Moderna Fizka

STE
SVEUCILI
U SPLITU
PRIRODOSLOVNO-MATEMATICKI
FAKULTET
MODERNA FIZIKA
i
= H
t
Pasko Zupanovi
c & Zeljana
Bonacic Losic
Sadr
zaj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
iv
v
ATOMI, ELEKTRONI I IONI

1.1 Mendeljejev sistem periodicnih svojstava elemenata . .
1.2 Ioni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
1.3 Katodne i kanalne zrake . . . . . . . . . . . . . . . . .
1.4 Rutherfordov model atoma. Rutherfordova formula . .
1.5 Boskoviceva teorija i njen utjecaj na razvoj nauke o
materije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
1
1
1
2
2
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
strukturi
. . . . . .
2 NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

7
2.1 Jeans - Rayleigleov zakon zracenja crnog tijela . . . . . . . . . .
7
2.2 Planckov zakon zracenja crnog tijela . . . . . . . . . . . . . . . .
9
2.3 Bohrov model atoma vodika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
2.4 Franck - Hertzov eksperiment . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
2.5 Fotoelektrici efekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
2.6 Comptonov efekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
2.7 De Broglieva hipoteza o valovima materije . . . . . . . . . . . . . 16
2.8 Bohrov princip komplementarnosti i Heisenbergove relacije neodredenosti 17
3 SCHRODINGOVA VALNA KVANTNA MEHANIKA
19
3.1 Valna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
3.2 Schrodingova valna jednadzba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
3.3 Vremenski neovisna Schrodingrova jednadzba . . . . . . . . . . . 20
4 PRIMJENA VALNE MEHANIKE ZA RJESAVANJE

NEKIH
JEDNOSTAVNIH PROBLEMA
4.1 Sloboda cestica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.2 Prolaz cestice kroz potencijalnu barijeru. Tunel efekt. . . . . . .
4.3 Cestica
u jednodimenzionalnoj pravokutnoj potencijalnoj jami.
Kvantizacija energije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.4 Cestica
u kutiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.5 Degeneracija energijskih nivoa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.6 Harmonicki oscilator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
i
21
21
22
25
25
27
27

SADRZAJ
ii
4.7
4.8
Moment kolicine gibanja. Rotator. . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kvantnomehanicko tumacenje ovisnosti toplinskog kapaciteta o
temperaturi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
28
31
5 ATOMSKA FIZIKA
5.1 Atom vodika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.2 Stern - Gerlachov eksperiment. Spin. . . . . . . . . . . . . .
5.3 Paulijev princip iskljcenja. Razdioba elektrona po stanjima.
5.4 Mendeljejev sistem periodicnih svojstava elemenata . . . . .
5.5 Spektar X - zraka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.6 Zeemanov efekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
33
33
35
37
38
39
40
6 JEZGRA ATOMA
6.1 Sastav i karakteristike jezgre
6.2 Masa i energija veze . . . . .
6.3 Modeli jezgre atoma . . . . .
6.4 Nuklearne sile . . . . . . . . .
6.5 Fisija, Atomska bomba . . . .
6.6 Nuklearni reaktori . . . . . .
6.7 Fuzija . . . . . . . . . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
41
41
43
43
44
46
47
47
7 RADIOAKTIVNOST
7.1 Vrste radioaktivnih raspada . . . . . . . . . . . . .
7.2 Vrijeme poluraspada . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.3 Aktivnost uzoraka . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.4 Medudjelovanje ionizacijskog zracenja s materijom
7.5 Detektori radioaktivnosti . . . . . . . . . . . . . .
7.6 Doza zracenja. Biolosko ostecenje tkiva . . . . . .
7.7 Ucinci zracenja na bioloske molekule . . . . . . . .
7.8 Letalna i najveca dopustena doza zracenja . . . . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
49
49
50
51
51
52
52
53
53
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
8 ELEMENTARNE CESTICE
I TEMELJNA MED
UDJELOVANJA
55
8.1 Elementarne cestice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
8.1.1 Uvod. Prve ideje o elementarnim cesticama . . . . . . . . 55
8.1.2 Pregled poznatih elementarnjig cestica . . . . . . . . . . . 55
8.1.3 Cestice
i anticestice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
8.2 Temeljna medudjelovanja u prirodi i njihovo ujedinjenje . . . . . 57
8.2.1 Postavka problema. Dosadasnja ujedinjenja. . . . . . . . . 57
8.2.2 Jaka nuklearna sila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
8.2.3 Slaba nuklearna sila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
8.2.4 Izmjenjene cestice i boja kvarkova . . . . . . . . . . . . . 58
8.2.5 Veliko ujedinjenje (GUT- Grand Unified Theory) . . . . . 58
8.3 Elementarne cestice i postanak svemira . . . . . . . . . . . . . . 58
8.3.1 Danasnji svemir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
8.3.2 Veliki prasak. Vremenski tijek . . . . . . . . . . . . . . . . 60

SADRZAJ
8.3.3
iii
Zasto u svemiru tvar preteze nad antitvari . . . . . . . . .
60
Predgovor
Ova knjiga rezultat je dugogodisnjih predavanja predmeta Opca fizika IV
prvog autora i Moderna fizika drugog autora na Prirodoslovno-matematickom
fakultetu u Splitu.
Relativno mali broj knjiga na hrvatskom jeziku iz ovog podrucja bio je motiv
autorima za pisanje ove knjige.
Razina Uvodini kurs na sveucilisnoj razini.
Potrebno predznanje (matematika i fizika) Integralno-diferencijalni racun
funkcija jedne i vise varijabli i Mehanika.
Kome je prventsveno namjenjena studentima prirodoslovnih fakulteta, fizika,
kemija i biologija Bit ce korsina i studentima tehnickih i medicinksih fakulteta,
ali bit ce korisna i svima onima koji zele produbiti svoje razumjevanje procesa
u prirodi.
Namjera je autora dati nagalsak konceptualnom razumjevanju pojmova i
kvalitativnom razumijevanja pojava u nezivom i zivom svijetu. Primjena principa na tehnoloski razvoj.
Nadamo se da ce nas trud biti koristan svima onima koji su iz bilo kojih
razloga zainteresirani za problematiku koja se obraduje u ovoj knjizi.
Zahvaliljemo se se dipl. ing. racunarstva Marku Zelicu na tehnickoj pomoci
u pisanju, te prvostupniku fizike Mario Zicu

na pomoci pri izradi crteza.
iv
Uvod
Poglavlje 1
ATOMI, ELEKTRONI I
IONI
1.1
Mendeljejev sistem periodi

cnih svojstava elemenata
Sva tijela sastoje od stotinjak tijela koje nazivamo kemijski elementi. Svojstva
kemijskih elemenata (potencijal prve ionizacije, temperatura taljenja, magnetska i dielektricna susceptibilnost, ...) su periodicke funkcije rednog broja (broja
protona u jezgri). Doduse ova periodicnost nije matematski stroga, ali slike
poput 21.1 a), b) i c) nedvojbeno ukazuju na ponavljanje svojstava kemijskih
elemenata.
Slika 21.1
Ovu zakonitosti prvi je uocio veliki ruski znanstvenik Mendeljejev 1861. god.
Kada je on otkrio periodicnost svojstava, i na temelju toga napravio prvi sistem
periodicnih svojstava elemenata, neka mjesta su bila prazna, jer u to vrijeme
svi elementi jos nisu bili poznati. On je ispravno predvidio svojstva tih, u to
vrijeme nepostojecih elemenata (Sc - skandij). Bio je to prvi trijumf periodnog
sustava Dmitrija Meneljejeva.
1.2
Ioni
Galvani i Volta su svojim radovima pobudili interes za ispitivanje elektricnih

stanja u otopinama. Oko 1810. Humphry Davy je otkrio da se otopljene soli ili
kiseline razlazu. Ako se u otopinu kuhinjske soli postave dvije metalne ploce i
povezu s izvorom elektricne struje, natrij se talozi na negativno nabijenu elektrodu (katodu), a klor se skuplja oko pozitivne ploce (anode). Ova pojava
naziva se elektroliza. Nesto kasnije Michael Faradey je otkrio da ista kolicina
1
POGLAVLJE 1.
elektriciteta izluci uvijek istu kolicinu materije (u molovima), bez obzira na

vrstu tvari. Faradayev zakon elektrolize ukazao je da postoji odredena, konacno
mala, kolicina elektriciteta koja prelazi s nabijenih cestica u elektrodu, na kojoj se atomi izlucuju. Krajem poroslog stoljeca iznio je svedski kemicar Svante
Arhenius teoriju otopina. Prema njoj molekula kuhinjske soli se cijepa na pozitivan ion natrija N a+ i negativan ion klora Cl ,
N aCl N a+ + Cl
(21.1)
Elektricne struje u otopinama cine struje iona. No jos uvijek ostaje nejasan
mehanizam prijenosa naboja s atoma natrija na atom klora, ili mozda obratno.
1.3
Katodne i kanalne zrake
Jedno je postaviti teoriju, kao sto je ucinio Svante Arhenius, a drugo dokazati
egzistenciju tih cestica. S obzirom da su te cestice , pri normalnim uvjetima
nevidljive, njihova egzistencija se potvrduje pomocu zakona sacuvanja kolicine
gibanja i energija. Kolicina gibanja i energija koja se prividno gubi ili dobija
pripisuje se nevidljivim cesticama. Godine 1858. Plucker je iz staklene cijevi s
dvama elektrodama razrijedio plin. Na krajeve elektroda prikljucio je napon.
Neposredno uz katodu pojavile su se zrake koje su se pravocrtno sirile prema
anodi. Buduci da su isle od katode ove zrake su nazvane katodnim zrakama.
Ako se iza anode postavi fluorescentni zastor, tada se na zastoru pojavi sjena
anode. Premda su neki tvrdili da se radi o svjetlosnim zrakama, bilo je i onih
koji su smatrali suprotno. Katodne zrake na svom putu prema anodi mogu
pokretati mali mlin. Konacno ako se postave u magnetsko polje, katodne zrake
se ponasaju kao negativno nabijene cestice. Na temelju ova dva posljednja
eksperimenta Crookes je tvrdio da se radi o novoj vrsti negativno nabijenih
cestica. 1897. J.J.Thomson je izmjerio da je masa novih cestica, elektrona,
1837 puta manja od mase atoma vodika. Naboj elektrona precizno je izmjerio
R.A.Milliken 1917. god., u pokusu s kapljicama ulja u kondenzatoru. God.
1881. Goldstein je, ispitujuci svojstva katodnih zraka u katodi napravio kanal.
Kroz kanal su se sirile nepoznate zrake, koje je on, buduci da su se sirile kroz
kanal nazvao kanalne zrake. Pokus s magnetskim poljem je pokazao da se radi
o pozitivno nabijenim cesticama. Najlaksa cestica u kanalnim zrakama imala je
masu gotovo jednaku masi atoma vodika.
1.4
Rutherfordov model atoma. Rutherfordova

formula
Nakon otkrica prirode katodnih i kanalnih zraka, bilo je jasno da se atom sastoji
od teskog pozitivnog naboja i lagane, negativno nabijene cestice elektrona. Prvi
1.4. RUTHERFORDOV MODEL ATOMA. RUTHERFORDOVA FORMULA3

model atoma je predlozio J.J.Thomson. Po njegovom modelu atom He se sastojao od velike pozitivne kugle, s elektronima unutar nje. Provjeravajuci Thomsonov model Ernest Rutherford je - cesticama bombardirao tanki listic metala
(zlata). U to doba (oko 1910.) Rutherford je znao da - cestica ima dvostruki
elementarni naboj, te da gubitkom naboja prelazi u atom helija. Rutherford je
napravio eksperiment prema slici 21.2.
Slika 21.2
- cestice iz izvora i udaraju u metu, listic zlata. Listic je toliko tanak, da se
- cestica s malom vjerojatnoscu sudara dva ili vise puta s atomima metala pri
prolazu kroz listic. Otklon - cestica od upadnog pravca, odreduje se pomocu
detektora. Citav
uredaj sa slike 21.2 smjesten je evakuiranom kucistu, da bi se
izbjegli sudari cestica i molekula zraka. Rutherford je nasao, da se -cestice
u vecini slucajeva malo otklanjaju od smjera pocetne putanje. Mali broj cestica
otklanjao se za vrlo veliki kut, skoro 1800 . Analizirajuci potonje rezultate on je
zakljucio da su takvi otkloni moguci samo u slucaju vrlo snaznih polja unutar
atoma. Takvo polje mora proizvoditi naboj koji ima veliku masu, a koncentriran
je u vrlo malom volumenu. 1911. god. Rutherford je predlozio model atoma koji
je poznat pod njegovim imenom. Prema Rutherfordu, atom je sistem naboja.
Srediste cini masivna jezgra naboja Ze (Z - redni broj elementa u Mendeljejevom periodnom sustavu), promjera d < 1012 cm. Oko jezgre Z elektrona
su razmjesteni po citavom volumenu koji pripada atomu. - cestica ima puno
vecu masu od elektrona, te je pri sudaru elektroni nece znatnije otklanjati. Otklon dolazi od jezgra naboja Ze. Razmotrimo sudar cestice, koja bi da nema
medudjelovanja s jezgrom atoma, prosla mimo nje brzinom v na udaljenosti b
(slika 21.3a). Velicina b naziva se parametar sudara. Pretpostavit cemo da jezgra atoma ima mnogo vecu masu od - cestice. Zbog zakona sacuvanja energije
iznos kolicine gibanja, prije i poslije sudara se takoder sacuvava. (p = p0 ) (slika
21.3b)
Slika 21.3
Sila odbijanja izmedu - cestice i jezgre atoma iznosi
F=
2kZe2
2Ze2
40 r 2 er =
r 2 er
(21.2)
Ako je - kut otklona - cestica od upadne putanje, promjena kolicine
gibanja je (vidi sliku 21.3b)
p = 2p0 sin 2 = 2m sin 2 ,
(21.3)
POGLAVLJE 1.
gdje je m - masa, a upadna brzina - cestice. Prema Newtonovom

drugom zakonu
p=
F dt
(21.4)
Projiciramo li vektor F na smjer vektora p

p =
dt
(21.5)
Prema slici 21.3 a) F

=F cos. Zamijenimo li kut s polarnim kutom
p
i kutom otklona
=
dobije se,
F
= F cos = F sin ( + 2 ) =
p
2kZe2
r2
sin ( + 2 )
(21.6)
Zapisemo li dt =
p = 2k Z e2
d
,
R
0
gdje je =
d
dt
jednadzba (21.5) postaje,
sin(+ 2 )d
r 2
(21.7)
Iz Teorijske mehanike poznato je da m r2 predstavlja iznos momenta kolicine
gibanja - cestice, te da se ova velicina u slucaju gibanja cestice u polju centralne sile sacuvava. Moment kolicine gibanja znatno prije sudara iznosi
k L k = k r x p k = m vb.
(21.8)
Zamjenom r2 s vb (21.17) postaje,
p =
2kZe2
vb
R
0
sin ( + 2 )d =
2kZe2
vb
2 cos 2 .
(21.19)
Usporedbom s (21.13) dobije se
1.4. RUTHERFORDOV MODEL ATOMA. RUTHERFORDOVA FORMULA5

