Professional Documents
Culture Documents
Ahmet Hromadžić Patuljak Iz Zaboravljene Zemlje
Ahmet Hromadžić Patuljak Iz Zaboravljene Zemlje
PATULJAK IZ ZABORAVLJENE
ZEMLJE
U ZABORAVLJENOJ ZEMLJI
Zaboravljena Zemlja!
Pretpostavljam da e vae prvo pitanje biti:
A gdje se nalazi ta zemlja i kakva je?
Ali ja vam neu moi odgovoriti sasvim tano jer ne znam sve
o njoj. Znam samo da se prostirala na sjeveru, uz more, da su je
vjetrovi esto obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima
njenih planina odmarali oblaci, a na kamenim obalama bijeli
galebovi. U noima punog mjeseca pjevale su na puini ribe koje
su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije
nikad zavirilo. Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele,
da saekaju drugu mjeseevu no. A dok su ribe odlazile, podizali
su se sa hridina probueni galebovi i polijetali na istok da
pozdrave sunce. Dugo, dugo su nad morem odjekivali njihovi
krici.
Znam jo neto: da su lae oprezno zaobilazile obale
Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno, koji su se naglo
dizali, uzburkavali vodu i slali na morsko dno sve to im se nalo
na putu. Zbog pria o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima
koji su zavedeni pjesmom riba otili u morske dubine i ostali
tamo.
Pahuljici:
Poi sa nama, mala. Napusti ovu zemlju gdje niko ne
dolazi. Bie ti lijepo na naoj lai. Mi smo vjeni putnici,
ustavljamo se samo kad moramo.
Meni je ovdje najljepe odgovorila je Pahuljica.
Imam sve to mi treba, zadovoljna sam.
Da vidi druge zemlje, da vidi velike gradove pored mora,
ne bi tako govorila.
Moda! Ali ja ne elim da naputam svoju zemlju.
Kapetan se nasmijao i okrenuo mornarima:
Gle, kako je uporna! Ali mi emo je ipak ukrcati na
jedrenjak. Imani jedan plan, mala djevojka e nam dobro doi.
Pahuljica je shvatila da se kapetan ne ali.
Neu! uzviknula je. Neu da me vodite. Kapetan se
opet nasmijao i naredio:
Povedite je. Vrijeme je da diemo sidro. Jedan mornar je
uhvatio i ponio Pahuljicu. U
njegovom naruju ona je izgledala sitna kao dijete. Uzaiud se
otimala, plakala i molila.
Pustite me! Ostavite me da ivim u svojoj zemlji!
Suze joj nisu pomogle. Molbe joj nisu pomogle.
Onda je poela da doziva Sunana, da trai pomo od bijeiih
galebova:
Ne dajte da me odvedu vikala je. Spasite me.
Galebovi su poletjeli sa stijena, napali na mornare. Udarali su
ih kljunovima i krilima, dovikivali vjetrovima:
Uzburkajte more! Potopite brod!
Vjetrovi su ih posluali.
Vjetrovi su bili ljuti i navalili su sa svih strana na jedrenjak
goditi.
Na kraju je zakljuio da ode kod kovaa iz Vatrenih Peina i
da od njega zatrai savjet.
Krenuo je odmah i jo prije nego to su se rodile zvijezde,
stigao je u brda, u podruje Vatrenih Peina, gdje je
usamljenikim i tajanstvenim ivotom ivio kova patuljak.
Zatekao je kovaa kako sjedi na kamenu ispred peine, u kojoj
su bljeskali odsjaji vjene vatre, u koju niko osim njega nije
zavirivao. Vatra je izbijala iz utrobe zemlje i kova je na njoj
kovao vrkove strijela, maeva, sve to je bilo potrebno
patuljcima u Zaboravljenoj Zemlji.
Kakva te nevolja tjera u ovo doba? upitao je zamorenog
Sunana.
Velika nevolja. Danas je do nae obale doplovio jedrenjak i
odnio moju sestru Pahuljicu.
