sam za borbu. Ve sam kazao da je vrijeme
pogodno za to. Do sada je veliina nekog osvajaa bila zemljopisne naravi. Mjerila se
veliinom osvojenih podruja. Nije uzalud rije promijenila smisao i vie ne oznaava
zapovjednika - osvajaa. Veliina je promijenila tabor. Ona je u prosvjedu i ivi bez

budunosti. To nije opet zbog elje za porazom. Pobjeda bi bila poeljna. Ali, postoji samo
jedna pobjeda, a ona je vjena. To je ona koju nikad neu slaviti. Eto kamo teim i za to se
hvatam. Pobuna se uvijek ostvaruje protiv bogova, poevi od one Prometejeve, prvog od
modernih osvajaa. To je ovjekov zahtjev od vlastite sudbine: siromahov je zahtjev puki
izgovor. Ali taj duh mogu uhvatiti samo u njegovu povijesnom inu i tamo mu se
pridruujem. Nemojte ipak misliti da u tome nalazim zadovoljstva: sueljen s bitnom
proturjenou, ja podravam svoju ljudsku proturjenost. Stavljam svoju lucidnost u sredinu
onoga to je nijee. Veliam ovjeka pred onim to ga satire, a moja sloboda, moja pobuna i
moja strast susreu se tada u toj napetosti, toj pronicljivosti i tom neumjerenom ponavljanju.
Da, ovjek je svoj vlastiti cilj. I to svoj jedini cilj. eli li biti neto, onda je to u ovom
ivotu. Sada to bez ostatka znam. Osvajai ponekad govore o pobjedi i nadvladavanju. Ali, to
uvijek znai nadvladati sebe. Dobro znate to e to rei. U odreenim trenucima svaki se
ovjek osjetio ravnim bogu. Tako se bar kae. Ali to dolazi otud to je munjevito osjetio
udesnu veliinu ljudskoga duha. Osvajai su samo oni meu ljudima koji svoju snagu
osjeaju dostatno da bi bili sigurni da uvijek ive na tim visinama i s punom svijeu o toj
veliini. To je pitanje aritmetike, pitanje o vie ili manje. Osvajai mogu najvie. Ali, oni ne
mogu vie od sama ovjeka kad on to eli. Stoga oni nikada ne naputaju ljudsku kunju,
bacajui se najvatrenije u srce revolucija.
Ondje nalaze kljasto stvorenje, ali susreu i jedine vrijednosti koje vole i kojima se
dive: ovjeka i njegovu utnju. To je u isti mah njihovo siromatvo i njihovo bogatstvo. Za
njih postoji samo jedna rasko, rasko ljudskih odnosa. Kako ne razumjeti da u ovom
ranjivom svijetu sve to je ljudsko, i samo to, dobiva dublji smisao? Napeta lica, ugroeno
bratstvo, meusobno ljudsko prijateljstvo, tako snano i tako nevino, to su istinska bogatstva
jer su prolazna. Duh meu njima najvema osjea svoju mo i svoje granice. To e rei, svoju
djelotvornost. Neki su govorili o geniju. Ali, genij, to se olako kae; meni je draa
inteligencija. Valja rei da ona moe biti divnom. Ona obasjava ovu pustinju i njome vlada.
Ona poznaje svoja robovanja i razjanjava ih. Umrijet e istodobno s tijelom. Ali je znanje
njezina sloboda.

Dobro znamo da su sve Crkve protiv nas. Jedno tako napeto srce otima se vjenosti, a
sve Crkve, boje ili politike, tee vjenosti. Srea i hrabrost, plaa ili pravda, za njih su od

drugorazredne vanosti. One donose doktrinu i valja je prihvatiti. Ali meni ne trebaju ideje ni
vjenost. Istine koje su po mojoj mjeri ruka moe dodirnuti. Ne mogu se odijelili od njih. Eto
zato ne moete nita utemeljiti na meni; nita od osvajaa ne moe potrajati, ak ni njegove
doktrine.
Na kraju svega, unato svemu, jest smrt. To znamo. Znamo takoer da ona sve
okonava. Eto zato su grozna groblja to pokrivaju Europu i salijeu neke od nas.
Uljepavamo samo ono to volimo, a smrt nam je mrska i umara nas. Nju, takoer, valja
osvojiti. Posljednji Carrara, zatoenik u Padovi, opustjeloj od kuge, opsjednutoj od Mleana,
jurio je urlajui kroz dvorane svoje puste palae: dozivao je vraga i od njega iskao smrt. Bio
je to jedan nain da je obuzda. I jo je jedan znak hrabrosti svojstven Zapadu da je uinio
tako stranim mjesta gdje se smrt dri tovanom. U pobunjenikovu svijetu smrt velia
nepravdu. Ona je najvea zlouporaba.
Drugi su takoer bez pogaanja izabrali vjeno i opovrgnuli iluziju o ovom svijetu.
Njihova groblja smijee se meu gomilom cvijea i ptica. To odgovara osvajau i prua mu
jasnu predodbu o onome to je odbacio. On je, naprotiv, izabrao okolinu od crnog lima ili
bezimenu raku. Najbolji meu ljudima koji su za vjenost, osjeaju katkad da ih obuzima
neka strava puna potovanja i samilosti pred duhovima koji mogu ivjeti s takvom
predodbom o svojoj smrti. Ali, ti duhovi ipak izvlae odatle snagu i opravdanje. Naa je
sudbina pred nama i sami je izazivamo. Manje ponosom, a vie svijeu o svojem
beznaajnom poloaju. I mi se takoer kadto smilimo sami sebi. To je jedina samilost koja
nam se ini prihvatljivom: osjeaj koji moda ne razumijete i koji vam se ini nemuevnim.
Ipak ga imaju najsmjeliji meu nama. Ali mi muevnima nazivamo lucidne i ne elimo snagu
koja se dijeli od pronicljivosti.
Recimo jo jedanput da te slike ne nameu pouke i ne povlae sudove: to su samo
skice. One predstavljaju samo jedan stil ivota. Ljubavnik, glumac ili pustolov igraju apsurd.
Ali, isto tako, ako to ele, mogu igrati nevinoga, slubenika ili predsjednika republike.
Dostatno je znati i nita ne skrivati. U talijanskim muzejima nau se katkad mali naslikani
zaslonci koje je sveenik drao pred licima osuenika kako bi im sakrio gubilite. Skok u
svim svojim oblicima, bacanje u boansko ili u vjeno, preputanje iluzijama svagdanjice ili
ideje, svi ti zaslonci skrivaju apsurd. Ali, ima i djelatnika bez zaslonca, i o njima hou
govoriti.

Izabrao sam krajnje sluajeve. Na tom stupnju, apsurd im prua kraljevsku mo.
Tono je da su to vladari bez kraljevstva. Ali oni imaju tu prednost pred drugima to znaju da
su sva kraljevstva iluzorna. Znaju, i u tome je cijela njihova veliina. Uzalud elimo, kada je
rije o njima, zboriti o skrivenoj nesrei ili o pepelu razoaranja. Biti bez nade ne znai
oajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, ni bilo tko drugi, ne
moemo ovdje suditi o njima. Oni ne trae da budu bolji, ve pokuavaju biti dosljedni.
Primijenimo li rije mudrac na ovjeka koji ivi od onoga to ima, ne mislei na ono ega
nema, tada su oni mudraci. Jedan od njih, osvaja, ali osvaja duha. Don Juan, ali Don Juan
spoznaje, glumac, ali glumac inteligencije, zna to bolje od bilo koga drugog: ovjek nimalo
ne zasluuje prednost na zemlji ni na nebu kad je svoju dragu, sitnu ovju blagost doveo do
savrenstva: pa ipak u najboljem sluaju ne prestaje i dalje biti draga, smijena ovica s
rogovima - i nita vie, ak ako se i ne raspukne od tatine i ako ne izazove sablazan svojim
prosudbenim stavovima.
U svakom sluaju, trebalo je vratiti apsurdnom razmiljanju toplije likove. Mata
moe tu dodati mnogo drugih, prikovanih za vrijeme i za progonstvo, onih to takoer umiju
ivjeti po mjeri jednog svijeta bez budunosti i bez slabosti. Taj apsurdni svijet bez boga
napuuje se tada ljudima koji jasno misle i vie se ne nadaju. A jo nisam govorio o
najapsurdnijoj linosti koja se zove - stvaralac.