coth 2 =
m v 2
2kZe2
b
(21.20)
Pretpostavimo li da je metalni listic uistinu dovoljno tanak tako da se cestica rasprsi na samo jednoj jezgri. Promjena parametra sudara b za d b,
uzrokovat ce promjenu smjera rasprsenja za d (slika 21.4)
sin12
m v 2
2kZe2 db
(21.21)
Slika 21.4
Neka presjek snopa cestica iznosi S. Ako je n broj atoma metala po jedinici
volumena i a - debljina listica, tada je n S a broj centara rasprsenja - cestica.
Ako je snop - cestica homogen po poprecnom presjeku, tada relativan broj
- cestica koje prolaze pokraj jedne jezgre, kroz prsten radijusa b i sirine db
iznosi,
dN
N
nSa2bdb
S
= na 2bdb.
(21.22)
dN je struja cestica (broj cestica u jedinici vremena) koja se rasprsi izmedu

kuta i + d (osjenceni dio na slici 21.4), a N je upadni tok cestica. Ako u
jednadzbu (21.22) umjesto b i db uvrstimo izraze (21.20) i (21.21), dobije se
dN
N
2
= na( 2kZe
m v 2 ) 2 cot 2
cot ( 2 )
sin2 ( 2 )
cos ( 2 ) sin ( 2 )
sin4 ( 2 )
1
d
sin2 ( 2 ) 2
sin
.
2sin4 ( 2 )
Uz 2sin d = d - element prostornog kuta dobije se slavna Rutherfordova

formula za rasprsenje cestica.
dN
N
kZe 2 d
= na( m
.
2)
sin4 ( )
v
2
(21.23)
Rutherfordova formula je 1913. eksperimentalno potvrdena. Bez obzira
sto je Rutherfordova formula (21.23) eksperimentalno potvrdena, Rutherfordov
model atoma nije konzistentan u okvirima klasicne elektromehanike. Iz elektrostatike je poznato da sistem tockastih naboja ne moze biti u stabilnoj ravnotezi.
POGLAVLJE 1.
Stoga elektron mora kruziti oko jezgre, i pri tome prema Newtonovom drugom
zakonu trpi centripetalnu akceleraciju. Medutim, prema klasicnoj elektromehanici, naboj koji akcelira zraci elektromagnetski val. Energija elektromagnetskog vala ide na racun mehnicke energije elektrona. Energija elektrona biva sve
manja i on se po spiralnoj putanji priblizava jezgri, dok konacno ne padne na
nju.
1.5
Bo
skovi
ceva teorija i njen utjecaj na razvoj
nauke o strukturi materije
Ruder Boskovic (1711. - 1787.) prethodio je svojim idejama o strukturi materije

suvremenoj spoznaji o strukturi atoma i materije. Po Boskovicu materiju cine
fizikalne tocke, koje se privlace ili odbijaju, ovisno o udaljenosti medu njima.
Na slikama 21.5 a) i b) prikazane su Boskoviceve oscilacione sile, na kojima
se izmjenjuju podrucje privlacenja i odbijanja. Na slici 21.5 c) prikazana je
eksperimentalno utvrdna sila izmedu dva atoma ili dvije molekule.
Slika 21.5.
Konceptom oscilirajucih sila, Boskovic je otklonio mogucnost padanja dviju
fizikalnih tocaka u jednu tocku, te tako izbjegao kolapsiranje materije, sto nije
uspjelo Rutherfordu s njegovim modelom atoma. U Boskovicevo vrijeme nije
se nista eksperimentalno znalo o strukturi atoma, i genijalnost njegova duha
ocituje se u tome co je, izmedu ostalog, razmisljanjem predvidio kvantitativan
oblik sile medu atomima i molekulama.
Poglavlje 2
NASTANAK KVANTNE
MEHANIKE
2.1
Jeans - Rayleigleov zakon zra

cenja crnog tijela
Crno tijelo apsorbira svo zracenje koje pada na njega. U dobroj mjeri kutija s
rupicom, zbog visestruke refleksije na unutarnjim stjenkama, predstavlja crno
tijelo (slika 22.1).
Slika 22.1
Metalna kutija s prazninom u obliku kocke na temperaturi T aproksimira
crno tijelo. Atomi i molekule kutije titraju i emitiraju elektromagnetsko polje
u unutrasnjost kutije. U kutiji se formiraju stojni valovi. Tangencijalna komponenta elektricnog polja mora isceznuti na stjenkama supljine (slika 22.2).
Slika 22.2
Dozvoljene valne duljine su
=
2L
n ,
n = 1, 2, 3, ....
(22.1)
Udaljenost izmedu dva susjedna vala je

k =
2
L
L.
(22.2)
7
POGLAVLJE 2. NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

Gustoca stojnih valova je
dnk
d3 k
1
k3
3
= (L
) .
(22.3)
Broj stojnih valova u intervalu od iznosa valnog vektora k do k + dk je (slika
22.3)
31
dnk = 2 4k 2 dk( L
) 8 = V
k2 dk
2
(22.4)
gdje je V = L3 volumen supljine. Faktor 2 dolazi radi 2 moguce polarizacije
elektromagnetskog vala.
Slika 22.3
Disperziona relacija magnetskog vala u vakuumu
= ck
(22.5)
omogucava izracun broja stojnih valova u intervalu energije od + d
dn = V
2 d
2 c3 .
(22.6)
Prema klasicnoj elektrodinamici, postoji ekvivalencija izmedu harmonickog
oscilatora i elektromagnetskog vala. Energija elektromagnetskog vala je prema
klasinoj statistickoj mehanici kT , gdje je k Boltzmannova konstanta. Energija
zracenja spektra izmedu frekvencije i + d je
< E > dn = kT V
2
2 c3 d.
(22.7)
Izraz (22.7) naziva se Jeans - Rayleighev zakon zracenja. Jasno je da on
nije tocan jer ukupna energija zracenja, integral izraza (22.7) po od 0 do
, divergira, sto je fizikalno neprihvatljivo. Ova divergencija, naziva se ultra ljubicasta katastofa. Slika (22.4) pokazuje da Jeans - Rayleighov zakon odstupa
od eksperimentalno odredene gustoce spektra zracenja crnog tijela.

2.2. PLANCKOV ZAKON ZRACENJA
CRNOG TIJELA
Slika 22.4
2.2
Planckov zakon zra

cenja crnog tijela
Godine 1900. smatra se godinom pocetka nastajanja kvantne fizike. Te godine

Max Planck (1858-1947) uspio je rastumaciti zracenje crnog tijela. Max Planck
je pretpostavio zrnastu strukturu energije zracenja. Energija najmanje kolicine
energije (kvant energije) elektromagnetskog vala frekvencije je
E = h.
(22.8)
gdje je h = 6.62 1034 Js Planckova konstanta. Vjerojatnost da se pojavi n
kvanata frekvencije je
h
n
kT
h
n
e kT
n=0
Pn = Pe
(22.9)
h
gdje je h = 2
reducirana Planckova konstanta. Srednja energija zracenja s
kruznom frekvencijom je
< E >=
P
n
h
n
he kT
n=0
P
n
h
n=0
kT
(22.10)
Relacija (22.10) moze se zapisati u obliku

d
< E >
h dx
ln
n=0
enx .
(22.11)
kT .
gdje je x =
P
n=0
enx =
Suma u (22.11) je geometrijski red
1
1ex ,
(22.12)
te dobijamo
< E >=
e kT 1
10

(22.13)
Pomnozimo li (22.13) s (22.6) dobije se
< E > dn =
e kT
2 d
2 c3 ,
(22.14)
Planckov zakon zracenja koji se izvrsno slaze s eksperimentalnim rezultatom.
2.3
Bohrov model atoma vodika
Rutherfordov model atoma trpi prigovor, da u okvirima klasicne fizike ne tumaci

stabilnost materije. Naravno, Boskoviceve ideje se nisu mogle primjeniti, jer
nitko nije sumnjao u prirodu privlacenja jezgre i elektrona Coulombovom silom.
Rutherfordov model, ne samo da nije mogao rastumaciti stabilnost atoma, vec
nije mogao opisati spektar zracenja vodikova atoma. Prema Rutherfordovom
modelu, elektron bi pri padanju u jezgru kontinuirano zracio. Medutim, eksperiment je ukazivao da je spektar vodikova atoma diskretan. Balmer je 1885. uocio
da se dio spektra zracenja vodikovog atoma moze zapisati u obliku
1
= R ( 212
1
n2 )
(22.15)
gdje je - valna duljina frekvencije zracenja, a R = 109677.58cm1 Rydbergova konstanta. Dio spektra zracenja vodika, koji je opisan jednadzbom
(21.24) naziva se Balmerova serija. Kasnije su Lyman i Paschen nasli da postoje i serije, koje se dobiju iz izraza za Balmerovu seriju, tako da se 2 u prvom
clanu zagrade zamijeni s 1 odnosno 3. S obzirom da se Balmerovo serija nalazi
uglavnom u vidljivom podrucju, Lymanova se nalazi u ultraljubicastom, a Pasehenova u infracrvenom dijelu spektra. Prvi uspjesan opis strukture vodikovog
atoma dao je Niel Bohr (1885. - 1962.). S obzirom da klasicna fizika nije mogla
dati odgovarajuce tumacenje N. Bohr je postulirao dvije tvrdnje, koje nisu bile
u skladu s klasicnom fizikom
1. Elektron se moze gibati samo po odredenim putanjama. Dok

se giba po tim putanjama elektron, premda je ubrzan, ne emitira
elektromagnetski val.
2. Atom emitira ili apsorbira foton energije h pri prijelazu s
jedne na drugu stazu. Iznos kvanta h odreduje razlika energije
elektrona na pocetnoj i konacnoj stazi
11
2.3. BOHROV MODEL ATOMA VODIKA

h = En Em .
(22.16)
Bohr je dao i pravila kvantiziranja elektronskih staza. U faznom prostoru

(p - poopcena kolicina gibanja, q - poopcena koordinata) mora biti
H
pdq = nh.
(22.17)
U slucaju gibanja elektrona oko jezgre, po kruznoj stazi q = , p = mr2

pa uvjet (22.17) postaje
H
Ld = nh
ili
L = n
h.
(22.18)
Bohrov uvjet kvantiziranosti, za slucaj gibanja elektrona oko protona, u
atomu vodika, kaze da atom moze imati samo diskretne vrijednosti momenta
kolicine gibanja. Moment kolicine gibanja je visekratnik Planckove konstante.
S obzirom da je masa protona 1837 puta veca od mase elektrona, mozemo
pretpostaviti da se centar mase nalazi u protonu. Jednadzba gibanja daje
2
me vr =
e2
40 r 2
(22.19)
Kombinacija jednadzbi (21.27) i (21.28) daje dopustene iznose radijusa
elektronske staze u atomu vodika
rn =
40 h
2
me e2 n , (n
= 1, 2, 3...)
(22.20)
Radijus prve staze oznacava se obicno s a0 i iznosi

a0 =
40 h
2
me e2
= 0.529
A
(22.21)
i zove se Bohrov radijus.
12

Ukupna energija atoma vodika je
E=
me v 2
2
e2
40 r .
(22.22)
Iz (22.19), (22.20) i (22.22) slijedi
4
me e
1
En = 2(4
)2 n2 .
0h
(22.23)
Iz relacije (22.16) slijedi izraz za frekvenciju zracenja atoma vodika
=
me e4
1
2(40 )2 h
( m2
1
n2 ).
(22.24)
Iz gornjeg izraza lako je odrediti vrijednost, koja u Bohrovom modelu vodika
atoma ima isto znacenje kao i Rydbergova konstanta R u (22.18)
R=
R
2C
R =
me e4
.
2(40 )2 h
3
(22.25)
Kada se uvrste numericke vrijednosti konstanti u izraz (22.25) dobije se izvanredno dobro slaganje s eksperimentalnom vrijednoscu Rydbergove konstante.
2.4
Franck - Hertzov eksperiment
Postojanje diskretnih energijskih nizova u atomu potvdili su eksperimentalno

1914. James Franck i Gustav Hertz. Shematski prikaz njihove aparature prikazan
je na slici 22.5. Cijev ispunjena s zivinim parama (tlak oko 100Pa) sadrzi 3
elektrode. Katoda K termoionskom emisijom emitira elektrone. Anoda A ih
privlaci, a potencijal resetke G kontrolira struju.
Slika 22.5
Ovisnost struje o naponu izmedu katode i anode prikazana je na slici 22.6.
Slika 22.6
Struja naglo poraste kod visekratnika broja 4,9. Struja je proporcionalna
broju slobodnih elektrona. Energija ionizacije zivinog atoma iznosi 4,9 eV.
EFEKT
2.5. FOTOELEKTRICI
13
Kod napona od 4,9 eV, elektron na svom putu od katode do anode dobije,
neposredno ispred anode, dovoljno energije da ionizira druge atome zive. Na
taj nacin poveca broj elektrona koji stignu na anodu, te anodna struja kod 4,9
eV naglo poraste. Kada napon prijde vrijednost 4,9 eV, ionizacija se dogada
prije anode (sto je veci napon to je podrucje ionizacije dalje od anode). Na
putu od mjesta ionizacije do anode elektroni i ioni zive se rekombiniraju, te
anodna struja pada. Podrucje oko anode postaje ponovo ionizirano kod napona
9,8 eV. Pri ovom naponu prvo ionizacijsko podrucje je na polovini udaljenosti
od katode do anode. Nakon rekombinacije elektroni duz druge polovine puta
dobiju dovoljno energije za ponovnu ionizaciju neposredno u blizini anode.
2.5
Fotoelektri
ci efekt
Fotoelektrici efekt je emisija elektrona iz materije, pod utjecajeem svjetla. Ovaj

efekt je opazio Heinrich Hertz 1887. god. Fotoelektricni efekt se ispituje na
uredaju prikazanom na slici 22.7. U evakuiranom staklenom balonu nalaze se
fotoosjetljiva katoda K i anoda A. Ovaj element zove se fotocelija. Ovisnost
struje o naponu izmedu anode i katode dana je na slici 22.8, za dva razlicita
intenziteta monokromatske svjetlosti (Jb > Ja ).
Slika 22.7
Slika 22.8
Svjetlost sto pada na katodu izbija elektrone iz katode. Tako katoda postaje
pozitivna, i u svojoj blizini drzi elektronski oblak. Ipak, statisticki gledano, dio
elektrona u oblaku ima dovoljno kineticke energije da se otrgne od katode i pri
nultom naponu U dode do anode. Fotocelijom tece struja nultog napona I0 .
Ova struja ovisi o intenzitetu upadnog svjetla. Povecanjem anodnog napona,
anoda postaje pozitivnija i privlaci sve veci broj elektrona iz oblaka, u jedinici
vremena. Struja se povecava sve dok konacno svi elektroni koji se emitiraju
iz katode ne dodu na anodu. Ova struja naziva se struja zasicenja, i ne ovisi
o naponu. Ako izmjenimo polaritet napona (+ katoda, - anoda), katoda ce
snaznije privlaciti elektronski oblak, i povecanjem napona inverzno polarizirane
fotocelije struja pada. Konacno kod, zakocnog napona U0 struja prestaje teci,
bez obzira na intenzitet monokromatskog svjetla. Na slici 22.9 prikazana je
ovisnost zakocnog napona o frekvenciji.
Slika 22.9
Klasicna mehanika nije mogla rastumaciti tri glavne crte fotoelektricnog
efekta. 1. Klasicna elektrodinamika sugerira da kineticka energija fotoelektrona treba rasti s povecanjem intenziteta svjetla. Medutim slika 22.8 pokazuje
14
da EU = eV0 ne ovisi o intenzitetu svjetla.