To je zaista velika nevolja. To se nikada dosad nije
dogodilo u Zaboravljenoj Zemlji.
Doao sam da traim savjet. Ti si upamtio mnogo godina, ti
si najstariji i najmudriji meu patuljcima, ti mi reci: ta da radim.
Kova nije odgovorio odmah. Gladio je rukom svoju dugu
bradu i razmiljao je.
Da sam mlad kao ti, rekao je napokon poao bih
preko mora da traim Pahuljicu.
Mislio sam na to. Ali ko e mi kazati gdje da je naem?
Niko ti to nee moi kazati.
Onda u itavog ivota uzalud lutati po beskrajnom moru.
Moda.
I neu nai Pahuljicu.
rugaju: ,,Vi ste obrukali sve vjetrove. Niste mogli potopiti obian
jedrenjak."
Ni vi ga ne biste mogli potopiti.
Mi emo ga potopiti. Mi emo vam pokazati ta moemo.
Tako je jedrenjak plovio u susret novoj opasnosti. Vjetrovi su
ga ekali u vodama junih mora na nepreglednoj puini, i
doekali su ga.
Zaas je nebo postalo tamno, uznemirilo se, zaurlalo i
zapjenilo se more. Podigli su se ogromni talasi i pojurili na sve
strane, ak do dalekih obala.
Ribe su se urno sputale u dubine, tamo gdje je voda bila
mirna, gdje nije dopirao zviduk vjetra.
Oblaci su zatvorili vidik i inilo se da je nad more pala no.
Na jedrenjaku je dugo odjekivalo zvono i pozivalo na uzbunu.
Mornari su se ustrali po palubi, sputali jedra udei se otkud
najednom takvo nevrijeme. Ali kapetan nije bio uznemiren. Ne
jedanput je izmakao vjetrovima i olujama, ne jedanput je izveo
lau iz najveih opasnosti. Bio je uvjeren da mu se nikad nita ne
moe dogoditi. Ipak je morao da kae:
Ovo nije obino nevrijeme. Izgleda da e dugo trajati i da
emo se morati teko boriti s njim.
Pokuao je da odredi pravac vjetra i nije uspio. Nije uspio jer
su vjerovi navaljivali sa svih strana: s istoka i zapada, i s juga i
sjevera, i navaljivali su sve ee. Talasi su udarali u bokove lae,
zaplju-skivali palubu, a nad vodom meu oblacima odjekivala je
grmljavina i bljeskale su munje.
Dan se zaista pretvorio u no.
More se pretvorilo u eljust strane ivotinje, moru je postalo
tijesno meu obalama. Izgledalo je preplavie itavu zemlju.
Potonuemo!
A neki su govorili:
Ovo je zbog male djevojke. Vjetrovi su njeni prijatelji, oni
nas progone, oni nas vie nee pustiti.
opazili
zarobljenika,
istrali
su
iz kolibice
povikivali:
Dolazi veliki vra!
To je dakle, bio onaj koji je trebalo da odlui o Sunanovoj
sudbini, kome su se bez pogovora pokoravali patuljci.
Vra je dugo, poput grabljivice ptice, kruio oko Sunana,
doticao ga rukama, zavirivao mu u lice i bez prestanka neto
govorio.
prije mraka.
Budalo! uzviknuo je Sunan. Nisam prebrodio tolika
mora da mi ti sudi.
Umrijee! to ja kaem, mora biti izvreno.
Prije nego to je Sunan uspio da mu odgovori,
vra je razmahnuo rukama i doviknuo patuljcima:
Uzmite ga i naloite,dobru vatru.
Kao da su samo to ekali, patuljci su ponovo podigli graju,
opkolili Sunana.
Vidim da niste gostoprimljivi rekao je Sunan. I ao
mi je to u morati da vam pokaem kakav ma imam.
I vatreni ma je planuo. im su se prosule bljetave zvijezde,
im se prolomio zviduk, obamrli su od straha patuljci i kao
snoplje popadali po zemlji.
Vra je pobjegao u svoju kolibu oekujui da e Sunan
pojuriti za njim.