APSURDNO
STVARANJE

Filozofija i roman

Svi ti ivoti odravani u krtu zraku apsurda ne bi se mogli odrati bez neke duboke i
postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapae, ovdje to moe biti samo jedan
neobian osjeaj vjernosti. Vieni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova
ispunjavaju svoju dunost, ne vjerujui da tako sami sebi proturjee. Jer bilo je vano nita ne
propustiti. Postoji, dakle, metafizika srea da podri apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma,
nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, poasti su koje ovjek odaje svome dostojanstvu u borbi
gdje je unaprijed poraen.
Treba samo ostati vjeran pravilu borbe. Ta misao moe biti dostatna kao hrana duhu:
ona je podravala i podrava cijele civilizacije. Rat se ne nijee. Valja umrijeti ili ivjeti u
njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronai njihovu sr.
Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. Umjetnost, i samo umjetnost,
veli Nietzsche, imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.
U iskustvu koje pokuavam opisati i predoiti na vie naina, nepobitno je da jedna
muka izroni tamo gdje druga nestaje. Djetinjasto traenje zaborava i prizivanje zadovoljstva
sada nemaju odjeka. Ali, stalna napetost koja odrava ovjeka suelice svijetu, metodino
ludilo koje ga gura da sve prihvati, ostavljaju mu jednu drugu groznicu. U tom svijetu djelo je
tada jedinstvena prilika da ovjek sauva svoju svijest i fiksira u njoj doivljaje. Stvarati
znai dvaput ivjeti. Nesigurna i tjeskobna potraga jednog Prousta, njegova cjepidlaka
zbirka cvijea, tapiserija i tjeskoba, ne znae nita drugo. Pa ipak, ona nema vei doseg od
neprekidna i neodrediva stvaranja kojem se svaki dan u svom ivotu preputaju glumac,
osvaja i svi apsurdni ljudi. Svi oni nastoje oponaati, ponavljati i iznova stvoriti stvarnost
koja im pripada. Na kraju uvijek poprimamo lice naih istina. Cijela egzistencija, za ovjeka
koji ne vjeruje u vjenost, samo je prekomjerna gluma pod obrazinom apsurda. Stvaranje je

velika pantomima.
Ti ljudi najprije znaju, a zatim je sav njihov napor u tome da prijeu, uveaju i
obogate otok bez budunosti, na koji su se ba iskrcali. Ali najprije valja znati. Jer apsurdno
se otkrie podudara s vremenom zastoja, gdje nastaju i potvruju se budue strasti. ak i ljudi
bez Evanelja imaju svoju Maslinsku goru. Ali se niti na njihovoj ne smije uspavati. Za
apsurdna ovjeka nije vie vano razjasniti i razrijeiti, ve iskuati i opisati. Sve poinje s
pronicljivom ravnodunou.
Opisati, to je krajnja tenja apsurdne misli. I znanost takoer, stigavi do krajnjih
granica svojih paradoksa, prestaje predlagati i zaustavlja se da bi promatrala i ocrtala uvijek
djevianski krajolik pojava. Na taj nain srce ui da emocija koja nas zanosi pred licima
svijeta, ne dolazi iz njegove dubine, ve iz njegove raznovrsnosti. Razjanjenje je beskorisno,
no osjeaj ostaje, a s njim i neprekidni pozivi jednoga koliinski neiscrpivog svijeta.
Razumijemo gdje je mjesto umjetnikog djela.
Ono istodobno oznaava smrt jednog iskustva i njegovo umnoavanje. Ono je poput
jednolinog i strastvenog ponavljanja tema koje je svijet ve uglazbio: tijelo, neiscrpiva slika
na zabatu hramova, oblici ili boje, broj ili strah. Nije, dakle, svejedno na kraju pronai glavne
teme ovog ogleda u stvaraoe divnom i djetinjem svijetu. Pogreno bi bilo vidjeti u tome
simbol i drati da se umjetniko djelo moe, napokon, promatrali kao pribjeite apsurda.
Ono je samo apsurdna pojava i treba ga samo opisati. Ono ne nudi oduka duhovnom bolu.
Naprotiv, jedno je od obiljeja toga bola koje ga odraava u cjelokupnoj ovjekovoj misli. Ali
ono prvi put omoguuje duhu da izae iz sebe sama i stavlja ga nasuprot drugom, ne da bi se
tu izgubio, ve da bi mu tono pokazalo bezizlazni put kojim su se svi zaputili. U vremenu
apsurdna prosuivanja, stvaranje slijedi za ravnodunou i otkriem. Ono obiljeava toku
odakle polijeu apsurdne strasti, a prosuivanje se zaustavlja. Tako se opravdava njegovo
mjesto u ovom ogledu.
Dostatno e biti iznijeti na danju svjetlost neke teme, zajednike i stvaraocu i
misliocu, da bismo u umjetnikom djelu nali sve proturjenosti misli, angairane u apsurdu.
Srodnim inteligencijama zapravo vie pridonose zajednike proturjenosti, negoli identini
zakljuci. Tako je i s milju i sa stvaranjem. Ne moram ni rei da jedna te ista patnja
prisiljava ovjeka na te stavove. Oni se stoga u poetku podudaraju. Meutim, vidio sam da
se u njemu odralo vrlo malo od svih misli koje polaze od apsurda. A po njihovim

odstupanjima ili nevjernostima najbolje sam odmjerio ono to je pripadalo samo apsurdu.
Ujedno se moram zapitati: je li apsurdno djelo mogue?
Ne moe se dosta naglaavati proizvoljnost drevne opreke izmeu umjetnosti i
filozofije. elimo li je shvatiti u odve preciznom smislu, onda je ona jamano pogrena.
Kanimo li samo rei da te dvije discipline imaju svaka svoje zasebno podneblje, onda je to
bez sumnje tono, ali i neodreeno. Jedini prihvatljivi dokaz nalazio se u proturjenosti koja
se pojavljuje izmeu filozofa zatoena usred svoga sustava i umjetnika stavljena ispred
svojeg djela. No, to je vrijedilo za jedan odreeni oblik umjetnosti i filozofije koji ovdje
drimo sporednim. Ideja umjetnosti odvojene od njezina stvaraoca nije samo staromodna.
Ona je lana. Upozorava se na to da, suprotno od umjetnika, nijedan filozof nikada nije
stvorio vie sustava. Ali to je tono samo ako nijedan umjetnik nikada nije izrazio vie od
jedne stvari u raznim oblicima. Trenutna savrenost umjetnosti i nunost njezina obnavljanja
tone su samo na temelju predrasuda. Jer i umjetniko je djelo takoer konstrukcija, a svatko
zna koliko veliki stvaraoci mogu biti jednolini. Umjetnik se u isto ime kao i mislilac
angaira i ostvaruje u svom djelu. Ta osmoza pokree jedan od najvanijih estetskih
problema. Osim toga, nita nije uzaludnije od tih razdvajanja po metodi i predmetu za onoga
koji vjeruje u jedinstvo duhovnoga cilja. Ne postoje granice izmeu disciplina koje ovjek
sebi postavlja da bi razumio i volio. One se uzajamno proimlju i jednaka ih tjeskoba spaja.
Neophodno je to rei odmah u poetku. Da bi jedno apsurdno djelo bilo mogue, s
njim treba biti zdruena misao u svom najlucidnijem obliku. Ali se ona mora tu pojaviti samo
kao inteligencija koja sreuje. Taj se paradoks tumai prema apsurdu. Umjetniko djelo
nastaje tako da se inteligenciji ne dopusti razmiljati o konkretnom. Ono oznaava trijumf
ulnog. Lucidna ga misao pokree, ali se samim tim inom odrie i sebe same. Ona nee
podlei iskuenju da opisanom pridoda dublji smisao za koji zna da je neopravdan.
Umjetniko djelo utjelovljuje dramu inteligencije, ali o tome samo posredno prua dokaze.
Apsurdno djelo ite umjetnika svjesna tih mogunosti i umjetnost u kojoj konkretno znai
samo ono to i jest. Ono ne moe biti ivotnom svrhom, smislom ni utjehom. Stvarati ili ne
stvarati, to nita ne mijenja. Apsurdni stvaralac ne dri do svoga djela. Mogao bi ga se i
odrei, to kadto i ini. Jedna je Abesinija dostatna.
Istodobno se u tome moe vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinsko umjetniko djelo
uvijek je po ljudskoj mjeri. Ono u biti kazuje manje. Postoji neki odnos izmeu ukupnog

