Professional Documents
Culture Documents
Gerald Raunig - Umetnost I Revolucija - Umetnički Aktivizam Tokom Dugog XX Veka
Gerald Raunig - Umetnost I Revolucija - Umetnički Aktivizam Tokom Dugog XX Veka
futura publikacije
kuda.org
UMETNOST I REVOLUCIJA
CIP
,
323.212(100)19
,
Umetnost i revolucija : (umetniki aktivizam tokom dugog 20. veka)
/ Gerald Raunig ; [prevod Relja Drai]. Novi Sad : Futura publikacije,
2006 (Novi Sad : Futura). 220 str. 23 cm. (Crvena izdanja / Futura publikacije,
Novi Sad ; 001)
Prevod dela: Kunst und Revolution. Tira 500. Biografija autora: str. 219.Bibliografija
ISBN 86-7188-055-9
) - 20. .
COBISS.SR.ID 213773831
izdanja 001
Sadraj
1. Uvod. Preplitanje umetnosti i revolucije ................................................................. 7
2. Tri komponente revolucionarne maine............................................................... 19
Jednodimenzionalni ustanak kao preuzimanje dravnog aparata .............................. 20
Dvodimenzionalni krik ....................................................................................................30
Otpor, insurekcija i konstitutivna mo kao nedeljivi trodimenzionalni process ..........33
Primat otpora................................................................................................................... 37
Postnacionalna insurekcija i nekonformna masa...........................................................42
Konstitutivna mo. ... i da se revolucija ne zavrava ...................................................46
3. Out of Sync. Pariska komuna kao revolucionarna maina .............................. 51
Orgijski dravni aparat. Proiriti reprezentaciju............................................................ 61
Ratne maine. Organizovanje bez reprezentacije...........................................................68
4. Model Kurbe. Umetnik, revolucionar, umetnik.................................................. 73
5. Duh i izdaja. Nemaki aktivizam u 1910-im godinama..................................87
6. Neman podvajanja. Od predstavljanja do proizvoenja situacije ................99
Predstavljanje situacije.
Razreavanje razlike u Hegelovoj estetici..................................................................... 101
Nekoliko fragmenata o mainama ................................................................................106
Maine kod Marksa.................................................................................................. 107
Novootkrivanje pojma maine ................................................................................109
General Intellect i maina ........................................................................................113
Teatarske maine protiv predstavljanja. Ejzentejn i Tretjakov u plinari....................115
Knjievnici u kolhoze! Tretjakov i Komunistiki svetionik....................................... 126
Proizvoenje situacije.
Situacionistika internacionala i prelaz nekih linosti iz umetnosti u revoluciju........131
7. Umetnost i revolucija, 1968.
Beki akcionizam i negativno preplitanje.......................................................... 143
8. Transverzalno preplitanje FolksTeaterKaravana.
Prepozicije, jedva da bi mogle biti razliitije, a ipak, oba teksta konvergiraju u nekim paradigmatinim aspektima, i to na osnovu specifinih biografskih povezanosti, kao i na osnovu strukturnih slinosti kulturnopolitikih strategija dvaju tako razliitih autora. Vagner se u godinama oko 1848.
oslobodio gravitacije svog uskog, uglavnom muziko-teorijskog misaonog
radijusa, pod maglovitim uticajem ideja Prudona (Proudhon), Fojerbaha
(Feuerbach) i Bakunjinovih (Bakunin) difuznih revolucionarnih tonova. Stav
Lunaarskog razvijao se opet u natezanju izmeu, s jedne strane, uzimanja
umetnosti u slubu ve kroz Lenjinovu praksu i radikalnolevih eksperimanata levog proletkultskog krila, s druge strane, do jedne neobino konzervativne pozicije koja se nije protivila samo socijalistikim inovacijama, ve podjednako ustro i kulturnom nasleu graanskog drutva. Pred tim ludilom
ambivalencije, neodreenosti i rasplinutosti obeju pozicija postaje razumljivo zato se poneto i to za na kontekst upravo najrelevantnije u
ovim inae tako razliitim tekstovima do izvesnog stepena slae.
Vagner je pisao Umetnost i revoluciju 1849, u godini svog bekstva u
ciriki egzil po slomu Drezdenskog ustanka u kojem je on igrao izvesnu, ne
samo publicistiku ulogu.5 U spisu koji, polazei od jadikovke naeg modernog umetnitva i njegove mrnje prema revoluciji, eli da prui pregledno
razmatranje glavnih momenata evropske istorije umetnosti, moe se skroz
prepoznati Vagnerovo ostajanje pri mislima i pojmu revolucije, uprkos porazu u Drezdenu. Dakako, u godinama 1848/1849. moe se uoiti izvesna irina kolebanja Vagnerove pozicije: izmeu radikalno demokratskih zahteva,
s jedne strane, i odmerenih vizija pomirenja s nemakim kneevima, s druge
strane, opustio se ne samo Vagnerov stav koji je i u revolucionarnim vremenima bio jasno usmeren na uslove umetnike produkcije, na reforme upravljanja i finansiranja umetnosti; u tom enormnom spektru izmeu revolucije i
restauracije kolebalo se uostalom mnotvo aktera revolucije uopte.
Po Vagneru, vekovna revolucija oveanstva6 koja je skupa s Atinskom dravom razorila i grku tragediju, treba sada, u vreme pisanja njegovog eseja o revoluciji, da stvori situaciju koja e tek da omogui umetniko
delo budunosti. Umetnost, po Vagneru, treba razumeti kao rezultat ivota
5 up. Krohn, Richard Wagner und die Revolution von 1848/49; Drusche, Vorwort, u:
Wagner, Ausgewaehlte Schriften, 13-22. Dok su pobune u Berlinu i Beu bile uguene ve krajem 1848, ustanici u Drezdenu su se u maju 1949. borili na barikadama. Vagner je uestvovao u
Drezdenskom ustanku pored svog prijatelja Augusta Rekela, politiki jako orijentisanog drezdnerskog muzikog direktora i Mihaila Bakunjina. Pritom je na strani revolucije delovao kao
publicist, uestvovao je na konspirativnim dogovorima, pribavljao oruje za ustanike, tampao
i delio letke, slovio je kao poslanik, ovek za vezu i glasnik privremene vlade. U zavrnoj fazi
ustanka bio je ak lano obavezan da potpali Staru operu. Nasuprot Rekelu i Bakunjinu
njemu je uspeo beg u Vajmar i kasnije u Cirih.
6 Wagner, Die Kunst und die Revolution, 163; za to shvatanje revolucije kao dugog prevratnog kretanja, koje se pribliava i restaurativnim predstavama, up. dole 25.
Na i. m., 145
Na i. m., 156
9 Na i. m., 148
10 Na i. m., 166
11 Na i. m., 169
12 Na i. m., 166
13 Lunatscharski, Die Revolution und die Kunst, 26
14 Na i. m.
15 Na i. m. 27
16 Na i. m.
8
njujue dodirne take. Pre svega to su dve zajednike figure, koje se inae
pojavljuju ne samo u ova dva teksta ve predstavljaju uopte sumnjivi recidiv
u razliitim konceptualizacijama odnosa umetnosti i revolucije.
Prva figura u spisima koji pojam revolucije propagiraju ve u naslovu sastoji se u relativno neoekivano profanom pitanju o funkciji i finansiranju umetnosti koje su oba teksta oznaila kao pripadno umetniko-politikom anru. Protivreno optoj tendenciji njegovog lanka, da naime samo revolucija moe umetnosti stvoriti budunost, Vagner pre svega pri kraju svoga
spisa misli da se ipak i u ravoj stvarnosti moe prepoznati smisao umetnike
produkcije: prava umetnost je upravo stoga revolucionarna to ona egzistira
samo u suprotnosti sa vaeom optou.17 Umesto da je ukotvljena u javnoj
svesti, ona postoji u suprotnosti sa ovom, upravo u svesti pojedinca: Pravi
umetnik koji je ve sada dosegao ispravno stajalite, kadar je otuda, poto je to
stajalite ipak veno postojee, ve sada da radi na umetnikom delu budunosti.18 Umetnik, nadasve pravi, izgleda da za Vagnera predstavlja medijum
prelaza izmeu ravog jeste-stanja i budueg treba.
Poto se sovjetsko drutvo posle revolucije uopte uzev razume kao
prelazno drutvo, za njega bi kao celinu moralo vaiti neto slino kao kod
Vagnera za umetnost, kod koga se umetnost ujedno afirmie kao konzervativna ili postaje prosto suvina. U svom lanku Lunaarski opisuje kako je u
prelazu ka socijalistikom drutvu umetnost ipak jo potrebna, da bi se naime revolucionarni sadraj primao nadahnuto. Dravi treba umetnost za agitaciju jer njena forma ima prednost pred drugim formama kvazisinestetikih efekata: Agitacija se razlikuje od propagande time to ona pokree pre svega oseanja slualaca i italaca i neposredno utie na njihovu
volju. Ona takorei dovodi do arenja sadraja revolucionarnog proglasa i
ini da zasija u svim bojama.19
Takvo utemeljenje drutvenog znaaja umetnosti kako pre (Vagner),
tako i posle (Lunaarski) revolucije priprema tle za neto trivijalnije pitanje o
resursima za umetniku proizvodnju. Iako Vagner isto tako odbija jadanje da
su umetnici/ce upravo kroz revoluciju osiroteli, kao to buduu umetnost
opisuje kao onu koja samu sebe izdrava (ta umetnost ne tri za parama20:
ako se umetnika praksa jednom etablira kao drutveno relevantna a ta bi
bilo relevantnije od revolucije? onda se u sledeem koraku za nju moe zahtevati materijalna podrka. Zaponemo li () s oslobaanjem javne umetnosti, jer, kako sam gore nagovestio, upravo njoj treba dodeliti jednu neiskazivo visoku zadau, jednu neobino vanu delatnost pri naem socijalnom
17
10
Na i. m. 175 d.
Na i. m. 177
23 Lunatscharski, Die Revolution und die Kunst, 27
24 Na i. m., 30
25 Wagner, Die Kunst und die Revolution, 176
26 Lunatscharski, Die Revolution und die Kunst, 30
22
11
svaki ovek umetnik, umetnost za sve i od svih, umetnost koja prekorauje granice u drutveno i politiko, to nisu pronalasci avangarde 20. veka,
Bojsove (Beuys) generacije ili kulturne politike 1970-ih, ve gotovo transistorijska matrica umetnike prakse i (umetnike) politike. Tragedije bi postale
sveanosti oveanstva kako se o tome ita kod Vagnera u jednom slobodnom oveanstvu, obrazovanje bi moralo postati isto umetniko: () i
svaki ovek e u nekom odnosu zapravo biti umetnik.27
Za Lunaarskog umetnost se kao masovna sveanost koja obuhvata sve
umetnosti pretvara u izraz misli i oseanja celog naroda.28 U umetnikopolitikim fantazmama totaliteta, kakve su oba autora tendenciozna zastupali, ne zahteva se samo stapanje svih delova umetnosti u jedno totalno, sveobuhvatno umetniko delo, ve i integracija narodnih masa najpre isprobano (za poetak) u kulturnim okvirima. Nasuprot istovremenih proletkultovskih eksperimenata sa politizujuim teatrom od Teatra atrakcija do
smetanja performansa u fabrike29 - estetizovanje politikog odzvanja u oduevljenju Lunaarskog za sveobuhvatnu akciju narodne sveanosti koja neizbeno stvara efekte hijerarhizovanja, strukturizovanja i totalizovanja.
Ve rano i u pregnantnoj formulaciji, Valter Benjamin (Walter Benjamin) je ukazao ne samo na taj instrumentalni odnos estetskog i politikog,
ve je u prvoj verziji svog lanka o umetnikom delu istakao i faistike pokuaje estetske organizacije masa i naglasio da pre svega masovna reprodukcija
(umetnikog dela) ide u susret reprodukciji masa faistike strategije estetizovanja politikog ivota: faizam daje masama da dou do svog izraza, ne i
do svog prava.30
Upravo otuda integracija narodnih masa putem umetnosti ne polazi
tek od Rifentalove (Riefenstahl) pa do savremenih masovnih inscenacija,
nego, jo pre, iz koncepata Vagnera i Lunaarskog. U takvim masa-umetnost
odnosima ne radi se o kolaima singularnosti, ni o organizujuim preplitanjima koja ele da dovedu do promene proizvodnih odnosa, ne (radi se) o
rasprenoj distribuciji u prostoru, ve o integraciji razlika, o deobi koja teritorijalizuje i segmentira prostor radi objedinjavanja mase sredstvima umetnosti. Lunaarski u svom lanku sanjari o takvoj tenji ka objedinjavanju,
gotovo u duhu svetskog mira: I zamislimo kakav e karakter poprimiti nae
sveanosti, im uz pomo opteg vojnog kolovanja proizvedemo mase koje
se ritmiki kreu; hiljade i desetine hiljada ljudi, i to ne vie kao puko mnotvo, ve zaista jednom milju obuzeta regularna armija mira!31 Oko deset
godina kasnije, Benjamin, pre svega pred pozadinom uspeha faistikih ma27
12
Benjamin, Umetniko delo u veku svoje tehnike reprodukcije, Pogovor, Eseji, str. 147
Wagner, Die Kunst und die Revolution, 171
34 Za pojmovni razvitak koncepata takvih zona srodnosti i nerazlikovanosti, odnosno, prelaza i
razmene pojmovnih komponenti. Up. Delez/Gatari, ta je filozofija? Pre svega 45.
35 Moj pojam maine razvijam u bitnom prema Delez/Gatariju. Pod mainom se ne
podrazumeva ni jedan isto tehniki mehanizam (mainizirani aparat) nasuprot ljudskom, niti
neka puka metafora. Maine su prema tome kompleksni sklopovi koji u jedan mah proimaju i
povezuju mnoge strukture, koji prolaze kroz kolektive i individue, ljude i stvari. Odnos oveka i
maine u jednoj takvoj koncepciji mainizacije ne da se vie obuhvatiti pojmovima zamene ili
prilagoavanja oveka maini, ve samo u pojmovima povezivanja i razmene. Ali pre svega,
pojam maine po Delez/Gatariju oznaava i socijalne sklopove koji nasuprot (dravnim)
aparatima ne funkcioniu na bazi mehanizma strukturizacije, hijerarhizacije i segmentacije.
Up. Delez/Gatari, Anti-Edip, str. 5 41, 340 - 341
36 Guattari, u: Deleuze, Unterhandlungen, 40
33
13
14
Ako je ipak iz pragmatinih razloga blisko dati tom istraivanju poetak i kraj onda se namee neka operativna periodizacija koju bih mogao oznaiti kao dugi 20. vek.38 Dok je istorijska nauka taj vek veinom okarakterisala kao kratak39 na osnovu masivnih odseaka njegovih 191o-ih godina
(Prvi svetski rat i Oktobarska revolucija) i erozije socijalistikih drutava u
1980-im i 1990-im godinama, iz ugla gledanja poststrukturalistike teorije
revolucionarnih mikropolitika on se, upravo suprotno, pokazuje kao vek koji
preskae svoje trajanje. I kod postavljanja dugog 20. veka radi se o odsecima koji (ovaj) vek svakako ne opisuju kruto, pogotovo ne iskljuivo, kao
vek borbe izmeu faizma i komunizma, izmeu kapitalistikog i socijalistikog oblika drutva, konano kao teleologiju kapitalistike pobede. Stvar
se ne vrti oko velikih dodirnih podataka izmeu dvaju molarnih moi, ve
oko molekularnosti i singularnosti dogaaja koji su proizveli razliite fenomene pribliavanja, uzimanja u obzir i preklapanja estetikih i politikih
strategija.
Dugi 20. vek specifinog preplitanja umetnosti i revolucije iri se preko
130 godina; poinje to je poruka ove knjige s Pariskom komunom 1871,
dobija svoj prethodan i s gledita istraivanja poglavito operativno uslovljen kraj u turbulentnom letu 2001. i u antiglobalizacijskim protestima
protiv vrha G8 u enovi. Kao o svim ograniavajuim odredbama procesnih
fenomena, tako je i o ovde izabranim dodirnim takama mogue valjano sporiti se o izboru razmatranih umetnikih praksi, kojima drugi autori/ke svakako mogu dodati neke druge. S molekulima moje knjige ja bih u svakom
sluaju eleo da uzmem u obzir specifine linije ija singularna specifinost,
jednako kao i njihove vie ili manje eksplicitne povezanosti i slinosti, treba
da postanu evidentne tokom razvijanja teksta. Ako je tim linijama svojstvena, pre svega, potraga za uspelim povezivanjima umetnosti i revolucije
onda u toj potrazi nikako ne treba podupirati revolucionarne romantiare i
herojske umetnike legende. Nijedna istorija revolucionarne transgresije nije
nadoknadila tetu za usamljeni kraj Gistava Kurbea u vajcarskom, za kraj
Franca Pfemferta (Franz Pfemfert) u meksikom egzilu, za streljanje Sergeja
Tretjakova u sibirskom logoru, za kriminalizovanje i medijski progon uesnika u akciji Umetnost i revolucija u Beu, za smrt italijanskog aktiviste
naracija u ovom istraivanju, svakako je jednako malo zadovoljena kao i problem geopolitikog
ograniavanja na evropske okvire, kao i (problem) nedovoljne implementacije/obrade
feministikih aspekata teorije revolucije i umetnosti.
38 Periodizacije ove vrste nisu nove i nalaze se kod niza teoretiara/ki iz razliitih disciplina:
Fernan Brodel (Fernand Braudel) Erik Hobzbom (Eric Hobsbawm) oznaavali su 16., odnosno
19. vek kao duge, ovani Arigi (Giovanni Arigi) bavio se u ekonomskoistrorijskoj studiji The
Long Twentieth Century. Money, Power and the Origin of Our Times upravo aspektima irenja 20. veka.
39 Up. recimo radove Erika Hobzboma koji se odnose na ovu stvar, ali i lanke Jirgena Habarmasa
(Jrgen Habermas) ili Okvui Envezor, van discipline ekonomske nauke.
15
Karla ulijanija (Carlo Giuliani) i zlostavljanje ne samo lanova FolksTeaterKaravana po zatvorima u enovi, za ene u Pariskoj komuni koje
su bile silovane, osuene prekim sudovima kontrarevolucije ili deportovane,
da i ne govorimo o desetinama hiljada mrtvih u pariskoj Krvavoj nedelji.
Istraivanje zona srodnosti revolucionarnih maina i umetnikih maina ne moe se zapoinjati bez uzimanja u obzir ponavljanih figura vie ili
manje traginog slamanja i promaivanja za dlaku. Jednako malo ono moe
prevideti stalno imanentnu mogunost pretvaranja revolucionarnih shizoidnih flukseva u paranoine faistike formacije40
Ovde moe biti primer ambivalencija Riharda Vagnera kao revolucionara i antisemitskog propagatora, ali i preobraanje zamanog broja nemakih radikalnih leviara posle 1968. u razliite desne i radikalno desne nie.41
Delez i Gatari su u zakljunom odeljku Anti-Edipa42 naglasili upravo oba ekstremna pola maine-elje izmeu revolucije i faizma i tekou da se oni razmrse. U kontekstu oblika razmene i veza revolucionarnih maina i umetnikih maina taj Delez/Gatarijev problem osvetljava se preko najvanijih
avangardnih strujanja 1910-ih godina, i to u okvirima predloga da se
razlikuju etiri stava prema maini, kao egzemplarna za mogue preplitanje
umetnosti i revolucije i njihovo raznovrsno propadanje u marginalizaciju ili
politiku perverziju.
VolxTheaterKarawane
Delez/Gatari, Anti-Edip, Dodatak: Zakljuni program za elee maine, str. 330
41 Ginter Make (Gnter Maschke), pre 1968. aktivist u Studentskom pokretu u Beu, 1968.
uhapen i proteran, otiao na Kubu, a posle pokuaja pua protiv Kastra vratio se u Nemaku
kao desni teoretiar i filolog, 1988. bio saosniva radikalno desnog asopisa Etappe, pie i za
druge ekstremno desne asopise, recimo Elemente koji izdaje narodnjako-antisemitski
Seminar u Tuli, takoe je suizdava desniarske edicije Bibliothek der Reaktion , Wiener
Karolinger Verlag. Horst Maler (Mahler), saosniva RAF-a razvio se u antisemitskog desnog
ekstremista i narodnjakog propovednika buenja (die Zeit). Rajner Langhans saosniva
komune K1, pripada u meuvremenu najprominentnijim figurama ekofaistikom misaonom
blagu bliske ezoterine scene (Jutta Difurth). Bernd Rabel (Rabehl), aktivist SDS-a u Berlinu i
tada najbliskiji poverenik Rudija Dukea (Dutschke), danas se ubraja u etu stratega poprenog
fronta s narodnjako-nacionalistikom pozadinom, time to pokuava da redefinie
Vanparlamentarnu opoziciju (APO) u jedan nacionalnorevolucionarni pokret. SDS-aktivist
Frank Bekelman (Bckelmann), poetkom 1960-ih saosniva situacionistike subverzivne
akcije, objavio je 1998. knjigu Die Gelben, die Schwarzen, die Weissen, jedna, po sopstvenoj
definiciji etnopluralistiki napisana odbrana etniki homogenog nemstva. Zajedno s
Bekelmanom beki prevodilac Fukoa Valter Zajter (Seitter) izdaje asopis Tumult u kome
ogovara estoko vonjajue Turke oko Barndenburke kapije (br. 17, 121) ili objavljuje lanke
koji su se prethodno pojavili u radikalno desnom asopisu Etappe. Njegov renome kao
eksperta za Lakana i Fukoa koristi Zajteru za pretumaenje i okretanje udesno francuskih
poststrukturalista, kao to on uopte i poduava desnoj upotrebi Francuza. Up. za Makea,
Zajtera i Bekelmana: Diederichsen, Spiriuelle, Reaktionre und vlkische Vernunftkritiker;
za Malera i Rabela: Gretchen Dutschke, Was Rudi Dutschke zu den Irrwegen der abgefallenen
Achtundsechziger sagen wrde, kao i Interne-leksikon desnog ekstremizma
http://lexikon.idgr.de; jedno egzemplarno povezivanje zaplitanja ex-leviara u mreu nove
desnice nalazi se u lanku Zwei links zwei rechts: Ex-linke verstricken sic him rechten Netz.
42 Delez/Gatari, Anti-Edip, Dodatak: Zakljuni program za elee maine, str. 330
40
16
Italijanski futurizam prema tome oekuje od maine da pospeuje nacionalne proizvodne snage i da stvori nacionalnog novog oveka. Dok je novo
na tim novim ljudima odreeno pre svega radikalno afirmativnim odnosom prema maini kao mehanizmu, obilno se pritedelo na maini kao socijalnoj povezanosti (ili je ona determinisana seksistiki, ovinistiki, nacionalistiki, ratnohukaki). Ravnodunost prema svim sadrajima, dodue, prividno otvara italijanski futurizam prema svim moguim ideologijama;43 ipak,
kroz odreeno isputanje, naime, neproblematizovanje proizvodnih odnosa
koji tehnikim mainama ostaju isto onako spoljanji kao i izmatanim mehanikim ljudima, futuristika praksa stvara organizacione uslove za faistiku mainu-elje, isto kao za nacionalistike i militaristike argumentacione
linije u (pseudo) levici.
Humanistiki antimainizam a ovde Delez/Gatari ubrajaju nadrealizam, (nasuprot dadaizmu) kao i arlija aplina (Charlie Chaplin) (nasuprot
Basteru Kitonu (Buster Keaton)); u predstojeem istraivanju ta struja otkrivena preko postekspresionistikog aktivizma/ spiritualizma (Geistismus) Kurta Hilera (Hiller) pokuava da spasi elju i da je okrene protiv
maine. Humanistiki antimainizam pritom ipak mahom zaostaje u patosu
spektakularne reprezentacije revolucionarnih sadraja, a da ne promilja tehniku i sopstveni poloaj u proizvodnim odnosima. Grubo reeno, on pritom
nehumanim formalistikim zahtevima italijanskog futurizma, kao njihov
komplementarni odraz u ogledalu, protivstavlja sadrajne i psiholoke zahteve. Time on kapitalistiki proizvodni pogon snabdeva eljama, ne menjajui ga u njegovoj formi.44
Ruski futurizam, konstruktivizam i produktivizam nasuprot tome tematizuju uslove proizvodnje i promiljaju mainu u kontekstu novih, kolektivnim prisvajanjem odreenih proizvodnih odnosa. U kojoj meri ipak proizvodni odnosi kako Delez i Gatari podmeu ovde i dalje ostaju spoljanji
maini, pokazuje se tek u okvirima podrobnije analize postrevolucionarnih
umetnikih praksi u ranom Sovjetskom savezu. Izmeu kubistikih i suprematistikih radova, ranih oblika socijalistikog realizma i proizvodne umetnosti levog krila prolet-kulta protee se iroko polje veoma razliitih strategija, i to se tie prevazilaenja mehanizama graanskog polja u umetnosti i
razliitih metoda postajanja-mainom recipijenata/kinja. S intenzivnim pokuajima organizovanja uesnika i involviranja publike u proizvodnju umetnikih maina izdvajaju se barem docnije iz sovjetskih jednako kao iz zapadnih istorija umetnosti istreeni radikalno levi protagonisti proletkulta od
43 Up. recimo i interes ne samo Musolinija (Mussolini) ve i Gramija (Gamsci) za italijanski
futurizam.
44 Up. k tome lanak Valtera Benjamina Pisac kao proizvoa, Eseji, str. 102, i tamo nevedenu kritiku (pravca) Neue Sachlichkeit i aktivizma Kurta Hilera, kao i poglavlje Duh i izdaja. Nemaki aktivizam u 1910-im godinama.
17
drugih ranih avangardi. Naroito Agit-Teatar-Atrakcija istrauje nove povezanosti ovek-maina, tehnikih maina i socijalnih maina.45 Kraj sveg utilitaristikog zahteva i kraj sveg tehnicizma Teatra naunog doba, proizvodni
odnosi su ovde shvaeni kao imanentni maini. Ali poto pozorini ljudi (moraju) mainu podrediti sovjetskom dravnom aparatu, ona biva a tu opet
sledim Delez/Gatarija sukcesivno od drave podmirivana, kontrolisana i
smrvljena.
Konano, molekularna dadaistika mainerija podvrgava proizvodne
odnose jednom ispitu kroz mainu elje i sa svojom antimilitaristikom, internacionalistikom, anarhistikom praksom raspiruje vedro deteritorijalizovanje s one strane teritorijalnosti nacije i partije. Ona ostaje uspena sve dok
u okvirima najeih napada na umetnost i pod pretnjom batinanja ili prisilnog rada za umetnike/ce taj smeli in preduzima u preglednim i ogranienim
prostorima umetnosti. Meutim, pri pokuaju prekoraivanja granica u politiko polje ona pada, jer politika nije jaa strana dadaista.46
Na osnovu tog problematizovanja mainskog kvaliteta etiri najvanija
avangardna strujanja 1910-ih godina koja su celom irinom nagovestili Delez/Gatari, moe se formulisati pretpostavka da je trajno pribliavanje umetnosti i revolucije moda ak lake postii na strani faistikih paranoidnih
formacija.47 Upravo pred tom pozadinom kao i na bazi strukturno zasnovanih praznina i propusta istorije umetnosti u pogledu politikih aspekata
postoji potreba da se u okviru povezivanja politike estetike i poststrukturalistike teorije revolucije jae osvetli drugi pol, da se podrobnije istrae oni poduhvati koji se na jedan ili drugi nain mogu oznaiti kao revolucionarni fluksevi u Delez/Gatarijevom smislu.48
45
Up. k tome odeljak Pozorine maine protiv predstavljanja. Ejzentejn i Tretjakov u plinari.
Delez/Gatari, Anti-Edip, Dodatak: Zakljuni program za elee maine, str. 330
47 Up. i analizu istraivaa futurizma Manfreda Hinca (Hinz) koji kontinuitet futuristikog pokreta vidi zasnovan upravo na njegovoj tesnoj kolaboraciji s faistikim aparatom sile (Die Zukunft der Katastrophe, 2): Futurizmu nedostaje momenat politikog sloma koji je pre svega
dadaizmu, nadrealizmu i suprematizmu dao tako kratki ivotni vek.
48 Deleuze/Guattari, Anti dipus, 521; Anti-Edip, str.
46
18
49
19
Za razliku od policijskog shvatanja koje revoluciju razume iskljuivo sa stanovita ulinih nemira i gungule, tj. sa stanovita ,nereda,
shvatanje naunog socijalizma u revoluciji vidi pre svega dubokoseni unutranji zaokret u socijalnim klasnim odnosima. Roza Luksemburg (Rosa Luxemburg)52
Aprila 1917. u licu Lenjina, iz cirike piglgase (Ulica ogledala), gde je Lenjin nekoliko meseci stanovao preko puta Kabarea Volter i
nisko cenio glasnou dadaistike razuzdanosti, reimportovala se revolucija u
blindiranom (i plombiranom) vagonu kroz Nemaku za Petrograd. Time su
mase februarske revolucije dobile svog protagonistu, a sam Lenjin ansu,
najpre u Julskom ustanku, a potom u Oktobarskoj revoluciji, da se umea u
revolucionarno zbivanje. S juriem na Zimski dvorac 25. oktobra 1917. boljevicima se otvorio put da sprovedu veliku socijalistiku revoluciju.
Ovaj kratki zaplet jednog dramatinog revolucionarnog filma i njegovog herojskog protagoniste u svojoj je radikalno skraenoj montai jednako
malo istinit koliko bi bilo mogue u bilo kom obliku adekvatno odslikati bogatu diskurzivnu strukturu i mnogostrukost revolucionarnih akcija u decenijama pre i godinama posle. A ipak je on slino, ovako ili onako, predstavljao podlogu za hiljade revolucionarnih pria; one koje su u reinscenacijama
25. oktobra proizvodili socijalistiki spektakli, one koje su rado htele da forsiraju subverzivnu ulogu Nemake pri raspirivanju Ruske revolucije, one koje su pokuavale da iz istorijskih itanki izbriu Trockog kao vojnog organizatora i kongenijalnog partnera Lenjinovog, ili prosto one koje su lansirale
jednostavne due kojima kompleksnije i dugotrajnije revolucionarne povezanosti nisu bile pristupane.
Odvijanje i kasnija interpretacija Ruske revolucije stvorili su utisak o
uspenoj revoluciji vie nego drugi ustanci, bune i revolti, ali i vie nego revolucionarne teorije u upotrebi, a u isti mah te predstave i zacementirali. Izgleda kao da su s lenjinskom cezurom pokretne slike revolucije zaustavljene,
kao da su pojmovi, interpretacije i fantazije revolucionarnog kretanja za neko
vreme utvreni. Dugo, povezano kretanje koje se krije ve u latinskom smislu
rei revolvere, revolucija kao stalno okretanje prilika, kod Vergilija recimo u
slici morske plime i oseke, koja se u novovekovnim upotrebama pojma revolucije ponovo nala u astronomiji kao kruno kretanje planeta.53 U skladu
52
53
20
21
dopustiti masovnu spontanost, na talasu spontanosti surfovati sve do prevrata da bi se potom u jednoj postrevolucionarnoj fazi uvela utoliko jaa centralizacija; najpre bazina demokratska i sovjetsko-republikanska mobilizacija, potom nasilna revolucija, zatim diktatura proletarijata (s nedefinisano
udaljenim horizontom odumiranja drave.58 Na crtaoj tabli predrevolucionarnih partijskih funkcionera moe se pronai jedan takav stupnjeviti model
koji pojedine komponente revolucionarne maine dovodi u niz koji se pojavljuje planski i nuno. A kako se moe spoznati na sledu Ruske revolucije, nije
se ispostavilo kao nemogue da se taj razvoj, na izvestan nain, uspeno pretvori u stvarnost. Ali, ono to je izmeu ostalog uoljivo na konkretnom razvitku Sovjetskog saveza jeste: upravo uvoenje takvog faznog modela anticipirajui trajno upisuje odnose moi, progresivno meri uspeh revolucionarnog procesa dogaajem graanskog rata i preuzimanjem dravnog aparata, to na kraju utie na iezavanje svih drugih komponenti.
U politikoj teoriji Delez/Gatarija, upravljenoj protiv svih faznih koncepata revolucije, preplitanje pojedinih komponenti revolucionarne maine u
susednim zonama razume se kao ne-linearno. Komponente nisu ni apsolutne
alternative, koje bi trebalo da se odigravaju jedne protiv drugih, niti bi ih trebalo idealizovati po nekom stupnjevitom modelu najpre opravdana spontanost, potom centralizacija, i toboe jednom (=realno nikad) decentralizacija
organizacije i rasipanje programatike u drutvo. U svakom sluaju, one se
mogu odvojeno prosuivati u analizi, ali in actu one ine komponente jednog
stalno pokretnog prekrcavalita, u kome su irelevantni pre i posle, poetak i
kraj. Revolucionarna maina izvorno ne funkcionie od iznenadnog proloma
pa do nekog drugog kraja, ona se kree preko i kroz sredinu, kroz silovitu i
postojanu sredinu, mesto na kome se stvari ubrzavaju59. To kretanje preko
sredine znai pre svega da ono ne ide od jedne take do druge, od jednog carstva u drugo, ili od ovostranosti kapitalizma u onostranost socijalizma. Naprotiv, na ravni imanencije revolucionarnih prolaza ne moe se predstaviti
nikakva onostranost, a time takoe nikakav prelaz ka socijalizmu, ili ve ka
emu. Analogno tome se izlae i predstava o fazama revolucije, linearnog polaenja od jedne revolucionarne etape do druge.
Ali pre svega ispostavio se kao jalov u varijanti Ruske revolucije odigran i esto kopiran pokuaj da se po preuzimanju vlasti stvori novo drutvo, a uz pomo jedne partije, iji je organizaciona gradnja u obliku i cilju
usmerena upravo na preuzimanje drave. Ve u gradnji partije konstituie se
57
Up. pre svega Lenjinov spis napisan u avgustu/septembru 1917. Drava i revolucija
Ve je Engels, kao prireiva 1891, u svom uvodu za novo izdanje Marksovog Graanskog
rata u Francuskoj (MEW 17, 625) koncipirao konano ruenje dravnog aparata kao pomereno
za neko neodreeno vreme, sve dok generacija uzrasla u jednom novom, slobodnom drutvu
ne bude kadra da svu tu dravnu starudiju odbaci od sebe.
59 Deleuze/Guattari, Tausend Plateaus, 41 d. i Deleuze/Guattari, A Thousand Plateaus, 41f.
58
22
23
Autor povremeno u tekstu koristi engleske rei u frekventnoj upotrebi u diskusionom vokabularu, pre svega na mrei a i uopte u savremenom intelektualnom diskursu. Poto je ova re u
knjizi upotrebljena na vie mesta ostavljamo je bez prevoda na srpski (prim. prev.). Znaenja
rei setting koja ovde dolaze u obzir su: okvir, okruenje, okolina, udeenje, tok (pravac) struje.
64 Guattari, Maschine und Struktur, 137
65 Za kritiku ovog preuranjenog oprotaja od nacionalne drave up. Arrighi, Entwicklungslinien des Empire: Transformationen des Weltsystems, 24-28
24
25
preokree ili, tavie, da drave naginju tome da oslobode ili dograde monu
ratnu mainu u kojoj su sami tek delovi koji mogu biti protivstavljeni ili pridodati.70 Ova iz dravnih aparata proizala globalna apstraktna maina
ispoljava se po Delez/Gatariju u dva vida koja slede jedan za drugim: prvi je
faizam koji organizuje totalni rat kao neogranieno kretanje, koje ne postavlja nikakvu svrhu izvan sebe. Drugi je onaj postfaistiki vid koji se razvio u
hladnom ratu u kombinaciji imperijalnog sovjetskog komunizma i War against Communism. Njegova aktualna forma opstojava u paralelnom kretanju
rastue rigidnosti efekata ekonomske globalizacije i policijskih akcija in War
against Terror. Za Delez/Gatarija ta apstraktna maina, za razliku od totalnog rata faizma, za cilj ima totalni mir, jedan mirom nazvani oblik totalitarnog terora. Totalni rat je prevazien, on se preobrazio u jedan jo straniji oblik mira. Ratna maina ima svrhu da preuzme svetski poredak i drave
su jo samo objekti ili sredstva koja se prilagoavaju toj novoj maini.71 Dodue, globalna politika situacija otima se previe jednostavnim objanjenjima, no zamreni odnos nacionalnih drava i transnacionalnih/globalnih nedravnih sklopova svakako se i posle 11/9 moe dobro objasniti preko odnosa
dravnog aparata i ratne maine: () mora se pratiti realno kretanje na ijem kraju drave, poto su prisvojile ratnu mainu i prilagodile se njenoj svrsi, ponovo uspostavljaju jednu ratnu mainu koja sebi postavlja za cilj da sebi
prisvoji drave i da preuzme sve vie politikih funkcija.72
U toj kompleksnoj povezanosti i odnos izmeu revolucije i preuzimanja drave postaje sve komplikovaniji. Dok je jo poetkom poslednjeg stolea preuzimanje drave imalo fantazmatini kvalitet, izvan naelne diskusije
o formi drave, dravni aparat postaje sve vie zamagljen i kao realno, konkretno polje za napad. Ili moramo poi odatle da je cilj revolucije moda bio
uvek zamagljen, te da upravo samo na osnovu njegove zamagljenosti uvek
iznova biva preusmeren na prostu poudu za preuzimanjem dravnog aparata?
Levi teoretiari/ke su ve u 19. veku bili svesni gorueg problema fundamentalne promene, ukidanja dravnog aparata, i ruku pod ruku s tim, razvoja novih organizacionih formi, s tim da se te forme ne utvruju unapred.
Recimo, u Graanskom ratu u Francuskoj Marks uprkos tanoj analizi Pariske komune ne navodi ta se tano desilo ili ta je trebalo da se desi nakon
ruenja dravne vlasti. To ima svoj dobar razlog u tome to ni Savet komune,
ni radniki saveti, ni sovjeti ne treba da budu fetiizovani kao zamrznuti modeli, ve pre da svaka bitka donosi nove forme sopstvene organizacije. Ipak,
nasuprot tome, u socijalistikoj stvarnosti ideja se zamrzava u frazu, recimo
kao kad Lenjin emfatiki odreuje socijalizam kao Sovjeti plus elektrifikaci70
26
ja, kao i kod kasnijih sasvim dobronamernih interpretacija istorijskih revolucija u kojima se nove organizacione forme samo postuliraju bez konkretnog
izvoenja.
Tako i Slavoj iek u Uvodu svoje knjige o Lenjinu polazi od toga da se
u Lenjinovom projektu 1917. godine radilo o radikalnom imperativu da se
razbije buroaska drava, tavie, drava kao takva, te da se razvije neka
nova komunalna forma u kojoj bi svi sudelovali na preiavanju drutvenih
pitanja.73 Uzimajui u obzir ira istorijska zbivanja ova interpretacija deluje
nategnuto. U svakom sluaju, poentu iekove knjige na izvestan nain
protiv njenog autora vidim u tome da Lenjinovo ime slovi za jedan raireni
diskurs koji je u zavravajuem 19. i otpoinjuem 20. veku forsirao pitanje o
moguim oblicima revolucionarne politike. Taj diskurs nipoto nije bio jednoznano determinisan, a nije to bio ni 1917; on se hranio iz mnotva moguih pozicija, to objanjava i pokretljivost same Lenjinove politike pozicije i
njegovog pisanja. U irokom polju socijaldemokratskih, socijalistikih, komunistikih, individualnoanarhistikih, anarhosindikalistikih pozicija, koje
su stalno otvarale nova referentna polja, raale su se beskonane kombinatorne mogunosti revolucionarnih maina. Na kraju krajeva taj je diskurs i
pouan za analogizovanje i diferenciranje s dananjim problemskim situacijama.