2. Prema klasicnoj elektrodinamici fotoelektricni efekt trebao bi se dogoditi
pri bilo kojoj frekvenciji uz dovoljno jaki intenzitet svjetlosti. Slika 22.9 pokazuje
da postoji odrezna frekvencija V0 , kao karakteristika materijala kojim je premazana katoda. Za frekvencije svjetlosti nize od ove vrijednosti nema fotoefekta.
3. Prema klasicnoj elektrodinamici energija na elektron u katodi pada
kontinuirano, i trebalo bi proci neko vrijeme dok elektron apsorbira potrebnu
kolicinu energije. Nikakvo vrijeme kasnjenja nije opazeno.
Odgovarajuce tumacenje fotoelektricnog efekta dao je A. Einstein. On je
prihvation Planckovu pretpostavku o kvantiziranosti energije zracenja. Einstein
zestica fotona. Pojedini foton nosi kvant energije
je predocio svjetlost kao roj d
E = h .
Prema Einsteinovoj hipotezi, elektron nakon apsorpcije fotone trosi dio
ove energije na izlazni rad, dok ostatak ide na kineticku energiju elektrona.
h = W + Ek .
(22.26)
Ako je istodobna apsorpcija dva ili vise fotona slabo vjerojatan dogadaj, iz
(22.26) slijedi da se fotoefekt nece moci opazati za frekvencije od
< 0 =
W
h
.
(22.27)
2.6
Comptonov efekt
Cesti
cna priroda svjetla pokazuje se izrazito jasno u Comptonovom efektu. Arthur
Compton (1892.-1962.) proucavajuci rasprsenje X-zraka na razlicitim materijalima utvrdio, da se uz upadnu valnu duljinu pojavljuje i = + koja
ovisi o kutu rasprsenja (slika 22.10).
Slika 22.10
Comptonov efekt moze se rastumaciti ako se promotri proces elasticnog sudara upadnog fotona s slobodnim elektronima (slika 22.11). Ako pretpostavimo
da foton nosi energiju h i kolicinu gibanja h k (k = 2/), zakoni sacuvanja

energije i kolicine gibanja glase:
15
2.6. COMPTONOV EFEKT

h + m c2 = h +
p
p 2 + m2 c 2 ,
(22.28)
h k = p +h k ,
(22.29)
gdje elektron mase m miruje prije sraza s fotonom. Izraz (22.28) mozemo
pisati
p
p2 + m2 c2 = h (k k ) + m c,
gdje je k =
c.
Njegovim kvadriranjem dobije se,
p2 = h2 (k 2 + k 2 2 k k ) + 2 h m c(k k ).
(22.30)
Kvadriranjem jednadzbe (22.29) dobije se
p2 = h2 ( k k )2 = h
2 (k 2 + k 2 2 k k cos ).
(22.31)
Izjednacimo li (22.30) i (22.31) dobije se
m c (k k ) = h k k (1 cos ). Pomnozi li se gornja jednadzba s 2 i
podijli s m c k k dobije se
2
k
2
k
2
h
mc
(1 cos )
= = c (1 cos ),
(22.32)
gdje Comptonova valna duljina cestice mase m oznosi
c =
2
h
mc .
(22.33)
Rezultati mjerenja se potpuno slazu s relacijom u (22.32) i (22.33).
16

Slika 22.11
2.7
De Broglieva hipoteza o valovima materije
Einsteinovo tumacenje fotoelektricnog efekta ukazuje na cesticnu prirodu svjetla. Ovo tumacenje ukazuje da svjetlost pored valne prirode ima i cesticnu
prirodu. De Broglie, smatrajuci da u prirodi mora postojati jedinstvo, postavio
je 1924. god. hipozezu prema kojoj cestice imaju valnu prirodu. Vezu izmedu
kolicine gibanja i valne duljine, dao je relacijom
=
h
p
(22.34)
De Broglievu hipotezu potvrdili su Davisson Germer 1927. god. (Bellovi laboratoriji). Njihova eksperimentalna tehnika, u mnogome je bila slicna Comptonovoj
pri izracunavanju elasticnog rasprsenja X-zraka. Principjelna shema eksperimenta prikazana je na slici 22.12.
Slika 22.12
Katoda K prilikom zagrijavanja emitira elektrone koji se ubrzavaju elektricnim poljem do anode A. U anodi A postoji supljina, koja propusta elektronski snop. Elektroni padaju na metu (kristal). Reflektirani snop registrira
detektor. Dijagram ovisnosti elektricne energije o kutu dana je na slici 22.13
Slika 22.13
Elektroni koji izadu kroz anodu imaju kineticku energiju
Ek =
p2
2m
= eV .
(22.35)
Prema de Broglievoj hipotezi valna duljina elektrona iznosi

=
h
p
h
2emV
.
(22.36)
Difrakciona slika elektrona sa slike 22.13 odlicno se tumaci de Broglievom

hipotezom.
2.8. BOHROV PRINCIP KOMPLEMENTARNOSTI I HEISENBERGOVE RELACIJE NEODREDENOSTI17
2.8
Bohrov princip komplementarnosti i Heisenbergove relacije neodred

enosti
Materija pokazuje svojstva vala i svojstva cestice, ovisno o eksperimentu. Ova

cinjenica, s tocke gledista klasicne fizike predstavlja proturjecnost. Naime,
prema klasicnim predodzbama cestica je neprotezna, dok se val moze prostirati po citavom prostoru. Ovu proturjecnost prevladao je Niel Bohr principom
komplementarnosti. Prema Bohrovom principu komplementarnosti suprotnosti
se ne iskljucuju, vec nadopunjuju. Bohr je podvrgao kritici klasican pojam
objektivnosti. Ponasanje materije nije objektivno samo po sebi, vec ovisi o
eksperimentatoru, tj. o nacinu na koji covjek postavlja eksperiment. U jednom
eksperimentu, kojeg odreduje covjek, materija pokazuje valna svojstva, dok u
drugom eksperimentu, kojeg ponovo postavlja covjek, ta ista materija pokazuje
cesticna svojstva. Dok je prema klasicnoj mehanici, covjek samo promatrao
prirodu, prema Bohrovom principu komplementarnosti, on je promatrac, ali je
i sudionik u procesima u prirodi. Promotrimo ogib vala duljine na pukotini
sirine d (slika 22.14). S obzirom da svjetlost mozemo promatrati kao roj fotona,
sirina pukotine odreduje neodredenost u poznavanju polozaja fotona duz osi x,
tj. x d. Zanima nas koliko je neodredenost u kolicini gibanja fotona u istom
smjeru. Iz fizikalne optike poznato je da je razlika puteva 1 i 2 /2. S velikom
vjerojatnoscu mozemo tvrditi da ce foton nakon prelaska kroz pukotinu, udariti
izmedu tocaka A i B na zastoru Z.
Slika 22.14
Sa slike 22.14 vidi se da je
/2 = d sin .
(22.37)
Pomocu de Broglieve relacije (22.34), jednadzba (22.37) postaje,
2 p sin d = h
(22.38)
Velicina 2 p sin d predstavlja neodredenost u poznavanju x komponente kolicine gibanja fotona, jer nakon prolaska kroz pukotinu foton ima s
velikom vjerojatnoscu x-komponentu kolicine gibanja u intervalu od p sin do
p sin . Pomnozimo li neodredenost polozaja d, s neodredenoscu u kolicine
gibanja px = 2 p sin dobije se
px x h
18

Egzaktan racun daje Heisenbergovu relaciju neodredenosti
px x h2 .
(22.39)
Heisenbergova relacija neodredenosti kazuje, da nije moguce istodobno poznavati polozaj i njegovu konjugiranu varijablu, kolicinu gibanja, s proizvoljnom
tocnoscu. Relacija (22.39) kazuje, da bolje poznavanje jedne velicine, nuzno
vodi k losijem poznavanju druge. Prema Heisenbergovoj relaciji neodredenosti
nije moguce odrediti putanju cestice, jer poznavanje polozaja cestice u jednom trenutku, vodi k potpunoj neodredenosti brzine cestice, a samim time i
k neodredenosti polozaja cestice u sljedecem trenutku. Heisenbergova relacija
neodredenosti rusi deterministicki karakter opisa prirode, koji je bio svojstven
klasicnoj mehanici. Govoreci o dinamickoj metodi statisticka neodredenost u
poznavanju trenutne vrijednosti fizikalne velicine, nekog mnogocesticnog sistema, ima subjektivan karakter. Naime, prema klasicnoj mehanici moguce je,
u principu odrediti putanju svih atoma i molekula u plinu, te tako odrediti
tocnu vrijednost fizikalne velicine. Prema kvantnoj mehanici ova mogucnost,
zbog odbacivanja pojma putanje cestice otpada. Prema kvantnoj mehanici
neodredenost u poznavanju neke fizikalne velicine ima objektivan karakter. Kvantna
mehanika, iskljucuje i teorijsku mogucnost istodobnog odredivanja vrijednosti
nekih fizikalnih velicina (npr. polozaja i kolicine gibanja).
Poglavlje 3
SCHRODINGOVA VALNA
KVANTNA MEHANIKA
3.1
Valna funkcija
Heisenbergove relacije neodredenosti pokazuju da nije moguce istovremeno, s

proizvoljnom tocnoscu, odrediti polozaj i brzinu cestice. Stoga se u valnoj
kvantnoj mehanici uvodi velicina, koja odreduje gustocu vjerojatnosti polozaja
cestice,
gustoca vjerojatnosti = ( r , t) ( r , t)
(23.1)
Velicina ( r , t) naziva se valna funkcija. Ona nema direktno fizikalno

znacenje, vec kvadrat njene apsolutne vrijednosti (23.1). Ocito, cestica se mora
nalaziti negdje u prostoru, pa uvjet normiranosti valne funkcije glasi,
R
|( r , t)|2 d3 r = 1.
(23.2)
3.2
Schrodingova valna jednad

zba
U kvantnoj mehanici neke fizikalne velicine (polozaj, kolicina gibanja) gube apsolutno deterministicki karakter. Medutim, princip determinizma nije odbacen
u kvantnoj mehanici. Premda polozaj ima nasumican karakter, gustoca vjerojatnosti nalazenja cestice ima deterministicki karakter. Promjena valne funkcije,
a time i gustoce vjerojatnosti, u vremenu i prostoru opisano je Schrodingerovom
19
20
POGLAVLJE 3. SCHRODINGOVA VALNA KVANTNA MEHANIKA
jednadzbom,
2
+ V ( r , t) = ih
2m
t .
(23.3)
U jednadzbi (23.3) m je masa cestice, a V ( r , t) klasican izraz za potencijalnu

energiju polja u kome se cestica nalazi. Schrodingova jednadzba opisuje vremenski razvoj valne funkcije. Ona je jedan od postulata kvantne mehanike, ne moze
se izvesti kao ni drugi Newtonov zakon, koji opisuje razvoj polozaja cestice u
vremenu. Povijesno, Schrodingerov rad se veze na de Broglievu hipotezu o valovima materije. Kada je 1926. objavio jednadzbu (23.3), te pomocu nje rjesio
neke probne probleme kvantne fizike (vodikov atom, harmonicki oscilator) Ervin
Schrodinger cvrsto je vjerovao da valna funkcija opisuje razmazanost materije. Konceptu razmazanosti materije protivila se tzv. Kopenhagenska skola
kvantne mehanike, gdje su W. Heisenberg, N. Bohr i M. Born bili najznacajniji
predstavnici. Prema kopenhangenskoj interpretaciji, valna funkcija ne opisuje
razmazanost materije, vec vjerojatnost nalazenja cestice na nekom mjestu, u
nekom trenutku, u skladu s relacijom (23.1). Prvi koji je predlozio ovakvu interpretaciju valne funkcije bio je Max Born 1926. godine. Danas je kopenhagenska
interpretacija valne funkcije opcenito prihvacena. To ne znaci da vise ne postoji diskusija oko temeljnih postulata kvantne mehanike. Kvantna mehanika,
ne samo da je revolucionarno izmjenila fiziku, vec je izmjenila i covjekov pogled
na svijet u kome se nalazi. Na taj nacin kvantna mehanika utjece, osim na fizici
srodne nauke (astronomija, kemija, biologija) i na filozofiju. Bohrov princip
komplementarnosti usao je u filozofsku misao prslog i ovog stoljeca.
3.3
Vremenski neovisna Schrodingrova jednad

zba
Ako potencijalna energija u jednadzbi (23.3) ne ovisi o vremenu, valna funkcija
( r , t) moze se zapisati u obliku
( r , t) = ( r ) e h t .
(23.4)
Uvrsti li se pretpostavljeno rjesenje (23.4) u (23.3) dobije se
2
2m
+ V ( r ) = E,
(23.5)
vremenski neovisna Schrodingerova jednadzba. Vrlo je znacajna interpretacija
velicine E u jednadzbi (23.5). Prema kvantnoj mehanici, E je ukupna energija
cestice u polju sile, koje je opisano potencijalnom energijom V ( r ).
Poglavlje 4
PRIMJENA VALNE
MEHANIKE ZA
RJESAVANJE
NEKIH
JEDNOSTAVNIH
PROBLEMA
4.1
Sloboda
cestica
Ako na cesticu ne djeluje nikakvo vanjsko polje, V ( r ) = 0, kazemo da je ona

slobodna. U ovom slucaju Schrodingerova vremenski neovisna jednadzba glasi,
2
= E
2m
(24.1)
Rjesenje ove jednadzbe je
( r ) = Cei k r ,
(24.2)
gdje je valni vektor propagacije k vezan s energijom E relacijom

E=
h
2 k2
2m .
21

22POGLAVLJE 4. PRIMJENA VALNE MEHANIKE ZA RJESAVANJE
NEKIH JEDNOSTAVNIH PRO
(24.3)
C je konstanta i dobije se iz uvjeta normiranosti (23.2). Dodamo li rjesenju
(24.2) i vremenski ovisan faktor iz izraza (23.4) dobije se
( r , t) = Cei( k r t) .
(24.4)
Izraz (24.4) predstavlja val koji se propagira u k smjeru. Kruzna frekvencija vezana je s energijom E relacijom
E=h
,
kao sto su pretpostavili M. Planck (22.8) i A. Einstein. Slobodna cestica ima
p2
. Usporedimo li ovaj izraz sa izrazom (24.3)
samo kineticku energiju E = 2m
dobije se de Broglieva relacija (22.34).
p = hk
(k =
2
).
(24.5)
4.2
Prolaz
cestice kroz potencijalnu barijeru. Tunel
efekt.
Cestica
s energijom E nailazi na pravokutnu potencijalnu barijeru visine V0 i
sirine l. Neka je V0 > E (slika 24.1).
Slika 24.1
U podrucjima I i III Schrodingeroca valna jednadzba ima oblik (24.1), a
rjesenja su tipa rjesenja (24.2). U podrucju II Schrodingerova jednadzba glasi
d2
dx2
2m
h
(E
V0 ) = 0.
(24.6)
Opce rjesenje jednadzbe (24.6) je

2 = A2 ex + B2 ex ,
(24.7)

4.2. PROLAZ CESTICE
KROZ POTENCIJALNU BARIJERU. TUNEL EFEKT.23
gdje je
=
1
h
p
2m(V0 E)
U podrucju I i III rjesenja su oblika

1 = A1 e+ix + B2 eix ,
(24.8)
3 = A3 eix ,
(24.9)
gdje je
=
1
h
2mE.
(24.10)
Koeficjent B3 = 0, jer se cestica nakon prolaza kroz barijeru ne reflektira,

tj. ne giba u smjeru osi -x. Veza izmedu koeficjenata Ai iBi uspostavlja se iz
zahtjeva kotinuiranosti valne funkcije i njene prve derivacije,
1 (0) = 2 (0),
2 (L) = 3 (L)
(24.11)
d1
dx
d2
,
dx
x=0
d2
dx
d3
dx
.
x=L
(24.12)
Iz ovih uvjeta dobijamo