iskustva umjetnika i djela koje to iskustvo odraava, izmeu Wilhelma Meistera i Goetheove
zrelosti. Taj je odnos lo kada djelo eli prenijeti cjelokupno iskustvo na ipkasti papir neke
objasnidbene knjievnosti. Taj je odnos dobar kada je djelo samo komad isklesan u iskustvu,
dijamantna faseta gdje se unutranji sjaj neogranieno skuplja. U prvom sluaju postoji
usiljenost i tenja prema vjenom. U drugom, djelo je plodno zbog svega onog neizreenog
iskustva ije se bogatstvo nasluuje. Za apsurdna umjetnika problem je u tome da postigne
umijee ivljenja koje nadmauje vjetinu. Napokon, veliki umjetnik u tom podneblju prije
svega je veoma iv ovjek, podrazumijevamo li ovdje da ivjeti znai isto toliko iskusiti
koliko i razmiljati. Djelo, dakle, utjelovljuje intelektualnu dramu. Apsurdno djelo zorno
pokazuje odricanje misli od njezinih drai i njezinu pomirenost sa sudbinom da bude samo
inteligencija koja pribjegava prividima i prekriva slikama ono to nema svoj razlog. Da je
svijet jasan, umjetnosti ne bi bilo.
Ovdje ne govorim o umjetnosti oblika ili boje, gdje vlada samo opis u svojoj
velianstvenoj skromnosti.17 Izraz poinje tamo gdje misao zavrava. Filozofija one mladei
praznih oiju koja puni hramove i muzeje pretoena je u pokrete. Za apsurdna ovjeka ona je
pounija od svih knjinica. Iz jednog drugog ugla, isto je i s glazbom. Ako je jedna umjetnost
liena pouke, onda je to doista glazba. Ona je odve bliska matematici da od nje ne bi
poprimila i njezinu bezrazlonost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i
odmjerenim zakonima odvija se u zvunom prostoru koji pripada nama, a onkraj njega titraji
se ipak susreu u neljudskom svijetu. Nema istijeg osjeta. Ti su primjeri odve laki.
Apsurdni ovjek prihvaa te harmonije i oblike kao svoje.
No, htio bih govoriti o djelu gdje je tenja za tumaenjem ostala najveom i gdje se
iluzije samo nameu, gdje je zakljuak gotovo neizbjean. elim govoriti o romanesknom
stvaranju. Zapitat u se moe li se apsurd odrati u njemu.

Misliti prije svega znai eljeti stvoriti jedan svijet (ili ograniiti svoj, to je zapravo
isto). To znai krenuti od temeljna nesklada to dijeli ovjeka od njegova iskustva da bi se,
prema njegovoj enji, nalo zajedniko gledite, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumaen
analogijama koji bi omoguio da se rijei nepodnoljiva razjedinjenost. Filozof je stvaralac,
17 Zanimljivo je uoiti da je najintelektualnije slikarstvo, ono koje nastoji svesti stvarnost na njezine bitne
elemente, u krajnjoj liniji samo radost oima. Od svijeta je sauvalo samo boju.

makar to bio i Kant. On ima svoje likove, svoje simbole i svoju tajnu akciju. Ima svoje
rasplete. Obrnuto, napredak koji je roman ostvario nad poezijom i esejom, unato prividima
samo je vea intelektualizacija umjetnosti. Da se razumijemo, radi se nadasve o najveima.
Plodnost i veliina nekoga knjievnog roda mjere se esto prema otpacima koje nalazimo u
njemu. Zbog velikog broja loih romana ne smijemo zaboraviti veliinu najboljih. Ba oni
nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmiljanja, svoju intuiciju i
svoje postulate. Ima takoer i svoje zahtjeve za jasnoom.18
Klasina suprotnost o kojoj sam maloprije govorio jo je manje opravdana u tom
posebnom sluaju. Ona je vrijedila u vremenu kada je bilo lako razluiti filozofiju od njezina
tvorca. Danas, kada misao vie ne tei univerzalnom, kada bi njezina najbolja povijest bila
povijest njezinih pokajanja, mi znamo da se sustav, ako vrijedi, ne odvaja od svoga tvorca.
Sama Etika, s jednog od svojih gledita, samo je dugo i strogo povjeravanje. Apstraktna
misao ujedinjuje se napokon sa svojim tjelesnim osloncem. A isto se tako i romaneskne igre
tijela i strasti malo vie sreuju u skladu s prohtjevima jedne vizije svijeta. Vie se ne priaju
prie, stvara se vlastiti svijet. Veliki romanopisci su romanopisci filozofi, to e rei
suprotnost piscima s tezom. Tako Balzac, Sade, Melville, Stendhal, Dostojevski, Proust,
Malraux, Kafka, da navedemo samo nekolicinu.
Ali ba njihov izbor da radije piu u slikama negoli da umuju otkriva nam stanovitu
misao koja im je zajednika, uvjerena u nekorisnost svakog naela tumaenja i sigurna u
pounu poruku osjetne prividnosti. Oni dre djelo istodobno i svretkom i poetkom. Ono je
esto ishod jedne neizraene filozofije, njezino objanjenje i njezina kruna. Meutim,
potpuno je samo s onim to ta filozofija podrazumijeva. Ono, napokon, opravdava inaicu
jedne stare teme koja kae da malo misli udaljava od ivota, ali da mnogo vodi k njemu.
Nesposobna sublimirati stvarno, misao se zaustavlja na njegovu oponaanju. Roman o
kojemu je rije, orue je te spoznaje koja je istodobno i relativna i neiscrpna i tako nalik na
spoznaju ljubavi. Od ljubavi romaneskno stvaranje ima poetno divljenje i plodno preivanje.
To su bar prednosti koje mu u poetku priznajem. Ali priznavao sam ih takoer i onim
velikanima poniene misli o ijim sam samoubojstvima zatim mogao razmiljati. Ono to me
18 Neka se razmisli o tome: to objanjava najgore romane. Gotovo svi ljudi dre sebe sposobnima misliti i, u
stanovitoj mjeri, dobro ili loe, zaista i misle. Veoma malen broj, naprotiv, moe se zamisliti pjesnikom ili
tvorcem izreka. Ali od trenutka kada je misao prevladala nad stilom, gomila je osvojila roman. Nije tako
veliko zlo kad se to kae. Najbolji su dovedeni do toga da postavljaju vie zahtjeve sebi samima, a oni koji
su podlegli, i nisu zasluili preivjeti.

uistinu zanima, jest spoznati i opisati snagu koja ih privodi zajednikom putu obmane. Ista e
mi metoda dakle posluiti i ovdje. To to sam je ve primijenio, dopustit e mi da skratim
svoje razmiljanje i da ga odmah rezimiram na odreenom primjeru. elim znati moe li
ovjek, pristajui ivjeti bez poticaja, isto tako pristati raditi i stvarati bez poticaja, i koji put
vodi tim slobodama. elim osloboditi svoj svijet od tih utvara i napuiti ga samo opipljivim
istinama, iju prisutnost ne mogu nijekati. Mogu stvarati apsurdno djelo, izabrati stvaralaki
stav radije nego neki drugi. Ali apsurdni stav, da bi ostao takvim, mora ostati svjestan svoje
bezrazlonosti. Jednako je i s djelom. Ako pravila apsurda u njemu nisu potovana, ako ne
tumai raskid i pobunu, ako prinosi rtve obmanama i potie nadu, ono vie nije bezrazlono.
Ne mogu se vie odijeliti od njega. Moj ivot moe u njemu nai smisao: to je smijeno. Ono
vie nije ona vjeba ravnodunosti i strasti to troi sjaj i uzaludnost ovjekova ivota.
Moe li se u stvaranju, gdje je elja za tumaenjem najjaa, obuzdati ta elja? Mogu li
u fiktivnu svijetu, gdje je svijest o stvarnom svijetu najjaa, ostati vjeran apsurdu, a ne
prikloniti se elji za zakljuivanjem? Toliko se pitanja postavlja u zadnjem nastojanju.
Razumjeli smo ve to su ona znaila. To su zadnje skrupule svijesti koja se plai napustiti
svoju prvu i teku pouku po cijenu posljednje obmane. to vrijedi za stvaranje, shvaeno kao
jedan od moguih stavova za ovjeka svjesnog apsurda, vrijedi i za sve ivotne stilove koji
mu se nude. Osvaja ili glumac, stvaralac ili Don Juan mogu smetnuti s uma da njihovo
ivljenje ne moe protei bez svijesti o njegovoj besmislenoj prirodi. Tako se brzo
privikavamo. elimo zaraditi novce da bismo sretno ivjeli, i sav trud jednog ivota, i to
najbolji, usredotouje se na zaradu toga novca. Srea je zaboravljena, sredstvo je shvaeno
kao cilj. Jednako e i trud osvajaa skrenuti iz ambicije koja je bila samo put viem ivotu. I
Don Juan, sa svoje strane, prihvatit e takoer svoju sudbinu i zadovoljit e se tom
egzistencijom ija veliina vrijedi samo po njezinoj pobuni. Za jednoga, to je svijest, za
drugog - pobuna, ali u oba sluaja, apsurd je nestao. Ima toliko uporne nade u ljudskome
srcu. Najosiromaeniji ljudi ponekad zavravaju pristankom na obmanu. To odobravanje
nametnuto potrebom za mirom, unutranji je brat egzistencijalnog pristanka. Postoje tako
bogovi svjetlosti i kumiri od blata. Ali treba pronai srednji put to vodi ovjekovim licima.
Porazi apsurdna zahtjeva dosad su nas najbolje nauili tome to je on. Na isti nain,
da bismo bili obavijeteni, bit e dostatno opaziti da romaneskno stvaranje moe pruiti istu
dvosmislenost kao i neke filozofije. Mogu, dakle, izabrati za svoje objanjenje djelo gdje je
na okupu sve to oznaava svijest o apsurdu, ija je polazna toka jasna a podneblje lucidno.