Dakle ako iekova knjiga predstavlja pokuaj da se ponovi Lenjin,74
upravo onaj Lenjin koji je nestao iza proliferovanih dogmi marksizma-lenjinizma, onda bih ja iao jo dalje insistirajui na poenti, da se radi o tome da
se ponovi Lenjin-diskurs onaj diskurs koji je nastao u Evropi pre svega u
godinama izmeu dveju revolucija, 1905. i 1917: nipoto ne u spisima samog
Lenjina, nego u debatama oko Druge internacionale, socijaldemokratije i radnikih sindikata, oko odnosa izmeu socijalistikih i anarhistikih pokreta,
oko boljevika i menjevika, oko prikladnih organizacionih formi, oko avangardne partije i diktature proletarijata, oko odnosa spontanih akcija i kadrovskog organizovanja, oko proleterskog i politikog masovnog trajka, puno
se toga artikulisalo to bi danas bilo vredno da bude ponovljeno - ili barem
da svesno ne bude ponovljeno. Donekle u analogiji s Lenjinovom odlukom da
ne napie sedmo i poslednje poglavlje Drave i revolucije o iskustvima ruskih revolucija 1905. i 1917. iek u svakom sluaju oigledno proneverava
taj diskurs i zato se fokusira na usamljene odluke njegovih protagonista. Recimo Lenjinove manevre u meuprostoru izmeu Februarske i Oktobarske
revolucije 1917, on opisuje kao teorijske i praktine pripreme usamljenika
73 iek, Die Revolution steht bevor, 9
74 Na i. m. 187: Ponoviti Lenjina znai
27
koji se iz egzila vraa kui u revoluciju, a isto tako usamljenog vidi i nekog ko
saznaje povoljnosti vremena za nuno ponavljanje revolucije.75
U analogiji sa provalijom izmeu Francuske revolucije izmeu 1789. i
1793, po ieku postaje nuno ponavljanje Ruske revolucije, jer prva revolucija nije promaila samo sadraj nego i samu formu, ostala je zarobljena u
staroj formi, te time postaje nuna druga revolucija.76 U odnosu na teoretizovanje ustanka kao nikako jednodimenzionalnog ureza bez sumnje se treba sloiti s tim, pri emu svakako ostale komponente revolucionarne maine
ostaju zamagljene. Naelno pitanje u tom kontekstu meutim glasi: Zato
posle druge revolucije ne i neka trea? Zato ne ak beskonaan niz prevrata
koji predupreuje figuru preuzimanja dravnog aparata i fenomen zamrzavanja i strukturalizacije organizacione forme stalnim novopronalaenjem
organizacije? Jer drava se kao takva i posle 1917. bila jako udaljila od toga
da bude razbijena, od parole sva vlast sovjetima, a o zameni dravnog aparata novim komunalnim formama drutvene uprave posle Oktobarske revolucije gotovo da se vie nita nije moglo uti. Lenjin i boljevici upravo dravni aparat nisu radikalno zamenili sovjetima; uzdrali su se od toga da podstaknu kako spontan tako i uspean proces organizovanja radnikih i vojnikih saveta. Umesto toga pod nazivom diktatura proletarijata i uz pomo
ideolokih figura kao prelaz i odumiranje drave, pre svega je ire sprovoena vlast partije.
Gatari je u vezi s odlukama 1917. godine i za vreme Oktobarske revolucije ukazao na to da upravo lenjinistika partija ni na koji nain nije bila
kompetentna da pospei originalan proces institucionalizacije koji je izvorno bio na delu pri uspostavljanju sovjeta.77 Naprotiv: umesto da iskoristi
ansu trajnog i potencijalno permanentnog urezivanja, partija, koja je jo
jue bila graevina u suterenu izgraena je kao embrionalni dravni aparat.78 Za ukidanjem sovjeta sledilo je iskljuivanje, docnije proganjanje svake opozicije. U podruju organizacije rezultat je bio kancerozna proliferacija
tehnokratija u politici, pri policiji, u vojsci, u privredi.79 Slavoj iek ipak
istrajava ne samo na figuri protagoniste Lenjina u 1917. godini, koji je sa zauzimanjem centra moi za duge decenije gotovo uguio Lenjin-diskurs, on
ne ulazi ni u nipoto tek sa Staljinom zapoete problematine evolucije u
Lenjinovoj postrevolucionarnoj politici. On bi eleo da spasi Lenjina (iz)
1917. godine koji stupa na provaliju koja odvaja konture politike borbe
mnotva partija i baznih pokreta od onoga to je konkretno u igri: trenutni
mir, podela zemlje, sovjeti. Ta provalija je provalija izmeu revolucije qua
75
Na i. m. 9-12
Up. na i. m. 12
77 Guattari, Die Kausalitt, die Subjektivitt und die Geschichte, 143
78 Deleuze, Vorwort. Dei Gruppenprobleme, 12. d.
79 Guattari, Die Kausalitt, die Subjektivitt und die Geschichte, 144
76
28
80
29
Dvodimenzionalni krik
Tvrdi se da nije mogu jedan odreeni tip revolucije, ali istovremeno se shvata da postaje mogu drugi tip revolucije i to ne odreenim oblikom klasne borbe, ve molekularnom revolucijom koja ne
pokree samo socijalne klase i individue, ve i neku mainsku i semiotiku revoluciju. Gatari 81
Zapatistika Armija nacionalnog osloboenja (EZLN) nakon vie od deset godina bazinodemokratskog organizovanja sami Zapatisti su svakako isto tako povezani sa 500-godinjim indigenskim otporom
jo od Kolumbovog otkria 1. januara 1994. zauzela je San Kristobal de
las Kasas i est drugih okrunih mesta u oblasti japas (Chiapas) u jugoistonom Meksiku. U revoltu indigenske populacije Lakandonske praume, Tzeltala, Tzotzila, Tholes i Tojabala, izborili su se Zapatisti pod motom Ya basta! (Dosta vie) protiv nedostojnih ivotnih uslova Indigena ne samo u
japasu. Nakon samo dvanaest dana trajanja oruanog ustanka, Meksika
vlada je proglasila primirje. U pregovorima sa Vladom koji su usledili ustanici/ce, maskirani skijakim kapama kao znakom kolektivne anonimnosti,
uporno su insistirali na principijelnoj transparenciji i javnosti njihovih aktivnosti. U leto 1996, par hiljada ljudi iz 40 razliitih zemalja pozvano je na
intergalaktiki susret u praumu; 1997, kao primer otvaranja i transnacionalizacije zapatistikog pokreta, takav susret je odran u paniji, kojim povodom je dogovoreno osnivanje mree Peoples' Global Action znaajne za
pokret kritiki okrenut prema globalizaciji. Septembra 1997, 1111 Zapatista
doputovalo je u Meksiko siti da javno iznesu ono to ih titi; marta 1999,
5000 zapatistikih delegata bilo je na putu po celoj zemlji. Marta 2001, 24
delegata EZLN zapoelo je Zapaturu kroz vie saveznih drava, da bi konano Nacionalnom kongresu u glavnom gradu podnelo uslove za ponovno
prihvatanje dijaloga sa Vladom. Dok spremnost da se pregovara sa Vladom
oko zakonski boljeg poloaja, po emi klasine revolucionarne teorije moe
izgledati reformistiki, revolucionarni aspekt te prakse istrajava na pomeranjima vladavinskih i organizacionih formi usred pregovora: dnevne konferencije za tampu za vreme razgovora s predstavnicima/cama vlade, pozivanje savetnika/ca i gostiju na pregovore, kolektivne i konsenzusne odluke i
stalna opozivost delegata forsiraju dekonstrukciju odnosa moi i politiku
81
30
31
saobraaj, to se izgrauje alternativna zdravstvena zatita); protesti na univerzitetima pri kojima se univerzitet ne samo prosto zakljuava ve se razvijaju drugi oblici uenja; zauzimanja zgrada koja ove pretvaraju u zajedniki korisne centre, u kojima se odvija neki drukiji oblik politikog delovanja;
revolucionarne borbe u kojima se ne radi samo o obaranju reima, ve o
promeni iskustva drutvenog ivota.87
Svi ti primeri indiciraju meusobnu povezanost otpora i konstitutivne
moi. Odnos recipronog preplitanja obeju komponenti opisuje se i u Delez/Gatarijevim pribelekama o ratnoj maini i kao odnos suplementarnosti:
Ako neki gerilski pokret, neki rat manjina, narodni rat ili neki revolucionarni rat odgovaraju svojoj sutini (sutini ratne maine) onda je to zato to
oni sebi za cilj postavljaju rat utoliko nunije, to je on ,suplemetarniji: oni
mogu da vode rat samo pod uslovom da u isti mah grade i stvaraju neto
drugaije ().88 Imajui u vidu specifian pojmovni aparat kod Delez/Gatarija taj se pasa moe posebno dobro konkretizovati na primeru Zapatistikog ustanka: zapatistika ratna maina nikako ne odgovara nekom
voenju rata usmerenog na preuzimanje vlasti ili izbacivanje onih koji su
na vlasti. Re je o voenju rata koje podrazumeva revoluciju kao rastakanje
dravnog aparata u lokalnom kontekstu i pritom permanentno inicira novopronalaenje socijalnih sklopova istog konteksta.
Ni zapatistika ratna maina nikako nije magijski zatiena od pretvaranja u dravni aparat strukturalizacijom, ili da bude preuzeta od nekog dravnog aparata koji je zloupotrebljava za voenje rata. Ipak, tehnikama permanentnog propitivanja u pokretu (zapatistiki moto koji se odnosi na ovo
glasi: preguntando caminamos [propitujui se idemo napred]) i neprestanog stavljanja u pitanje sopstvenog upravljanja (mandar obedeciendo)
[vladati skrueno], takva strukturalizacija postaje manje verovatna nego u
muenikom gestu preuzimanja vlasti: Nije neophodno osvojiti svet. Dovoljno nam je da ga iznova stvorimo.89
87
Na i. m. 245 d.
Deleuze/Guattari, Tausend Plateaus, 584
89 Primera Declaracion de la Realidad, u: La Jornada, 30. 1. 1996, cit. po: Holloway, Die Welt
verndern ohne die Macht zu bernehmen, 32
88
32
33
stitutivna mo) nije alternativa koja sa potestas (instrumentalna ili konstituisana mo) prosto samo ivi u miroljubivoj koegzistenciji. Moe izgledati
kao da bismo mogli prosto negovati svoju baticu, stvarati na svet ispunjen
ljubaznim odnosima, skanjerati se da umaemo ruke izmetom vlasti, ali to je
iluzija ... . Praktikovanje kreativne moi na nain koji nije usredsreen na
stvaranje vrednosti, moe egzistirati samo kao antagonizam prema instrumentalnoj moi (vlasti).93
Neko kvazi nevino paralelno sprovoenje alternative prema onome
to Holovej naziva instrumentalna mo na ijem terenu pre vodi u splendid
isolation u hermetike koncepte la George-Kreis i Mil-Komune (MuehlKommune) ili u partikularne getoe, ije predstave od lokalne autonomije naginju ka reakcionarnom esencijalizmu a da bi se od njih mogli oekivati
udari ka drutvenoj promeni. Od pogrene mogunosti ispravnog naina ivota, ova alternativa se slama na predstavi da je navodno mogu neki nezavisan teren, pored i izvan globalno integrisanog kapitalizma. Holovej otuda
vidi odnos kreativne i instrumentalne moi kao antagonistiki. Ali, poto
se u dijagramu sila otpora i moi svaka protiv-mo, svaka anti-mo, dakle i
Holovejeva kreativna mo u svom antagonizmu prema instrumentalnoj
moi izlae opasnosti da bude kooptirana, pored otpora i konstitutivne moi, pored krika-protiv i kreativne moi, potrebna je i nova komponenta
koja uzima u obzir preplitanje krikova.
Prudon je iza prvih godina samoupravljanja u radnikim asocijacijama
posle 1848. uskoro ugasio svoj optimizam u odnosu na kvazi-automatsko
provoenje zadruno-anarhistikog samoupravljanja. U tiini i skrivenosti,
eljena promena drutva nije mogla da se dogodi. Otpor i konstitutivna mo
morali su se pokazati kao potpuno nedelotvorni i bezazleni im nisu bili govorivi i vidljivi, im se nisu pojavili u svojoj konfrontativnosti, svojoj masovnosti, svojoj provali u zbivanje. Ne-pojavljivanje aspekata koji ne dospevaju u
podruje reperezentabilnog, takoe je jedna tehnika reprezentacije. Ta tehnika razdvajanja reprezentovanog i nereprezentovanog probija se manje u
postajanju vidljivim pojedinanih grupa, nego kao naelno pojavljivanje mogueg preplitanja praksi otpora tamo gde se revolucija kao krtica pomalja
ka povrini. Ovde konano ponovo u igru ulazi dimenzija ustanka, pobune,
ovoga puta svakako ne kao jednodimenzionalna ideja preuzimanja dravne
vlasti, ve kao trea komponenta u nedeljivom trojstvu revolucionarne maine.
Koncept tog trojstva prvi je poeo da razvija Antonio Negri u ustavnoteorijskom lanku Repubblica Constituente, objavljenom na italijanskom,
u kojem je razradio Kondorseov (Condorcet) stav Svakoj generaciji njen ustav (konstitucija), do konstitutivne republike bez konstitucije. Ponavljam
mesto iz tog lanka, od sredinjeg znaaja za nau temu, a koje kao moto slu93
34
94
35
97
Na i. m. 87. Jo manje jasnoe unosi s tim povezano mesto u: Hardt/Negri, Multitude, 87.
36
Primat otpora
37
38
39
u postavljanju u odnos dravnog aparata i ratne maine ili elje i moi, postaje jasno da pojam primarno nije usmeren prvenstveno na neki vremenski
sled, ve na odnos zavisnosti.109 S Delezom se otvara poenta da socijalno
polje prua otpor pre nego to se organizovalo prema strategijama110, da se
mo na izvestan nain moe graditi samo na otporu. Prema tome, mo nije
samo u figurama rekuperacije i kooptiranja, ve je naelno treba razumeti
kao podreenu komponentu u njenom odnosu prema otporu. Otpor - kontra
povrnom znaenju rei kao protivpozicija, Opozicija od reaktivne postaje
ofanzivna, u samoj sebi zasnovana figura.
U jednoj fusnoti Delez upuuje na, kod Fukoa ujan, odjek operaistikih
teza Marija Trontija Radnik i kapital o radnikom otporu koji prethodi
strategijama kapitala.111 Preko tradicijskih linija postmarksistikog italijanskog
operaizma taj eho odjekuje i kod Harta i Negrija, kad oba autora Imperije i
Multitude razumeju kao uzajamno zavisne, u slino postavljenom odnosu,
izmeu ostalog kao u slici dvostrukog orla,112 a ipak na nekim mestima naglaavaju prethodnost produktivne snage mnogostrukosti (Multitude) prema
praznoj, spektakularnoj maini imperijalnog gospodarstva: U svim sluajevima imperijalno upravljanje deluje regulativno a ne konstitutivno ()113 Aktivnosti te imperijalne vladavine ostaju ograniene na jednu negativnu funkciju
koja u bitnom odgovara logici reakcije i krae. Regulativna i represivna imperija koja sama ne raspolae nikakvom pozitivnom stvarnou reaguje na mnogostrukost, biva pokrenuta mnogostrukou. Otpor se u izvesnoj meri postavlja ispred svog objekta, postaje prethodnicom moi.114
Za Hart/Negrija u Imperiji na toj se pozadini pojavljuje i nunost za
nove forme otpora. Volja da se bude protiv na modulantnoj ravni imanencije globalizacije ne izraava se vie samo u statikim oblicima otpora, poput
sabotae, ve u pokretljivijim fenomenima. Hart i Negri i ovde preuzimaju
pojmove od Delez/Gatarija, recimo dezercija, egzodus ili nomadizam,115 naglaavajui pre svega procese pranjenja koji destabiliu i destrukturali-
109 Up. i Deleuze, Lust und Begehren, 25. U toj sveici Delez pokuava da ocrta teorijske razlike i zajednikosti izmeu njegove pozicije i Fukoa.
110 Deleuze, Foucault, 125
111 Na i. m. Fusnota 26. U 1960-im ta se figura, osim u operaizmu, pojavila i u spisima Situacionistike internacionale: Mo ivi od potinjavanja. Ona ne proizvodi nita, ona samo rekuperira. (S.I., All the Kings Men, 37, up. i ovog odeljka)
112 Hardt/Negri, Empire, 73-75
113 Na i. m. 368
114 Na i. m. U Hardt/Negri, Multitude, 82, ta se figura ponavlja (() tako je otpor primaran
naspram moi.) u rezonanci sa predgovorom prvog toma Kapitala kod Marksa: Iako Marksovo izlaganje poinje kapitalom, njegovo je istraivanje ipak moralo poeti od rada i permanentno tvrditi da je u stvarnosti rad primaran. Isto vai za otpor.
115 Hardt/Negri, Empire, 222-226
40
zuju116 mo. Izgleda da se relevancija tih pojmova i mobilnosti koja im je inherentna zasniva na tome da pre svega uopte nije jasno ko ili ta bi mogao
biti cilj otpora u jednom globalnom okruenju, kako i gde bi se mogli odrediti
protivnici/ce. U gore opisanoj situaciji probijanja drave kao objekta revolucionarne elje i irenja kompleksnosti sklopova moi izgleda da postaje sve
tee shvatiti specifinu razliku.
Taj oteani poloaj rastue neshvatljivosti odnosa moi Hart i Negri
opisali su pojmom ne-mesta eksploatacije.117 Eksploatacija i opresija
postaju amorfni na takav nain da naizgled vie ne postoji mesto na kome bi
se ovek pred tim mogao oseati sigurnim. No, ta na ovom mestu moe biti
ofanzivna forma tog biti-protiv kad nam preti da utonemo u jedno jedino
sveobuhvatno globalizacijski-kritino opte mesto: Mo je svuda i istovremeno nigde? U Imperiji se za tu situaciju bez nekog spolja koje se moe
predstaviti i bez centra moi predlae sledea, zapanjujue jednostavna, strategija: ako mehanizmi moi funkcioniu bez centra i bez centralnog upravljanja, onda postaje naprosto nuno da se on napada sa svakog mesta, iz
svakog lokalnog konteksta.118 Ovo je izgleda pogodna teorijska pretpostavka
za mikropolitike prakse koje na heterogeni nain pruaju otpor protiv parcijalnih aspekata komande koja postaje globalna.
116 Neto problematiniji primer Harta i Negrija (Die Arbeit des Dionysmos, 129) za efektivnost
irenja praznine jeste implozija realnog socijalizma oko 1989, koja se ovde ne koncipira i kao
efekat kapitalistikog spolja: Protiv stvarnog (pravog) komunizma pojavio se komunizam bez
seanja, naslea i tradicije, bez ideologije. Pokret masovne kooperacije organizovan je u nedostatku tradicije reavanjem na egzodus, praktinom potajnou osloboenja. Odlazak, bekstvo i
odricanje sruili su Berlinski zid.
117 Hardt/Negri, Empire, 220-222
118 Na i. m. 223: Ako dakle vie ne postoji mesto koje moe da vai kao neko spolja onda
moramo na svakom mestu biti protiv. Up. za ovo i Raunig, Kriegsmaschine gegen das Empire, 6. d.
41
42
123
43
Recimo u protestima protiv rata u Iraku, koji su 15. februara 2003. irom sveta izveli na
ulice preko 10 miliona ljudi.
125 Recimo u praksi noborder-mree ili EuroMayDay-akcija, up. Raunig, La inseguridad
vencer. Streethacking und anti prekaritrer Aktivismus in Barcelona.
126 Up. Hamm, Ar/ctivism in physikalischen und virtuellen Rumen
127 Pored talasa manifestacija od 1999 do 2001. godine protiv WTO, WEF, G8, vrha-EU itd,
aktualni vidovi insurektivnih masovnih demonstracija su pre svega Global Street Parties, Carnivals against Capital i EuroMayDay-Parades, kao i kolektivne akcije manjih razmera. Koliine su ovde manje relevantni nego opisani aspekti transnacionalnosti i nekonformnosti.
128Up. Raunig, Wien Feber Null, 46-52
129Hegel, Osnovne crte filozofije prava, 244, 303 Masa se ovde opisuje kao
nediferencirana, bezoblina.
130Hardt/Negri, Multitude, 10: U bitnom ona je nediferencirana, u masi, uzev ukupno, razlike
nestaju, bivaju nadglasane, boje u gomili blede i postaju sive. Tako je masa zapravo u poloaju
da deluje slono: kao bezrazlini, uniformni konglomerat. Up. i Negri, Eine ontologische Definition der Multitude, 112-115
131Up. Canetti, Masse und Macht, 49-54
132Na i. m. 26 d.
44
133Up. Lazzarato,
45
Konstitucija ima vie znaenja. Prvo, ustav kao temeljni (neprikosnoveni) zakon koji se u svakodnevnoj jezikoj upotrebi, vie ili manje neupitno,
razume kao ve oduvek postojee apstraktno opte, kao ustavna (konstituisana) mo, iako su ustavi u tom smislu nastali tek krajem 18. veka. Iz pitanja
o nainu i metodu utemeljivanja tih ustava nastaje drugi pojam konstitucije,
kao in konstituisanja neke ustavotvorne skuptine koji stoji pre svakog ustava u prvom smislu. Tree, i nakon utemeljenja prvog ustava sledi pitanje o
daljem razvijanju apstraktno-opteg, a time zahtev za njegovim permanentnim konstituisanjem koji polazi odatle da ustav moe i mora da se menja u
izvesnim intervalima, da se prilagoava promenama odnosa. I etvrto, srodnim zonama konstitucije pripadaju i pojmovi konstitutivne moi i konstitutivne prakse.
Konstitutivna mo korelativna je, dodue, s drugim i treim pojmom
konstitucije, ali se potpuno udaljava od ovde pomenutog znaenja ustava kao
apstraktno opteg i pravnog temelja drave. Mo se ovde ne odnosi ni samo
na materijalnu osnovu dravne moi, ni na obuhvatniji pojam moi kod Fukoa, ve na Spinozinu podelu na potestas i potentia koju su preuzeli Holovej
i Negri. Kad je u govoru re o konstitutivnoj moi tada se otuda iz nadovezivanja na potentia uje neki eho glagola moi, pojma sposobnosti, i sposobnosti za saimanje. Konstitutivna mo, dakle, nikako ne podrazumeva
formulisanje i institucionalizovanje ustava kao temeljnog zakona, ve tavie,
kolektivno subjektivizovanje, institucionalizovanje i formiranje s one strane
konstituisane moi. Konstitutivna mo kao trea komponenta revolucionarne
maine odnosi se, pre svega, na isprobavanje alternativnih formi drutvene
organizacije. Za razliku od drugog i treeg pojma konstitucije, ovde iezava
aspekt politike reprezentacije.
Pojmove konstitutivne i konstituisane moi, a time i razliku izmeu prvog i drugog znaenja, uveo je Emanuel ozef Sjejes (Emmanuel Joseph
Sieyes), protagonist Francuskog ustava iz 1791. godine. U svom tekstu ta je
trei stale?, ije je objavljivanje u januaru 1789. uarilo revolucionarnu atmosferu i ojaalo Francusku Narodnu Skuptinu u odluci da raskrsti s Ancien
Rgime-om te da proklamuje prelaz na Republiku, Sjejes razlikuje izmeu pouvoir constitu i pouvoir constituant. Kod Sjejesa, znai, konstituisana mo
odgovara ustavu kao temeljnom zakonu, a konstitutivna mo ustavotvornoj
skuptini. Dakle, mora se najpre obrnuti redosled, jer da bi se uopte moglo
govoriti o ustavu kao konstituisanoj moi, potreban je pre toga proces stvaranja teksta ustava preko onog to se kod Sjejesa naziva pouvoir constituant.
46
S one strane istorijske posebnosti Francuske revolucije, opti problemski aspekt konstitutivne moi kao ustavotvorne skuptine poiva u odluci
kako uopte dolazi do takve skuptine, dakle pre svega, u pitanju kako se ta
skuptina legitimie. U knjizi O revoluciji Hana Arent naglaava taj problem
legitimiteta novouspostavljenog aparata moi, (onog) pouvoir constitu, iji
autoritet ustavotvorna skuptina, pouvoir constituant, nije mogla garantovati, poto ni ona sama nije konstitucionalna, a to nije mogla ni postati ako je
,konstituisana prije ustava.134 U tom kontekstu Arentova pre svega istie
razliku izmeu Francuske i (SAD)-Amerike revolucije: u Franuskoj je Narodna skuptina bila ta koja je samom sobom datim pouvoir constituent-om,
po odreenom principu reprezentacije u podeli rada, Francuskom narodu
razvila prvi ustav. Drukije nego u Francuskoj, ustav je u SAD 1787. bio detaljno prodiskutovan, lan po lan, i dopunjen amandmanima, u townhall meetings i Dravnim skuptinama (State Parlaments), dakle, proizaao je iz
velikog broja konstituisanih tela u viestepenom procesu.135
Za Arentovu je, pre svega, vaan aspekt participacije u federativnom
sistemu SAD, koji je doveo do toga da je u SAD i u Evropi dolo do potpuno
razliitih veza izmeu ustava i naroda. Razlika u procesima izmeu francuskog- i SAD-ustavotvorstva pri izotrenijem pogledu svakako i nije toliko
principijelnog karaktera da bi objasnila takvo oduevljenje za legalistiki nain postupanja (SAD)-Amerike revolucije, koje se pre svega dralo na boljem rukovodstvu.136 Ako se zanemari viestruko iskljuivanje indijanskih
starosedelaca, robova/inja i ena ustavotvorni proces u SAD iznele su takoe konstituisane skuptine, dakle njime je vladao princip reprezentacije.
Uz opti problem poneto nekritinog ara za figuru participacije, kod
Arentove dolazi jo i posebno afirmativan stav prema Tomasu Defersonu
(Thomas Jefferson). Njegova lakonska krilatica Divide counties into wards
(Izdelimo grofovije u srezove) nastala takorei u politikoj penziji i bez
konsekvencija u daljim zbivanjima bila je dodue dobro zamiljena, ali takoe sasvim dobro raskrinkava ukupnu problematiku. Kada penzionisani
dravnik Deferson u 1820-im godinama zahteva da se velike politike teritorije razdele u mnogo malih i preglednih srezova137 on ih zove i elementarnim republikama to dodue jeste evidentan pokuaj decentralizacije, a
ipak u isti mah suprotnost konstitutivnom pokretu od dole. Kao naknadno,
na crtaoj tabli razvijena procedura, koja je trebalo da bude propisana od
Arent Hana, O revoluciji, Odbrana javne slobode, str. 141
Up. Na i m. 188, 214
Up. za ovo Kristeva, Revolt, She Said, 13 () the American revolution, far more legalistic
and federalist in spirit, which offered better management of the contract that rather well-off
freeholders were making amongst themselves (Amerika revolucija, daleko vie legalistika i
federalistika u duhu, koja je dala bolje sprovoenje ugovora nego to su naseljenici samostalno inili).
Up. Arent Hana, O revoluciji, Odbrana javne slobode, str. 215, 216
134
135
136
137
47
gore, ona se pre moe razumeti kao in vlade nego kao emancipatorskorevolucionarna vizija. Otuda je potpuno neumesno kad Arentova Defersonovu ideju stavlja u jedan red sa baznim organizacijama francuskih revolucija i kao anticipacije saveta i sovjeta.138 Dok je praksi sovjeta odgovaralo razdeljivanje u prostoru, koje se razvijalo od dole i autonomno irilo, Defersonov stav egzemplifikuje kasno razumevanje za manje jedinice, ipak tim zakanjenjem sankcionie podelu i podpodelu prostora od gore, kao fragmentaciju i segmentaciju prethodno zauzetog prostora.
Pored tog oduevljenja za Defersona moda zasnovanog i na pozivanju specifine SAD-amerike ciljne grupe kao potencijalne publike knjiga Arentove je ipak izvanredno pouno delo o revoluciji; recimo u vezi s jasnim razlikovanjem organizacionih modela savet i partija: Konflikt izmeu
sistema partija i sistema savjeta igrao je presudnu ulogu u svim revolucijama
dvadesetog vijeka. A taj konflikt se uvijek vrtio oko obinog predstavljanja,
na jednoj i direktnog djelovanja i uea u javnim poslovima, na drugoj strani. Savjeti su uvijek bili organi akcije, a revolucionarne partije su uvijek bile
organi reprezentacije. 139 U svojim primerima (izmeu ostalog sekcije prve
Pariske komune, Savet komune 1871, savete Ruske revolucije 1905. i 1917,
Bavarsku sovjetsku republiku i savete Maarske revolucije 1956.) 139 Arentova raspravlja najvanije istorijske sluajeve jedne forme konstitutivne moi
sasvim drukije od one koju je u vidu imao Deferson; i to nasuprot mnogim
teoretiarima/kama revolucije koji su zamenili savete s oigledno privremenim borbenim organima u oslobodilakoj borbi ne videi u kojoj je mjeri
sistem savjeta ve predstavljao buduu dravnu formu i da je u meteu revolucije bio stvorio jedan novi politiki prostor za slobodu.
Antonio Negri je dalje razvio taj pojam konstitutivne moi kao oblika
drutvenog organizovanja: Svakoj generaciji njen ustav, mislio je an Antoan Kondorse jo pre ustanovljenja dotinog naela u revolucionarnom
francuskom ustavu od 1793, jedna generacija ne bi smela podvrgavati budue
generacije svojim zakonima. Negri uzima taj zahtev doslovno i time iroko
nadilazi nekadanje znaenje (onog) pouvoir constituant. On pretpostavlja
da konstitutivna mo ne samo da ne moe nastati iz konstituisane moi ve
da konstitutivna mo takoe nikako ni ne instituie konstituisanu mo.140
Obrnuto, opasnost je pre u kooptiranju konstitutivne moi konstituisanom:
Up. i Castells, The City of Grassroots, 21, koji u poglavlju o Pariskoj komuni razlikuje njen
koncept lokalne autonomije od Defersonovog lokalizma: Because the conquest of local
autonomy could allow the local civil societes of the cities to fully express their revolutionary
inclination, municipal freedom was undestood as fundamental political asset for the forces
struggling for social change. We are far away from the limited horizon of Jeffersonian localism.
Arent Hana, O revoluciji, Odbrana javne slobode, pstr. 236
Up. na i. m. 335-338
Up. Negri, Insurgencies, 20 d.
138
139
139
140
48
() im je proao ustavotvorni momenat, u drutvu koje poiva na razvijanju ekonomije i razvoju sloboda ustavna fiksacija postaje reakcionarna injenica.141 I ako bi postojalo neko trajno konstituisanje u Kondorseovom
smislu, dakle neko trajno prilagoavanje apstraktno opteg ustava konkretno
optem ostaje naelni problem reprezentacije, podele rada izmeu reprezenata i reprezentovanih, podvajanja konstitutivne i konstituisane moi.
Aktualni primer te problematike jeste proces demokratizacije u Venecueli od 1999, koji je postao poznat kao Bolivarovski proces.142 Kao antineoliberalni kandidat Ugo aves (Hugo Chvez) je dobio predsednike izbore 1998. i u februaru 1999, stupivi na funkciju, raspisao izbore za ustavotvornu skuptinu koja je tokom godine u jednoj ekstenzivnoj proceduri aktiviranja i uea naroda razvila novi Bolivarovski ustav. aves je time pokrenuo dva paralelna procesa: jedan je trebalo da pogura drutveni prevrat od
dole, a drugi je u okvirima procesa reinstitucionalizacije ponovo uinio funkcionalnim dravne institucije. Sadraji novog ustava nisu samo bili iroko
diskutovani ve u nekim takama u svom emancipatorskom potencijalu daleko nadilaze tekstove tradicionalnih ustava: tako Ustav uvodi participativnu demokratiju i protagonistiku ulogu naroda, sadri kompleksnu verziju
ljudskih prava, prava ena i Indigena, prava okolnog sveta i uopte sledi antineoliberalnu liniju.
Pa ipak nije sasvim koherentno to se u ovom kontekstu tako uestalo
citira Negrijev koncept konstitutivne moi.143 Ma koliko radikalno i s tendencijom ka prevladavanju reprezentativne demokratije bio usmeren dvostruki
pokret uvoenja participativne demokratije i podupiranja baznih pokreta u
Venecueli, ustav ni kao proces ni kao produkt ne odgovara pojmu konstitutivne moi kako ga razvija Negri. On je pre dosledno radikalizovanje ustavnopravnih rasprava pri kraju 19. veka izmeu Sjejesa i Defersona. Uostalom,
tavie, umnoena print-verzija bolivarovskog ustava koja se nairoko distribuira, prodaje kao knjiica i gotovo da ve ima kultni status, svagdanji je
svedok nesamerljivosti ideja dravnog ustava i konstitutivne moi.
Antonio Negri doslednim nainom prati i pitanje kako bi se mogla
predstaviti neka konstitutivna mo koja ne proizvodi od same sebe odvojene
konstitucije, ve naprotiv, samu sebe konstituie.144 Ovde zamisao konstituNegri, Repubblica constituente, 67 d.
Up. Azzellini, Der Bolivarianische Prozess: Konstituirende Macht, Partizipation und Autonomie
Sam aves dovodi se u vezu s francuskim teoretiarima (onog) pouvoir constituent kao i
eksplicitno sa Negrijevim pojmom konstitutivne moi: up. Harnecker, Hugo Chvez Frias. Un
hombre, un pueblo, 19, stav 72
Up. pre svega Negri, Insurgencies: Originalna verzija knjige koja se 1992. pojavila na
italijanskom nosi naslov Il potere costituente: saggio sulle alternative del moderno i
raspravlja koncept konstitutivne moi razmatrajui Nikola Makijavelija (Niccol Macchiavelli),
Dejmza Haringtona (James Harrington), (US)-ameriku, Francusku i Rusku revoluciju.
141
142
143
144
49
tivne moi vodi nunom ukidanju svake forme konstitucije/ustava: repubblica costituente je republika koja je starija od drave, koja nastaje izvan
drave. Paradoks konstitutivne republike je da proces konstitucije nikad nee
biti zakljuen i da se revolucija ne zavrava.145 Konstitutivna republika u
tom naprednom znaenju a tu se pojam uklapa i u trojstvo revolucionarne
maine znai: ustrojiti mogunosti i procedure da se izvan konstituisane
moi, izvan dravnog aparata eksperimentie s organizacionim modelima,
kolektivnim formama i nainima subjektivizacije, koji se bar privremeno
suprotstavljaju reteritorijalizaciji i strukturalizaciji.
145
50
3. Out Of Sync
Pariska komuna kao revolucionarna maina
U dananjem pokretu svi mi stojimo na ramenima Komune.
V. I. Lenjin146
Ona nikad nije raskrstila s tradicijom drave ili predstavnikog vladanja. Peter Kropotkin147
Majkl Hart i Antonio Negri tvrde da su pariski komunari/ke u martu 1871. navodno pruili model za sve moderne komunistike ustanke, ime suavaju Komunu na jednu komponentu insurekcije.148 U poetku pobednika i stoga kasnije vie puta kopirana strategija Komune, sastojala bi se u tome to je koristila pretpostavke internacionalnog rata koji je bio
pretvoren u graanski rat, u nacionalni rat izmeu klasa. Nemako-francuski
rat koji je Bizmarkove armije 1870. doveo duboko u Francusku i Pariz izloio
viemesenoj opsadi bio je, dakle, model za internacionalni rat kao uslov
mogunosti za revolucionarni ustanak. Prusi pred vratima Pariza nisu samo
sruili drugo carstvo Napoleona III (4. septembra 1870. Napoleon je svrgnut
bez otpora i ustrojena je graanska republika), nego su omoguili i pariski
ustanak Komune protiv Nacionalne skuptine koja je bila izbegla u Versaj u
martu 1871.
S druge strane, tragedija modernog ustanka po Hart/Negriju sastoji se
u tome to se, obratno, nacionalni graanski rat neposredno i neizbeno retransformie nazad u internacionalni rat. Na taj nain uopte nije mogu neki
nacionalni graanski rat, nacionalna pobeda uvek bi iznova samo izazvala
novi i permanentan rat. ak i pobeda boljevika u Ruskoj revoluciji bila bi
samo poetak jednog, preko ezdeset godina trajueg (vrueg ili hladnog)
rata koji se konano zavrio implozijom socijalizma.
Izgleda da je taj kauzalni lanac kako u svojoj generalizaciji tako i u
konkretnom sluaju Pariske komune neadekvatna redukcija istorijske povezanosti. Mimo udnog revizionistikog i linearno-kauzalnog sledovanja komunizma i faizma u vruem i hladnom ratu, mimo sumnjivosti nemogunosti po-pravilu ustanka u ogranienom prostoru nacionalne drave, regije ili
Lenin, Plan einer Vorlesung ber die Kommune, 61
Kropotkin, Die Pariser Kommune, 25
Hardt/Negri, Globalisierung und Demokratie, 381. Up. i napomene oba autora za Komunu
u Multitude, 87
146
147
148
51
metropole, pre svega je pogreno opisivati Komunu kao ustanak, kao egzemplarni sluaj za redukovanje trojstva insurekcije, permanentnog otpora i
konstitutivne moi (uvedenog od samog Negrija) na jednodimenzionalni ustanak, graanski rat.149 Dok Hart/Negri argumentiu da je ne-linearna, simultana emergencija triju komponenti postala mogua tek u razvoju od modernog ka postmodernom konceptu revolucije, ja bih, suprotno tome eleo
da zaotrim tezu da ve Komuna primarno nije bila graanski rat, da se upravo na Komuni najbolje moe oitati koncept isprepletenosti otpora, insurekcije i konstitutivne moi. Komuna, dakle, aktualizuje sve komponente revolucionarne maine.
Ponimo od najekspresivnije naracije Komune, one o enama Pariza
koje su se 18. marta 1871, zajedno s ljudima Pariske Nacionalne garde, suprotstavile Versajskim regularnim trupama, odbranile topove Nacionalne garde i time uvele onaj segment revolucionarnog procesa koji se, uopte uzev,
oznaava kao insurekcija Pariske komune. Kad su Versajske linijske trupe u
praskozorje 18. marta pokuale da izvuku iz grada preostale topove koji su
bili deponovani na Monmartru, po svedoanstvu suvremenog istoriara Komune, Lisagareja (Lissagaray), pre svih su ene dovoljno rano na nogama
radi organizovanja ishrane bile one koje su podigle uzbunu i prepreile put
trupama. Kao u naim velikim danima, ene su ile u prvim redovima. ene
od 18. marta, oeliene opsadom podnosile su dvostruki teret bede nisu
ekale na svoje mueve. Okruile su mitraljeze i obraale se zapovednicima
baterija: ,To je sramota, ta ti tu radi? () Iznenada je veliki broj nacionalnih gardista, s kundacima okrenutim gore, kao i ena i dece, jurnuo na drugu
stranu ulice Rosje. General Lekont (Lecomte), potpuno okruen, triput je
komandovao vatru. Njegovi ljudi ostali su nepomini, oruje k nozi; gomila
se primie, dolazi do bratimljenja, Lekont i njegovi oficiri bivaju uhapeni.150 Ova povest o herojskoj odbrani topova Nacionalne garde od strane pariskih ena, o ubedljivoj strategiji nenasilnog otpora i o oklevanju regularne
vojske da postupi protiv ena i Pariske Nacionalne garde, iz osnova je razliita od uobiajenih revolucionarnih naracija i proizvodi simpatinije slike od
onih muenikih, recimo onih koje slave pad Bastilje i juri na Zimski dvorac. Pa ipak, ona je kao i drugi opisi 18. marta u kojima u prvom planu stoji
junatvo Nacionalne garde upravo samo simpatinija verzija konstrukcije
jednog temeljnog mita koji je ex post produkovan istorijom i politikom interpretacijom i oien izvuen iz vee povezanosti: ta temeljna naracija suKarakteristino za tu istorijsku liniju suavanja revolucionarne postavke Komune bio je
Marksov Graanski rat u Francuskoj, napisan jo za vreme Komune, u junu 1871, odmah
posle Krvave nedelje, objavljen prvo na engleskom i ve samo svojim naslovom merodavan za
kasnije interpretacije Komune kao jednodimenzionalnog ustanka.