A1 + B1 = A2 + B2
A2 el + B2 el = A3 eil
(24.13)
iA1 iB1 = A2 B2
A2 el B2 el = iA3 eil
Omjer kvadrata amplitude reflektiranog vala B1 i upadnog vala A1 odreduje
vjerojatnost da se cestica reflektira, i naziva koeficjent refleksije

R=
|B1 |2
|A1 |2 .
(24.14)
Omjer kvadrata amplitude prolaznog vala A3 i kvadrata upadnog vala A1 ,
odreduje vjerojatnost transmisije cestice, i naziva se koeficjent transmisije
T =
|A3 |2
|A1 |2 .
(24.15)
Ocito mora biti R+T = 1. Za razliku od klasicne mehanike, prema kvantnoj
mehanici cestica moze proci kroz barijeru, premda je barijera energijski visa od
energije cestice. Rjesimo li jednadzbe (24.13) po A3 dobije se,
A3
A1
2neil
2n cosh li(1n2 ) sinh l ,
(24.16)
gdje je
n=
V0 E
E .
(24.17)
Razmotrit cemo specijalan slucaj kada je l >> 1. Tada (24.16) postaje
A3
A1
4neil
el [2ni(1n2 )] .
(24.18)
Koeficjent transmisije je
T
=
16n2
2l
(n2 +1)2 e
16n2
2
(n2 +1)2 exp[ h
p
2m(V0 E)l].
(24.19)
Cestica
vece mase teze penetrira kroz barijeru. Kao sto se i moglo ocekivati
prodiranje je teze sto je barijera sira i razlika U0 E veca. Prije smo spomenuli
da cestica moze proci kroz barijeru, premda je ona visa od energije cestice. U
klasicnoj mehanici, ovo je podrucje negativne kineticke energije, i u tom podrucju, prema klasicnoj mehanici cestica se ne moze naci. Ipak prema kvantnoj

4.3. CESTICA
U JEDNODIMENZIONALNOJ PRAVOKUTNOJ POTENCIJALNOJ JAMI. KVANTIZACIJA ENE
mehanici cestica prode kroz barijeru, kao da u barijeri postoji neki tuel. Odavde
i naziv za ovaj efekt tunel efekt.
4.3
Cestica
u jednodimenzionalnoj pravokutnoj
potencijalnoj jami. Kvantizacija energije
Promotrimo cesticu u jami sirine L s beskonacno visokim potencijalnim zidovima

(slika 24.2a).
Slika 24.2
Valna funkcija izvan jame iscezava, jer cestica se ne moze naci unutar podrucja beskonacno velike potencijalne energije. Unutar jame (0 x L) rjesenje
valne funkcije, odgovara valnoj funkciji slobodne cestice
(x) = Aeikx + Beikx .
(24.20)
Zahtjev (0) = 0 daje
(x) = C sin kx,
C = 2iA,
dok zahtjev (L) = 0 kvantizira vrijednost valnog broja k, a samim time i

energije
k = nL
n = 1, 2, 3, ...
(24.21)
E=
h
2 k2
2m
h2 n2
8mL2 .
(24.22)
Cestica
u potencijalnoj jami moze poprimiti diskretan skup vrijednosti. Kazemo
da energija cestice u jednodimenzionalnoj potencijalnoj jami ima diskretan spektar. Kvantni broj n odreduje kvantno stacionarno stanje u kome se sistem
nalazi. Kvantno stacionarno stanje s najnizim iznosom energije, naziva se osnovno kvantno stanje.
4.4
Cestica
u kutiji
Potencijalna energija kutije u obliu kocke dana je izrazom

V = 0, za 0 < x < L, 0 < y < L, 0 < z < L i V = u preostalom dijelu
prostora.
(24.23)
Valna funkcija razlicita je od nule, i jednaka valnoj funkciji slobodne cestice unutar kocke, dok iscezava izvan kocke. Problem se svodi na rjesavanje
jednadzbe (23.5) uz rubni uvjet,
= 0 na povrsini kutije.
(24.24)
Jednadzba (23.5) rjesava se metodom separacije funkcija. Pretpostavimo
cemo rjesenje u obliku
( r ) = X(x) Y (y) Z(z)

(24.25)
Uvrstimo li funkciju ( r u jednadzbu (23.5) dobije se,

2
2m
(X Y Z + XY Z + XY Z ) = EXY Z
Podijelimo li ovu jednadzbu s XY Z dobijamo

2
( XX +
2m
Y
Y
Z
Z )
=E
(24.26)
Svaki od tri clana unutar zagrade su funkcije samo koordinate x, y ili z.

Stoga mora biti
2
h
X
2m
X =E +
h
2 Y
2m ( Y
Z
Z )
2
h
2 kx
2m ,
(24.27)
gdje je kx neka konstanta. Iz jednadzbe (24.27) lako je naci ovisnost X(x)
X = kx2 X
X = Cx eikx x .
(24.28)
27
4.5. DEGENERACIJA ENERGIJSKIH NIVOA
Uz rubni uvjet (0) = (L) = 0 dobije se konacni oblik X funkcije, i

dozvoljene vrijednosti x komponente valnog vektora kx ,
X = 2iCx sin kx x,
(24.29)
, nx = 1, 2, 3....
kx = nx L
(24.30)
Potpuno analognim nacinom dobiju se Y i Z funkcije. Ukupna valna funkcija
glasi
( r ) = C sin kx x sin ky y sin kz z,

dok je energija
E=
h2
2
8mL2 (nx
+ n2y + n2z ), nx = 1, 2, ..., ny = 1, 2, ..., nz = 1, 2, ....

(24.31)
4.5
Degeneracija energijskih nivoa
Shema energijskih nivoa za cesticu u kutiji, nesto je slozenija od sheme na

slici 24.2b. Dok je pri gibanju cestice pri jednodimenzionalnoj potencijalnoj
jami, jednom energijskom nivou odgovaralo jedno stacionarno kvantno stanje,
u slucaju gibanja u kutiji jedan energijski nivo mogu dijeliti vise stacionarnih
kvantnih stanja.
Slika 24.3
Za energijski nivo kaze se da je degeneriran onoliko puta koliko stacionarnih
stanja dijeli tu energiju. Tako npr. prva tri pobudena stanja (131, 221, 121
stanja, slika 24.3) su 3 puta degenerirana, dok su osnovno stanje i cetvrto
pobudeno stanje nedegenerirani.
4.6
Harmoni
cki oscilator
U klasicnoj mehanici harmonicki oscilator predstavlja cestica koja se giba u polju
elasticne sile F = kx i , gdje je k konstanta opruge, a x pomak iz ravnoteze .

Potencijalna energija takove cestice je

V = 12 kx2 .
(24.32)
Iskoristimo li klasican izraz za kruznu frekvenciju
=
k
m,
(24.33)
izraz za potencijalnu energiju postaje (slika 24.4)
V =
m 2 2
2 x .
(24.34)
Schrodingerova jednadzba (23.5) za jednodimenzionalni harmonicki oscilator
glasi,
d2
dx2
2m
(E
h
2
m 2 x2
)
2
= 0.
(24.35)
Slika 24.4
Cestica
koja cini harmonicki oscilator nalazi se u potencijalnoj jami (slika
24.4). Prema onome sto smo vidjeli u poglavlju (24.2) harmonicki oscilator
ima diskretan energijski spektar. Taj spektar (24.3) dobije se analizom mogucih
rjesenja jednadzbe (24.35). Dozvoljene vrijednosti energije harmonickog oscilatora su,
h, n = 0, 1, 2, 3, ....
E = (n + 21 )
(24.36)
Energijski nivoi harmonickog oscilatora su ekvidistantni. Najniza moguca
energija harmonickog oscilatora iznosi E0 = 12 h. Ova energija naziva se en i na apsolutnoj nuli harmonicki oscilator titra. Ovo
ergija nultog gibanja. Cak
gibanje direktna je posljedica Heisenbergovih relacija neodredenosti. Sistem koji
se giba u ogranidenom dijelu prostoram, ne moze imati energiju nula.
4.7
Moment koli
cine gibanja. Rotator.
Vremenski neovisna Schrodingerova jednadzba (23.5) moze se zapisati u obliku

4.7. MOMENT KOLICINE
GIBANJA. ROTATOR.
29
= E,
E
(24.37)
operator energije, E vlastita vrijednost operatora energije, a
gdje je E
vlastita funkcija operatora energije. Operator energije jednak je
= h 2 + V (
r ),
E
2m
(24.38)
Relacija (24.37) je specijalan slucaj jednog od postulata kvantne mehanike,
koji odreduje koje vrijednosti moze poprimiti neka fizikalna velicina. Ako je
b (ne ulazklasicna velicina q predstavljena kvantno - mehanickim operatorom Q
imo u postupak odredivanja kvantnomehanickog operatora odredene fizikalne
velicine q), tada velicina q moze poprimiti one vrijednosti za koje jednadzba
= q,
Q
(24.39)
ima rjesenja. Te velicine q1 , q2 , ... nazivaju se vlastite vrijednosti operatora
Problem nalazenja spektra vrijednosti q naziva se problem vlastitih vrijedQ.
nosti. Valnu funkciju i koja odgovara vlastitoj vrijednosti qi naziva se vlastita
valna funkcija. Od izuzetnog znacenja u kvantnoj mehanici su vlastite valne
funkcije operatora energije (Schrodingerova jednadzba). Da bi se opisao moment kolicine gibanja, u kvantnu mehaniku uvode se cetiri operatora, operator
iznosa momenta kolicine gibanja L2 i njegove projekcije Lx Ly Lz . Ovi operatori
vezani su relacijom
2 = Lx 2 + Ly 2 + Lz 2
L
(24.40)
Rjesenje problema vlastitih vrijednosti iznosa momenta kolicine gibanja
L2 = L2 ,
(24.41)
nije jednostavno. Necemo ga izvoditi vec razmotriti rjesenje. Vlastite vrijednosti momenta kolicine gibanja L2 su
L2 = l(l + 1)h2 , (l = 0, 1, 2, 3, ...).
(24.42)

Kvantni broj l naziva se orbitalni kvantni broj. Prema relaciji (24.42) moment kolicine gibanja moze imati diskretan skup vrijednosti. Operator projekcije momenta kolicine gibanja na z-os ima relativno jednostavan oblik, pa cemo
problem vlastitih vrijednosti projekcije momenta kolicine gibanja na istaknutu
z-os u cjelosti rjesiti. Operator glasi
,
Lz = i
h
(24.43)
gdje je polarni kut oko osi z. Problem vlastitih vrijednosti operatora Lz
glasi
i
h
= Lz .
(24.43)
Rjesenje ove jednadzbe ima oblik
= Cexp(i Lhz )
(24.44)
Periodicki granicni uvjet [() = ( + 2)] kvantizira vrijednosti Lz ,
Lz = m
h, (m = 0, 1, 2, ... l).
(24.45)
Kvantni broj m naziva se magnetski kvantni broj. S obzirom da projekcija
momenta kolicine gibanja ne moze nadmasiti sam moment kolicine gibanja mora
biti,
|m
h|
h
|m| l
p
l(l + 1)
q
1+
1
l
< l(1 +
1
2l )
< l + 12 .
(24.46)
S obzirom da su m i l cijeli brojevi l je najveca vrijednost koju m moze

poprimiti. Dvije cestice koje su udaljene za stalnu vrijednost u prostoru nazivaju
se rotatori. Prema klasicnoj mehanici energija rotatora je
E=
L2
2I ,
4.8. KVANTNOMEHANICKO
TUMACENJE
OVISNOSTI TOPLINSKOG KAPACITETA O TEMPERATURI31
(24.47)
gdje je L iznos momenta kolicine gibanja, a I moment inercije oko osi vrtnje.
Prema relaciji (24.42) dozvoljene vrijednosti energije rotatora su
E=
h
2
2I
l(l + 1).
(24.48)
4.8
Kvantnomehani
cko tuma
cenje ovisnosti toplinskog kapaciteta o temperaturi
U okviru kineticke teorije plinova ne moze se rastumaciti ovisnost toplinskog

kapaciteta o temperaturi. Sve sto se moglo zakljuciti je da su pri jako niskim
temperaturama ukljuceni samo translacioni stupnjevi slobode, dok se na visim
temperaturama ukljucuju rotacioni i vibracioni stupnjevi slobode. Prema kvantnoj teoriji, translacioni stupnjevi slobode doprinose toplinskom kapacitetu kod
velicina kT bude reda velicine razlike energije prvog pobudenog stanja i osnovnog stanja. Prema (24.31) ova razlika iznosi
E T = E112 E111 =
2
3 2h
2 mL2
(24.49)
Analogno prema (24.49) i (24.36) za rotacione i vibriracione stupnjeve slobode dobije se
E R = E2 E1 =
2
h2
I
(24.50)
E H = E1 E0 = h
.
(24.51)
Promotrimo li gibanje molekule H2 u kocki vrijednosti 1 cm3 , te uzmemo li
eksperimentalno odredene vrijednosti I i kruzne frekvencije , granicne temperature postaju,
TT =
E T
k
1013 K
TR =
E R
k
102 K

TH =
E H
k
6 103 K.
Translacioni stupnjevi slobode se ukljucuju kod vrlo niskih temperatura.

Prakticki vec od apsolutne nule cestice ce apsorbirati energiju iz okoline preko
translacionih stupnjeva slobode. Kod temperatura poprima vrijednosti oko TR
ukljucit ce se i rotacioni stupnjevi slobode. Konacno kad temperatura poprimi
vrijednosti u blizini TH , ukljucit ce se i vibracioni stupnjevi slobode i molarni
toplinski kapacitet poprimit ce punu vrijednost 7/2 R, gdje je R plinska konstanta. Molekule kisika O2 i dusika N2 imaju manje iznoseTR (imaju veci moment inercije) (TRO2 = 2.09KiTRN2 = 2.86K). Vibracione temperature TH su
O2
N2
TH
= 2260KiTH
= 3340K. U podrucju sobnih temperatura (T 300K) kod
dvoatomnih plinova ukljuceni su samo translacioni i rotacioni stupnjevi slobode
pa je
CV = 52 R.
(24.52)
Poglavlje 5
ATOMSKA FIZIKA
5.1
Atom vodika
Prema Rutherfordovom modelu atoma, vodikov atom cine proton i elektron.

Ako je naboj jezgre Ze (Z > 1) sistem se naziva ion slican atomu vodika. Posto
je masa elektrona dosta manja od mase jezgre, Schrodingerova jednadzba u
slucaju iona slicnog atomu vodika glasi
2 +
2me
(E
h
2
Ze2
r )
= 0.
(25.1)
Necemo rjesavati gornju diferencijalnu jednadzbu, vec diskutirati rjesenja.

