Professional Documents
Culture Documents
Bajke - Hans Kristijan Andersen
Bajke - Hans Kristijan Andersen
BAJKE
"ta je ovo?!" pomisli car. "Ja nita ne vidim. Pa to je uasno! Zar sam
ja glup? Ili ne zasluujem da budem car? Pa to bi bilo najstranije to bi me
moglo zadesiti!"
Nije htio da prizna da nita ne vidi, pa je toboe zadovoljno klatio glavom
i, gledajui u prazan razboj, ponavljao:
O, ba je, ba je lijepo! Taj va rad zasluuje moje najvie priznanje!
Sada je i itava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala:
E, ba je, ba je lijepo! I savjetovali su caru da se odmah na prvoj
procesiji pojavi u odjei od te divne tkanine.
Svi su bili ushieni, od usta do usta je ilo:
Divno! Krasno! Velianstveno!
Obojicu varalica car je odlikovao ordenom vitekog krsta i dodijelio im
titulu tkakog viteza.
Cijelu no uoi sveane procesije varalice su probdjele pored esnaest
zapaljenih svijea. Svi su mogli da vide kako se toboe ure da zavre carevu
odjeu. Skidali su sa razboja nepostojeu tkaninu, u vazduhu su je toboe sjekli
velikim makazama, ili su je iglama bez konca i najzad su rekli:
Evo, odjea je gotova!
Car prie u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoe ruke
kao da neto dre i rekoe:
Evo hlaa! Evo kaputa! Evo ogrtaa! Sve je kao pauina! ovjek bi
mogao pomisliti da na tijelu nema nita, ali u tome i jeste prava vrijednost ove
tkanine!
Da, da, tako je! u jedan glas potvrdie dvorani iako nita nisu vidjeli.
Hoete li sada, Vae Velianstvo, biti tako ljubazni da odloite svoju staru
odjeu! rekoe varalice. Novu emo vam dati pred velikim ogledalom!
Car skide sa sebe staru odjeu i varalice poee da mu toboe dodaju
komad po komad nove odjee, a onda ga uhvatie oko struka i poee da mu
toboe skute namjetaju. Oni tako posluju oko njega, a car se pred ogledalom
samo vrti i okree.
Boe, kako je divno saiveno! Kao saliveno je! divila se sva careva
pratnja. Kakva ara, kakve boje! Zaista dragocjena odora!
Vae Velianstvo, napolju, ve ekaju nosai sa baldahinom to e ga u
procesiji nositi nad vaom glavom! raportirao je komandant parade.
Dobro, dobro, ja sam ve gotov! odgovorio je car. Dobro mi stoji, zar
ne?! i okrenu se pred ogledalom kao da hoe da jo jednom paljivo osmotri
svoju raskonu pojavu.
Komornici koji su bili zadueni da mu nose skute podigli su ih toboe sa
poda i krenuli za njim drei ruke u vazduhu i strahujui da se ne bi primijetilo
da te skute i ne vide.
I tako je car iao u procesiji pod divnim baldahinom, a iskupljena svjetina
na ulicama i prozorima je ponavljala:
Boe, novoj carevoj odjei nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti!
Kako mu sve krasno stoji!
Niko nije htio da prizna da nita ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da
nije dorastao svojoj dunosti.
Dosada nijedna careva odjea nije doivjela takvo priznanje.
Ali najednom je neko dijete povikalo:
Pa car je go!
Ah, boe moj, taj neduni glasi! zabrzao je uplaeni otac.
Ali ve istog trenutka se zauo apat:
Dijete kae da je car go! Car je bez odore!
I odmah zatim poee da viu svi u jedan glas:
Car je bez odore! Bez odore!
Car je pretrnuo vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odluio da u
procesiji ostane do kraja, i sada zauze jo dostojanstvenije dranje.
A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojee skute.
LETEI KOVEG
Bio jednom jedan trgovac koji je bio tako bogat da je mogao svojim
srebrenjacima poploati itavu svoju ulicu pa i dio susjedne. Ali on to nije
uinio, nego je svoj novac tako vjeto ulagao da je za svaki uloeni srebrenjak
zlatnik dobijao. Eto takav je to bio trgovaki vjetak, bio pa i umro.
Njegov sin je naslijedio itavo to veliko blago, ali on se odao bezbrinom
ivotu, iz noi u no je iao na razne zabave, od novanica pravio zmajeve a
zlatnike mjesto kamenih ploica bacao da kao abice skakuu povrinom jezera.
Tako je ubrzo rastraio itavo bogatstvo, od onog silnog novca ostala su mu
samo jo etiri ilinga, a od odjee samo jo jedne papue i stara kuna haljina.
Sad su ga ostavili i njegovi prijatelji, jer su se stidjeli da izau s njim na ulicu.
Ali jedan od njih, dobriina po dui, jednog dana mu je poslao stari koveg sa
porukom: "Pakuj se!" Lijepo je to bilo od njega, ali on nije imao ta da pakuje,
pa zato je sam sjeo u koveg.
Ali to je bio neobian koveg, im bi neko pritisnuo bravu, koveg bi
poletio. Tako je bilo i sada. im je trgovaki sin pritisnuo bravu, koveg je s
njim zajedno izletio kroz dimnjak i poletio nebu pod oblake. Dno je poelo
pucketati i njega je jeza hvatala pri pomisli da se, ne daj boe, provali i da on
zajedno sa komadima kovega tresne na zemlju.
Letei tako sve dalje i dalje, stigao je u Tursku. Koveg sakrije pod suho
lie i krene u grad. A to je mogao bez po brige, jer u Turskoj svi idu odjeveni
kao i on u kunoj haljini i u papuama. Idui tako, na putu sretne dojilju s
malim djetetom i upita je:
Sluaj ti, turska dojiljo! Kakvi su ono veliki dvori pokraj samog grada to
su im prozori onako visoko uzdignuti?
naa porodica se raspala. Starjeina naeg roda je postao veliki jarbol na jednom
divnom brodu i mogao je da plovi irom itavog svijeta. Druge grane su stigle
na druga mjesta, a mi eto imamo dunost da ljudima palimo svjetlo. Zato nas
smatraju odlinicima koji su doli u ovu kuhinju.
A sa mnom je drukije! javio se gvozdeni lonac pored kojeg je leala
ibica. Otkako sam doao na svijet, stalno me struu i kuhaju. Ja odgovaram za
vrstinu i, ako emo pravo, ja sam prvi u ovoj kui. Moje najvee zadovoljstvo
je kada se poslije jela opet ist i lijep naem na polici i sa drugovima mogu da
vodim pametne razgovore. Ali mi svi, izuzevi vedricu za vodu, koja ponekad
sie u dvorite, ivimo unutra. Na jedini izvor novosti je korpa za pijacu, ali
ona tako buntovniki govori o vladi i narodu. Da, nedavno je ovdje s nama bio i
jedan stari glineni lonac, ali njega je to korpino buntovanje toliko uplailo da je
pao i u komadie se razbio. Kaem vam, ta korpa je veoma slobodoumnih
nazora!
Eh, previe si se ti raspriao! upade kresivo i tako udari o kremen da
iskre poletjee na sve strane. Zar nije bolje da se malo proveselimo?!
Hajde da priamo o tome ko je vaniji! doekala je ibica.
Ja ne volim da govorim o sebi! zaula se zemljana inija. Dajte vi da
mi ovo vee pretvorimo u zabavno vee! Ja u da ponem. Priau vam neto
to je svaki od nas doivio. A onda neka svako tako neto ispria, i eto nam
zabave. Evo da ponem:
Pored Baltikog mora, pored velikih bukovih gora ...
Divan poetak! uzviknue tanjiri u jedan glas. To e sigurno biti neto
to nam se svia!
Da, eto, tamo sam ja provela mladost u jednoj mirnoj porodici. Namjetaj
smo glaali, podove prali a svakih etrnaest dana zavjese mijenjali!
Kako vi zanimljivo priate! javila se metlica za prainu. Odmah se
osjea da govori ensko eljade, sve proima red i istoa!
Jest, jest, odmah se osjea! uzviknu vedrica i kako od veselja poskoi,
ak i pod malo vodom zapljusnu.
A inija je nastavila da pria. Svretak njene prie bio je isto tako lijep kao
i poetak.