Lissagaray, Geshichte der Commune von 1871, 74. Up. i Michel, Memorien, 127; Leighton,
Der Anarchofeminismus und Luise Michel, 32; Gould, Insurgent Identities, 158 d.
149
150
52
152
153
154
155
53
157
158
54
160
161
162
163
55
164
165
166
167
56
169
170
171
172
173
57
bez borbe, bez nasilja: 18. mart bio je in neposlunosti, pobuna protiv ponovljenog174 pokuaja versajske vojske da zapleni topove pariskoj Nacionalnoj gardi i da ih odveze. Ta poslednja provokacija bila je konano okida
za zauzimanje javnih zgrada Vlade, Nacionalne skuptine i Uprave, koje su
ionako ve bile naputene.
Pobuna naroda Pariza koja se proula kao ustanak, odgovara ispunjavanju dvostruke praznine: konkretno praznim slubenim zgradama u Parizu odgovarao je politiki vakuum nastao iseljenjem dravnog personala. Roza Luksemburg je taj vakuum opisala kao izuzetak: u sluaju Komune vlast je proletarijatu pala u krilo175 ne kao rezultat njegove usmerene svesne borbe, ve izuzetno, kao od sviju naputeno dobro bez gospodara. Reenica je u isti mah
tana i pogrena: tano je da je tek iseljenjem Vlade nastala mogunost nenasilne pobune; pogrena je formulacija pala u krilo. I kod Luksemburgove
se uje prizvuk tendencije da se dugo trajanje i komponente revolucionarne
maine suze na ustanak koji se u ovom sluaju nije dogodio. Interesantan
detalj na margini jeste da se i u obrtanju argumenta Luksemburgove (Komuna
kao izuzetak) koje je sprovela Hana Arent upotrebljava ista formulacija, kako
bi se u suprotnom smeru uvela generalizacija da pravim revolucijama vlast
takorei pada u krilo, da suuopte mogue jedino tamo gdje se vlast valja po
ulici176. Prema tome, revolucionarna maina struji upravo tamo gde je autoritet vlasti potpuno diskreditovan, gde su slube i ulice bukvalno ispranjene, u
vakuumu, pa ih (ona) ispunjava neim novim. Slika ispunjavanja praznih mesta je podesna tim to pokretu ne podmee nikakvu stranu odredbu ili istu sluajnost: tek u mesecima traenja povraaja samouprave i Komune izmeu septembra 1870. i marta 1871 bili su stvoreni uslovi tog vakuuma, i to stalnim intenziviranjem svih triju komponenti revolucionarne maine.
U svakom sluaju, graanski rat i ustanak su pogrene kategorije za
18. mart 1871: bez krvavih sukoba, bez nasilja, bez borbi na barikadama.
Komuna nije bila brzi ishod neke svesnom cilju usmerene borbe proletarijata. Ovde je umesnije slediti situacionistiku interpretaciju u kojoj se Komuna
opisuje kao anarhina, borbena proslava koja se iri u svakodnevicu naroda
Pariza.177 Ovo situacionistiko konceptualizovanje Komune kao najvee proslave XIX veka ne implicira ni njeno umanjivanje kao spektakla, ni njeno
uveliavanje kao transgresivnog ina: Od poetka do kraja, praktino i simboliki, jasno se ispoljio vitalni znaaj opteg naoruavanja naroda.178 BorPokuaji odvoenja topova bili su poetkom marta isto toliko esti koliko i neuspeni, up.
Bruhat/Dautry/Tersen, Die Pariser Kommune von 1871, 86; up. i Lissagaray, Geschichte der
Kommune von 1871, 73-81
Luksemburg, Socialna reforma ili revolucija, str. 88
Arent Hana, O revoluciji, Odbrana javne slobode, str. 98
Debord/ Kotny/Vaneigem, ber die Pariser Kommune
Na i. m. 456
174
175
176
177
178
58
benost ovde nije in prekoraivanja granica nekog manjeg broja, ve je uslovljeno irokim naoruavanjem pariske Nacionalne garde, delom i ena, pukama topovima, i to mimo regularnih trupa, naoruavanjem naroda izvrenim protiv opsade nemakih trupa, no koje se onda okrenulo protiv francuskih Vladinih trupa.179
Anri Lefevrova (Henri Lefebvr) interpretacija Komune kao svetkovine180 koju je Situacionistika internacionala napala181 kao falsifikovani plagijat imala je izvestan uticaj na dalju recepciju Komune oko i posle 1968,182 ali
se koreni na jednom naelnom problemu, koji se ne tie samo predstavljanja
Komune. Ve se Bakunjin sluio slinom emfazom opisujui svoj doivljaj
Februarske revolucije u Parizu 1848: () kratko reeno, svim svojim ulima,
svim porama upijao sam opojnu atmosferu Revolucije. Bila je to svetkovina
bez poetka i kraja; video sam sve i nikoga, jer se sve gubilo u bezbrojnom
slavljenikom mnotvu().183 Didrih Diderihsen (Diedrich Diederichsen)
ukazao je na to da se u 1980-im godinama izvrio slian obrat interpretacije
revolta iz 1968. ka nekom cvetnom slavlju pozorita snova.184 Na kraju, i
Hart/Negri185 u svojoj interpretaciji antiglobalizacijskih protesta kao karnevalskih ulinih svetkovina hvataju se za taj topos.
Takvi, manje ili vie poetski pokuaji da se u predstavljanju mimetiki
prilagodi pokretljivosti revolucionarnog dogaaja, ukazuju pre na neko prazUp. za situacionistiku interpretaciju revolucije kao svetkovine: akcioni komitet za vlast
radnikih saveta, Die revolutionre Fete, pre svega 21-24
Up. Lefebvre, La Proclamation de la Commune, egzemplarno recimo sledee mesto (21,
prema prevodu Stefana Novotnya): Kolektivni heroj, narodni genije pojavljuje se iznenada u
svojoj uroenoj mladosti i vitalnosti. On je pobedio prosto zato jer se pojavio. Iznenaen
svojom pobedom on je preobraa u rasko. On se raduje, posmatra svoje buenje i
transformie svoju snagu u lepotu. On slavi svoje ponovo pronaeno ujedinjenje sa sveu, s
gradskim palatama i spomenicima, sa moi koja mu je toliko dugo bila zagubljena. I to je zaista
svetkovina, duga svetkovina koja traje od 18. marta do 26. (izbori) i 28. marta (proklamacija
Komune) i dalje, s raskono oblikovanim ceremonijama i istim takvim proslavama.
Up. Lefebvre, Die Bedeutung der Pariser Kommune, u direktnom suprotstavljanju prema
situacionistikom tekstu o Komuni, odtampanom u asopisu S.I. s nekim uvodnim i
zakljunim napomenama o odnosu oba teksta.
Up. recimo Ross, The Emergence of Social, ili Starr, The Uses of Confusion. Lefebvrs
Commune
Bakunin, Brief aus dem Gefngnis. Die Beichte, 20
Ali da bi se moglo drukije i iznova nadovezati na maj 68, koji je iznenada postao sasvim
drukiji maj, ne vie maj gnevnih i situacionista, ne maj maoista i generalnog trajka, ve maj
poezije i Kon-Bendit, maj koji je trebalo da dovede neposredno do Arjene Mnukin (Ariane
Mnouchkine) i eroma Savaria (Jrme Savary), ne vie do Gi Deborda (Guy Debord) ili aka
Mesrina ili Malkolma Meklarena (Malcolm Mclaren), to je bila vest koja je poetkom
osamdesetih godina pala svuda na plodno tle na kome je izrastlo i Pozorite snova
(Traumtheater), Obdarena tela i sline gluposti. Svuda su se arene cirkuske matarije hvatale
za mo. (Diederichsen, Spirituelle Reaktionre und vlkische Vernunftkritiker, 131)
Up. Hardt/Negri, Multitude, pre svega odeljak o Karnevalu i pokretu (Karneval und
Bewegung), 234-238
179
180
181
182
183
184
185
59
no mesto ako ne u vezi sa nedostajuim konkretnim izvetajima i iskustvima, onda sa strukturnom nemogunosti u predstavljanju. Oni ostaju nemogue reprezentacije nereprezentabilnog i redovno naginju pokrivanju u tome
sadranih paradoksa metaforama i toposima kretanja i prekoraivanja.186
Revolucionarna maina Pariske komune bila je manje prekoraivanje ili veliki korak iz jednog sveta u drugi, nego, naprotiv, borbena svetkovina ukoliko je uopte potrebna metafora svetkovine i kontinuirano kretanje preklapanja i preplitanja otpora, insurekcije i konstitutivne moi: Zemljite nije
stvoreno za svetkovinu, pre ili posle svetkovine: u revolucionarnoj igri svetkovina sama sebi izgrauje zemljite.187 Insistiranje na kvalitetu Komune
kao slavlja upuuje, dakle, ne samo na nove oblike otpora i ustanka, na negaciju postojeih odnosa vladavine, ve pre svega na nad- i izgradnju sopstvenog zemljita, na eksperiment sa socijalnim organizacionim formama.
Ako Kristin Ros (Ross) Komuni pripisuje poluanarhistiku kulturu,188 iza tog donekle tamnog pojma krije se moda dvostruka struktura
onoga to u Komuni predstavlja konstitutivnu praksu ili konstitutivnu mo.
U jednu ruku, ta primedba podvlai tendenciju da se u svim kontekstima politike reprezentacije ona radikalno redukuje na minimum; ovo vai recimo
za konstituisanje i rad Saveta Komune kao organizacione forme radikalnodemokratske i kolektivne vlade bez efa. U drugu ruku, ona upuuje na mnogostruki pokuaj da se razviju ne-predstavnike prakse u aktivistikom i diskurzivnom radu politikih klubova, kolektiva i narodnih drutava, u spontanim skupovima, na ulici, na kraju, pri odbrani Komune, na barikadama. Ta
dva aspekta konstitutivne moi upravo se na konkretnom sluaju Komune ne
moraju nuno razumeti kao antagonizam, kao raskid izmeu anarhizma i
komunizma ili kao dijalektika spontanosti i organizacije, ve deluju upravo u
maksimalnom proirenja obeju polova kao radikalno otvaranje dravnog
aparata i kao organizacija ratne maine.
186
187
188
60
190
191
192
193
61
195
196
197
198
62
cu radikalne demokratizacije, jer Centralni komitet nije bio izabran kao upravni organ, ve za koordinaciju Nacionalne garde. Ovo je revolucija, ali mi
nismo uzurpatori. elimo da pozovemo Pariz da imenuje svoje zastupnike,
citira se jedan lan Centralnog komiteta,199 time ovo potvruje pasa prema
Komuni kao praksi orgijske reprezentacije, permanentno angaovanoj na
svojoj organizacionoj transformaciji. ta bi trebalo rei protiv jedne vlasti
koja odmah po svome nastupanju govori o svom povlaenju?200
Implicitni program Saveta Komune koji je stupio na dunost 28. marta
bio je usmeren na to da se na najmanju moguu meru potisne logika reprezentacije, da se apstraktno-hijerarhijskom sistemu graanske drave protivstavi praksa smenjivanja, u kojoj je reprezentacija shvaena kao stalno oscilovanje izmeu zastupnika i zastupanih. Kako se pokualo da se konstantno
minimalizovanje zastupnike logike prevede u stvarnost? Ponajpre, sam ustav Saveta Komune poiva na smenivosti u svakom trenutku, na neposrednoj
odgovornosti i na imperativnom mandatu delegata. Komuna nije trebalo da
bude parlamentarno, nego radno telo, u isto vreme izvrno i zakonodavno,201 kako o tome misli Marks, razgraniavajui je od parlamentarizma i u
isti mah od odvezivanja, osamostaljivanja i segmentiranja administrativnog
aparata. Socijalnoj republici202 Komune, nasuprot parlamentarnoj demokratiji, nije bilo potrebno odvajanje sila, ve je pomou svojih komisija i
delegata osiguravala sprovoenje donetih mera.
Opta neophodnost izbora, smenjivosti i odgovornosti, osim toga, uvedena je i za sve slubenike. Ne samo delegati Komune, i funkcioneri Nacionalne garde i policije, uopte svi slubenici, trebalo je da budu birani od dole.
Uz ovo su protiv obrazovanja novih elita donesene odluke o prinadlenostima delegata i slubenika koje su im pruale samo prosene zarade.
Istoriari/ke blagonakloni prema Komuni, dodue, zameraju injenicu
to je mnotvo slubenika s evakuacijom Vlade u Versaj napustilo svoja nametenja, poneki tu injenicu vrednuju i kao greku Komune, koja je dozvolila
odlazak ne samo vojsci nego i slubenicima. Lisagarej se recimo tui na to da
su u toku ranijih revolucija revolucionari navodno zaticali nedirnut upravni
aparat, spreman za slubu pobedniku. Centralni komitet je 20. marta zatekao
Geschictsschreibung, 27, ali i Kropotkin, Die Pariser Kommune, 29 d. i Lavrov, Die Pariser
Kommune vom 18. Mrz 1871
Cit. u: Lissagaray, Geschichte der Kommune von 1871, 89. Up. i tekstove Manifesta Centralnog komiteta od 20. marta, cit. na i. m., 94. d.: () Nepoznati, kakvi smo bili do pre nekoliko
dana, vratiemo se u tvoje [naroda] redove i pokazati vlastodrcima da se uzdignute glave moe
sii stepenitem tvoje Gradske kue ()
Lissagaray, Geschichte der Kommune von 1871, 86, v. i 101, 115
Marx, Brgerkrieg in Frankreich, MEW, 17, 339
To je pojam koji Marks upotrebljava za organizacioni oblik Komune ve u prvom nacrtu
Graanskog rata u Francuskoj
199
200
201
202
63
204
205
206
64
208
209
65
211
212
213
214
215
66
Up. Bakunin, Die Commune von Paris und der Staatsbegriff, 10, kao i Schneider (prir.),
Pariser Kommune 1871, Band I, 198 d. Nap. 3
Lenin, In Memory of the Commune,
(www.marxists.org/archive/lenin/works/1911/apr/15.htm)
Mihail Bakunjin, Drava i sloboda, Parika komuna i pojam drave (1871), str. 320
Up. Meschkat, Die Pariser Kommune von 1871 im Spiegel der sowjetischen Geschictsschreibung, 45 d
216
217
218
219
67
Societarno-anarhistika strujanja i socijalnorevolucionarni akteri/ke oko 1870. nisu u prvi plan stavili samo spontani haos i politiku ina, nego su pokuali da tematizuju pitanje organizacije sa
strane tendencijski nereprezentacione i na akciju orijentisane revolucionarne
politike. U svakodnevici Komune nalazili su se brojni primeri takvih pokuaja da se nadie princip reprezentacije, a da se ipak ne odustane od organizacije. Na toj drugoj ravni, mimo pokuanog pokreta otvaranja dravnog aparata, razvijale su se: ne-struktura svakodnevnih sednica kvartovskih komiteta i
susedskih skupova, politiki klubovi, enski klubovi, sekcije Internacionale,
narodna udruenja, ali i divlje forme javnih rasprava u pariskom gradskom
prostoru, s njegovim mesno-specifinim aspektima koji su se kretali od proklamacije do barikade.
U odnosu na neumitni tok istorije, kako misli Kristin Ros, komunari/ke bili su out of sync: u svom neplaniranom posezanju za vlau kretali
su se kao pubertetlije, u isti mah prebrzo i presporo.221 Ovu sliku omladine
koja baulja kroz prozor vremena svakako ne bi trebalo prebrzo interpretirati
u pravcu haosa, konfuzije i dezinformacije.222 Samo kao loe sinhronizovanim, ili bolje: kao nepovezanim na sinhronizacionoj liniji linearnog vremena
i segmentiranog prostora, uspelo im je da unutar dezintegracije svakodnevice
usled opsade Pariza stvore nove mree komunikacionih sistema. U tom kontekstu, ne naposletku, ene Komune igraju ulogu koja daleko nadilazi kliee
crvene device, petrolejke, divljakue i alegorizovanja ene kao revolucije, Komune ili slobode.
Drugarica u radu delie i smrt223; birati ona ipak nije smela. Iskljuivanje ena iz opteg birakog prava jedna je od slepih mrlja francuskih revolucija.224 Uprkos jo 1791. objavljenog Objanjenja prava ene i graanke
Marx, Marx, Erster Entwurf zum Brgerkrieg in Frankreich, MEW, 17, 541
Ross, The Emergence of Social Space, 25: Like adolescents they are moving at once too fast
in their unplanned seizzure of power and too slowly-. (Kao pubertetlije, u svom neplaniranom
zadobijanju moi, kreu se u isti mah prebrzo i presporo).
Za ambivalenciju fenomena konfuzije up. i Starr, The Uses of Confusion. Lefebvrs Commune.
Lissagaray, Geschichte der Kommune von 1871, 193
Izborno pravo se ovde mora razumeti kao jedan od mnogih nunih koraka u pravcu
220
221
222
223
224
68
Olimpije de Gu (Olimpe de Gouges), uprkos revolucionarnih enskih klubova i pokuaja organizovanja 1848, uprkos kandidaturi ane Deruan (Jeanne
Deroins) za ustavotvornu skuptinu 1849. ene jo nisu smele uestvovati u
izborima u Francuskoj, uostalom, nisu, verovali ili ne, do 1944. U dugoj
letargiji Drugog carstva inilo se da je gotovo uguena borba za enska prava,
pre svega za ensko izborno pravo.225 Luiz Miel (Louise Michel) u svojim
Memoarima pie o tom vremenu: Politika prava su gotovo izumrla. Nastava na istom nivou, pripadna plata za rad u enskim pozivima da prostitucija
ne bi bila jedini unosan zanat, to je bilo ono reano u naem programu.226
Udarni pravci pritiska organizovanih enskih grupa u Komuni, uz odricanje
od zahteva za izbornim pravom za ene, bili su preobraaj vaspitnog sistema
i poboljanje radnih odnosa za ene.227
Nije da su ene Komune zaboravile zahteve svojih revolucionarnih prvoborkinja, ili ih odbacile kao reformistike i stoga irelevantne. Mimo toga
ini se da je u okruju Komune upravo usled onemoguavanja politike participacije vei znaaj pripao onoj borbi koja se odvijala s one strane njihovog
iskljuivanja, dakle, s one strane politike reprezentacije, u kojoj im je uskraeno i aktivno i pasivno izborno pravo. Od uea u mobilizaciji protiv burujske republike, preko njihovog zadiranja u 18. mart, pa do poslednjih dana
na barikadama, ene su, kao iskljuene iz svakog neposrednog uticaja na dravni aparat, forsirale Komunu na strani ratne maine, spontanih akcija,
skupova u bazi, konano, borbi na barikadama. To znai da se u okvirima
Komune ne radi samo o potomstvu dobro poznatih protagonistkinja poput
Luize Miel, Sofije Poarje (Sophie Poirier), Andree Leo (Andr Lo), Pole
Mink (Paula Minck) ili Elizabete Dmitrief (Elisabeth Dmitrieff), takoe ne, o
samo isto kvantitativno snanom ueu ena u borbama, ve pre svega o
specifinoj vrsti njihovog otpora i o organizacionim formama koje su nastale
u statusu isljuenja iz reprezentativnih formi politike.
U jednu ruku, po svoj prilici su ekonomske i vojne okolnosti bile osnova za to to su ene prisvajale javne sfere iz kojih su do tada bile iskljuene.228
Od septembra 1870. do februara 1871, grad je bio pod opsadom pruskih trupa i izloen obuhvatnoj blokadi, to je istovremeno vodilo do fiksiranja mukaraca na utvrdama i do ekstremno tekog stanja snabdevanja u najhladnijem dobu godine. Radi pribavljanja goriva i hrane, ene su stalno bile u poefektivne jednakosti, up. Balibar, Die Grenzen der Demokratie, 78 d.: ene u 18. veku ustvari
nisu samo negativno iskljuene iz javne sfere; moe se rei da su njima pripisane socijalne
uloge - odgovarajuim ideologijama, vaspitnim praksama i simbolikim kompleksima
delotvorni uslov za politiki kompetenciju mukaraca (kao kolektiva).
Up. Schrupp, Nicht Marxistin und auch nicht Anarchistin, 177
Michel, Memorien, 110
Up. Leighton, Der Anarchofeminismus und Louise Michel, 34 d.
Up. u vezi sa sledeim odeljcima pre svega Schrupp, Nicht Marxistin und auch nicht Anarchistin, pre svega 124-150, kao i poglavlje koje je napisala ana Gijar (Jeanne Gillard) Die
Aktionen der Frauen u: Bruhat/Dautry/Tersen, Die Pariser Kommune von 1871, 143-154
225
226
227
228
69
230
231
232
233
234
235
70
237
238
239
71
241
242
243
244
245
246
72
4. Model Kurbe.
Umetnik, revolucionar, umetnik
Pod orujem muze ute! Franc Mering (Franz Mehring)
ovek ne moe sluiti dva gospodara: istovremeno boga rata i muze Vilhelm Libkneht (Wilhelm Liebknecht)247
248
249
250
73
reportae itd.251) bilo bi ipak nadinterpretacija ex-post, konstruisana iz pomerenog ugla gledanja umetnikih praksi i kulturnih politika poznog 20. veka. Ako Klark opisuje opozicionog umetnika kao Kurbeovu intenciju u odnosu na njegovu profesiju,252 onda Kurbeova biografska realnost u vreme
Komune nikako ne odgovara tom cilju kao preklapanje estetskog i politikog,
ve upravo kao inkonmenzurabilna transformacija jednog u drugo (i obratno), kao striktno odvojena sukcesija zanimanja (svakako potpuno opozicionog) umetnika i politikog aktiviste i onda opet umetnika. Primer Kurbea
kao egzemplarnog umetnika-revolucionara, dakle, ne pravi primer za preklapanje umetnosti i revolucije, ve brzo smenjivanje uloga umetnika i revolucionarnog politiara. U Komuni je umetnost otila na pauzu. Specifini alati
umetnosti ne upoljavaju se i ne razvijaju se dalje u konkretnoj revolucionarnoj situaciji, ve se odlau tokom trajanja Komune.253
Dve temeljno razliite strategije vode tom utanju umetnosti u Komuni: s jedne strane, mnogi umetnici kao Pizaro (Pisarro), Sezan (Cezanne),
Mane (Manet) ili Mone (Monet) iz politikih ili linih razloga, povukli su se
iz Pariza na selo, u Englesku ili u razliite oblike unutranje emigracije. S
druge strane, s malim izuzecima, oni koji su se u Parizu borili na strani Komune, odluili su da se u celini posvete politikim zadacima. Umetnik Kurbe
izmeu septembra 1870. i marta 1871. sukcesivno napreduje do angaovanog
umetnikog funkcionera i -politiara, u aprilu ak postaje lan Saveta Komune, da bi se posle kontrarevolucije, u vreme politikog progona komunara/ki,
ponovo vratio svom umetnikom radu.
Emfatini opis Kurbeove transgresije izmeu polja umetnosti i politike
u Komuni, u izvesnoj meri korelira s njegovim komplementarnim negativom:
recimo, popularna istorija umetnosti Marije Luize Kanic (Marie Luise KasRoss, The Emergence of Social Space, 5: But the Commune was not just an uprising against
the political practices of the Second Empire; it was also, and perhaps above all, a revolt against
deep forms of social regimentation. In the realm of cultural production, for instance, divisions
solidly in place under the rigid censorship of the Empire and the constrains of the burgeois
market between genres, between, aesthetic and political discourses, between artistic and
artisanal work, between high art and reportage such hierarchical divisions under the Commune were fiercely debated and, in certain instances, simply withered away. (Ali Komuna nije
bila samo ustanak protiv politike Drugog carstva; bila je takoe, i moda pre svega, revolt protiv dubokih formi drutvene kontrole. U kulturnoj produkciji, na primer, utvrene podele pod
rigidnom kontrolom Carstva i ogranienja buroaskog trita izmeu anrova, izmeu politikih i estetskih diskursa, izmeu umetnikog i zanatskog rada, izmeu visoke umetnosti i reportae ovakve hijerarhijske podele su u Komuni ustro raspravljane i u izvesnim sluajevima jednostavno izbledele.)
Clark, Image of the People, 19 d.: the artist as opponent Courbet's intention, which also
persisted. (umetnik kao oponent Kurbeova namera koja je bila istrajna.)
Ross, The Emergence of Social Space,14 d.: During the Commune, however, shoemakers
and artists have laid down their tools. And shoemakers and artists are not in their place.
(Ipak, za vreme Komune, obuari i umetnici odloili su svoje alate. Ni obuari, ni umetnici nisu
na svom mestu.)
251
252
253
74
255
256
257
75
gov politiki stav individualna meavina vulgarnog socijalizma i antietatizma. Uprkos tome Kurbeova linost je kao nekonformistiko-opoziciona figura uvek davala peat umetniko-politikoj goleti Drugog carstva svojim
samovoljnim inovima protiv kulturne uprave, spektakularnim inscenacijama i prisustvom u medijima, tehnikom skandala u produkciji i prezentaciji
slika, i ne na poslednjem mestu, svojim odbojnim dranjem prema Napoleonovoj (kultur)politici.258
Ispred pozadine rastue populistike maskerade Napoleona III kao liberala, 1869/1870. postalo je mogue gurati kulturno-politiki diskurs s nevladine strane: Kurbe je doprinosio kako u antinapoleonskom, tako i u antimilitaristikom pogledu, organizovao je izlobu u korist ena trajkaa u
Krezoovim (Creuzot) fabrikama oruja, poto je kratko vreme pre toga primio belgijski i bavarski orden, a odbio Legiju asti od Napoleona III reima:
Ja ne priznajem dravi pravo da se mea u umetnost, i ja se ni na koji nain
neu povezivati s tom dravom. Ja sam slobodan umetnik.259 Kurbeova rastua uzdranost prema funkciji drave pri odluivanju o vidljivosti nove
umetnosti (kako pojedinanih dela, tako i celih struja), nastala ve rano u
odbacivanju njegovih dela od irija salona koji su u Parizu delovali kao glavni
element oficijelne kulturne politike, vodila je intenziviranju Kurbeove umetniko-politike delatnosti. Slikar koji je ve sa obema svojim kontraizlobama svetskim izlobama 1855. i 1867. pokrenuo ofanzivnu umetniku
politiku, na kraju je forsirao i organizovanje likovnih umetnika/ca u Parizu,
pre svega oko zajednike referentne take kritike dravne umetnike politike
pod Napoleonom III.
Poetkom septembra 1870, Kurbe je od Umetnike asocijacije, nastale
iz tog konteksta, imenovan za Predsednika muzeja i umetnikog blaga u Parizu. Za takvu formaciju civilnog drutva sasvim suprotno ranim pokuajima proklamovanja komuna260 od graanske Vlade nacionalne odbrane
mogla se oigledno brzo dobiti slubena potvrda: ve 4. septembra Kurbe
biva potvren od Vlade kao Predsedavajui Umetnike asocijacije i imenovan
za Predsednika Umetnike komisije za zatitu spomenika. Kratko zatim, on
se seli u Luvr i radi kako se kasnije verovatno iz taktikih razloga naglaava
u njegovoj odbrani pred Versajskim sudom na ouvanju umetnikog blaga
od bombardovanja.261
Up. Scholz, Pinsel und Dolch, pre svega 74-95
Cit. u Aragon, Das Beispiel Courbet, 47. Ubrzo posle Kurbea i Onore Domije je odbio
odlikovaje Legije asti, u svakom sluaju bez uporedivog medijskog uvaavanja (up. Passeron,
Honor Daumier und seine Zeit, 304)
Up. gore 58
Za umetnikopolitike aktivnosti Kurbea up. pre svega 1997. objavljenu studiju Organizing
Independence od Gonzala J. Sanesa (Snchez) o istoriji Fdracion des Artistes, isto tako
kao izvor autentinog izvetaja o doprinosu i delotvornosti slikara G. Kurbea za vreme Vlade
4. septembra i pod Vladom 18. marta, zvanom Komuna Pariza, u pogledu odranja umetnikog
258
259
260
261
76
U vreme izmeu septembra 1870. i maja 1871, Kurbe se bavio prevashodno umetnikom politikom. Dodue, ova tendencija kao egzemplarni in
politizacije korak po korak imala je puni revolucionarni potencijal, ali u kontekstu rastue radikalnije, antietatistike i antikapitalistike politike Komune, ona na svoj nain deluje istovremeno i partikularno i usmereno ka klijentima. Ograniavanje pariske umetnike asocijacije pod rukovodstvom Kurbea na poboljanje okvirnih uslova umetnike produkcije, iji eho odjekuje i
u dananjim lobistikim politikama sindikata i interesnih grupa,262 mogao bi
se objasniti distancom koju je Kurbe, uprkos vezama sa Prudonom i dr.,
imao prema revolucionarnoj praksi na barikadama i u kvartovskim skupovima. Pa ipak je on posle kontinuiranog intenziviranja svog politikog angamana (i dve neuspene kandidature 8. februara 1871. u izborima za Nacionalnu skuptinu i 26. marta na redovnim izborima Komune, gde je dospeo
tek na esto mesto u svom arondismanu koji je davao samo pet mesta Savetu
Komune) na kraju postao lan Saveta Komune.263
Kurbe je u Savet Komune bio izabran na dopunskim izborima 16. aprila 1871, preuzeo je dunost 23. aprila, te dakle lan Saveta bio priblino mesec dana, sve do kraja Komune. O Kurbeovom delovanju u tom mesecu ne
zna se mnogo. Najvaniji aspekt kulturne politike Komune, po svoj prilici,
bio je obrazovno-politiki s kojim Kurbe svakako nije imao nikakve veze.
Eduar Vejan (Edouard Vaillant), delegat prosvete forsirao je pre svega radikalnu sekularizaciju vaspitanja. U tom sklopu dekretirano je ukidanje verskog budeta, kao vida odvajanje drave i crkve, potiskivanje religioznog uticaja na kole, udaljavanje raspea, madoni i drugih simbola, i otvaranje svetovnih kola.264 U kontrastu prema jednom tako irokom pojmu kulturne
politike, Kurbeova umetnika politika bila je ograniena na jedan uski okvir:
na organizovanje umetnika/ca i preuzimanje i reorganizaciju kulturne admiblaga i Vendomskog stuba, prvi put objavljeno i citirano u Aragon, Das Beispiel Courbet, 5863
Snchez (Organizing Independence, 1) ovako odreuje krug politikih zadataka Saveza
umetnika (Fdracion des Artistes): artistic self-government, education, patronage,
production, and museum administration. S tim ograniavanjem Fdracion dospeva u
suprotnost s radikalnijim nastojanjima i suzdrava se od svake transverzalne prakse kakvu su
recimo za vreme Komune realizovali pozorini stvaraoci (v. dole 99) ili u dananjoj Francuskoj
Intermittents et Prcaires. Ova mrea kulturnih radnika/ca poslednjih godina pokuava(la je)
da izdejstvuje univerzalizaciju svojih privilegija na planu socijalnog zakonodavstva u pravcu
zahteva za optim osnovnim prihodima. Umesto da korporativno pobija ukidanje exception
culturelle, Intermittents su poli u ofanzivu traei pooptavanje kulturnog izuzetka. Up.
Coordination des Intermittents et Prcaires, Spektakel diessets und jenseits des Staates.
Soziale Rechte und Aneignung ffentlicher Rume: die Kmpfe der franzsischen
Intermittents
Up. Desbuissons, Le citoyen Courbet, 10; Snchez, Organizing Independence, 46 d.
Up. Duncker (izd.), Pariser Kommune 1871, 298
262
263
264
77
266
267
268
269
270
78
272
273
79
da, osim toga, na mestu na kome stoji ismeva i vrea modernu civilizaciju.274
Kovanica dboulonner (doslovno: izvaditi zavrtanj iz maine da bi se ona
onesposobila), nastala u vreme Komune, ukazuje pre na Kurbeovu opreznost
u vezi sa stubom. Kurbe nije eleo da spektakularno srui, obori stub, ve da
ga rarafi, rasklopi i zameni, to ga je uskoro uinilo poznatim kao dboulonner-a. Kao lokaciju za premetanje, pored mnogih drugih ideja, predloio
je prostor ispred Doma invalida. Tamo bi barem invalidi mogli videti odakle
su dobili svoje drvene noge.275 S takvim predlozima i njihovim publicistikim posredovanjem, diskusija se u svakom sluaju proirila i intenzivirala,
to je najzad dovelo i do odluke Saveta Komune. Dok je u diskusijama umetnika/ca pre bilo opreznih pozicija prema postupanju sa stubom, odluku Saveta Komune odredila su jednako popularna koliko i simboliko-politika
razmiljanja. Moe biti da je ona doneta u veem meteu276 od samog ruenja
stuba koje je, pogreno, po predanju proteklo u meteu.
12. aprila, dakle jo pre Kurbeovog primanja u Savet Komune, Savet je
najzad doneo odluku da se stub obori: S obzirom na to da je imperijalni stub
na trgu Vendom monument varvarstva, simbol brutalne sile i na ravu glasu,
pohvala militarizma, poricanje meunarodnog prava, stalna uvreda pobeenih od strane pobednika, neprekidni napad na jednu od tri velika naela
Francuske republike, naime, bratstvo, stub na trgu Vendom treba da bude
razoren.277 Antimilitaristiko i internacionalistiko obrazloenje obaranja
stuba zapravo je u sazvuju s Kurbeovim razmiljanjima o antiratnom spomeniku, samo to se o izvoenju takvog spomenika posle po svoj prilici ne
tako jednostavnog sprovoenja u delo odluke Saveta 16. maja, vie nije
moglo ni misliti. U svakom sluaju, docnije, posle pada Komune, Kurbe je
tvrdio da je inio sve to je bilo u njegovoj moi da sprei sprovoenje te odluke.278
16. maja okupljaju se grupe ljudi na Trgu Vendom, koji su blokirali nacionalni gardisti, i u okolnim ulicama. Lisagarej izvetava o tehnikim problemima (mlitavost inenjera koji je ve 1. maja zaduen koordinacijom radova na ruenju i zatiti okolnih zgrada) pri sprovoenju relativno skupog
(cca 15.000 franaka) poduhvata.279 Posle dva neuspena pokuaja, kolosalni stub je najzad pao280, narod klie i nastoji da izmeu sebe podeli krhotiUp. k tome Autentini izvetaj, cit. u Aragon, Das Beispiel Courbet, 59
Na i. m. 62
Lissagaray, Geschichte der Kommune von 1871, 182: Usred sednice Feliks Pjat (Felix
Pyat)je skoio sa stolice, zahtevajui obaranje Vendomskog stuba ()
Cit. u Krause, Pariser Commune 1871, 51
Up. Autentini izvetaj, cit. u Aragon, Das Beispiel Courbet, 60
Lissagaray, Geschichte der Kommune von 1871, 269
Up. na i. m. 268-270; Hofmann/Herding (izd.), Courbet und Deutschland, 535 d.: Pre obaranja stuba po uklanjanju bronzanog reljefa horizontalno je zaseen njegov donji trup. Potom
je instalirana koturaa izmeu laterni koje okruuju stub i jednog kotvita na Trgu Vendom.
274
275
276
277
278
279
280
80
282
283
284
285
286
81
skog stuba u poslednjoj, militaristiki obeleenoj fazi Pariske komune. Takvo, od gore voeno i regulisano pseudo-deteritorijalizovanje, poslednji nametljiv nasilan in u danima pre juria Vladinih trupa, moda proizvodi jednu kratku i prolaznu igru transgresije, ali koja zapravo treba da podstakne
reteritorijalizovanje i ojaa strukturalizaciju i segmentaciju a to zahteva i
logiku nastavljenog podizanja i ruenja. Podizanje i ruenje monumenta pripadaju istoj igri. Oba procesa organizuju prostor oko monumenta, time slue
svrsi hijerarhijske organizacije mase. Tendencijski beskonaan sled sveanog
otkrivanja i isto tako sveanog ruenja. Organ Komune urnal ofisiel (Journal officiel) primeuje dan posle ruenja stuba: Pariska Komuna smatrala
je svojom dunou da srui to olienje despotizma: ona je ispunila svoju dunost. Time ona dokazuje da pravo stoji iznad sile, i da je pravda pretpostavljena smrti, pa i kada je smrt trijumfalna. Svet treba ubediti u to da memorijalnim stubovima koje e podizati vie nikada ne slave svetsko-istorijske
mangupe, ve da njima gaje seanje na neko uveno delo u oblasti nauke,
rada i slobode.287 A Lisagarej, koji je iz ugla istoriara, ex post, dakle posle
kontrarevolucije i progona komunara/ki, bolje znao: Jedna od prvih radnji
pobednike buroazije bila je da ponovo uspravi to kolosalno brvno, simbol
njene suverenosti. Da bi Cezara ponovo popeli na njegov pijedestal, bilo je
potrebno postolje od trideset hiljada leeva.288
Tako da za Kurbeove savremenike razliku ini jedino da li da mu dodele ulogu odgovornog za vandalski in ruenja jednog istorijskog stuba, te da
ga osude za to, ili suprotno, ulogu prevrtljivca i izdajnika Komune, te ga osude za ovo. U samopredstavljanju optuenog komunara njegova uloga se u
svakom sluaju redukuje na ulogu objektivnog, suzdranog posrednika: u
njegovom Autentinom izvetaju protiv tube, Kurbe sebe stilizuje kao
umiritelja i uvara umetnikog blaga, koji je svoju ulogu upotrebljavao za to
da obezbedi umetniko blago. Navodno, umetnika blaga najzad nisu bila
dirana jedino zahvaljujui njemu.289 Koju je ulogu Kurbe imao290 u izvrenju
odluke Komune (u ijem donoenju formalno nije uestvovao) o ruenju stuba, na ovoj pozadini je od isto tako drugorazrednog znaaja kao i pitanje da li
je Kurbe onaj ovek s bradom na slici koja pokazuje grupu vojnika i civila
koji su se okupili iza sruene Napoleonove statue na Trgu Vendom.291
Cit. u Duncker, Pariser Kommune 1871, 318
Lissagaray, Geschuchte der Kommune von 1871, 270
Aragon, Das Beispiel Courbet, 60
U jednom otvorenom pismu u kome Kurbe 1876. od nove Narodne skuptine moli ukidanje
zaplene njegovog poseda u Francuskoj, on jo jednom pobija materijalni udeo u razaranju stuba i istovremeno priznaje moralni udeo. Up. Hofmann/Herding (izd.) Courbet und Deutschland, 68 d.
Dotina fotografija otisnuta je u AG Pariser Kommune der NGBK (izd.), Pariser Kommune
1871. Eine Bilddokumentation na strani 106.
287
288
289
290
291
82
Ipak, ono to meni izgleda od znaaja na ovom mestu, jeste aspekt partikularnosti umetniko-politikih aktivnosti Kurbea i umetnika/ca u Komuni
uopte, upravo na pozadini pogrene mogunosti izbora izmeu jedne kontrolisane, molarne verzije simboliko-politike ikonoklastije, s jedne, i militantne zatite kulture, s druge strane. Naspram kolektivnih pokuaja Komune da potegne ukidanje segmentativnog dravnog aparata Drugog carstva
i da ga zameni nekom orgijskom formom (samo)uprave i (samo)regulacije,
ograniavanje Kurbeove politike na poslove umetnike administracije, ipak
izgleda pre kao potvrda kliea autonomnog, dakle hermetino samoreferentnog i svakom transverzalizovanju opirnog polja umetnosti. Ovo ne dolazi sluajno, ve je, ne na poslednjem mestu, rezultat procvata autonomizovanja
umetnosti u 19. veku u kome je Kurbe uz to razvio i svoj nekonformistiki
gest nezavisnosti od drave. Dok su rane avangarde 20. veka ve bile spremne da umetnost/umetniki politiku razumeju kao heteronomne aspekte revolucionarne politike,292 Kurbe je, kao prototip autonomnog umetnika koji
deluje protiv autoritarne drave Drugog carstva, nuno morao imati najvee
tekoe da u novom settingu Komune pronae konstruktivnu poziciju izmeu raspoloivih ema univezalnog intelektualca i autonomnog umetnika.