Ali Sunanu takva pomisao nije bila ni na kraj pameti. Vratio
je svoj ma u korice i viknuo:
Ustanite, patuljci. Ja sam va brat i nisam doao da vam
donesem nesreu, doao sam da vam ponudim prijateljstvo.
Dugo je trebalo da se patuljci oslobode straha. Dugo je trebalo
dok su se podigli sa zemlje i vidjeli da im ne prijeti nikakva
opasnost. Mnogi su urno izmakli s poljane, sakrili se iza
kolibica, a oni koji su ostali vratili su Sunanu luk sa strijelama i
rekli:
Ako si doao od najveeg vraa, ako si njegov sin, mi te se
pokoravamo.
Nisam sin velikog vraa. Doao sam iz Zaboravljene Zemlje
i traim olujni zamak. Ako znate gdje se nalazi, kaite mi.
U OLUJNOM ZAMKU
Da zvijezde nisu prevarile Sunana?
Ne!
Pahuljicu su zaista odnijeli juni vjetrovi u svoj zamak na
pustom otoku. A kakav je bio taj zamak i kad je sagraen, ne zna
se sasvim pouzdano. Ali neto se ipak zna: da su se nekad na tom
otoku podizale samo ogromne stijene i da su ponekad navraali
oblaci da se odmore. I nieg vie nije bilo. Kamen, a okolo
voda. Nije bilo nieg dok vjetrovi nisu odluili da se tu nastane.
Tek tada poele su na otoku da se dogaaju udne stvari. Vjetrovi
su poeli da podiu svoj zamak. Pozvali su u pomo munje i
gromove da im kleu i razbijaju stijene, pozvali su morsku vodu
da i ona uini ta moe. Poelo je da se radi bez prestanka.
meu vjetrovima.
Mi emo ti opet pomoi rekli su joj galebovi.
Traiemo tvog brata po morima i kad ga naemo, kazaemo mu
gdje se nalazi. Pusti nas samo da se malo odmorimo, a zatim
emo poletjeti na sve strane i obavijestiemo sve galebove: da
obilaze mora i obale, da bdiju nad svima prolazima dok se Sunan
ne pojavi.
Hvala vam progovorila je Pahuljica. Takve prijatelje
neu vie nikad stei.
Ni mi nemamo mnogo takvih prijatelja kao to si ti. I nita
nam nee biti teko, samo da tebi pomognemo.
Hvala vam jo jednom za ono to ste ve uinili i to ete
uiniti. Ako ikad stignem u Zaboravljenu Zemlju, pozvau vas u
goste na obalu kakva ne postoji nigdje na svijetu.
Galebovi su se odmarali itavu no. U osvit zore su poletjeli
na razne strane.
Pahuljica ih je opet ispratila.
Kad su zamukli njihovi krici, dugo je sjedjela na stijeni i
plakala. Prvi put otkako je napustila Zaboravljenu Zemlju, plakala
je od sree, uvjerena da e galebovi nai Sunana i da e se
zajedno s njim vratiti u svoju crvenu kuicu od koralja.
Od toga dana poela je da se gasi tuga u njenim oima, postala
je vesela kao dijete.
Da je imala s kim, igrala bi se. Da je imala s kim, priala bi bez
prestanka o bratu Sunanu i o Zaboravljenoj Zemlji.
Ali u olujnom zamku nije bilo nikog osim vjetrova. A oni nisu
smjeli nita da saznaju.
Radost male Pahuljice nije ipak mogla da bude stalna. Muile
su je strepnje: da se Sunanu nije dogodila nesrea, da se nije
Dakle, ponimo!
Ne treba vas, nadam se, uvjeravati da sam i ja bio kao vi,
djeak. Istina, bilo je to davno, ali ta mari ono to je bilo ne
moe se izbrisati. Volio sam igru, imao sam dobre prijatelje i
priznajem: nisam poslije zavrenog predavanja u koli dolazio
kui na vrijeme. Zadravao sam se u vrbacima pored rijeke, lovio
ribu i plivao s drugovima do usamljenog otoia gdje smo
napravili kuicu od vrbova prua i u kojoj smo uvali nae
najdragocjenije stvari. Ali najee i najradije posjeivao sam
staru tvravu na brdu ispod koga je izvirala naa rijeka.