Tanjiri su zveckali od radosti, a metla je izvukla zeleni perun iz sanduia
sa pijeskom i zakitila iniju, jer je znala da e to naljutiti sve ostale i jer je
oekivala ono: "Ako ja tebe zakitim danas, ti e mene sutra!"
A sada da se igra! uzviknu ara i zaigra. Boe dragi, koliko je samo
izdizao onu svoju jedinu nogu! Stara navlaka na stoliu u oku se razderala
toliko se naprezala da bolje vidi to udo od igre.
Zar i mene ne bi mogli ovjenati! viknuo je ara.
I njega su zakitili.
Primitivci! progunala je ibica.
O, ta mu sve nisu govorili! Koga god je pitao, svak je to drukije vidio, ali
svi su se slagali u tome da je bilo divno!
Jedan mu je rekao:
Vidio sam svetog gromovnika! Oi su mu kao zvijezde svijetlile, a brada
mu je bila kao zapjenjeno more!
Drugi je govorio:
Letio je na ognjenom platu. A iz nabora tog plata su nas gledali udesni
mali meleki, anelii!
Da, danas se, eto, nasluao divnih stvari, a sutra je njegova svadba.
Poao je nazad u umu da sjedine u svoj koveg. Ali ta je to? Koveg je
izgorio. Poslije onog njegovog vatrometa u kovegu je ostala jedna iskra, ona je
planula, i od kovega je ostao samo pepeo.
On vie nije mogao letjeti, vie nije mogao doi do svoje zarunice.
A sultanija je itav taj dan stajala na krovu i ekala ga. Ona ga jo i sada
eka, a on krui svijetom i pria svoje prie. Samo njegove prie nisu vie onako
vedre i vesele kao njegova pria o ibicama.
CVIJEE MALE IDE
Umrlo je moje jadno cvijee! uzviknula je mala Ida. Sino je bilo
tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zato mi je cvijee uvelo? pitala je
studenta koji je sjedio na divanu.
Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da pria i da izrezuje
zanimljive slike i srca s malim damama to pleu, i cvijee, i velike dvorce na
kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladi koji je umio da je zabavi.
Zato mi je danas cvijee tako jadno i tuno? ponovo ga je pitala Ida i
pokazala svoj sasvim uveli buketi cvijea.
A zna li ti zato ti je takvo cvijee? odgovorio joj je student. Ono je
sino bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave.
Ih, kao da cvijee umije da plee?! doekala je mala Ida.
Jo kako umije! odgovorio je student. Kad se unoa i kad mi
spavamo, onda ono poinje da se veseli i skae. Gotovo svake noi je ples!
A mogu li djeca da dou na taj ples?
Mogu! odgovorio je student. I svi mali krasuljci i urice!
A gdje plee to divno cvijee? opet e mala Ida.
Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog ljetnikovca sa
onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove to doplove do tebe
kad vide da e im baciti hljeba. Mogu ti rei tamo se odrava glavni ples!
Ba jue sam s majkom bila tamo! rekla je Ida. Sa drvea je opalo
lie, a cvijeu vie ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo!
Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! objasnio joj je student. Trebalo je da
zna da cvijee odmah pohita u ljetnikovac im kralj i dvorani presele u grad.
Tada i poinje pravo slavlje i veselje. Dvije najljepe rue sjednu na prestolje, i
to su onda kralj i kraljica. Sve one divne pijetlove kreste sa svojim crvenim
perjanicama se postroje sa strane i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici.
Zatim se skupe svi najljepi cvjetovi. I tada poinje veliki ples. Plave ljubiice
su pomorski oficiri, one pleu sa zumbulima i afranima i nazivaju ih
gospoicama. Tulipani i visoki uti ljiljani se koe i epure kao stare gospoe:
oni paze da se lijepo plee i da sve bude kako plesna pravila nalau.
Ali zar smije cvijee da prireuje igranke u kraljevom ljetnikovcu?
pitala je Ida.
Pa o tome niko nita ne zna! odgovorio je student. Ponekad, dodue,
naie stari domar sa svojim velikim svenjem kljueva, ali im cvijee uje
zveket kljueva, odmah utihne, sakrije se za dugake zavjese i samo proviruje.
"Dobro osjeam miris, cvijee je tu negdje!" guna stari domar, ali on ne moe
da ga vidi.
Ba je to zanimljivo! pljesnula je ruicama mala Ida. A zar ni ja ne
bih mogla da vidim to cvijee?
Kako da ne bi! odgovorio je student. Samo nemoj zaboraviti, kad
bude prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno e ga vidjeti! I ja
sam ga danas gledao. Na divanu se uti narcis, ispruio se kao prava dvorska
dama.
A moe li tamo da doe i cvijee iz botanike bate? Moe li ono da
pree toliki put?
Sigurno da moe! rekao je student. Ako hoe, ono moe i da prhne!
Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, ute i bijele? Zar nisu kao cvijee? Oni
su nekad i bili cvijee. A onda su jednog dana skoili sa svojih stabljika, svojim
laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u visinu. A poto su bili dobri,
dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne moraju vraati na svoje stabljike. Tako
su se eto njihove latice pretvorile u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne?
Ali moe se desiti da cvijee iz botanike bate nije dolazilo u kraljev
ljetnikovac. Moda ono i ne sluti kako je tamo nou veselo. A sada u ti rei
neto to bi zaprepastilo tvog susjeda profesora botanike. Ti ga poznaje, zar ne?
Kad doe u njegov cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u
ljetnikovcu zabava, i on e to odmah rei drugima, pa e svi pobjei iz
cvijetnjaka. A ako profesor tada doe u svoj cvijetnjak pa vidi da nema njegovog
cvijea, on nee ni pomisliti ta se s njim dogodilo.
Ali kako e taj cvijet rei drugima? Pa cvijee ne govori!
Ne, ne govori rekao je student. Ali ono se sporazumijeva pokretima i
znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapue vjetar, kako cvijee klima
glavom, mae listovima i treperi? Cvjetovi se tako sporazumijevaju, tano kao
mi naim govorom.
A razumije li profesor taj njihov govor? pitala ga Ida.
Razumije! Iziao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu veliku
koprivu kako liem daje znakove jednom lijepom crvenom karanfilu i tim
znakovima mu govori: "Tako si lijep, tako si mi drag!" A tako neto profesor nije
dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su njeni prsti. A ona ga je tako
oarila da profesor nikada vie nije dirnuo u koprivu.
Ba je to zanimljivo! nasmijala se mala Ida.
Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! zauo se sada glas
dosadnog savjetnika koji je opet doao u posjetu i sjedio na divanu.
Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on
izrezuje one svoje smijene i zabavne sliice sad nekog kradljivca srdaca kako
na vjealima dri ukradeno srce, sad opet neku staru vjeticu kako jae na metli i
na nosu dri svog mua i tome slino. Savjetnik to nije trpio, pa je, kao i sada,
uvijek govorio: "Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe
izmiljotine!"
Meutim, maloj Idi se svialo to to je student govorio o njenom cvijeu. O
tome je ona sada razmiljala. Cvijee je svu no plesalo, pa je bilo umorno, i
zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona uze svoj buketi
cvijea i ode do svojih igraaka to su se nalazile na stolu i u ladici. Njena lutka
Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida ree:
Sofija, morae da ustane iz postelje i da se za noas zadovolji
spavanjem u ladici. Zna, moje jadno cvijee je bolesno, pa neka legne u tvoju
postelju, moda e se tada oporaviti!
Ida podie svoju lutku, ali ona je bila namrgoena i nije htjela da kae ni
jednu jedinu rije ljutila se to mora napustiti svoju postelju.
Sada Ida poloi cvijee u lutkinu postelju i prekri ga malim pokrivaem.
Posavjetova cvijeu da mirno lei i ree da e mu skuhati aj da bi ozdravilo i
ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oi, ona navue zavjesicu oko
njegove posteljice.
itavo vee je Ida razmiljala o tome to joj je student priao, a kada je i
ona morala u postelju, nije se mogla uzdrati a da ne proviri ispod zavjese gdje
su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho ree:
Znam ja da ete i vi noas na ples!
Meutim, cvijee se dralo kao da nita ne razumije, nije trepnulo ni
jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijee pretvara.
A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi. Razmiljala je o
tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako cvijee plee u kraljevom
ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno cvijee odlazilo na ples. U tom
razmiljanju su joj se sklopile oi i ona je utonula u san.
