Dante Alighieri -- Pakao PRVO PJEVANJE Napola naeg ivotnoga puta U mracnoj mi se um

i noga stvori, jer s ravne staze skrenuvi zaluta. Ah, kakva bjee, mucno li se zbor
i, ta divlja uma, gdje drac staze krije! Kad je se sjetim, jo me strava mori. Ceme
rnija ni samrt mnogo nije; al' da bih kazo, to tu dobro naoh, ispricat mi je druge
zgode prije. Ja ne znam pravo, kako tamo zaoh tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutavi, sa prave staze saoh. Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno, tamo, gdj
e kraj je onoj bio drazi, to nagna stravu u srce mi jadno, pogledah uvis te mu lea
spazih vec odjevena zrakama planeta, to pravo vodi svijet po svakoj stazi. Tada
presta malo strava da mi smeta to svu noc nije srcu mira dala, noc provedenu u to
liko sjeta. I kao covjek, koji je iz vala bez daha na kraj isplivo, pa gleda nat
rag na vodu opasnu sa ala, tako i duh moj, jote sklon da preda, na ono se je osvrt
ao drijelo, to ivu proci nikome jo ne da. Odmoriv malo utrueno tijelo, uz obronak se
pusti dadoh, gdjeno na donjoj nozi teite je cijelo. Al' istom da cu uzbrdo, kad en
o odnekud panter brz i gibak pao, s krznom, to bjee od pjega areno; i nije mi se vie
s oka dao, vec me u hodu prijecio sve jace,

pa sam se vracat vie puta stao. Bijae jutrom, te se sunce zace da die s istim zvjez
dama ko tada, Kad boja ljubav po prvi put mace te stvari divne; pa mi tako sada t
o njeno doba i taj cas o zori probude nadu, da je dobru rada i ona zvjerka u svij
etloj odori, al' tol'ko ne, da ne bih premro cio, kad vidjeh gdje se lav preda m
nom stvori. Taj kao da je na me doci htio od gladi bijesan, podigavi iju, reko bi:
i zrak uplaen je bio; i vucica, to izgledae sviju pouda sita u svojoj suhoci, i zbo
g koje vec mnogi suze liju. Strah s njena lika s toliko mi moci na duu pade, te m
i nadu ubi, da cu vrhunca ikad se domaci. Ko to su onom, to dobitak ljubi, na misl
i samo plac i jadi ljuti, kad doe vrijeme gdje mora da gubi, tako i mene zvijer n
emirna smuti, to prilazeci stade da me ganja polako tamo, gdjeno sunce uti. Za vri
jeme ovog nizbrdnog lutanja iskrsne netko ispred ociju mojih, na oko slab od pre
duga cutanja. U pustoi kad vidjeh kako stoji: Smiluj se viknuh na nevolje moje, tko
bio, sjena il iv covjek koji! Vec nisam covjek; bjeh u dane svoje, a roditelji, lom
bardajsko pleme, iz Mantove mi bjehu obadvoje. Sub Julio, al' kasno, rodie me; Ri
m me za dobrog Augusta znade, kad bogova je lanih bilo vrijeme.

Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade Eneji, to iz trojskog doe grada, Ilion gordi
poto spaljen pade. Al' kud ce natrag ti do onih jada? I zato me ce uz brijeg ljupki
smjelo, to svih je izvor i uzrok naslada? Ta ti li si Vergilij; ono vrelo, gdje rje
citosti kljuca rijeka prava? odvratih prignuv zastieno celo. Ti, to si svjetlost pje
snika i glava, nagradi ljubav, koju za te gojih, i koja tvoj mi spjev u ruke dav
a! Ja poklonik sam remek-djela tvojih, i lijep stil, to na me panju svrnu, samo iz
djela tvojega usvojih. Pogledaj skota, to me natrag vrnu! Mudrace slavni, ne daj
mi podleci; sve ile mi i bila pred njim trnu! Vidjev gdje placem, on ce nato reci
: Stazama drugim poci ti je sada, s tog divljeg mjesta eli li uteci; jer zvijer, to
daje toliko ti jada, tim putem ne da da se krecu ljudi, vec dotle smeta, dok im
smrt ne zada; a tako zle i divljacne je cudi, da uvijek udnjom nezasitnom die i je
lo u njoj glad jo veci budi. S mnogo se zvijeri pari, i s jo vie njih ce se parit,
dok Hrt ne pohiti i dok joj bolnom smrcu ne kidie. Taj ne ce zemljom, novcem da s
e siti, ve mudrost, ljubav, krepost su mu hrana; me Feltrom ce mu dom i Feltrom bi
ti. Italiju ce spasti od zlih dana, za koju pade djevica Kamila, Evrijal, Niz i
Turn od smrtnih rana. Tu zvijer ce svuda gonit njegva sila,

