Nakladnik

MODERNA VREMENA
Za nakladnika
NENAD BARTOLI
Urednitvo
NENAD BARTOLI
SAA DRACH
Design korica i prijelom
ANDREJ FILETIN
Fotografija autora
MIO VESOVI / MO
Tisak
GRAFOMARK, Zagreb

Copyright Edo Popovi & MODERNA VREMENA

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
UDK 821.163.42-31
POPOVI, Edo
Kameni pas : (refuli) / Edo Popovi. Zagreb : Moderna vremena, 2001.
ISBN 953-6828-07-3 (meki uvez)
ISBN 953-6828-08-1 (tvrdi uvez)
410514119

Edo Popovi

KAMENI PAS
(refuli)

Zagreb, 2001.

Zahvaljujem se gospodi Maxu Aufischeru, voditelju

Cultural City Networka u Grazu i Walteru Mariji Stojanu,
voditelju Austrijskog kulturnog centra u Zagrebu, jer su mi
priutili jednomjeseni boravak u Grazu, te gospoi Luise
Grinschgl iz CCN-a, dobrom duhu dvorca Cerrini.

KA M E N I PA S

Tu su mi popadale sve rolete, tu je

u meni eksplodirao Balkan
(2.11.)

Sva su groblja uz eljezniku prugu Zagreb-Graz vesela. Prte boje cvjetnih buketa i vijenaca, pravi vatromet boja, kao na djejim crteima (tema: proljee). To
nema toliko veze s prugom, koliko s injenicom da je
juer bio Dan mrtvih. Nisam nikome otiao na grob. S
mrtvima sam svoje obavio dok su bili ivi. Tada su me
oni trebali, i ja sam trebao njih. Sad stvari stoje malo
drukije: nisam im potreban iv, niti su oni meni potrebni mrtvi. Pada mi na pamet jedan stih Abdulaha
Sidrana koji savreno sjeda na ovu temu:
Bilo pa prolo, sad ga jebaji.
Iz snatrenja me trgne glas koji zvui kao da je snimljen na diktafon pa milijun puta reproduciran, tako
potroeno:
Passportkontrolle!
Dadem andaru paso, on ga lista, gleda u mene, lista, gleda, lista-gleda-listagleda... to hoe ovaj?
Izgledam OK. Izgledam bolje nego prije tri tjedna,
kad je na sajmu knjiga u Frankfurtu don Branko Sbu-

EDO POPOVI

tega rekao Nenadu Bartoliu Barniju, mom prijatelju

i izdavau, neto kao: teta to je momak na igli. Mislio
je, dakako, na mene. Na moj izgled. Na dugu, jako dugu
kosu, upale obraze, loe zube, uarene oi luaka, rijetku
bradu, takve stvari. Don Sbutegu susreo sam dva dana
poslije na minhenskom kolodvoru. Putovali smo, naime, istim vlakom iz Frankfurta. Nisam mogao odoljeti,
rekao sam mu da je lista mojih poroka dodue podugaka, ali da na njoj nema igle. Niti mrkanja. Doint u
dobrom drutvu, to da, dapae, ali igla - NEIN, DANKE.
Iste sam sekunde poalio to sam to rekao. Jer, moete
se ivi poderati, ali vi niste onakvi kakvi jeste, ve
onakvi kakvima vas drugi vide.
Nekoliko dana poslije u Zagrebu, u Utrinama, gdje
ivim vie od etvrt stoljea, krenem uveer u trafiku
po duhan, i ispred haustora naletim na dva mlada ulina drota. Mislite da me nisu zaustavili. Ispred MOG
hustora! Ispriam to supruzi Ljiljani, velim da to im je,
da nisam kriminalac, niti anki, a ona e: Znam, ljubavi, da nisi nita od toga, ali tako izgleda.
Sutradan sam se oiao.

I sad ovaj andar. Izgledam, velim, pristojnije nego

prije nekoliko dana, ali svejedno se zalijepio za mene.
Nije bezobrazan, tek postavlja glupa pitanja. Te kamo,
te zato, te kod koga, te koliko ostajem, i onda bumtras: Koliko gotovine nosite sa sobom?
Nismo si toliko intimni, pomislim, ali u redu.
Ne, nisam homi, niti sam idov, a na prolim izborima glasao sam za esdepe, dobro?, odgovorim rafalno na
hrvatskom.
Oprostite, kae on.

