Georg Bihner

Vojcek
Preveo: M. Kariik
LICA:
Vojcek
Marija
Kapetan
Doktor
Tamburmaor
Andres
Margareta
Vlasnik atre
Komedija
Starac sa verglom
idov
Gostioniar
Prvi kalfa
Drugi kalfa
Kete
Luda
Baka
Policajac
Vojnici, studenti, momci, djeca, narod i drugi.
1. SOBA
(Kapetan sjedi na stolici. vojcek ga brije.)
KAPETAN: Polako, Vojcek, polako: Jedno po jedno. Hvata me vrtoglavica od tvoje urbe. ta
mogu da uinim sa tih deset minuta, koje u dobiti time, to e danas ranije da zavri? Pomisli,
Vojcek, pred tobom je jo trideset godina ivota, dobrih trideset godina! Sve u svemu 360
mjeseci, a koliko je to tek dana, sati, minuta...! ta e da uradi sa toliko uasno mnogo
vremena? Rasporedi ga malo bolje, Vojcek!
VOJCEK: Da, gospodine kapetane!
KAPETAN: Naprosto poinjem da strahujem za svijet, kad pomislim na vjenost! Rad, Vojcek,
rad. Kae se: ovo je vjeno, i ovo drugo je vjeno, razumije se. Ali opet ni to nije vjeno, i to je
trenutak, da, samo trenutak. Oh, Vojcek, najeim se, kad pomislim, da se u jednom danu svijet
okrene oko sebe. Kakvo razbacivanje vremena! Kuda to vodi? Vojcek, ne mogu vie da vidim
vodeniki toak: odmah postajem melanholian.
VOJCEK: Da, gospodine kapetane!
KAPETAN: Izgleda mi uvijek unezvjeren, Vojcek. Dobar ovjek se ne ponaa tako, dobar ovjek,
koji ima istu savjest. Priaj neto, Vojcek! Kakvo je vrijeme danas?
VOJCEK: Loe, gospodine kapetane, loe, vjetar!
KAPETAN: Osjeam ja da se neto uskovitlalo: takav vjetar postie kod mene isti efekat kao i
mi. (Lukavo) ini mi se kao da duva jugosjever. Je li?
VOJCEK: Da, gospodine kapetane.
KAPETAN: Ha, ha, ha!... Jugosjever! Ha, ha, ha! Boe, kako si glup, odvratno glup! (Ganuto)
Vojcek, ti si dobar ovjek, ali (dostojanstveno) nedostaje ti moral. Moral, to je kad je neko

moralan, razumije li? To je prava rije. Ima dijete bez crkvenog blagoslova, kako veli na
veleasni gospodin garnizonski svetenik; bez crkvenog blagoslova, ne kaem to ja, to on kae.
VOJCEK: Gospodine kapetane, dragi Bog nee zamjeriti jednom sirotom crviu, zbog toga, to
nije dat blagoslov prije no to je napravljen. Pa sam Gospod je govorio - pustite djecu k meni...
KAPETAN: ta ti tu govori? Kakav nastran odgovor? Ti me zbunjuje svojim odgovorom. Kad
kaem: ti mislim na tebe!
VOJCEK: Mi siroti ljudi... vidite li, gospodine kapetane: novac... novac! Ko nema novca... volio
bih da vidim nekog, kao to sam ja, da moralom napravi dijete I mi smo od krvi i mesa. Zlosreni
smo i na ovom i na onom svijetu. Ako bismo stigli na nebo, vjerujem da bi smo morali pomagati
pri grmljavini!
KAPETAN: Vojcek, ti si bez kreposti, ti ne posjeduje vrline. Krv i meso? Kad se tako poslije kie
nalaktim na prozor i gledam, kako vrckaju u bijelim arapama, pretravaju ulicu i mene do
avola obuzimaju ljubavna osjeanja! I ja sam od krvi i mesa! Ali, Vojcek, tu je vrlina, vrlina!
Kako u takvim sluajevima da prekratim vrijeme? Ali ja uvijek kaem sebi: ti si ovjek pun
vrlina, (ganuto) dobar, veoma dobar ovjek.
VOJCEK: Da, gospodine kapetane, priznajem da u pogledu vrline, ne stojim ba najbolje. Vidite,
mi prosti ljudi smo bez vrlina; kod nas se eto tako ispoljava sama priroda. Ali kad bih bio
gospodin, kad bih imao esir, asovnik i anglez, i kad bih umio otmjeno da govorim, e tada bih
poelio da budem pun vrlina. Mora da je lijepo imati vrline, gospodine kapetane... Ali ja sam
samo jedan ubogi avo.
KAPETAN: U redu, Vojcek. Ti si dobar ovjek, stvarno dobar ovjek. Ali suvie misli, a to
ovjeka zamara, razjeda. Izgleda uvijek kao progonjena zvijer. Ovaj razgovor me ba izmrcvario.
Idi sad, i nemoj mnogo da jurca: polako, lijepo polako niz ulicu?
2. POLJANA, GRAD U DALJINI
(Vojoek i Andres sijeku tapove u bunju. Andres zvidi)
VOJCEK: Da, Andres, ovo je mjesto prokleto. Vidi li onu svijetlu prugu preko trave, gdje su se
gljive tako namnoile? Tu se uvee kotrljaju glave. Jednom je tako jedan podigao jednu, mislei
da je je: tri dana i tri noi leala je na strugotini. (apatom) Andres, to su bili slobodni zidari,
dokuio sam to. Slobodni zidari!
ANDRES (Pjeva)
Dva zeca su tamo uala,
Zelenu travu su obrstila....
VOJCEK: Pssst, uje li, Andres, uje li? Neto se kree!
ANDRES (Pjeva) Zelenu travu su obrstila
Sve do busenja.
VOJCEK: Kree se iza mene, ispod mene. (Lupa nogom po tlu) uplje, uje li? Sve je uplje tu
dolje! Slobodni zidari!
ANDRES: Strah me!
VOJCEK: Tako je neobino tiho. ovjek bi najradije zaustavio i sopstveno disanje. Andres!
ANDRES: ta?
VOJCEK: Govori neto! (Zvjera unaokolo) Andres, kako je svijetlo. Nad gradom je sve uareno!
Oganj se kovitla po nebu, a pod zemljom buka, kao od velike limene trube. Naprosto te vue na
gore! Bjeimo! Ne osvri se! (Povue ga u bunje).
ANDRES (Poslije pauze) Vojcek, uje li to jo?
VOJCEK: Tiina, sve je tiho, kao da je cio svijet zamro.
ANDRES: uje li? Dobuju. Hajdemo.
3. G R A D

