Professional Documents
Culture Documents
John Green - Greška U Našim Zvijezdama
John Green - Greška U Našim Zvijezdama
John Green
Greka u naim
zvijezdama
John Green
The Fault in Our Stars
www.crowarez.org
www.bosnaunited.net
scan Ziki
obrada avada kedavra
Autorova biljeka
Ovo nije toliko autorova biljeka koliko podsjetnik na ono to je sitnim
slovima napisano prije nekoliko stranica: ova je knjiga djelo mate. Izmislio sam
je.
Ni romanima ni itateljima ne koriste pokuaji otkrivanja kriju li se u prii
injenice. Takvi pokuaji tete samoj ideji o vanosti izmiljenih pria to je
temeljna pretpostavka nae vrste.
Zahvalan sam vam na suradnji u tom smislu.
PRVO POGLAVLJE
Kasne zime moje sedamnaeste godine moja je majka zakljuila kako sam
depresivna, vjerojatno zato to sam malokad naputala kuu, dosta vremena
provodila u krevetu, neprestano itala jednu te istu knjigu, neredovito jela i
velik dio svojeg slobodnog vremena posveivala razmiljanju o smrti.
Kad god itate brouru ili web-stranicu o raku, depresija je uvijek meu
nuspojavama raka. Ali zapravo depresija nije nuspojava raka. Depresija je
nuspojava umiranja. (Rak je takoer nuspojava umiranja. Zapravo, gotovo sve
je nuspojava umiranja.) Ali moja je majka vjerovala da mije potrebno lijeenje pa
me odvela mojem redovnom lijeniku Jimu koji se sloio da nedvojbeno plivam
u paralizirajuoj i posve klinikoj depresiji pa je stoga tome potrebno prilagoditi
terapiju lijekovima, a i poslati me na redovne tjedne sastanke grupe za podrku.
U toj se grupi za podrku nalazila rotirajua skupina likova u razliitim
stadijima rakom potpomognute nevolje. Zato se skupina rotirala? Nuspojava
umiranja.
Grupa za podrku je, naravno, bila vraki depresivna. Sastajala se svake
srijede u podrumu kamene episkopalne crkve u obliku kria. Svi smo sjedili u
krugu usred kria, na mjestu na kojem bi se spajale dvije daske, gdje bi se
nalazilo Isusovo srce.
Primijetila sam to jer je Patrick, voditelj grupe za podrku i jedina osoba u
prostoriji koja je bila starija od osamnaest, priao o Isusovom srcu na svakom
prokletom sastanku, o tome kako mi, mladi ljudi koji su preivjeli rak, sjedimo
tono usred Kristova presvetog srca i tako dalje.
Evo to se dogaalo u Bojem srcu: estero, sedmero ili desetero nas
uetalo bi/ili se dovezlo, posluilo skromnom ponudom kolaa i limunade, sjelo
u Krug povjerenja i slualo kako Patrick po tisuiti puta prepriava svoju
deprimirajue jezivu ivotnu priu: o tome kako je imao rak u mudima i kako su
mislili da e umrijeti, ali nije. I sad je ovdje, posve odrastao ovjek u podrumu
crkve, u 137-om na ljestvici najljepih gradova Amerike, razveden, ovisan o
videoigrama, uglavnom bez prijatelja, dok krpa kraj s krajem na raun svoje
rakovske prolosti, polako se probija prema magisteriju koji mu nee pomoi u
karijeri, i eka - ba kao i svi mi, da mu Damoklov ma ponudi olakanje kojem je
izbjegao prije mnogo godina kad mu je rak zahvatio oba testisa, ali mu potedio
ono to bi samo najvehkoduniji mogli nazvati ivotom.
I VI BISTE MOGLI BITI TE SREE!
5
A tad bismo se predstavljali: ime; dob; dijagnoza. I kako smo danas. "Ja sam
Hazel", kaem kad doe red na mene. esnaest. Izvorno titnjaa, ali dojmljiva i
duboko ukorijenjena kolonija u mojim pluima. I dobro sam.
Kad bismo zatvorili krug, Patrick bi uvijek pitao eli li netko neto podijeliti s
drugima. I tad bismo pokrenuli krug natezanja podrke: govorili o borbi i
natezanju i pobjeivanju i smanjivanju i skeniranju. Da budem potena prema
Patricku, putao nas je i da govorimo o umiranju. Ali veina ih nije umirala.
Veina e doivjeti odraslu dob, ba kao i Patrick.
(to je znailo da je oko toga bilo mnogo natjecanja jer su svi eljeli
pobijediti ne samo rak nego i druge osobe u prostoriji.Probajte me skuiti;
znam daje ovo iracionalno, ali kad vam kau da imate, recimo, 20 posto anse
proivjeti jo pet godina, onda se ubaci matematika i shvatite daje to jedan od
pet... Pa se ogledate oko sebe i pomislite, kao to bi to uinila i svaka zdrava
osoba: "Moram nadivjeti petero gadova ovdje.")
Jedina iskupiteljska figura te nae grupe za podrku bio je deko po imenu
Isaac, mrav momak dugog lica s ravnom plavom kosom koja mu je padala
preko jednog oka.
A upravo su njegove oi bile problem. Imao je neki fantastino nevjerojatan
rak oiju. Jedno mu je oko bilo izvaeno jo kao djetetu i sad je nosio nekakve
debele naoale zbog kojih su mu oi (i ono pravo i ono stakleno) izgledale
neprirodno goleme, kao da mu je cijela glava ustvari veliko lano i pravo oko
koje pilji u vas. Koliko sam shvatila u onim rijetkim prilikama kad bi Isaac neto
podijelio s grupom, povratak bolesti ugrozio mu je i to drugo oko.
Isaac i ja komunicirali smo gotovo iskljuivo uzdasima. Kad god bi netko
govorio o prehrani protiv raka, mrkanju mljevene peraje morskog psa ili
neemu slinom, pogledao bi me i jedva ujno uzdahnuo. Ja bih mikroskopski
zavrtjela glavom i uzdahnula umjesto odgovora.
Grupa za podrku bila je promaaj pa sam, nakon nekoliko tjedana, poela
urlati i buniti se protiv cijele te prie. Ustvari, one srijede kad sam upoznala
Augustusa Watersa, sjedei na kauu s majkom, tijekom treeg dijela
dvanaestosatnog maratona lanjske sezone America's Next Top Modela koji sam,
priznajem, ve odgledala, ali svejedno, dala sam sve od sebe da izbjegnem
odlazak na grupu za podrku. Ja: "Odbijam ii na grupu za podrku."
Mama: "Jedan od simptoma depresije nedostatak je zanimanja za
aktivnosti."
Niti jedno od nas dvoje nije reklo nita tijekom ostatka trajanja grupe za
podrku. Na kraju smo se trebali uhvatiti za ruke i Patrick nas je poveo u molitvi.
"Gospodine Isuse Kriste, okupili smo se ovdje u Tvome srcu, doslovno u tvome
srcu, kao preivjeli nakon raka. Ti i samo ti nas poznaje onako dobro kako mi
poznajemo same sebe. Vodi nas u ivot i Svjetlost kroz nae izazovno vrijeme.
Molimo za Isaacove oi, Michaelovu i Jamiejevu krv, za Augustusove kosti, za
Hazelina plua, za Jamesovo grlo. Molimo da nas iscijeli kako bismo mogli
osjetiti tvoju ljubav i tvoj mir koji nadilazi svako shvaanje. A u naim se srcima
sjeamo onih koje smo poznavali i voljeli, a koji su se vratili kui, k tebi: Marije i
Kadea i Josepha i Haley i Abigail i Angeline i Taylora i Gabriela i..."
Popis je bio dugaak. Na svijetu je mnogo mrtvih ljudi. A dok je Patrick
nastavljao itati imena s lista papira jer je popis bio predug da bi ga zapamtio
napamet, drala sam oi zatvorenima pokuavajui molitveno razmiljati, ali
uglavnom sam zamiljala dan kad e moje ime dospjeti na taj popis, na sami
njegov kraj, kad svi ve prestanu sluati.
Kad je Patrick zavrio, izgovorili smo zajedno tu glupu mantru - DANAS
IVIMO SVOJ NAJBOLJI DAN - i sve je zavrilo. Augustus Waters odgurnuo je
stolac i priao mi. Hod mu je bio iskrivljen poput osmijeha. Nadvio se nada
mnom, ali je zadrao distancu kako ne bih morala kriviti vrat gledajui ga u oi.
"Kako se zove?" upitao je.
"Hazel."
"Ne, puno ime."
"Um, Hazel Grace Lancaster." Spremao se rei jo neto, kad je Isaac priao.
"ekaj", rekao je Augustus, podigao prst i okrenuo se Isaacu. "Ovo je bilo
gore nego to si govorio."
"Rekao sam ti da je depresivno."
"Zato se onda gnjavi?"
"Ne znam. Nekako pomae?"
Augustus se nagnuo kako ja - mislio je - ne bih ula. "Redovna je ovdje?"
Nisam mogla uti Isaacov komentar, ali Augustus je odgovorio, "I ja kaem."
Zgrabio je Isaaca za ramena pa se odmaknuo korak od njega. "Ispriaj Hazel za
kliniku."
Isaac se rukom oslonio o stol s grickalicama i svoje golemo oko fokusirao na
mene. "U redu, znai bio sam jutros u klinici i rekao svom kirurgu da bih radije
bio gluh, nego slijep. A on je rekao, 'To ne funkcionira tako', a ja sam bio, ono,
11
'Da, znam da ne funkcionira tako, jednostavno sam rekao da bih radije bio gluh
nego slijep kad bih imao izbora, to oito nemam', a on je rekao, 'Pa, dobra
vijest je da nee biti gluh', a ja sam bio, ono, 'Hvala to ste mi objasnili da me
moj rak oiju nee napraviti gluhim. Osjeam neizmjernu sreu to e se takav
intelektualni div poput vas udostojiti operirati me'."
"Zvui kao prava faca", rekla sam. "Pokuat u dobiti rak oiju samo da ga
upoznam."
"Sretno s tim. U redu, moram ii. Monica me eka. Moram je gledati dok jo
mogu."
"Igramo sutra?" upitao je Augustus.
"Svakako." Isaac se okrenuo i pojurio uza stube, grabei po dvije odjednom.
Augustus Waters se okrenuo prema meni. "Doslovno", rekao je.
"Doslovno?" upitala sam.
"Doslovno smo u srcu Isusovom", rekao je. "Mislio sam da smo u podrumu
crkve, ali doslovno smo u Isusovom srcu."
"Netko bi trebao rei Isusu", rekla sam. "Mislim, to je sigurno opasno, uvati
u srcu djecu s rakom."
"Rekao bih mu sam", rekao je Augustus, "ali naalost sam doslovno zaglavio
u njegovom srcu pa me nee moi uti." Nasmijala sam se. Zavrtio je glavom,
samo me gledajui.
"to?" upitala sam.
"Nita."
"Zato me tako gleda?"
Augustus se napola nasmijeio. "Jer si prelijepa. Uivam gledati lijepe ljude i
davno sam odluio ne uskraivati si jednostavne uitke postojanja." Nastala je
kratka neugodna utnja. Augustus je nastavio: "Mislim, posebno s obzirom na
injenicu koju si tako divno iznijela, da e ovo zavriti zaboravom i sve to."
Podsmjehnula sam se ili uzdahnula ili izdahnula na nain koji je izdaleka
nalikovao kalju pa rekla, "Ja nisam prel..."
"Ti si kao Natalie Portman nove generacije. Kao Natalie Portman u O za
osvetu."
"Nisam to gledala", rekla sam.
12
13
Iznenada je, stojei tik do mene, Augustus napola proaptao: "Oni jako
vjeruju u javno iskazivanje osjeaja."
"Gdje je kvaka sa 'zauvijek'?" Zvukovi mljackanja pojaali su se.
"Zauvijek je njihova stvar. Voljet e jedno drugo zauvijek i to ve.
Konzervativno procjenjujem da su si rije zauvijek SMS-ali etiri milijuna puta
prole godine."
Proli su i automobili koji su odvezli Michaela i Alisu. Sad smo ostali samo
Augustus i ja, promatrajui Isaaca i Monicu koji su nastavili svojim tempom, kao
da nisu oslonjeni o zid crkve. Njegova je ruka posegnula za njenom dojkom
preko koulje i zgrabila je tako da je dlan bio miran, dok su se prsti pomicali.
Pitala sam se je li osjeaj dobar. Nije se inilo kao da jest, ali odluila sam
oprostiti Isaacu budui da mu je prijetilo sljepilo. Osjeaji moraju blagovati dok
jo postoji glad i sve to.
"Zamisli posljednju vonju u bolnicu", rekla sam tiho. "Posljednji put da
vozi auto. Ikada."
Bez da me pogledao, Augustus je rekao: "Ubija mi doivljaj, Hazel Grace.
Pokuavam promatrati mladu ljubav u svoj njenoj velianstvenoj nespretnosti."
"Mislim da joj ozljeuje cicu", rekla sam.
"Da, teko je procijeniti pokuava lije uzbuditi ili joj pregledati grudi." Tad je
Augustus Waters posegnuo u dep i izvukao - za nevjerovati - kutiju cigareta.
Otvorio ju je i stavio cigaretu meu usne.
"Jesi li ti pri sebi?" upitala sam ga. "Misli da je to kul? O, moj Boe,
upropastio si cijelu stvar."
"Koju cijelu stvar?" upitao me, okreui se prema meni. Cigareta je
nezapaljena visjela s ozbiljnog kuta njegovih usana.
"Cijelu stvar u kojoj deko, koji nije neprivlaan, neinteligentan ili naizgled
na drugi nain neprihvatljiv, gleda u mene i ukazuje na pogreno koritenje
doslovnosti, usporeuje me s glumicama i poziva da kod njega gledamo film. Ali
naravno da uvijek postoji hamartia i tvoja je da, o, moj Boe, iako si IMAO
VRAJI RAK, daje novac nekoj kompaniji u zamjenu za priliku da DOBIJE JO
RAKA. O, moj Boe. Uvjeravam te da je nemogunost disanja, zna, USRANA.
Potpuno razoaranje. Potpuno."
"Hamartia?" upitao je, i dalje drei cigaretu u ustima. Slegnula mu je vilicu.
Imao je, naalost, udesnu vilicu.
14
15
DRUGO POGLAVLJE
Augustus Waters je uasno vozio. Bilo da se zaustavljao ili kretao, sve se
dogaalo s uasnim TRZAJEM. Zategnula bih pojas njegova Toyotina terenca
svaki put kad bi zakoio, a vrat bi mi trznuo unazad pri svakom kretanju. Moda
sam bila nervozna - mislim, sjedila sam u automobilu nepoznatog deka na putu
njegovoj kui, i previe svjesna kako moja usrana plua oteavaju trud da
otklonim neeljene dodire - ali njegove su vozake vjetine bile tako
nevjerojatno loe da nisam mogla misliti ni na to drugo.
Proli smo moda kilometar u istrzanoj tiini prije nego to je Augustus
rekao, "Triput sam padao na vozakom."
"Ma daj."
Nasmijao se i kimnuo: "Pa, ne osjeam pritisak u staroj Protezici i nikako da
nauim voziti lijevom nogom. Moji lijenici kau da veina amputiraca moe
voziti bez problema, ali... aha. Ne i ja. U svakom sluaju, dolazim na etvrto
polaganje i stvari su otprilike kao sada." Pola kilometra pred nama upalilo se
crveno svjetlo. Augustus je nagazio konicu i bacio me u zagrljaj sigurnosnog
pojasa. "Oprosti, kunem ti se Bogom da pokuavam biti njean. Okej, i dakle na
kraju ispita mislio sam da sam opet pao, ali instruktor kae, 'Tvoja je vonja
neugodna, ali nije tehniki nesigurna.'"
"Nisam sigurna slaem li se", rekla sam. "Sumnjam na Rakovske povlastice."
Rakovske povlastice su sitnice koje djeca s rakom dobivaju, a obina djeca ne:
koarkake lopte s potpisima sportskih heroja, gledanje kroz prste u sluaju
zaboravljene zadae, nezasluene vozake dozvole i tako to.
"Aha", sloio se on. Svjetlo se promijenilo u zeleno i pripremila sam se.
Augustus je stisnuo gas.
"Zna da postoje rune komande za ljude koji ne mogu koristiti noge",
ukazala sam mu.
"Aha", rekao je. "Moda jednom." Uzdahnuo je na nain koji me natjerao da
se pitam vjeruje li on u postojanje tog jednom. Znala sam daje osteosarkom
iznimno izljeiv, ali svejedno.
Postoji niz naina na koje moete utvrditi neija priblina oekivanja
preivljavanja, a da ih zapravo ne pitate. Upotrijebila sam klasik: "Onda, jesi u
koli?" Openito vas roditelji u nekom trenutku izvlae iz kole ako oekuju da
ete otegnuti.
16
"Aha", rekao je. "Idem u North Central. Ali godinu zaostajem: drugi razred
sam. Ti?"
Razmiljala sam o laganju. Konano, nitko ne voli le. Ali naposlijetku sam
rekla istinu. "Ne, roditelji su me izvukli prije tri godine."
"Tri godine?" zaprepateno je upitao.
U grubim sam crtama Augustusu ispriala scenarij svojeg uda:
dijagnosticiran mi je rak titnjae u etvrtom stadiju kad sam imala trinaest.
(Nisam mu rekla da je dijagnoza stigla tri mjeseca nakon moje prve mjesenice.
Ono kao: estitamo! ena si. Sad umri.) Bio je, kako mi je reeno, neizljeiv.
Imala sam operaciju koja se zove radikalna disekcija vrata, a ugodna je
otprilike kao to zvui. Uslijedilo je zraenje. Onda su za moje tumore na
pluima isprobali neto kemoterapije.
Tumori su se smanjili pa opet narasli. Tad sam imala etrnaest. Plua su mi
se poela puniti vodom. Izgledala sam prilino mrtvo - ruke i noge bile su
oteene; koa ispucala; usne su mi neprestano bile plave. Imaju taj lijek koji ini
da te injenica da ne moe disati ne plai previe, a ja sam ga obilno dobivala
kroz infuziju. Taj lijek i njih jo dvanaestak. Ali svejedno postoji odreena
nelagoda s utapanjem, posebno ako se dogaa tijekom nekoliko mjeseci.
Konano sam zavrila na intenzivnoj s upalom plua, dok mi je mama kleala
pored kreveta i pitala, "Duo, jesi li spremna?" Rekla sam joj da sam spremna, a
tata mi je neprestano ponavljao da me voli, onim glasom koji nije toliko pucao,
koliko je ve bio slomljen, i neprestano sam mu ponavljala da i ja njega volim, i
svi su se drali za ruke, a ja nisam mogla doi do zraka i plua su mi bila oajna,
bez daha, izvlaila su me iz kreveta kako bih pronala poloaj u kojem mogu
doi do zraka, i zbog njihovog mi je oaja bilo nelagodno, gadilo mi se to se
jednostavno odbijaju pustiti, i sjetila sam se majke koja mi je govorila da je u
redu, da u biti dobro, i oca koji se silno trudio ne jecati pa su ti jecaji kad bi se
dogodili, a dogaali su se stalno, bili poput potresa. I sjeam se da nisam htjela
biti budna.
Svi su mislili daje sa mnom gotovo, ali moja je Lijenica za rak Maria uspjela
izvui dio tekuine iz mojih plua i uskoro su potom proradili antibiotici koje su
mi dali za upalu plua.
Probudila sam se i uskoro upala u jedno od onih eksperimentalnih ispitivanja
koja su u Republici Tumorskoj poznati po nedjelovanju. Lijek je bio Phalanxifor,
molekula dizajnirana za hvatanje za tumorske stanice i usporavanje njihovog
17
rasta. Nije djelovala kod otprilike 70 posto ljudi. Ali djelovala je kod mene.
Tumori su se smanjili.
I ostali su smanjeni. Hura, Phalanxifor! U proteklih su osamnaest mjeseci
moje metastaze jedva narasle i ostavile mi plua koja nisu bila jako dobra plua,
ali su se, pretpostavljalo se, mogla unedogled boriti s tekuim kisikom i
dnevnom dozom Phalanxifora.
Priznajem, moje je rakovsko udo osiguralo samo malo dodatnog vremena.
(Nisam jo znala koliko tono.) Ali sam, priajui Augustusu Watersu, ocrtala
najruiastiju zamislivu sliku, uljepavajui udesnost uda.
"Znai, sad se mora vratiti u kolu", rekao je.
"Zapravo ne mogu", objasnila sam, "jer sam ve maturirala. Zato sluam
predavanja na MCC-u", na naem lokalnom koledu.
"Studentica", rekao je, kimajui glavom. "To objanjava auru
sofisticiranosti." Podsmjehnuo se. Veselo sam mu gurnula ruku. Osjetila sam
kako se mii stee ispod koe, napet i udesan.
Uz kripu kotaa skrenuli smo u naselje s dva i pol metra visokim stuccozidovima. Njegova je kua bila prva s lijeve strane. Kolonijalna dvokatnica. Uz
trzaj, zaustavili smo se na njegovu prilazu.
Slijedila sam ga unutra. Na drvenoj su ploici na ulazu kurzivom bile
ugravirane rijei Dom je ondje gdje je srce, a pokazalo se da je itava kua
ukraena takvim reenicama. Dobre je prijatelje teko nai i nemogue zaboraviti
pisalo je na crteu iznad vjealice za kapute. Prava se ljubav raa u tekim
vremenima obeavao je izvezeni jastuk u starinski ureenoj dnevnoj sobi.
Augustus me uhvatio kako ih itam. "Moji ih roditelji nazivaju Ohrabrenjima",
objasnio je. "Posvuda su."
Mama i tata su ga zvali Gus. Pripremali su enchilade u kuhinji (komad
arenog stakla pored sudopera poruivao je Obitelj je zauvijek). Mama je
stavljala piletinu u tortilje koje je njegov tata motao i stavljao u staklenu tavu.
inilo se da ih moj dolazak nije previe iznenadio, to je imalo smisla: injenica
da je Augustus inio da se ja osjeam posebno nije nuno znaila da i jesam
posebna. Moda je svake veeri kui dovodio drugu djevojku kako bi joj
pokazao filmove i polatao je.
"Ovo je Hazel Grace", rekao je predstavljajui me.
"Samo Hazel", dodala sam.
18
"to ima, Hazel?" upitao je Gusov otac. Bio je visok gotovo kao Gus - i mrav
na nain na koji ljudi u roditeljskoj dobi obino nisu.
"Nita", odgovorila sam.
"Kako je bilo na Isaacovoj grupi za podrku?"
"Nevjerojatno", odgovorio je Gus.
"Ba si crnjak", obratila mu se majka. "Hazel, jesi li ti uivala?"
Zastala sam na trenutak i pokuala shvatiti trebam li odgovor prilagoditi
Augustusu ili njegovim roditeljima. "Veina je jako draga", konano sam
progovorila.
"Upravo smo to shvatili s obiteljima u bolnici Memorial, kad nam je bilo
teko zbog Augustusovog lijeenja", kazao je njegov tata. "Svi su tako dragi. I
snani. U tekim vremenima Gospod ti u ivot dovodi najbolje ljude."
"Brzo, dodaj mi jastuk i konac jer ovo mora postati Ohrabrenje", rekao je
Augustus. Tata ga je nezadovoljno pogledao, a onda mu je Gus ovio svoje duge
ruke oko vrata i kazao, "Samo se alim, tata. Sviaju mi se vraja Ohrabrenja. Ali
ne mogu to priznati jer sam tinejder." Tata je zakolutao oima.
"Nadam se da e nam se pridruiti na veeri", rekla je njegova mama. Bila
je sitna brineta, blago mijeg izgleda.
"Moda", odgovorila sam. "Moram do deset biti kod kue. Osim toga ja,
hm, ne jedem meso."
"Nema problema. Napravit emo neke vegetarijanske", odgovorila je.
"ivotinje su preslatke?" upitao je Gus.
"elim minimizirati broj smrti za koje sam odgovorna", odgovorila sam.
Gus je otvorio usta da odgovori, a onda se zaustavio. Njegova je majka
prekinula tiinu. "Ja mislim da je to divno."
Malo su mi priali o tome kako su enchilade Slavne enchilade obitelji Waters i
Nikako ih ne treba propustiti i kako Gus takoer ima izlaz do deset, kako imaju
uroeno nepovjerenje prema svima koji svojoj djeci daju izlaz koji nije do deset i
jesam li u koli - "ona je na fakultetu", ubacio se Augustus - i kako je vrijeme
stvarno i apsolutno nevjerojatno za oujak, kako je na proljee sve novo i niti
jednom me nisu pitali za kisik ili moju dijagnozu to je bilo neobino i divno, a
onda je Augustus rekao, "Hazel i ja emo gledati O za osvetu pa moe vidjeti
svoju filmsku srodnu duu, Natalie Portman iz sredine 2000-ih."
"Televizor u dnevnoj sobi je posve slobodan", veselo je rekao njegov tata.
"Mislim da emo ga gledati u podrumu."
19
"Aha, preponai. Ne znam zato. Poeo sam razmiljati o njima kako tre
svoje utrke s preponama i skau preko posve nasuminih objekata koji su im
postavljeni po putu. I pitao sam se pomisle li preponai ikada, zna, Ovo bi ilo
mnogo bre bez prepona."
"To je bilo prije dijagnoze?" upitala sam.
"Aha, da, bilo je i to." Nasmijeio se polovicom usana. "Dan egzistencijalne
borbe sa slobodnim bacanjima sluajno je bio i moj posljednji dan dvononosti.
Imao sam vikend izmeu dana kad su zakazali amputaciju i konane operacije.
Moj mali uvid u ono to Isaac proivljava."