PRAZNIK PROLJEA
Nou stara tvrava izgleda udno. Na vrhu brda u mjeseevu
sjaju ona podsjea na ogromnu sablast i ljudi izbjegavaju da se u
to vrijeme nau u njenoj blizini. Boje se, jer o tvravi krue
mnogobrojne prie. Neki uporno tvrde da tamo jo uvijek ivi
starica koja je ostala posljednja da brani tvravu od
neprijateljskog napada. Dugo je s bedema sipala na napadae
vrelu vodu i rastopljenu smolu, a kad joj je nestalo i vode i smole,
povukla se negdje u tajne prostorije i ostala tamo. Ponekad samo
izlazi da obie zidine, saeka zoru sjedei na kamenu, pa se opet
vidio.
Doi emo! odgovorili su u jedan glas svi djeaci.
Doi emo prije izlaska sunca.
Oko tvrave je uskoro poeo da se hvata mrak. Djeaci su
morali da se vrate, pa su se jo jednom pozdravili s Jelenom i
krenuli niz brdo. Okretali su se u hodu kao da jo uvijek nisu
vjerovali da e Jelen zaista ostati na bedemu tvrave.
A Jelen ih je posmatrao kako odlaze i sigurno mu nije bilo
prijatno. Kad je mrak postao gui, odjednom je osjetio strah,
zadrhtala su mu koljena. Pomislio je ak da se spusti na zemlju,
da otri u selo i da kae:
Strano je biti sam u tvravi. Neka avo nosi patuljke, ja ih
neu ekati.
Doao je do ivice zida i pogledao u dubinu, u mrak. Zemlja se
samo nazirala i nikad kao tada nije mu se uinilo da su zidovi
tvrave tako visoki.
Ne, nije bilo vie nikakvog izgleda da bi se mogao sreno
spustiti. Pao bi, stropotao bi se u dubinu i sve bi bilo gotovo.
Zato je zakljuio da ostane na bedemu pa nek se dogodi ta hoe.
Poslije toga je postao mirniji.
Posmatrao je kako se na nebu pale zvijezde i s nestrpljenjem
je oekivao da se iznad planine pojavi mjesec.
U tvravi je zavladala mrtva tiina. Samo dalje, pod brdom, na
izvoru se uo huk vodenog slapa. Lak vjetar koji je duvao s
planine nanosio je otar miris borovine i divljeg cvijeta sa
sunanih proplanaka. Tako je proteklo pola sata, a moda i vie.
A onda su meu zidinama poeli da odjekuju udni glasovi: Huhu! Hu-hu! Najprije na jednoj, a zatim na drugoj, treoj strani.
Javljali su se i dozivali tim udnim glasovima nepoznati
stanovnici tvrave.
Sjetite se koliko ste samo puta odbacivali svesku kad niste mogli
da rijeite najobiniji matematiki zadatak. I koliko ste puta
zakljuivali da napustite kolu i da odete negdje gdje nema
profesora matematike.
Sunanov zadatak je, priznaete, bio tei od svih vaih
zadataka. Vi ste, konano, uvijek imali mogunost da pitate, niste
se mnogo ustruavali ni da prepiete iz tue sveske gotova
rjeenja, a Sunanu su sve takve mogunosti bile uskraene.
On je bio sam.
Kad mu je bivalo najtee, Sunan se sjeao zakletve koju je
dao kovau, Pahuljice, koja negdje plae za izgubljenom
slobodom, i onda bi opet govorio sam sebi:
Naprijed! Ti ne smije klonuti.
Da se zabavi i utjei, pjevao je esto pjesmu o Zaboravljenoj
Zemlji.
Negdje postoji zemlja ne
pitajte gdje! U suncu i
magli, u zagrljaju vjetrova
kraj mora ispod zv'jezda -nai je niko nee.