(Marija sa svojim djetetom na prozoru. Margareta. Prolazi vojna muzika sa tamburmaorom na

elu.)
MARIJA: Oplala, nin, nin... ta, ta, ta..! uje li? Evo ih, dolaze. Kakva ljudina, ko od brijega
odvaljen!
MARGARETA: Ohoho, kako zavodljiv pogled, gospoo kominice! Tako neto nismo od vas
navikli.
MARIJA (Pjeva) Vojnici, to su zgodni momci....
MARGARETA: Oi vam se jo uvijek cakle!
MARIJA: Pa ta! Noste svoje oi ifutinu, da i oisti, moda e iz nji istjerati toliko sjaja, kako
biste i mogli prodati za dva dumeta.
MARGARETA: ta kaete? Vi? Gospoo djevice? Ja sam jedna estita persona, a za vas svi
znaju, da ga vi vidite i kroz sedam pari konih akira.
MARIJA: Strvino! (Zalupi prozor) Hodi, ninin. ta oe ovi ljudi? Jest, da si kurvin sin, ali tvoja
majka je srena, kad vidi tvoju kopilansku njukicu. Tralala! (Pjeva)
Djevojko, ta e sad?
Malo dijete ima, ali mua ne!
Aj, marim ja za to?
Pjevau cijele noi
edo moje, tra-lala...
Niko mi nee pomoi.
(Kucanje na prozor:) Ko je? Je si l ti, Franc? Ui!
VOJCEK: Ne mogu. Moram na prozivku.
MARIJA: Jesi l nasjekao drva za kapetana?
VOJCEK: Jesam, Marija.
MARIJA: ta ti je, Franc? ta si tako unezvjeren?
VOJCEK (tajanstveno) Marija, opet je bilo mnogo toga, A zar nije pisano: "I pokuljae dim iz
zemlje, kao dim iz pei"?
MARIJA: ovjee!
VOJCEK: Ilo je neto za mnom do pred sam grad. Neto, to ne razumijemo, to nas dovodi do
ludila. ta e to biti?
MARIJA: Ali, Franc!
VOJCEK: Moram da idem. Veeras emo na vaar! Opet sam neto utedio. (Ode)
MARIJA: Jadnik. Kako je samo sluen. Ni dijete svoje nije pogledo! Jo e poludjeti. Zato si
tako miran, sine? Strah te? Kako je mrano. A dosad smo bar imali svijetlo sa ulice. ini mi se,
ko da sam obnevidjela, ne mogu da izdrim, Jeza me hvata. (Ode.)
4. CIRKUSKE ATKE, SVIJETLO, NAROD.
(Starac pjeva, dijete igra uz vergl.)
STARAC: Na ovom svijetu sve je prolazno,
Svi moramo da urnremo,
Svi to dobro znamo.
VOJCEK: Star i siromaan, siromaan i mlad. Mizerija i praznik.
KOMEDIJA: Na ovom svijetu sve je prolazno
Svi morarno da umremo,
Svi to dobro znamo.
MARIJA: ovjee, ako su budale pri pameti, onda si i sam budala kako je svijet smijean. Kako
je svijet lijep! (Oboje prilaze komedijau.)
KOMEDIJA: Svi moramo da umremo
Svi to dobro znamo.

(Pred atrom sa enom u pantalonama i kostimiranim majmunom.) Gospodo! Potovana

gospodo! Pogledajte stvorenja, kako ga je Bog sazdao: nita, ba nita. Ali pogledajte sad
umjetnost hoda uspravno, ima kaput i pantalone, nosi sablju. A sada: majmun je vojnik, ali to
jo nije mnogo, jer to je najnii stupanj ljudskoga roda. Hop! Pokloni se! Tako, sad si baron! Baci
poljubac! (Trubi) Ovaj ugursuz je muzikalan, potovana godpodo, ovdje moete vidjeti
stronomskog konja i kanailske ptiice. Miljenici su svih krunisanih glava Evrope. Proriu
ljudima sve: starost, porod, bolest. Predstava poinjei Odmah e biti komansman komansmana,
komansman komansmana.
VOJCEK: Hoe li?
MARIJA: Moe, to mora biti lijepo. Kakve kianke ima taj ovjek, a ena pantalone. (Oboje ulaze
u ator.)
TAMBURMAOR: Stani! Vidi li je? Kakva ena!
PODOFICIR: Doavola! Kao stvorena za rasploavanje gardista.
TAMBURMAOR: I za njegovanje Tamburmaora.
PODOFICIR: Kako dri glavu, ini se kao da e je crna kosa svojom teinom povui na dolje. A
tek oi....
TAMBURMAOR: Kao kad se gleda u bunar ili dimnjak. Naprijed, za njom!
5. UNUTRANJOST JARKO OSVIJETLJENE ATRE
MARIJA: Kakvo svijetlo
VOJCEK: Da, Marija, crne make uarenih oiju. Hej, kakvo vee!
VLASNIK ATRE (Predstavljajui konja) Pokai svoj talenat! Pokai svoju ivotinjsku pamet!
Posrami ljudsko drutvo! Potovana gospodo, ova ivotinja, koju vidite, sa repom na tijelu, sa
etiri kopita, lan je s svih uenih drutava, profesor je na naem univerzitetu. Kod nje se
studenti ue jahanju i ritanju. Sve to, zahvaljujui njenoj normalnoj pameti. A sad misli dupli
rezon. ta radi, kad misli dupli rezon? Ima li u ovom akademskom sosiete, jedan magarac? Da
l ima u ovom akademskom drutvu jedan magarac? Jeste li vidjeli dupli rezon? To je
marvologija. Da, to nije glupa ivotinjska individua, to je linost, ovjek, jedan ivotinjski ovjek,
a ipak samo stoka, samo bet! (Konj se ponaa nepristojno) Tako, posrami ljudsko drutvo! Vidite
li, ivotinja je jo uvijek prirodna, neiskvareno prirodna. Uite od nje, bez idealizma. tetni je
drukije se ponaati, pitajte ljekara! Nekad se govorilo: ovjee, budi prirodan! Stvoren si od
praine, pijeska, govana! eli li da bude vie nego praina, pijesak, govno? Pogledajte sad,
koliko je inteligentan: zna da rauna, a ne moe da broji na prste. Zato zato, to ne umije da se
izrazi, da se objasni to je zaarani ovjek. Kai gospodi, koliko je sati? Ko od gospode i dama ima
sat, jedan sat?
PODOFICIR: asovnik? (Dostojanstveno i odmjereno izvlai asovnik iz depa) Izvolite,
gospodine!
MARIJA: To moram da vidim. (Penje se na prvo mjesto, podoficir joj pomae.)
TAMBURMAOR: Kakva enska!
6. KOD DOKTORA
DOKTOR: ta sam to doivio, Vojcek? Zar tako dri rije? Ti, ti, ti...
VOJCEK: ta se dogodilo, gospodine doktore?
DOKTOR: Pisao si na ulici! Vojcek, vidio sam, piao si uza zid kao pasi i pored tri groa dnevno i
hrane. Vojcek, to nije dobro: svijet postaje iskvaren, veoma iskvaren.
VOJCEK: Ali, gospodine doktore, priroda trai svoje!
DOKTOR: Priroda trai svoje, priroda trai svojel To je sujevjerje, odvratno sujevjerje! Priroda!
Zar nisam ja dokazao, da je musculus constriktor vesike potinjen volji? Priroda! Vojcek, ovjek
je slobodan, u ovjeku se individualnost preobraava u slobodu. Zar nisi mogao da se uzdri od

