Mario

Morgan

TIHI
zov

AUSTRALIJE
mudrost zaboravljene kulture
stare 50000 godina
1 njena poruka
ljudima dananjice

Naslov izvornika
MUTANT MESSAGE DOWN UNDER

Sadraj

Zahvale
Poruka autorice
1. Poasna goa
2. Kutija za glasovanje
3. Prirodna obua
4. Spremni? Kreemo!
5. Uzdizanje
6. Gozba
7. to je to - sigurnost?
8. Beini telefon
9. eir za divljinu
10. Nakit
11. Mesni umak
12. iva zakopana
13. Iscjeljivanje
14. Totemi

11
13
17
25
33
39
49
57
63
73
79
85
87
95
99
109

15. Ptice
16. ivanje
17. Medicina glazbe
18. Hvata snova
19. Iznenaenje za veeru
20. Mravi bez okolade
21. Na elu skupine
22. Moja zakletva
23. Objava u snovima
24. Zapisi
25. Primljena
26. Sretan neroendan
27. Otplavljena
28. Krtenje
29. Osloboena
30. Sretan zavretak?

113
115
119
123
129
133
139
147
153
163
169
173
177
181
185
189

ovjek nije istkao tkanje ivota, on je samo nit u njemu.

Sto god ini tkanju, ini sam sebi.
Poglavica Seattle
Jedini nain da proe test je da ga se prihvati.
Starjeina Crni labud
Tek kad sasjeete posljednje drvo,
tek kad zatrujete posljednju rijeku,
tek kad upecate posljednju ribu,
tek tada ete saznati da se novac ne moe jesti.
Proroanstvo Cree Indijanaca
Roena praznih ruku,
umrla praznih ruku.
Praznih ruku
svjedoim punini ivota.
Mario Morgan

Zahvale
knjige ne bi bilo bez dva posebna ovjeka - dvije due
koje su me prigrlile i strpljivo me ohrabrivale na let. Posebno se
zahvaljujem Jeannette Grimme i Carri Garrison to su ovu spi
sateljsku pustolovinu podijelile sa mnom.
Zahvaljujem piscu Stephenu Mitchelu to me ohrabrio svo
jom reenicom: "Ako i nisam uvijek vjerno prenio njihove
rijei, uvijek sam pokuavao vjerno prenijeti njihov duh."
Zahvaljujem Og Mandinu, dr. Wayne Dyeru i dr. Elisabeth
Kbler-Ros, poznatim spisateljima i stvarnim ljudima.
Zahvaljujem mladom Marshallu Ballu to je svoj ivot pos
vetio uiteljstvu.
elim takoer zahvaliti tetki Noli, dr. Edwardu J. Stegmanu,
Georgi Lewis, Peg Smith, Dorothei Wolcott, Jenny Decker,
Jani Hawkins, Stabdfordu Deanu, Nany Hoflund, Hanley Thomas, veleasnoj Marilyn Reiger, veleasnom Richardu
Reigeru, Waltu Bodine, Jacku Smallu, Jeffu Smallu i Waynu
Bakeru iz Arrow Printinga, Stephanie Gunning i Susan
Moldow iz Harper-Collinsa, Robyn Bern, Candice Fuhrman, a
posebice Stevenu Morganu, predsjedniku poduzea M M .

11

Poruka autorice

knjiga napisana je nakon proivljenog iskustva. Kao

to ete vidjeti, tijekom pustolovine nisam mogla nita zapisi
vati. Knjiga se prodaje kao roman da bi se zatitilo malo pleme
Praaustralaca. Nisam navela prava imena ni druge detalje koji
bi mogli ugroziti moje prijatelje i tajnu lokaciju njihovog sve
tog mjesta.
U knjizi ete pronai neke vane povijesne obavijesti - na taj
sam vam nain utedjela posjet gradskoj knjinici. Takoer
vam mogu utedjeti put do Australije. Stanje u kojem se nalaze
suvremeni Praaustralci moe se vidjeti u svakom amerikom
gradu: tamnoputi ljudi koji ive u vlastitim dijelovima grada.
Zaposleni rade grube poslove, a njihova kultura nestaje - kao
to je nestala kultura amerikih Indijanaca - jer su prisiljeni ise
liti sa svog tla i zabranjeno im je provoditi svoj nain ivota.
Ono ega vas ne mogu potedjeti je poruka koju volim zvati
poruka mutanata!
ini se kao da Amerika, Afrika i Australija pokuavaju po
boljati odnose meu rasama. A l i , negdje tamo, u vruini aus
tralske divljine jo uvijek odjekuje spori, postojani ritam srca
13

jedinstvene skupine ljudi koje ne zanima rasizam, ve ih zani

maju samo ljudi i njihov okoli. Razumjeti taj ritam znai bolje
razumjeti to to znai biti ovjekom.
Ovaj rukopis najprije je ugledao svjetlo dana kao miran plod
samostalnog izdavatva, a zatim je postao kontroverzan. ita
jui ga mogli biste donijeti nekoliko zakljuaka. Moglo bi
izgledati kao da ovjek kojeg nazivam svojim tumaem nije u
najboljim odnosima s vladinim propisima - porezima, upo
rabom zemlje, glasovanjem, dozvolama za rudarenje, izvjeta
jima o raanju i smrti, itd. Moda je i drugim lanovima ple
mena pomogao u istoj neposlunosti vladi. Od mene su traili
da otkrijem tko je taj ovjek i da povedem skupinu ljudi istom
trasom kojom sam prola s plemenom. Odbila sam! Dakle, mo
gli biste zakljuiti da sam kriva to sam pomogla tim ljudima u
njihovom sukobljavanju sa zakonom. Ili da izmiljam - budui
da nisam otkrila o kojim se lanovima plemena radi - i da ti
ljudi uope ne postoje.
Moj odgovor je sljedei: ne zastupam sve australske Aboridine. Govorim samo u ime male nacije koja pripada divljini i
koja sebe naziva Pravim ljudima. Posjetila sam ih jo jednom,
prije povratka u Ameriku, u sijenju 1994. Ponovo sam primila
njihov blagoslov u svezi mojeg zadatka.
Vama, itateljima, elim rei da znam da se mnogi ele
samo zabaviti. Ako ste i vi meu njima, itajte, uivajte, a za
tim otiite kao to biste otili nakon bilo koje dobre predstave.
Za vas ova e knjiga biti plod mate i nee vas razoarati.
S druge strane, ako ste meu onima koji ele prepoznati po
ruku, ona e doprijeti do vas snana i glasna. Osjetit ete je u
svom elucu, srcu, glavi i kotanoj sri. Moglo se dogoditi da
vas izaberu za ovu pustolovinu. Vjerujte mi, mnogo puta sam
poeljela da je tako doista i bilo.

Svi mi imamo neka iskustva "iz Divljine" s kojima se mora

mo saivjeti; dogodilo se da je moje iskustvo doslovce bilo u
Divljini. A l i , uinila sam ono to biste i vi uinili, sa i l i bez ci
pela.
Kad budete itali ove stranice, neka ljudi ovdje opisani do
dirnu vae srce. Moje su rijei na jeziku koji razumijete, ali nji
hova je istina bezglasna.
Predlaem vam da okusite poruku, sauvate ono to vam
izgleda ispravno i ispljunete ostalo. Na posljetku, takav je
zakon Svemira.
Prema tradiciji pustinjskih ljudi, nazvala sam se novim ime
nom koje odraava moj novi talenat.
Srdano,
Putujui jezik

15

Ova knjiga je djelo mate nadahnuto mojim iskustvom u

Australiji. Radnja se mogla odigrati bilo gdje - u Africi
ili Junoj Americi - gdje jo uvijek ivi duh prave civiliza
cije. Na itatelju je da iz prie izvue svoju vlastitu
pouku.
Mario Morgan

1
Poasna goa

da sam morala primijetiti neko upozorenje,

ali ga se uope ne sjeam. Dogaaji su se odvijali sami od sebe.
Skupina grabeljivaca sjedila je na udaljenosti od nekoliko
kilometara i ekala svoj plijen. Kovezi koje sam predala prije
nekoliko sati sutra e biti oznaeni naljepnicom "nije traeno" i
pohranjeni u skladite gdje e stajati mjesecima. Spremala sam
se postati jo jednom Amerikankom koja je nestala u stranoj
zemlji.
Bilo je sparno listopadsko jutro. Stajala sam ispred aus
tralskog hotela s pet zvijezdica i promatrala parkirni prilaz.
Oekivala sam nepoznatog glasnika. Umjesto da me upozori,
moje je srce doslovce pjevalo. Osjeala sam se tako dobro,
uzbueno, uspjeno i spremno. Ispunjavao me osjeaj da je
danas moj dan!
U kruni ulaz ulo je terensko vozilo bez krova. Sjeam se
kako su gume zakripale na vrelom asfaltu. Iznad ivice od
purpurno smeih smreka proprskala je voda i pala na hravi
poklopac motora.
Terenac se zaustavio. Voza, tridesetogodinji domorodac,
17

pogledao je u mojem smjeru. "Doi", pozvala me njegova crna

ruka. On je traio plavokosu Amerikanku. Ja sam oekivala
pratnju do plemenskog sastanka Praaustralaca. Pod kritinim i
neodobravajuim pogledom plavih oiju uniformiranog aus
tralskog vratara, u duhu smo se sloili da smo pronali jedno
drugo.
ak i prije nego to sam se, zbog visokih peta, tekom mu
kom popela u terensko vozilo postalo mi je jasno da nisam
primjereno obuena. Mladi s moje desne strane nosio je dres i
iznoenu bijelu majicu. Noge su mu zavravale u tenisicama
bez arapa. Budui da su mi obeali prijevoz do mjesta sastan
ka oekivala sam normalan automobil, moda marke Holden,
ponos australskih proizvoaa automobila. Nisam ni sanjala da
u se voziti u neem potpuno otvorenom. "Pa", pomislila sam,
"idem na banket na kojem u primiti nagradu. Moda je ipak
bolje obuena previe negoli premalo."
Predstavila sam se. On je samo kimnuo glavom i ponaao se
kao da je sasvim siguran u to tko sam ja. Vratar nas je oinuo
mrkim pogledom kad smo proli pored njega. Vozili smo se
ulicama obalnog grada, pored redova verandi ispred obiteljskih
kua, mlijenih barova i betonskih parkova bez trave. Kad smo
uli u kruno raskre u koje se slijevalo est ulica vrsto sam
se uhvatila za ruku na vratima. Kad smo ga proli, kretali smo
se u novom smjeru, ovaj put sa Suncem iza naih lea. Ve tada
mi je postalo neugodno vrue u novom poslovnom kostimu
boje breskve i odgovarajuoj svilenoj bluzi koju sam paljivo
odabrala. Pretpostavila sam da je sastanak na drugom kraju
grada ali nisam bila u pravu. Oigledno, sastanak je bio negdje
izvan grada, mnogo dalje od hotela nego to sam pretpostavlja
la. Ubrzo smo jurili glavnom autocestom, paralelno s oceanom.
Skinula sam kaputi, prekoravajui se to sam bila tako glupa i
18

nisam se bolje raspitala o svemu. Dobro da sam u torbicu

stavila etkicu za zube i to je moja obojena kosa bila ispletena
u pomodnu pletenicu.
Od trenutka kad sam primila telefonski poziv moja radozna
lost nije popustila, iako moram priznati da nisam bila potpuno
iznenaena. Na posljetku, primila sam i neka druga javna
priznanja jer je moj projekt bio vrlo uspjean. Prije i l i kasnije
morali su zapaziti rad s urbaniziranim polu-Praaustralcima koji
su otvoreno pokazivali sklonost samoubojstvu, te rezultate tog
rada u stvaranju odreene ivotne svrhe i financijske samostal
nosti. Ono to me iznenadilo bila je injenica da me pozvalo
pleme koje je ivjelo vie od tri tisue kilometara na drugoj
strani kontinenta. Meutim, osim povremenih usputnih upa
dica koje bi ula, nisam znala mnogo o praaustralskim naro
dima. Primjerice, nisam znala jesu li svi oni blisko povezani i l i
su, poput amerikih Indijanaca, prepuni razlika to bi moglo
ukljuivati razliite jezike i obiaje.
Zapravo me najvie zanimalo to e mi dati? Jo jednu
drvenu medalju koju u poslati u Kansas City? Ili moda samo
buket cvijea? Ne, to nee biti cvijee - ne pod temperaturom
od 38C u hladu. To bi bila samo smetnja pri povratku na
trag. Voza je stigao tono u dogovoreno vrijeme - u podne.
Dakle, bilo mi je jasno da me vodi na sastanak na kojem emo i
ruati. Pitala sam se ime e me posluiti? Nadala sam se da to
nee biti uobiajeni banket kojeg e provesti profesionalno po
duzee. Moda e organizirati malo samoposluivanje s nekim
od domorodakih jela koja u tako kuati po prvi put. Nadala
sam se da u ugledati stol prekriven arenim posudama.
Bit e to prekrasno i jedinstveno iskustvo i ja sam mu se
veselila. U torbici koju sam danas kupila posebno za ovu
prigodu imala sam mali fotoaparat i kazetofon. Nisu mi rekli
19

nita o mikrofonima ili govoru kojeg bi trebala odrati, ali sam

svejedno bila spremna. Jedna od mojih najvec'ih vrlina bila je
razmiljati unaprijed. Na posljetku, imam pedeset godina i pro
ivjela sam dovoljno razoaranja i neugodnih situacija koje su
me nauile da uvijek imam u pripravi rezervni plan. Moji su se
prijatelji esto udili nad mojom samodostatnocu. "Uvijek
ima plan B u rukavu", govorili bi.
Pored nas je, u suprotnom smjeru, proao cestovni vlak
(australski izraz za veliki kamion koji za sobom vue nekoliko
prikolica). Pojavio se iznenada iz oblaka sparne magle iznad
vrelog asfalta. Tada me iz mojeg razmiljanja prenulo naglo
skretanje s autoceste. Voza je okrenuo volan i sada smo u cikcak liniji slijedili jedva vidljivu pranjavu stazu. Pratili su nas
kilometri crvene praine. Nedugo zatim nestalo je i toga pa mi
je postalo jasno da ispred nas vie nema ceste. Vozili smo se u
nepoznatom smjeru izbjegavajui grmlje i poskakujui preko
razderotina pjeane pustinje. Nekoliko puta sam pokuala
zapoeti razgovor, ali me u tome sprijeila buka otvorenog
vozila, grane i suha trava koja je letjela po zraku dolazei neg
dje ispod podvozja te naglo i ponekad bolno poskakivanje
gore-dolje. Morala sam vrsto stiskati eljusti da ne bih pregrizla jezik. Oigledno, voza nije bio zainteresiran za razgo
vor.
Glava mi je klimatala kao da sam krpena lutka. Bilo mi je
sve toplije i toplije. Najlonske arape su mi se prilijepile za
noge ali sam se bojala izuti cipele - mogle bi iskoiti iz automo
bila i nestati u bronanoj irini koja nas je okruivala dokle je
pogled sezao. Nisam se ni nadala da e se nijemi voza zausta
viti. Povremeno, stakla mojih naoala zasula bi se slojem
praine pa bi ih brisala rukavom. Pokreti ruku otvorili su prolaz
za rijeku znoja. Osjetila sam kako mi se minka rastapa na licu i
20

zamislila kako se ruiasti potoci slijevaju niz moj vrat. Morat

e mi dopustiti da se ponovo naminkam prije nastupa. Ustrajat
u na tome!
Pogled na sat otkrio mi je injenicu da je od trenutka ulaska
u pustinju prolo dva sata. Ovako vrue i neudobno nije mi bilo
ve godinama. Voza je bio tih osim to je s vremena na
vrijeme neto promrmljao. Odjednom mi je sinulo: on mi se
nije predstavio! Moda nisam u pravom automobilu! A l i to je
bilo glupo. Ionako nisam mogla izii, a on je bio siguran da
vozi pravog putnika.
etiri sata kasnije dovezli smo se do barake napravljene od
valovitih ploa. Unutra je gorjelo malo ognjite. Kad smo se
zaustavili pristupile su nam dvije ene. Praaustralke su bile
srednje dobi, niske, oskudno obuene ali s toplim osmjehom
dobrodolice. Jedna od njih nosila je povez za glavu ispod ko
jeg su joj, pod neobinim kutevima, strile guste kovre. Obje
su bile vitke i izgledale portski, a lica su im bila okrugla sa
sjajnim smeim oima. Kad sam sila s terenca, moj je voza
rekao: "Usput, ja jedini ovdje govorim engleski. Bit u tvoj
tuma, tvoj prijatelj."
"Krasno", pomislila sam. "Potroila sam stotine dolara na
zrakoplov, hotel i novu odjeu ne bih li se predstavila Austral
cima. Oni ni ne govore engleski a kamoli da razumiju civilizi
rane obiaje!"
Pa, bila sam tu, mogla bih se barem pokuati uklopiti iako
mi je srce govorilo da to nee ii.
ena ispred mene progovorila je neobinim zvukovima koji
nisu zvuali poput reenica ve poput odvojenih rijei. Moj se
tuma okrenuo k meni i objasnio mi da dobivanje dozvole za
nazonost sastanku zahtijeva ienje. Nisam ga shvatila. Is
tina je da sam bila prekrivena s nekoliko slojeva praine i znoj21

na od putovanja, ali oni oigledno nisu mislili na to. Pruio mi

je komad tkanine koji je izgledao kao rastrgana vrea. Reeno
mi je da svuem svoju odjeu i obuem to. "to?" uskliknula
sam u nevjerici. " V i se alite." On je tvrdoglavo ponovio
naputke. Osvrnula sam se traei mjesto gdje se mogu pre
svui. Nisam ga pronala. to sam mogla uiniti? Dola sam
predaleko i izdrala previe neudobnosti da bi se sada povukla.
Mladi se udaljio. "Ma dobro", pomislila sam. "Bit e svjeije
nego u mojoj odjei."
to sam mogla diskretnije, svukla sam svoju znojem na
topljenu novu odjeu, sloila je na urednu hrpicu i ovila se do
morodakim platnom. Svoju odjeu sam odloila na stijenu s
koje su se prije nekoliko trenutaka podigle ene. Osjeala sam
se glupo u arenoj krpi i poalila to sam investirala u novu
odjeu s namjerom da napravim dobar utisak. Mladi se vratio.
I on se presvukao. Bio je gotovo nag. Oko bedara je imao ko
mad tkanine zamotan kao za plivanje. Bio je bos, ba kao i ene
kod vatre. Dao mi je dodatne naputke da uklonim cipele,
arape, donje rublje i sav nakit pa ak i ukosnicu koja mi je
pridravala kosu. Moja je znatielja polako nestajala i u mene
se uvlaila tjeskoba, ali sam uinila kako mi je reeno.
Sjeam se da sam nakit odloila u cipelu. Takoer sam
uinila neto to je enama prirodno iako nas tome nitko ne
poduava: donje rublje sam zamotala izmeu preostale odjee.
Iz ognjita se digao oblak gustoga sivog dima jer su ene u
njega bacile naramak svjeeg zelenog grmlja. ena s trakom u
kosi uzela je neto to je izgledalo poput krila crnog gavrana i
otvorila ga poput lepeze. Mahala je time ispred mene od glave
do pete. Zatim je srednjim prstom pokazala krunu kretnju
koju sam protumaila kao naputak da se okrenem. Ritual di
mom ponovio se iza mojih lea. Zatim su mi rekli da prijeem
22

preko vatre, kroz dim.

Na posljetku su me izvijestili da sam oiena i da sada
mogu ui u metalnu baraku. Moj me muki pratitelj doveo do
vratiju, kutkom oka vidjela sam kako jedna od ena uzima hrpu
koja je predstavljala moje vlasnitvo. Drala ju je nad plame
nom. Zatim me pogledala, nasmijeila se, a kad su nam se po
gledi sreli ispustila je blago iz svojih ruku. Sve to sam posje
dovala zavrilo je u vatri!
Odrvenjela sam i duboko udahnula. Ne znam zato nisam
protestirala i potrala ne bih li neto spasila. A l i - nisam. Izraz
na eninom licu govorio je da njeno djelo nije bilo potaknuto
zloom; uinjeno je na nain na koji se strancu nudi neki pose
ban in dobrodolice. "Ona ne razumije", pomislila sam. "Ne
razumije vrijednost kreditnih kartica i vanih osobnih papira."
Bilo mi je drago to sam kartu za zrakoplov ostavila u hotelu.
Imala sam jo odjee i nekako u se probiti kroz grad odjevena
samo u kipu. Sjeam se kako sam sama sebi govorila: "Hej,
Mario. Ti si prilagodljiva ena. Ne isplati se zbog ovoga dobiti
ir na elucu." A l i , ipak sam u mislima zabiljeila poruku
samoj sebi - kasnije u iz pepela iskopati jedan od prstenova.
Nadala sam se da e se vatra ugasiti prije naeg povratka u
grad.
A l i , to se nije dogodilo.
Tek sam kasnije razumjela simboliku spaljivanja imovine i
onog to sam smatrala potrebnim nakitom. Tek u kasnije
nauiti da za ove ljude vrijeme nema nita zajednikog sa zlat
nim i dijamantnim satom koji su sada zauvijek darovani zemlji.
Mnogo kasnije razumjet u da je osloboenje od vezanosti
za predmete ba kao i za odreena uvjerenja ve bilo odreeno
kao potreban korak u mom razvoju prema shvaanju ljudske
biti.
23

2
Kutija za glasovanje

smo u trostranu krovom pokrivenu baraku. Zapravo

nije bilo vratiju niti prozora. Baraka je postavljena kao zaklonite za ljude i l i moda za ovce. U prostoriji je vruinu
pojaavala vatra koja je plamtjela u kamenom ognjitu. Nije
bilo znakova koji bi ukazivali na ivot ljudi: nije bilo stolaca,
tepiha i l i ventilatora - nije bilo ni elektrine struje. Prostor je
bio okruen valovitim metalnim ploama, nemarno povezanim
pljesnivom uadi.
Moje su se oi brzo odvikle od svjetlosti kojoj sam bila
izloena posljednja etiri sata i privikle na tamni obol sjenki i
dima. Na pijesku su sjedili ili stajali odrasli Praaustralci. Mu
karci su na glavi nosili areno obojene i ukraene trake, a oko
glenjeva i ramena imali su privrena pera. Oko bokova
nosili su istu tkaninu kao i moj voza. On nije bio obojen, ali na
licima drugih mogli su se uoiti raznobojni obrasci ba kao i
uzdu njihovih ruku i nogu. Toke, crte i krivulje bile su
iscrtane bijelom bojom. Na rukama i leima imali su crtee
gutera, zmija, klokana i ptica.
ene nisu bile tako ukraene. Bile su otprilike moje visine 25

oko 170 centimetara. Veina njih bila je starije dobi, ali je nji
hova koa bila boje okoladnog mlijeka i izgledala je mekano i
zdravo. Nitko nije imao dugu kosu; veinom je bila kovrava i
priljubljena uz kou glave. Oni s duom kosom nosili su usku
traku koja je bila isprepletena oko kose i vrsto je pridravala.
Pored ulaza sjedila je jedna vrlo stara bjelokosa ena. Na vratu i
oko glenjeva imala je iscrtane vijence cvijea. U tom crteu
osjeao se dodir umjetnika koji je s mnogo panje ocrtao svaki
detalj lia pa ak i tukove u sreditu svakog cvijeta. Svi su
bili odjeveni u dva komada odjee ili omotani tkaninom poput
one koju su dali meni. Nisam vidjela nijedno dijete ili mlau
osobu, samo jednog djeaka starog oko 15 godina.
Pogled mi je privukla najukraenija osoba u prostoriji mukarac crne kose protkane ponekom sijedom vlasi. Njego
vana brada davala je njegovom licu mo i dostojanstvo. Na
glavi je nosio prekrasan ukras iz svijetlog papagajevog perja. I
na njegovim rukama i glenjevima bilo je drugog perja. Oko
pojasa je nosio nekoliko predmeta, a na grudima je imao ok
ruglu izrezbarenu plou nainjenu od kamena i sjemenja. Ne
koliko ena nosilo je slinu, manju inaicu te ploe u obliku
ogrlice.
Osmjehnuo mi se i pruio mi obje ruke. Zagledavi se u nje
gove crnopurpurne oi osjetila sam mir i sigurnost. Mislim da
je imao najnjenije lice koje sam ikada vidjela.
Meutim, moji osjeaji hitali su u suprotnom smjeru. Obo
jena lica svih nazonih, a posebice mukarci u pozadini koji su
u rukama drali nabruene noeve poveali su moj strah. Ipak,
izrazi njihovih lica bili su ljubazni, a okruje je odisalo aro
mom podrke i prijateljstva. Ovladala sam svojim osjeajima
uvjeravajui samu sebe da mi je procjena pogrena. Sve to
sam dosad doivjela nije bilo ni priblino slino onom to sam
26

oekivala. Ni u snu ne bih mogla zamisliti tako prijeteu at

mosferu s toliko, na izgled, prijateljskih ljudi. Samo da moj fo
toaparat nije zavrio u vatri - kakve bi to fotografije bile i kakve
bi dijapozitive mogla pokazivati nekoj buduoj publici ili pri
jateljima! Moje su se misli vratile k vatri. to je jo izgorjelo?
Zadrhtala sam pomislivi na to: moja meunarodna vozaka
dozvola, naranasti australski dolari, novanica od sto dolara
koju sam dobila kao prvu plau i koju sam od svoje mladosti
nosila u tajnom pretincu svog novanika, dragocjen tekui ru
koji se ne moe nabaviti u Australiji, dijamantni sat i prsten ko
jeg mi je teta Nola poklonila za moj osamnaesti roendan - sve
je to otilo u vatru.
Moja tjeskoba prekinuta je predstavljanjem plemenu koje je
izvrio tuma ije ime je bilo Ooota. Izgovaralo se s "Ooo"
koje je zvuilo poput "Oooooo" prekinuto naglim "ta".
Ljubaznom ovjeku nevjerojatnih oiju domoroci su se obraali kao plemenskom starjeini. On nije bio najstariji mu
karac u skupini, ali je odgovarao naem shvaanju voe.
Neka je ena poela udarati jednom palicom o drugu i usko
ro su joj se svi pridruili. Mukarci koji su nosili koplja u ruci
udarali su njihovim drkama po pijesku, a ostali su pljeskali ru
kama. Cijela je skupina poela pjevati i recitirati. Pokretom
ruke pokazali su mi da sjednem na pijesak. Skupina je otpoinjala corroboree, odnosno sveanost. Kad su zavrili s jednom
pjesmom, poeli bi s drugom. Prije toga nisam zamijetila obru
e koje su neki od njih nosili oko glenjeva. Obrui su bili
nainjeni od neke vrste suhih itnih stabljika i sada su postali
vrlo uoljivi jer su njihovi osueni vrhovi pulsirali poput zvearki. Najprije je zaplesala jedna ena, a zatim su joj se pri
druile i druge. Ponekad bi mukarac plesao sam, a ponekad bi
mu se pridruila ena. Ovi ljudi dijelili su svoju povijest sa
27

mnom.
Na posljetku je ritam glazbe opao, a kretnje su se usporile.
Zatim je sve prestalo. Ostao je samo postojani puls na izgled
jednak pulsu mojeg srca. Svi su bili nepomini i tihi. Gledali su
svojeg vou. On je ustao i priao mi. Smijeio mi se i zastao is
pred mene. Osjetila sam da se razumijemo. Intuicija mi je go
vorila da smo stari prijatelji, ali naravno, to nije bilo tono.
Pretpostavljam da sam se u njegovoj nazonosti jednostavno
osjeala udobno i prihvaeno. Starjeina je uzeo dugu konu
cijev nainjenu iz koe australskog kljunaa koju je inae nosio
opasanu te je zatresao njome u smjeru neba. Otvorio je jedan
njezin kraj i istresao sadraj na tlo. Nala sam se okruena
kamenjem, kostima, zubima, perjem i okruglo izrezanom ko
om. Nekoliko lanova plemena oznailo je u pijesku mjesta
gdje je pao svaki predmet. Nonim palcem na zemljanom tlu
vjeto su iscrtavali oznake. Zatim su vratili predmete u konu
torbicu. Starjeina je neto rekao i predao je meni. To me pod
sjetilo na Las Vegas pa sam i ja protresla cijev u zraku. Pono
vila sam cijelu igru otvarajui torbicu najednom kraju i istre
sajui sadraj na tlo. Nisam imala apsolutno nikakvu kontrolu
nad usmjeravanjem predmeta. Dvojica mukaraca spustila su
se na koljena i stopalom izmjerila kuda su moji predmeti pali u
odnosu na bacanje starjeine. Palo je nekoliko primjedbi, ali
Ooota mi nije preveo to je bilo reeno.
Tog smo popodneva proli kroz nekoliko testova. Jedan od
njih ukljuivao je voe. Bilo je to neto s debelom koom poput
banane, ali u obliku kruke. Dali su mi voku u ruke i rekli mi
da je blagoslovim. to je to znailo? Nisam imala pojma pa
sam jednostavno mentalno rekla: "Molim te, dragi Gospodine,
blagoslovi ovu hranu", i vratila voku starjeini. On je uzeo
no, odrezao vrh i poeo je guliti. Umjesto da kora padne kao
28

to bi to bilo u sluaju banane, zakovrala se oko voke. Kad se

to dogodilo sva su se lica okrenula u mom smjeru. Osjeala
sam se neudobno jer su sve te tamne oi zurile u mene. Za
jedno, kao da su to uvjebavali, svi su izgovorili: " A h . " To se
dogodilo svaki put kad je starjeina ogulio komad kore. Nisam
znala da li je "ah" dobar "ah" i l i lo "ah", ali inilo se da se kora
nije zakovrala normalno, na uobiajeni nain, pa, togod da je
test znaio, izgleda da sam ga prola.
Prila mi je mlaa ena nosei pladanj pun kamenja. To
vjerojatno nije bio pladanj ve komad kartona, ali je bio tako is
punjen kamenjem da mu nisam mogla vidjeti dno. Ooota me
pogledao vrlo ozbiljno i rekao: "Izaberi kamen. Izaberi ga mu
dro. On ima mo da ti spasi ivot."
Najeila sam se iako mi je bilo vrue. eludac se odazvao
svojim jezikom. Napeti miii pitali su: "to to znai? Mo da
mi spasi ivot?!"
Promotrila sam kamenje. Svaki od njih izgledao je jednako.
N i na jednom se nije nita isticalo. Bili su to jednostavni sivi
kamenii veliine kovanog novia. Poeljela sam da neto
zasja ili da izgleda posebno. Nita od toga. Odluila sam odglumiti. Pozorno sam ih promatrala kao da ih ozbiljno prouavam,
a zatim sam izabrala jednog na vrhu i pobjedonosno ga podigla.
Lica oko mene zasjala su u odobravanju, a meni je iznutra odlanulo: "Izabrala sam pravog!"
A l i to da s njim radim? Nisam ga mogla baciti i povrijediti
ih. Na posljetku, taj kamen meni nije nita znaio, ali je oi
gledno njima bio vrlo vaan. Nisam imala depova pa sam ga
ubacila s prednje strane tkanine kojom sam bila ogrnuta jer je
to bilo jedino mjesto kojeg sam se mogla sjetiti.
Zatim su ugasili vatru, rastavili oruje, sakupili ono malo
stvari koje su posjedovali i poeli hodati u smjeru pustinje.
29

Poredavi se u kolonu za put njihova su smea, gotovo gola

tijela blistala na sjajnom suncu. inilo se daje sastanak zavren
- bez ruka, bez nagrade! Ooota je bio posljednji u koloni, ali i
on se spremao otii. Nakon nekoliko metara okrenuo se i rekao:
"Doi. Idemo."
"Kuda idemo?" pitala sam.
"U pohod."
"Kuda?"
"Preko Australije."
"Krasno! Koliko dugo to traje?"
"Otprilike tri pune mjeseeve mijene."
"Hoe rei da ete hodati tri mjeseca?"
"Da, tri mjeseca, koji dan manje ili vie."
Duboko sam udahnula. Zatim sam obavijestila Oootu dok je
on stajao na prilinoj udaljenosti: "Pa, zvui zabavno, ali vidi,
ja ne mogu ii. Danas nije pravi dan za mene da krenem. Imam
odgovornosti, zna. Dunosti koje moram ispuniti, stanarinu,
raune. Nisam se pripremila. Potrebno mi je neto vremena
prije nego to krenem na planinarenje ili kampiranje. Moda ne
razumije, ja nisam australska graanka, ja sam Amerikanka.
Mi ne moemo samo tako doi u stranu zemlju pa onda nestati.
Vaa e vlada biti uznemirena, a i moji e ljudi poslati helikop
tere ne bi li me pronali. Moda jednom drugom prilikom kad
u imati dovoljno vremena za pripremu, moda u vam se tada
pridruiti, ali ne danas. Jednostavno ne mogu danas s vama.
Ne, danas nikako nije pravi dan."
Ooota se nasmijao. "Sve je u redu. Onaj tko mora znati, znat
e. Moj narod uje tvoj poziv u pomo. Da je bilo tko iz ple
mena glasovao protiv tebe, ne bi krenuli na ovaj put. Testirana
si i prihvaena. Takvu iznimnu ast ne mogu ni sebi objasniti.
Mora proivjeti to iskustvo. Radi se o najvanijoj stvari koju
30

e uiniti u svom ivotu. Zbog toga si roena. Na djelu je

Boanska jednost - to je tvoja poruka. Ne mogu ti rei nita
vie."
"Doi, slijedi me." Okrenuo se i krenuo.
Stajala sam tamo zurei preko australske pustinje. Bila je
prostrana, usamljena, a ipak lijepa te se inilo da se prua u
beskraj. Terenac je bio pored barake, a klju je bio u njemu.
A l i , kojim putem smo doli? Satima smo se vozili po pustinji
bez ceste. Nisam imala cipela, vode, ni hrane. Temperatura u
pustinji u ovo doba godine kretala se izmeu 38C i 54C u
hladu. Bilo mi je drago to su me izabrali, ali to je s mojim gla
som? inilo mi se da odluka nije u mojim rukama. Nisam el
jela ii s njima. Traili su od mene da poloim svoj ivot u nji
hove ruke. I to ljudi koje sam tek srela. I s kojima nisam uope
mogla ni razgovarati. to ako izgubim svoj posao? I ovako sam
u looj situaciji - jo uvijek nisam osigurala umirovljenje. Sve
je to ludo! Naravno da ne mogu s njima!
Pomislila sam: "Kladim se da se radi o igri u dva ina.
Najprije ovaj obred u baraci, a zatim odlazak u pustinju s jo
malo igranja. Nee oni otii daleko, nemaju hrane. Najgore to
mi se moe dogoditi je da provedem no u pustinji. A l i ne, na
prvi pogled se vidi da nisam osoba za kampiranje ve pravi
pravcati stanovnik grada! A l i , mogla bih kad bih morala! Neu
popustiti jer sam ve platila svoj boravak u hotelu. Rei u im
da me moraju vratiti prije sutranjeg podneva. Neu plaati do
datne dane samo da bih zadovoljila te primitivne ljude."
Promatrala sam kako skupina hoda sve dalje i dalje. Obrisi
ljudi postajali su sve manji. Nisam imala vremena uposliti svoj
stari nain procjene prednosti i mana. to sam dulje stajala i
razmiljala o tome to u uiniti, oni su bili sve dalje i dalje.
Rijei koje sam tada izgovorila upisane su u moj um jasno
31

poput ispoliranog drvenog reljefa: "Dobro Boe. Znam da ima

smisao za humor, ali ovo uope ne razumijem!"
S osjeajima koji su brzo poskakivali izmeu straha, ue
nja, nevjerice i iste zadrvenjelosti krenula sam za plemenom
Praaustralaca koje samo sebe naziva Pravim ljudima.
Osjeala sam se poput zatvorenika iako me nitko nije niim
ograniio. inilo mi se da sam rtva prisilnog pohoda u nepo
znato.