Usred noi Ida se probudila. Sanjala je o cvijeu i studentu. Opet je
savjetnik grdio studenta zato joj puni glavu svojim glupostima. Ali u spavaoj
sobi je bilo sasvim tiho na stolu je gorjela nona svjetiljka, a otac i majka su
mirno spavali.
"Ba bih voljela znati da li je moje cvijee jo u Sofijinoj postelji?"
pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odkrinutim vratima. Cvijee i
njene igrake bili su na svom mjestu.
Mala Ida osluhnu za trenutak inilo joj se da neko svira na klaviru, ali
sasvim sasvim tiho i tako njeno kako nikada ranije nije ula.
Sada sigurno svi cvjetovi pleu! Boe, kako bih voljela da to vidim!
proaptala je Ida, ali se nije usuivala da ustane da ne bi roditelje probudila.
"Kad bi barem cvijee ovamo dolo!" mislila je Ida, ali cvijee nije
dolazilo, a ona njena muzika i dalje se ula. Ona je zvuala tako divno da Ida
vie nije mogla izdrati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu.
O, kakvu je krasotu ugledala!
U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je kroz
prozor obasjavao itav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana. Svi zumbuli i
svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugaka reda. Nijednog vie
nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne saksije. Cvijee je plesalo.
Sve jedan uz drugog, drei se svojim listovima kao rukama, cvjetovi su
oaravajue plesali. A za klavirom je sjedio onaj veliki uti ljiljan o kojem joj je
student ljetos rekao: "Pogledaj koliko lii gospoici Lini!" Svi su se tada smijali,
a sada se i maloj Idi inilo da taj uti cvijet zaista lii na gospoicu Linu. Pa i
sada kad je svirao, on se drao kao neka gospoica naginjao je svoje uto lice
as na jednu, as na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici.
Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki plavi
afran skoio na sto na kojem su se nalazile njene igrake, poao prema lutkinoj
postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je lealo njeno bolesno cvijee, ali se ono sada
uspravilo i klimnulo glavom izraavajui tako elju da i ono zaplee. Sada i mali
patuljak, kome je neko odbio donju usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeu.
Idino cvijee ustade i, sada potpuno oporavljeno, ode meu ostale cvjetove, poe
da plee i da se s njima zajedno veseli.
Najednom kao da neto pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo, pokladni tap
je skoio na noge kao da je i njemu bilo mjesto meu cvijeem. A i bio je lijep
na vrhu je imao malu votanu lutku koja je na glavi imala iroki eir, upravo
onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je raljasti tap poeo da plee mazurku i
da lupka sa svoje tri crvene drvene noge. Cvjetovi su prestali da pleu, jer oni su
bili i suvie laki i njeni da bi mogli tako udarati nogama o pod.
Sada se i votana lutka na pokladnom tapu istee, zavrtje se iznad svog
papirnatog cvijea i povika:
Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe
izmiljotine!
U tom trenutku lutka je sasvim liila na savjetnika sa irokim eirom. Bila
je isto onako uta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato cvijee poe udarati
po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj preanji oblik. Mala Ida se
od srca nasmijala:
Kako je to smijeno!
Ida se smijala, a pokladni tap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik, htio ne
htio. Pokuavao je opet da se izdui, ali se opet smanjivao u utu votanu lutkicu
sa velikim crnim eirom.
sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je leala u ladici gdje ju je i ostavila, ali je bila
veoma sanjiva.
Zar se ne dosjea ta bi morala da mi kae? pitala je mala Ida, ali
Sofija ju je samo tupo gledala i uopte nije odgovarala.
Nisi dobra ukori je Ida a ipak su svi plesali s tobom.
Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke lijepe
ptice, otvori je, u nju poloi svoje cvjetove i ree:
Neka to bude va koveg. A kada dou moji norveki roaci, oni e mi
pomoi da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ete dogodine ponovo izrasti i biti
jo ljepi!
Ti njeni norveki roaci bila su dva djeaka Jonas i Adolf. Njima je otac
kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih pokau Idi.
Ida im je sve ispriala o svom jadnom cvijeu i zamolila ih da joj pomognu
da ga sahrani.
Djeaci su poli naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida je ila
za njima sa mrtvim cvijeem u kutiji. Kada su u vrtu djeaci iskopali grob, Ida
poljubi svoje cvijee, a zatim ga sa kovegom poloi u zemlju.
Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer nisu imali
ni puaka ni topova.
ZARUNICI
Zvrk i lopta su zajedno leali u ladici za igrake, pa jednog dana zvrk ree
lopti:
Zar mi ne bi mogli da se zaruimo kada ve i onako zajedno leimo u
ladici?
Ali ta lopta je bila saivena od safijana i zato je bila uobraena kao neka
otmjena gospoica, pa mu na to nije ni odgovorila.
Sljedeeg dana doe djeak ije su bile te igrake, uze zvrk pa ga oboji
crveno i zlatno, a u sredinu mu zakuca mesingani ekser sa sjajnom okruglom
glavicom. Divno je bilo sada pogledati kada je zvrk poeo da se vrti naokolo.
Pogledajte! Pogledajte me! dovikivao je zvrk lopti. ta sada kaete?
Zar ne bi mogli da se zaruimo? Zar nismo prikladni jedno za drugo? Vi skaete
a ja pleem! Niko od nas dvoje ne bi bio sretniji!
To vi tako mislite! odgovorila je lopta. Vi, izgleda, ne znate da su moj
otac i majka bili safijanske papue i da je u meni pluto!
Da, ali ja sam od mahagonijeva drveta! uzvratio je zvrk. Mene je
gradski sudija lino tokario na svom vlastitom strugu, i to je za njega bilo veliko
zadovoljstvo!
A da li vam to ba mogu vjerovati? sumnjiavo je otegla lopta.
Nikad me bi ne dotakao ako vam laem! zakleo se zvrk.
Da, ali knjigu u kojoj sam itao o slavuju poslao mi je sam japanski car i
ona ne moe biti neistinita. Hou da ujem slavuja! I hou da mi veeras ovdje
pjeva! On je u mojoj najveoj milosti! Ako mi veeras slavuj ne bude ovdje, svi
dvorani e dobiti batine po trbuhu, i to poslije veere!
Tsig-pe! naklonio se nadzornik, pa se opet ustrao po stepenicama, po
dvoranama i hodnicima. Za njim je trala polovina dvorana, jer niko nije htio da
bude bijen po trbuhu. Svi su se raspitivali za tog znamenitog slavuja, za koga je
znao itav svijet, samo ne carev dvor.
Najzad su u kuhinji naili na jednu sirotu djevojicu koja im je odgovorila:
Boe! Pitate za slavuja?! Kako ga ne bih znala! Kako samo lijepo pjeva!
Svako vee ja sa stola nosim poneto ostataka kui, bolesnoj majci, tamo dolje
kod morske obale, pa kad se vraam, onako umorna, zastanem u umi da se
odmorim i tada sluam slavujevu pjesmu. Kad sluam to njegovo biglisanje,
suze mi teku niz lice i ini mi se da me majka ljubi...
Sluaj ti, mala kuharice! ree joj nadzornik dvora. Ja u ti osigurati
stalno zaposlenje u kuhinji i dobie dozvolu da gleda cara kad jede ako nas
odvede tamo gdje taj slavuj pjeva. Jer, car je naredio da mu jo veeras tog
slavuja dovedemo!
I tako oni krenue u umu gdje je slavuj pjevao. Pola je s njima i polovina
dvorskog osoblja. I dok su tako ili, najednom negdje krava muknu.
Oh, oh, evo ga! uzviknuo je neki dvorjanin. Kolika je to snaga kod
tog malog ivineta! A siguran sam da sam ga negdje i ranije uo!
Ne, to je krava muknula! objasnila mu je mala kuharica. Daleko smo
mi jo od pravog mjesta. Onda se iznenada zaulo ablje kreketanje.
Divno! sada je uzviknuo kineski dvorski svetenik. ujem ga! Breca
kao malo crkveno zvono!
Ma nije, to su abe! i njemu je objasnila mala kuharica i dodala: Ali ja
mislim da emo skoro i slavuja uti.
I, zaista, sada se oglasio slavuj.
To je on! uzviknula je djevojica. ujete li ga? Eno ga! i pokaza
rukom na malu sivu ptiicu u granju.