Negdje je postojala njegova zemlja, u koju se trebalo vratiti.
Ali negdje je ivjela Pahuljica, bez koje se nije mogao vratiti.
Zvijezde su jo uvijek utjele kad bi ih pitao:
Kaite mi gdje se nalazi olujni zamak!
Kakve su zemlje ostajale iza njegovih lea, kakve su bile ispred njega? Ko bi to znao.
Galebovi su ga zatekli na puini, usred okeana, gdje ni ribe
rado nisu zalazile.
izgubila svijest.
Sunan nije smio mnogo da eka, nije smio da oklijeva. Uzeo
je Pahuljicu u naruje i ponio do una na obali.
Galebovi su urno prihvatili konope i pojurili kroz no prema
sjeveru.
Sve je dobro prolo.
Vjetrovi nisu nita opazili, nisu poli u potjeru.
U zoru, tek u zoru, mala Pahuljica je otvorila oi. I vidjela je:
iznad nje u prostoru plavog neba jure stotine bijelih galebova.
Ti e sama da ih pozdravi.
Neu stii. Ali ja sam ipak zadovoljna to sam doekala da
vidim bar tebe.
Iz mora je isplovilo sunce, veliko i crveno. Donosilo je radost
zemlji i vodi, prosulo zlatni sjaj po obali na kojoj su poslednji put
sjedjeli zajedno Sunan i Pahuljica.
Zaista posljednji put. Mala djevojka je umrla onog asa kad se
rodilo sunce, tiho, bez rijei.
Vi, djeaci, sigurno jo ne vjerujete da se to moglo dogoditi.
Ni Sunan nije odmah povjerovao. Mislio je da je Pahuljica
izgubila svijest i dugo pokuavao da je dozove.
Bilo je uzalud!
Pahuljica nije ula njegovo dozivanje. Ona vie nikad nita
nee uti.
Sunanu je moralo postati jasno da je Pahuljica zaista umrla i
da nikad nee stii u Zaboravljenu Zemlju.
More je ve plakalo.
Galebovi su plakali.
Sunan je poeo da plae.
Plakao je do podne, a onda je ustao i poeo da kopa grob
navrh morske hridi vatrenim maem iz Zaboravljene Zemlje.
ta je drugo i mogao da uini?
Kad god bi udario maem o kamen, prosipale su se po obali
vatrene zvijezde, prolamao se zviduk kao da su se u zraku, u
nemilosrdnoj bici, vjetrovi sudarali.
Pod otricom maa kamen nije bio tvrd. Mali grob maloj
Pahuljici nije bilo teko iskopati.
Galebovi su se podigli sa stijena.
Ribe su izale iz dubina na puinu.
razumije se, nala, jer nije znala ni kako izgleda to cvijee. Pitala
je i Sunana:
Reci mi gdje da naem to prokleto cvijee.
Nernoj ga vie traiti. I odgovori mi: ima li u tvom plemenu
ijedan patuljak koji bi bio spreman da poe sa mnom u taj bijeli
dvorac?
Tamo se ne ulazi tako lako. Tamo je kapija stalno zatvorena
i na bedemima stoje straari.
Ja u ipak pokuati da uem.
Ubie te. Nama e ivot postati jo gori.
Ne vjerujem da vam moe biti gore nego to je sad.
A ko si ti? upitala je naglo Zvjezdana. Odakle
dolazi?
Ja sam Sunan iz Zaboravljene Zemlje.
Zvjezdana se toliko zaudila da je jedva progovorila:
Sunan? Jesam li dobro ula?
Zato se toldko udi? Zar je moje ime toliko neobino?
Za Sunana su uli svi patuljci.
Sada se Sunan zaudio. Zar je zaista mogue da je glas o
njemu prodro ak i u ove daleke planine gdje stiu samo ptice?
A ptice su, to Sunan nije znao, i prenosile priu, a patuljci su
stvarali legende o njemu, o njegovom stranom mau. Znali su da
Sunan luta i ekali su da se pojavi i na Mjeseevim Poljanama.