32

3
Prirodna obua

sam tek nekoliko stotina metara kad sam osjetila probadajui bol u stopalima. Pogledavi nadolje vidjela
sam da mi iz koe viri bodljikavo trnje. Uklonila sam ga, ali
svaki put kad bih zakoraila novo se zabijalo u moja stopala.
Pokuala sam skakutati na jednoj nozi istodobno uklanjajui
bodlje. Mora da sam ostalima izgledala vrlo smijeno jer su se
okrenuli da vide to se dogaa. Njihovi osmjesi sada su se pret
vorili u smijanje. Ooota se zaustavio i priekao me. Na licu mu
se vidjelo suosjeanje kad je rekao: "Zaboravi na bol. Ukloni
trnje kad zastanemo. Naui izdrati. Usmjeri svoju pozornost
na neto drugo. Kasnije emo se pobrinuti za tvoja stopala.
Sada ne moe nita uiniti."
Razumjela sam to je elio rei. Usmjeri svoju pozornost na
neto drugo. Radila sam sa stotinama ljudi koji su osjeali bol,
posebice posljednjih petnaestak godina kad sam kao lijenik
specijalizirala akupunkturu. U kritinim situacijama osoba e
sto mora izabrati izmeu lijeka koji e je onesvijestiti i l i aku
punkture. Na svojim sam radionicama rabila upravo te iste
33

rijei. Oekivala sam da to moji pacijenti mogu uiniti, a sada

je to isto netko oekivao od mene. Bilo je to lake rei nego
uiniti, ali nekako sam uspjela.
Nakon nekog vremena za trenutak smo se zaustavili. Vrhovi
bodlji su se odlomili i veina mojih ogrebotina je krvarila. Ho
dali smo po spinifexu, nekoj vrsti australske trave. Botaniari
je zovu obalnom travom koja raste u pijesku i preivljava na
mjestima s malo vode tako da razvija svinuto poput noa otro
traje. Rije trava moe zavarati. Ta stvar ne slii nikakvoj
travi. Ne samo da ima trnje poput kaktusa ve su i same vlati
otre. Ubodi trnja na koi su ostavili crveni nabubreni trag. Na
sreu, esto sam boravila na zraku uivajui u suncu i hodajui
bosa. Ipak, moja stopala nisu ni priblino bila pripremljena za
ovo. Bol nije prestajao, a na stopalima se vidjela krv svih ni
jansi, od tamne do sasvim svijetle, bez obzira na to to sam
pokuavala moju pozornost drati podalje od toga. Gledajui
nadolje vie nisam mogla razlikovati ruiasti lak na mojim
noktima od crvenila krvi. Na posljetku su mi stopala potpuno
odrvenila i vie ih nisam osjeala.
Hodali smo u potpunoj tiini. inilo mi se vrlo udnim to
ba nitko ne govori. Pijesak je bio topao, ali ne i prevru. Sunce
je grijalo, ali ne prejako. S vremena na vrijeme svijet se smilo
vao na mene i poslao mi malo svjeeg povjetarca. Gledajui u
daljinu ispred skupine inilo mi se da nema jasno odreene
granice izmeu neba i zemlje. Ista slika ponavljala se u svim
smjerovima, poput slike vodenim bojama - nebo se pretapalo u
pijesak. Moj je znanstveni um elio ispuniti prazninu orijenti
rajui se u prostoru. Kilometrima ispred nas skupina je oblaka
izgledala poput drveta na obzorju. ula sam samo zvuk stopala
po pijesku koji je bio nalik zvuku otvaranja tkanine na iak,
ponovo i ponovo. Monotoniju je ponekad prekidalo poneko
34

pustinjsko stvorenje zamaknuvi u oblinje grmlje. Povrh nas

pojavio se veliki smei sokol i stao kruiti iznad naih glava.
Zapravo, iznad moje glave. Kao da je provjeravao moj osobni
napredak. A l i , ja sam vjerojatno izgledala sasvim razliito od
ostalih i zbog toga je, moda, bilo potrebno temeljitije proma
tranje.
Kolona je bez upozorenja skrenula u drugom smjeru. Izne
nadio me taj manevar; nije bilo nikakve naredbe ili povika. Svi
su neto osjetili osim mene. Pomislila sam da slijede neki trag,
ali bilo je oigledno da nema nieg u pijesku i spinifexu. Lutali
smo po pustinji.
Glava mi je bila prepuna misli. U tiini je bilo lako proma
trati ih kako skau s jedne teme na drugu.
Dogaa li se ovo doista? Moda je to samo san? Rekli su da
e hodati preko Australije. To nije mogue! Hodati mjesecima!
To nije ni razumno. uli su moj poziv u pomo. to to znai? Za
ovo sam roena! Kakva ala. Moja ivotna ambicija nije da se
patim istraujui australsku Divljinu. Zabrinuta sam za poslje
dice mog nestanka. to e misliti moja kerka? Bile smo tako
bliske. A moja domaica, dostojanstvena starija ena. Ako ne
platim stanarinu na vrijeme, pomoi e mi kod vlasnika, pro
log tjedna sam na kredit kupila televizor i video. Pa, oduzi
manje imovine bit e doista jedinstveno iskustvo!
U tom trenutku nisam vjerovala da emo izbivati dulje od
dan ili dva. Na posljetku, nije bilo nieg za jelo i pie.
Glasno sam se nasmijala. Privatna ala. Koliko puta sam
izrazila elju da na lutriji dobijem egzotino putovanje s plae
nim trokovima! Evo ga! Sve potrebe zadovoljene. Nisam ak
morala spakirati etkicu za zube niti se presvui. Naravno, ni
sam razmiljala o ba takvom pohodu, ali sam svoju elju
mnogo puta izrekla.
35

Kako je dan odmicao, na stopalima i uz njih bilo je toliko

zgruane krvi da se sve zajedno s oteklinama pretvorilo u rune
odrvenjele izrasline. Noge su mi bile ukoene, ramena su me
pekla i svrbjela, a lice i ruke bili su opeeni suncem. Tog smo
dana hodali oko tri sata. Granice moje izdrljivosti bile su
daleko premaene. Ponekad sam osjeala da u se onesvijestiti
ako ne sjednem. A zatim bi mi neto privuklo pozornost. Poja
vio bi se sokol obavljajui svoj udni ritual iznad moje glave,
i l i bi mi netko priao i ponudio vodu iz neobine posude
objeene za vrat ili pojas. Zaudo, ti su mi prekidi uvijek
produili krila i dali novu snagu, novu prigodu. Konano je
dolo vrijeme za noenje.
Svatko je odmah bio vrlo zaposlen. Zapalili su vatru i to bez
ibica uporabom suhih granica i kamenja. Bila je to metoda
koju sam nauila u izviaima. Meutim, ja sama nikad nisam
uspjela zapaliti vatru na taj nain. To nije uspjelo ni mojim
izviakim voditeljima. Oni su mogli zapaliti samo tanuni
plamiak koji bi se ugasio kad bi puhnuli u njega. Ovi su ljudi
meutim bili strunjaci. Neki su skupili drva za potpalu, a
drugi biljke. Dvojica mukaraca cijelo su popodne nosili neki
teret. Preko dva koplja privrstili su bezbojnu krpu. U njoj je
bio sadraj koji se nekako neobino kretao, kao da je bubrio.
Sada su je spustili na tlo i iz nje izvadili nekoliko predmeta.
Prila mi je vrlo stara ena. Izgledala je stara poput moje
bake - u devedesetim godinama. Kosa joj je bila snjenobijela.
Lice su joj prekrivale mekane, zaobljene bore. Tijelo joj je bilo
vitko, snano i gipko, a stopala su joj bila tako suha i tvrda da su
izgledala poput ivotinjskih kopita. Nju sam ve ranije zapa
zila - bila je to ena s lijepim crteima cvjetnih vijenaca na
vratu i glenjevima. Skinula je s vrata torbicu od zmijske koe i
istisnula na dlan neto nalik prozirnom vazelinu. Kasnije sam
36

saznala da je to bila mjeavina biljnih ulja. Rukom je pokazala

prema mojim stopalima, a ja sam kimnula glavom prihvaajui
pomo. Sjela je ispred mene, smjestila moja stopala u svoje
krilo, utrljavala ulje u moje natekle rane i zapjevala. Bila je to
njena melodija, poput majine uspavanke. Pitala sam Oootu
to znae rijei koje je pjevala.
"Ispriava se tvojim stopalima. Govori im kako ih cijeni.
Govori im kako svi u skupini cijene tvoja stopala i moli ih da
budu zdrava i snana. Izgovara posebne zvukove koji iscjeljuju
rane i posjekotine. Takoer izgovara zvukove koji e smanjiti
otekline. Moli da tvoja stopala postanu vrlo snana i vrsta."
Nisam si samo umislila. Osjetila sam olakanje jer su se
peenje, probadanje i bol doista smanjivali.
Sjedivi tako s nogama u krilu ove ene nalik dobroj baki, u
mislima sam poela procjenjivati stvarnost dananjeg iskustva.
Kako se tako neto moglo dogoditi? Gdje je sve to zapoelo?

37

4
Spremni? Kreemo!

je u Kansas City-u. Sjeanje na to jutro ostat e

zauvijek sa mnom. Nakon nekoliko oblanih dana sunce je
odluilo poastiti nas svojom nazonou. Rano sam krenula u
ured da bih isplanirala terapiju za pacijente s posebnim potre
bama. Medicinske sestre nee biti jo barem dva sata. Takvo
tiho vrijeme priprema uvijek mi je bilo vrlo dragocjeno.
Klju mi je bio jo u bravi kad sam zaula zvonjenje tele
fona. Moda neki hitan sluaj? Tko bi zvao tako rano? Pourila
sam u svoje prostorije, jednom rukom zgrabila telefon, a dru
gom upalila svjetlo.
Pozdravio me uzbueni glas nekog mukarca. Bio je to je
dan od lijenika iz Australije kojeg sam upoznala na skupu u
Kaliforniji.
"Bok. Kako bi ti se svidjelo da nekoliko godina radi u Aus
traliji?" Ostala sam bez rijei i gotovo ispustila telefonsku
slualicu.
"Hej, jesi li jo tu?" slijedilo je pitanje s druge strane svijeta.
"D-d-da", uspjela sam promucati. "Reci mi o emu se radi."
39

"Oduevio me tvoj jedinstveni program obrazovanja pacije

nata glede preventive pa sam ispriao svojim kolegama o tebi.
Zamolili su me da te pozovem. eljeli bismo da dobije radnu
vizu na pet godina i da nam se pridrui. Mogla bi pripremati
obrazovne materijale i poduavati unutar naeg zdravstvenog
sustava. Bilo bi odlino kad bismo u djelo proveli tvoje zami
sli, a i tebi bi bilo dobro da proivi par godina u stranoj zemlji."
Prijedlog da napustim svoju kuu pored jezera, dobru lije
niku praksu i pacijente koji su tijekom vremena postali pri
jatelji, potkopao je temelje mog osjeaja sigurnosti. Istina je da
sam bila vrlo zainteresirana za takvu vrst rada - socijalnu me
dicinu iz koje je uklonjena zamisao financijske dobiti i gdje
razni strunjaci rade zajedno bez tog ogromnog procjepa izme
u slubene medicine i praktikanata prirodnih metoda lijee
nja. Moda bih pronala kolege istinski posveene zdravlju i
lijeenju, svom poslu, i l i bih se moda uplela u neki novi oblik
negativne manipulacije, poput politike lijeenja bolesti lijeko
vima u Americi?
Ono to me najvie privlailo bila je jednostavno Australija.
Sve od djetinjstva, dokle dopire moje sjeanje, itala sam
svaku knjigu o toj udaljenoj zemlji. Na alost nije ih bilo
mnogo. U zoolokim vrtovima uvijek sam se najdulje za
dravala pored nemtuduma te hvatala rijetke prilike da vidim
koalu. Na nekoj tajanstvenoj i skrivenoj razini bio je to poziv
na kojeg sam oduvijek eljela odgovoriti. Smatrala sam da sam
samouvjerena, obrazovana ena, ali jo od djetinjstva je u mo
joj dui obitavala enja, zov u srcu, da posjetim zemlju na dnu
svijeta.
"Razmisli o tome", rekao je glas iz Australije. "Nazvat u te
ponovo kroz dva tjedna."
40

Toliko o pravom trenutku! Prije nekoliko tjedana moja

kerka i njezin zarunik odredili su nadnevak vjenanja. To
znai da sam po prvi put u ivotu slobodna ivjeti gdje god
poelim i raditi samo ono to elim. Bila sam sigurna da e me i
sin i kerka podrati kao i uvijek. Nakon razvoda oni su mi bili
vie prijatelji nego djeca. Sada su oboje odrasli i samostalni i
moja je elja postajala stvarnijom.
est tjedana nakon toga vjenanje je proslavljeno, moja pri
vatna zdravstvena praksa predana u dobre ruke, a moja kerka i
prijateljica ispratile su me do zrane luke. Bio je to neobian
osjeaj. Po prvi put nakon mnogo godina nisam imala automo
bil, kuu pa ni kljueve. ak su i moji putni kovezi imali brave
s brojevnim kombinacijama. Prodala sam sve to sam imala
osim nekoliko stvari koje sam ostavila na uvanje. Porodine
uspomene smjestila sam na sigurno kod moje sestre Patci.
Moja prijateljica Jana pruila mi je knjigu, a zatim smo se
zagrlile. Carri, moja kerka, snimila je posljednju fotografiju, a
zatim sam krenula prema svom iskustvu kontinenta na dnu
svijeta. Nisam oekivala veliinu i obuhvatnost pouke kojoj
sam krenula u susret. Moja je majka obiavala rei: "Dobro
razmisli o svojim eljama, jer moglo bi se dogoditi da dobije
upravo ono to trai." Iako je umrla prije mnogo godina tek
sam tog dana poela shvaati pravo znaenje njenih esto
ponavljanih rijei.
Let od amerikog Srednjeg zapada do Australije iznimno je
dugaak. Na sreu za putnike ak i veliki zrakoplovi s vremena
na vrijeme moraju uzeti gorivo. Dozvolili su nam da na Hawaima udahnemo svjei zrak, a zatim ponovo na Fijiu. Zrako
plov je bio vrlo prostran, a filmovi koje su prikazivali bili su s
vrha top-ljestvica. Ipak, putovanje je bilo dugo.
Australija je sedamnaest sati ispred Amerike. To je kao da
41

doslovce putujete u sutranji dan. Bilo je neobino pomisliti

kako je barem sigurno to da e svijet sutra biti jo uvijek iv!
Nije udno to su drevni mornari proslavljali kad su prelazili
zamiljenu crtu ekvatora gdje poinje vrijeme. Ta je zamisao i
danas vrlo zbunjujua.
Kad smo sletjeli u Australiju, itav zrakoplov i svi putnici
proli su postupak dekontaminacije protiv moguih izvora za
raze za ovaj odvojeni kontinent. Putnika agencija me nije pri
premila za to. Kad smo sletjeli reeno nam je da ostanemo sje
diti. Dva slubenika proetala su zrakoplovom trcajui aerosol iznad naih glava. Razumjela sam razloge za to, ali me
nekako demoralizirala usporedba mojeg tijela s nekakvim kuk
cem.
Kakva dobrodolica!
Izvan zrane luke sve je izgledalo prilino domae. Da nije
bilo prometa koji je tekao suprotnim smjerom pomislila bih da
sam jo uvijek u Americi. Voza taksija sjedio je za uprav
ljaem na desnoj strani. Predloio mi je mjenjanicu gdje sam
kupila dolarske novanice prevelike za moj novanik, a i mno
go arenije od amerikih zelenosivih dolara. Takoer sam ot
krila prekrasne kovanice od dva centa i dvadeset centi.
Tijekom sljedeih nekoliko dana bez problema sam se navi
knula na Australiju. Svi vaniji gradovi su na obali. Svi se bave
portovima na vodi. Australija je u kvadratnim kilometrima
gotovo jednaka Sjevernoj Americi i podjednakog je oblika.
Meutim, unutranjost je pustinjska. Posjetila sam Obojenu
pustinju i Dolinu smrti u Americi. Australcima je teko zamis
liti kako to izgleda kad je srce kontinenta puno plodne zemlje,
polja kukuruza i penice. Njihova unutranjost vrlo je negostoljubiva za ljude. Postoji stalna ljenika sluba koja na poziv
zrakoplovima odlazi na traena mjesta. Ponekad piloti voze
42

benzin i l i autodijelove za one koji su zalutali. Tisuama milja

nema bolnica ni utoita. Za mlade koji ive u udaljenim po
drujima razvijen je kolski sustav koji se odvija preko radio
veze.
Gradovi su vrlo suvremeni, puni Hiltona, Holiday Inna i Ramada hotela, trgovakih sredita i gustog prometa. Hrana je
drukija. Mislim da se previe trude da bi oponaali neke od
amerikih proizvoda, ali sam pronala izvrsnu englesku pitu,
ba poput prave. S obrocima se rijetko posluuje voda, a i tada
u njoj nema leda.
Svidjeli su mi se ljudi i njihov nain izraavanja:
fair dinkum, u redu i l i prava stvar
chook, pili
chips, francuski krumpirii
sheila, mlada djevojka
lolly, bombon; sweets, slastica
bush, seosko podruje
tinny, aa piva
joey, mladi klokan
biscuit, kola
swag, vrea za spavanje ili naprtnjaa
walkabout, odlazak na neodreeno vrijeme
having a crook day, lo dan
tucker, hrana
footpath, nogostup
billibong, bara za napajanje stoke
boot, prtljanik; bonnet, poklopac motora
serviette, ubrus
Bilo je neobino uti kako u trgovinama kau hvala prije
nego molim. "To e biti jedan dolar, hvala", rekao bi trgovac.
Pivo je veliko nacionalno bogatstvo. Osobno ga nikad ni43

sam voljela pa nisam iskuavala raznolike vrste na koje su

ponosni. Svaka od australskih drava ima pivovaru i ljudi su
vrlo lojalni svojem podruju, primjerice, Foster's Lageru i l i
Four X.
Australci imaju razliite rijei za razliite nacionalnosti.
Amerikance esto zovu Yankijima, Novozelanane Kiwijima,
a Britance Bloody Poms. Netko mi je rekao da "pom" oznaava
crveno perje koje su nosili europski vojnici, a netko drugi je
tvrdio da "pom" oznaava poetna slova koja su zatvorenici iz
19. stoljea nosili, a znae Prisoner of His Majesty*.
Ono to najvie volim kod Australaca je njihov pjevajui
govor. Naravno, rekli su da ja imam naglasak. Australci su vrlo
ljubazni i domainski raspoloeni.
Prvih dana isprobala sam nekoliko hotela. Svaki put kad
sam uzela sobu dali su mi i mali metalni vr pun mlijeka. V i d
jela sam da to daju svakom gostu. U sobi sam pronala elek
trini ajnik, aj u vreicama i eer. ini se da Australci
najvie vole aj s mlijekom i eerom. Nije mi trebalo dugo da
otkrijem kako ovdje nema kave s poznatim amerikim oku
som.
Kad sam prvi puta bila u motelu, stariji vlasnik pitao me
elim li naruiti doruak i pokazao mi jelovnik ispisan rukom.
Rekla sam da elim pa me pitao u koje vrijeme. Savjetovao mi
je doruak u sobi. Sljedeeg jutra, kad sam se tuirala, ula sam
kako se netko pribliava mojoj sobi, ali ne ulazi. Priekala sam
na kucanje koje nije stiglo. A l i , ula sam udan zvuk poput
lupanja vratima. Briui se, osjetila sam miris hrane. Meutim,
u sobi je nije bilo. A l i , bila sam sigurna da se radi o hrani. Mora
da dolazi iz susjedne sobe, pomislila sam.
*Zatvorenik Njegovog velianstva

44

Sljedeih sat vremena pripremala sam se za dolazei dan i

praznila svoje putne kovege. Kad sam ulazila u iznajmljeni
automobil, priao mi je jedan mladi.
"Gospoo, da li je doruak bio u redu?" pitao je.
Nasmijala sam se. "Mora da je dolo do neke pomutnje. N i
sam dobila nikakav doruak."
" A l i , jeste, tu je. Sam sam ga donio", rekao je, a zatim priao
zidu pored vrata sobe i podigao gotovo nevidljivi poklopac. U
malom pretincu nalazio se pladanj s dobro peenim jajima. Za
tim je uao u sobu i otvorio slian poklopac iznutra. Oboje smo
se smijali. Mogla sam namirisati doruak, ali ga nisam mogla
pronai. Bio je to poetak mnogih iznenaenja koje je Aus
tralija spremala za mene.
Australci su ljubazni. Pomogli su mi kod pronalaenja kue
koju u iznajmiti. Nalazila se u pristojnom predgrau. Sve kue
u susjedstvu izgraene su u isto vrijeme - bijele, jednokatnice, s
verandama sprijeda i sa strane. Izvorno nijedna vrata nisu
imala bravu. Kupaonice su odijeljene od toaleta. Takoer nije
bilo ugraenih ormara ni prostorija za garderobu ve sam
koristila starinske samostojee ormare. Nijedan od mojih elek
trinih aparata nije radio. Napon je drukiji, a takoer su
drukije i utinice. Morala sam kupiti novo glaalo i suilo za
kosu.
Dvorite je bio puno egzotinog cvijea i drvea. Zbog tople
klime cvjetalo je cijele godine. Tijekom noi skupljale bi se
abe krastae i uivale u mirisu, a inilo se da ih je vremenom
sve vie i vie - predstavljaju nacionalnu smetnju. Obino se o
tome brinu ljudi na lokalnoj razini. Moje im je dvorite oi
gledno bilo poput utoita.
Australci su me nauili kuglanju na travi - portu na otvore
nom u kojem su svi igrai obueni u bijelo. Nailazila sam na
45

ulice prepune trgovina u kojima se ne prodaje nita osim bijelih

majica, bijelih kratkih hlaa i suknji, bijelih arapa i cipela pa
ak i bijelih eira. Takoer su me odveli na australsku nogo
metnu utakmicu. Bilo je doista grubo. Svi nogometai koje sam
dotad vidjela nosili su titnike, kacige i odjeu koja ih je u pot
punosti pokrivala. Ovi su momci bili u kratkim hlaicama, ma
jicama kratkih rukava, a titnike uope nisu nosili. Na obali
sam vidjela ljude s gumenim kapama vezanim ispod brade.
Kasnije sam saznala da je to oznaka obalnog uvara. Na plaa
ma takoer postoje posebne ophodnje koje motre morske pse.
Napadi ajkula nisu uobiajeni, ali ih je dovoljno da zahtijevaju
posebnu slubu. Australija je najravniji i najsui kontinent.
Planine uz obalu usmjeravaju veinu kia prema moru pa je
90% tla napola isueno. Na razdaljini od etiri tisue kilome
tara izmeu Sydneya i Pertha uope nema gradova.
Zbog zdravstvenog projekta na kojem sam radila proputovala sam svim veim gradovima. U Americi sam imala na ra
spolaganju poseban mikroskop. Rabila sam ga pri pregledu
krvi koju nije bilo potrebno mijenjati ili razdvajati. Pregleda
vajui kapljicu krvi mogue je u trenutku grafiki sagledati
mnoge vidove njene kemije. Mikroskop je povezan s videokamerom i monitorom. Sjedei pored lijenika pacijent vidi
svoje bijele stanice, crvene stanice, bakterije ili stanice masti.
Uzela bih uzorke, pokazala pacijentima njihovu krv, a zatim
primjerice zamolila puae da izau i popue jednu cigaretu.
Nakon samo nekoliko trenutaka uzeli bismo drugi uzorak i pa
cijent bi sam vidio kakav uinak ima samo jedna cigareta.
Ovakav sustav rabi se za obrazovanje pacijenata i snano mo
tivira u smjeru odgovornosti za vlastito zdravlje. Lijenici ga
mogu rabiti za mnogo toga poput pokazivanja pacijentu razine
masti u krvi i l i usporene reakcije imunog sustava, a zatim bi
46

razgovarali s pacijentom o moguim mjerama koje sam moe

poduzeti. Meutim, u Americi osiguravajua drutva ne pokri
vaju trokove preventivnih mjera pa pacijenti za to moraju
sami plaati. Nadali smo se da e australski sustav biti prijemiviji. Moj zadatak sastojao se od pokazivanja tehnike, uvoza i
osiguranja opreme, pisanja naputaka i na posljetku samog
obrazovanja. Bio je to vrijedan projekt i bilo mi je veliko zado
voljstvo provoditi ga na kontinentu na dnu svijeta.
Jednog subotnjeg popodneva posjetila sam znanstveni mu
zej. Ulogu turistikog vodia preuzela je jedna ogromna, skupo
obuena ena radoznala glede svega to dolazi iz Amerike.
Malo smo popriale i uskoro postale dobre prijateljice. Jednom
mi je predloila zajedniki ruak u slikovitoj restauraciji u
sreditu grada gdje su radili vidovnjaci. Sjeam se kako sam
sjedila i ekala na nju te razmiljala o tome zato, iako sam
osoba koja uvijek dolazi na vrijeme, privlaim prijatelje koji
stalno kasne? Pribliavalo se vrijeme zatvaranja. Ona uope
nee doi. Sagnula sam se da uzmem svoju torbu koju sam
smjestila pored stola prije 45 minuta.
U tom trenutku pristupio mi je mladi ovjek, visok, mrav,
tamnoput i obuen u bijelo - od sandala do turbana na glavi.
"Sada imam vremena za vas", rekao je tihim glasom.
"Oh, ekala sam prijateljicu, ali ini se da je nee biti. Vratit
u se drugi put."
"Ponekad je bolje tako", rekao je privukavi stolicu nasu
prot malog stolia za dvoje. Sjeo je i prihvatio moju ruku. Okrenuvi dlan na gore poeo je sa svojim "itanjem". Nije pro
matrao moj dlan; cijelo vrijeme je promatrao moje lice.
"Sueno vam je doi na ovo mjesto, ne u ovu restauraciju,
ve u Australiju. Ovdje vas eka netko s kim se morate sresti
zbog obostrane dobrobiti. Dogovor je sklopljen prije nego to
47

ste se rodili. Zapravo, izabrali ste se roditi u istom trenutku, je

dan na vrhu svijeta, a drugi ovdje, na dnu svijeta. Dogovor je na
najvioj razini vaeg vjenog jastva. Sloili ste se da se neete
traiti dok ne proe pedeset godina. Sada je vrijeme. Kada se
sretnete, odmah ete se prepoznati na razini due. To je sve to
vam mogu rei."
Ustao je i iziao kroz vrata za koja sam pretpostavljala da
vode u kuhinju. Ostala sam bez rijei. Sve to je rekao bilo je
besmisleno, ali govorio je s takvim autoritetom da sam njegove
rijei nekako primila k srcu.
Incident je postao sloeniji kad me prijateljica nazvala is
priavajui se i objanjavajui zato nije mogla doi. Jako se
uzbudila kad sam joj rekla to se dogodilo i obeala je da e su
tradan potraiti tog vidovnjaka i zatraiti obavijesti o svojoj
vlastitoj budunosti.
Kad me je sljedei put nazvala, njen se entuzijazam pretvo
rio u sumnju. "Restauracija ne zapoljava muke vidovnjake",
rekla mi je. "Svakog dana je tamo netko drugi, ali sve su ene.
U utorak je tamo bila Rosa, a ona ne ita iz dlana. Ona ita
karte. Jesi li sigurna da si bila na pravome mjestu?"
Znala sam da nisam poludjela. Na itanje budunosti uvijek
sam gledala kao na zabavu, ali jedno je bilo sigurno - mladi
ovjek nije bio privid. Ma dobro, Australci ionako misle da
smo mi udaci. Osim toga, nitko nije ozbiljno razmiljao o
takvim stvarima ve su ih smatrali zabavom. Australija je puna
raznoraznih zabavnih pojava.

48

5
Uzdizanje

neto u emu nisam uivala. inilo mi se da iz

vorni stanovnici kontinenta tamnoputi Praaustralci jo uvijek
doivljavaju rasnu diskriminaciju. Prema njima se odnosi na
slian nain kao to su se Amerikanci odnosili prema svojim
Indijancima. Zemlja koju su im dali nalazi se u Divljini i bez
vrijedna je, a podruja na sjeveru prepuna su nazubljenih stije
na i gustog ipraja. Jedino prihvatljivo podruje koje se sma
tralo njihovom zemljom zatieno je u obliku nacionalnih
parkova tako da ga dijele s turistima.
Nisam upoznala nijednog Praaustralca koji bi imao zna
ajniju drutvenu ulogu, a nijedno dijete nije etalo ulicom za
jedno s drugom uniformiranom kolskom djecom. Nitko nije
nedjeljom iao u crkvu iako sam bila nazona kod obreda
razliitih vjeroispovijesti. Nisu radili kao trgovci, potari i l i
prodavai u velikim robnim kuama. Boravila sam u vladinim
uredima i nisam vidjela nijednog zaposlenog Praaustralca. N i
tko od njih nije radio na benzinskim postajama niti ekao na
kupce u kioscima brze hrane. Izgleda da ih je bilo malo. U
49

gradu ih se moglo vidjeti samo kao dio turistikih sredita te na

panjacima u vlasnitvu bijelih Australaca gdje su pomagali pri
ispai ovaca i goveda. Zvali su ih Jackaroosi. Rekli su mi da
raneri ne uznemiravaju lutajue skupine Praaustralaca kad im
povremeno ubiju pokoju ovcu. Oni ionako uzimaju samo ono
to im je potrebno za jelo, a osim toga pripisuju im se nad
naravne osvetnike moi.
Jedne veeri promatrala sam skupinu poluobojene mladei
u ranim dvadesetim godinama koji su natakali benzin u boice,
a zatim ga inhalirali hodajui prema gradu. Isparenja su ih vid
ljivo omamljivala. Benzin je mjeavina ugljikovodika i kemi
kalija koje su potencijalno opasne za kotanu sr, jetru, bu
brege, nadbubrene lijezde, kraljenicu i itav sredinji iva
ni sustav. A l i , ba poput svih ostalih oko mene ni ja nisam nita
uinila. Nisam nita rekla. Nisam pokuala zaustaviti njihovu
glupu igru. Kasnije sam saznala da je jedan od njih umro od
otrovanja olovom i guenja. Osjetila sam gubitak kao da sam se
rastala od starog prijatelja. Otila sam u mrtvanicu i odala mu
poast. Svoj sam ivot posvetila sprjeavanju bolesti i inilo mi
se da gubitak kulturnih korijena i pomanjkanje ivotne svrhe
pridonose kockanju sa smru. Ono to me najvie zasmetalo
bila je injenica da sam sve to promatrala, a nisam pomakla ni
mali prst da bih ih sprijeila. Razgovarala sam o tome sa svojim
novim australskim prijateljem Geoffom. On je bio vlasnik ve
likog salona automobila, mojih godina, neoenjen i vrlo privla
an - australski Robert Redford. Nekoliko puta smo zajedno
izali pa sam ga tijekom jedne veere pod svijeama pitala jesu
Ji graani svjesni onoga to se zbiva. Zar nitko nita ne ini da
bi to sprijeio?
Onje rekao: "Da, tuno je to. A l i nita se ne moe uiniti. Ti
ne razumije Praaustralce. To su primitivni, divlji ljudi. Po50

nudili smo im obrazovanje. Misionari su ih godinama poku

avali preobratiti. U prolosti su bili ljudoderi. Jo i danas se
ne ele okaniti svojih obiaja i starih uvjerenja. Veina odabire
pustinjski ivot. Divljina je opasna, ali oni su najizdrljiviji
ljudi na svijetu. Oni koji prijeu most izmeu dvije kulture
rijetko su uspjeni. Zapravo, oni su rasa koja izumire. Broj im
se smanjuje prema njihovoj vlastitoj odluci. Beznadno su neuki
i nemaju nikakvih ambicija niti poriva za uspjeh. Nakon dvije
stotine godina jo se uvijek ne uklapaju. tovie, niti ne poku
avaju. U poslu su nepouzdani i samovoljni - ponaaju se kao
da ne poznaju vrijednost vremena. Vjeruj mi, nita ne moe
uiniti s njima."
Prolo je nekoliko dana, a nisam prestala razmiljati o mr
tvom mladiu. Podijelila sam svoju brigu sa enom koja je
radila u zdravstvu i ba poput mene provodila jedan poseban
projekt. Bavila se starijim Praaustralcima. Takoer je popisi
vala biljke, trave i cvjetove za koje se moglo znanstveno
potvrditi da sprjeavaju bolest ili slue u tretmanu. Autoriteti
za takvo znanje svakako su bili divlji ljudi. Podaci o njihovoj
dugovjenosti i malom broju degenerativnih bolesti govorili su
sami za sebe. Ona mi je potvrdila da se nije uinilo gotovo nita
u smislu integracije dviju rasa, ali mi je bila spremna pomoi
ako elim pokuati i sama saznati to mogu uiniti.
Na sastanak smo pozvale dvadeset dvoje mladih polu-Praaustralaca. Moja prijateljica me je predstavila. Te smo veeri
razgovarali o slobodnom poduzetnitvu te sam predloila or
ganizaciju koju bismo nazvali Junior Achievement, a bila bi
namijenjena siromanoj mladei. Cilj bi bio pronai proizvod
koji skupina moe izraivati. Pristala sam ih poduiti kako ku
piti sirovinu, organizirati radno vrijeme, proizvesti proizvod,
oglaavati ga i utvrditi se u poslovnom okruju. Izgledali su
51

zainteresirani.
Na sljedeem sastanku razgovarali smo o moguim projek
tima. Tijekom mog djetinjstva moji baka i djed ivjeli su u
Iowi. Sjeam se da je baka imala mali prilagodljivi drveni okvir
kojeg bi privrstila na prozor. Preko njega je bila razapeta
mrea protiv komaraca. Kua u kojoj sam ivjela, tipina za
veinu kua iz australskih predgraa nije imala nita takvog.
Klima ureaji nisu bili uobiajeni pa su susjedi jednostavno ot
varali prozore. Na taj nain su u kue ulazila mnoga krilata
stvorenja. Nije bilo komaraca, ali smo se svakog dana borili sa
leteim oharima. U krevet bih legla sama, ali sam se esto
budila i vidjela da jastuk dijelim sa nekoliko 5 centimetara
dugih insekata sa dugim crnim oklopom. Smatrala sam da bi mi
jedna takva mrea vrlo dobro dola.
Svi iz skupine sloili su se da su mree dobar proizvod za
zajedniki posao. Poznavala sam brani par u Americi kojeg
sam zamolila za pomo. On je bio dizajner u jednom velikom
poduzeu, a ona je bila umjetnica. Kad im u pismu objasnim
to mi je potrebno, znala sam da e mi poslati nacrt. Doista,
nacrt je stigao za dva tjedna. Moja draga teta Nola iz Iowe po
nudila je financijsku pomo kojom smo kupili poetni materi
jal i krenuli. Bio nam je potreban i radni prostor. Garae su
rijetke, ali ima dovoljno nadstrenica tako da smo kupili jednu i
radili na otvorenom.
Svatko iz skupine prirodno je zauzeo mjesto na kojem je
mogao najbolje izraziti svoju vjetinu. Imali smo knjigovou,
dobavljaa i skladitara. Imali smo specijalistu za svaki korak
proizvodnje pa ak i nekoliko prirodno obdarenih trgovaca.
Promatrala sam kako se oblikuje struktura poduzea. Bilo je
oigledno da su se bez utjecaja sa strane svi slagali da je osoba
koja isti radni prostor jednako dragocjena za opi uspjeh pro52

jekta kao i oni koji su proizvod prodavali. Mree smo isprva

nudili besplatno na nekoliko probnih dana. Zatim bismo se vra
tili pa, ako je kupac bio s mreom zadovoljan, platio bi je.
Obino smo tada dobili narudbu za sve prozore na kui.
Takoer sam ih nauila dobrom starom amerikom obiaju
traenja preporuka. Vrijeme je brzo protjecalo. Dane sam pro
vodila radei, piui obrazovne materijale, putujui i podu
avajui. Veinu veeri provodila bih u drutvu mladih tam
noputih ljudi. Prvobitna skupina se ouvala. Raun u banci bio
je sve puniji pa smo ustanovili skrbnike fondove za svakog
lana skupine.
Tijekom jednog vikenda provedenog s Geoffom objasnila
sam mu na projekt i elju da pomognem tim mladim ljudima
da postanu financijski neovisni. Moda ih ne ele zaposliti za
rad u nekom poduzeu, ali ih ne mogu sprijeiti da ga kupe ako
steknu dovoljno novaca. Pretpostavljam da sam se malo i
hvalila u svezi uloge koju sam odigrala u rastu njihovog samo
pouzdanja. Geoff je samo rekao: "Lijepo od tebe, jenkice." A l i ,
sljedei put kad smo se sreli donio mi je neke povijesne knjige.
Sjedei na njegovom trijemu koji je gledao na najljepu luku na
svijetu itajui sam provela cijelo subotnje popodne.
Pronala sam navod veleasnog Georga Kinga iz Australian
Sunday Timesa od 16. prosinca 1923. godine: "Australski
Aboridini bez sumnje pripadaju niem stupnju na ljestvici
ljudske evolucije. Nemaju vjerodostojnih zapisa o svojoj po
vijesti, ivotu ili podrijetlu; niti bi, da sada nestanu s lica zem
lje, za sobom ostavili neko umjetniko djelo koje bi podsjealo
na njihovo postojanje. Meutim, ini se da su po prostranim
ravnicama Australije lutali jo u sasvim rano doba povijesti
svijeta."
Pronala sam i jedan suvremeniji navod Johna Burlessa u
53

svezi stava bijele Australije: "Dao bih ti neto, ali ti ne posje

duje nita to bih ja uzeo zauzvrat."
Izvaci iz etnolokog i antropolokog izvjetaja etrnaestog
kongresa australske i novozelandske udruge za napredak zna
nosti navodili su sljedee:
Slabo razvijeno osjetilo mirisa.
Slabo razvijeno pamenje.
Pomanjkanje volje kod djece.
Sklonost lai i kukaviluku.
Vii prag za bol nego kod naprednijih rasa.
Zatim sam naila na knjigu iz povijesti s pripovijestima o
inicijaciji praaustralskih djeaka koji postaju mukarci tako da
im s tupim kamenim noem i bez anestetika rascijepe penis od
monji do glavice. Pritom djeaci ne pokazuju nikakvih znako
va bola. Odraslost se dokazuje nizom testova; aman im kame
nom izbije prednji zub, njihov prepucij se posluuje za veeru
mukim sunarodnjacima, a oni sami se uasnuti i raskrvavljeni
ostavljaju u pustinji da bi dokazali da mogu preivjeti. Tu sam
pronala tvrdnju da su nekad bili ljudoderi i da su ene po
nekad jele svoju vlastitu djecu, posebice njihove najmeke
dijelove. Jedna od pria iz knjige opisuje dva brata. Mlai je
noem izbo starijeg brata u svai oko ene. Stariji je nakon toga
amputirao svoju vlastitu nogu na kojoj se razvila gangrena, a
zatim je oslijepio mlaeg. Nakon toga su zajedno sretno ivjeli.
Stariji si je napravio protezu od klokanove kosti te je vodio
drugog pomou duge palice. Podaci su bili grubi, ali je najtee
bilo razumjeti vladin izvjetaj o primitivnim operacijama u ko
jima se tvrdilo da Praaustralci na svu sreu imaju neovjeni
prag boli.
Sudionici mojeg projekta nisu bili divljaci. Moglo ih se
usporediti sa zanemarenom mladei u amerikim gradovima.
54

ivjeli su u odvojenim dijelovima gradova; pola njih bilo je be

sposleno. Kao da su se zadovoljili ivotom u rabljenim traperi
cama, aom mlakog piva te rijetkim pojedincima kojima se s
vremena na vrijeme neto posreilo.
Sljedeeg ponedjeljka, vrativi se projektu s mreama shva
tila sam da svjedoim stvarnoj nenatjecateljskoj podrci koja je
strana naem poslovnom svijetu. To iskustvo doista je bilo os
vjeavajue.
Ispitivala sam mladie o njihovom nasljedstvu. Ispriali su
mi je da je plemenska pripadnost odavno izgubljena. Nekoliko
njih sjealo se djedova ili baka koji su im priali o ivotu kad su
Australiju naseljavali samo Praaustralci. Spomenuli, su ple
mena poput Ljudi Slane Vode, Emu Ljudi i druge, ali iskreno,
nisu eljeli da ih se podsjea na njihovu tamnu kou i razliku
koju ona predstavlja. Nadali su se oeniti ili udati za nekog
svijetlije boje koe tako da bi se moda njihova djeca nekako
uklopila u bijelu Australiju.
Nae je poduzee po svim mjerilima bilo vrlo uspjeno pa
me nije iznenadilo kad su me jednog dana pozvali na sastanak
plemena Praaustralaca na drugoj strani kontinenta. Stekla sam
utisak da to nije samo poziv na sastanak ve poziv na moj sas
tanak. "Molimo vas da budete nazoni", zahtijevao je glas
Praaustralca.
Kupila sam novu odjeu, povratnu zrakoplovnu kartu i re
zervirala hotel. Ljudima s kojima sam radila rekla sam da me
nee biti neko vrijeme zbog te jedinstvene prigode. Svoje sam
uzbuenje podijelila s Geoffom, mojom stanodavkom, a putem
pisma i sa svojom kerkom. Bila sam poaena to su ljudi na
drugoj strani kontinenta uli za moj rad i ele mi izraziti svoje
priznanje.
"Osigurat emo vam prijevoz od hotela do mjesta sastanka",
55

reeno mi je. Sastat emo se u podne. Oito u pitanju je i ruak.