mokrenja? To je la, Vojcek. Jesi li pojeo svoju porciju graka, Vojcek? Nita osim graka,
krucifere, doavola, zapamti to! Doi e do revolucije u nauci, ja u je dii u vazduh. Vojcek, da li
bi mogao ponovo da pia? Ui unutra i probaj.
VOJCEK: Ne mogu, gospodine doktore.
DOKTOR (U afektu) A uza zid moe da pia! Imam u rukama pismenu pogodbu! Vidio sam,
svojim oima sam vidio: upravo sam bio promolio nos kroz prozor i izloio ga sunevim zracima,
da bih prouavao kijanje, a ti si piao na zid. Vidio sam to. (Prilazi mu) Ne, Vojcek, neu da se
ljutim. Ljutiti se nije zdravo i nije u skladu sa naukom. Miran sam, apsolutno miran; moje bilo
otkucava svojih normalnih 60 otkucaja, i ve ti se obraam savreno hladnokrvno. Sakloni Boe,
ko bi se uzrujavao zbog obinog, najobinijeg ovjeka. Da si bar zamore, pa da mi krepa,
sauvaj Boe. Oh, Vojcek, nikako nisi smio da pia uza zid.
VOJCEK: Vidite, gospodine doktore, deava se da neko ima takav i takav karakter, takav i takav
temperament. Ali sa prirodom, je drukije vidite; priroda (kri prste) to vam doe kako da
kaem, na primjer....
DOKTOR: Vojcek, opet filozofira!
VOJCEK: Da li ste, gospodine doktore, ikad videli neto od udvojene prirode? Kad je sunce u
zenitu, pa izgleda kao da e se zemlja u vatri rastopiti, meni se javlja neki strahotan glas!
DOKTOR: Vojcek, ima aberaciju.
VOJCEK: Gljive, gljive, gospodine doktore, eto ta je. Jeste li zapazili, kakve sve forme dobijaju
gljive kad izbiju iz zemlje. Kad bih znao ta lioe da kau.
DOKTOR: Vojcek, kod tebe se savreno oituje izvanredna. Aberacio mentalis parcialis drugog
stupnja, Vojcek, dobie dodatak. Drugi stupanj: fiks-ideja sa optim razumnim stanjem. Radi
li, inae, sve kao i obino? Brije li svog kapetana?
VOJCEK: Brijem.
DOKTOR: Jede li graak?
VOJCEK: Jedem redovno, gospodine doktore. Novac za menau dobija moja ena.
DOKTOR: Obavlja li uredno svoju slubu?
VOJCEK: Da,
DOKTOR: Ti si interesantan sluaj. Ima divnu fiks-ideju. Stii e jo i u ludnicu! Subjektu
Vojcek, dobie dodatak, ponaa se dobro. Da ti opipam puls. Da!
VOJCEK ta treba da inim?
DOKTOR: Jedi graak, isti puku.
7. MARIJINA SOBA
MARIJA (Sjedi sa djetetom u krilu i paretom ogledala u ruci) Drugi mu je naredio i on je moro
da ode. (Ogleda se) Kako to kamenje svjetluca! Od ega li je? ta li je on to reko? Spavaj, sine
moj! vrsto zatvori oi. (Dijete pokriva oi rukama) Jos vrse! Tako! I budi miran, inae e te
odnijeti. (Pjeva)
Djevojko, zakljuaj se sad
Ciganin mlad,
Za ruku e te uzeti
U zemlju Cigana odvesti.
(Opet se ogleda) Sigurno su od zlata. Kako e mi pristajati na igranci? Za nekog, ko to sam ja,
odreen je na ovom svijetu samo budak i komadi ogledala. Pa ipak, imam rumena usta ko i
velike gospoe sa svojim ogledalima od poda do tavanice i finom gospodom, koja im ljube ruke.
Ali, ja sam samo jedna sirotica. (Dijete se uspravlja) Spavaj, edo moje, zamuri. Dolazi noni
aneo. Kako juri po zidu. (Svjetluca ogledalom po zidu) Zamuri, jer ako te pogleda u oi, odmah
e oslijepiti. (Vojcek ulazi i stane iza nje, ona ipi i maa se rukama za ui.)
VOJCEK: ta ti je to?
MARIJA: Nita.

VOJCEK: Heto svjetluca pod tvojim prstima.