Pouit e nas njegove posljedice. Nije li apsurd u njemu potovan, znat emo kojim se
preacem uvlai obmana. Jedan precizni primjer, tema, stvaraoeva vjernost, bit e nam tada
dostatni. Rije je o istoj analizi koja je ve potanje izvrena.
Ispitivat u jednu omiljenu temu Dostojevskog. Mogao bih jednako dobro izuavati i
druga djela.19 Ali, ovim se djelom problem neposredno obrauje u smislu veliine i emocije,
kao i u pogledu egzistencijalnih misli o kojima je bilo govora. Taj paralelizam dobro slui
mojemu predmetu.

19 Malrauxova, na primjer. Ali bi tu valjalo raspravljali istodobno i o drutvenom problemu koji apsurdna
misao zapravo ne moe izbjei (premda mu moe predloiti vie rjeenja, i to veoma razliitih). Valja se
ipak ograniiti.

Kirilov

Svi se junaci Dostojevskog pitaju o smislu ivota. Po tome su moderni: oni se ne boje
smijenog. Moderni senzibilitet od klasinog senzibiliteta dijeli to to se ovaj hrani moralnim,
a onaj metafizikim problemima. U romanima Dostojevskog pitanje je postavljeno s takvom
estinom da obvezuje samo na krajnja rjeenja. Egzistencija je lana ili je vjena. Da se
Dostojevski zadovoljio takvim ispitivanjem, bio bi filozof. Ali on tumai posljedice koje te
duhovne igre mogu imati u ljudskom ivotu, i po tome je umjetnik. Meu tim posljedicama,
on se zaustavlja na zadnjoj, na onoj koju sam, u Dnevniku jednog pisca, naziva loginim
samoubojstvom. U izdanjima od prosinca 1876. on zapravo zamilja opravdanje logina
samoubojstva. Uvjeren da je ljudska egzistencija savrena apsurdnost za onoga tko ne
vjeruje u besmrtnost, oajnik dolazi do sljedeih zakljuaka:

Budui da mi je na moja pitanja glede sree odgovoreno, posredstvom moje svijesti,

da mogu biti sretan samo u skladu s velikom cjelinom koju ne razumijem i koju nikad
i neu moi razumjeti, oito je...
... Budui da, napokon, u ovom slijedu stvari, preuzimam istodobno ulogu tuitelja i
svjedoka, optuenog i suca, i budui da drim da je ova komedija od strane prirode
savreno besmislena i da je s moje strane ak uvredljivo prihvatiti da je igram...
... U svojem neporecivom svojstvu tuitelja i svjedoka, optuenoga i suca, osuujem
ovu prirodu koja me, s tako besramnom bezobzirnou, donijela na svijet za patnju osuujem je da bude unitena sa mnom.

U tom poloaju jo ima i malo humora. Taj se samoubojica ubija jer je, na
metafizikom planu, rasren. U stanovitom smislu, on se sveti. To je nain da dokae da ga
nee imati. Zna se, meutim, da se ta ista tema utjelovljuje, ali s najljepom irinom, u
Kirilova, lika iz Demona, koji je i sam takoer pristaa loginog samoubojstva. Inenjer
Kirilov izjavljuje negdje da eli oduzeti sebi ivot stoga to je to njegova ideja. Razumije
se da valja uzeti rije u pravom smislu. Zbog jedne ideje, zbog jedne misli, on se sprema na
smrt. To je uzvieno samoubojstvo. Postupno kroz sve prizore gdje se Kirilovljeva maska
malo-pomalo otkriva, predoena nam je smrtonosna misao koja ga potie. Inenjer se, naime,
iznova vraa razmiljanjima iz Dnevnika. Osjea da je Bog neophodan i da svakako mora
postojati. No, on zna da ne postoji i da ne moe postojati. Kako ne razumije, uzvikuje on.
da je to dostatan razlog za samoubojstvo? Taj stav povlai u njega neke od apsurdnih
posljedica. Iz ravnodunosti pristaje da se njegovo samoubojstvo upotrijebi u korist stvari
koju prezire. Noas sam zakljuio da mi je to svejedno. On napokon priprema svoj in s
pomijeanim osjeajem pobune i slobode. Ubit u se da potvrdim svoju nepokornost, svoju
novu i stranu slobodu. Ne radi se vie o osveti, ve o pobuni. Kirilov je, dakle, apsurdni lik,
s tim ipak bitnim ogranienjem da se ubija. Meutim, on sam objanjava tu proturjenost, i to
na taj nain to otkriva istodobno apsurdnu tajnu u svoj njezinoj istoi. Svojoj smrtonosnoj
logici on uistinu dodaje neobinu ambiciju koja otvara svu perspektivu toga lika: eli se ubiti
da bi postao bog.
Razmiljanje je klasino jasno. Ako nema Boga, Kirilov je bog. Ako bog ne postoji,
Kirilov se mora ubiti. Kirilov se, dakle, mora ubiti da bi postao bog. Ta je logika apsurdna, ali
je kao takva i potrebna. Zanimljivo je meutim dati smisao tom boanstvu sputenom na
zemlju. To iziskuje tumaenje pretpostavke: Ako Bog ne postoji, ja sam Bog, koja jo
ostaje prilino nejasnom. Vano je, prije svega, zamijetiti da je ovjek koji pokazuje taj
besmisleni zahtjev ovjek ovoga svijeta. On vjeba svako jutro kako bi odrao zdravlje.
Ganut je videi atovljevu radost kad pronae enu. Na nekom papiru koji je pronaen nakon
njegove smrti, on eli nacrtati lik koji njima plazi jezik. Djetinjast je i razdraljiv, strastven,
melodian i osjetljiv. Od nadovjeka ima samo logiku i fiksnu ideju, od ovjeka cijeli
registar. Ipak sam smireno govori svome boanstvu. On nije lud, ili je onda lud Dostojevski.
Ne potie ga, dakle, megalomanska iluzija. A uzeti rijei u njihovu pravom smislu ovaj put bi
bilo smijeno.
Kirilov nam sam pomae da to bolje razumijemo. Na jedno Stavroginovo pitanje

objanjava da ne govori o bogu-ovjeku. Moglo bi se pomisliti da mu je stalo da se razlikuje

od Krista. Ali je zapravo rije o tome da ga pripoji sebi. Kirilov, naime, zamilja na trenutak
da se Isus umirui nije naao u raju. Tada je spoznao da je njegova muka bila beskorisna.
Prirodni su zakoni, veli inenjer, uinili da Krist ivi usred lai i da umre za la. Samo u
tom smislu Isus dobro utjelovljuje cijelu ljudsku dramu. On je ovjek-savrenstvo, jer je
ostvario najapsurdniji ivot. On nije Bog-ovjek, ve ovjek-bog. Svatko od nas, poput njega,
moe biti raspet i prevaren, to u stanovitoj mjeri doista i jest.
Boanstvo o kojem je rije posve je, dakle, ovozemaljsko. Tri sam godine, veli
Kirilov, traio atribut svoga boanstva i pronaao sam ga. Atribut moga boanstva jest
neovisnost. Sada otkrivamo smisao kirilovske pretpostavke: Ako nema Boga, ja sam bog.
Postati bogom, to znai samo biti slobodan na ovoj zemlji, ne sluiti besmrtnom biu. To
nadasve znai, razumije se, snositi sve posljedice te bolne neovisnosti. Ako Bog postoji, sve
ovisi o njemu i mi nita ne moemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za
Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znai sam postali bogom - to znai ve na ovoj
zemlji ostvariti vjeni ivot o kojem govori Evanelje.20
No, ako je taj metafiziki zloin dostatan za ovjekovo ispunjenje, zato mu valja
pridodati i samoubojstvo? Zato se ubiti, napustiti ovaj svijet, nakon to smo zadobili
slobodu? To je proturjeno. Kirilov to dobro zna jer dodaje: Ako to osjea, ti si car i daleko
od toga da se ubije, ivjet e na vrhuncu slave. Ali ljudi to ne znaju. Oni to ne osjeaju.
Kao i u Prometejevo doba, oni u sebi gaje slijepe nade. 21 Njima je potrebno pokazati put, oni
ne mogu bez propovijedi. Kirilov se, dakle, mora ubiti zbog ljubavi prema ovjeanstvu.
Mora svojoj brai pokazati kraljevski i mukotrpni put na kojem e on biti prvi. To je
pedagoko samoubojstvo. Kirilov se dakle rtvuje. No bude li raspet, nee biti prevaren.
Ostaje ovjek-bog, uvjeren u smrt bez budunosti, proet evaneoskom sjetom. Ja sam
nesretan, veli on, jer sam primoran potvrditi svoju slobodu. Ali, kad on umre, a ljudi
napokon budu prosvijeeni, ova e zemlja biti napuena carevima i obasjana ljudskom
slavom. Kirilovljev pucanj iz pitolja bit e znak za posljednju pobunu. Ne prisiljava ga,
dakle, na smrt oaj, ve ljubav blinjega spram sebe sama. Prije negoli u krvi zavri jednu
neizrecivu pustolovinu duha, Kirilov ima rije jednako staru kao i ljudska patnja: Sve je
dobro.