KA M E N I PA S

Imam sto maraka i American Express karticu, a u

Grazu me eka jako puno ilinga stipendije, rekoh na
njemakom. Dovoljno, nastavio sam, da mi ne padne
na pamet nijedno kriminalno djelo.
Preutio sam da mi je zbog konstantne sue na
tekuem raunu proljetos oduzet Masters Card. Sreom,
nije to skuio, taj kopa po privatnosti. Vraa mi paso
i odlazi.
Carinika ne zanima moja pretrpana mornarska vrea.
Trai da otvorim mali pretinac ruksaka. Odmie ekovnu knjiicu (ekovi su bez pokria), opomenu za pogreno parkiranje (kaznu platiti neu), vadi vicarski
no (plavi, za jedriliare), kockice za jamb, kljueve
auta (ukraden je prije sedam godina, ali ja ih jo uvijek
nosim u nadi da u ga pronai) i staklene klikere (kupio sam ih od Cigania u cafeu Baracuda kod Glavnog kolodvora). Vraa stvari u pretinac, vrti glavom i
odlazi.
Stanujem u dvorcu Cerrini, na Schlobergu, tik do
Sahat kule (Uhrturm). Ispod mene Graz, a iznad mene
samo Sabor, pardon - austrijski parlament. U redu, dvorac nije otkaen kao Linderhof Ludwiga II, nema ljubiastog ni ruiastog kabineta, niti dvorane ogledala u
kojoj je odvaljeni kralj puio nargilu i jebalo mu se ivo
za zemaljske probleme, ali ni moj dvorac nije za bacit.
Apartman od sedamdesetak kvadratnih metara, daani
podovi, prastari pisai stol (sekreter), na zidu reprodukcije Richarda Sparea i Paula Kleea kupljene u Ikei,
Ikein ormar, Ikein krevet, Ikeine police, Ikein kuhinjski
stol, Ikeini stolci, Ikeini tepisi... Stropovi nisu Ikeini,
visoki su, visoki, moi u puiti do besvijesti.

EDO POPOVI

Raspremim stvari, a apartman i dalje djeluje prazno.

Moj Macintosh PowerBook 230 na sekreteru djeluje
prilino nestvarno. Ili to sekreter djeluje nestvarno?
Svejedno.
Zovem sina Svena i kaem mu da mi nedostaje i da ga
puno volim, ali da ne mogu brbljati s njim o kompjutorskim igrama i PlayStationu, jer telefonski raun ide na
moj troak. Sven kae: U redu je, brbljat emo kad se
vrati. Onda nazovem Ljiljanu i kaem joj isto to i Svenu. Kakav te PlayStation spopao?, pita ona. Zaboravi,
kaem i izdiktiram joj svoj broj telefona.
Dobra vijest: nema televizora, to znai da u moi
pisati u miru.
Uznemirujua vijest: radio ugraen u nekakav trokutasti element kri za poludjeti (posljednji primjerak takvog
radija i takve ugradnje vidio sam u zimu 1987. u sobi
hotela Beograd u Sarajevu, danas hotel Bosnia), a ja volim pisati ogrnut kakvim jazzom, klasikom ili etnom.
Loa vijest: vodokotli neto teka.
Jednako kao apartman, prazni su hladnjak i ostava.
Trkom u duan. Najblii je Spar u Sackstrae.
Nizbrdo!
Furam se izmeu polica i slaem dananji jelovnik.
Dakle, pata pelati. Sira imam, donio sam od doma komadi, nije ba parmezan, ali je paki, posluit e. pagete lako pronalazim, konzerve ljutenih rajica takoer, pa maslinovo ulje (jebote, to je skupo), enjak je
Knoblauch, bazilik je Basilikum, papar je Pfeffer, morska sol je iz Francuske (a lijepo mi je Ljiljana rekla da
ponesem sol NAEGA mora, NAE maslinovo ulje,
NA enjak, NAE ljutene rajice, nema boljih od
Podravkinih, vjerujte, a NAU omiljenu talijansku

KA M E N I PA S

tjesteninu neka kupim on the spot, rekla je); sve je tu.

Sve? Ne ba sve. Fali perin! Panino kopam po policama - nigdje perina. Kako u spremiti pelate bez perina? Ne mogu se sjetiti njemake rijei za perin. Kako
se na njemakom kae perin? KAKO SE NA
NJEMAKOM KAE PERIN?
Petersilie, kae mi neki frajer i pokae prstom vreicu
na polici, i tada skuim da sam razmiljao naglas.
Ma jasno, promrmljam, petrosimul, kako se prije nisam sjetio. Und Sie sind?
Ja sam iz Bosne, kae on i ode.
Uzbrdo!
To je puno lake napisati nego izvesti. Teglim dvije
vreice, svaka po tonu i pol. Moda ipak nisam trebao
kupiti deset limenki Puntigamera. Prva klupa je moja.
Odloim vreice na klupu, puem, mrmljam, stenjem,
psujem, dahem. Na golemu raspelu prekoputa Isus
sklopio oi - ne moe gledati jadan prizor koji pruam.
Posramim se. Mora da je pomislio: Oe, kakva su vremena dola. Ja sam dostojanstveno, utke teglio onaj
kri, a ovaj ovdje izvodi itav cirkus zbog dvije vreice
smrdljivog peceraja.
Devad Karahasan je gradski pisac u Grazu. Koliko
sam shvatio - to znai da ti daju lovu i stan, a ti se zeza
okolo. Nije loe. Karahasan je postao Stadtschreiber
1997., mandat mu je trebao trajati dvije godine, ali mu
je produen do 2003. Odlino. Sutra se poinjem grebati za to mjesto. Edo Popovi, Stadtschreiber in Graz.
Super.
Problem je samo u tome to ja pokatkad ne znam s
ljudima, to posjedujem nevien talent da si potpuno

