Professional Documents
Culture Documents
Život, Vaseljena I Sve Ostalo
Život, Vaseljena I Sve Ostalo
1.
Uobiajeni jutarnji pratilac Artura Denta prilikom buenja, kad god bi se setio gde se nalazi,
bio je krik strave.
Nije to bilo zato to je peina bila hladna, niti zbog toga to je bila vlana i smrdljiva. Stvar
je bila u tome to se peina nalazila usred Ajzlingtona, a on je znao da nijedan autobus nee
naii ovuda jo dva miliona godina.
Vreme je najgore mesto, da se tako izrazimo, u kome se ovek moe izgubiti. Artur Dent
mogao je to da potvrdi, jer bio je svojski izgubljen i u prostoru i u vremenu. Kada si izgubljen u
prostoru bar ima ime da se zanima.
Bio je izgubljen na preistorijskoj planeti Zemlji, to je bilo posledica sloenog spleta
okolnosti koji je doveo do toga da je naizmenino vrean i poniavan u raznim oblastima
Galaksije koje su bile bizarnije od svega o emu je ikada i sanjao; ivot mu je sada, dodue,
postao vrlo, vrlo, vrlo miran, ali on se jo oseao nervozno.
Niko ga nije napao ve pet godina.
Jedva da je ikoga video otkako su se on i Prefekt razili pre etiri godine i tokom sveg tog
vremena niko ga nije uvredio.
Osim jedan jedini put.
Desilo se to jedne prolene veeri pre otprilike dve godine.
Upravo se vraao u svoju peinu, neto posle sumraka, kada je postao svestan svetlosti koja
je tajanstveno blistala kroz oblake. Okrenuo se i upiljio, a u srce mu se iznenada probila nada.
Spas. Nemogui san brodolomnika - brod.
I dok je gledao, dok je zurio zaueno i oduevljeno, dugaki, srebrnasti brod spustio se kroz
blagi veernji vazduh, tiho, bez uma, a dugake noge izvukle su mu se u glatkom baletu
tehnologije.
Blago je dodirnuo tle, a ono malo brujanja koje je stvarao namah je iezlo, kao da ga je
progutao veernji muk.
Same od sebe, iz njega su izbile stepenice.
Svetlost je pokuljala napolje.
Obrisi neke visoke prilike pojavili su se u vratima. Prilika sie niz stepenice i stade pred
Artura.
"Ti si krele, Dente", rekla je.
Delovao je vanzemaljski, vrlo vanzemaljski. Bio je visok na neobian, vanzemaljski nain,
imao je neobinu, vanzemaljski spljotenu glavu, neobine, sitne i uske vanzemaljske oi,
neobino nabranu vanzemaljsku odoru sa tipino vanzemaljskim okovratnikom i bledu,
sivozelenu vanzemaljsku kou koja je imala onaj meki sjaj koji veina sivozelenih rasa postie
samo uz izuzetan trud i mnogo skupocenog sapuna.
Artur ustuknu pred njim.
Ovaj ga je netremice gledao.
Arturov prvobitni oseaj nade i uzbuenja u trenutku je prerastao u zaprepaenje, a sve
mogue misli borile su se da dou do njegovih glasnih ica.
"tt...?" rekao je.
"A... al... lu... uh..." dodao je.
"D... da... a... ko?" uspeo je konano da kae, a potom je utonuo u grozniavu tiinu. Oseao
potkresivanja ograde, shvata da ipak nikako nee uspeti da je razume ili primeni, i dok,
konano, posmatra kako kazaljke sata nemilosrdno mile ka etvrtom asu, a ti neumitno ulazi
u dugo, mrano predveerje due.
I tako su stvari za njega poele da blede. Veseli osmesi koje je imao na pogrebima drugih
ljudi stali su da nestaju. Poeo je da mrzi Vaseljenu u celini, a sve one koji ive u njoj
pojedinano.
Bila je to taka na kojoj se zaela njegova ivotna svrha, stvar koja e ga podsticati i to,
koliko je video, zauvek. Posredi je bilo sledee:
Uvredie Vaseljenu.
To jest, uvredie svakoga ko ivi u njoj. Pojedinano, lino, jednog po jednog i to (to je
stvarno vrsto reio) azbunim redom.
Kada bi se ljudi pobunili, kao to su to ponekad inili, tvrdei da plan ne samo da je potpuno
iaen ve je, zapravo, potpuno nemogu zbog broja ljudi koji su se od iskona raali i umirali,
on bi ih samo odmerio ledenim pogledom i rekao: "ovek ima pravo da mata, zar ne?"
I tako je poeo. Opremio je jedan svemirski brod, sagraen da traje izuzetno dugo,
kompjuterom koji je bio sposoban da obrauje sve podatke potrebne za ulaenje u trag itavoj
populaciji poznate Vaseljene i da izrauna sve jezivo zapetljane putanje koje su bile potrebne za
to.
Brod mu je trenutno presecao orbite unutranjih planeta zvezdanog sistema Sol i pripremao
se da se, zaobiavi Sunce, katapultira u meuzvezdani prostor.
"Kompjuteru", rekao je on.
"Tu sam", odvratio je kompjuter.
"Kuda sada?"
"Upravo raunam."
Vovbager je na trenutak gledao fantastinu draguljarnicu noi, milijarde siunih,
dijamantskih svetova koji su zapraili svetlou bezgraninu tamu. Svaki od njih, svaki
pojedinano, nalazio se je na njegovom putu. Veinu od njih posetie milionima puta.
Zamislio je na trenutak svoju predvienu putanju kako povezuje sve punktove na nebu kao u
deijoj zagonetki sa numerisanim takama. Nadao se da sa nekog mesta u Vaseljeni, sa koga se
sve to lepo vidi ona ini slova jedne vrlo, vrlo prostake rei.
Kompjuter je nemelodino zapitao da bi pokazao da je zavrio proraun.
"Folfanga", rekao je pitavo.
"etvrti svet sistema Folfanga", produio je. Ponovo je zapitao.
"Procena trajanja puta: tri nedelje", produio je potom. Opet je zapitao.
"Tamo treba da sretnemo malenog pua-golaa", zapitao je, "roda A-Rt-Urf-il-Ipdenu."
"Verujem", dodao je posle krae stanke tokom koje je pitao, "da si odluio da ga nazove
klipanom bez imalo mozga."
Vovbager je zagroktao. Trenutak ili dva posmatrao je velianstveni prizor postanja kroz
prozor.
"Mislim da u otii da odremam", kazao je, a potom dodao: "Kroz koje programske mree
emo proi u sledeih nekoliko sati?
Kompjuter je zapitao.
"Kosmovid, Mislopiks i Domamozak", rekao je pitavo.
"Ima li nekih filomova koje nisam gledao ve po trideset hiljada puta?"
"Ne."
"Uh."
"Daje se 'Angst u svemiru'. Gledao si ga samo trideset tri hiljade pet stotina sedamnaest
puta."
"Probudi me za drugu rolnu."
Kompjuter je zapitao.
"Prijatno spavanje", rekao je.
Brod je jurio kroz no.
U meuvremenu, na Zemlji je poeo pljusak, a Artur Dent je sedeo u peini, provodei
jednu od najgorih veeri u itavom ivotu, dok je razmiljao ta je sve mogao da kae
vanzemaljcu i dok je ubijao muve koje su takoe provodile jednu od najgorih veeri u ivotu.
Sledeeg dana napravio je sebi vreu od zeje koe, jer je smatrao da bi mogla da bude
korisna za uvanje stvari.
2.
Ovo jutro, dve godine kasnije, bilo je slasno i mirisavo kada je iziao iz peine koju e
nazivati domom sve dok ne bude mogao da smisli neki bolji naziv za nju ili dok ne bude naao
bolju peinu.
Iako ga je grlo bolelo od uobiajenog jutarnjeg krika strave, iznenada je bio neverovatno
dobro raspoloen. vrsto je obmotao oko sebe otrcano odelo i nasmeio se blistavom jutru.
Vazduh je bio ist i mirisan, povetarac je lagano klizio kroz visoku travu oko njegove peine,
ptice su cvrkutale za svoj gro, leptirovi su draesno leprali unaokolo i itava priroda kao da se
urotila da bude to prijatnija.
Ali nije se Artur oseao tako veselo zbog svih tih pastoralnih radosti. Upravo je doao na
izvrsnu zamisao o tome kako da izie nakraj sa uasnom, usamljenikom izdvojenou,
morama, neuspesima u svim pokuajima uzgajanja biljaka i potpunoj zaludnosti i besmislenosti
njegovog ivota ovde na preistorijskoj Zemlji: reio je, naime, da poludi.
Ponovo se nasmeio i odgrizao zalogaj mesa sa zeje noice koja mu je preostala od veere.
Sreno je vakao nekoliko trenutka, a onda je odluio da formalno obznani svoju odluku.
Uspravio se i stao da posmatra bregove i polja sveta. Da bi dao teine svojim reima, gurnuo
je zeju kost u bradu. Rairio je ruke.
"Poludeu!" izjavio je.
"Dobra ideja", rekao je Ford Prefekt i siao sa stene na kojoj je sedeo.
Arturov mozak napravi salto. Donja vilica mu je radila sklekove.
"I ja sam neko vreme bio lud.", rekao je Ford. "To mi je bezgranino pomoglo."
Arturove oi su pravile kolutove.
"Zna..." rekao je Ford.
"Gde si bio?" prekinuo ga je Artur, poto mu je glava zavrila gimnastike vebe.
"Ovde i onde", rekao je Ford, "po okolini." Nasmeio se na nain koji je sasvim ispravno
ocenio kao nepodnoljiv. "Naprosto sam jedno vreme pustio mozak na ispau. Raunao sam da
e ga svet pozvati nazad ukoliko me se ueli. To je i uinio."
Iz torbice koja je sada bila izuzetno otrcana i oteena izvukao je sub-eta senz-o-matik. "Ili
bar", kazao je, "mislim da jeste. Ovo se malo oglasilo." Protresao ga je. "Ukoliko je bila lana
uzbuna, poludeu", rekao je, "ponovo."
Artur zavrte glavom i sede. Podigao je pogled.
"Mislio sam da si mrtav..." kazao je samo.
"I ja sam to mislio neko vreme", rekao je Ford, "a onda sam odluio da nekoliko nedelja
budem limun. Sve vreme sam se zabavljao tako to sam uskako u din i tonik i iskakao iz
njega."
Artur je proistio grlo, a onda je to ponovo uinio. "Gde", upitao je, "si..."
"Naao din i tonik?" dopuni ga Ford veselo. "Pronaao sam malo jezero koje je mislilo da
je din i tonik, pa sam uskako i iskakao. Ili bar ja verujem da je mislilo da je din i tonik.
A moda sam", dodao je sa osmehom koji bi naterao normalnog oveka da vritei odjuri u
umu, "sve to samo zamiljao."
ekao je na Arturovu reakciju, ali Artur se nije upecao.
"Produi", rekao je ravnim glasom.
"Glavni smisao svega toga", kazao je Ford, "jeste da nema smisla naterati sebe da poludi
samo da bi izbegao ludilo. Bolje ti je da se preda odmah i sauva normalnost za kasnije."
"A ti si sada ponovo normalan, je li?" pitao je Artur. "Pitam to samo da znam."
"Iao sam u Afriku", rekao je Ford.
"Da?"
"Da."
"Kako je bilo?"
"A ovo je tvoja peina, je li?" upitao je Ford.
"Ovaj, jeste", rekao je Artur. Oseao se vrlo neobino. Posle gotove etiri godine potpune
izdvojenosti bio je toliko zadovoljan i prepun olakanja to vidi Forda da mu je gotovo dolo da
se rasplae. sa druge strane, Ford je bio osoba koja je skoro odmah poela da mu ide na ivce.
"Ba je divna", rekao je Ford za Arturovu peinu. "Mora da je mrzi."
Artur se nije potrudio da mu odgovori.
"Afrika je bila veoma zanimljiva", rekao je Ford. "Tamo sam se ponaao veoma udno."
Zamiljeno je gledao u daljinu.
"Neko vreme bio sam svirep prema ivotinjama", rekao je sanjalaki. "Ali to mi je bio",
dodao je, "samo hobi."
"Ah, je li?", rekao je Artur paljivo.
"Da", uveravao ga je Ford. "Ne elim da te uznemiravam pojedinostima, jer bi te one..."
"ta?"
"Uznemirile. Ali moda e te zanimati da sam svojeruno odgovoran za evoluirani oblik
ivotinje koja je u kasnijim stoleima postala poznata kao irafa. I uz to sam i pokuao da
nauim da letim. Veruje li mi?"
"Ispriaj mi", kazao je Artur.
"Ispriau ti kasnije. Samo bih pomenuo da 'Vodi' kae..."
"Vo...?"
"'Vodi'. 'Autostoperski vodi kroz Galaksiju'. Sea li se?"
"Da. Seam se da sam ga bacio u reku."
"Jesi", kazao je Ford, "ali ja sam ga upecao odatle."
"Nisi mi to rekao."
"Nisam eleo da ga ponovo baci."
"Poteno", priznao je Artur. "On kae?"
"ta?"
"'Vodi' kae?"
"'Vodi' kae da postoji vetina letenja", rekao je Ford, "ili, tanije reeno, tos. tos je u
tome da naui kako da se baci na zemlju i promai." Slabo se nasmeio. Pokazao je na
kolena svojih pantalona i podigao ruke da bi se videli laktovi. Bili su pohabani i iscepani.
"Do sad se nisam ba najbolje snaao", rekao je. Ispruio je ruku. "Drago mi je to te opet
Ford ga je uhvatio za revere ogrtaa i poeo da mu govori polako, razgovetno i strpljivo, kao
da razgovara sa nekim iz odeljenja za telefonsku pretplatu.