Je li mogue?! zaudio se nadzornik dvora. Nikada ne bih pomislio da
je takav! Kako je neugledan! Sigurno je i boju izgubio kada je ugledao pred
sobom ovoliki otmjeni svijet!
Slavujiu! veselo mu je doviknula mala kuharica. Na milostivi car
eli da mu pjeva!
Vrlo rado! odgovorio je slavuj i poeo tako pjevati da ga je bilo milina
sluati.
Kao da stakleni zvonii zvone! ree nadzornik dvora. Pogledaj samo
kako mu se grlace napree. Zaista je udno da ga prije nismo uli. Veliki uspjeh
e imati na dvoru!
Hoe li car da mu jo pjevam? pitao je slavuj mislei da je i car meu
njima.
vratu joj je visila mala traka sa natpisom: "Slavuj japanskog cara je pravo
ubotvo prema slavuju kineskog cara!"
Divno reeno! rekli su svi na dvoru, a ovjek koji je donio tu vjetaku
pticu dobio je zvanje "vrhovnog carskog pticonoe".
A sada neka zajedno pjevaju! Ala e to biti duet!
I pjevali su zajedno, ali nikako se nisu slagali. Prirodni slavuj je pjevao na
svoj nain, a vjetaki je izvijao onako kako su se okretali zupanici njegovog
malog stroja.
To nije njegova greka branio ga je dvorski kapelnik. On se dri
kolskog takta, dri se moje nauke.
Sada je ve vjetaki slavuj pjevao sam i sa isto toliko uspjeha kao i
prirodni, a uz to i ljepe je izgledao sav je blistao kao enska narukvica ili
dragocjeni ukras na prsima.
Trideset i tri puta je vjetaki slavuj otpjevao jednu te istu melodiju i nije se
umorio. Svi bi ga rado i dalje sluali, ali car naredi da sada i prirodni slavuj
zapjeva.
Ali gdje je on? Niko nije primijetio kada je izletio kroz otvoreni prozor i
odletio u svoj zeleni gaj.
Kakav je to nain! naljutio se car.
Sada i dvorani poee da grde slavuja i da ga nazivaju najnezahvalnijim
stvorenjem.
Ipak nam je ostala bolja ptica! tjeili su se dvorani i naredili da
vjetaki slavuj ponovo zapjeva. Pjevao je on ve trideset i etvrti put, ali oni
nikako nisu mogli da naue taj njegov teki napjev. A dvorski kapelnik je i dalje
hvalio vjetakog slavuja i uvjeravao ih da je bolji od prirodnog, i to ne samo po
svojoj spoljanosti i dijamantima nego i po svojim unutranjim osobinama:
Eto, vidite, gospodo, a prije svih, na svijetli care! Sa prirodnim slavujem
nikada ne zna ta e zabiglisati, a kod vjetakog sve je unaprijed odreeno!
Moe ga objasniti, moe rasklopiti i svakome pokazati kako mu valjii stoje i
kako jedan drugog okreu ...
Tako je! potvrdio je itav dvor. I dvorski kapelnik je dobio odobrenje da
ve sljedee nedjelje narodu prikae tu vjetaku pticu.
Neka i narod uje kako slavuj pjeva! rekao je car.
Ljudi su sluali slavuja i svi su bili tako razdragani kao da su se na svoj
kineski nain ajem opili. Svi su klicali "O!" i dizali prst "lizavac", koji mi
zovemo kaiprst, i oduevljeno klimali zajapurenim glavama.
Samo siromani ribari, koji su navikli da sluaju prirodnog slavuja, nisu bili
oduevljeni i govorili su:
Jest, lijepo zvui i slino je biglisanju, ali tu neto nije kako treba, a mi ni
sami ne znamo ta!
Tako je prirodni slavuj bio protjeran iz zemlje i kineskog carstva.
Vjetaka ptica je dobila mjesto na svilenom jastuku pored same careve
postelje. Oko nje su leali mnogobrojni pokloni od srebra i zlata koje je dobila
Ali ona im ipak nije mogla toliko napakostiti koliko je eljela. Prinevi su
se pretvorili u jedanaest krasnih divljih labudova. S nekim udnim krikom oni su
izletjeli kroz prozore dvora i preko parka odletjeli prema umi.
Bilo je jo rano jutro kada su doletjeli do seljake kue u kojoj je jo
spavala njihova sestra Eliza. Kruili su nad tom kuom, izvijali vratovima i
udarali krilima, ali ih niko nije vidio ni uo. A oni su morali da lete dalje, u
daleki bijeli svijet, pa su se vinuli jo vie i najzad stigli u jednu veliku mranu
umu, koja se pruala sve do morske obale.
A sirota Eliza je svoje dane provodila u seljakoj sobi i igrala se jednim
zelenim listom, jer sada nije imala drugih igraaka. Ona je probila jednu rupicu
na listu i kroz nju gledala sunce. Tada joj se inilo da jasno vidi oi svoje brae,
a svaki sunev zrak koji bi osjetila na licu, podsjetio bi je na njihove poljupce.
I tako su prolazili njeni jednoliki dani, jedan kao i drugi.
Kad bi duvao vjetar kroz ruine grane pred kuom, aptao je ruama:
Zar ima neko ljepi od vas?
A rue su tresle glavicama i odgovarale:
Eliza je ljepa od nas!
A kad bi stara seljanka nedjeljom sjedila pred kuom i itala, vjetar bi
okretao listove njene knjige i govorio knjizi:
Ima li neko plemenitiji od tebe?
Eliza! kratko bi odgovorila knjiga.
I zaista, to to su odgovarale rue i knjiga u rukama seljanke, bila je iva
istina.
Kada se Elizi ispunilo petnaest godina, ona se vratila kui, ali kada je
kraljica vidjela kakva je to sada ljepotica, u njoj su planuli bijes i mrnja. Ona bi
odmah i nju pretvorila u divlju labudicu, ali nije jo smjela, jer je kralj htio da je
vidi.
Zato je kraljica ve u rano jutro pola u svoje mramorno kupatilo, koje je
bilo ukraeno mekim jastucima i skupocjenim ilimima. Uzela je tri abe,
poljubila ih i prvoj od njih rekla:
Kad Eliza doe da se kupa, sjedi joj na glavu da bude lijena kao ti!
Drugoj abi ree:
Skoi joj na elo da bude runa kao ti! Onda je ni njen otac nee
poznati!
A treoj abi ona apnu:
Lezi joj na srce da se zloba u nju useli, pa nek se zbog nje itav ivot
pati!
Tako ona naredi abama, pusti ih u bistru vodu i voda se odmah pretvori u
zelenkastu tekuinu. Zatim kraljica pozva Elizu, svue je i naredi joj da ue u
vodu. im se Eliza spusti u vodu, prva aba joj se uvue u kosu, druga joj sjede
na elo, a trea lee na grudi. Ali na Elizu to nita nije djelovalo. im je Eliza
izala iz kade, na vodi su se pojavila tri crvena makova cvijeta. Da abe nisu bile
otrovne i da ih svojim poljupcima nije zaarala opaka vjetica, one bi se
Iz vode je izila ljepotica da joj nije bilo ravne meu princezama itavog
svijeta.
Kada se obukla i svoje duge kose splela u pletenice, pola je prema
uboreem izvoru, napila se vode i krenula dalje kroz umu ne znajui ni sama
kuda zapravo ide. Razmiljala je o svojoj brai. Muila je njihova teka sudbina,
ali ipak se nadala neemu dobrom. Idui tako, naila je na divlju jabuku ije su
se grane savijale od zrelih plodova. Tu je Eliza ruala, a zatim je pritkama
poduprla rodne grane da se ne lome i uputila se u najmraniji dio ume. U umi
je bilo tako tiho da je jasno ula ne samo svaki svoj korak nego i svaki um lista
na koji bi nagazila. Nigdje nije bilo ni ptice ni zraka sunca. Visoka kronjasta
stabla stajala su tako gusto da joj se inilo da je okruena ogromnim plotom. Tu
je vladala takva samoa kakvu nikada ranije nije doivjela.
Spustila se tamna, pretamna no. Nigdje ni jednog jedinog svica da bljesne
iz mahovine. Ve sasvim umorna, ona je legla da spava. A kad se ujutro
probudila i krenula dalje, neoekivano je srela neku staricu sa kotaricom jagoda.
Starica joj je dala nekoliko jagoda i Eliza je upita je li moda negdje u umi
vidjela jedanaest prineva pretvorenih u konje.