EDO POPOVI

10

nepotrebno stvaram neprijatelje. Jo je svjea epizoda s

ovogodinjeg frankfurtskog sajma knjiga, gdje sam se
dokaio sa stanovitim prevoditeljem iz Austrije (Klaus,
i jo nekako). to je bilo? Nita naroito. Samo sam na
pogrenom mjestu i potpuno nepotrebno iao braniti
Miljenka Jergovia. Niti je Jergovi bio napadnut, niti
sam ja pozvan da branim ikoga, ukljuujui tu i sebe,
ali - dogodi se.
Radilo se o tome da sam na domjenku Grupe 99 u
nekom lokalu igrom sudbine dopao za stol za kojim su
uz ine sjedili neka milostiva gospoa i taj milostivi gospodin. Dama je vodila glavnu rije. Zapravo me uope
nije zanimalo to pria. Ipak, u jednom sam trenutku
registrirao da neto spominje Jergovia, pa sam napeo
ui. Dama je, dakle, priala da je ona PRVA otkrila Jergovia, da ga je ona LANSIRALA u Europu, da ovo,
da ono. Odsluao sam tu JAPAJAPALICU do kraja i
onda dometnuo otprilike ovo: Da, da, gospoo, u pravu ste skroz. Da nije Vas, Jergovi uope ne bi postojao
kao pisac. A onda je krenuo taj Klaus. Poeo mi je drati
lekciju ko balavcu, onako svisoka, iz jebenih alpskih
visina, da sam neodgojen, da kako ja to s jednom damom (dama je, uzgred reeno, imala u sebi pola boce
estokog i barem butelju istarske malvazije), da kakvi
su to balkanski maniri ovdje, da europska uljudba to ne
trpi, da kakvi su moji kulturni horizonti (to mu je bilo
dobro; a kladim se da doma svrava na onu kiericu od
glazbe, onu koju non-stop vrte na Sat 1, onu to je izvode
prsate plavokose ene u ipkastim suknjicamabluzicama i tipovi s fudbalerkama u kratkim konim hlaicama, a u pozadini je obino kakva krava i kuica u
cvijeu), i konano da sam ja (pazite ovo) ljubomoran

KA M E N I PA S

to je on na njemaki preveo Zorana Feria, a nije preveo mene. Tu su mi popadale sve rolete, tu je u meni
eksplodirao Balkan, tu sam Gospodina Europu sterao u
krasan kurac i tri pike materine i rekao mu da bi za
mene bilo poniavajue, tovie: da bih primio kao uvredu da moju knjigu, pored tolikih prevoditelja, na
njemaki prevede ba on.
Osjeao sam se poslije svega sjajno. Kao da me je Josef kvorecky preveo na eki, pa me onda nazvao
Vclav Havel i rekao: Odlina knjiga, kolega, drim je
kraj uzglavlja.
Dva dana kasnije vidio sam Gospodina Europu na
hrvatskom tandu. On i Zoran Feri naputali su
Frankfurt. Priao mi je, pruio ruku i rekao da je samo
branio damu i da vjeruje kako emo neto zajedno raditi. I ja sam pruio ruku i rekao da je sve u redu, i da e
mi biti drago ako emo neto raditi, ali sam znao da se
pretvara, da ne misli ono to govori, kao to sam se
uostalom pretvarao i ja. Ne elim da on prevodi moje
proze, jer nismo iz iste dimenzije, i jer prevoditi literaturu nije isto to i prevoditi tehniki prirunik. Ako e
itko ikada prevoditi moje proze na njemaki i ako u ja
moi utjecati na izbor prevoditelja, onda e to svakako
biti Sead Muhamedagi.
Sead je slijep od roenja to ga uope ne prijei da
vidi stvari mnogo jasnije od veine vidilaca. Upoznali
smo se proljetos na putu u Pazin, gdje nas je vozio Saa
Drach. Mnoge su me stvari fascinirale kod Seada, ali
dvije scene su mi se duboko urezale u sjeanje.
Tih dana esto sam bio Seadove oi. Kad smo jedne
veeri naputali nekakav lokal, on me uzeo pod ruku, a

11

EDO POPOVI

ja sam mu rekao da to ba i nije dobra ideja, jer me pivo

ve poteno ljulja, a on je rekao: Odlino, dobro emo
se slagati, jer i mene pivo ljulja.
Drugom prilikom priao mi je o kompjutorskom programu koji sadri i tastaturu s Braillovim pismom, a koji
mu omoguuje da ita knjige koje mu ranije nisu bile
dostupne. Kad sam nabavio taj program, rekao je, itao
sam sve dok mi prsti ne bi poeli krvariti.
Ljudi poput Seada, vjerujem, mogu skuiti i prevesti i
tiinu.