Kimnula sam. Sviao mi se Augustus Waters. Stvarno, stvarno, stvarno mi se
sviao. Svialo mi se kako njegova pria zavrava s nekim drugim. Svialo mi se
sto je vodio egzistencijalnu borbu sa slobodnim bacanjima. Svialo mi se to je
redovni profesor na Odsjeku blago zloestih osmijeha s katedrom na Odjelu
vlasnika glasa zbog kojeg se moja koa osjea malo vie kao koa. A svialo mi
se i to ima dva imena. Uvijek su mi se sviali ljudi s dva imena jer se mora
odluiti kako e ih zvati: Gus ili Augustus? Ja, ja sam uvijek samo Hazel,
jednovalentna Hazel.
"Ima li brata ili sestru?" upitala sam.
"Ha?" odgovorio je, naizgled zbunjen.
"Rekao si da si gledao djecu kako se igraju."
"Oh, aha, ne. Imam neake, djecu mojih polusestara. Ali one su starije. One
su ono, - TATA, KOLIKO GODINA IMAJU JULIE I MARTHA?"
"Dvadeset i osam!"
"One imaju, ono, dvadeset i osam. ive u Chicagu. Obje su udane za jako
minkerske odvjetnike. Ili bankare. Ne mogu se sjetiti. Ima li ti brata ili sestru?"
Odmahnula sam glavom. "Onda, koja je tvoja pria?" upitao je i sjeo na
sigurnu udaljenost od mene.
"Ve sam ti rekla svoju priu. Dijagnosticiran mi je..."
"Ne, ne tvoju priu o raku. Tvoju priu. Interesi, hobiji, strasti, udni fetii
itd."
"Hm", odgovorila sam.
"Nemoj mi rei da si jedna od onih ljudi koji postaju svoja bolest. Znam
mnogo takvih ljudi. To je tuno. Ono, rak se bavi rastom, ne? Posao mu je
preuzimanje ljudi. Ali sigurno mu nisi dopustila da prerano u tome uspije."
21
Palo mije na pamet da moda i jesam. Borila sam se sama sa sobom kako da
se predstavim Augustusu Watersu, koji predmet oduevljenja da prigrlim, a u
tiini koja je uslijedila palo mije na pamet da nisam jako zanimljiva. "Ja sam
prilino nezanimljiva."
"Odluno to odbijam. Smisli neto to ti se svia. Prvo to ti padne na
pamet."
"Hm. itanje?"
"to voli itati?"
"Sve. Od, ono, jezivih ljubia do pretenciozne fikcije i poezije. Bilo to."
"Pie li i ti poeziju?"
"Ne. Ja ne piem."
"Eto!" Augustus je gotovo povikao. "Hazel Grace, ti si jedina tinejderica u
Americi koja radije ita poeziju, nego to je pie. To mi toliko govori o tebi.
Sigurno ita i mnogo sjajnih knjiga s velikim S, zar ne?"
"Valjda?"
"Koja ti je najdraa?"
"Hm", odgovorila sam.
Najdraa mi je knjiga, bez konkurencije, Kraljevska tuga, ali nisam voljela o
njoj govoriti ljudima. Ponekad proita knjigu i ona te ispuni nekim udnim
evangelikim zanosom pa postane uvjeren da slomljeni svijet nikad nee biti
ponovno itav sve dok svi ivui ljudi ne proitaju knjigu. A onda su tu knjige
poput Kraljevske tuge o kojima ne moe govoriti ljudima, knjige tako posebne i
rijetke i tvoje da se proglaavanje tvoje ljubavi prema njima ini poput izdaje.
Nije stvar bila u tome da je knjiga dobra ili neto slino; stvar je bila u tome
da me njen autor Peter Van Houten razumio na udne i nemogue naine.
Kraljevska tuga je bila moja knjiga, jednako kao to je moje tijelo bilo moje tijelo,
a moje misli - moje misli.
Pa ipak sam rekla Augustusu. "Moja je omiljena knjiga vjerojatno Kraljevska
tuga."
"Ima li u njoj zombija?" upitao je.
"Ne."
"Svemirskih ratnika?"
Odmahnula sam glavom. "Nije to takva knjiga."
22
tako dobre kao njemu. Neprestano sam pogledavala prema njegovoj nozi ili
mjestu na kojem mu je noga neko bila, pokuavajui zamisliti kako izgleda
lana noga. Nisam htjela da mi to bude vano, ali malo je bilo. Njemu je moj
kisik vjerojatno bio vaan. Bolest odbija. To sam davno nauila, a mislim da je i
on.
Dok sam se zaustavljala pred kuom, Augustus je ugasio radio. Zrak se
zgusnuo. Vjerojatno je razmiljao o tome da me poljubi, a ja sam definitivno
razmiljala o tome da poljubim njega. Pitala sam se elim li. Ljubila sam deke,
ali prolo je vremena od tada. Bilo je to vrijeme prije uda.
Parkirala sam automobil i pogledala ga. Stvarno je bio prelijep. Znam da
deki ne bi trebali biti lijepi, ali on je bio.
"Hazel Grace", rekao je, a moje je ime u njegovom glasu zvualo novo i
bolje. "Jako mi je drago to smo se upoznali."
"Takoer, gospodine Waters", rekla sam. Osjeala sam stid kad bih ga
pogledala. Nisam mogla odgovoriti na jainu njegovih vodenoplavih oiju.
"Mogu li te ponovno vidjeti?" upitao je. U njegovu je glasu bilo
razoruavajue nervoze.
Nasmijeila sam se. "Svakako."
"Sutra?" upitao je.
"Strpljenja, skakave", savjetovala sam mu. "Ne eli biti prenapastan."
"Tono, zato sam i rekao sutra", objasnio je. "elim te ponovno vidjeti
veeras. Ali spreman sam ekati cijelu no i dobar dio sutra" Zakolutala sam
oima. "Ozbiljan sam", odgovorio je.
"Uope me ne poznaje", rekla sam. Uzela sam knjigu iz auta. "to kae da
te nazovem kad proitam ovo?"
"Ali nema moj broj telefona", rekao je.
"Gotovo sam sigurna da si ga zapisao u knjigu."
Razvukao je onaj vragolasti osmijeh. "A ti kae da se ne poznajemo."
24
TREE POGLAVLJE
Te sam noi ostala dokasno budna itajui Cijenu zore (pripazite, otkrivam
kraj: cijena zore je krv). Nije to bila Kraljevska tuga, ali je protagonist glavni
narednik Max Mayhem bio donekle simpatian unato injenici da je, prema
mojem izraunu, ubio 118 pojedinaca na 284 stranice.
Stoga sam sljedeeg jutra, u etvrtak, ustala kasnije. Mama je imala pravilo
da me nikad ne budi jer je u opisu radnog mjesta Profesionalnog bolesnika
stajalo puno spavanja pa sam bila donekle zbunjena kad me ujutro naglo
probudila, drmusajui me za ramena. "Skoro je deset", rekla je.
"San lijei rak", odgovorila sam. "itala sam dokasno."
"Mora da je sjajna knjiga", rekla je i kleknula kraj kreveta kako bi me
odspojila s velikog, etvrtastog koncentratora kisika koji sam zvala Philip jer je
nekako sliio Philipu.
Mama me prikljuila na prijenosni spremnik i podsjetila na predavanje. "To ti
je dao onaj deko?" iznenada me upitala.
"Pod to misli herpes?"
"Stvarno si aava", rekla je mama. "Knjiga, Hazel. Mislim na knjigu."
"Aha, dao mi je knjigu."
"Vidim da ti se svia", rekla je i podigla obrve kao da ta primjedba dolazi iz
jedinstvenog majinskog instinkta. Slegnula sam ramenima. "Rekla sam ti da e
ti se grupa za podrku isplatiti."
"Zar si cijelo vrijeme ekala vani?"
"Aha. Ponijela sam neke papire. U svakom sluaju, mlada damo, vrijeme je
da se suoi s danom."
"Mama. San. Rak. Lijeenje."
"Znam, ljubavi, ali ima predavanje. Osim toga, danas je..." U majinu je
glasu bilo oito oduevljenje.
"etvrtak?"
"Zar si ozbiljno zaboravila?"
"Moda?"
"Danas je etvrtak, dvadeset i deveti oujka!" gotovo je vrisnula, s luakim
osmijehom zalijepljenim na lice.
"Zar si stvarno uzbuena jer zna datum?" zaurlala sam nazad.
"HAZEL! DANAS JE TVOJ TRIDESET I TREI POLU-ROENDAN!"
25
28
Ipak nisam otila kui. Najavila sam mami da me pokupi u est, a iako sam
pretpostavljala da je ili u centru ili ispred na parkiralitu, svejedno sam sljedea
dva sata eljela samo za sebe.
Voljela sam svoju mamu, ali njena me stalna blizina ponekad inila neobino
nervoznom. A voljela sam i Kaitlyn. Stvarno jesam. Ali nakon to sam tri godine
provela odvojena od odgovarajue cjelodnevne izloenosti svojim vrnjacima,
osjeala sam meu nama odreenu nepremostivu udaljenost. Mislim da su mi
moji kolski prijatelji eljeli pomoi da proem kroz sve to s rakom, ali su
naposlijetku shvatili kako to nisu u stanju. Za poetak, nema puta kroz.
Pa sam se ispriala na raun boli i umora, to sam esto inila tijekom godina
kad bih se srela s Kaitlyn ili bilo kojim drugim prijateljima. Istina je, bol je uvijek
bila prisutna. Uvijek je boljela nemogunost normalnog disanja, neprestano
podsjeanje plua da budu plua, prisiljavanje same sebe da kao nepromjenjivu
injenicu prihvatim sveprisutnu grebuu bol manjkave oksigenacije. Pa nisam
sasvim lagala. Samo sam birala meu mnogim istinama.
Pronala sam klupu okruenu trgovinom Irish Gifts, Fountain Peti
Emporiumom i trgovinom s lanjskim modelima bejzbolskih kapa - kutak centra u
kojem Kaitlyn nikad ne bi kupovala - i poela itati Ponone zore.
U knjizi je omjer reenica i trupala bio gotovo 1:1 pa sam se borila s njom
gotovo ne diui pogled. Sviao mi se glavni narednik Max Mayhem iako nije
imao prerazvijenu osobnost, no svialo mi se to se njegove pustolovine
neprestano dogaaju. Uvijek je tu bilo jo loih momaka koje treba pobiti i jo
dobrih momaka koje valja spasiti. Nisam od djetinjstva itala pravi senjal poput
ovoga i bilo je uzbudljivo ponovno ivjeti u beskrajnoj fikciji.
Dvadeset stranica prije kraja Ponone zore, stvari su se zakomplicirale za
Mayhema kad su ga, pri pokuaju spaavanja (plave Amerikanke) taokinje,
Neprijatelji ustrijelili sedamnaest puta. Ali kao itateljica, nisam oajavala. Rat
e se nastaviti bez njega. Postojat e - a i postojali su - nastavci u kojima e
glumiti njegovi pomonici: specijalist Manny Loco i vojnik Jasper Jacks, ali i
ostali.
Upravo sam se spremala zavriti knjigu, kad se preda mnom pojavila
djevojica s pletenicama i upitala me: "to ti je to u nosu?"
A ja sam odgovorila: "Hm, to se zove kanila. Te mi cijevi daju kisik i pomau
mi disati." Pojavila se njena majka I prijekorno rekla "Jackie", na to sam ja
odgovorila, "Ne, ne, u redu je" jer je stvarno bilo, ali onda je Jackie upitala,
"Hoe li i meni pomoi disati?"
29
30
ETVRTO POGLAVLJE
Te sam veeri legla rano, skinula se u muke bokserice i majicu prije nego
sam se uvukla ispod pokrivaa svog branog kreveta pokrivenog jastucima - u
jedno od najdraih mi mjesta na svijetu. A tad sam po milijunti puta poela itati
Kraljevsku tugu.
KT je o djevojci po imenu Anna (koja pripovijeda priu) i njenoj jednookoj
majci koja je profesionalna vrtlarica opsjednuta tulipanima. Njih dvije vode
posve obine ivote nie srednje klase u malenom gradiu u sredinjoj
Kaliforniji sve dok Anna ne oboli od rijetkog tipa raka krvi.
Ali to nije knjiga o raku jer su knjige o raku sranje. Recimo, u knjigama o raku
osoba s rakom pokrene humanitarnu organizaciju koja prikuplja novac za borbu
protiv raka, kuite? A ta posveenost humanitarnom radu osobu s rakom
podsjea na temeljnu dobrotu ljudskog roda i ini da se on/ona osjeaju voljeno
i ohrabreno jer on/ona ostavljaju u nasljee borbu protiv raka. Ali u Anna odlui
da je biti osoba s rakom koja pokree humanitarnu organizaciju za borbu protiv
raka pomalo narcisoidno, pa pokree humanitarnu organizaciju pod nazivom
"Annina zaklada za ljude s rakom koji ele izlijeiti koleru".
Osim toga, Anna je iskrena o svemu tome na nain na koji drugi zapravo
nisu: kroz cijelu knjigu ona o sebi govori kao o nuspojavi, sto je potpuno tono.
Klinci s rakom u osnovi su nuspojave beskrajne mutacije koja je omoguila
raznolikost ivota na zemlji. Stoga, kako knjiga ide dalje, ona postaje sve
bolesnijom, lijekovi i bolest se utrkuju tko e je ubiti, a majka joj se zaljubljuje u
nizozemskog trgovca tulipanima kojeg Anna zove Nizozemski Tulipandija.
Nizozemski Tulipandija ima hrpu love i jako ekscentrine ideje o tome kako
lijeiti rak, ali Anna misli da bi tip mogao biti prevarant, a moda ak nije ni
Nizozemac. I upravo kad se potencijalni Nizozemac i njena majka spremaju
vjenati, a Anna zapoeti ludi novi tretman lijeenja koji ukljuuje peninu
travu i niske doze arsena, knjiga prestaje usred...
Znam da je to jako literarna odluka i sve to i djelomino je razlogom zato
toliko volim tu knjigu, ali postoji razlog zato bi pria trebala zavravati. A ako
ne moe zavriti, onda bi barem trebala trajati unedogled, poput pustolovina
odreda glavnog narednika Maxa Mayhema.
Shvaam da je pria zavrila jer je Anna umrla ili postala previe bolesna da
bi pisala i da bi ovaj kraj usred reenice trebao odraavati kako ivot zapravo
zavrava i tove, ali u prii su bih i drugi likovi osim Anne i inilo se
nepravednim da nikad ne saznam to se dogodilo s njima. Bila sam napisala 31
34
36
37
38
Tako da... da." Prestala sam priati jer se inilo da Augustus ne slua. Umjesto
toga, kiljio je prema Isaacu.
"ekaj", promrmljao mi je. Priao je Isaacu i zgrabio ga za ramena. "ovjee,
jastuci se nee slomiti. Probaj s neim lomljivim."
Isaac je posegnuo za koarkakim trofejem s police iznad kreveta i podigao
ga u zrak kao da eka doputenje. "Da", rekao je Augustus. "Da!"
Trofej je odletio na pod, a ruka plastinog koarkaa kojom je jo stezao
loptu razbila se u komadie. Isaac je poeo nogama gaziti trofej. "Da!" povikao
je Augustus. "Sredi ga!"
A tad se okrenuo meni, "Traio sam nain da ocu kaem koliko zapravo
mrzim koarku i mislim da sam ga upravo pronaao." Trofeji su letjeli na pod
jedan za drugim, a Isaac ih je gazio i vritao dok smo Augustus i ja stajali koji
metar dalje kao svjedoci njegova ludila. Tepih je bio prekriven sirotim
unakaenim tijelima plastinih koarkaa: ovdje se nalazila lopta koju je stezala
bestjelesna ruka, ondje dvije noge bez torza uhvaene usred skoka. Isaac je i
dalje napadao trofeje, skakao po njima objema nogama, urlajui, bez daha,
znojan, sve dok se konano nije sruio na vrh unitenih ostataka trofeja.
Augustus je zakoraio prema njemu i pogledao ga. "Bolje?"
"Ne", promrmljao je Isaac dok su mu se prsa nadimala.
"To je stvar s boli", objasnio je Augustus pa pogledao u mene. "Zahtijeva da
je se osjeti."
39
PETO POGLAVLJE
Nakon toga, nisam razgovarala s Augustusom otprilike tjedan dana. Bila
sam ga nazvala one Veeri slomljenih trofeja i tradicija je nalagala da je sad
njegov red da nazove. Ali nije. Mislim, nije da sam cijelog dana u znojnoj ruci
stezala telefon, piljei u njega u svojoj Posebnoj utoj haljini, strpljivo oekujui
da se moj gospodin udvara pokae dostojnim svojeg nadimka. Bavila sam se
svojim ivotom: nala sam se s Kaitlyn i njenim (zgodnim, ah iskreno nimalo
augustusijanskim) dekom jednog poslijepodneva na kavi; uzela sam svoju
preporuenu dnevnu dozu Phalanxifora; tog sam tjedna sudjelovala na tri
jutarnja predavanja na MCC-u; i svake veeri veerala s mamom i tatom.
U nedjelju naveer jeli smo pizzu sa zelenim paprikama i brokulom. Sjedili
smo za naim malenim ovalnim stolom u kuhinji kad mije telefon zapjevao, ali
nisam ga smjela pogledati zbog strogog pravila o zabrani telefoniranja za
veerom.
Pa sam malo jela dok su mama i tata priali o potresu koji je taman zadesio
Papuu Novu Gvineju. Njih dvoje upoznali su se u mirovnoj misiji na Papui Novoj
Gvineji i kad god bi se ondje neto dogodilo, pa taman i ako je bilo neto
uasno, inilo se kako iznenada vie nisu golema stvorenja koja samo sjede,
nego mladi, idealistini, samodostatni i odrpani ljudi kakvi su neko bili. Njihovo
je oduevljenje sada bilo toliko da me nisu ni pogledali kad sam pojela bre
nego ikad prije, prenosei stvari s tanjura u usta s brzinom i ustrinom koje su
me ostavile bez daha. Zabrinula sam se da mi zbog toga plua ponovno plutaju
u rastuem bazenu tekuine. Svim sam snagama potisnula tu misao. Za
nekoliko sam tjedana imala zakazano PET-snimanje. Ako neto nije u redu,
ionako u to uskoro saznati. Nita neu postii budem li do tad brinula.
A ipak sam brinula. Svialo mi se biti osobom. Htjela sam nastaviti s time.
Briga je samo jedna nuspojava umiranja.
Kad sam konano zavrila i upitala, "Smijem li ustati?", jedva su napravili
stanku u razgovoru o snazi i slabostima gvinejanske infrastrukture. Zgrabila
sam telefon iz torbice na kuhinjskom pultu i provjerila nedavne pozive.
Augustus Waters.
Izala sam kroz stranja vrata u sumrak. Mogla sam vidjeti ljuljake i
poeljela sam otii onamo i ljuljati se dok razgovaram s njim, ali put mi se inio
predalekim kad se uzme u obzir da me jelo umorilo.
Umjesto toga, legla sam na travu na rubu dvorita i pogledala Orion, jedino
zvijee koje sam znala prepoznati, pa ga nazvala.
40
radim duge stanke na krajevima stihova. Onda mi je rekao da esta knjiga Cijene
zore, Krv odobrava, poinje citatom iz pjesme. Trebala mu je minuta da pronae
knjigu, ali na koncu mi je proitao citat. "'Recimo da ti se ivot slomio. Posljednji
dobar poljubac/ dogodio ti se prije mnogo godina.'"
"Nije loe", rekla sam. "Pomalo pretenciozno. Mislim da bi Max Mayhem
rekao da je to cendravo sranje!'
"Da, kroz stisnute zube, bez sumnje. Boe, Max Mayhem u tim knjigama
stalno krgue zubima. Preivi li sve one bitke, dobit e oteenje vilice." A
onda je nakon sekunde stanke Gus upitao:
"Kad se tebi dogodio posljednji dobar poljubac?" Razmislila sam o tome.
Moje ljubljenje - prije dijagnoze - bilo je neugodno i eprtljavo, i na nekoj sam se
razini uvijek osjeala kao da se djeca igraju odraslih. Ali naravno daje prolo
vremena. "Prole su godine", rekla sam konano. "Tvoj?"
"Imao sam par dobrih poljubaca s bivom djevojkom Caroline Mathers."
"Prije dosta godina?"
"Zadnji se dogodio prije manje od godinu dana."
"to se dogodilo?"
"Tijekom poljupca?"
"Ne, s tobom i Caroline."
"Oh", rekao je, a onda nakon sekunde dodao, "Caroline vie ne boluje od
ivotnosti."
"Oh", rekla sam.
"Aha", rekao je.
"ao mi je", rekla sam. Naravno, poznavala sam mnoge mrtve ljude. Ali
nikad nisam izlazila s nekim. Zapravo to nisam mogla ni zamisliti.
"Nisi ti kriva, Hazel Grace. Mi smo samo nuspojave, zar ne?"
"koljke na teglenicama svijesti", rekla sam, citirajui KT.
"U redu", rekao je. "Moram na spavanje. Skoro je jedan."
"U redu", sloila sam se.
"U redu", rekao je.
Zahihotala sam se i rekla, "U redu." A onda je linija utihnula, ali se nije
prekinula. Gotovo sam osjeala kao da je u sobi sa mnom, ali je nekako bilo
bolje, kao da ja nisam u svojoj sobi, a on nije u svojoj, nego smo umjesto toga
44
46
48
"Bilo bi sjajno", rekla sam, "biti jedina osoba, osim njega, koja zna to se
dogodilo."
"To bi bilo sjajno", rekla je. "Razgovarat u s tvojim ocem."
"Ne, nemoj", rekla sam. "Ozbiljno, molim te, nemoj troiti novac na to.
Smislit u neto."
Palo mi je na pamet da sam ja razlog zbog kojeg moji roditelji nemaju novca.
Isisala sam obiteljsku uteevinu doplatama za Phalanxifor, a mama nije mogla
raditi jer je uzela puno radno vrijeme na poslu Brige oko mene. Nisam ih htjela
dodatno zaduiti.
Rekla sam mami da elim nazvati Augustusa kako bih je izvukla iz sobe, jer
se nisam mogla nositi s njenim tunim licem ne-mogu-ostvariti-snove-svojekeri.
U stilu Augustusa Watersa, proitala sam mu pismo umjesto pozdrava.
"Ide", rekao je.
"Znam, jel'da?" rekla sam. "Kako u doi do Amsterdama?"
"Ima li elju?" upitao me, govorei o toj organizaciji, Zakladi dobri duh, koja
se bavi time da bolesnim klincima ispuni jednu elju.
"Nemam", odgovorila sam. "Svoju sam elju ispucala prije uda."
"to si uinila?"
Glasno sam uzdahnula. "Imala sam trinaest", rekla sam.
"Nije valjda Disney." utjela sam.
"Nisi otila u Disney World."
utjela sam.
"Hazel GRACE!" viknuo je. "Nisi svoju posljednju elju ispucala na odlazak u
Disney World s roditeljima."
"A i u Epcot Center", promrmljala sam.
"O, moj Boe", rekao je Augustus. "Ne mogu vjerovati da sam zaljubljen u
curu s tako kliejiziranim eljama."
"Imala sam trinaest", ponovila sam, iako sam naravno, jedino mogla misliti
na zaljubljen zaljubljen zaljubljen zaljubljen. Bila sam polaskana, ali odmah sam
promijenila temu. "Ne bi li ti trebao biti u koli ili neto takvo?"
"Markiram da bih bio s Isaacom, ali on spava pa ja u hodniku rjeavam
geometriju."
"Kako je on?" upitala sam.
49
"Stvarno jest."
"Boe, volio sam tog tipa", rekao je tata i u tren oka su se nali usred
razgovora kojem se nisam mogla (niti eljela) pridruiti pa sam unijela tulipane.
"eli li da ih stavim u vazu?" Kad sam ula, mama je imala ogroman osmijeh
na licu.
"Ne, u redu je", odgovorila sam. Kad bih ih stavila u vazu u dnevnoj sobi,
onda bi oni bili svaiji tulipani. Htjela sam da to bude samo moje cvijee.
Otila sam u sobu, ali nisam se presvukla. Poeljala sam se i oprala zube,
nanijela malo sjajila i tek malo parfema. Stalno sam pogledavala cvijee. Bilo je
agresivno naranasto, gotovo previe naranasto da bi bilo lijepo. Nisam imala
vazu ili neto slino pa sam izvadila svoju etkicu za zube iz ae, napola je
napunila vodom i ostavila cvijee ondje, u kupaonici.
Kad sam ponovno ula u svoju sobu, mogla sam uti razgovor pa sam
nakratko sjela na krevet i sluala kroz tanka vrata svoje sobe.
Tata: "Dakle, Hazel si upoznao u grupi za podrku."
Augustus: "Tako je, gospodine. Imate lijepu kuu. Sviaju mi se vai radovi."
Mama: "Hvala ti, Augustuse."
Tata: "Znai, i ti si jedan od preivjelih."
Augustus: "Jesam. Nisam ovog momka odsjekao zbog istog i
nepatvorenog zadovoljstva, iako je to izvrsna strategija za gubitak kilograma.
Noge su teke!"
Tata: "A kakvo ti je zdravlje sada?"
Augustus: "NTR ve etrnaest mjeseci."
Mama: "To je divno. Dananje mogunosti lijeenja - to je stvarno udesno."
Augustus: "Znam. Ja sam srekovi."
Tata: "Mora shvatiti da je Hazel i dalje bolesna, Augustuse, i bit e ostatak
svojeg ivota. Htjet e te pratiti, ali njena plua..."
U tom sam se trenutku pojavila i uutkala ga. "Onda, kamo ete?" upitala je
mama. Augustus je ustao i nagnuo se prema njoj, apui joj odgovor, a onda je
prislonio prst o usne. "", rekao joj je. "To je tajna."