"Izgleda..." rekao je, "da su se pojavili..." kazao je, "vorovi nestabilnosti..." rekao je, "u
tkanju..." kazao je.
Artur je budalasto spustio pogled na materijal svog kunog ogrtaa tamo gde ga je Ford
drao. Ford produi pre nego to je Arturu polo za rukom da pretvori svoj budalasti pogled u
budalastu primedbu.
"...u tkanju prostorvremena", rekao je.
"Ah, to", rekao je Artur.
"Da, to", potvrdio je Ford.
Stajali su, usamljeni, na brdu preistorijske Zemlje i odluno gledali jedan drugoga u lice.
"A ta je ono preduzelo sa tim u vezi?" upitao je Artur.
"Pa ono je razvilo", kazao je Ford, "te vorove nestabilnosti."
"Je li?" rekao je Artur, ije su oi na trenutak prestale da poigravaju.
"Jeste", kazao je Ford, uz slian stepen one nepokretnosti.
"Dobro", rekao je Artur.
"Shvatio si?" upitao je Ford.
"Ne", uzvratio je Artur.
Nastala je stanka.
"Nevolja sa ovim razgovorom", kazao je Artur poto mu se na lice tiho prikrao zamiljeni
pogled kao u planinara koji pokuava da izie nakraj sa naroito nezgodnim vrhom, "jeste u
tome to se veoma razlikuje od veine koje sam imao u poslednje vreme. Koje sam, kao to ve
rekoh, uglavnom vodio sa drveem. Nisu bili ni nalik ovom. Osim moda nekih razgovora sa
brestovima, kada mi se deavalo da se poprilino zaglibim."
"Arture", rekao je Ford.
"Da? Molim?" upitao je Artur.
"Samo veruj u ono to ti budem rekao i sve e se lepo, lepo srediti."
"Ah, zar? Nisam siguran da verujem u to."
Sedeli su i prebirali po mislima.
Ford je izvadio svoj sub-eta senz-o-matik. Isputao je blago zujanje, a siuna svetiljka na
njemu slabano je svetlucala.
"Ispraznile se baterije?" upitao je Artur.
"Ne", rekao je Ford, "u tkanju prostorvremena pojavio se pokretni poremeaj, kovitlac, vor
nestabilnosti, a nalazi se negde u naoj blizini."
"Gde?"
Ford je lagano okretao ureaj u malo nepravilnom polukrugu. Iznenada je svetlost blesnula.
"Tamo!" rekao je Ford i ispruio ruku. "Tamo iza one sofe!"
Artur pogleda. Na njegovo zaprepaenje, nasred polja ispred njega nalazila se pliana
esterfildska sofa na cvetie. Um mu se razlono pobunio protiv njenog postojanja. Pronicljiva
pitanja stadoe da mu se obrazuju u umu.
"Odakle", upitao je, "sofa nasred polja?"
"Kazao sam ti!" dreknuo je Ford i skoio na noge. "Kovitlaci u kontinuumu
prostorvremena!"
"A ovo je njihova sofa, je li?" pitao je Artur, upinjui se da se uspravi na noge; uz put se
ponadao, mada ne previe optimistiki, da e mu se vratiti normalno rasuivanje.
"Arture!" dreknuo je Ford, "ta sofa nalazi se ovde zbog prostorvremenske nestabilnosti u ije
prola." Otvorio je oi i smireno se nasmeio. "Tu sam gde pripadam", rekao je apatom punim
oseanja.
"Mislim da bi trebalo da ti kaem dve stvari", rekao je Ford i bacio na sto ispred njega
primerak 'Gardijana'.
"Kod kue sam", uzvratio je Artur.
"Da", rekao je Ford. "Prva stvar je", rekao je i pokazao na datum u gornjem uglu lista, "da e
Zemlja biti unitena kroz dva dana."
"Kod kue sam", ponovio je Artur, "aj", kazao je, "kriket", dodao je sa uivanjem,
"pokoeni travnjaci, drvene klupe, bela pamuna odela, limenke piva..."
Lagano je skretao panju na novine. Oborio je glavu na jednu stranu i malo se namrtio.
"Ovo sam ve negde video", rekao je. Oi su mu polako dolutale do datuma po kome je Ford
tapkao prstom. Lice mu se na sekundu ili dve sledilo, a onda je poelo da ponavlja onaj tos sa
polaganim raspadanjem koji ledeni bregovi ine u prolee na tako spektakularan nain.
"A druga stvar", rekao je Ford, "izgleda da ima kost u bradi." Odgurnuo je svoju oljicu sa
ajem.
Pored atora za osveenje sunce je obasjavalo zadovoljnu gomilu. Obasjavalo je bele eire i
crvena lica. Obasjavalo je sladolede i topilo ih. Obasjavalo je suze male dece iji su se sladoledi
istopili i pali sa tapia na zemlju. Obasjavalo je drvee, odraavalo se na izmahnutim batovima
za kriket, svetlucalo je na neobinom objektu koji je bio parkiran iza zatitnih ekrana i koga
izgleda niko nije primeivao. Smeilo se Fordu i Arturu kada su, mirkajui, izili iz atora za
osveenje i stali da posmatraju prizor oko sebe.
Artur se tresao.
"Moda bi", rekao je, "trebalo..."
"Ne", ree Ford otro.
"ta?" upitao je Artur.
"Nemoj pokuavati da pozove sebe kod kue."
"Otkud si znao...?"
Ford slee ramenima.
"Ali zato da ne?" upitao je Artur.
"Ljudi koji razgovaraju preko telefona sami sa sobom", rekao je Ford, "nikada ne naue nita
korisno."
"Ali..."
"Gledaj", rekao je Ford. Podigao je zamiljenu telefonsku slualicu i okrenuo zamiljeni
brojanik.
"Halo?" upitao je u zamiljeni mikrofon. "Da li je to Artur Dent? Ah, alo, da. Ovde Artur
Dent. Nemoj da prekida vezu."
Razoarano je pogledao zamiljenu slualicu.
"Prekinuo je vezu", rekao je, slegao ramenima i paljivo vratio zamiljenu slualicu na
zamiljeni telefon.
"Nije mi ovo prva temporalna anomalija", dodao je.
Jo smrknutiji izraz zamenio je smrknuti izraz na licu Artura Denta.
"Znai, nismo se sklonili pre kie u bezbednost doma", kazao je.
"Ne bi se ak moglo rei", odvratio je Ford, "ni da smo stigli kui sa pljuska i da se upravo
briemo."
Utakmica u kriketu se nastavila. Baca se pribliio viketu ubrzanim korakom, preao u
lagano tranje, a onda pojurio. Iznenada je eksplodirao u oblak ruku i nogu, iz koga izlete
loptica. Udara zamahnu i jednim udarcem posla je preko zatitnih paravana. Fordove oi
sledile su putanju loptice i na trenutak zastale. On se ukruti. Ponovo je preao pogledom put
koji je preletela loptica i oi mu ponovo zaigrae.
"Pa ovo nije moj pekir", rekao je Artur, koji je kopao po svojoj torbi od zeije koe.
"Psst", rekao je Ford. Izbeio je oi u usredsreenosti.
"Bio je to golgafrinamski pekir za dogiranje", produio je Artur. "Plav sa utim
zvezdicama. Ovo nije taj."
"Psst", rekao je Ford ponovo. Pokrio je jedno oko i pomno gledao na drugo.
"Ovaj je ruiast", kazao je Artur. "Da nije tvoj, je li?"
"Voleo bih da malo umukne oko tog tvog pekira", rekao je Ford.
"Pa u tome i jeste stvar: pekir uopte nije moj", bio je uporan Artur. "Upravo to i
pokuavam da..."
"A ja bih voleo da umukne oko tog pekira", produio je Ford glasom nalik na duboko
reanje, "i to smesta."
"U redu", ree Artur i poe da ga gura nazad u primitivno skrpljenu torbicu od zeije koe.
"Shvatam da to moda nije bitno sa kosmike take gledanja; ipak, stvar je neobina, sloie
se. Ruiasti pekir iz ista mira umesto plavog sa utim zvezdicama."
Ford je poeo da se ponaa prilino udno, ili, tanije reeno, nije poeo da se ponaa udno,
nego je poeo da se ponaa na nain koji je bio udnovato razliit od ostalih udnovatih naina
na koji se inae ponaao. A radio je sledee. Ne obraajui panju na zbunjene poglede publike
koja ga je okruivala, okupljena oko igralita, otro je mahao rukama ispred svog lica,
zaklanjao se iza nekih ljudi, iskakako iza drugih, posle ega se zaustavio i puno treptao.
Trenutak ili dva potom stao je da koraa napred lagano i pritajeno, sa zbunjenim izrazom velike
usredsreenosti, poput leoparda koji nije siguran da li je to upravo ugledao polupraznu limenku
hrane za make na pola milje daljine, sa druge strane vrele i pranjave zaravni.
"A i ovo nije moja torba", dodao je Artur iznenada.
Fordova panja bila je razbijena. Gnevno se okrenuo ka Arturu.
"Sada nisam govorio o svom pekiru", kazao je Artur. "Sloili smo se da nije moj. Re je o
tome da torbica u koju sam gurnuo pekir koji nije moj takoe nije moja, iako joj je izuzetno
slina. Ja lino mislim da je to stvarno udno, naroito zbog toga to je re o torbici koju sam
svojeruno napravio na preistorijskoj Zemlji. A ni ovo nisu moji kamenii", dodao je i izvadio
iz torbe nekoliko pljosnatih, sivih oblutaka. "Ja sam pravio zbirku zanimljivog kamenja, a ovo
kamenje oigledno je vrlo nezanimljivo."
Urlik oduevljenja proe kroz publiku i prigui Fordov odgovor na tu tvrdnju, kakav god da
je bio. Lopta za kriket, koja je izazvala tu reakciju, pade sa neba i glatko ulete pravo u Arturovu
tajanstvenu torbicu od zeje koe.
"Rekao bih da je i ovo vrlo neobian dogaaj", primetio je Artur, bre-bolje zatvorio torbu i
poeo da se pretvara da trai lopticu na zemlji.
"Mislim da nije ovde", rekao je grupi deaka koji su se smesta sjatili oko njega da bi mu
pomogli u potrazi. "Verovatno se negde otkotrljala. Po svoj prilici tamo preko." Pokazao je
neodreeno u pravcu u kome je eleo da se izgube. Jedan od deaka upitno ga je gledao.
"Je li sa tobom sve u redu?" upitao je deak.
"Nije", rekao je Artur.
"Zato onda nosi kost u bradi?" upitao je deak.
"Uvebavam je da joj se svidi svuda gde je gurnem." Artur je bio silno zadovoljan sobom
to je to rekao. Bila je to, pomislio je, ba ona vrsta stvari kakve zabavljaju i podstiu mladi um.
"Oh", rekao je deak, iskrivio glavu na jednu stranu i poeo da razmilja o tome. "Kako se
zove?"
"Dent", kazao je Artur, "Artur Dent."
"Ti si krele, Dente", rekao je deak. "Pravi pravcati tupadija." Deak ga zaobie pogledom
i zagleda se u neto drugo da bi mu pokazao da mu se uopte ne uri da se udalji, a onda je
odetao, akajui nos. Iznenada, Artur se setio da e Zemlja kroz dva dana biti ponovo
unitena i bar jednom nije mu se uinilo da je to ba toliko loe. Igra se nastavila sa novom
lopticom, sunce je nastavilo da sija, a Ford je nastavio da skae, trese glavom i mirka.
"Neto ti je palo na pamet, zar ne?" upitao je Artur.
"ini mi se", rekao je Ford onom bojom glasa za koju je Artur do sada nauio da prethodi
neem do krajnosti nerazumljivom, "da se tamo, preko, nalazi jedan T. P."
Pokazao je rukom. Neobino, ali pravac u kome je pokazao nije se slagao sa pravcem u
kome je gledao. Artur pogleda u jednom pravcu, prema zatitnim panoima, pa u drugom, prema
terenu za igru. Klimnuo je, slegao ramenima. Ponovo je slegao ramenima.
"ta to?" upitao je.
"T. P."
"T...?"
"T. P."
"A ta je to?"
"Tu Problem", rekao je Ford.
"Ah, dobro", rekao je Artur i opustio se. Pojma nije imao o emu je re, ali bar je delovalo
kao da je stvar time okonana. Ali nije bila.
"Tamo, preko", rekao je Ford, i ponovo pokazao prema zatitnim panoima, pa pogledao
prema terenu.
"Gde?" upitao je Artur.
"Tamo!" uzvratio je Ford.
"Vidim", rekao je Artur, iako nita nije video.
"Zaista?" upitao je Ford.
"ta?" upitao je Artur.
"Vidi li", strpljivo je rekao Ford, "onaj T. P.?"
"Uinilo mi se da si rekao da je re o tuem problemu."
"Tako je."
Artur je lagano klimnuo, paljivo i sa izrazom ogromne gluposti.
"I elim da znam", rekao je Ford, "da li ga stvarno vidi."
"Stvarno?"
"Da!"
"Kako", rekao je Artur, "tano izgleda?"
"Pa, otkud ja znam, budalo", dreknuo je Ford. "Ako ga vidi, ti mi to reci."
Artur oseti ono muno, prigueno dumbaranje odmah uz slepoonice koje je bilo zatitni
znak mnogih njegovih razgovora sa Fordom. Mozak mu se tresao kao preplaeno tene u
tenari. Ford ga uze za ruku.
"T. P.", rekao je "predstavlja neto to ne moemo da vidimo, ili ne vidimo, ili nam na
mozak ne doputa da vidimo, jer mislimo da je re o tuem problemu. To znai T. P. Tu
problem. Mozak ga naprosto izostavlja iz svega; kao neku vrstu slepe take. Ukoliko gleda
pravo prema njemu, nee ga videti, izuzev ako ne bude tano znao o emu je re. Jedina
prilika ti je da ga krajikom oka ulovi u magnovenju."