12

Karahasana upoznajem u Literatur cafeu knjiare

Moser, gdje ita dijelove svog romana Sara i Serafina.
Kaem mu, poto smo susjedi na Schlobergu (njegov
je apartman kat nie), da sam od kue donio krumpiruu i bujrum, neka doe, sigurno je dugo nije probao.
Veli da hoe.
ita njemaki prijevod romana, neto o snijegu i dijamantima, ili kristalima, ili tako neto. Kuim svaku desetu rije. Uspavljuje me njegov glas. inim presedan naruujem kavu (crna, produena). Karahasan ita oko
sat vremena. Kava je odlina.
Poslije itanja, Martina Kaltenbeck, djevojka iz Cultural City Networka, pada u nesvijest. Ne zbog Karahasanova nastupa, nego zbog problema s cirkulacijom.
Napokon neto uzbudljivo. Oprosti, Martina, znam da
nisi eljela biti zvijezda veeri, ali jesi. Bila si to.

KA M E N I PA S

Glupo je zapaliti upalja, a vjevericom ne

mogu pripaliti cigaretu
(3.11.)

Budim se oko 10. Noas sam dokasna pisao (legao oko

2). U apartmanu nemam automat za kavu (dobit u ga u
ponedjeljak) pa spravljam aj. Istuiran, pun elana, pijem
aj, rolam cigaretu i jao! - moj Zippo ostao je bez benzina. To to nema kave, to jo nekako, ali poeti dan bez
cigarete! Bem ti ovakvo jutro. Osjeam se glupo. Tako
sam jednom ostao bez benzina nasred Mosta slobode,
urio sam doma na prijenos utakmice, Dinamo je igrao s
nekim, poludio sam, malo je falilo da zapalim automobil.
Sad, glupo je zapaliti upalja, a i nemam ime. A da imam
ime, onda ne bi bilo potrebe da ga zapalim, zar ne?
Zurim kroz prozor, razmiljam to u. Stabla izrasla
na strmoj padini zauzele su vjeverice. Vidim ih etiri,
svaka uri svojim poslom, ali vjevericom ne mogu pripaliti cigaretu.
Nach Austria Tabak!
Trafikantica u Hofgasse oslovljava kupce prezimenom ili titulom. to, zar se u Grazu svi meusobno
poznaju? Ili se svi vrsto dre navike da kupuju u susjedstvu? Gospodin doktor kupio je dvije kutije

13

EDO POPOVI

14

Benson&Hedgesa. Gospoa Krachler uplatila je loto.

Gospodin ja (budui gospodin Stadtschreiber) kupio
je Zippo benzin, isto takvo kremenje, dvije vreice
Samsona i Hanf papirie (dvostruke).
Kavu ne mogu piti svugdje. ivciraju me goleme kavane, sterilno isti, skockani konditoraji (na takvim
mjestima uvijek imam osjeaj da u neto sruiti) i buni lokali gdje ovjek ne moe uti otkucaje vlastitog
srca. Mjesto na kojem u piti kavu mora biti... mora
biti... hm! ...intimno. Mora mi pruiti barem dio sigurnosti i intime koju mi prua dom. Naime, pijenje kave
mnogo je vie od konzumacije vrele, crne, aromatine
tekuine. To je obred.
U Zagrebu kavu pijem iskljuivo kod kue. Ako, recimo, imam zakazan sastanak u 7 ujutro u nekom kafiu (a gdje se drugdje ljudi mogu sastajati?), nee mi
biti problem probuditi se ranije, skuhati kavu i na miru
je izgutati. Osoba s kojom se naem naruit e (kladim se u to hoete) kavu, a ja u pogledati na sat i
rei: OK, sedam je sati, vrijeme je za pivo.
Krstarim, dakle, Grazom gotovo sat vremena i konano pronalazim pravo mjesto. Caff Cinecitta. Schmiedgasse. Sedam stolova, na prozorskoj dasci stara
staklena ambalaa i vaza s papirnatim ruama (bijelim i
plavim), diskretna glazba, na zidovima filmski plakati Il Postino, La Dolce Vita, La Vita Bella. Kava mi prija.
Ovakvu nikad ne bi skuhali u Hollywoodu. Dok je
pijem, ujem um valova u potarovoj uvali, i lice mi
miluje slan vjetar.
Pokuavam se sprijateljiti s radijom. Surfam eterom i
onda se, usred svog tog kranja i pitanja, izdestilira zvuk,