20 Stavrogin: - Vi vjerujete u vjeni ivot na drugom svijetu? - Kirilov: - Ne, ve u vjeni ivot na ovom.
21 ovjek je izmislio Boga da se ne ubije. Eto saetka sveobuhvatne povijesti do ovoga trenutka.

U Dostojevskog je, dakle, tema samoubojstva svakako apsurdna. Zabiljeimo samo

prije negoli krenemo dalje da Kirilov izbija i u drugim likovima koji navode nove apsurdne
teme. Stavrogin i Ivan Karamazov ostvaruju u praktinom ivotu apsurdne istine. Oni su ba
ti koje Kirilovljeva smrt oslobaa. Oni pokuavaju biti carevima. Stavrogin vodi ironian
ivot, zna se dobro kakav. On izaziva mrnju oko sebe. A ipak, kljuna misao toga lika nalazi
se u njegovu oprotajnom pismu: Nisam mogao nita mrzili. On je car ravnodunosti. I
Ivan je to takoer kad se nee odrei kraljevskih moi duha. Onima koji, poput njegova brata,
svojim ivotom dokazuju da se valja poniziti da bi vjerovali, on bi mogao odgovoriti da je taj
poloaj nedostojan. Njegova kljuna rije Sve je doputeno nosi prizvuk primjerene tuge.
Dakako, kao i Nietzsche, najslavniji meu bogoubojicama, i on zavrava u ludilu. No to je
opasnost kojoj se valja izvrgnuti, a pred tim traginim svrecima bitan je in apsurdna duha
zapitati: to to dokazuje?

Tako romani, poput Dnevnika, postavljaju apsurdno pitanje. Oni uspostavljaju logiku
sve do smrti, zanos, stranu slobodu, carsku slavu koja je postala ljudskom. Sve je dobro,
sve je doputeno i nita nije runo: to su apsurdni sudovi. No, kakva li udna stvaranja gdje
nam se ta bia od vatre i leda priinjaju tako bliskima! Strastveni svijet ravnoduja koji bruji
u njihovim srcima ne ini nam se ni po emu nakaradnim. U njemu nalazimo svoje
svagdanje tjeskobe. I bez sumnje nitko nije umio poput Dostojevskoga dati apsurdnu svijetu
tako bliske i tako mune drai. Ipak, kakav je njegov zakljuak? Dva navoda pokazat e
posvemanji metafiziki preokret koji vodi pisca novim otkriima. Budui da je razmiljanje
loginog samoubojice izazvalo neke prosvjede kritiara, Dostojevski u sljedeim svescima
Dnevnika razvija svoj stav i zakljuuje ovako: Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna
ljudskom biu (da ono bez nje dolazi do samoubojstva), tada je ona normalno stanje
ovjeanstva. Budui da je tako, besmrtnost ljudske due postoji bez ikakve sumnje. S druge
strane, na zadnjim stranicama svoga posljednjega romana, na kraju te divovske borbe s
Bogom, djeca pitaju Aljou: Karamazove, je li istina ono to kae vjera da emo uskrsnuti
od mrtvih i da emo iznova vidjeti jedni druge? A Aljoa odgovara: Svakako emo se
iznova vidjeti i veselo emo prepriavati sve to se zbilo.
Tako su Kirilov, Stavrogin i Ivan pobijeeni. Karamazovi odgovaraju Demonima. A
radi se svakako o jednom zakljuku. Aljoin sluaj nije dvosmislen kao sluaj kneza Mikina.

Ovaj bolestan ivi u vjenoj sadanjici, iznijansiranoj osmijesima i ravnodujem, i to blaeno

stanje moglo bi biti vjeni ivot o kojem zbori knez. Naprotiv, Aljoa to lijepo veli: Mi
emo se iznova nai. Nije vie pitanje samoubojstva i ludila. Zato, za onoga tko je siguran
u besmrtnost i u njezine radosti? ovjek mijenja svoje boanstvo za sreu. Veselo emo
prepriavati sve to se zbilo. I ako je Kirilovljev pitolj opalio negdje u Rusiji, ali je svijet
nastavio sanjati o svojim slijepim nadama. Ljudi nisu razumjeli to.
Ne govori nam, dakle, apsurdni romanopisac, ve egzistencijalni romanopisac. I opet
je skok potresan i daje veliinu umjetnosti koja ga nadahnjuje. To je dirljiv pristup, stvoren
od sumnji, nepouzdan i vatren. Govorei o Karamazovima, Dostojevski je pisao: Glavno
pitanje koje e u svim dijelovima ove knjige biti razmatrano jest ono zbog kojega sam,
svjesno ili nesvjesno, patio cijeli ivot: postojanje Boga. Teko je povjerovati da bi jedan
roman bio dostatan da patnju cijeloga ivota preobrazi u radosnu sigurnost. Jedan
komentator22 primjeuje s punim pravom: Dostojevski ima neto zajedniko s Ivanom - a
afirmativna poglavlja Karamazovih traila su od njega tri mjeseca napora, dok je ono to je
nazivao bogohuljenjima napisao u zanosu za tri tjedna. Nema nijednog od njegovih likova
koji ne nosi u tijelu to to ga razdrauje, ili koji ne trai lijeka u senzaciji ili u nemoralnosti. 23
U svakom sluaju, ostanimo na toj sumnji. Eto djela gdje moemo, u polutami koja je jasnija
od danje svjetlosti, razumjeti borbu ovjeka protiv njegovih nada. Stigavi do kraja, stvaralac
odabire protiv svojih linosti. Ta nam proturjenost tako prua mogunost da unesemo jednu
nijansu. Ne radi se ovdje o apsurdnu djelu, ve o djelu koje postavlja apsurdni problem.
Odgovor Dostojevskog jest ponienje, sram, kako kae Stavrogin. Apsurdno djelo
naprotiv ne daje odgovor, u tome je sva razlika. Imajmo to na umu da bismo zavrili: apsurdu
u tom djelu ne proturjei njegov kranski znaaj, ve nagovjetaj budueg ivota. Moe se
biti kranin i biti apsurdan. Postoje primjeri krana koji ne vjeruju u budui ivot. to se
tie umjetnikog djela, bilo bi mogue precizirati jedan od smjerova apsurdne analize koju
smo mogli predosjetiti na prethodnim stranicama. Ona nas vodi proglaavanju apsurdnosti
Evanelja. Ona tumai ideju plodnu posljedicama da uvjerenja ne sprjeavaju nevjerovanje.
Vidi se dobro, naprotiv, da je pisac Demona, kojemu su ti putevi dobro poznati, na kraju
poao posve drukijim putem. Neoekivani odgovor stvaraoca vlastitim likovima,
Dostojevskog Kirilovu, moe se zapravo ovako saeti: egzistencija je lana i vjena.