Ako se neka takva pozicija nije mogla nai sa i u revolucionarnoj praksi
Komune, onda moda protiv nje; ovde onda jo jedan poslednji zaotreni
primer za antinomije koje nastaju u sudaru umetniko-politikog partikularizma (koji ovde i drugde argumentuje nita manje nego s univerzalnim kvalitetom kulture) i revolucionarnog univerzalizma: u poslednjim danima Komune, kada je krvava ofanziva Vladinih trupa bila u punom jeku, cela Komuna na barikadama, Tiljerije zapaljene, umetnici su napravili tit oko katedrale Notr-Dam da ne dozvole razgnevljenom mnotvu komunara/ki da je spontano zapale, pa su je i odbranili u ime ouvanja kulturne batine. Umetnici
koji su sebe i svoje aktivnosti u Komuni ograniavali na partikularnu umetniku politiku, na taj nain bi u gestu odbrane katedrale ipak pronali neki
svoj univerzalizam. Dok su komunari/ke upravo u danima pre Krvave nedelje Komunu videli ugroenu silom Vladinih trupa, koje su poele da se pribliavaju, i preteom restauracijom crkve i burujske kulture, pa su paljevinama zadravali Vladine trupe u napredovanju,293 apstraktni univerzalizam
umetnika se postavlja zatitniki ispred kulture: konstrukt kulture kao u
isti mah neutralne i svetrancendirajue, vene i optevaee, kao simbola
istorije a ipak odvojene od svoje konkretne istorije.
Za kompleksni razvoj modela autonomije i heteronomije u umetnosti up. Marchart,
sthetik der ffentlichen, za kritiku autonomije u polju umetnosti up. Raunig, Charon, 2156
Gould, Insurgent Identities, 164, opisuje razaranje javnih zgrada (Tiljerije, Gradska kua,
Prefektura, Palata pravde) 23. maja 1871 1. kao taktiku meru u povlaenju Komune, 2. kao
poslednji oajniki gest otpora, 3. kao posledicu artiljerijskih napada Vladinih trupa.
292
293
83
Situacionistike teze o Komuni zaotravaju protivreni spor oko univerzalizma izmeu revolucionarne maine, koja je u borbama na barikadama
progresivno dospevala u defanzivu, i umetnika, koji su postali deo dravnog
aparata, u partijski postavljenom pitanju: Da li su sloni umetnici imali pravo da u ime permanentnih estetskih vrednosti i, na kraju krajeva, muzejske
kulture, odbrane katedralu, dok su upravo tog dana drugi ljudi dolazili do
izraaja time to su takvim razaranjem totalno izazivali jedno druvo koje je
porazom u tom trenutku itav njihov ivot bacalo nazad u nitavilo i utanje?294
U svakom sluaju, zvui krajnje iskonstruisano povest o odbrani Notr
Dam, koja je isto tako mogla posluiti docnijoj odbrani umetnika-komunara
pred tribunalom,295 kao i avangardama roenim posle, kao negativna podloga u njihovim spektakularnim pamfletima i akcijama protiv kulture.296 S
one strane pitanja da li je ikonoklastija, uzev uopte ili u posebnom, dobra ili
loa, anegdota ipak u najmanju ruku pojanjava problematinu figuru specijalizovanja umetnika/ca kao militantnih artpolitiara/ki, koji su, tim to
su delovali kao specijalisti, dospeli u konflikt s ekstremnom manifestacijom
borbe protiv otuenja.297 Ako odbranu Notr Dam razumemo kao izmiljenu
alegoriju, i u isti mah kao naraciju komplementarnu s realnim ruenjem
Vendomskog stuba, onda se ovde stvar vrti pre svega oko dve strane figure
ruenja/uvanja kulture kao pseudo-univerzalne vrednosti, ija partikularnost nestaje iza dvojne i samo prividno protivrene funkcije: za jedne, analogno razbijanju dravnog aparata komunom mora biti sruena i burujska
kultura, za druge, u nerazumevanju da jedan spomenik moe biti nevin298
Notr Dam mora biti spasena. Logika ostaje ista: razbijanje i fanatino uvanje kulturne batine ukazuju na isti sklop simbolike politike i selektivne
univerzalizacije kulture i na jasno podvajanje partikularne umetnosti/umetnike politike (art-politike) i nastrojenosti univerzalne revolucionarne politike u Komuni.
Debord/Kotny/Vaneigem, ber die Pariser Kommune, 458
Ne na poslednjem mestu, metafore poput Pariz u plamenu, Ruevine Pariza bile su i
taktiki sastavni delovi reakcionarnih pamfleta protiv Komune koji su se pojavljivali izmeu
1871. i 1873, koncipirani da opravdaju potpuno neproporcionalnu silu Vladinih trupa protiv
Komune u Krvavoj nedelji. Kombinacija slika ekstremnog haosa i napada na odnose vlasnitva stvorila je jednu naraciju koja je prepokrila prolivanje krvi koje su poinile Vladine trupe.
Up. Gould, Insurgent Identities, 164, takoe i fusnota 9
Up. napade proletkulta, ruskog futurizma i situacionizma na graansku kulturu, ili napade
dadaista u aferi Kunstlump u kojoj Don Hartfild (John Heartfield) Georg Gros (George
Grosz) nisu napali samo kunstlumpa Oskara Kokoku (Kokoschka), nego u jedan mah itavu
graansku kulturnu batinu: Mi sa zadovoljstvom pozdravljamo to su tanad zujala u
galerijama i palatama, kroz majstorske slike Rubens, nego u kuama sirotinje po radnikim
etvrtima. Up. za kunstlump-debatu i Brauneck, Die Rote Fahne, 63-78
Debord/Kotny/Vaneigem, ber die Pariser Kommune, 458
Na i. m. 457
294
295
296
297
298
84
2. marta 1872. oslobaanje Gistava Kurbea proslavlja se izlobom u galeriji Diran-Riel. Frederik Debuison (Frdrique Desbuissons) ovako formulie jasno razdvojenu sekvencu: Kurbe se vratio slikarstvu koje je napustio
zarad svojih politikih funkcija.299 A sam slikar tokom boravka u zatvoru Sen
Pelagi pie u svom Autentinom izvetaju: Poto je uspevao da se irom
Evrope dvadeset godina govori o njegovoj umetnosti, poto je izgubio jednu
godinu svoga rada, u ovom asu mu u zatvoru nije doputeno da je se ponovo prihvati.300 U naem pitanju o uzajamnim dejstvima, odnosima razmene
i ukrtanja umetnosti i revolucije model Kurbe otelovljuje model u kome ne
moe doi do nekog sistematskog preklapanja revolucionarne maine Komune i umetnike maine. Suprotno tome: umetnik Kurbe u vreme Komune
postaje politiar koji pokuava da adaptira pravila svog partikularnog polja, a
potom ponovo umetnik. Spajanje Kurbeovih uloga kao artpolitikog eksperta
nekog kulturnog univerzalizma i zagovornika umetnike autonomije ispostavlja se kao slepa ulica u ijoj ogranienosti ostaju nevidljivi dalji pokuaji
preplitanja i transverzalizovanja umetnosti i revolucije.
299
300
85
86
5. Duh i izdaja.
Nemaki aktivizam u 1910-im godinama
Batali svoje zvanje.
Pobede su izvojevane. Porazi su
Izvojevani:
Batali sad svoje zvanje. ()
Povuci svoj glas, itaoe.
Tvoje ime se brie sa tabli. Tvoje se zapovesti
Ne sprovode. Dopusti
Da se nova imena pojave na tablama i da se
Sprovode nove zapovesti.
Bert Breht (Brecht)301
Pouzdanost je ono glavno pouzdanost i u najneznatnijem
i prividno hladno administrativnom. Naravno, pre svega: pouzdanost u pogledu karaktera, solidarnosti; imam na umu suprotno od
izdajstva. Kurt Hiler (Hiller)302
Biti izdajnik je teko, to je stvaralaki in. Zahteva da ovek rtvuje
svoj identitet, da izgubi obraz. Njegovo lice mora nestati iz medija,
mora postati nepoznato. il Delez/Kler Parne (Claire Parnet)303
U svom eseju Pisac kao proizvoa Valter Benjamin povlai jasnu liniju razdvajanja izmeu sadrajno motivisanog pitanja kako neko
delo stoji prema proizvodnim odnosima svoje epohe, i varijacije ovoga pitanja koja u prvi plan istie tehniku, funkciju i proizvodni aparat: kako to delo
stoji u proizvodnim odnosima svoje epohe?304 Benjamin ovde skicira jednu
razliku koja postaje sredinja svuda tamo gde se osvetljavaju naini dranja,
pozicioniranja i subjektivizovanja intelektualaca305 u politikim borbama, i u
odnosu na svoj kontekst Nemake u Vajmarskoj republici pie: U presudne
dogaaje poslednje decenije u Nemakoj moemo ubrojati injenicu da je pod
pritiskom ekonomskih odnosa znatan deo njenih produktivnih glava po svom
nastrojenju prevalio put revolucionarnog razvitka, a da istovremeno nije bio
Brecht, Der Untergang des Egoisten Johann Fatzer, 116 d.
Hiller, Philosophie des Ziels, 50
Deleuze/Parnet, Dialoge, 53
Benjamin Der Autor als Produzent, 685 d.; (W. Benjamin, Eseji, str. 97-98) up. takoe
sadrinsku bliskost sa razmiljanjima Sergeja Tretjakova (Odakle i kuda): Razlikovanje
forme i sadraja mora se uliti u neko uenje o postupcima koje obuhvata obradu materijala
za proizvoenje traene stvari, funkciju i nain prisvajanja te stvari.
Ako je ovde s Benjaminom re o inteligenciji i intelektualcima onda se misli na jedan
iroki pojam koji obuhvata isto tako umetnike/ce svih polja kao i novinare/ke i naunike i sve
usitnjene oblasti kognitivnog rada.
301
302
303
304
305
87
307
308
309
310
311
88
rih Man), Nove obiajnosti (Neue Volkstmlichkeit) (Kurt Hiler), ili naroda
kao svete mase (Ludvig Rubiner [Ludwig Rubiner]), aktivisti se razumeju
poglavito po hipostaziranju duha i duhovnog. Pojam duhovni (der Geistige), u poetku taktika zamena za intelektualca, Hiler i ostali sve su vie
supstancijalizovali da bi ga na kraju razumeli kao karakteroloki tip.312 Tekstovi aktivizma,313 od prototeksta Hajnriha Mana Duh i in (Geist und Tat),
preko Hilerove manifestne Filozofije cilja (Philosophie des Ziels), do Pesnik
se hvata u politiku (Der Dichter greift in die Politik ) Ludviga Rubinera,
upadljivo esto satiru se od rada na temama religije, mistike i crkve; duh koji
luta u duhovnom ini se da je pre sveti nego Hegelov svetski duh. Sam Hiler
umesto revolucije stavlja raj kao utopijski cilj. Posvetite se, duhovni, najzad
slubi duha; svetog duha, delatnog duha.314
Oba glavna aspekta Benjaminovog pitanja o mestu intelektualca s jedne strane su pozicioniranje intelektualca prema proletarijatu, i s druge
strane nain njihovog organizovanja. Benjaminova kritika aktivizma udara
pre svega na njihovo samopozicioniranje izmeu klasa. To mesto pored
proletarijata, mesto pokrovitelja, ideolokog mecene, je nemogue,315 princip
takvog stvaranja kolektiva koji literate okuplja oko pojma duhovnog, s one
strane svake postavke organizacije, prosto naprosto je reakcionaran.316 Jo
oiglednija postaje ova kritika za sva vremena kad uz Benjaminovo tehnikoformalno insistiranje na promeni proizvodnog aparata prikljuimo i ni sluajno tako revolucionarno dranje aktivista: njihovi tekstovi su povremeno
nacionalno obojeni, esto anti-demokratski a anti-demokratske tendencije
u krugu oko Hilera nikako se ne mogu interpretirati radikalno-demokratski
ili levo-radikalno. Aktivizam ne eli kratiju demosa, dakle masa i osrednjosti, ve kratiju duha, dakle najboljih.317 Hilerov princip duhovne aristokratije
propagira vladavinu duha, to e rei: duhovnih, najboljih, najzad ak, nove
nemake gospodarske kue318 Tako Hiler obre i jednostrani klie akcije i
aktivizma i obino s time asociranu hijerarhiju izmeu intelekta i delanja.
Umesto da kako to trai klie intelekt podredi delanju, u Hilerovoj Filoduhovnost. Slina upotreba duhovnosti preplavila je Srbiju posle pada Berlinskog zida, kad
je idejno izgubilo na verodostojnosti. Dakle, pod prinudom da se u prevodu pojavi neki
izam, ne sasvim sreno odabrani spiritualizam treba itati ne u metafizikoj, nego u politikoj
konotaciji (prim. prev)
Benjamin Der Autor als Produzent, 689; (W. Benjamin, Eseji, str. 101)
Up. recimo informativnu zbirku tekstova Der Aktivismus 1915-1920 iji izdava Volfgang
Rote (Wolfgang Rothe) 1969. pokret 1968. u uvodu oznaava kao respektabilno ispoljenje
nemakog duha (21)
Hiller, Philosophie des Ziels, 42
Up. Benjamin Der Autor als Produzent, 691; (W. Benjamin, Eseji, str. 103)
Na i. m. 690 (102)
Hiller, Verwirklichung des Geistes im Staat, cit. prema Bockel, Kurt Hiller und die Gruppe
Revolutionrer Pazifisten (1926-1933), 53
Hiller, Philosophie des Ziels, 53
312
313
314
315
316
317
318
89
320
321
322
90
Up. Pfemfertov lanak Der Karriere Revolter (Revolter od karijere) iz treeg godita Akcije
kao i Exner, Vergessene Mythen, 30 d.
Ve u prvom broju u podnoju je stajala kratka beleka: Akcija e pospeivati impozantne
misli organizovanja inteligencije i do njenog starog sjaja potpomagati dugo zabranjenu re
Kulturkampf (borba za kulturu) (u nekom dakako ne samo crkvenopolitikom smislu). (cit.
po Schulenburg, Franz Pfemfert. Zur Erinnerung an einen revolutineren Intellektuellen)
Benjamin Der Autor als Produzent, 690 (102)
323
324
325
91
326
327
328
329
330
331
332
333
92
335
336
337
338
93
na pitanje zato Benjaminova fundamentalna kritika upravo Hileru posveuje takvu panju, moda i u kontekstu ovog predavanja.
Podlogu aktivizma Benjamin upotrebljava i za to da bi u komunistikom kontekstu kritikovao prividno leve, ali isto sadrajno-agitatorske strategije, to znai pre svega aktuelne umetnike strategije socijalistikog realizma.
U komunistikom Institutu za studije faizma u Parizu, koji je kontrolisala
Kominterna, on se naao na opasnom terenu, kao to je sam dobro znao. Jer
nije tek Staljinova kulturna politika, ve su i razliite pozicije Lenjina, Bogdanova i Lunaarskog, uprkos krajnje razliitih predstava o proleterskoj kulturi,
sve bile upravljene na produkciju i prezentaciju proleterskih sadraja, pa je i u
Nemakoj u 1920-im i 1930-im godinama u komunistikim krugovima forsirana linija revolucionarnog sadraja na raun forme. Benjamin, koji je pre svega imao u vidu tehniku i organizacionu funkciju umetnike prakse, jednoznano je zastupao manjinsku poziciju. Pred publikom koja je sa skepsom doekivala formalna razmiljanja, Hilerovo reakcionarno dranje bilo je pogodno kao
negativan primer za pribliavanje i zamenu za napad na socijalistiki realizam.
Iako on reprezentuje neto sasvim razliito od sadrajne pozicije socijalistikog
realizma, u Benjaminovom predavanju Hiler zastupa sadraistu koji je napisao reenice poput ovih: Ali u istini sva zaista velika umetnika dela () bila
su velika ne savrenstvom svog specifino umetnikog, ve () uzvienou
svoga tastva, svoje ideje, svog cilja, svog etosa. () Izvuemo li iz jednog od
njih njen sadraj, ideju, moral, tako da ostane samo njegovo oblikovno, - tad
preostaju mrvice!339 Kroz Hilerovo pisanje provlai se stara neplodna suprotnost sadraja i forme, pri svem patosu intervenisanja ono ta htenja ostaje
njegov najvii kriterijum: Dakle, forma kao takva je prazna,340 bitno ostaje
ono to se uobliava.341 Tako u poziciji nemakih aktivista diskurs dodue
podsea na diskurs uobiajen u Sovjetskoj kulturnoj politici, ali u isti mah zbog
svog idealistikog usmerenja ostaje potpuno nespojiv s materijalistikim stavovima. Time diskurs povezan s Hilerom i sadrajno postaje pogodna podloga
za Benjamina, kako bi se na toj pozadini prakse Berta Brehta i Sergeja Tretjakova ispostavile kao pozitivni kontraprimeri organizovanja i menjanja proproizvodnog aparata.
Zadrimo se jo par reenica kod negativne podloge da bismo, doavi
istovremeno do sredinjeg pitanja za Benjamina, ispitali poloaj pisca kao
proizvoaa, ili ire shvaeno, poloaj intelektualca i umetnika u proizvodnom procesu: U razlikovanju, koje je razvio Fuko, izmeu univerzalnih i
specifinih intelektualaca342 Hilerov bi zauzeo poziciju reprezentanta uniHiller, Philosophie des Ziels, 33
Na i. m.
Na i. m. 45
Up Foucault, Die politische Funktion des Intellektuellen; Deleuze/Foucault, Die Intellektuelen und die Macht
339
340
341
342
94
verzalnog. Duhovno time odgovara nekoj univerzalnoj istini, iji nosioci, duhovni, reprezentuju neku univerzalnost, koja nasuprot nesvesnoj univerzalnosti proletarijata, nastoji da bude njegova svesna i razvijena forma. Duhovni kao univerzalni intelektualci bili bi ovde iroko vidljivi uzori koji daju primer i osvetljenje za izlaz iz tamne forme proletarijata. Fuko opisuje intelektualca a i ovde se uklapa primer Hilerovog knjievnog aktiviste pre svega
prema figuri pisca, a prag pisanja kao posveujue obeleje pisca.
Ova figura koja implicira govornike/ce koji/e izgovaraju nemu istinu
drugih, nunim nainom mora doi pod udar otre kritike u emancipatorskoegalitaristikim kontekstima. Po Benjaminu, sadraji politiku tendenciju
obrauju proturevolucionarno, dok proizvodne instrumente, -forme i aparate, a to znai odnos duhovnih kao univerzalnih intelektualaca prema
proletarijatu, ostavljaju nepromenjenim. Ne samo na primeru aktivizma
nego i nove stvarnosti Benjamin opisuje kako ak i fotografije bede postaju
predmeti uitka, kako je umetnika obrada neke politike situacije kadra da
uvek pribavi nove efekte za zabavu publike, kako je dakle buroaski proizvodni i publikacioni aparat u stanju da uz pomo figure umetnika/intelektualca
mimo/iznad proletarijata asimiluje i propagira revolucionarne teme.343
Spisateljski rad u poloaju nosioca zakona i borca za pravdu, za proletarijat, jeste precenjivanje, mesto univerzalnog intelektualca je nemogue.
Ako solidarnost intelektualaca s proletarijatom uvek moe biti samo posredovana, onda intelektualci, koji su postali buroaski intelektualci zahvaljujui klasnospecifinim razlikama i obrazovnim privilegijama, po Benjaminu
moraju postati izdajnici svog klasnog porekla.344 Ta nuna izdaja sastoji se
u preobraaju intelektualaca koji proizvodni aparat samo snabdevaju s revolucionarnim sadrajima u inenjere koji menjaju proizvodni aparat, koji u
Banjaminovoj formulaciji svoj zadatak vide u tome da ga prilagode svrhama
proleterske revolucije.345
Za obnavljanje Benjaminovog zahteva da se proizvodni aparat ne snabdeva, ve da ga se menja, izgledaju mi podjednako vana oba aspekta: prvi
deo zahteva da se proizvodni aparat ne snabdeva trebalo bi aktualizovati uz
pomo Delezove kritike reprezentacije, pre svega kritike okvira medijske reprezentacije i funkcije koju intelektualci i umetnici/ce ispunjavaju unutar tog
okvira. Drugi deo zahteva, naime da se proizvodni aparat i menja, u nekom
proirenom obliku nalazimo u Fukoovom obraanju specifinim intelektualcima da konstituiu jednu novu politiku istine. Kako kod Deleza tako i kod
Fukoa odjekuju Benjaminove figure i pojmovi: kod Deleza je to topos izdaje s
kojom inteligencija naputa svoju klasu; kod Fukoa topos specijaliste koji
je Benjamin opet preuzeo iz kutije za (pojmovni) alat ruskih produktivista.
343
344
345
95
Protiv Fukoove dijagnoze iezavanja velikog pisca, univerzalnog intelektualca, u poslednjim su se decenijama uvek iznova pojavljivale nove metamorfoze tog tipa, i dalje u pozi autonomnog umetnika i mislioca, faktiki
ipak u heteronomnoj potinjenosti sklopu u ijim okvirima njihove figure
ispunjavaju odreene funkcije.346 Protiv ovog pseudo-oivljenja klasinog
buroaskog, univerzalnog intelektualca koji se pita za sve, a i o svemu ima
neto da kae, pre svega na povrini medija i think-tank(ova), radi se o tome
da se te medijske i politike strukture, kao proizvodni aparati, vie ne snabdevaju uvek novim sadrajima, ve da se snabdevanje odbije, da se iezne iz
spektakla, da se spektakl izda.
Do izvesnog stepena, ukoliko su intelektualci involvirani u taj spektakl,
to implicira i izdaju sebe samih. Franc Pfemfert je s Akcijom konsekventno
iao tim putem. Njegov nestanak nije bio samo rezultat progona njegove marginalne sovjetsko-komunistike pozicije, ozlojeenosti i rastue izolacije, ve i
posledica njegove radikalne kritike i odbijanja medijskog spektakla, njegove
izdaje buroaskog proizvodnog aparata. Nadilazei klasinu marksistiku formulaciju kod Benjamina, taj pokret izdaje buroaske klase mogao bi se opisati neto optije sledei Delez/Parnea kao pozicija izdajnika svog sopstvenog
carstva, svog roda, svoje klase, svoje veine347. Izdati svoje klasno graansko
poreklo i podesiti se prema proizvodnom aparatu proleterske revolucije danas
bi u prvom redu znailo otpaditi se iz okvira reprezentacije. Ako se u rasteru
moguih slika i iskaza unapred moe uglaviti samo ono prihvatljivo, a to prihvatljivo je unapred rekuperirano, onda savremena forma izdajstva traga za
linijama koje probijaju taj raster. Protiv mehanizma medijskog reflektora, koji
danas jo mnogo radikalnije asimiluje sadraje nego to je to mogla reportaa
Nove stvarnosti, moralo bi se raditi o tome da se iezne sa slika u medijima,
da se postane nepoznat, da se zametnu tragovi prominencije. Anonimnost,
multiplo potpisivanje, kolektivno autorstvo, maskiranje, trebalo bi da budu
alati takvog izdajstva. Klju promene dakle nije u borbi intelektualaca za hegemoniju u mainstream-medijima, nego u odbijanju te show-borbe, odbijanju
uloge komentatora i davaoca kljune rei u okviru medijskog spektakla. Prekinuti vezu s tim okvirom, u najboljem sluaju takvim prekidima razviti i neku
vrstu ometajueg uma, i tako ubacivati klipove u tokove komunikacionog
aparata, u tome se sastoji Delezova adaptacija zahteva da se ne snabdeva proizvodni aparat: egzistirati stvaralaki znai uvek neto drugo nego komunicirati. Da bi se umaklo kontroli moda e biti najvanije stvarati prazne meuprostore ne-komunikacije, ometajue prekide.348
Ovim je ve u isti mah oglaen i drugi deo Benjaminovog zahteva: aktualizovanje tog drugog zahteva propituje kako proizvodni aparat, koji se vie
346
347
348
96
350
351
97
353
355
98
6. Neman podvajanja.
Od predstavljanja do proizvoenja situacije
Dosad su filozofi i umetnici samo razliito tumaili situacije, radi se
o tome da se one izmene. Situacionistika internacionala356
Momenti konstruisani kao situacije mogli bi se posmatrati kao
momenti prodora i ubrzanja, (kao) revolucije u individualnom svakodnevnom ivotu. Situacionistika internacionala357
Pojam situacije u debatu oko umetnosti i politike nisu uveli tek Gi Debor i Situacionistika internacionala. Ve tada, u kontekstu francuske varijante divljih 1950-ih godina, kada se dolazea avangarda Pariskog
maja 1968. pripremala da sve dalje proiri gest umetnikog radikalizma kao
sredstva za prelaz u sferu politikog, pojam (situacije) bio je postavljen ne
samo protiv svakodnevnog jezika i nekih vie ili manje bizarnih drutvenonaunih ili teolokih situacionizama358; njegova predistorija sezala je od
termina vojne nauke, preko upotrebe kao sporednog filozofskog pojma kod
Sartra (Sartre), Hajdegera (Heidegger) i Kjirkegora (Kierkegaard)359 do,
povratno, kao jednog od sredinjih pojmova u Hegelovoj estetici.
G. V. F. Hegel (G. W. F. Hegel) preuzeo je pojam situacije iz pozorinog diskursa 18. veka i uveo ga u svoja Predavanja o estetici (prvi put drana
1818. u Hajdelbergu, potom dalje razvijana tokom 1920. u Berlinu) pooptivi ga kao kljuni pojam primenjen na sve umetnike forme. Specifinost predistorije situacije kod Hegela sastojala se u otvaranju pojma kojim zapoinje
jedno kretanje s takvim zamahom da situacija, poev od njenog kvaliteta kao
estetske kategorije kod Hegela, moe da se razvija i preko Hegela, i optije
nego u okviru uobiajene estetike. Ve kod Hegela nabaena pitanja o odnosu reprezentacije i akcije vode u heterogenezu konkretnih umetnikih praksi
u 20. veku od predstavljanja situacije, preko razliitih situacija orgijske reprezentacije, do postulata proizvoenja situacije. Pritom se pre svega radi o
razumevanju konstrukcije situacije kao kako to oro Agamben paradoksalno shvata topine utopije360: Ovde i sada zbiva se proizvoenje situaciS.I., Der Fragebogen, 112
S.I., Die Theorie der Momente und die Konstruktion von Situationen, 126
Up. Ohrt, Phantom Avantgarde, 161
Na i. m., 163-165
Agamben, Mittel ohne Zweck, 77. Za pitanje situacije kao utopijskog prostora Debord u
svojim Tezama o kulturnoj revoluciji, 27, 1958. misli: U svetu dekompozicije dodue
356
357
358
359
360
99
362
100
Predstavljanje situacije.
Razreavanje razlike u hegelovoj estetici
U Hegelovim Predavanjima o estetici situacija se nalazi u sreditu njegove teorije umetnosti, kao odsudna kategorija umetniki lepog.364 Nakon
sistematskog iskljuivanja manjkavog prirodno lepog iz podruja estetikih
pitanja od krupnih konsekvencija365 i za dalji razvoj estetike kao filozofske
discipline Hegel dolazi na to da poblie posmatra umetniki lepo i njegovu
odreenost kao umetniko delo. Oduvek je najvanija strana umetnosti bila
da pronae interesantne situacije.366 Uz pomo materijalne borbe na primerima iz svih umetnosti, koja se inae pokazuje kao malo suvremena*, i s
isto tako preplavljujuim bogatstvom stupnjevitih kategorija, Hegel pokuava da zasnuje jednu kompleksnu sistematiku predstavljanja situacija koja
treba da vai podjednako za egipatsku skulpturu kao i za holandsko anrslikarstvo, za Euripida i Sofokla kao i za ekspira (Shakespeare) i Getea (Goethe). U uobiajenom dijalektikom kretanju on razvija situaciju kao odsudni
stupanj u sebi diferencirane, procesirajue odreenosti ideala, koju u optem moemo shvatiti kao radnju.367 Situacija funkcionie kao meustupanj
izmeu opteg stanja sveta, s jedne strane, i radnje, s druge strane, u kojoj do
izraaja dolazi borba i razreavanje razlika.368 Sama situacija pojavljuje se
upravo kao trodelno kretanje, koje od odsutnosti situacije, preko odreene
situacije u svojoj bezazlenosti bez suprotnosti, konano vodi ka sukobu, koji
kod Hegela ini polazite, kao i prelaz ka pravoj radnji.
Taj trei stupanj situacije, sukob suprotnosti ispred podloge situacije
jeste ono to ovde treba da bude uinjeno produktivnim kao diferencionoteo363
364
365
366
367
368
101
rijski zaokret Hegelove teorije situacije. Nasuprot Hegelu, to kretanje svakako ne treba da bude shvaeno kao prolazni proces napredujueg oposebljavanja ideala ka diferenciji, koji je kao puki prolazak predvien za to da
bude ukinut i prevladan u nekom viem identitetu. Zweispaltung (rascep)
ovde treba da bude vie nego Fundamaintalish of Wiederherstellung369 kako je to zgodno Dojs (Joyce) u njegovom kaudervelkom vetakom jeziku
primenio na pojam. Dijalektika Hegelovog miljenja, koja se tvrdoglavo opire
svakom probijanju, treba da se otvori, da se situacija dakle ne opisuje kao
kod Hegela, kao meustupanj, kao dinamini prolazak izmeu dva stadijuma
jedinstva, ve kao kolebanje, kao preduslov potencijalno neograniene kolizije razlika. Za ovo nije potrebno Hegelovo pred-postavljeno opte stanje sveta, opti nain u kome se misli ono supstancijalno kao momenat koji okuplja
sve pojave; jednako malo potrebno je razreavanje razlika u radnji kao jo
udaljeni, sagledivi cilj povratka na jedinstvo. U prvom planu dakle ne stoji
razlaganje neke prethodne supstancije na njene pojedinane delove, ne prethodna, prolazna smetnja jedinstvenog stanja sveta, ne promena nekog bez
nje harmoninog stanja, koje bi opet trebalo promeniti, dovesti u harmoniju.
U fokusu mojih razmiljanja su Hegelovi meustupnjevi situacije i kolizije,
kao i njihove komponente sukobi, razlike i napetosti. Neman podvajanja370 koja drema u optem stanju sveta, a u konanom ukidanju i prevladavanju opet zaspi, ovde treba da bude tretirana iskljuivo u budnom stanju, ili
tavie, kao da nikada nije upoznala san.
Neman podvajanja ne nastaje u snu uma, ona ne poznaje ni san uma ni
njegovu vlast. Upravo obratno: neman se permanentno kree u lananju svih
moguih iskustava izmeu elje i uma, ona ne prestaje da se kree, i ne dolazi
iz sna. Neman podvajanja a s tim izborom pojma to priznaje i Hegel nemanska je stoga to u permanentnom podvajanju u pokretnom odnosu razliitog ka razliitom poiva neto opasno, neto eksplozivno to se otima
utvrivanju, opisivanju, predstavljanju. Odgovarajue mesto u teoriji situacije onda je protivno optoj tendenciji dijalektikog kretanja krajnje produktivno i za diferencionoteorijsku interpretaciju: tamo gde se odreenost
istie kao sutinska razlika i u suprotnosti prema drugom zasniva koliziju,
situacija se u svojoj odreenosti razgranjava u suprotnosti, prepreke, zaplete i povrede, tako da se pod uticajem datih okolnosti duevnost osea pobuenom da neminovno istupa protiv onoga to je uznemiruje, to joj smeta i
to se suprotstavlja njenim ciljevima i njenim strastima. U tome smislu prava
akcija poinje tek kada se pokazala ona suprotnost koju je situacija sadrala
u sebi. Ali poto akcija koja izaziva sukob nanosi povredu suprotnoj strani,
ona u toj suprotnosti izaziva protiv sebe napadnutu silu koja lei njoj nasup369
370
102
rot, i time se sa tom akcijom neprestano povezuje reakcija.371 Ovde smo najzad dospeli do stoera teorije situacije: razlika je u svojoj odreenosti tako
ustrojena da naelno pobuuje na kretanje, na odnos razliitog ka razliitom.
Na ovom mestu gde su razlike svojski nabujale, prevodimo Hegelovo dijalektiko kretanje na drugu stranu i pitamo: ta bi bilo ako jednom pokrenuto
kretanje ba ne bismo shvatili kao instrument uspotavljanja mira, ve kao
potencijalno nezavrivo-beskonano? ta ako bi razlike u stalnoj razmeni
odbijale podreivanje pod zakonitost identiteta i reprezentacije? ta ako bi
uopte svi identiteti bili samo simulirani, proizvedeni u nekoj dublje poivajuoj igri, naime onoj koju il Delez naziva igra razlike i ponavljanja?
Razliku po sebi i odnos razliitog prema razliitom elimo da mislimo
nezavisno od formi reprezentacije, kojima ona vraa na sebe, i ime se izaziva
ono negativno.372 Umesto identinog i negativnog, identiteta i protivrenosti, Delez postavlja razliku lienu negacije koja se nikad ne da terati do suprotnosti i protivrenosti: dakle ne neka posredovana razlika koja se potinjava
etvorostrukoj svezi posredovanja (identitet, suprotnost, analogija, slinost)373, koja eli da bude spasena iz svoje pilje. Razlika sme da ostane neman, ona je vie nego razvoj nekog sutastva koje se pre ili kasnije vraa u
jedinstvo. Ako se sopstvo misli polazei od razliitog, identitet gubi auru osnova, dodue, sme da egzistira kao princip, ali samo kao sekundaran princip
koji krui oko razliitog, najzad kao ponavljanje.374
Naprotiv, Hegel se u teoriji situacije ne zadrava na ravni kolizione akcije u kojoj su razlike zaplesale, ideal je stupio u potpunu odreenost i u
potpuno kretanje. Jer, dva interesa, istrgnuta iz svoje harmonije, stoje sada u
uzajamnoj borbi jedan drugom nasuprot, i u svome uzajamnom protivreju
nuno zahtevaju neko reenje.375 Gotovo. Kraj. Zavesa. Hegel insistira na
nepobitnoj nunosti da je koliziji potrebno (raz)reenje, da povreda koja iz
toga nastaje ne moe ostati povreda, ve mora biti prevladana. tavie, do
koje god granice da se doteruje disonanca u pojedinim delovima umetnosti,
u teoriji situacije bolno precizno se odmerava izmeu polova unutranje
predstave i neposrednog opaanja376: tako bi poezija mogla dati krajnju
patnju oajanja, u odreenoj meri ak i rune forme, dok bi, naprotiv, vajarstvo i slikarstvo bili suvie postojani da bi uhvatili runo bez razreenja. Rascep zahteva pomirenje, povredom izazvani odnosi ne bi se smeli odrati, nuno bi traili preobraajnu pomo. Podvajanje i borba morali bi se odvijati
uporedo sve dok se kao rezultat ponovo ne uspostavi harmonija.
371
372
373
374
375
376
103
378
379
380
381
382
104
tamo gde treba da bude osvojeno ono mrano, reteritorijalizovanje se pokazuje u jednom osnovu za koji se eli da ve oduvek postoji. Tenje organskog
da postane orgijsko, da reprezentaciju misli beskonano, slabo su se oplodile
u sluaju Predavanja o estetici. Reprezentacija odrava svoje zahteve u teoriji, utoliko vie u carstvu graanskog umetnikog pogona. Hegelova dijalektika metoda i evidencija eksplicitno ili implicitno razmatranih umetnikih
dela, pre svega grke tragedije i teatra 18. i zapoinjueg 19. veka, perfektno
se uzajamno dopunjuju: umetniki lepo, a specijalno situacija, postaje kontejner koji ne samo da dri razlike na okupu nego ih zadrava. Subordinacija
razlike pod identino prodaje se dodue kao spasavanje razlike, ipak: Razlika mora napustiti svoju pilju i ne sme vie ostati neman.383
383
105
Feliks Gatari ovde u malo rei opisuje irenje opsega jednog od najcentralnijih i u isti mah najee neshvaenih pojmova njegove
heterogene teorijske produkcije. Kao i mnogi koncepti u Gatarijevoj kovanici pojmova, maina je s punom namerom udaljena od svakodnevne upotrebe.
Ta praksa vitoperenja i iznalaenja pojmova u teorijskoj recepciji dovodi kako do iroko rairenog polemikog hipi-prigovora Gatariju (i njegovom kolegi ilu Delezu),385 tako i do dobronamernog tumaenja interesne pometenosti u odnosu na pojam maine.386 Pritom reinterpretacija pojma maine nije
ni toliko nova ni radikalna da bi se priivala samo na zastavu francuskog
poststrukturalizma. Ve u vreme konanog irenja industrijske revolucije
Evropom kod Karla Marksa u Glavnim crtama kritike politike ekonomije
(Grundrisse) skiciranim 1857/58. godine, s Fragmentom o mainama387
nalazimo jasno kretanje u onom pravcu koji je Gatari doveo do optijeg miljenja o mainama.
U tom odeljku Grundrisse-a Marks razvija svoja razmiljanja o preobraaju sredstva rada od jednostavnog alata (koji e Gatari nazvati protomaina) u oblik koji odgovora capital fixe-u, dakle, u tehnike maine i maineriju. Pored centralnog pojma maine, kome e Marks u Kapitalu i docnije posvetiti bitno iri prostor, ovde se na margini raspravlja i jedan drugi pojam koji je od velikog znaaja za dalja postmarksistika teorijska strujanja.
Koncept General Intellect-a koji je Marks uveo kao sporedni pojam, bio je
eksplicitno polazite italijanskih (post)operacionalista/kinja, izmeu ostalog
Guattari, ber Maschinen, 118
up. recimo Barbrook, The Holy Fools, Marchart, Der durchkreuzte Ort der Partei, 204 ili
Mouffe, Exodus und Stellungskrieg
up. Reitter, Gerald Raunig: Kunst und Revolution, 61 d.
MEW 42, 590-609
384
385
386
387
106
389
390
391
107
uzete od maine: Preuzeto u proizvodni proces kapitala, sredstvo rada prolazi kroz mnoge metamorfoze, a maina je poslednja, ili tavie, automatski
sistem mainerije (sistem mainerije; ono automatsko je samo najsavreniji,
najadekvatniji oblik maine i tek on maineriju preobraava u sistem), pokretan automatima, pokretakom silom koja samu sebe pokree; taj automat
sastoji se od mnogobrojnih mehanikih i intelektualnih organa, tako da su
sami radnici odreeni samo kao njegovi svesni udovi.392 Ovo Marksovo mesto dokazuje da sama maina kao isto tehnika ne postoji samo kao automat, kao aparat, kao struktura koja u poslednjem stadijumu razvoja sredstva
rada strukturalizuje i rovai (zarezuje, igoe) radnike/ce, ve da je ujedno
proeta mehanikim i intelektualnim organima kroz koje se sukcesivno dalje
razvija i obnavlja.