Mama se nasmijeila. "Ima mobitel?" upitala me. Podigla sam dokazni
materijal, nakrivila spremnik s kisikom na prednje kotae i krenula. Augustus je
pourio k meni i ponudio mi ruku koju sam prihvatila. Prsti su mi se stegnuli oko
njegova bicepsa.
51
53
54
55
ESTO POGLAVLJE
Kad sam stigla kui, mama je slagala moju odjeu istovremeno gledajui
televizijski ou The View. Rekla sam joj da su tulipani i nizozemski umjetnik i sve
to bili zato to je Augustus odluio iskoristiti svoju elju i odvesti me u
Amsterdam.
"To je previe", rekla je vrtei glavom. "Ne moemo to prihvatiti od
potpunog stranca."
"On nije stranac. On mi je gotovo drugi najbolji prijatelj."
"Nakon Kaitlyn?"
"Nakon tebe", rekla sam. Bila je to istina, ali sam to ponajprije rekla jer sam
eljela u Amsterdam.
"Pitat u doktoricu Manu", rekla je nakon stanke.
***
Doktorica Maria je rekla da ne mogu u Amsterdam bez odrasle osobe blisko
upoznate s mojim sluajem, to je manje vie znailo bez mame ili same
doktorice Mane. (Moj je tata moj rak razumio koliko i ja: na nejasan i nepotpun
nain na koji ljudi razumiju elektrinu struju ili plimu i oseku. Ali mama je znala
vie o razlikama u karcinomu titnjae kod adolescenata od veine onkologa.)
"Onda ti ide", rekla sam. "Dobri duhovi e platiti za to. Oni imaju hrpu
love."
"Ali tvoj otac", rekla je mama. "Nedostajat emo mu. Ne bi bilo poteno
prema njemu, a ne moe si priutiti izostanak s posla."
"ali se? Misli da tata ne bi uivao nekoliko dana gledati televizijske emisije
koje nisu o modelima koji se probijaju i svake veeri naruivati pizzu koristei
kartonske tanjure da ne mora prati posue?"
Mama se nasmijala. Konano je osjetila uzbuenje i poela unositi zadatke u
telefon: mora nazvati Gusove roditelje i razgovarati s Dobrim duhovima o
mojim medicinskim potrebama, saznati imaju li ve hotel, koji su najbolji vodii i
to bismo sve trebali istraiti ako imamo samo tri dana i tako dalje. Malo me
boljela glava pa sam popila dva Advila i odluila odrijemati.
Ali na kraju sam leala u krevetu i vrtjela itav piknik s Augustusom u glavi.
Nisam mogla prestati razmiljati o onom trenutku kad sam se ukoila jer me
dodirnuo. Nekako je ta njena bliskost bila pogrena. Mislila sam da je moda
stvar u tome to je sve bilo unaprijed osmiljeno: Augustus je bio divan, ali je na
56
"O, moj Boe. Viala sam ga na zabavama. to bih sve radila tom deku.
Mislim, ne sad kad znam da tebe zanima. Ali, o moj blagi, dobri Boe, jahala bih
tog jednonogog ponija po itavom koralu."
"Kaitlyn", rekla sam.
"Oprosti. Misli li da bi ti trebala biti gore?"
"Kaitlyn."
"O emu smo ono priale? Aha, o tebi i Augustusu Watersu. Moda... jesi li
gay?"
"Mislim da nisam? Mislim, definitivno mi se svia."
"Ima li rune ruke? Ponekad lijepi ljudi imaju rune ruke."
"Ne, ima nekako udesne ruke."
"Hmmm", rekla je.
"Hmmm", rekla sam.
Nakon kratke pauze, Kaitlyn je rekla, "Sjea se Dereka? Prolog je tjedna
prekinuo sa mnom jer je zakljuio kako izmeu nas postoji neto temeljno
nekompatibilno i da emo se samo meusobno povrijediti budemo li ustrajali.
Nazvao je to preventivno napucavanje. Moda ima taj predosjeaj daje neto
temeljno nekompatibilno pa predosjea predosjeaj."
"Hmmm", rekla sam.
"Samo razmiljam naglas."
"ao mi je zbog Dereka."
"Oh, preboljela sam to, duo. Trebao mi je paket peperminta i etrdeset
minuta za to."
Nasmijala sam se. "Pa hvala, Kaitlyn."
"U sluaju da se ipak spetlja s njim, elim znati lascivne detalje."
"Ali naravno", rekla sam, a tad je Kaitlyn poslala poljubac u slualicu pa sam
rekla "Bok" i ona je poklopila.
Sluajui Kaitlyn, shvatila sam kako nemam predosjeaj da u ga povrijediti.
Imala sam post-osjeaj.
Izvukla sam laptop i potraila Caroline Mathers. Fizike su slinosti bile
nevjerojatne: isto steroidno okruglo lice, isti nos, isti oblik tijela u cjelini. Ali
njene su oi bile tamnosmee (moje su zelene), a njena put mnogo tamnija talijanska ili neka takva.
58
59
Kako se tog dana nije dogodio nikakav potres u Papui Novoj Gvineji, moji su
roditelji bili hiperusredotoem na mene pa nisam mogla sakriti ovu novu navalu
nemira.
"Je li sve u redu?" upitala je mama dok sam jela.
"A-ha", rekla sam i uzela zalogaj burgera. Progutala. Pokuala sam rei
neto to bi rekla normalna osoba iji se um ne davi od panike. "Ima li u
burgerima brokule?"
"Malo", odgovorio je tata. "Prilino je uzbudljivo to e moda ii u
Amsterdam."
"Aha", kazala sam. Pokuala sam ne razmiljati o rijei ranjeni, to je naravno
jedan od naina razmiljanja o njoj.
"Hazel", ubacila se mama. "Gdje si sad?"
"Valjda samo razmiljam."
"Zacopana", rekao je tata s osmijehom.
"Nisam klinka i definitivno nisam zaljubljena u Gusa Watersa ili bilo koga
drugoga", rekla sam malo previe obrambeno. Ranjeni. Kao da je Caroline
Mathers bila bomba koja je eksplodirala i svi su oko nje zavrili s ugraenim
rapnelom.
Tata me pitao radim li na neemu za kolu. "Dobila sam jako naprednu
zadau iz algebre", odgovorila sam mu. "Tako naprednu da je vjerojatno ne bih
mogla objasniti laiku."
"A kako je tvoj prijatelj Isaac?"
"Slijepo", odgovorila sam.
"Danas se ponaa prilino tinejderski", rekla je mama. inilo se da joj to
pomalo smeta.
"Nisi li to htjela, mama? Da budem tinejderica?"
"Pa, ne nuno ovakva tinejderica, ali naravno da smo tvoj otac i ja uzbueni
gledati te kako postaje mlada ena, sklapa prijateljstva, izlazi s dekima."
"Ne izlazim s dekima", rekla sam. "Ne elim izlaziti ni s kim. To je uasna
ideja i jeziv gubitak vremena i..."
"Duo", obratila mi se majka. "to nije u redu?"
"Ja sam ono. Ono. Ja sam kao granata, mama. Ja sam granata i u jednom u
trenutku eksplodirati i voljela bih smanjiti rtve, okej?"
Tata je malo nakrivio glavu u stranu, kao prekoreno tene.
60
"Ja sam granata", ponovila sam. "Samo se elim drati podalje od ljudi i
itati knjige i razmiljati i biti s vama jer nikako ne mogu sprijeiti da povrijedim
vas; previe ste blizu, pa me jednostavno pustite da to radim, dobro? Ne
trebam vie izlaziti. I ne mogu biti obina tinejderica jer sam granata."
"Hazel", rekao je tata i zagrcnuo se. On puno plae, moj tata.
"Idem u svoju sobu i malo u itati, dobro? Dobro sam. Stvarno sam dobro.
Samo elim ii malo itati."
Poela sam itati taj roman koji smo dobili u zadatak, ali ivimo u kui
tragino tankih zidova pa sam mogla uti veinu proaptanog razgovora koji je
uslijedio. Moj je tata govorio, "Ubija me to", a mama, "To je upravo ono to
sada ne treba uti", pa je tata rekao, "ao mi je ali...", a mama ga je prekinula,
"Nisi li zahvalan?" A on je odgovorio, "Naravno da sam zahvalan". Pokuavala
sam se koncentrirati na priu, ali nisam ih mogla ne uti.
Pa sam ukljuila raunalo kako bih sluala glazbu, a s Augustusovim
omiljenim bendom, The Hectic Glowom kao drugom pjesmom, vratila sam se
stranicama posvete Caroline Mathers i itanju o tome kako je njezina borba bila
junaka, i koliko svima nedostaje i kako je sad na boljem mjestu i kako e
zauvijek ivjeti u njihovom sjeanju i kako su svi koji su je poznavali - ali svi tuni zbog njenog odlaska.
Moda sam trebala mrziti Caroline Mathers ili ve neto jer je bila s
Augustusom, ali nisam. Nisam je vidjela jasno meu svim tim posvetama, ali
inilo se da nemam to mrziti - inilo se da je, ba poput mene, profesionalni
bolesnik, zbog ega sam se zabrinula da, kad ja umrem, nee imati to rei o
meni osim da sam se junaki borila, kao da je jedina stvar koju sam ikad uinila
Dobivanje raka.
U svakom sluaju, poela sam itati male biljeke Caroline Mathers, od kojih
su veinu zapravo napisali njeni roditelji jer je njen rak, pretpostavljam, bio od
one vrste koja uini da ti prestane biti ti prije nego te uini neivim.
I sve su bile kao, Caroline i dalje ima problema s ponaanjem. Jako se bori s
ljutnjom i frustracijom jer ne moe govoriti (naravno, i mi smo frustrirani zbog
toga, ali imamo drutveno prihvatljivije naine podnoenja ljutnje). Gus je Caroline
poeo zvati HULK SMASH to se lijenicima svia. Nita u ovome nikome od nas
nije lako, ali prihvaamo humor gdje ga moemo nai. Nadamo se da u etvrtak
idemo kui. Javit emo...
Nema potrebe rei da u etvrtak nije otila kui.
61
62
***
Pokuala sam zaspati sa slualicama, ali nakon nekog su vremena uli mama
i tata. Mama je uzela Plavka s police i priljubila ga uz trbuh, a tata je sjeo na
stolac i bez suza rekao, "Ti nisi granata, ne nama. Kad razmiljamo o tvojoj
smrti, to nas rastuuje, Hazel, ali ti nisi granata. Ti si udesna. Ne moe znati,
duo, jer nikad nisi imala bebu koja je postala iznimna mlada itateljica s
usputnim zanimanjem za jezive televizijske emisije, ali srea koju nam daje
mnogo je vea od tuge koju osjeamo zbog tvoje bolesti."
"U redu", rekla sam.
"Stvarno", nastavio je tata. "Ne bih te muljao oko toga. Da stvara vie
nevolja, jednostavno bismo te bacili na ulicu."
"Mi nismo jako osjeajni ljudi", dodala je mama mrtvo ozbiljno. "Ostavili
bismo te u sirotitu s porukom na pidami."
Nasmijala sam se.
"Ne mora ii na grupu za podrku", dodala je mama. "Ne mora nita. Osim
ii u kolu." Predala mi je medvjedia.
"Mislim da Plavko veeras moe spavati na polici", rekla sam. "Dopusti da te
podsjetim kako sam starija od trideset i tri polugodine."
"uvaj ga noas", rekla je.
"Mama."
"Usamljen je", objasnila je.
"O, Boe, mama", rekla sam. Ali uzela sam glupog Plavka i ono, malo ga
mazila dok sam tonula u san.
I dalje sam imala jednu ruku prebaenu preko Plavka, zapravo, kad sam se
malo nakon etiri ujutro probudila s apokaliptinom boli koja je nadirala iz
nedostinog sredita u mojoj glavi.
63
SEDMO POGLAVLJE
Vritala sam kako bih probudila roditelje i oni su utrali u moju sobu, ali nisu
mogli uiniti nita kako bi ugasili eksplozije supernove u mojoj glavi, beskrajni
niz interkranijalnih vatrometa zbog kojih sam mislila da konano odlazim i rekla
sam samoj sebi - kao to sam si ranije govorila - da se tijelo iskljuuje kad bol
postaje prejaka, da je svijest privremena, da e i ovo proi. Ali kao i obino,
nisam se onesvijestila. Ostala sam na obali, valovi su me zapljuskivali, ali nisam
se mogla utopiti.
Tata je vozio i telefonom razgovarao s bolnicom dok sam ja leala na
stranjem sjeditu s glavom u maminu krilu. Nije se to imalo uiniti: vritanje je
samo pogoravalo stvar. Zapravo je svaki stimulans pogoravao stvar.
Jedino je rjeenje bilo pokuati rastaviti svijet, uiniti ga crnim i tihim i
ponovno nenaseljenim, vratiti se trenutku prije velikog praska, poetku kad je
postojala Rije i ivjeti u tom golemom nestvorenom prostoru sama s Rijei.
Ljudi govore o hrabrosti oboljelih od raka i ja ne nijeem tu hrabrost. Bockali
su me i rezali i trovali godinama, a jo sam ovdje. Ali nemojte se zavaravati: u
tom bih trenutku bila sretna da umrem.
Probudila sam se na intenzivnoj. Znala sam da sam na intenzivnoj jer nisam
imala svoju sobu i jer je sve oko mene pijukalo i jer sam bila sama. Ne putaju
obitelj da bude s tobom dvadeset i etiri sata dnevno na djejem odjelu
intenzivne zbog rizika od infekcije. ula sam zavijanje iz hodnika. Neije je dijete
umrlo. Bila sam sama. Pritisnula sam crveni gumb.
Nekoliko sekundi kasnije ula je medicinska sestra. "Hej", rekla sam.
"Bok, Hazel. Ja sam Alison, tvoja sestra."
"Bok, Alison, Moja sestro."
Tad sam ponovno poela osjeati umor. Ali probudila sam se kad su moji
roditelji uli, plaui i neprestano mi ljubei lice pa sam posegnula za njima i
pokuala im stisnuti ruku, ali sve je boljelo kad bih stisnula. Mama i tata su mi
rekli da nemam tumor na mozgu, ve da mi glavobolju uzrokuje loa
oksigenacija koja je uzrokovala to da mi plua plivaju u tekuini, a ak je litra i
pol (!!!!) uspjeno drenirana iz mojeg prsnog koa zbog ega bih mogla osjeati
nelagodu s bone strane gdje se nalazila, hej, vidi ti to, cijev koja mi je iz prsa
ulazila u plastinu vreicu prepunu tekuine koja je sasvim iskreno sliila
najdraem svijetlom pivu mojeg oca. Mama mi je rekla da u ii kui, stvarno
64
malo vie nalik meni. San pobjeuje rak, ponovio je po tisuiti puta moj Redovni
Doktor Jim kad se jednog jutra nagnuo nad mene okruen palirom studenata
medicine.
"Ja sam stroj za borbu protiv raka", rekla sam mu.
"To uistinu jesi, Hazel. Samo odmaraj, uskoro e kui."
U utorak su mi rekli da u srijedu idem kui. U srijedu su mi dva studenta
medicine pod minimalnim nadzorom uklonila cijev iz prsa, ali je osjeaj bio kao
da me netko ubada iznutra prema van i openito postupak nije najbolje proao
pa su odluili da ostanem do etvrtka. Poela sam misliti da sam dio nekog
egzistencijalistikog eksperimenta u trajno odloenoj gratifikaciji kad se u petak
ujutro pojavila doktorica Maria, minutu petljala oko mene i onda mi rekla da
mogu ii.
Mama je tad otvorila svoju preveliku torbu kako bi pokazala da je sve
vrijeme sa sobom imala moju Odjeu za odlazak kui. Dola je sestra i izvadila
mi infuziju. Osjeala sam se lako iako sam sa sobom vukla spremnik s kisikom.
Otila sam u kupaonicu, otuirala se prvi put u tjedan dana, odjenula i kad sam
izala, bila sam toliko umorna da sam morala lei i uhvatiti dah. Mama je pitala,
"eli li vidjeti Augustusa?"
"Valjda", odgovorila sam nakon minute. Ustala sam i prebacila se na jedan
od onih plastinih stolaca oslonjenih o zid, gurnuvi spremnik ispod stolca. To
me iscrpilo.
Tata se nekoliko minuta kasnije vratio s Augustusom. Kosa mu je bila
neuredna, padala mu je na elo. Zasjao je pravim Augustus Watersovim
vragolastim osmijehom kad me ugledao i nisam si mogla pomoi a da mu ne
uzvratim osmijeh. Sjeo je na plavi naslonja od lane koe pored mojeg stolca.
Nagnuo se prema meni, naizgled nesposoban zauzdati osmijeh.
Mama i tata su nas ostavili same, zbog ega sam se osjeala udno. Silno
sam se trudila pogledati ga u oi, iako su bile tako lijepe da ih je teko gledati.
"Nedostajala si mi", rekao je Augustus.
Glas mi je bio tii nego sam eljela. "Hvala to me nisi pokuao vidjeti dok
sam uasno izgledala."
"Budimo iskreni, i sad izgleda prilino loe."
Nasmijala sam se. "I ti si meni nedostajao. Samo ne elim da vidi... sve ovo.
Samo elim, ono... Nije vano. Ne dobije uvijek ono to eli."
66
68
OSMO POGLAVLJE
Nekoliko dana kasnije imali smo veliki Sastanak ekipe za rak. Svako toliko
sastala bi se hrpa lijenika, socijalnih radnika, fizioterapeuta i tkoznakogajo,
posjedali bi oko stola u konferencijskoj dvorani i raspravljali o mojoj situaciji.
(Ne o situaciji s Augustusom Watersom niti o situaciji s Amsterdamom. O
situaciji s rakom.)
Sastanak je vodila doktorica Maria. Zagrlila me kad sam stigla. Voljela je
grliti.
Valjda sam se osjeala bolje. Cjelonono spavanje s BiBAP-om inilo je da se
moja plua osjeaju gotovo normalno, iako se zapravo i nisam sjeala
normalnog rada plua.
Svi su stigli i napravili cijelu predstavu oko iskljuivanja pagera tako da ja
budem u centru panje, a onda je doktorica Maria rekla, "Dakle, sjajna je vijest
da Phalanxifor i dalje kontrolira rast tvojeg tumora, ali oito i dalje imamo
problema s prikupljanjem tekuine. Pitanje je, kako nastaviti?"
A onda me samo pogledala kao da oekuje odgovor. "Hm", rekla sam,
"mislim da nisam najkvalificiranija osoba u ovoj prostoriji da bih na to
odgovorila?"
Nasmijeila se. "Tono, ekala sam doktora Simonsa. Doktore Simons?" On
je bio isto nekakav lijenik za rak.
"Pa, od drugih pacijenata znamo da veina tumora naposlijetku pronae
nain da raste unato Phalanxiforu, ali da je to sluaj, na snimkama bismo vidjeli
rast tumora, to ne vidimo. Dakle, jo nismo tamo."
Jo, pomislila sam.
Doktor Simons je kaiprstom kucnuo po stolu. "Smatramo kako je mogue
da Phalanxifor pogorava edem, ali prestanemo li ga koristiti, mogli bismo se
suoiti s mnogo ozbiljnijim problemima."
Doktorica Maria je dodala, "Stvarno ne razumijemo dugotrajne uinke
Phalanxifora. Malo je ljudi na njemu toliko dugo kao ti."
"Znai, neemo initi nita?"
"Nastavit emo ovim smjerom", objasnila je doktorica Maria, "ali moramo
vie uiniti kako bismo smanjili stvaranje edema." Iz nekog sam razloga osjetila
muninu, kao da u povratiti. Mrzila sam Sastanke ekipe za rak openito, ali
ovaj sam posebno mrzila. "Tvoj rak nee nestati, Hazel. Ali vidjela sam da ljudi
dugo ive s tvojom razinom penetracije tumora." (Nisam pitala to znai dugo.
69
"Zato?"
"Zato to sam samo... elim ii u Amsterdam i elim da mi kae to se
dogodi nakon zavretka knjige i ne elim ovaj moj ivot, a i nebo me deprimira,
a tu su i te stare ljuljake koje mi je tata napravio dok sam bila dijete."
"Odmah moram vidjeti te ljuljake suza", rekao je. "Stiem za dvadeset
minuta."
Ostala sam u dvoritu jer je mama uvijek bila posebno brina i zabrinuta kad
bih plakala, zato to nisam esto plakala. Znala sam da e htjeti razgovarati i
raspravljati zato bih trebala razmisliti o prilagodavanju lijekova i pomisao na
itav taj razgovor tjerala me na povraanje.
Nije da sam imala neko veselo, areno sjeanje na zdravog oca koji odguruje
zdravo dijete koje vie jae jae jae ili neki slian metaforiki rezonantan
trenutak. Ljuljake su samo stajale ondje, naputene, dvije male ljuljake koje su
mirno i tuno visjele s posivjelog komada drveta, a konture su podsjeale na
djeji crte osmijeha.
ula sam kako se iza mene otvaraju pomina staklena vrata. Okrenula sam
se. Bio je to Augustus u kratkim hlaama i koulji kratkih rukava. Rukavom sam
obrisala lice i nasmijeila se. "Bok", rekla sam.
Trebalo mu je malo da sjedne na tlo pored mene. Napravio je grimasu kad je
prilino negraciozno sletio na stranjicu. "Hej", rekao je naposljetku. Pogledala
sam ga. Gledao je pored mene, u dvorite. "Shvaam gdje je problem", rekao je
i prebacio mi ruku preko ramena. "Ovo su prokleto tune ljuljake."
Gurnula sam glavu u njegovo rame. "Hvala to si se ponudio doi."
"Shvaa da tvoji pokuaji udaljavanja od mene nee smanjiti osjeaje koje
gajim prema tebi?" rekao je.
"Valjda?" ponudila sam.
"Svi su tvoji napori da me spasi od sebe osueni na propast", nastavio je.
"Zato? Zato bih ti se uope svidjela? Nisi li se dovoljno napatio s ovakvim
stvarima?" upitala sam ga, mislei na Caroline Mathers.
Gus nije odgovorio. Samo me i dalje drao, a prsti su mu vrsto stezali moju
lijevu miku. "Moramo uiniti neto s ovim vrajim ljuljakama", rekao je.
"Kaem ti, to je devedeset posto problema."
Kad sam se pribrala, uli smo unutra i sjeli na kau jedno do drugoga, s
laptopom napola na njegovom (lanom) koljenu, a napola na mojem. "Vrue",
rekla sam, mislei na podnoje laptopa.
73
"Ma je li?" Nasmijeio se. Gus je otvorio taj portal za poklanjanje pod
nazivom Posve besplatno i zajedno smo napisali oglas. "Naslov?" upitao je.
"Ljuljake trebaju dom", odgovorila sam. "Oajniki usamljene ljuljake
trebaju dom pun ljubavi", rekao je.
"Usamljene, blago pedofilske ljuljake trae djeje guze", rekla sam.
Nasmijao se. "Eto zato."
"to?"
"Zato mi se svia. Shvaa li kako je rijetko pronai zgodnu djevojku koja
koristi pridjev izveden iz rijei pedofil? Toliko si zauzeta bivanjem sobom da
uope ne shvaa koliko si jedinstvena."
Duboko sam udahnula na nos. Na svijetu nikad nije bilo dovoljno zraka, ali u
tom je trenutku nedostatak bio posebno akutan.
Zajedno smo napisali oglas, ureujui tekst jedno drugome dok smo pisali.
Na kraju smo se dogovorili oko ovoga:
Oajniki usamljene ljuljake trae dom pun ljubavi
Jedan komplet ljuljaki, istroen, ali strukturno ispravan, trai novi dom.
Stvorite uspomene sa svojim djetetom tako da jednoga dana on ili ona
pogledaju u dvorite i osjete bol sentimentalnosti onako oajniki kao to se
meni danas poslijepodne dogodilo. Sve je krhko i prolazno, dragi itatelju, ali uz
ove e ljuljake vae dijete ili djeca upoznati uspone i padove ljudskog ivota
njeno i sigurno, a moda naue i najvaniju lekciju od sviju: ma kako se snano
odgurivali, ma kako visoko odlazili, nikad ne moete napraviti cijeli krug.
Ljuljake su trenutano smjetene na krianju 83. i Spring Milla.
Nakon toga smo nakratko ukljuili televizor, ali nismo mogli pronai to
bismo gledali pa sam s nonog ormaria zgrabila Kraljevsku tugu i donijela je u
dnevnu sobu gdje mi je Augustus Waters itao dok je mama, pripremajui
ruak, sluala.
"Majino se stakleno oko okrenulo prema unutra", poeo je Augustus. Dok je
itao, zaljubila sam se onako kako tone u san: polako, a onda odjednom i
potpuno.
Kad sam sat vremena kasnije provjerila mejl, saznala sam da moemo birati
meu mnogo udvaraa ljuljakama. Na kraju smo odabrali tipa po imenu Daniel
Alvarez koji je priloio sliku troje djece kako igraju videoigrice s porukom Samo
74
76
DEVETO POGLAVLJE
Dan prije odlaska u Amsterdam, vratila sam se u grupu za podrku prvi put
otkako sam upoznala Augustusa. Postava se malo promijenila dolje, u
Doslovnom srcu Isusovu. Stigla sam rano, taman na vrijeme da me vjeno
snana pobjednica nad rakom slijepog crijeva Lida upozna sa svim novostima
dok sam ja stajala i jela okoladni keks oslonjena o stoli.
Dvanaestogodinji leukemiar Michael je preminuo. Snano se borio, rekla
mi je Lida, kao da postoji drugi nain borbe. Svi su ostali i dalje bili ovdje. Ken je
bio NTR nakon zraenja. Lucasu se bolest vratila, a to je rekla s tunim
poluosmijehom i slijeganjem ramena, onako kako biste rekli da se alkoholiar
vratio boci.