MARIJA: Minuice. Nala sam ih.
VOJCEK: Ja jo nikad nisam naao dvije odjednom.
MARIJA: Zar sam ja kurva?
VOJCEK: Dobro, dobro, Marija! Kako mali spava! Podmetni mu neto pod lea, stolica ga ulji.
Vidi, kako mu se elo orosilo, sve je to teko pod suncem, znoj ak i kad spava. Mi, siromani
ljudi! Evo jo novca, Marija; moja plata i neto od mog kapetana. MARIJA: Bog e te nagraditi,
Franc!
VOJCEK: Moram da idem. Do vienja veeras, Marija!
MARIJA (Sama, poslije krae pauze) Ipak sam ja ravo stvorenje! Trebalo bi da se ubijem! Ah,
kakav je svijet, i onako idu svi doavola! I mukarci i ene!
TAMBURMAOR: Marija!
MARIJA (Naglaeno pilji u njega) Daj da te vidim! Grudi ko u bika. Nijedan nije takav! Ponosim
se pred enama.
TAMBURMAOR: A tek, kad nedjeljom stavim veliku perjanicu i navuem bijele rukavice, sto
mu gromova. Princ uvijek kae: "ljudi, ovo je moina"!
MARIJA (Podsmjeljivo) Je l te? (Stane ispred njega) Kakva mukarina!
TAMBURMAOR: I ti si ena i po! Doavola, zaeemo pasminu tamburmaora! (Grli je.)
MARIJA (Neraspoloeno) Pusti me!
TAMBURMAOR: Divljakuo!
MARIJA (ustro) Dirni me!
TAMBURMAOR: Viri ti avo iz oiju!
MARIJA: Ha kraju krajeva, svejedno je.
8. ULICA
(Kapetan, Doktor, Eapetan ide niz ulicu, dahui, zastane, dahe, osvre se.)
KAPETAN: Kuda tako urno, vrlo potovani klinu od mrtvakog sanduka?
DOKTOR: Kuda tako polako, velepotovani gospodine egzerciru?
KAPETAN: Odmorite se malo, postovani nadgrobni spomenie.
DOKTOR: Ja ne traim svoje vrijeme kao vi, cijenjeni!
KAPETAN: Gospodine doktore, ne jurite toliko! Ne vitlajte tim svojim tapom, kao da veslate.
Posustaete, jurei za smru. Dobar ovjek, koji ima istu savjest, nikad tako ne uri. Dobar
ovjek (dahe) gospodine doktore, dozvolite mi da spasim jedan ljudski ivot. (Hvata ga za
kaput)
DOKTOR: uri mi se, gospodine kapetane, uri mi se!
KAPETAN: Gospodine klinu od mrtvakog sanduka, otrcaete tako vae noice na ploniku.
Vae cipele nisu izma od sedam milja.
DOKTOR: S Za etiri nedjelje e dobra ena biti mrtva: collaps congestaticus u 7. mjesecu; imao
sam ve 20 slinih pacijenata za etiri nedjelje. Imajte na umu ovaj rok.
KAPETAN: Gospodine doktore, obuzima me sjeta, tako sam tuan; zaplaem, ira ugledam svoj
mundir, kako visi na zidu.
DOKTOR: Hm! Nabrekao, mastan, debeo vrat, apoplektika konstitucija. Da, gospodine
kapetane, moete da dobijete apopleksia cerebri; moe se dogoditi da vam zahvati samo jednu
stranu, pa ete tako biti samo do pola paralizovani ili u najboljem slucaju, moe doi sa mo do
mentalne oduzetosti, to znai, da ete nakon toga, samo vegetirati: to su, otprilike, vai izgledi
za slijedee etiri sedmice. Uostalom, ja vam garantujem, da ete biti vrlo zanimljiv sluaj, i ako
Bog da, da vam se i jezik djelomino oduzme, onda emo praviti kolosalne eksperimente.
KAPETAN: Ne plaite me, gospodine doktore. Dogaalo se ve, da su ljudi umirali od straha, od
istog straha. Ve vidim ljude sa limunima u rukama; ali oni e govoriti; bio je dobar ovjek,
dobar ovjek, avolji klinu od mrtvakog sanduka!