Pitala sam se kakav jelovnik e ponuditi.
Pa, Ooota je stigao na vrijeme, ali pitanje o jelovniku jo je
uvijek bilo bez odgovora.

56

6
Gozba

mjeavina biljnih ulja dobivena zagrijavahjem lia i uklanjanjem uljnog ostatka djelovala je izvr
sno - konano sam osjetila olakanje u stopalima te sam se
ohrabrila ustati. S moje desne strane nalazila se skupina ena
koje su neto zajedno radile. Izgledalo je kao proizvodna traka.
Skupljale su iroke listove; jedna je dugom palicom tresla suho
grmlje i drvee, a druge su neto uzimale i zamatale u lie. S
drugim bi listom prekrile prvi, sve to zavile i predale treoj
osobi koja je "paket" odnijela do vatre i zakopala u eravicu.
Bila sam znatieljna. To je trebao biti na prvi zajedniki obrok
s jelovnikom o kojem sam razmiljala itav tjedan. Doepala
sam blie i nisam mogla vjerovati svojim oima. U rukama
ene nalazio se veliki, bijeli gmiui crv.
Duboko sam udahnula. Prestala sam brojati koliko sam puta
danas ostala bez rijei. Jedna stvar je bila sigurna. Nikad neu
biti tako gladna da bih pojela crva! Meutim, nisam bila svje
sna da se upravo u tom trenutku uim neemu vanom. Nikad
ne reci nikad. "Nikad" je rije koju do dananjeg dana poku
avam ukloniti iz svojeg rjenika. Nauila sam da postoje
57

stvari koje mi se sviaju i one koje izbjegavani. A l i , rije nikad

ne ostavlja prostora za nepoznato. Takoer, nikad obuhvaa
dugo, dugo razdoblje.
Veeri s plemenom bile su prava radost. Priali bi prie, pje
vali, plesali, igrali se i povjerljivo aputali. Bilo je to vrijeme
pravog zbliavanja. Dok smo ekali na hranu, uvijek se neto
dogaalo. esto su masirali jedan drugog po ramenima, leima
pa ak i glavi. Vidjela sam kako namjetaju vrat i kraljenicu.
Kasnije smo razmijenili tehnike - nauila sam ih amerikom
nainu namjetanja lea i drugih zglobova; oni su me nauili
svom.
Te prve veeri nije bilo tanjura, zdjela ni aa. Ispravno sam
pretpostavila da e ozraje ostati neformalno te da emo sve
obroke jesti u stilu piknika. Uskoro su iz eravice izvadili lis
nate zamotuljke. Meni su mojeg predali s posveenou me
dicinske sestre koja ima posebne dunosti. Promatrala sam ih
kako otvaraju svoje listove i prstima jedu sadraj. Obrok kojeg
sam drala u ruci bio je topao, ali nije bilo kretanja pa sam sku
pila hrabrosti i pogledala unutra. Crv je nestao. Odnosno,
barem vie nije izgledao poput crva. Promijenio se u neto
smee nalik prenom kikirikiju ili slanini. Pomislila sam: " M i
slim da u moi." Mogla sam i bilo je ukusno! Nisam znala da
obino ne kuhaju na taj nain te da je takvo "prekuhavanje"
bilo provedeno posebno zbog mene.
Te veeri su mi objasnili da znaju za moj rad s gradskim do
morocima. Iako ta mlade ne predstavlja punokrvne Praaustralce i ne pripada njihovom plemenu, moj im je rad govorio da
mi je stalo do njih. Pozvali su me jer su osjetili da traim
pomo. Mislili su da su moje namjere iste. Za njih je problem
bio u tome to su smatrali da ne razumijem njihovu kulturu - a
posebice ne pravila njihovog plemena. Prethodni obredi bili su
58

testovi. Oni su pokazali da me pleme moe prihvatiti te da sam

vrijedna uvoenja u znanje o pravoj povezanosti ljudi i svijeta
a kojem ivimo, ali i svijeta s druge strane, dimenzija iz kojih
smo doli i dimenzija u koje emo se vratiti. Pomoi e mi ra
zumjeti moju pravu bit.
Bol u stopalima postao je gotovo neprimjetan jer sam ih
prekrila njihovom dragocjenom, ali ogranienom koliinom
lia. Ooota mi je objasnio kako je hodanje sa mnom iznimno
naporan pothvat za pustinjske nomade. Dozvolili su mi da
uem u njihov ivot. Nikad prije toga nisu se povezali s bijelim
ovjekom niti pak razmiljali o odnosu s njima. Zapravo su
takve dodire cijelo vrijeme izbjegavali. Sva druga australska
plemena podvrgla su se zakonu bijelaca. Ostali su samo oni.
Ponekad su putovali u manjim skupinama od est do deset
osoba, ali sada su se okupili zbog mene.
Ooota se obratio skupini, a zatim je svatko od njih neto
rekao. Povjeravali su mi svoja imena. Teko sam ih ponavljala,
ali su ona na sreu imala znaenja. Za razliku od naih imena
njihova je lako povezati s ovjekom koji ime nosi. Pri roenju
dijete dobiva ime, ali se podrazumijeva da e ga s vremenom
prerasti te e osoba za sebe izabrati ime koje joj vie odgovara.
Zapravo je poeljno da se ime mijenja nekoliko puta u ivotu
kako se sve vie razvija mudrost, stvaralatvo i osjeaj ivotne
svrhe. U naoj skupini nalazila se Pripovjedaica pria, Maj
stor orua, uvarica tajni, Majstorica velja i Veliki glazbenik.
Zatim je Ooota pokazao na mene te izgovorio istu rije
obraajui se svakom od njih pojedinano. Mislila sam da
pokuavaju izgovoriti moje ime, a zatim da su me odluili zvati
prezimenom. Nije bilo ni jedno ni drugo. Rije koju su uporabili te veeri i koja me nakon toga pratila na putovanju bila je
Mutant. Nije mi bilo jasno zato ih Ooota koji je govorio oba
59

jezika pokuava nauiti tako neobinom izrazu. Rije mutant

za mene oznaava nekoga tko je doivio promjenu u svojoj os
novnoj strukturi kao rezultat mutacije te vie nije poput ori
ginala. A l i , to zapravo nije bilo vano jer u tom trenutku je
cijeli moj dan, cijeli moj ivot bio u potpunoj zbunjenosti.
Ooota mi je rekao da u nekim plemenima rabe samo osam
imena - neto poput brojanog sustava. Za sve lanove istog
pokoljenja i istoga spola vrijede isti rodbinski odnosi te zato
imaju nekoliko majki, oeva, brae itd.
Sputao se mrak pa sam se zapitala o nekom prihvatljivom
nainu za zadovoljavanje tjelesnih potreba. Saznala sam da
postoji samo jedan nain za to: otii u pustinju, iskopati rupu u
pijesku, unuti i nakon toga zatrpati rupu. Poeljela sam da
sam kod kue obratila vie pozornosti na kerkinu maku.
Upozorili su me da pazim na zmije koje oive u razdoblju
izmeu vrueg dana i hladnoe noi. Pred oi su mi dole zle
zmijske oi i otrovni jezici u pijesku koje uznemirava moj do
lazak. Putujui po Europi tuila sam se zbog vrlo loeg toalet
nog papira. Kad sam otila u junu Ameriku, uzela sam ga sa
sobom. Ovdje je nedostatak toaletnog papira bio najmanja
briga.
Kad sam se nakon pustinjskog pothvata pranjenja crijeva
vratila u skupinu, sudjelovala sam u obrednoj pripremi kame
nog aja. Pripravljali smo ga tako da smo uareno kamenje
stavljali u posudu s dragocjenom vodom. Posuda je izvorno
bila mjehur neke ivotinje. U zagrijanu vodu dodavale bi se
divlje biljke koje su se neko vrijeme u njoj namakale. Posuda je
ila iz ruke u ruku. aj je imao odlian okus!
Saznala sam da se plemenski kameni aj uva za posebne
okolnosti poput uspjenog zavretka mojeg prvog cjelodnev
nog hodanja. Razumjeli su tekoe koje sam proivjela bez ci60

pela, hlada i bilo kakvog prijevoznog sredstva. Biljke koje su

stavljali u vodu da bi pripremili aj nisu odabrane sluajno, ali
nisu imale posebna ljekovita svojstva. Predstavljale su pro
slavu - nain na koji se priznaje postignue. Nisam odustala, ni
sam zahtijevala da me vrate u grad, niti sam prigovarala.
Osjeali su da sam u sebe primila duh Praaustralaca.
Uskoro su poeli pripremati mjesta za spavanje. Iz za
jednikog tereta svatko je uzeo okrugli smotuljak ivotinjske
koe. Jedna starija ena cijele me veeri bezizraajno proma
trala. "O emu misli ta ena?" pitala sam Oootu. "Misli kako je
nestao tvoj miris po cvijeu te da si vjerojatno dola iz svemi
ra." Osmjehnula sam joj se, a ona mi je dala moju kou. Njeno
ime bilo je Majstorica velja.
"Dingova je", rekao je Ooota. Znala sam daje dingo austral
ski divlji pas slian kojotu ili vuku. "Moe se rabiti na mnogo
naina. Moe lei na nju ili se s njom pokriti. Takoer je
moe uporabiti kao jastuk."
"Krasno", pomislila sam. Mogu birati kojih etrdeset centi
metara mojega tijela e se osjeati ugodno.
Odluila sam da kou poloim izmeu sebe i puzeih bia
koja sam vidjela na tlu. Ve godinama nisam spavala pod ot
vorenim nebom. Sjeam se da sam kao dijete esto leala na
velikoj ravnoj stijeni u pustinji Mojave. ivjeli smo u Barstowu. Najvea atrakcija u tom mjestu bila je gomila stijenja
koju smo zvali brdo B. Tijekom ljetnih dana esto sam se pe
njala na to brdo s bocom oranade i sendviem u ruci. Uvijek
sam jela na istoj stijeni, a zatim legla na lea promatrajui
oblake i traei u njima neobino oblikovane prikaze. U tom
trenutku djetinjstvo mi je izgledalo beskrajno daleko. Ipak,
udno je kako je nebo ostalo isto. Pretpostavljam da godinama
nisam posveivala pozornost nebeskim tijelima. Iznad mene
61

rasprostrla se srebrom posuta zavjesa kobaltne boje. Jasno sam

vidjela obrazac zvijea junoga Kria koji je uporabljen na
australskoj zastavi.
Leala sam i razmiljala o pustolovini u koju sam ula. Hou
li ikad moi opisati to mi se danas dogodilo? Otvorila su se
vrata, a ja sam stupila u svijet za kojeg nisam ni znala da pos
toji. To nije bio svijet raskoi. ivjela sam na raznim mjestima i
najrazliiti]im prometnim sredstvima putovala po mnogim ze
mljama, ali nikad nisam vidjela nita poput ovog. Palo mi je na
pamet da e na kraju sve biti u redu.
Sutra ujutro u im objasniti da mi je jedan dan s njima bio
sasvim dovoljan da upoznam njihovu kulturu. Moja e stopala
izdrati pjeaenje do terenskog vozila kojeg smo ostavili iza
sebe. Moda bih mogla sa sobom uzeti neto od njihovog me
lema jer mi je doista pomogao. Kratki okus njihovog ivota
sasvim mi je dovoljan. Dananji dan zapravo nije bio tako lo
ako zaboravim bolna stopala.
Negdje duboko u sebi osjeala sam zahvalnost to uim o
ivotu drugih ljudi. Postalo mi je jasno da kroz ljudsko srce ne
tee samo krv. Zatvorila sam oi i tiho se zahvalila Moi iznad
mene.
Netko je, s druge strane tabora, neto rekao. Njegove rijei
ponavljali su svi ostali. Rije je putovala kroz skupinu, od
jedne do druge leee figure. Na kraju je dola do Ooote, koji je
spavao najblie meni. Okrenuo mi se i rekao: "Ovo je do
brodolica za tebe; dan je bio dobar."
Pomalo osupnuta zbog odgovora na moje neizreene misli
drugi put sam izrazila zahvalnost, ali ovaj put glasno.

62

7
to je to - sigurnost?

prije dolaska sunca probudila me buka ljudi.

Sakupljali su stvari koje smo prethodne veeri rabili tijekom
obreda. Rekli su mi da dani postaju sve topliji pa emo hodati
tijekom svjeijih jutarnjih sati, odmoriti se, a zatim nastaviti
put kasnije tijekom veeri. Smotala sam dingovu kou i predala
je ovjeku koji ih je sve nosio. Koe su sloili na taj nain da su
uvijek bile pri ruci jer emo tijekom dnevne vruine pronai
zaklon, postaviti Wiltju to znai privremeno sklonite u gr
mlju ili emo koe za spavanje uporabiti u konstrukciji atora.
Veina ivotinja ne voli aree sunce. Kod temperature
iznad 38C aktivni su samo guteri, pauci i muice. ak se i
zmije zakopaju u pijesak jer e pod tako visokom temperatu
rom izgubiti tekuinu i uginuti. Ponekad je teko opaziti zmiju
kad izdigne glavu iz pijeska da bi pronala izvor vibracija koje
ljudi ine hodajui. Zahvalna sam to u to vrijeme nisam bila
svjesna da u Australiji ivi preko dvije stotine razliitih vrsta
zmija te da je oko 70 njih otrovno.
Tog sam dana, meutim, nauila kako izniman odnos Praaustralci imaju prema prirodi. Prije nego to smo krenuli ob63

likovali smo tijesno isprepleten polukrug usmjeren prema is

toku. Plemenski starjeina stupio je u sredinu kruga i poeo
pjevati. Ritam se odravao pljeskanjem, lupanjem nogama ili
udaranjem po stegnima. To je trajalo oko petnaest minuta.
Svakog jutra provodili smo tu rutinu, a ja sam otkrila da je taj
obred vrlo vaan dio naeg zajednikog ivota. Bila je to ju
tarnja molitva (usmjerenje, postavljanje ciljeva, kako god to
hoete nazvati). Ti ljudi vjeruju da sve na ovom planetu postoji
zbog nekog razloga. Sve ima smisao. Nema nezgoda, hirova i l i
sluajnosti. Postoji samo nerazumijevanje i tajne koje smrtni
cima jo nisu razotkrivene.
Smisao biljnog kraljevstva je hraniti ivotinje i ljude, odra
vati zemlju na okupu, uljepavati okoli i stvarati ravnoteu u
atmosferi. Rekli su mi da biljke i drvee tiho pjevaju ljudima te
da za uzvrat trae da mi pjevamo njima. Moj je znanstveni um
odmah preveo tu tvrdnju u razmjenu kisika i ugljika. Prvobitni
smisao ivotinjskog svijeta nije hraniti ljude iako se na to pris
taje ako je potrebno. ivotinje takoer stvaraju ravnoteu u at
mosferi, ali su nai sudruzi i uitelji primjerom. Svakog jutra
pleme je slalo poruku ivotinjama i biljkama ispred nas. "Ho
damo prema vama. Dolazimo da bi odali tovanje smislu vaeg
postojanja." ivotinje i biljke same odluuju tko e biti iza
bran.
Pleme Pravih ljudi nikad nije bez hrane. Svemir se uvijek
odazove njihovim mentalnim porukama. Oni vjeruju da je
svijet mjesto izobilja. Ba kao to biste vi i l i ja doli sluati ne
kog tko svira klavir te se divili njegovom talentu i svrsi, oni se
ponaaju isto prema svemu u prirodi. Kad se na naem putu po
javila zmija, ona je oigledno dola da bi nam se ponudila za
veeru. Svakodnevna hrana imala je vrlo veliku ulogu u naim
veernjim proslavama. Rekli su mi da hranu ne smijemo uzi64

mati zdravo za gotovo. Najprije je moramo zatraiti, zatim

oekivati da se pojavi, a kad se pojavi zahvalno je primiti o
emu god da se radilo. Pleme je svaki dan poelo izrazima zah
valnosti onom Jednom. Zahvaljivali su za novi dan, za sebe,
prijatelje i itav svijet. Ponekad su traili neto posebno, ali su
to uvijek izrazili ovako: "Ako je to za moje najvie dobro i
najvie dobro cjelokupnog ivota."
Nakon jutarnjeg polukruga pokuala sam rei Oooti da je
vrijeme da se vratim natrag, ali on je nekuda nestao. Na kraju
sam odluila da u izdrati jo jedan dan.
Pleme nije sa sobom nosilo nikakvih zaliha. Nita nisu sijali
niti eli. Hodali su plamenom australskom divljinom uvjereni
da e svakoga dana primiti bogat blagoslov svemira. Svemir ih
nikad nije razoarao.
Prvog dana nismo dorukovali, a kasnije sam shvatila da je
to uobiajeno. Ponekad smo jeli samo nou; meutim, jeli smo
kad god bi se hrana pojavila, neovisno od poloaja sunca.
Mnogo puta nismo jeli cijeli obrok ve smo tu i tamo uzimali
zalogaj po zalogaj. Vodu smo nosili u posudama nainjenim iz
ivotinjskih mjehura. Znam da se ljudsko tijelo sastoji od ot
prilike 70 posto vode i u idealnim okolnostima zahtijeva oko 2
litre dnevno. Promatrajui Praaustralce primijetila sam da je
njihova potreba znatno manja te da su pili manje nego ja. Za
pravo su rijetko pili iz mjehura. Izgleda da je njihovo tijelo u
najveoj mjeri iskoritavalo vlanost iz hrane. Vjerovali su da
su Mutanti rtve mnogih ovisnosti to je ukljuivalo i vodu.
Tijekom obroka u vodu smo namakali na izgled mrtve i
isuene biljke. Smee stapke potonule su u vodu izgledajui
beivotno poput suhih tapia da bi se mnogo puta udnovato
promijenile u svjee zelene biljke.
Pleme je moglo pronai vodu na mjestima gdje nije bilo ni65

kakvih znakova vlage. Ponekad bi legli na tlo i sluali vodu. Ili

bi drali ruke dlanom okrenute prema dolje te pretraivali
zemlju u potrazi za njom. Kad bi je pronali, u pijesak bi gurali
duge uplje stabljike. Na vanjskom kraju bi poeli usisavati te
na taj nain dobili malen vodoskok. Voda je bila puna pijeska i
tamne boje, ali je izgledala isto i osvjeavala je. Mogli su pre
poznati vodu na velikoj udaljenosti promatrajui isparenja.
Mogli su je ak namirisati ili je osjetiti u povjetarcu. Sada razu
mijem zato u australskoj divljini umire toliko mnogo ljudi.
Potrebna je strunost domoroca da bi se preivjelo.
Kad smo vodu uzimali iz stjenovitih procjepa, nauili su me
kako pristupiti podruju a da ga ne zagadim svojim ljudskim
mirisom i ne preplaim ivotinje. Na posljetku, to je i njihova
voda. ivotinje imaju pravo na nju ba kao i ljudi. Pleme nikad
ne bi uzelo svu vodu bez obzira na koliinu njihove trenutne
zalihe. Pribliavajui se podruju s vodom ljudi su to uvijek
inili na isti nain. inilo se da svaka ivotinja slijedi svoj
obrazac. Jedino su ptice zanemarivale pravilo pristupa. Svuda
su se osjeale domae te slobodno pile i brkale se u vodi.
lanovi plemena mogli su samo jednim pogledom u tlo
saznati kakva bia ive u blizini. U djetinjstvu su nauili kako
pozorno pratiti male promjene u tragovima tako da bi ve jed
nim pogledom prepoznali ono to pripada biima koja puu te
ono to pripada onima koji poskakuju ili hodaju. Navikli su za
paziti stope drugih ljudi pa po duini koraka mogu odrediti
osjea li se ovjek dobro i l i je bolestan. Ve tanahne razlike u
otisku stopala govore im o moguem odreditu te osobe. Nji
hovo zapaanje razvijeno je daleko iznad ogranienja ljudi
odraslih u drugim kulturama. Njihov sluh, vid i njuh izgledaju
nadljudski. Otisci stopala posjeduju vibracije koje im govore
mnogo vie od onog to se vidi u pijesku.
66

Kasnije sam saznala da Praaustralci tragai mogu po otisku

guma u pijesku odrediti brzinu, vrstu vozila, nadnevak i vrije
me pa ak i broj putnika.
Tijekom sljedeih nekoliko dana jeli smo gomolje i druge
podzemne biljne plodove. Bili su slini krumpiru i ioki. Do
moroci su prepoznali zrele plodove, a da ih nisu morali izvaditi
iz zemlje. Pomicali bi ruke iznad biljke i govorili: "Ova biljka
raste, ali jo nije spremna", ili "Da, ova je spremna da se rodi."
Sve stabljike meni su izgledale jednako. Nakon to sam neko
liko njih uznemirila i bezrazlono iskopala iz zemlje, ljudi iz
plemena su ih natrag ukopali. Na posljetku sam zakljuila daje
najbolje ekati sve dok mi ne kau koju biljku iupati, a koju
ne. Svoju sposobnost smatrali su prirodnom. Rekli su mi da je
posjeduju svi ljudi. Moja kultura ne ohrabruje sluanje intuitiv
nih poruka te se prema tome odnosi kao prema neemu nad
naravnom, ak i zlom pa sam morala nauiti ono to je inae
prirodno. Na kraju su me nauili traiti zrele biljke tako da ih
upitam jesu li spremne da ostvare svoju svrhu. Zatraila bih
dozvolu od Svemira, a zatim pregledala biljku dlanom ruke.
Ponekad bih osjetila vruinu, a ponekad bi mi se prsti nekon
trolirano trznuli. Tad bih bila iznad zrele biljke. Kad sam savla
dala tu vjetinu, osjetila sam da je nainjen ogroman korak u
smislu mog prihvaanja od lanova plemena. To je znailo da
sam postala malo manje "mutirana" te se pribliila stvarnosti.
Nikad nismo iupali ni iskoristili sve biljke koje su rasle na
jednom mjestu. Uvijek smo ostavili dovoljno za sljedee nara
taje. Plemenski ljudi nevjerojatno su svjesni onog to nazivaju
neizgovorenom pjesmom tla. Mogu osjetiti poruke iz okoline,
protumaiti ih te svjesno djelovati kao da su razvili neki mali
nebeski prijamnik kroz kojeg im dolaze univerzalne poruke.
Tijekom jednog od prvih dana preli smo preko isuenog
67

jezerskog dna. Na povrini su bili nepravilni iroki rascjepi. Na

rubovima rascjepa nalazila se zemlja bjeliaste boje. Nekoliko
ena sakupljalo je, kako sam kasnije saznala, glinu, suilo je,
drobilo u prah te je kasnije rabilo kao boju.
ene su nosile duge palice te ih zabijale u tvrdu glinastu
povrinu. Na dubini od pola metra pronale bi vlaan sloj te iz
vlaile male, okrugle komade blata. Na moje iznenaenje, kad
se blato uklonilo, ustanovila sam da se radi o abama. Oi
gledno preivljavaju suno razdoblje zakopavi se duboko is
pod povrine. Nakon peenja sauvale su vlanost i po okusu
me podsjeale na pilea prsa. Tijekom sljedeih nekoliko mje
seci hranili smo se irokom lepezom jela koja smo tovali
svakodnevno proslavljajui ivot u svemiru. Jeli smo klokana,
divljeg konja, gutere, zmije, kukce, crve svih veliina i boja,
mrave, termite, mravojede, ptice, ribe, sjemenke, voe, biljke
previe brojne da bi ih se spominjalo pa ak i krokodila. Prvog
jutra pristupila mi je jedna od ena. Iz kose je izvukla prljavu
traku te je privrstila moju kosu prema gore. Zvala se ena
duha. Nije mi bilo jasno s kakvim duhom je povezana, a nakon
to smo se sprijateljile, zakljuila sam da je povezana sa mnom.
Izgubila sam osjeaj za dane, tjedne i samo vrijeme. Odus
tala sam od pokuaja povratka. Izgledalo je beznadno, a ionako
se dogaalo neto drugo. Oni su imali neki plan, ali je bilo
oigledno da mi u tom trenutku ne ele rei o emu se radi.
Stalno su provjeravali moju snagu, reakcije i uvjerenja, ali
zato - to nisam znala. Pitala sam se imaju li ljudi koji ne znaju
pisati i itati neki nain za ocjenjivanje svojih uenika.
Bilo je dana kad je pijesak postao tako vru da sam doslovce
mogla uti svoja stopala! Siktala su poput hamburgera koji se
peku na zagrijanoj ploi. Kad su se mjehuri posuili i ovrsnuli,
moje je stopalo poelo izgledati poput kopita.
68

S vremenom moja je tjelesna izdrljivost dosegla nesluene

visine. Bez doruka i ruka nauila sam hraniti se pogledom.
Promatrala sam trke gutera, zavaanje kukaca te otkrivala
skrivene slike u stijenama ili nebu.
Suputnici su mi pokazivali sveta mjesta u pustinji. inilo se
da je sve bilo sveto: stijene, breuljci, kanjoni pa ak i glatki
suhi bazeni. Postojale su nevidljive crte koje su odvajale terito
rij drugih plemena u prolosti. Pokazali su mi kako pjesmom
pjevanom u posebnom ritmu mjere udaljenost. Neke su pjesme
imale preko stotinu stihova. Svaka rije i svaka stanka imale su
svoje mjesto. Nije se smjelo dogoditi da se neto zaboravi jer se
doslovce radilo o mjernoj jedinici. Zapravo su nas pjesme
prenijele s jednog mjesta na drugo. To mogu usporediti samo s
nainom koji je razvio jedan moj slijepi prijatelj. Plemenski
ljudi odbijali su pisani jezik jer su se na taj nain odricali snage
prisjeanja. Ako vjebate i zahtijevate od sebe dobro prisje
anje, zadrat ete optimalnu sposobnost.
Nebo je dan za danom bilo pastelno plavo. Zbog zasljepljujue dnevne svjetlosti koja se odbijala od bljeteeg pijeska
morala sam naprezati oi. One su stoga ojaale, obnovile se i
postale osjetljive na mnogo snaniju rijeku vidnih utisaka.
Poela sam cijeniti osvjeujui uinak nonog spavanja, gae
nje ei nakon nekoliko gutljaja vode i cijeli opseg okusa od
slatkog do gorkog. Sve sam to prethodno uzimala zdravo za go
tovo. Sada vie ne. Dosad sam provodila svoj ivot u brizi za
poslovnu sigurnost, nunost osiguranja pred inflacijom, ku
povanje nekretnina i tednju za mirovinu. U ovoj divljini jedina
sigurnost bio je neprekinuti krug izmjene jutarnje zore i sune
vog zalaska. Zapanjilo me kako najnesigurniji narod na svijetu
- po mojim nekadanjim standardima - ne pati od ireva, vi
sokog krvnog pritiska i l i bolesti krvoilnog sustava.
69

Poela sam prepoznavati ljepotu i jedinstvo sveg ivota u

najudnijim okolnostima. Zmijsko gnijezdo, moda njih dvije
stotine, svaka veliine mog palca, preplee se u pokretnom
obrascu iznutra prema van poput ukraene muzejske vaze.
Uvijek sam mrzila zmije. A l i , sada sam ih prihvatila kao nunu
ravnoteu u prirodi te, naravno, kao doprinos preivljavanju
nae skupine putnika; prepoznala sam ih kao bia koja je toliko
teko voljeti da su postale predmet umjetnosti i religije. Nisam
mogla ni zamisliti kako u se veseliti dimljenom zmijskom
mesu, a da ne govorim o sirovom. Dolo je vrijeme kad sam se
doista veselila tome. Nauila sam kako je dragocjena vlanost
bilo koje hrane.
Tijekom mjeseci naeg putovanja susreli smo se s ekstrem
nim vremenskim uvjetima. Prve noi kou sam uporabi!a po
put lealjke, ali kad su noi postale hladnije, koa se pretvorila
u pokriva. Veina je spavala na golom tlu, zagrljeni jedno
blizu drugog. Bili smo ovisni o toplini drugog tijela, a ne od va
tre. U najhladnijim noima naloili smo brojne vatre. Nekada
davno domoroci su putovali sa pripitomljenim dingima koji su
im pomagali u lovu, bili im drutvo te ih grijali u hladnim
noima - iz tih vremena dolazi izraz "No triju pasa".
Ponekad bismo na veer legli u krug. Tako smo bolje isko
ristili nae pokrivae, a izgleda da se tjelesna toplina na taj
nain bolje zadravala i prenosila s jednog tijela na drugo. U
pijesku bismo iskopali rupe te ih ispunili slojem vrue eravice
i ponovo prekrili pijeskom. Legli bismo na polovicu koe, a
polovicom bismo se pokrili. Po dva lana leala bi iznad jed
nog takvog mjesta. Stopala su nam bila spojena u sreditu
kruga.
Sjeam se kako sam mnogo puta poduprla rukama bradu i
zagledala se u iroko prostranstvo neba. Osjeala sam bit tih
70

prekrasnih, istih i bezazlenih ljudi koji su me okruivali. Ako

je netko od gore promatrao, vjerojatno je imao prekrasan po
gled na krug dua oblikovan po obrascu cvjetova tratinice i
majunim plamenovima izmeu svakog para.
Doticali smo se samo prstima na nogama, ali iz dana u dan
sve mi je jasnija bila spoznaja da se njihova svijest cijelo
vrijeme dotie sveope svijesti ovjeanstva.
Poela sam shvaati zato su tako iskreno uvjereni da sam
Mutant. Iskreno sam im uzvraala zahvalnou zbog toga jer su
mi pruili mogunost da se probudim.

71

8
Beini telefon

je poeo poput prethodnih pa zbog toga nisam ni

slutila to e mi donijeti. Dorukovali smo, a to nije bilo
uobiajeno. Prethodnog dana smo putem naili na nekakav
mlinski kamen - velik, vrlo teak, ovalnog oblika - koji je oito
bio preteak za noenje. Ostavljen je na otvorenom za one
sretne putnike koji bi sa sobom donijeli sjemenke ita. ene su
samljele biljne stabljike u sitno brano, pomijeale slanu travu i
vodu te oblikovale male pogae, poput palainki.
Ujutro smo se u molitvi okrenuli prema istoku i zahvalili se
za sve blagoslove. Poslali smo svakodnevnu poruku kraljev
stvu hrane.
Jedan od mlaih mukaraca zakoraio je u sredinu i ponudio
da e tog dana obaviti posebnu zadau. Taborite je napustio
ranije od nas. Hodali smo nekoliko sati kad se starjeina zausta
vio i pao na koljena. Kleao je i lagano se njihao naprijed na
trag ispruenih ruku. Svi su se skupili oko njega. Pitala sam
Oootu to se dogaa. Rukom je pokazao da utim. Nitko nije
73

nita govorio, ali su im lica bila napeta. Na posljetku se Ooota

okrenuo k meni i rekao mi da im mladi izvia, koji je krenuo
prije nas, alje poruku. Traio je dozvolu da odree rep klokana
kojeg je ubio.
Konano sam shvatila zato je nae hodanje uvijek tako
tiho. Veinu vremena ovi ljudi razgovaraju telepatski! Nije
bilo nikakvog zvuka, ali poruka je prenesena na udaljenost od
tridesetak kilometara.
"Zato mu hoe odrezati rep?" pitala sam.
"Jer je to najtei dio klokana, a on je bolestan i ne moe
nositi ivotinju. Klokan je vei od njega, a on nam je rekao da
je voda koju je usput popio bila zatrovana i uzrokovala povea
nje temperature u njegovom tijelu. Znoj mu izbija na lice."
Odaslan je tihi telepatski odgovor. Ooota mi je rekao da tog
dana neemo nastavljati put. Poeli su kopati jamu za obilan
obrok koji e nam stii. Nekolicina njih poela je s pripremom
lijeka po napucima Lijenika i Iscjeliteljke.
Nakon nekoliko sati mladi se vratio nosei ogromnog klo
kana bez repa. ivotinji je uklonio utrobu i otvor privrstio
zailjenim palicama. Crijevo je uporabio poput ueta s kojim je
povezao klokanove noge. Tako je na glavi i ramenima donio
oko 50 kilograma mesa. Znojio se i bilo je oito da je bolestan.
Promatrala sam kako se cijelo pleme brzo prihvatilo lijeenja i
kuhanja ruka. Najprije su klokana neko vrijeme drali iznad
vatre; miris spaljenog krzna visio je u zraku poput smoga u Los
Angelesu. Glavu su mu odrezali, a noge slomili. Zatim su ga
poloili u jamu obloenu eravicom. U jedan kut su postavili
posudu za vodu iz koje je virio dugi uplji tap, a sve zajedno su
pokrili grmljem. Tijekom sljedeih nekoliko sati glavni kuhar
se naginjao kroz dim, puhao kroz tap i tako rasplamsavao va
tru ispod povrine. Iz posude se poelo pariti.
74

Kad je dolo vrijeme obroka, peeno je bilo tek desetak cen

timetara vanjskog mesa koje je jo uvijek bilo krvavo. Rekla
sam im da svoj dio moram nataknuti na palicu i bolje ga ispei.
Nita lake. Brzo su mi pripremili odgovarajue vilice. U
meuvremenu, mladi je lovac bio pod zdravstvenim tretma
nom. Najprije su mu dali biljni napitak. Zatim su izvadili
hladni pijesak iz duboke jame i obloili mu noge. Reeno mi je
da pijesak izvlai vruinu iz glave i stvara ravnoteu u tjelesnoj
temperaturi. Zvualo je neobino, ali je bilo djelotvorno - tem
peratura mu je opala. Biljke su djelovale preventivno i spijeile
bolove u elucu i crijevima koje obino slijede otrovanja takve
vrste.
Doista izniman doivljaj. Da mu nisam svjedoila teko bih
povjerovala da je tako neto mogue, posebice telepatsko spo
razumijevanje. Svoje osjeaje povjerila sam Oooti.
Nasmijao se i rekao: "Sada zna kako se Praaustralac osjea
kad prvi puta doe u grad i vidi kako stavljate novi u javni te
lefon, birate broj i razgovarate sa svojim roakom. On misli da
je to nevjerojatno."
"Da", odgovorila sam. "Oba naina su u redu, ali va je za
sigurno bolji za pustinju gdje nema etona ni telefonskih go
vornica."
ini mi se da e moji sunarodnjaci teko povjerovati u pri
povijest o prijenosu misli. Nije im teko povjerovati da su ljudi
irom svijeta okrutni jedni prema drugima, ali e sumnjati u to
da na svijetu postoje ljudi koji nisu rasisti, koji ive zajedno
podravajui jedno drugo i u potpunom skladu te koji su otkrili
svoje vlastite jedinstvene talente i cijene ih ba kao to cijene
svakog drugog. Oootaje tvrdio da je razlog zbog kojeg Pravi
ljudi mogu rabiti telepatiju taj to oni nikad ne lau - nimalo,
ak ni djelomice. Uope nema lai, tako da ne moraju nita
75

skrivati. Radi se o skupini ljudi koji se ne boje otvoriti svoj um

da bi primili obavijest, a takoer su je voljni i dati. Ooota mi je
objasnio kako se ta sposobnost razvija. Ako, primjerice, dvo
godinje dijete vidi da se neki njegov vrnjak neim igra moda s kamenom kojeg vue na uetu - i ako krene k njemu da
bi mu igraku uzeo, a da ne pita za dozvolu, dijete bi odmah os
jetilo da su sve oi odraslih okrenute k njemu. Nauilo bi da je
njegova namjera uzimanja bez dozvole poznata, ali neprihvat
ljiva. Drugo dijete bi nauilo davati, odnosno nauilo bi nevezivati se za predmete. To je dijete ve uivalo u igraki i pohra
nilo sjeanje na to veselje - osjeaj sree je poeljan, a ne sam
predmet.
Telepatija je nain sporazumijevanja koji je namijenjen lju
dima. Razlika u jeziku i pismu nestaje - kad ljudi razgovaraju
umom, radi se o prepreci. A l i , to u mom svijetu nikad ne bi dje
lovalo, razmiljala sam, jer ljudi kradu od svog poduzea,
varaju na porezima, imaju tajne veze - ne, to nikad ne bi ilo.
Moji sunarodnjaci nikad ne bi mogli biti doslovce "otvorenog
uma". Previe je varanja, previe boli i gorine koju skrivaju.
A l i , da li bih ja mogla oprostiti svakome tko me povrijedio?
Mogu li oprostiti sama sebi sve to sam uinila? Nadala sam se
da u jednom biti spremna otvoriti svoj um poput Praaustralaca
i povui se dok se moji motivi izlau i prouavaju.
Pravi ljudi smatraju da glas ne slui za govor. Govori se
srcem ili umom. Ako se glas rabi za govor, nastaje sitno,
nepotrebno i neproduhovljeno sporazumijevanje. Glas je za
pjevanje, proslavu i lijeenje.
Rekli su mi da svatko ima mnogostruke talente, ali da svi
mogu pjevati. Ako ne shvaam svoj dar zato jer mislim da ne
mogu pjevati, to ponitava pjevaicu u meni.
Kasnije, kad su tijekom putovanja radili sa mnom na raz76

voju mentalnog sporazumijevanja, spoznala sam da to nije

mogue sve dok u srcu ili umu uvam neto skriveno. Morala
sam se pomiriti sa svim.
Morala sam nauiti oprostiti sama sebi, ne osuivati ve
uiti od prolosti. Pokazali su mi kako je vano prihvatiti se,
biti iskren prema sebi i voljeti se tako da bi mogla voljeti druge.