Izvesno vreme nije radio nita, kao da oekuje da svi odu svojim poslom i da ne obraaju
panju na njegovo lebdenje na tom mestu.
A onda je uinio neto neverovatno. Ili, tanije, otvorio se i pustio iz sebe jedanaest
neverovatnih stvari.
Bili su to roboti, beli roboti.
Najneverovatnija stvar u vezi sa njima bila je ta da su bili sasvim prigodno obueni. Ne
samo da su bili beli, ve su i nosili neto to je podsealo na batove za kriket; i ne samo to:
takoe su drali neto to su, izgleda, bile loptice za kriket, pa su ak imali i bele, rebraste
titnike na cevanicama. Ovi poslednji bili su naroito neverovatni zbog toga to su, kako se
inilo, sadrali mlazne motore koji su omoguavali ovim neobino opremljenim robotima da
dolete sa svog svemirskog broda koji je poivao povrh svega i da ponu da ubijaju ljude, to su
upravo i inili.
"Hej", kazao je Artur, "izgleda da se neto deava."
"Brzo na brod", odvratio je Ford. "Ne elim nita da znam, elim samo da stignemo na
brod." Poeo je da tri. "Ne elim da znam, ne elim da vidim, ne elim da ujem", urlao je dok
je trao. "Ovo nije moja planeta, nisam ja traio da se naem na njoj, neu da se meam, vadite
me odavde i vodite na neku urku sa ljudima sa kojima bih mogao da imam neto zajedniko!"
Dim i plamenovi uzdizali su se sa terena.
"Pa, izgleda da su se natprirodne sile udruile danas na ovom mestu", veselo je brbljao radio
za svoj raun.
"Ono to mi je potrebno", vikao je Ford kao da eli da razjasni prethodne primedbe, "jeste
jako pie i dobro drutvo." Nastavio je da tri i zastao samo na trenutak da bi zgrabio Artura za
miicu i povukao ga za sobom. Artur se latio svoje standardne uloge za krizne trenutke, koja se
sastojala u tome da stoji razjapljenih usta i da puta sve to se deava da ga zapljusne.
"Igraju kriket", mrmljao je Artur, teturajui se za Fordom, "tako mi Boga, igraju kriket. Ne
znam zato to rade, ali rade upravo to. Ne samo da ubijaju ljude, nego ih i oponaaju", vikao je.
"Forde, oni nas oponaaju!"
Bilo bi teko ne poverovati u to bez mnogo veeg znanja o galaktikoj istoriji od onog to je
Artur do sada uspeo da stekne tokom svojih putovanja po Galaksiji. Sablasne, ali ubilake
prilike koje su se nazirale unutar gustih oblaka dima kao da su izvodile nizove bizarnih parodija
udaranja batom, ija je glavna razlika u odnosu na stvarne leala u tome to je svaka loptica
eksplodirala kada bi dodirnula tle. Ve prva takva loptica razbila je Arturov poetni utisak da je
itava stvar samo reklamna predstava australijskih proizvoaa margarina.
A tada, isto onako naglo kao i to je i poelo, sve je bilo gotovo. Jedanaest belih robota
uspinjalo se kroz uskipele oblake u zbijenoj formaciji i, uz nekoliko poslednjih blesaka
plamena, ulo u unutranjost svog belog svemirskog broda koji se uzdizao iznad svega i koji je,
uz zvuk kao kad sto hiljada ljudi grune 'fup', iznenada nestao u vazduhu iz koga se prethodno
pojavio.
Na trenutak je vladala jeziva, zgranuta tiina, a tada se iz uskovitlanog dima pojavila bleda
Slartibartfastova prilika koja je, i pored odsustva planine, jo vie podseala na Mojsija, jer je
sada bar koraao po usplamtelom i zadimljenom negovanom travnjaku.
Divlje se obazirao, sve dok nije ugledao urne prilike Artura Denta i Forda Prefekta koje su
se probijale kroz prestravljenu gomilu, potpuno zaokupljenu jurnjavom u suprotnom smeru.
Gomila je oigledno razmiljala kako je neobian ispao ovaj dan i pojma nije imala ta da uini.
Slartibartfast je divlje mahao prema Fordu i Arturu i neto im dovikivao, dok su se sve troje
pribliavali njegovom brodu, koji je i dalje stajao iza zatitnih paravana i koga gomila to je
kao od ale.
Najneobinije od svega bilo je to da je samo delimino liio na svemisrki brod sa
stabilizatorima, raketnim motorima, sigurnosnim otvorima i tako dalje, a mnogo vie je
podseao na mali italijanski bistro.
Ford i Artur posmatrali su ga sa zaprepaenjem i duboko povreenim oseanjem za lepo.
"Da, znam", rekao je Slartibartfast, koji im je urno priao tog trenutka, zadihan i uzbuen,
"ali postoji razlog. Hodite, moramo poi. Drevna nona mora ponovo dolazi. Svi mi suoavamo
se sa sudbinom. Moramo smesta poi."
"Nadam se negde gde je sunano", primetio je Ford.
Ford i Artur sledili su Slartibartfasta u brod, ali toliko ih je zbunio prizor koji su videli
unutra da su ostali potpuno nesvesni onoga to se sledee desilo napolju.
Svemirski brod, jo jedan, ali ovoga puta vitak i srebrnast, skliznuo je sa neba na teren, tiho,
bez uma, a dugake noge izvukle su mu se u glatkom baletu tehnologije.
Blago je sleteo. Iz njega izbie kratke stepenice. Jedna visoka, sivozelena prilika ustro je
kroila napolje i pribliila se maloj skupini ljudi koji su se okupili oko sredita terena,
pokuavajui da pomognu rtvama nedavnog bizarnog pokolja. Odgurnula je ljude u stranu sa
mirnim, dostojanstvenim autoritetom i prila jednom oveku koji se valjao u beznadnoj lokvi
krvi, oigledno izvan dohvata bilo kakve zemaljske medicine; jadnik je dahtao i krkljao svoje
poslednje trenutke. Prilika kleknu pored njega.
"Artur Filip Deodat?" upitala je prilika.
ovek slabano klimnu, sa izrazom prestravljene zbunjenosti u oima.
"Ti si bezvredno, ugojeno nitavilo", proaptalo je stvorenje. "Mislio sam da to treba da
sazna pre nego to odapne."
5.
Vane injenice iz galaktike istorije. Broj dva:
(Reprodukovano iz Siderikog dnevnog podsetnika popularne galaktike istorije.)
Od poetka Galaksije, ogromne civilizacije nastajale su i nestajale, nastajale i nestajale,
nastajale i nestajale toliko esto da je veoma primamljivo na osnovu toga izvesti zakljuak kako
ivot u Galaksiji mora biti:
a) neto slino morskoj bolesti - svemirska bolest, vremenska bolest, istorijska bolest, ili ve
tako neto - i
b) glup.
6.
Arturu se uinilo da se itavo nebo iznenada podiglo, razmaklo se i pustilo ih da prou.
Imao je utisak da atomi njegovog mozga i atomi kosmosa struje jedni kroz druge.
Izgledalo mu je da su ga poneli vetrovi Vaseljene, a ti vetrovi bili su on sam.
Uobrazio je da je on jedna od misli Vaseljene, a da je Vaseljena njegova misao.
Ljudima na Gospodarskom igralitu kriketa uinilo se da se to ponovo jedan od restorania
iz severnog Londona pojavio i nestao, kao to se esto deavalo, a to je, zapravo, bio Tu
Problem.
"ta se desilo?" proaptao je Artur sa ogromnim strahopotovanjem.
pretrauje one delove iji su naslovi pre svega bili povezani sa seksom, drogama i rokenrolom.
"Prokletstvo je uskrslo iz maglutina vremena", rekao je Slartibartfast.
"I ja mislim", rekao je Ford. "Hej", uzviknuo je kada je sluajno naiao na jedan od naslova,
"Ekscentrika Galumbita, jesi li je ikad sreo? Kurva sa tri sise sa Erotikona est. Neki ljudi
govore da joj erogene zone poinju jedno etiri milje pre stvarnog tela. Ja se ne slaem: mislim
da poinju jo na pet."
"Prokletstvo", rekao je Slartibartfast, "koje e obuhvatiti Galaksiju plamenom i unitenjem i
moda dovesti Vaseljenu do preranog okonanja. Ozbiljno, narode", dodao je.
"Zvui gadno", odvratio je Ford. "Ako budem imao sree, biu toliko pijan da neu to ni da
primetim. Evo", rekao je i zabio prst u ekran 'Vodia', "ovo je stvarno opako mesto i mislim da
bi trebalo da ga posetimo. ta ti misli, Arture? Prestani da mrmlja mantre i pazi ovamo.
Proputa izuzetno znaajne stvari."
Artur se podie sa kreveta i zavrte glavom.
"Kuda emo?"
"Da se suoimo sa drevnim ko..."
"Tako je, tako je", prekinuo ga je Ford. "Arture, idemo malo da se zabavljamo po Galaksiji.
Moe li da ukopa tu zamisao?"
"Zbog ega je Slartibartfast toliko uznemiren?" upitao je Artur.
"Ni zbog ega", rekao je Ford.
"Zbog sudbine", odvratio je Slartibartfast. "Doite", dodao je glasom koji je iznenada
zazvuao zapovedniki, "mnogo je toga to vam moram pokazati i ispriati."
Priao je zavojitim, zelenim stepenicama od kovanog gvoa koje su iz ko zna kog razloga
bile smetene nasred palube i poeo da se penje. Artur ga je namrteno sledio.
Ford je neraspoloeno gurnuo 'Vodi' natrag u torbicu.
"Moj doktor kae da imam bolesnu lezdu za graanske dunosti i uroeni nedostatak
vrstine karaktera", promrmljao je za svoj raun, "i da sam zato osloboen od spasavanja svih
moguih Vaseljena."
Ali ipak je nevoljno poao stepenicama iza njih.
Ono to su zatekli gore bilo je ba glupavo, ili je bar tako izgledalo, i Ford je zavrteo
glavom, gurnuo lice u ake i naleteo na saksiju sa cveem, razbivi je o zid.
"Sredinja kompjuterska oblast", rekao je Slartibartfast kao da se nita nije desilo. "Ovde se
obavljaju svi prorauni koji se na bilo koji nain tiu broda. Da, znam na ta lii, ali zapravo je
re o sloenoj etvorodimenzionoj topografskoj mapi niza izuzetno zapetljanih matematikih
funkcija."
"Lii na dobru alu", primetio je Artur.
"Znam na ta lii", rekao je Slartibartfast i uao. Artur je na trenutak nejasno naslutio ta bi
to moglo da znai, ali je odbio da poveruje. Vaseljena ne moe da dejstvuje na taj nain, mislio
je, nikako ne moe. To bi, pomislio je za svoj raun, bilo besmisleno kao... besmisleno kao... ali
prekinuo je da razmilja u tom pravcu. Veina besmislenih stvari koje je uspevao da smisli ve
se dogodila.
A ovo je bila jedna od njih.
Bio je to ogroman stakleni kavez, ili sanduk - zapravo itava soba.
U njoj se nalazio sto - i to dugaak. Oko njega je bilo desetak stolica od savijenog drveta, a
prekrivao ga je stolnjak - zamrljani crveno-beli stolnjak na kockice, sa mestiminim
progoretinama od pikavaca, iji su poloaji, svakako, bili precizno matematiki proraunati.
Na stolnjaku se nalazilo desetak polupojedenih italijanskih specijaliteta, okruenih naetim
pariima hleba i poluispijenim aama vina, a roboti su se mlitavo i tromo sluili svime time.
Sve je bilo u potpunosti vetako. Muterije-robote posluivali su robotski kelneri, robotski
barmeni i robotski ef sale. Nametaj je bio vetaki, stolnjak vetaki, a svako pojedinano jelo
oigledno je imalo sve mehanike karakteristike, recimo, pollo sorpresa, a da, zapravo, nije to
bilo.
I svi su zajedno uestvovali u toj malenoj igri - sloenoj rutini u kojoj je dolazilo do
rukovanja menijima, raunima, novanicama, ekovnim knjiicama, kreditnim karticama,
runim satovima, olovkama i salvetima - koja kao da se stalno nalazila na rubu nasilja, ali,
zapravo, nije nikuda napredovala.
Slartibartfast je urno uleteo unutra, a onda se inilo se upustio u sasvim zaludno i dokono
eretanje sa efom sale, dok jedan od robota-muterija nije polako skliznuo pod sto, izjavivi uz
put ta bi da uradi nekom momku preko neke devojke.
Slartibartfast zauze mesto koje je ispranjeno na taj nain i bistrim oima pogleda jelovnik.
inilo se kao da se ritam rutine oko stola nekako neprimetno ubrzava. Raspravljanje je postalo
sve glasnije, gosti su pokuavali da dokau jedni drugima neto na salvetima. Sve ee su
mahali jedni prema drugima i pokuavali da paljivije zagledaju tue porcije piletine. Ruka
kelnera poela je da se kree po bloku za raune bre nego to bi to mogla ljudska ruka, a
potom bre nego to je to ljudsko oko moglo da sledi. Ritam se postojano ubrzavao. Uskoro,
kao da je itavu grupu obuzelo neobino i trajno dobro raspoloenje, a svega nekoliko sekundi
kasnije izgledalo je kao da je iznenada postignuta opta saglasnost. Nova vibracija razlegla se
brodom,
a Slartibartfast je iziao iz staklene prostorije.
"Bistromatika je", rekao je "najmonije orue za vrenje prorauna, koje je poznato
paranauci. Doite u sobu informacionih opsena."