DOKTOR (Prua eir prema njemu) ta je ovo, gospodine kapetane? To je uplja glava,
potovani gospodine kuretane.
KAPETAN: (Crta u vazduhu tup ugao) A ovo? ta je ovo, gospodine doktore? To je tupa glava,
gospodine klinu od mrtvakog sanduka! Ha, ha, ha... Ali, ne zamjerite mi! Ja sam dobar ovjek,
ali i ja umijem, kad hou, gospodine doktore, ha, ha, ha! Kad hou... (Nailazi Vojcek i hoe urno
da proe) Hej, Vojcek, kud uri? Stani, Vojcek! Juri kroz ivot, kao otvoreni brija; moe neko
i da se posijee na tebi; zapeo si, kao da regimentu kastriranih, treba da obrije, i kao da e te
objesiti o najduu dlaku, prije nego to nestane. No, a pro pos duge dlake, ta sam htio da
kaem?... Da, Vojcek: brkovi...
DOKTOR: Da, brkovi. Jo je Plinije govorio da bi vojnike trebalo odvikavati od brkova.
KAPETAN: (Nastavlja) Ah, da, o brkovima. Je li, Vojcek, nisi li ve u svome anku supe naao
dlaku iz neijeg brka? He, valjda me razumije? Ljudsku dlaku iz brka jednog pionira,
podoficira, jednog... no, jednog Taraburmaora? A, Vojcek? Ali, ti ima dobru enu. Ne prolazi
ti kao drugi.
VOJCEK: Dabome! ta hoete da kaete, gospodine kapetane?
KAPETAN: Kakvo to lice pravi, mome? Moda ne ba u supi, ali ako pouri i zavije za oak,
moda e nai koju dlaku na neijim usnama. Na neijim usnama, Vojek! I ja sam iskusio
ljubav, Vojcek! Mome, pa ti si pobijelio kao kre!
VOJCEK: Gospodine kapetane, ja sam ubogi avo i nemam nita drugo na svijetu, a vi se alite,
gospodine kapetane.
KAPETAN: Ja da se alim? S tobom da se alim?
DOKTOR: Puls, Vojcek, puls! Slab, rezak, skakutav, neravnomjeran.
VOJCEK: Gospodine kapetane, zemlja je vrela kao pakao, a meni je hladno, ledeno... Pakao je
hladan, smio bih se kladiti... Nemogue, Isuse! Nemogue!
KAPETAN: Hej dobri ovjee, hoe da ja tebi spasem dva metka u glavu. Sijeva na mene oima,
a ja mu mislim najbolje, jer je dobar ovjek! Vojcek, dobar ovjek.
DOKTOR: Miii na licu ukoeni, zategnuti, povremeno poigravaju. Dranje uzbueno,
napregnuto.
VOJCEK: Idem. Svata je mogue. O, ljudi! Svata je mogue. Imamo lijepo vrijeme, gospodine
kapetane. Pogledajte, kako je lijepo olovno sivo nebo; ovjeka naprosto spopadne elja, da u
njega zabije kuku i da se objesi o nju, samo zbog crtice izmeu DA i opet DA i NE. Gospodine
kapetane, DA i NE? Da li je DA krivo za NE, ili je NE krivo za DA? Morau da razmislim. (Odlazi
dugim koracima. Najprije lagano, a onda sve bre.)
DOKTOR (Stuti se za njim) Fenomen! Vojcek, poviice!
KAPETAN: Hvata me vrtoglavica od tog ovjeka. Kako je samo brz! Kratki objeenjak grabi, kao
da juri sjenka paukove noge, a dugaki kao da kaska. Kratki je munja, a dugaki je grom.
MARIJA: Mnogo se toga moe vidjeti kad sija sunce, ako ovjek ima dva oka i ako nije slijep. Ha,
ha, ha! Groteskno? Groteskno! Uvijek jedno za drugim. To mi se ne svia.
9. MARIJINA SOBA
VOJCEK: Hm, ne vidim nita, ba nita. Oh, moralo bi se vidjeti, moralo bi se pesnicama
uhvatiti,
MARIJA (Preplaeno) ta ti je, Franc? Ti si pomanito, Franc.
VOJCEK: Grijeh je to teak i velik, a bazdi toliko da bi njegovim smradom mogao anele istjerati
iz raja, Ima rumene usne, Marija. Nema li plik na njima? Kako si lijepa, Marija, lijepa kao
grijeh moe li smrtni grijeh biti toliko lijep?
MARIJA: Franc, ti bunca.
VOJCEK: O, Isuse! Je li stajao ovdje? Ovako? Ovako?
MARIJA: Kako je dan dug i svijet star, mnogo je ljudi moralo stajati na tom mjestu, sve jedan za
drugim.

VOJCEK: Vidio sam ga.

MARIJA: Mnogo se toga moe vidjeti, kad sija sunce, ako ovjek ima dva oka, i ako nije slijep.
VOJCEK: Kurvo! (Ide prijetei prema njoj)
MARIJA: Dirni me, Franc. Radije u otrpjeti no u tijelu, nego tvoju ruku na svojoj. Kad mi je
bilo deset godina, otac se, kad bi ga pogledala, nije usuivao da me takne.
VOJCEK: Kurvo, kurvo! Ne, u tebi mora da je neto! Svaki ovjek je jedan ponor; hvata me
vrtoglavica kad gleda u njega. Neka! Ona se ponaa kao nevinace. Pa, nevinosti, ti mora imati
svoj biljeg. Znam li ga ja? Da li ga znam? Ko ga zna? (Ode.)
10. STRAARA
ANDRES (Pjeva)
U krmarice je vrijedna sluavka
Sjedi u vrtu bez prestanka
Sjedi u vrtu svom....
VOJCEK: Andres!
ANDRES: ta hoe?
VOJCEK: Lijepo vrijeme.
ANDRES: Pravo praznino vrijeme. Muzika pred gradom. Sve ene su krenule napolje. A ljudi se
pue od toliko igranja. Tako ide.
VOJCEK (Uznemireno) Igrati... Andres, igraju.
ANDRES: Kod "Konjia" i kod "Zvijezde".
VOJCEK: Igrati, igrati
ANDRES: Briga me za to.
U krmarice je vrijedna sluavka
Sjedi u vrtu bez prestanka
Sjedi u vrtu svom...
VOJCEK: Andres, ne mogu da se smirim.
ANDRES: Budalo!
VOJCEK: Moram da idem. Sve mi titra pred oima. Igranka, igranka! Ruke e joj biti vrele.
Jebem ti sirotinju, Andres!
ANDRES: ta namjerava?
VOJCEK: Moram tamo, moram da vidim.
ANDRES: Bijednie! Zar zbog te kurve?
VOJCEK: Idem, tako je vrue ovdje.
11. GOSTIONICA
(Otvoreni prozori, igranka, klupe pred kuom, momci.)
PRVI KALFA: Koulju nosim koja moja nije
Dua mi smrdi od rakije
DRUGI KALFA: Hej, burazeru, hoe li da te proburazim, onako kao prijatelj prijatelja?
Naprijed! I ja sam dasa, to valjda zna sve u buve da istjeram iz tebe.
PRVI KALFA: Dua moja, dua smrdi od rakije! Pa i novac se raspada od trulei. Spomenku moj,
kako je lijep ovaj svijet! Burazeru moj, od silne tuge mogo bi da nacmizdrim itavo bure. Ba bi
bilo fino da su nam nosevi dvije butelje, pa da ih jedan drugome ispraznimo u drijela!
ANDRES (Pjeva) Lovac jedan iz Falake
Jahao je jednom kroz umu zelenu
Holi-halo, haj veseo je lov
Svud po umi zelenoj
Radost je mona lov.