22 Boris Schiozer.
23 Zanimljiva i otroumna Gideova primjedba: gotovo su svi junaci Dostojevskog poligamni.

Stvaranje bez sutranjice

Zamjeujem ovdje da se nada ne moe izbjei zanavijek i da moe spopasti ak i one koji su
je se eljeli osloboditi. To me zanima u djelima o kojima je bilo rijei do sada. Mogao bih,
bar po slijedu stvaranja, nabrojiti neka uistinu apsurdna djela. 24 Ali je svemu potreban
poetak. Predmet ovoga istraivanja jest stanovita vjernost. Crkva je bila tako surova spram
heretika samo zato to je drala da nema ljueg neprijatelja od zabludjela djeteta. Ali povijest
gnostikih smionosti i ustrajnost manihejskih pravaca uinile su vie za izgradnju ortodoksne
dogme negoli sve molitve. Uz odgovarajue razlike, tako je i kod apsurda. Njegov put
prepoznajemo otkrivajui staze koje se od njega udaljavaju. Na samom kraju apsurdnog
razmiljanja, u jednom od stavova koje namee njegova logika, nije nam svejedno hoemo li
pronai nadu, ponovo uvedenu pod jednim od njegovih najpatetinijih lica. To pokazuje
tekou apsurdne askeze. No to, nadasve, pokazuje nunost neprekidno sauvane svijesti, i
ulazi u opi okvir ovog ogleda.
Ali, ako jo nije rije o nabrajanju apsurdnih djela, moemo bar donijeti zakljuak o
stvaralakom stavu, jednom od onih koji mogu upotpuniti apsurdnu egzistenciju. Samo
negativna misao moe tako dobro posluiti umjetnosti. Njezini mrani i poniavani poduhvati
jednako su potrebni za razumijevanje jednog velikog djela kao to je crno potrebno bijelom.
Raditi i stvarati ni za to, praviti kipove od gline, znati da je vlastito stvaranje bez
budunosti, vidjeti svoje djelo uniteno u jednom danu, s dubokom svijeu da, u osnovi, to
nije vanije od stvaranja za stoljea, to je mukotrpna mudrost koju doputa apsurdna misao.
Obavljati usporedno te dvije zadae, nijekati s jedne strane i veliati s druge strane, to je put
to se otvara pred apsurdnim stvaraocem. On mora svoje boje darovati praznini.
To vodi posebnom shvaanju umjetnikog djela. Veoma esto promatra se djelo
nekog stvaraoca kao slijed osamljenih svjedoanstava. Mijeamo tada umjetnika s
24 Melvilleov Moby Dick, na primjer.

piskaralom. Duboka je misao u stalnom nastajanju, preuzima ivotno iskustvo i oblikuje se

po njemu. Jednako se i jedinstveno stvaranje nekog ovjeka uvruje u njegovim
uzastopnim i mnogobrojnim licima, a to su njegova djela. Jedna dopunjuju druga, popravljaju
ih ili ih dostiu, a takoer i proturjee jedna drugima. Ako neto dovrava stvaranje, onda to
nije pobjedniki i iluzorni povik zaslijepljena umjetnika: Rekao sam sve, ve stvaraoeva
smrt koja zakljuuje njegovo iskustvo i knjigu njegova genija.
Taj napor i ta nadljudska svijest ne pokazuju se nuno itatelju. U ljudskom stvaranju
nema tajne. Volja stvara to udo. Ali ipak nema istinskog stvaranja bez tajne. Bez sumnje niz
djela moe biti samo niz priblinih odreenja jedne te iste misli. Ali, moe se zamisliti neka
druga vrsta stvaralaca koji bi postupali na temelju jukstapozicije. Njihova djela mogu nam se
initi kao da nemaju sveze izmeu sebe. Ona su u stanovitom smislu proturjena. Meutim,
smjetena u cjelinu, ona ponovo stjeu svoj red. Tako dobivaju svoj konani smisao ba od
smrti. Najjasniju svjetlost primaju od samog ivota svojega pisca. U tom trenu, slijed
njegovih djela samo je zbirka poraza. No ako svi ti porazi jednako odjekuju, stvaralac je znao
ponoviti sliku svojega ivota, omoguivi da odjekne jalova tajna koja je u njemu.
Napor za dominacijom ovdje je znatan. No ljudska inteligencija moe dostajati i za
mnogo vie. Ona e pokazati samo voljni aspekt stvaranja. Na drugom mjestu istaknuo sam
da ljudska volja nema drugog cilja osim odrati svijest. Ali, to ne moe ii bez discipline. Od
svih kola strpljivosti i lucidnosti, najdjelotvornija je stvaranje. Ono je takoer uzbudljivo
svjedoanstvo jedinoga dostojanstva: tvrdokorna pobuna protiv njegova stanja, ustrajanje u
naporu koji se dri jalovim. Ono iziskuje svagdanji napor, vlast nad sobom, tonu prosudbu
granica istinitog, mjeru i snagu. Ono predstavlja askezu. Sve to ni za to, da bi se
ponavljalo i tapkalo. No moda je veliko umjetniko djelo manje vano po sebi negoli po
iskuenju koje trai od ovjeka i po prigodi koju mu prua da svlada svoje utvare i da se
vema priblii svojoj goloj stvarnosti.

Ne zavaravajmo se estetikom. Ne zagovaram ovdje strpljivo obavjetavanje,

neprekidno i jalovo tumaenje jedne teze. Ba naprotiv, ako sam se jasno izrazio. Roman s
tezom, djelo koje dokazuje, najomraenije od svih, djelo je koje se najee nadahnjuje
zadovoljnom milju. Ono otkriva istinu koju vjeruje da zadrava. Ali tu se pokreu ideje, a
ideje su protivno od misli. Takvi su stvaraoci srameljivi filozofi. Oni o kojima zborim ili oni

koje zamiljam, naprotiv, svjesni su mislioci. Na odreenom stupnju gdje se misao vraa na
sebe samu, oni izrauju predodbe svojih djela kao jasne simbole ograniene, smrtne i
buntovne misli.
One moda i dokazuju neto. Ali te dokaze romansijeri vie daju sebi negoli ih
pruaju drugima. Bitno je da trijumfiraju u konkretnom i da je u tome njihova veliina. Taj
posve tjelesni trijumf pripravila im je misao u kojoj su apstraktne snage bile poniene. Kad
posve to budu tijelo u tom trenu uini da stvaranje zablista svim svojim apsurdnim sjajem.
Ba ironine filozofije stvaraju strastvena djela.
Svaka misao koja odbacuje jedinstvo velia raznovrsnost. A raznovrsnost je mjesto
umjetnosti. Jedina misao koja oslobaa duh jest ona koja ga ostavlja samoga, sigurnog u
njegove granice i u njegov bliski svretak. Njega ne privlai nijedna doktrina. On oekuje
sazrijevanje djela i ivota. Razdvojeno od njega, djelo e omoguiti da se jo jedanput uje
jedva zagluen glas due, zanavijek osloboene nade. Ili se od njega nee uti nita ako se
stvaralac, umoran od igre, eli udaljiti. To je isto.

Od apsurdna stvaranja tako item ono to sam zahtijevao od misli: pobunu, slobodu i
raznovrsnost. Ono e tada iskazati svoju duboku beskorisnost. U tom svagdanjem naporu
gdje se inteligencija i strast mijeaju i prenose, apsurdni ovjek otkriva disciplinu koja e
initi bit njegovih snaga. Marljivost koja je tu potrebna, upornost i pronicljivost pridruuju se
tako osvajakom stavu. Stvarati, to napokon znai dati neki oblik svojoj sudbini. Sve te
likove njihovo djelo odreuje bar toliko koliko oni odreuju njega. Glumac nas je tome
nauio: nema granice izmeu izgledati i biti.
Ponovimo. Nita od svega toga nema stvarnog smisla. Na putu te slobode valja
napraviti jo jedan korak naprijed. Zadnji napor za bliske duhove stvaraoca i osvajaa jest da
se umiju osloboditi svojih poduhvata: priznati da djelo samo, bilo da je to osvajanje, ljubav ili
stvaranje, moe i ne biti; doivjeti tako posvemanju beskorisnost svakoga pojedinanog
ivota. To im ak prua vie lakoe u ostvarenju toga djela, kao da ih je to to zamjeuju
apsurdnost ivota ovlastilo da u njega poniru sa svim pretjeranostima.
Ono to preostaje jest sudbina iji je jedini izlaz koban. Sve izvan te jedinstvene

smrtne kobi, radost ili srea, jest sloboda. Ostaje svijet iji je jedini gospodar ovjek. Njega je
sputavala iluzija o drugom svijetu. Sudbina njegove misli nije vie da se odrie, ve da oivi
u slikama. Ona se odigrava - u mitovima bez sumnje - ali u mitovima bez druge dubine osim
dubine ljudskoga bola, i poput njega neiscrpnim. Ne boanska fabula koja zabavlja i
zasljepljuje, ve zemaljski lik, in i drama, gdje se saimlju mukotrpna mudrost i strast bez
sutranjice.