U jednu ruku, dakle, Marks ovde formulie otuenje radnika/ca od
svojih sredstava rada, njihovu (tuo)odreenost mainama, ovladavanje ivog rada opredmeenim i uvodi figuru obrnutog odnosa oveka i maine:
delatnost radnika, ograniena na golu apstrakciju delatnosti, [naime da uva mainu od poremeaja], sa svih je strana odreena i regulisana kretanjem
mainerije, ne obrnuto. Nauka koja neive udove mainerije shodno konstrukciji primorava da svrsishodno dejstvuju kao automat, ne egzistira u svesti radnika, ve kroz mainu na njega deluje kao tua sila, kao sila same maine.393 Obrtanje odnosa radnika i sredstva rada ka vladavini maine nad ljudima, ovde se ne definie samo preko hijerarhije u procesu rada, ve i kao
obrtanje odreenja preko znanja. Kroz proces objektivisanja formi znanja u
maini, proizvoai/ce tog znanja gube nedodeljenu kompetenciju i mo nad
procesom rada, sam rad se pojavljuje kao podeljen, rasut u mnogo pozicija
mehanikog sistema na pojedinane ive radnike Znanje se u maineriji pojavljuje kao tue van njega (radnika); a ivi rad supsumira se pod samostalno
dejstvujui, opredmeeni (rad).394
Ve kod Marksa (iz perioda) Fragmenta o mainama, mona, samostalna maina je svakako vie od tehnikog mehanizma. Maina se ovde ne
pojavljuje ograniena samo na svoje tehnike vidove, ve kao mehanikointelektualno-socijalni sklop: tehnika i znanje (kao maina) dodue jednostrano deluju na radnike/ce, ali maina nije samo povezivanje tehnike i znanja, mehanikih i intelektualnih organa, ve uz to, i socijalnih organa, utoliko
to pokree koordinaciju rasutih radnika/ca.
U maini se time najzad pokazuje kolektivnost ljudskog intelekta. Maine su ljudskom rukom stvoreni organi ljudskog mozga; opredmeena
snaga znanja. Razvoj capital fixe-a pokazuje do kojeg stepena je opte druMarx, Grundrisse, MEW 42, 592
(http://www.marxists.org/archive/marx/works/1857/grundrisse/ch13.htm#p692)
na i. m, 593
na i. m, 595
392
393
394
108
tveno znanje, knowlidge, postalo neposredna proizvodna snaga, i otuda kako su uslovi drutvenog ivotnog procesa dospeli pod kontrolu General Intellect-a, i prema njemu se saobrazili; do kojeg stepena su produktivne drutvene proizvodne snage, ne samo u formi znanja, nego i kao organi drutvene
prakse, realnog ivotnog procesa.395 Na znaaj General Intellect-a vratiu se
nie dole, na ovom mestu treba da bude istaknut aspekt da proizvodna snaga
ne odgovara samo novim tehnikim mainama, pa ni istom povezivanju
mehanikih i intelektualnih organa, ve takoe, i pre svega, odnosu proizvoaa izmeu sebe i proizvodnog procesa. Pritom nije samo unutranjost
tehnikih maina ispresecana mehanikim i intelektualnim linijama, te socijalne veze i odnosi koji su postali komponente maine pokazuju i prema spolja. Ve u Fragmentu o mainama nalaze se, dakle, ne samo teze da su znanje i vetina kao opte proizvodne snage drutvenog mozga396 akumulisane
i apsorbovane u capital fixe-u i da je proces scijentifikovanja proizvodnje
tendencija kapitala, ve i putokaz ka obrtanju te tendencije: povezivanje znanja i tehnike ne iscrpljuje se u fiksnom kapitalu, ve pokazuje i van, preko
tehnikih maina i u njima objektivisanog znanja na socijalnu kooperaciju i
komunikaciju.
NOVOOTKRIVANJE POJMA MAINE
396
397
398
399
109
401
402
403
110
405
406
111
407
408
409
410
112
412
413
414
Na i. m., 138
Virno, Eine performative Bewegung, 6
Virno, Grammatik der Multitude, 88
Virno, Die Engel und der General Intellect, 174
113
415
Virno, Wenn die Nacht am tiefsten ... Anmerkungen zum General Intellect, 154
114
Teatru nije uspelo da izae na ulicu i da svoje estetsko, emocionalizujue bie razrei u akciju. Konfrontacija umetnosti i ivota bila
je prola. Sergej Tretjakov416
Problematika estetske reprezentacije tako je usko povezana s dijalektikim okvirom identiteta da upravo u kontekstu klasine teorije
umetnosti neki proboj van tih granica izgleda skoro nezamislivo. Umetnost
se mora misliti u zakonitosti identiteta kao ista reprezentacija, kao slika neega, kao opisivanje neega, kao pojava optih sila, ukratko: kao predstavljanje situacija. Jer, recimo, u settingu graanske teatarske veeri moe da se
radi samo o predstavljanju situacija, o mimohodnoj, u najboljem sluaju,
orgijskoj reprezentaciji kolizije koja se zavesom ne zavrava samo kao radnja,
ve s naputanjem teatra postaje bespredmetna.417 K tome jo jednom Hegel:
Situacija uglavnom jeste () stanje uopte () koje podstie odreeno izraavanje sadrine koja na osnovu umetnikog predstavljanja treba da dobije
odreeno bie.418 Da, ali koje bie, koja radnja, kad Hegel upravo u teoriji situacije govori o radnji? Bez sumnje, bie koje se reprezentuje na pozornici, radnja komada. Diferenciranje situacije u suprotnosti, u zaplete, povrede, ostaje deo radnje. Ostaje da se na pozornici izvode, iz pretpostavljene
harmonije s namerom istrgnuti, interesi koji ne mogu nita drugo do da predvide svoj kraj po isteku dva sata.
Ispred pozadine fiksiranja umetnike produkcije za estetsku reprezentaciju, poetkom 20. veka izgrauje se jedan vie nerazruiv niz umetnikih
strategija, koje se okreu protiv te jednostrane fiksacije ne samo Hegelovom
estetikom. Ono to e Markuze (Marcuse) kasnije opisati kao afirmativni
karakter kulture, doivljava sve nove i nove fundamentalne kritike ve od
strane ranih avangardi 1910-ih i 1920-ih, jo u veoj meri nego od marksistike teorije, docnije levoradikalnog skretanja od marksistiko-lenjinistike
kulturne politike. Pored zajedljive kritike buroaskog kulturnog pogona, fu416
417 Primeri revolucionarnog delovanja teatra, za vremena navoeni kao istorijski izuzeci,
retko su vie od legendi. Tako recimo oduevljeni ljubitelji opere rado opisuju Briselsku
revoluciju u avgustu 1830. kao posledicu izvedbe opere Mutavica iz Porticija od Obera. Posle
izvedbe, briselska publika je navodno na juri zauzela palatu pravde i time pokrenula ustanak
kojim se Belgija odvojila od Holandije. Zapravo su se graanski ljubitelji opere samo prikljuili
jednoj radnikoj demonstraciji koja je prolazila kraj opere. Up. i funkciju Teatra-Odeon u
pariskom maju 1968. kod Marchant-a, Auf der Bhne des Politischen
Hegel, Vorlesungen ber die sthetik I, 260 (198)
115
turizam, dadaizam i produktivizam insistirali su na performativnim, provokativnim i subverzivnim strategijama koje unakrsno presecaju logiku reprezentacije kao dvostruki sistem predstavljanja i zastupanja. Time oni takoe
pokreu tendencijski zaokret od buroasko-individualistike autonomne
autonomije umetnosti ka avangardistiko-kolektivnoj autonomnoj heteronomiji,419 njihova prekoraenja ka ivotu impliciraju ogranieno podreivanje politikoj praksi.
Upravo na tim aspektima autonomne heteronomije moe se svakako
prepoznati i diferenciranje strategija i istorijskih razvitaka sovjetskih i zapadnoevropskih avangardi. Dodue, u 20. veku dolo je do razmene i ukrtanja
avangardi u socijalistikim i kapitalistikim kontekstima, ipak, one su saobrazno potpuno razliitim drutvenim razvojima, razraivale potpuno razliite
strategije prekoraenja i provokacije. Nasuprot intencionalnom samomarginalizovanju dadaistikih pozicija, obuhvatni planovi proletkulta u porevolucionarnom Sovjetskom savezu da se buroaskoj kulturi odmah suprotstavi
jedna nova, proleterska, ma koliko slabo teorijski i politiki bili pozicionirani,
dobro su tle za isprobavanje takvih strategija.
Iako su borbe za autonomni razvoj obrazovne i kulturne politike kroz
proletkultovske organizacije u smislu Bogdanova uskoro propale, a Partija i
Lenjin od 1920. vie nisu ostavljali otvoreno polje upravo na tom optepolitikom planu, u manjim okvirima umetnike produkcije ta polja su u relativno
visokoj meri ipak postojala: debate o umetnosti pogodnoj za socijalistiko
drutvo i za prelaz u nj otvorile su jedno porevoluconarno bojno polje izmeu
veoma razliitih pozicija, izmeu graanskog, delimino antiproduktivistikog pojma umetnosti Bogdanova, koji eli da sauva kulturno naslee od Gogolja do Tolstoja, preko prethodnika socijalistikog realizma, pa do levih pozicija futurizma i agitacione i produkcione umetnosti. Na tom su polju oslonjeni na Marksov iskaz da u socijalistikom drutvu nema slikara, nego, u
najboljem sluaju, ljudi koji i slikaju prvi programi umetnosti koja izlazi na
ulicu, teatralizovanja svakodnevice, teatralizovanja ivota. U fazi iroke plime tih ideja, odmah po Oktobarskoj revoluciji, objektivni uslovi za njih bili
su u isti mah i optimalni. Revolucija je stvorila pretpostavke za sve jasnije
diferenciranu, eksperimentalnu praksu onoga to je Tretjakov oznaio kao
maksimalni program ruskog futurizma, razreenje umetnosti u ivotu420:
Oliver Marhart je u svojim razmiljanjima o partijskim umetnicima izloio emu tog
razvoja i ukazao na to da presudna razlika izmeu heteronomne heteronomije dvorske
umetnosti sve do 18. veka i avangardi 20. veka poiva u tome to je u meuvremenu s
buroaskim autonomizovanjem umetnosti sve do lart pour lart-a nastala jedna osnova na
kojoj su se dolazei avangardni umetnici/ce ranog 20. veka mogli poi vie ili manje
samoodreeno u neku autonomnu formu heteronomije (up. Marchart, sthetik des
ffentlichen)
Tretjakov, Woher und wohin?, 51
419
420
116
421
422
423
424
425
426
117
posebno je za Proletkult znaio jako kresanje finansijskih sredstava. Pozorita su reprivatizovana, a time ulaznice opet skuplje, shodno tome javio se i
dotok nove NEP-ovske publike: sitni kapitalisti, poslovni ljudi, novi veliki
kulaci i njihove porodice. Dok su time tonule nade u neku izvornu proletersku umetnost, i u isti mah ka zalasku krenula opta tendencija ujednaavanja socijalistike kulturne politike, pre svega levo krilo Proletkulta moglo se
poslednji put konstruktivno okrenuti kulturnopolitikim zahtevima ispoljavanjem snage. Na mesto masovnog razvoja proleterske kulture stupila je orijentacija na neposredno delujuu agitacionu i proizvodnu umetnost.
U moskovskom Prvom radnikom pozoritu na ranim pokuajima
masovnog insceniranja, biomehanike i konstruktivistikog mehanizovanja
pozornice od strane Vsevoloda Mejerholjda (Vsevolod Meyerhold) Sergej
Ejzentejn (Sergei Eisenstein), Boris Arvatov i Sergej Tretjakov izmeu 1921.
i 1924. razvijaju ekscentrini teatar i montau atrakcij, iz ega e kasnije
razdvojene verzije produkcionoumetnikih strategija prei na film, u teoriju i
operativnu literaturu. Prvi pokuaji agit-teatra nastali su protiv efekata organske reprezentacije situacija u teatru, protiv preslikakih iluzija i pasivne
kontemplacije/empatije. Politiki i teorijski formulisan cilj jeste potpuno
odtstranjivanje pozornice, ruenje granice izmeu gledalaca i glumaca, izmeu teatra i svakodnevice, izmeu realnosti u ivotu i realnosti u umetnosti.427 U svakom sluaju, u praksi sovjetskog teatra oko 1920. pokazuje se da,
s jedne strane, hijerarhija prostorne kao i socijalne arhitekture teatra osujeuje realizaciju dalekosenih ciljeva, da, s druge strane, samo razreenje razlike umetnosti i ivota u sebi sadri jedan kontraproduktivan aspekt: s uklanjanjem razlike izmeu umetnosti i ivota nestajale su i specifine snage institucija umetnikog polja i specifine kompetencije njegovih aktera.
Posledica ovog problematizovanja odnosa umetnosti i ivota u praksi
moskovskog Radnikog teatra sastojala se u odvraanju od ranijih masovnih
inscenacija i u okretanju ka razvoju detaljnih strategija konsekventnog i tano proraunatog agitovanja publike u teatru. Ova strategijska preorijentacija
znaila je i forsiranje sve specifinije, u isti mah klasno homogenije publike,428 s njenim vrhuncem a donekle i krajem 1924, u treoj i poslednjoj teatarskoj kooperaciji Ejzentejna i Tretjakova. Tretjakovljev komad Gasmaske,
kao radikalizacija proletkultovskog teatarskog rada, odgovara na oba gore
pomenuta problema: da bi razbili molarnu strukturu teatra, februara 1924.
teatarski ljudi ponovo naputaju teatar, ipak ne izlaze na ulicu, u jednako
Arvatov, Was hat das mit Arbeitertheater zu tun?, 130
Kao i neki drugi aspekti proletkultovskog teatarskog rada, ova saznanja su delovala na Brehta i Benjamina: u Benjaminovoj analizi Brehtove prakse epskog teatra preobraaj teatra u
politiku ustanovu poivao je na razbijanju pogrenog, zamagljujueg totaliteta publike. Protivno tome, Benjamin se usredsredio na organizovanje prema interesima gledalaca i na transformaciji njihovih reakcija u promptno zauzimanje stavaova. Up. Benjamin, Was ist das
epische Theater?, 532
427
428
118
neogranien kao i anoniman javni prostor grada, ve u gigantsku halu moskovske Plinare na Kurskoj eleznikoj stanici, gde agituju specifinu publiku, radnike u plinari. Na proizvodnu svakodnevicu ne usmerava se samo sadraj nego i mesto izvedbe. Ta se praksa, dakle, svesno ograniava na jednu
partikularnu javnost koja ne treba i ne eli da odgovara apstraktnim predstavama razreenja umetnosti i ivota.429 Ne kao u dananjem romantizovanju
naputenih postindustrijskih zona kao kulturnih centara, drugo mesto za
igru ovde ne funkcionie kao dekoracija, kao umetniko sredstvo distinkcije i
pozornica umetnike inscenacije, ve treba da garantuje isto radniku publiku i njihovu utoliko vie smeranu agitaciju. Usred njihovog uobiajenog
radnog okruenja glumci/ce deluju pored gigantskih aparata plinare na skelama improvizovane pozornice, u radnikim odelima, da bi se izbrisala razlika sa radnicima koji posmatraju svakako ne bezuslovno s uspehom, kako
pokazuje kasniji izvetaj jednog protagonista: Ali ve posle prve predstave
ispostavilo se da smo smetali pri radu. () Trpeli su nas kroz etiri predstave, a onda nam ljubazno pokazali vrata.430 A ipak, Majakovski je jo 1925.
ovako mislio o komadu: Svako izvoenje Tretjakovljevog bespomonog malog komada koji je Proletkult priredio u Plinari, sadri vie nove kulture i revolucionarnog postignua nego to je to ostvarila bilo koja velika pozornica,
nego to bilo koje veliko delo - u smislu zahtevne finese futurista uopte
moe postii.431 To to strategija poslednje teatarske kooperacije Tretjakova
i Ejzentejna iz njihovog ugla nije krenula uzlaznom linijom svakako je imalo
za posledicu da se Ejzentejn rigorozno okrenuo od teatra i s istim jezgrom
proletkultovskih glumaca iz incenacije Gasmaski, neposredno krenuo u rad
na svom prvom filmu trajk.432
Moskovski Proletkult-teatar433 oko Ejzentejna i Tretjakova ve se u tri
prethodne godine povukao na manje uticajne javnosti u Proletkultove studije koji su smatrani laboratorijama proleterske kulture ili je u samom teaup. nasuprot ovom Gorsen/ Kndler-Bunte (Proletkult 1, 120 d.) koji te pokuaje oznaavaju
kao orsokak elitnog radnikog teatra kome je Ejzentajn suprotstavio novu masovnospecifinu realnost svog novog medija, filma. Nezavisno od toga to je Proletkult kao celina, a
pre svega njegovo levo krilo, manje propao sam od sebe, a vie od poturanja, a pre svega, posle
1925, usled centralizacije kulturne politike koja se opet vratila na estetiku empatije: pojam
elitnog radnikog teatra previa gore pomenuti, svesno pokretani proces velikog restagingspektakla s involviranjem masa sve do aktiviranja kvantitativno manje i diferenciranije, ali
zbog toga nikako ne i elitne mase u specifinom kontekstu.
Strauch, Erinnerungen an Eisenstein, 69
431
cit. po Gorsen, Die sthetik des Proletkults in der sowjetrussischen bergangsgesellschaft 19171932, 145
up. Hielscher, S. M. Eisensteins Theaterarbeit beim Moskauer Proletkult (1921-1924), 73
up. kritike, izvetaje, refleksije o moskovskom Proletkultu u Gorsen/ Kndler-Bunte, Proletkult 2, pre svega 101-136, kao i Kndler-Bunte, Chronik zur politischen Entwicklung der Proletkult 1917-1923
429
430
432
433
119
tarskom prostoru preduzimao pod devizom ruenja teatra kao takvog434 dalekosene pokuaje koji su se ticali izvoake prakse, poinjui s rastue
eklektinim meanjem anrova. Unoenje elemenata cirkusa, revije, filma435 i
u Sovjetskom savezu poetkom 1920-ih godina znailo je jo jedan napad na
istu praksu buroaskog teatra, izvreno pre svega sredstvom atrakcije: U
teatru atrakcij koji su oko 1923. praktikovali i teorijski koncipirali Ejzentejn i Tretjakov, radi se o agresivnim i telesnim momentima teatra, ije dejstvo treba da omete mehanizme iluzije i empatije. Montaa atrakcij pritom
ne znai neku akumulaciju trikova i majstorija smiljenu radi gomilanja efekata,436 ve dalje razvijanje cirkuskih i varijetetskih elemenata za novi materijalistiki, prirodnonauni teatar. Proletkult-teatar iz cirkusa preuzima
artistiku, ali, preko njegovih taaka koji mu daju strukturu i fragmentaciju,
nizanje pojedinanih atrakcij koje nisu meusobno povezane sieom.437:
Od te prividne mane nepovezanosti Ejzentejn i Tretjakov stvaraju oruje
protiv empatije. Protiv totaliteta siea oni montiraju i molekularizuju komad
kao pavork od pojedinanih atrakcija. Ejzentejn pie: Atrakciju u formalnom smislu odreujem kao samostalni primarni konstrukcioni element izvedbe kao molekularno (tj. konstitutivno) jedinstvo dejstvenosti teatra i teatra uopte.438 Utoliko, atrakcija ne postoji vie kao cirkuska taka, ona je situacija koja kao molekularno jedinstvo sadri sukobe. Ipak, protivno Hegelovom tretiranju kolizije, Ejzentejn i Tretjakov ne ele da prikazuju sukobe,
ve da uspostave koliziju s publikom.
Teatar atrakcij ne skriva taj napad na publiku kao glavni materijal
teatra.439 U tom sklopu situacija nema funkciju da prikazuje pojavljivanje i
razreavanje suprotnosti, ve da izazove maksimalni psihiki efekt.440 Ovaj
efekt, protivno situaciji kao iluziji koja publiku pseudo-participativno poziva
na saoseanje, sastoji se u tome da se etablira proces rasparanog uzbuivanja. Aspekt montae pritom ne odreuje samo mikrostrukturu pavorka ve
se tie i kompozicije pojedinanih atrakcija. Glumci, stvari, zvukovi nisu
nita drugo do elementi od kojih se gradi atrakcija441: spoj izvoaa/ica, koji
ne predstavljaju nego rade i stvari: konstruktivnih skela i predmeta s kojima izvoai/ce rade, umesto dekoracije i rekvizita.
Eisenstein, Die Montage der Atrakcionen, 117: programski lanak pojavio se 1923. u treem broju asopisa LEF.
Na i. m., 120: kola montae je film, a pre svega varijete i cirkus, napraviti jednu (s formalnog gledita) dobru izvedbu znai zapravo izgraditi dobar varijete, odnosno cirkuski program,
polazei od situacija na kojima se zasniva komad. Up. i Dreyer, Eisenstein und das Theater
up. k tome Dreyer, Eisenstein und das Theater, 98
Ein Experiment der Theaterarbeit, 113
Eisenstein, Die Montage der Atrakcionen, 118
na i. m., up. i Tretjakov, Eisenstein der Regisseur als Ingeneur, 74
Ein Experiment der Theaterarbeit, 112
na i. m.
434
435
436
437
438
439
440
441
120
Iluzivna teatarska radnja posmatra se kao unutranje povezana pojava; ali ovde imamo svesnu nastrojenost ka nedovrenosti i ka velikoj aktivnosti gledaoca koji mora umeti da se orijentie u najrazliitijim pojavama koje
se odvijaju pred njim.442 Preplitanje dogaaja i izvoaa, stvari, zvukova i
gledalaca, kako je ovde opisano, zapanjujue blisko primie se Gatarijevom
pojmu maine. Mada u Anti-Edipu Delez i Gatari govore o tome da u ruskom
futurizmu i konstruktivizmu, uprkos kolektivnom prisvajanju odreenih proizvodnih odnosa, oni maini ostaju spoljanji,443 izgleda da praksa teatra
atrakcij ipak tome protivrei.
Tretjakov u svom pojmu teatra kao maine nagovetava u kom pravcu
bi trebalo da ide odnos ljudskih maina, tehnikih maina i socijalnih maina: Rad na scenskom materijalu, preobraavanje pozornice u mainu, koja
pomae da se rad glumaca razvije to je mogue ire i poliformnije, nalazi
onda svoje socijalno opravdanje kad ta maina ne pokree samo svoje klipove i ne odrava samo odreenu radnu obavezu, ve poinje da izvodi i odreen koristan rad i da slui tekuim zadacima naeg revolucionarnog vremena. 444 Izvan estetizujueg umetanja tehnikih maina i konstrukcija kao dekora, pozornika mainerija teatra pokuava se uiniti transparentnom kao
model tehnizacije uz stvaranje tekuih prelaza izmeu tehnikih maina i
konstruktivnih skela i praktikabli. Izvan Mejerholjdove biomehanike, koja je
trenirala egzaktnu autodisciplinu ljudskog tela kao maine, ali je lako skliznula u skulpturu koja igra, igrai/ce postali su elementi atrakcije. I najzad,
preko Gastevljevih tejloristikih predstava o naunom rukovoenju radom i
preokretanja odnosa-ovek-maina,445 sprovedeno je preplitanje tehnikih
maina (stvari), tela igraa/ica i socijalne organizacije svih uesnika, ukljuujui publiku. Ova razmiljanja o preplitanju tehnikih i socijalnih sklopova u
teatru atrakcij ostaju samo povrinski u obavezi prema Teatru naunog
doba. Pokuaj da se takve kompleksne maine kakve su projektovali Ejzentejn i Tretjakov i proraunaju, daleko prevazilazi odnos spoljanjosti tehnikih maina i socijalnih kolektiva, kao i isto matematiko-tehnika razmiljanja.
Ejzentejn atrakciju opisuje kao neto to se bazira iskljuivo na neem
relativnom, na reakciji gledalaca. Na mesto predstavljanja neke situacije zadate na osnovu siea, i njenog razvijanja i razreenja kolizijama, logiki povezanim s tom situacijom i podreenim psihologizmu siea, stupa slobodna
montaa autonomnih atrakcij koje se montiraju prema odreenom krajna i. m., 116
Deleuze/Gattari, Anti-dipus; Delez/Gatari, Anti-Edip
Tretjakov, Theater der Attraktionen, 68
Maina upravlja ivim ljudima. Maine vie nisu objekti upravljanja, ve njihovi subjekti.
(Gastev citiran po Gorzenu, Die sthetik des Proletkult in der sowjetrussischen
bergangsgesellschaft 1917-1932, 109)
442
443
444
445
121
njem efektu i time izvode rad na publici. Ejzentejn i Tretjakov ele da promene poredak, da ih drugaije organizuju. Publika treba da postane deo one
maine koju su nazvali teatar atrakcij. Eksperimentalnim preispitivanjem i matematikim proraunom oni su eleli proizvesti odreene emocionalne potrese kod publike446.
Naglasak je ovde na odreenim emocionalnim potresima: u suprotnosti prema totalnom emocionalnom menadmentu u buroaskom teatru, ovo
znai utilitarno odreeno i precizno odmereno uzbuivanje egzaktno montiranim impulsima. Ovaj pokuaj egzaktnog prorauna emocija manje je povezan sa Pavlovljevim modelom nadraaja i reakcije koji je podmetnuo Peter
Gorzen (Gorsen),447 nego s pokuajem da se, protiv buroaske strategije estetske fikcije, citirana realnost znaka, telesni rad glumaca/ica i telo publike
upravlja i preispituje u njihovom uzajamnom dejstvu. Pritom treba tano
razlikovati izmeu sredstava starog i novog modela teatra. U buroaskom
teatarskom argonu pozorina predstava dodue ne bi bila definisana eksplicitno kao proces obrade publike sredstvima dejstvovanja teatra,448 pa ipak i
namera estetskog obrazovanja izlazi na slino. Teatar atrakcij, istina, eli
da proraunava svoju publiku. To takoe znai da se atrakcije proraunavaju ve prema publici,449 dakle, da svako izvoenje trai nova razmiljanja,
da izvoenje nalazi svoju svrhu u publici, a svoj materijal u njenom ivotnom
kontekstu. Nije poznato dokle su ili raunski eksperimenti Ejzentejna i
Tretjakova; pripremani su upitnici za gledaoce, tano su posmatrane njihove
reakcije i pedantno procenjivana saznanja. To to su svoje proraune morali/hteli kalkulisati s uoljivom diferencijom-cilja-i-posledice, u svakom sluaju s daleko veom nekontrolibilnou od izvoakih praksi 19. veka, nije bilo
samo do novih slojeva publike koje je stekao teatar ve i do eksperimentalnog formata atrakcije. U tom su kontekstu krajem 1923, Tretjakovljeva izvoenja uje li, Moskvo?! morala oznaiti vrhunac do koga su stigle delom
metene situacije u teatru.450 Napisan, organizovan i produciran ekstremno
brzo, kao mobilizacioni i agitacioni komad za moguu nemaku revoluciju u
sklopu Hamburkog ustanka krajem oktobra 1923, praizveden je 7. novembra 1923, na 6. godinjicu Oktobarske revolucije. Njegov sadraj po seanju
Karle Hiler (Karla Hielscher): Oblasni guverner grof tal (Stahl) eleo bi
da preduhitri oekivane radnike demonstracije na godinjicu Oktobarske
revolucije jednom patriotskom narodnom svetkovinom u okviru koje se igra
jedan istorijski komad i otkriva bronzana statua nekog plemenitog pretka.
446
448
449
122
Akcioni komitet komunistikih radnika, rizikujui ivot pokuava da preokrene svetkovinu. Prikljuuju se glumci i u istorijski komad unose sve jasnije
aluzije na istoriju tlaenja i klasne borbe, a umesto gvozdenog grofa pri otkrivanju spomenika pojavljuje se kolosalni portret Lenjina. To se u finalu
pretvara u oruani ustanak.451 Povrinski posmatrano, EjzenejnTretjakovljev komad propao je na dva plana: na jednom, promaio je svoj
povod, poto je revolucija, kao to je poznato, izostala. Na drugom, njegova
samorefleksivna tema, raspaljivanje revolucije umetnou, krije u sebi itavu
problematiku precenjivanja umetnike prakse. Istina, revolucija treba da bude izazvana ne istim predstavljanjem situacija, ve transformativnom intervencijom i prelomnim preobraavanjem buroaskog u revolucionarni teatar.
Samo, u konkretnom izvoakom kontekstu socijalistikog drutva u Moskvi
to predstavljanje revolucije svakako je trebalo da izaziva neko drugaije dejstvo nego u nekoj revolucionarnoj situaciji. Tretjakov i Ejzentejn su na takav
nain akcentovali progresivno montirane atrakcije da se u publici moralo
iriti sve vie i vie uzbuenja: uestali meupozivi, gledaoci koji se hvataju
za oruje i tue sa statistima, to se sve mealo u igrane borbe, mora da su
proizvodili upeatljiv haos. A okupljeni gledaoci nije trebalo da ustro reaguju samo u pozoritu, nego i posle, na ulicama Moskve: () nakon toga krenuli su po ulicama, divlje udarajui po izlozima i pevajui borbene pesme.452
Tretjakov (a s njim zapadno- i istononemake publikacije istraivaa
Tretjakova, Gorzen/Knedler-Bunte (Kndler-Bunte)453 i Miro(Mierau)454) je
etiri godine kasnije negativno ocenio taj efekat izazivanja spontanih akcija.455 Dakle, kad teatar u Moskvi konano ipak izae na ulicu, izgleda da se to
pokazuje problematinim. Kasnija samokritika autora mogla bi ipak izai i
na razvitak slubene sovjetske kulturne politike, koja je u junu 1925. jednoznano zauzela stav protiv Proletkulta, i posebno protiv njegovih levih struja.456 Tretjakov se tada opet udaljio i od ekscentrinog teatra atrakcija.
U raspravi o uje li, Moskvo?! u asopisu LEF, organu levog fronta
Proletkulta, jo 1924. se o tome govorilo sasvim drukije, (naime) da se postupak montae atrakcij pri izvoenjima uje li, Moskvo?! u potpunosti
Hielscher, S. M. Eisensteins Theaterarbeit beim Moskauer Proletkult (1921-1924), 71
Tretjakov, Notizen eines Dramatikers, 99
Gorsen/ Kndler-Bunte (Proletkult 1, 119 gde se gotovo psihologizujui govori o patolokim
reakcijama i linim dezinhibicijama.
Mierau, Erfindung und Korrektur, 94
Tretjakov, Notizen eines Dramatikers, 99
U prvim godinama NEP-a leve organizacije Proletkulta pripadale su tvrdom jezgru otpora
protiv uvoenja kapitalistikih elemenata u sovjetsku ekonomiju i protiv novonastalog vieg
sloja. Ta pozicija kulturne levice kao radikalne opozicije bila je odriva samo zakratko. Posle
1924. i eksperimenti levog Proletkulta morali su ponovo nainiti mesta iluzivnom teatru koji se
vratio na isto predstavljanje i tradicionalnu estetku empatije. Up. Gnter/Hielscher, Zur
proletarischen Produktionskunst Boris I. Arvatovs, 120 d.
451
452
453
454
455
456
123
dokazao.457 Po svoj prilici morae ostati otvoreno koliko je daleko teatar atrakcija hteo da rauna s gore opisanom spontanou i van pozorinog prostora. Proraun publike sasvim je mogao ii tako daleko da uplanira, prorauna i evaluira haos i mete. Ejzentejn i Tretjakov su svakako pomerili teatarsku mainu upravo s njihovim zahtevima za egzaktnim postavljanjem socijalnih zadataka i naunou na tako kolebljivom terenu, to nijedna druga
umetnika praksa skoro nee dostii.
Obojici teatarskih radnika uspelo je da fragmentiranjem i agresijom
atrakcija prekinu idealistiku misaonu emu oseajnih automatizama iluzivnog teatra.458 Na putu od predstavljanja do proizvoenja situacije459 pokuaji
Poletkulta ipak se pokazuju kao protivreni, zapleteni u kompleksne suprotnosti sa svojim teorijskim ciljevima i kulturnopolitikim preimustvima, a
time zapravo zastali, zapeli na nekom meustepenu. Zatvorenima u okvir
odsad kao i dosad buroaskog teatarskog polja, stratezima atrakcije, prekidanja i zaudnosti bilo je jednako malo mogue da proizvode situacije, kao i
stratezima irenja reprezentacije u orgijsko u 19. veku. Provalija izmeu odslikavanja drutvenih procesa i intervencije u njih pokazuje se podjednako
rezistentnom kao i temelji buroaskog teatarskog aparata (kako u socijalistikom tako i inae u kapitalistikom kontekstu).
Ali, uspesi Proletkulta marginalizovani su i iskrivljenim i izostavljajuim upisivanjem u istoriju teatra i umetnosti, i to iz tri razloga: najpre je to
bila rastue pootravana kulturna politika koja je sredinom 1920-ih godina
prekinula rad levog krila Proletkulta zbog odstupanja od partijskog kursa, a
jaala desno krilo da bi onemoguila dalje eksperimente na radikalizovanju.
U decenijama posle, a kao posledica sovjetske kulturne politike, kao sekundarni razvitak nastala je u socijalistikim zemljama neka vrsta damnatio
up. Hrst du, Moskau?!, 128. I kasnije u Tretjakovljemom lanku o Piskatoru, provlai se
opet pozitivno tumaenje teatarskog metea. Up. Tretjakov, Sechs Pleiten, 197 d.
Na ta saznanja u Nemakoj se nadovezuju Piskator i pre svih Breht koji se se bio upoznao sa
sovjetskom teatarskom teorijom preko prijateljstva sa Tretjakovim tokom njegovih nemakih
putovanja (up. za recepciju Tretjakova u Nemakoj: Mierau, Erfindung und Korrektur, 21-42).
Posle nesistematinih primena Verfremdungs-efekta u 1920-im godinama Breht je oljutio
strategiju Verfremdung-a (prethodno je upotrebljavao pojam otuenje, ve tada po Hegelu i
Marksu u smislu nekog aktivnog injenja-neeg-tuim za raun saznanja) od razliitih
antiidealistikih strategija i uinio ga centralnim pojmom svog teatarskog rada (up. ubik,
Einverstndnis, Verfremdung und Produktivitt, 86-90). Zamiljena kao pretpostavka za
praktinu intervenciju, strategija Verfremdung-a raskida s konceptom predstavljanja situacija,
ona tavie prekida predstavljene situacije. Prekidanje kultnog rituala, autoriteta pozornice,
identifikovanja s junacima, svih sastavnih delova hijerarhijskog teatarskog poretka, (up. na i.
m. 139) ne probija samo okvir teatra ve pokuava da iznutra promeni aktere, igrae kao i
publiku.
up. Raunig, Charon, 120d.
Za efekat Verfremdung-a kod nas je prihvaen prevod efekat-zaudnosti koji donekle tano
opisuje eljeni uinak (prev.)
457
458
459
124
125
Knjievnici u kolhoze!
Tretjakov i komunistiki svetionik
A sada su se mogle uspostaviti transverzalne veze od znanja do
znanja, od jedne take politizacije do druge () . Miel Fuko460
Naa stalna nesrea u LEF-u bila je to smo na karti literature predstavljali reku koja je presuila, a da nije stigla do mora. 1919. godine iznurila se Umetnost Komune,461 1924. osuio se stari LEF, a 1928.
prestao je s radom Novi LEF. Ali na rad ne vredi ni bele pare ako se ne ulivamo u more u more masa.462 Sergej Tretjakov ovako opisuje poloaj u
poslednjoj svesci Novyj LEF-a, nakon raskida sa svojim kolegom i glavnim
urednikom Majakovskim, 1928, etri godine poto se bio raspao prvi LEF, s
Arvatovim, Kunerom, Tarabukinom, Ejzentejnom, Brikom i Majakovskim.
I levoradikalni delovi sovjetske kulturne levice viestruko su se cepali upravo
u sklopu sve zaotrenije kulturne politike 1920-ih godina pod Staljinom, i sve
su manje eleli da se uliju u more masa. Utiliko je upeatljiviji neugasivi
Tretjakovljev elan koji odjekuje u zakljunim reenicama njegovog poslednjeg lanka u Novyj LEF-u: Ako se nai neprijatelji radosno dovikuju: LEF
je mrtav! Radujete se prerano! Nastavak sledi preko LEF-a ka faktografima.463
Faktografi, to su za Tretjakova bile mase radnikih korespondenata/inja, reportera/ki, fotoamatera/ki, pokretaa novina i radija, u kojima je
video budunost sovjetske produkcione umetnosti, ali to je bio i on sam.
Otuda mu je 1928. godine ba dobro dolo da jedan iroki poziv dravne kulturne politike protumai i transformie u tom, svom smislu. Knjievnici u
kohoze!, glasila je formula, udna ak i u sovjetskom kontekstu: kao flankirna mera prve petoljetke trebalo je da i kulturni radnici/ce daju svoj doprinos
kolektivizaciji, mehanizaciji i produktivnosti poljoprivredne proizvodnje.
Tretjakov u svojoj knjizi Gospodari polja opisuje nejasnou i maglovitost
poziva i svoju sopstvenu konfuziju, kao i divergentne savete sa sviju strana:
Jedni su mislili da bi zadatak knjievnika/ca, pozvanih na preseljenje iz njihovih gradskih konteksta, bio tano posmatranje naina kako kolhozi privreuju, celishodnosti i rentabilnosti kolektivnih gazdinstava. Nasuprot tome,
drugi su tvrdili da se knjievnici/ce u to premalo razumeju te da bi otuda treFoucault, Die politische Funktion des Intellektuellen, 146
Moskovski asopis za umetnost (1918. do 1919) koji su ureivali Osip Brik, Boris Kuner i
Nikolaj Punin
Tretjakov, Fortsetzung folgt, 79
na i. m.
461
462
463
126
464
465
466
467
127
128
468
469
470
471
129
473
474
130
Proizvoenje situacije.
Situacionistika internacionala i prelaz nekih linosti iz umetnosti u revoluciju
475
476
477
478
131
480
481
482
483
484
132
485
486
487
488
489
133
vrljanja po gradu, iskustvo situacije se verovatno klatilo izmeu obaju polova koncentracije i disperzije, izmeu recimo voki-tokijem upravljanih
tano koordinisanih kretanja i spontanog izvianja gradskog prostora. Besciljno krstarenje kroz predgraa, katkad u svitanje prema pijanoj noi, moe se
smenjivati s proraunatim intervencijama u urbanim centrima. Grafiti, dtournement natpisa na spomenicima, uklanjanje naziva ulica, psihogeografske
kartografije. Ovde se potencijal iskustva grada razvija kao motor produkcije
elj i (kao) mogunost neposrednog situacionog protivljenja objektivno
postavljenim situacijama kapitalistikog podrutvljavanja. Situacija i deriv slue ispitivanju gradskog pejzaa u sasvim razliite svrhe, od studentskog
pijanenja od lokala do lokala, pa do izvianja moguih lokacija za gradnju
barikada. Situacija se kondenzuje i intenzivira u larmi, u onom provizornom,
u raspadu dogaaja. Naglasak na iskustvu novih mogunosti i na uvoenju
nesagledivih radnji, u svakom sluaju, ve u Parizu kasnih 1950-ih unapred
ukazuje na situacije pariskog Maja i na ustanak u Latinskoj etvrti deset godina kasnije.
Ono to jasno proizlazi iz datih dokumenata: pri proizvoenju situacija
svakako ne bi trebalo da se radi o nekom pasivnom preputanju u vir kvaziprirodnih situacija, ve o vie ili manje intencionalnim, vetakim intervencijama; u svakom sluaju izmeu polova nekog decentnog dtournement-a u
okvirima novog tumaenja davno poznatih gradskih ulica, s jedne strane, i
letristikog mangupiranja mao-provokacijama, s druge strane. Ali, ako je
ovde re o intencionalnoj konstrukciji situacija, onda se pre svega postavlja
pitanje koje je S.I. i sama sebi postavila: Koja meavina, koji uzajamni uticaji treba da uslede izmeu toka i (ponovne pojave) prirodnog momenta u Lefevrovom smislu, i izvesnih vetaki konstruisanih elemenata, koji treba da
budu uneti u taj tok i da ga kvantitativno, a pre svega kvalitativno, ometaju?490 Da je mimo prirodnih momenata potrebna svesna i direktna intervencija kako bi se konstruisala jedna situacija, govore ve i pojmovi crer i
construire koji se u vezi sa situacionistikom situacijom koriste uvek i svugde, kao i poneka mesta u asopisu S.I. koja se odnose na takve direktne intervencije. Shodno tome, situacionistika definicija posreduje situaciju kao
konkretan i s punom namerom konstruisan momenat ivota putem kolektivne organizacije jedinstvenog okruenja i saigre dogaaja.491 Iako su kasnije
Deborova razmiljanja oevidno smerala na pitanja uea i provalije izmeu
produkcije i recepcije Debor je ve 1963. anticipirao probleme participacije
S.I., Die Theorie der momente und die Konstruktion von Situationen, 127; S.I., The
Theory of Moments and the Construction of Situations
(http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/moments.html)
S.I., Vorbereitende Probleme zur Konstruktion einer Situation, 18; S.I., Definitions
(http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/definitions.html)
490
491
134
i aktiviranja u postfordistikoj paradigmi492 jedan aspekt proizvoenja situacije, i ne naposletku, trebalo je da unakrsno preseca fiksiranje odnosa pozornice i gledalita, glumaca i posmatraa. Situacija se konstruie da bi je
njeni konstruktori oiveli. Uloga publike ako ne pasivne, a ono barem prisutne kao puki statisti u njoj postaje sve manja, dok raste uloga onih koji
dodue nisu glumci, ve u nekom novom smislu mogu biti nazvani ivi (akteri)493 Umesto public i acteurs, situaciju, barem u idealnom sluaju karakteriu viveurs.