Elektron u polju jezgre ima 3 stupnja slobode, pa je valna funkcija odredena s
3 kvantna broja, n, l i m
= nlm (r, , ).
(25.2)
r, i su polarne koordinate elektrona sa ishodistem u jezgri. Kvantni
broj n naziva se glavni kvantni broj i odreduje energiju elektrona u polju jezgre
4
me e
Z
En = 2(4
2 2 n2 , n = 1, 2, 3....
0) h
(25.3)
U slucaju vodikova atoma (Z = 1) izraz (25.3) se podudara s izrazom za
energiju elektrona u Bohrovom modelu atoma vodika (22.23). Orbitalni kvantni
broj l odreduje iznos momenta kolicine gibanja elektrona. Za odredeni n moguca
su rjesenja Schrodingerove jednadzbe (25.2) za slijedece vrijednosti l-a
33
34
POGLAVLJE 5. ATOMSKA FIZIKA

l = 0, 1, 2, ..., n 1.
(25.4)
Dalje za odredenu vrijednost l-a, prema (24.54) magnetski kvantni broj

poprima 2l + 1 vrijednost
m = l, l + 1, ..., 0, ..., l 1, l.
(25.5)
Za odredeni energijski nivo postoji n rjesenja s razlicitim orbitalnim kvantnim brojem l, dok za svaki l postoji 2l + 1 valna funkcija s razlicitim vrijednostima m - a. Ukupna degeneracija n-tog energijskog nivoa iznosi
Pn1
l=0
(2l + 1) = n2 .
(25.6)
U spektroskopiji stanja s l = 0 nazivaju se s stanja, a sa l = 1, 2, 3 , p, d i f

stanja. Uobicajeno je s brojkom oznaciti glavni kvantni broj, dok se magnetski
kvantni broj obicno ne oznacava. Prema ovoj notaciji moguca elektronska stanja
su:
1s
2s, 2p
3s, 3p, 3d
4s, 4p, 4d, 4f itd.
(25.7)
U slucaju vodika (Z = 1) dio spektra shematski je prikazan na slici 25.1.
Valne funkcije osnovnog i prvih pobudenih stanja su:
1,0,0 = a3/2 2er/a 14
(25.8)
2,0,0 = a3/2
2
2 (1
r
r
2a
1
2a )e
4
(25.9)
2,1,0 = a3/2 8276 [ ar 61 ( ar )2 ]e 3a
3
4
cos
(25.10)
35
5.2. STERN - GERLACHOV EKSPERIMENT. SPIN.

a=
a0
Z
40 h
2
Zme e2
Slika 25.1
5.2
Stern - Gerlachov eksperiment. Spin.
Godine 1921. Stern i Gerlach su propustali snop atoma kroz nehomogeno mag
netsko polje (slika 25.2). Ako je pm magnetski dipolni moment,
Slika 25.2.
potencijalna energija dipola u magnetskom polju je,
V = pm B .
Magnetski dipol trpi silu
F = V = (pm ) B .
(25.11)
S obzirom da je polje B prakticki homogeno u smjeru x i y, a komponenta

Bz ovisna samo o z smjeru jednadzbe (25.11) postaje
Fz = pz
Bz
z .
(25.12)
Dipolni moment m je vezan uz moment kolicine gibanja. Prema definiciji
pm = i S
(25.13)
gdje je i struja koje opisuje povrsinu S . Ako struju cini elektron, cije vrijeme
ophoda ruba povrsine s iznosi dipolni moment postaje
pm = e S .
(25.14)
Ako je centralna sila uzrok gibanja naboja po zatvorenoj putanji, plosna
36
brzina S /t je konstanta gibanja, a sa momentom kolicine gibanja vezana je

relacijom (vidi gibanje u polju centralne sile, Teorijska mehanika).
L
2m .
(25.15)
Kombinacijom relacija (25.15) i (25.14) dobije se
pm =
e
2m
(25.16)
pz =
e
2m
Lz .
(25.17)
Prema kvantnoj mehanici (vidi poglavlje 24.6) projekciju momenta kolicine

gibanja moze poprimiti 2l+1 vrijednost, gdje je l vrijednost orbitalnog kvantnog
broja. Ovisno o vrijednosti projekcije momenta kolicine gibanja atom moze trpiti jednu od 2l+1 vrijednosti sile. Na zastoru bi se trebao pojaviti neparan broj
linija. Stern i Garlach su osim neparanog broja linija, uocili da neki atomi, kao
atomi srebra, vodika, cine paran broj linija (srebro i vodik cine dvije linije) na zastoru. Ovaj rezultat je u suprotnosti s pretpostavkom da citav moment kolicine
gibanja potjece od orbitalnog gibanja elektrona. Godine 1925. S. Goudsmit i
G. Uchlenbeck pretpostavili su da stanje elektrona nije potpuno opisano valnim
funkcijama, vec elektron ima jos jednu velicinu koja odreduje njegovo kvantno
stanje, a to je spin. Spin je matematski izraz vezan s magnetskim momentom
na isti nacin kao i moment kolicine gibanja, dapace moze se s njime i zbrajati.
Da bi se naglasila prostorna piroda momenta kolicine gibanja L , ova velicina

naziva se orbitalni moment kolicine gibanja, za razliku od ukupnog momenta
kolicine gibanja, koji je kvantnomehanicki zbroj orbitalnog i spinskog momenta
kolicine gibanja. Za razliku od orbitalnog momenta kolicine gibanja, iznos spina
je karakteristika cestice kao sto su masa i naboj. Spin cestica moze biti cjelobro
jan (s = 1, 2, 3, ...) ili polucjelobrojan (s = 1/2, 3/2, 5/2, ...). Cestice
s cjelobrojnim spinom nazivamo bozoni, a s polucjelobrojnim spinom fermioni. Projekcija
spina na istaknutu os moe poprimiti vrijednosti
sz = s, s + 1, ..., s 1, s.
(25.18)
U slucaju polucjelobrojnog spina postoji paran broj projekcija spina. Spin
elektrona iznosi 1/2. Ako ukupan moment kolicine gibanja potjece od spina
jednog elektrona tada u Stern-Gerlachovom eksperimentu postoje dvije linije
5.3. PAULIJEV PRINCIP ISKLJCENJA. RAZDIOBA ELEKTRONA PO STANJIMA.37

(srebro, vodik). S obzirom da spin nije sadrzan u Schrodingerovoj jednadzbi,
kvantno stanje neke cestice odredeno je s cetiri kvantna broja. Tri potjecu iz
Schrodingerove jednadzbe, dok cetvrti odreduje projekciju spina na istaknutu
os. Magnetski dipolni moment elektrona je priblizno jednak Bohrovu magnetonu
B ,
B =
5.3
e
h
2m
= 9.27 1024 J/T .
Paulijev princip iskljcenja. Razdioba elektrona po stanjima.
Premda elektron u viseelektronskom atomu osim utjecaja jezgre, trpi i utjecaj

preostalih elektrona u elektronskom oblaku, elektronska stanja zadrzavaju kvalitativne karakteristike elektronskih stanja elektrona u vodikovom atomu. Pri
dovoljno niskim temperaturama svi elektroni u atomu morali bi biti u stanju
najnize energije, 1s. Medutim eksperiment pokazuje da to nije slucaj. Rjesenje
ovog problema dao je W. Pauli pomocu principa iskljucenja. Prema Paulijevom principu isljucenja dva fermiona ne mogu biti u istom kvantnom stanju.
Napomenimo da je kvantno stanje odredeno kvantnim brojevima valne funkcije
i projekcijom spina. S obzirom da je degeneracija n-tog energijskog nivoa n2 ,
2n2 je najveci broj elektrona koji mogu dijeliti glavni kvantni broj n. U spektroskopiji se stanja s istim glavnim kvantnim brojem nazivaju ljuske i oznacavaju
slovima
K
1
L
2
M
3
N
4
O
5
P
6
Q
7
Stanja s istim orbitalnim kvantnim brojem nazivaju se u spektroskopiji

podljuske. Broj stanja unutar podljuske je 2(2l + 1).
podljuska
broj stanja
s
2
p
6
p
10
f
14
g
18
Shema popunjenosti prve tri ljuske (K, L, M) dana je u tablici 25.1.
38

ljuska
K
L
n
1
2
l
0
0
m
0
0
-1
0
1
0
-1
0
+1
-2
-1
0
1
2
sz
podljuska
1s
2s
2p
3s
3p
3d
Tablica 25.1
Popunjena podljuska nema ni orbitalnog ni spinskog momenta kolicine gibanja.
Stoga popunjene ljuske ne utjecu na ukupni spinski moment kolicine gibanja.
5.4
Mendeljejev sistem periodi

cnih svojstava elemenata
Paulijev princip iskljucenja omogucava tumacenje periodicnih svojstava elemenata. Prema ovom principu dodavanjem elektrona popunjavaju se ljuske prema
tablici 25.1 Sva kemijska svojstva elemenata odreduju elektroni u posljednjoj
zaposjednutoj ljusci. Prvu periodu cine dva elementa H i He, jer K ljuska moze
primiti dva 1s elektrona razlicite projekcije spina sz . Ako dodamo jos jedan
elektron, on zbog Paulijevog principa mora ici u 2s podljusku (litij).Vanjski
elektroni kod vodika i litija se nalaze u s stanju, pa su njihova kemijska svojstva
slicna. Dok vodik otvara prvu periodu, litij otvara drugu periodu. dodavanjem sljedecih elektrona popunjava se 2s i 2p podljuska. Da bi se zatvorila L
ljuska potrebno je 8 elektrona. Stoga drugu periodu cini 8 elemenata. Treca
perioda zapocinje s N a koji ima jedan 3s elektron. Kako je poznato M ljuska
ima 18 stanja, medutim treca perioda ima svega 8 elemenata. Uzrok ovome je
sto zbog meduelektronskog djelovanja energija 4s stanja je nisa od 3d elektron
skih stanja. Cetvrta
perioda pocinje s kalijem (K) koji ima jedan 4s elektron.
Nakon sto se popuni 4s podljuska, pocinje se popunjavati 3d podljuska. 10
elemenata koji imaju 3d elektrone, ali ne i 4p elektrone nazivaju se prijelazni
elementi (Se, T i, V, Cr, M u, F e, Ca, N i, Cu, Zn). Slicno se dogada i s elementima slijedecih perioda.
39
5.5. SPEKTAR X - ZRAKA
5.5
Spektar X - zraka
Godine 1895. W.K. Rontgen je opazio da, na mjestu gdje elektroni udaraju u
anodu A (slika 25.3a), izlaze neke vrlo prodorne zrake. Kada je tim zrakama
obasjao svoju ruku koja se nalazila iznad fotografske ploce, nakon razvijanja
ploce, na ploci su se vidjele kosti. Ove zrake se nisu otklanjale u magnetskom
polju. Rontgen nije znao njihovu prirodu i nazvao ih je X - zrakama. Danas
znamo da su to elektromagnetski valovi vrlo male valne duljine. Rontgenu u
cast ove zrake se cesto nazivaju i Rontgenske zrake.
Slika 25.3
Na slici 25.3 b prikazana je ovisnost intenziteta X -zraka o valnoj duljini.
Pri manjim anodnim naponima spektar je kontinuiran, i potjece od kocenja
elektrona u polju jezgara atoma anode. Ovo zracenje naziva se zakocno zracenje.
Najniza valna duljina zracenja min ne ovisi o vrsti materijala. Povecanjem
anodnog napona elektroni dobiju dovoljno energije da izbace elektron iz K
ljuske. Ako u njegovo stanje padne elektron iz L ljuske, skok ce biti popracen
emisijom fotona. Linija ovog zracenja u spektroskopiji naziva se K linija (slika
25.5 a). Na slici 25.5 b pokazana je ovisnost valne duljine linija o rednom broju
atoma anode.
Slika 25.5
Pretpostavimo da elektron izbije K elektron. S obzirom da su K elektroni,
prema Bohrovom modelu, najblizi jezgri, elektron u prvoj visoj L ljusci osjeca
efektivni naboj jezgre (Z 1)e. Prema izrazu za energijske nivoe elektrona u
ionima slicnim atomu vodika (25.3), kruzna frekvencija emitirane X-zrake je,
= h1 (E2 E1 ) =
me e4
(Z
2(40 )2 h
3
1)2
1
12
1
22

(25.19)
= 43 R (Z 1)2 ,
(25.20)
gdje je R Rydbergova konstanta (22.25). U slucaju opcenite linije vrijedi
opcenita formula,
= R (Z )2
1
n2
1
m2

,
(25.21)
gdje su n i m glavni kvantni brojevi, a empirijski odreden broj, ovisan o
40
vrsti linije. Modificiran izraz (25.21)
= C(Z )
(25.22)
naziva se Moseleyev zakon.
5.6
Zeemanov efekt
Zeeman efekt je pojava kada se energijski nivo cijepa u magnetskom polju. Ovu
pojavu prvi je opazio 1896. god. P. Zeeman. Kvantnomehanicki racun daje
vrijednost projekcije magnetskog dipolnog momenta pm ,

pm = B gm,
(25.23)
gdje je B Bohrov magneton i iznosi
B = 9.27 1024 J/T ,
(25.24)
g je Landeov g-faktor, a m magnetski kvantni broj ukupnog momenta kolicine
gibanja J. Pretpostavimo da ukupan spin elektrona u l-toj podljusci atoma
iscezava. Tada je promjena energije elektrona u p podljusci
E = B gBm,
(m = 0, 1, ..., l)
(25.25)
U slucaju p - podljuske (l = 1) p nivo se cijepa u 3 nivoa (slika 25.6). U

spektru ovakvog atoma pojavit ce se, kao posljedica prostornog gibanja elektrona, tri bliske linije (triplet). Za slucaj s - podljuske (l = 0) nema cijepanja
(singlet).
Slika 25.6
Poglavlje 6
JEZGRA ATOMA
6.1
Sastav i karakteristike jezgre
Kada je 1911. Rutherford predlozio centralni model atom, sve sto se znalo
o jezgri atoma bilo je da ona ima naboj Ze, gdje je Z redni broj elementa
u periodickom sistemu elemenata i dimenzije reda velicine 1013 cm. Jezgru
najjednostavnijeg atoma, atoma vodika, cini proton (p). Proton ima naboj +e.
Uobicajeno je u nuklearnoj fizici masu cestice izrazavati kao energiju mirovanja
(E = mc2 ) u elektron - voltima. Masa protona iznosi
mp = 938.26M eV ,
(26.1)
dok je, radi usporedbe, masa elektrona
me = 0.511M eV .
(26.2)
Kao i sve elementarne cestice proton ima spin 1/2 i svojstveni magnetski
moment,
p = 2.79 nuc
(26.3)
gdje je
nuc =
e
h
2mp
= 5.05 1027 J/T