Proao je pored njih i poveo ih, zbunjene, sa sobom.
7.
Bistromatiki pogon divna je nova metoda prelaenja ogromnih meuzvezdanih rastojanja
bez opasnog zavitlavanja sa iniocima neverovatnoe.
Sama bistromatika, zapravo, predstavlja revolucionarno nov nain razumevanja ponaanja
brojeva. Ba kao to je Ajntajn primetio da prostor nije apsolutan, ve da zavisi od kretanja
posmatraa u njemu i da vreme nije apsolutno ve da zavisi od kretanja posmatraa u njemu,
tako je danas poznato da brojevi nisu apsolutni, ve da zavise od kretanja posmatraa po
restoranima.
Prvi neapsolutni broj jeste broj ljudi za koje su rezervisani stolovi. On e se menjati zavisno
od prva tri telefonska poziva upuena restoranu, a potom nee biti ni u kakvom vidljivom
odnosu sa brojem ljudi koji e se zaista pojaviti ili sa brojem ljudi koji e im se pridruiti posle
predstave /utakmice/urke/zabave, ili sa brojem ljudi koji e otii kada vide ko se tu jo pojavio.
Drugi neapsolutni broj jeste dato vreme dolaska, za koje je sada poznato da predstavlja
jednu od onih najbizarnijih zamisli u matematici, recipriversekskluzon, broj ije se postojanje
moe odrediti kao veliina koja je sve drugo samo ne ona sama. Drugim reima, dato vreme
dolaska predstavlja onaj trenutak kada je izvesno da nee stii niko od gostiju.
Recipriversekskluzoni sada igraju vanu ulogu u mnogim granama matematike, ukljuujui
statistiku i raunovodstvo, a i obrazuju neke osnovne jednaine koje se koriste u
proraunavanju polja Tueg Problema.
Trei, i najtajanstveniji, deo neapsolutnog svega lei u odnosu broja stavki na raunu, cene
svake stavke, broja ljudi za stolom i onoga za ta su spremni da plate (broj ljudi koji su doneli
sa sobom makar malo novca predstavlja samo sporednu veliinu u ovom polju.)
Zauujua neslaganja koja su iskrsavala u toj taki stoleima su ostala neistraena iz
jednostavnog razloga to ih niko nije uzimao za ozbiljno. Tu i tamo, pripisivana su takvim
stvarima kao to su pristojnost, bezobrazluk, zloba, razmetljivost, zamor, raspoloenje ili suvie
pozno doba noi i potpuno zaboravljanje sledeeg jutra. Nikada nisu testirane u laboratorijama
- ili bar ne u laboratorijama koje dre do svog ugleda.
I tako je prava istina postala jasna tek sa razvojem depnih kompjutera, a evo o emu je re:
Brojevi napisani na restoranskim raunima unutar restorana ne podleu istim matematikim
zakonima kao brojevi napisani na bilo kome drugom paretu hartije u bilo kome drugom delu
Vaseljene.
Ova jednostavna tvrdnja okirala je nauni svet. Izazvala je pravu revoluciju. Toliko je
potonjih kongresa matematiara drano po izvrsnim restoranima da su mnogi od
najbriljantnijih umova celog pokolenja poumirali od gojaznosti i sranih bolesti, ime su
matematike nauke unazaene za mnogo godina.
Ali, lagano su posledice ove zamisli poinjale da bivaju sve jasnije shvaene. Na poetku,
sve je delovalo besmisleno, aavo, previe nalik na ono za ta bi ovek sa ulice rekao 'oh, ma
nemoj mi rei'. Onda su izmiljene fraze kao to je 'okvir interaktivne subjektivnosti', tako da su
svi mogli da se smire i uhvate ukotac sa tim.
Malenoj grupi svetenika, koji su se bavili obilaenjem najveih instituta za ovakva
istraivanja i pevanjem udnih napeva o tome da je Vaseljena samo proizvod sopstvene mate,
na kraju je data dozvola za bavljenje pozoritem na ulici, pa su otili.
8.
"Vidi, u svemirskom putovanju", rekao je Slartibartfast dok se igrao nekim instrumentima u
sobi informacionih opsena, "u svemirskom putovanju..."
Zastao je i obazro se.
Soba informacionih opsena donosi dobrodolo oputanje posle vizuelnih uasa sredinje
kompjuterske oblasti. U njoj nije bilo niega. Nikakvih informacija, nikakvih opsena, jedino oni
sami, beli zidovi i nekoliko malih ureaja koji su delovali kao da treba da budu ukljueni u
neto to Slartibartfast nije mogao da nae.
"Da?" upitao je Artur. Uspeo je da primeti Slartibartfastovu hitnju, ali nije znao ta bi sa
time.
"Da, ta?" upitao je starac.
"Rekao si...?"
Slartibartfast ga otro pogleda.
"Brojevi su", kazao je, "uasni." Nastavio je potragu.
Artur je mudro klimnuo za svoj raun. Posle izvesnog vremena shvatio je da ga to nikuda
nee odvesti i odluio da ipak upita: "ta?"
"U svemirskom putovanju", ponovio je Slartibartfast, "svi brojevi su uasni."
Artur je ponovo klimnuo i okrenuo se Fordu za pomo, ali Ford je uvebavao namrgoenost
i u tome je bio prilino dobar.
"Samo sam eleo", rekao je Slartibartfast sa uzdahom, "da ti utedim trud, da ne mora da
me pita zbog ega se svi brodski prorauni obavljaju u kelnerskom bloku za raune."
Artur se namrtio.
"Zato se", rekao je, "svi brodski prorauni obavljaju na kel..."
Zastao je.
Slartibartfast je uzvratio: "Zato to su u svemirskom putovanju svi brojevi uasni."
I sam je shvatio da nije bio ba najjasniji.
"uj", rekao je, "na kelnerskom bloku brojevi igraju. Mora da si se ve susreo sa tom
pojavom."
"Pa..."
"Na kelnerskom bloku", rekao je Slartibartfast, "stvarno i nestvarno sudaraju se na tako
temeljnoj ravni da jedno postaje drugo i sve je mogue, unutar odreenih parametara."
"Kakvih parametara?"
"To je nemogue rei", kazao je Slartibartfast. "Posredi je jedan od njih. udno ali istinito.
Ili bar ja mislim da je udno", dodao je, "ali uverio sam se da je istinito."
U tom trenutku opazio je rupu u zidu za kojom je tragao i gurnuo u nju ureaj koji je drao.
"Nemojte se uplaiti", rekao je, a njegovim sopstvenim licem iznenada je preao izraz straha,
"to je..."
Nisu uli ta je rekao, jer u istom trenutku brod je iezao oko njih, a iz dubine noi koja ih
je okruivala prema njima se pokrenula meuzvezdana ratna krstarica veliine omanjeg
midlendskog industrijskog grada, dok su joj zvezdani laseri blistali.
Utvarna oluja zaslepljujue svetlosti prosekla je tminu i otkinula poprilian komad planete
koja se nalazila pravo iza njihovih lea.
Razjapili su usta, iskolaili oi i nisu mogli ak ni da vrite.
9.
Drugi svet, drugi dan, drugo svitanje.
Tanano iverje svetlosti praskozorja tiho se pojavilo.
Nekoliko milijardi biliona tona usijanih vodoninih jezgara u eksploziji lagano se podiglo
iznad obzorja i uspelo da izgleda sitno, hladno i pomalo tmurno.
U svakom svitanju postoji trenutak kada svetlost lebdi, a svaka arolija postaje mogua.
Samo Postanje zadrava dah.
Taj trenutak minuo je na Skornelusu Zeta kao i obino, bez ikakvih nepredvienih
dogaaja.
Magla je grlila povrinu movara. Movarno drvee u njoj delovalo je sivo, visoka trska
jedva se nazirala. Poivala je nepomino, kao dah zadran u grudima.
Nita se nije kretalo.
Tiina.
Sunce se slabano borilo protiv magle, pokuavalo da doda malo topline ovde, udeli malo
svetlosti onde, ali bilo je jasno da ga i danas oekuje uobiajeno dugo tegljenje preko neba.
Nita se nije kretalo.
I ponovo, tiina.
Nita se nije kretalo.
Tiina.
Nita se nije kretalo.
Vrlo esto na Skornelusu Zeta itavi dani prolaze na takav nain, a ovo je oigledno bio
jedan od njih.
etrnaest asova kasnije sunce je beznadno poelo da tone za suprotno obzorje sa oseanjem
potpuno uludo utroenih napora.
A nekoliko asova kasnije ponovo se pojavilo, isturilo ramena i opet krenulo preko neba.
Madrac je zaglobirao. To je zvuk koji proizvode ivi madraci iz movara kada su duboko
dirnuti priom o neijoj linoj tragediji. Ta re, prema 'Ultracelokupnom maksimegalonskom
reniku svih jezika uopte' predstavlja i glas koji isputa Gospodar Presvetli Sanvalvvag
Holopski kada otkrije da je druge godine braka zaboravio na enin roendan. Poto u istoriji
postoji samo jedan Gospodar Presvetli Sanvalvvag Holopski i nikada se nije enio, re se
koristi iskljuivo u negativnom ili spekulativnom smislu, a sve vie jaa miljenje da
'Ultracelokupni maksimegalonski renik' ne vredi ak ni skupinu teretnjaka koji su potrebni da
bi se prevezlo njihovo mikrouskladiteno izdanje. Neobino, renik izostavlja i re 'flupno',
koja jednostvano oznaava 'na onaj nain kada neto uhvati flup'.
Madrac je ponovo zaglobirao.
"Oseam duboku utuenost u tvojim diodama", voluvnuo je madrac. (Da biste ustanovili
znaenje glagola 'voluvnuti', kupite primerak 'Skornelskog movargovora' u bilo kojoj knjiari
to prodaje knjige iz neprodatih rezervi; ili, umesto toga, kupite primerak 'Ultracelokupnog
maksimegalonskog renika', jer e onima na univerzitetu biti vrlo drago da ga se otarase i da
time malo oslobode neka dragocena parkiralita.) "To me rastuuje. Trebalo bi da bude vie
nalik madracima. Mi ivimo miran i povuen ivot u movari, gde moemo da flolopujemo i
voluvamo i da razmiljamo o vlanosti na divno flupan nain. Neke meu nama ubijaju, ali svi
se zovemo Zem, tako da nikada ne znamo ko je stradao i na taj nain odravamo globiranje na
minimumu. Zato koraa u krug?"
"Zato to mi se zaglavila noga", kazao je Marvin jednostavno.
"ini mi se", rekao je madrac i saoseajno ga pogledao, "da je re o prilino bednoj nozi."
"U pravu si", rekao je Marvin. "Zaista je bedna."
"Vuun", rekao je madrac.
"I ja mislim", rekao je Marvin, "a isto tako smatram da ti, verovatno, zamisao o robotu sa
vetakom nogom deluje prilino zabavno. Trebalo bi da to ispria svojim prijateljima, Zemu i
Zemu, kada ih kasnije bude sreo; smejae se, koliko ih ja znam, iako ih, naravno, ne znam,
osim to poznajem sve organske oblike ivota, i to mnogo bolje nego to bih voleo. Ha, ali moj
ivot je samo kutija trulih zupanika."
Ponovo je poeo da trupka po malenom krugu oko svoje tanune, eline, vetake noge
koja se okretala u blatu, ali je inae, izgleda, bila zaglavljena.
"Ali zbog ega stalno hoda u krug?" upitao je madrac.
"Da bih to istakao", rekao je Marvin i produio, ponovo i ponovo.
"Smatraj da si to uinio, dragi prijatelju", flurbnuo je madrac, "smatraj da si to uinio."
"Samo jo milion godina", rekao je Marvin, "samo jo milion godina na brzaka. Onda u
moda pokuati u suprotnom smeru. Onako za promenu, razume."
Duboko u svojim oprugama madrac je oseao da robot arko eli da ga neko upita koliko
dugo ve tako zaludno i beskorisno koraa i, tiho flurbnuvi, on je to i uinio.
"Oh, samo neto malo preko milion i po koraka, samo neto malo preko", rekao je Marvin
veselo; "pitaj me da li se ikada dosaujem, hajde, pitaj me."
Madrac ga je upitao.
Marvin nije obratio panju na pitanje, samo je nastavio da koraa sa jo veim arom.
"Jednom sam odrao govor", rekao je iznenada i bez ikakve veze sa prethodnom temom.
"Moda ti nije jasno zbog ega to pominjem, ali to je zato to moj mozak radi fenomenalno
brzo, tako da sam ja po gruboj proceni trideset milijardi puta pametniji od tebe. Dopusti mi da ti
dam jedan primer. Zamisli neki broj, bilo koji."
"Ovaj, pet", rekao je madrac.
Svetlosti se pojavie i nestae, stubovi iezoe, ovek koji je sad nerazumljivo blebetao
rasplinu se u nitavilo, a Vaseljena se glatko sklopi u celinu oko njih.
"Jeste li shvatili opti smisao?" upitao je Slartibartfast.
"Zapanjen sam", uzvratio je Artur, "i zbunjen."
"Ja sam zaspao", ree Ford i uplovi na poprite zbivanja u tom trenutku. "Jesam li neto
propustio?"
Iznenada su se obreli na nepouzdanoj ivici neke jezivo visoke padine. Vetar je brisao preko
njihovih lica i povrh zaliva u kome su se naglo pojavljivali ostaci jedne od najveih i
najmonijih ratnih flota koje su ikada sagraene u Galaksiji. Nebo je bilo mutno ruiasto i
tamnilo je, zadobivi neku prilino udnovatu boju, dok nije postalo tmastoplavo i, konano,
crno. Dim je kuljao i kovitlao se iz svega toga neverovatnom estinom.