(Vojcek stane kod prozora, Marija i Tamburmaor prolaze, igrajui pored njega, ali ga ne
primjeuju.)
VOJCEK: On! Ona! Krista ti Boga, doavola!
MARIJA (Prolazei u plesu pored njega) Daj jo, daj jo!
VOJCEK: (Guei se) Daj jo, jo, jo, jo. Okreite se, okreite, valjajte se, valjajte! Boe, dune
u sunce i ne ugasi ga, pa da otpone sveopte bludnienje, da se valjaju jedni preko drugih,
mukarci i ene, ljudi i stoka! Parite se usred bijela dana, pari te se na oigled svih, kao muhe na
neijem dlanu. Prava kurva topla je ena. Daj jo, daj jo. Mangup, kako je stiska i kako jo hvata
po cijelom tijelu. Oh, on je ima, kao to sam je imao ja, kad smo poeli. (Skljoka se oamuen.)
PRVI KALFA (Stoji na stolu i dri besjedu) I tada hodoasnik zamiljen nad ovozemaljskom
prolaznou poeli da protumai boansku mudrost, postavljajui sebi pitanje: zato postoji
ovjek? Zato postoji ovjek? Ali zaista, zaista vam kaem, da Bog nije stvorio ljude, od ega bi
ivio ratar, bavar, obuar, ljekar? Od ega bi ivio kroja, da Bog nije usadio ljudima osjeanje
stida, a od ega vojnik, kad u njemu ne bi bilo ukorijenjene potrebe, da se bije do smrti? I zato ne
sumnjajte, sve je lijepo i krasno, ali sve ovo zemaljsko je zlo, ak se i novac raspada od trulei. A
na kraju, dragi moji sluaoci, hajde da se popiamo na krst, hajde da se popiamo na krst, da bi
jedan idov umro. (U optem meteu, Vojcek se prenuo i odlazi.)
12. U POLJU
VOJCEK: Daj jo, daj jo. Hi, ha! Tako zvue violine i svirale. Daj jo, daj jo. Umukni, muziko!
ta se to uje iz zemlje? (Sagne se prema tlu) Hej vi, ta to govorite? ta? Glasnije! Glasnije! ta?
Raspori, raspori kuju? Raspori, raspori kuju! Da je rasporim? Moram li? Da li dobro ujem? Da
li to i vjetar kae? Stalno ujem, stalno: raspori, raspori!
13. SOBA U KASARNI
(No. Andres i Vojcek u istom krevetu.)
VOJCEK: (Tiho) Andres! (Andres mrmlja u snu) Ej, Andres, Andres!
ANDRES: Ta ta hoe?
VOJCEK: Ne mogu da spavam! im zatvorim oi, sve mi se vrti, i ujem violine. Daj jo, da jo. I
onda ujem govor iz zidova. Ne uje nita?
ANDRES: Pusti ih neka igraju. Neko je i umoran, i Boe blagoslovi nas, Amin.
VOJCEK: Neprestano mi govori: Raspori je, raspori! I kao no mi se uvlai meu oi.
ANDRES: Spavaj, budalo.
VOJCEK: Andres! Daj jo, daj jo.
14. DOKTOROVO DVORITE
(Studenti i Vojcek dole, doktor na prozoru mansarde.)
DOKTOR: Moja gospodo, nalazim se na krovu, kao David, kad je ugledao Betsabeju, ali ja vidim
jedino Gildepari, kako se sue u dvoritu djevojakog internata. Moja gospodo, doli smo do
vanog pitanja odnosa subjekta prema objektu. Ako uzmemo samo jednu od stvari u kojoj se
najednom tako visokom stupnju manifestuje organsko samopotvrivanje boanstvenosti i njen
odnos prema prostoru, Zemlji, planetarnom sistemu, dakle, moja gospodo, ako ja ovu maku
izbacim kroz prozor: kako e se to bie, shodno svom sopstvenom instinktu odnositi prema
centrum gravitacionis. Hej, Vojcek! (Urla) Vojcek!
VOJCEK: (Uhvati maku) Ujeda, gospodine doktore!
DOKTOR Mangupe, dri maku tako njeno, kao da je to tvoja baba.
VOJCEK: Gospodine doktore, spopada me drhtavica.

DOKTOR (Veoma obradovan) Oho! Oho! Vrlo dobro, Vojcek? (Uzima maku) ta to vidim, moja
gospodo: novu vrstu zeije vai, sjajnu vrstu... Moja gospodo, ivotinja ne posjeduje instinkt za
nauku... Ali, zato moete vidjeti neto drugo. Pogledajte: ovaj ovjek je posljednja tri mjeseca jeo
iskljuivo graak. Primjeujete li dejstvo? Opipajte njegov neujednaeni puls. A zatim, obratite
panju i na njegove oi.
VOJCEK: Gospodine doktore, mrai mi se pred oima. (Sjeda)
DOKTOR: Hrabro, Vojcek! Jo nekoliko dana, i biemo gotovi. Opipajte, moja gospodo,
opipajte! (Pipaju mu sljepoonice, puls i grudi) A pro pos, Vojcek, mrdni malo uima pred
gospodom. Hou da vam po kaem, kako su mu ova dva miia aktivna. Hajde, mrdaj! Alo!
VOJCEK: Nemojte, gospodine doktore!
DOKTOR: Betijo, hoe li da ti ja pokrenem ui? Namjerava li da se po naa kao maka?
Tako, moja gospodo! To vam je prelaz ka magarcu, a esto i posljedica enskog vaspitanja i
majine njenosti. Koliko je kose mati iz njenosti iupala i ostavila za uspomenu? Od prije
nekoliko dana sasvim ti se prorijedila. Da, graak, moja gospodo! Graak!
15. KASARNSKI KRUG
VOJCEK: Nisi nita uo?
ANDRES: Tamo je jo sa jednim drugom.
VOJCEK: Rekao je neto.
ANDRES: Otkud zna? ta da ti kaem? Smijao se, a zatim rekao: prima enska! to ima butine,
a to je strasna!
VOJCEK: (Sasvim hladno) Veli, tako je rekao? ta sam ono noas sanjao? Nije li to bilo o
nekom nou? Kakve glupave snove moe ovjek da sanja.
ANDRES: Kuda, prijatelju?
VOJCEK: Da odnesem vino svom oficiru. Ipak, Andres, bila je to jedinstvena djevojka,
ANDRES: Koja to?
VOJCEK: Mani! Zbogom! (Ode)
16. GOSTIONICA
TAMBURMAOR: Ja sam momina! (Lupa se po grudima) Mukarac i po, kaem vam. Je li
neko neto htio? Ko nije pijan, Gospod Bog neka rau se kloni. Sabiu mu nos u dupe! Hou...
(Vojceku) na, loi, mamlaze! Volio bih da je cio svijet rakija, rakija ovjek mora da loe! (Vojcek
zvidi) Mamlaze, hoe li da ti iupam jezik i da ti ga omotam oko trupa? (Rvu se, Vojcek gubi)
Da ti ostavim makar toliko daha, koliko baba ima prdei, a? (Vojcek iznuren, drhtei sjeda na
klupu.) Zvidi, mamlaze, dok ne pomodri! Rakija je moj ivot. Rakija daje hrabrost!
JEDNA: Taj je dobio svoje.
DRUGA: On krvari.
VOJCEK: Jedno po jedno.
17. CARINARNICA
VOJCEK: Pitolji je preskup.
IDOV: No, ta je, kupuje ili ne kupuje?
VOJCEK: ta staje ovaj no?
IDOV: Lijep i gladak. Hoete li sebi da prereete vrat? No, ta je? Dajem vam ga jeftino, kao
nikom. Da vam smrt bude jeftina, a ipak ne sasvim besplatna. No ta je? Hoem da ti smrt bude
ekonomian.
VOJCEK: Ovaj moe vie, nego samo hljeb da sijee.
IDOV: Dvije groa.