(26.4)
41
42
POGLAVLJE 6. JEZGRA ATOMA
jezgrin magneton.
Proton nije jedina cestica koja cini jezgru, sto je lako uociti, s obzirom da se
redni i atomski broj elemenata ne poklapa. Godine 1932. James Chodwick je
otkrio jos jednu cesticu koja cini jezgru atoma. Ona nema naboja, a masa joj
je
mn = 939.55M eV .
(26.5)
Ova cestica s masom vrlo blizu masi protona, zbog elektricne neutralnosti,
nazvana je neutron. Spin neutrona je 1/2, a svojstveni magnetski moment je
n = 1.91nuc .
(26.6)
U nevezanom stanju, neutron je nestabilan (radioaktivan). On se spontano raspada na proton, elektron i jos jednu cesticu antineutrino (
). Vrijeme
poluzivota neutrona je 12 min. Shema raspada je,
n p + e + .
(26.7)
Masa neutrona veca je od mase protona i elektrona za 0.77 MeV (neutrino
ima masu manju od 25 eV-a). Ova energija oslobada se pri gornjem raspadu
u obliku kineticke energije oslobodenih cestica. Jedna od najvacnijih karakteristika jezgre atoma je broj protona u jezgri. Ovaj broj odgovara rednom broju
Z elementa u sustavu periodicnih svojstava elemenata. Ukupan broj nukleona
(protona i neutrona) naziva se maseni broj A jezgre. Ocito broj neutrona N u
jezgri je N = A - Z. Jezgre se oznacavaju simbolom Z X A , gdje X stoji umjesto
kemijskog simbola elektrona. Jezgre koje imaju isti redni broj Z, a razlicite
masene brojeve A nazivaju se jezgre izotopa. Vecina kemijskih elemenata ima
nekoliko izotopa. Vodik ima 3 izotopa,
1
- obicni vodik,
- deuterium,
3
1 H - tricium,
1H
1H
2
od kojih su prva dva stabilna, dok je treci radioaktivan. U prvoj aproksimaciji jezgru se moze promatrati ako kuglu radijusa,
r = 1.3 1013 A1/3 cm = 1.3A1/3 F m,
(26.8)
43
6.2. MASA I ENERGIJA VEZE

gdje je F m - fermi, 1F m = 1013 cm.
6.2
Masa i energija veze
Masa jezgre uvijek je manja od zbroja masa nukleona. Uzrok ovome je energija
vezanja, koju +e oslobada pri spajanju nukleona u jezgru. Energija veze jezgre
jednaka je razlici masa nukleona i jezgre, izradene u eV-ima,
EV = [Zmp + (A Z)mn ] mj c2 .
(26.9)
Ako se EV podijeli s c2 dobije se velicina koja se naziva defekt mase,
= [Zmp + (A Z)mn ] mj .
(26.10)
Slika (26.1) pokazuje energiju mase po nukleonu kao funkciju masenog broja
elementa.
Slika 26.1
6.3
Modeli jezgre atoma
Dvije temeljne teskoce koje se javljaju pri formiranju teorije jezgre su a) nepotpuno poznavanje potencijalne energije (sile) medu nukleonima i b) problem
mnostva cestica. Drugi problem potjece iz cinjenice sto se u jezgri nalazi veci
broj nukleona, koji svi medudjeluju. Ne postoji model koji moze rastumaciti
sva svojstva atomskih jezgara. Ukratko cemo opisati dva modela, model kapljice
i model ljuske. Model kapljice predlozio je Niels Bohr. Jezgra se poimlje kao
kapljica. Analogija izmedu ove dvije strukture lezi u cinjenicama da su a) sile
medu cesticama kratko dosezne, b) gustoca materije u oba sistema je neovisna
o velicini kapljice, c) stisljivost materije je mala. Model ljuske predlozila je
Marija Goeppert - Mayer. U ovom modelu pretpostavlja se da se nukleoni neovisno gibaju u centralno - simetricnom polju. Diskretne energijske nivoe (kao
i u vodikovom atomu) popunjavaju nukleoni. Pri popunjavanju potrebno je
voditi racuna o Paulijevom principu. Ovi nivoi su grupirani u ljuske koje nose
tocno odredeni broj nukleona. Popunjene ljuske su osobito specijalne tvorevine.
Prema eksperimentalnim rezultatima, osobito stabilne su jezgre, kod kojih je
broj protona, ili broj neutrona, ili broj nukleona jednak
2, 8, 20, 28, 50, 82, 126.
44
Ovi brojevi nazivaju se magicni brojevi. Jezgre kod kojih je broj protona Z
ili neutrona N jednak magicnom broju nazivaju se magicne jezgre. Ako su i Z
i N magicni brojevi, jezgre se nazivaju dvostruko magicne. Poznato je ukupno
pet dvostruko magicnih jezgara,
2 He
,8 O16 ,20 Ca40 ,20 Ca48 ,82 P b208 .
Ove jezgre su izuzetno stabilne. Jezgra helija ( - cestica) toliko je stabilna,

da je teske jezgre emitiraju u radioaktivnom raspadu.
6.4
Nuklearne sile
Velika energija vezanja nukleona u jezgri ukazuje da u jezgri postoji jako privlacno
medudjelovanje nukleona. Ova sila drzi nukleone na okupu na udaljenosti
od 1013 cm, usprkos Coulombovoj odbojnoj sili. Medudjelovanje nukleona
naziva se jako med
udjelovanje. Znacajke jakog nuklearnog medudjelovanja su:
a) Nuklearne sile su kratkodosezne. Doseg je 1013 cm. Na udaljenostima
vecim od dosega protoni se odbijaju Coulombovom odbojnom silom.
b) Jako nuklearno medudjelovanje ne ovisi o naboju nukleona.
c) Jako nuklearno medudjelovanje ovisi o orjentaciji spina. Tako npr. neutron i
proton cine vezano stanje deuterij, samo u slcaju antiparalelnih spinova.
d) Nukleone sile nisu centralne sile tj. ovise o orjentaciji nukleonskih spinova.
e) Nuklearne sile pokazuju svojstvo zasicenosti.
Prema suvremenom poimanju, jako medudjelovanje je posljedica izmjene virtualnih cestica, mezona, medu nukleonima. Da bismo ovo razumjeli promotrimo
tumacenje elektromagnetske interakcije u kvantnoj elektrodinamici. Nabijenje
cestice medudjeluju elektromagnestkim poljem. Ovo polje se prikazuje kao skup
fotona. Prema kvantnoj elektrodinamici, proces interakcije naboja sastoji se u
izmjeni fotona. Svaki naboj uspostavlja u svojoj okolini polje, koje stalno apsorbira i emitira fotone. Medutim ovi fotoni nisu uobicajeni stvarni fotoni, vec
virtualni fotoni. U kvantnoj mehanici pojam virtualne cestice se primjenjuje na
one cestice koje se ne mogu detektirati za vrijeme zivota. Proces stvaranja polja
oko elektrona popracen je reakcijom
e e + h.
(26.11)
U procesu (26.11)energija se ne sacuvava.Prema kvantnoj mehanici ovaj proces je moguc. Prema relaciji neodredenosti, neodredenost u energiji sistema E
vezana je s vremenom zivota sistema t,
Et
h.
(26.12)
45
6.4. NUKLEARNE SILE
Ako je E energija virtualnog fotona, on unosi neodredenost u poznavanje

energije elektrona E, i srednji zivot virtualnog fotona je
t
E.
(26.13)
Za to vrijeme virtualni foton prijede put
h
l = ct c E
.
(26.14)
S obzirom da prema relaciji (22.8) foton moze poprimiti po volji mali iznos
energije E, pa iznos puta virtualnog fotona je po volji velik. Prijedeni put virtualnog fotona (26.14) predstavlja doseg elektromagnetske interakcije. Kako je
poznato iz elektrodinamike doseg elektromagnetske sile je po volji velik. Godine
1935. japanski fizicar Hideki Yukawa pretpostavio je da u prirodi postoje cestice
200, 300 puta teze od elektrona, koje igraju veliku ulogu kao nosioci jakih nuklearnih sila. Godine 1936. C. Andersson i S. Neddermeyer (Amerikanci) otkrili
su cesticu 207 puta masivniju od elektrona, u kozmickim zrakama. U pocetku
se mislilo da su to upravo te cestice, - mezoni ili muoni, nosioci Yukawine
interakcije. Medutim, pokazalo se da one slabo medudjeluju s nukleonima da
bi bili nosioci jake nuklearne sile. Tek 1947. god. C. Lotles, G. Ocehialini i C.
Powell otkrili su jos jednu vrstu cestica u kozmickom zracenju, - mezoni ili
pioni, koja je upravo bila nosioc jake nuklearne sile kako je to i Yukawa predvidio. Postoje pozitivni ( + ), negativni ( ) i neutralni ( 0 ) mezon. Naboj +
i mezona jednak je elementarnom naboju e. Masa nabijenih piona je 273me
(140 MeV), a masa 0 mezona 264me (135 MeV). Spin svih cestica je nula.
Sve tri cestice su nestabilne. Vrijeme poluzivota + i mezona je 2.6 108 s,
a 0 - mezona 0.8 1016 s. Najcesci raspad nabijenih mezona je:
+ + +
= + ,
(26.15)
gdje je + i pozitivan i negativan muon, a i neutrino i antineutrino.

Promotrimo izmjenu piona medu nukleonima
p n + +
n p +
(26.16)
p p + 0
n n + 0
46
6.5
Fisija, Atomska bomba
Neutron zbog elektricne neutralnosti, prakticki interagira samo s jezgrom atoma.

U slucaju U 235 spori neutroni (E < 100keV ) medudjeluju intenzivnije s jezgrom
od brzih neutrona (E > 100keV ). Neutron moze dvojako medudjelovati s jezgrom, moze biti rasprsen ili zahvacen jezgrom.
a) U moderatorima (neke vrste materijala) neutroni se uglavnom rasprsuju. Najpoznatiji moderatori su grafit, teska voda D2 O i berilijevi spojevi. U moderatoru, zbog rasprsenja, energija neutrona se smanjuje do ravnotezne vrijednosti
energije nasumicnog gibanja kT .
b) Godine 1938. Otto Hahn (1879. - 1968.) i Fritz Strassman (1902. - ), pronasli
su da se prilikom bombardiranja urana sa sporim neutronima, kao rezultat pojavljuju elementi iz sredine periodnog sistema elemenata, barij i lantan. Pojavu
su rastumacili Otto Frisel (1904. - ) i Lise Meitner (1828. - 1968.). Prilikom
bombardiranja sporim neutronima, izmedu ostalih procesa jezgra urana zahvaca
neutron i raspada se na priblizno dva podjednaka dijela, tzv. fragmente fisije.
Ako pogledamo sl. 26.1. uocavamo da je energija veze po nukleonu, za elemente
u sredini periodnog sistema, priblizno za 1MeV veca od iste za elemente pri
kraju periodnog sistema. Stoga je fisija jezgre popracena velikim oslobadanjem
energije. Posebno je znacajna cinjenica sa se pri fisiji oslobada, u prosjeku, 2.5
neutrona po jednom cijepanju jezgre urana. Jedan od procesa na koji se fisija
dogada je
92 U
235
+ n 55 Cs140 +37 Rb94 + 2n,

(26.17)
dalje se fragmenti fisije raspadaju raspadom, koji je popracen emisijom

- zraka,
55 Cs
140
56 Ba140 57 La140 58 Ce140

(26.18)
37 Rb
94
38 Sr94 39 Y 94 40 Zr94
Konacni produkti fisije 58 Ce140 i 40 Zr94 su stabilni. Bombardiranje neutronima uzrokuje fisiju torija (10 T h232 ), protaktinija (91 P a239 ) i plutonija (94 P u239 ).
Fisija U 235 i P u239 se dogada prilikom bombardiranja neutronima bilo koje energije, ali je znatno vjerojatnija fisija prilikom bombardiranja jezgre sporim
neutronima. No vratimo se cinjenici da se pri opisanoj fisiji U 235 javljaju i dva
neutrona. Oni mogu pobuditi na cjepanje jos dvije jezgre, ove nakon raspada
4 itd. Kako se pri svakoj fisiji oslobada 1M eV , vrlo brzo se oslobodi velika kolicina energije. Medutim svi neutroni ne pobude jezgre, jer prije nego li
pobude jezgru, mogu napustiti komad urana. To ce se i dogoditi ako je masa
urana manja od kriticne mase. Kriticna masa je ona masa urana za koju se do-
47
6.6. NUKLEARNI REAKTORI
godi gore opisana lancana reakcija. Ako se dva komada urana s pojedinacnom
masom manjom od kriticne, ali s ukupnom masom vecom od kriticne spoje,
zbog stalnog prisustva neutrona usred kozmickog zracenja, doci ce do lancane
reakcije pri kojoj ce se osloboditi ogromna kolicina razorne energije. Ovo je
princip rada atomske bombe.
6.6
Nuklearni reaktori
Elementi koji se koriste kao gorivo u nuklearnim elektranama su U 235 , U 238 ,

P u239 , T h232 . U prirodnom uranu koncentracija U 238 140 puta je veca od koncentracije U 235 . Neutroni koji nastaju u fisijiimaju energiju 0.7 MeV. Nakon
niza neelasticnih sudara s uranovim jezgrama neutroni izgube energiju i apsorbira ih ili jezgra U 235 ili jezgra U 238 . U prvom procesu lancana reakcija se
nastavlja, dok se u drugom slucaju prekida. Kako u prirodi prevladava U 238 ,
lancana reakcija se ne dogada u prirodi. U nuklearnim reaktorima neutroni
se usporavaju uz pomoc moderatora. Jezgra atoma moderatora mora imati
masu istog reda velicine kao i neutron da bi pri srazu sto veca energija presla
s neutrona na jezgru moderatora. Kao moderator koristi se grafit, teska voda,
helij i berilijev oksid. Vjerojatnost apsorpcije neutrona ovako male energije,
u srazu s jezgrom moderatora, je vrlo mala. Lancana reakcija odvija se velikom brzinom, pa je uvijek prisutna opasnost pregrijavanja reaktora. Stoga
se u reaktor ubacuju regulacijske sipke od nekog materijala s velikim neutronskim asorpsionim koeficjentom, kao npr. bor ili kadmij. Fisija jezgre urana u
reaktoru popracena je velikim brojem radioaktivnih produkata. Osim toga
i zracenje je jako prisutno. Danas se reaktori koriste za dobivanje razlicitih
umjetnih radioizotopa koji se naveliko koriste u znanosti i tehnologiji. Neutronsko i zracenje vrlo je prodorno i predstavlja opasnost za zivot covjeka. Stoga
su reaktori oklopljeni da bi zastitili okolinu od stetnog zracenja. Medutim,
kako ne postoji potpuno sigurna zastita, relativno cesto radioaktivna materija
iz nuklearnih elektrana, obicno u obliku pare, prodire u okolinu. Eksplozija reak
tora u Cernobilskoj
nuklearnoj elektrani ukazuje, da su nuklearke potencijalna
opasnost za veliki prostor. Suoceni s ovim cinjenicama, postavljamo pitanje o
svrsihodnosti gradnje nuklearnih elektrana.
6.7
Fuzija
Energija se ne oslobada samo pri fisiji, vec i pri fuziji. Reakcija deuterija (1 D2 )
i tricija (1 T 3 ) daje
1D
+1 T 3 2 He4 + n,
(26.19)
pri cemu se oslobada 17.6 MeV. Da bi doslo do reakcije (26.19) Coulombovog

odbojnog potencijala jezgre moraju doci vrlo blizu. Za to su potrebne velike
48
temperature ( 107 K), a to je priblizno temperaturi unutar Sunca (procjenjena na 107 K). Zbog ovog svojstva fuzija se, zove i termonuklearna reakcija.
Nekontrolirana termonuklearna reakcija dogada se vodikovoj hidrogenoj bombi.
Temperature termonuklearne reakcije postize se fisijom atomske bombe. Na taj
nacin atomska bomba sluzi kao upaljac vodikove bombe.
Zbog visoke temperature termonuklearna gorivo ne moze se odrzati ni u jednom materijalu, pa se termonuklearna reakcija jos ne koristi za proizvodnju
energije. Ova visoko - temperaturna plazma (sistem nevezanih elektrona i jezgara) pokusava se lokalizirati pomocu magnetskog polja. Za to su potrebna
vrlo snazna magnetska polja, koja se ne mogu postici klasicnim elektromagnetima. Novi visokotemperaturni supravodici obecavaju dobivanje jakih magnetskih polja, koja bi kontrolirala termonuklearnu reakciju.
Poglavlje 7
RADIOAKTIVNOST
7.1
Vrste radioaktivnih raspada
Radioaktivnost je prvi opazio Antonie Henri Beekguerd 1896. godine. Veliki

doprinost proucavanju radioaktivnosti dali su Piere Curie i Maria Sklodovska Curie. Oni su otkrili , i radioaktivni raspad.
1) Alfa - raspad karakteriziraju - cestice (jezgre helija). Primjer raspada je
12 U
238
90 T h234 +2 He4 .
(27.1)
Pri ovom raspadu - cestica dobije se velika kineticka energija (v 107 m/s,
E 1M eV ). Prolazom kroz materiju cestrica gubi energiju ionizirajuci materiju. U prosjeku potrebno je priblizno 35eV da se formira elektron-ion par.
- cestica nastala pri - raspadu ionizira 105 atoma. S obzirom da je udal dubina prodiranja jenost medu atomima u cvrstom tijelu reda velicine 1A,
cestice je 103 cm. Vec obican list papira zaustavlja veliku vecinu estica iz
radioaktivnog - raspada. - cestice unutar jezgre vezana je s ostatkom jezgre jakim nuklearnim silama, dok izvan jezgre djeluje odbojnim Coulombovim
potencijalom s ostatkom jezgre (slika 27.1). Visina barijere veca je od prosjecne
energije - cestice (6M eV ), te - cestica tunelira kroz barijeru. Nakon tuneliranja ubrzava se na Coulombovom odbojnom potencijalu, sve dok se pocetna
potencijalna energija ne pretvori u kineticku.
Slika 27.1.
2) Beta raspad se manifestira na tri nacina. U jendnom slucaju jezgra emitira
elektron ili pozitron, dok u drugom slucaju jezgra zahvaca jedan elektron iz
elektronskog oblaka, obicno - elektron. Primjer raspada je
49
50
POGLAVLJE 7. RADIOAKTIVNOST
90 T h
234
91 P a234 + e + ,
(27.2)
gdje je e - elektron, a - antineutrino. Neutrino i antineutrino su cestice

koje slabo interagiraju i vrlo ih je tesko detektirati. Postojanje ovakvih cestica
predvidio je Wolfgang Pauli, da bi rastumacio gubitak energije u - raspadu.
Samo ime neutrino potjece od Enrica Fermija. Primjer + raspada je
7N
13
6 C 13 + e+ + ,
gdje je e+ pozitron, a neutrino. Postojanje pozitrona predvidio je Paul