MIT O SIZIFU

Bogovi bijahu osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja jednu stijenu do vrha neke planine,
odakle se ona vraala zbog svoje teine. Mislili su, donekle s pravom, da nema stranije
kazne od beskorisna i beznadna rada.
Ako je vjerovati Homeru, Sizif bijae najmudriji i najrazboritiji meu smrtnicima.
Prema nekom drugom predanju, meutim, on naginjae razbojnitvu. Ja tu ne vidim
proturjenosti. Razlikuju se miljenja o motivima koji su mu priskrbili da bude beskoristan
radnik pakla. Spoitava mu se, prije svega, neka nesmotrenost prema bogovima. Odavao je
njihove tajne. Eginu, Azopovu ker, ugrabio je Jupiter. Otac se zaudi s njezina nestanka i
izjada se Sizifu. On, koji je znao za otmicu, ponudi Azopu da ga o tome uputi, pod uvjetom
da on dade vodu korintskoj utvrdi. Nebeskim munjama pretpostavio je blagoslov vode. Stoga
je bio osuen u paklu. Homer nam takoer kazuje da Sizif bijae okovao Smrt. Pluton nije
mogao podnijeti da njegovo carstvo ostane pustim i gluhim. On uputi boga rata da izbavi
Smrt iz ruku njezina pobjednika.
Pria se jo da je Sizif pred smrt htio nerazborito iskuati ljubav vlastite ene. Naredi
joj da njegovo tijelo baci bez pokopa nasred javnoga trga. Sizif se iznova nae u paklu. I
tamo, razgnjevljen poslunou koja je tako suprotna ljudskoj ljubavi, on od Plutona iskami
doputenje da se iznova vrati na zemlju da bi kaznio svoju enu. No kada je iznova ugledao
lice ovoga svijeta, okusio vodu i sunce, toplo kamenje i more, nije se vie elio vratiti u
paklenu tminu. Pozivi, srdbe i opomene ne pomogoe nita. Jo mnogo godina ivio je on na
krivulji zaljeva, blistava mora i osmijeha zemlje. Potrebna bijae presuda bogova. Merkur
doe da uhvati drznika za vrat i, odvajajui ga od njegovih naslada, vrati ga silom u pakao,
gdje njegova stijena ve bijae spremna.
Ve smo shvatili da je Sizif apsurdni junak. On je to koliko po svojim strastima toliko
i po svojoj muci. Njegov prezir prema bogovima, njegova mrnja spram smrti i strast za
ivotom stajali su ga te neizrecive kazne gdje se cijelo bie ulae a da nita ne privede kraju.
To je cijena koju valja platiti za ovozemaljske strasti. Nita nam se ne kae o Sizifu u paklu.
Mitovi su stvoreni da ih mata oivljava. U ovom se moe vidjeti samo sav napor jednog
tijela napregnutog da podigne golemi kamen, da ga kotrlja i dogura uz stoput prevaljenu

strminu; vidi se zgreno lice, obraz prislonjen uz kamen, podmetnuto rame koje prima masu
pokrivenu glinom, noga koja ga zaustavlja i, iznova, samo ruke, posve ljudska sigurnost dviju
ruku punih zemlje. Na samom svretku toga tekog napora, odreenog prostorom bez neba i
vremenom bez dubine, cilj je postignut. Tada Sizif promatra kamen kako se za nekoliko
trenutaka sputa prema tom niem svijetu, odakle ga opet valja uzgurati do vrha. On iznova
silazi u podnoje.
Ba za vrijeme toga povratka, toga odmora, zanima me Sizif. Lice koje se mui u
neposrednoj blizini kamena ve je i samo kamen! Vidim toga ovjeka kako iznova silazi
tromim ali ravnomjernim korakom prema muci kojoj nee znati svretka. Taj as koji je kao
predah i koji se takoer pouzdano vraa poput njegove patnje, taj as je as svijesti. U
svakom tom trenutku, kad naputa vrh i sputa se malo-pomalo prema sklonitima bogova,
nadmoniji je od svoje sudbine. Jai je od svoje stijene.
Ako je taj mit tragian, to je stoga to je njegov junak svjestan. Gdje bi bila njegova
muka kad bi ga na svakom koraku podravala nada u uspjeh? Dananji radnik radi svakog
dana u ivotu na istim zadaama, i ta je sudbina jednako apsurdna. Ali je tragina samo u
rijetkim trenucima kad postaje svjestan. Sizif, proleter bogova, nemoan i ogoren, poznaje
cijelu irinu svoga jadnog poloaja: silazei misli na nj. Pronicljivost koja mu mora donijeti
muku, istodobno dovrava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prezirom.
Ako za ponekih dana silazak protjee u bolu, moe takoer protei i u radosti. Nije na
odmet ta rije. Zamiljam Sizifa kako se vraa svojoj stijeni, i bol je u zaetku. Kad se zemne
slike odve snano vraaju u sjeanje, kada zov sree postane odve silan, tada se u
ljudskome srcu budi tuga: to je pobjeda stijene, to je stijena sama. Odve je teko nositi
golemu nesreu. To su nae getsemanske noi. No, mone istine propadaju netom se
spoznaju. Tako se i Edip najprije pokorava sudbini ne poznavajui je. Od trena kad doznaje,
poinje njegova tragedija. Ali u istom hipu, slijep i oajan, spoznaje da je jedina sveza to ga
spaja sa svijetom - svjea ruka mlade djevojke. Odzvanja tada neka neumjerena rije:
Unato tolikim kunjama, moja poodmakla dob i veliina moje due nukaju me da
procijenim kako je sve dobro. Sofoklov Edip, kao i Kirilov Dostojevskog, prua nam tako
formulu apsurdne pobjede. Antika mudrost vee se s modernim heroizmom.
Apsurd se ne moe otkriti a da se ne osjeti poticaj za pisanje prirunika o srei. Eh,
to, zar tako uskim stazama...? No, samo je jedan svijet. Srea i apsurd dva su djeteta jedne

te iste zemlje. Oni su neraskidivi. Pogreno bi bilo kazati da se srea nuno raa iz apsurdnog
otkria. Dogaa se, takoer, da se osjeaj apsurda raa iz sree. Drim da je sve dobro, veli
Edip, i svete su te rijei. One odzvanjaju u surovu i ogranienu ovjekovu svijetu. One
pouavaju da sve nije iscrpljeno i da nije bilo iscrpljeno. One izgone iz ovoga svijeta boga
koji je uao u nj s nezadovoljstvom i sklonou za beskorisne patnje. One stvaraju od sudbine
ljudski posao koji se mora urediti meu ljudima.
Tu je sva Sizifova tiha radost. Pripada mu njegova sudba. Njegova je stijena posve
njegova stvar. Tako apsurdni ovjek, kad razmilja o svojoj muci - uutkuje sve kumire. U
svijetu iznenada vraenu njegovoj utnji podie se tisuu sitnih zadivljenih zemnih glasova.
Nesvjesni i tajnoviti pozivi, pozivi upueni od svih lica, nuno su nalije i cijena pobjede.
Nema sunca bez sjene i valja upoznati no. Apsurdni ovjek veli da, i njegov napor bit e
neprekidan. Postoji li osobna sudba, nema nadmonije sudbe ili bar postoji samo jedna koju
on dri kobnom i dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita ivota. U
tom istananom trenu, kada se ovjek obazire na vlastiti ivot, Sizif, vraajui se svojoj
stijeni, razmilja o slijedu nevezanih poslova to postaju njegovom sudbom, sudbom koju je
stvorio ba on, ujedinio pod pogledom svojeg pamenja i naskoro potvrdio vlastitom smru.
Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega to pripada ovjeku, kao slijepac koji kani
vidjeti a zna da je no beskrajna, uvijek je u pokretu. A stijena se jo kotrlja.
Ostavljam Sizifa u podnoju planine! Uvijek se pronae vlastito breme. Ali, Sizif nas
pouava vioj vjernosti to nijee bogove i podie stijene. I on dri da je sve dobro. Ovaj
svijet, od sada bez gospodara, ne ini mu se ni jalovim ni nitavnim. Svako zrnce toga
kamena, svaki mineralni blijesak te planine pune noi, za njega su zaseban svijet. Sama bitka
da se dospije do vrhunca dostatna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.