Ve je pominjana ambivalencija Situacionistike internacionale kao
ahijerarhijske mree i operacije iskljuivanja, podozrive prema uspehu.494 U
naem kontekstu svakako se manje radi o samomitologizujuoj organizaciji
same S.I. nego o organizaciji situacije. Ali i u konkretnim sluajevima proizvoenja situacije moralo se oprezno reeno pomiljati na privremeno
stavljanje u funkciju. Debor na drugim mestima ograniava kolektivnu praksu viveurs na trostepenu hijerarhiju. U toj hijerarhiji se reiseru/ki dodeljuje
izvesno preimustvo kao vodeem/oj koordinatoru/ki, kome/oj prinadleu
intervencije u dogaaje, dok direktno sadejstvuje druga ravan onih koji svesno doivljajavaju situaciju, i najzad trea ravan onih pasivnih, sluajno u situaciju uvuenih gledalaca, koje bi trebalo primorati na akciju.495 Dodue,
Debor nastavlja, kako se pritom radi samo o privremenoj subordinaciji situacionistikog kolektiva pod one koji su odgovorni za ceo eksperiment. Pa ipak
ostaje nemogua pozicija tree ravni, publike. Ne moramo ii tako daleko kao
Roberto Ort koji Deboru podmee notorno dodeljivanje publici uloge izvukovia. Problem je jo optiji, koji se na dva naina moe ukoliko ne treba da
se svede na molarne strukture ako ve ne reiti, a ono bar obraivati: na
putu permanentnog specifikovanja i ograniavanja publike (koja postaje aktivom) ili na putu otvaranja za kompleksnost politikih procesa.
Breht je pitanje sudelovanja i aktiviranja reio gestom radikalnog zatvaranja, time to je iz razliitih pokuaja za epski teatar krajem 1920-ih razvio strogu formu pounog komada. Pouni komad pouava time to se igra,
ne time to se gleda. Naelno, za pouni komad nije neophodan nijedan gledalac, ipak on se naravno moe iskoristiti.496 Pri naputanju teatra kao mesup. S.I., Die Avantgarde der Anweseheit, 24 d.; . Cf. S.I., The Avant-Garde of Presence,
(http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/avantgarde.html)
Debord, Rapport ber die Konstruktion von Situationen und die Organisations- und Aktionsbedingungen der internationalen situationistischen Tendenz, 41
up. Ohrt, Phantom Avantgarde, Marcus, Lipstick Traces; Marchart, sthetik der ffentlichen;
S.I., Vorbereitende Probleme zur Konstruktion einer Situation, 17; S.I., Preliminary Problems in Constructing a Situation (http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/problems.html)
Ovaj familijarizam je ree u upotrebi. Oznaava deaka koji je na sebe primao kaznu umesto
drugog deaka visokog roda. (prev.)
496
Brecht, Die Manahme. Kritische Ausgabe, 251
492
493
494
495
135
498
499
500
501
136
majui akciju s Hegelom kao razreenje situacije on utvruje staru dihotomiju izmeu umetnike reprezentacije i politike akcije, u sluaju Situacionista/kinja personifikovanu na suprotnosti izmeu (ex)slikara Konstana
(Constant) i pre svega Asgera Jorna, s jedne strane, i aktivistikog filmadije
i politikog teoretiara Debora, s druge strane. Istoriar umetnosti Ort podmee Deboru da ovaj nije naao pristup modernoj umetnosti, njenom radu
na ulnom iskustvu502 te je stoga iz svojih promiljanja eliminisao umetniko delo i klasino polje umetnosti.503 Nasuprot tome, Jorn deluje kao pozitivna figura umetnika spram prestarele predstave politike S. I. koja se irila
u odbrani svog suptilnog humora.504 On je odbijao da sledi silu u nekom
bespredmetnom ekstremizmu,505 nazvao ga potencijalom sile situacionistikih ideja506 i pre svega i prepoznao ga kao opasnost antiumetnikih tendencija u umetnosti.507
Takvo tradicionalno razdvajanje umetnosti i politike ipak malo odgovara praksi protagonista/kinja, a pogotovo ne teoriji S.I. Recimo, jo u ranom, u prvom izdanju S.I. objavljenom Prilogu situacionistikoj definiciji
igre, dolazi do izraaja ta dvostruka i nerazdvojna upotreba akcije i reprezentacije u situaciji. Radi se o borbi i o predstavljanju: Borba za ivot
saglasan sa eljom i konkretno predstavljanje takvog ivota.508 Eksplozivna
meavina besne kulturne kritike, revolucionarne teorije i savremenopolitikih tekstova, sa svojom kulminacijom u Deborovoj La Societ du Spectakle i
Vanegemovoj (Vaneigem) Trait de savoir-vivre lusage desjeunes gnrations (obe knjige su se pojavile 1967) bila je jedna od najvanijih predradnji za pariski Maj 1968; u svojim najpregnantnijim formulacijama sa svojim
zaotrenim pojmovima, ona se rairila po zidovima Pariza i inspirisala mnoge generacije ne samo francuskih aktivista/kinja i intelektualaca/ki pre i posle 1968. Stalnim politizovanjem S.I-e, dolo se do kasnog sudelovanja situacionista/kinja u politikim akcijama, do razvoja od imaginarne politike
partije509 do neke nipoto partijski formirane komponente pokreta. Specifina situacionistika kombinacija brutalnih napada na drutvo spektakla i na
reformistiku levicu skupa sa starijim eksperimentima sa situacijom i driveOhrt, Phantom Avangarde, 273
up. na i. m., 297, s jednom potpuno neumesnom analogijom izmeu Debora i vrednosnokonzervativnog istoriara umetnosti Hansa Zedlmajera (Sedlmayr) poznatog po kulturnom
pesimizmu: Pitanje je da li je Debor u modernim slikama uopte mogao videti vie od onih
kojima je tamo nedostajalo sredite, ili drugih, koji su se radije hteli podrutviti pod nekom
socijalistikom senicom 19. veka.
na i. m. 299
na i. m. 298
na i. m.
na i. m. 296
S.I., Beitrag zu einer situationistischen Definition des Spiels, 15; S.I., Contribution to a
Situationist Definition of Play, (http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/play.html)
up. Marchart, sthetik der ffentlichen
502
503
504
505
506
507
508
509
137
511
512
138
514
515
516
139
ru: sastojala se u prekidanju predavanja ometanjem i deljenjem letaka, pisanjem slogana i znakova po zidovima i najzad zauzimanjem sve vie zgrada
obrazovnih i kulturnih institucija, docnije i fabrika. Posebna pozadina protesta u Nanteru bila je izolovani poloaj novog univerziteta na obodu Pariza i
njegova arhitektura koju je Rene Viene (Ren Vinet) opisao kao mikrokosmos optih odnosa izrabljivanja517. Gatari je u vezi s tim pisao: Ve je arhitektura znak za to: od razgledanja ovih mesta oveka probija hladan znoj.
Sam ovaj kampus je ulna slika jednog studentskog sveta, odseenog od ostalog drutva, s podvezanom pupanom vrpcom, odrezanom od sfere rada
().518 Moda je upravo taj potpuni nedostatak urbanog i socijalnog okruenja ono to je posebno pospeilo irenje protesta.
Uz predavanja Anrija Lefevra, Edgara Morena (Edgar Morin) i Alena
Turena (Alain Touraine), koja su bila prevashodni objekt ometanja, oigledno je da su pre svega beskrajni betonski zidovi naroito pogodovali izbijanju
kritikog vandalizma.519 S. I. citati, ispisivani na povrinama odbojne univerzitetske arhitekture, razvijali su tamo svoj puni kvalitet krilatine jasnoe
uz istovremeno prenoenje kompleksnosti, otvorenosti i vieznanosti: Ne
radite nikad!, Smatrajte svoje elje stvarnou!, Dosaivanje je kontrarevolucionarno, Sindikati su bordeli, Troite vie, tad ivite manje, ivite
bez praznog vremena, uivajte bez prepreka. Sukcesivno rairene intervencije u dekoru otuenja dovrile su onu praktinu kritiku urbanizma koju je S.
I. ve bila predloila u svojoj teoriji situacije.
Paradoksalno dvostruko lice S. I. njena praksa iskljuivanja (bilo da
je razumemo kao proces ienja ili kao ukidanje organizacije), s jedne
strane, i situacionistiki proces otvaranja spram pokreta520 s druge strane
izalo je na uee u akcionim komitetima, u isti mah bez ulaenja u permanentnu interakciju sa masama. Izolacija S. I. nije bila praktina, ona se nije
povukla u neku seosku komunu ili gradsku stambenu zajednicu, izolovana je
bila samo njena teorijska rigidnost koja je u jedan mah omoguavala njeno
otvaranje. S eskalacijama u prvim danima maja, sa irenjem protest na Sorbonu i ulice Latinskog kvarta, koncepcije situacije i drive-a doivele su poslednji stupanj radikalizacije. Posle generalnog trajka 13. maja, po celoj
Francuskoj su se rairili divlji trajkovi i zauzimanja fabrika. 14. maja osnoVinet, Wtende und Situationisten in der Bewegung der Besetzungen, 20
Guattari, Der Student, der Verrckte und der Katangese, 72
Vinet, Wtende und Situationisten in der Bewegung der Besetzungen, 21
up. za ovo u zbirci probranih tekstova o pitanjima organizacije, autonomije i fuzije koja su
Debord, Kayati i Vine napisali juna 1967: Clark/Nicholson-Smith, Warum die Kunst die
Situationistische Internationale nicht umbringen kann. Po Klark/Nikolson-Smit-u oni su o
tome razmiljali i dalje, naroito kad se tokom 1967. zaotrila situacija kako treba delovati iriti se().
517
518
519
520
140
van je Komitet enrags-situacionista.521 Zidovi Sorbone bili su osuti plakatima. Po prvi put od osnivanja S. I., u nizu cirkulara pozivano je da se neto
radi; naime da se zauzimaju fabrike i osnivaju radniki saveti. 16. i 17. maja
Komitet enrags-situacionista tokom dva dana ak je preuzeo vodeu ulogu
u Okupacionom komitetu Sorbone.522 Pod talasima represije za kojima je oigledno sledilo podizanje barikada i uline borbe, svakako da se smirila i politika poezija S. I.: Aktivisti/kinje su Ispod plonik traili plau (Sous le
les pavs, la plage), a nalazili batine, isleivanje i kriminalizaciju.
Najzad, lanovi S. I. su i posle vrhunca pariskog Maja uestvovali u
odravanju i irenju zauzimanja, pre svega fabrik. U drugoj polovini maja i
prvoj polovini juna, sve do svog rasputanja, oni su pokuavali (bezuspeno)
da mobiliu francuske radnike/ce i da internacionalizuju pokret.523 Sa etrdesetoro drugih, deset enrags-situacionista, meu njima Debor, Kajati, Risel (Riesel), Vanegem i Viene, osnovali su Savet za odranje okupacij, sve
do 15. juna, nekoliko stotina hiljada svojih letaka, plakata, manifesta, stripova i pesama, irili svuda po Francuskoj i, prevedene na engleski, nemaki,
panski, italijanski, danski i arapski, po celom svetu.524
Istorija S. I. je istorija jednog razvitka od avangardistikog umetnikog
kolektiva do politike agitacione trupe. Kontinuiranim intenziviranjem rada
na pisanju tekstova, kontinuitetom u formi izdavanja centralnog organa S. I.
i rastuim povezivanjem s diskurzivnim i aktivistikim nitima ona je dogurala uporedo s pokretom raspadanja i orgijama iskljuivanja u jezgru grupe
do relevantne komponente pariskog Maja. Do rastue politizacije S. I. dovela
su pitanja postavljena iz polja umetnosti. Pitanja o praksi, funkciji i potencijalu situacije, gotovo nunim nainom su terala Situacioniste iz iste umetnike prakse u iri kontekst revolucionarne teorije i politike akcije.
Sve brutalnija Deborova antiumetnika propaganda i trenje izmeu
umetnosti i revolucije, konstante su u jednom dugom pasau, prelazu, sukcesivnom razvoju od umetnike maine do revolucionarne maine. Iskustva,
strategije i kompetencije, koje su se 1950-ih razvile u podruju umetnosti
razraunavanjem i trenjem s umetnikim linijama tradicije poput dadaizma,
nadrealizma i letrizma, du tog pasaa doivele su transformaciju. S. I. je u
1960-im vidno napustila svoje, i zaorala polje politike teorije i revolucionarne akcije.
U Komentarima za drutvo spektakla Debor taj put opisuje ovako
kako sledi: 1952, () etiri, pet Pariana od male preporuke, odluilo je da
up. S. I., Der Beginn einer Epoche, 350; Vinet, Wtende und Situationisten in der
Bewegung der Besetzungen, 55; S.I., The Beginning of an Era,
(http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/beginning.html)
S. I., Der Beginn einer Epoche, 352 d.; S.I., The Beginning of an Era,
(http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/beginning.html)
up. na i. m.
up. na i. m. 131
521
522
523
524
141
traga za prevazilaenjem (i ukidanjem) umetnosti. Pritom se srenim ishodom mara na tom pregalakom putu dogodilo da su stare odbrambene linije, na kojima su se razbijale prethodne ofanzive socijalnih revolucija, bile nadletene i zaobiene (). Raniji pokuaji u kojima je zalutalo toliko mnogo
istraivaa nisu nikada nailazili neposredno na neku takvu perspektivu: verovatno zato to je u starim provincijama umetnosti za njih preostalo jo neto za pustoenje, i pre svega, to su izgleda zastavu revolucije ranije nosile
druge, u stvar upuenije ruke. 525
Ako ovde i drugde u situacionistikim spisima jo uvek odjekuju ostaci
patetinih govora o umetnikoj avangardi onda se to, ne naposletku, duguje
konceptu jedne gotovo linearne predstave razvoja koji u revoluciji zavrava
ono to je poelo u umetnosti. Ali i u konceptu dijalektikog kretanja ukidanja i prevazilaenja umetnosti u revoluciji/u ostaje sauvan ostatak hijerarhizujueg fiksiranja odnosa umetnosti i revolucije. I ne na posletku, teleoloko odreenje revolucionarne situacije kod S. I., slino kao u Marksovom uvenom mestu iz 18 brimera Luja Bonaparte, vraa na Hegelovo smirivanje
kretanja, igre razlika, i u isti mah na odgodu igre posle velikog preloma, posle kojeg zapravo tek moe otpoeti igra okolnosti: (Naprotiv), proleterske
revolucije, kao to su revolucije XIX stoljea, stalno kritikuju same sebe, neprestano se prekidaju u svom sopstvenom toku, vraaju se na ono to je prividno svreno da bi ga iznova otpoele, ismevaju svirepo temeljno polovinosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih pokuaja, one kao da svoga protivnika
obaraju samo zato da bi on iz zemlje crpeo nove snage i dinovskije se ispravljao prema njima, one stalno uzmiu pred neodreenom gorostasnou svojih sopstvenih ciljeva sve dok nije stvorena situacija koja onemoguuje svaki
povratak, i dok same okolnosti ne viknu: Hic Rhodus, hic salta! Tu ti je ue,
tu igraj!526
Ipak, situacionistika situacija odlikuje se time da je manje stvorena
nego to se stvara, kao uvek iznova inicirano proizvoenje (revolucionarnih)
situacija. U situacionistikom pasau, u tom prelaenju koje izgleda ima jasne zajednike take sa slamanjem revolta 1968, s jedne strane, i rasputanjem Situacionistike internacionale 1972, s druge strane, Hegelova neman
podvajanja u svakom sluaju nije spavala.
Debord, Gesellschaft des Spektakels, 289; Debord, Society of the Spectacle
(http://www.notbored.org/debord-preface.html)
Karl Marks, Osamnaesti brimer Luja Bonaparte, str. 15, 16
525
526
142
528
529
530
531
532
143
politike levice bile jae nego recimo u susednoj Nemakoj: dok su tamo
frontovi umetnosti i politike sve upornije nasrtali jedan na drugog, u preglednom bekom kontekstu nije bilo strogog razgranienja izmeu umetnike i
politike avangarde.533
S Rolfom venterom (Schwendter) javlja se jo i trea interpretacija
koja u jednakoj meri daje za pravo obema prethodnim, ali pomera datume i
protagoniste. Po venteru, 1968. se u Austriji dogodila tek 1976: tek je s pokretom-Arena, sa zauzimanjem klanice u bekom naselju St. Marx, u ijim
okvirima su isprobavane najrazliitije transverzalne inicijative, markirana
ona cezura koja je nadoknadila proputeni razvoj vanparlamentarne opozicije u 1960-im, i naknadno uticala na socijalne pokrete kasnih 1970-ih i 1980ih kao dogaaj naknadnog organizovanja.534
U kontekstu autoritarne poratne Austrije nastojanja umetnika, jo sve
do kasnih 1960-ih, koncentriu se pre svega na minimalne slobodne zone za
nove umetnike prakse, i time na marginalne sfere javnosti u jednom inae
rigidno-konzervativnom umetnikom podruju. Ako su lanovi beke Akcione grupe535 u 1960-im vie puta zatvarani onda se to zbivalo manje zbog njihovih revolucionarnih aktivnosti: pored projekcija represivnog dravnog
aparata, u potpunosti isisanih iz prstiju,536 to je pre svega rastui zahtev
putem akcionistikih provokacija koje su na sebe privlaile napade vlasti,
iako su se samo ponegde inili stidljivi pokuaji izlaenja izvan umetnikog
prostora.537 Kroz uivanje umetnika u preoblikovanju sopstvene istorije, njihovim intervencijama u kasnijim publikacijama i izlobama, zahvatima galerista, istoriara umetnosti i muzeja ipak se rodio mit koji je gde nije depolitizovan u suprotnom smeru esto nadvisivao umetniku praksu kao i politiki znaaj akcionista, i preko dravnih i medijskih represivnih postupaka
(pre svega posle 1968.) implementirao legendu o njihovom radikalnom politizovanju.
U svakom sluaju, to se tie kako socijalnog sklopa tako i efekata,
1968. je u Austriji bila gotovo isto kulturna revolucija: ako umetnika
avangarda nije bila oigledno naknadno politizovana, ono se, obrnuto, stuup. Salanda, Vom Caf Hawelka zur Buchhandlung Hermann, 367
Schwendter, Das Jahr 1968, up. i Reitter, Die 68er Bewegung. Versuch einer Darstellung,
Teil 2, 47 d.
to je kolektivno samooznaavanje umetnika-Akcionista Gintera Bruza (Gnter Brus), Ota
Mila, Hermana Nia (Hermann Nitsch) i Rudolfa varckoglera (Rudolfa Schawarzkogler) u
1960-im u Beu.
534
535
536
537
144
539
540
541
542
543
145
nim cveem. Osnivamo Komunu Be. uta tampa otkriva studentski protest. Drug Make biva uhapen. Okupljamo se za nenajavljene demonstracije
i izlaemo se policiji. Permanentno sastanimo po kafanama i stanovima.
Piemo letke, slikamo plakate, diskutujemo na Uniju.544 Praksa beke komune dodue nije bila sasvim liena uobiajenih patrijarhalnih diskusija, ali
njene akcione forme su od nereflektovanih hijerarhija i sklonosti ka strukturalizaciji donele u isti mah i pokret ka otvaranju koje vie nije inilo nunim
da politiki rad bude vezan u neku organizaciju partijskog oblika.
Kod prvog Opernball-demoa*, 22. februara 1968. (parola pasivni otpor. nek nas odnesu545) nasuprot Opernball-demoima iz 1980-ih i 1990-ih
pored sedeeg trajka ispred Opere radi se i o akciji u Operi: katja nam se
svima pokazala, u lakovanom mantilu i sa eiriem, torbica puna letaka, pa
pravo u operu, bez pardona puta da leci padaju s balkona, i opet je isto tako
bez pardona na vratima, pa napolje ().546 Potom sledi prvo isprobavanje
drive-strategija u okvirima malih demoa: u grupicama blokiramo ulice i trgove, prave se saobraajni zastoji. Kad zastoj postane dovoljno velik a pre
nego to se priblii policija, aktivisti/kinje se ponovo rasipaju i u malim grupama zauzimaju sledei ugao u 1. Becirku.547 Takve taktike ograniene povrede pravila privlaile su izvesnu panju levih studenata/kinja, ali i medija
koji su jo u zimu 1967/1968. s rastuom blagonaklonou pratili akcije (to
je za sobom povuklo utoliko vei pik** pada u junu 1968.). Love-ins, Goins, divlji demoi i etake diskusije privlaile su i simpatizere/ke iz okruenja SP, ije su revoltirane omladinske organizacije poele da oseaju sve
nervozniju razdraenost predsedavajueg Bruna Krajskog (Bruno Kreisky),
tada jo u opoziciji sa SP.
Izmeu poetka maja i sredine juna 1968. zgunjava se kvalitet protesta i raste kvantitet onih koji protestvuju. Na dan 1. maja beki komunari/ke,
istina, ne ometaju tradicionalni mar SP, ve samo duvaki koncert posle
mara, ali gest subverzivne afirmacije (igranje kola na pleh-muziku) dovoljno
je da policija brutalno zauzme Optinski trg (Rathausplatz) i da nasilje organa reda dosegne takav kvalitet koji za sobom povlai novi talas istupanja iz
socijalistike studentske organizacije. Najzad, 16. maja 1968, SS, formiran
od lanova Beke komune i nezadovoljnih lanova VSSt, pojavljuje se na
jednoj konferenciji za tampu u Beu. Protiv obiaja partijskopolitiki pove
Univerzitet, u argonu.
ubik, Ein Vakuum, und da soll man tanzen, 120
*
Demonstracija povodom Operskog bala
Bauer, 1968, 28
na i. m.
up. ubik, Die Eiheit von Politik, Kunst und Leben, 39; Bauer, 1968, 27 d. Takvi pokretni
oblici demonstracija od 1968. spadaju u arsenal levih akcionih formi i od tada su uvek ponovo
preduzimani. Up. i Raunig, Wien Feber Null, 14
**
eng. vrh, re koja se odomaila u interpretiranju grafikona svih moguih vrsta. (prev.)
544
545
546
547
146
549
550
147
Zock, to treba izgovoriti kao cok, (beka verzija od Zuck) na srpskom bi znaio neto kao
trz. U tekstu ga ostavljamo u izvornom obliku, jer se radi o rei koja je trebalo da ironino
zasniva pravac, kao recimo dada (prev.).
Muehl, Aspekte einer Totalrevolution, 30
up. Hller, Aufpuppen und abzocken, pre svega 65
up. Muehl, Aspekte einer Totalrevolution, 29: Zock nema program! Zock ne mari za radnike i zaposlene! Zock ne eli boljitak za ljude!
U tom kontekstu pisalo se (Klocker, 12 akcija, 38) o strategijskoj fuziji s Wiener Gruppe,
ali pojam teko da odgovara anarhinom kvalitetu umetnikih akcija izmeu 1966. i 1968.
Up. Klocker (izd.), Wiener Aktionismus 1960-1971, 209-211, i Hller, Aufpoppen und
abzocken, 65
*
Akcionistiki pravopis nije poznavao upotrebu velikih slova (prev.)
551
552
553
554
555
148
baca u publiku zock ne eli nita leti sledea knedla zock ne mirie
knedla prve knedle lete nazad opte knedlovanje. trgovac antikvitetima
kurt oks (Ochs) s polupraznom bocom votke baulja na bini, gua se s najavljivaem oko mikrofona, otkine ga sa stalka i zavitla u publiku auu.
ne pogaa nikog, ali bilo je opasno, teka gvozdena stvar. gostioniar
hoe da zatvori: ako ne uspostavite red i mir moram prekinuti priredbu!
bertram, milov frend, upire, preznojava se. ni piti ka meni: jagnje,
jagnje. kadaver kripi na kotur-sajli sa balkona ali se ne vea, blebne na rolnu
pakpapira u srednjem prolazu. hor, vie on, hor, mi, u pet glasova pevamo na
tang-udarac gitare ka uzavreloj dvorani: vaaahah vateni tupfer na gitari
rana orkestar: drn, zvrc amper crvene boje fu na jagnje a tu je nekoliko parova iz drugog sveta u balskom austirungu, skockani u smokinge, pod
kapama bratstva, s omicama bratstva preko grudi: ce-ligai, na putu ka
konkordijskom balu u prolazu zastali na itanju poezije kolege bertrama
frc, crvenom bojom po sneno-belom dekolteu pratilac dame, neki studentski petao api vedro, nia u begu stie pun pogodak od pozadi, ni se
okree, takoe api jedno vedro, hitnu ga u trku, poklizne se na stazi od
pakpapira, vedro se podie, ni iz vazduha prazni svoj naboj. mil je jo bezuslovno hteo da sprovede svoju akciju cepanja nametaja, na binu stiu ormar,
sto, krevet napunjen perjem, o.k., mi cepamo nametaj, mil sipa boju u prahu, perje iz kreveta stvara maglu na sceni. policija policia dolazi, ispod bine
ja stojim u kostimu za nastup, duge podgae i areno popraena potkoulja,
tu u uglu lei oks, antikvar, s praznom flaom votke dupla vrata sunue
uvis, jedan vujak uvlai unutra pupavog nerasta pod elinim lemom iji
pogled ara tamo-vamo sad je gotovo, odrae nas.
dobro da ste ovde, gospodine inspektore!, sonorie osi pored mene:
elementi haosa rasturili su priredbu. frljnuli su prah u boji. pogledajte samo
mog kolegu, njegovo odelo je propalo, morao ga je skinuti, molim vas uspostavite smesta red i mir!
nerast salutira ode, elini lemovi prazne dvoranu i nas petorica u
tiini dimnih isparenja istimo ostatke haosa, oamueni sedamo okolo, svi
su se izvukli, nigde pomagakih umetnikih ruku.556
Upravo tamo gde predstavljake strategije svih moguih tabuiziranih
procesa mobiliu snage reda kako reakcionara tako i revolucionara,557 aktivirajui time ne samo medijsko skandalizovanje desnice nego i buno ruenje
levice, praksa Akcionista javlja se u svojoj najvanijoj politikoj funkciji, kao
produktivni napadi na slaba mesta (i radikalne) levice: neprijateljstvo prema
humoru i radosti, zatvaranje, strukturalizacija, reteritorijalizacija. Ono totalno u Milovoj totalnoj revoluciji izmeu 1966. i 1968. ne sastoji se, dakle,
556
557
149
559
560
561
562
150
563
564
565
566
151
strukturu akcije. Umetnost i revolucija bila je pre spontana montaa pojedinanih nastupa po emi dadaistikih simultanih predavanja kao koncentrisanog grupnog performansa. Kao platforma za razliite, fragmentisane i delimino uzajamno-protivdejstvujue elemente, ona je trebalo da napada i
karikira funkciju jezika i komunikacije u aktualnim politikim kontekstima, a
s druge strane da telesnim akcijama dobije na metenom kvalitetu. Ipak, kao
to su se fragmenti akcije zatvarali pred pozitivnim ili negativnim nadovezivanjem od strane publike, tako je izostao i meteni uticaj tela poput onog u
okviru Zock-festa. Izmeu optijeg napada na drutvene odnose vlasti, donekle neodmereno u okviru levog studentskog auditorijuma, i karikature Nove
levice,567 iznete u pogrenom trenutku, fragmenti su, neodreeni i nepovezani, ostali da vise u praznom.
Ako anarhistiko-molekularne izvoake forme mogu podriti i individualistike umetnike pojmove, onda isto dodavanje individualnih ili kolektivnih pozicija (bilo na ravni adicije fragmenata akcije, bilo na ravni adicije
akcionistike i studentsko-aktivistike pozicije) jo ne dozreva artikulaciju,
ono naprotiv ostaje negativna forma preplitanja.568 A sudar koji su Akcionisti isprogramirali postaje negativno preplitanje kad se slaba forma umetnike
kolektivnosti u sluaju Umetnosti i revolucije uz to jo sretne sa slabom
formom politike kolektivnosti SS-a. Jedva formiran, i odlukom o rasputanju konfrontiran s ministarstvom unutranjih poslova, SS je akcionistiku kritiku tumaio pre kao hermetiki gest patrijarhalnog prosveivanja, nego kao ozbiljno traenje kooperacije. Tako je akcija delovala kao statika karikatura politike akcije i komunikacije, a da ni na koji nain nije povuena
ni obraena granica izmeu dva tabora. Umesto preklapanja, konfrontacija
je od ranije poznatom umetnikom taktikom zamagljivanja569 istrajavala na
prepadnom preuzimanju hepeninga od strane akcionista i neprestanom sudaranju dvaju (jo)-ne-kolektiva.
Period akcionistikog politizovanja u junu 1968. s Kristijanom Helerom (Christian Hller) bi se mogao razumeti kao do mrtve take dospela do
tada produktivna travestija umetnosti i revolucije, na kojoj se vie nije mogla
okretati spirala agitpropa i popa.570 Obrnuto, jednom drugom tumaenju blisko je da se nikada nije naroito jako traila ni kritika bliskost, ni razraunavanje sa politikom akcijom, da se spirala pribliavanja umetnosti i revolucije okretala u suvie kratkom vremenskom periodu i nedovoljno iroko.
Upravo u okviru internacionalne politike visoke napetosti 1968. i razvoja
antidogmatskih i antihijerarhijskih politikih i organizacionih formi, mogli
up. Keller, Mailfterl und Krhwinkel, 62
up. k pitanjima artikulacije i adicije: Steyerl, Die Artikulation des Protestes i Raunig, Here, There AND Anywhere
Bauer, 1968, 35
Hller, Aufpoppen und abzocken, 72
567
568
569
570
152
571
572
573
574
575
153
577
154
579
155
581
582
156
Ako su se u revolucionarnim mainama od 1968. pojedinano/sporadino i dogaala ovakva transverzalna povezivanja, teorija transverzalnosti je u ranim 1970-im ipak ostala sasvim apstraktna i uglavnom su
je sprovodile subjektivne grupe kao defanzivni argument protiv strukturalizovanja, protiv birokratskog samosakaenja. Procesi (samo)zatvaranja politikih grupa u 1970-im, svakako su se pokazivali kao tvrdokorni i antitransverzalni. Tek u kasnim 1980-im podigli su se prvi talasi transverzalnih
projekata, koji su partikularnosti i segmentiranju pokreta suprotstavili transsektorske, a sukcesivno i transnacionalne projekte. S uesnicima i iz umetnikog polja bile su to platforme poput 1987. u Njujorku osnovane anti-AIDSplatforme ACT UP, od 1991 do 1997. aktivne platforme feministikog treeg
talasa Womens Action Coalition (WAC),583 ili Wohlfahrtsausschsse koji su
1992/93. u mnogim gradovima Nemake organizovali akcije i hepeninge protiv rasistike i nacionalistike politike, te protiv saigre neonacista, mainstream-tampe i oficijelne migracione i azilske politike.584
584
157
Neto manjim, mikropolitikim zaecima transverzalnosti i konvergencije umetnosti i revolucije zapoeo je Folksteater Favoriten,585 koji je u
10. bekom optinskom okrugu doveo do preklapanja tradicije radnikog teatra i autonomnog pokreta, i to pod devizom revolucionarnu subjektivnost
iiveti ovde i sada umesto da se elje za promenom utede u partijskoj kasi
za Dan Svetog Nikad revolucije.586 U zauzetom Ernst-Kirchweger-Hausu
(EKH) u bekom radnikom okrugu, Favoriten je 1994. poeo da pravi amaterski teatar u anarhistikom smislu i u Brehtovoj tradiciji. Zgradu, koja je
ve u 1930-im godinama koriena kao varijete-teatar, 1990. su zauzele autonomne politike grupe, anarhisti/kinje i Kurdi.587 Sredinom 1990-ih, pored
autonomnih i kurdsko-turskih grupa u EKH su ivele i romske porodice i izbeglice, to je uvek iznova postajalo arite politikih rasprava; bilo sa KPA
(Komunistika partija Austrije) kao vlasnikom zgrade, koja nije bez otpora
pristala na zauzimanje, bilo s policijom koja je u racijama suzbijala dravnom aparatu po svoj prilici uasnu kombinaciju izmeu autonoomnih i migrantskih squatterskih grupa (pa i onih bez dokumenata). Kulturno se
EKH koristio prvenstveno kao dogaajno mesto za koncerte. Autonomni
produkcioni anrovi bili su (i jesu) pre svega pank/hardkor i rad s industrijsko-postindustrijskim estetikama: performansi s vatrom, demoliranje materijala i zavarivake akcije.
Teatarska praksa u EKH nastala je s jedne strane od ideje da se od hepeninke organizacije (znai: od koncepta pa do ienja klozeta) pree na
stranu produkcije, a s druge strane iz zabave u tome da se iskustva mahom
muzikih dogaaja proire snanije performativnim i verbalnim elementima,
da bi se konano obradile i tzv. opere (od opere o prosjacima za prosjake,
preko Psee opere, do Trip-hop opere: Opera kao mesto gde borbeni proleteri/erke debatuju o svojim strategijskim projektima, gde divlje horde danaSledei odseci iz istorije Folksteater Favoriten u 1990-im i prvih karavana zapoetih 2000.
zasnovane su na intervjuu voenom u avgustu 2004. s Gini Miler (Mller) i Gerhardom Rauerom (Rauscher) i na materijalu iz arhive Folksteatra, kao i web site http://www.noracism.net/volxtheater. up. takoe Mller, Transversal or Terror?,
http://www.republicart.net/disc/hybridresistance/mueller01_en.htm and Mller, 10 Jahre
Volxtheater.
Leisch, Provokation und Propaganda, 13
Nakon odiseje bekog squattter-pokreta u 1980-im, tokom kojih su po uzoru italijanskih
drutvenih centara (Centri Sociali) zauzimane zgrade uvek iznova iseljavane, dolo se s Tinom Laj (Leisch) do jednog tipino austrijskog reenja: Poto su praznim obeanjima ili
policijskim pendrecima preduhitravani pokuaji da se ekspropriu privatnokapitalistiki kuevlasnici, ili bar da se od Beke optine ispregovara neka zgrada, najzad je pronaeno lake
reenje pa je neophodan prostor rekviriran od komunistike sestrinske partije KPA (KP).
(Leisch, Provokation und Propaganda, 13)
585
586
587
158
588
589
590
591
159
no nastupaju militantno, ali pritom ne preuzimaju prosto maistikomuenike poze: Boriti se. Nita lake od toga. Svako ensko seanje pamti
rana koliko se ite, nanetih bilo od drutva kao strukture, bilo od mukaraca.
Mala kura vritanja, plesna kura, iz zgrenosti vraa seanja na davno potisnute niskosti i na povrede stavova. Naa tela i glasove, potiljke i stomake crtalo je sreom propalo vaspitanje za dobre, zgodne, dopadljive male devojice. Par vebi za zagrevanje i nae pesnice udaraju same od sebe.592
Nadilazei Klajstovu poziciju koja apstrahuje rodne aspekte, Pantesileja je u EKH iskoriena upravo za to da se iz rodnospecifinih iskustava tlaenja pronae neka ne-partikularna ofanziva. Kao prvo, morala je biti uklonjena kraljica i glavna heroina, svetenice i kneginje pretvorene su u drugarice, monolozi heroine razdeljeni su na mnoge ene. Lezbejski ljubavni odnosi,
pretvaranje Ahila u enu, predstava o svetu s proizvoljno mnogo polnih varijacija, ali i pokuaj da se poveu antiseksistike i antirasistike veze (autonomna grupa amazonki zavodi ministra unutranjih poslova, vojska amazonki pritom stupa u realnost 1996. godine, koja je u EKH godina sve uestalijih policijskih racija, a time rasistikih prekoraenja koja idu zajedno u paketu), proiruju strategije proboja iz identitaristikih modela.
Iako su se i samokritini glasovi tuili da je iz malice Klajsta plus
enska borba nastalo neto kao povrna opereta s vrelim soundom,593 kolektivne diskusije i probe u mesecima pred izvoenja proizvele su odluujue
konflikte i razmenu iskustava koje su nastavile da karakteriu dalji razvoj
Folksteatra sve do prerastanja u FolksTeaterKaravan. Ovde su ekscesivno
proigravane pre svega rasprave o klasinoj kadaverskoj pokornosti, racionalnosti, samodisciplini i subordinaciji pod zastavom glavne protivrenosti.
estoke diskusije. Da li amazonke prikazujemo onakve kakve bi trebalo da
budu? Kao one koje zajedniku borbu stavljaju iznad svojih ego-tripova. Kao
one koje mirno sluaju jedna drugu, koje se daju razuveriti, koje uvek imaju
obzira prema najslabijima u svojim redovima. Ili Klajstovi konflikti ljubav
prema mukarcu, ludilo, manija veliine, fanatina strast prema ratovanju
treba da uskovitlaju nae amazonke? estoke diskusije. Zar kurane borkinje
otpora u mukodominirajuim oslobodilakim pokretima ne moraju da se
bore dvostruko? Protiv vojski. I protiv patrijarhalnih struktura u sopstvenim
organizacijama. Zar im nije dovoljno esto zabranjivana borba protiv internoorganizacijskih patrijarhalnih struktura, s ukazivanjem na neophodno jedinstvo protiv klasnog neprijatelja?594
Po Delez/Gatariju, Klajstu je uspelo da iskombinuje katatonije, napade nesvestice, stanja napetosti s najveim brzinama ratne maine, pretvaranje strasnih elemenata u afekt s pretvaranjem tehnikih elemenata u oru592
593
594
160
je.595 Folksteater Favoriten pokuao je da aktualizuje tu metaforu Pantesileje preko preuzimanja i izokretanja tradicionalnih odnosa sile u ratu i ljubavi
i time da svakako iznad figure Klajstove Pantesileje povue linije bekstva
koje probijaju takve odnose. Ispred dvostruke pozadine pank heroine poput Poli Stajrin (Poly Styrene) i antiidentitarnog poprenog programa Folksteater je razvio svoj koncept borbenosti: ene-koje-se-bore divno. Meutim, takve koje se ne mogu pogreno razumeti kao propagandistkinje za
ene u Saveznoj vojsci, takve koje se bore kao drugarice borkinja u potlaenim zemljama Afrike, Azije, Latinske Amerike. Kao nomadske ratne maine
protiv institucija drave. Kao ratnice svakodnevnog ivota koje se u sirotinjskim etvrtima velegradova Juga uzajamno pomau u organizovanju dnevnog preivljavanja i u politikoj borbi.596
595
596
161
Praksis paresije
598
599
162
601
602
603
163
605
606
164
608
609
165
protivrenostima, oni podstiu instituciju EKH da ispita usaglaenost izmeu logosa i biosa, izmeu programa i institucionalne realnosti.610
U sluaju Folksteatra, to kompleksno povezivanje viestruke paresije
vodi ka procesu irenja i rastueg jaanja pozicioniranja prema spolja, kao
napad protiv dravnog aparata i u razgraniavanju od levih organizacionih
formi koje se zatvaraju iznutra kao pristajanje uz specifine sfere javnosti i
izvan EKH. Paralelno s teatarskim izvoenjima i veerima politike poezije611
Folksteater Favoriten, od 1995. razvila se iz istog konteksta, dakle u bitnom
iz Plene EKH-a, praksa performativno-politikih akcija na ulici, koja izgleda
da snanije odgovara principu paresije i u stvarima rizika (sve do prolaznih
hapenja) nego relativno konvencionalna izvoaka forma. U maju 1995, u
oviru Bekstva iz Transdanubije blokiran je drugi beki Okrug, a Izbeglice
iz Transdanubije pokuale su da preplivaju Dunavski kanal, kako bi ukazale
na praksu deportacije koju je sprovodila, pre svih, austrijska Socijaldemokratija. Iste godine, u Smrti na ringu ometena je vojna parada na bekom Ringu: Dok su se austrijski vojnici ponosno kotrljali u svojim tenkovima, a zmajevi nadletali univerzitet, iznenada je puklo. Ljudi u krvi gomilice padaju na
zemlju, vrite, valjaju se, delovi tela lete kroz vazduh. Oigledno je jedan od
zmajeva bacio bombu, neki od tenkista odreagovao je kao da je par stotina
kilometara junije, gde su se u to vreme ljudi neto ozbiljnije igrali svojim
ratnim igrakama. Sva srea, bar su tu odmah i sanitetlije koji ve zbrinjavaju teko povreene, zavijaju ih i odvoze. Dravni i drugi policajci kojima je
valjalo da spree neumesno ometanje vojne parade, smeteni i okirani stoje
pred tobo pravim povreenima.612
Od 1996, u vidno polje aktivistikog teatra sve vie dospeva evropska
migraciona politika: s akcijama protiv Evropske tvrave, protiv rasistike
provere istoe (Poziv za dobrovoljnu predaju uzoraka stolice korienjem
pokretnog toaleta ispred Bekog Hofburga), s Velikim danom zatite granice kad je preterana afirmacija na bekom tefanplacu (Stephanplatz) koriena za promociju irenja kontrole i granica u Evropi. Ove situacione intervencije oigledno prevazilaze anrovski uslovljena ogranienja teatarske
prakse i zasnivaju kompetenciju kolektivne spontanosti i brze adaptacije koja
se kontinuirano iri u kasnijim Karavan-projektima. Upravo zato to u tim
akcijama nema jasno ogranienog, koliko-toliko preglednog i predvidivog
setting-a poput agore ili pozorinog prostora, dakle, rasplinjavaju se konture
Suvino je rei da se pri odnosu izmeu Folksteatra i EKH stvar ne vrti oko nekog sokratskog odnosa uitelj-uenik, ve oko odnosa koji proimanjem umetnike maine i revolucionarne maine spreava uvoenje hijerarhije, i otuda odgovara nekom kolektivno-konfliktnom
procesu.