Nisam odgovorila je starica, Ali sam juer vidjela jedanaest divljih
labudova sa zlatnim krunama na glavi kako sve jedan za drugim plivaju niz
rijeku.
I starica povede Elizu do oblinje strmine ispod koje je vijugala ta rijeka.
Drvee du obale prualo je svoje grane preko rijeke, a grane izvaljenih stabala
su nad rijekom stvarale zeleni svod.
Oprostivi se sa staricom, Eliza je krenula niz rijeku i najzad stigla na
morsku obalu.
Pred njom se sada prualo divno more u svoj svojoj ljepoti. Ali nigdje nije
bilo ni jedne jedine lae, pa ni amca, kojim bi mogla nastaviti put. Posmatrala
je bezbrojne kamenie oko sebe koje je voda zaoblila i uglaala. I staklo, i
gvoe i svaki kamen, sve je voda oprala i oblikovala, iako je bila mnogo meka
od njenih njenih ruku.
Gledala je to sve oko sebe i razmiljala:
"Kako je voda neumorna u svom poslovanju. Kako ona sve umeka i
uglaa! Hvala vam na toj pouci, bistri i brzohodi talasi! Vi ete i mene spojiti s
mojom braom, to mi srce moje govori!"
Idui tako po alu, najednom ugleda pred sobom bijelu traku od labuih
pera. Bilo ih je jedanaest, i ona ih skupi u buketi. Na tom bijelom buketiu su
jo blistale bistre kapljice. Ko bi mogao znati da li su to bile suze ili kapljice
rose?! Na obali nije bilo nikoga, ali Eliza nije osjeala usamljenost, jer je pred
njom bilo to vjeito ivo more, na njemu se za nekoliko asova dogodi vie
promjena nego na jezeru za godinu dana! Na nebu se pojavi crni oblak, i more
pocrni! Vjetar dune, valovi se diu i pjenua se itavo more! Vjetar utihne, nebo
se zarumeni i more se pretvori u ruinu laticu! More je as zeleno, as bijelo. I
ma kako bilo mirno, ono se uvijek pomalo leluja, voda se die i sputa kao grudi
usnulog dojeneta.
Upravo kada je ve sunce zalazilo, Eliza ugleda onih jedanaest bijelih
labudova sa zlatnim krunama na glavi kako se sputaju na zemlju. Letjeli su
jedan za drugim i izgledali kao neka dugaka bijela traka. Eliza se brzo pope na
oblinji breuljak i tek to se sakri u grmlje, labudovi se poee sputati
razmahujui svojim velikim bijelim krilima.
Kada sunce utonu u vodu, sa labudova spade perje i sada se pred njom
pojavi jedanaest prineva, jedanaestoro njene brae. Eliza kriknu od radosti.
Iako su se mnogo promijenili, ona je odmah itavim svojim biem osjetila da su
to njena braa, i ona im potra u zagrljaj zovui ih poimenice. Vidjevi da je to
njihova sestra, braa se silno obradovae. Postala je prava ljepotica! Smijali su
se i plakali dok su priali jedno drugom ta su sve preivjeli. Sada su svi shvatili
koliko je njihova maeha zla i opaka ena.
Mi letimo kao labudovi dok je sunce na nebu objanjavao joj je
najstariji brat. A kad sunce zae, mi opet dobijamo ljudski oblik. Zato moramo
paziti da pri zalasku sunca stignemo na kopno, jer ako bismo se tada zatekli u
visinama, ovako pretvoreni u ljude, pali bismo i tako stradali. Mi ne ivimo
ovdje, nego tamo s one strane mora. Tamo je isto, ovako lijepa zemlja, samo
izmeu njih nema nijednog ostrva gdje bismo mogli da prenoimo na naem
dugom putu. Ima samo jedna usamljena stijena nasred mora, ali ona je tako
malena da na nju moemo stati samo ako stojimo jedan uz drugoga. Kada je
more nemirno, voda tako prti iznad nas da se jedva drimo na stijeni. Ali dobro
je ipak to postoji bar ta stijena, jer na njoj prenoimo u ljudskom obliku. Da
nije te stijene, ne bismo mogli dolaziti u na zaviaj, jer za taj let su nam
potrebna dva najdua dana u godini. A ovdje moemo da ostanemo samo
jedanaest dana godinje. Mi svaki put letimo preko ove ume, jer tako moemo
da vidimo dvor u kojem smo roeni i gdje ivi na otac. A moemo da vidimo i
toranj na crkvi u kojoj nam je majka sahranjena. Ovdje nam je rod svako drvo i
svaki grm. Ovdje po livadama jure konji vilenjaci kakve smo gledali u naem
djetinjstvu. Stari ugljar pjeva pjesme uz koje smo kao djeca igrali. Ovo je na
zaviaj i, evo, i tebe smo sada u njemu nali! Na alost, samo jo dva dana emo
ovdje ostati, a onda moramo, opet preko mora, u jednu divnu zemlju. Samo ne
znam kako bismo i tebe poveli sa sobom. Nemamo ni broda ni amca ...
A kako bih ja mogla da vas spasim? pitala ih je zabrinuta sestra.
itavu no su tako proveli u razgovoru i tek pred zoru su malo pridrijemali.
Elizu je probudilo utanje labuih krila. Njena braa su se opet pretvorila
u velike ptice, napravili su krug iznad ume a onda su se izgubili u daljini. Samo
jedan od njih, i to onaj najmlai, ostao je s njom. Taj mladi labudi je stavio
glavu na njeno krilo, a ona ga je milovala, po bijelom perju. itav dan su bili
zajedno njih dvoje, a predvee, kad je sunce zalo, vratili su se i ostali labudovi i
opet se pretvorili u mladie.
Sutra moramo svi odavde i neemo se vratiti za godinu dana rekao joj
je najstariji brat. Ali ni tebe ne moemo ovdje ostaviti. Reci ima li hrabrosti
da poe s nama? Ako nae ruke mogu da te nose kroz umu, onda e valjda i
naa krila biti toliko jaka da te na njima ponesemo preko mora.
Ah, ponesite me, draga moja brao! uzviknula je Eliza.
itavu no su proveli pletui mreu od tankog vrbovog prua i ilave
rogozine, a kad su opleli mreu u nju je legla Eliza. Ujutro, kada se pojavilo
sunce i njena braa se preobrazila u labudove, oni kljunovima uhvatie mreu i
poletjee pod oblake. Eliza je jo spavala, a sunane zrake su padale po njenom
licu, pa jedan od labudova se die iznad njene glave da joj svojim irokim
krilima pravi hlad.
Ve daleko su bili od kopna kada se Eliza probudila. Ona je mislila da
sanja, tako joj je izgledalo udno da sada najednom u vazduhu plovi preko mora.
Pored nje je leala grana sa zrelim jagodama i sveanj sonog korijenja. To je
njen najmlai brat pripremio za njeno putovanje, i ona se sada zahvalno
nasmijeila najmlaem labudu koji je letio iznad nje i tako joj pravio hlad.
Bili su tako visoko nad morem da im je prva laa koju su ugledali izgledala
kao bijeli galeb na vodi. A jedan veliki oblak koji su ostavili iza sebe izgledao
im je kao neka planina. Na njemu je Eliza vidjela svoju sjenku i sjenke
labudova, koje su sada imale dinovske razmjere. Takav prizor nikada prije nije
vidjela. Ali to se sunce vie dizalo, sjenke su bile sve dalje a onda su i sasvim
nestale.
Cijeli dan su labudovi letjeli i sjekli vazduh kao zvidee strijele, iako su
sada, nosei sestru sa sobom, letjeli neto laganije nego obino. Najednom je
poelo nevrijeme, a i vee se pribliavalo. Eliza se sada bojala da e sunce ubrzo
zai, a usamljene stijene jo nije bilo na vidiku. Labudovi su sada sve jae
razmahivali krilima. Ah, to oni zbog nje nisu mogli da lete bre! Uskoro e
sunce zai, oni e se preobraziti u ljude i zajedno s njom e se sruiti u more i
udaviti se. Sada im se pribliavao veliki crni oblak i fijukom vjetra
nagovjetavao buru. Munja za munjom je sijevala, a oblaci su se gomilali i
prijetili da srue sve pred sobom.