dokle je opet ne vrati u pako, otkle je zavist prvi vo joj bila. Stog drim, da je
dobro za te, ako za mnome poe, a ja voom cu ti biti, i pro ce vjecnim mjestom tako, g
dje uzvike ce ocajanja cuti duhova drevnih, to se bolom gue, klicuci drugoj smrti,
da ih sputi. Vidjet ce: neki u ognju se skrue zadovoljni, jer nadaju se stici, ma
kada bilo, me blaene due; a k potonjima htjedne li se dici dostojnija ce dua doci tad
a, s njom cu te pustit, kad mi bude ici, jer onaj car, to tamo gore vlada, zato, t
o njegove nisam znao vjere, ne puta sa mnom do svojega grada. Njegvo se carstvo n
a sve strane stere, al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori; o sretan li je, kog
a odabere! Pjesnice, rekoh, cuj, to glas moj zbori: tako ti boga, kojeg nisi znao, da
bi me jad taj minuo, i gori, vodi me, kud si malocas me zvao, pa da pred vrata
svetog Petra dodjem i gdje je, veli, jad na due pao. I on se krene, a za njim podje
m. ____________________________________________________ DRUGO PJEVANJE Vece umir
ae dan, i mrak je sinji vece svemu ivom trude ublaivo, to god se gdje na naoj zemlji
kinji, a ja sam sam tegobe icekivo putovanja i uceca u jadu, to sve ce pricat pamce
nje mi ivo. Nek muze mi i genij pomoc dadu!

Pamet, to pisa, kud mi noga gazi, nek ovdje vrijednost pokae na radu! Pjesnice!, rek
oh, to me vodi, pazi, da li je snaga dosta jaka moja, prije no strmoj povjeri me sta
zi Silvijev otac, prica knjiga tvoja, u besmrtni je svijet za ivucega jo tijela poo
i uz cula svoja, pa ako mu je protivnik zla svega sklon bio, slavno misleci na
djelo i tko ce izic i kakav od njega, to bjee pravo, kad se sudi zrelo, jer od nj
eg je, po vinjoj zapovijedi, poteko Rim i rimsko carstvo cijelo, koji i koje, pra
vo reci vrijedi, za sveto mjesto bjehu odabrati, velikog Petra nasljednik gdje s
jedi. Na putu, kad ga tvoja hvala prati, on o svom slavlju tota doznat smjede, to c
e i temelj papskom platu dati.
------------------Kasnije tamo Sud Izbrani grede, da jaca vjeru, koja cilj imade, da na put spasa
svakoga dovede. Al' ja da idem? Tko da vlast mi dade? Eneja nisam, nisam ni Pava
o; da nisam vrijedan, znam, i svak to znade. Jer strah me, kad bih na taj put se
dao, da ludo poem; mudar si i bolje shvaca no to bih ja to reci znao. Ko kad tko ne
ce, cemu se privolje, pa s novih misli stari naum mijenja i pocinjati nema vie v
olje, i meni tako, dok razmiljah, jenja na onom mranom visu snaga iva onoga prvog o
dlunoga htjenja.

Ako li shvatih, to u tebi biva, veledunoga cuh gdje progovara, to ti se plahost sad u
dui skriva, to cesto takve zapreke nam stvara, da stajemo pred casnim djelom kao
plaljiva zvjerka, kad je oko vara. Da bi tog straha rijeiti se znao, cuj zato dooh i
to sluah tamo u prvi cas, kad bi mi tebe ao. S onima bijah, to im nema kamo, kad bl
aene cuh glas i lijepe ene, takve, da eljah sluiti joj samo. Od zvijezde jace sjale
su joj zjene; anelskim glasom, njena sva i draga, u svom govoru prozbori spram men
e: O mantovanska duo svakom blaga, to glas ti svuda traje jo i ne ce potamniti, dok
svijetu bude traga, moj prijatelj, al' ne prijatelj srece, do zapreka u pustu st
ie kraju, tako da natrag od straha vec krece, i, strah me, tako luta u ocaju, da
kasno stie moja pomoc spora, po onome, to o njem cuh u raju.
------------------Sad poi, pa mu snagom svoga zbora i svim pomozi,
doe hora. Ja sam Beatrice, to ti dajem svjete;
mene zbori ljubav, to me krete. Pred lice kad se
o pred njim cine tvoje. I tad zauti, a ja rekoh

da ne trpi tete, da utjehe i meni

sa mjesta dooh, kud teim ponovo; iz
vratim gospodovo, hvalit cu cest
ovo:

Kreposna eno, jedina zbog koje od svih stvorenja ljudski rod je veci, pod najmanji
m to krugom neba stoje, za nalog tvoj sam tako haran sreci, da najbri bi posluh doo
kasno, i to god eli, dosta ti je reci. Al' kai, kako bez straha i lasno, sie u ovo s
redite s visina rajskih, kud opet natrag eli strasno? Kad eli, rece, znati do tancin
zat cu kratko, zato se ja amo ne bojim zaci, sve do tih dubina. Bojati se je one
stvari samo, to ima moc, da zlom nas kakvim mori, od drugih zato da se plait damo?
A mene takvom bog milostiv stvori, da nit sam vaoj na dohvatu bijedi, nit za me p
lamen toga ognja gori. U nebu ena plemenita sjedi, to ali smetnju, koju ti spomenuh
, i blai stroge boje zapovijedi. Do Lucije sa molbom ova krenu i rece: Vjernog spom
eni se svoga, koji te treba ba u ovom trenu. Ko protivnica svega okrutnoga doavi k m
jestu, sjedjeti gdje svikoh s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga: O Beatrice, prava
boja diko, pomozi onom, koji se istace nad mnotvom, jer te ljubljae toliko! Ne cuj
e li ga, gdje u jadu place? Zar ne vidi, gdje sa smrcu se bori na rijeci, od koje
more nije jace? Nema ga, tko se tako brzim stvori, da stece srecu il' da zlu utec
e, ko ja to sioh, kada cuh to zbori, sa mjesta, koje svatko blaen stece, u skladne r
ijeci uzdajuc se tvoje,

za tebe dicne i svijet gdje ih rece.

Kad svri ovo objanjenje svoje, na stranu placuc sjajne oci svede i tim ubrza dolaen
je moje. I dooh, evo, kako ona htjede: zvijeri te oteh, to ti na put pade, kojim s
e pravce uz brijeg divni grede. Al' to je? Zato, zato sada stade? to srce misli kuka
vne ti plijene? Kud muevnost i smjelost ti se dade, kad tri se za te preblaene ene
u nebu brinu, a rijec moja gleda k buducem dobru da ti pogled skrene? Kao to cvije
ce klone s nocnog leda i zatvori se, a kad sunce grane, otvoriv cake cvjetanju se
preda, tako se meni snaga vracat stane, a srce smjelost osjeti sve jacu, pa cu
ko covjek, kada duom dane: O milosna, to pomoe mom placu, a i ti, dobri, to se odmah
tre, kad njene rijeci istinite zacu, toliku elju u srce mi vre rijecima svojim, da
mi poci godi i naumu se prvom vratih bre. Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi
: ti ucitelj si, vo i moj gospodar! Tako mu rekoh; i kad sta da hodi, strmim i div
ljim putem pooh bodar. ____________________________________________ TRECE PJEVANJ
E Kroz nas se ide u grad sviju muka, kroz nas se ide, gdje se vjecno place,

kroz nas se ide do propala puka. Pravda nam tvorca vinjega potace; boanska svemoc,
mudrost, to sve znade, i prva ljubav graditi nas zace. to god stvorenja prije nas
imade, vjecno je, pa smo i mi vjecna vijeka; tko ue, nek se kani svake nade. Ova
kva vidjeh mrka slova prijeka vrh jednih vrata, pa cu tad ovako: Tvrd mi je, voo,
smiso tih izreka. A on, to svemu domilja se lako, ree: Sad ne daj, da te sumnja svlad
a, maloduje nek ovdje umre svako. Sad stigosmo do mjesta tekih jada, ko to ti rekoh
, gdje se svijet jati, to blagodati uma lien strada. I nato rukom moju ruku hvati i
vedrim licem, to me osokoli, u tajno carstvo poe da me prati. Tu uzdisanje, plac
i jauk boli sa sviju strana zrak bez zvijezda para, te sprve suza obraze mi poli
. Raznolik govor, rijeci boli, kara, uzvici gnjeva, otra mukla glasa, uz pljesak
ruku sve to buku stvara, to svuda krui ne stajuci casa u zraku, gdje je bezvremena
sjena, ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa. A ja, kom glava bijae smetena, rekoh:
Moj metre, to cujem otale? Tko je ta celjad bolom utucena? A on ce: Na taj bijedni n
acin ale alosne due svih, to svoje dane proivjee bez pogrde i hvale. S anela zlim su z
orom pomijeane, to nit su bogu vjerni ostat htjeli nit bunit se, vec stajahu sa st
rane.