Ako Sunan ne doe, ako nam on ne pomogne, nikad vie
neemo postati slobodni.
I eto stigao je.
Zvjezdana je odjednom postala vesela i rekla:
Patuljci e se obradovati kao djeca kada te vide.
Povela ga je u naselje pod borovim kronjama, gdje su u
U PODZEMLJU TVRAVE
uli ste sad kako je Sunan dospio do stare tvrave, a uli ste
i kako je iznenadio Jelena na bedemu.
Malo pleme patuljaka s Mjeseevih Poljana postalo je pod
Sunanovim vostvom snano i sreno. I Sunan se meu njima
osjeao sve bolje, vie nije pomiljao da ih napusti i da nastavi
ivot kao vitez lutalica. Ali ve due vremena on je sve ee
pomiljao na povratak u Zaboravljenu Zemlju. Upravo pred
Jelenovu posjetu donio je konanu odluku: da krene do najbliih
morskih obala, a odatle morem u Zaboravljenu Zemlju. Raunao
je na pomo bijelih galebova, na staro prijateljstvo i nadao se da
njegova plovidba nee dugo trajati.
itavo pleme je pristalo da poe sa njim i u tvravi su vrene
ve posljednje pripreme za veliki put. Jelen je dospio na bedem u
jeku tih priprema i da je doao kasnije, ne bi zatekao patuljke. Da
je doao ranije, ko zna bi li se Sunan uopte pojavio.
Prije ne bi nego bi.
Tih dana on je bio veseo nije se vie bojao da e otkrivanje
tajne tvravskog podzemlja ugroziti opstanak patuljaka i isamo
tome Jelen moe da zahvali to njegovo ekanje nije bilo
uzaludno.
Zaboravljenoj Zemlji.
Zvjezdana je brzo donijela harfu.
Kad su njeni prsti preli po icama i odjeknuli prvi zvuci, u
sali je zavladala tiina. A kad je poela da pjeva, inilo se da
nijedan patuljak ak i ne die.
Pjevala je o Zaboravljenoj Zemlji, o morima i galebovima, o
zlatnim ribama, pjevala glasom istim kao kap vode, toplim kao
sunev zrak. I inilo se da negdje blizu, sasvim blizu, ume talasi,
da prolaze vjetrovi, da kliku galebovi.
Kao i uvijek kad bi Zvjezdana pjevala, Sunanove oi su
postale tune, punile se suzama i enjom za dragom, dalekom
zemljom.
A patuljci su, im je zamukao Zvjezdanin glas, povikali:
Pjevaj o maloj Pahuljici! Pjevaj o vjetrovima i olujnom
zamku.
Samo jedan meu njima je utio. Bio je to Ljutica, onaj isti
koji je nepovjerljivo doekao Jelena. Da mu je neko paljivo
zagledao u oi, lako bi zakljuio da ne misli nita dobro, da neto
sprema.
Vi moete da pitate:
Zato je Ljutica bio takav? Neko bi odgovorio:
Moda nije volio pjesmu.
Ali takav odgovor ne bi bio taan. Razlozi su bili daleko dublji
i uzrok za njegovo dranje treba potraiti na drugoj strani.
uli ste ve da je bio uobraen, ali ta bi se osobina mogla
podnijeti da nisu postojale druge, jo gore.
Ljutica je bio sujetan i nije nikako mogao da shvati zato
patuljci toliko vole Sunana, zato se o njegovoj zemlji i
njegovim podvizima pjevaju i priaju prie. I govorio je sam sebi:
mi smeta.
Nee doi noas odgovorio je Sunan. Moe biti
miran.
Ako nee noas, nee nikad vie rekao je Ljutica u sebi.
Ja u nareivati u tvravi a ne ti.
U njegovim je oima zaiskrio udan sjaj. Sunan nita nije
primijetio i otiao je od Ljutice kao i uvijek.
No je sve vie osvajala zemlju, palile su se zvijezde i kroz
planinu duvao vjetar.
Podmukla no.
ta li e donijeti patuljcima u tvravi?