Eliza je sa zebnjom gledala kako sunce zalazi. Ono je ve bilo napola u
moru kad je ugledala onu stijenu, ona je sada kao tuljan virila iz vode. Sunce je
brzo tonulo i ve je samo jednim krajikom, kao neka zvijezda, svijetlilo kada je
Eliza osjetila tlo pod nogama.
Drei se za ruke i zbijeni jedno uz drugo, braa su zajedno sa svojom
sestrom stajala na vrhu stijene. More je udaralo u stijenu i kao pljusak ih
oblivalo sa svih strana. Nebo je neprestano sijevalo, a gromovi su tukli jedan za
drugim. Ali sestra i braa su se vrsto drali za ruke i pjevali pjesme iz
djetinjstva da se tako ohrabre i utjee.
U svitanje novog dana opet se izvedrilo i nebo je bilo isto kao umiveno.
im se sunce pojavilo, sa stijene su poletjeli labudovi. More je bilo jo uvijek
Ali poto je iz dana u dan troio novac a nije nita zaraivao, ubrzo je ostao
bez novaca, pa je morao napustiti one lijepe sobe u kojima je stanovao i preseliti
se u neku sobicu u potkrovlju. Sada je sam morao da isti i krpi svoje izme.
Niko mu vie od njegovih prijatelja nije dolazio, jer su se morali penjati uz
dugake i strme stepenice.
Jedne noi bilo je sasvim mrano, a on nije imao ni toliko novaca da kupi
svijeu, pa se najednom sjetio da je uz ono kresivo to ga je iznio iz upljeg
stabla bio i komadi svijee. On uze kresivo i im kresnu otvorie se vrata i na
njima se pojavi onaj pas iz prve podzemne odaje sa oima kao ajne olje i
upita:
ta zapovijedate, gospodare?
"Pazi, pazi" pomisli vojnik "to je neko udotvorno kresivo ako pomou
njega mogu da dobijem ta elim!"
Deder nabavi ti meni malo novaca ree on psu.
U tren oka pas nestade i odmah se vrati sa kesom novaca u zubima.
Tek sada je vojnik shvatio kako je to kresivo divna stvar! Znai, kad
jednom kresne, pojavi se pas koji je sjedio na sanduku sa bakarnim novcem, kad
dvaput kresne, pojavi se pas koji je uvao srebrnjake, a kad triput kresne, pojavi
se pas koji je uvao zlatnike.
Sad se na vojnik opet preselio u one lijepe sobe, opet je bio lijepo odjeven
i opet su ga posjeivali i cijenili njegovi prijatelji.
Opet mu jednog dana doe u glavu: ipak je to smijeno da se ne moe
vidjeti ta princeza! Svi kau da je jako lijepa, ali na ta joj ta ljepota kad mora da
ami u tom pustom bakarnom dvorcu s tolikim kulama! Kako, zar ja ba nikako
ne mogu da je vidim? A gdje je ono moje kresivo?
On izvadi kresivo, i tek to kresnu, pred njim se nae onaj pas sa oima kao
ajne olje.
Dodue, ve je kasna no ree mu vojnik ali ja bih jako elio da bar
za trenutak vidim onu princezu!
Istog trenutka pas nestade i prije nego to je vojnik mogao da pomisli kuda
to on nestade, pas se vrati zajedno sa princezom. Princeza je sjedila na njegovim
leima i spavala, a bila je tako lijepa da se odmah moglo vidjeti da je to zaista
prava princeza. Vojnik se nije mogao uzdrati da je ne poljubi, jer to je bio pravi
vojniina!
Poslije toga pas je vratio princezu.
A ujutro, kada su kralj i kraljica pili aj, princeza im ree kako je sino
sanjala udan san o nekakvom psu i nekom vojniku: kao, ona jahala na tom psu,
a tu se naao taj vojnik i poljubio je.
Gle ti nje! Kakav san! zaprepastila se kraljica.
Zato naredie da sljedee noi jedna dvorska dama bdije uz njenu postelju i
da izvidi je li to bio san ili neto drugo.
A vojnik je toliko elio da opet vidi lijepu princezu da i te noi doe pas,
uze princezu i potra koliko je imao snage. Ali i stara dvorska dama navue
On je bio veoma dobar ovjek, ali je imao jednu manu crkvenike nije
mogao oima da vidi. Kad bi ugledao nekog od njih, mrak bi mu na oi pao.
Crkvenik je i doao da pozdravi njegovu enu, jer je znao da joj mu nije kod
kue, i eto njegova ena je pred njega iznijela sve najbolje to je imala. I sada,
kada su uli da se domain vraa, oboje su se uplaili. Uzbuena domaica je
rekla crkveniku da se sakrije u prazni sanduk u uglu sobe. On je odmah
posluao, jer je dobro znao koliko je njezin mu mrzio crkvenike. Dok se on jo
uvlaio u sanduk, ona je bre-bolje u pe sakrila sve ono jelo i pie kako ne bi
morala muu objanjavati ta to sve znai.
Ah, ah! uzdisao je Mali Klaus gledajui kako domaica sakriva sve one
akonije.
Ko je to gore? upita seljak kada ugleda Malog Klausa. to e tamo!
Hajde sa mnom u kuu!
Kada ue s njim u kuu, Mali Klaus ispria seljaku kako je zalutao i zamoli
ga da prenoi u njegovoj kui.
Moe, moe! odgovori seljak. Ali prvo da neto zaloimo.
ena je bila veoma ljubazna, postavila je veliki sto, iznijela itavu iniju
kae. Seljak je bio jako gladan, pa je jeo s velikim apetitom, a Mali Klaus je
stalno mislio na peenje, ribu i kolae to su sakriveni u pei.
Vrea sa konjskom koom koju je nosio u grad da je unovi leala je pod
stolom, pa poto mu se kaa nikako nije svidjela, on je od ljutine nogom
pritisnuo vreu i tog trenutka je zakripala suha koa.
Mirno! prodera se Mali Klaus na vreu, ali je sada jo jae pritisnu i
koa jo jae zakripa.
A ta ti je to u vrei? u udu e seljak.
Ah, arobnjak! odgovori Klaus. Govori mi da ne jedem kae, veli da
je on svojom arolijom itavu pe napunio peenjem, ribom i kolaima.
Ma ta veli! skoi seljak i otvori pe. Kad tamo: svo ono jelo to ga je
njegova ena sakrila, a on je povjerovao da je to onaj arobnjak iz vree za njih
pribavio.
ena od straha nita ne ree, nego sve jelo iz pei postavi na sto, i njih
dvojica se prihvate ribe, peenja i kolaa. A kada to sve pojedoe, koa ponovo
zakripa.
ta ti to sada veli? radoznalo e seljak.
Veli da je za nas nabavio i tri boce vina i da su tamo u pei.
ena je morala da iznese i vino to je sakrila. Seljak se odmah prihvati vina
i ubrzo se raspoloi. I on bi da ima takvog arobnjaka.
A bi li on svojom arolijom mogao i avola da dovede upita Malog
Klausa i objasni: Zna, veseo sam, pa bih ba htio da vidim kako izgleda avo!
Moe, kako da ne moe! doeka Mali Klaus. Moj arobnjak moe sve
to ja zatraim. Je li tako? obrati se Klaus vrei, pritisnu je nogom, a ona
ponovo zakripa. Eto, uje? Veli da moe. Samo, kae da je avo tako straan
da je bolje da ga ne vidi!
Crkvenik brzo izae i prazan sanduk baci u vodu, a zatim zajedno s Malim
Klausom ode kui i dade mu pun vaganj novaca. Sada je ve Klaus imao dva
vaganja novaca jedan je dobio od seljaka a sada jo jedan od crkvenika.
E, dobro mi se isplatio moj konj! zadovoljno je trljao ruke kad je uao u
kuu i na sto istresao svoje bogatstvo. Eh, Veliki Klaus e se iv pojesti od
zavisiti kad sazna kako sam se obogatio od svog jednog konja. Ali mu neu rei
pravu istinu.
Sada posla jednog djeaka Velikom Klausu da mu donese njegovu mjericu.
to li e mu mjerica? zaudio se Veliki Klaus, pa dno mjerice namaza
smolom kako bi se prilijepilo neto od onoga to bude mjereno. Tako je i bilo.
Kad su mu vratili mjericu, naao je na njoj prilijepljena tri srebrnjaka.
ta je ovio?! zinuo je od uda Veliki Klaus i otrao Malom Klausu.