Stvari su se sada dogaale toliko brzo da ih je gotovo bilo nemogue pratiti, a kada je, ubrzo
potom, divovski meuzvezdani bojni brod pojurio od njih kao da su mu kazali 'bu!', to su
prepoznali kao taku na kojoj su se ukljuili.
A onda su zbivanja stala da teku prebrzo, slina kakvom videotaktilnom kovitlacu koji ih je
dodirivao i njihao kroz stolea galaktike istorije, drhtav, treperav, uzvitlan. Zvuci su preli u
tanano cijukanje.
Tu i tamo, u sve guem haosu dogaanja, nazirali su jezive katastrofe, duboke, uasne,
kataklizmike udare, a svi su oni bili povezani sa izvesnim slikama koje su se stalno ponavljale,
jedinim slikama koje su se jasno ocrtavale u lavini uskovitlane istorije: Dveri Vikita, malena,
tvrda, crvena lopta i vrsti, beli roboti, a uz njih neto nerazaznatljivo, neto poput tamnog
oblaka.
Ali jo jedno oseanje jasno se uzdiglo iz pitave jurnjave vremena.
Kao to lagani niz kljocaja, kada se ubrzava, prestaje da podsea na pojedinano kljocanje
i postepeno poinje da zvui poput jedinstvenog i neprekidnog tona, tako je niz zasebnih
utisaka ovde zadobijao izgled zajednikog oseanja - a opet to nije bilo oseanje. Ukoliko je i
bilo oseanje, delovalo je potpuno bezoseajno. Bila je to mrnja, neumoljiva mrnja. Bilo je
hladno, ne onako kako je hladan led, nego onako kako je zid hladan. Bilo je bezlino, ne poput
nasuminog udarca pesnice u gomili, ve poput kartice za parkiranje koju izdaje kompjuter. I
bilo je smrtonosno, ne poput metka ili noa, ve poput zida od cigle preko linije ekspresnog
voza.
I kao to ton koji raste menja osobine i poprima nova saglasja kako raste, tako se inilo i da
ovo bezoseajno oseanje prerasta u nepodnoljivi, bezglasni vrisak i iznenada prelazi u urlik
krivice i osujeenosti.
A onda je iznenada prestalo.
Stajali su na tihom vrhu breuljka jedne mirne veeri.
Sunce je zalazilo.
Svuda oko njih blago ustalasani zeleni predeo lagano se gubio u daljini. Ptice su pevale ta
misle o svemu tome, a opte raspoloenje izgleda da im je bilo dobro. Malo dalje mogao se uti
zvuk dece koja su se igrala, a jo malo dalje od mesta sa koga je prividno dopirao taj zvuk, u
priguenoj svetlosti sutona razabirali su se obrisi malog grada.
inilo se da se grad uglavnom sastoji od omanjih kua sagraenih od belog kamena. Obrisi
su im bili blago zaobljeni.
Sunce je gotovo sasvim zalo.
Kao da dopire niotkuda, otpoe muzika. Slartibartfast pritisnu jedan prekida i muzika
prestade.
Nekakav glas je rekao: "Ovo..." Slartibartfast pritisnu prekida i glas zamuknu.
"Ja u vam ispriati o svemu tome", rekao je lagano. Mesto je bilo mirno. Artur se oseao
sreno. ak je i Ford delovao zadovoljno. Jedno vreme su koraali u pravcu grada;
informaciona opsena trave bila je prijatna i meka pod njihovim nogama, a informaciona opsena
cvea mirisala je slatko i divno. Samo je Slartibartfast delovao uznemireno i neraspoloeno.
Zastao je i podigao pogled.
Iznenada je Arturu palo na pamet da, poto su doli na kraj, da se tako izrazimo, ili, bolje
reeno, na poetak, svih uasa koje su nejasno iskusili, mora da e se dogoditi neto jezivo. Bio
je potresen milju da bi se neto jezivo moglo dogoditi na tako idilinom mestu. I on je podigao
pogled. Na nebu nije bilo niega.
"Nee valjda da napadnu ovo mesto?" upitao je. Shvatao je da koraa kroz obian snimak,
ali ipak se oseao uznemireno.
"Ovo mesto niko nee napasti", rekao je Slartibartfast glasom koji je neoekivano zadrhtao
od oseanja, "ovo je mesto na kome je sve poelo. Ovo je srce svega. Ovo je Krikit."
Gledao je u nebo.
Nebo je, od jednog obzorja do drugog, od istoka do zapada, od severa do juga, bilo potpuno
i savreno crno.
11.
Trup trup.
Bzzz.
"Stojim vam na usluzi."
"Umukni."
"Hvala."
Trup trup trup trup trup.
Bzzz.
"Hvala vam to inite jednostavna vrata srenim."
"elim da ti sve diode istrunu."
"Hvala vam. Prijatno."
Trup trup trup trup.
Bzzz.
"Veliko je zadovoljstvo za mene da vam se otvorim..."
"Zarkuj se!"
"...i da se ponovo zatvorim, svesna da sam dobro obavila posao."
"Rekoh, zarkuj se!"
"Hvala vam to ste sasluali ovu poruku."
Trup trup trup trup.
"Vup."
Zaphod prestade da trupka. Danima je ve trupkao po 'Zlatnom srcu' i do sada mu nijedna
vrata nisu kazala 'vup'. Nije to bila ona vrsta stvari koje govore vrata. Bila je previe saeta.
Osim toga, nije bilo dovoljno vrata za tako neto. Zvualo je kao da je sto hiljada ljudi reklo
'vup', to ga je zbunilo, jer bio je jedina osoba na brodu.
Bilo je mrano. Veina brodskih sistema koji nisu bili neophodni bila je iskljuena. Brod je
bez svrhe lutao po udaljenoj oblasti Galaksije, duboko u mastiljavoj tmini kosmosa. Pa, kojih je
onda to sto hiljada ljudi moglo da se pojavi i potpuno neoekivano kae 'vup'?
Obazro se, pogledao uz hodnik i niz njega. Sve je bilo u dubokim senkama. Samo su se
bledo nazirali ruiasti obrisi vrata koja su svetlucala u mraku i treptala kad god bi govorila,
iako je isprobao sve to je mogao da smisli da ih osujeti u tome.
Svetla su bila pogaena, tako da su njegove glave mogle da izbegnu gledanje jedna u drugu,
tim pre to nijedna od njih trenutno nije predstavljala naroito zabavan prizor, niti je to uopte
bilo tako otkako je poinio greku i zagledao se u sopstvenu duu.
To je zaista bila greka.
Bio je to kasno jedne noi - razume se.
Prethodno je imao teak dan - razume se.
Na brodskom ozvuenju svirala je setna muzika - razume se.
A on je, razume se, bio pomalo pijan.
Drugim reima, stekli su se svi uobiajeni uslovi za pretraivanje kutaka due, ali, svejedno,
bila je to greka.
Dok je sada stajao sam u mranom hodniku, prisetio se tih trenutaka i uzdrhtao. Jedna
njegova glava pogledala je u jednom smeru, a druga u drugom, i obe su zakljuile da je najbolje
krenuti u suprotnom smeru.
Oslukivao je, ali nije mogao nita da uje.
Sve to se zaulo bilo je 'vup'.
inilo se da je to uasno dalek put za uasno velik broj ljudi samo da bi rekli jednu jedinu
re.
Uznemireno je poao prema mostu. Tamo se bar oseao kao da dri stvari u svojim rukama.
Ponovo je zastao. Oseao se tako da mu se uopte nije inilo da je najpogodnija osoba za
dranje stvari u svojim rukama.
Prvi ok koji je doiveo tog trenutka, pomislio je, vrativi se u mislima u prolost, odnosio
se na otkrie da, zapravo, poseduje duu.
U stvari, on je uvek vie ili manje verovao da je ima, kao to je posedovao i sve ostale
normalne stvari - tavie, da ima dve due - ali iznenadno otkrie stvari koja se komeala negde
duboko u njemu zadalo mu je ozbiljan udarac.
A potom mu je jo jedan udarac zadalo otkrie (to je bio drugi ok) da ona nije ba onako
divna kao to je on smatrao da ovek na njegovom poloaju ima prirodno pravo da oekuje.
Potom je pomislio na to kakav je, zapravo, taj poloaj i ponovni ok gotovo ga je nagnao da
prospe pie. Brzo ga je ispio pre nego to mu se dogodi neto ozbiljnije. Zatim je na brzinu
popio jo jedno da poe za prvim i proveri da li je sa njim sve u redu.
"Sloboda", kazao je glasno.
U tom trenutku Trilijan se pojavila na mostu i oduevljeno kazala nekoliko stvari o temi
slobode.
"Ne mogu da iziem nakraj sa njom", rekao je muklo i poslao tree pie dole da vidi zbog
ega drugo jo nije javilo nita o stanju prvog. Nesigurno se zagledao u obe Trilijane i zakljuio
da mu se vie svia ona sa desne strane.
Sasuo je jo jedno pie niz grlo, sa planom da ono uz put sretne prethodno, da se udrui sa
njim, pa da zajedno navale na drugo da se sabere. Potom bi sva tri otila u potragu za prvim i
porazgovarala sa njim.
Nije bio siguran da li je etvrto pie sve to razumelo i zato je poslao i peto da podrobnije
objasni plan, pa esto za moralnu podrku.
"Previe pije", rekla je Trilijan.
Njegove glave sudarile su se dok su pokuavale da sloe njih etiri, koje su sada videle, u
jednu osobu. Odustao je od toga, zagledao se u navigacioni ekran i zaprepastio se kada je video
toliko zvezda.
"Uzbuenja, pustolovine i stvarno lude stvari", promrmljao je.
"uj", rekla je glasom punim saoseanja i sela pored njega, "sasvim je shvatljivo da e se
neko vreme oseati pomalo bez ikakve svrhe."
Zaljuljao se. Nikada do sada nije video da neko sedi na sopstvenom krilu.
"Au", rekao je i popio jo jedno pie.
"Dovrio si poslanstvo u kome si uestvovao godinama."
"Nisam uestvovao. Pokuavao sam da ga izbegnem."
"Ipak si ga zavrio."
Zagroktao je. Izgleda da se u njegovom stomaku odravala strana urka.
"Mislim da je ono dovrilo mene", rekao je. "Evo me ovde, ja sam Zaphod Biblbroks, mogu
da poem kuda god elim, da radim ta god elim. Imam najbolji brod u poznatoj Vaseljeni,
devojku sa kojom se izgleda odlino slaem..."
"Misli?"
"Koliko ja vidim. Nisam ba strunjak za meuljudske odnose."
Trilijan podie obrve.
"Ja sam", dodao je, "straan dasa, mogu da uinim ta god hou, jedino to nemam blage
veze ta."
Zastao je.
"Jedno je", dodao je potom, "iznenada prestalo da vodi do drugog", a onda je, kao da eli da
protivurei tome, popio jo jedno pie i smandrljao se nespretno sa stolice.
Dok je spavao, Trilijan se dala u malu potragu po brodskom primerku 'Autostoperskog
vodia kroz Galaksiju'. On je davao odreene savete u vezi sa pijanstvom.
'Prepusti mu se', pisalo je tamo, 'i sreno.'
Ta taka bila je povezana sa stavkom o veliini Vaseljene i nainima na koje se moe izii
nakraj sa njom.
A onda je nala zapis o Han Vavelu, egzotinoj planeti za odmore, jednom od uda
Galaksije. Han Vavel je svet koji se uglavnom sastoji od zadivljujuih ultraluksuznih hotela i
kazina, koji su svi nastali prirodnom erozijom izazvanom kiom i vetrom.
Verovatnoa da se to dogodi iznosi, manje ili vie, jedan prema beskonano. Nije poznato
kako se to dogodilo, jer nijedan od geofiziara, strunjaka za statistiku teoriju verovatnoe,
meteoranalitiara i bizarologa kojima je toliko stalo da istrae ovu pojavu nije dovoljno bogat
da ivi tamo.
"Sjajno", pomislila je Trilijan, a posle svega nekoliko sati veliki, beli svemirski brod nalik
na cipelu lagano se sputao sa neba pod blistavim, vrelim suncem prema ivo obojenom
peanom kosmodromu. Brod je, oigledno, izazvao na povrini pravu senzaciju i Trilijan je
uivala u tome. ula je Zaphoda kako se muva negde po brodu i zvidue.
"Kako si?" upitala je preko opteg razglasa.
"Odlino", veselo je uzvratio, "stvarno sjajno."
"Gde si?"
"U kupatilu."
"ta radi tamo?"
"Zakljuao sam se."
Posle sat ili dva postalo je jasno da je stvar ozbiljna i brod se vratio u nebo, uopte ne
otvorivi ulaz.
uutkivanje.
Posle izvesnog vremena poeo je da gasi svetla. Nije bilo niega to se moglo videti. Nita
se nije deavalo.
Dok je jedne noi leao u krevetu - a sada je na brodu no bila bukvalno neprekidna odluio je da se sabere, da dovede stvari u odgovarajue stanje. Otro je ustao i poeo da oblai
odelo. Zakljuio je da u Vaseljeni mora da postoji neko ko se osea bednije, potitenije i
usamljenije od njega i odluio je da krene u potragu za njim.
Na pola puta do mosta setio se da je to najverovatnije Marvin, pa se vratio u krevet.
Nekoliko asova potom, dok je razoarano trupkao mranim hodnicima i psovao vesela
vrata, zauo je 'vup' i to ga je vrlo uznemirilo.
Sav napet, naslonio se na zid hodnika i namrito se poput oveka koji pokuava da upotrebi
vadiep pomou telekineze. Naslonio se vrhovima prstiju na zid i osetio neuobiajene vibracije.