KA M E N I PA S

jasan i ist. Prvi glas pripada Mariju Mihaljeviu, ini mi

se, a drugi nekom Goranu. Priaju neto. Onda pjesma.
Ako se sretnemo ikada,
nemoj mi rei nikada,
nemoj mi rei, ljubavi,
da smo se voljeli,
pusti nek dua ozdravi.
O, majko moja, ne moe pobjei od turbo-ljige pa da
se ubije. Da odem u srce Australije, gdje navodno ne
dopiru radio-signali, vjetar bi, kakve sam sree, odnekud
donio slinavljenje nekog ostavljenog kretena.
Poslijepodne nazivam roditelje. Oni su oko 1000 kilometara sjeverozapadnije. Javlja se tata. Dajem mu broj,
neka nazovu, imaju vie love od mene. Kae mi da budem ozbiljan, da piem, da ne povaljujem Austrijanke.
Velim mu da je to vrlo neozbiljno od njega, to to je uope pomislio da bih ja pomislio na takvo to, jer zna da
povaljivanje "u fuu" ne smatram prevarom, ve, jo gore,
izdajom branog partnera i obitelji.
Objasni ti to Ljiljani, kae on, ja znam ime ti razmilja, a taj organ sigurno nije mozak.
No, stvarno, krasan otac.
Kenka, roena Rijeanka s adresom u Trstu, stanuje u
apartmanu preko puta. Ovdje je u vezi s literarnim projektom to ga vodi Karahasan, "Poetika granica" ili tako
nekako. Kenka ne pije kavu, pa mi posuuje svoj automat. Njena gesta izazvala je oduevljenje na licu vjeverice koja je tu scenu promatrala s grane obrasle brljanom.

15

EDO POPOVI

16

KA M E N I PA S

Dva nabildana panjolca na meksiku

glazbu vrte guzicama ko pikice
i miriu na Gucci
(4.11.)

Ne mogu se usredotoiti ni na to. Hodam nervozno od stola do prozora, od prozora do hladnjaka, od

hladnjaka do ostave, od ostave do kupaonice, upropatavam tri papiria pokuavajui srolati cigaretu,
puknem eer u pepeljaru umjesto u alicu, ukratko jutros se Sven (uti pojas) prvi put natjee u judu, a ja
nisam s njim.
Konano se umirim, sjednem na dvosjed i ekam da
me nazovu i jave kako je bilo. Tiina je potpuna. ujem
kako kazaljka Casia otkucava sekunde. U 14 h 45' i 57"
gubim strpljenje i zovem doma. Javlja se Sven.
Kako je bilo?, pitam nervozno.
Nikako, veli on, nisam se borio. (uj ovo: borio).
Zato se nisi, hm, borio?
Sino sam, veli on, na treningu uganuo palac.
Kako uganuo?, pitam.
Fino, veli on, stao mi trener na ruku. Palac mi je sav
nateen.
I jel boli?

17

EDO POPOVI

Da se izdrati, veli on.

MOJ SIN.
Dugake vojske kie dolaze uvijek nenaoruane, glasi naslov jedne Steadove pjesme. Ovi oblaci, proitao
sam sino na naslovnici dananjeg Kleine Zeitunga (na
pultu trafike), doli su iz Italije i sad prosipaju kiu po
Grazu. Bila ona naoruana ili ne, ja nisam naoruan
protiv nje. Ne podnosim kiobrane. S tim u vezi uvijek
se sjetim bosanskog pisca Nedada Ibriimovia koji je
jednom rekao da poznaje pet hiljada ljudi koji su izgubili kiobran, a nijednog koji ga je na'o. Sjajan portret
gubitnika. Protiv kie nosim ribiku kapu. Ne stoji mi
bog zna kako. U Frankfurtu mi je Feri rekao: Skini tu
kapu, odvratno ti stoji.

18

Izgubio sam est dana na frankfurtskom sajmu knjiga. Bilo mi je viekratno muno, svaki dan:
a) od piva
b) od Frankfurta (koji ne volim, jer je to grad pun
agresije)
c) od ljudi koji su priali gadosti o onima kojih trenutano nije bilo, a kojima su, kad bi se susreli, padali u
zagrljaj i zvali ih na pie.
Takvih je na hrvatskom tandu bilo nekoliko (neki
su me astili pivom, i jo uvijek se ljutim na sebe to
sam pristao sluati te gadosti, to su smrdljivim pivom
kupili moju panju i moje vrijeme).
Vidio sam i drugih stvari u Frankfurtu.
Vidio sam nebodere moi koji penetriraju u nebo.
Vidio sam knjigu Salmana Rushdieja na stranjem
sjedalu taksija koji je vozio Arap.