VOJCEK: Na! (Odlazi.)

IDOV: Na! Kao da to je nita! A novac je to! Pseto!
18. MARIJINA SOBA
LUDA (Lei i pria, brojei na prste) Ovaj ima zlatnu krunu, taj gospodin kralj... Sutra u
gospoi kraljici uzeti dijete... Krvavica kae: doi, digernjao...
MARIJA (Lista Bibliju) "I nije bilo lai na usnama njegovim"... Gospode Boe, Gospode Boe! Ne
gledaj na mene! (Lista dalje) "Ali Fariseji dovedoe k njemu enu jednu, uhvaenu u preljubi i
stavie je u sredinu, a Isus govorae: Neu te prokleti. Idi, i ne grijei vie". (Pljesne rukama)
Gospode Boe! Gospode Boe! Ne mogu! Gospode Boe, daj samo toliko, da mogu da se molim!
(Dijete se privija uz nju) Dijete mi lomi srce, o, Karl! (Luda uzima dijete i umiri se) Franc nije
dolazio ni jue ni danas. Vruina mi je. (Otvara prozor i dalje ita) "I pristupi nogama njegovim i
plaka e, i poco suzama svojim noge njegove rositi i kosom svojom ih suiti, i ljubljae noge
njegove i mirisavim uljem ih mazae..." (Udra se po grudima) Sve je mrtvo! Spasitelju!
Spasitelju! elela bi noge tvoje mirisnim uljem da namaem!
19. KASARNA
(Vojcek pretura po svojim stvarima.)
VOJCEK: Ovaj grudnjak nije vie za uniformu, Andres, ali ga jo moe upotrijebiti.
ANDRES: Da.
VOJCEK: Krst i prsten su od moje sestre.
ANDRES: Da.
VOJCEK: Imam jo jednog sveca sa dva srca, boje zlata, lijep je. To so nalazilo u Bibliji moje
majke. I tamo pie: "Gospode, kao to je tvoje tijelo bilo krvavo i ranjeno tako neka bude svako
trenutka i moje srce." Moja majka osjea jo jedino, kad joj sunce prije ruke, ali nije vano.
ANDRES: Da.
VOJCEK: Da. (Vadi neki papir) Fridrih Johan Franc Vojcek, vojnik, strijelac druge regimente,
drugog bataljona, etvrte kompanije, roen na Blagovijest 20. jula danas imam 30 godina, 7
mjeseci i 12 dana.
ANDRES: Franc, morae u bolnicu. Tako e ti dati da pije rakiju sa prakom. To ubija
groznicu.
VOJCEK: Da, Andres, kad stolar skuplja strugotinu, niko ne zn, ko e na nju poloiti glavu.
20. ULICA
(Marija sa djevojkama pred kapijom, baka, a kasnije Vojcek.)
DJEVOJKA: Kako sunce sija na Sretenje
I ito poinje da zri
Kroz polja su ili
Ili su par po par
Ispred su koraali frulai
Violinista iza njih
Crvene zokne su imali...
PRVO DIJETE: To nije lijepo.
DRUGO DIJETE: Ti uvijek neto zanovijeta!
PRVO DIJETE: Marija, pjevaj nam!
MARIJA: Ne mogu.
PRVO DIJETE: Zato?
MARIJA: Zato.

DRUGO DIJETE: Ali, zato zato?

TREE DIJETE: Bako, priaj!
BAKA: Hajde, doite, male moje vre! Bilo jednom jedno siroto dijete, koje nije imalo ni oca ni
majku, sve je bilo mrtvo i nikoga vie nije bilo na svijetu. Sve je bilo mrtvo, a ono je lutalo i
trailo danju i nou. I kako na zemlji nikoga vie nije bilo, dijete poeli da ode na nebo, odakle se
mjesec tako ljupko osmjehivao. I kada je najzad stiglo do mjeseca, bijae to komad trulog drveta.
Onda je krenulo ka suncu, i kada je dospjelo do sunca, bijae to uvenuo suncokret. A kada je
dolo do zvijezda, bijahu to male, zlatne bubice, koje su visile, kao svraci na trnjini. I kada je
poeljelo da se opet vrati na Zemlju, ona bijae prevrnuti nokir. Bilo je sasvim samo, samo.
Sjelo je i plakalo, i jo uvijek sjedi i sasvim je samo.
VOJCEK (Dolazi) Marija!
MARIJA (Trgne se) ta je?
VOJCEK: Marija, hajdemo, vreijeme je.
MARIJA: Kuda?
VOJCEK: Znam ja.
21. OBRONAK UME NA JEZERU
MARIJA: Damo, u tom pravcu je grad. Mrano je.
VOJCEK: Ostani jo. Doi, sjedi!
MARIJA: Moram da idem.
VOJCEK: Hoe li izubijati noge od tranja?
MARIJA: Zato si sad takav?
VOJCEK: Zna li, koliko je sada tome, Marija?
MARIJA: O Duovima bie dvije godine.
VOJCEK: A zna li i koliko e jo trajati?
MARIJA: Moram ii da spremim veeru.
VOJCEK: Je li ti hladno, Marija? A... tako si topla. Kako su ti samo usne vrele! I vreo je, vreo
kurvinski dah! Pa ipak, nebo bi dao, da ih jo jednom poljubim. Hladno ti je? Kada je ovjek
hladan, onda mu vie ne moe biti zima. Od rose ti nee biti hladno.
MARIJA: ta to govori?
VOJCEK: Nita.
MARIJA: Kako se mjesec crveni!
VOJCEK: Kao krvavo gvoe.
MARIJA: ta to smjera? Franc, tako si blijed. (On zamahuje noem) Franc, stani! Za ime
boije!
VOJCEK: (Bode je noem)Evo ti, evo ti! Ne moe da umre? Tako! Tako! Ha, jo se trza, zar jo
nije mrtva? Jo uvijek ne? Jo je iva! (Ponovo udara) Mrtva! Mrtva! (Ispusti no.)
PRVI OVJEK: Stani!
DRUGI OVJEK: uje li? uti! Eno tamo!
PRVI OVJEK: Uh! uj, kakav zvuk!
DRUGI OVJEK: To voda zove, ve se odavno niko nije utopio. Hajdemo! Nije dobro da se to
slua, donosi nesreu.
PRVI OVJEK: Evo, onet! Kao ovjek na umoru!
DRUGI OVJEK Strano je. Tako je maglovito i sivo, a bube zuje kao naprsla zvona. Bjeimo
odavde.
PRVI OVJEK: Ne suvie jasno, suvie glasno. Ovamo! Hajde sa mnom!
22. GOSTIONICA