Odakle tebi tolike pare?
To je od konjske koe to sam sino prodao.
Dobro si je, bogami, prodao! uzviknu Veliki Klaus, pa otra kui, uze
sjekiru i pobi sve svoje konje, odera im kou i s njima pouri u grad.
Koe, koe! Evo dobre koe na prodaju! vikao je u gradu.
Strae se obuari i koari i pitaju za cijenu, a Veliki Klaus odgovara:
Vaganj para za svaku!
Pa ti si lud ako misli da mi imamo para za bacanje! odgovarali su
kupci.
Ali Veliki Klaus je iao dalje i vikao:
Koe, koe! Evo dobre koe na prodaju! i opet je muterijama
odgovarao: Vaganj para za svaku.
Pa on nas smatra budalama! egai se s nama! povikae sada sa svih
strana. Obuari zgrabie svoje zatege, a koari svoje kone pregae, pa udri po
Velikom Klausu.
Koe, koe! rugali su mu se obuari i koari.
Udesiemo mi tvoju kou tako da e pamtiti dok si iv! Gubi se iz
grada!
I Veliki Klaus kao bez due potra iz grada. Nikada jo u ivotu nije
izvukao takve batine.
Kada je stigao kui, poeo je da grdi Malog Klausa:
E, vala, platie on meni ovo! Ubiu ga!
A u kui Malog Klausa upravo tog dana je umrla stara baka i, mada je za
ivota bila angriljiva i zla prema njemu, Malom Klausu je ipak bilo ao stare
bake. Zato je pokojnicu poloio u svoj topli krevet ne bi li nekako oivjela, a on
je, kao to je i ranije esto inio, sjeo na stolac u uglu sobe da tako prespava no.
I dok je on tako drijemao, najednom se otvorie vrata i u sobu upade Veliki
Klaus sa sjekirom u ruci. On je ve znao gdje se nalazila postelja Malog Klausa i
sada odmah jurnu prema njegovoj postelji, estoko zamahnu sjekirom, udari po
mrtvoj baki i procijedi:
Eto ti sada! Nee me vie magariti!
Kada je Veliki Klaus zalupio vrata za sobom, Mali Klaus zaklati glavom:
Vidi ti, vidi zla i opaka ovjeka! Pa on je htio da me ubije. Dobro je to je
baka ve bila mrtva, on bi je ivu pogubio!
Odmah poslije toga Mali Klaus obue na baku prazniku haljinu, uzajmi
konja od komije, upregnu ga u kola i posadi baku na zadnje sjedite da ne bi
ispala za vrijeme vonje, pa potjera kola kroz umu. Kad je ve sunce izgrijalo,
naao se pred nekom velikom krmom. Tu Klaus zaustavi svoja kola i ue u
krmu da togod pojede.
Krmar je bio bogat ovjek i dobriina, ali veoma naprasit i ljut kao
paprika.
Dobro jutro! dobroduno je doekao Malog Klausa. Neto si mi
poranio u tom praznikom odijelu.
Pa i jesam rekao je Mali Klaus. Idem u grad sa svojom starom bakom.
Eno je tamo u kolima. Nee ovamo, odnesi joj jednu au medovine. Samo, da
zna, slabo uje, mora joj dobro vikati.
Hou, hou! prihvati krmar, natoi veliku au medovine pa je odnese
mrtvoj baki u kolima i ree: Evo, sin vam je poslao au medovine! Ali kako
mrtva baka nita ne ree i osta nepomina, on se prodera: ujete li? Sin vam je
poslao au medovine!
Viknu on tako jo jednom, pa jo jednom, i poto se ona i ne pomae s
mjesta, on se naljuti i baci joj au pravo u lice. Medovina potee niz babin nos i
ona natrake pade u kola.
ta to uradi! povika Mali Klaus trei iz krme. A kada dotra do kola,
zgrabi krmara za prsa: Baku si mi ubio! Pogledaj kolika joj je rasjekotina na
glavi!
Lele, nesree moje! zakuka krmar i zalomata rukama. Eto ta se
zgodi zbog moje naprasitosti! Dragi Mali Klause, dau ti pun vaganj para samo
nikom ne govori, glavu bi mi skinuli.
Tako je Mali Klaus dobio jo jedan vaganj novaca a, pored toga, krmar mu
je i baku sahranio kao da je njegova roena.
im se Mali Klaus vratio kui s novim blagom, odmah je poslao djeaka da
mu od Velikog Klausa donese mjericu.
ta? procijedi Veliki Klaus. Pa zar ga nisam ubio?! Idem da vidim ta
je to!
Kad sa svojom mjericom ue u kuu Malog Klausa, on izbulji oi i gotovo
da promuca:
Otkud ti tolike pare?!
Pa ti si ubio moju baku, a ne mene! Nju sam prodao i za nju, evo, dobio
itav vaganj para! objasnio mu je Mali Klaus.
Oh, dobro si je prodao! zadivio se Veliki Klaus i pourio kui.
im stie kui, on zgrabi sjekiru i jednim udarcem ubi svoju baku, a onda
je stavi u kola i pohita u grad gdje je ivio jedan apotekar da mu ponudi da kupi
mrtvaca.
Sada zadovoljan, on krenu kui, ali kada stie na raskrsnicu naie na Malog
Klausa kako goni svoje stado i zinu od uda:
Grom i pakao! Pa zar te nisam bacio u rijeku?!
Jesi, jesi! odgovori Mali Klaus. Utopio si me ima ve pola sata.
Pa odakle onda s tom krnom stokom?! udio se Veliki Klaus.
Ovo je vodena stoka! odmah doeka Mali Klaus i nastavi: Sve u ti
rei. Ali prije svega hou da ti se zahvalim to si me utopio, jer sam se sada
grdno obogatio. Bio sam se uplaio kad si me onako u vrei bacio s mosta, jer
mi je vjetar zazujao oko uiju kad sam padao u vodu. Odmah sam potonuo, ali
se nisam udario, jer tamo na dnu raste neka svilena trava. I kad padoh na tu
travu, vrea se odmah odveza, a preda mnom se stvori neka prekrasna djevojka
u bijeloj haljini sa zelenim vijencem oko mokre kose, uze me za ruku i ree:
"Jesi li to ti Mali Klause? Evo ti sada ovo malo stoke, a tamo na putu te eka
itavo stado koje ti ja poklanjam!" Tek tada ja vidjeh da je rijeka u tom
podvodnom svijetu isto to u nas drum. Po tom njihovom drumu se slobodno
kreu i voze od samog mora pa sve do izvora raznih rijeka. Tamo ti je prava
divota: raste cvijee, trava se zeleni a ribe oko tebe krue kao to ovdje krue
ptice. A kako je samo narod lijep, pa tek ona stoka to pase uz omeine!...
A to si se onda vratio? prekide ga Veliki Klaus. Ja to ne bih uradio
kad je tamo tako lijepo!
He! lukavo zakilji Mali Klaus. U tome ti i jeste moja mudrost. Rekao
sam ti ve da mi je ona djevojka rekla da me milju puta odatle eka itavo stado
to mi ga ona poklanja. A u njih je rijeka put, a rijeka krivuda as ovamo as
onamo, pa sam ja krenuo kopnenom kraticom da to bre doem do svog stada!
E, ba si ti sretan ovjek! sa zaviu izdui Veliki Klaus. ta misli da
li bih ja doao do nekog stada kad bih se uputio na dno rijeke?
Sigurno da bi! odmah doeka Mali Klaus. Samo, ja te ne mogu nositi
u vrei, previe si mi teak. Ako sam poe do mosta, pa se tamo uvue u
vreu, ja u te drage volje baciti u vodu.
E, hvala ti imenjae! Samo pazi, ako ne dobijem stado, da zna, svojski
u te izmlatiti!
Ah, nemoj da bude tako zao! ree Mali Klaus i zajedno sa svojim
ednim stadom krenu s njim na rijeku. im edno stado ugleda vodu, pojuri
naprijed prema rijeci, a Mali Klaus uzviknu: Pogledaj kako stado juri da se to
prije na dno rijeke vrati!
Dobro, dobro! Samo ti meni prvo pomozi! Inae moe i batine dobiti!
prodera se na njega Veliki Klaus, uvue se u vreu to je bila prebaena jednom
volu preko lea i dodade: Metni i neki kamen u vreu, bojim se da neu
potonuti!