77

9
eir za divljinu

ustinjske muhe u australskoj divljini su uasne. Horde

njih pojavljuju se s prvim zrakama sunca. Zaklanjaju nebo
letei naokolo u milijunskim rojevima. Izgledaju poput valj
kastog tornada u Kansasu.
Nisam mogla izbjei da ih ne udahnem i l i ne pojedem.
Ulazile su mi u ui, u nosnice, zalijetale se u oi i probijale se
pored zubiju zabijavi se u grlo. Imale su odvratan slatkasti
okus. Ovile bi mi tijelo pa kad sam pogledala nadolje tvorile bi
nekakav crn, pokretljiv oklop. Nisu grizle, ali sam previe pa
tila da bi mi to bilo vano. Bile su velike i brze i bilo ih je tako
mnogo da je to bilo teko izdrati. Najvie sam patila zbog
oiju.
Plemenski ljudi osjeaju gdje e se i kada muhe pojaviti.
Kad vide i l i uju kako se insekti pribliavaju, odmah se zaus
tave, zatvore oi i budu mirni oputeno drei ruke na boko79

vima. Od njih sam nauila da na sve to doivim gledam

pozitivno, meutim, muhe su mogle znaiti moju propast.
Tako muno iskustvo jo nisam doivjela. Sasvim lako mogu
razumjeti da bi ovjek mogao poludjeti zbog toga jer milijuni
insekata gmiu po njemu. Imala sam veliku sreu da nisam
doivjela ivani slom.
Jednog jutra mi je pristupio posebno sastavljen odbor od tri
ene. Rekle su mi da im je potrebno neto moje kose. Bojim
svoju kosu nekih trideset godina pa je ona na poetku naeg po
hoda bila svijetlo obojena. Bila je duga, ali sam je uvijek podi
gla u punu. Nakon nekoliko tjedana hoda bez pranja, eljanja
ili bilo kakve njege, vie nisam znala kako izgledam. Nismo
ak naili na povrinu vode dovoljno bistru da bi posluila
poput ogledala. Mogla sam samo zamisliti prljavi raupani
grm na glavi. Nosila sam traku koju mi je dala ena Duha da mi
kosa ne ulazi u oi.
Kad su ene otkrile da svijetla kosa raste iz tamnih korijena
odloile su svoj plan. Brzo su otrale starjeini da bi ga izvjestile o svom otkriu. Starjeina je bio srednjih godina, tih i vrlo
snane, gotovo sportske grae. Tijekom kratkog vremena pro
vedenog s njim primijetila sam kako iskreno razgovara sa sva
kim lanom skupine i kako im se uvijek zahvaljuje za pomo
koju su pruili skupini u cjelini. Bilo mi je sasvimjasno zato je
upravo on njihov voa.
Podsjeao me na ovjeka kojeg sam srela prije mnogo go
dina. Bila sam u predvorju Southwestern Bella u St. Louisu.
Bilo je sedam sati ujutro. Domar koji je istio mramorni pod
pustio me u zgradu gdje sam ekala da prestane kia. Ispred
zgrade zastao je dugi, crni automobil, a iz njega je iziao pred
sjednik Texas Bella. Meni je kimnuo, a domaru zaelio dobro
jutro. Zatim mu je rekao kako cijeni njegovu predanost te ima
80

potpuno povjerenje da e ulaz u zgradu uvijek biti blistavo ist

bez obzira na to tko u njega ulazi. Znala sam da ne govori u
prazno; bio je vrlo iskren. Iako sam bila samo nepristran pro
matra, osjetila sam ponos koji je blistao na domarovom licu.
Nauila sam da pravi voe posjeduju znaajke koje prelaze
uobiajene granice. Moj mi je otac uvijek govorio: "Ljudi ne
rade za poduzee. Rade za druge ljude."
U ponaanju plemenskog starjeine prepoznala sam zna
ajke pravog voe.
Nakon to se sam osvjedoio u tamni korijen svijetlokose
mutantkinje dozvolio je drugima da vide to udo. Oi su im
zaiskrile i smijeili su se od zadovoljstva. Ooota mi je pojasnio
da su zadovoljni jer misle da im postajem slina.
Nakon zabave odbor se ponovo prihvatio posla. Pramenove
moje kose isprepleli su sjemenjem, sitnim kostima, travom i
klokanovom dlakom. Kad su zavrili, bila sam okrunjena naj
ljepom trakom za kosu koju sam ikada vidjela. Oko glave su
mi do brade visjeli dugi pramenovi sa upletenim predmetima.
Objasnili su mi da su australski eiri za ribie s kojih vise ko
madii pluta nastali na osnovi drevne zamisli domorodaca o
zatiti pred muhama.
Kad smo neto kasnije naili na rojeve pustinjskih muha,
moje se pokrivalo za glavu pokazalo kao pravi boji dar.
Kad nas je jednom drugom prigodom napala prava poplava
leteih kukaca koji su usput jo i ubadali, namazali su me
zmijskim uljem i pepelom te mi rekli da se povaljam po pije
sku. Bio je to udnovat postupak, ali sam njime uspjeno
odvratila nametnike. Vrijedilo je hodati smijenog izgleda po
put klauna, ali muhe koje su mi ulazile u ui i osjeaj da mi insekt hoda po unutranjoj strani glave, utisnuo mi se u sjeanje
kao neto paklensko.
81

Pitala sam ih kako mogu stajati tako mirno i pustiti insektima da hodaju po njima. Nasmijali su mi se. Zatim su mi rekli
da voa, Kraljevski crni labud, eli razgovarati sa mnom.
"Shvaa li koliko dugo traje vjenost?" pitao je. "To je dugo,
vrlo dugo razdoblje. Vjenost. Znamo da u vaem drutvu
nosite vrijeme na rukama i da ivite po satu pa te zato pitam
zna li koliko dugo traje vjenost?"
"Da", odgovorila sam. "Shvaam to znai vjenost."
"Dobro", rekao je. "Onda ti mogu rei neto vie. Sve u
Jedinstvu ima svoju svrhu. Nema nezgoda, sluajnosti ili hi
rova. Postoje samo stvari koje ljudi ne razumiju. Ti smatra da
su pustinjske muhe loe, to je za tebe pravi pakao, a zapravo se
radi o pomanjkanju razumijevanja i mudrosti. U biti, one su
potrebna i dobra stvorenja. Puu naim uima i iste vosak iz
njih, a takoer i pijesak kojeg nakon spavanja uvijek ima. Jesi li
primijetila kako odlian sluh imamo? Da, one ulaze i u nos i
iste ga." Pokazao je na moj nos i dodao: " T i ima vrlo male
rupe, ne poput naeg velikog koali nalik nosa. U danima koji
dolaze vruina e biti jo vea i ti e jako patiti ako ne oisti
svoj nos. Kad e vruina biti iznimno visoka, ne smije otvarati
usta. Ako je ikome potreban ist nos, to si ti. Muhe koje puze po
naem tijelu odstranjuju sve to je potrebno." Pokazao mi je
ruku i nastavio: "Pogledaj kako je naa koa meka i glatka, a
pogledaj svoju. Nikad nismo upoznali osobu ija se boja koe
promijenila zbog hoda. K nama si dola u jednoj boji, zatim si
postala crvena, a sad se sui i raspada. Svakog dana postaje
sve manja i manja. Nikad nismo upoznali nekog tko svoju kou
ostavlja na pijesku poput zmije. Muhe su ti potrebne da bi ois
tile tvoju kou, a jednog dana emo naii na mjesto gdje su
ostavile svoje liinke pa e nam to posluiti kao obrok." Du
boko je udahnuo i zagledao se u mene: "Ljudi ne bi mogli pre
82

ivjeti kad bi uklonili sve to je neugodno umjesto da to razu

miju. Kad muhe dou, mi se predajemo. Moda si sada spre
mna da i ti uini tako."
Sljedei put kad sam ula kako muhe dolaze iz daljine, odvezala sam svoj eir, prouavala ga nekoliko trenutaka, ali
sam zatim odluila da bih mogla posluati savjet starjeine. I
tako, muhe su dole, a ja sam otila. Otila sam u New York, u
svom duhu. Otila sam u vrlo skup, probran kozmetiki salon.
Zatvorenih oiju zamiljala sam kako mi netko isti ui i nos.
Zamiljala sam obuene tehniare ija diploma visi na zidu
iznad mene. Osjeala sam kako tisue malih pamunih loptica
isti cijelo moje tijelo. Na posljetku, stvorenja su otila, a ja
sam se mentalno vratila u Divljinu. Istina je, predanje je doista
ispravan odgovor u nekim okolnostima.
Pitala sam to jo u svom ivotu zapaam kao pogreno ili
teko umjesto da to istraim i razumijem pravu svrhu.
injenica da nisam imala ogledalo imala je odreen utisak
na moju svijest. Bilo je to kao da hodam naokolo u oklopu s ru
pama za oi. Uvijek sam gledala van na druge, promatrajui
kako se oni odnose prema meni, odnosno prema onome to
inim i govorim. inilo mi se da je po prvi puta moj ivot pot
puno ispravan. Nisam nosila odjeu koja se od mene oekivala
u poslovnom svijetu, nisam nosila minku, moj nos se ogulio
nekoliko puta. Nije bilo pretvaranja - nije bilo ega koji se bori
za pozornost. U skupini nije bilo traeva niti je itko pokuao is
tisnuti nekog drugog.
Bez ogledala koje bi me vratilo natrag u stvarnost osjeala
sam se prelijepom. Oito nisam bila lijepa, ali tako sam se
osjeala. Ljudi su me prihvaali kakva sam bila. Zbog njih sam
se osjeala ukljuenom, jedinstvenom i prekrasnom. Uila sam
kako to izgleda biti u stanju neuvjetovanog prihvaanja.
83

Zaspala sam na pjeanom madracu, a mislima mi je odjeki

vao stih iz Snjeguljice koji mi se u djetinjstvu duboko utisnuo u
sjecanje:
Ogledalce, ogledalce na zidu mom,
tko najljepi je na svijetu tom?

84

10
Nakit

dalje odmicali, vruina je bila sve vea. to je

vruina postajala vea, vegetacija, a i ivot u cjelini, polagano
je nestajao. Hodali smo po preteno pustinjskom tlu, a tu i tamo
smo naili na nekoliko visokih osuenih stabala. U daljini nije
bilo niega, nikakvih planina, drvea, niega. B i l i su to dani
pijeska, pijeska i pustinjskog pejzaa.
Tog dana smo poeli nositi palicu za vatru, komad drveta s
kojim se s vremena na vrijeme mahalo da bi se odrao ar. U
pustinji, gdje su biljke tako dragocjene, koristan je svaki trik
koji pomae preivljavanju. Vatrenom palicom palila se vatra
na veer jer je i suha trava postala rijetkost. Primijetila sam da
lanovi plemena skupljaju rijetke izmetine pustinjskih stvore
nja, posebno izmetine dinga. Pokazalo se da to predstavlja
odlino gorivo bez mirisa.
Stalno su me podsjeali da je svaki ovjek nadaren za
mnogo stvari. Ovi su ljudi posvetili svoje ivote istraivanju
svojih glazbenih, iscjeliteljskih, kuharskih i pripovjedakih
talenata te su si nadjevali nova imena i titule. Svoje prvo is
traivanje talenata poela sam nazivajui se u ali Sakupljaicom izmeta.
Tog se dana jedna mlada ena zaputila u rijetku oazu trave i
85

upravo arobno pronala prekrasan uti cvijet na dugoj stab

ljici. Zavezala ga je oko vrata tako da je cvijet visio prema dolje
kao dragocjen komad nakita. lanovi plemena skupili su se
oko nje i pohvalili njen prekrasan izgled i dobar izbor ukrasa.
Cijelog dana izricali su joj komplimente. Osjetila sam kako
sjaji jer se osjea posebno lijepom. Promatrajui je sjetila sam
se zgode u svojem uredu tik pred odlazak iz Amerike. Dola mi
je pacijentica koja je trpjela zbog tekog sindroma stresa. Kad
sam je upitala to se dogaa u njenom ivotu, rekla mi je da je
osiguravajue drutvo podiglo premiju na jednu od njenih dija
mantnih ogrlica za jo 800 dolara. U New Yorku je pronala
nekog tko je tvrdio da moe napraviti tonu kopiju njene ogr
lice rabei umjetno kamenje. Odluila je otii u New York,
ostati s tim ovjekom dok on radi na ogrlici, vratiti se te dija
mantnu ogrlicu pohraniti u bankovni sef. To nee ukloniti
potrebu za osiguranjem jer ak i u najboljim sefovima nema
jamstva apsolutne sigurnosti, ali e premija biti znatno manja.
Sjeam se kako mi je ispriala da e ii na godinji ples te da
e imitacija biti gotova do tada pa e je moi nositi na plesu.
Djevojka iz plemena Pravih ljudi je na kraju dana spustila
cvijet na zemlju i vratila ga Majci zemlji. On je posluio svojoj
svrsi. Bila je vrlo zahvalna i u svoju duu pohranila je sjeanje
na pozornost koju je primila toga dana. Bila je to potvrda da je
ona privlana osoba. A l i , nije se vezala za taj predmet. Cvijet
e uvenuti i postati humus te ponovo pokrenuti krug ivota.
Pomislila sam na pacijenticu u Americi. Zatim sam po
gledala praaustralsku djevojku. Njezin nakit imao je znaenje.
Na ima financijsku vrijednost.
Doista, neiji sustav vrijednosti je pogrean, zakljuila sam,
ali nije mi se inilo da se radi o ovim primitivnim ljudima u
suhoj, divljoj zemlji Australiji.
86

11
Mesni umak

je bio tako nepomian da sam mogla osjetiti kako

mi se dlake diu pod pazuhom. Takoer sam osjeala tvrdu
kou na stopalima koja je postala jo deblja.
Iznenada smo se zaustavili. Zastali smo pred prekrienim
tapovima koji su nekada oznaavali grob. Spomenik vie nije
stajao uspravno jer je uad istrulila. Sada su na zemlji bila dva
tapa, jedan dui, jedan kraci. Majstor oruar pokupio je ta
pove te iz torbe, ispletene od trske i trave, izvukao tanki komad
koe. Profesionalnom preciznou omotao je ivotinjsko tkivo
oko tapova i vratio im prvobitni oblik. Drugi su sakupili nekoliko velikih kamenova koji su leali u blizini i u ovalnom ih ob
liku poloili u pijesak. Zatim su kri utaknuli u zemlju.
"Da li je to plemenski grob?" pitala sam Oootu.
"Ne", odgovorio je. "To je boravite mutanta. Ovdje je ve
mnogo, mnogo godina - tvoji ljudi su ve odavno zaboravili na
njega, vjerojatno i preivjeli ovjek koji ga je pokopao."
"Zato ste ga onda popravili?" pitala sam.
"Zato ne? Mi ne razumijemo va nain ivota, ne slaemo
se s njim i ne prihvaamo ga, ali ga ne prosuujemo. Potujemo
87

va poloaj. Vi ste tamo gdje morate biti, uzevi u obzir vae

odluke u prolosti i vau sadanju slobodnu volju. Za nas je ovo
mjesto jednako drugim svetim mjestima. To je vrijeme za
stanku, za razmiljanje, za potvrdu naeg odnosa sa Boan
skom jedninom i cjelokupnim ivotom. Vidi, ovdje nema
niega, ak ni jedne jedine kosti! A l i , moj narod potuje tvoj
narod. Blagoslivljamo ga, otputamo i postajemo bolji ljudi jer
smo proli tim putem."
Tog sam se popodneva predala razmiljanju - preispitivala
sam se i prodirala kroz svoju prolost. Bio je to prljav posao,
straan pa ak i opasan. Toliko starih navika i uvjerenja arko
sam branila svom svojom moi! Bih li se zaustavila da popra
vim idovski i l i budistiki grob? Sjeam se kako me prometna
guva nastala zbog ljudi koji su izlazili iz religioznih hramova
mogla uznemiriti. Bih li sada imala dovoljno razumijevanja da
ostanem mirna, da ne prosuujem i dopustim drugima da
slijede svoj vlastiti put s mojim blagoslovom? Razumijevanje
je svitalo: svakoj osobi koju sretnemo automatski neto da
jemo, ali izabiremo to emo dati. Nae rijei i djela moraju
svjesno postavljati novu pozornicu za ivot kakvog elimo.
Iznenada je zapuhao vjetar. Zrak mi je obujmio tijelo poput
majeg jezika na mojoj ve izmuenoj koi. To je trajalo tek
nekoliko sekundi, ali nekako sam shvatila da potovanje tradi
cije i vrijednosti koje ne razumijem i s kojima se ne slaem,
nee biti lako, ali e biti vrlo korisno.
Te noi bio je pun mjesec, a mi smo se skupili oko vatre.
Lice nam je osvjetljavao naranasti plamen, a razgovor je
preao na hranu. Oni su me ispitivali, a ja sam se trudila odgo
voriti na svako pitanje vrlo iskreno. Pozorno su me sluali.
Priala sam im o jabukama, o tome kako smo stvorili hibridne
vrste, kako pijemo jabuni sok i spremamo pitu od jabuka.
88

Obeali su mi da e mi pronai divlju jabuku tako daje mogu

kuati. Saznala sam da su Pravi ljudi u osnovi vegetarijanci.
Stoljeima su slobodno jeli prirodno divlje voe, ioke, bo
bice, orahe i sjemenje. Povremeno jedu jaja i ribe ako se ta
hrana ukrsti s njihovim putem s jasnom svrhom da postane
dijelom njihovih tijela. Ne vole jesti stvari "s licem". Oduvijek
su mljeli ito, a prisiljeni su jesti meso tek od trenutka kad su
morali napustiti obalu i otii u Divljinu.
Opisala sam im restauraciju i hranu koju posluuju na ukra
enim tanjurima. Spomenula sam mesni umak. Zamisao ih je
zbunila. Zato prelijevati meso sa sokom? Pristala sam poka
zati im o emu se radi. Naravno, pri ruci nije bilo odgovarajue
posude. Nau kuhinju sainjavali su mali komadi mesa koje
smo obino poloili na pijesak nakon to bi odmaknuli era
vicu. Ponekad smo meso nataknuli na tapove. Tek rijetko
bismo s mesom, listovima i dragocjenom vodom napravili
nekakav umak. Pogledala sam naokolo, ugledala kou za spa
vanje na kojoj nije bilo dlaka i uz pomo Majstorice velje,
koja je uvijek oko vrata nosila posebnu vreicu s iglama od
kostiju, oblikovala posudu s podignutim rubovima. U njoj sam
rastopila mast te dodala malo sitno mljevenog papra, a zatim
vodu. Dodala sam jo i slane trave. Umak se zgusnuo pa sam ga
prelila na pripremljene komadie mesa neobine ivotinje koja
slii nakostrijeenom guteru. Umak je izazvao razliite izraze
lica i oprezne primjedbe. U tom trenutku u duhu sam se vratila
petnaest godina unatrag. Sudjelovala sam na natjecanju za naj
ljepu gospou Amerike. Jedan od uvjeta natjecanja bila je i
priprema originalnog jela. Dva tjedna samo sam kuhala. e
trnaest naih veera bilo je sastavljeno od procjenjivanja oku
sa, izgleda i sastava obroka te odluke za moguu pobjednicu.
Moja djeca nikad nisu odbila jesti, ali su uskoro postali vrlo
89

vjeti da mi diplomatski kau to misle o hrani. Izdrali su neke

neobine okuse da bi podrali svoju majku! Kad sam pobijedila
i postala "gospoa Kansasa", oduevljeno su zavikali: "Pobije
dili smo u kulinarskoj bitci!"
Sada sam taj isti izraz vidjela na licima mojih pustinjskih
sudruga. Zabavljali smo se u svemu to smo inili pa je i ovo
postalo izvorom smijeha. Budui da je njihova duhovna po
traga nazona u svemu to ine, nije me iznenadilo kad je netko
napomenuo da je umak simbolian za vrijednosni sustav mu
tanata. Umjesto da ive istinu, mutanti dozvoljavaju okol
nostima i uvjetima da prekriju univerzalni zakon mjeavinom
obiaja, materijalizma i nesigurnosti.
Zanimljivo je da nisam osjeala kako me tom primjedbom
netko kritizira ili procjenjuje. Oni nikad nisu procjenjivali
moje ljude, nisu tvrdili da su oni u krivu, a da je pleme u pravu.
Bilo je to vie kao da odrasla osoba promatra dijete kako
pokuava navui lijevu cipelu na desnu nogu. Tko moe rei da
s pogreno obuvenim cipelama ne moete hodati? Otekline i
uljevi takoer mogu biti dragocjena pouka! Ipak, odraslom i
mudrom ovjeku takva patnja izgleda nepotrebna.
Razgovarali smo takoer o roendanskim tortama i hladnim
slasticama. Njihova analogija za sladoled uinila mi se izni
mno snanom. Ukazivala je na to koliko se vremena unutar sto
godinjeg ivotnog vijeka mutanta potroi na umjetne, po
vrne, privremene i zaslaene nepotrebnosti. Malo se stvarnih
trenutaka troi na otkrivanje sebe i naeg vjenog bia.
Kad sam im priala o roendanskim proslavama, pozorno
su sluali. Priala sam i o tortama, pjesmama i darovima te o
jednoj svijei vie koja se pojavljuje na torti svake godine.
"Zato to radite?" pitali su. " M i proslavljamo kad se dogodi
neto posebno. Nema nieg posebnog u starenju. To ne za90

htijeva trud, to se dogaa samo!"

"Ako ne slavite kad starite", rekla sam, "to onda pro
slavljate?"
"Kad postanemo bolji", glasio je odgovor. "Slavimo ako
smo bolji i mudriji ove godine naspram prole. To zna samo ti
pa ti mora rei drugima kad je vrijeme za zabavu." Doista, to
je neto to me se duboko dojmilo!
Zapanjilo me obilje hrane koja je na raspolaganju u divljini,
a isto tako i injenica da se ona pojavljuje kad je potrebna. Suhi
predjeli koji su naizgled neplodni, odaju pogrean utisak. U
suhom tlu nalazi se sjeme s vrlo otpornom ovojnicom. Kad
padne kia, sjemenje puta korijenje i krajolik se mijenja. Ipak,
biljke zavravaju svoj cvjetni ciklus za samo nekoliko dana.
Vjetar raznosi sjeme i zemlja se vraa u svoj kruti, isueni ob
lik.
Na sjeveru i krajevima blie obali unutar pustinje ponekad
se mogu pronai suptropska podruja. Tamo smo objedovali
krepke obroke pripravljene iz neke vrste graha. Pronali smo
voe i slastan med za aj iz lupina divljeg sasafrasa. Ljutili
smo tanku koru drvea i rabili je za omatanje hrane i vakanje
jer njena aromatina svojstva ozdravljuju prehladu, glavobolju
i probleme sa sinusima. Listovi mnogih biljaka sadre ulja koja
djeluju protiv bakterija. Skupljaju tjelesno tkivo, izluuju para
zite iz crijeva i zdrave utrobu. Mlijena tekuina u stablima i
listovima nekih biljaka uklanja bradavice i kurje oi te ome
kava tvrdu kou na stopalima. Na raspologanju su im takoer
alkaloidi, primjerice kinin. Aromatine biljke namau u vodi
dok ne puste boju. Zatim ih utrljavaju u lea i prsni ko ili griju
te udiu njihove pare. ini se da iste krv, potiu djelovanje
limfnih lijezda i poveavaju imunitet. Malo drvo nalik vrbi
sadri mnoge znaajke aspirina. Rabe ga za unutarnje tekoe,
91

protiv bolova koji prate iaenje ili lom kostiju, za ubla

avanje bolova u miiima i zglobovima, a ozdravljuje i rane
na koi. Koru odreenog drvea rabe protiv proljeva, a smole
rastapaju u vodi i pripremaju sirup protiv kalja. lanovi ple
mena preteno su bili odlinog zdravlja. Kasnije sam saznala
da vau odreene cvjetne latice kojima uklanjaju bakterije
trbunog tifusa. To me navelo na misao da tvar koja je u lati
cama vjerojatno poboljava djelovanje imunolokog sustava i
djeluje slino naem cjepivu. Zasigurno znam da australska
pranica, vrsta velike gljive, sadri antikancerogenu tvar kalvacin koju ispituju nai znanstvenici. Pleme poznaje takoer akronicit, tvar koja razgrauje tumore, a dobivaju je takoer iz
kore drvea.
Prije mnogo stoljea otkrili su neobine znaajke jabuice
divljeg klokana. Suvremena medicina rabi je za dobivanje solasidina, steroida koji je sastavni dio kontracepcijskih tableta.
Starjeina mi je rekao da je za pleme Pravih ljudi novi ivot
vaan te da ga prihvaaju s ljubavlju i planski. Od samog
poetka novi ivot za njih je svjesni stvaralaki in. Roenje
djeteta znai da su jednoj dui pribavili zemaljsko tijelo. Ne
oekuje se, kao u naem drutvu, da su tijela besprijekorna. Ne
vidljivi dragulj iznutra je besprijekoran te prima pomo u za
jednikom radu na usavravanju i napretku.
inilo mi se da je njihov stav, ako bi ga preveli na nae
rijei, da je bolje pobaciti nego imati nevoljeno dijete. Sve due
koje izaberu iskustvo ljudskog postojanja bit e poaene
ivotom ako ne sad, onda u nekoj drugoj prirodi. Starjeina mi
je rekao da su slobodni spolni odnosi koji vladaju u nekim
plemenima, a koji nisu namijenjeni zaetku djece, vjerojatno
najdalji korak natrag kojeg je ovjeanstvo ikad uinilo. Oni
vjeruju da se duh naseli u fetus kad se on prvi put pokrene.
92

Mrtvoroeno dijete je tijelo u kojem se duh nije nastanio.

Pleme Pravih ljudi otkrilo je takoer i divlji duhan. U poseb
nim prilikama rabe ga za puenje lula. Koriste duhan kao
rijetku i posebnu biljku koja ne raste u izobilju, a moe stvoriti i
osjeaj ushienosti, pa i ovisnosti. Simbolino se rabi pri do
brodolici posjetitelju ili na poetku sastanaka. Njihov odnos
prema duhanu podsjetio me na odnos amerikih Indijanaca.
Moji su prijatelji esto govorili o zemlji po kojoj hodamo,
podsjeajui me da je ona prah naih predaka. Govorili su da
stvari ne umiru, ve se mijenjaju. Govorili su o tome kako se
ljudsko tijelo vraa u zemlju da bi hranilo biljke koje su izvor
zraka za ljude. Bili su svjesni dragocjenih molekula zraka koje
su potrebne ivotu i to mnogo vie od veine mojih amerikih
poznanika.
lanovi plemena Pravih ljudi imali su nevjerojatan vid. Pig
ment rutin koji se nalazi u biljkama koje rabe tvar je koja se rabi
u oftalmologiji za tretman osjetljivih kapilara i krvnih ilica u
oku.
Tisuama godina Australija je pripadala njima i ini se da su
dobro nauili kako hrana utjee na tijelo.
Problem s hranom koja raste u divljini je velik broj otrovnih
biljaka. Oni odmah znaju ega je previe. Nauili su kako uklo
niti otrovne dijelove, ali su mi ispriali kako je tuno to su
neka plemena natrag prihvatila agresivno ponaanje te imaju
povijest uporabe otrova protiv ljudskih neprijatelja.
Putujui sa skupinom moja su pitanja prihvatili kao iskrena i
potrebna za rast mog osobnog razumijevanja. Dodirnula sam
se i ljudoderstva. itala sam izvjetaje i ula ale bijelih Aus
tralaca koje se odnose na to da Praaustralci jedu ljude pa ak i
svoju vlastitu djecu. Pitala sam da li je to istina?
Da. Od poetka vremena ljudi su pokuavali sa svaim. ak
93

i na tom kontinentu to se nije moglo izbjei. Bilo je praaustralskih plemena s kraljevima, sa enskim vladaricama, onima koji
su krali ljude iz drugih skupina, pa i onih koji su jeli ljudsko
meso. Mutanti ubiju i odu, ostavljajui tijelo za sobom. Ljudo
deri ubijaju i rabe tijelo da bi odrali ivot. Svrha jedne sku
pine nije ni bolja ni loija nego svrha druge. Ubiti ovjeka, ne
ovisno o tome radi li se o zatiti, osveti, obiaju ili hrani, uvijek
je jedno te isto djelo. Ne ubiti drugog ovjeka ono je to
razlikuje prave ljude od mutiranih ljudskih stvorenja.
"U ratu nema moralnosti", rekli su. "Ljudoderi nisu nikad
dnevno ubili vie nego to mogu pojesti. U vaim ratovima
tisue su ubijene za nekoliko minuta. Moda bi bilo dobro
predloiti vaim voama da sukobljene strane pristanu na pet
minuta borbe. Zatim neka roditelji dou na bojno polje, sakupe
dijelove svoje djece, odnesu ih kui, ale za njima i neka ih
pokopaju. Nakon toga mogu se dogovoriti o jo pet minuta
borbe. A moda se i nee dogovoriti oko toga. Teko je pronai
smisao u neemu to je besmisleno."
Kad sam te veeri leala na tankoj koi koja je odvajala
moja usta i oi od pjeanog tla, razmiljala sam o tome kako je
ovjeanstvo jako napredovalo u jednom smjeru, a kako stra
no nazadovalo u drugom.

94

12
iva zakopana

nije bilo lako. Teko mi je bilo izgovarati plemenske rijei. Veinom su bile vrlo duge. Primjerice,
priali su mi o plemenu koje se zove Pitjantjatjara i drugom
koje se zove Yankuntjatjara. Mnogo je toga zvuilo jednako
sve dok nisam nauila pozorno sluati. Shvatila sam da se ak i
stru- njaci ne slau oko toga kako pisati praaustralske rijei.
Neki rabe veliko B, , D i G dok drugi u istim rijeima rabe P,
, T i K. Stvar je u tome da nema dobrog ili pogrenog naina
jer sami Praaustralci ne rabe abecedu. Nitko ne moe biti u
pravu u toj raspravi. Moj problem je bio u tome to je pleme s
kojim sam bila rabilo nazalne zvukove koje mi je bilo teko
izgovarati. Da bih izgovorila "ny", morala sam pritisnuti jezik
na stranji dio zubiju. Pokuajte na taj nain izgovoriti rije In
dijanac. Postoji takoer zvuk koji se proizvodi podizanjem
jezika i brzim coktanjem. Kad pjevaju, zvukovi su esto vrlo
njeni i glazbeni, ali nakon njih slijedi nagla i odsjeena buka.
Za pijesak rabe dvadeset razliitih rijei koje opisuju sastav,
tip i druge znaajke tla u Divljini. A l i , nekoliko rijei bilo je
lako poput rijei kupi za vodu. Zabavljali su se uei moje rijei
95

i bili su bolji u uenju mojih zvukova nego to sam ja bila u

uenju njihovih. Budui da su mi bili domaini, trudila sam se
da im olakam uenje. U knjigama koje mi je Geoff dao pisalo
je da postoji vie od dvije stotine razliitih praaustralskih jezika
i oko est stotina narjeja. Knjige nisu spominjale govor umom
i l i uporabu ruku. Nauila sam jedan grubi oblik znakovnog
jezika. Na taj smo nain najee priali tijekom dana jer su se
oni oigledno sporazumijevali umom i telepatijom tako da je
bilo pristojnije pokazati neto rukom nego prekinuti unutarnji
razgovor izgovorenom rijeju. Rabili smo univerzalne znakove
pokreta prstiju da bismo, primjerice, rekli "doi ovamo", ili
bismo podigli dlan za "stop", a prst preko usana oznaavao je
utnju. Prvih tjedana esto su mi rekli da budem tiha, ali sam na
posljetku nauila da ne pitam toliko i ekam da mi predaju
znanje.
Jednom sam se buno poeala kad me ugrizao insekt. Izaz
vala sam valove smijeha. Oponaali su moj pokret koji je u nji
hovom jeziku znaio da sam ugledala krokodila. Bili smo
najmanje tristo kilometara udaljeni od najblie movare.
Nakon nekoliko tjedana postala sam svjesna oiju koje bi
me pratile kad sam se udaljila od skupine. to je no bila tam
nija, oi su bile vee. Na kraju su sjenke postale dovoljno jasne
da sam ih lako prepoznala. Slijedio nas je opor divljih dinga.
Potrala sam natrag u taborite po prvi put istinski pre
straena te ispriala Oooti o svom otkriu. On je o tome izvijes
tio starjeinu, a zatim su nam se pridruili svi drugi. Strpljivo
sam ekala da ponu izgovarati rijei jer sam dotad ve nauila
da Pravi ljudi ne govore brzopleto; uvijek misle prije nego to
neto kau. Mogla sam polako izbrojiti do deset prije nego to
mi je Ooota prenio njihovu poruku. Problem je bio u mom tje
lesnom mirisu koji je postao odvratan. To je bilo tono. Mogla
96

sam sama sebe namirisati i vidjela sam reakcije na licima dru

gih ljudi. Na nesreu, nisam imala nikakvog rjeenja. Voda je
bila previe dragocjena da bismo je troili na kupanje, a kupa
onice nije bilo na raspolaganju. Moji tamnoputi sudruzi nisu
imali takvih problema. To je bio moj problem, a oni su patili
zbog toga. Miris je djelomice nastajao zbog ljutenja koe i energije koja mi je bila potrebna za sagorijevanje otrovnih ma
snih naslaga u tijelu. Oigledno sam dnevno gubila na teini.
Naravno, nisam imala parfema ni toaletnog papira, a bilo je tu
jo neto to sam primijetila. Nakon to bismo jeli oni bi otili u
pustinju i ispraznili crijeva, a njihov izmet nije imao tako
snaan miris kao to je to sluaj s otpadnim tvarima ljudi koji
ive mojim nainom ivota. Znala sam da e nakon pedeset go
dina moje "civilizirane" prehrane biti potrebno neko vrijeme
da uklonim otrove iz tijela, ali osjeala sam da je to mogue ako
ostanem s njima.
Nikad neu zaboraviti kako mi je starjeina objasnio situa
ciju i predloio rjeenje. Nisu bili zabrinuti za sebe jer su me
prihvatili u dobru i l i zlu. Nisu bili zabrinuti ni za nau sigur
nost; brinuli su se za jadne ivotinje. Zbunjivala sam ih. Ooota
mi je objasnio da dingosi vjeruju da pleme za sobom vue neki
smrdljivi komad mesa i to ih izluuje. Morala sam se nasmijati
jer je smrad bio doista poput starog hamburgera kojeg ste
ostavili na suncu.
Rekla sam da u prihvatiti njihovu pomo. Tako smo sljede
eg dana, na vrhuncu vruine, zajedno iskopali jarak pod ku
tom od 45 stupnjeva. Legla sam u njega, a oni su me potpuno
pokrili zemljom; vidjelo mi se samo lice. Napravili su mi
sjenku, a zatim su me ostavili tako nekih dva sata. Doista je
neobian osjeaj kad si tako zakopan, potpuno bespomoan i
nesposoban pokrenuti se. Jo jedno novo iskustvo. Da su otili
97

od mene bi ostao samo kostur. Isprva sam se brinula to e se

dogoditi ako bi mi se po licu proetao nekakav guter, zmija ili
pustinjski takor. Po prvi put u ivotu saznala sam kako se
osjeaju rtve paralize kad ele pokrenuti ruku i l i nogu, a one
ne odgovaraju. Meutim, kad sam se opustila i zatvorila oi,
usmjerila sam misli na oslobaanje otrova iz svojeg tijela i upi
janje dobrih, hladnih, osvjeavajuih i proiavajuih tvari iz
tla, vrijeme je prolazilo bre.
Sada mogu rei da cijenim staru izreku: "Potreba je majka
stvaralatva."
Djelovalo je! Smrad smo ostavili u pijesku iza sebe.

98

13
Iscjeljivanje

se kino razdoblje. Tog smo dana primijetili

oblak koji nas je neko vrijeme pratio. Bio je to rijedak i dra
gocjen prizor. Povremeno smo ak hodali pod velikom sjenom
pa nam se nudio pogled koji kini mrav ima pod onom izme.
Bilo je divno boraviti meu odraslim ljudima koji nisu izgubili
osjeaj za djeju radost. Istrali bi pred sjenku u sjajnu sunevu
svjetlost i rugali se oblaku. Izazivali su ga govorei da su noge
vjetra koji ga nosi sporije od njihovih. Zatim bi se vratili natrag
u sjenku i govorili mi kako je prekrasan dar svjeeg zraka koji
nam danas daje boanska Jednost. Dan je bio ljubak i zaigran.
Meutim, kasno poslijepodne dogodilo se neto tragino i l i se
barem meni u tom trenutku tako inilo.
U skupini je bio mlad mukarac srednjih tridesetih godina.
Ime mu je bilo Veliki lovac na kamenje. Bio je nadaren za
traenje dragocjenog kamenja. Tek nedavno je svojem imenu
dodao pridjev "veliki" jer je tijekom godina razvio posebnu
vjetinu nalaenja velianstveno velikih opala pa ak i komada
zlata u naputenim rudnicima. U prolosti su Pravi ljudi sma
trali da je drago kamenje nepotrebno. Ne moe ga jesti, a
99

budui da nema trita pomou njega ne moe kupiti nita za

jelo. Vrijednost mu je bila jedino u ljepoti i mogunosti upo
rabe. S vremenom su primijetili kako bijeli ovjek iznimno
cijeni drago kamenje. To ih je zapanjilo ak i vie nego zami
sao o prodaji i kupovanju zemlje. Drago kamenje im je omogu
avalo financiranje plemenskog izviaa koji je povremeno
odlazio u grad i vraao se s izvjetajem. Veliki lovac na kame
nje nikad se nije pribliavao rudnicima u kojima se jo radilo
jer su ih u prolosti lovili i prisiljavali na rad u njima. Uhvatili
bi ih u ponedjeljak i ne bi ih pustili do kraja tjedna. etvero od
petero ljudi bi na taj nain umrlo. Obino bi ih optuili za neki
zloin tako da bi bili prisiljeni odraditi svoju kaznu. Postavili bi
im normu koja je esto bila tako velika da bi zarobljenik morao
pozvati enu i djecu uz pomo kojih bi je ispunio. Bilo je vrlo
lako produiti kaznu. Nije bilo izlaza. Naravno, to poniavanje
ljudskog ivota bilo je sasvim legalno.
Tog odreenog dana Veliki lovac na kamenje hodao je po
rubu nasipa pa mu se zemlja pod nogama odronila. Pao je na
stijenu desetak metara nie. Zemljite po kojem smo hodali za
pravo su inile prirodno izglaene granitne ploe. Moja su sto
pala do tada ve bila prevuena debelim slojem ronate koe te
su poela sliiti obliku kopita ba kao i kod mojih suputnika.
Debeli sloj mrtvog tkiva omoguavao mi je udobno hodanje po
nazubljenom kamenju. Mislila sam samo na noge. Sjeala sam
se kunog ormara punog cipela, sportske obue i obue za
planinarenje. Iznenada sam zaula krik Velikog lovca na ka
menje koji se strmoglavio u prazninu. Nahrupili smo do ruba i
pogledali prema dolje. Leao je nepomino, a vidjeli smo i
tamnu lokvu krvi. Nekolicina nas spustilo se dolje. Podigli su
ga prenosei iz ruke u ruku i za nekoliko trenutaka ponovo je
bio s nama na vrhu. Sumnjam da bi bilo bre ak i da je doletio
100

gore. Ruke ljudi izgledale su poput gusjenica na tekuoj traci.