Slatka, bucmasta djevojka prila je stolu i pozdravila Lidu, a potom mi se
predstavila kao Susan. Nisam znala to ne valja s njom, ah imala je oiljak koji se
protezao od bone strane njenog nosa sve do usne i preko obraza. Oiljak je
prekrila minkom, no to ga je samo naglasilo. Bila sam malo bez daha od sveg
tog silnog stajanja pa sam rekla, "Ja u sjesti", a tad su se vrata dizala otvorila i
otkrila Isaaca i njegovu mamu. Nosio je sunane naoale ijednom se rukom
drao za mamu, a drugom za tap.
"Hazel iz grupe za podrku a ne Monica", rekla sam kad sam mu se pribliila,
a on se nasmijeio i rekao, "Hej, Hazel. to ima?"
"Nita. Postala sam jako seksi otkako si oslijepio."
"Kladim se", rekao je. Mama ga je dovela do stolca, poljubila mu vrh ela i
nestala u dizalu. Opipao je oko sebe pa sjeo. Sjela sam na stolac do njega i
upitala, "Onda, to ima?"
"Sve je okej. Valjda mi je drago to sam doma. Gus mi je rekao da si bila na
intenzivnoj?"
"Aha", odgovorila sam.
"Sranje."
"Sad sam puno bolje", rekla sam. "Sutra idem u Amsterdam s Gusom."
"Znam. Prilino sam upuen u tvoj ivot jer Gus. Nikad. Ne govori. Ni o
emu. Drugom. "
Nasmijeila sam se. Patrick se nakaljao i rekao, "Hoemo li sjesti?" Uhvatio
mi je pogled. "Hazel!" rekao je. "Tako mi je drago to te vidim!"
Svi su sjeli i Patrick je poeo prepriavati itavu priu sa svojim mudima, a ja
sam se vratila rutini komuniciranja uzdasima s Isaacom, alei sve prisutne, ali i
77
sve kojih nije bilo, iskljuujui se iz razgovora kako bih se usredotoila na svoju
zadihanost i bol. Zemlja je i dalje bila okrugla bez moje potpune ukljuenosti pa
sam se trgnula iz sanjarenja tek kad je netko izgovorio moje ime.
Bila je to Lida Snana. Lida u remisiji. Plavokosa, zdrava, snana Lida koja je
plivala u svojem srednjokolskom plivakom timu. Lida kojoj je nedostajalo
samo slijepo crijevo, izgovarala je moje ime i govorila, "Hazel mi je takva
inspiracija, stvarno jest. Ne prestaje se boriti, buditi svakog jutra i odlaziti u
bitku bez prigovora. Tako je snana. Mnogo je snanija od mene. Voljela bih
imati njenu snagu."
"Hazel?" upitao je Patrick. "Kako se ti zbog toga osjea?"
Slegnula sam ramenima i pogledala Lidu. "Dala bih ti svu svoju snagu za
tvoju remisiju." Osjetila sam se krivom im sam to izgovonla.
"Mislim da Lida nije to mislila", rekao je Patrick. "Mislim da ona..." Ali
prestala sam sluati.
Nakon molitvi za ive i beskrajne litanije mrtvih (s Michaelom smjetenim na
sam kraj), uhvatili smo se za ruke i rekli, "Danas ivimo svoj najbolji dan!"
Lida je odmah pojurila do mene, prepuna isprika i objanjenja, a ja sam rekla,
"Ne, ne, stvarno je u redu" i odmahnula joj da ode, a onda sam rekla Isaacu,
"Moe li me otpratiti gore?"
Uzeo me za ruku i hodala sam s njime do dizala, zahvalna to imam ispriku
izbjei stube. Gotovo sam stigla do dizala kad sam ugledala njegovu mamu
kako stoji u kutu Doslovnog srca. "Ovdje sam", rekla je Isaacu pa se prebacio s
moje ruke na njenu prije nego me upitao, "Hoe li svratiti?"
"Svakako", odgovorila sam. Bilo mi ga je ao. Iako sam mrzila suosjeanje
koje su ljudi gajili prema meni, nisam si mogla pomoi a da ne osjeam isto
prema njemu.
Isaac je ivio u malenoj seoskoj kui na Meridian Hillsu, pored otmjene
privatne kole. Sjeli smo u dnevnu sobu dok je njegova majka otila u kuhinju
pripremiti veeru. Tad me upitao elim li se igrati.
"Svakako", odgovorila sam. Zatraio je daljinski. Dala sam mu ga pa je
ukljuio televizor i raunalo prikljueno na njega. Televizijski je ekran ostao crn,
ali nakon nekoliko je trenutaka iz njega progovorio dubok glas.
"Varka", rekao je glas. "Jedan ili dva igraa?"
"Dva", odgovorio je Isaac. "Pauza." Okrenuo se prema meni. "Stalno igram
ovu igru s Gusom, ali to me dovodi do ludila jer se on ponaa potpuno
78
79
80
DESETO POGLAVLJE
Mogli smo ponijeti samo jedan kofer. Ja nisam mogla nositi, a mama je
tvrdila da ona ne moe ponijeti dva pa smo se hrvale za prostor u crnom koferu
koji su moji roditelji dobili kao poklon za vjenanje prije milijun godina, u koferu
koji je svoj ivot trebao provesti na egzotinim lokacijama, ali je umjesto toga
uglavnom putovao do Daytona i nazad, jer je ondje Morris Property Inc. imao
satelitski ured koji je tata obilazio.
Svaala sam se s mamom i tvrdila da bih trebala dobiti malo vie od polovice
prostora jer bez mene i mojeg raka uope ne bismo putovali u Amsterdam.
Mama je pak tvrdila daje ona dvaput vea od mene i stoga fiziki treba vie
tkanine kako bi pristojno izgledala pa stoga zasluuje dvije treine kofera.
Na kraju smo obje izgubile. Tako to ide.
Let nam je bio tek u podne, ali mama me probudila u pet i trideset, upalivi
svjetla i povikavi, "AMSTERDAM!" Cijelog je jutra jurila uokolo, pazei da
imamo meunarodne utikae i etiri puta provjerivi imamo li pravi broj
spremnika s kisikom i da su svi puni i tako dalje, a ja sam samo ispuzala iz
kreveta, navukla svoju Odjeu za putovanje u Amsterdam (traperice, ruiastu
majicu i crnu jaknu za sluaj da u avionu bude hladno).
Automobil je bio pun u est i petnaest i tad je mama inzistirala da
dorukujemo s tatom, iako sam se ja s moralnog stanovita opirala doruku
prije zore, na temelju injenice da nisam devetnaestostoljetna ruska seljanka
koja se mora napuniti prije dana rada u polju. Ali ipak sam pokuala probaviti
neka jaja, a mama i tata su uivali u domaoj verziji McMuffma s jajima koje su
voljeli.
"Zato se hrana za doruak jede za doruak?" upitala sam ih. "Ono, zato ne
jedemo curry za doruak?"
"Hazel, jedi."
"Ali zato?" upitala sam. "Mislim, ozbiljno: kako je kajgana pripala
ekskluzivno doruku? Moe staviti slaninu u sendvi a da nitko ne poludi. Ali u
trenu kad sendvi ima jaje, bum, to je sendvi za doruak."
Tata je odgovorio punih ustiju. "Kad se vrati, imat emo doruak za veeru.
Moe?"
"Ne elim 'doruak za veeru'", odgovorila sam, prekriivi no i vilicu preko
punog tanjura. "elim kajganu za veeru bez te blesave ideje da jelo u kojem se
nalaze jaja mora biti doruak ak i kad se dogaa u vrijeme veere."
81
"Na ovome svijetu treba birati bitke, Hazel", rekla je mama. "Ali ako se eli
boriti za ovo pitanje, stat emo iza tebe."
"Poprilino iza tebe", dodao je tata, a mama se nasmijala.
U svakom sluaju, znala sam da je glupo, ali ipak mi je nekako bilo ao
kajgane.
Kad smo zavrili s jelom, tata je oprao posude i otpratio nas do auta. Poeo
je, naravno, plakati i poljubio me je u obraz mokrim, neobrijanim licem.
Naslonio je nos o moju jagodicu i proaptao, "Volim te. Tako sam ponosan na
tebe." (Na to, pitala sam se.)
"Hvala, tata."
"Vidimo se za par dana, okej duo? Toliko te volim."
"I ja tebe volim, tata", nasmijeila sam se. "I nee me biti samo tri dana."
Mahala sam mu dok smo kretali s prilaza. Mahao je nazad i plakao. Palo mi
je na pamet da on vjerojatno misli kako me vie nikad nee vidjeti, a to je
vjerojatno mislio svakog jutra, svakog svojeg radnog dana dok je odlazio na
posao i to je vjerojatno bilo usrano.
Mama i ja smo se odvezle do Augustusove kue. Kad smo stigle onamo,
htjela je da ostanem u autu i odmaram, ali otila sam s njom do ulaznih vrata.
Dok smo se pribliavale kui, ula sam kako netko unutra plae. Isprva nisam
mislila da je rije o Gusu jer nije bilo nimalo nalik dubokom brundanju njegova
govora, ali tad sam zaula glas koji je u svakom sluaju bio iskrivljena verzija
njegova, kako govori, "JER JE TO MOJ IVOT MAMA. ON PRIPADA MENI!"
Mama me brzo zagrlila, okrenula nazad prema automobilu, a ja sam bila ono,
"Mama, to nije u redu?"
A ona je rekla, "Ne smijemo prislukivati, Hazel."
Vratile smo se u auto i ja sam poslala Augustusu poruku da smo vani i da ga
ekamo.
Neko smo vrijeme gledale u kuu. udna stvar s kuama jest to one gotovo
uvijek izgledaju kao da se u njima nita ne dogaa, ak iako sadravaju veinu
naih ivota. Pitala sam se je li to iskljuiva svrha ahitekture.
"Pa", rekla je mama nakon nekog vremena, "mislim da smo prilino uranile."
"Gotovo kao da nisam morala ustati u pet i trideset", rekla sam. Mama je
posegnula prema spremniku izmeu nas, zgrabila alicu s kavom i otpila gutljaj.
Telefon mi je zazujao. Augustusova poruka.
82
84
Kad se Augustus nije pojavio nakon dvadeset minuta, pitala sam mamu misli
li da neto nije u redu. Podigla je pogled sa svojeg uasnog asopisa dovoljno
da kae, "Vjerojatno je otiao na toalet ili neto takvo."
Aerodromska je agentica dola i zamijenila moj spremnik sa spremnikom
kisika koji je osigurala zrakoplovna tvrtka. Bilo me sram da ta ena klei preda
mnom dok svi gledaju pa sam Augustusu poslala poruku dok je ona radila.
Nije odgovorio. inilo se da mama ne brine, ali ja sam zamiljala svakojake
mogunosti unitavanja puta u Amsterdam (uhienje, ozljeda, slom ivaca) i
osjeala kao da s mojim prsima neto nerakovsko nije u redu dok su minute
prolazile.
A upravo kad je gospoa za pultom s kartama objavila da e poeti
postupak prijave za osobe kojima je potrebno malo vie vremena i ama ba svi
na gatu su se okrenuli prema meni,vidjela sam Augustusa kako brzo epa s
McDonaldsovom vreicom u ruci i ruksakom prebaenim preko ramena. "Gdje
si bio?" upitala sam ga.
"Oprosti, red je bio predug", odgovorio je i ponudio mi ruku. Prihvatila sam
pa smo zajedno hodali do pulta za prijave.
Osjeala sam kako nas svi promatraju, pitajui se to nije u redu s nama i
hoe li nas to ubiti, kako je moja mama hrabra i tako dalje. Ponekad je to bio
najgori dio bolesti: fiziki dokazi koji vas dijele od drugih ljudi. Bili smo
neizbrisivo drugaiji, to nikad nije bilo oitije, nego dok smo nas troje hodali
praznim avionom uz stjuardesu koja je suosjeajno kimala i pokazivala prema
naem redu, daleko u dnu. Sjela sam u sredinu reda s tri sjedala, s Augustusom
do prozora i mamom do prolaza. Osjeala sam se malo stisnutom s mamine
strane pa sam se prirodno pomakla prema Augustusu. Bili smo odmah iza krila
aviona. Otvorio je torbu i otpakirao burger.
"No, stvar s jajima je", rekao je, "to dorukizacija daje kajgani odreenu
sigurnost, kui? Moe bilo kad i bilo gdje nabaviti malo slanine i Cheddar sira,
od tacosa do sendvia i prenog sira, ali kajgana - ona je vana."
"Smijeno", rekla sam. Ljudi su poeli popunjavati avion. Nisam ih htjela
gledati pa sam skrenula pogled prema Augustusu.
"Samo kaem: moda je kajgana getoizirana, ali je i posebna. Ima svoje
mjesto i vrijeme, kao i crkva."
"Ne moe biti vie u krivu", protestirala sam. "Poeo si se sluiti izvezenim
porukama s jastuka tvojih roditelja. Tvrdi da je krhka, rijetka stvar lijepa samo
zato stoje krhka i rijetka. Ali to je la, i ti to dobro zna."
85
"A i ja bih due ivjela." Pogledao me iskosa. "Zna, zbog relativnosti ili eg
ve." I dalje je djelovao zbunjeno. "Sporije starimo kad se kreemo bre u
odnosu na stajanje na mjestu. Znai upravo sad vrijeme prolazi sporije za nas
nego za ljude na zemlji."
"Cure s faksa", rekao je. "Tako su pametne." Zakolutala sam oima. Udario
je svojim (pravim) koljenom moje i ja sam mu svojim koljenom uzvratila. "Spava
ti se?" upitala sam ga.
"Nimalo", odgovorio je.
"Aha", sloila sam se. "Ni meni." Tablete za spavanje i lijekovi nisu na mene
djelovali kao na normalne ljude.
"Hoe gledati drugi film?" upitao je. "Imaju i Portmaniin film iz njene Hazel
ere."
"elim gledati neto to ti nisi ve gledao."
Na kraju smo gledali 300, ratni film o 300 Spartanaca koji su zatitili Spartu
od neprijateljske vojske od milijardu Perzijanaca. Augustusov je film opet poeo
prije mojeg i prvo sam ga nekoliko minuta sluala kako govori, "K vragu!" ili
"Gotov!" svaki put kad bi netko stradao na neki posebno opak nain. Nagnula
sam se preko rukohvata i oslonila glavu na njegovo rame kako bih mogla vidjeti
ekran i stvarno gledati film s njime.
U 300 se pojavljuje poprilian broj dobro nauljenih mladia bez majica to
nije bilo neprivlano za gledanje, ali uglavnom je u njemu bilo puno mahanja
maem bez pravog uinka. Trupla Perzijanaca i Spartanaca gomilala su se i
nisam mogla sasvim shvatiti zato su Perzijanci tako zli, niti zato su Spartanci
tako super. "Suvremenost se", da citiram KT, "specijalizira u onoj vrsti bitaka u
kojoj nitko ne gubi nita stvarno vrijedno, osim moda svojeg ivota." A tako je
bilo i u tom sudaru titana.
Prema kraju filma gotovo su svi bili mrtvi i doao je taj luaki trenutak kad
su Spartanci poeli slagati trupla poginulih kako bi oblikovali zid od trupala.
Mrtvi su postali zapreka izmeu Perzijanaca i ceste prema Sparti. Sve mije to
bilo pomalo muno pa sam na sekundu skrenula pogled i upitala Augustusa:
"to misli, koliko je mrtvih?"
Uutkao me rukom. ". . Ovo postaje super."
Kad su Perzijanci napali, morali su se penjati preko zida smrti, a Spartanci su
uspjeli zauzeti povieno tlo iznad planine mrtvaca. Kako su se trupla reala,
tako je zid muenika postajao sve vii, bilo se sve tee popeti, svi su mahali
88
maevima ili ispaljivali strijele dok su rijeke krvi tekle niz Planinu smrti i tako
dalje.
Na trenutak sam maknula glavu s njegova ramena da bih se odmorila od
krvoprolia i promatrala Augustusa kako gleda film. Nije mogao zauzdati svoj
vragolasti osmijeh. Promatrala sam svoj ekran kiljei dok je rasla planina od
trupala Perzijanaca i Spartanaca. Kad su Perzijanci konano pregazili Spartance,
ponovno sam pogledala Augustusa. Iako su dobri momci upravo bili izgubili,
Augustus je djelovao upravo radosno. Opet sam se stisnula uz njega, ali oi sam
drala zatvorene sve dok bitka nije zavrila.
Kad je krenula odjavna pica, skinuo je slualice i rekao: "Oprosti, bio sam
preplavljen plemenitou rtve. to si rekla?"
"to misli, koliko je mrtvih?"
"Misli, koliko je fiktivnih ljudi umrlo u tom fiktivnom filmu? Nedovoljno",
alio se.
"Ne, mislim ono, ikad. Ono, to misli, koliko je ljudi umrlo?"
"Sluajno znam odgovor na to pitanje", rekao je. "Na svijetu je sedam
milijardi ivih ljudi i oko otprilike devedeset i osam milijardi mrtvih."
"Oh", rekla sam. Mislila sam da, budui da je populacija tako brzo rasla,
moda ima vie ivih nego ukupno svih preminulih.
"Na svaku ivu osobu dolazi otprilike etrnaestero mrtvih", objasnio je.
Odjavna se pica i dalje vrtjela. Treba dugo da se imenuju sva ta trupla,
pretpostavila sam. Glavu sam i dalje drala na njegovu ramenu. "Malo sam to
istraivao prije par godina", nastavio je. "Pitao sam se moe li se ikog pamtiti.
Ono, ako se organiziramo i dodijelimo odreen broj trupala svakoj ivoj osobi,
bi li bilo dovoljno ivih da se sjeaju svih mrtvih?"
"I ima li?"
"Svakako, svatko moe imenovati etrnaestero mrtvih. Ali mi smo
neorganizirani i ucviljeni pa mnogo ljudi zavri pamtei Shakespearea, a nitko se
ne sjea osobe o kojoj je napisao pedeset i peti sonet."
"Aha", sloila sam se.
Bila sam tiha minutu, a onda me upitao, "eli li itati ili neto?" Rekla sam
da elim. Za predavanje o poeziji itala sam tu dugu poemu pod nazivom Urlik
Allena Ginsberga, a Gus je ponovno itao Kraljevsku tugu.
Nakon nekog me vremena upitao: "Valja li?"
"Poema?"
89
"Aha."
"Aha, sjajna je. Tipovi u toj poemi uzimaju vie droge ak i od mene. Kakva je
KT?"
"I dalje sjajna", odgovorio je.
"itaj mi."
"To nije ba poema koju bi itao naglas dok sjedi pored usnule majke. U
njoj ima, ono, sodomije i aneoskog praha", rekla sam.
"Upravo si nabrojala moje dvije omiljene razonode", rekao je. "Okej, itaj mi
onda neto drugo."
"Hm", odgovorila sam. "Nemam nita drugo."
"teta. Ba sam raspoloen za poeziju. Zna li neto napamet?"
"Poimo ti i ja sada", poela sam nervozno. "Dok po nebu vee pada / kao
anestezija po pacijentu."
"Sporije", rekao je.
Bila sam stidljiva, kao kad sam mu prvi put rekla za Kraljevsku tugu. "Hm,
okej. Okej. 'Poimo kroz poluprazne ulice, gdje nas eka namrgoeno lice, / i u
jeftinim prenoitima burne noi / pranjavi restorani i ostrige gdje emo proi:
ove ulice su kao zamorna pria /naeg podmuklog vodia / koji nam postavlja to
jedno pitanje.../ "to je to?" ne pitaj oh, / i tako ja s tobom pooh."
"Zaljubljen sam u tebe", rekao je tiho.
"Augustuse."
"Jesam", rekao je. Gledao je ravno u mene i mogla sam vidjeti kako mu se
kutovi oiju boraju. "Zaljubljen sam u tebe i neu si uskratiti jednostavno
zadovoljstvo govorenja istine. Zaljubljen sam u tebe i znam da je ljubav samo
urlik u prazninu, u zaborav koji je neumitan, da smo svi osueni i da e doi dan
kad e se svi nai napori pretvoriti u prah, i znam da e sunce progutati jedinu
zemlju koju emo ikad imati, ali zaljubljen sam u tebe."
"Augustuse", ponovila sam, ne znajui to da kaem. Osjeala sam kao da u
meni sve raste, kao da se utapam u udnovato bolnoj radosti, ali nisam mu to
mogla rei nazad. Nisam mogla nita rei. Samo sam ga gledala i pustila sam ga
da me gleda sve dok nije kimnuo napuenih usana i okrenuo glavu, oslonivi se
o prozor.
90
JEDANAESTO POGLAVLJE
Mislim da je zaspao. I ja sam naposljetku zaspala, a probudio me zvuk
motora pri sputanju. Imala sam uasan okus u ustima pa sam ih, zbog straha
da u zatrovati cijeli avion, pokuala drati zatvorenima.
Pogledala sam Augustusa koji je gledao kroz prozor dok smo se sputali
kroz niske oblake i uspravila se kako bih vidjela Nizozemsku. inilo se kao da je
zemlja uvuena u ocean, maleni kvadrati zelenog bili su sa svih strana okrueni
kanalima. Zapravo smo sletjeli paralelno uz kanal, kao da postoje dvije piste:
jedna za nas i jedna za ptice koje slijeu na vodu.
Nakon to smo dobili torbe i proli carinu, svi smo se ugurali u taksi koji je
vozio debeljukasti elavi tip iji je engleski bio savren - bolji od mog. "Hotel
Filosoof?" upitala sam.
A on je odgovorio: "Amerikanci ste?"
"Jesmo", odgovorila je mama. "Iz Indiane smo."
"Indiana", rekao je on. "Ukrali su zemlju Indijancima i ostavili ime, da?"
"Tako nekako", odgovorila je mama. Taksist se ukljuio u promet i krenuli
smo prema autoputu s mnogo plavih znakova ispisanih rijeima prepunih
dvostrukih samoglasnika: Oosthuizen, Haarlem. Pored autoputa, prazna se i
ravna zemlja protezala kilometrima, prekinuta povremenim golemim
korporativnim sjeditima. Ukratko, Nizozemska je izgledala poput
Indianapolisa, samo s manjim automobilima. "Ovo je Amsterdam?" upitala sam
taksista.
"I da i ne", odgovorio je. "Amsterdam je poput godova stabla: to ste blie
sreditu, to je stariji."
Sve se dogodilo odjednom: sili smo s autoputa i tu se naao niz kua iz
moje mate, opasno nagnut nad kanale, ogroman broj bicikala i coffee-shopova
koji su oglaavali VELIKU SOBU ZA PUENJE. Provezli smo se preko kanala i s
vrha mosta mogla sam vidjeti desetke brodova-kua usidrenih na vodi. Nimalo
nije sliio Americi. Izgledao je poput stare slike, ali stvaran - sve je bilo bolno
idilino u jutarnjoj svjetlosti - i pomislila sam kako bi na predivan nain udno
bilo ivjeti na mjestu gdje su sve izgradili mrtvi.
"Jesu li te kue jako stare?" upitala je moja mama.
"Mnoge od kua uz kanal datiraju iz Zlatnog doba, iz sedamnaestog
stoljea", odgovorio je. "Na grad ima bogatu povijest iako mnogi turisti ele
vidjeti samo etvrt crvenih svjetiljki." Zastao je. "Mnogi turisti misle da je
91
Amsterdam grad grijeha, ali istina je da je ovo grad slobode. A u slobodi veina
ljudi pronalazi grijeh."
Sve su sobe u hotelu Filosoof bile nazvane po filozofima: mama i ja smo
odsjele na donjem katu, u Kierkegaardu, a Augustus kat iznad, u Heideggeru.
Naa je soba bila malena: dvostruki krevet uza zid s mojim BiPAP ureajem,
koncentratorom kisika i desetak punjivih spremnika kisika u podnoju kreveta.
Pored opreme nalazila se pranjava platnena stolica s uleglim sjeditem, stol i
polica s knjigama iznad kreveta na kojoj su se nalazila sabrana djela Sorena
Kierkegaarda. Na stolu smo pronali pletenu koaru prepunu darova Dobrih
duhova. Unutra su bile drvene klompe, naranasta nizozemska majica,
okolade i razni drugi darovi.
Filosoof se nalazio tik do Vondelparka, najslavnijeg amsterdamskog parka.
Mama je htjela otii u etnju, ali ja sam bila superumorna pa je ukljuila BiPAP i
namjestila mi masku. Mrzila sam govoriti dok je ta stvar bila ukljuena, ali rekla
sam, "Samo idi u park i nazvat u te kad se probudim."
"U redu", rekla je. "Lijepo spavaj, duo."
Ali kad sam se, satima kasnije, probudila, ona je sjedila na drevnoj stoliici u
kutu sobe i itala vodi. "Jutro", rekla sam.
"Zapravo je kasno poslijepodne", odgovorila je i s uzdahom ustala. Prila je
krevetu, smjestila spremnik na kolica i povezala ga s cjevicom dok sam ja
skidala BiPAP-ovu masku i stavljala cjevice u nos. Postavila ga je na 2,5 litre u
minuti - trebat e est sati prije nego ga budem morala promijeniti - i tad sam
ustala.
"Kako se osjea?" upitala je.
"Dobro", odgovorila sam. "Sjajno. Kako je bilo u Vondelparku?"
"Preskoila sam ga", odgovorila je. "Ali proitala sam sve o njemu u vodiu."
"Mama", rekla sam, "nisi morala ostati ovdje."
Slegnula je ramenima. "Znam. Htjela sam. Volim te gledati dok spava."