KA M E N I PA S

Vidio sam mladog Arapa koji je trao ulicom i urlao

neto to nisam mogao razumjeti.
Vidio sam na Barnijevom i mom stolu u irskom pubu
najprije dva puta po pintu Killkennyja i dvije ae Jamesona, a onda, u drugoj rundi, samo dvije pinte Killkennyja, jer je aa (0.03) Jamesona kotala 7 DEM,
pa smo iz razumljivih razloga odustali od temeljita betoniranja.
Vidio sam u istom pubu i prelijepu petnaestogodinju
mulatkinju ije je jedno oko bilo smaragdno, a drugo
boje bobe crnog groa, a Barni mi je ubio gut rekavi
da su to lee.
Vidio sam u kubanskom lokalu dva nabildana panjolca koji su na meksiku glazbu vrtjeli guzicama ko pikice i mirisali na Gucci.
Vidio sam, konano, na tandu Beletrine, koaru jabuka, lijepu pelu i oniska, debeljukasta mukarca koji
mi je priao, pruio ruku i rekao jakim slovenskim naglaskom: Oprosti, bio sam pijan.
Na trenutak sam bio zbunjen, obino sam ja taj koji
izgovara tu reenicu, a onda mi je sinulo da je to frajer
s kojim sam se umalo potukao u Mariboru u rujnu ove
godine, kad smo se, nakon nogometne utakmice izmeu slovenske i hrvatske literarne repke (sedam jedan za
hrvatske pisce), ubijali vinom, pivom, tequilom i jo
svaim, i onda se vie niega ne sjeam. Ivica Buljan,
urednik kulture u Jutarnjem listu, priao mi je neto o
tome, o toj frci u koju sam bio upetljan, ali se nikako
nisam mogao sjetiti te situacije, niti lica frajera s kojim
sam se posvaao, nieg se nisam mogao sjetiti. Uope,
sjeanje mi slabo ide kad sam pijan. I sad moj mariborski "neprijatelj" osim lika dobiva i ime - Vlado abot.

19

EDO POPOVI

A, ne, ne, rekao sam stiui mu ruku, ja se tebi moram ispriati.

Pa smo popili au neke slovenske rakije (bila je
uasno jaka), onda je doao Esad Babai, pa Mitja
ander... Hvala svoj trojici. U njihovu drutvu lijepo
sam se osjeao.
Karahasan nije doao na krumpiruu. Nije mi ao.
to se mene tie, ne mora ni doi. Pite ionako vie nema.

20

KA M E N I PA S

Traei Boga na internetu

(5. 11.)

Do 4 ujutro sam "akao po kompjutoru" (Svenova

definicija mog posla). U deset sam na nogama. Kava,
croissant kupljen prekjuer, a onda se postavlja pitanje
to sad. Doma je nedjelja dan za plac (ako to nije obavljeno ranije) i za biti doma. Kuhamo ruak, pospremamo stan, popodne samo eluci rade, mi ljenarimo divota. Radnim danom nije mi problem biti sam doma.
Sven je ionako prijepodne u koli, Ljiljana na poslu, ja
piem, i sve je OK. Ali biti nedjeljom sam.
Graz, Cerrinischlo, nedjelja, 5. studenog 2000.,
10:45, kava koju pijem zainjena je tugom.
Bjeim iz apartmana.
Hodam bez ikakva cilja, putam da me ulice vode,
moda tako naletim na nekoga poznatog (anse su male,
gotovo nikakve, ukoliko ne naletim na Ivicu Osima,
kojeg znam, ali on ne zna mene). Ispred crkve u Herrengasse upadnem u guvu. Upravo je zavrila misa.
Gledam te ljude koji izlaze iz crkve. Ne lie mi na nekoga
tko je pronaao Boga, ljubav, mir ili neto slino. Ista
takva lica imaju ljudi koji izlaze iz ureda ili tvornice, i
onda ide ovako:

21

EDO POPOVI

22

Ako bog doista postoji

mislim si
ako je doista svuda oko nas
u svim stvarima
i u svim biima
zato ga onda ljudi
trae ba u crkvi?
Zato ga ne potrae
u parku
u hladnjaku
u croissantu i alici kave
u depu kone jakne
u sebi
ili na internetu?
Ako je bog doista radost i ljubav
mislim si prelazei ulicu
onda je crkva
posljednje mjesto
gdje bi on volio
biti.
Ja
da sam bog
ne bih zalazio na tako
tuna mjesta.
Ne zalazim tamo ni kao
ovjek.
S tim u vezi
nekidan mi ree Barni
da je proitao negdje da e
klonirati Isusa.
Nije dobro

KA M E N I PA S

rekao sam
opet e ga ubiti
samo sad e ga ubiti njegovi.
Zna
nastavio sam
vjerujem da e Isus
kad vidi u to se sve to izrodilo
kad vidi da je udo
kojim je on
boji sin
s nekoliko riba nahranio mnotvo
sitnica u usporedbi s udom
ovih kurvinih sinova
koji su od njegove patnje napravili
posao
prema kojem se carstvo
Billyja Gatesa
doima kao dvorac od
Lego kockica
kad, dakle, vidi kakvu su kamatu izvukli iz
drvenog kria
tri avla
i njegove patnje
vjerujem
da e im rei:
ao mi je, momci,
pogreno ste me shvatili
sad emo stvari postaviti drukije
ja preuzimam kormilo.
A oni
bossovi mone internacionalne korporacije