Nita se ti ne boj! doeka Mali Klaus, stavi kamen u vreu, zaveza je
vrsto i baci u vodu.
Pljus! Veliki Klaus pade u vodu i odmah potonu.
Sve se neto bojim da nee nai stado! nasmija se Mali Klaus i potjera
kui svoje bogato krdo.
SVINJAR
Bio jednom jedan siromani princ. Imao je on, dodue, i svoju kraljevinu,
ali sasvim malenu. Meutim, ta kraljevina je ipak bila toliko velika da se lako
mogao oeniti. A on je ba htio da se eni.
Dodue, bilo je drsko s njegove strane to se usudio carevu kerku upitati:
"Bi li ti pola za me?" Ali on se odvaio na to, jer mu je ime bilo nadaleko
poznato. Nalo bi se stotine princeza koje bi odmah na njegovu ponudu pristale,
ali ova... Sada emo da ujemo kako je ova postupila.
Na grobu prinevog oca je rastao ruin grm. Oh, kako divan ruin grm.
Cvjetao je tek svake pete godine, ali ta njegova rua je tako divno mirisala da je
ovjek od njenog mirisa zaboravljao sve svoje brige i nevolje. Pored toga, princ
je imao i slavuja koji je tako ljupko pjevao kao da je u svom grlacu nosio sve
milozvuke svijeta.
Eto, tu ruu i tog slavuja trebalo je da dobije princeza. Zato ih stavie u
dvije velike srebrne kutije i poslae princezi.
Car je naredio da ih pred njim unesu u veliku dvoranu gdje se princeza, kao
i uvijek, sa svojim dvorkinjama zabavljala igrom "Evo gostiju". Kada je
princeza ugledala srebrne kutije sa poklonima, od radosti je pljesnula rukama i
uzviknula:
Ah, kad bi samo bila neka makica!
A kad su iz kutije izvadili onu divnu ruu, sve dvorkinje su uskliknule:
Oh, kako je lijepo napravljena!
I vie nego lijepo! rekao je car. Prekrasna je.
A kada je princeza izbliza pogledala ruu, umalo da nije zaplakala:
Fu, tata, pa ona nije umjetna, prirodna je!
Fu, prirodna je! ponovie i svi ostali.
"Daj prvo da vidimo ta je u drugoj kutiji prije nego to se naljutimo"
pomislio je car.
Kad otvorie drugu kutiju, pojavi se slavuj. Pjevao je tako divno da se u
prvi mah nije ula ni jedna jedina rije prigovora.
Superbe! Charmant! (Divno! Draesne! - franc. Prim. prev.) divile su se
dvorkinje, jer su sve, toboe, govorile francuski, a sve jedna gore od druge.
Oh, kako me ova ptica podsjea na muziku kutiju nae pokojne carice!
uzdahnuo je jedan stari vitez. Ah, ah, sasvim isti glas, isti nain pjevanja!
Da, da! uzdahnuo je i car i zaplakao kao malo dijete.
Pa nije valjda i ptica prirodna! uzviknula je princeza.
Jeste, jeste, prava je, prirodna! doekae oni to su je donijeli.
Onda je pustite neka leti kuda hoe! naljutila se princeza.
O, kako je to bilo zabavno! itavo vee i itav dan lonac je vrio. Nije bilo
nijednog ognjita u gradu, ni u komornika ni kod obuara, a da one nisu znale
ta se na njemu kuha. Dvorkinje su poigravale od radosti i pljeskale rukama:
Mi znamo ko e da jede slatku supu a ko palainke! Znamo ko e imati
kau a ko prene odreske! Ah, kako je to zanimljivo!
Zaista je zanimljivo! potvrdila je i glavna dvorkinja.
Ali o tome nigdje ni rijei, jer ja sam careva ki!
Boe sauvaj! obeae dvorkinje u jedan glas.
Svinjar, to jest princ, ali one to nisu znale, nego su mislile da je zaista
svinjar, nije doputao da mu proe dan a da togod ne napravi, pa je tako sada
napravio egrtaljku. im bi zaokretao tu egrtaljku, zauli bi se valceri,
poskoice i polke sve od postanka svijeta.
Ah, pa to je superbe! zadivila se princeza prolazei pored svinjareve
sobice. Nikad nisam ula ljepu kompoziciju! Sluaj, idi unutra i pitaj ga
koliko stoji taj instrument. Ali da zna ja ga vie neu ljubiti!
Trai stotinu princezinih poljubaca! rekla je dvorkinja kad se vratila.
Pa on je lud! rekla je princeza i pola dalje.
Ipak, ja moram podravati umjetnost, ta ja sam careva ki. Idi i reci mu
da e dobiti deset mojih poljubaca kao i jue, a ostatak neka naplati od mojih
dvorkinja.
Da, ali mi bi to tako nerado... poele su dvorkinje, ah ih princeza
prekide:
Glupost! Ako ga ja mogu ljubiti, moete i vi! Ne zaboravljajte da vas ja
hranim i plaam!
Tako je dvorkinja opet morala da ide svinjaru.
Sto princezinih poljubaca odrezao je svinjar ili svakom svoje!
Zaklonite me! naredi princeza.
Sve dvorkinje stadoe ispred nje i svinjar poe da je ljubi.
"Kakva je ono guva tamo kod svinjca?! zapita se car, koji je iziao na
balkon. On protrlja oi i stavi naoale. Pa to su dvorske dame neto
zapodjenule! Moram dolje do njih! proguna car, pa podie zapetnice na
papuama, to jest svojim starim cipelama, jer su mu one sluile umjesto papua.
Trebalo je samo vidjeti kako je urio niz stepenice.
im se spustio u dvorite, car poe opreznim korakom, a dvorkinje su bile
tako zauzete brojanjem poljubaca pazile su da sve bude poteno, da svinjar ne
dobije ni manje a ni vie poljubaca pa cara nisu ni opazile.
Car se propeo na prste.
ta je to?! povika kao van sebe kada ugleda kako se ljube svinjar i
njegova kerka, pa ih poe papuom po glavama udarati upravo kad je svinjar
naplatio osamdeset esti poljubac. Napolje! Napolje! zaurlao je car pa iz
svog carstva istjerao i princezu i svinjara.
Kia je lila, svinjar je grdio, a princeza je stajala i plakala. A onda je poela
da uzdie:
Oh, ja sam nesretno stvorenje! Da sam barem uzela onog lijepog princa!
Oh, kako sam nesretna!
Sada svinjar ode za oblinje drvo, obrisa sa lica onaj crni i smei premaz,
zbaci sa sebe one poderotine, a onda se pojavi u kraljevskoj odjei i tako lijep da
mu se princeza i nehotice poklonila.
A princ se izmae i ree:
Sada samo mrnju prema tebi osjeam! Nisi htjela jednog estitog princa.
Nisi imala osjeanja za ruu i slavuja, a svinjara si mogla da ljubi za jednu
triavu igraku! Pa eto ti sada kako si zasluila!
To ree, pa ue u svoju kraljevinu, zatvori kapiju i spusti teki zasun, a njoj
ne osta drugo nego da stoji napolju i tuguje:
Ach, du lieber Augustin ...
BILJEKA O PISCU
Hans Kristijan Andersen je roen u danskom gradiu Odense 1805. godine.
Njegov otac je bio siromani obuar i umro je kad je Hans bio mali. Majka je
morala raditi kao pralja ad bi se izdravali. Da bi pomogao majci, budui pisac
se, Iako jo dijete, da bi pomogao majci, budui veliki pisac radio je krae
vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici duhana. Od rane mladosti
elio je da postane glumac, ali ali mi se ta elja nikad nije ispunila.
Sa kolovanjem je poeo sa velikim zakanjenjem. Neki dobri ljudi su
uvidjeli da je djeak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da vie nije
morao raditi za svoje izdravanje. Kad je otiao da studira, kao student pralje
doivljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je upornouio i zavrio.
Andersen je poeo da pie jo u mladim danima. Prvo objavljeno djelo mu je
"Pjeaenje na Amager" (1829) Prvi knjievni uspjeh postigao je romanom
"Improvizator" (1835). Iste godine je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu
bajke bile vie cijenjene u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga poeli
cijeniti tek kad je postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili poasnim
profesorom graaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim runim
paetom, ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda meu piscima
kojeg i danas rado itamo.
Umro je u Kopenhagenu 4. avgusta 1875. godine.