Sada je sasvim jasno mogao da uje blage umove, a razabrao je i odakle dopiru - dolazili su sa
mosta.
Pokretao je ruku du zida i napipao neto to ga je silno oraspoloilo. Pomerio se jo malo
dalje, tiho.
"Kompjuteru?" proaptao je.
"Mmmm?" upitao je kompjuterski terminal koji mu je bio najblii, isto tako tiho.
"Ima li nekoga na brodu?"
"Mmmm", uzvratio je kompjuter.
"Ko je to?"
"Mmmm mmm mmmm", odgovorio je kompjuter.
"ta?"
"Mmmm mmmm mm mmmmmmmm."
Zaphod je zagnjurio jedno od svojih lica u dve ake.
"Oh, Zarkone", promrljao je za sebe. Potom je pogledao du hodnika prema ulazu na
komandni most, preko tamnog rastojanja, odakle je dopiralo sve vie sve odreenijih zvukova i
gde su bili smeteni blokirani izlazi.
"Kompjuteru", ponovo je prosiktao.
"Mmmmm?"
"Kada te budem oslobodio blokade..."
"Mmmmm."
"Podseti me da tresnem sebe po ustima."
"Mmmmm?"
"Bilo kojim. A sada mi reci ovo. Jedan za da, dva za ne. Da li je opasno?"
"Mmmm."
"Jeste?"
"Mmmm."
"Nisi sluajno rekao 'mmmm' samo jednom?"
"Mmmm mmmm."
"Hmmmm."
Prikrao se za nekoliko ina uz hodnik, kao da bi radije otiao nekoliko jardi niz njega, to je
i bilo tano.
Naao se na dva jarda od vrata koja su vodila na most, kada je iznenada, na svoj uas,
shvatio da e biti ljubazna prema njemu i ukopao se u mestu. Nije mogao da iskljui kola za
ljubaznost brodskih vrata.
Ovaj ulaz nije se neposredno mogao videti sa mosta zbog naroito uvrnutog naina na koji je
ovaj bio konstruisan, tako da se on mogao nadati da e ui neprimeen.
Oajno se naslonio na zid i izgovorio nekoliko rei koje su okirale njegovu drugu glavu.
Osmotrio je mutno ruiasti okvir vrata i otkrio da u tami hodnika moe da prevari
senzorsko polje koje se prualo u hodnik i govorilo vratima kada bi se pred njima naao neko za
koga se moraju otvoriti i pozdraviti ga nekom veselom i ugodnom primedbom.
Ponovo se priljubio uza zid i poeo da se primie vratima, spljotivi grudi to je vie mogao
da ne bi zakaio vrlo, vrlo nejasnu granicu polja. Zadrao je dah i estitao sebi to je poslednjih
dana leao u krevetu i kukumavio umesto da je pokuao da rastera setu vebama na federima u
brodskoj gimnastikoj sali.
Onda je shvatio da e u toj taki morati da progovori.
Nekoliko puta udahnuo je to je plie mogao, a onda je rekao to je bre i tie mogao:
"Vrata, ako me ujete, recite to vrlo, vrlo tiho."
Vrlo, vrlo tiho vrata su promrmljala: "ujemo te."
"Dobro. A sada, za koji trenutak, zatraiu da se otvorite. Kada se otvorite, ne elim da
kaete da ste uivala u tome, u redu?"
"U redu."
"I ne elim da mi kaete da sam usreio jednostavna vrata, ili da je za vas bilo zadovoljstvo
da se otvorite za mene i uivanje da se ponovo zatvorite, svesne da ste dobro obavile posao, u
redu?"
"U redu".
"I ne elim da mi poelite prijatno, razumete?"
"Razumemo."
"U redu", rekao je Zaphod i sav se napeo. "Otvorite se."
Vrata su tiho skliznula u stranu. Zaphod se tiho provukao kroz njih. Vrata su se tiho
zatvorila za njim.
"Jeste li tako eleli, gospodine Biblbrokse?" upitala su vrata glasno.
"elim da zamislite", rekao je Zaphod grupi robota koji su se u tom trenutku okrenuli i
zagledali u njega, "da u ruci imam izuzetno moan blasterski pitolj zgrom-i-puc."
Nastala je uasno ledena i divlja tiina. Roboti su ga posmatrali svojim jezivim, mrtvim
oima. Stajali su sasvim nepomino. U njihovom dranju bilo je neega to je snano
nagovetavalo smrt, naroito u oima Zaphoda, koji nikada ranije nije video nijednog od njih,
niti je ak uopte uo za njih. Ratovi Krikita pripadali su drvenoj prolosti Galaksije, a Zaphod
je proveo najvei deo asa iz rane istorije razraujui kako da stupi u seksualne odnose sa
devojicom iz kiberodeljka koji se nalazio pored njegovog, a poto je njegov kompjuter za
poduavanje bio integralni deo tih planova, sva njegova istorijska kola na kraju su se obrisala,
da bi ih zamenile sasvim drugaije ideje, to je za ishod imalo to da je uklonjen i poslat u dom
za degenerisane kiberomate, gde ga je sledila devojica koja se neizleivo i duboko zaljubila u
nesrenu mainu, a posledica svega bila je to da (a) Zaphod nikada nije uspeo da joj prie i (b)
propustio je ono razdoblje drevne istorije koje bi mu bilo od neprocenjive vrednosti u ovom
trenutku.
okirano je zurio u njih.
Bilo je nemogue objasniti zbog ega, ali njihova glatka, vitka, bela tela izgledala su kao
otelotvorenje istog, klinikog zla. Od jezivih, mrtvih oiju sve do beivotnih stopala,
oigledno su predstavljali sraunati proizvod uma koji je jednostavno eleo da ubija. Zaphod
proguta knedlu u ledenom strahu.
Upravo su uklanjali deo zadnjeg zida i probijali se kroz neke od vitalnih delova brodske
utrobe. Kroz prepletene ostatke Zaphod je video, uz sve tei i tei ok, da se probijaju prema
samom srcu broda, srcu pogona neverovatnoe, koje se tako tajanstveno stvorilo ni iz ega,
prema samom 'Zlatnom srcu'.
Robot koji mu je bio najblii odmeravao ga je kao da pokuava da proceni svaki najsitniji
deo njegovog tela i uma i njegovih sposobnosti. A kada je progovorio, ono to je kazao
izgledalo je da iznosi taj utisak na svetlost dana. Pre nego to preemo na ono to je zaista
rekao, vredno je na ovom mestu primetiti da je Zaphod bio prvo ivo, organsko stvorenje koje
je ulo govor jednog od tih stvorova u poslednjih desetak milijardi godina. Da je vie panje
posvetio lekcijama iz drevne istorije, a manje svom organskom biu, bio bi vie impresioniran
ovom poau.
Glas robota delovao je poput njegovog tela: leden tanak i beivotan. Imao je hrapavi
prizvuk, gotovo kao da je bio prirastao uz njega. Zvuao je upravo onoliko drevno koliko je to i
bio.
Rekao je: "Ti i ima blasterski pitolj zgrom-i-puc u ruci."
Zaphod na trenutak nije shvatio to to znai, ali onda je spustio pogled na svoju ruku i sa
olakanjem video da ono to je naao u pregradi u zidu zaista predstavlja ono to je i mislio.
"Aha", rekao je uz neku vrstu keenja punog olakanja, to je prilino zapetljano izvesti, "pa,
nisam eleo da previe optereujem vau matu, robote."
Izvesno vreme niko nije rekao nita i Zaphod shvati da roboti oigledno nisu ovde radi
razgovora i da to zavisi od njega.
"Ne mogu da ne primetim", rekao je i klimnuo jednom od svojih glava u odgovarajuem
pravcu, "da ste parkirali svoj brod kroz moj."
To se nije moglo porei. Ne hajui nimalo za pristojno dimenziono ophoenje, jednostavno
su materijalizovali svoj brod tano tamo gde su eleli da se nae, to je znailo da se prepleo sa
'Zlatnim srcem' kao da su posredi dva dela pletenice.
Ponovo nita nisu odvratili i Zaphod se upita da li bi se razgovor malo ubrzao kada bi svoj
deo formulisao u obliku pitanja.
"Zar ne?" dodao je.
"Da", odgovorio je robot.
"Ovaj, dobro", rekao je, "onda, momci, ta vi, zapravo, radite ovde?"
Tiina.
"Roboti", rekao je Zaphod. "ta vi, roboti, radite ovde?"
"Doli smo", zakripao je glas robota, "po zlatnu sponu."
Zaphod klimnu. Mahnuo je pitoljem da bi jo malo podstakao saradnju. inilo se da roboti
to razumeju.
"Zlatna spona predstavlja deo Kljua za kojim tragamo", produio je robot, "da bismo
oslobodili svoje gospodare sa Krikita."
Zaphod je ponovo klimnuo. Opet je mahnuo pitoljem.
"Klju je", nastavio je robot jednostavno, "bio rasut po vremenu i prostoru. Zlatna spona
ugraena je u ureaj koji pokree tvoj brod. U Kljuu e ponovo doi na svoje mesto. Nai
gospodari bie osloboeni. Prepravljanje Vaseljene potom e se nastaviti."
Zaphod je ponovo klimnuo.
"O emu vi to priate?" upitao je.
Kao da je blag izraz bola preao preko robotovog lica koje je inae bilo potpuno
bezizraajno. Izgleda da je razgovor izazivao potitenost u njemu.
"O iskorenjavanju", rekao je. "Tragamo za Kljuem", ponovio je. "Ve imamo Drveni stub,
elini stub i Plastini stub. Za koji trenutak imaemo Zlatnu sponu..."
"Ne, neete."
"Hoemo", tvrdio je robot jednostavno.
"Ne, neete. Ona pokree moj brod."
"Za koji tren", strpljivo je ponovio robot, "imaemo Zlatnu sponu..."
"Neete", rekao je Zaphod.
"A potom moramo da idemo", rekao je robot vrlo ozbiljno, "na jednu zabavu."
"Oh", rekao je Zaphod zaprepaeno, "mogu li i ja?"
"Ne", rekao je robot, "tebe emo ubiti."
"Ah, je li?" odvrati Zaphod i mahnu pitoljem.
"Da", rekao je robot, a onda su ga ustrelili.
Zaphod je bio toliko iznenaen da su morali da ga ustrele jo jednom pre nego to se sruio.
12.
"Psst", rekao je Slartibartfast, "gledajte i sluajte."
No je pala na drevnom Krikitu. Nebo je bilo tamno i prazno. Jedina svetlost dolazila je iz
oblinjeg grada, iz koga su sa povetarcem dopirali prijatni i veseli zvuci. Stajali su pod drvetom
iji su se ugodni mirisi irili oko njih. Artur je unuo i opipao informacionu opsenu zemlje i
trave. Propustio ih je izmeu prstiju. Zemlja je izgledala teka i bogata, trava jaka. Nije se lako
mogao izbei utisak da je u svim pogledima posredi bilo prekrasno mesto.
Ali nebo je bilo potpuno prazno i Arturu se uinilo da baca odreenu hladnou na inae
idilini, mada trenutno nevidljivi predeo. A opet, pomislio je, sve to zavisi od toga na ta se
ovek navikne.
Osetio je da ga je neko dodirnuo po ramenu i osvrnuo se. Slartibartfast mu je skretao panju
na neto to se nalazilo niz breg sa druge strane. Pogledao je, ali je jedino video slaba svetla
koja su plesala i njihala se, lagno se kreui u njihovom pravcu.
Kada su prila blie, zauli su se i zvuci, a uskoro su se mutna svetla i zvuci pretvorili u
malu grupu ljudi koji su ili kui preko brda, u pravcu grada.
Proli su sasvim blizu posmatraa pod drvetom, njiui fenjerima koji su bacali neno i
aavo razigrano svetlo na drvee i travu, dokono razgovarajui i pevajui pesme o tome kako
je sve silno lepo, koliko su sreni, koliko su uivali u radu na farmi i kako je prijatno ii kui i
videti ene i decu, sa raspevanim refrenom koji je govorio o tome da cvee u ovo doba godine
mirie naroito prijatno i da je teta to je crkao pas koji ih je toliko voleo. Artur gotovo da je
mogao da zamisli Pola Makartnija kako sedi jedne veeri pored vatre sa podignutim nogama,
pevui tu pesmu Lindi i pita se ta bi da kupi njome, pomiljajui, verovatno, da bi to mogao da
bude Eseks.
"Gospodari Krikita", proaptao je Slartibartfast zagrobnim glasom.
Poto je stigla tako brzo za njegovim razmiljanjem o Eseksu, ova izjava izazvala je kod
Artura na trenutak zbunjenost. Onda se logika situacije nametnula njegovom uzdrmanom umu i
on je shvatio da jo ne razume ta je starac eleo da kae.
"ta?" upitao je.
"Gospodari Krikita", rekao je Slartibartfast ponovo i ukoliko je njegov glas ranije bio
zagroban, ovog puta je zvuao poput nekog ko u Hadu ima bronhitis.
Artur je gledao grupu i pokuao da pronae neki smisao u ono malo informacija kojima je
raspolagao.
Ljudi u grupi oigledno su bili tuinci, mada samo zbog toga to su delovali malo previsoko,
mravo, koato i to su bili toliko bledi da su izgledali gotovo potpuno beli; inae, ostavljali su
utisak vrlo prijatnih, mada pomalo luckastih stvorova; moda ovek ba ne bi poeleo da se
dugo vozi sa njima u istom autobusu, ali stvar je bila u tome da, ukoliko su se na bilo koji nain
razlikovali od dobrih i potenih ljudi, onda je to bilo zbog toga to su moda delovali kao
prevelike dobriine, a ne kao nedovoljno dobri. I zato, zbog ega je Slartibartfast izvodio sve te
hrapave plune majstorije koje bi vie odgovarale reklami na radiju za jedan od onih ogavnih
filmova o rukovaocima motornim testerama koji i kod kue nastavljaju da se bave svojim
poslom?