23

EDO POPOVI

Crkve
poslat e na njega ankija s dosjeom da
za aku heroina
obavi stvar.
Dobar pokuaj, ha? Posljednju pjesmu napisao sam
1983., ini mi se. Bilo je to, zapravo, pismo Branku
egecu, a on ju je objavio u asopisu Pitanja. Bio sam
tada u JNA, u Svilajncu, gradiu u Srbiji, ire poznatom
po tome to je imao najvie spolnih bolesti po glavi (hm!
po glavi?) stanovnika. Svilajnac je tada, ako se ne varam, drao jugoslavenski rekord.
Dakle, egec. Sneveselilo me to nekidan nije doao
na FAK (Festival A Knjievnosti), kotrljajuu radost
to je prua itanje proze. Znam da egec ba i ne podnosi neke od organizatora FAK-a, ali to je loa isprika,
jer otkad su to vani organizatori. Mogao je doi, ne
kao pomonik ministra kulture (jebe to, to jesi, pa nisi),
ne kao vlasnik Meandra (pristojne izdavake kue), ve
kao prijatelj. Moj prijatelj.
Nije egec jedini koji nije doao na FAK (dugaak je
popis onih koji nisu doli, a mogli su, ako ni zbog ega
drugog onda kolegijalnosti radi), ali me je jedino njegov
izostanak sneveselio.
24

Upoznali smo se u ljeto 1976. u auli Filozofskog fakulteta (polagali smo prijemne ispite na jugoslavistici i
komparatistici). S tim u vezi dugo sam godina, s neskrivenim zadovoljstvom, prepriavao sljedeu priu:
Muvam se, dakle, ja, autentini izdanak asfalta i R&R,
aulom FF-a, skeniram komade, ubijam vrijeme prije ulaska

KA M E N I PA S

u Sedmicu, kadli mi prie neto smijeno, okruglo, s Mex

brkovima i stidljivo mi se obrati: Oprostite, gospon, a di je
dvorana broj sedam. Odmjerim dobro tu neuspjelu kopiju
Chica iz Zagora i velim: Odjebi, seljak.
Naravno da je Chico bio egec, i naravno da je pria
do posljednjeg detalja (osim brkova) izmiljena. U stvarnosti, upoznala nas je Mandica Kliko, zajednika poznanica, u stvarnosti smo bili vrlo bliski prijatelji (na kraju
sam diplomirao komparativnu, apsolvirao jugoslavistiku
i onda sve to poslao doavola; egec je otiao do kraja,
kao to je i kasnije uvijek odlazio do kraja, taj je gori od
pitt-bulla kad se neega lati), u stvarnosti me je egec
1985. doveo u Polet i kasnije u Quorum, u stvarnosti me
on ohrabrivao kad sam pisao Pononi Boogie, svoju prvu
knjigu...
Kad smo ve kod Quoruma, asopisa koji je obiljeio
osamdesete (moe li ovo itko demantirati?), umalo sam
iskoio iz koe kad sam proljetos negdje proitao da je
(i) Vlaho Bogii kreirao Quorum. Je kurac!
On je, dodue, potpisao prve brojeve Quoruma kao
glavni urednik, ali iskljuivo zahvaljujui injenici to
je bio per tu s tadanjom (kulturnom) politikom koju je
personificirao Stipe uvar, koja ba i nije "mirisala" egeca, a koja je davala lovu za Quorum. Bogii je bio
lanjak, lutka u izlogu na koju su navukli tuu odjeu.
S koncepcijom asopisa imao je veze koliko i ja s programom NASA-e. to se, pak, njegove tolerancije i
njegova literarnog ukusa tie, za Quorum bi, da ga se
ita pitalo, pisali samo vlasnici crvenih knjiica, a asopis bi bio nakrcan prozama Petra Petrovia Pecije, Rikarda Jorgovania, Ivana Aralice i slinih majstora. Ako

25

EDO POPOVI

mislite da pretjerujem, prelistajte brojeve SL-a iz tog

razdoblja, u kojima je na zadnjoj stranici Bogii objavljivao svoje prozne favorite. Koliko pamtim, tu nije
bilo nijednoga ivog pisca. Toliko o Bogiiu.
Quorum osamdesetih bio je proizvod egecova poimanja knjievnosti i kulture uope, njegova smisla za
organizaciju, njegova radoholizma i tolerancije. Zato su
se (uur Alahu) u Quorumu objavljivali i blokovi o
likovnosti, glazbi, filmu, plesu... I zato je Quorum u Jugoslaviji bio prepoznat kao tsunami koji je razvalio postojeu kulturnu provinciju.

26

Iz dananje perspektive gledano, bilo je i promaaja.