JELEN JE UZALUD EKAO
Malo je kad kaem da je Jelen nestrpljivije nego ikad
oekivao novo jutro. On je bio vie nego nestrpljiv. On je bio i
uvrijeen jer su djeaci posumnjali u njegovu priu.
Moram ih uvjeriti govorio je. Moram ili e me zaista
smatrati laovom.
itav dan je namjerno izbjegavao susrete s djeacima. Znao je
da bi se odmah poveo razgovor o patuljcima, a on upravo to nije
elio. Zato da pria kad mu ne vjeruju, da slua njihove
zajedljive primjedbe?
Vano je da istina nee ostati na njihovoj strani, da e kasnije
moi otvoreno pogledati u oi djeacima i upitati:
A sad? ta sad imate da kaete?
Djeaci e morati da obore oi pred njim. Poee da mu se
izvinjavaju, a on e im rei:
ta je uo o njemu.
Ali zar bi mogao uvjeriti djeake opravdanjima koja je
nalazio za Sunana?
Bez sumnje ne bi!
Zato je utio.
Zato nije ni poao s djeacima u selo. Ostao je sam u tvravi,
obilazio zidove, zavirivao u tamne otvore. Postojala je mogunost
da se Sunan predomislio kad je vidio veliku grupu djeaka, kad
je uo njihove razgovore.
Moda e se ipak pojaviti kad vidi da je Jelen ostao sam.
Ne, nije se pojavio. Jelen je uzalud ekao do podne i otiao iz
tvrave uvrijeen i ljut.
Je li imao pravo da se ljuti?
Imao je nema spora jer vie nije postojala nikakva
mogunost da uvjeri djeake u istinitost svoje prie. Izgubie
njihovo povjerenje, morae da ih izbjegava i da se crveni kad god
zaponu priu o patuljcima.
Nije se varao.
Meu djeacima je nastao itav mali rat, prepirkama vie nije
bilo kraja. Jedni su branili Jelena, drugi su ga napadali.
Ali pria o Sunanu donijela je ipak neto novo.
Djeaci koji su dotad nosili lukove i strijele poeii su da prave
i nose drvene maeve. Otoku na rijeci dali su novo ime
Zaboravljena Zemlja. Izmislili su itav niz novih igara odlazili
amcima uz rijeku, plovili kao to je nekad plovio Sunan traei
Pahuljicu.
Pojavile su se i nove kape sa iljatim vrhovima, napravljene
od kartona ili mlade drvene kore.
Ti si uhapen!
Ljutica nije znao da progovori, a prva pomisao bila mu je da
ga je Jastreb izdao.
Varao se.
Izdao ga je patuljak koji je pristao da ukrade vatreni ma.
Prepao se ili pokajao i u posljednjem asu odluio da sve ispria
Sunanu.
Sunan nije oklijevao.
U tvravi su urno poduzete sve mjere opreznosti, na
bedemima pojaane strae, a Ljutica, kao to ste uli, uhapen.
Sunan je doao do njega, posmatrao ga nekokoliko asaka
kao da jo uvijek nije vjerovao da Ljutica moe postati izdajnik.
Tako, dakle? izgovorio je napokon. Postao si izdajnik.
Ja nita ne znam odgovorio je Ljutica razmiljajui kako
da se izvue.
Sunan se okrenuo patuljcima i nastavio:
Ljutica eli da postane poglavica plemena. Smatrao je da e
to najlake postii ako se oslobodi moga prisustva u tvravi i
noas je spremio da provede u djelo svoj plan. Kako, neka nam
on sam to kae.
Ja nemam nita da kaem usprotivio se Ljutica. To je
kleveta.
Volio bih da je kleveta nastavio je Sunan i pozvao
patuljka koji je imao da izvri krau maa. Neka onda on
govori.
Patuljak je sve ispriao, sve priznao.
Ljutica je tek tada shvatio da je njegov plan zauvijek propao i
nije vie pokuavao da se brani; pokuao je da moli. Ali ga
patuljci nisu sluali.
plaljiv.