"Kae perverznjak." Glasno se nasmijala, ali ja sam se i dalje osjeala loe.
"elim da se zabavlja ili to ve, zna?"
"U redu. Zabavljat u se veeras, dobro? Radit u lude stvari za mame dok ti
i Augustus budete na veeri."
"Bez tebe?" upitala sam.
"Da, bez mene. U stvari, imate rezervaciju u restoranu Oranjee", rekla je.
"To je dogovorila pomonica gospodina Van Houtena. Nalazi se u etvrti
92
Jordaan. Jako minkerski dio grada, kako kae vodi. Blizu je tramvajske
stanice. Augustus ima upute. Moete jesti vani, gledati brodove kako prolaze.
Bit e lijepo. Jako romantino."
"Mama."
"Samo kaem", rekla je. "Trebala bi se odjenuti. Moda ljetnu haljinu?"
ovjek bi se mogao diviti ludosti situacije: majka alje esnaestogodinju
ker samu sa sedamnaestogodinjim dekom u nepoznat grad poznat po
svojem manjku granica. Ali i to je bila nuspojava umiranja: nisam mogla trati,
plesati ili jesti hranu bogatu duikom, ali u gradu slobode, bila sam meu
najslobodnijim njegovim stanovnicima.
I odjenula sam ljetnu haljinu - lepravu stvarcu s plavim otiskom i natpisom
Zauvijek 21 do koljena - s tajicama i balerinkama jer mi se svialo biti mnogo
niom od njega. Ula sam u smijeno malenu kupaonicu i borila se s
raupanom kosom sve dok nisam dobila prihvatljiv izgled Natalie Portman iz
sredine 2000-ih. Tono u est poslijepodne (podne kod kue), zaulo se
kucanje.
"Halo?" povikala sam kroz vrata. U hotelu Filosoof nije bilo kljuanice.
"U redu", odgovorio je Augustus. Mogla sam uti cigaretu u njegovim
ustima. Pogledala sam se. Ljetna je haljina pokazivala najvie to je, kad je rije
o mojem prsnom kou i kljunoj kosti, Augustus ikad vidio. Nije bila opscena ili
tome slino, ali bila je najblie mojem pojmu pokazivanja koe. (Moja je majka u
tom pogledu imala moto s kojim sam se slagala: Lancasteri ne pokazuju prsni
ko.)
Otvorila sam vrata. Augustus je nosio crno odijelo s uskim reverima,
savreno iskrojeno, svijetloplavu koulju i crnu tanku kravatu. Cigareta mu je
visjela u kutu ozbiljnih usana. "Hazel Grace", rekao je, "izgleda savreno."
"Ja", rekla sam. Mislila sam da e se ostatak reenice materijalizirati
prolaskom zraka kroz moje glasnice, ali nita se nije dogodilo. Tad sam konano
uspjela rei: "Osjeam da nisam dovoljno sveano odjevena."
"Ah, ovaj stari komad?" upitao me smijeei se.
"Augustuse", rekla je moja mama iza mene, "izgleda iznimno privlano."
"Hvala vam, gospoo", odgovorio je. Ponudio mi je ruku i ja sam je
prihvatila, bacivi pogled prema mami.
"Vidimo se do jedanaest", rekla je.
93
napola puni kinice, neki od njih gotovo potopljeni. Malo dalje niz kanal mogla
sam vidjeti brodove - kue kako plutaju na pontonima, a u sredini kanala
otvoreni je brod, ravnog dna, i pun sklopivih stolaca i s prijenosnim stereom
polako klizio prema nama. Augustus je uzeo svoju au ampanjca i podigao je.
Uzela sam svoju iako nikad nisam probala alkohol, osim nekoliko gutljaja oeva
piva.
"U redu", rekao je.
"U redu", rekla sam i kucnuli smo se. Otpila sam gutljaj. Sitni su se mjehurii
topili u mojim ustima i putovali sjevernije,prema mojem mozgu. Slatko. Otro.
Prefino. "Ovo je stvarno dobro", rekla sam. "Nikad nisam pila ampanjac."
Pojavio se ozbiljan mladi konobar valovite plave kose. Bio je moda ak i vii
od Augustusa. "Znate li", upitao nas je s prelijepim naglaskom, "to je Don
Perignon rekao nakon to je izumio ampanjac?"
"Ne?" odgovorila sam.
"Pozvao je kolege redovnike i rekao im, 'Brzo doite, kuao sam zvijezde.'
Dobrodoli u Amsterdam. elite li vidjeti jelovnik ili ete uzeti neto po odabiru
chefa? "
Pogledala sam Augustusa, a on je pogledao mene. "Jelo po izboru chefa
zvui sjajno, ali Hazel je vegetarijanka." Spomenula sam to Augustusu doslovno
jednom, prvog dana kad smo se upoznali.
"To nije problem", rekao je konobar.
"Sjajno. A moemo li dobiti jo ovoga?" upitao je Gus, govorei o
ampanjcu.
"Naravno", odgovorio je konobar. "Veeras smo zvijezde spremili u boce,
moji mladi prijatelji. Bah, konfeti!" rekao je i lagano otresao sjeme s ramena.
"Ve mnogo godina nije bilo ovako loe. Posvuda su. Jako nervira."
Konobar je nestao. Gledali smo konfete kako padaju s neba, klize niz kanal
na povjetarcu i rue se u vodu. "Malo je teko vjerovati da bi ovo ikoga ikad
smetalo", rekao je Augustus nakon nekog vremena.
"Ali ljudi se uvijek naviknu na ljepotu."
"Ja se jo nisam navikao na tebe", odgovorio je on s osmijehom. Osjetila
sam kako crvenim. "Hvala ti to si dola u Amsterdam."
"Hvala tebi to si mi dopustio da ti otmem elju", odgovorila sam.
"Hvala ti to nosi haljinu koja je ono, ide", rekao je. Odmahnula sam
glavom, pokuavajui mu se ne nasmijeiti. Nisam htjela biti granata. Ali opet,
95
on je znao to radi, nije li? Ovo je i njegov izbor. "Hej, kako ona pjesma
zavrava?" upitao je.
"Ha?"
"Ona koju si mi recitirala u avionu."
"Oh, Prufrock? Zavrava, 'Po odajama kraj djeva morskih / ovjenanih
crveno-smeim vijencima dugo mi prebivasmo / dok glas ovjeka nas ne
probudi, i mi se davimo.'"
Augustus je izvukao cigaretu i filtrom lupnuo o stol. "Glupi ljudski glasovi
uvijek sve pokvare."
Konobar je stigao s jo dvije ae ampanjca i neim to je nazvao,
"belgijskim bijelim parogama s infuzijom lavande".
"Ni ja nikad nisam pio ampanjac", rekao je Gus kad je konobar otiao. "U
sluaju da si se pitala ili neto. Takoer nikad nisam jeo bijele paroge."
Zvakala sam svoj prvi zalogaj. "udesno je", rekla sam.
Uzeo je zalogaj, progutao. "Boe. Kad bi paroge uvijek imale takav okus, i
ja bih bio vegetarijanac." Dolje u kanalu pribliili su nam se neki ljudi u
lakiranom drvenom brodu. Jedna je od njih, ena kovrave plave kose od
moda trideset godina, pila pivo pa je podigla au prema nama i neto viknula.
"Ne govorimo nizozemski", doviknuo im je Gus.
Netko od ostalih je pourio s prijevodom: "Prelijep par je prelijep."
Hrana je bila tako dobra da je, sa svakim donesenim jelom, na razgovor
dalje skretao u fragmentiranu proslavu njene izvrsnosti: "elim da ovaj rioto
od ljubiaste mrkve postane osoba kako bih je mogao odvesti u Las Vegas i
oeniti."
"Sorbetu od slatkog graka, tako si neoekivano udesan." Voljela bih da
sam bila gladnija.
Nakon zelenih njoka sa enjakom i crvenim listiima goruice, konobar je
rekao, "Slijedi desert. Ali prvo, jo zvijezda?"
Odmahnula sam glavom. Dvije su mi ae bile dovoljne. ampanjac nije bio
iznimka mojoj visokoj toleranciji na depresante i analgetike: osjeala sam
toplinu, ali ne i opijenost. Ali nisam se eljela napiti. Rijetke su noi poput ove i
eljela sam je upamtiti.
"Mmmm", rekla sam kad je konobar otiao, a Augustus se vragolasto
nasmijeio gledajui niz kanal, dok sam ja gledala uzvodno. Imali smo to i
gledati pa tiina zapravo i nije bila neobina, ali htjela sam da sve bude
96
mi da su jedini vrijedni ivoti oni koji se ive za neto ili umiru za neto. To je
stvarno zlobno rei mi."
Zbog neeg sam se osjeala kao dijete pa sam uzela zalogaj deserta kako
bih ostavila dojam da mi to i nije previe vano.
"Oprosti", rekao je. "Nisam htio da to tako zvui. Mislio sam samo na sebe."
"Aha, jesi", rekla sam. Bila sam previe sita da bih jela dalje. Bojala sam se da
bih mogla povraati, jer sam esto povraala nakon jela. (Nije bulimija, samo
rak.) Gurnula sam tanjur s desertom prema Gusu, ali on je odmahnuo glavom.
"ao mi je", ponovio je i preko stola posegnuo za mojom rukom. Pustila sam
mu da je uzme "Zna, mogao bih biti mnogo gori."
"Kako?" zadirkivala sam ga.
"Mislim, iznad zahodske koljke imam kaligrafiju na kojoj pie, 'Svakog se
dana okupaj u utjehi bojih rijei', Hazel. Mogao bih biti mnogo gori."
"Zvui nehigijenski", rekla sam.
"Mogao bih biti gori."
"Mogao bi biti gori."
Nasmijeila sam se. Stvarno sam mu se sviala. Moda sam narcisoidna ili
neto, ali kad sam to shvatila tog trenutka u Oranjeeu, jo mi se vie sviao.
Kad se na konobar pojavio kako bi odnio desert, rekaoje: "Va je objed
platio gospodin Peter Van Houten."
Augustus se nasmijeio. "Taj Peter Van Houten uope nije tako lo."
Hodali smo uz kanal dok je padao mrak. Ulicu dalje od Oranjeea zastali smo
pored klupe okruene starim, hravim biciklima vezanim uz drae bicikala i
jedni za druge. Sjeli smo jedno do drugog okrenuti prema kanalu pa me zagrlio.
Mogla sam vidjeti odbljesak svjetlosti koja je dopirala iz etvrti crvenih
svjetiljki. Iako je to bila etvrt crvenih svjetiljki, svjetlost koja je odande dopirala
bila je nekako sablasno zelena. Zamiljala sam tisue turista kako se napijaju,
napuavaju i teturaju uskim ulicama.
"Ne mogu vjerovati da e nam sutra sve rei", rekla sam. "Peter Van Houten
e nam rei slavni nenapisan kraj najbolje knjige u povijesti."
"A i platio je veeru", rekaoje Augustus.
"Stalno zamiljam da e nas pretraiti kako bi vidio imamo li ureaje za
snimanje prije nego nam kae. A onda e sjesti meu nas na kau u svojoj
99
Uzdahnuo je, izdiui toliko dugo da se mojim usranim pluima to inilo kao
hvalisanje. Gurnuo je u usta novu cigaretu. "Zna li ono slavno, da ne postoji
mjesto na kojem se manje igra od bolnikog igralita?" Kimnula sam. "Pa, bio
sam par tjedana u Memorialu kad su mi odrezali nogu i sve. Bio sam na petom
katu i imao sam pogled na igralite koje je, naravno, uvijek bilo potpuno prazno.
Bio sam preplavljen metaforikom snagom praznog igralita u bolnikom
dvoritu. Ali tad se na igralitu poela pojavljivati jedna djevojka, sama. Dolazila
je svakog dana i ljuljala se potpuno sama na ljuljakama, onako kako vidi u
filmovima ili neto. Pa sam jednog dana jednu od boljih sestara zamolio da
dovede tu mravu curu i sestra ju je dovela u posjet. Bila je to Caroline i ja sam
upotrijebio svoju silnu karizmu da je osvojim." Zastao je pa sam odluila rei
neto.
"Nisi toliko karizmatian", rekla sam. U nevjerici se namrtio. "Uglavnom si
samo seksi", objasnila sam.
Nasmijao se.
"Stvar s mrtvim ljudima", rekao je pa se zaustavio. "Stvar je u tome da
zvui kao gad ako ih ne romantizira, ali istina je... komplicirana valjda. Ono,
upoznata si s priom o stoikom i odlunom bolesniku od raka koji se junaki
bori s boleu svom svojom nadljudskom snagom i nikad se ne ali i ne prestaje
smijeiti, ak ni na samome kraju, i tako dalje?"
"Svakako", odgovorila sam. "To su brine i velikodune due iji je svaki dan
Inspiracija svima nama. Toliko su snani! Tako im se divimo!"
"Tono, ali stvarno, osim nas oito, djeca oboljela od raka nisu statistiki
vjerojatnije udesna, suosjeajna, ustrajna ili togod. Caroline je uvijek bila
udljiva i jadna, ali to mi se svialo. Svialo mi se osjeati se kao da je odabrala
mene kao jedinu osobu na svijetu koju nee mrziti pa smo sve zajedniko
vrijeme provodili traajui ostale, zna? Traajui sestre, drugu djecu, obitelji i
sve ostale. Ne znam je li to bila ona ili tumor. Mislim, jedna od njenih sestara mi
je jednom rekla da Caroline ima tumor koji je meu medicinskim osobljem
poznat kao Tumor seronja jer te pretvori u udovite. I tu je ta cura kojoj
nedostaje petina mozga i kojoj se vratio Tumor seronja i ona nije bila, zna,
primjer stoikog junatva klinca bolesnog od raka. Bila je... mislim, da budem
iskren, bila je kuja. Ali ne moe to rei jer je imala taj tumor, a i ona je, mislim,
mrtva je. A i imala je puno razloga da bude neugodna, zna?"
Znala sam.
101
"Zna onaj dio u Kraljevskoj tuzi kad Anna hoda preko nogometnog igralita
kako bi dola na tjelesni ili tove pa padne i zaroni licem u travu i tad zna da se
rak vratio i da je u njenom ivanom sustavu i ne moe ustati i lice joj je
centimetar od trave terena pa samo lei ondje i gleda travu izbliza, primjeujui
svjetlo kako pada i... ne sjeam se citata, ali zvui kao da je Anna imala
vitmanovsko otkrivenje kako je definicija ljudskosti mogunost divljenja
udesnosti stvaranja ili tove. Zna taj dio?"
"Znam taj dio", odgovorila sam.
"Pa kasnije, dok me kemoterapija unitavala, iz nekog sam razloga odluio
osjeati nadu. Ne toliko to se tie preivljavanja, ali osjeao sam se kako se
Anna osjea u toj knjizi, onaj osjeaj uzbuenja i zahvalnosti to se uope mogu
diviti svemu tome.Ali u meuvremenu je Caroline iz dana u dan postajalo sve
loije. Nakon nekog je vremena otila kui i bilo je trenutaka kad sam mislio da
bismo mogli imati ono, obinu vezu, ali nismo mogli, stvarno ne, jer ona nije
imala filtera izmeu misli i govora, a to je bilo tuno i neugodno, a esto i bolno.
Ali mislim, ne moe ostaviti curu s tumorom na mozgu. A njenim sam se
roditeljima svidio, a imala je i mlaeg brata koji je bio stvarno kul klinac. Mislim,
kako da je ostavim? Umirala je.Trajalo je itavu vjenost. Trajalo je gotovo
godinu dana, a tijekom tih godinu dana druio sam se s curom koja bi se ono,
niim izazvana poela smijati, pokazivati moju protezu i zvati me epavi."
"Ne", rekla sam.
"Aha. Mislim, bio je to tumor. Pojeo joj je mozak, zna? Ili nije bio tumor. Ne
mogu to znati jer su bili nerazdvojni, ona i tumor. Ali kako je postajala sve
bolesnija, mislim, samo bi ponavljala iste prie i smijala se svojim komentarima
iako bi istu stvar moda ponovila ve sto puta tijekom dana. Ono, tjednima bi
ponavljala isti vic: 'Gus ima sjajne noge. Hou rei, nogu.' A tad bi se poela
smijati kao manijak."
"Oh, Gus", rekla sam. "To je..."
Nisam znala to rei. Nije me gledao i inilo se nasilnim da ja pogledam
njega. Osjetila sam kako se naginje naprijed. Izvadio je cigaretu iz usta i
zagledao se u nju, vrtei je izmeu palca i kaiprsta. Potom ju je vratio.
"Pa", rekao je, "budimo poteni, stvarno imam super nogu."
"ao mi je", rekla sam. "Stvarno mi je ao."
"Sve je u redu, Hazel Grace. Ali samo da razjasnimo, kad sam pomislio da
vidim duha Caroline Mathers u grupi za podrku, nisam bio posve sretan. Zurio
sam, ali nisam udio, ako zna na to mislim."
102
103
DVANAESTO POGLAVLJE
Probudila sam se u etiri sata u nizozemsko jutro, spremna za dan. Propali
su svi pokuaji da ponovno usnem pa sam leala ondje s BiPAP-om koji je
upuhivao i izvlaio zrak. Uivala sam u zmajskim zvukovima, ali bih svejedno
bila sretnija da sam sama mogla birati udahe.
Ponovno sam itala Kraljevsku tugu sve dok se mama, oko est ujutro, nije
probudila i okrenula prema meni. Protrljala mi je glavom rame, zbog ega sam
se osjeala nelagodno i pomalo augustinijanski.
Hotel nam je u sobu poslao doruak koji je, na moje oduevljenje, sadravao
suhomesnate proizvode, uz mnoga druga neodobravanja amerikih
dorukovnih konvencija. Haljina koju sam bila planirala nositi za upoznavanje s
Peterom Van Houtenom prijevremeno je dola na red za veeru u Oranjeeu pa
sam se otuirala, napola izravnala kosu te provela trideset minuta raspravljajui
s mamom o razliitim prednostima i nedostacima dostupnih haljina. Tad sam se
odluila odjeom to je najvie mogue pribliiti Anni iz KT-e: obula sam starke i
odjenula tamne traperice kakve sam uvijek nosila te svijetlo-plavu majicu.
Na majici sam imala otisak slavnog nadrealistinog djela Renea Magrittea na
kojem je bio nacrtao lulu, a potom ispod crtea kurzivom ispisao eci n'est pas
une pipe. ("Ovo nije lula.")
"Ja jednostavno ne razumijem tu majicu", rekla je mama.
"Peter Van Houten e je razumijeti, vjeruj mi. U Kraljevskoj tuzi postoji valjda
sedam tisua referenci na Magrittea."
"Ali to jest lula."
"Ne, nije", odgovorila sam. "To je crte lule. Kui? Svi prikazi stvari
inherentno su apstraktni. To je jako pametna ideja."
"Kako si toliko odrasla da razumije stvari koje zbunjuju tvoju prastaru
majku?" upitala je mama. "ini se kao da sam juer sedmogodinjoj Hazel
objanjavala zato je nebo plavo. Tad si mislila da sam genijalka."
"Zato je nebo plavo?" upitala sam.
"Zato", odgovorila je. Nasmijala sam se. Kako se bliilo deset, postajala sam
sve nervoznijom: bila sam nervozna jer u vidjeti Augustusa; nervozna jer u
upoznati Petera Van Houtena; nervozna zato to moja odjea nije dobra odjea;
nervozna jer bismo mogli ne pronai pravu kuu meu svim tim kuama u
Amsterdamu koje izgledaju prilino slino; nervozna zbog straha da emo se
izgubiti i nikad vie ne pronai put do Filosoofa; nervozna nervozna nervozna.
104
Mama nije prestajala razgovarati sa mnom, ali nisam je mogla sluati. Upravo
kad sam se spremala zamoliti je da ode na kat i provjeri je li Augustus ustao,
pokucao je na vrata.
Otvorila sam. Pogledao je majicu i nasmijeio se. "Smijeno", rekao je.
"Nemoj moje cice zvati smijenima", odgovorila sam mu.
"Tu sam", rekla je mama iza nas. Ipak sam uspjela natjerati Augustusa da
pocrveni i izbaciti ga iz takta toliko da konano mogu podnijeti pogled na njega.
"Sigurno ne eli s nama?" upitala sam mamu.
"Danas idem u Rijksmuseum i Vondelpark", odgovorila je. "Osim toga, ja
uope ne razumijem njegovu knjigu. Bez uvrede. Zahvali njemu i Lidewij u nae
ime, u redu?"
"Dobro", rekla sam. Zagrlila sam mamu, a ona me poljubila iznad uha.
Peter Van Houtenova bijela kua u nizu nalazila se odmah iza ugla od hotela,
na Vondelstraatu, okrenuta prema parku. Broj 158. Augustus me jednom rukom
uhvatio za ruku, a drugom zgrabio kolica s kisikom pa smo napravili tri koraka
do lakiranih plavo-crnih ulaznih vrata. Srce mije tuklo. Jedna su me zatvorena
vrata dijelila od odgovora o kojima sam sanjala otkako sam prvi put proitala
onu posljednju nezavrenu stranicu.
Iznutra sam mogla uti bas-ritam koji je tutnjao tako glasno da je tresao
prozore. Pitala sam se ima li Peter Van Houten dijete koje voli rap.
Zgrabila sam kucalo u obliku lavlje glave i oprezno pokucala. Ritam je
nastavio. "Moda nas ne uje od glazbe?" zakljuio je Augustus. Zgrabio je
lavlju glavu i mnogo glasnije pokucao.
Glazbe je nestalo, a zamijenili su je prigueni koraci. Jedno pomicanje
zasuna. Pa drugo. Vrata su se malo otvorila. Na suncu je mirkao trbuast,
proelav mukarac objeenog lica i tjedan dana stare brade. Nosio je babyplavu
muku pidamu poput onih tipova u starim filmovima. Lice i trbuh su mu bih
tako okrugli, a ruke tako mrave, daje izgledao poput krafne s etiri zabijena
tapia. "Gospodin Van Houten?" upitao je Augustus, dok mu je glas lagano
pitao.
Vrata su se s treskom zatvorila. Iza njih sam zaula mucav i kretav urik,
"LIIIIII-DAAAA-VIIIIIJ!" (Sve do tad ime njegove pomonice izgovarala sam
neto kao id-a-vi.)
Kroz vrata smo sve mogli uti. "Jesu li stigli, Peter?" upitala je ena.
105
"Pa, hm", rekla sam, "prvo vam elimo zahvaliti za sinonju veeru i..."
"Sino smo im platili veeru?" upitao je Van Houten Lidewij.
"Da, u Oranjeeu."
"Ah, da. Vjerujte mi kad kaem da ne morate zahvaliti meni ve Lidewij koja
je iznimno talentirana po pitanju troenja mojeg novca."
"Bilo nam je zadovoljstvo", odgovorila je Lidewij.
"Pa, u svakom sluaju hvala", rekao je Augustus. Mogla sam uti ljutnju u
njegovu glasu.
"Onda, ovdje sam", rekao je Van Houten nakon trenutka tiine. "Koja su
vaa pitanja?"
"Hm", rekaoje Augustus.
"Djelovao je tako inteligentno u pismima", Van Houten se obratio Lidewij
komentirajui Augustusa. "Moda je rak u njegov mozak ugradio
praznoglavca."
"Peter", rekla je Lidewij, propisno uasnuta. I sama sam bila uasnuta, ali
bilo je neto ugodno u ovjeku koji je toliko oduran da se prema nama ne
ponaa nimalo ljubazno.
"Zapravo imamo neka pitanja", rekla sam. "Govorila sam o njima u svojem
mejlu. Ne znam sjeate li se."
"Ne sjeam se."
"Njegovo je pamenje ugroeno", pojasnila je Lidewij.
"Kad bi barem moje sjeanje bilo ugroeno", odgovorio je Van Houten.
"Dakle, naa pitanja", ponovila sam.
"Ona koristi kraljevsko mi", rekao je Peter, ne obraajui se nikome
posebno. Jo jedan gutljaj. Nisam znala kakvog je okusa Scotch, ali ako ima
okus bar upola kao ampanjac, nisam mogla ni zamisliti kako moe piti toliko
mnogo i tako rano ujutro. "Jesi li upoznata sa Zenonovim paradoksom
kornjae?" upitao me.
"Imamo pitanja o tome to se s likovima dogaa nakon kraja knjige,
posebno s Anninom..."
"Pogreno pretpostavlja da moram uti tvoje pitanje da bih na njega
odgovorio. Upoznata si sa filozofom Zenonom?"
Lagano sam odmahnula glavom. "Dakle, Zenon je bio filozof iz vremena
prije Sokrata za kojeg se kae daje otkrio etrdeset paradoksa u Parmenidovu
109
prikazu svijeta - sigurno zna za Parmenida", rekao je, a ja sam kimnula kao da
znam za Parmenida, iako nisam znala. "Hvala Bogu", rekao je. "Zenon se
profesionalno specijalizirao za otkrivanje Parmenidovih netonosti i prevelikih
pojednostavnjivanja, to nije bilo teko jer je Parmenid bio spektakularno u
krivu, posvuda i uvijek. Parmenid je vrijedan tono na onaj nain na koji je
vrijedan poznanik koji svaki put kad ga odvede na utrke, predvidljivo uvijek
bira pogrenog konja. Ali Zenonov najvaniji... ekaj, daj da vidim koliko
poznaje vedski hip-hop."
Nisam znala ali li se Peter Van Houten. Trenutak kasnije, Augustus je
odgovorio umjesto mene. "Ne previe."
"U redu, ali vjerojatno poznajete Afasi och Filthvjev album Flacken."
"Ne poznajemo", rekla sam za nas oboje.
"Lidewij, odmah pusti 'Bomfallerallu'."