Volxcore peva Brehta i sline stvari.
611
612
166
613
167
U vezi s Austrijskim parlamentarnim izborima s jeseni 1999. i obrazovanjem koalicije izmeu VP (konzervativna Narodna partija Austrije) pod
kancelarom Volfgangom iselom (Wolfgang Schssel) i FP (desno krilo
Partije slobode Austrje) pod Jergom Hajderom (Jrg Haider), februara
2000. proirili su se otpor i umetniko-aktivistiki pothvati u celoj Austriji,
ali pre svega u Beu. Ve krajem 1999. Folksteater Favoriten u ukrtanju antinacionalnih i antirasistikih strategija izvodi kolairanu akcionu operetu
Schluss mit lustig (Dosta ale) u bekom Schauspielhausu: sterreich
ein Land dreht durch ... und der Fremdling ist Schuld daran [Austrija jedna zemlja skree (s pameti) ... a tome je kriv stranac].614 Posle samo jednog
izvoenja, odlukom intendanta Gracera (Gratzer) izbaena iz renomirane
pozorine kue s atributima arogantna, liena humora, diletantska, uopte
ne toliko skandalozna akciona revija, tokom koje se gledaoci ograuju plotom pomou reetki i batenske ograde, ponovo se prikazuje kao obino u
EKH. U kontekstu irokog ustajanja protiv izbornog uspeha FP i osnivanja
antirasistikih platformi intelektualaca i umetnika/ca poput Demokratischen
Offenzive ili gettoattack-a, i korienjem filmske dokumentacije o ekskluzionoj politici na spoljnim granicama Evropske Unije, komad ponovo dovodi do
izraaja da se s rasizmom FP tretira samo vrh (ledenog) brega mnogo ireg
fenomena, koji se konkretizuje u efektima evropske migracione politike konzervativne i socijaldemokratske provenijencije.
U mesecima aktivistiko-antirasistikog buma u Beu raa se raznovrsno mnotvo umetnikih akcija, to je dopustilo oroenim projektima u svim
granama umetnosti da izau van svojih stalnih prostora.615 U tom kontekstu
razvija se i ideja karavana, koja se po prvi put realizuje odmah poto je crnoplava vlada preuzela dunost: U maju 2000, EKH-Tour je suoio vee provincijske gradove Austrije s akcijama i estetikom autonomnih aktivista/kinja.
S 12 do 15 prilino upadljivih vozila, 40 ljudi iz EKH i Folksteater Favoriten
dalo se na put i po prvi put isprobalo osnovnu konstantu karavana: prekarni
kvalitet akcija na novom terenu i u stalnom pokretu, estetika kolone (ukljuujui zatitu dravne policije koja retko naputa svoje mesto na zaelju kolone), meana primena performativnih, muzikih, artistikih i medijskih
strategija, ali pre svega, ofanzivno zauzimanje javnih povrina. Ulica za nas
nije samo razdaljina od H do A, ve mesto na kome slavimo, bunimo se, pra
614
615
168
vimo muziku, sreemo ljude, diskutujemo i izvodimo ostale vragolije.616 Devet dana uline svetkovine dovelo je povorku u Velz, Linc, Zalcburg, Leoben,
Grac, Klagenfurt, Lienc, Inzbruk i Bregenc. Program obeleen sve uigranijim
aktivistima, sve iskusnijim u ophoenju s vlastima i pravnom pomoi i preoptereenim policijskim organima: zauzimanje mesta, brzo postavljanje opreme, knjini sto sa vruim politikim informacijama, kazan, live-radio,
DJ-ing, makljaa tortama za publiku, onglaa i varijete, performansi ve
prema situaciji, ulini teatar, a uvee songovi, skeevi i iseci iz program
Folksteatra.
U okviru EKH-Tour-e po prvi put se rodila ideja organizovanog karavana.617 U godinama pre toga pokretni oblik karavana bio je sve ee primenjivan u vezi s antirasistikim aktivizmom i migrantskom samoorganizacijom.
Tako je u leto 1998, uoi Nemakih parlamentarnih izbora, pod sloganom Wir
haben keine Wahl, aber eine Stimme (Mi nemamo izbora, ali imamo glas), od
saveza migrantskih grupa i antirasistikih organizacija organizovan Karavan
za prava izbeglica i migranata618 kroz Nemaku koji se u mesec i po dana zaustavio u 45 gradova. Godinu dana kasnije 500 indijskih seljaka i seljanki zajedno sa 100 zastupnika/ca iz ostalih zemalja triju kontinenata, pod etiketom
Interkontinentalni karavan za solidarnost i otpor, putovalo je kroz Evropu i
pokuavalo da pokrene diskusiju o razornim efektima globalne ekonomije, a
posebno praksi multinacionalnih biotehnolokih koncerna, na njihove ivotne
uslove.619 Akcione forme tih karavana bile su meutim, ugrubo, ograniene na
tradicionalne demonstracije, saoptenja i, u prvom sluaju, na posete u povodu partijskih izbornih priredbi. U kontekstu autonomnog pokreta-squattera
na osnovu manje obimne pravne problematike nego u sluaju trailaca azila
postao je mogu drugi akcioni oblik karavana koji su se morali pripremiti i
organizovati manje detaljno, pa su mogli u hodu razvijati svoje mikropolitike.
Na pozadini putnih iskustava u okviru malo organizovanog squatterinternacionalizma, u kontekstu kojeg su stanari skvotiranih zgrada minibusevima putovali u sline zgrade u drugim gradovima, i band-touringa, u autonomnom spektru razvio se jedan novi, pokretni format akcije.
Uspeh EKH-Tour-a doneo je dalji razvoj anra karavana u sklopu Folksteatra. Ve u ranu jesen 2000. usledio je prvi karavan koji je nosio i to
ime: Kulturkarawane gegen rechts (Karavan kulture protiv desnice) krenuo
se 10. oktobra, na 80-togodinjicu svetkovine nacionalnog (i nemakonacionalistikog) praznika Koruke, na put kroz Koruku, da bi u pokrajini u
Volxtheater Favoriten, EKH Tour 2000
na i. m.
up. web site Karavana, koji je jo uvek aktivan kao mrea: http://thecaravan.org
Projekat je nastao u okviru svetske mree Peoples Global Action . Jedan PGA-karavan
takoe je putovao s areno obojenim kolskim autobusom od Njujorka, preko Bostona i San
Dijega na WTO-protest u Sijetlu i uz put s lokalnim grupama prireivao akcije i teach-ins.
616
617
618
619
169
kojoj vlada Jerg Hajder proizveo efekt paradoksne kolonizacije. Pod motom
Umetnost je meka, i ujeda kad hoe620 karavan je svojim putovanjem hteo
da povee opoziciona kulturna dogaanja, koja su se u tom periodu odigravala u razliitim mestima Koruke i da promovie Dane otpora u Klagenfurtu
(Celovcu) i veliku zavrnu demonstraciju.621
Nasuprot uspehu urbanog EKH-Tour-a, seoska mesta Donje Koruke
ostala su u svakom sluaju prazna, mase koje je trebalo agitovati jedva je bilo
mogue nai: mali odziv, bez rasprava, svuda samo prostakluci, uinili su da
karavan propadne u nameri agitacije masa u unutranjosti, te da stvar ostane
samo na posmatrakoj vonji Korukim krajolikom, sa skroz aavim i upadljivim vozilima.622 Karavan svakako nije postigao mnogo vie od te estetike
traktora, kamiona i autobusa; ak i pored inae dobro poseenih koncerata
DJ-eva i muziara, puk Koruke je ovoga puta izostao, kad i zato jer se ilo
protiv desnice. Jedino bi ljudi iz slovenake manjine s antifaistikom tradicijom partizanske borbe zabasali izmeu kamila karavana i katkad uivali
u tome. Tako je morao propasti pokuaj nastojanja da se ljudi na rubu kulturnog uitka spotaknu o migracionopolitike diskurse: zbog manjka publike.623 Za vreme dok su mnoge lokalne kulturne inicijative otkazivale uee
iz straha od kresanja subvencija, proao je arm paradoksnog kolonizovanja i
agitpropa estetskim sredstvima korukog puka: dalje iskustvo za orijentaciju
buduih karavan-projekata i za obradu pitanja u kojim okvirima moe biti
produktivna nomadska praksa karavana, a u kojim opet ne.
U 1999-oj godini u Beu je posle ubistva Marcusa Omofume tokom nasilne deportacije osnovana Platforma za svet bez rasizma.624 Plene (plenumi), platforme za politiko-antirasistike grupe i samoorganizovane migrante/kinje u to su vreme pored EKH postale dalji stoer aktivnosti Folksteatra.
Gotovo u isto vreme formirala se i internacionalna noborder- mrea,625 iz
ijeg su drugog susreta u Parizu u decembru 2000. aktivisti/kinje Folksteatra poneli konkretne podsticaje za prvi internacionalni karavan. Iz povezivanja internacionalnog sastava antinacionalno-antirasistike mree koja je
preduzela eksplicitnu kritiku koncepta granice u kompleksnom sklopu nacionalne drave i globalizacije, nastala je ideja FolksTeaterKaravana
Poetski moto igrao je na dvostruku konotaciju: na osvojeni posed Jerga Hajdera u korukoj
Medveoj dolini i na izjavu glavnog oveka Koruke da umetnost ne bi smela da ujeda ruku
koja je hrani.
Up. Mller, Widerstand im Haiderland, s detaljnim izvetajem o stanicama karavana, i
Leisch Minimal thinking, refleksije propasti karavana s ukazivanjem na uspele projekte napada helikoptera na proslavu korukog Ulrichsberga i beskrajnu priu demontiranih krumpendorfkih mesnih tabli.
up. i Volxtheater video Die Kunst ist eine Brin und sie beit, wen sie will
Leisch, Partizan/Remix. Strategien for Krnten/Koroka
http://www.no-racism.net/
http://www.noborder.org/
620
621
622
623
624
625
170
(VTK).626 Pod sloganom no border, no nation trebalo je da u leto 2001. startuje jedan transverzalni i transnacionalni karavanski projekt, razvijen poetkom 2001. U ovom sluaju, transnacionalnost je znaila dve stvari: s jedne
strane, uesnici/ce Karavana dolazili su iz deset nacija. S druge strane, put
Karavana trebalo je da povee razliite evropske najistaknutije momente
(highlights) noborder-mree i antiglobalizacijskog pokreta u leto 2001: manje akcije na granicama Koruke i Burgenlanda, pogranine kampove u Lendavi i Frankfurtu, najzad i manifestacije protiv samita na vrhu u Salcburgu
(WEF) i enovi (G8).
S javnom i to je mogue irom mobilizacijom i prvim javnim plenumom krajem marta 2001. bio je iniciran karavan, pripremljen po ahijerarhijskim radnim grupama za pojedinana pitanja, kao (za) teatarske akcije, teoriju, tampu, vozila, i sa sve daljim pokuajima otvaranja, da bi najzad 26. juna
startovao jednim partijem na bekom Heldenplacu (Heldenplatz). 27. juna
heterogen i flukturirajue popunjen karavan krenuo se put salcburkog WEFsamita, dva dana pre velikih anti-WEF-demonstracija organizovao jednu urku u parku, od Kronencajtunga (Kronenzeitung) bio okrivljen za noenje skladita oruja,627 na demonstraciji se igrao s udovitem globalizacije od unutranjih guma,628 najzad pozvao na javnu prezentaciju skladita oruja, 4. jula
produio ka pograninom kampu pri Lendavi, organizovao akciju protiv sprovodnog zatvora u Ljubljani (poslednja stanica pre proterivanja), proveo nekoliko dana u Donjoj Korukoj i onda se krenuo put Italije. Krajnja taka ture
trebalo je da bude pogranini kamp u Frankfurtu od 27. 7. do 5. 8.
Izvetavanje o noborder-turi servisiralo je deset do petnaest ljudi koji su se smenjivali u voenju putnog dnevnika629 koji je svakodnevno emitovan preko mobilnog telefona i Bekog Slobodnog Radija Orange. Iako tehniki, dodue, jo nesavreno, i naporno zbog puno razliitih jezika u Karavanu (nemaki, engleski, panski, slovaki), ono je bilo voeno vanijim aspektom strategije samoodreene reprezentacije i ofanzivne vidljivosti. elja za
suverenim oblikovanjem slika o Karavanu, odvojenim od slika spektakularne medijske maine, i odvojenih od skrivenih politikih strategija vodilo je ka
up. http://www.no-racism.net/ nobordertour i video publiXtheatrecaravan.mov. Sledei
odeljak zasniva se izm. ost. na jednom intervjuu, voenom poetkom avgusta 2001, posle hapenja VolxTheaterKarawane, s jednim od aktivista Karavana, Kristijanom Hesleom (Christian Hessle), koji je uestvovao u celoj turi i sreno izbegao hapenje u enovi.
Tako su protumaene unutranje gume, onglerske kegle i depni noevi, a na to se pod
bitno neprijatnijim okolnostima nadovezala i italijanska policija: medijska percepcija Karavana
bila je potpuno apsurdna. Recimo u Salcburgu je kao posledica medijskog usijanja upala
WEGA (Wiener Einsatzgruppe Alarmabteilung ukratko, specijalna jedinica) iz Bea kako bi
provalila ilegalan arsenal, da bi se odmah povukla naavi decu kako se igra sa gumama.
za priu o gumama u teatarskim akcijama Performing Resistance-a i VolxTheaterKarawane,
kao i za kritiku akcije u Salcburgu up. Raunig, Fr eine Micropolitik der Grenze. Spacing the
Line, revisited
http://no-racism.net/nobordertour/publixtheatre/publixtheatre.html
626
627
628
629
171
172
jam.630 Ako se u tom mereno prema surferskoj romantici 1980-ih eksplicitno politikom kontekstu ponovo pojavljuje figura nomadskog, respektujui Delez/Gatarija, onda ona bez sumnje ima drukiji kvalitet nego u kontekstu ranijih oiglednih nerazumevanja. Kao to se u Imperiji unutar pojma
nomadizma svakako meaju pokreti putujuih intelektualaca i politikih izbeglica, tako kod Hart/Negrija uopte dolazi do konceptulnog izjednaavanja
samoizabrane i prisilne migracije. Ovo gotovo prinudno zavrava u neodmerenom precenjivanju subjekata migracije, koji se time istovremeno glorifikuju kao najvanija instanca-protivljenja svemonoj Imperiji.
Kod Delez/Gatarija naspram sedelake linije moi stoje u isti mah dve linije: molekularna linija ili migrantska linija, kao i linija bega, proboja ili nomadska linija.631 Ovo odgovara nunom diferenciranju, s jedne strane, prinudne migracije, beanja od jednog mesta na drugo, pri emu postoji nada u novo
sedelatvo, i svake ofanzivne nomadske prakse, s druge strane. Migrantska linija povezuje dve take, vodi od jedne do druge, od deteritorijalizacije ka reteritorijalizaciji. Naprotiv, nomadska linija je linija bega koja putem izmeu taaka
ubrzava kretanje deteritorijalizacije u struju, silovita linija koja nema veze s bekstvom u uobiajenom smislu, ve pre s tim da u beanju trai oruje.
U kontekstu karavana kretanje od jednog vorita noborder-mree i
antiglobalizacijskog pokreta ka drugom najpre izgleda da pre odgovara migrantskoj liniji, koja se na kraju ponovo vraa na svoj poetak (ili barem ima
nameru da se tamo vrati). Ipak pri svem fokusiranju sadraja noborder-ture
na slobodu kretanja, na otpor protiv ekskluzione politike Tvrave Evrope i
na stari slogan no one is illegal, uslovi transnacionalnog karavana onemoguili su uee upravo ljudi koji se nazivaju obinim migrantima. () realnopolitiki, ljudima koji u Austriji imaju nesiguran boravini status, teko je
mogue putovati ak i druge zemlje-EU. Tako se dogodilo da na projektima
uestvuju iskljuivo osobe sa austrijskim, nemakim US-amerikim i slovakim pasoima.632 Za traitelje/ke azila u Austriji nije opasan samo svaki prelazak granice, osim toga im je zabranjeno da se aktivno politiki angauju.
Ako je ve aktivistima Karavana delom bilo oteano da se kreu preko unutranjih granica EU (vremenom se pokazalo da u Italiji krue crne liste s protivnicima/cama globalizacije, kojima je propisana zabrana putovanja tokom
trajanja Samita G8 u enovi, a o kojoj pogoeni aktivisti sami delimino nisu nita znali), za ljude bez papira je to prosto nemogue. Iz tih iskustava Karavan onda samokritiki povlai konsekvence da razmatranje migrantske
realnosti zahteva vie vremena i kontinuiranog ispitivanja.633
up Hardt/Negri, Empire, posebno 212-214
up. Deleuze/Guattari, Tausend Plateaus, 522-534, i Deleuze/Parnet, Dialogues, 147 d.
Mller, Transversal or Terror?,
http://www.republicart.net/disc/hybridresistance/mueller01_en.htm
up. na i. m.
630
631
632
633
173
Kvalitet nomadskog kakav se aktualizuje u praksi FolksTeaterKaravana svakako ne poiva u prizivanju migranata/kinja kao revolucionarnih subjekata i u kretanju kolone od jednog mesta do drugog, nego to je manje
blisko pojmu u nekom prevashodnijem efektu tog kretanja, naime (u) prekarnosti u ofanzivi.
Ofanzivno delovanje u prekarnim kontekstima je uslov nomadskog. Na
FolksTeaterKaravanu nomadski prekarijum moe se opisati trojako. Najpre
u borbi za pogodnu ili bolje: sa jedino moguom organizacionom formom,
ahijerarhijskim kolektivom. U redovima veliine Karavana izmeu deset i
trideset ljudi, jo je mogue u izvesnim periodima vremena isprobavati radikalne baznodemokratske organizacione forme. Vieasovne diskusije i dosadni procesi pregovoranja na pleni, diskrepancije izmeu formalne jednakosti
i neformalnih hijerarhija, nesporazumi pri spontanim kolektivnim akcijama,
na dugi rok dodue mogu istanjiti takve kolektive, u ekstremnim sluajevima
ih ak i razoriti, ali su istovremeno i nunost u odnosu na organizacionu
formu, da bi se uopte zadrao aktivistiki kontekst.634 S ambicijom da se
uesnici noborder-ture ne ogranie samo na beku i austrijsku okolinu, da se
mobiliu koliko je god mogue transnacionalno, FolksTeaterKaravan je sustigla jo jedna nova tekoa: gotovo vavilonska jezika zbrka, delimice pobrkano upotrebljavani jezici, to dodue zvui dobro, ali moe dovesti i do nagomilavanja nesporazuma.
Najzad, trei, najrelevantniji element prekarnosti sastojao se u samoj
karavaninosti: nomadsko kretanje proizvodi prekarnost, jer kolektiv inae
u suprotnosti sa predstavom nomadskog kod Delez/Gatarija635 prati nepoznatu putanju, dospeva na mesta koja uopte ne poznaje. Umesto da na uobiajenoj, dobro istraenoj teritoriji uspostavlja situacije na novim mestima,
ono se znai stalno primorava na brze odluke, mora da esto ekstremno redukuje kompleksnost, da stalno prepodeava ciljeve akcija. Unutar tog kretanja deteritorijalizacije, koje otkida odreenu teritoriju iz njenog uobiajenog konteksta, nastaju privremene nomadske teritorije, eksperimentalne
zone za ist prostor bez ogranienja i rovaenja.
FolksTeaterKaravanu kao kolektivu u pokretu trajno je bilo stalo do
obrade tih ravni prekarnosti. Unapred je bilo jasno da bi vremensko ograniavanje projekta bilo uslov uspeha viejezinog i fleksibilnog kolektiva. S jedne strane, ta meavina transverzalne otvorenosti i vremenske ogranienosti
sa vee distance izgleda da je uspela, te da se razvila u specifinu kompetenciju karavana kao ratne maine koja sa svojim ofanzivama intervenie na neutvrenim teritorijama. S druge strane, karavan je izmeu ostalog upravo
zbog tog svog nomadskog i nereprezentacionistikog kvaliteta dospeo na nian dravnog aparata.
up. Grg, Alle Macht den vernetzten Plena! pre svega 161-166
Deleuze/Guattari, Tausend Plateaus, 524; nasuprot tome, Raunig, A War Machine Against
the Empire, http://www.republicart.net/disc/hybridresistance/raunig01_en.htm
634
635
174
Kad FolksTeaterKaravan deluje na nomadskoj liniji, liniji bega, on postaje ratna maina. Po Delez/Gatariju to nikako ne znai pripisati mu neki
oblik nasilja. Naprotiv, ratna maina upuuje izvan diskursa nasilja i terora,
ona je tano ona maina koja istupa protiv nasilja dravnog aparata, protiv
svakog poretka reprezentacije, kao i protiv poretka mainistikih rituala sile
u okvirima pokreta. Na naglom kraju svoje ture FolksTeaterKaravan je ipak
morao iskusiti kako, obratno, dravni aparat takoe uspeno primorava nereperezentabilno na logiku reprezentacije. Poto nomadska ratna maina sa
svojim beskrajno malim kvantitetima pronalazi san i realnost ukidanja drave,636 dravni aparati rade na pripitomljavanju nomadskog i na kontroli
migracije, a time na rovaenju prostora protiv svega to preti da prevazie
dravu. U konkretnom sluaju, italijanska policija i pravosue, podrani od
nove Berluskonijeve vlade, bili su oni koji su enovu u vreme samita-G8,
stavili u vanredno stanje i od Karavana najzad konstruisali Black Block.
Zajedno s prvim grupama koje su prispele u enovu na aktivnosti protiv vrha-G8, neki aktivisti/kinje Karavana mogli su videti kako je enova
stavljena u opsadno stanje, ali, paradoksalno, iznutra. Policijska opsada naroda koji se velikim delom vraao sa odmora poev od centra crvene zone
gde je (u enovskoj luci) trebalo da efovi vlada G8 odre svoju konferenciju.637 Kako u vee uoi demonstracija, 18. jula, pri koncertu Manu ao-a (u
organizaciji) enovskog socijalnog foruma, tako i pri Migrantskoj demonstraciji 19. jula, Karavan je delovao uobiajenim sredstvima kombinacije kontrainformacija i teatarskih strategija, takoe protiv strukturalizacije pokreta.
FolksTeaterKaravan je 18. performativno protestvovao protiv visoke cene
ulaznice, (protiv) nametljivog obezbeenja i totalno komercijalizovanog
okruenja velikog dogaaja koji je organizovao enovski socijalni forum. 19og je, zajedno sa ostalim, pre arenim nego crnim blokovima, uestvovao u
demonstraciji za Jednaka prava za sve i Otvorene granice, obeleenoj s
puno kostimiranja a malo strukture, koju su uspeno vodili migranti/kinje.
20/21. Karavan nije nastupio kao grupa. Aktivisti/kinje bez rekvizita,
ili su razdvojeno u cilju medijskog rada, snabdevajui medijski centar slikama i audio-zapisima. Pritom su videli ne samo da su u petak, u centru,
grupe razjarenih policajaca zauzele prostor i iri od crvene zone,638 ve pre
Deleuze/Guattari, Tausend Plateaus, 531
Sledei odeljak izvaen je iz neobjavljenih enovskih protokola FolksTeaterKaravana kao
i iz gore navedenog intervjua s Kristijanom Hesleom. Za opte ocene o dogaajima u enovi
up. Azzellini (izd.), Genua. Italien. Geschichte. Perspektiven kao i On Fire. The battle of Genoa
and the anti-capitalist movement
up. Azzellini (Izd.), Genua. Italien. Geschichte. Perspektiven, 21
636
637
638
175
svega da policija napada upravo nenasilne katolike bazne organizacije i druge pacifistike grupe pri njihovim sedeim blokadama, ali najbrutalnije demonstracionu povorku graanske neposlunosti koju su inicirale Tute
Bjanke (Tute Bianche), da ih delimice gaa suzavcem i brutalno pendrei.
Na kraju dana jedan policajac je ustrelio aktivistu Karla ulijanija.
Zato su se 21, u utoliko veem broju u enovu slivale mase da bi odbranile demonstraciju i da bi u njoj uestvovale - doivele su nastavak brutalnih napada policije od prethodnog dana: Z. nije razmiljala o tome da ne
ode u subotu. Mislila je: Gore ne moe biti. Veliki demo sa sindikatima, masovna povorka. Bie sasvim drukije Niko od aktivista VTK nije povreen.
Neki su odluili da na demo idu kao sanitetlije. () Subota: Z. je tek relativno kasno stigla na polazite. Ve iz daleka su se mogli videti oblaci dima. Pogled sa breuljkastog krajolika prema dole. More ljudi ... Policija je poela da
rastura demo. Demolirane banke. Jedinice od nazad napadaju demopovorku suzavcem. Hajka. Tranje, tranje, tranje U masu se ispaljuje CSgas. Nervni gas. Otro. Tu je Z. nauila razliku izmeu suzavca i CS-gasa
Postavljaju se barikade za odbranu od mob-policije, to za kratko i uspeva
Masivne faze napada policije, kratke faze zatija. Z. juri. Policijska eta sa
strane. Opta jurnjava. Z. zapinje za betonsku coklu, posre, misli da je polomila koleno. Biju je. Dobila je udarac u stomak i cevanicu. Krvari iz nadlaktice. S ostalima je sklanjaju u stranu ali je ne hapse, ve teraju dalje. Go! Go!
Go! Beanje preko mosta. Z. nailazi na neke nemake demonstrante. Oboje se tresu. Oboje su izgubili svoje poznanike u gunguli Z. satima u potrazi.
Jedva moe da ide, boli je sve. Mislila je, gotovo je, dosta mi je. Trepet. Bes.
Samo to ne zaplae 639
Demonstarcije su okonane s 21. julom, ali ne i nadiranje policije. Neposredno pre ponoi, specijalne jedinice italijanske policije napale su Skuolu
Diaz, u kojoj su noili protivnici/ce-G8 i novinari/ke, i mnoge tako isprebijali
da vie nisu mogli hodati, mnogi su izgubili svest, a neki bili po ivot opasno
povreeni.640 Medijski radnici/ce prekoputa u Skuola Pertini, u isti mah medijskom centru i seditu enovskog socijalnog foruma, meu njima i neki
aktivisti-Karavana, mogli su samo oamueno posmatrati odvoenje onesveenih i dokumentovati strategiju uniformisanih policajaca koji su blokirali ire podruje i nikako se nisu umeali u batinake orgije specijalaca, niti
su doputali prolaz izaslanicima. Potom je policija upala i u Medijski centar i
unitila/oduzela kompjuterske diskove, foto- i filmski materijal.
No od subote na nedelju posle okonane velike demonstracije: Preostali u kampu doznali su preko radija o raciji u koli-Diaz. Glasine o mrtvima koje su odvezli u crnim vreama. B. je mislio sad dolaze i do nas. NespaOdeljak iz neobjavljenih enovskih protokola FolksTeaterKaravana
up. Azzelini, Genua. Italien. Geschichte. Perspektiven, 15, koji na ovom mestu citira italijanski dnevnik La Reppublica.
639
640
176
vanje ... I poslednji dan u enovi: U nedelju je B. s malo drugih gotovo sam u
kampu. Strah. B. je mislila: Samo da izaemo iz enove i vie nita se ne
moe destiti ... VTK-bus krenuo je oko podne, B. autom ... Brdska cesta, prekrasan pejza. B.-u je pao kamen sa srca. Potom su se ponovo okupili na
nekom parkingu, automobili i autobus, kafe-pauza. Posle 30 do 60 minuta
pristigli su policajci u civilu. Potom karabinjerski dip. Sve vie policije. B. je
najpre mislio, samo nova kontrola, kao ve vie (bar 10) puta pre toga. A onda je video mainke ... Aktivisti/kinje-VTK morali su da ekaju satima, stojei na suncu. Rekviziti i crna odea izneseni su iz autobusa i zaplenjeni ... Ponovo nazad u koloni, sada s policijskom pratnjom. Ka enovi. B. je dugo
mislio da je u pitanju samo nova policijska ikana ... zatim u policijskoj stanici: zlostavljanje, dugo ekanje u hodniku, pogrde: Black Block!, svinje. Opet
besana no. Batine. Svlaenje. Pregled. Batine. K.-ovi jauci mogli su se uti
jo iz sobe za sasluavanje. T. je bio mrtvaki bled, otisci amara na njegovom licu Kad se opet razdanilo uvek po pet ljudi ulanavano je lisicama i
voeno u Alesandriju. Transporter je vozio satima u brzom tempu. Dueove
pesme. Hapenici su primoravani da ostani budni. Stigavi u zatvor B je mislio sad sleduje topli zec. Samo je jednom utnut, inae su odgovorni tamo
bili korektni. Bio je srazmerno malo zlostavljan, izaao je u relativno dobrom stanju ... B. pria kako su mu prethodno, u policijskoj stanici, u redu za
pregled, nagom, udarali glavom o sto i o zid i utnuli ga u krsta. Nije se opirao uzimanju otisaka prstiju. Znao je da im je to doputeno, opiranje bi samo
vodilo prinudi. Oseao je ekstreman strah. Policajci su bili naloeni, agresivni, kao na spidu.641
Jedan mrtav, stotine povreenih u enovi, a za uhapene aktiviste/kinje Karavana sledile su tri nedelje istranog zatvora, kao po refleksu
defanzivno dranje austrijske Vlade, ni iskra zgranutosti, umesto toga preduhitreno inkriminisanje tobonjim zabelekama u Ministarstvu unutranjih poslova; nikakve slubene podrke sve do momenta kad je postao prevelik medijski pritisak pre svega na Ministarstvo spoljnih poslova.642 Posle putanja aktivista/kinja jo jednom je za kratko zavladao amor u austrijskoj
novinskoj-umi, krajem avgusta medijska groznica oko Karavana je prola:
Medijska produkcija slika uinila je Karavan manifestnim i smrvila ga. Projekat je u toku hapenja posle anti-G8-protesta u enovi dosegao dotad nesluenu poznatost. Time je slika VTK otrgnuta od producenata/kinja slika.
Pitanje, da li je linija-bega transverzalna ili teroristika trebalo je da prosuuje molarni tribunal.643
641
642
643
177
Dvostruka logika reprezentacije koja se sastoji u iskrivljavanju i obustavljanju slika posredstvom masovnih medija i u podvrgavanju i rovaenju
ratne maine od strane dravnog aparata i njegovih tradicionalnih organa
policije i pravosua, ta kombinacija rigidne spektakularizacije i kriminalizacije svom je silom sustigla Karavan u enovi, kao i, u jo veoj meri, antiglobalizacijski pokret, Pokret pokreta, kako je nazvan u Italiji. Ukoliko je
stalo do simbolikog zauzimanja medijskog i politikog prostora,644 do samoodreenog aktiviranja bine reprezentacije i njenog irenja u orgijsko, onda se posle iskustva postojane represije Geteborga645 i enove646 u leto 2001,
mora utvrditi kriza celokupnog pokreta.
Upravo iz gesta penetrantne transparencije Karavan je uvek ponovo
proizvodio slike, zvukove i tekstove, kako u pejzau (takoe italijanskom)
putem slikarske karavanske estetike i pri intervencijama u urbanim centrima, tako i u medijskoj formi, pre svega, putem radija i Interneta. Ni rei o
praksi tajnovitosti koja ini vanu komponentu konstrukta Crnog bloka; a
ipak je aktivistima/kinjama pri kriminalizaciji davano prvenstvo, slino kao
to je policija napadala upravo pacifistike grupe i katolike bazne organizacije.
Umesto da deluje rastereujue, Karavan je svoju samoizabranu upadljivost u trenutku napada dravnog aparata ak jo okrenuo naglavce: nita
lake nego policijsko hvatanje jedne grupe koja se tako lagano i vidljivo dala
na put iz enove. Pre enove VTK je nedeljama bio na putu i mogao je autonomno odluivati o svojim akcijama ... Naprotiv, od hapenja se svako oseao kao deo inscenacije drugih. Optuba: kriminalno udruivanje. Pogrean
film.647
Marchart, Alles nur Theater? Alles nur Politik; up. i Leisch, Gescheitheit kommen langsam
Pri geteborkom EU-samitu od 14. do 16. juna 2001, za vreme jednog Reclaim the StreetsParty-a, policija je ustrelila jednog demonstranta, posle ega su protiv demostranata izreene
ekstremno visoke, drakonske kazne, a u isti mah odbaene tube protiv policije.
Posle vie talasa hapenja u Italiji neki italijanski aktivisti/kinje osueni su na zatvorske
kazne. Jo traju postupci protiv dvadesetak internacionalnih aktivista/kinja. Uprkos iroke
mobilizacije protiv brutalnog postupanja italijanske policije Istrani sud je tek u decembru
2004. odluio da otvori kazneni postupak protiv 28 policajaca/ki koji su teko zlostavljali aktiviste/kinje u kolama Diaz i Paskoli.
Odeljak iz neobjavljenih enovskih protokola FolksTeaterKaravana
644
645
646
647
178
9. Posle 9/11.
Postskriptum za neizmeran granini prostor
To I nije ni jedno ni drugo, ono je uvek izmeu oboje, granica; uvek
postoji granica, neka linija bekstva ili strujna linija, samo je ne vidimo, jer je ona neto najneprimetnije. A ipak se na toj liniji bekstva
odigravaju stvari, razvijaju se, tu se uobliuju revolucije.
il Delez648
U leto 2001. jedan znaajan rez nisu doivele samo razliite linije povezivanja umetnikih maina i revolucionarnih maina u dugom
20. veku, nego i niz borbi ije su forme artikulacije bile nastale u periodu izmeu zapatistikih ustanaka od 1994. i anti-WTO protesta u Sijetlu 1999, a
koje su se pod razliitim pojmovima grupisale oko teme globalizacije. Zajednika referentna taka tih borbi sastojala se i sastoji se manje u njihovim akcionim formama, medijski prodavanim kao revolucije 21. veka, nego u priznanju one slinosti o kojoj govore zapatisti: grupe marginalizovane efektima ekonomske globalizacije istrajavaju na tome da njihove pozicije nisu sluajna ili ak prirodna odstupanja (devijacije), ve da su imanenentne kapitalistikim odnosima. Uporedo sa priznanjem takve slinosti izmeu razliitih borbi, izdiferencirali su se veoma razliiti stavovi prema toj referentnoj
taki. Za razliku od antiglobalizacije i globalizacije od dole,649 formirale su
se razliite ideoloke pozicije koje su proizvele i razliite organizacione forme, poput novih direktnih akcija, spojeva u obliku saveza kao ATTAC ili formi skupova kao Socijalni Forumi.
Ipak, globalizacija, intenziviranje i diferenciranje pokreta protiv ekonomske globalizacije ipak je istovremeno vodilo ka udnoj tendenciji standardizacije i homogenizacije. Skraenom interpretacijom Borbe za Sijetl
(Battle of Seattle) kao izvora i ishitrenog reprodukovanog modela za novi
ciklus borbi etablirala se i dominantna paradigma insurekcije koja je u prvi
plan pokreta izbacila masovnu disidenciju i protest, pre svega u urbanim
centrima Evrope i Severne Amerike, kao sredstvo problematizacije nedemokratskih izrataja globalizacije. Ta suavajua standardizacija gradske masovne demonstracije sa razliitim kvalitetom metea u jednu sliku, odgovara
i previanju borbi u drugim delovima sveta, pre svega onim manje jednodimenzionalnim u Srednjoj i Junoj Americi, i potiskivanju drugih kompoDeleuze, Unterhandlungen, 68; , Negotiations, 45
up. za ova konceptualna pitanja i Nowotny, World Wide World. Is There a World of AntiGlobalism? (http://www.republicart.net/disc/mundial/nowotny02_en.htm)
648
649
179
651
652
653
180
655
656
657
181
mama konstituisane moi. Izgleda da su takve kvantitativne dimenzije preduslov za strukturalizaciju i etabliranje dihotomijske matrice, kako unutar
pokret, tako i u odnosu izmeu unutranjosti pokreta i spoljanjosti dravnog aparata.658
Iznad navedene (samo)kritike, pre svega su eksterni faktori oni koji ine prihvatljivim da se govori o nekom urezu, nekom kraju te konkretne
forme artikulacije masovne insurekcije, kraju koji se dogaa tranzitorno
kao transformacija u razliitim pravcima. Dakle, i onaj kraj u leto 2001.
treba shvatiti manje kao jedan jedini proboj, ve vie kao lanac dogaaja koji
ne uslovljavaju jedan drugog skroz naskroz, ali protiv pozadine vladajueg
razvoja saprodukuju jedan ansambl efekata koji se sastoje u zaotravanju
reima kontrole i u preplavljivanju policijske logike kako po lokalnom tako i
po globalnom merilu.
Ve pre enove i 9/11, pojaano se radilo na ire-evropskoj policijskoj
saradnji u stvarima evro-unutarpolitikog nadzora protivnika/ca globalizacije, izmeu ostalog sa crnim listama, zabranama ulaska, itd.659 S Geteborgom
i enovom represija i policijsko nasilje protiv antiglobalizacijskog pokreta
dosegli su najvii stepen eskalacije. Time je bio dosegnut vrhunac fenomena
koji je bio nazvan i summit battle, istovremeno i prelomnica u nainu organizovanja antiglobalizacijskog pokreta: Posle zaotravanja u Italiji, trebalo je iznova preispitati strategije politikog aktivizma. Reakcije drave su u
enovi poprimile takav suviak sile da bi se mogle upamtiti kao uspeno
upozorenje ili protivudar.660 Najkasnije s enovom postalo je jasno da bi
brutalnost policijskih aparata, zajedno s produkcijom spektakla medijskih
maina, ako bi se nastavilo s praksom konfrontativnih i insurektivnih masovnih demonstracija, proizvela spiralu sve represivnijih scenarija.