Kad su ga polegli na glatku, stjenovitu povrinu na vrhu, do
bro smo promotrili njegovu ozljedu. Imao je vrlo teak, sloen
prijelom potkoljenice. Kost je virila kroz kou boje mlijene
okolade poput runog, velikog klina. Stegno su mu odmah
privezali trakom za kosu. Iscjelitelj i Isjeliteljka stali su svaki s
jedne strane ranjenika. Ostali su poeli pripremati taborite za
no.
Primicala sam se sve blie i blie sve dok se nisam nala do
leeeg tijela. "Mogu li promatrati?" pitala sam. Iscjelitelj je
pokretao svoje ruke gore-dolje iznad povrijeene noge u nje
nim pokretima - isprva usporedno, a zatim kreui se od vrha
do dna jednom rukom dok je drugu pokretao u suprotnom
smjeru. Iscjeliteljka mi se nasmijeila i neto rekla Oooti. On
mi je prenio njene rijei.
"To je za tebe", objasnio je. "Reeno nam je da si ti isjelitelj
ka za svoje ljude."
"Pa, pretpostavljam", odgovorila sam. Nikad se nisam zbli
ila sa zamisli da zdravlje dolazi od lijenika i njegove torbe
pune trikova jer sam prije mnogo godina, oboljevi od djeje
paralize, spoznala da ono dolazi iz samo jednog izvora. L i
jenici mogu pomoi tijelu uklanjajui strane tvari, dati lijek i
namjestiti kosti, ali to ne znai da e tijelo ozdraviti. Zapravo
sam uvjerena da nikada, nigdje, ni u jednom povijesnom razdo
blju i ni u jednoj zemlji nije bilo lijenika koji bi neto izlijeio.
Lijenik je u ovjeku. U najboljem sluaju lijenici su ljudi koji
prepoznaju svoj talenat, razviju ga i imaju dovoljno sree da
mogu sluiti zajednici inei ono to najbolje znaju i vole.
Meutim, sada nije bilo vremena za dulje razgovore. Prihvatila
sam Oootin izbor rijei i sloila se s njim da me u mojem
narodu smatraju lijenikom.
101

Rekli su mi da kretanje ruku gore-dolje nad ranom bez do

dirivanja predstavlja nain obnavljanja prethodnog obrasca
zdrave noge. To e ukloniti oticanje tijekom razdoblja lije
enja. Iscjelitelj je poticao sjeanje kosti i prihvaanje prave
naravi njenog zdravog stanja. To je smanjivalo ok stvoren lo
mom te mijenjanjem poloaja u kojem je bila trideset godina.
Oni su "razgovarali" sa slomljenom kosti.
Zatim su tri glavna sudionika ove drame - Iscjelitelj, Iscjeliteljka i pacijent istodobno progovorili. Bilo je to slino molitvi.
Iscjelitelj je rukama obuhvatio gleanj. Nije izgledalo da se
dotie noge niti da je natee. Iscjeliteljka se na jednak nain
posvetila koljenu. Pjevali su i mrmljali. Zatim su u jednom tre
nutku svi podigli glasove i neto viknuli. Mora da su uporabili"
neku vrstu sile, ali nisam mogla vidjeti nikakvo povlaenje.
Kost se jednostavno vratila u rupu iz koje je izila. Iscjelitelj je
rastrganu kou pritisnuo natrag na mjesto i dao znak Iscjelitelj
ici koja je poela odvezivati neobinu dugu cijev koju je uvijek
nosila sa sobom.
Kad sam je prije nekoliko dana zapitala o tome kako si ene
pomau kod menstruacije, pokazala mi je male jastuke nai
njene iz trske, slame i tankih ptijih pera. Nakon toga sam s
vremena na vrijeme primjeivala kako poneka ena naputa
skupinu i sreuje to je potrebno. Mokre jastuie zakapale su
poput maki koje zakapaju svoje izluevine. Ponekad sam
primijetila da bi ena koja se vraala iz pustinje u rukama neto
nosila. To bi predala Iscjeliteljici koja bi otvarala poklopac
duge cijevi obloene liem biljaka s kojima su lijeili moje
nauljane i ozlijeene noge i svakodnevne opekotine, te stavila
to u nju. Ponekad sam bila u neposrednoj blizini i osjetila
straan smrad. Na posljetku sam otkrila da su joj ene donosile
velike ugruke krvi.
102

Toga dana Iscjeliteljica nije otvorila cijev od gore, ve odo

zdo. Nije bilo smrada. Nita nisam osjetila. Stisnula je cijev ru
kama, a iz nje je izila crna smola. Bila je vrlo gusta i ljeskala
se. S njom je slijepila rubove rane. Doslovno ih je prilijepila na
mjesto, a zatim ih premazala sa smolom. Nije bilo zavoja,
poveza, daica ili avova.
Nakon to smo zavrili s ranom, posvetili smo se jelu. Na
veer su se moji suputnici izmjenjivali pazei na Velikog lovca
na kamenje. Glavu bi mu uzeli u naruje tako da je mogao bolje
vidjeti iz leeeg stava. I ja sam dola na red. eljela sam usta
noviti ima li groznicu. Takoer sam eljela dodirivati ga i biti u
blizini osobe koja se oigledno sloila proi kroz ovu demon
straciju iscjeljenja zbog mene. Drei glavu u mom krilu po
gledao je nagore i namignuo mi.
Sljedeeg jutra Veliki lovac na kamenje ustao je i hodao s
nama. Nije bilo ni traga epanju. Ritual kroz koji su proli,
reeno mi je, zacijelio je slomljenu kost i sprjeio naticanje.
Djelovalo je! Nekoliko dana paljivo sam promatrala njegovu
nogu i vidjela kako se prirodna crna tvar sui i otpada. Za pet
dana vie je nije bilo; ostao je samo tanki oiljak gdje je kost
probila kou. Taj je ovjek teio nekih sedamdeset kilograma.
Za mene je do dananjeg dana ostalo udo kako se uope podi
gao bez pomoi i oslonio na potpuno slomljenu kost, a da ona
nije izila natrag kroz nogu. Znala sam da je pleme vrlo zdravo,
a ini se da posjeduju poseban dar takoer i za hitne sluajeve.
Ti ljudi s darom za lijeenje nikad nisu prouavali bioke
miju ili patologiju, ali su bili predani istini i dobrom osjeaju.
Iscjeliteljica me pitala: "Zna li kako je duga vjenost?"
"Da", rekla sam. "Znam."
"Jesi li sigurna?"
"Da, sigurna sam", odgovorila sam.
103

"Onda u ti rei jo neto. Ljudi su samo duhovi koji

posjeuju ovaj svijet. Svi duhovi su vjena bia. Susreti s dru
gim ljudima su iskustva, a sva iskustva su vjene veze. Pravi
ljudi zatvaraju krug svakog iskustva. Ne ostavljamo nedovre
ne krajeve kao to ine mutanti. Ako napusti neku osobu s
loim osjeajem u srcu, taj krug nije zatvoren i ponovit e ti se
kasnije. Nee patiti samo jednom ve ponovo i ponovo sve
dok ne naui. Dobro je promatrati, uiti i postati mudriji zbog
onog to se dogodilo. Dobro je zahvaljivati se, kako ti kae
blagoslivljati i otii u miru."
Ne znam da li je potkoljenica tog ovjeka tako brzo srasla ili
ne. Nije bilo rentgena da bi to ispitala. On je samo ovjek, ne
superovjek, ali meni to nije bilo vano. Nije osjeao nikakvu
bol, nije bilo naknadnih reakcija i za njega i sve druge to
iskustvo je zavrilo pa smo nastavili u miru i s nadom da smo
postali mudriji. Krug je bio zatvoren. Tome se vie nije prida
vala pozornost, energija i l i vrijeme.
Ooota mi je rekao da oni nisu namjerno izazvali nezgodu.
Samo su zatraili iskustvo iz kojeg bi mogla nauiti o iscje
ljenju svjedoei mu, naravno, ako je to za najvie dobro sveg
ivota posvuda. Nisu znali to e se dogoditi niti kome, ali su
bili spremni omoguiti mi iskustvo. Kad se to dogodilo bili su
zahvalni za dar kojeg su mogli podijeliti s jednim mutantom.
I ja sam bila zahvalna to mi je bilo omogueno zaviriti u
djevianski duh tih tzv. neciviliziranih ljudi. eljela sam naui
ti vie o njihovim tehnikama lijeenja, ali nisam eljela preu
zeti odgovornost za dodatne tekoe koje bi to njima izazvalo.
Bilo mi je jasno da je preivljavanje u Divljini dovoljna teko
a sama po sebi.
Morala sam znati da mi itaju misli i da znaju to traim
prije nego to bih to izgovorila. Te smo veeri na dugako ras104

pravljali o vezi izmeu tijela i onog to je u nama vjeno te o

novim vidovima lijeenja kojih se prije nismo dodirivali, a to je
uloga osjeaja i srca.
Oni vjeruju da zapisujemo osjeaje koji u nama prevlada
vaju. Oni se "zapisuju" u svaku stanicu tijela, u bit nae osob
nosti, u na duh i nae vjeno jastvo. Neke religije govore o
tome da je potrebno nahraniti gladne i napojiti edne, a ovo
pleme Praaustralaca smatra da hrana i pie pa ak i osoba kojoj
se daje nisu vani. Ono to se biljei je osjeaj koji doivljavate
kad otvoreno i s ljubavlju dajete. Dati vodu umiruoj biljci ili
ivotinji, ohrabriti nekoga i l i mu neto dati prua jednako to
liko prosvjetljenja u smislu poznavanja ivota i naeg Stvori
telja kao to je to sluaj u davanju materijalnih stvari onima ko
jima su potrebne. Ovu razinu postojanja naputamo s potpunim
zapisima o svojim osjeajima. Ono to je vano je nevidljivi,
netjelesni osjeaj koji ispunjava vjeni dio nas. Djelovanje je
samo provodnik pomou kojeg se osjeaj, namjera prenosi do
oitovanja.
Dvoje prirodnih lijenika koji su juer namjestili kost djelo
vali su odailjui misao o savrenstvu u smjeru ozlijeenog
tijela. Nisu radili samo rukama ve duhom i srcem. Pacijent je
bio otvoren i spreman primiti cjelovitost te je vjerovao u pot
puni i trenutni oporavak. S moje toke gledita to je bilo udo,
ali se oigledno radilo o normalnoj stvari s motrita plemena.
Poela sam se pitati koliko patnje, bolesti i rtvi nastaje zbog
emocionalnog programiranja, naravno, ne na svjesnoj razini
nego na nekoj razini koje nismo svjesni.
Sto bi se dogodilo u suvremenom svijetu kad bi lijenici
uloili jednaku koliinu vjere u sposobnost iscjeljivanja ljud
skog tijela kao to ulau u lijekove i operacije? Sve sam vie
shvaala vanost veze izmeu lijenika i pacijenta. Ako l i 105

jenik ne vjeruje da e osoba ozdraviti, samo to uvjerenje moe

sprijeiti oporavak. Odavno sam ve nauila da, kad lijenik
pacijentu kae da za njegovu bolest nema lijeka, to zapravo
znai da, u smislu lijenikovog obrazovanja, nema dostupne
obavijesti koja bi govorila o lijeku. To ne znai da doista nema
lijeka. Ako je bilo tko prije toga preivio isti poremeaj, to
znai da tijelo oito ima sposobnost iscijeliti se. Tijekom duge
rasprave s Iscjeliteljem i Iscjeliteljkom otkrila sam nevjero
jatno novo motrite naspram zdravlja i bolesti. "Ozdravljenje
nema apsolutno nita zajednikog s vremenom", reeno mi je.
"Iscjeljenje, ba kao i bolest dogaaju se u jednom trenutku."
Moje tumaenje onog to su mi rekli bilo je u smislu tjelesne
cjeline i zdravlja na staninoj razini gdje se u trenutku, u
odreenom dijelu neke stanice dogaa poremeaj. Moda su
potrebni mjeseci ili godine da bi se pojavili simptomi i po
stavila dijagnoza. Ozdravljenje je obrnuti proces. Bolestan si,
tvoje zdravlje opada, a zatim ovisno o tome u kom drutvu
ivi, prima neku vrstu tretmana. U jednom odreenom tre
nutku tijelo se prestaje kretati silaznom crtom i kree koracima
ozdravljenja. Pleme Pravih ljudi vjeruje da nismo sluajne
rtve bolesti te da je tijelo samo sredstvo kojim via razina nae
vjene svijesti razgovara s naom osobnou. Usporavanje
tijela omoguava nam da se ogledamo oko sebe i analiziramo
ono to je doista vano iscijeliti: loe odnose, sustav uvjerenja,
potisnute tumore straha, slabu vjeru u Stvoritelja, grube osje
aje, beutnost itd.
Pomislila sam na amerike lijenike koji pacijente s rakom
tretiraju pozitivnim mislenim obrascima. Uglavnom nisu po
pularni u svojim strukovnim zajednicama. Ono to istrauju
previe je "novo". Preda mnom je bio primjer najstarijeg naro
da na svijetu koji rabi tehnike ouvane tijekom mnogih tisu106

ljea, a koje su dokazale svoju vrijednost. A ipak, mi tzv. civi

lizirani ljudi ne elimo rabiti obrasce pozitivnog miljenja jer
bi to mogla biti prevara te se oprezno slaemo da je bolje
priekati i vidjeti kako to djeluje kod raznih sluajeva. Kada je
teko bolesni mutant proao sve dostupne tretmane i na rubu je
smrti, lijenik obavjetava obitelj daje uinio sve to je mogao.
To je istina, mnogo puta sam ula tu reenicu: "ao mi je, ne
mogu vie nita uiniti. Sada je sve u Bojim rukama." Upravo
je smijeno kako mi sada te rijei izgledaju zaostalima.
Ne vjerujem da Pravi ljudi imaju nadljudske sposobnosti s
kojima lijee ozljede i bolesti. Iskreno vjerujem da sve to oni
ine moe biti znanstveno objanjeno. Radi se jednostavno o
tome da se mi silno trudimo razviti strojeve koji e umjesto nas
neto raditi. Pravi ljudi su dokaz da se sve to moe uiniti bez
elektrinih kablova.
ovjeanstvo luta naokolo, natjee se i bori, a na austral
skom kontinentu primjenjuju se najprofinjenije suvremene
zdravstvene tehnike i to samo nekoliko tisua kilometara od
starodrevnih tehnika koje otpoetka vremena spaavaju ljud
ske ivote. Moda emo se jednog dana povezati i nadopuniti
krug znanja.
To e biti pravi dan za svjetsku proslavu!

107

Totemi

dana vjetar je promijenio smjer i dobio na snazi.

S mukom smo probijali put kroz pjeane oblake. Nai tragovi
na tlu u trenutku su bili izbrisani. Naprezala sam oi da bih vid
jela kroz crveni prah kao da sam gledala kroz lee obojene
krvlju. Konano smo pronali utoite pod stjenovitim grebe
nom. Skupili smo se pod njim da bi se zatitili od naleta vjetra i
praine. Zavili smo se u koe i sjeli jedan do drugog.
"Kakav je zapravo va odnos sa ivotinjskim kraljevstvom?
Jesu li ivotinje vai totemi, simboli koji vas podsjeaju na
pretke?" upitala sam.
"Svi smo jedno", glasio je odgovor. "Iz slabosti se uimo
moi."
Rekli su mi da ih smei sokol, koji nas je cijelo vrijeme
slijedio podsjea da ponekad vjerujemo samo u ono to vidimo
pred nosom. Kad bismo se samo podigli i odletjeli malo vie,
otkrili bismo da je slika mnogo ira. Rekli su mi da mutanti
umiru u pustinji zato to ne vide vodu, razljute se, postanu
oajni i zapravo umru zbog svojih osjeaja.
109

Pleme Pravih ljudi smatra da se ovjeanstvo kao svjetska

obitelj mora jo mnogo razvijati. Vjeruju da se svemir razvija i
da kao takav ne predstavlja zavren posao. Ljudi se previe
trude postojati da bi postali bia.
Priali su mi o klokanu - tihom, obino njenom stvorenju
koje naraste od pola metra pa do preko dva metra visine i ima
ga u svim bojama, od zemljane i bakrenocrvene pa do njeno
srebrnosive. Kad se rodi, crveni klokan velik je poput graha, a
kad odraste vii je od dva metra. Oni smatraju da mutanti pre
vie pozornosti pridaju boji koe i tjelesnom obliku. Najva
nija klokanova pouka je da on nikad ne hoda natrake. To za
njega nije mogue. Uvijek se kree naprijed, ak i ako je to u
krugovima! Njegov dugi rep je poput stabla i nosi svu njegovu
tjelesnu teinu. Mnogi ljudi izabiru klokana za totem jer osje
aju s njim bliskost i potrebu za stvaranjem ravnotee u sebi.
Sviala mi se zamisao o promatranju svoje prolosti te spozna
ja da ak i onda kada sam donosila pogrene odluke, na nekoj
razini mojeg bia to je bilo najbolje to sam mogla uiniti u to
vrijeme. Dugorono, i greke su korak naprijed. Klokani tako
er kontroliraju svoje razmnoavanje i ne ine to ako tako
zahtijevaju prirodne okolnosti.
Zmija je takoer vrlo pouna posebice ako promatramo
njeno esto odbacivanje vanjskog sloja koe. U ivotu ste malo
nauili ako su vaa uvjerenja sa trideset sedam godina jednaka
onima koje ste imali sa sedam godina starosti. Stare zamisli,
obiaji i miljenja pa ak i stari sudruzi moraju se napustiti. To
je ponekad vrlo teko. Kad zmija odbaci svoju kou, nije ni
bolja ni gora. Ona ini samo ono to mora. Ne moete oekivati
nove stvari ako za njih ne osigurate prostor. ovjek koji odbaci
staru prtljagu osjea se mlaim i tako izgleda. Naravno, on nije
mlai u doslovnom smislu. Pravi ljudi na tu su se zamisao nas110

mijali jer se njima brojenje godina ionako ini besmislenim.

Zmija je majstor arma i moi. Dobro je imati oboje iako vas to
moe unititi ako je pretjerano. Otrov mnogih zmija moe se
rabiti za ubijanje ljudi. Pritom je vrlo uinkovit, ali ga, kao i
kod mnogih drugih sluajeva, moemo rabiti u korisne svrhe
poput pomoi ovjeku koji je pao u veliki mravinjak ili su ga
izbole pele. Pravi ljudi potuju zmijinu potrebu za privatnou
koju prepoznaju i u sebi.
Emu je velika, snana ptica bez krila. Hrani se voem i na taj
nain pridonosi etvi - izmetom iri sjeme iz kojeg ono vrlo
brzo naraste. Lijee velika zelenocrna jaja i predstavlja totem
plodnosti.
Dupin je vrlo drag plemenu Pravih ljudi iako imaju ogra
nien pristup morskoj obali. Dupin je prvo stvorenje s kojim su
mogli razgovarati umom i on ukazuje da se ivot moe ivjeti
sretno i slobodno. Od tog majstora igre nauili su da nema nat
jecanja, nema pobjednika i gubitnika, samo zabava za sve.
Pauk nas poduava da ne smijemo biti lakomi te nam poka
zuje kako potrebni predmeti mogu biti lijepi pa ak i um
jetniki. Osim toga, pauk nas poduava da se ne smijemo pre
vie baviti sami sobom.
Razgovarali smo o poukama koje nam pruaju mravi, zee
vi, guteri pa ak i australski divlji konj. Kad sam spomenula
istrebljenje pojedinih ivotinja, pitali su me jesu li mutanti
svjesni da kraj svake vrste predstavlja korak blie kraju ovje
anstva.
Pjeana oluja konano je zavrila. Iskopali smo se van. Za
tim su mi rekli da su izabrali ivotinju koja mi je najsrodnija.
Odluku su donijeli promatrajui moju sjenku, ponaanje i hod
kojeg sam poprimila nakon to su moja stopala otvrdjela. Rekli
su mi da e za mene nacrtati tu ivotinju u pijesku. Sunce mi je
111

poput reflektora svijetlilo u oi, a oni su prstima ruku i nogu

poput olovke crtali. Najprije se pojavio obris glave, a netko mu
je dodao mala okrugla uha. Promotrili su moj nos, a zatim nje
gov oblik prenijeli u pijesak. ena duha nacrtala je oi i rekla
da su jednake boje mojima. Zatim su dodali tokaste oznake, a
ja sam se naalila rekavi da mi je tijelo prekriveno pjegama.
"Ne poznamo tu ivotinju", rekli su. "U Australiji je nema."
Smatrali su da je enka te moda mitske vrste bila lovac te
da je sama putovala veinu vremena. Od njene vlastite sigur
nosti vanija joj je bila sigurnost mladih. Zatim je Ooota
smijui se dodao: "Kad su njene potrebe zadovoljene, ljubazna
je i njena, ali ne oklijeva uporabiti svoje otre zube."
Pogledala sam dovrenu sliku i prepoznala leoparda. "Da",
rekla sam. "Poznajem tu ivotinju." Nije mi bilo teko pre
poznati se u obiajima i porukama velike make.
Sjeam se kako je mirna i tiha bila ta no i kako sam pomis
lila da se ak i smei sokol odmara.
Polumjesec je visio na jasnom nebu, a ja sam shvatila da je
dan proao u razgovoru, a ne u hodanju.

112

15
Ptice

ptijih snova stupila je u jutarnji krug. Ponudila se

da svoj dar podijeli s grupom ako je to u najboljem interesu za
sve. Ako bi bilo, Boanska jednost pruit e priliku za to. Ve
dva i l i tri tjedna nismo vidjeli nijednu pticu osim mog vjernog
prijatelja, smeeg sokola s tamnim krilima koji se strmoglavo
sputao nad nas i dosljedno kruio oko moje glave.
lanovi plemena oduevljeno su prihvatili prijedlog pa sam
ak i ja povjerovala da e se ptice pojaviti ako nam je to
namijenjeno.
Naranasta suneva svjetlost preplavila je polovicu uda
ljenih planina kad smo ih ugledali kako lete prema nama. Bilo
je to jato vrlo arenih ptica veih od dugorepih papiga koje sam
nekada imala u krletki kod kue, ali slinih boja. Bilo ih je tako
mnogo da se nebo teko vidjelo izmeu njihovih krila. Odjed
nom se meu njihove glasove umijeao sikui zvuk bume
ranga. Zvualo je kao da bi ptice ustrajno i glasno zahtijevale:
"Ja, ja, ja!" Dvije i l i tri pale su s neba. Nijedna se nije muila.
Bile su mrtve u trenutku.
Te smo veeri pripravili slastan obrok, a lanovi plemena
113

razdijelili su areno perje. Uporabili su ih za trake za kosu, tit

nike za grudi i jastuie koje su ene rabile tijekom mjesenice. Meso smo pojeli. Mozak su izvadili i spremili. Kasnije
e ga posuiti i moda pomijeati s biljnim lijekovima, od
nosno uporabiti za ulje. Neto ptijih ostataka prepustili su
skupini divljih dinga koja nas je s vremena na vrijeme slijedila.
Nije bilo otpadaka. Sve se vratilo prirodi i zemlji. Iza pi
knika nije ostalo ni najmanjeg traga; zapravo to je vrijedilo za
sva mjesta gdje smo noili i jeli.
Bili su majstori spajanja sa svemirom; uporabili su ga, ali ga
nisu poremetili.

114

16
ivanje

smo s jelom za taj dan. Od vatre je ostao samo

ar i u beskrajno nebo nad nama ponekad su sunule iskre.
Nekolicina nas je sjedila u krugu oko eravice. Kao i mnogi
ameriki Indijanci i australski domoroci vjeruju da je vano
sjediti u krugu i promatrati druge lanove skupine, posebno
osobu koja sjedi tono nasuprot tebi. Ta osoba je duhovni odraz
tebe samog. Ono to vidi u toj osobi i to cijeni su znaajke
koje eli uiniti izraenijima u sebi. Djelovanje, izgled i po
naanje koje ti se ne svia ono je na emu mora raditi. Ne
moe presuditi to je dobro i l i loe u drugima ako na odre
enoj razini ne posjeduje istu snagu ili slabost. Razlikuje se
samo stupanj samodiscipline i naina izraavanja. Pleme vje
ruje da se mogue mijenjati samo u skladu s vlastitom odlukom
te da svaki ovjek moe promijeniti bilo koji vid svoje osob
nosti. Nema granica onome to moemo otpustiti ili stei. Oni
takoer vjeruju da jedini pravi utjecaj kojeg imate na druge
ljude je putem vlastitog ivota i naina na koji djelujemo.
Takvo uvjerenje ih potie da se svakodnevno trude postati bo
ljima.
115

Sjedila sam nasuprot Majstorice velje. Pognutom glavom

predano se posvetila radu. Neto ranije tog dana Veliki lovac
na kamenje pristupio joj je jer mu je na tlo iznenada pala po
suda za vodu koju je nosio opasanu oko struka. Na svu sreu,
klokanov mjehur pun dragocjenog tovara nije se otetio; pukla
je kona traka s kojom je bio privezan.
Kad je Majstorica velja zubima pregrizla prirodni konac,
opazila sam da su joj zubi do polovice istroeni. Podigla je
glavu i rekla: "Zanimljivo je to, mutanti i starenje. Rad, kojeg
starenjem vie ne moe obavljati. Ograniena korisnost."
"Nikad prestar da bi izgubio vrijednost", netko je dodao.
"Izgleda da je mutante posao poeo ugroavati. Razvio se
zato da bi vai ljudi dobili bolje proizvode i kao nain da izraze
svoje individualne talente, a zatim je postao dio vaeg nova
nog sustava. A l i , dananji cilj poslovnog svijeta je ostati u po
slu. To je nama udno jer na proizvod gledamo kao na neto
stvarno, i ljudi su za nas stvarni, ali posao nije. Posao je samo
zamisao, a ipak je cilj vaeg posla preivjeti u poslu. Teko
nam je razumjeti takva uvjerenja", govorila je Majstorica ve
lja. Ispriala sam im o vladinom sustavu slobodnog podu
zetnitva, privatnom vlasnitvu, poslovnim udruenjima, di
onicama i obveznicama, potpori za nezaposlene, drutvenoj
sigurnosti i sindikatima. Ispriala sam im to sam znala o
ruskom ureenju i kako se kineska i japanska ekonomija razli
kuju od amerike. Drala sam neka predavanja u Brazilu, ri
Lanki, Danskoj i ostaloj Europi tako da sam im ispriala neto
o ivotu u tim zemljama. Priala sam im o industriji i njenim
proizvodima. Sloili su se da su automobili korisna prometna
sredstva. Ipak, smatrali su da nisu vrijedni ropskog otplaiva
nja, a ni mogunosti nezgoda nakon kojih slijede rasprave, ne
prijateljstva, a problem je naravno i ograniena pustinjska voda
116

koju je potrebno dijeliti s etiri kotaa. Osim toga, oni se nikud

ne ure.
Promatrala sam Majstoricu velju koja je sjedila nasuprot
meni. Posjedovala je mnotvo iznimnih, divljenja vrijednih
znaajki. Bila je dobro upoznata sa povijeu svijeta pa ak i sa
trenutnim dogaajima, a ipak nikad nije nauila itati i pisati.
Bila je stvaralaka. Primijetila sam da je ponudila pomo Ve
likom lovcu na kamenje prije nego to je on to zatraio. Bila je
to ena sa svrhom; ivjela je tu svrhu. Istina je: mnogo sam
nauila promatrajui osobu koja je u krugu sjedila nasuprot
meni.
Pitala sam se to ona misli o meni. Kad smo oblikovali krug,
netko je uvijek sjedio nasuprot meni, ali nikad se nisu borili za
to mjesto. Moja glavna mana, znala sam, bilo je to previe is
pitujem. Morala sam se podsjeati da se nalazim meu ljudima
koji su spremni otvoreno dijeliti svoje znanje te da e me, kad
doe pravo vrijeme, zasigurno prihvatiti. Vjerojatno su na
mene gledali kao na neko problematino dijete.
Kad smo te noi legli, razmiljala sam o njenim rijeima.
Posao je samo dogovor i ne moe biti stvaran, a ipak je cilj mili
juna ljudi ostati u poslu neovisno od posljedica za ljude, od
nosno proizvoda i l i usluge! Bila je to vrlo bistra primjedba za
nekog tko nije nikad itao novine, gledao televiziju ili sluao
radio. U tom trenutku sam eljela da itav svijet uje tu enu.
Moda bi bilo bolje da ovu zemlju ne zovu Divljina ve
sredite ovjeanstva.

117

17
Medicina glazbe

lanova skupine savladalo je medicinu glazbe. Rije "medicina" ponekad se rabila u prijevodima, ali se
nije nuno odnosila na zdravstveni tretman, niti je bila pove
zana samo sa tjelesnim zdravljem. Medicina je bila neto dobro
ime ovjek pridonosi cjelokupnoj dobrobiti zajednice. Ooota
mi je objasnio da je dobro biti nadaren, odnosno posjedovati
medicinu, za namjetanje slomljenih kostiju, ali to nije bilo
bolje i l i loije od nadarenosti za bliskost s plodnou i jajima.
Oboje je potrebno i oboje je posve osobno. Sloila sam se i
veselila buduem obroku od jaja.
Tog su mi dana rekli da emo odrati veliki koncert. Sa so
bom nismo nosili glazbenih instrumenata, ali ve sam odavno
prestala ispitivati kako i kada e se neto pojaviti na naem
putu.
Kad smo tog popodneva hodali kroz kanjon, osjetila sam
rastue oduevljenje mojih suputnika. Kanjon je bio uzak,
moda kakva etiri metra, a stijene su se dizale est metara u
visinu. Zaustavili smo se da bismo prenoili, a dok su ostali pri
premali obrok od biljaka i insekata, glazbenici su postavljali
119

pozornicu. U blizini su rasle biljke s plodovima u obliku lonca.

Odrezali su im vrhove i izdubili vlanu bjeliastu sr koju smo
pojeli. Velike sjemenke koje su se nalazile u tikvi odloili smo
na stranu. Preko plodova su napeli koe za spavanje te na taj
nain dobili odline udaraljke.
U blizini je lealo staro suho stablo koje je djelomice bilo
zauzeto termitima. Odlomili su jednu granu i izbacili insekte.
Takoer su oistili pijesak i na taj nain dobili dugu uplju
cijev. Uinilo mi se da svjedoim izradi Gabrijelove trube.
Kasnije sam saznala da se radi o glazbalu koje Australci nazi
vaju didjeridoo. Kad u njega puhne, zauju se niski glazbeni
tonovi.
Jedan od glazbenika poeo je lupkati palicama, a drugi
kamenjem pa su uspostavili ritam. Koice objeene na niti
stvarale su zvuk zvonaca. Jedan mukarac je na ue privezao
komad ravnog drveta po kojem je udarao i stvarao zagluujuu
buku. Spretno su nadzirali poveanje i pad glasnoe. Orkestar
je u kanjonu stvarao fantastine vibracije i eha. Rije koncert
nije bila pogrena.
Pjevali su pojedinano, u skupinama, a esto i vieglasno.
Neke pjesme bile su stare poput vremena. Nastale su u pustinji
prije izuma naeg kalendara. A l i , takoer sam ula i nove
skladbe, glazbu koja je nastala meni u ast. Rekli su mi: "Ba
kao to glazbenik trai svoj glazbeni izraz, glazba u svemiru
trai nain da se izrazi."
Pleme Pravih ljudi ne koristi pisani jezik pa se znanje pre
nosi iz narataja u narataj putem pjesme i plesa. Svaki povi
jesni dogaaj moe se oslikati crteima u pijesku ili glazbom i
dramom. Glazbi se posveuju svaki dan i na taj nain odrava
ju svjee sjeanje na svoju povijest. Da bi je u potpunosti is
priali, bila bi im vjerojatno potrebna cijela godina. Kad bi
120

svaki dogaaj oslikali i kad bi sve slike bile poloene na tlo

odgovarajuim redoslijedom, nastala bi karta svijeta u protek
lim tisuljeima.
Najvie me potresla spoznaja kako ive u punini, a nisu
vezani za materijalne stvari. Na kraju nae proslave instru
mente su odloili tamo gdje su ih pronali. Sjeme su posijali da
bi osigurali novi ivot i rast korisnim biljkama. Na stijenu su
nacrtali znakove koji e budue putnike obavijestiti o moguoj
etvi. Palice, kamenje i sve ostalo glazbenici su ostavili za so
bom, a ipak je radost stvaralatva i njihova nadarenost ostala s
njima kao potvrda vrijednosti svakog ovjeka. Glazbenik nosi
glazbu u sebi. Nisu mu potrebni instrumenti. On sam je glazba.
Tog dana sam takoer nauila da je ivot nalik samoposluiva
nju. Moemo obogatiti svoj ivot, biti bogati i sretni koliko
sami sebi dopustimo. Skladatelji i glazbenici otili su s mjesta
koncerta s visoko podignutim glavama. "Prilino dobar kon
cert", napomenuo je jedan od njih. "Jedan od najboljih", odgo
vorio je drugi, a zatim dodao: "Jo malo pa u promijeniti svoje
ime. Neu vie biti Skladatelj, ve Veliki skladatelj."
Nije to bio ego. Bili su to ljudi koji shvaaju svoj dar i
vanost dijeljenja i razvoja brojnih sposobnosti koje su nam
date. Postoji vana veza izmeu prihvaanja svoje vlastite
vrijednosti i proslave tijekom koje si osoba daje novo ime.
Ovi ljudi kau da su ivjeli na svojoj zemlji oduvijek.
Znanstvenici tvrde da su Praaustralci tamo barem pedeset tisu
a godina. Doista je zapanjujue kako tokom pedeset tisua go
dina nisu unitili nijednu umu, nisu zagadili vodu, niti istrije
bili neku ivotinjsku vrstu, a cijelo vrijeme uivaju u obilnoj
hrani i sigurnosti. Smijali su se mnogo, a plakali vrlo malo.
ive dug, stvaralaki i zdrav ivot te odlaze s duhovnim povje
renjem.
121

18
Hvata snova

promjena boje naznaila je dolazeu zoru. ena duha stupila je

u sredinu polukruga i zamijenila plemenskog starjeinu koji je
zavrio svoju jutarnju slubu.
ena duha i ja bile smo tjelesno prilino sline. Bila je
jedina u plemenu koja je teila vie od 60 kilograma. Bila sam
sigurna da mravim hodajui po velikoj vruini i jedui samo
jednom dnevno. Sviala mi se slika tjelesnih masnoa koje od
laze iz mene i ostaju oko otiska mojih stopala u pijesku iza nas.
ena duha stala je usred polukruga ispruenih ruku iznad
glave i ponudila svoj dar nevidljivoj publici na nebu. Bila je
spremna postati izraz Boanske jednosti koja e tog dana djelo
vati kroz nju. eljela je podijetili svoj dar sa mnom, posvoje
nom mutantkinjom na ovom putovanju. Nakon izraene molbe
glasno se je i iz srca zahvalila. Pridruili su joj se i drugi i go
tovo vikom izrazili zahvalnost za jo neoitovane darove toga
dana. Rekli su mi da obred obino protjee u tiini jer se spora
zumijevaju mislima. A l i , budui da sam bila njihova goa, jo
123

nisam znala primati mentalne poruke, izveli su obred u okviru

mojih ogranienja. Tog smo dana hodali do kasno popodne.
Pored puta bilo je vrlo malo vegetacije. Za mene je bilo pravo
olakanje da nema trave koja bi ozljeivala moja stopala.
Tiina se prekinula kasno popodne kad je netko opazio skupinu
neobinog patuljastog drvea. Stabla su se na vrhu rairila u ve
like kronje. Molba ene duha se obistinila jer je molila upravo
za to. Kad smo prethodne noi sjedili oko vatre, s tri je prijate
ljice ila debele komade koe u nekakve okvire sline bubnju.
Danas je izraene predmete nosila sa sobom. Nisam pitala
zato. Znala sam da e mi rei kad doe vrijeme.
ena duha me uhvatila za ruku, privukla k drveu i neto mi
pokazala. Gledala sam, ali nisam nita vidjela. Bila je tako
uzbuena da sam ponovo pogledala i konano vidjela divovsku
pauinu. Bila je gusta i bljetava, ispletena iz stotinu niti. Zatim
sam vidjela da se po jedna nalazi na skoro svakom drvetu.
Obratila se Oooti koji mi je preveo njenu molbu da izaberem
jednu. Nisam znala to traiti, ali dotad mi je ve postalo jasno
da domoroci biraju intuicijom. Pokazala sam na jednu.
ena duha je zatim uzela iz vreice privezane oko pasa aro
matino ulje i njime premazala koni okvir. Uklonila je lie
koje je raslo iza izabrane mete i pribliila nauljeni predmet
pauini. Brzim pokretom privukla ga je k sebi i vratila se s
uhvaenom, odlino uokvirenom pauinom. Zatim su i drugi
pristupili drveu, izabrali pauinu, a svaka od ena koje su
nosile okvir ponovile su scenu hvatanja tanke nitaste tkanine na
pripravljene okvire koje su imale u rukama.
Dok smo se mi igrali, ostali su pripremili vatru i pribavili
hranu za veeru. Obrok se sastojao od veeg broja ogromnih
paukova s drvea, neto korijenja i gomolja slinog repi kojeg
dosad jo nisam vidjela.
124

Nakon jela ponovo smo se skupili kao i svake veeri. ena

duha objasnila mi je svoj dar. Svaki ovjek je jedinstven i
svatko ima odreene znaajke koje su posebno jake i mogu se
pretvoriti u ivotni talenat. Ona je pridonosila drutvu u ulozi
Hvataa snova. Svatko sanja, reeno mi je. A l i , ne pamte svi
svoje snove, niti ue iz njih, iako svatko sanja. "Snovi su sjenka
stvarnosti", rekla je. Sve to postoji, to se ovdje dogaa,
takoer je dostupno u svijetu snova. Svi odgovori su tamo. Ove
posebne mree pomau u sveanosti pjesme i plesa tijekom
koje molimo svemir da nam pomogne na naem putu kroz
snove. ena duha zatim pomae sanjau da razumije poruku.
Shvatila sam da rije sanjanje znai razinu svijesti. Postoje
snovi predaka kada je svijet stvoren iz misli, postoje snovi iz
van tijela slini dubokoj meditaciji, a postoje snovi tijekom
spavanja itd.
Hvatai snova koriste se pri traenju vodstva u bilo kojoj
situaciji. Ako im je potrebna pomo u razumijevanju odnosa,
zdravlja, smisla iza nekog doivljaja, oni vjeruju da se odgovor
moe pronai u snovima. Mutanti poznaju samo jedan nain da
uu u svijet snova, a to je spavanjem, ali Pravi ljudi su svjesni
snova ak i kad su budni. Bez uporabe droga, pukom uporabom
tehnika disanja i usmjerenja pozornosti, oni ostaju svjesni, a
ipak odlaze u svijet snova.
Rekli su mi da pleem s hvataem sna. Najbolje je kad se
hvata vrti. Pitanje se odrava duboko u umu i postavlja se
cijelo vrijeme dok se kree. Domoroci smatraju da je najdje
lotvornija vrtnja oko svoje osi jer usmjerava djelovanje ener
gije u sedam kljunih dijelova tijela; stoji uzdignutih ruku i
vrti se u smjeru kazaljke na satu.
Uskoro mi se zavrtjelo u glavi pa sam sjela i pomislila kako
se moj ivot promijenio. Ovdje, gdje nema ivotinje ni ovjeka
125

na udaljenosti od kvadratnog kilometra, u podruju koje je tri

puta vee od Texasa, provodila sam derviki obred, valjala se u
pijesku i pokretala zrak koji se doticao hvataa snova, u besko
nanim valovima preko otvorenog prostora.
Domoroci ne sanjaju preko noi osim ako se za to ne odlue.
Spavanje je za njih vrijeme odmaranja i obnove tijela. To nije
vrijeme za podjelu energije izmeu dvije stvari. Smatraju da
mutanti sanjaju tijekom noi zato jer nae drutvo ne dozvo
ljava sanjanje tijekom dana. Posebice je neprimjerno sanjati ot
vorenih oiju.
Konano je dolo vrijeme za spavanje. Zagladila sam pije
sak i naslonila glavu na ruku. Dali su mi malu posudu vode i
rekli mi da pola popijem sada, a drugu polovicu ujutro. To e
mi pomoi da se detaljno sjetim sna. Postavila sam pitanje koje
me najvie muilo. Nakon zavrenog putovanja, to u uiniti s
obavijestima koje mi pruaju?
Ujutro me ena duha, govorei kroz Oootu zamolila da se
prisjetim svog sna. Mislila sam da mi nee moi objasniti san
jer on nije imao nikakve veze s Australijom, ali sam joj ipak is
priala o emu se radi. Uglavnom me ispitivala kako sam se
osjeala glede predmeta i stvari koje su se pojavile u snu.
Iznimno spretno mi je pomogla razumjeti njihov znaaj iako joj
je civilizirani ivot iz mojeg sna bio posve stran.
Saznala sam da u u ivotu doivjeti jo nekoliko potresa i
da u se udaljiti od ljudi i predmeta u koje sam uloila mnogo
vremena i energije. Spoznala sam to znai biti usrediten, mi
ran ovjek i taj u osjeaj moi prizvati kad god mi bude potre
ban. Rekla mi je da u jednom ivotnom vijeku mogu proivjeti
vie ivota i da sam ve zatvorila vrata za sobom. Nauila sam
da e doi vrijeme kad vie neu moi ivjeti s ljudima, vrijed
nostima i uvjerenjima iz moje prolosti. Polako sam zatvarala
126

vrata iza sebe da bih pomogla razvoju svoje due i stupila u

novi prostor, novi ivot koji odgovara vioj duhovnoj ste
penici. I to je najvanije, sa svim tim nisam morala nita
uiniti. Ako u ivjeti po naelima istine, dodirnut u ivote
ljudi koje mi je sueno dodirnuti. Vrata e se otvoriti. Na
posljetku, "to" nije moja poruka. Ja sam samo njen nositelj.
Zanimalo me da li e netko drugi podijeliti s nama svoj san.
Prije nego to sam postavila to pitanje, Ooota mi je odgovorio:
"Da, Majstor oruar eli govoriti." Majstor oruar bio je stariji
ovjek koji se izvjetio u izradi ne samo orua, ve i kistova,
pribora za kuhanje te zapravo svega. Njegovo pitanje odnosilo
se na bol u miiima. Sanjao je o kornjai koja se izvukla iz
vode i otkrila da je nagnuta na jednu stranu jer je ostala bez
nogu. Nakon to ga je ena duha provela kroz san, kao to je to
uinila sa mnom, zakljuio je da je dolo vrijeme da nekog
drugog obui svom zanatu. Jednom je volio odgovornost koju
nosi titula majstora oruara, ali to je sada postalo manje uiva
nje, a vie pritisak. Dobio je znak da je potrebna promjena.
Nagnuo se na stranu i u njegovom ivotu vie nije bilo rav
notee izmeu rada i igre. Tijekom sljedeih dana promatrala
sam kako prouava druge, a kad sam ga pitala o bolovima, bore
na njegovim obrazima su se produbile. S osmijehom mi je
odgovorio: "Kad je misao postala prilagodljiva, i zglobovi su
postali prilagodljivi. Bolovi su nestali."