Lidevvij je prila MP3 plaveru, malo zavrtjela kotai i pritisnula gumb. Rap
pjesma zatutnjala je iz svih smjerova. Zvuala je poput prilino obine rappjesme, osim to su rijei bile na vedskom.
Kad je pjesma zavrila, Peter Van Houten nas je pogledao s oekivanjem, a
sitne su mu oi bile rairene to je najvie mogue.
"Ha?" upitao je. "Ha?"
Rekla sam, "Oprostite, gospodine, ali ne govorimo vedski."
"Pa, naravno da ne govorite. Ni ja ga ne govorim. Tko, do vraga, govori
vedski? Vana stvar nije ono to glasovi govore, ve ono to glasovi osjeaju.
Sigurno znate da postoje samo dvije emocije, ljubav i strah, i da Afasi och Filthy
navigira medu njima s lakoom koju je jednostavno nemogue pronai u hiphop glazbi izvan vedske. Da vam je ponovno pustim?"
"alite se?" upitao je Gus.
"Oprosti?"
"Je li ovo nekakav performans?" Pogledao je Lidewij i upitao: "Je li?"
"Bojim se da nije", odgovorila je Lidewij. "On nije uvijek... ovo je neobino..."
"O, zaepi, Lidewij. Rudolf Otto je rekao da, ako niste susreli nadahnue,
ako niste iskusili neracionalan susret s mysterium tremendumom, tad njegov
rad nije za vas. A ja kaem vama, mladi prijatelji, da ako ne moete uti Afasi
och Filthyjev razmetljiv odgovor na strah, tada moj rad nije za vas."
Ne mogu ovo dovoljno naglasiti: bila je to posve normalna rap-pjesma, samo
na vedskom.
110
"Hm", rekla sam. "Dakle, o Kraljevskoj tuzi. Annina je mama, prije kraja
knjige, trebala..."
Van Houten me prekinuo, lupkajui po ai dok je govorio kako bi je Lidevvij
napunila. "Dakle, Zenon je najpoznatiji po svojem paradoksu kornjae.
Zamislimo da se utrkuje s kornjaom. Kornjaa ima prednost od deset metara.
Dok ti pretri deset metara, kornjaa se pomaknula moda metar. A za vrijeme
koje tebi treba da pretri cijelu udaljenost, kornjaa se pomaknula jo malo i
tako u beskraj. Bra si od kornjae, ali nikad je nee stii; moe samo smanjiti
njenu prednost.Naravno, ti e samo protrati pored kornjae bez razmiljanja
o mehanizmu koji je ukljuen u sve to, ali pokazuje se daje pitanje kako to
moe napraviti nevjerojatno komplicirano i nitko ga nije rijeio sve dok Kantor
nije pokazao da su neke beskonanosti vee od drugih beskonanosti."
"Hm", rekla sam.
"Pretpostavljam da je to odgovor na tvoje pitanje", rekao je odluno pa
otpio velikoduan gutljaj iz ae.
"Ne za stvarno", rekla sam. "Pitali smo se, nakon kraja Kraljevske tuge..."
"Odbacujem sve iz tog trulog romana", rekaoje Van Houten, prekinuvi me.
"Ne", rekla sam.
"Molim?"
"Ne, to je neprihvatljivo", rekla sam. "Shvaam da roman zavrava usred
prie jer Anna umire ili postaje previe bolesna da bi nastavila, ali rekli ste da
ete nam rei to se dogaa sa svima i zato smo ovdje i mi... ja moram to uti."
Van Houten je uzdahnuo. Nakon jo jednog pia rekaoje: "Dobro. iju priu
eli uti?"
"Onu Annine mame, Nizozemskog Tulipandije, hrka Sizifa, mislim samo to se sa svima dogodi."
Van Houten je zatvorio oi i napuhao obraze dok je izdisao, a potom je
pogledao izloene drvene grede na stropu. "Hrak", rekao je nakon trenutka
tiine. "Christine posvaja hrka", a Christine je bila jedna od Anninih prijateljica
prije bolesti. To je imalo smisla. Christine i Anna su se u nekoliko scena igrale sa
Sizifom. "Christina ga posvaja, on ivi nekoliko godina nakon kraja romana i
mirno umire u hrkovskom snu."
Sad smo napredovali. "Sjajno", rekla sam. "Sjajno. U redu, a Nizozemski
Tulipandija? Je li on prevarant? Hoe li se on i Annina mama vjenati?"
111
114
Lidewij je vozila klepetavi sivi Fiat s motorom koji je zvuao poput uzbuene
etverogodinjakinje. Dok smo se vozili amsterdamskim ulicama, neprestano se
i iskreno ispriavala. "Jako mije ao. Nema opravdanja. On je jako bolestan",
rekla je. "Mislila sam da bi mu susret s vama pomogao, kad bi vidio da njegov
rad oblikuje stvarne ivote ali... jako mije ao. Ovo je jako, jako neugodno." I
Augustus i ja smo utjeli. Ja sam bila na stranjem sjeditu iza njega. Provukla
sam ruku uz bok automobila i pored njegova sjedita traei mu ruku, ali nisam
je mogla pronai. Lidevvij je nastavila: "Nastavila sam raditi jer vjerujem da je
genij i jer je plaa jako dobra, ali postao je udovite."
"Vjerujem da se prilino obogatio na knjizi", rekla sam nakon krae stanke.
"O, ne ne, on je od Van Houtenovih", rekla je. "U sedamnaestom je stoljeu
neki njegov predak otkrio kako mijeati kakao s vodom. Neki su Van Houtenovi
davno preselili u SAD i Peter je jedan od njih, ali nakon romana je preselio u
Nizozemsku. On je sramota velike obitelji."
Motor je zaurlao. Lidewij je prebacila u veu brzinu i pojurili smo mostom
preko kanala. "To su okolnosti", rekla je. "Okolnosti su ga uinile tako
okrutnim. On nije zao ovjek. Ali danas, nisam mislila... kad je rekao te uasne
stvari, nisam mogla vjerovati. Jako mi je ao. Jako, jako ao."
Morali smo parkirati ulicu dalje od kue Anne Frank. Lidewij je stala u red
kako bi nam kupila ulaznice dok sam ja sjedila leima oslonjena o maleno drvo,
promatrajui usidrene kue-brodove na kanalu Prinsengracht. Augustus je
stajao iznad mene, vrtio mi kolica s kisikom u lijenim krugovima, samo
promatrajui kotae kako se vrte. Htjela sam da sjedne pored mene, ali znala
sam da mu je teko sjediti i jo tee ponovno ustati. "U redu?" upitao je i
pogledao me. Slegnula sam ramenima i posegnula rukom za njegovim listom.
Bio je to laan list, ali ipak sam ga uhvatila. Pogledao me. "Htjela sam...", rekla
sam.
"Znam", odgovorio je. "Znam. Oito svijet nije tvornica koja ispunjava elje."
Zbog toga sam se lagano nasmijeila.
Lidewij se vratila s ulaznicama, ali njene su tanke usne bile zabrinuto
napuene. "Nema dizala", rekla je. "Jako mi je, jako ao."
"U redu je", rekla sam.
"Ne, puno je stuba", rekla je. "Strmih stuba."
"U redu je", ponovila sam. Augustus je poeo govoriti, ali sam ga prekinula.
"U redu je. Mogu ja to."
115
116
traei kisik. Spuznula sam niza zid i poela vodeno kaljati. Iznad mene je bio
stakleni zid. Zagledala sam se kroz njega u strop i pokuala ostati pri svijesti.
Lidewij je unula do mene i rekla: "Na vrhu si, to je to", a ja sam kimnula.
Bila sam mutno svjesna odraslih koji su zabrinuto pogledavali u mene; Lidewij
koja je razliitim posjetiteljima tiho govorila malo jednim, pa onda i drugim
jezikom; Augustusa koji je stajao iznad mene, njegove ruke na vrhu moje glave i
dlana kojim me milovao po kosi.
Nakon dugo vremena Lidewij i Augustus su me podigli na noge i vidjela sam
to je zatieno staklenom stijenom: tragovi olovke na tapetama koji su
oznaavah mjere rasta sve djece u tajnom skrovitu, u vremenu dok su ivjela
ovdje, centimetar po centimetar, sve dok vie nisu mogla rasti.
S tog sam mjesta vidjela dnevnu sobu Frankovih, ali i dalje smo bih u
muzeju: dug i uzak hodnik prikazivao je slike svakog od osam stanovnika tajnog
skrovita i opisivao gdje su, kako i kada umrli.
"Jedini lan cijele obitelji koji je preivio rat", rekla nam je Lidewij, govorei
o Anninu ocu Ottu. Glas joj je bio tih kao da smo u crkvi.
"Zapravo nije preivio rat", rekao je Augustus. "Preivio je genocid."
"Istina", rekla je Lidewij. "Ne znam kako nastavi ivjeti bez obitelji. Ne
znam." Dok sam itala o svakome od sedmero preminulih, mislila sam o Ottu
Franku koji vie nije bio otac, kojemu je umjesto ene i dvije keri ostao
dnevnik. Na kraju hodnika golema je knjiga, vea od rjenika, sadravala imena
103.000 Nizozemaca umrlih u Holokaustu. (Zidna je naljepnica objasnila daje
preivjelo samo 5000 deportiranih nizozemskih idova.) Knjiga je bila okrenuta
na stranicu s imenom Anne Frank, ali ono to me pogodilo bila je injenica da su
ispod njenog imena bila zapisana etiri Arona Franka. etiri. etiri Arona Franka
bez muzeja, bez povijesnih oznaka, bez ikog da ih oplakuje. Tiho sam se odluila
sjeati i moliti za etiri Arona Franka sve dok budem mogla. (Moda neki ljudi
moraju vjerovati u pravog i svemogueg Boga da bi se molili. Ja ne moram.)
Kad smo stigli do kraja sobe, Gus je stao i upitao me: "Jesi dobro?" Kimnula
sam.
Pokazao je prema Anninoj slici. "Najgori dio je to je skoro preivjela, zna?
Umrla je nekoliko tjedana prije osloboenja."
Lidewij je napravila par koraka unazad kako bi pogledala video-snimku, a ja
sam zgrabila Augustusovu ruku dok smo ulazili u sljedeu sobu. Bilo je to
potkrovlje s nekim pismima koje je Otto Frank bio pisao tijekom svoje
117
viemjesene potrage za kerima. Na zidu usred sobe prikazivala se videosnimka Otta Franka. Govorio je engleski.
"Je li preostalo jo nacista koje bih mogao pronai i privesti pravdi?" pitao je
Augustus dok smo se naginjali nad vitrine, itajui Ottova pisma i strane
odgovore da od osloboenja nitko nije vidio njegovu djecu.
"Mislim da su svi mrtvi. Ali nije da su nacisti imali monopol na zlo."
"Istina", sloio se. "To bismo trebali uiniti, Hazel Grace. Trebali bismo se
udruiti i postati taj invalidni vigilante dvojac koji e lutati svijetom, ispravljati
nepravde, braniti slabe, tititi ugroene."
Iako je to bio njegov, a ne moj san, ugodila sam mu. Naposlijetku, on je
ugodio mojem snu. "Naa e neustraivost biti nae tajno oruje", rekla sam.
"Prie o naim pustolovinama preivjet e sve dok bude ljudskog glasa",
rekao je.
"A ak i nakon toga, kad se roboti budu prisjeali ljudskih apsurdnosti rtve i
suosjeanja, oni e nas se sjeati."
"Robotski e se smijati naoj odvanoj gluposti", rekao je. "Ali neto e u
njihovim eljeznim robotskim srcima udjeti da ive i umru kako smo mi to
uinili: na junakom putovanju."
"Augustuse Waterse", rekla sam i pogledala ga, razmiljajui kako ne moe
poljubiti nekog u kui Anne Frank, a potom razmiljajui da je Anne Frank,
konano, poljubila nekog u kui Anne Frank i da bi ona vjerojatno najvie voljela
kad bi njen dom postao mjestom na kojem se mladi i nepopravljivo slomljeni
zaljubljuju.
"Moram rei", rekao je Otto Frank u video-snimci na svojem engleskom s
tekim naglaskom, "da su me jako iznenadile duboke misli koje je Anna imala."
Tad smo se poeli ljubiti. Ruka mi je pustila spremnik s kisikom i posegnula
za njegovim vratom, a on me povukao na prste, drei me oko struka. Kad su
mu se razmaknute usne susrele s mojima, poela sam osjeati da gubim dah na
nov i uzbudljiv nain. Prostor oko nas je nestao i najedan sam udan trenutak
voljela svoje tijelo; tu stvar koju je rak unitio, koju ve godinama navlaim za
sobom, a koja se iznenada inila vrijednom borbe, vrijednom prsnih drenova,
PICC linija i beskrajnih izdaja tijela zbog tumora.
"Bila je to posve drugaija Anne od keri koju sam poznavao. Nikad nije
pokazala ovu vrstu unutarnjih osjeaja", nastavljao je Otto Frank.
118
Poljubac je trajao zauvijek, a Otto Frank je govorio iza mene. "A moj je
zakljuak", rekao je, "budui da sam bio u dobrim odnosima s Anne, da veina
roditelja zapravo ne poznaje svoju djecu."
Shvatila sam da su mi oi zatvorene pa sam ih otvorila. Augustus me
promatrao, njegove su mi plave oi bile blie nego ikada, a iza njih nas je
nekako okruila gomila ljudi. Bili su ljutiti, pomislila sam. Bijesni. Ti su se
tinejderi sa svojim hormonima ljubakali ispod video-snimke koja je prikazivala
slomljen glas nekadanjeg oca.
Odmaknula sam se od Augustusa, a on mi je kriom zalijepio poljubac na
elo dok sam ja piljila u starke. A tad su poeli pljeskati. Svi ljudi, sve te odrasle
osobe, samo su pljeskali, a netko je povikao "Bravo!" s europskim naglaskom.
Augustus se naklonio s osmijehom. Smijui se, lagano sam pokleknula, a to je
doekano novom rundom pljeska.
Spustili smo se dolje putajui odrasle da odu prvi, a malo prije dolaska u
kafi (dizalo nas je, sreom, spustilo do prizemlja i suvenirnice), vidjeli smo
stranice Annina dnevnika i njenu neobjavljenu knjigu citata. Knjiga citata je,
sluajno, bila okrenuta na stranicu Shakespeareovih citata. Jer tko je tako
odluan da ne bi bio zaveden?, bila je napisala.
Lidewij nas je vratila u Filosoof. Pred hotelom je padala lagana kia i
Augustus i ja smo stajali na ciglenom ploniku i polako kisnuli.
Augustus: "Vjerojatno treba odmor."
Ja: "Dobro sam."
Augustus: "U redu." (Stanka.) "O emu razmilja?"
Ja: "O tebi."
Augustus: "to o meni?"
Ja: "Ne znam to mi je drae/ljepota bolesti/ili ljepota skrivenih
namjera/zviduk kosa/ili osjeaj tik nakon."
Augustus: "Boe, kako si seksi."
Ja: "Mogli bismo otii u tvoju sobu."
Augustus: "uo sam i gore ideje."
Zajedno smo se ugurali u malo dizalo. Svaka je povrina, ukljuujui i pod,
sadravala zrcala. Morali smo povui vrata da bismo se zatvorili, a tad je ta
stara stvar kriputavo krenula na drugi kat. Bila sam umorna i zabrinuta i
openito sam uasno izgledala i mirisala, ali ipak sam ga poljubila u dizalu. Tad
se on odmaknuo, pokazao zrcalo i rekao: "Pogledaj, beskonane Hazel."
119
120
***
"Kako ovo radi svaki dan?" upitao me dok sam raspetljavala majicu iz
cjevica. Idiotski mi je palo na pamet da moje ruiaste gaice ne odgovaraju
ljubiastom grudnjaku, kad bi deki ikad primjeivali takve stvari. Upuzala sam
pod pokrivae, odbacila traperice i arape, pa promatrala ples jastuka dok je
Augustus skidao traperice pa svoju nogu.
Leali smo na leima jedno do drugog, posve pokriveni, a onda sam nakon
par trenutaka posegnula za njegovim bedrom i pustila ruku da putuje prema
dolje, do batrljka, do koe pune oiljaka. Trenutak sam drala batrljak. Trznuo
se. "Boli li?" upitala sam.
"Ne", odgovorio je.
Okrenuo se na bok i poljubio me. "Tako si zgodan", rekla sam i dalje mu
drei ruku na nozi.
"Poinjem misliti da su ti feti amputirci", odgovorio je i dalje me ljubei.
Nasmijala sam se.
"Feti mi je Augustus Waters", objasnila sam.
itava je pria bila posve suprotna od onog to sam mislila da e biti:
polagana, strpljiva i tiha, ni previe bolna ni posebno ekstatina. Bilo je puno
problema s kondomom koje nisam previe istraivala. Nije bilo vritanja.
Iskreno, mislim da je to najdue to smo bili zajedno bez razgovora.
Jedna je stvar bila tipina: kasnije sam naslonila lice o Augustusova prsa,
sluala srce kako mu nabija, a on je rekao, "Hazel Grace, doslovno ne mogu
drati oi otvorenima."
"Pogrena upotreba literarnosti", rekla sam.
"Ne", rekao je. "Tako sam. Umoran."
Okrenuo je lice od mene dok mi je uho bilo oslonjeno o njegova prsa i
slualo kako mu se plua smiruju u ritmu sna. Nakon nekog sam vremena
ustala, odjenula se, pronala notes s logotipom Hotela Filosoof i napisala mu
ljubavno pismo:
121
Najdrai Augustuse,
tvoja,
Hazel Grace
122
TRINAESTO POGLAVLJE
Sljedeeg jutra, naeg posljednjeg cijelog dana u Amsterdamu, mama,
Augustus i ja hodali smo ulicu dalje od hotela, do Vondelparka, gdje smo
pronali kafi u sjeni nizozemskog Nacionalnog filmskog muzeja. Uz kavu s
mlijekom - koju, kako nam je konobar objasnio, Nizozemci zovu "kriva kava" jer
ima vie mlijeka nego kave - sjedili smo u filigranskoj sjeni golema stabla
kestena i prepriavali mami na susret s Peter Van Houtenom. Vjerujem da na
ovome svijetu ima izbor kako priati tune prie, a mi smo se odluili za
smijean nain: Augustus se, oslonjen na stolac kafia, pravio da je frfljavi i
nerazgovjetni Van Houten koji ak nije mogao ni ustati sa stolca a ja sam ustala
odglumiti sebe u punom naletu maizma, viui, "Ustaj, debeli runi starce!"
"Zar si ga nazvala runim?" upitao me Augustus.
"Samo me prati", odgovorila sam.
"Ja nisam rhuan. Ti i rhuna, ti cuhro sa cijevima i noa."
"Ti si kukavica!" grmjela sam, a Augustus je ispao iz lika kako bi se nasmijao.
Sjela sam. Ispriali smo mami sve o kui Anne Frank, izostavivi dio s
ljubljenjem.
"Jeste li se kasnije vratili Van Houtenu?" upitala je mama.
Augustus mi nije dao priliku da pocrvenim. "Ma kakvi, malo smo sjedili u
kafiu. Hazel me zabavljala dijagramskim humorom." Bacio je pogled na mene.
Boe, bio je seksi.
"Zvui divno", rekla je. "Sluajte, idem proetati. Dat u vam vremena da
razgovarate", rekla je Gusu s odreenim naglaskom. "Onda se moda kasnije
moemo provozati kanalom."
"Hm, u redu?" rekla sam. Mama je ispod svojeg tanjuria ostavila novanicu
od pet eura i poljubila me u vrh glave, apui, "Volim te, volim volim", to je
imalo dva voljenja vie nego inae.
Gus je pokazao prema sjenama grana koje su se ravale na betonu. "Nije li
prelijepo?"
"Aha", odgovorila sam.
"Sjajna je to metafora", promrmljao je.
"Ma je li?" upitala sam.
"Negativna slika stvari koje je vjetar spojio, a potom i razdvojio", rekaoje.
Pred nama je prolazilo stotine ljudi, trei, vozei bicikle i rolajui. Amsterdam je
bio grad osmiljen za pokret i aktivnost, grad koji radije ne bi putovao
123
125
128
ETRNAESTO POGLAVLJE
Na letu kui, est tisua metara iznad oblaka koji su bili tri tisue metara
iznad tla, Gus je rekao, "Neko sam mislio da bi bilo zabavno ivjeti na oblaku."
"Aha", rekla sam. "Bilo bi to kao na onim strojevima iz luna-parka, samo
zauvijek."
"Ali tad nas je, na satu fizike u osnovnoj koli, gospodin Martinez pitao tko
je od nas ikad zamiljao ivot na oblacima i svi su podigli ruku. A tad nam je
gospodin Martinez rekao da u oblacima vjetar pue 240 kilometara na sat,
temperature su 30 stupnjeva ispod nitice, nema kisika i svi bi pomrli za
nekoliko sekundi."
"Zvui kao dobar tip."
"Vjeruj mi, specijalizirao se za ubijanje snova, Hazel Grace. Misli da su
vulkani udesni? Trebalo bi to rei desecima tisua vriteih leeva u
Pompejima. I dalje potajno vjeruje da u ovome svijetu ima elemenata arolije?
To su samo bezdune molekule koje nasumino odskau jedna od druge. Brine
tko e brinuti za tebe ako tvoji roditelji umru? I treba jer e oni biti hrana za
crve dok se ne okrene."
"Blaeno neznanje", rekla sam.
Stjuardesa je prola prolazom gurajui kolica s piima, napola apui: "Pie?
Pie? Pie? Pie?" Gus se nagnuo i podigao ruku, "Moemo li, molim vas, dobiti
ampanjac?"
"Imate li dvadeset i jednu?" upitala je sumnjiavo. Sudioniki sam presloila
cjevice u nosu. Stjuardesa se nasmijeila pa pogledala moju usnulu majku.
"Nee joj smetati?" upitala je.
"Ma kakvi", odgovorila sam.
Ulila je ampanjac u dvije plastine ae. Rakovske povlastice.
Gus i ja smo nazdravili. "Za tebe", rekao je.
"Za tebe", rekla sam i svojom aom dotakla njegovu.
Otpili smo gutljaj. Manje sjajne zvijezde od onih koje smo kuali u Oranjeeu,
ali i dalje dovoljno dobre za pie.
"Zna", rekao mi je Gus, "sve to je Van Houten rekao je istina."
"Moda, ali nije morao biti takav kretan. Ne mogu vjerovati da je zamislio
budunost za hrka Sizifa, a nije za Anninu majku."
129
"Znai, sve se dogaa s razlogom i svi emo otii ivjeti meu oblake, svirati
harfe i ivjeti u palaama?"
Tata se nasmijeio. Zagrlio me svojom velikom rukom i privukao k sebi,
ljubei me u kosu. "Ne znam u to vjerujem, Hazel. Mislio sam da biti odrastao
znai znati u to vjeruje, ali to nije moje iskustvo."
"Aha", rekla sam. "U redu."
Ponovio mi je da mu je ao zbog Gusa pa smo se vratili gledanju emisije.
Ljudi su odabrali kuu, tata me i dalje grlio dok sam nekako poela tonuti u san,
ali nisam htjela ii u krevet pa je tata rekao:
"Zna u to ja vjerujem? Sjeam se dok sam bio na fakultetu, sluao sam to
predavanje iz matematike, stvarno sjajno predavanje iz matematike koje je
drala ta sitna, stara ena. Govorila je o posljednjim Fourierovim
transformacijama, stala usred reenice i rekla, 'Ponekad se ini da svemir eli
biti primjeen.'
U to vjerujem. Vjerujem da svemir eli biti primjeen. Mislim da je svemir
nevjerojatno pristran kad je rije o svijesti, da nagrauje inteligenciju
djelomino zato to uiva u tome da se njegova elegancija primjeuje. A tko
sam ja, ja koji ivim usred povijesti, da svemiru kaem kako je on - ili moj opaaj
njega - privremen?"
"Ti si prilino pametan", rekla sam nakon nekog vremena.
"Ti si prilino dobra s komplimentima", odgovorio je.
Sljedeeg sam se poslijepodneva odvezla do Gusove kue, s njegovim
roditeljima jela sendvie s maslacem od kikirikija i elea i priala im prie o
Amsterdamu dok je Gus drijemao na kauu u dnevnoj sobi, ondje gdje smo
gledali O za osvetu. Mogla sam ga vidjeti iz kuhinje: leao je na leima, glave
okrenute od mene, s ve uvuenom PICC linijom. Napadali su rak novim
koktelom: s dva kemoterapijska lijeka i proteinskim receptorom za kojeg su se
nadali da e iskljuiti onkogene u Gusovom raku. Imao je sree to je upao u
istraivanja. Sree. Znala sam za jedan od lijekova. Sam zvuk tog naziva tjerao
me na povraanje.
Nakon nekog je vremena Isaacova mama dovezla Isaaca. "Isaac, bok, ovdje
Hazel iz grupe za podrku, a ne tvoja zla biva cura." Njegova ga je mama
dopratila do mene pa sam ustala s blagovaonskog stolca i zagrlila ga, a
njegovom je tijelu trebalo malo vremena da me pronae pa zagrli - vrsto.
"Kako je bilo u Amsterdamu?" upitao me.
131
"Nije ti ni, ono, poslala SMS kako si?" upitala sam. To mi se inilo
neshvatljivom nepravdom.
"Potpuna tiina", odgovorio je Isaac.
"Smijeno", rekla sam.
"Prestao sam razmiljati o tome. Nemam vremena za curu. Imam posao s
punini radnim vremenom: uim kako biti slijep."
Gus je okrenuo glavu od nas i zagledao se kroz prozor, na verandu u
dvoritu. Oi su mu bile zatvorene.