I vi, kojima ovo priam, moete pomisliti da je zaista tako. Ali
ja vas ujeravam da grijeite. Sunan je postupio mudro jer nije
dopustio da u njemu pobijedi osvetoljubivost, jer je sprijeio
sukob izmeu dva plemena, sukob koji ne bi donio nita osim
rtava. A do sukoba bi sigurno dolo i mimo njegove volje da su
patuljci ostali jo koji dan u tvravi.
Nali bi se ve oni koji bi ga izazvali u sluajnom susretu s
patuljcima s jezera, negdje u planini ili na drugom mjestu.
Glavni krivac je bio kanjen, i Sunan je smatrao da je to
dovoljno.
Vi sad moete da pitate:
- Pa kakva je to kazna? Nije postao poglavica i nita vie.
Ipak niste u pravu.
im su patuljci napustili tvravu, Ljutica je pourio da nae
svog prijatelja Jastreba. Naao ga je u borovoj umi, ispriao mu
sve to se dogodilo, oekujui da e ga Jastreb bez razmiljanja
primiti u svoje pleme. Ali nije ispalo tako. Jastreb je bio bijesan
to se nije doepao vatrenog maa, to e zauvijek morati da se
odrekne snova o slavi i rekao je Ljutici:
Ti si kukavica! Bio si spreman da izda svoje pleme, ko mi
tvrdi da sutra nee izdati i mene. Odlazi i ne pokuavaj da mi
izlazi na oi.
Ljutica se mogao nadati svemu samo ne takvom obrtu. ta mu
je ostalo drugo nego da se vrati u tvravu, da se kaje za ono to je
uinio?
Kako se osjeao, nije teko pogoditi, jer u tvravi nije izdrao
dugo. Odluio je da napusti to mjesto i poao da luta umom. Ali
svuda gdje se pojavljivao doekivao ga je apat:
To je Ljutica izdajica!
Patuljci su pred njim zatvarali vrata svojih kolibica.
Kau, da su ptice bjeale kad bi ga opazile. Da su izvori
presuivali kad bi priao da se napije vode i cvjetovi zatvarali
latice kad bi pokuao da ih pomirie.
Kau jo neto: da je jedne noi kad je nebo bilo mutno,
bjesnila oluja i pucali gromovi, umro na vrhu planine, usamljen i
nesrean.
Nije imao ko da ali za njim.
Nije imao ko da ga oplakuje, pa ak dugo, vrlo dugo nije se ni
znalo da je umro.
spavamo?
Jelen se penjao lagano, bio je siguran. Ali, najednom, svi koji
su ga pratili vidjeli su kako mu se ispod ruke otisnuo kamen, uli
su krik.
Jelen je pao.
Djeaci su stajali kao okamenjeni. Nisu umjeli ni da se
maknu. Prvi se snaao urevak, pritrao Jelenu, koji je
nepomino leao na zemlji. Podigao mu je glavu, poeo ga
dozivati. Ali Jelen ni da se makne.
Mrtav je! tuno je izgovorio urevak.
Mrtav! ponovili su djeaci i poeli da plau.
Trebalo bi da neko otri u selo i javi ta se dogodilo
rekao je urevak.
Niko se nije odazvao. Djeaci su jo uvijek stajali na istom
mjestu ne vjerujui da se nesrea zaista dogodila. I dozivali su
Jelena:
Ustani!
Probudi se!
I najednom, kao da je uo njihovo dozivanje, Jelen se
pokrenuo, podigao na laktove i upitao:
ta se to dogodilo?
Nije dobio odgovor samo je uo povike iz mnogobrojnih grla:
iv je! iv!
urevak se prevario, svi su se prevarili. Jelen je ustao, poeo
da hoda, a djeaci su poeli da ga grle, da igraju od radosti.
Poli su u selo i niko vie nije spomenuo takmienje, niko vie
nije bio ljut na urevka.
Nakon toga dogaaja Jelen je odluio da vie ne posjeuje
tvravu, da se vie nikad ne penje na bedem. Ali susret s