127

19
Iznenaenje za veeru

jutarnje molitve progovorio je Srodnik velikih

ivotinja. Njegova braa eljela su biti poaena. Svi su se
sloili; ve dugo nije bilo novosti o njima.
U Australiji nema mnogo velikih ivotinja, kao u Africi gdje
ive slonovi, lavovi, irafe i zebre. Bila sam znatieljna to e
nam svemir ponuditi. Tog smo dana hodali brzo. Vruina je
popustila i spustila se ispod 40 stupnjeva. Iscjeliteljka mi je
premazala nos gustom mjeavinom guterovog biljnog ulja.
Nisam vie brojila koliko puta mi se koa ogulila, ali znam da
je to bilo esto. Zapravo, bila sam zabrinuta da u na kraju
ostati bez uiju jer opekotine su se i dalje nastavljale. Iscjelitelj
ka me spasila. Sazvali su sastanak na kojem su razgovarali o
mojem problemu i brzo su nali rjeenje iako im je situacija
bila nova. Napravili su nekakve staromodne naunjake kakvi
129

se obino nose po snijegu. ena duha ih je oblikovala iz ivo

tinjskih ligamenata, a Majstorica velja je oko njih privrstila
perje. To je visjelo preko mojih uiju i u kombinaciji s uljem
prualo divno olakanje. Dan je bio zabavan. Igrali smo se
pogaanja. Moji prijatelji su iznimno dobro oponaali ivotinje
ili su glumili dogaaje iz prolosti, a ostali su pokuavali rijeiti
svaku zagonetku. Cijelog dana smo se smijali. Tragovi stopala
mojih suputnika nisu vie bili nalik tokama na pijesku; poela
sam primjeivati male razlike koje su ukazivale na znaajke
svake jedinstvene osobe.
Pribliavanjem veeri poela sam pretraivati obzor u po
trazi za vegetacijom. Zemlja pred nama mijenjala je boju od
prljavo bijele do nijanse zelenog. Kad smo se pribliili novom
podruju, ugledala sam nekoliko stabala. Dosad sam se ve
navikla na stvari koje se pojavljuju niotkuda. A l i , njihov is
kreni entuzijazam i primanje svakog dara postao je dio moje
osobnosti.
Stajale su tamo, velike ivotinje koje su eljele poastiti
svoju ivotnu svrhu - etiri divlje deve. Bile su jednogrbe i
drukije od onih koje sam vidjela u cirkusima i zoolokim vrto
vima. Deve nisu izvorni stanovnici Australije. Uvezli su ih za
prenoenje tereta, a oito su neke preivjele iako ljudi koji su ih
jahali nisu. Pleme se zaustavilo. est izvidnika krenulo je
prema njima, troje su im se pribliavali s istoka, a troje sa za
pada. Tiho i pritajeno su puzili prema njima. Svaki je u ruci no
sio bumerang te strelicu i drvenu napravu za izbacivanje stre
lica. Zamahom ruke i pokretom zgloba duina i tonost bacanja
se poveava. Krdo deva bilo je sastavljeno od jednog mujaka,
dvije enke i poluodraslog mladuneta.
Otre oi lovaca promatrale su krdo. Kasnije su mi rekli da
su se u mislima dogovorili za napad na stariju enku. Slino
130

kao i dingosi, njihove bratske ivotinje, domoroci osjeaju

znakove koje daje najslabija ivotinja i tako privlai lovce. Ona
im poruuje svoju elju da bi uveliali njenu ivotnu svrhu i
omoguili snanijima da ive dalje. Bez rijei ili vidljivih
znakova rukama posve usklaeno su izveli napad. Odlino
izbaena strelica pogodila ju je u glavu, druga joj se istovre
meno zabila u grudi tako da je bila odmah mrtva. Preostale tri
deve otrale su u daljinu ostavivi iza sebe samo topot kopita.
Iskopali smo duboku jamu ije smo rubove obloili sloje
vima suhe trave. Srodnik velikih ivotinja je noem rasparao
devin trbuh. Osjetili smo izlaenje toplog zraka, a zatim snaan
topao miris krvi. Unutarnje organe su odstranili jedan za dru
gim, a srce i jetru su odloili na stranu. Pleme pripisuje veliku
vrijednost srcu i jetri koji imaju ozdravljujuu mo. Kao znan
stvenica, prepoznala sam vaan izvor eljeza kojeg su tako do
dali nepravilnoj i neurednoj prehrani. Krv su izlili u posebnu
posudu koju je oko vrata nosila mlada pripravnica za Iscjeliteljku. Kopita su takoer pospremili. Rekli su mi da su mnogos
truko korisna, iako nisam mogla zamisliti zato.
"Mutantkinjo, ova deva odrasla je samo za tebe", rekao je
jedan od mukaraca. Podigao je ogromni devin mjehur.
Znali su za moju ovisnost o vodi i traili su odgovarajui
mjehur da bi mi ga dali. Sada su ga pronali.
Podruje je oigledno bilo sakupljalite ivotinja jer je na
okolo bilo prilino njihovog izmeta. Ironino, kako mi je sada
bilo drago ono na to sam prije gledala s odbojnou. S radou
sam skupljala izmet zahvalna za taj prekrasan izvor topline.
Dan smo zavrili smijehom i aljivim razgovorom o tome
hou li svoj devin mjehur privezati oko pasa, oko vrata i l i u ga
nositi na leima. Sljedeih dana smo hodali s devinom koom
preko glave. Na taj smo nain imali sjenku, ali smo istodobno
737

suili kou. Iz nje su uklonili svo meso i utrljali u nju tanin koji
su dobivali iz kore nekih stabala. Deva nam je dala vie mesa
nego to nam je bilo potrebno za jedan obrok pa su ostatak
narezali na trake. Ono to se nije dobro skuhalo u jami, napeli
su na grane.
Nekolicina nas nosila je zalihe mesa poput zastava preko
pustinje. Lupkalo je na vjetru, suilo se i uvalo na najprirod
niji nain.
Doista neobina povorka!

132

20
Mravi bez okolade

zraci bili su tako bljetavi da nisam mogla hodati

otvorenih oiju. Znoj mi je tekao iz svake stanice na koi i u po
tocima se cijedio preko prsiju i nogu. ak su mi se znojila i sto
pala. To mi se jo nikad nije dogodilo; izgleda da smo preli
prag od 43C i kreemo se po temperaturi koja je na granici
podnoljivog. Donji dio mojih stopala neobino se napuhnuo.
Mjehuri su prekrili sve, od prstiju do pete, ali su se jo uvijek
stvarali jedan ispod drugog. Uope nisam osjeala noge.
Jedna od ena se nakratko izgubila u pustinji, a zatim se vra
tila s velikim zelenim listom. Bio je irok oko pola metra. U
blizini nije bilo nikakve vegetacije pa mi nije bilo jasno gdje ga
je pronala. Njeno ime bilo je Donositeljka sree; imala je dar
za voenje igara. Te veeri ona e se pobrinuti za nae slo
bodno vrijeme, a najavila je da emo se igrati igre stvaranja.
Naili smo na mravinjak pun velikih, oko tri centimetara
dugih mrava s neobinim napuhnutim trbusima. "Vidjet e",
rekli su mi, "svidjet e ti se njihov okus!" Ta stvorenja bila su
namijenjena za nau veeru. Radi se o nekoj vrsti medenih
mrava koji u elucu nose slatku tvar s okusom meda. Nikad ne
133

narastu tako veliki i slatki kao oni koji ive na podruju s

mnogo vegetacije i njihov med nije gust, kremnat, ljepljiv i
svijetlout, ve je bezbojan kao vruina i vjetar u njihovom i
votnom okruenju. Po okusu je najsliniji kandiranom eeru.
Moji suputnici istegnuli su ruke i dopustili mravima da se po
pnu na njih. Zatim su ruke prinijeli ustima i posrkali mrave.
Izraz na njihovim licima govorio je da su slasni. Znala sam da
ele da i ja pokuam pa sam odluila riskirati. Uzela sam jed
nog mrava i stavila ga u usta. ivotinjicu je trebalo zdrobiti u
ustima, zatim isisati slatki sok, a da je ne proguta. Nije mi us
pjelo. Nisam podnijela noice koje se miu na jeziku i osjeaj
koji se time stvarao u ustima. Ispljunula sam mrava. Kad smo
kasnije zapalili vatru, mrave smo stavili na list, omotali ih i
zakopali u eravicu. Peeni list sam polizala kao to bih to
uinila sa rastopljenom okoladom koja se prelila iz papira u
koji je omotana. Ako jo niste okusili med iz cvjetova narane,
ovo bi vam se vjerojatno svialo, ali mislim da se ne bi dobro
prodavalo u gradovima.
Nakon glazbe i pjesme ena igara rastrgla je list na manje
djelie. Nije ih brojila na nain na koji mi to inimo, ali je svaki
dobio svoj komadi. Zatim je igra poela. Pjevanje se nas
tavljalo, a prvi je ovjek poloio svoj listi na pijesak. Zatim
smo to inili jedan za drugim, a na kraju je glazba utihnula.
Promatrali smo obrazac koji se oblikovao na pijesku poput slagalice. Pravila su doputala da se dijelovi pomiu ako bi netko
osjetio da njegov komadi bolje odgovara tom mjestu. Nije
bilo odreenog rasporeda ve se radilo o nenatjecateljskom za
jednikom projektu. Gornja polovina lista uskoro je bila do
vrena jer su komadii zauzeli prvobitni oblik. U tom trenutku
poelo je meusobno estitanje, rukovanje i grljenje. Igra je
bila napola zavrena, a svi su u njoj sudjelovali. Zatim smo se
134

ponovo usredotoili i ozbiljno se prihvatili posla. Pristupila

sam obrascu i poloila svoj komadi lista. Kad sam se kasnije
opet pribliila obrascu, nisam vie prepoznala svoj doprinos.
Zato sam sjela i promatrala. Ooota mi je proitao misli i rekao:
"U redu je. Samo izgleda da su dijelovi lista odvojeni, ba kao
to i ljudi izgledaju odvojeni jedno od drugog, ali mi smo svi
jedno. Zbog toga se ova igra naziva igrom stvaranja." Preveo
mi je rijei nekolicine drugih: "Biti jedno ne znai da smo svi
isti. Svaki ovjek je jedinstven. Dva ovjeka ne mogu postojati
na istom prostoru. Ba kao to su listu potrebni svi komadii da
bi bio potpun, tako svaka dua ima svoje posebno mjesto. Ljudi
mogu pokuati pobjei, ali na kraju e se svatko vratiti na svoje
mjesto. Neki od nas trae ravan put, a drugi uivaju u krugo
vima."
Znala sam da me promatraju i na um mi je dola misao da
ustanem i priem obrascu. Ustanovila sam da je samo jedan dio
ostao nedovren, a komadi lista je leao nekoliko centimetara
na stranu. Poloila sam zadnji dio slagalice. Kad sam to uinila,
radostan krik se prolomio pustinjom i rairio u otvoreni prostor
koji je okruivao nau malu skupinu.
U daljini skupina dingosa uzdigla je svoje zailjene glave pa
su poeli zavijati u smjeru crnog neba posijanog iskriavim ne
beskim dijamantima.
"injenica da si dovrila list potvruje tvoje pravo na ovo
putovanje. Mi putujemo ravnim putem u Jedinstvo. Mutanti se
dre raznih uvjerenja; kau da se tvoj put razlikuje od mojeg,
tvoj spasitelj nije moj spasitelj, tvoja vjenost nije moja vje
nost. A l i , istina je da je sav ivot jedan ivot. Igramo samo
jednu igru. Postoji samo jedna rasa s razliitim nijansama. M u
tanti se svaaju oko Bojeg imena, oko graevina koje podiu
u njegovu ast, oko dana koji su mu posveeni, vremena i ritu135

ala. Je li doao na Zemlju? to znae sve te prie? Istina je is

tina. Ako povrijedi nekog drugog, povrijedio si sebe. Ako pomogne drugome, pomae sebi. Krv i kosti nalaze se u svim
ljudima. Razlikujemo se po srcu i namjeri. Razmiljanje mu
tanata ogranieno je na razdoblje jednog ljudskog ivota. Oni
razmiljaju o egu i razdvojenosti. Pravi ljudi razmiljaju o
vjenosti. Sve je jedno, nai preci, nai neroeni unuci, sav
ivot, posvuda."
Nakon to je igra zavrila jedan od mukaraca me pitao da li
je istina da neki ljudi iz mog naroda proive itav ivot i nikad
ne otkriju svoje bogom dane talente? Morala sam priznati da
sam imala pacijente koji su ivjeli u dubokoj depresiji te im se
inilo da ih je ivot zaobiao. A l i , imala sam i takve koji su
ivjeli u punini. Da, morala sam priznati da brojni mutanti ni ne
razmiljaju o smislu ivota sve dok im se ne priblii smrt.
uvi to suze su mu zalile oi i odmahnuo je glavom kao da bi
elio rei kako mu je teko shvatiti da je tako neto uope
mogue.
"Zato mutanti ne shvaaju da radim dobar posao ako svo
jom pjesmom nekog usreim? Ako pomogne nekome, to je
dobar posao. Ionako u odreeno vrijeme moe pomoi samo
jednom ovjeku."
Pitala sam ih da li su ikad uli za Isusa. "Naravno", rekli su
mi. "Misionari su nas uili da je Isus Boji sin. Na stariji brat.
Boanska jednost u ljudskom obliku. On zasluuje najdublje
tovanje. Jednost je u drevnim vremenima stupila na zemlju da
bi mutantima rekla kako ivjeti i to su zaboravili. Isus nije
doao plemenu Pravih ljudi. Mogao je jer smo bili tu, ali nje
gova poruka nije bila namijenjena nama. Nije se odnosila na
nas jer mi nismo zaboravili. Od davnina ivimo njegovu isti
nu." Zatim su nastavili: "Jednost za nas ne znai stvar. Izgleda
136

da su mutanti ovisni o obliku. Oni ne mogu prihvatiti neto ne

vidljivo i bez oblika. Bog, Isus, Jednost za nas nisu bit koja
okruuje stvari i l i je nazona unutar stvari, ona je sve!"
Po njihovom sudu ivot i ivljenje odvija se u pokretu, na
predovanju i promjeni. Priali su o ivom i neivom vremenu.
Kad su ljudi ljuti, potiteni, kad se saaljevaju ili se boje, tada
su neivi. Disanje ne odreuje je li netko iv ili ne. Ono samo
drugima govori je li tijelo spremno za spaljivanje ili nije! Nisu
svi ljudi koji diu u stanju ivota. U redu je osjetiti negativne
osjeaje i saznati kakve posljedice one nose, ali to nije mjesto
na kojem bi bilo mudro ostati. Dua dobiva ljudski oblik da bi
se igrala - da bi saznala kako je to biti sretan ili tuan, ljubomo
ran i l i zahvalan, itd. A l i iz iskustva je potrebno uiti i na kraju
odabrati to je bolno, a to nije.
Zatim smo razgovarali o igrama i sportu. Ispriala sam im
kako smo mi vrlo zainteresirani za sportske dogaaje i da
igrae plaamo mnogo vie nego uitelje. Ponudila sam im da
pokaem kako mi to radimo i predloila da se postavimo u
vrstu i ponemo trati to bre moemo. Onaj koji e trati
najbre bit e pobjednik. Ti su me ljudi promatrali svojim prek
rasnim velikim tamnim oima, a zatim su pogledali jedan
drugog. Na kraju je netko rekao: " A l i , ako netko pobijedi, svi
drugi moraju izgubiti. Da li je to zabavno? Igre su namijenjene
zabavi. Zato bi ovjeka proveli kroz takvo iskustvo i zatim ga
pokuali uvjeriti da je doista pobjednik? Teko nam je razu
mjeti tako neto. Da li to djeluje meu vaim ljudima?" Nasmi
jala sam se i odmahnula glavom. Ne.
U blizini se nalazilo osueno stablo. Zamolila sam ih za
pomo. Dugu lijanu smo omotali oko kamena i napravili njihaljku. Vrlo su se zabavljali pa su je ak i najstariji u plemenu
iskuali. Rekli su mi da neke stvari jednostavno ne moe raditi
137

sam, a njihanje je jedna od njih! Ljudi stari 70, 80 i 90 godina

oslobodili su dijete u sebi i zabavljali se igrama u kojima nije
bilo pobjednika ili poraenih ve samo ljudi koji uivaju.
Nauila sam ih skakati preko ueta koje sam nainila pove
zujui nekoliko duljih ivotinjskih crijeva. Zatim smo htjeli
oznaiti igralite za igru kolice, ali se ve smrailo i bili smo
umorni. Odloili smo zabavu za neko drugo vrijeme.
Te sam veeri dugo leala na leima i promatrala dija
mantno nebo. Ni cijeli vodoskok dragih kamenova ne bi mogao
svjetlije iskriti. Najsvjetlija zvijezda privukla me poput mag
neta. Otvorila mi je um i shvatila sam da ovi ljudi ne stare poput
nas. Istina je da im tijelo s vremenom oslabi, ali radi se o
procesu koji je sliniji sporom i jednakomjernom dogorije
vanju svijee. Njima se ne dogaa da neki organ otkae po
slunost s dvadeset godina, a neki drugi s etrdeset. Pojava
koju mi nazivamo stresom sada mi se uinila poput izbjega
vanja odgovornosti.
Na posljetku sam osjetila hladnou. Uenje je zahtijevalo
velike koliine znoja, ali je spoznaja bila dragocjena. Kako je
prenijeti do mog svijeta? Ljudi mi nee vjerovati. Moram se
pripremiti na to. U nain ivota Pravih ljudi bit e teko
povjerovati. Usprkos tome bilo mi je jasno da tjelesno lijeenje
moramo dopuniti s pravim lijeenjem ljudi, s lijeenjem nji
hove ranjene, krvave, bolesne i oteene vjene biti.
Promatrala sam nebo i pitala se: "Kako?"

138

21
Na elu skupine

je izalo i temperatura je u trenutku porasla. Tog je

jutra svakodnevni obred bio poseban. Ovaj put sam ja stajala u
sredini polukruga okrenuta prema istoku. Ooota mi je rekao da
se na svoj nain obratim Boanskoj jednosti te da poaljem
molitve za dobar dan. Na kraju obreda, kad smo se pripremali
za pokret, rekli su mi da sam na redu za voenje skupine. Hodat
u na elu i voditi pleme. " A l i j a to ne znam", rekla sam. "Ne
znam kuda idemo, ni kako to pronai. Hvala na ponudi, ali
doista ne mogu."
"Mora", glasio je odgovor. "Dolo je vrijeme. Mora na
elo da bi spoznala svoj dom, zemlju, sve njene razine ivota i
svoj odnos prema svemu vidljivom i nevidljivom. U redu je
neko vrijeme hodati na zaelju i prihvatljivo je provesti neko
vrijeme u sredini, ali na kraju svatko mora doi na elo. Ne
moe razumjeti ulogu vodstva dok ne preuzme odgovornost.
Svatko mora doivjeti svaku ulogu u odreeno vrijeme, bez
izuzetka, prije ili kasnije, ako ne u ovom ivotu, onda jednom.
Jedini nain da proe test je da mu pristupi. Svi testovi na
svakoj razini ponavljaju se na ovaj i l i onaj nain sve dok ih
uspjeno ne proe."
139

Tako smo krenuli, a ja sam bila na elu skupine. Dan je bio

vrlo vru. Temperatura se podigla iznad 41 C. U podne smo se
zaustavili i koama koje smo rabili za spavanje napravili
sjenku. Kad je najvea vruina prola, nastavili smo put i ho
dali dulje nego inae. Na putu nismo pronali nikakvu biljku ili
ivotinju koju bi poastili kao svoj obrok. Nije bilo vode. Zrak
je bio prazan, vru i nepomian. Na kraju sam se predala i
obavijestila ih da emo se sada zaustaviti. Te sam veeri molila
za pomo. Nismo imali ni hrane, ni vode. Pristupila sam Oooti,
ali on me ignorirao. Pitala sam druge znajui da ne razumiju
moj jezik, ali da e razumjeti moje srce. Rekla sam: "Pomog
nite mi, pomognite nama!" Ponavljala sam ponovo i ponovo,
ali nitko nije reagirao.
Oni su razgovarali o tome kako svaki ovjek u nekom
razdoblju koraa u pozadini. Poela sam se pitati da li nai be
skunici namjerno ostaju rtve. Primjerice, veina Amerika
naca sklona je ostati u sreditu. Ne prebogati, ali ne presiromani. Ne smrtno bolesni, ali nikada potpuno zdravi. Ne moralno
isti, ali daleko od tekih zloina. A ipak, prije ili kasnije
potrebno je s povjerenjem iskoraiti. Moramo na elo, ako
zbog nieg drugog onda zbog odgovornosti prema sebi.
Zaspala sam pokuavajui otupjelim, suhim i sprenim jezi
kom navlaiti raspucale usne. Ne bih mogla rei da li je vrto
glavica koju sam osjeala bila posljedica gladi, ei, vruine ili
iscrpljenosti.
Sljedeeg dana ponovo sam bila na elu skupine. Vruina je
ponovo bila velika. Grlo mi se steglo i nisam mogla gutati.
Jezik mi je bio tako suh da se gotovo ukrutio i inilo mi se da je
nekoliko puta vei nego inae. Jedva sam disala. Potiskivajui
vrui zrak u prsa shvatila sam blagoslov koji za ove ljude pred
stavljaju iroki nosevi poput koalinog. iroke nosnice i nosni
140

kanal bili su mnogo prilagodljiviji visokoj temperaturi nego

moj zapadnjaki nosi.
Pusti obzor postajao je sve neprijateljskijim. Kao da je to
podruje pripadalo nekome drugome, a ne ljudima. Zemlja je
pobijedila u svim bitkama protiv napretka i inilo se da je ivot
ovdje stran. Nije bilo puteva, zrakoplova iznad glave pa ak ni
tragova ivih bia. Znala sam da emo zasigurno umrijeti ako
mi pleme brzo ne pomogne. Kretali smo se sporo, svaki korak
je bio bolan. U daljini smo ugledali tamni kini oblak. Muila
nas je spoznaja da nam bjei jer ne moemo hodati dovoljno
brzo i doi tako daleko da bi primili obilan dar kojeg nosi.
Nismo se mogli pribliiti ak ni toliko da bi uivali u njegovoj
sjenci. Mogli smo ga samo promatrati u daljini i znati da izba
cuje ivotvornu vodu, ali negdje daleko od nas. Osjeali smo se
poput magarca kojemu pred nosom visi mrkva.
Iznenada sam vrisnula. Moda zato da bi dokazala sama
sebi da mogu, a moda iz oaja. Uzalud. Svijet je progutao
zvuk poput gramzljivog udovita.
Prikazivale su mi se mlake, hladne vode, ali kad bih dola do
njih, preda mnom je bio samo pijesak. Drugi dan je proao bez
hrane, vode ili pomoi. Te veeri sam bila previe iscrpljenja,
bolesna i obeshrabrena pa nisam ak ni uporabila kou za spa
vanje. Mislim da i nisam zaspala, ve sam se onesvijestila.
Treeg jutra sam ila od jednog do drugog na koljenima i
glasno ih molila: "Molim vas pomozite mi, molim vas spasite
nas." Bilo mi je vrlo teko govoriti jer mi je jezik bio suh poput
palice koju mi je netko zabio meu zube.
Sluali su me i pozorno promatrali, ali su samo stajali i os
mjehivali se. Imala sam utisak da mi govore: "I mi smo gladni i
edni, ali ovo je tvoje iskustvo. Pomaemo ti primiti pouku i u
tome te potpuno podravamo." Nitko mi nije pomogao.
141

Hodali smo i hodali. Zrak je bio nepomian, svijet se odre

kao svoje gostoljubivosti. Nije bilo pomoi, nije bilo izlaza.
Tijelo mi je otupjelo od vruine i vie se nije odazivalo. Umi
rala sam. Prepoznala sam znakove pogubne dehidracije. Znala
sam da umirem.
Misli su mi bjeale od jedne stvari k drugoj. Prisjetila sam se
svoje mladosti. Tata je teko radio na eljeznici. Bio je tako
zgodan. Nije bilo ni jednog jedinog dana u cijelom mom ivotu
kad on ne bi bio spreman pruiti mi ljubav, podrku i ohrabrenje. Majka je uvijek bila kod kue i svima na raspolaganju.
Sjeam se kako je uvijek hranila lutalice. Kao udom, oni su
uvijek prepoznali kuu gdje im vrata nikad nisu bila zatvorena.
Sestra je bila odlina uenica, vrlo lijepa i svi su je voljeli.
Duge sate sam provela gledajui je kako se oblai za sastanke s
mladiima. eljela sam biti poput nje kad odrastem. U mislima
sam vidjela brata koji grli naeg porodinog psa i ali se kako
ga djevojke u koli ele drati za ruku. Kad smo bili djeca, nas
troje smo bili vrlo dobri prijatelji. Uvijek bi se podravali bez
obzira na okolnosti. A l i , tijekom godina smo se udaljili. Tog
sam dana znala da oni ne mogu ni naslutiti moj oaj. itala sam
da pred smrt doivi kratak pregled svog ivota. Moj ivot se
nije odvijao pred mojim oima ba poput filma ve su mi do
lazila najudnija sjeanja. Vidjela sam sebe kako stojim u ku
hinji briui sue i uei sricati rijei. Vidjela sam se kako se
zaljubljujem u mornara, zatim sam vidjela nae crkveno vjen
anje, udo roenja, najprije sinovog, a zatim kerkinog koju
sam rodila kod kue. Sjetila sam se svih svojih zaposlenja,
kolovanja, diploma, obrazovanja i tada shvatila da umirem u
australskoj pustinji. O emu se zapravo radi? Jesam li postigla
svrhu svog ivota? "Dragi Boe", rekla sam sama sebi, "po
mogni mi razumjeti to se dogaa." Odgovor sam dobila od142

mah.
Prela sam petnaest tisua kilometara od rodnog mjesta, ali
u mislima se nisam pomakla ni za centimetar. Odrastala sam na
temeljima logike, razuma, prosudbe, itanja, pisanja, matema
tike, uzroka i posljedice. A sada sam se nala u podruju desne
modane polovice, meu ljudima koji nisu poznavali tzv. obra
zovne zamisli i kulturne potrebe. Bili su to majstori desnog
mozga, rabili su stvaralatvo, matu, intuiciju i duhovne zami
sli. Nije im bilo potrebno izrei svoje razgovore. inili su to
mislima, molitvom, meditacijom ili kako god to elite nazvati.
Molila sam ih za pomo glasom. Mora da sam im izgledala vrlo
smijeno. Svaki Pravi ovjek bi molio tiho, od uma od uma, od
srca do srca, od pojedinca do univerzalne svijesti koja povezuje
sav ivot. Do tog trenutka sam se smatrala razliitom, odvoje
nom od Pravih ljudi. Govorili su mi da smo svi Jedno, a oni su i
ivjeli kao Jedno. A l i , do tog trenutka sam bila promatra.
Drala sam se po strani. Morala sam postati Jedno s njima, sa
svemirom i poeti komunicirati kao to to ine Pravi ljudi. I
tako sam uinila. Mentalno sam rekla "hvala" izvoru ove spo
znaje, a zatim u mislima zavapila: "Pomogni mi, molim za
pomo." Uporabila sam rijei koje sam ula svakog jutra od
plemena: "Ako je to za moje najvie dobro i najvie dobro cje
lokupnog ivota, dozvoli mi da nauim."
Dola je misao: "Stavi kamen u usta." Pogledala sam nao
kolo. Nije bilo kamenja. Hodali smo po vrlo sitnom pijesku.
Misao se vratila: "Stavi kamen u usta." Zatim sam se sjetila
kamena kojeg sam izabrala i jo uvijek uvala na prsima.
Nosila sam ga tako gotovo tri mjeseca. Zaboravila sam na
njega. Izvadila sam ga i stavila u usta i poela ga micati
jezikom. Za divno udo osjetila sam kako mi se usta poinju
vlaiti. Vratila mi se sposobnost gutanja. Bilo je nade. Moda
143

danas neu umrijeti.

"Hvala, hvala, hvala", rekla sam u tiini. Plakala bih, ali u
mom tijelu nije bilo dovoljno tekuine za suze. Zato sam u mis
lima i dalje traila pomo: "Mogu uiti. Uinit u sve to je
potrebno, samo mi pomogni pronai vodu. Ne znam to raditi,
to traiti, kuda ii."
Pojavila se misao: "Budi voda. Budi voda. Kad bude voda,
pronai e vodu." Nisam znala to to znai. Izgledalo je
besmisleno. Budi voda! To nije mogue. A l i , pokuala sam
svjesno odbaciti svoje lijevomodano drutveno programira
nje. Izbacila sam logiku; izbacila sam razum. Otvorila sam se
intuiciji i zatvorila oi. Pokuala sam biti voda. Hodajui rabila
sam sva osjetila. Mogla sam namirisati vodu, okusiti je, osjetiti,
uti je i vidjeti. Bila sam plava, jasna, muljevita, nepomina,
valovita, led, para, kia, snijeg, vlaga, pljuskajua, hranjiva i
neograniena. Bila sam u svakoj moguoj slici vode koja mi je
dola na um.
Hodali smo po ravnici koja se pruala dokle je oko sezalo.
Na obzorju se vidjela samo jedna mala, smeasta gomila, nasip
visok neka dva metra. Bio je pokriven stijenom. Izgledalo je
kao da ne pripada u pustinju. Poluzatvorenih oiju, zbog blje
tavog sunca, uputila sam se prema njoj, popela se uz njene
stranice i sjela na stijenu. Pogledala sam nadolje i pred sobom
vidjela sve moje prijatelje, njih koji su me voljeli bez uvjeta i
pruali mi podrku. Smijeili su se svi od reda, od uha do uha.
Blijedo sam im uzvratila osmijeh. Lijevu ruku sam istegnula
unatrag da bi se na nju oslonila i osjetila neto vlano. Brzo sam
se okrenula. Iza mene, na produetku stijene na kojoj sam sje
dila irio se pola metra dubok i tri metra irok bazen pun aro
bne, kristalno jasne vode iz jueranjeg oblaka.
S prvim gutljajem te mlake vode bila sam blie stvoritelju
144

nego sa svim hostijama koje su mi ikad poloili na jezik.

Nisam nosila sat pa ne mogu zasigurno znati koliko je vre
mena prolo, ali mi se uinilo da nije prolo ni pola sata od tre
nutka kad sam poela biti voda do trenutka kad smo veselo ura
njali glave u vodu i vritali od veselja. Dok smo jo slavili svoj
uspjeh, k nama se pribliio ogroman guter. Bio je tako velik da
me podsjeao na bia iz pretpovijesnih razdoblja. To nije bio
privid, ve stvarnost. Nije se moglo pojaviti nita bolje za
veeru nego to je bilo to bie iz znanstveno fantastinih ro
mana. Meso je izazvalo oduevljenje koje obuzima ljude na
gozbama.
Te veeri sam po prvi puta doista razumjela vjeru plemena u
odnos izmeu zemlje i predaka. Ogromna stijena je prodrla
ravno kroz zemljinu povrinu i doista je mogla biti dojka neke
starodrevne majke, ija je tjelesna svjesnost poivala u anor
ganskim snovima da bi nam spasila ivot. U sebi sam imeno
vala stijenu - Georgia Catherine, ime moje majke.
Obazrela sam se i promotrila prostornost svijeta koji nas je
okruivao, zahvalila se i konano shvatila da je svijet doista
mjesto obilja. Pun je ljubaznih ljudi koji su uvijek spremni
priskoiti u pomo i dijeliti svoj ivot s naim, samo ako im
dozvolimo. Hrana i voda za sva bia nalaze se posvuda, samo
ako smo otvoreni za primanje i davanje. A l i , vie od svega sada
sam cijenila bogato duhovno vodstvo koje mi je podareno.
Prela sam granicu "djelovanja po svojem" i zato mi je pomo
bila dostupna na svakom koraku, u svakoj situaciji, pa ak i u
dodiru sa smru.