Isaac me upitao kako sam, rekla sam da sam dobro, a on mi je rekao da je u
grupi za podrku nova cura s jako seksi glasom i treba me da mu kaem je li
stvarno seksi. Tad je, niim izazvan, Augustus rekao: "Ne moe jednostavno ne
kontaktirati biveg deka nakon to mu iz jebene glave izvade oi."
"Samo jedno...", poeo je Isaac.
"Hazel Grace, ima li etiri dolara?" upitao je Gus.
"Hm", rekla sam. "Da?"
"Izvrsno. Nai e moju nogu ispod stolia za novine", rekao je. Gus se
podigao i pomaknuo do ruba kaua. Pruila sam mu protezu; brzo ju je vezao.
Pomogla sam mu ustati pa pruila ruku Isaacu, vodei ga pored namjetaja
koji je odjednom djelovao prijetee, shvaajui da sam, po prvi put u nekoliko
godina, ja najzdravija osoba u prostoriji.
Ja sam vozila. Augustus je bio suvoza. Isaac je sjedio na stranjem sjeditu.
Stali smo ispred trgovine gdje sam, prema Augustusovim uputama, kupila
dvanaest jaja dok su on i Isaac ekali u automobilu. A tad nas je Isaac po
sjeanju vodio do Monikine kue, agresivno sterilne dvokatnice pored JCC-a.
Monikin je sjajno zeleni Pontiac Firebird iz 1990-te mirno ekao na prilazu.
"Je li ondje?" upitao je Isaac kad je osjetio da se zaustavljam.
"Oh, ovdje je", odgovorio je Augustus. "Zna li kako izgleda, Isaac? Izgleda
kao sve nae budalaste nade."
"Znai, unutra je?"
Gus se polako okrenuo i pogledao Isaaca. "Koga briga gdje je? Ovo nije zbog
nje. Ovo je zbog tebe." Gus je zgrabio kutiju s jajima, stavio je u krilo, otvorio
vrata i izvukao noge na ulicu. Otvorio je vrata Isaacu, a ja sam u retrovizoru
promatrala kako Gus pomae Isaacu izai iz automobila. Gledala sam ih kako se
oslanjaju jedan drugome o rame pa nestaju, poput dlanova spojenih u molitvi
koji nikad nisu posve skupljeni.
133
134
uplaeni i zabrinuti i samo e se vratiti - kvaka od vrata je ravno pred tobom svojim ivotima tihog oajanja."
Gus je pojurio na prednje sjedalo i smjestio se. Vrata su se zatvorila i ja sam
odjurila desetak metara prije nego sam shvatila da sam u slijepoj ulici.
Polukruno sam se okrenula i ponovno projurila kraj Monikine kue.
Nikad ga vie nisam fotografirala.
135
PETNAESTO POGLAVLJE
Nekoliko dana kasnije, u Gusovoj kui, oko stola u blagovaonici stisnuli smo
se Gus i ja i nai roditelji. Jeli smo punjene paprike na stolnjaku koji se, prema
Gusovom tati, posljednji puta koristio prolog stoljea.
Moj tata: "Emily, ovaj rioto..."
Moja mama: "Ovo je jednostavno prefino..."
Gusova mama: "Oh, hvala. Rado u ti dati recept."
Gus, nakon to je progutao zalogaj, "Zna, primarni okus koji primam je neOranjee."
Ja: "Dobro opaanje, Gus. Ova hrana, iako je prefina, nema ni najmanje okus
poput Oranjeea "
Moja mama: "Hazel."
Gus: "Ima okus kao..."
Ja: "Hrana."
Gus: "Tono to. Ima okus kao hrana, i to izvrsno pripremljena. Ali nema
okus, kako da to tono kaem...?"
Ja: "Nema okus kao da je sam Bog skuhao raj u niz od pet jela koja su vam
potom posluena praena s pet sjajnih kugli fermentirane, pjenuave plazme
dok stvarne i doslovne latice plutaju po tvojoj strani restoranskog stola tik uz
kanal."
Gus: "Lijepo reeno."
Gusov tata: "Naa su djeca udna."
Moj tata: "Lijepo reeno."
Tjedan dana nakon nae veere, Gus je zavrio na hitnoj zbog boli u prsima
pa su ga zadrali preko noi. Sljedeeg sam se jutra odvezla do Memoriala i
posjetila ga na etvrtom katu. Otkako sam bila u posjetu Isaacu, nisam bila u
Memorialu. Nisu imali one zidove obojane u udesno sjajne primarne boje niti
uramljene slike pasa koji voze automobile kao na djejem odjelu, ali apsolutna
sterilnost mjesta uinila me nostalginom za svim onim sranjima za sretnu djecu
na djejem odjelu. Memorial je bila tako funkcionalna bolnica. Ustanova za
pohranu. Prematorij.
Kad su se vrata dizala otvorila na etvrtom katu, ugledala sam Gusovu
mamu kako eta ekaonicom i razgovara na mobitel. Brzo je poklopila pa me
zagrlila i ponudila da prihvati moja kolica.
136
137
ESNAESTO POGLAVLJE
Tipian dan s Gusom u kasnom stadiju bolesti:
Dola sam k njemu oko podneva, nakon to je bio pojeo i povratio doruak.
Doekao me u kolicima na vratima. Vie nije bio miiav, predivan momak koji je
piljio u mene u grupi za podrku, ali i dalje se napola smijeio, i dalje puio svoju
nezapaljenu cigaretu, a njegove su plave oi bile sjajne i ive.
Ruali smo s njegovim roditeljima za blagovaonskim stolom. Sendvii s
maslacem od kikirikija i eleom i paroge od prethodne veeri. Gus nije jeo.
Pitala sam ga kako je.
"Sjajno", odgovorio je. "A ti?"
"Dobro. to si radio sino?"
"Puno sam spavao. Htio sam ti napisati nastavak, Hazel Grace, ali stalno sam
tako prokleto umoran."
"Moe mi ga ispriati", rekla sam.
"Pa, drim se svoje analize Nizozemskog Tulipandije prije upoznavanja Van
Houtena. Nije prevarant, ali nije ni bogat kako tvrdi."
"A Annina mama?"
"Nisam se jo odluio. Strpljenja, zelembau." Augustus se smijeio. Njegovi
su roditelji bili tihi, promatrali su ga. Nikad nisu skretali pogled, kao da ele
uivati u Showu Augustusa Watersa dok je jo u gradu. "Ponekad sanjam da
piem memoare. Memoari bi bili upravo ono to e me zadrati u srcu i sjeanju
voljene publike."
"Sto e ti voljena publika kad ima mene?" upitala sam ga.
"Hazel Grace, kad si armantan i fiziki privlaan poput mene, lako je osvojiti
ljude koje sree. Ali natjerati strance da te vole... eto je, vidi, trik."
Zakolutala sam oima.
Nakon ruka izali smo u dvorite. I dalje je bio dovoljno dobro da gura sam
svoja kolica, povlaei minijaturne kotaie kako bi prednje kotae prebacio
preko izboine na ulazu. I dalje sporta usprkos svemu, i dalje blagoslovljen
ravnoteom i brzim refleksima koje ak ni obilje narkotika nije moglo potpuno
maskirati.
Njegovi su roditelji ostali unutra, ali kad bih pogledala prema dnevnoj sobi, i
dalje su nas promatrali.
138
Sjedili smo minutu u tiini, a tad je Gus rekao, "Ponekad elim da imamo one
ljuljake."
"One iz mojeg dvorita?"
"Aha. Moja je nostalgija tako ekstremna da mi mogu nedostajati ljuljake
koje moja guzica nikad nije dotaknula."
"Nostalgija je nuspojava raka", rekla sam mu.
"Ne, nostalgija je nuspojava umiranja", odgovorio je. Iznad nas puhao je
vjetar i sjene grana preslagivale su se na naoj koi. Gus mije stisnuo ruku.
"Dobar je ovo ivot, Hazel Grace."
Uli smo unutra kad je zatrebao lijekove koje je dobivao zajedno s tekuom
hranom kroz svoju G-cijev, komad plastike koji mu je nestajao u trbuhu. Bio je
neko vrijeme tih, iscrpljen. Njegova je mama htjela da odspava, ali nije prestajao
vrtjeti glavom kad bi to predloila pa smo ga pustili da neko vrijeme sjedi ondje
u polusnu.
Njegovi su roditelji gledali staru video-snimku s Gusom i njegovim sestrama one su vjerojatno bile moje dobi, a Gus je imao oko pet godina. Igrali su koarku
na prilazu neke druge kue, a iako je Gus bio sitan, mogao je driblati kao da je
roen s tom vjetinom, kruio je oko svojih sestara, a one su se smijale. Bio je to
prvi put da sam ga vidjela kako igra koarku. "Bio je dobar", rekla sam.
"Trebala si ga vidjeti u srednjoj", rekaoje njegov tata. "Ve je u prvom
razredu bio u poetnoj postavi."
Gus je promrmljao: "Mogu li dolje?"
Njegovi su mama i tata spustili stolac niza stube s Gusom u njemu, a stolac
se drmusao na nain koji bi bio opasan da je opasnost jo iole relevantna, a tad
su nas ostavili nasamo. Otiao je u krevet i leali smo ondje zajedno ispod
pokrivaa, ja na boku, a Gus na leima. Naslonila sam glavu na njegovo koato
rame, a njegova je toplina isijavala kroz polo-majicu na moju kou, stopala su mi
bila ovijena oko njegove prave noge, a dlan mije dodirivao njegov obraz.
Kad mi je njegovo lice dolo tako blizu da sam mu mogla vidjeti samo oi,
nita nije govorilo da je bolestan. Malo smo se ljubili pa zajedno leali i sluali
istoimeni album The Hectic Glowa, i konano tako zaspali, kvantni spoj cjevica i
tjelesa.
Probudili smo se kasnije i preuredili armadu jastuka tako da moemo
udobno sjediti oslonjeni na rub kreveta i igrati Mjere protiv pobune 2: Cijena
zore. Naravno da sam bila loa u tome, ali moja mu je nesposobnost bila
139
140
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Jednog jutra, mjesec dana nakon povratka kui iz Amsterdama, odvezla sam
se k njemu. Njegovi su mi roditelji rekli da jo spava dolje pa sam glasno
pokucala na podrumska vrata prije ulaska i upitala: "Gus?"
Pronala sam ga kako mrmlja neto na vlastitom jeziku. Bio se pomokrio u
krevet. Bilo je uasno. Stvarno, nisam mogla ni gledati. Povikala sam i pozvala
njegove roditelje. Spustili su se, a ja sam otila gore dok su oni istili.
Kad sam se ponovno spustila, polako se budio iz narkotika u jo jedan
iscrpljujui dan. Uredila sam jastuke da moemo igrati Mjere protiv pobune na
golom madracu bez plahti, ah bio je tako umoran i van sebe da je bio gotovo
jednako lo kao i ja pa nismo izdrali ni pet minuta prije nego smo oboje
stradali. I to nimalo junakim smrtima, samo onim neopreznima.
Nisam mu zapravo nita rekla. Gotovo sam htjela da zaboravi da sam bila
ondje, valjda, i nadala sam se da se nije sjeao kako sam tipa kojeg volim
pronala u irokoj lokvi vlastite mokrae. Nekako sam se nadala da e me
pogledati i rei, "Oh Hazel Grace, kako si se ti nala ovdje?"
Ali na nesreu, sjeao se. "Sa svakom minutom koja proe, razvijam dublje
razumijevanje rijei prestravljen", rekao je naposlijetku.
"Gus, vjeruj mi, i ja sam piala u krevet. Nije neto."
"Nekad si me", rekaoje i otro udahnuo, "zvala Augustus."
"Zna", rekao je nakon nekog vremena, "to su djeji snovi, ali uvijek sam
mislio da e moja osmrtnica biti u svim novinama, da u imati priu vrijednu
prianja. Uvijek sam potajice sumnjao da sam poseban."
"I jesi", rekla sam.
"Ali zna na to mislim", rekao je.
I znala sam. Ali nisam se slagala. "Nije me briga hoe li New York Times
napisati moju osmrtnicu. Ali elim da mi je ti napie", rekla sam mu. "Kae da
nisi poseban jer svijet ne zna za tebe, ali to je uvreda za mene.Ja znam za tebe."
"Bojim se da neu biti tu da ti napiem osmrtnicu", rekao je umjesto isprike.
Strano me frustrirao. "Samo ti elim biti dovoljna, ali nikad to ne mogu biti.
Ovo ti nikad ne moe biti dovoljno. Ali ovo je sve to dobiva. Dobiva mene i
svoju obitelj i ovaj svijet. Ovo je tvoj ivot. ao mi je stoje usran. Ali nee biti
prvi ovjek na Marsu, nee biti NBA-zvijezda, nee loviti naciste. Mislim,
pogledaj se Gus." Nije odgovorio. "Nisam mislila da...", poela sam.
141
142
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Probudila sam se, a telefon mi je svirao pjesmu The Hectic Glowa. Gusovu
omiljenu. To je znailo da me on zove - ili netko zove s njegova telefona.
Pogledala sam alarm: 2 i 35 ujutro. Nema ga vie, pomislila sam i sve se u meni
sruilo u singularitet. Jedva sam propitala: "Halo?"
Saekala sam trenutak ne bih li ula unezvjereni glas roditelja.
"Hazel Grace", rekaoje Augustus slabano.
"O, hvala Bogu, to si ti. Hej. Hej, volim te."
"Hazel Grace, ja sam na benzinskoj pumpi. Neto nije u redu. Mora mi
pomoi."
"to? Gdje si?"
"Speedway na krianju Osamdeset este i Ditcha. Neto sam zabrljao s Gcijevi i ne mogu to rijeiti i..."
"Zovem hitnu", rekla sam.
"Ne ne ne ne ne ne, samo e me odvesti u bolnicu. Hazel, sluaj me. Nemoj
zvati hitnu ni moje roditelje, inae ti to neu nikad oprostiti, samo molim te
doi i popravi mi prokletu G--cijev. Samo sam, Boe, ovo je neto najgluplje. Ne
elim da moji roditelji znaju da sam izaao. Molim te. Imam lijekove sa sobom,
samo ih ne mogu uvesti. Molim te."
Plakao je. Nikad ga nisam ula da ovako jeca, osim onaj put pred njegovom
kuom, prije odlaska u Amsterdam.
"U redu", rekla sam. "Odmah kreem." Iskljuila sam BiPAP i spojila se na
spremnik s kisikom, podigla ga u svoja kolica, navukla teniske koje su pristajale
ruiastom, pamunom donjem dijelu pidame te Butlerovu koarkaku majicu
koja je neko bila Gusova. Zgrabila sam kljueve iz kuhinjske ladice u kojoj ihje
mama drala i napisala joj poruku za sluaj da se probudi dok me nema.
Otila sam provjeriti Gusa. Vano je. ao mi je. Volim vas, H.
Dok sam vozila par kilometara do benzinske postaje, dovoljno sam se
razbudila da se upitam zastoje usred noi izlazio iz kue. Moda je halucinirao ili
su njegove fantazije o muenitvu konano pobijedile.
Ubrzala sam na Ditch Roadu i projurila kroz uta svjetla, prebrzo vozei
djelomino da stignem k njemu, a djelomino nadajui se da e me policajac
zaustaviti i dati mi izliku da nekome kaem kako je moj umirui deko zaglavio
143
Ali ovo je bila istina: jadan djeak koji je oajniki elio ne biti jadan, djeak
koji je vritao i plakao, otrovan zaraenom G-cijevi koja ga je drala na ivotu, ali
ne i dovoljno ivim.
Obrisala sam mu bradu i rukama uhvatila lice pa klekla pored njega kako bih
mu vidjela oi koje su i dalje bile ive. "ao mi je. Voljela bih da je kao u onom
filmu, s Perzijancima i Spartancima."
"I ja", odgovorio je.
"Ali nije", rekla sam.
"Znam", rekaoje.
"Nema zlih momaka."
"Aha."
"akni rak zapravo nije zao momak. Rak samo eli biti iv."
"Aha."
"Dobro si", rekla sam mu. Mogla sam uti sirene.
"U redu", odgovorio je. Gubio je svijest.
"Gus, mora mi obeati da ovo nee opet pokuati. Nabavit u ti tvoje
cigarete, dobro?" Pogledao me. Oi su mu plutale u dupljama. "Mora obeati."
Blago je kimnuo pa su mu se oi zatvorile, a glava zarolala na ramenima.
"Gus", rekla sam. "Ostani sa mnom."
"itaj mi neto", rekao je dok su prokleta kola hitne pomoi projurila pored
nas. Dok sam ekala da se okrenu i pronau nas, recitirala sam jedinu pjesmu
koje sam se mogla sjetiti, "Crvene take" Williama Carlosa Williamsa.
toliko toga ovisi o
crvenim takama
okupanim kiom vodom
pored bijelih pilia.
VVilliams je bio lijenik. inila mi se lijenikom pjesmom. Pjesma je zavrila,
a hitna se i dalje udaljavala od nas pa sam je nastavila pisati.
I toliko toga ovisi, rekla sam Augustusu, o procjepu plavog neba izmeu
grana stabala iznad nas. Toliko toga ovisi o prozirnoj G-cijevi koja je eruptirala iz
trbuha plavoustog mladia. Toliko toga ovisi o ovom promatrau
svemira.Polusvjestan me pogledao i promrmljao: "A kae da ne pie pjesme."
145
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Vratio se kui iz bolnice pet dana kasnije, konano i neopozivo izlijeen od
svojih ambicija. Trebalo je jo lijekova da se rijei boli. Trajno se preselio na
gornji kat, u bolniki krevet smjeten kraj prozora dnevne sobe.
To su bili dani pidama i neobrijane brade, mrmljanja, zahtjeva i beskrajnog
zahvaljivanja svima za sve to za njega ine. Jednog je poslijepodneva
neodreeno pokazao prema koari za prljavo rublje u kutu sobe i upitao me,
"to je to?"
"Ona koara za prljavo rublje?"
"Ne, pored toga."
"Ne vidim nita pored toga."
"To je moj posljednji traak dostojanstva. Jako je malen."
***
Tih sam dana sama ulazila u kuu. Nisu vie htjeli da zvonim jer bih ga mogla
probuditi. Njegove su sestre bile ondje sa svojim supruzima bankarima i troje
djece - sva su bili djeaci -jurili su prema meni i pjevali tko si ti tko si ti tko si ti,
kruei oko ulaza kao da je kapacitet plua obnovljiv izvor. Ve sam ranije bila
upoznala njegove sestre, ali nikad djecu, ni oeve te djece.
"Ja sam Hazel", rekla sam.
"Gus ima curu", rekao je jedan od djeaka.
"Svjesna sam da Gus ima curu", odgovorila sam.
"Ona ima cice", rekao je drugi djeak.
"Ma daj?"
"to e ti to?" upitao je onaj prvi i pokazao na kolica s kisikom.
"Pomae mi disati", rekla sam. "Je li Gus budan?"
"Ne, spava."
"Umire", rekao je drugi.
"Umire", potvrdio je trei, iznenada se uozbiljivi. Na trenutak je nastala
tiina i upitala sam se to bih trebala rei, ali tada je jedan od njih udario
drugoga pa su ponovno odjurili, padajui jedan po drugome sve do kuhinje.
Probila sam se do Gusovih roditelja u dnevnoj sobi i upoznala njegove
ogore, Chrisa i Davea. Nisam upoznala njegove sestre, ne zapravo, ali obje su
146
148
DVADESETO POGLAVLJE
Jedna od malo manje usranih konvencija anra djeteta s rakom jest
konvencija Posljednjeg dobrog dana, gdje se rtva raka odjednom nae s nekim
neoekivanim satima, kad se ini da je nezaustavljivo propadanje iznenada
stiglo do svojeg platoa, kad je bol na trenutak podnoljiva. Problem je, naravno,
to nije mogue znati daje tvoj posljednji dobar dan stvarno Posljednji dobar
dan. U tom trenu, to je samo jedan dobar dan.
Uzela sam slobodan dan i nisam otila Augustusu jer sam se sama osjeala
pomalo loe: nita posebno, samo sam osjeala umor. Dan je bio lijen kad me
Augustus nazvao nakon pet poslijepodne. Bila sam ve prikljuena na BiPAP koji
smo izvukli u dnevnu sobu kako bih mogla gledati televiziju s mamom i tatom.
"Hej, Augustuse", rekla sam.
Odgovorio je glasom u koji sam se bila zaljubila. "Dobra veer, Hazel Grace.
Misli li da bi mogla veeras oko 8 stii do Doslovnog srca Isusova?"
"Hm, da?"
"Izvrsno. Osim toga, ako ti nije preteko, pripremi posmrtni govor."
"Hm", rekla sam.
"Volim te", rekao je.
"I ja tebe", odgovorila sam. A tad se veza prekinula.
"Hm", rekla sam. "Moram otii u osam na grupu za podrku. Hitan sluaj."
Mama je utiala TV. "Je li sve u redu?" Na trenutak sam je pogledala i
podigla obrve. "Pretpostavljam da je to retoriko pitanje."
"Ali zato bi trebalo..."
"Jer me Gus iz nekog razloga treba. U redu je. Mogu voziti." Petljala sam s
BiPAP-om kako bi mi mama pomogla da ga skinem, ali ona to nije uinila.
"Hazel", rekla je, "tvoj tata i ja te u zadnje vrijeme jedva viamo."
"Posebno oni koji cijeli tjedan rade", rekao je tata.
"On me treba", rekla sam i konano sama otkopala BiPAP.
"I mi te trebamo, malac", rekao je tata. Uhvatio me za zapee kao da sam
dvogodinjakinja koja e istrati na cestu i stegnuo ga.
"Pa, tata, nabavi smrtonosnu bolest i bit u vie doma."
"Hazel", upozorila me mama.
"Ti si ona koja mi je govorila kako ne eli da budem stalno doma", rekla
sam joj. Tata mi je i dalje drao ruku. "A sad elite da on jednostavno umre kako
149
bih bila ovdje, prikovana za ovo mjesto, i putala vam da brinete za mene kako
ste to oduvijek radili. Ali ja to ne trebam, mama. Ne trebam te kao to sam te
trebala. Ti mora nabaviti ivot."
"Hazel!" rekao je tata i vre mi stegnuo zapee. "Ispriaj se mami."
Povlaila sam ruku, ali on nije poputao i nisam mogla jednom rukom
namjestiti kanilu. Bila sam bijesna. Sve to sam eljela bio je staromodni Izlazak
tinejdera usred svae, onaj u kojem izjurim iz sobe i zalupim vratima pa
pojaam The Hectic Glow i bijesno napiem posmrtni govor. Ali nisam mogla jer
nisam mogla, dovraga disati. "Kanila", zacvilila sam. "Trebam je."
Tata je odmah pustio ruku i pojurio me spojiti na kisik. Vidjela sam krivnju u
njegovim oima, ali i dalje je bio ljut. "Hazel, ispriaj se majci."
"Dobro, ao mi je, samo me, molim vas, pustite da ovo napravim."
Nisu nita rekli. Mama je samo sjedila prekrienih ruku, nije me ak ni
gledala. Nakon nekog sam vremena ustala i otila u sobu pisati o Augustusu.
I mama i tata su nekoliko puta pokuali pokucati na vrata ili tove, ali sam
im jednostavno rekla da radim neto vano. Trebala mi je itava vjenost da
shvatim to elim rei, a ak ni tad nisam bila previe sretna sa svime. Prije nego
sam tehniki zavrila, primijetila sam daje 19:40, stoje znailo da u zakasniti ak
i ako se ne presvuem pa sam na kraju nosila baby plavi donji dio pidame,
natikae i Gusovu Butler majicu.
Izala sam iz sobe i pokuala proi pored njih, ali tata je rekao: "Ne moe
izai iz kue bez doputenja."
"O, moj Boe, tata. Htio je da mu napiem posmrtni govor, dobro? Bit u
kod kue svake. Jebene. Veeri. Poevi vrlo skoro, dobro?" To ih je konano
uutkalo.
Tijekom itave sam se vonje smirivala zbog roditelja. Zaustavila sam se iza
crkve i parkirala u polukrunom prilazu pored Augustusova automobila. Stranji
je ulaz u crkvu drao otvorenim kamen veliine ake. Unutra sam razmiljala da
se spustim stubama, ali odluila sam saekati prastaro kripavo dizalo.
Kad su se vrata dizala otvorila, bila sam u prostoriji grupe za podrku, sa
stolcima posloenim u istome krugu. Ali sada sam vidjela samo Gusa u kolicima,
jezivo mravog. Promatrao me iz sredita kruga. Bio je ekao da se vrata dizala
otvore.
"Hazel Grace", rekao je, "izgleda zamamno."
150
"Znam,jel'da?"
Zaula sam ukanje u mranom kutu prostorije. Isaac je stajao iza malenog
drvenog pulta i drao se za njega. "eli li sjesti?" upitala sam ga.
"Ne, spremam se odrati govor. Kasni."
"Ti se... ja...to?"
Gus mi je pokazao da sjednem. Privukla sam stolac u sredite kruga kraj
njega, a on je pomaknuo stolac kako bi gledao prema Isaacu. "elim
prisustvovati svojem sprovodu", rekaoje Gus. "Usput, hoe li govoriti na
mojem sprovodu?"
"Hm, naravno, aha", rekla sam i pustila da mi glava padne na njegovo rame.
Prebacila sam mu ruku preko ramena i zagrlila i njega i njegova kolica. Trznuo
se. Pustila sam.
"udesno", rekao je. "Nadam se da u biti prisutan kao duh, ali kako bih bio
siguran, pomislio sam da bih - pa ono, ne bih te htio dovesti u neugodnu
situaciju, ali danas popodne sam pomislio da bih mogao organizirati
predsprovod i mislio sam, kako sam prilino dobre volje, da nema boljeg
trenutka od odmah."