Albert Camus

Albert Camus (1913-1960), francuski pripovjeda, dramatiar i esejist, jedan je od

najuglednijih predstavnika egzistencijalizma u knjievnosti i jedan od najutjecajnijih
knjievnika i mislilaca sredine naeg stoljea. Roen je u Aliru, radio je u Oranu i Parizu
kao novinar, dramaturg i urednik uglednih asopisa. Nobelovu nagradu za knjievnost dobio
je 1957. Poginuo je u automobilskoj nesrei. Svjetsku slavu stekao je osobito pripovijetkama
Stranac i Pad, romanom Kuga, dramama Nesporazum, Pravednici i Kaligula, te esejima Mit
o Sizifu i Pobunjeni ovjek.
Mit o Sizifu (Le mythe de Sisyphe) objavljen je 1943, neposredno nakon Stranca
(1942), pa je i shvaen kao svojevrsni filozofski komentar te pripovijetke koja je, uz Sartreov
roman Munina, postala reprezentativnim djelom knjievnog egzistencijalizma. Za razliku od
Sartrea, meutim, koji iste godine objavljuje Bitak i nitavilo, nastojei sloenim filozofskim
analizama utemeljiti i razviti vlastitu filozofiju, Camus u Mitu o Sizifu uz neprijepornu
vrijednost filozofskih uvida i analiza zadrava odreenu lakou knjievnoumjetnikog stila i
razvija tako neko izvorno jedinstvo filozofije i knjievnosti. Upravo zbog takvih osobina, kao
i sredinje zaokupljenosti temom apsurdnog stvaranja - to se zapravo odnosi na odreenu
poetiku orijentaciju - Mit o Sizifu moe se shvatiti i kao svojevrsni manifest knjievnog
egzistencijalizma.
Mit o Sizifu, naime, rasprava je o apsurdu, koji je postao - zahvaljujui prije svega
upravo Camusovim tekstovima - jednim od temeljnih pojmova egzistencijalistike filozofije,
knjievnosti i, osobito, knjievne kritike. Kao uglavnom svi kljuni filozofski pojmovi,
pojam apsurda nije do kraja jasno odreen i objanjen, nego je vie temeljni pojam kojim se
svi ostali pojmovi odreuju i objanjavaju. Camus ga shvaa prije svega kao nerjeivi nesklad
izmeu ovjeka i svijeta, tovie, kao sukob koji nastupa sa spoznajom o nemoi da se

usklade zahtjevi svijesti i razuma s izvornom nerazumnou i besmislenou zbilje. Kako

ovjek kao svjesno bie tei za spoznajom i, u konzekvencijama, za konanom istinom, a
takva se istina ne moe postii miljenjem nego jedino iluzijom nade i utjehe, vlastita je
smrtnost jedina injenica s kojom se moramo suoiti, i prema kojoj se moramo odrediti. Za
stanje bez iluzija tako samoubojstvo postaje jedino bitno pitanje: ovjek moe jedino odluiti
eli li prihvatiti ivot onakav kakav jest, ili eli naprosto odustati. Camusov je odgovor na
takvo pitanje pozitivan: ivot valja prihvatiti, a kako je on apsurdan upravo kao Sizifov
posao, toga junaka antikih mitova valja razumjeti u tome to ga ini uzvienim, pa ak i na
svoj nain sretnim u podnoenju sudbine koju je spoznao i koju izdrava, svjestan da je
nepravedna, ali i da je upravo ona njegova vlastita i da on sam sebe jedino u njoj moe
potvrditi.
Iskustvo apsurda zanima pri tome Camusa vie no filozofijsko utemeljenje nesklada
svijesti i bitka, pa premda analizira u prvom dijelu eseja, Apsurdno prosuivanje, neke
temeljne filozofske orijentacije naeg stoljea, zadrava se u biti jedino na tome da uz visoko
uvaavanje odbaci s jedne strane Kierkegaarda, koji prema njegovom miljenju duboko
shvaa apsurd, ali ga odmah i naputa zbog religiozne nade, a s druge strane Husserla, koji u
strogoj znanstvenosti fenomenoloke analize zapravo zaobilazi egzistencijalnu problematiku i
zadovoljava se nekom vrstom opisa temeljnog iskustva svijeta. Apsurd ljudske situacije proizlazi tako iz Camusovih analiza - valja prije svega osjetiti: on se prihvaa, objanjava i
razumijeva vie na temelju raspoloenja i htijenja no na temelju samog miljenja.
Tako zapravo ivotni stavovi postaju predmetom filozofijske i knjievnoumjetnike
obrade, pa opisi tipova Don Juana, glumca i osvajaa, ine neku vrstu primjera na kojima se
moe uoiti to znai slobodno prihvaanje apsurdnosti ivota i nastojanje da se istraje u tom
prihvaanju. Camus pri tome naglaava kako te likove ne valja shvatiti kao uzore mogueg
ivota, nego jedino kao primjere moguih konzekvencija, to mijenja tradicionalno shvaanje
knjievnosti: ona ne pouava, nego prije upozorava i osmiljava ono to se inae ne moe
osmisliti. A ba zbog takve uloge knjievnosti trei, moda i za poetiku najvaniji dio eseja,
Apsurdno stvaranje, nastoji uspostaviti nove odnose izmeu filozofije i romana i obrazloiti
to se oekuje od knjievnosti koja se oslanja iskljuivo na iskustvo apsurda. Time su
zacrtani i odreeni okviri gotovo programatskog shvaanja i tumaenja vlastite pripovjedne i
dramske knjievnosti.

Ve samim naslovom svojeg eseja Camus je uveo u knjievnost sredine naeg stoljea
simbol koji se uveliko proirio i postao predmetom razliitih tumaenja i objanjavanja.
Socioloki objanjavan odreenim razoaranjem jedne generacije intelektualaca, Sizif je
postao, s jedne strane, nekom vrstom simbola egzistencijalistike knjievnosti i filozofije,
barem one popularne varijante koja se pozivala na Kierkegaarda, Heideggera, Jaspersa i
Sartrea, zanemarujui uvelike njihove i bitne razlike, a naglaavajui jedino njihovu
zaokupljenost egzistencijalnom problematikom i nain filozofiranja koji se oslanjao i na
iskustvo knjievnosti i umjetnosti. Upravo takva popularna varijanta, meutim, prihvaena je
kao program egzistencijalistike knjievnosti, pa se ona i razvijala u takvom dosta
neodreenom spletu filozofskih analiza i tradicionalnog pripovijedanja. Razlike su kasnije
ipak prevladale, pa se Camus tako razilazi sa Sartreom, pa i sam u kasnijem eseju Pobunjeni
ovjek naglasak u simbolu Sizifa premjeta na revolt, a doivljaj apsurda donekle suava
inzistiranjem na suosjeanju i svojevrsnoj, vie tradicionalnoj humanistikoj etici.
Sredinji pojam eseja, opet, pojam apsurda, preuzela je knjievna kritika, pa se on
poeo upotrebljavati osobito u teoriji drame. Tako je stvaralatvo Samuela Becketta i
Eugenea Jonescua nazvano kazalitem apsurda, pri emu je naglasak stavljen vie na
tehniku, koja je u izravnoj opreci prema aristotelovskoj dramaturgiji smislene prie, likova i
govora, no na sam osjeaj apsurdnosti ivota, koji, meutim, dakako proima i takvu vrstu
drame. Valja pri tome napomenuti da Camusove drame u tom smislu ne pripadaju kazalitu
apsurda, jer su u biti tradicionalne po sredstvima izraza i nainu dramskog oblikovanja,
jedino to se tematski bave problemom apsurdnih likova i situacija.
Kako krajem ezdesetih i sedamdesetih godina postupno strukturalizam zamjenjuje
egzistencijalizam kao dominirajuu modernu knjievno-filozofsku orijentaciju, opada
donekle i zanimanje za Mit o Sizifu, koji biva shvaen vie kao program jednog knjievnog
pravca koji nije u sreditu zanimanja, nego kao poticajno djelo suvremene knjievnosti i
filozofije. No, osamdesetih godina tzv. poststrukturalizam ponovno uvodi problematiku
smisla cjelokupne knjievne djelatnosti, pozivajui se i na iskustva egzistencijalizma, a
naglaavajui sada vie Camusove ideje o pluralnosti istine i o knjievnosti koja nas oslobaa
osjeaja apsurda upravo time to ga je do kraja svjesna i to na njegovom temelju izgrauje
vlastite, uvjetne ali ureene svjetove. Na slian nain i najnovija postmodernistika
knjievnost, premda se teko moe pozvati na Camusa kao svog izravnog preteu, osobito u
Strancu i Mitu o Sizifu moe nai i virtuozno izvedenu eksplikaciju mnogih vlastitih

postupaka i stavova.
Za suvremenu znanost o knjievnosti Mit o Sizifu tako ponovno postaje djelom bez
kojeg se ne moe razumjeti razvoj knjievnosti u naem stoljeu, a ujedno i djelom koje
upuuje na pitanja i dileme u okviru kojih se kree i problematika razumijevanja onoga to se
danas zbiva u knjievnosti i oko knjievnosti.
Za itatelja koji se eli bolje upoznati s tom problematikom navodimo nekoliko djela
u kojima se mogu nai upute za daljnji studij.

Milivoj Solar