VOJCEK: Igrajte, svi... samo tako! Znojte se i smrdite! Jednog dana e i vas ionako sve skupa
odnijeti avo! (Pjeva.)
Ah, keri, draga keri
ta si mislila
Kad si se seoskim koijaima
i kirdijama pustila..!
(Igra) Tako, Kete, sjedi! Vruina mi je, vruina! (Skida bluzu) Tako ti je to na svijetu avo uzme
jednu, a ostavlja drugu! Kete, tako si vrua! Otkuda to? Kete, i ti e jednog dana postati hladna.
Budi pametna! Zna li da pjeva?
KETE (pjeva)
Ah, keri, draga keri,
ta si mislila
Kad si se seoskim koijaima
I kirdijama pustila.
U vapsku zemlju ne elim ja
Dugake haljine ne nosim ja,
Jer imicipele i haljine dugake
Suvie su otmjene za sluavke.
VOJCEK: Ta, kakve cipele! U pakao se moe i bez cipela.
KETE (pjeva)
Fuj, dragane, to nije lijepo, znaj,
Zadri svoj talir i spavaj sam!
VOJCEK: Da, odista, ne bih elio da se okrvavim.
KETE: ta ti je to na ruci?
VOJCEK: Meni?
KETE: Crvena je krv!
VOJCEK: Krv.
KRMAR: Naopkao krv!
VOJCEK: ini mi se, da sam se posjekao; tu na desnoj ruci!
KRMAR: Kako je onda dospjela na lakat?
VOJCEK: Kad sam se brisam.
KRMAR: Kako? Desnom rukom po desnom laktu? E, ba si vjet!
LUDAK: I tada ree div: Miriem, miriem ljudsko meso. Fuj, ve se usmrdjelo!
VOJCEK: Do avola, ta hoete? ta se sve to vas tie? Mjesta, inae e prvi! Do avola? Mislite
li da sam nekog ubio? Zar sam ubica? ta buljite u mene? Pogledajte radije sebe! Mjesta! (Istri
napolje.)
23. ULICA
PRVO DIJETE: Hajdemo kod Marije.
DRUGO DIJETE: ta je?
PRVO DIJETE: Zar ne zna? Svi su ve otili. Napolju lei neka ena.
DRUGO DIJETE: Gdje?
PRVO DIJETE: Lijevo, na istini, gdje stoji onaj crveni krst.
DRUGO DIJETE: Hajde brzo, da je vidimo, dok je nisu sklonili.
24. UMSKI PUT PORED JEZERA
VOJCEK: No? Gdje je no? Tu sam ga ostavio. Odae me! Blie, jo blie! Kakvo je to uasno
mjesto? ta to ujem? Neto se mie?... Tiho!... Tu blizu... Marija? A, Marija?! Tiho. Sve je tiho!
Zato si tako blijeda, Marija? Kakva ti je to crvena vrpa oko vrata? Od koga si svojim grijesima

zaradila tu crvenu ogrlicu? Crna si bila od grijehova svojih. Jesam li te ja nainio bijelom? Kako
ti je kosa razbaruena... Zar nisi danas uplela svoje pletenice? No, no! Da li je ovaj? Da, taj je.
Tako, ovamo dolje! (Baca no u vodu) Tone u tamnu vodu, kao kamen. Mjesec je kao krvavo
gvoe. Hoe li cijelom svijetu izbrbljati? Ne, suvie je blizu obale, kad se kupaju... (Ulazi u vodu
i baca ga daleko) Sad je dobro. Ali, na ljeto, kad budu ronili za koljkama?... Eh, do tada e ve
zarati, ko e ga prepoznati! to ga nisam polomio? Jesam li jo krvav?... Moram se oprati. Tu je
mrlja. Evo jo jedne. (Ulazi u vodu, dolaze ljudi.)
25. MARIJINA SOBA.
KARL (Dri dijete na krilu) Taj je pao u vodu, taj je pao u vodu, tai je pao u vodu.
VOJCEK: Sine, Kristijane!
KARL (Gleda ga ukoeno) Taj je pao u vodu.
VOJCEK: (Hoe da pomiluje dijete, ali se ono opire i vie) Gospode Boe!
KARL: Taj je pao u vodu.
VOJCEK: Kristijane, kupiu ti konja, op-sa-sa! (Dijete se opire Karlu) Evo, kupi konjia za
dijete! (Karl ukoeno posmatra.) Hop, Hop, konjiu, hop!
KARL: Hop, hop, konjiu, konjiu! (Otri sa djetetom.)
26. UMSKI PUT KOD JEZERA
POLICAJAC: Jedno dobro, pravo, lijepo ubistvo! Tako e lijepo, kako se samo poeljeti moe.
Ve dugo takvo nismo imali!
Kraj