Ne toliko profesionalnih, koliko ljudskih. Za dva osobno snosim odgovornost.
Jedan je objavljivanje bloka o ruskom piscu Eduardu
Limonovu. Radmila Meanin, koju sam, ne sjeam se
vie pod kakvim okolnostima upoznao u Beogradu (ili
u Zagrebu), dala mi je krajem 1989. intervju s Limonovim (objavljen je pod naslovom "Ja sam internacionalni idiot") i prijevod njegove proze. On je tada bio in,
rusko udo u pohodu na ameriko trite. Nekoliko
godina poslije, tijekom opsade Sarajeva, Limonov je
odbacio kozmopolitsku masku, popeo se na Trebevi i
iz trocijevca orao po gradu. Ta scena emitirana je na
paljanskoj televiziji, pa je Miljenko Jergovi u crnohumornoj prii zakljuio (s pravom) da ga je Limonov
pokuao ubiti.
Drugi promaaj takoer se tie Sarajeva. Semezdin
Mehmedinovi jednom mi je prigodom predloio blok
o bosanskom prozaiku Miroslavu Toholju. Javio sam to
egecu, on nije imao nita protiv. Sem je uredno na-

KA M E N I PA S

pravio intervju s Toholjem (objavljen je pod naslovom

"avo imaginacije i fantazije"), uzeo ulomak iz njegova
romana "Stid", i blok bude objavljen u Quorumu. Kad
je u Sarajevu zakuhalo, Toholj je zbrisao u brda (bio je
direktor paljanske televizije, ili novinske agencije, ili
tako neto), a Sem je s obitelji ostao u gradu. Ne znam
je li Toholj pucao po Semu. Zapravo, to uope nije
vano. Ono to su radile paljanska televizija i novinska
agencija mnogo je gore. Sem je danas s obitelji u SADu (otiao nakon prestanka rata). Pojma nemam gdje je
Toholj. Gdje god bio, nek si jebe mater.
I sad, sve mi se nekako ini da FAK iri sline vibracije kao nekada Quorum. Isti je osjeaj u zraku. Neto
se dogaa. Neto dobro i lijepo. Poelo je proljetos u
Osijeku, dokotrljalo se jesenas do Zagreba, nastavlja se
kotrljati prema Puli, i dalje... Slutim da e lavina biti
poprilinih razmjera. Lavina koju ine pisci i publika.
I ao mi je, kaem, ko psu mi je ao to egec nije
doao, i oprostite na ovom cendranju, ali tako ja uvijek
kad me razvali melankolija, ekrani praznine, fantomi i
takve stvari.

27

EDO POPOVI

28

KA M E N I PA S

Ponedjeljkom su na svim istonim prozorima

u gradu navuene zavjese
(6. 11.)

Danas je lo dan za pisanje.

29

Edo Popovi

Roen 1957.
Pononi Boogie 1987.
San utih zmija 2000.

Sadraj
Tu su mi popadale sve rolete, tu je u meni
eksplodirao Balkan ........................................................................ 5
Glupo je zapaliti upalja, a vjevericom ne
mogu pripaliti cigaretu ................................................................. 13
Dva nabildana panjolca na meksiku glazbu
vrte guzicama ko pikice i miriu na Gucci ................................. 17
Traei Boga na internetu ............................................................ 21
Ponedjeljkom su na svim istonim
prozorima u gradu navuene zavjese ......................................... 29
ao mi je, moda nekom drugom prilikom,
u nekom drugom ivotu, ali veeras ne,
veeras definitivno ne .................................................................. 31
esnaest godina Rujana je telefonirala,
ja sam kupovao cigarete ............................................................. 37
Postoji most u Sarajevu kod vojne komande .............................. 41
Ajmo jo po jednu, pa emo doma ............................................. 45
Kupite ips od morskih rakova u sojinom ulju ............................. 49
Djevojka u crnom kaputu stidljivo sputa
pogled i prolazi rukom kroz tri-Lola-tri kosu ............................ 53
Bore ispod oiju ine me zanimljivim
dok motam Samson u stranom gradu ........................................ 61
O mogranjima, satelitima i zvijezdama padalicama .................... 67
Njihove smrti + Nae smrti = Zajedno ....................................... 85
Ovo nema veze s plinskim komorama,
samo s buretom baruta ............................................................... 93

to li sad rade vjeverice? ............................................................ 99

Majuni ljudi prolaze plonikom
ispred Zemaljskog arhiva i nestaju ............................................ 101
Jedna od onih nedjelja kad se ne elite ubiti ............................. 105
Kameni Pas i druge pjesme ...................................................... 107
Volim kad me ljube .................................................................... 113
Ljubav je vjena do braka ......................................................... 117
Mramorni ljudi ........................................................................... 119
Buka je tua glazba .................................................................. 125
Perfektan dan za nepismene novinare ...................................... 129
Asfaltirajte more! ....................................................................... 133
Ramazanski tulum katolike mladei ........................................ 135
Two days to go .......................................................................... 137
Jebote, eno Hrvata! ................................................................... 139
Elena, crna mjeanka ................................................................ 141

MODERNA VREMENA
Teslina 16, 10000 Zagreb
tel/fax +385 (1) 4810742
e-mail: moderna-vremena@zg.tel.hr
http://www.moderna-vremena.hr