Progna ih raj, jer lijep ostat eli, al' niti dublje ne prima ih pako, da ne bi gr
ene na obijest zaveli. A ja cu: Voo, to ih titi tako, da takvim placem nadimlje im gru
di? Odgovori mi: Kazat cu ti lako.
Bez nade u smrt svi su ovi ljudi; slijepa im ica svak se tako stidi, da svac'ji u
des u njih zavist budi. Svijet ne ce da se spomen na njih vidi; Milost i Pravda
od njih lice krije. O njima dosta: pogledaj i idi. I motrec vidjeh barjak gdje se
vije i juri krugom tako brza leta, kao da nikad sklon pocinku nije. A za njim t
ol'ko natislo se ceta, da ne bih nikad vjerovo ni znao, da smrt toliko pokosi ve
c svijeta. I kad sam neke prepoznavat stao, sjen onog vidjeh, to ko slabic znani
iz svojih ruku visok cin je dao. Razabrah odmah, da se u toj strani rod onih sin
jih kukavica krio, to bog ih mrzi i njegvi dumani. Taj jad, to nikad ni iv nije bio,
sav gol od mnotva osa, to tu vrvi, i obada je ljute suze lio. Ovi im lice arahu do
krvi, a krv i suze kaplju im do nogu, gdje sve to beru neki gadni crvi. I motre
c dalje, vidjeh celjad mnogu gdje se na brijegu silne rijeke sliva, pa rekoh: Voo,
daj da znati mogu, tko su i po kom obicaju biva, da svi su tako eljni prijeci vo
du, koliko vidim kraj tog svijetla siva.

Razumjet rece, tu ce cijelu zgodu, kad Aherontu vrh obala pustih u naemu se ustavimo
hodu. Tad, poto oci zastiene spustih, da dodijo mu ne bih besjedama, do rijeke vie r
ijeci ne izustih. Kad eno gdje ce laom prema nama zbog stare kose bijel starac po
ci, vicuci: Jao, grene due, vama! Nikad se u raj ne nadajte doci! Na drugi brijeg c
e svatko sa mnom sade, u oganj i led i do vjecne noci. A ti, to amo, iva duo, pade,
dalje od ovih pokojnih se smjesti! A kada ostah, dalje zborit stade: Kroz druge l
uke i po drugoj cesti prijeko ce ti, tu nisu za te puti; laganija te ima splav pr
enesti! A vo ce: Ti se, Haronte, ne ljuti, jer tako hoce ondje, gdje se moe to god se
hoce; zato odsad uti! Obrasla tad se lica mirno sloe brodaru sive bare, cije zjene
u obrucima plamnim jo su stroe. A one gole, izmorene sjene, kad osjetie krutih rij
eci breme, poblijede zubma cvokocuc strvene, i proklinjahu boga, ljudsko pleme,
i kraj i cas i roditelje svoje, i roda svog i svog zaceca sjeme. Tad jurnu sve,
u hrpi kako stoje, u ljutom placu prema kobnom brijegu, kuda ce svi, to boga se n
e boje. A Haron, demon s ocima to egu, skuplja ih, mig im dajuci, i tuce veslom, k
ad tko zaostane u bijegu. Ko to od stabla u jesen se luce

listovi jedan za drugim, dok grane svoj citav nakit zemlji ne izruce, tako se zl
i rod Adamov na dane znakove baca redom s onog ala, ba kao ptice, kad su na vab zv
ane. Prelaze tako preko tamna vala, i prije no to tamo prijeko sau, vec ih se ovdj
e nova ceta zbrala. Svi, sinko, koje smrtni casi snau u bojem gnjevu, iz svih se ha
tara, mili ce vo, pred ovu skupe lau, i prijeci prijeko svi su puni ara, jer boja prav
da potice ih tako, da strah se njihov ivom eljom stvara. Tud dobra dua ne proe dojak
o, pa htjede l' Haron da zbog tebe plane, njegov ce govor sad razumjet lako. Kad s
vri, sav se mracni predjel gane od takve trenje, da me s ljuta straha, kad ga se s
jetim, pot oblijevat stane. Iz zemlje suza dune bura plaha, i rujna svjetlost bl
jesne kroz taj lom, zaslijepivi mi cula s prvog maha, te padoh kao covjek svladan
snom.