Poloaj se pokazao jo tei par nedelja posle enove: Posle atentata na
Svetski trgovinski centar (World Trade Center) i Pentagon 11. septembra
2001, sprovedeno je opte zaotravanje scenarija ugroenosti drave, na osnovu ega se represija viestruko pojaava i profinjuje. Rat protiv terorizma (War against Terror), koji je tada otpoet, u mnogim zemljama uopte
onemoguuje da se otvoreno protestuje. I u zemljama bez oruanih konflikata, u ratnom reimu antiteroristikih mera, organima dravnog aparata daju
se neograniena ovlaenja koja znae ograniavanje prava slobode i dalji
stepen guenja demokratije. Po tendenciji permanentno vanredno stanje, ne
vie meu suverenim nacionalnim dravama, ve u globalnom kontekstu, a
proimajui nacionalne drave, zamenjuje proceduru objave rata putem
transnacionalnih policijskih mera. Iz toga ishodi rastue umnoavanje unutup. za ovo i izvoenja molarizovanju nekonformne mase u toku protesta protiv crno-plave
vlade u Austriji: Raunig, Wien Feber Null, 118-124
Takoe u: Marchart, Alles nur Theater? - Alles nur Politik
Iseak iz neobjavljenih enovskih protokola FolksTeaterKaravana
658
659
660
182
662
663
183
susreli u najveem internacionalnom pograninom kampu u Strazburu. Naravno, ne radi se samo o brojevima ve i o drugaijim oblicima organizacije,
a pre svega o moguem problematizovanju manje jednoznanih i veinski
manje prijemivih tema. Dok se u antiratnim demonstracijama radilo o isto
tako jasno formulisanom kao i naknadno lako utvrdivom nedosegnutom,
negativno odreenom cilju, noborder-mrea i razliiti pogranini kampovi
razvili su se poslednjih godina u viestruki spoj diskurzivnih i aktivistikih
komponenti koji se pre svega predaje ofanzivnom tematizovanju zaotrenih
migracionih politika i to je ve blisko samom imenu napadima na granine reime.664
Fokusiranje na jednu referentnu taku, izabrano u onome to sledi, ne treba nikako da konstruie neku aktuelnu glavnu protivrenost. Mnogobrojni drugi diskursi, na pr. o prekarizovanju
rada i ivota, o novim feminizmima, o poprenim ivotnim formama, o efektima globalizacije
ili o nekom novom antikapitalizmu, obogaenom antikolonijalistikom sveu ine, zajedno
sa ovde fokusiranim pitanjem o migracionim politikama i graninim reimima, jedan sklop
polja refleksije koja se uzajamno prelivaju i preklapaju.
664
184
No border, no nation
Ono to mi posebno pada u oi: ne vide se granice zemalja. U momentu sam shvatio da su granine linije, ucrtane na kartama, tvorevine u glavama ljudi. Ulf Merbold665
... all interno di questo mondo che si trova lo spazio della nostra
differenza, dentro che si trova lunica nostra possibilit di sfuggire
al miraggio del limite, il solo terreno dove tentare di tracciare un giorno delle linee di fuga che non incrocino alcuna frontiera. Judit
Revel (Judith Revel)666
667
185
669
186
670
671
672
187
674
675
188
676
677
678
189
680
681 Foucault, Prface la Transgression, 264: La transgression est un geste qui concerne la limite;
cest l, en cette minceur de la ligne, que se manifeste leclair de son passage, mais peut-tre aussi sa
trajectoire en sa totalit, son origine mme. Le trait quelle croise pourrait bien tre tout son
espace.(Transgresija je gest koji se tie granice, i upravo tamo, na toj tanunosti linije, ona se oituje
kao bljesak u svom prelasku, ali isto tako
190
683
684
685
191
686
687
192
Strazbur, 2002.
Pogranini kamp kao revolucionarna maina
Posle deset dana kampa kamp je mogao da pone. Aktivist pograninog kampa
Unutar deset dana izgradili su dravu i zid oko nje. Aktivistkinja
pograninog kampa
If anything, this microcosmic model of a 'functioning anarchy' was
an instance of how the actions and energies of the 'multitudes' might
translate into concrete realities on a day to day basis in a possible future away from capitalism.
udabrata Sengupta688
Ako bilo ta, ovaj mikrokosmiki model 'funkcionalne anarhije' je bio instanca kako se akcije i
energije 'mnotva' mogu prevesti u konkretnu stvarnost na svakodnevnoj bazi u moguoj budunosti van kapitalizma.
Sengupta, No Border Camp Strasbourg: A Report. Izvetaj indijskog medijskog aktiviste u
celini prua dobar i iscrpan pregled dogaaja i organizacionih formi u kontekstu pograninog
kampa.
Sledei odeljak poiva na mom sopstvenom posmatranju mesta u Strazburu od 19. do 23.
jula 2002, na intervjuima s aktivistima/kinjama Karavana, Gini Miler, Gerhardom Rauerom
(Rauscher) Jirgenom mitom (Jrgen Schmidt) u avgustu i septembru 2004, kao i zbirci materijala Marione Hamm (StrasbourgPlanetActivism) i sadrajima website-a pod
http://www.noborder.org/strasbourg/index.php. Program kampa moe se nai pod
http://www.noborder.org/strasbourg/program/index.html.
* tj, onima koji prave probleme
up. Kuemmer, Grenzcamp // Strasbourg // 19. bis 28. Juli 2002, 42
688
689
690
193
692
195
mejnstrim-medija i alternativnih medija, kao i o samoupravljanju Indymedijskog podruja. Dok su aktivisti/kinje FolksTeaterKaravana, dodue
pogreno shvatani kao medijski frikovi koji se rado igraju automobilima (ili
obrnuto), zbog enovskog bonusa i kod fundamentalno-kritikih
aktivista/kinja uivali izvestan ugled, medijski barrio je u celini, kako fiziki
tako i politiki, shvatan kao prelaz ili granica prema buroaskom spolja, pri
emu za mnogu poziciju nije bilo sasvim jasno da li uopte pripada Kampu ili
ne.
Pokuaji da se u Strazburu razviju zaeci nekog orgijskog dravnog
aparata spokojno se mogu oceniti kao propali. Uprkos ranim pojavama
strukturalizacije, pre svega je neformalni sastav kampa, koji je nadilazio
organizacione strukture, spreio formiranje neke konstituisane moi koja bi
otila predaleko. Diskutovani su dodue prilino aljivi zakoni kao zabrana
alkohola i droge, delimino su poputani, a ipak je bilo malo efekta i nisu
sprovoeni. Mnogo bolje funkcionisalo je haotino prostorno i socijalno
irenje Kampa koje se poneto strukturisalo najpre oko kuhinja i
instituisanjem enskog/lezbo-podruja, ali pritom nije koilo kretanje
anarhine distribucije u prostoru. Poto je pokuaje centralne organizacije
ve prilino rano prilino mnogo uesnika videlo kao propale, privremeno
selo je sve vie postajalo do-it-yourself camp, s potpuno nesagledivom
punoom malih sastanaka, radionica i neformalnih susreta.693 Upravo na toj
ravni najjae se odvijalo ono to udabrata Sengupta nazvao mikrokosmiki
model funkcionalne anarhije, konkretna aktualizacija koncepta
konstitutivne moi.
Mnogi od onih koji nisu uestvovali u pripremi Kampa svakako nisu
videli nikakvu promenu paradigme posle 9/11, i stigli su u Strazbur da bi uz
alternativni arm kampovanja doiveli i manje ili vie konfrontativne
demonstracije. Ovde se moemo uiveti u problematiku tendencije
insurektivnih demonstracija ka ukruivanju u ritual: pogranini kamp bez
klasine zajednike demonstracije za mnoge je bio prosto nezamisliv. Stoga
je relativno mnogo energije investirano u tri vee demonstracije 20. (Parada
povodom otvaranja), 22. (pred Visokim evropskim sudom) i 24. jula (protiv
zatvaranja i deportovanja) koje su sledile poznatu logiku antiglobalizacijskog
turizma: konzumiranje ili sudelovanje u ureenom settingu velike
demonstracije iz koga bi onda rezultirale katkad staklorazbijake
erupcije. Nije sluajno upravo tokom jedne takve velike demonstracije
strazburka Sinagoga bila isprejisana sloganom Smash Capitalism!, kao
egzemplarni antisemitski efekt masovnih demonstracija koji se sve ee
693
196
695
197
198
199
revolucije.698
Transverzalno preplitanje kao kontrafigura uklanjanju granica izmeu
umetnosti i revolucije ne uslovljava totalizujuu estetizaciju politike sfere,
razreavanje ili dijalektiktiko ukidanje i prevazilaenje elemenata preplitanja, ve jedan permanentan odnos razmene elemenata kao singularnosti. Iz
razliitih istorijskih formi jednog posle drugog, jednog kraj drugog, jednog
ispod i iznad drugog umetnosti i revolucije699 nastaju preklapanja u kojima
se nagomilavaju zone srodnosti umetnikih maina i revolucionarnih maina, ispruaju se jedna u drugu. U tim preklapanjima razvija se transverzalno
preplitanje umetnosti i revolucije, u isti mah u permanenciji i u specifinoj
temporalnosti dogaaja prekidaju se kontinuumi vremena kao i strukturalizacije prostora. Pothvati izmeu umetnikog i politikog aktivizma ne karakteriu trajno postavljeno institucionalizovanje preklapanja, kontinuirani napredak na nekoj teleolokoj liniji, veliki proboj ka nekom novom svetu, ve
tavie mnogostruki pokuaji da se instituie neki neprekidni niz singularnih
dogaaja, da se aktualizuje savremeno revolucionarno bivanje u preplitanjima revolucionarnih maina i umetnikih maina.
up. Negri, Insurgencies, 333: We need to reduce the dramatics associated with the concept
of revolution by making it, through constituent power, nothing but the desire of the continuous, relentless, and ontologically effective transformation of time. (Mi treba da redukujemo
dramatinost koja prati revoluciju inei je, kroz konstitutivnu mo, nita sem elje kontinualne, neumorne i ontoloki efektivne transformacije vremena)
up. sastav modela odnosa odnosa revolucionarnih maina i umetnikih maina: gore 13 d.
698
699
200
Bibliografija
Giorgio AGAMBEN, Mittel ohne Zweck. Noten zur Politik, Freiburg/Berlin: diaphanes 2001
Giorgio AGAMBEN, Homo Sacer. Die souverne Macht und das nackte Leben, Frankfurt/
Main: Suhrkamp 2002
Giorgio AGAMBEN, Die kommende Gemeinschaft, Berlin: Merve 2003
Johannes AGNOLI, 1968 und die Folgen, Freiburg: Ca ira 1998
Aktionskomitee fr die Macht der Arbeiterrte, Die revolutionre Fete. Totenlied fr die
heutigen Stdte und Explosionsfragmente fr die neuen Siedlungen, Hamburg: MaD 1974
Marie-Luise ANGERER (Ed.), The Body of Gender. Krper. Geschlechter. Identitten, Vienna:
Passagen 1995
Marie-Luise ANGERER, Feminismus und knstlerische Praxis, in: Hubertus Butin (Ed.),
DuMonts Begriffslexikon zur zeitgenssischen Kunst, Cologne: DuMont 2002, 8185
Louis ARAGON, Das Beispiel Courbet, Dresden: Verlag der Kunst 1956
Arbeitsgruppe Pariser Kommune der NGBK (Ed.), Pariser Kommune 1871. Eine
Bilddokumentation, Berlin: Neue Gesellschaft fr Bildende Kunst 1971
Arbeitsgruppe Pariser Kommune der NGBK (Ed.), Politische Plakate in Paris 1870/71. Vom
Sturz des Zweiten Kaiserreichs bis zur Niederschlagung der Kommune, Berlin: Neue
Gesellschaft fr Bildende Kunst 1971
Hannah ARENDT, On Revolution, London: Penguin 1990
Hana ARENT, O revoluciji, Odbrana javne slobode, prevod: Boidar Sekuli, Filip Vinji,
Beograd, 1991
Giovanni ARRIGHI, The Long Twentieth Century. Money, Power, and the Origins of Our
Times, London/New York: Verso 1994
Giovanni ARRIGHI, Entwicklungslinien des Empire: Transformationen des Weltsystems, in:
Thomas Atzert, Jost Mller (Ed.), Kritik der Weltordnung. Globalisierung, Imperialismus,
Empire, Berlin: ID 2003, 1128
Boris ARVATOV, Kunst und Produktion, Munich: Hanser 1972
Boris ARVATOV, Utopie oder Wissenschaft, in: ibid., Kunst und Produktion, Munich:
Hanser 1972, 6572
Boris ARVATOV, Theater als Produktion, in: ibid., Kunst und Produktion, Munich: Hanser
1972, 8592
Boris ARVATOV, Was hat das mit Arbeitertheater zu tun?, in: Peter Gorsen, Eberhard
Kndler-Bunte, Proletkult 2. Zur Praxis und Theorie einer proletarischen Kulturrevolution in
Sowjetrussland 19171925, Stuttgart: Frommann 1975, 129132
Thomas ATZERT, Jost MLLER (Ed.), Kritik der Weltordnung. Globalisierung,
Imperialismus, Empire, Berlin: ID 2003
Dario AZZELLINI (Ed.), Genua. Italien. Geschichte. Perspektiven, Berlin: Assoziation A 2002
Dario AZZELLINI, Der Bolivarianische Prozess: Konstituierende Macht, Partizipation und
Autonomie, in: Olaf Kaltmeier, Jens Kastner, Elisabeth Tuider (Ed.), Neoliberalismus
Autonomie Widerstand. Soziale Bewegungen in Lateinamerika, Mnster: Westflisches
Dampfboot 2004, 196215
Marius BABIAS, Im Zentrum der Peripherie. Kunstvermittlung und Vermittlungskunst in den
201
202
203
Timothy J. CLARK, Image of the People. Gustave Courbet and the 1848 Revolution, Princeton:
University Press 1982
Timothy J. CLARK, Zur Sozialgeschichte der Kunst. Einleitung in 'The Image of the People
Gustave Courbet and the 1848 Revolution', in: Texte zur Kunst II/2, Spring 1991, 3951
Timothy J. CLARK, Donald NICHOLSON-SMITH, Warum die Kunst die Situationistische
Internationale nicht umbringen kann, in: Roberto Ohrt (Ed.), Das groe Spiel. Die Situationisten zwischen Politik und Kunst, Hamburg: Nautilus 2000, 149170
COORDINATION DES INTERMITTENTS ET PRCAIRES, Spectacle Inside the State and
Out: http://www.republicart.net/disc/precariat/intermittents01_en.htm
Laura COTTINGHAM, Seeing Through the Seventies. Essays on Feminism and Art, New York:
Gordon and Breach 2000
Brbel DANNEBERG, Fritz KELLER, Ali MACHALICKY, Julius MENDE (Ed.), Die 68er. Eine
Generation und ihr Erbe, Vienna: Dcker 1998
Gilles DAUV, Kritik der Situationistischen Internationale, in: Roberto Ohrt (Ed.), Das
groe Spiel. Die Situationisten zwischen Politik und Kunst, Hamburg: Nautilus 2000, 111148
Guy DEBORD, The Society of the Spectacle, http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/tsots00.html
Guy DEBORD, Report on the Construction of Situations and on the International Situationist
Tendency's Conditions of Organization and Action,
http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/report.html
Guy DEBORD, These on Cultural Revolution,
http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/theses.html
Guy DEBORD, Attila KOTNY, Raoul VANEIGEM, Theses on the Paris Commune,
http://www.cddc.vt.edu/sionline/si/commune.html
Gilles DELEUZE, Vorwort. Drei Gruppenprobleme, in: Flix Guattari, Psychotherapie,
Politik und die Aufgaben der institutionellen Analyse, Frankfurt/Main: Suhrkamp 1976, 722
Gilles DELEUZE, Foucault, Minneapolis/London: University of Minnesota 1988
Gilles DELEUZE, Negotiations, New York: Columbus University Press 1990
Gilles DELEUZE, Lust und Begehren, Berlin: Merve 1996
Gilles DELEUZE, Difference and Repetition, translated by Paul Patton, New York: Columbia
University Press 1994
Gilles DELEUZE, Michel FOUCAULT, Die Intellektuellen und die Macht, in: Michel
Foucault, Dits et Ecrits. Schriften, Band II. 19701975, Frankfurt/Main: Suhrkamp 2002,
382393
Gilles DELEUZE, Flix GUATTARI, Anti-Oedipus. Capitalism and Schizophrenia, translated
by Robert Hurley, Mark Seem, and Helen R. Lane, Minneapolis: University of Minnesota Press
1983 /
Gilles DELEUZE, Flix GUATTARI, LAnti-Oedipe, Paris: Minuit 1972
Gilles DELEUZE, Flix GUATTARI, A Thousand Plateaus. Capitalism and Schizophrenia,
translated by Brian Massumi, Minneapolis/London: University of Minnesota Press 1987
Gilles DELEUZE, Flix GUATTARI, What is Philosophy?, London/New York: Verso 1994
Gilles DELEUZE, Claire PARNET, Dialogues II, New York: Columbia University Press 2002
DELEZ/GATARI, ta je filozofija?, prevod sa francuskog jezika: Slavica Mileti, Izdavaka
knjiarnica Zorana Stojanovia, Novi Sad, 1995
DELEZ/GATARI, Anti-Edip, prevod sa francuskog jezika: Ana Morali, Izdavaka knjiarnica
204
205
Ueberreuter 1997
Robert FOLTIN, Und wir bewegen uns doch. Soziale Bewegungen in sterreich, Vienna:
grundrisse 2004
Michel FOUCAULT, Discipline and Punish. The Birth of the Prison, translated by Alan
Sheridan, London: Penguin 1977
Michel FOUCAULT, The Will to Knowledge. The History of Sexuality 1, translated by Robert
Hurley, London: Penguin 1978
Michel FOUCAULT, Der Gebrauch der Lste. Sexualitt und Wahrheit 2, Frankfurt/Main:
Suhrkamp 1989
Michel FOUCAULT, Die Sorge um sich. Sexualitt und Wahrheit 3, Frankfurt/Main:
Suhrkamp 1989
Michel FOUCAULT, Diskurs und Wahrheit. Die Problematisierung der Parrhesia, Berlin:
Merve 1996 / http://foucault.info/documents/parrhesia/Lecture-06/01.techniques.html
Michel FOUCAULT, Staatsphobie, in: Ulrich Brckling, Susanne Krasmann, Thomas Lemke
(Ed.), Gouvernementalitt der Gegenwart. Studien zur konomisierung des Sozialen,
Frankfurt/Main: Suhrkamp 2000, 6871
Michel FOUCAULT, Prface la Transgression, in: ibid., Dits et Ecrits 1, 19541975, Paris:
Gallimard 2001, 261278
Michel FOUCAULT, Die politische Funktion des Intellektuellen, in: ibid., Dits et Ecrits.
Schriften, Band III. 19761979, Frankfurt/Main: Suhrkamp 2003, 145152
Michel FOUCAULT, Lives of Infamous Men, in: ibid., Power, London: Penguin 2002, 157-175
Michel FOUCAULT, A Preface to Transgression, in: ibid., Language, Counter-Memory,
Practice, Ithaca, New York: Cornell University 1977, 29-52
Andr FRANKIN, Vorwort zur szenischen Einheit 'Niemand und die anderen', in:
Situationistische Internationale 19581969. Gesammelte Ausgaben des Organs der
Situationistischen Internationale, Vol. I, Hamburg: MaD 1976, 180182
Michael FRIED, Courbets Realism, Chicago/London: University of Chicago Press 1990
Werner FULD, Walter Benjamin. Eine Biographie, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt 1979
Jeanne GAILLARD, Die Aktionen der Frauen, in: Jean Bruhat, Jean Dautry, Emile Tersen,
Die Pariser Kommune von 1871, Berlin: Deutscher Verlag der Wissenschaften 1971, 143154
Eckhart GILLEN, Knstlerische Publizisten gegen Romantiker der roten Farbe, in: Kunst in
die Produktion, Berlin: Neue Gesellschaft fr Bildende Kunst 1977, 102157
RoseLee GOLDBERG, Performance Art. From Futurism to the Present, London/New York:
Thames & Hudson 2001
Andreas GRG, Alle Macht den vernetzten Plena!, in: Gerald Raunig (Ed.), TRANSVERSAL.
Kunst und Globalisierungskritik, Vienna: Turia+Kant 2003, 156179
Peter GORSEN, Die sthetik des Proletkult in der sowjetrussischen bergangsgesellschaft
19171932, in: ibid., Transformierte Alltglichkeit oder Transzendenz der Kunst,
Frankfurt/Main: Europische Verlagsanstalt 1981, 83146
Peter GORSEN, Eberhard KNDLER-BUNTE, Bion STEINBORN, Proletkult. Eine
Dokumentation zur Proletarischen Kulturrevolution in Russland, in: sthetik und
Kommunikation. Beitrge zur politischen Erziehung, 56/1972, 63203
Peter GORSEN, Eberhard KNDLER-BUNTE, Proletkult 1. System einer proletarischen
Kultur, Stuttgart: Frommann 1975
206
Peter GORSEN, Eberhard KNDLER-BUNTE, Proletkult 2. Zur Praxis und Theorie einer
proletarischen Kulturrevolution in Sowjetrussland 19171925, Stuttgart: Frommann 1975
Roger V. GOULD, Insurgent Identities. Class, Community, and Protest in Paris from 1848 to
the Commune, Chicago/London: The University of Chicago 1995
Klemens GRUBER, Die zerstreute Avantgarde. Strategische Kommunikation im Italien der
70er Jahre, Vienna/Cologne: Bhlau 1989
Marina GRINI, Kafka in Buffalo. Steve Kurtz und der kulturelle Interventionismus, in:
MALMOE 21, Sommer 2004, 4
Flix GUATTARI, Psychotherapie, Politik und die Aufgaben der institutionellen Analyse,
Frankfurt/Main: Suhrkamp 1976
Flix GUATTARI, Transversalitt, in: ibid., Psychotherapie, Politik und die Aufgaben der
institutionellen Analyse, Frankfurt/Main: Suhrkamp 1976, 3955
Flix GUATTARI, Der Student, der Verrckte und der Katangese, in: ibid., Psychotherapie,
Politik und die Aufgaben der institutionellen Analyse, Frankfurt/Main: Suhrkamp 1976, 6981
Flix GUATTARI, Maschine und Struktur, in: ibid., Psychotherapie, Politik und die
Aufgaben der institutionellen Analyse, Frankfurt/Main: Suhrkamp 1976, 127138
Flix GUATTARI, Machinic Heterogenesis, in: ibid., Chaosmosis. An Ethico-Aesthetic
Paradigm, Bloomington/Indianapolit: Indiana University 1995, 33-57
Flix GUATTARI, Die Kausalitt, die Subjektivitt und die Geschichte, in: ibid.,
Psychotherapie, Politik und die Aufgaben der institutionellen Analyse, Frankfurt/Main:
Suhrkamp 1976, 139166
Flix GUATTARI, Capital as the Integral of Power Formations, in: ibid., Chaosophy, Soft
Subversions, New York: Semiotext(e) 1996, 202-224
Flix GUATTARI, Wunsch und Revolution. Ein Gesprch mit Franco Berardi (Bifo) und Paolo
Bertetto, Heidelberg: Das Wunderhorn 2000
Flix GUATTARI, Die drei kologien, Vienna: Passagen 1994
Flix GUATTARI, Toni NEGRI, Communists Like Us. New Spaces of Liberty, New Lines of
Alliance, New York: Semiotext(e) 1990
Flix GUATTARI, ber Maschinen, in: Henning Schmidgen (Hg.), sthetik und
Maschinismus. Texte zu und von Flix Guattari, Berlin 1995, 115-132
Daniel GURIN, Anarchismus. Begriff und Praxis, Frankfurt/Main: Suhrkamp 1971
Hans GNTER, Karla HIELSCHER, Zur proletarischen Produktionskunst Boris I. Arvatovs,
in: Boris Arvatov, Kunst und Produktion, Munich: Hanser 1972, 116133
Werner HAMACHER, Afformativ, Streik, in: Christiaan L. Hart Nibbrig (Ed.), Was heit
Darstellen?, Frankfurt/Main: Suhrkamp 1994, 340371
Marion HAMM, Reclaim the Streets! Global Protests and Local Space,
http://www.republicart.net/disc/hybridresistance/hamm01_en.htm
Marion HAMM, StrasbourgPlanetActivism, http://ionnek.strg.at/bin/view/Main/
StrasbourgPlanetActivism
Marion HAMM, Ar/ctivism in Physical and Virtual Spaces,
http://www.republicart.net/disc/realpublicspaces/hamm02_en.htm
Michael HARDT, Gilles Deleuze. An apprenticeship in Philosophy, London/Minneapolis:
University of Minnesota Press 1995
Michael HARDT, Antonio NEGRI, Die Arbeit des Dionysos. Materialistische Staatskritik in
207
208
John HOLLOWAY, Change the World Without Taking Power. The Meaning of Revolution
Today, London/Ann Arbor, MI: Pluto Press 2002, 2005
Hrst du, Moskau?!, in: Peter Gorsen, Eberhard Kndler-Bunte, Proletkult 2. Zur Praxis und
Theorie einer proletarischen Kulturrevolution in Sowjetrussland 19171925, Stuttgart:
Frommann 1975, 127129
Anne HUFFSCHMID, Spinnen im Netz. Zapatismus als Maskerade und paradoxe Politik, in:
Ulrich Brand, Ana Esther Cecea (Ed.), Reflexionen einer Rebellion. Chiapas und ein
anderes Politikverstndnis, Mnster: Westflisches Dampfboot 2000, 136176
Gilles IVAIN, Formulary for a New Urbanism,
http://www.cddc.vt.edu/sionline/presitu/formulary.html
Gnther JACOB, Effekte von Grenzberschreitungen. Kulturelle Politik & soziale Distinktion,
in: Gerald RAUNIG (Ed.), Kunsteingriffe. Mglichkeiten politischer Kulturarbeit, Vienna: IG
Kultur sterreich 1998, 192206
James JOYCE, Finnegans Wake, London: Minerva 1992
Olaf KALTMEIER, Jens KASTNER, Elisabeth TUIDER (Ed.), Neoliberalismus Autonomie
Widerstand. Soziale Bewegungen in Lateinamerika, Mnster: Westflisches Dampfboot 2004
Marie Luise KASCHNITZ, Die Wahrheit nicht der Traum. Das Leben des Malers Courbet,
Frankfurt/Main: Insel 1950
Jens KASTNER, Zapatismus und Transnationalisierung. Anmerkungen zur Relevanz
zapatistischer Politik fr die Bewegungsforschung, in: Olaf Kaltmeier, Jens Kastner, Elisabeth
Tuider (Ed.), Neoliberalismus Autonomie Widerstand. Soziale Bewegungen in Lateinamerika, Mnster: Westflisches Dampfboot 2004, 251275
Fritz KELLER, Wien, Mai 68 Eine heie Viertelstunde, Vienna: Junius 1983
Fritz KELLER, Mailfterl ber Krhwinkel, in: Brbel Danneberg, Fritz Keller, Ali
Machalicky, Julius Mende (Ed.), Die 68er. Eine Generation und ihr Erbe, Vienna: Dcker
1998, 3667
Hubert KLOCKER (Ed.), Wiener Aktionismus 2. 19601971. Der zertrmmerte Spiegel,
Klagenfurt: Ritter 1989
Hubert KLOCKER, Die Dramaturgie des Organischen, in: ibid. (Ed.), Wiener Aktionismus 2.
19601971. Der zertrmmerte Spiegel, Klagenfurt: Ritter 1989, 4155
Hubert KLOCKER, 12 Aktionen. Otto Muehls 'Meditationen' zur Totalrevolution, in: Otto
Muehl, Aspekte einer Totalrevolution, Cologne: Knig 2004, 3453
Georg KLUTE, Formen nomadischer Migrationen, in: furthur. aspekte der bewegungslehre,
Berlin: Institut fr Nomadologie 2003, 4655
Eberhard KNDLER-BUNTE, Chronik zur politischen Entwicklung des Proletkult 1917
1923, in: sthetik und Kommunikation. Beitrge zur politischen Erziehung, 56/1972, 153
190
Fritz KOECHLIN, Die Pariser Commune im Bewusstsein ihrer Anhnger, Basel: Don
Quichotte 1950
Fritz KRAUSE, Pariser Commune 1871, Frankfurt/Main: Verlag Marxistische Bltter 1971
Julia KRISTEVA, Revolt, She Said, Los Angeles: Semiotext(e) 2002
Rdiger KROHN, Richard Wagner und die Revolution von 1848/49, in: Wagner-Handbuch,
Stuttgart: Krner 1986, 86100
Peter KROPOTKIN, Die Pariser Kommune, in: Dieter Marc Schneider (Ed.), Pariser
Kommune 1871, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt 1971, Vol. I, 2335
209
210
Rosa LUXEMBURG, Massenstreik, Partei und Gewerkschaften, in: ibid., Schriften zur
Theorie der Spontaneitt, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt 1969, 89161 /
Rosa LUXEMBURG, Schriften zur Theorie der Spontaneitt, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt
1969 / http://www.marxists.org/archive/luxemburg/index.htm
Roza LUKSEMBURG, Socijalna reforma ili revolucija?, Beograd, 1976
Heinrich MANN, Geist und Tat, in: Wolfgang Rothe (Ed.), Der Aktivismus 19151920,
Munich: dtv 1969, 2328
Heinrich MANN, Das junge Geschlecht, in: Wolfgang Rothe (Ed.), Der Aktivismus 1915
1920, Munich: dtv 1969, 9599
MAO Tse-Tung, Untersuchungsbericht ber die Bauernbewegung in Hunan, in: ibid.,
Ausgewhlte Werke, Vol. 1, Peking: Verlag fr fremdsprachige Literatur 1968, 2163
MAO Tse-Tung, Report on an Investigation of the Peasant Movement in Hunan,
http://www.marxists.org/reference/archive/mao/selected-works/volume-1/mswv1_2.htm
Oliver MARCHART, Von Proletkult zu Kunstkult oder Was Sie schon immer ber kulturelle
Hegemonie wissen wollten, aber in 'Texte zur Kunst' nicht finden konnten, in: Gerald Raunig
(Ed.), Kunsteingriffe. Mglichkeiten politischer Kulturarbeit, Vienna: IG Kultur sterreich
1998, 120127
Oliver MARCHART, Alles nur Theater? Alles nur Politik, in: Der Standard, 11 August 2001,
and http://www.eipcp.net/diskurs/d06/text/marchart_de.html
Oliver MARCHART, The Crossed Place of the Political Party,
http://www.republicart.net/disc/empire/marchart02_en.htm
Oliver MARCHART, Staging the Political (Counter-)Publics and the Theatricality of Acting,
http://www.republicart.net/disc/publicum/marchart03_en.htm
Oliver MARCHART, sthetik des ffentlichen. Eine politische Theorie knstlerischer Praxis,
Vienna: Turia+Kant 2006, publication pending
Greil MARCUS, Lipstick Traces. Von Dada bis Punk Eine geheime Kulturgeschichte des 20.
Jahrhunderts, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt 1996
Karl MARX, Der achtzehnte Brumaire des Louis Bonaparte, in: Karl Marx, Friedrich Engels,
Werke, 8, Berlin: Dietz 1978, 111207 / The Eighteenth Brumaire of Louis Napoleon,
http://www.marxists.org/archive/marx/works/1852/18th-brumaire/
Karl MARX, Der Brgerkrieg in Frankreich (Adresse des Generalrats vom 30.5.1871), in: Karl
Marx, Friedrich Engels, Werke, 17, Berlin: Dietz 1976, 313362 / The Civil War in France,
http://www.marxists.org/archive/marx/works/1871/civil-war-france/index.htm
Karl MARX, Erster Entwurf zum 'Brgerkrieg in Frankreich', in: Karl Marx, Friedrich Engels,
Werke, 17, Berlin: Dietz 1976, 493571 / First Draft of 'The Civil War in France',
http://www.marxists.org/archive/marx/works/1871/civil-war-france/drafts/index.htm
Karl MARX, Zweiter Entwurf zum Brgerkrieg in Frankreich, in: Karl Marx, Friedrich
Engels, Werke, 17, Berlin: Dietz 1976, 572610 / Second Draft of 'The Civil War in France',
http://www.marxists.org/archive/marx/works/1871/civil-war-france/drafts/index.htm
Karl MARX, Fragment ber Maschinen, in: Grundrisse der Kritik der politischen konomie,
MEW 42, Berlin 2005, 590-609
Karl Marx, Das Elend der Philosophie, MEW 4, Berlin 1990, 63-182 / The Poverty of
Philosophy, http://www.marxists.org/archive/marx/works/1847/poverty-philosophy/
Karl Marx, Das Kapital, MEW 23, Berlin 1998 /
http://www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/index.htm
211
212
Roberto OHRT (Ed.), Das groe Spiel. Die Situationisten zwischen Politik und Kunst,
Hamburg: Nautilus 2000
On Fire. The battle of Genoa and the anti-capitalist movement, London: One Off Press 2001
Roger PASSERON, Honor Daumier und seine Zeit, Fribourg/Wrzburg: Popp 1979
Franz PFEMFERT, Ich setze diese Zeitschrift gegen diese Zeit, Ed. Wolfgang Haug, Darmstadt:
Luchterhand 1985
Franz PFEMFERT, Der Karriere-Revolteur, in: ibid., Ich setze diese Zeitschrift gegen diese
Zeit, Ed. Wolfgang Haug, Darmstadt: Luchterhand 1985, 121129
Erwin PISCATOR, Die politische Bedeutung der Aktion, in: Paul Raabe (Ed.),
Expressionismus. Aufzeichnungen und Erinnerungen von Zeitgenossen, Olten/Freiburg im
Breisgau: Walter 1965
Michaela PSCHL, 'beyond the limitations of the rectangular frame'. La Commune, DV, 345
Min., Peter Watkins, 1999,
http://www.republicart.net/disc/representations/poeschl01_en.htm
Pierre Joseph PROUDHON, Bekenntnisse eines Revolutionrs, Reinbek bei Hamburg:
Rowohlt 1969
Gerald RAUNIG (Ed.), Kunsteingriffe. Mglichkeiten politischer Kulturarbeit, Vienna: IG
Kultur sterreich 1998
Gerald RAUNIG, Charon. Eine sthetik der Grenzberschreitung, Vienna: Passagen 1999
Gerald RAUNIG, Wien Feber Null. Eine sthetik des Widerstands, Vienna: Tura+Kant 2000
Gerald RAUNIG, Groeltern der Interventionskunst, oder Intervention in die Form. Rewriting
Walter Benjamins 'Der Autor als Produzent', in: Context XXI, 3/2001, 46
Gerald RAUNIG, Spacing the Lines. Konflikt statt Harmonie. Differenz statt Identitt.
Struktur statt Hilfe, in: Stella Rollig und Eva Sturm (Ed.), Drfen die das? Kunst als sozialer
Raum, Vienna: Turia+Kant 2002, 118127
Gerald RAUNIG (Ed.), TRANSVERSAL. Kunst und Globalisierungskritik, Vienna: Turia+ Kant
2003
Gerald RAUNIG, Transversale Multituden, in: ibid. (Ed.), TRANSVERSAL. Kunst und
Globalisierungskritik, Vienna: Turia+Kant 2003, 1118
Gerald RAUNIG, Bruchlinien des Schnen. Heterogenese politischer sthetik, in: Stefan
Nowotny, Michael Staudigl (Ed.), Grenzen des Kulturkonzepts. Meta-Genealogien, Vienna:
Turia+Kant 2003, 205220
Gerald RAUNIG, Kriegsmaschine gegen das Empire. Zum prekren Nomadismus der
VolxTheaterKarawane, in: furthur. aspekte der bewegungslehre, Berlin: Institut fr
Nomadologie 2003, 47
Gerald RAUNIG (Ed.), Bildrume und Raumbilder. Reprsentationskritik in Film und
213
214
215
216
217
VOLXTHEATER FAVORITEN, Penthesilea. Eine Hundsoper sehr frei nach Kleist, Archiv
Volxtheater Favoriten, sowie http://www.no-racism.net/volxtheater/_html/_penth1. htm
VOLXTHEATER FAVORITEN, Bezahlt wird nicht! Programmheft, Archiv Volxtheater
Favoriten, sowie http://www.no-racism.net/volxtheater/_html/_bwn1.htm
VOLXTHEATER FAVORITEN, Konzept, http://www.no-racism.net/volxtheater/
_html/_konz0.htm
VOLXTHEATER FAVORITEN, Schluss mit lustig: ein Land dreht durch!, http://noracism.net/volxtheater/_html/_sml1.htm
VOLXTHEATER FAVORITEN, EKH-Tour 2000, http://www.noracism.net/volxtheater/_html/_ekht1.htm
Richard WAGNER, Ausgewhlte Schriften, Leipzig: Reclam 1982
Richard WAGNER, Die Kunst und die Revolution, in: ibid., Ausgewhlte Schriften, Leipzig:
Reclam 1982, 144178
Peter WEIBEL, Kunst: Strung der ffentlichen Ordnung?, in: Im Namen des Volkes. Das
gesunde Volksempfinden als Kunstmastab, Duisburg: Wilhelm-Lehmbruck-Museum 1979,
4865
Kathrin WILDNER, ZAPATOUR 2001. Und der zapatistische Kampf als eine neue Form des
politischen Widerstands, in: Kulturrisse 03/2001, 41 f.
Ulf WUGGENIG, Fragmentation and Cooptation.,On the problematic aspects of hybridity in
oppositional art forms,
http://www.republicart.net/disc/hybridresistance/wuggenig01_en.htm
Ulf WUGGENIG, The Empire, the Northwest and the Rest of the World. 'International
Contemporary Art' in the Age of Globalization,
http://www.republicart.net/disc/mundial/wuggenig02_en.htm
Slavoj IEK, Revolution at the Gates. iek on Lenin, London/New York: Verso 2002
Zwei links zwei rechts: Ex-Linke verstricken sich im rechten Netz,
http://www.nadir.org/nadir/initiativ/daneben/archiv/antifa/intervention/track02.html
Navedene internet adrese web sajtova su poslednji put proverene u martu 2006. godine.
218
Biografija autora
Gerald Raunih (Gerald Raunig) je filozof i teoretiar umetnosti iz Bea, Austrija. Jedan je od
direktora Evropskog instituta za progresivne kulturne politike iz Bea (EIPCP/E-ropean
Institute for Progressive Cultural Policies, Vienna) i koordinator transnacionalnog istraivakog projekta transform (http://transform.eipcp.net, 2005-2008). Predaje politiku estetiku na
Institutu za filozofiju Univerziteta u Klagenfurtu i na odseku za vizuelne studije Univerziteta u
Luneburgu. Ko-urednik je edicije "republicart. Kunst und ffentlichkeit" i "es kommt darauf
an. Texte zur Theorie der politischen Praxis", Turia+Kant, Be. lan je urednikog kolektiva u
austrijskom asopisu za radikalnu, demokratsku kulturnu politiku, Kulturrisse i viejezinog
web urnala transversal.
Do sada je objavio sledee knjige: Kunst und Revolution. Knstlerischer Aktivismus im langen
20. Jahrhundert, Wien: Turia+Kant 2005; PUBLICUM. Theorien der ffentlichkeit, Wien:
Turia+Kant 2005 (ed. by Gerald Raunig and Ulf Wuggenig).
219
Svako kopiranje i dalje korienje tekstova iz knjige je dobrodolo (izuzev upotrebe u okviru
rasistikog, seksistikog, faistikog i antisemitskog konteksta).
220