Dirac 1918., a eksperimentalno potvrdio njegovo postojanje Carl Anderson 1932.
god.
Zahvat elektrona dogada se u reakciji
19 K
+ e 18 Ar40 +
(27.3)
3) - zracenje. i raspad popraceni su emisijom - zracenja (

Nakon raspada izvorne jezgre, novonastala jezgra obicno se nalazi u
103 1A).
pobuenom stanju. Spontani prijelaz u niza pobudena stanja i konacno prijelaz
u osnovno stanje popraceno je emisijom - zraka. Za razliku od i zraka
(cestice) zrake su vrlo prodorne.
4)Pri spontanom nuklearnom raspadu teska jezgra se raspada na 2 ili vise
manjih. Ovaj proces moze biti popracen svim trima vrstama (, i ) zracenja.
Fisija je primjer spontanog nuklearnog raspada.
7.2
Vrijeme poluraspada
Radioaktivnost je spontani prijelaz jedne jezgre atoma u drugu. Bez obzira

na vrstu radioaktivnog raspada, radioaktivni raspad pojedine jezgre atoma ne
ovisi o stanju susjednih atoma. Smanjenje ukupnog broja neraspadnutih jezgara
dN, proporcionalno je ukupnom broju neraspadnutih jezgara N i vremenskom
intervalu dt.
dN = N dt.
(27.4)
Ako je u trenutku t = 0 bilo N0 neraspadnutih jezgara, nakon vremena t
njihov broj se smanji na
N = N0 et .
51
7.3. AKTIVNOST UZORAKA

(27.5)
Nakon vremena
T =
ln 2
,
(27.6)
ukupan broj neraspadnutih jezgara smanji se na polovinu pocetnog broja.
Vrijeme T naziva se vrijeme radioaktivnog poluraspada.
7.3
Aktivnost uzoraka
Brzina raspada naziva se aktivnost radioaktivnog raspada. Jedinica se naziva

bekarel (Bq), a odgovara s1 . Izvor zracenja ima aktivnost 1Bq ako se u prosjeku svake sekunde dogodi 1 radioaktivni raspad. Aktivnost izvor u raznim
primjenama dana je u tablici 27.1.
Aktivnost (Bq)
primjena
1
prirodna aktivnost ljudskog tkiva
102 105
dijagnosticki testovi
5
8
10 10
tehnika skeniranja pacijenta
107 109
terapija karcinoma izotopima
1013
- izvori za radioterapiju
1016
izvor za tehnolosku obradu zracenja
Tablica 27.1.
Aktivnost nekog izvora dobije se derivacijom relacije (27.1) po vremenu,
A = A0 et .
(27.7)
A0 je pocetna aktivnost. Vremenom aktivnost izvora trne.
7.4
Med
udjelovanje ionizacijskog zra
cenja s materijom
Govoreci o - raspadu u poglavlju 27.1. procjenili smo da je dubina prodiranja

- zraka 102 mm. Elektron pri raspadu ima relativno sirok spektar
energije. Najveca energija je reda velicine 1 MeV. Dubina prodiranja zraka
nesto je veca od - zraka, premda je energija elektrona manja od energije
cestice. Naime, vjerojatnost da elektron ionizira atom manja je od iste za
- cesticu. Dubina prodiranja ovisi o izvoru zracenja i sredstvu koje ionizira.
Najvece dubine prodiranja su reda velicine 0.5cm. Kada X ili zrake prolaze
52
materijom onda mogu nastati 3 procesa: fotoelektricna apsorpcija, Comptonovo

rasprsenje i stvaranje parova ion - elektron. Intenzitet snopa fotona je
I = I0 ex ,
(27.8)
gdje je I0 intenzitet upadnog zracenja, linearni koeficijent apsorpcije (ovisi
o materijalu apsorbera), a x dubina do koje je prodrlo zracenje.
7.5
Detektori radioaktivnosti
Geiger - Mullerov brojac sastoji se od metalne cijevi, u kojoj se nalazi centralno

simetricno postavljena zicana elektroda. Cijev je ispunjena plinom pod niskim
tlakom, te ima otvor za radioaktivne cestice. Ude li u cijev neka radioaktivna
cestica, onda se ionizira plin. Ako su elektrode (cilindar i sredisnja zica) pod
naponom ioni i elektroni se ubrzavaju, te stvaraju nove parove iona i elektrona.
Nastaje lavina iona i elektrona te kroz otpornik R potece strujni impuls, koji se
registrira brojacem B (slika 27.2).
Slika 27.2.
Ovisnost broja otkucaja o meduelektrodnom naponu Eb prikazana je na slici
(27.3). Geiger - Mullerov brojac radi u podrucju Geigerovog platoa, jer tada
nije potrebno stabilizacija napona.
Slika 27.3.
Kristalni detektori. Plinski detektori kao Geiger - Mullerov brojac slabo
registriraju zracenje. Zbog gustoce materije, apsorpcija zraka intenzivnija
je ucvrstim tijelima. U scintilacijskom brojacu zracenje pada na scintilacijski
kristal. zraka, kao i foton kod rontgenskog zracenja, izbije elektron iz atoma.
U njegovo kvantno stanje skoci elektron iz viseg energijskog stanja, pri cemu se
emitira foton svjetlosti. Ovaj foton pada na osjetljivu fotokatodu fotomultiplikatora (slika 27.4), struja se uz pomoc anoda umnozava u fotomultiplikatoru.
Nastali strujni impuls registrira se elektronickim brojacem.
Slika 27.4.
7.6
Doza zra
cenja. Biolo
sko o
ste
cenje tkiva
Medudjelovanjem ionizacijskog zracenja s materijom pohranjuje se energija zracenja

u tijelo. Tijelo apsorbira energiju zracenja stvaranjem parova ion - elektron i
7.7. UCINCI
ZRACENJA
NA BIOLOSKE
MOLEKULE
53
pobudivanjem atoma. Jedinica apsorbirane doze zracenja je 1 grej (Gy) i jednak

je 1 J/kg. Prije se kao jedinica koristio 1 rad (rd), stoti dio 1 Gy (1Gy = 100 rd).
Zbog nejednakog prijenosa energije pri pojedinacnom sudaru, ista apsorbirana
doza razlicitih vrsta zracenja izaziva razlicita bioloska ostecenje tkiva. Kaze se
da zracenja imaju razlicite vrijednosti LET-a (linear energy transfer). Biolosko
ostecenje tkiva mjeri se doznim ekvivalentom H, a mjeri u sivertima (Sv). Prije
se koristila jedinica 1 rem, stoti dio siverta, 1Sv = 100rem. Dozni ekvivalent
jednak je umnosku apsorbirane doze D i faktora kvalitete Q.
H =DQ
(27.8)
Faktor kvalitete Q iskazuje rizik za razliite vrste zracenja. Za tvrde ront i zracenje Q = 1, za neutronsko zracenje poprima
genske zrake ( < 1A)
vrijednosti od 2 do 12, a za cestice i druge teske jezgre vrijednost blizu 20.
Tako npr. apsorbirana doza od 10 Gy izazvana neutronima faktora kvalitete
10 izaziva isto ostecenje kao i apsorbirana doza od 100Gy izazvana - zracenjem.
7.7
U
cinci zra
cenja na biolo
ske molekule
Ionizirane molekule u stanici tkiva mogu biti kemijski vrlo aktivne. Produkti
kemijske aktivnosti su molekule nesvojstvene stanici, koje otezavaju ili prekidaju
funkcioniranje stanice. Posljedice radijacije na visestanicne organizme dijele se
u dvije kategorije: trenutne posljedice, koje se uocavaju odmah nakon zracenja,
i posljedice koje se uocavaju nakon nekog vremena (tablica 27.29.).
Trenutne
Nakon nekog vremena
Posljedice
anemije, krvarenje
sklnost infekcijama
gubitak tjelesne tezine
sterilnost
smrt
genetska mutacija
ostecenje embrija
izazivanje karcinoma
katarakt
Uzrok
smanjenje broja eritrocita i plocica (a)
smanjenje broja bijelih krvnih stanica
i stanica sto oblazu sluznicu crijeva,
ostecenje koze (b)
smrt spermatogonija i oocita
(a) ili (b) ili razaranje zivcanog sustava
kemijska ostecenja nukleinske kiseline
zracenje za vrijeme organogeneze
somatske mutacije
zracenje uzrokuje zamucenje lece
Tablica 27.2.
7.8
Letalna i najve
ca dopu
stena doza zra
cenja
Osjetljivost neke zive vrste na zracenje obicno se izrazava letalnom dozom

LD50/30 . To je jednokratna letalna doza pri zracenju cijelog tijela, koja ubija
54
50% ozracenih zivih bica u roku od 30 dana. Vrijednost letalne doze oznacene
su u tablici T. 27.3.
Vrsta
Letalna doza LD50/30
pos
3.5
mis
4-6
majmun
6
covjek
6-7
stakor
6-10
zaba
7
dazdenjak
30
puz
80-200
Tablica 27.3.
Covjek
je izlozen prirodnom zracenju kozmickih zraka i terestickom zracenju.
Prirodno zracenje iznosi 1mSv/godini, premda ovaj broj moze biti veci za faktor 5, jer teresticko zracenje nije homogeno na povrsini Zemlje. Zbog oscilacije
prirodnog zracenja dozvoljava se dodatna doza zbog umjetnih izvora zracwnjaistog iznosa (1mSv/god.). Ta dodatna doza je maksimalna dopustena godisnja
doza (MAD - maximum permisible annual dose) za citavo stanovnistvo. Profesionalno osoblje ima MPD 50mSv . Pacijent dobiva oko 0.2mSv pri jednom
rontgenskom snimanju. Osim vanjskih izvora zracenja, za ljudski organizam vrlo
je opasno i unutarnje zracenje, koje je posljedica unosenja radioaktivnih tvari u
organizam. Tada postaju opasni izvori - zraka, jer u organizmu ne postoji ni
minimalna zastitna pregrada, koja ih lako zaustavlja. Do danas nije sasvim poznato djelovanje radijacije na covjekov organizam. Osobito nisu poznati efekti
koji se pojavljuju nakon nekog perioda vremena. Bez obzira na dopustene doze,
se tice pojedinca najbolje se drzati principa
nema bezopasne radijacije. Sto
minimizacije, tj. izloziti se radijaciji samo u nuznim slucajevima, posebno zbog
moguceg efekta akumulacije efekata zracenja.
Poglavlje 8
ELEMENTARNE
CESTICE
I TEMELJNA
MED
UDJELOVANJA
8.1
8.1.1
Elementarne
cestice
Uvod. Prve ideje o elementarnim
cesticama
Prve ideje o elemntarnim cesticama dosle su iz stare Grcke i provlacile su se

kroz citavu filozofiju zapadnog svijeta. Pismene dokumente o tome imamo od
Anaksimena iz Smirne. Anaksimen je promatrao vodu. Kasnije su se razmatrala
cetiri elementa voda, vatra, zrak i zemlja. Kombinacijom ovih cetiriju elemenata filozofi su pokusali objaniti sve. Istivremeno Demokrit dolazi na ideju da
su sve tvari sastavljene od malih komadica koji se vise ne daju dijeliti, a imaju
svojstva krupne tvari. Na grckom oo (atomi) znaci nedjeljivi.
Oko pocetka XIX st. John Dalton uvodi ponovo ideju da je tvar sastavljena
od atoma da bi objanio zakone kemijskog spajanja. Nastao je problem od cega
su atomi gradeni. Rjesenje koje je dao Ruder Boskovic bilo je da su atomi centri
sile, da nisu tvar. Rutherford je postavio planetarni model, a Bohr je kvantiziro
atom. Prve elementarne cestice bile su proton (jezgra vodika) i elektron(1895.
godine ga je nasao Thomson). 1932. godine pronaden je neutron (Chadwick).
Proton, elektron i neutron grad citavu nama blisku tvar.
8.1.2
Pregled poznatih elementarnjig

cestica
Danas znamo da protoni i neutroni nisu elementarne cestice, a da elektron jest.