A i ova stvar o Krikitu bila je nezgodna. Jo nije sasvim uspeo da je povee sa onim to je
znao o kriketu i...
Slartibartfast prekide ta razmiljanja, kao da je naslutio ta mu prolazi umom.
"Igra koju poznaje kao kriket", rekao je, a glas kao da mu je jo lutao, izgubljen u
podzemnim prolazima, "predstavlja jedan od onih neobinih, iaenih efekata rasnih seanja
koja uvaju ive slike u umu eonima poto je njihovo pravo znaenje izgubljeno u
maglutinama vremena. Od svih rasa u Galaksiji, samo su Englezi mogli da oive seanja na
najjeziviji od svih ratova koji su ikada zadesili Vaseljenu i da ga pretvore u neto to se, bojim
se, uglavnom smatra nerazumno mranom i besmislenom igrom.
"Meni se, dodue, prilino dopada", dodao je, "ali u oima veine ljudi krivi ste zbog
groteskno loeg ukusa. Naroito onaj deo sa crvenom lopticom koja pogaa viket, to je ba
ogavno."
"Hm", rekao je Artur sa pogledom punim razmiljanja koji je trebalo da pokae da se
njegove sinapse za mozganje hvataju ukotac sa tim to bolje mogu, "em".
"A ovo su", rekao je Slartibartfast, vrativi se na svoj grobno hrapavi glas i pokazavi grupu
ljudi sa Krikita koji su prolazili pored njih, "oni koji su sve to poeli, pri emu taj poetak pada
veeras. Doi, slediemo ih i videe zato."
Skliznuli su sa svog mesta pod drvetom i poli za veselom grupom mranim putem po
breuljku. Prirodni nagon govorio im je da koraaju tiho i oprezno tragom svojih rtava, iako
su, budui da su naprosto koraali kroz informacionu opsenu, mogli umesto toga da nose trube i
da budu namazani ratnikim bojama, jer bi ih njihove rtve isto toliko primeivale.
Artur vide da nekoliko lanova grupe sada peva drugu pesmu. Odzvanjala je kroz blagi
noni vazduh, a bila je to slatka, romantina balada koja bi Makartniju mogla da omogui
posedovanje Kenta i Saseksa, kao i pozamanu ponudu za Hempajr.
"Ti sigurno zna", rekao je Slartibartfast Fordu, "ta e se sada desiti?"
"Ja?" upitao je Ford. "Ne."
"Zar nisi uio drevnu galaktiku istoriju kada si bio mali?"
"Bio sam u kiberodeljku odmah iza Zaphoda", rekao je Ford. "Bilo je to vrlo rastrojavajue
iskustvo. Mada ne elim da kaem da tada nisam nauio neke neverovatne stvari."
U tom trenutku Artur je primetio jedno neobino dvojstvo pesama koje je grupa pevala.
Sredinji refren, koji bi neopozivo uvrstio Makartnija u Vinesteru i omoguio mu da razgleda
preko Test Velija bogatstvo Nju Foresta iza njega, imao je neobine rei. Pesme su govorile o
susretu sa devojkom ne 'pod mesecom', ili 'ispod zvezda', ve 'iznad trave', to se Arturu uinilo
pomalo prozaino. Onda je ponovo podigao pogled na zbunjujue prazno nebo i neodreeno je
osetio da u svemu tome postoji neto jako vano, samo kada bi mogao da shvati o emu je re.
Davalo mu je utisak da se nalazi sam u Vaseljeni, pa je to i rekao.
"Ne", uzvratio je Slartibartfast i neznatno ubrzao korake, "ljudi Krikita nikada nisu pomislili
'mi smo sami u Vaseljeni'. Vidi, njih okruuje divovski Oblak Praine, njihovo usamljeno
sunce i njihov usamljeni svet, a nalaze se na najdaljem kraju istonog kraka Galaksije. Zbog
Oblaka Praine na njihovom nebu nikada se nije moglo videti nita. Nou je potpuno prazno.
Danju tamo stoji sunce ali u njega se ne moe direktno gledati, pa oni to i ne ine. Jedva da su
uopte svesni neba. To je kao da imaju slepu taku koja se prua 180 stepeni, od obzorja do
obzorja."
"Vidite, razlog zbog koga nikada nisu pomislili 'mi smo sami u Vaseljenu' jeste taj to do
ove veeri nisu ni znali da postoji Vaseljena. Do ove veeri."
Pokrenuo se i ostavio rei da odzvanjaju u vazduhu iza njega.
"Zamislite", nastavio je, "nikada nisu ak ni pomislili 'mi smo sami' iz jednostavnog razloga
to im nikada nije ni palo na pamet da moe biti drugaije."
Ponovo je pourio.
"Bojim se da e ovo biti pomalo neprijatno", dodao je.
Dok je govorio, postali su svesni veoma tankog, vritavog urlika visoko na neuglednom
nebu iznad njihovih glava. Uznemireno su podigli poglede, ali trenutak ili dva nije se moglo
videti nita.
A onda je Artur primetio da su i ljudi iz grupe pred njima uli zvuk, kao i da niko od njih
takoe pojma nema ta bi to moglo biti. Gledali su zaprepaeno oko sebe, levo, desno, napred,
nazad, ak i prema zemlji. Uopte im nije palo na pamet da pogledaju nagore.
Dubina oka kojom su zraili nekoliko trenutaka kasnije, kada je plamtea olupina
svemirskog broda urlajui i pratei izletela iz neba i tresnula na oko pola milje od mesta na
kome su se nalazili, bila je neto to treba videti da bi se poverovalo.
Neki govore priguenim glasom o 'Zlatnom srcu', a drugi o meuzvezdanom brodu
'Bistromat'.
Mnogi govore o legendarnom i divovskom meuzvezdanom brodu 'Titanik', velianstvenoj i
luksuznoj letelici za krstarenja lansiranoj iz ogromnog asteroidnog kompleksa Artrifaktovola
pre stotinak godina, i to sa dobrim razlogom.
Bio je senzacionalno prekrasan, zaprepaujue ogroman i lepe opremljen od ijednog
drugog broda u preostalom delu istorije (videti sedamnaestu glavu - odeljak o kampanji za
realno vreme), ali imao je tu nesreu da bude sagraen u najranijim danima fizike
neverovatnoe, davno pre nego to je ova teka i mnogo proklinjana oblast znanja u potpunosti,
ili makar delimino shvaena.
Projektanti i inenjeri zakljuili su, u svojoj bezazlenosti, da treba da ugrade u nju
prototipski ureaj za stvaranje polja neverovatnoe, kako bi time obezbedili beskonanu
neverovatnou da e se ikada neto loe dogoditi sa bilo kojim delom broda.
Nisu shvatili da zbog kvazireciprone i krune prirode rauna neverovatnoe, sve to je
beskonano neverovatno lako moe da se dogodi smesta.
Meuzvezdani brod 'Titanik' predstavljao je udovino privlaan prizor dok je poivao na
obali poput srebrnastog arkturijanskog megakita meu svojim ukraenim konstrukcijskim
skelama osvetljenim laserskom svetlou: brilijantni oblak iglica svetlosti na pozadini duboke
meuzvezdane tmine; ali kada je lansiran, nije uspeo ak ni da dovri svoju prvu SOS radioporuku pre nego to je podlegao iznenadnom, bezrazlonom i potpunom raspadu svih sistema.
Ali isti dogaaj koji je video katastrofalnu greku jedne nauke u povojima takoe je bio
svedok apoteoze druge. Nepobitno je dokazano da je tri-D prenos lansiranja posmatralo vie
ljudi nego to je, zapravo, postojalo u tom trenutku, a to se i dan-danas smatra najveim
Pre je izgledalo kao da je postepeno dolo do promene u samoj grai i izgledu svemira.
Tama kao da je jurila i talasala se pored njih. Bila je to veoma studena tama, vrlo prazna i teka
tama, bila je to tama nonog neba Krikita.
Njena studen, praznina i teina lagano su obuhvatile Arturovo srce i on postade izuzetno
svestan oseanja krikitskih pilota koja su lebdela u vazduhu poput jakog statikog
naelektrisanja. Bili su sada na samoj granici istorijske svesti svoje rase. Bila je ovo granica o
kojoj niko od njih nikada nije ni razmiljao, niti je ak znao da se o tome moe razmiljati.
Tama oblaka udarila je po brodu. Unutra je vladala istorijska tiina. Njihovo istorijsko
poslanstvo bilo je da otkriju ima li iega, bilo kakvog mesta sa koga je oteeni brod mogao
stii, drugi svet moda, koliko god ta misao bila strana i nerazumljiva zatvorenim umovima
onih koji su iveli pod nebom Krikita.
Istorija se prikupljala da zada novi udarac.
Tama ih je i dalje saletala, prazna tama koja je sve gutala. Izgledala je sve blia i blia,
gua i gua, tea i tea. A onda je iznenada nestala.
Izleteli su iz oblaka.
Ugledali su zapanjujue dragulje noi u njihovoj raskonoj beskonanosti i umovi su im
zacvileli od straha.
Neko vreme nastavili su da lete, nepokretni na zvezdanom zaleu Galaksije. Potom su se
okrenuli.
"Sve e to morati da nestane", rekli su ljudi Krikita dok su urili kui.
Putem su pevali brojne melodine i misaone pesme o temama mira, pravde, moralnosti,
kulture, sporta, porodinog ivota i istrebljenja svih ostalih oblika ivota.
13.
"I tako, vidite", rekao je Slartibartfast, dok je lagano meao vetaku kafu, a time
istovremeno i uskovitlane spojeve realnih i imaginarnih brojeva, interaktivnih percepcija uma i
Vaseljene, ime je ujedno generisao restrukturisane matrice implicitno date subjektivnosti, to
je omoguavalao njegovom brodu da preoblii samu temeljnu koncepciju vremena i prostora,
"kako je to."
"Da", rekao je Artur.
"Da", rekao je Ford.
"ta da radim", upitao je Artur, "sa ovim komadom piletine?"
Slartibartfast ga je ozbiljno osmotrio.
"Igraj se njime", rekao je, "igraj se njime."
Pokazao mu je kako da to ini pomou sopstvenog pareta.
Artur ga je posluao i osetio blago prisustvo matematikih funkcija koje su podrhtavale u
pileem bataku dok ga je etvorodimenziono pokretao kroz ono za ta ga je Slartibartfast
uveravao da predstavlja petodimenzioni prostor.
"Preko noi", rekao je Slartibartfast, "itava populacija Krikita prestala je da bude drutvo
prijatnih, zabavnih, pametnih..."
"...mada luckastih..." ubacio je Artur.
"...obinih ljudi", nastavio je Slartibartfast, "i pretvorila se u prijatne, zabavne,
inteligentne..."
"...luckaste..."
"...manijakalne ksenofobe. Zamisao o Vaseljeni nije se uklapala u njihovu sliku sveta, da se
tako izrazim. Naprosto, nisu znali ta bi sa njom. I tako su na prijatan nain, zabavan,
inteligentan - dobro, i luckast, ako ti se to svia - odluili da je unite. ta je sada bilo?"
"Ne svia mi se ovo vino", rekao je Artur, njuei ga.
"Pa, vrati ga. Sve je to i tako deo opte matematike."
Artur ga je posluao. Nije mu se dopala topografija kelnerovog osmeha, ali on i tako nikada
nije voleo grafove.
"Kuda emo sada?" upitao je Ford.
"Natrag u salu informacionih opsena", rekao je Slartibartfast, podigao se i obrisao usta
matematikom predstavom papirnatog salveta, 'za drugu polovinu'.
14.
"Narod Krikita" reklo je Njegovo Visokosudsko Presvetlo Zakonodavno Blagorodstvo, U.
N. V. O. (Ueni, Nepristrasni i Vrlo Oputeni), predsedavajui vrhovnog suda za proces
krikitskim ratnim zloinima, "to vam je jedno mnogo fino drutvo, znate, koje sluajno ezne
za tim da ukoka sve oko sebe. avolju mu mater, i sam ponekad izjutra osetim istu elju."
Podigao je noge na sto ispred sebe i zastao samo na trenutak da skine pare konca sa svojih
sveanih klompi za plau, "U redu", nastavio je, "vi verovatno ne udite za tim da delite
Galaksiju sa takvim tipovima."
Bila je to istina.
Napad Krikita na Galaksiju bio je zaprepaujui. Hiljade i hiljade divovskih krikitskih
ratnih brodova iznenada su bljunule iz hipersvemira i istovremeno napale hiljade i hiljade
najvanijih svetova, najpre osvojivi kljune materijalne zalihe za gradnju sledeeg talasa, a
potom hladno zbrisavi sve te svetove.
Galaksija, koja je u to vreme uivala razdoblje neuobiajenog mira i blagostanja, zateturala
se kao ovek koga su usred livade iz zasede tresnuli mougom po glavi.
"Hou da kaem", reklo je njegovo Zakonodavno blagorodstvo i pogledalo po ultramodernoj
(bilo je to pre deset milijardi godina, kada je ultramoderno znailo mnogo nerajueg elika i
glatkog betona), divovskoj sudnici, "da su ti momci jednostavno opsednuti."
Bila je to istina i predstavljala je jedino objanjenje koje je ikada iko uspeo da prui za
nezamislivu brzinu kojom su itelji Krikita sledili svoju novu i krajnju svrhu - unitenje svega
to nije bilo Krikit.
To je takoe jedino objanjenje za njihovo zbunjujue ovladavanje hipertehnologijom koja
je bila potrebna za gradnju hiljada svemirskih brodova i miliona ubilakih belih robota.