"Kako si uope doao ovamo?" upitala sam ga.
"Bi li vjerovala da su vrata otvorena cijele noi?" upitao je Gus.
"Hm, ne", rekla sam.
"I ne treba", nasmijeio se Gus. "U svakom sluaju, znam da je malo
pretjerano."
"Hej, krade mi govor", rekao je Isaac. "Moj prvi dio govori o tome kako si
bio gad sklon pretjerivanju." Nasmijala sam se.
"Dobro, dobro", rekao je Gus. "Kreni."
Isaac je proistio grlo. "Augustus Waters je bio gad sklon pretjerivanju. Ali
opratamo mu. Ne opratamo mu jer je imao srce figurativno onoliko dobro
koliko je njegovo doslovno srce bilo usrano, ili zato to je znao vie o dranju
cigarete od bilo kojeg nepuaa u povijesti ili zato to je dobio osamnaest
godina, a trebao je dobiti vie."
"Sedamnaest", ispravio gaje Gus.
"Pretpostavljam da ima jo vremena, konjino nestrpljiva."
151
je, kad mi smeta veliina mojeg neogranienog skupa. elim vie brojeva nego
to u ih vjerojatno dobiti, a Boe, Augustusu Watersu elim vie brojeva nego
ih je on dobio. Ali, Gus, moja ljubavi, ne mogu ti rei koliko sam zahvalna na
naoj maloj beskonanosti. Ne bih je mijenjala ni za to. Dao si mi vjenost
unutar odbrojamh dana i zahvalna sam."
153
Kasnije, nakon to su mi dah neto, dola je sestra, malo mije milovala ruku
dok mije mjerila tlak i tad je rekla: "Zna kako znam da si borac? Desetku si
nazvala devetkom."
Ali to nije bilo sasvim tono. Rekla sam devet jer sam uvala svoju desetku. I
sad je bila tu, silna i uasna desetka, udarala me i udarala dok sam leala mirna i
sama u krevetu i gledala u strop. Valovi su me bacali o stijene pa povlaili nazad
iz mora kako bi me ponovno lansirali na otro lice litice, ostavljajui me da
plutam na vodi, neutopljena.
Konano sam ga nazvala. Telefon mu je zazvonio pet puta i preusmjerio me
na glasovnu potu. "Dobili ste glasovnu potu Augustusa Watersa", rekao je
onim glasom u koji sam se zaljubila. "Ostavite poruku." Zapitalo je. Tiina s
druge strane linije bila je naprosto jeziva. Samo sam se htjela vratiti onom
tajnom nadzemaljskom treem prostoru koji bih posjeivala s njime kad bismo
razgovarali telefonom. ekala sam taj osjeaj, ali nije dolazio: tiina s druge
strane nije bila utjena pa sam naposlijetku prekinula vezu.
Uzela sam laptop ispod kreveta, ukljuila ga i posjetila njegovu stranicu gdje
su se ve slijevali izrazi suuti. Najnoviji je govorio:
Volim te, buraz. Vidimo se s druge strane.
...Napisao je to netko za koga nikad nisam ula. U stvari, sve su objave na
zidu, koje su se slijevale gotovo brzo koliko sam mogla itati, napisali ljudi koje
nikad nisam srela i o kojima nikad nije govorio, ljudi koji su naglaavali njegove
razne vrline sad kad je bio mrtav, iako sam kao injenicu znala da ga nisu vidjeli
mjesecima i da se nisu potrudili posjetiti ga. Pitala sam se bi li moj zid izgledao
tako da umrem ili sam predugo bila odsutna iz kole i ivota pa bih utekla
rairenoj memorijalizaciji.
Nastavila sam itati.
Ve mi fali, buraz.
Volim te, Augustus. Bog te blagoslovio i uvao. ovjee, zauvijek e ivjeti
u naim srcima.
(Ta me poruka posebno razbjesnila jer je implicirala besmrtnost onih koji
ostaju: zauvijek e ivjeti u mojem sjeanju jer u ja ivjeti zauvijek! JA SAM
155
Nakon nekog sam vremena otila u dnevnu sobu, sjela s roditeljima i gledala
TV. Nisam znala o emu je emisija, ali u nekom je trenu moja mama upitala,
"Hazel, to moemo uiniti za tebe?"
A ja sam samo zavrtjela glavom i ponovno poela plakati. "to moemo
uiniti?" ponovila je mama. Slegnula sam ramenima.
Ali ona nije prestajala pitati, kao da postoji neto to moe uiniti, sve dok
konano nisam preko kaua dopuzala u njeno krilo. I tata je priao i drao mi
noge stvarno snano, a ja sam rukama zagrlila mamu oko struka. Tako su me
drali satima dok se plima podizala.
157
proaptala sam, a onda sam spustila ruku nasred njegovih prsa i rekla: "U redu
je, Gus. U redu je. Stvarno je. U redu je, uje li me?"
Nisam mogla - i jo ne mogu - ni najmanje znati da li me mogao uti. Nagnula
sam se naprijed i poljubila ga u obraz. "U redu", rekla sam. "U redu."
Iznenada sam postala svjesna toga da svuda oko nas stoje ti ljudi i
promatraju nas, da je posljednji put toliko ljudi vidjelo na poljubac prilikom
onog posjeta Kui Anne Frank. Ali ako emo iskreno, nitko nije mogao vidjeti
nas. Samo mene.
Naglo sam otvorila torbicu, posegnula u nju i izvukla tvrdo pakiranje Camel
Lightsa. Jednim brzim pokretom za koji sam se nadala da nitko nee primijetiti
gurnula sam ih u prostor izmeu njega i pliane srebrne podstave lijesa. "Ove
smije zapaliti", proaptala sam mu. "Nee mi smetati."
Dok sam bila razgovarala s njime, mama i tata su preselili u drugi red s
mojim spremnikom pa nisam morala daleko hodati nazad. Tata mi je, dok sam
sjedala, pruio rupi. Ispuhala sam nos, namjestila cjevice oko uiju i vratila
kanile u nosnice.
Mislila sam da emo za pravi sprovod otii u svetite, ali sve se dogodilo u
toj malenoj, bonoj sobi - u Doslovnoj ruci Isusovoj, pretpostavljam, u dijelu
kria na koji je pribijen. Sveenik je priao i stao iza lijesa, skoro kao daje lijes
neka lutka ili neto, malo govorio o tome kako se Augustus hrabro borio i kako
je njegovo junatvo u borbi s bolesti inspiracija svima nama, a ja sam ve poela
bjesnjeti na sveenika kad je ovaj rekao: "U raju e Augustus konano biti
iscijeljen i itav", implicirajui daje zbog svoje jednononosti bio manje itav od
drugih ljudi, i nekako nisam mogla zatomiti uzdah gaenja. Tata me zgrabio
iznad koljena gledajui me s neodobravanjem, ali iz reda iza mene netko mi je
gotovo neujno promrmljao u uho: "Kakva gomila sranja, ha?"
Naglo sam se okrenula.
Peter Van Houten je nosio bijelo platneno odijelo, krojeno tako da ublai
njegovu okruglost, svijetloplavu koulju i zelenu kravatu. Izgledao je kao da je
odjeven za kolonijalnu okupaciju Paname, a ne za sprovod. Sveenik je rekao,
"Pomolimo se", a kad su svi spustili glave, nisam mogla odoljeti a da ne bacim
pogled na Petera Van Houtena. Nakon nekoliko je trenutaka rekao: "Moramo
glumiti molitvu" i spustio glavu.
Pokuala sam zaboraviti na njega i samo moliti za Augustusa. Potrudila sam
se sluati sveenika i ne okretati se iza sebe.
159
mojim golim lopaticama, ali kad je pjesma zavrila, svi su mi prili i rekli da sam
predivno govorila i da je sprovod bio lijep, a to je bila la: bio je to sprovod.
Izgledao je kao bilo koji drugi sprovod.
Njegovi su nosai lijesa - roaci, njegov tata, ujak, prijatelji koje nikad nisam
vidjela - doli, ponijeli ga i krenuli prema vozilu.
Kad smo mama, tata i ja uli u auto, rekla sam, "Ne elim ii. Umorna sam."
"Hazel", rekla je moja mama.
"Mama, nee biti mjesta za sjedenje, trajat e vjeno i iscrpljena sam."
"Hazel, moramo ii zbog gospodina i gospoe Waters", rekla je mama.
"Samo...", rekla sam. U stranjem sam se sjeditu osjeala tako malenom iz
nekog razloga. Nekako sam htjela biti malena. Htjela sam imati est godina ili
tome slino. "Dobro", rekla sam.
Neko sam vrijeme samo gledala kroz prozore. Stvarno nisam htjela ii.
Nisam htjela vidjeti kako ga sputaju u zemlju, na mjestu koje je bio izabrao s
tatom, i nisam htjela vidjeti njegove roditelje kako padaju na koljena na mokru
travu i jauu od boli, i nisam htjela vidjeti alkoholiarski trbuh Petera Van
Houtena rastegnut ispod platnenog sakoa, i nisam htjela baciti aku zemlje u
njegov grob i nisam htjela da moji roditelji stoje ondje, ispod istog plavog neba
obasjanog poslijepodnevnom svjetlou i razmiljaju o svojem danu i svojem
djetetu i mojem ukopnom mjestu i mojem lijesu i mojoj zemlji.
Ali uinila sam sve to. Uinila sam sve to i jo vie jer su mama i tata mislili da
trebam.
Kad je zavrilo, Van Houten mije priao, poloio mi ruku na rame i upitao,
"Mogu li naicati vonju? Ostavio sam unajmljeni auto u podnoju brda."
Slegnula sam ramenima, a on je otvorio stranja vrata ba kad je tata otkljuao
auto.
Kad se naao unutra, nagnuo se izmeu prednjih sjedala i rekao, "Peter Van
Houten: romanopisac emeritus i poluprofesionalac u podruju razoaravanja."
Moji su se roditelji predstavili. Rukovao se s njima. Bila sam prilino
iznenaena to je Peter Van Houten preletio pola svijeta da bi prisustvovao
sprovodu. "Kako ste uope...", poela sam, ali me prekinuo.
"Koristio sam onaj tvoj internet kako bih pratio smrtovnice u Indianapolisu."
Posegnuo je za boicom viskija iz odijela.
"I samo ste, ono, kupili kartu i..."
161
Dok smo odlazili, pogledala sam kroz stranje staklo, a on je otpio gutljaj i
podigao bocu u mojem smjeru kao da mi nazdravlja. Oi su mu izgledale tako
tuno. Iskreno, bilo mi ga je pomalo ao.
Kad smo oko est konano stigli kui, bila sam iscrpljena. Samo sam eljela
spavati, ali mama me natjerala da pojedem malo tjestenine sa sirom, i konano
mi dopustila da jedem u krevetu. Spavala sam par sati s BiPAP-om. Buenje je
bilo uasno jer sam u jednom dezorjentiranom trenutku pomislila da je sve u
redu, a tad me iznova pogodilo. Mama me skinula s BiPAP-a pa sam se
prikljuila na prijenosni spremnik i oteturala u kupaonicu oprati zube.
Promatrajui se u kupaonici dok sam prala zube, stalno sam razmiljala o
tome kako postoje dvije vrste odraslih: postoje Peter Van Houteni, jadna
stvorenja koja krue svijetom traei neto to e povrijediti. I postoje ljudi
poput mojih roditelja koji hodaju kao zombiji i ine sve to treba samo da bi
nastavili hodati.
Niti jedna od tih budunosti nije mi se inila odve lijepom. inilo mi se kao
da sam ve vidjela sve to je dobro i isto u svijetu i poela sam sumnjati da
ljubav kakvu smo Augustus i ja imali ne bi - sve i da se smrt nije umijeala mogla potrajati. I tako zora preputa mjesto danu, napisao je pjesnik. Nita
zlatno ne moe trajati.
Netko je pokucao na vrata kupaonice. "Zauzeto", rekla sam.
"Hazel", bio je to tata. "Mogu li ui?" Nisam odgovorila, ali nakon nekog sam
vremena otkljuala vrata. Sjela sam na sputenu dasku od wc-a. Zgrabio mi je
glavu i privukao me do svoje kljune kosti pa rekao: "ao mi je stoje Gus umro."
Njegova me majica pomalo guila, ali bio je dobar osjeaj biti u tako snanom
zagrljaju, stisnuta u smirujui miris mog tate. Gotovo kao da je bio ljut ili neto,
a to mi se svialo jer sam i ja bila ljuta. "Ovo je potpuno sranje", rekao je. "Sve
ovo. Stopa preivljavanja je osamdeset posto, a on je u dvadeset posto? Sranje.
Bio je tako pametan klinac. Ovo je sranje. Mrzim to. Ali siguran sam da je bio
privilegiran onaj tko ga je volio, ha?"
Kimnula sam u njegovu majicu.
"Onda ima dojam to ja osjeam prema tebi", rekao je.
Moj stari. Uvijek zna to treba rei.
163
"Kad je to rekao?"
"Ne znam. Ono, kad ste se vratili iz Amsterdama. Onda nekad."
"Kad nekad?" ustrajala sam. Zar nije dobio priliku zavriti to? Ili je zavrio pa
ostavio na raunalu ili tove?
"Hm", uzdahnuo je Isaac. "Hm, ne znam. Razgovarali smo jednom o tome.
Bio je tamo, ono - hm, igrao se s mojim mejlom, a ja sam upravo bio dobio mejl
od bake. Mogu provjeriti stroj ako..."
"Da, da, gdje je?"
Spomenuo je to prije mjesec dana. Mjesec. Priznajem, nije to bio dobar
mjesec, ali ipak - mjesec. To je dovoljno vremena da on napie barem neto. Jo
je neto preostalo od njega, jo je neto lebdjelo ovdje. Trebalo mije.
"Idem njegovoj kui", rekla sam Isaacu. Pojurila sam u kombi i bacila
spremnik s kisikom na sjedalo. Pokrenula sam vozilo. Iz zvunika je zaurlao hiphop ritam, a kad sam htjela promijeniti radio-postaju, netko je poeo repati. Na
vedskom.
Okrenula sam se i vrisnula kad sam na stranjem sjedalu ugledala Petera Van
Houtena.
"Ispriavam se to sam te uzbunio", rekao je Peter Van Houten preko
repanja. I dalje je nosio pogrebno odijelo, skoro tjedan dana kasnije. Smrdio je
kao da znoji alkohol. "Smije zadrati CD", rekao je. "To je Snook, jedan od
vodeih vedskih..."
"Ah ah ah ah IZLAZI IZ MOG AUTA." Iskljuila sam radio.
"Ako dobro razumijem, to je automobil tvoje majke", rekao je. "Usput, nije
bio zakljuan."
"O, moj Boe. Izlazi iz auta ili u zvati policiju. ovjee, koji je tvoj problem?"
"Da je barem jedan", nasmijao se. "Ovdje sam jednostavno kako bih se
ispriao. Ispravno si ranije primijetila da sam patetian ovjeuljak ovisan o
alkoholu. Imao sam jednu znanicu koja je provodila vrijeme sa mnom jer sam joj
za to plaao - to je jo gore, otkako je dala otkaz, ostao sam rijetka dua koja
ne moe nai drutvo, ak ni ako ga podmiti. Sve je to istina, Hazel. Sve to i jo
mnogo vie."
"U redu", rekla sam. Govor bi bio jo dirljiviji da nije frfljao.
"Podsjea me na Annu."
"Mnoge ljude podsjeam na mnoge razliite ljude", odgovorila sam.
"Stvarno moram ii."
166
168
Dugo je gledao u mene kroz retrovizor. "U redu", rekao je. "Da. U pravu si.
U pravu si." Ali ak dok je to govorio, izvukao je gotovo praznu boicu viskija.
Pio je, zatvorio bocu i otvorio vrata. "Dovienja, Hazel."
"uvaj se, Van Houten."
Sjeo je na plonik iza automobila. Dok sam ga gledala kako se smanjuje u
retrovizoru, izvukao je bocu i na trenutak je izgledalo kao da e je ostaviti
ondje. A onda je otpio gutljaj.
Bilo je vrue poslijepodne u Indianapolisu, zrak je bio gust i miran kao da
smo u oblaku. Za mene je to bila najgora vrsta zraka i govorila sam sebi da je to
samo zrak kad se etnja od prilaza do njegovih vrata inila beskonanom.
Pozvonila sam, a Gusova je mama otvorila.
"Oh, Hazel", rekla je i nekako me plaui obgrlila.
Natjerala me da pojedem malo lazanja od patlidana s njom i Gusovim
tatom; valjda im je puno ljudi donosilo hranu ili takvo to. "Kako si?"
"Nedostaje mi."
"Aha."
Zapravo nisam znala to rei. Htjela sam se spustiti dolje i pronai to to je
napisao za mene. Osim toga, stvarno me smetala tiina u sobi. Htjela sam da
razgovaraju jedno s drugim, da se tjee ili dre za ruke ili tove. Ali samo su
sjedili ondje i jeli jako malene koliine lazanja, i uope se nisu gledali. "Raj je
trebao anela", rekao je njegov tata nakon nekog vremena.
Tad su se pojavile njegove sestre i hrpa djece, i utrali u kuhinju. Ustala sam i
zagrlila mu obje sestre pa promatrala djecu kako tre po kuhinji uz svoj nuno
potreban viak kretanja i buke, uzbuene molekule koje odskakuju jedna o
drugu i viu, "Ti si to ne ti si to ja sam bio ali onda sam te ulovio nisi me ulovio
promaio si me pa sad sam te ulovio ne glupane isteklo je vrijeme DANIELE
NEMOJ BRATA ZVATI GLUPANOM mama ali ako ja ne smijem koristiti tu rije
kako si je ti onda sad izgovorila glupane glupane", a onda zborno, glupane
glupane glupane, a za stolom su se Gusovi roditelji drali za ruke i ja sam se
osjeala bolje.
"Isaac mi je rekao da je Gus pisao neto, neto za mene", rekla sam. Djeca
su i dalje pjevala svoju glupan-pjesmu.
"Moemo pogledati njegovo raunalo", rekla je njegova mama.
"Nije esto bio na njemu zadnjih tjedana", rekla sam.
169
170
prema stropu, kao da Gus lebdi iznad kue. Moda i jest lebdio. Ne znam. Ali
nisam osjeala njegovu prisutnost.
"Aha", rekla sam.
Obeala sam ih ponovno posjetiti za par dana.
Nikad vie nisam osjetila njegov miris.
171
174
175
176
"Kaitlyn, volim te. Ti si genij. Moram ii." Poklopila sam, okrenula se,
potraila laptop, ukljuila ga i poslala mejl na lidewij .vliegenthart.
Lidewij,
vjerujem da je Augustus poslao nekoliko stranica iz biljenice Peteru Van
Houtenu malo prije nego je (Augustus) umro. Jako mi je vano da netko proita
te stranice. Ja ih elim proitati, naravno, ali moda nisu napisane meni.
Neovisno o tome, moraju biti proitane. Moraju.
Moete li pomoi?
Vaa prijateljica, Hazel Grace Lancaster
Odgovorila je kasno poslijepodne.
Draga Hazel,
nisam znala da je Augustus umro. Jako mi je ao to to ujem. Bio je jako
karizmatian mladi. Jako mi je ao i jako sam tuna.
Nisam razgovarala s Peterom otkako sam dala otkaz onog dana kad smo se
upoznali. Ovdje je kasno naveer, ah otii u k njemu odmah ujutro, pronai to
pismo i natjerati ga da ga proita. Obino su jutra njegovo najbolje doba.
Tvoja prijateljica,
Lidewij Vliegenthart
P.S. Vodim svog deka za sluaj da Petera moramo fiziki obuzdati.
Pitala sam se zato je tih posljednjih dana pisao Van Houtenu, a ne meni,
zato je govorio Van Houtenu da e biti iskupljen ako mi da moj nastavak.
Moda su stranice iz biljenice samo ponovljeni zahtjev Van Houtenu. Imalo je
smisla. Gus je svoju smrtonosnu bolest iskoristio da mi ostvari san: nastavak je
samo sitnica za koju se umire, ah je najvea stvar koju je ostavio za sobom.
Te sam noi neprestano osvjeavala mejl, spavala sam samo par sati, a
potom ponovno poela osvjeavati oko pet ujutro. Ali nita nije stizalo.
Pokuala sam gledati TV kako bih skrenula panju na neto drugo, ali misli su mi
neprestano bjeale u Amsterdam. Zamiljala sam Lidewij Vliegenthart i njenog
deka kako se na biciklima voze gradom u ludoj misiji da pronau posljednju
korespodenciju mrtvog deka. Kako bi zabavno bilo poskakivati na stranjem
178
Nisam proitala pismo, iako mi je pogled pao na neke fraze dok sam
skenirala stranice. Prilazem ih ovdje, a potom u ti ih poslati na kunu adresu;
ostala je ista?
Bog te blagoslovio i uvao, Hazel.
Tvoja prijateljica,
Lidewij Vliegenthart
Kliknula sam i otvorila etiri privitka. Njegov je rukopis bio neuredan,
nakrivljen preko itave stranice, a veliina slova je varirala: mijenjala se boja
olovke. Pisao je ovo tijekom vie dana, u raznim stanjima svijesti.
Van Houtene,
ja sam dobra osoba, ali usran pisac. Ti si usrana osoba, ali dobar pisac. Bili
bismo dobar tim. Ne elim od tebe traiti nikakve usluge, ali ako ima vremena a prema onome to sam vidio, ima ga napretek - pitao sam se moe li napisati
posmrtni govor za Hazel. Imam biljeke i sve, ali moe li ga oblikovati u suvislu
cjelinu ili tove? Ili mi jednostavno rei ako si je drugaije vidio.
Evo to je stvar s Hazel: gotovo su svi opsjednuti ostavljanjem traga u
svijetu. Ostavljanjem nasljedstva. Nad jaavanjem smrti. Svi elimo da nas se
pamti. I ja to elim. To me najvie mui, to da ne budem nezapamena rtva
drevnog i neslavnog rata protiv bolesti.
elim ostaviti trag.
Ali Van Houtene: tragovi koje ljudi ostavljaju preesto su oiljci. Izgradi jeziv
mali trgovaki centar, pokrene vojni pu ili pokua postati rock-zvijezda i
misli, "Sad e me zapamtiti", ali a) oni te uope ne zapamte i b) iza sebe
ostavi samo nove oiljke. Tvoj vojni pu postane diktatura. Tvoj se mali
trgovaki centar pretvori u ranu.
(U redu, moda nisam tako usran pisac. Ali ne mogu oblikovati svoje ideje,
Van Houtene. Misli su mi zvijezde koje ne mogu utjerati u zvijea.)
Mi smo poput pasa koji piaju po hidrantu. Trujemo podzemne vode svojom
toksinom pialinom, oznaavamo sve kao MOJE u smijenom pokuaju da
nadivimo smrti. I ne moemo prestati zapiavati hidrante. Znam da je to
smijeno i beskorisno - epski beskorisno u mojem sadanjem stanju - ali ja sam
ivotinja poput svih ostalih.
182
Hazel je drugaija. Ona hoda lagano, stare. Ona po zemlji hoda lagano.
Hazel zna istinu: jednako je vjerojatno da emo povrijediti svemir, koliko i da
emo mu pomoi, a vrlo vjerojatno neemo uiniti nita od toga.
Ljudi e rei da je tuno to ona ostavlja manji oiljak, da e se manje ljudi
nje sjeati, da je bila voljena duboko, ali ne i nairoko. Ali to nije tuno, Van
Houtene. To je trijumfalno. To je junaki. Nije li to pravo junatvo? Kao to
lijenici kau: kao prvo, ne radi zlo.
Stvarni junaci vjerojatno nisu ljudi koji rade stvari; stvarni junaci su ljudi koji
PRIMJEUJU stvari, koji su budni. ovjek koji je izmislio cjepivo protiv malih
boginja zapravo nije izmislio nita. Samo je primijetio da ljudi s kravljim
boginjama ne dobivaju male boginje.
Kad je moj PET-skener zasvijetlio, uvukao sam se na intenzivnu i promatrao
je dok je bila u nesvijesti. Samo sam se uuljao za sestrom sa znakom i sjedio
kraj nje nekih deset minuta prije nego sam uhvaen. Stvarno sam mislio da e
umrijeti prije nego joj dospijem rei da u i ja umrijeti. Bilo je brutalno:
neprekidno mehanizirano buenje intenzivne njege. Iz prsa joj je kapala ta
tamna rakovska voda. Oi zatvorene. Intubirana. Ali njena je ruka i dalje bila
ruka, i dalje topla, a nokti su joj bili obojani gotovo crnom tamno-plavom pa
sam joj drao ruku i pokuavao zamisliti svijet bez nas dvoje i na otprilike jednu
sekundu bio sam dovoljno dobra osoba da se ponadam kako e ona umrijeti pa
nikad nee saznati da i ja umirem. Ali elio sam vie vremena kako bismo se
zaljubili. elja mi se, pretpostavljam, ostvarila. Ostavio sam svoj oiljak.
Medicinski je brat uao i rekao mi da moram otii, da nisu doputeni posjeti.
Upitao sam je li joj dobro, a on je odgovorio, "I dalje zadrava vodu". Pustinjski
blagoslov, oceansko prokletstvo.
to jo? Prelijepa je. Ne moe se umoriti od gledanja u nju. Nikad ne brine
je li pametnija od tebe: zna da jest. Duhovita je, a da nikad nije zlobna. Volim je.
Tako sam sretan to je mogu voljeti, Van Houtene. Ne moe birati hoe li na
ovome svijetu biti povrijeen, stare, ali ima pravo izbora oko toga tko tebe
povreuje. Sviaju mi se moji izbori. Nadam se da se njoj sviaju njeni.
Sviaju mi se, Augustuse.
Sviaju mi se.
183
184