145

22
Moja zakletva

sam ivjela s plemenom dani su bili vie ili manje

jednaki. Nije bilo naina da saznam koji je mjesec. Oigledno,
vrijeme nije bilo u pitanju. Jednog dana obuzeo me snaan
osjeaj da je Boi. Ne znam zato. Nije bilo nieg to bi ak ni
izdaleka podsjealo na ukraeno boino drvce i l i kristalnu
bocu s konjakom od jaja. A l i , vjerojatno je doista bio 25. prosi
nac. Slijedei svoje misli pali su mi na um dani u tjednu i
dogaaj koji se prije nekoliko godina dogodio u mojoj ambu
lanti.
U ekaonici su sjedila dva kranska sveenika i raspravlja
la o religiji. Razgovor se usplamtjeo jer su poeli raspravljati o
tome da li idovski sabat, kojeg spominje Sveto pismo, pada u
subotu i l i nedjelju. Ovdje u australskoj divljini mi se ta ras
prava uinila prilino smijenom. Na Novom Zelandu ve je
bio dan poslije Boia, a u Americi upravo sada proslavljaju
boinu veer. Mogla sam zamisliti umjetnu crvenu crtu koja
prolazi kroz plavi ocean na atlasu svijeta. Vrijeme, tvrdi se,
poinje i zaustavlja se ovdje. Na nevidljivim granicama stalno
pokretnog mora tamo se raa svaki dan u tjednu.
147

Takoer sam se prisjetila kako sam u srednjoj koli jedne

veeri u petak sjedila u nekoj restauraciji. Ispred nas su bili
ogromni hamburgeri, a mi smo ekali da sat otkuca pono.
Samo jedan zalogaj mesa u petak znaio bi trenutni smrtni
grijeh i vjenu osudu. Kasnije su se pravila promijenila, ali
nitko mi nije mogao odgovoriti na pitanje to se dogodilo s jad
nim osuenim duama koje su ve bile proklete. Sada mi je sve
to izgledalo tako glupo.
Ne mogu zamisliti bolji nain da se slavi svrha Boia nego
to je to nain ivota plemena Pravih ljudi. Oni ne slave
praznike poput nas iz godine u godinu. Ponekad tijekom go
dine slave zbog nekog lana plemena, ali ne zbog njegovog
roendana ve zato da bi priznali njegovu nadarenost i dopri
nos zajednici, njegov osobni duhovni rast. Oni ne slave prola
zak vremena, ve slave kad postanu boljima.
Jedna od ena mi je rekla da njeno ime i ivotni talenat
znae uvarica vremena. Oni smatraju da smo svi nadareni za
mnogo toga te da uvijek napredujemo. Trenutno, u ovom tre
nutku ona je bila umjetnica vremena i radila zajedno s jednom
drugom osobom koja je imala iznimnu sposobnost sjeanja,
posebice za detalje. Kad sam je zamolila da mi bolje objasni to
sve to znai, rekla mi je da e lanovi plemena zatraiti naputke
u svezi toga te da e mi kasnije rei jesam li dobila pristup do
skrivenog znanja.
Gotovo tri veeri meusobno su razgovarali, a ja nisam
znala o emu. Nisam nita pitala jer sam znala da pretresaju pi
tanje o tome hoe li sa mnom podijeliti neto posebno. Znala
sam takoer da se ovdje ne radi o meni osobno, ve o injenici
da predstavljam sve mutante svijeta. Ipak sam shvatila da je
starjeina sve tri veeri arko zastupao moju stranu. Imala sam
utisak da je Ooota najvie protiv toga. Na posljetku su odluili
148

da e mi omoguiti jedinstveno iskustvo kojeg nisu dozvolili ni

jednom strancu prije mene. Sasvim je mogue da je znanje o
uvanju vremena bio prevelik zahtjev.
Na pohod po pustinji se nastavljao. Tlo je bilo prekriveno
kamenjem, pijeskom, niskom vegetacijom, a postalo je pre
puno malih breuljaka. Hodali smo naboranom zemljom, onom istom po kojoj su hodali narataji predaka njihove crne
rase. Odjednom je skupina bez upozorenja zastala, dva mu
karca su krenula naprijed, odmaknula grmlje izmeu dva
drveta i odvalila velike stijene. Iza njih ukazao se skriveni ot
vor. Zatim su uklonili pijesak koji je napola zatrpao vrata.
Ooota se okrenuo k meni i rekao:
"Sada e ti biti predano znanje o uvanju vremena.
Kad ga sazna, razumjet e dilemu u kojoj se nalazi
moj narod. Ne moe ui na ovo sveto mjesto dok ne
poloi zakletvu da nikad nee odati gdje se nalazi
ova pilja."
Uli su u pilju i ostavili me samu vani. Osjetila sam miris
dima i vidjela kako se blago die s vrha brdaca. Vratili su se k
meni jedan po jedan. Najprije najmlai: uhvatio me za ruke,
pogledao me u oi i progovorio svojim jezikom kojeg nisam ra
zumjela. Osjetila sam da se boji to u nainiti sa znanjem ko
jeg e mi dati. To mi je prenio bojom svoga glasa, ritmom i
stankama. Bojao se posljedica izlaganja svog naroda mutan
tima.
Zatim je prila ena koju sam znala pod imenom Ona koja
pria prie. I ona me uhvatila za ruke i govorila mi neto. Pod
sjajnim suncem njeno je lice bilo jo tamnije, tanke obrve plavocrne, a sjenka paunovog perja bacala je kremasto bijeli ods
jaj na oi. Pozvala je Oootu da nam se pridrui i govori u nji149

hovo ime. Pristupio nam je i dok me ona drala za ruke i gledala

u oi, prenosio mi je njene rijei:
"Bilo ti je sueno doi na ovaj kontinent. Prije
roenja si dogovorila sastanak s nekim za obostranu
dobrobit. Dogovor je bio da neete traiti jedno drugo
prije nego to proe barem pedeset godina. Sada je
dolo vrijeme. Upoznat e tog ovjeka jer ste se ro
dili u istom trenutku i doi e do prepoznavanja na
razini due. Dogovor je bio sklopljen na najvioj razi
ni vaih bia."
Bila sam potresena. Stara pustinjska domorotkinja ponovila
mi je rijei neobinog mladog mukarca s turbanom u ajnici.
Zatim je Ona koja pria prie uzela aku pijeska i stavila na moj
dlan. Zatim je uzela jo pijeska, otvorila prste i dozvolila pije
sku da sipi kroz njih. Oigledno je eljela da i ja tako inim.
Ponovili smo radnju etiri puta u slavu vode, vatre, zraka i
zemlje. Ostaci praine prilijepili su mi se za prste.
Izlazili su jedan po jedan, svatko je neto rekao i uhvatio me
za ruke, ali Ooota vie nije prevodio. Nakon to je svatko od
njih proveo neko vrijeme sa mnom, sljedei bi izaao. uvarica
vremena bila je meu posljednjima, ali nije bila sama. S njom
je bila uvarica sjeanja. Drale su se za ruke i uhvatile moje
ruke. Isprepletenih prstiju smo kruile, a zatim dotaknule tlo i
uspravile se rukama ispruenim prema nebu. To smo uinile
sedam puta i tako poastile sedam prostornih pravaca: sjever,
jug, istok, zapad, gore, dolje i unutra.
Zatim je doao Iscjelitelj. Starjeina je bio posljednji. Ooota
je bio s njim. Rekli su mi da sveta mjesta Praaustralaca, uklju
ujui i ovo Pravih ljudi, vie ne pripada njima. Najvanije
mjesto gdje su se sva plemena sretala zvalo se Uluru, a sada ga
150

zovu Ajer Rock. To je ogromno crveno brdo u sreditu konti

nenta. Radi se o jednoj jedinstvenoj stijeni pa je to zapravo
najvei monolit na svijetu jer se uzdie oko 400 metara iznad
zemlje. Danas je dostupan turistima koji se poput mrava penju
po njemu, a zatim se vraaju u svoje izletnike autobuse te se
ostatak dana kupaju u kloriranim antiseptikim bazenima obli
njih hotela. Iako vlada tvrdi da je mjesto u vlasnitvu britan
skih lojalista i domorodaca, ono oito vie nije sveto i ne moe
se rabiti za neto takvoga.
Prije otprilike 175 godina mutanti su poeli postavljati tele
grafske stupove po prostranstvu divljine i domoroci su morali
potraiti druga mjesta za sastanke. Sve umjetnike rezbarije i
povijesne predmete su odstranili. Neke su smjestili u australske
muzeje, ali su veinu izvezli. Opljakali su grobove i oltare. Po
miljenju plemena mutanti su neoprezno smatrali da e na taj
nain ivotni stil Praaustralaca nestati, ako im unite sveta
mjesta. Nije im palo na pamet da e se oni preseliti.
Ipak, bio je to unitavajui udarac za plemenska okupljanja i
predstavljao je poetak potpunog raspada praaustralskog naro
da. Neki od njih su se pokuali oduprijeti i umrli u izgubljenim
bitkama. Veina ih je otila u svijet bijelog ovjeka da bi
pronala obeano obilje neogranienih koliina hrane, a zatim
umrla u siromatvu i ozakonjenom obliku ropstva. Prvi bijeli
doseljenici u Australiju bili su zatvorenici koji su pristigli na
brodovima okovani u lance da bi na taj nain olakali ivot pre
natrpanim britanskim kaznionicama. ak su i vojnici koji su
uvali zatvorenike bili otpisani od strane britanskog dvora.
Nije bilo udno ako se osuenik nakon odsluene kazne naao
bez novaca, u neobinoj zemlji i preobrazio se u podivljalog
slubenika. Mogao je prakticirati mo nad ljudima koji su bili
manje vrijedni od njega, a domoroci su bili prisiljeni preuzeti tu
151

ulogu. Ooota mi je rekao da je njegovo pleme prije otprilike

dvanaest pokoljenja bilo voeno do ovoga mjesta:
"Ovo sveto mjesto odravalo je na ivotu na narod
od poetka vremena, jo dok je zemlja bila puna
drvea, pa ak i kad je dola velika voda koja je
prekrila sve. Nai ljudi su ovdje bili sigurni. Ovo
mjesto nije zagaeno vaim zrakoplovima, a vai ljudi
ne mogu dovoljno dugo preivjeti u pustinji da bi ga
pronali. Vrlo malo ljudi zna za postojanje takvog
neeg. Drevni predmeti iz nae rase oduzeti su nam.
Ne posjedujemo vie nita osim onog to e sada vid
jeti skriveno pod povrinom zemlje. Nijedno drugo
pleme Praaustralaca nije sauvalo nijedan materijalan
dokaz svoje povijesti. Sve su ukrali mutanti. Ovo je
sve to je ostalo od cijelog naroda, cijele rase, Bojih
Pravih ljudi. Bojih prvih ljudi, jedinih pravih ljudi
koji su ostali na planetu."
Tog popodneva Iscjeliteljka mi se pribliila po drugi put.
Nosila je posudu s crvenom bojom. U tim bojama, osim drugih
sastojaka, nalaze se i etiri tjelesna tkiva: kosti, ivci, krv i
meso. Pokretom ruke i mentalnom porukom dala mi je do
znanja da si lice obojim u crveno. Posluala sam je. Zatim su
svi izili iz peine. Svakome od njih pogledala sam u oi i
obeala da nikada neu otkriti toan poloaj njihovog svetog
mjesta.
Zatim su me pustili u peinu.

152

23
Objava u snovima

sam se u ogromnom prostoru sa zidovima od

vrste stijene i prolazima koji su vodili u nekoliko smjerova.
Zidovi su bili obojeni raznim ukrasima i puni prirodnih stjeno
vitih polica. Pogledala sam u jedan kut i zbog onog to sam vid
jela posumnjala u zdrav razum. Bio je to vrt! Stijene na stropu
bile su tako posloene da je sunce moglo ui, a jasno sam ula
zvuk vode koja tee preko stijena. Podzemni potok su usmjerili
kroz stijenu tako da je prolazio peinom. Mirno ozraje, jed
nostavno i trajno.
Jedino tada sam vidjela bilo kakve znake osobnog posje
dovanja. U peini su uvali obredne predmete kao i bolje koe
za spavanje. Prepoznala sam devina kopita preraena u noeve.
Promatrala sam sobu koja je bila muzej. Ovdje su uvali stvari
koje su godinama skupljali izviai vraajui se iz gradova.
Bilo je asopisa sa slikama televizije, kompjutera, automobila,
tenkova, lansiranja raketa, kockarnica, slavnih graevina,
drukijih rasa pa ak i hrane. uvali su i predmete koje su
pronali - sunane naoale, britvu, pojas, zatvara, termometar,
baterije, nekoliko olovaka i knjiga.
Jedan dio peine bio je namijenjen proizvodima od kamena.
153

Pleme Pravih ljudi izmjenjuje vunu i druga vlakna sa susjed

nim plemenima. A ponekad izrauje predmete iz drvene kore,
pa ak i uad. Promatrala sam jednog mukarca koji je uzeo
nekoliko vlakana i kotrljao ih po stegnu. Zatim ih je zasukao i
dodavao nova sve dok nije dobio dugu jedinstvenu nit. Zajedno
s drugim nitima upletao ih je u uad razliite debljine. U mnogo
proizvoda uplitali su i kosu. Tada nisam znala da su se oblaili
samo zato jer su znali da bi mi bilo vrlo teko, ako ne i ne
mogue prihvatiti svoju, ako ne i njihovu golotinju. Bio je to
dan pun iznenaenja. Istraivala sam, a Ooota mi je objanja
vao. U dubljim podrujima bile su nam potrebne baklje, a
sredinji prostor prekrivao je kameni strop kojeg je s vanjske
strane bilo mogue pomicati tako da je proputao svjetlost do
tamnih prostorija. Peina nije predstavljala obredno mjesto
Pravih ljudi - obredno mjesto je zapravo njihov ivot kojeg
proivljavaju iz trenutka u trenutak. Ovdje su se podsjeali na
povijest, uili istini i uvanju vrijednosti. Ovo je bilo sklonite
pred mislima mutanata. Kad smo se vratili u sredinji prostor,
Ooota mi je rekao da paljivo promotrim kamene i drvene k i
pove. iroke nosnice su mu se rairile kad mi je objanjavao da
ukras na glavi otkriva osobnost kipa. Kratki ukras predstavlja
misli, sjeanje, odluivanje, tjelesnu svjesnost o osjetima, za
dovoljstvo i bol - sve u odnosu na svjesni i podsvjesni um. Dugi
ukras predstavlja na stvaralaki duh, kako pristupamo znanju i
izmiljamo jo nepostojee predmete, doivljavamo iskustva
koja mogu, ali ne moraju biti stvarna, usklaujemo se s mu
drou svih stvorenja i ljudi koji su ikada ivjeli. Ljudi trae
obavijesti, ali izgleda ne shvaaju da mudrost takoer trai
izraaj. Dugi ukras na glavi takoer predstavlja nae pravo
savreno jastvo, vjeni dio svakog od nas, kojeg emo obui
kada elimo znati da li je postupak o kome razmiljamo za nae
154

najvie dobro. Postoji takoer i trei ukras koji je okruivao

lice i padao niz lea sve do tla. On predstavlja povezanost svih
vidova: tjelesnog, osjeajnog i duhovnog.
Veina kipova bila je nainjena nevjerojatno tono i s mno
go detalja, ali jedan me iznenadio jer je bio dovren bez onih
jabuica. Izgledao je poput slijepog simbola. " T i misli da
Boanska jednost vidi i prosuuje ljude", rekao je Ooota. " M i
smatramo da Boanska jednost osjea namjere i osjeaje ivih
bia. Nije zainteresirana za ono to inimo ili ne inimo."
Ta je no bila najznaajnija no cijele pustolovine. Tada
sam nauila zato sam bila tamo i to se od mene oekuje.
Imali smo proslavu. Promatrala sam umjetnike kako pripre
maju boju od bijele gline, dva dijela crvene okre i jedan limun
ute. Majstor oruar izradio je kistove od kratkih stabljika.
Obojili su se s nevjerojatnim oblicima i slikama ivotinja.
Mene su obukli u kostim od perja, u najveoj mjeri od mekanog
perja ptice emu; predstavljala sam pticu kookaburra. Moja
uloga u obrednoj drami bila je prikazati pticu kao prenositelja
poruke koja leti u udaljene dijelove svijeta. Kookaburra je
lijepa ptica, ali vrlo glasna, ije se glasanje esto usporeuje s
glasanjem magarca. Kookaburra e preivjeti u vrlo tekim
uvjetima. Velika je pa sam zato bila primjerna za tu ulogu.
Nakon pjesme i plesa oblikovali smo malen krug. Bilo nas je
devetero: starjeina, Ooota, Iscjelitelj, Iscjeliteljka, uvarica
vremena, uvarica sjeanja, Mirotvorac, Srodnica ptica i ja
sama.
Starjeina je sjeo nasuprot meni, noge je podvukao pod sebe
te se nagnuo k meni i zagledao u moje oi. Netko izvan kruga
izruio mu je kamenu au punu neke tekuine. Popio je gut
ljaj. Zatim ju je dao na desno, a da ni za trenutak nije odmaknuo
svoj pogled u dubine mojega srca. Progovorio je:
155

M i , pleme Pravih ljudi Boanske jednosti, napu

tamo planet Zemlju. Preostalo vrijeme koje emo bo
raviti ovdje provest emo na najvioj razini duhovnog
ivota - u celibatu, kojim emo pokazati tjelesnu dis
ciplinu. Neemo vie imati djecu. Kad na najmlai
lan umre, bit e posljednji od iste ljudske rase.
Mi smo vjena bia. Mnogo je mjesta u svemiru
gdje due koje nas slijede mogu uzeti tjelesni oblik.
Mi smo izravni potomci prvoga bia. Prolazili smo
iskuenje preivljavanja od poetka vremena, vrsto
se pridravajui izvornih vrijednosti i zakona. Naa
skupna svijest odrava Zemlju na okupu. Sada smo
dobili dozvolu da odemo. Ljudi svijeta su se pro
mijenili i odbacili dio Zemljine due. Odlazimo da bi
joj se pridruili na nebu.
Izabrana si kao na glasnik za mutante. Rei e im
da odlazimo. Odlazimo i ostavljamo Majku Zemlju
vama. Molimo se da uvidite to va nain ivota ini
vodi, ivotinjama, zraku pa i vama samima. Molimo
se da pronaete rjeenje za svoje probleme i da ne
unitite svijet. Postoje mutanti koji su na rubu ponov
nog stjecanja svog pravog bia. Ako se usmjerite, ima
dovoljno vremena da sprijeite unitenje planeta, ali
mi vam vie ne moemo pomagati. Nae vrijeme je is
teklo. Sezona kia se promijenila, temperatura se po
veava, a jasno nam je da se razmnoavanje biljaka i
ivotinja smanjuje. Vie ne moemo odravati ljudski
oblik kao dom naih dua jer uskoro u pustinji nee
vie biti vode, ni hrane.
Zavrtjelo mi se u glavi. Poela sam shvaati. Nakon svog
tog vremena oni su se otvorili i povezali sa strancem jer im je
156

bio potreban glasnik. A l i , zato ja?

aa je stigla do mene. Popila sam gutljaj. Imalo je okus po
vinu izmijeanom s viskijem. Predala sam je dalje desno.
Starjeina je nastavio: "Vrijeme je da se tvoje tijelo i misli
odmore. Spavaj, moja sestro, sutra emo ponovo razgovarati."
Vatra se smanjila do eravice. Vruina se podizala bjeei iz
peine kroz iroke otvore na stropu. Nisam mogla spavati.
Mahnula sam Mirotvorcu, molei ga za razgovor. Pristao je.
Ooota nam se pridruio pa smo se upustili u duboku, sloenu
raspravu.
Mirotvorac ije je lice bilo izbrazdano poput krajolika kojim
smo putovali rekao mi je da je na poetku vremena, u razdoblju
kojeg su oni nazivali vrijeme snova, zemlja bila udruena.
Boanska jednost stvorila je svjetlo, a prvi sunev izlazak
razbio je potpunu tamu. U prazninu je namjestila brojne ok
rugle ploe da se vrte na nebu. Na planet bio je jedna od njih.
Bio je ravan i bez oblika. Sve je bilo tiho. Nije bilo ni jednog
cvijeta koji bi se pognuo u struji zraka, a nije bilo ni povjetarca.
Nije bilo zvuka ni jedne ptice koja bi razbila tiinu. Zatim je
Boja jednost rairila znanje svakom planetu i svakom neto
dala. Prvo je dola svjesnost, zatim je nastala voda, zrak, zem
lja. Slijedili su ivotinjski oblici. Pravi ljudi smatraju da ono
to zovu Bogom mutanti teko razumiju jer su ovisni o obliku.
Za njih, Jednost nema veliine, oblika i teine. Jednost je bit,
stvaralatvo, istoa, ljubav, neograniena energija. Mnoge
plemenske prie govore o Zmiji duge koja predstavlja crtu energije i l i svijesti, a poinje iz potpunog mira, mijenja titraj i
postaje zvuk, boja i oblik.
inilo mi se da Ooota ne govori o svjesnosti budnog stanja
i l i nesvjesnog, ve govori o nekoj vrsti Stvoriteljeve svijesti
koja obuhvaa sve. Ona se nalazi u kamenju, biljkama, ivoti157

njama i ovjeanstvu. Ljudi su stvoreni, a ljudsko tijelo samo

udomauje na vjeni dio. Druga vjena bia nalaze se na dru
gim mjestima u svemiru. Pleme vjeruje da je Boanska jednost
najprije stvorila enu, a zatim se svijet rodio iz pjesme. Boja
jednost nije osoba. Bog je najvia, pozitivna sila ljubavi koja
stvara svijet irenjem energije.
Vjeruju da su ljudi stvoreni na sliku Boga, ali ne na tjelesnu
sliku jer Bog nema tijela. Due su stvorene da bi sliile Boan
skoj jednosti, a to znai da su sposobne za istu ljubav i mir te
da mogu stvarati i brinuti se za mnogo toga. Data nam je slo
bodna volja i ovaj planet kao uilite za osjeaje koji su jedin
stveno snani samo onda kad je dua u ljudskom obliku.
Vrijeme snova imalo je tri dijela. Bilo je to vrijeme prije vre
mena, vrijeme nakon to se pojavilo tlo, ali nije bilo oblika.
Prvi ljudi su istraivali osjeaje i postupke te pronali da mogu
osjeati ljutnju ako tako izaberu. Mogli su promatrati stvari i
osjeati ljutnju ili stvoriti situacije koje bi ih razljutile. Briga,
pohlepa, pouda, lai i mo nisu emocije na koje je potrebno
gubiti vrijeme. Da bi to pokazali, prvi ljudi su nestali i umjesto
njih su se pojavile stijene, vodopadi ili neto drugo. Oni jo
uvijek postoje, a to su mjesta razmiljanja za svakog tko je do
voljno mudar da od njih ui. To je svijest koja je oblikovala
stvarnost. Trei dio razdoblja snova je sada. Snovi se i dalje
nastavljaju, svjesnost jo uvijek stvara na svijet.
Zato su uvjereni da vlasnitvo nad zemljom nije mogue.
Tlo pripada svim biima. Pravi ljudski odnosi jame dijeljenje i
dogovor. Posjedovanje je najvei stupanj odvajanja od drugih
radi vlastitog zadovoljstva. Prije nego to su doli Britanci
nitko u Australiji nije bio siromaan.
Pleme vjeruje da su se prvi ljudi pojavili u Australiji kada su
svi kontinenti na Zemlji bili udrueni. Znanstvenici govore o
158

jednoj masi tla - zovu je Pangea - prije otprilike 180 milijuna

godina koja se podijelila na dva dijela. Laurazija je pred
stavljala sjevernu cjelinu, a Gondwanaland Australiju, Antark
tik, Indiju, Afriku i Junu Ameriku. Indija i Afrika odmaknule
su se prije 65 milijuna godina, Antarktik je ostao ispod, a Aus
tralija i Juna Amerika izmeu.
Pleme vjeruje da su prvi ljudi poeli istraivati i odlazili sve
dalje i dalje. Naili su na nove situacije i umjesto da se oslone
na osnovna naela prihvatili su se agresivnih osjeaja i postu
paka da bi preivjeli. to su dalje odlazili, njihov sustav uvjere
nja se sve vie mijenjao, vrijednosti se gubile, a na kraju se ak
i njihova vanjtina promijenila poprimajui svjetliju boju u
hladnijoj sjevernoj klinu.
Pleme ne razlikuje ljude po boji koe, ali vjeruju da smo
prvobitno imali istu nijansu i da se tome postepeno vraamo.
Mutantima pripisuju posebne znaajke. Prvo, mutanti vie ne
mogu ivjeti na otvorenom. Veina ih umre, a da ne znaju to to
znai stajati gol na kii. Provode svoje vrijeme u graevinama s
umjetnom toplinom i hlaenjem, te pate od sunanice na nor
malnim temperaturama. Drugo, mutanti vie ne posjeduju do
bru probavu poput pravih ljudi. Hranu moraju zdrobiti u prah,
preraditi i konzervirati. Jedu vie neprirodnih nego prirodnih
tvari. Otili su tako daleko da su razvili alergije na prirodnu
hranu i pelud u zraku. Neka novoroenad mutanata ne moe
podnijeti ak ni majino mlijeko.
Mutanti posjeduju ogranieno razumijevanje jer mjere vri
jeme prema sebi. Ne prihvaaju nita drugo osim svog vremena
pa zato bezobzirno unitavaju bez osjeaja za sutranjicu.
Najvea razlika izmeu njih i prvih ljudi je da mutanti u sebi
nose strah. Pravi ljudi su neustraivi. Mutanti prijete svojoj
djeci. Potrebna im je prisila zakona i zatvora. ak je i sigurnost
159

drava zasnovana na prijetnji drugih drava orujem. Pleme

smatra da je strah osjeaj koji pripada ivotinjama. Kod njih on
igra vanu ulogu u preivljavanju. A l i , ako ljudi znaju za
Boansku jednost i shvaaju da svemir nije sluajan ve plani
ran, onda se ne boje. Ili ima povjerenja, ili se boji - ne moe
osjeati oboje. Uvjereni su da strah izvire iz predmeta. to vie
predmeta posjeduje, to se vie boji. Na kraju im posveuje
sav svoj ivot.
Pravi ljudi su mi objasnili kako im je bilo smijeno kad su
misionari ustrajali na tome da svoju djecu ue sklopiti ruke i
zahvaliti se prije jela. Pa oni se bude zahvalni! Provode svoj
dan nikad ne uzimajui stvari zdravo za gotovo. Ako misionari
moraju svoju djecu uiti zahvalnosti, neemu to je prirodno
svim ljudima, pleme smatra da su oni ti koji se moraju zamisliti
nad svojim vlastitim drutvom. Moda je njima potrebna po
mo.
Nisu mogli razumjeti zato im misionari zabranjuju tova
nje zemlje. Svatko zna da to manje od nje uzme, manje e joj
morati vratiti. Pravi ljudi ne vide nita nekulturno u vraanju
duga i l i izraavanju zahvalnosti zemlji krvlju koju izliju u pije
sak. Takoer smatraju da treba potovati ovjeka koji vie ne
eli jesti i sjedne u pustinji da bi dovrio svoje svjetovno posto
janje. Ne vjeruju da je smrt od bolesti i l i nesree prirodna. Na
posljetku, rekli su mi, ne moe ubiti neto to je vjeno. Nisi to
stvorio pa ne moe ni ubiti. Vjeruju u slobodnu volju; dua
slobodno izabire doi pa kakvo joj onda pravilo moe zabraniti
da se slobodno vrati kui? Ne radi se o osobnoj odluci u ovoj
oitovanoj stvarnosti ve o odluci na razini vjenosti koju
donosi sveznajue jastvo.
Smatraju da je prirodan nain ispunjenja ljudskog iskustva
izraavanje slobodne volje i izbora. Negdje u dobi od oko 120
160

ili 130 godina kad ovjek osjeti oduevljenje zbog vraanja u

zauvijek te nakon to zamoli Jednost za dozvolu, osoba orga
nizira zabavu i objavi proslavu svog ivota.
Stoljeima su Pravi ljudi pri roenju svojoj djeci govorili
iste rijei. Doavi na ovaj svijet svako dijete zauje: "Volimo
te i podravamo na tvom putu." Kod svoje konane proslave,
svi se grle i ponavljaju istu reenicu. Ono to uje kad si
doao, ono je to e uti kad ode! Zatim osoba koja odlazi
sjedne i zaustavi rad tijela. Za manje od dvije minute sve je
zavreno. Nema tuge ni aljenja. Rekli su mi da e me nauiti
njihovim tehnikama za preobrazbu ljudske razine natrag u ne
vidljivu razinu kad u biti spremna za prihvaanje odgovor
nosti takvoga znanja.
Rije mutant oznaava stanje srca i uma, ne boju ovjeka radi se o uvjerenju! Mutant je netko tko je izgubio i l i se odvojio
od drevnih sjeanja i vjene istine.
Na kraju smo morali zavriti razgovor. Bilo je kasno i bili
smo iscrpljeni. Peina je jo juer bila prazna, a danas je bila is
punjena ivotom. Moj mozak je do juer bio pun znanja,
skupljenog u godinama obrazovanja. A danas je bio poput
spuve koja je upijala drukije i vanije vrijednosti. Teko mi
je bilo razumijeti njihov nain ivota jer mi je bio posve stran
pa sam sa zahvalnou prihvatila kad su mi misli nestale u mir
noj praznini.

161

24
Zapisi

jutra dozvolili su mi razgledati prolaz kojeg

zovu uvanje vremena. Nainili su nekakvu kamenitu napravu
koja proputa suneve zrake prema dolje. Samo u jedno doba
godine sunce sije u tonom smjeru i oblikuje odreeni obrazac.
Kad se to dogodi, znaju da je prola godina dana od posljednje
biljeke o vremenu. Tijekom tog vremena prireuju proslavu u
ast uvarici vremena i uvarici sjeanja. Dvije pohraniteljke
vremena provode godinji obred. Stijenu oslikaju slikama koje
predstavljaju sve znaajne dogaaje u proteklih est godinjih
doba u protekloj godini. Roenja i smrti zabiljeena su prema
danu i vremenu u odnosu na sunce i mjesec, a tu su jo i neki
drugi vani podaci. Izbrojila sam oko 160 rezbarija i slika. Na
taj nain sam saznala da je najmlai plemenski lan star 13 go
dina te da su etvero njih preli devedesetu.
Nisam znala da je australska vlada provodila nuklearne
pokuse dok nisam nala dokaz za to na peinskom zidu. Vlada
vjerojatno nije znala da se oko mjesta pokusa nalaze ljudi. Na
stijeni je prikazano, primjerice, japansko bombardiranje Darwina. Bez uporabe papira i olovke uvarica sjeanja poznaje
163

sve vane dogaaje u odgovarajuem redoslijedu. Kad je u

varica vremena opisivala svoju odgovornost biljeenja i oslika
vanja, njen se izraz lica pretvorio u radost djeteta koje je upravo
primilo eljeni dar. Obje ene bile su u poodmaklim godinama.
Zapanjujue je to u naoj kulturi ivi mnogo starijih ljudi koji
su zaboravljivi, nepouzdani i senilni dok ovdje u Divljini, to
su stariji, to su mudriji i zbog toga je njihovo sudjelovanje u
razgovoru vrlo cijenjeno. Oni su oslonci snage i primjeri za
druge.
Brojila sam unatrag rezbarije na stijeni i dola do godine
mojega roenja. Tamo je, u vrijeme kad bi kod nas bio rujan kod njih je to bilo razdoblje od 29 dana - u ranim jutarnjim
satima zabiljeeno roenje. Pitala sam tko je to. Rekli su mi da
se radi o roenju plemenskog starjeine Kraljevskog crnog la
buda.
Nisam otvorila usta od iznenaenja, ali se to sasvim lako
moglo dogoditi. Kakva je vjerojatnost da sretne ovjeka koji
se rodio istoga dana, iste godine i u isto vrijeme na suprotnom
kraju zemlje? Rekla sam Oooti da bih rado na samo razgo
varala s Kraljevskim crnim labudom. Dogovorili smo susret.
Crnom labudu su prije mnogo godina ispriali o duhovnom
partneru koji je roen na vrhu globusa u drutvu mutanata. Kad
je bio mlai, elio je otii meu Australce i potraiti ga, ali mu
je bilo reeno da mora potovati dogovor i pustiti da proe
najmanje 50 godina za razvoj osobnih vrijednosti.
Usporedili smo okolnosti naih roenja. Njegov je ivot
poeo nakon to ga je majka poloila u posebno pripremljenu
kou rijetke albino koale. U tom trenutku bila je sama nakon
to je dugo putovala do tono odreenog mjesta. Moj je ivot
poeo u bijeloj, sterilnoj bolnici u Iowi nakon to je i moja
majka otputovala iz Chicaga do mjesta koje je sama izabrala.
164

Njegov otac je bio na putu i kilometrima daleko od mjesta

roenja. I moj je u to vrijeme putovao. Tijekom svog ivota on
je nekoliko puta promijenio svoje ime. I ja sam. Ispriao mi je o
okolnostima svake promjene. Rijetka, bijela koala koja je ukr
stila put s njegovom majkom predstavljala je znak da je dijete
koje nosi predodreeno za vodstvo. On je osobno osjeao
bliskost s australskim crnim labudom pa je njegovo ime dopu
nio ukrasnim pridjevom kojeg su meni preveli kao Kraljevski.
Ispriala sam mu okolnosti u kojima sam ja mijenjala svoja
imena.
Nije bilo vano da li je naa povezanost mit i l i injenica. U
tom trenutku postali smo stvarnim partnerima i iskreno razgo
varali od srca k srcu.
Veinom smo razgovarali o osobnim stvarima o kojima ne
elim javno govoriti, ali u s vama podijeliti ono to smatram
njegovim najdubljim uvjerenjem. Kraljevski crni labud mi je
govorio o dvojnostima koje se nalaze u svijetu osobnosti. To
sam protumaila kao dobro naspram loeg, ropstvo naspram
slobode. A l i , nije se radilo o tome. Ne radi se o crnom ili bije
lom; uvijek su to nijanse sivog. I to je najvanije, sivilo se u
napredujuem obrascu vraa natrag k izvoru. aljivo sam spo
menula nau dob i rekla da mi je potrebno jo 50 godina samo
da bih to razumjela.
Kasnije tog dana, u prolazu uvanja vremena, saznala sam
da su Praaustralci prvi izumili bojanje sprejom. Ne rabe otro
vne tvari jer djeluju u skladu s okolinom i za nju se duboko
brinu. Prstima i ivotinjskom dlakom obojili su dio stijene u
tamnocrveno. Nakon nekoliko sati boja se posuila, a mene su
nauili kako pomijeati bijelu boju iz gline nalik kredi, vodu i
guterovo ulje. Mjeavinu smo mijeali komadom drveta. Kad
se dovoljno zgusnula, nainili su lijevak pa sam izlila boju u
165

usta. Bio je to udan osjeaj na jeziku, ali zapravo nije bilo

okusa. Zatim sam stavila ruku na crvenu stijenu i poela plju
vati boju oko prstiju. Odmaknula sam ruku i na svetoj stijeni
ostao je znak mutantkinje. Ne bi mi pokazali veu ast da su na
strop sikstinske kapelice oslikali moje lice.
Cijeli dan sam posvetila prouavanju podataka na stijeni.
Pronala sam podatak o priznanju britanske vladavine, uvo
enju novane razmjene, prvi pogled na automobil, zrakoplov,
satelite iznad Australije, pomrine, ak i neto slino leteem
tanjuru s mutantima koji su izgledali jo udnije od mene!
Rekli su mi da su neke slike nainjene po sjeanju i radu
prijanjih uvara vremena i uvara sjeanja, a druge pak pri
kazuju dogaaje o kojima su im priali promatrai poslani u
civilizirana podruja.
Isprva su slali mlade ljude, ali su shvatili da je taj zadatak za
njih preteak. Mlade je lako impresionirati obeanjem auto
mobila, sladoledom svakoga dana i svim udima industrijskog
svijeta. Stariji su vie utvreni u sebi i mogli su prepoznati
magnetnu privlanost, ali joj nisu podlegli. Kako god bilo,
nikoga nisu u plemenu zadravali protiv njegove volje; s vre
mena na vrijeme izgubljeni lan bi se vratio. Oootu su po
roenju uzeli majci to je u prolosti bilo sasvim u redu i zako
nito. Da bi se nevjernici preokrenuli i spasili njihove due,
djecu su zatvarali u za to odreene ustanove i zabranjivali im
uenje materinjeg jezika, a posebice prakticiranje obreda. Ooo
ta je ivio 16 godina u gradu prije nego to je pobjegao i po
traio svoje korijene. Svi su se smijali kad je Ooota priao to
se dogodilo s kuama u koje je vlada naseljavala Praaustralce.
Ljudi su spavali na dvoritu, a kue rabili kao skladita. To nas
je dovelo do razmatranja darova i to oni znae. Pleme smatra
da je dar dar samo ako daruje ono to druga osoba eli. Nije
166

dar ako daruje ono to ti eli da oni imaju. Za dar se ne

smijemo vezivati. On se daje bez uvjeta. Osoba koja ga prima
ima pravo s njim uiniti to eli: uporabiti ga, unititi ga, poklo
niti, to god eli. Dar je njen bez uvjeta, a darovatelj ne oekuje
nita za uzvrat. Ako neto ne odgovara tim uvjetima, ne radi se
o daru. Mora se odrediti kao neto drugo. Mogla sam se sloiti
da vladini darovi, i na nesreu, veina onog to moje drutvo
smatra darom, ne spada u tu kategoriju. A l i , poznajem nekoli
cinu ljudi koji stalno poklanjaju i toga nisu svjesni. Poklanjaju
rijei ohrabrenja, ale i l i nude prijateljsko rame na koje se
moe osloniti.
Mudrost ovih ljudi predstavljala je stalan izvor uenja.
Kad bi samo oni mogli biti voe svijeta, sve bi bilo drukije!

167

25
Primljena

jutra dozvolili su mi ui u najzatieniji dio

podzemne peine. Visoko su ga cijenili pa je sredite njihovih
prethodnih rasprava bilo upravo u tome hoe li mi dopustiti
pristup i l i ne. Morali smo ga osvijetliti bakljama, a prostorija je
zasjala u uglaanom opalu. Svjetlo vatre koje se odraavalo od
zidova i tla prelijevalo se u najsjajnijoj dugi koju sam ikada
vidjela. Bilo je to kao da stojim u kristalu u moru boja koje
pleu nada mnom, ispod i okolo mene. Prostor su rabili za
neposredno sporazumijevanje s Jednou te za neku vrstu me
ditacije. Objasnili su mi da je razlika izmeu molitve mutanata
i njihovog sporazumijevanja u tome to se mi obraamo duho
vnom svijetu, a oni ine obrnuto. Oni sluaju. Oiste um od
misli i ekaju poruku. Razlog za to je, kako su mi objasnili, to
ne moe uti glas Jednosti kad sam govori. U ovoj prostoriji
odravala su se vjenanja i slubena promjena imena. esto su
ga posjeivali stariji prije nego to su umrli. U prolosti, kad je
njihova rasa jedina naseljavala kontinent, razliita plemena po
kapala su svoje lanove na razliite naine. Neki su mrtve
zavili u tkanine i poput mumija ih zakopali u grobove. Nekad je
169

u Ayers Rocku bilo mnogo tijela kojih sad nema. Leevima ne

pripisuju neki znaaj pa ih esto pokapaju u plitke jame isko
pane u pijesku. Smatraju da se tijelo mora vratiti u zemlju i pre
raditi ba kao i sve drugo u svemiru. Neki dananji Praaustralci
ele da se njihova gola tijela ostave na otvorenom za hranu i
votinjskom kraljevstvu koje je tako vjerno hranilo njihov ivot.
Najvea razlika izmeu nas i njih je to to Pravi ljudi znaju
kuda idu nakon posljednjeg zemaljskog izdaha dok veina mu
tanata to ne zna. Ako zna, odlazi s mirom i povjerenjem; ako
ne zna naravno da se opire.
U prostoru obloenom dragim kamenovima ponekad se od
vija posebna pouka. To je uionica u kojoj poduavaju umje
tnosti nestajanja. Dugo se ve pria o sposobnosti Praaustralaca da u opasnim okolnostima postanu nevidljivi. Mnogi urba
nizirani Praaustralci tvrde da je to izmiljotina - njihov narod
nikad nije imao nadljudske sposobnosti, ali varaju se. Umje
tnost privida u pustinji je uzdignuta do nesluenih visina. Pravi
ljudi znaju kako izvesti privid umnoavanja. Jedna osoba moe
izgledati kao da ih je deset ili pedeset. Ta se sposobnost rabi
kao sredstvo preivljavanja. Iskoritavaju strah drugih rasa.
Nije nuno uporabiti strelice za borbu; radije se pobrinu za
privid masovne snage i prestraeni napadai vritei bjee
kasnije priajui prie o vragovima i arobnjatvu.
Na tom svetom mjestu zadrali smo se nekoliko dana, a prije
nego to smo otili, priredili su mi obred tijekom kojeg su me
imenovali za svog glasnika, a zatim jo jedan za moju buduu
zatitu. Najprije su mi namazali glavu i na elo privrstili obru
od srebrnosivog krzna koale. Na sredinu su smolom prilijepili
uglaani opal. Tijelo i lice prekrili su mi ptijim perjem. Svi su
nosili pernatu odjeu. Predivna proslava koju je pratila zvo
njava lepeza od perja i trske.
170

Zvuk je bio jednako uzvien kao i zvuk orgulja u najboljim

svjetskim katedralama. Rabili su takoer cijevi od gline i
kratko drveno glazbalo iji je zvuk bio slian zvuku flaute.
U tom trenutku sam postala svjesna da su me doista prihva
tili. Prola sam testove koje su zahtijevali od mene, iako nisam
unaprijed znala da me iskuavaju, a jo manje zato. Ganuto
sam stajala usred kruga i sluala pjesmu i drevne iste zvukove
njihove glazbe.
Sljedeeg jutra je samo dio prvobitne skupine napustio
sveto mjesto pridruivi mi se u nastavku putovanja. Kamo?
Nisam znala.