Proton se sastoji od dvda up kvarka i jednog down kvarka. Neutron se sastoj
od dva down kvarka i jednog up kvarka. Simbolicki ovo mozemo pisati
55

56POGLAVLJE 8. ELEMENTARNE CESTICE
I TEMELJNA MED
UDJELOVANJA
p = uud,
n = udd.
Kako protoni nose naboj, barem neki od kvarkova moraju imati naboj.
Medutim slicni kvarkovi postoje unutar neutrona koji nije nabijen. Naboji
kvarkova moraju se sloziti u kombinacije tako da se zbroje za proton, a poniste
za neutron. Oznacimo li pripadne naboje Qu i Qd mora vrijediti
Qu + Qu + Qd = 1e,
Qu + Qd + Qd = 0.
Rjesavanjem ovih jednadzbi dobiju se
Qu = + 32 e,
Qd = 13 e.
Postoji sest kvarkova: up, down, strange, charm, bottom i top. U tablici su
prikazani naboji kvarkova
+2/3e
-1/3e
1. generacija
up (u)
down (d)
2. generacija
charm (c)
strange (s)
3. generacija
top (t)
bottom (b)
Najcesce nadeni kvarkovi u prirodi su up i down jer grade protone i neutrone. Kvarkovi 2. i 3. generacije otkriveni su u eksperimentima u kojim se
cestice sudaraju pri velikim brzinama. Npr. charmed (zacrani) kvark otkriven
je sudarom elektrona i pozitrona. Sudarom se oslobodi golema energija i nastanu nove cestice.
Tablica prikazuje elementarne cestice u standardnom modelu fizikeelementarnih cestica
LEPTONI
e (elektron)
(mion)
(tau)
+ anticestice
NEUTRINI
e (elektron neurtrino)
(mion neutrino)
(tau neutrino)
+ anticestice
KVARKOVSKI PAROVI
ud
cs
tb
+ anticestice
1. generacija
2. generacija
3. generacija
8.2. TEMELJNA MED

UDJELOVANJA U PRIRODI I NJIHOVO UJEDINJENJE57
Lepton dolazi od grcke rijeci leptos ( o) sto znaci malen, sitan, slab.
Mion i tau imaju isti naboj kao elektron. Mion i tau mogu se raspasti na
druge cestice dok je elektron stabilna cestica. Neutrini su elektricni neutralni.
Neutrini imaju ekstreno malu masu (eksperimenti sugeriraju manje od 1/10000
mase elektrona).
8.1.3
Cestice
i anti
cestice
1928. godine Dirac je dobio za rjesenje jednadzbi gibanja elektrona da elektron

moze imati stanja pozitivne i negativne energije u elektromagnetskom polju.
Dirac je prvi dao matematicku jedndzbu koja je korektno predvidala gibanje
elektrona brzinom bliskom brzini svjetlosti (Diracova jednadzba). Rekao je da
su stanja negativne energije isto stvarna, medutim, da su ona potpuno popunjena. Ako jednom elektronu negativne energije dovedemo energiju na njegovu
mjestu ostane supljina. Supljina

se ponasa kao cestica. On ju je nazvao pozitron. 1932. godine C. Anderson pronalazi stvarno pozitron. Pozitron sepod
djelovanjem magnetskog polja giba u smjeru suprotnom od elektrona. Kad je
pronaden pozitron, uocilo se da sve cesice imaju anticestice koje se od cestica
razlikuju u onom svojstvu koje je kaakteristicno za polje cija se energijska stanja
promatraju. Za elektron je to elektromagnetsko polje.
8.2
8.2.1
Temeljna med
udjelovanja u prirodi i njihovo
ujedinjenje
Postavka problema. Dosada
snja ujedinjenja.
Temeljna sila je ona koja nije sastavljena od dijelova. Prvo veliko ujedinjenje
sila je ujedinjenje sile teze i sile gravitacije. Maxwell je pokazao da su elektricna
i magnetska sila jedna te ista sila, elektromagnetska, samo sto se pojavljuje u
razlicitim oblicima. Kad je Hertz otkrio elektromagnetske valove, pokazalo se
da je svjetlost elektromagetski val.
Temeljne sile u prirodi su gravitacijska, elektromagnetska sila, jaka nuklearna
sila i slaba nuklearna sila. Uvijek je tendencija fizicara bila da se sve sile ujedine u jednu. Danas znamo da su slaba nuklearna i elektromagnetska sila jedna
sila. Ujedinjenje se dogada kad istim formulama mozemo opisati i jedno i drugo.
Treba podici razinu energije do 1GeV-10GeV da bi se sve sile jednako ponasale.
8.2.2
Jaka nuklearna sila
Jezgre sadrze protone i neutrone. Dva protona kao nabijene cestice se odbijaju
jer je elektromagnetska sila medu njima mnogo veca od gravitacijske. Kako
protoni ostaju blizu cineci jezgre mora postojati sila jaca od elektromagnetske

I TEMELJNA MED
UDJELOVANJA
sile koja je odgovorna za postojanje jezgre. Nazivamo je jaka sila.
Jaka sila djeluje medu kvarkovima. Leptoni ne osjecaju jaku silu (slicno kao sto
neutralni objeti ne osjecaju elektromagnetsku silu). Ovo je razlog zasto cestice
dijelimo na kvarkove i leptone. I kvarkovi i leptoni osjecaju preostale tri sile.
Jaka sila medu kvarkovima cini da oni tvore cestice kao sto su protoni i neutroni.
8.2.3
Slaba nuklearna sila
Slaba sila mijenja cestice iz jedne vrste u drugu. Doseg joj je 1015 cm. Ako dva
leptona dodu na udaljenost koja je reda velicine i manja od dosega sile mogu se
promijeniti u druge leptone. Odgovorna je za vecinu radioaktivnih raspada.
8.2.4
Izmjenjene
cestice i boja kvarkova
Za elektromagnetsku silu su izmjenjene cestice fotoni, za slabu Z 0 i W , a za

gravitacijsku gravitoni (jos nisu opazeni). Izmjenjene cestice za jaku silu su
gluoni.
Gluoni su elektricno neutralni, bez mase i imaju spin 1, bas kao i fotoni. Gluoni se razlikuju od fotona jer imaju boju, svojstvo koje razlikuje kvarkove od
leptona. Gluoni se vezu samo na kvarkove (koji imaju boju), a ne na leptone
(koji nemaju boju). Kvarkovi mogu imati crvenu, zelenu i plavu boju.
Bojaje samo nacin da se izrazi svojstvo koje dolazi u tri oblika (dok naboj
recimo dolazi u dva oblka, plus i minus). Sile se prenose kvantima - izmjenjenim
cesticama.
Kvantna kromodinamika za jaku silu je teorija ekvivaletna kvantnoj elektrodinamici za elektromagnetsku silu.
8.2.5
Veliko ujedinjenje (GUT- Grand Unified Theory)
Iznos jake sile smanjuje se kad energija cestice raste. Iznos elektromagnetske i
slabe sile takoder se mijenjaju s energijom. Postoji vjerojatnost da sve sile mogu
imati isti iznos pri istoj energiji. Sve tri sile postaju usporedive po iznosu pri
energiji 1014 GeV . Ova energija je izvan dosega ubrzivaca cestica. Ujedinjenje s
gravitacijom se ocekuje na 1040 GeV .
8.3
8.3.1
Elementarne
cestice i postanak svemira
Dana
snji svemir
Danasnji svemir je hladan i prazan. U njemu ima oko 1019 galaksija, a svaka
od njih ima oko 109 zvijezda. Pocetkom 20. stoljeca nisu bile poznate druge

8.3. ELEMENTARNE CESTICE
I POSTANAK SVEMIRA
59
galaksije osim Andromedine i nase. 1929. Hubble je otkrio da e sve galaksije

udaljavaju jedna od druge i da im je brzina veca sto su dalje
v = HR,
gdje je v brzina, R udaljenost, a H Hubbleova konstanta. Udaljenost galaksija dala se procijeniti iz njihovog sjaja, a brzina se mjeril Dopplerovim efektom.
Iz pmaka valne duljine u odnosu prema temeljnoj frekvancijia moze se zakljuciti
o brzini emitera

= vc ,
gdje je valna duljina koju opazamo, a osnovna valna duljina.

Hubbleov zakon se ocitovao u sistematskom pomaku svjetla udaljenih galaksija
prema crvenom dijelu spektra u odnosu na svjetlost emitiranu s blizih galaksija.
Nadalje, iznos pomaka bio je proporcionalan udaljenosti galaksije.
1/H = 1010 god. odreduje starost svemira u skladu sa slikom svemira koji je
u proslosti dozivio veliki prasak. Bio je to pocetak teorije velikog praska ciji je
temelj medusobno, istovremeno udaljavanje svih galaksija. Teoriju su postavili
Alfer, Gamov i Herman 1948. godine.
1964. godine otkrivaju Penzijas i Wilson tzv. pozadinsko zracenje koje
je dolazilo istovremeno sa svih krajeva svemira sto znaci da nije imalo jedan
odredeni izvor. To je bilo elektromagnetsko zracenje ekvivalentno onome koje
bi emitiralo crno tijelo na temperaturi 2.7K (T = konst.). Ovo je bila indikacija da je svemir postojao kao vrlo zbijena tvorevina, te da je eksplodirao.
Zracenje je od pepela iz te eksplozije.
To je bio direktni dokaz da je postojao veliki prasak.
Pitamo se koliko je bila gusta tvar kod velikog praska. Je li se veliki prasak dogodio jednom ili se ponavlja? Odgovor zavisi o ukupnoj gustoci tvari u svemiru.
Kolicina vidljive tvari je 10% od one potrebne da se povuce svemir natrag.
Medutim, postoji velika kolicina tvari koja nije vidljiva. Svemir je pun neutrina. Pitanje je kolika je masa neutrina. Pitanje je postoje li teski neutrini.
Dakle, buducnost svemira je odredena kolicinom tvari u njemu. Postoje tri
moguca ishoda. Ako je gustca tvari veca od kriticne, sirenje ce se zaustaviti
i zapoceti ce skupljanje (zatvoreni svemir). Ako je gustoca manja od kriticne,
sirenje ce se nastaviti zauvijek brzinom koja se polako smanjuje prema nekoj
fiksnoj vrijednosti ( otvoreni svemir). Ako je gustoca jednaka kriticnoj, svemir
ce se nastsviti siriti zauvijek, ali se brzina sirenja nece moci razlikovati od nule.

I TEMELJNA MED
UDJELOVANJA
8.3.2
Veliki prasak. Vremenski tijek
Ako se svemir trenutno siri, tada je logicno da je postojalo vrijeme kad su sve
galaksije bile zajedno. U nekoj tocki vremena su i sve zvijezde bile zajedno.
Idemo li dalje u vremenu, nisu postojale zvijezde nego vruca plazma vodika i
helija, a jos dalje u vremenu svi atomi su bili zajedno. Protoni i neutroni gube
svoju individualnost i svemir postaje more kvarkova gluona i leptona. U principu gustoca svemia i dalje raste idemo li jos dalje unazad u vremenu i ulazimo
u doba velikog praska. U ranoj faz svemira materija i zracenje jednako su bili
znacajni. Nadalje, sve cestice su se gibale velikim brzinama bliskim brzini svjetlosti. Stoga se materija ponasala slicno zrcenju. Ova najranija faza naziva
se faza dominacije zracenja. Kako je svemir stario gustoc materije i zracenja
su padale, da bi gustoca materije postala veca od gustoce zracenja, te je svemir
sada u fazi dominacije materije.
8.3.3
Za
sto u svemiru tvar prete
ze nad antitvari
Nema pravog odgovora. U prirodi za svaku cesticu postoji i anticestica. Cinjenica je da nasa neposredna okolica, planet Zemlja, Suncev sustav i vidljivi
svemir sastavljeni od materije. U svemiru teski elementi dolaze iz sinteze lakih.
Laki elementi se dobijaju iz fuzije protona i neutrona. Protoni se dobijaju
grupiranjem obojenih kvarkova u bezbojne protone. Jednako se stvori kvarkova
i antikvarkova. Zateceno stanje svemira sugerira da mora postojati proces koji
daje prednost stavranju kvark-lepton para u odnosu na antikvark-antilepton
par.
bozona koji su se stvoTeorija elementarnih cestica sugerira postojanje X i X
rili u prvoj fazi stvaranja svemira. Bozon X bi se trebao raspadati na sljedece
nacine
X q + q ili X q + l.
raspada na antikvarkove nego X-a na
Opaza se da se mnogo manje X-a
kvarkove. Ma koliko mnogo jednih i drugih bilo na pocetku, kad se spoje jedni
i drugi ostat ce samo kvarkovi. Zato bi moglo biti viste tvari nego antitvari.
Bibliografija
[1] A. Sommerfeld, Mechanics of deformable bodies (Academic Press, New
York,1950), pp.293-300.
[2] D. Halliday, R. Resnick,and J. Walker, Fundamental of Physics( sixth edition, John Wiley & Sons, Inc., 2001)p. 285 Fig. 13-14.
61

Moderna Fizka

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Moderna Fizka

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

STE

ATOMI, ELEKTRONI I IONI

2 NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

4 PRIMJENA VALNE MEHANIKE ZA RJESAVANJE

Moment kolicine gibanja. Rotator. . . . . . . . . . . . . . . . . .

u pisanju, te prvostupniku fizike Mario Zicu

Mendeljejev sistem periodi

Galvani i Volta su svojim radovima pobudili interes za ispitivanje elektricnih

ATOMI, ELEKTRONI I IONI

elektriciteta izluci uvijek istu kolicinu materije (u molovima), bez obzira na

Katodne i kanalne zrake

Rutherfordov model atoma. Rutherfordova

1.4. RUTHERFORDOV MODEL ATOMA. RUTHERFORDOVA FORMULA3

ATOMI, ELEKTRONI I IONI

gdje je m - masa, a upadna brzina - cestice. Prema Newtonovom

Projiciramo li vektor F na smjer vektora p

Prema slici 21.3 a) F

jednadzba (21.5) postaje,

Usporedbom s (21.13) dobije se

1.4. RUTHERFORDOV MODEL ATOMA. RUTHERFORDOVA FORMULA5

dN je struja cestica (broj cestica u jedinici vremena) koja se rasprsi izmedu

Uz 2sin d = d - element prostornog kuta dobije se slavna Rutherfordova

ATOMI, ELEKTRONI I IONI

Ruder Boskovic (1711. - 1787.) prethodio je svojim idejama o strukturi materije

Jeans - Rayleigleov zakon zra

Udaljenost izmedu dva susjedna vala je

POGLAVLJE 2. NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

Planckov zakon zra

Godine 1900. smatra se godinom pocetka nastajanja kvantne fizike. Te godine

Relacija (22.10) moze se zapisati u obliku

Suma u (22.11) je geometrijski red

POGLAVLJE 2. NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

Bohrov model atoma vodika

Rutherfordov model atoma trpi prigovor, da u okvirima klasicne fizike ne tumaci

1. Elektron se moze gibati samo po odredenim putanjama. Dok

2.3. BOHROV MODEL ATOMA VODIKA

Bohr je dao i pravila kvantiziranja elektronskih staza. U faznom prostoru

U slucaju gibanja elektrona oko jezgre, po kruznoj stazi q = , p = mr2

Radijus prve staze oznacava se obicno s a0 i iznosi

i zove se Bohrov radijus.

POGLAVLJE 2. NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

Franck - Hertzov eksperiment

Postojanje diskretnih energijskih nizova u atomu potvdili su eksperimentalno

Fotoelektrici efekt je emisija elektrona iz materije, pod utjecajeem svjetla. Ovaj

POGLAVLJE 2. NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

da EU = eV0 ne ovisi o intenzitetu svjetla.

da foton nosi energiju h i kolicinu gibanja h k (k = 2/), zakoni sacuvanja

2.6. COMPTONOV EFEKT

Njegovim kvadriranjem dobije se,

POGLAVLJE 2. NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

De Broglieva hipoteza o valovima materije

Prema de Broglievoj hipotezi valna duljina elektrona iznosi

Difrakciona slika elektrona sa slike 22.13 odlicno se tumaci de Broglievom

2.8. BOHROV PRINCIP KOMPLEMENTARNOSTI I HEISENBERGOVE RELACIJE NEODREDENOSTI17

Bohrov princip komplementarnosti i Heisenbergove relacije neodred

Materija pokazuje svojstva vala i svojstva cestice, ovisno o eksperimentu. Ova

POGLAVLJE 2. NASTANAK KVANTNE MEHANIKE

Heisenbergove relacije neodredenosti pokazuju da nije moguce istovremeno, s

Velicina ( r , t) naziva se valna funkcija. Ona nema direktno fizikalno

Schrodingova valna jednad

POGLAVLJE 3. SCHRODINGOVA VALNA KVANTNA MEHANIKA

U jednadzbi (23.3) m je masa cestice, a V ( r , t) klasican izraz za potencijalnu

Vremenski neovisna Schrodingrova jednad