171

26
Sretan neroendan

putovanja dvaput smo proslavom obiljeili rast

neijeg talenta. Svakome se prireuje posebna zabava koja
nema nita zajednikog s dobi i l i nadnevkom roenja ve se
radi o priznanju ovjekove jedinstvenosti i njegovog doprinosa
ivotu. Smatraju da je svrha prolaska vremena u tome da
ovjek postane bolji, mudriji i da sve vie izraava svoju bit.
Ako ste ove godine bolja osoba nego prole, a samo vi to znate
zasigurno, tada organizirate zabavu. Kad kaete da ste spre
mni, svatko to cijeni.
Jedna od proslava bila je namijenjena eni iji dar i l i me
dicina u ivotu je bilo sluanje. Ime joj je bilo uvarica tajni.
Uvijek je bila na raspolaganju svakome tko je elio o neemu
razgovarati, ispovijediti se, priznati ili si olakati duu. Razgo
vori su bili privatni, ona nije nudila neke savjete niti je prosu
ivala. Drala je drugog ovjeka za ruku i l i mu poloila glavu u
svoje krilo i jednostavno sluala. Izgleda da je znala ohrabriti
ljude da sami pronau rjeenja i da slijede put svojeg srca.
Pomislila sam na svoje sunarodnjake, na mnoge mlade koji
besciljno lutaju svijetom, na beskunike koji misle da nemaju
173

to ponuditi drutvu, na ovisnike koji ele djelovati u nekoj

drugoj stvarnosti, a ne u onoj u kojoj se nalaze. Poeljela sam
da ih dovedem ovdje pa da vide kako je malo potrebno da
bude koristan i kako je divno upoznati i doivjeti osjeaj vlas
tite vrijednosti. Ta je ena poznavala svoje dobre strane, a
priznali su ih i svi drugi lanovi plemena. Tijekom zabave
uvarica tajni sjedila je na malo povienom mjestu. Molila je
svemir da se pobrine za obilje hrane, ako je to ispravno za sve.
Naravno, na veer smo se nali na podruju obraslom bobi
cama i groem.
Prije nekoliko dana u daljini smo opazili kine oblake pa
smo sada u malim mlakama vode pronali na desetine abljih
punoglavaca. Stavili smo ih na vrue kamenje i oni su se brzo
pretvorili u vrlo ukusnu hranu. Na jelovniku su se nala i neka
neprivlana stvorenja koja su skakutala u blatu.
Zabavu smo obogatili glazbom. Nauila sam ih teksakom
plesu kojeg smo plesali u ritmu njihovih bubnjeva i uskoro su
se svi smijali. Zatim sam im rekla da mutanti vrlo radu pleu u
parovima i zamolila Kraljevskog crnog labuda neka zaplee sa
mnom. Odmah je prihvatio korak valcera, ali se nismo mogli
uskladiti u ritmu. Poela sam pjevati melodiju i ohrabrila ih da
mi se pridrue. Uskoro su svi pjevali i vrtjeli se u ritmu valcera
pod australskim nebom. Pokazala sam im takoer i etvorku, a
Ooota je odlino vodio taj ples. Rekli su mi da je sasvim
mogue da sam se dovoljno usavrila u umjetnosti iscjeljivanja
koju sam prakticirala kod kue i da bih se moda mogla pos
vetiti glazbi.
Te sam se noi najvie pribliila mogunosti da dobijem
novo ime. Osjetili su da imam mnogo talenata i otkrili da volim
Prave ljude i njihov nain ivota, ali da ostajem odana svojem.
Nazvali su me Dva srca.
174

Tijekom proslave uvarice tajni svi su joj jedan za drugim

govorili kakvo olakanje donosi njihova nazonost u skupini i
kako je njen rad dragocjen za sve. Skromno je zasijala od
veselja i pohvale primila s kraljevskim dostojanstvom. Bila je
to dobra no. Padajui u san zahvalila sam se svemiru za tako
znaajan dan.
Da sam mogla izabrati, ne bih se odluila na pustolovinu s
ovim ljudima. Ne bih naruila ablje punoglavce ako bi bili na
jelovniku, a ipak sam pomislila kako su neke nae proslave
tako besmislene, a kako je ova pustinjska bila prekrasna.

175

27
Otplavljena

nama bilo je razjedeno erozijom. Pukotine su

dosezale tri metra dubine pa smo ih morali zaobilaziti. Izne
nada je nebo postalo tamno. Nad glave su nam se nadvili olujni
oblaci. Samo nekoliko metara od nas zabljesnula je munja.
Slijedio ju je zagluujui tresak. Nebo se promijenilo u strop
elektronskih bljeskalica. Potrali smo traei zaklon. Iako smo
se razbjeali u svim pravcima, nitko nije pronaao pravi zak
lon. Taj dio zemlje bio je manje pust. Obrastao je grmljem,
rijetko posaenim drveem koje se borilo za ivot te nekom
vrstom krhke paprati.
Znali smo da se blii pljusak. ula sam ga u daljini kako
nam se pribliava poput parne lokomotive. Zemlja mi se tresla
pod nogama. S neba su poele padati ogromne kaplje kie.
Grom je udario u blizini tako snano da mi je oduzeo dah.
Prstima sam opipala kono ue oko pojasa. Na njemu sam
nosila privrenu posudu s vodom i torbicu iz guterove koe
koju mi je Iscjeliteljka napunila razliitim mastima, uljima i
prakom. Paljivo mi je razloila njihov izvor i smisao, ali je
meni bilo jasno da bi njezin nain lijeenja zahtijevao jednako
177

toliko uenja kao ameriki studij medicine. Opipala sam vor i

uvjerila se da jo uvijek dobro dri.
Usprkos buci i zbunjenosti postala sam svjesna da ujem jo
neto, neto vrlo snano, novo i agresivno. Zvuk kojeg jo ni
sam ula. Ooota je povikao u mom smjeru: "Uhvati se za drvo!
vrsto se dri za drvo!" U blizini nije bilo drveta. Pogledala
sam oko sebe i vidjela da se neto valja preko pustinjskog tla.
Bilo je visoko, crno, iroko nekih desetak metara i vrlo brzo!
Prije nego to sam se snala bilo je iznad mene. Voda, poplava
blatne pjenee vode zalila me preko glave. Lavina me okrenula
i oborila. Borila sam se za zrak. Oajniki sam hvatala rukama
ne bi li se za neto uhvatila. Nisam imala osjeaj to je dolje, a
to je gore. Teko blato napunilo mi je uha. Vrtjela sam se i va
ljala. Zatim sam bokom udarila u neto tvrdo i zaustavila se.
Zapela sam za grm i vrsto se ovila oko njega. Istegnula sam
vrat i glavu koliko sam mogla i pokuavala udahnuti. Plua su
mi vapila za zrakom. Morala sam udahnuti. Nisam imala dru
gog izbora iako sam jo bila pod vodom. Savladao me neopisiv
uas. inilo se da se moram predati nerazumljivim silama. Bila
sam sigurna da u se utopiti, ali sam udahnula zrak, a ne vodu.
Oi nisam mogla otvoriti jer ih je prekrivalo teko blato.
Osjeala sam kako se grm utiskuje u moje tijelo jer me sila
vode prisiljavala da se sve vie i vie savijam. Brzo kao to je i
poela, bujica je zavrila. Val je proao, a voda se postupno
smanjivala. Osjetila sam velike kine kapi na koi. Okrenula
sam lice prema nebu i pustila kii da mi ispere blato iz oiju.
Pokuala sam se ispraviti, ali nisam mogla. Na posljetku mi je
uspjelo otvoriti oi. Pogledala sam naokolo i vidjela da mi noge
vise nekih pola metra iznad zemlje. Nalazila sam se negdje na
sredini ovee stijene. Zaula sam glasove mojih suputnika. N i
sam se mogla popeti pa sam se spustila. Doskoila sam na ko178

ljena i otpuzala preko blata. Kad sam ustanovila da glasovi do

laze iz suprotnog smjera, okrenula sam se.
Uskoro smo opet bili zajedno. Nitko nije bio tee ranjen.
Voda nam je odnijela koe za spavanje, a i moj pojas te dra
gocjenosti koje je sadravao. Stajali smo na kii i ekali da se
blato, prilijepljeno za naa tijela, vrati k majci zemlji. Stojei
na kii, moji su prijatelji jedan za drugim svlaili turu odjeu i
goli ekali da kia spere pijesak iz svih pregiba. I ja sam se
skinula. Izgubila sam traku za kosu i prstima sam prola kroz
umu na glavi. Vjerojatno sam izgledala smijeno jer su mi
priskoili u pomo. U komadima odjee koje smo poloili na
tlo nakupila se kinica. Rekli su mi da sjednem, a zatim su mi
izlijevali kinicu po kosi. eljali su me prstima. Kad je kia
prestala, obukli smo se. Nakon suenja obrisali smo preostali
pijesak. Vrui zrak brzo je suio vlagu i izgladio moju kou
koja je bila poput napetog platna u okviru. Tada su mi rekli da
se radije kreu goli po vruini, ali da su smatrali da e povrije
diti moje osjeaje, pa to isprva nisu inili.
Najudnija stvar oko svega toga bilo je kratko trajanje
stresa. Sve je prolo i u sljedeem trenutku svi smo se smijali.
Priznala sam da se osjeam bolje i da zbog iznenadne kupke
vjerojatno ljepe izgledam. Oluja je potresla moj osjeaj za
velianstvenost ivota i strasnu ljubav prema njemu. Susret sa
smru je ponitio moje uvjerenje da su radost ili nesrea ovisni
o vanjskim initeljima. Voda je za sobom odnijela sve osim
krpa oko naih tijela. Uniteni su mali darovi koje sam primila,
stvari koje bi ponijela sa sobom natrag u Ameriku, poklonila
svojim unucima. Preda mnom je bio izbor: reagirati aljenjem
i l i prihvaanjem. Nije li to bila pravedna razmjena - sva moja
materijalna imovina za trenutnu pouku o nevezivanju? Rekli su
mi da bi mi vjerojatno dozvolili odrati uspomene koje je od179

nijela voda, ali je energija Boanske jednosti pokazala da im

pripisujem prevelik znaaj i da sam previe vezana za njih. Je
sam li konano nauila cijeniti iskustvo, a ne predmet?
Na veer smo iskopali malu rupu u zemlji. U njoj su zapalili
vatru i stavili unutra nekoliko kamenova da ih zagriju. Kad je
vatra izgorjela i kad su ostali samo kamenovi, na njih su stavili
mokre listove, debelo korijenje i suhu travu. Rupu su pokrili
pijeskom. ekali smo jedan sat, a zatim otkopali hranu i zah
valno pojeli slasnu veeru.
Kad sam te veeri zaspala liena udobnosti ak i dingove
koe, na um mi je pala poznata molitva: "Boe, daj mi snage da
prihvatim ono to ne mogu promijeniti, hrabrosti da promije
nim ono to mogu i mudrost da prepoznam razliku meu
njima."

180

28
Krtenje

pljuska odjednom se pojavilo cvijee. Krajolik

se iz pustinje promijenio u cvjetni vrt. Hodali smo po cvijeu,
jeli ga i nosili vijence koje smo ovijali oko tijela. Bilo je aro
bno.
Pribliavali smo se obali, a pustinja je ostajala iza nas.
Raslinje je iz dana u dan bilo sve bujnije. Drvee je bilo vie i
brojnije. Hrana je bila obilnija i nailazili smo na mnogobrojne
nove vrste sjemena, klica, oraia i divljeg voa. Jednom su
zarezali koru nekog drveta. Ispod toga su postavili posude, a iz
drveta je poela tei voda. Po prvi put smo imali prigodu za ri
bolov. Okus dimljene ribe jo je uvijek sa mnom kao dra
gocjeno sjeanje. Jeli smo takoer brojna jaja gmizavaca i
ptica.
Jednog dana prispjeli smo do prekrasnog ribnjaka. Cijeloga
dana su se alili sa mnom i govorili mi da me eka posebno
iznenaenje i doista je tako bilo. Voda je bila svjea i duboka.
181

Moje oduevljenje bilo je u skladu s njihovim oekivanjima.

Ribnjak je bio dovoljno velik da se u njemu moglo plivati pa
sam ih pitala da li to smijem uiniti. Rekli su mi da budem
strpljiva. Dozvolu u dobiti od stanovnika tog podruja. Pleme
je obredno zamolilo za uporabu bazena. Dok su pjevali, povr
ina vode se poela mrekati. Poelo je u sreditu i kretalo se u
smjeru suprotnom od naeg. Zatim se pojavila duga plosnata
glava i grubi obris krokodila velikog dva metra. Zaboravila
sam na krokodile. Na povrini se pojavio jo jedan, a zatim su
izili iz vode u oblinje grmlje. Kad su mi suputnici rekli da
mogu plivati, moje je oduevljenje prilino splasnulo.
"Jeste li sigurni da ih vie nema?" pitala sam u mislima.
Kako mogu zasigurno znati da su samo dva. Uzeli su dugi tap i
s njim pretraili ribnjak tako da me umire. Iz dubina se nije
nita pojavilo. Postavili su strau koja e promatrati hoe li se
krokodili vratiti, a mi ostali smo zaplivali. Pljuskanje i plivanje
u vodi me osvjeilo i moja lea su se poslije dugog vremena
opustila. Vjerojatno zvui vrlo udno, ali na neki nain je moje
bezbrino plivanje u krokodilskoj mlaki predstavljalo sim
bolino krtenje. Nisam pronala novu religiju, ali sam pro
nala novu vjeru.
Odluili smo da ne ostanemo pored ribnjaka ve smo nas
tavili put. Naili smo na treeg krokodila koji je bio znatno
manji. Pojavio se na nain kojeg sam prepoznala kao elju da
nam se ponudi za veeru. Pravi ljudi ne vole previe krokodilovo meso. Smatraju da je taj gmizavac agresivan i neo
binog ponaanja. Vibracije iz mesa mogu se pomijeati s
osobnim vibracijama pa e ovjek teko odrati mir i nenasilnost. Ispekli smo krokodilova jaja koja su bila uasnog okusa,
ali kad svemir moli za hranu, ne moe odbaciti ono to ti
poalje. Zna da je, sa ireg motrita, sve u redu, guta velike
182

zalogaje i odbija dodatnu porciju.

Dok smo putovali pored vode, naili smo na brojne vodene
zmije. Lovili smo ih i odravali na ivotu tako da smo za veeru
imali svjee meso. Kad smo se utaborili promatrala sam kako
nekolicina njih vrsto rukama obuhvaa zmiju i stavlja njenu
sikuu glavu u usta. Drei zmiju vrsto svojim zubima naglo
bi trznuli rukom i na taj nain brzo i bezbolno ubili stvorenje te
tako poastili svrhu njenog postojanja. Znam da su bili vrsto
uvjereni da Boanska jednost ne dozvoljava patnju za bilo koje
stvorenje osim ako to stvorenje samo ne prihvati patnju. To se
odnosilo na ljude ba kao i na ivotinje. Dok su se zmije dimile,
smijeila sam se razmiljajui o starom prijatelju, dr. Carlu
Clevelandu, koji je duge godine poduavao studente kako
namjetati slomljene kosti te naglaavao tonost pokreta. Jed
nom u mu, nadam se, prenijeti tehniku brzog pokreta kojoj
sam upravo svjedoila.
"Nijedno stvorenje ne smije patiti osim ako to samo ne prih
vati." To je misao vrijedna razmiljanja. ena duha objasnila
mi je da se odreene due na najvioj razini bia mogu odluiti
za roenje u nesavrenom tijelu; one esto dolaze da bi podu
avale te utjecale na ivote ljudi s kojima dolaze u dodir. ena
duha rekla mi je da su lanovi plemena koje su u prolosti ubi
jali prije roenja odluili ivjeti svoj ivot u punini, a u odre
enom trenutku postati dijelom testa prosvjetljenja za neku
drugu duu. Bili su ubijeni prema dogovoru na vjenoj razini, a
to samo ukazuje kako su duboko razumjeli izraz vjenost. To je
takoer znailo da ubica nije proao test te da e ga morati
ponoviti jo jednom. Sve bolesti i problemi, smatra pleme,
povezani su s duhovnou te slue kao odskona daska za mu
tante koji se otvaraju i sluaju svoje tijelo da bi shvatili to se
dogaa.
183

Kad sam te noi leala u crnoj i bezoblinoj pustinji, osjetila

sam kako je svijet oivio i shvatila da sam konano nadrasla
svoj strah. Moda sam i poela kao gradski uenik, ali sada sam
bila zadovoljna s iskustvom u divljini gdje postoje samo zem
lja, nebo i starodrevan ivot gdje ljudi bez straha nadvladavaju
pretpovijesne bodlje, eljusti i trnje.
Osjetila sam da sam konano spremna suoiti se sa ivotom
kojeg sam izabrala.

184

29
Osloboena

veeri popeli smo se mnogo vie nego obino

niz obronke, a zatim se utaborili. Zrak je bio svje i hladan, a
rekli su mi da more nije daleko iako ga jo ne vidimo.
Bilo je rano ujutro. Sunce jo nije izilo, ali mnogi su se ve
probudili. Zapalili su jutarnju vatru to je bilo rijetko. Podigla
sam pogled i ugledala smeeg sokola kako sjedi na drveta
iznad mene.
Obavili smo uobiajeni jutarnji obred, a zatim me Kra
ljevski crni labud uhvatio za ruku i doveo k vatri. Ooota mi je
rekao da mi starjeina eli ponuditi poseban blagoslov. I drugi
su pristupili - stajala sam u krugu ispruenih ruku. Zatvorili su
oi, a lice okrenuli k nebu. Kraljevski crni labud obratio se
nebu. Ooota mi je prevodio:
"Budi pozdravljena, Boja jednosti. Stojimo pred tobom s
mutantkinjom. Hodali smo s njom i znamo da u njoj ivi iskra
tvoje potpunosti. Dodirnuli smo je i promijenili je, ali pro
mijeniti mutanta je vrlo teak zadatak.
185

Vidjet e da njena neobina blijeda koa postaje prirodnije

smea, a njena bijela kosa otpada te rastu tamni korjenovi. A l i ,
nismo mogli utjecati na neobino obojene oi.
Nauili smo mutantkinju mnogo, a sami smo od nje uili.
Mutanti poznaju neto to zovu mesni umak. Oni znaju istinu,
ali su je pokopali pod zaine koristi, materijalizma, nesigur
nosti i straha. Takoer znaju neto to zovu preljev za kola.
ini se da to predstavlja nain na koji provode svoj ivot
povrnim, umjetnim, privremenim i na izgled lijepim projek
tima, a zapravo se vrlo malo posveuju razvoju svog vjenog
bia.
Izabrali smo ovu mutantkinju i oslobaamo je kao pticu iz
gnijezda neka odleti daleko i visoko te da se protegne poput
kookaburra ptice priajui sluateljima da mi odlazimo.
Ne osuujemo mutante. Molimo za njih i oslobaamo ih kao
to molimo i oslobaamo sebe. Molimo se da e poblie raz
motriti svoja djela i vrijednosti te nauiti da je ivot jedno prije
no to bude prekasno. Molimo se da e prestati unitavati zem
lju i jedno drugog. Molimo se da doista ima dovoljno mutanata
koji su na rubu promjene i koji e promijeniti stvari.
Molimo se da svijet mutanata uje i prihvati naeg glasnika.
Kraj poruke."
Sa enom duha sam se malo udaljila od skupine, a sunce je
poelo izlaziti. Pokazala mi je grad ispred nas. Dolo je vrijeme
za moj povratak u civilizaciju. Njen naborani smei obraz i
prodorne crne oi gledale su preko litice. Progovorila je u svom
neobinom domorodakom jeziku pokazujui na grad, a ja sam
shvatila da je dolo jutro oprotaja - pleme me oslobaa, a ja se
opratam od svojih uitelja. Jesam li primila njihovu poduku?
Samo vrijeme e rei. Jesam li sve zapamtila? Smijeno, bri
nulo me vie kako u prenijeti njihovu poruku nego kako u se
186

vratiti u australsku civilizaciju.

Vratili smo se u skupinu i tamo sam se oprostila od svakog
pojedinano. Razmijenili smo univerzalni oblik pozdrava me
u pravim prijateljima - zagrljaj. Ooota je rekao: "Nema nieg
to bismo ti mi mogli dati, a da ti to ve nema, ali osjeamo da
si ti, iako ti mi ne moemo nita dati, nauila prihvatiti i primiti
od nas. To je na dar." Kraljevski crni labud uhvatio me za
ruke. Mislim da sam vidjela suze u njegovim oima. Znam da
sam ih vidjela. "Molim te nemoj nikad izgubiti svoja dva srca,
moja prijateljice", rekao je, a Ooota je prevodio: "Dola si k
nama s dva otvorena srca. Sada su ispunjena razumijevanjem i
osjeajima za oba svijeta, na i tvoj. I meni si dala dar drugog
srca. Sada znam i razumijem vie nego to sam ikada prije
mogao razumjeti. Nae prijateljstvo za mene je dragocjeno. Idi
u miru, neka te nae misli tite."
Oi mu je osvijetlila unutarnja svjetlost kad je zamiljeno
dodao: "Ponovo emo se sresti, ali bez ovih nespretnih ljudskih
tijela."

187

30
Sretan zavretak?

znala sam da moj ivot nikad nee biti tako jednostavan i tako svrhovit kao tijekom posljednjih nekoliko mje
seci i da e se dio mene uvijek eljeti vratiti.
Do grada sam hodala gotovo itav dan. Nisam znala kako u
to uiniti, ni kako u se s tog mjesta vratiti do moje iznajmljene
kue. Vidjela sam autocestu, ali nije mi se inilo pametno ho
dati pored nje. Zato sam hodala po pustinji. U jednom trenutku
osvrnula sam se, a ba je u tom trenutku doao nalet vjetra i
izbrisao moje otiske stopala s pijeska. inilo se da brie poslje
dnje tragove mog ivota u Divljini. Kad sam dola u predgrae,
smei sokol, moj vjerni pratitelj, posljednji je put kruio iznad
moje glave. U daljini sam ugledala starijeg mukarca. Nosio je
plave traperice, majicu uvuenu u pojas prilinog opsega i stari
oguljeni zeleni eir. Nije mi se nasmijeio da bi me pozdravio;
umjesto toga preokrenuo je oima u nevjerici.
Juer sam imala sve to mi je bilo potrebno: hranu, odjeu,
sigurnost, zdravstvenu njegu, prijatelje, glazbu, zabavu, podr
ku, obitelj i smijeha na pretek - sve besplatno. A l i tog svijeta
vie nije bilo.
189

Danas u morati moliti za novac jer inae neu preivjeti.

Sve to je potrebno za ivot morat u kupiti. Nisam imala
izbora; bila sam u poloaju prljave, smrdljive prosjakinje. Bila
sam kloarka bez torbe. Samo sam ja poznavala istinu osobe
sakrivene iza debelih slojeva siromatva i bijede. Moj odnos sa
beskunicima u tom je trenutku bio potpuno izmijenjen.
Pristupila sam Australcu i zamolila ga: "Biste li mi posudili
malo sitnia? Dolazim iz divljine i hitno moram telefonirati.
Nemam novaca. Ako mi kaete svoje ime i adresu, oduit u
vam se."
Bez rijei je zurio u mene, tako pozorno da su mu bore na
elu zaigrale. Zatim je posegnuo u dep i izvukao novi isto
dobno si lijevom rukom zatvarajui nos. Znala sam da mi se
vratio moj neugodan tjelesni miris. Prola su oko dva tjedna od
kupelji u krokodilskoj mlaki. Odmahnuo je glavom - nije mu
bilo stalo hou li mu vratiti novac - i brzo otiao.
Hodala sam ulicama i ugledala nekoliko uenika koji su
ekali popodnevni autobus. Svi su bili besprijekorno isti kao i
sva australska mlade u uniformama. Samo njihove cipele uka
zivale su na neku individualnost. Zurili su u moje bose noge
koje su izgledale vie poput kopita nego poput enskih stopala.
Znala sam da izgledam grozno i samo sam se nadala da ne
dovoljna odjea i kosa koju nisam eljala vie od tri mjeseca
ne potiu previe straha. Koa na licu, ramenima i rukama to
liko puta se oljutila da je bila puna pjega i madea. Osim toga,
dobila sam otvorenu potvrdu da smrdim.
"Oprostite", rekla sam. "Dolazim iz divljine. Moete li mi
rei gdje je telefon, odnosno da li netko od vas zna gdje je
potanski ured?"
Njihova reakcija me umirila. Nisu se prestraili ve su se
samo smijuljili. Moj ameriki naglasak dodatno je utvrdio nji190

hovo osnovno uvjerenje da su svi Amerikanci otkaeni. Rekli

su mi da je telefonska govornica vrlo blizu.
Telefonirala sam u ured i zamolila ih da mi brzojavom
poalju neto novaca. Rekli su mi adresu potanskog ureda.
Otila sam tamo, a po izrazima na licima shvatila sam da su
oekivali nekog neobina izgleda. Slubenik mi je nevoljko
dao novac bez zahtjeva za bilo kakvim dokumentima. Nakon
to sam uzela novac, jedna slubenica je osvjeivaem zraka
poprskala prostoriju i mene. S novcem u ruci pozvala sam taksi
i odvezla se do velikog trgovakog sredita gdje sam kupila
hlae, majicu, gumene natikae, ampon, ealj za kosu, pastu i
etkicu za zube. Taksist se zaustavio pred trnicom gdje sam
kupila svjee voe i razliite vone sokove u papirnoj am
balai. Zatim me odveo u hotel gdje je priekao hoe li me
primiti. Oboje smo sumnjali hoe li me pustiti unutra, ali novac
u ruci govori vie od sumnjivog izgleda. Pustila sam vodu i bla
goslovila kadu. Dok se punila, nazvala sam zranu agenciju i
rezervirala let za sutra. Sljedea tri sata provela sam u kadi
razvrstavajui pojedinosti mog ivota tijekom posljednjih ne
koliko godina, a posebice tijekom posljednjih nekoliko mje
seci.
Sljedeeg dana ukrcala sam se u zrakoplov ista lica i zane
marene, ali iste kose. Jo sam uvijek nosila natikae koje sam
morala malo zarezati da bih ih mogla obui na kopitaste noge,
ali - mirisala sam prekrasno! Zaboravila sam kupiti odjeu s
depovima pa sam novac utaknula u majicu. Gazdarica je bila
vesela to me vidi. Bila sam u pravu - kad me nije bilo, ona se
brinula za sve. Nema problema, samo to dugujem stanarinu za
nekoliko mjeseci. Iznimno ljubazan australski trgovac kod ko
jeg sam tik pred odlaskom unajmila televizor i video nije po
slao nikakvu opomenu pa ak nije pokuao povratiti svoju
191

opremu. I on je bio sretan to me vidi. Znao je da neu otii, a

da ne podmirim svoj dug. Posao me jo uvijek ekao. Suradnici
su bili pomalo uznemireni i u ali su me ispitivali jesam l i ,
umjesto da dolazim na posao, ila traiti opale. Saznala sam za
dogovor izmeu Ooote i vlasnika terenca - ako se ne vratimo,
otii e u pustinju po njega i zatim pozvati moje poslodavce.
Rekao im je da sam otila u pohod, to je u Australiji znailo
putovanje u nepoznato i na neodreeno vrijeme. Budui da
nitko drugi nije mogao zavriti moj projekt, on je jo uvijek
ekao na mene.
Nazvala sam ker. Odahnula je i sa oduevljenjem posluala
moju pripovijest. Priznala mi je da je moj nestanak nije brinuo.
Bila je sigurna da bi nekako osjetila ako bi se ja nala u veim
tekoama. Pregledala sam potu koja se nakupila i ustanovila
da se roak koji mi je trebao donijeti boine poklone od
porodice, a njima odnijeti moje, nije pojavio. Morat u ih po
slati sama. Mnogo vremena posvetila sam stopalima. Namakala sam ih, omekavala i mazala. Uporabila sam ak i elektrini
no s kojim sam odrezala veinu mrtvoga tkiva!
Bila sam zahvalna za najobinije stvari - za ilet kojeg sam
uporabila za dlake ispod pazuha, jastuke, toaletni papir i slino.
Pokuala sam priati ljudima o plemenu kojeg sam upoznala.
Pokuala sam im objasniti njihov nain ivota i sustav vrijed
nosti te njihovu poruku brige za planet. Svaki put kad sam u no
vinama proitala neto novo o unitavanju okolia i predvia
njima kako e nestati zelenog raslinja, znala sam da je istina;
Pravi ljudi moraju otii. Jedva opstaju na hrani koja im je
dostupna sada, a to e tek biti kasnije. U pravu su kad smatraju
da ljudi ne mogu proizvoditi kisik. To moe samo drvee i bilj
ke. Njihovim rijeima: "Unitavamo duu zemlje." Naa teh
noloka pohlepa otkrila je duboko neznanje koje je ozbiljna
192

prijetnja ivotu, neznanje koje se moe preokrenuti samo po

tovanjem prema prirodi. Pravi ljudi imaju pravo na odluku da
prekinu postojanje svoje rase na ovom ve prenaseljenom
planetu. Otpoetka vremena bili su iskreni, istiniti i mirni ljudi
koji nikad nisu sumnjali u svoju povezanost sa svemirom.
Ono to nisam razumjela bila je nezainteresiranost koju su
ljudi pokazivali prema Pravim ljudima. Shvatila sam da osje
aju prijetnju pred neobinim i nepoznatim. Pokuala sam ob
jasniti da to moe proiriti nau svjesnost; moe izlijeiti nae
drutvene probleme pa ak i bolesti. Njihove ui bile su gluhe.
Australci su se branili. ak i Geoff, koji je u jednom trenutku
dao naslutiti svoju elju za vjenanjem, nije mogao prihvatiti
mogunost da su pustinjski ljudi mudri. Rekao je da je odlino
to sam doivjela takvu jedinstvenu pustolovinu, ali se sada na
dao da u se smiriti i prihvatiti oekivanu ulogu ene. Na
posljetku sam otila iz Australije zavrivi svoj zdravstveni
projekt, ali priu o Pravim ljudima nisam ispriala.
Imala sam utisak da e sljedee razdoblje biti izvan moje
kontrole te da e me voditi najvia razina moi.
U zrakoplovu s kojim sam se vraala u Ameriku sjedila sam
pored mukarca koji je otpoeo razgovor. Bio je poslovni
ovjek srednjih godina s trbuhom koji je izgledao da e svaki
trenutak puknuti. Razgovarali smo o svemu i svaemu te kona
no doli do Praaustralaca. Povjerila sam mu svoje iskustvo iz
divljine. Paljivo je sluao, ali je njegova zakljuna primjedba
povezala sve dotadanje reakcije. Rekao je: "Pa, nitko ni ne zna
da ti ljudi uope postoje i zbog toga, otvoreno reeno, nikog
nije briga ako odlaze. Osim toga", dodao je, "njihove zamisli
protivne su naima, a moe li itava civilizacija biti u krivu?"
Za nekoliko tjedana sam svoje misli o divnim Pravim lju
dima omotala ukrasnom vrpcom i zapeatila u srcu i iza usnica.
193

Ti su ljudi tako duboko dodirnuli moj ivot da nisam eljela

riskirati negativne reakcije koje sam oekivala. Bilo bi to kao
"bacati bisere svinjama"! Postepeno sam, meutim, poela
shvaati da su moji stari prijatelji doista zainteresirani. Zamo
lili su me da o tome javno progovorim. Odziv je bio uvijek isti;
sluatelji bi zaueno sjedili. Uglavnom su to bili ljudi koji
shvaaju da se ono to je uinjeno ne moe popraviti, ali se
moe promijeniti.
Istina je: ako pleme Pravih ljudi odlazi, ono ipak za sobom
ostavlja svoju poruku usprkos mesnim umacima, preljevu za
kolae i neprirodnom ivotu. Ne radi se o tome da ih je potre
bno nagovoriti da ostanu i da imaju djecu. To nije naa stvar.
Potrebno je prenijeti njihove mirne i svrhovite vrijednosti u
ivot. Sada znam da svatko od nas ima dva ivota: jedan, tije
kom kojeg uimo i drugi, kojeg ivimo nakon toga. Dolo je
vrijeme da posluamo glas nae brae i sestara i zemlje koja
trpi. Moda bi budunost svijeta bila ljepa ako bismo odustali
od otkrivanja novog i malo se vie posvetili oivljavanju pro
losti. Pleme ne kritizira nae suvremene izume. Potuju i
njenicu da je bit ovjeanstva stvaralatvo i kretanje. Meutim,
smatraju da mutanti u svoju potragu moraju ukljuiti reenicu:
"Ako je to za najvie dobro cjelokupnog ivota." Nadaju se da
emo nauiti pravu vrijednost materijalnih stvari i prema njima
se ponaati na odgovarajui nain. Takoer su uvjereni da je
ovjeanstvo blie raju sada nego ikada prije. Imamo tehnolo
giju kojom moemo nahraniti sve ljude svijeta i znanje koje
nam omoguava izraziti same sebe, svoju pravu vrijednost.
Uz podrku i ohrabrenje moje djece i bliskih prijatelja poe
la sam pisati o svom iskustvu u Divljini. Takoer sam odr
avala predavanja gdje god su me pozvali - u organizacijama
od opedrutvenog interesa, zatvorima, crkvama, kolama, itd.
194

Odziv je bio razliit. Ku-kiux klan me prograsio neprijateljem,

a jedna druga organizacija koja se u Idahou zauzima za bijelo
istunstvo je na sve parkirane automobile pred zgradom gdje se
odravalo predavanje zataknula listie s rasistikim porukama.
Neki krajnje konzervativni krani su nakon predavanja izra
zili svoje uvjerenje da su Praaustralci pogani koji e se pei u
paklu. etvero uposlenika vodee australske televizijske mre
e sakrili su se u moj kabinet da bi me pijunirali, a zatim me
pokuali osramotiti. Bili su uvjereni da ni jedan Praaustralac
nije izbjegao popisu stanovnitva i da je Divljina potpuno ne
naseljena. Proglasili su me za varalicu. A l i , s vremenom se
poela stvarati ravnotea. Za svaku runu primjedbu naao se
barem jedan ovjek koji je elio saznati vie o telepatiji, o tome
kako zamijeniti oruje prividom i bolje se upoznati s vrijed
nostima i tehnikama koje rabe Pravi ljudi.
Mnogi me pitaju kako je iskustvo u Divljini promijenilo moj
ivot. Moj je odgovor - temeljito. Kad sam se vratila u Ameri
ku, umro mi je otac. Drala sam ga za ruku i izraavala mu lju
bav koja e mu pomoi na putovanju. Dan nakon pogreba za
molila sam pomajku za neku sitnicu koja e me sjeati na njega
- dugme za rukav, kravatu, stari eir, bilo to. Odbila je. "Tu
nema nita za tebe", rekla je. Umjesto da sam reagirala gor
inom, kao to bih to uinila prije, reagirala sam tako da sam u
mislima blagoslovila dragu duu i posljednji put otila iz ro
diteljskog doma ponosna na svoju bit; pogledala sam u jasno,
plavo nebo i namignula svom ocu. Sigurna sam da se niemu
ne bih nauila da je moja pomajka ljubazno rekla: "Naravno,
kua je puna stvari koje su pripadale tvojim roditeljima. Uzmi
to eli za sjeanje na oca." To sam oekivala. Korak naprijed
sam nainila u trenutku kad mi nije pruila ono stoje po pravu
bilo moje. Prepoznala sam dvojnost. Pravi ljudi su mi rekli da
195

je test mogue proi samo tako da ga se prihvati. Moj je ivot

dosegnuo toku gdje prepoznajem priliku za duhovne testove
ak i u situacijama koje izgledaju sasvim negativne. Nauila
sam razlikovati promatranje i prosudbu. Shvatila sam da sve
daje mogunost za duhovno obogaivanje.
Prije nekog vremena me jedan sluatelj predstavio ovjeku
iz Hollywooda. Bilo je to jedne hladne, snjene sijeanjske
noi u Missouriju. Veerali smo i dugo razgovarali dok su
Roger i drugi gosti jeli i pili. Sljedeeg jutra mi je telefonirao i
rekao da eli razgovarati o mogunosti snimanja filma.
"Kuda ste juer nestali?" pitao je. "Platili smo raun i
oprostili se, a netko je primijetio da vas vie nema. Pogledali
smo van, ali ste nestali. Na snijegu nije bilo nikakvih otisaka."
"Da", odgovorila sam. U mislima mi se oblikovao odgovor
poput rijei napisane na svjee uglaenom cementu. "Ostatak
svog ivota namjeravam proivjeti rabei znanje koje sam do
bila u australskoj divljini. Sve, ak i aroliju privida!"

196

Ja, Burnam Burnam, australski domorodac iz plemena Wurundjeri, izjavljujem da sam proitao svaku rije iz knjige Tihi
zov Australije.
Bila je to prva knjiga u mom ivotu koju sam proitao u jed
nom dahu. itao sam je s velikim oduevljenjem i potovanjem.
Knjiga je odlina i ne kri povjerenje koje je autorici iskazalo
pleme Pravih ljudi. Opis naeg sustava vrijednosti i ezoteri
nih spoznaja u meni budi ponos na nae kulturno naslijee.
Svojom pripovijetkom ispravila si povijesnu pogreku. U
esnaestom stoljeu nizozemski istraiva William Dampier je
napisao da smo najprimitivniji i najbjedniji narod na povrini
zemlje. Tihi zov Australije nas uzdie na viu razinu svijesti i
opisuje nas kao kraljevski i velianstveni narod kakav doista
jesmo.
Pismo Burnam Burnama,
starjeine plemena Wurundjeri