Ovi su stvarno uneli uas u srca svih onih sa kojima su se sreli - ali, u veini sluajeva, taj
uas bio je izuzetno kratkotrajan, jer je takav bio i ivot osobe koja ga je iskusila. Bile su to
divlje, letee, borbene maine sa samo jednom milju u glavi. Posedovale su zastraujue
borbene batine koje su, upotrebljene na jedan nain, ruile itave zgrade, a na drugi, ispaljivale
omni-destrukto-zgruzgo zrake, dok su na trei izbacivale jezivi arsenal granata, u rasponu od
omanjih zapaljivih bombi do maksi-slorta - hipernuklearnog oruja koje je moglo da raznese
neko ovee sunce. Jednostavnim udaranjem granata borbenim batinama istovremeno su ih
pripaljivali i lansirali neverovatnom tanou preko rastojanja u opsegu od nekoliko jardi, pa
sve do vie stotina hiljada milja.
"U redu", kazalo je ponovo Njegovo Zakonodavno Blagorodstvo, "mi smo na kraju
pobedili." Zastao je i nekoliko trenutaka vakao malenu gumu. "Pobedili smo, ali to ba i nije
Bog zna ta. Hou da kaem, bilo je to itava jedna osrednja Galaksija protiv maleckog sveta, a
koliko nam je trebalo? ato?"
brzinom svetlosti i gori sjajem milijardi sunaca, a potom se pretvara u superteku neutronsku
zvezdu, razume? To je zvezda koja spaljuje druge zvezde. Nita ne moe da preivi usred
supernove."
"Shvatam", rekao je Artur.
"Ta..."
"I zato onda ba pu?"
"A zato da ne? Nije bitno."
Artur je prihvatio ovo i Ford je nastavio, sakupivi neto od prethodnog zaleta to je bolje
umeo.
"Tako da je stvar u tome", rekao je, "da ljudi poput tebe i mene, Slartibartfaste, i Artura naroito i posebno Artura - predstavljaju samo neznalice, nespretnjakovie, priipetlje, ako ti se
tako svia."
Slatribartfast se namrtio, delom usled zbunjenosti, a delom uvreeno. Zaustio je da
progovori.
"..." bilo je sve to je stigao da kae.
"Mi nismo niim opsednuti, shvata", bio je uporan Ford.
"..."
"A to je odluujui inilac. Ne moemo pobediti u sukobu protiv opsednutosti. Oni mare, mi
ne. Oni e pobediti."
"Marim ja o puno stvari", rekao je Slartibartfast, iji se glas tresao delom od ljutnje, ali
delom i od nesigurnosti.
"Kao, na primer?"
"Pa", rekao je starac, "ivot, Vaseljena. Sve ostalo, zapravo. Fjordovi."
"Bi li umro za njih?"
"Za fjordove?" trepnuo je Slartibartfast iznenaeno. "Ne."
"Eto, vidi."
"Ne shvatam ta eli da kae, da budem iskren."
"A ja i dalje ne vidim vezu", rekao je Artur, "s puevima."
Ford je oseao kako ovaj razgovor poinje da mu izmie iz ruke i odbio je da dopusti da ga
sada ita odvue na sporedan kolosek.
"Stvar je u tome", prosiktao je, "da mi nismo opsednuti ljudi, te stoga nemamo nikakvih
izgleda protiv..."
"Osim tvoje iznenadne opsednutosti puevima", navaljivao je Artur, "koju jo ne shvatam."
"Hoe li, molim, te, da se mane ve jednom tih pueva?"
"Ja hou, ako ti hoe", odvratio je Artur. "Ti si prvi pomenuo tu temu."
"Bila je to greka", rekao je Ford. "Zaboravi ih. Stvar je u ovome."
Nagao se napred i prislonio elo o vrhove prstiju.
"O emu sam ono govorio?" upitao je umorno.
"Hajdemo na zabavu", rekao je Slartibartfast, "koji god bio razlog za to." Ustao je i zavrteo
glavom.
"Mislim da sam i ja hteo to da kaem", rekao je Ford.
Iz nekog neobjanjivog raloga, teleport se nalazio u kupatilu.
17.
Putovanje kroz vreme sve vie se smatra opasnou. Istorija postaje zagaena.
'Enciklopedija Galaktika' ima da izjavi mnogo toga o teoriji i praksi putovanja kroz vreme,
od ega je najvei deo potpuno nerazumljiv svima onima koji nisu proveli bar etiri celokupna
ivota na studijama vie hipermatematike, a poto je to bilo nemogue izvesti pre nego to je
izmiljeno putovanje kroz vreme, u odreenoj meri je nejasno kako se prvobitno dolo na tu
zamisao. Jedna racionalizacija ovog problema kae da je putovanje kroz vreme, po samoj svojoj
prirodi, izmiljeno istovremeno u svim razdobljima istorije, ali to je oigledno budalatina.
Nevolja je, meutim, u tome to je sasvim oigledno da je najvei deo istorije u ovom
trenutku takoe budalatina.
Evo jednog primera. Moda nekim ljudima on ne izgleda vano, ali drugi ga smatraju
kljunim. Svakako je bitno to to je taj pojedinani dogaaj bio razlog otpoinjanja kampanje
za realno vreme, pre svih ostalih (ili posle - ve u zavisnosti od toga u kome se smeru posmatra
istorija, a i to je tema o kojoj se sve vie raspravlja.)
Postoji, ili je postojao, jedan pesnik. Ime mu je bilo Lalafa i napisao je pesme koje su sada
irom Galaksije poznate kao najbolje to su ikada napisane - 'Pesme Dugake Zemlje'.
One su (bile su) neizrecivo divne. To znai, niste mogli dugo da govorite o njima a da vas
oseanja ne preplave u tolikoj meri, skupa sa oseanjem celokupnosti i jedinstvenosti, da vam
ubrzo ne zatreba kratka etnja oko bloka, pri emu ete se u povratku verovatno zaustaviti kod
bara koji vam je uz put i sruiti niz grlo, na brzaka, aicu perspektive sa sodom. Bile su toliko
dobre.
Lalafa je iveo u umama Dugake Zemlje Efske. Tamo je iveo i tamo je pisao svoje
pesme. Pisao ih je na stranicama nainjenim od osuenog lia habre, bez pomoi koju mu je
mogla pruiti kolovanost ili korekturni lak. Pisao je o svetlosti uma i o onome to je mislio o
njoj. Pisao je o umskoj tami i o onome to je mislio o njoj. Pisao je o devojci koja ga je
napustila i o svemu onome to je mislio o njoj.
Mnogo godina posle njegove smrti njegove pesme su pronaene i izazvale su pravo
zaprepaenje. Novosti o njima irile su se poput jutarnje svetlosti sunca. Stoleima su inile
svetlijim i sonijim ivote mnogih ljudi iji bi dani inae bili mraniji i suniji.
A onda, ubrzo posle izuma putovanja kroz vreme, neki od najveih proizvoaa korekturnog
laka upitali su se da li bi njegove pesme bile jo bolje da je imao pristupa visokokvalitetnom
korekturnom laku i da li bi ga moda to navelo da kae po koju re o tom dejstvu.
Putovali su talasima vremena: pronali su ga. Objasnili su mu situaciju - uz izvesne
potekoe - i uspeli da ga ubede. Toliko su ga, zapravo, ubedili da je, zahvaljujui njima, postao
izuzetno bogat, te ga devojka, o kojoj bi inae tako podrobno pisao, nije ni pomislila da napusti,
ve su se, zapravo, odselili iz ume u prilino lep apartman u gradu, a on je esto odlazio u
budunost radi televizijskih emisija, u kojima je zraio inteligencijom.
Razume se, nikada mu ni na pamet nije palo da pie pesme, to je predstavljalo problem, ali
lako reiv. Proizvoai korekturnog laka poslali su ga negde na nedelju dana sa poslednjim
izdanjem njegove knjige i gomilom osuenog lia habre na koju je trebalo da je prepie, pri
emu je pravio udnovate namerne greke i uz put ih ispravljao.
Sada mnogi ljudi govore da su njegove pesme iznenada postale bezvredne. Drugi tvrde da su
potpuno iste kao to su uvek i bile, te, prema tome, ta se promenilo? Prvi ljudi kau da stvar
nije u tome. Oni nisu sasvim sigurni u emu je stvar, ali su ubeeni da nije u tome. Zato su
zapoeli kampanju za realno vreme, ne bi li spreili takve stvari. Bili su iznenada podrani
injenicom da se, nedelju dana poto su otpoeli sa kampanjom, proula vest da ne samo da je
velika Katedrala alezme sruena da bi se sagradila nova jonska rafinerija, ve da je gradnja
rafinerije potrajala toliko dugo i toliko se pruila u prolost da bi proizvodnja jona otpoela na
vreme, da Katedrala alezme uopte i nije sagraena. Razglednice sa slikom katedrale iznenada
elektrina struja ili ne. Nije bilo naina, rekao je on sebi, da se ikako prevede iz jednog stanja u
drugo sa zlobnim kooperenjem. Svejedno se bolje umotao u kuni ogrta i zadrhtao.
Neonski natpis u dubini sada se iznenada upali, zbunjujui, sa samo tri take i zarezom.
Ovako:
...
Samo u zelenom neonu.
Pokuavao je, shvatio je Artur poto je sekundu ili dve zbunjeno zurio u njega, da kae da
ima jo, da misao nije dovrena. Pokuavao je to sa gotovo nadljudskom savesnou, mislio je
dalje. Ili, tanije reeno, sa neljudskom savesnou.
Poruka se dovrila sa sledee dve rei.
ARTURE DENTE
Zadrhtao je. Primirio se da bi jo jednom paljivo pogledao. I dalje je pisalo ARTURE
DENTE i zato je ponovo zadrhtao.
Signal se opet ugasio i ostavio ga da trepee u tami sa nejasnom crvenom slikom sopstvenog
imena koje mu je skakutalo na mrenjai.
DOBRO DOAO, rekao je sada natpis.
Posle jednog trenutka dodao je:
NE BA.
Ledeni strah koji je sve vreme visio povrh Artura i ekao na svoj trenutak prepoznao je sada
svoj trenutak i navalio na njega. Pokuao je da se nosi sa njim. Povio se u nekoj vrsti napetog
poluuanja kakav je nekada video na televiziji, ali to mora da je izvodio neko sa jaim
kolenima. Otro se upiljio u tamu.
"Ovaj, hej?" upitao je.
Proistio je grlo i ponovio to, glasnije i bez 'ovaj'. Na izvesnom rastojanju niz hodnik
iznenada mu se uinilo da je neko poeo da lupa u bas-bubanj.
Oslukivao je nekoliko sekundi i shvatio da je re o otkucajima njegovog sopstvenog srca.
Oslukivao je jo nekoliko sekundi i shvatio da nije re o otkucajima njegovog srca, nego da
neko dole u hodniku stvarno udara u bas-bubanj.
Na elu mu se stvorie kapljice znoja, slie se jedna u drugu i poee da kaplju odatle.
Spustio je ruku na pod da primiri svoj napeti uanj, koji ga, izgleda, nije ba najbolje drao.
Natpis se ponovo izmenio. Sada je glasio:
NEMOJ SE PLAITI.
Posle pauze, dodao je.
BUDI VEOMA, VEOMA UASNUT, ARTURE DENTE.
Ponovo se ugasio. Opet ga je ostavio u tami. Oi su mu bile toliko iskolaene kao da e
ispasti iz duplji. Nije bio siguran da li je to zato to pokuavaju jasnije da vide, ili zbog toga to
jednostavno ele da ga ostave u tom trenutku.
"Hej?" upitao je ponovo i ovog puta pokuao da ubaci u to suroviji i samopouzdaniji
prizvuk. "Ima li koga?"
Nije bilo nikakvog odgovora, niega.
Ovo je uznemirilo Artura mnogo vie nego to bi to uinio neki odgovor i on poe da se
povlai od jezivog nitavila. A to se vie povlaio, sve je vie bio uplaen. Posle izvesnog
vremena shvatio je da je razlog za to bio taj to u svim filmovima u kojima se junak povlai sve
dalje i dalje od nekog zamiljenog uasa ispred sebe on uspeva da naleti na neto to mu prilazi
sa lea.
U tom trenutku palo mu je na pamet da se brzo osvrne.
Tamo nije bilo niega.
Samo crnilo.
To ga je stvarno uplailo i on poe da se povlai odatle putem kojim je doao.
Posle izvesnog vremena iznenada je shvatio da se sada povlai prema onome od ega se
najpre povlaio, ta god to bilo.
Ovo je, morao je to da prizna sebi, bilo prilino budalasto. Odluio je da e biti bolje ako se
bude povlaio onim putem kojim se isprva povlaio i naglo se okrenuo.
Pokazalo se da je taj drugi poriv bio ispravan, jer je iza njega tiho stajalo neopisivo uasno
udovite. Artur divlje zatetura kada mu je koa pokuala da skoi u jednom pravcu, a kostur u
drugom, dok mu je mozak razmiljao kroz koje bi uho mogao najbolje da se iskrade.
"Kladim se da nisi oekivao da me ponovo vidi", reklo je udovite, a Artur nije mogao da
ne pomisli kako je to udna primedba, budui da je dobro znao da nikada ranije nije sreo to
stvorenje. Znao je da nikada pre nije sreo to stvorenje na osnovu jednostavne injenice da je
mogao da spava nou. Bio je to... bio je to... bio je to...
Artur trepnu. Stajao je veoma mirno. Zaista je izgledao poznato.
Izuzetno ledeno oputanje preplavilo ga je kada je shvatio da, zapravo, gleda u est stopa
visok hologram kune muve.
Pitao se zbog ega bi iko eleo da mu u tom trenutku prikazuje est stopa visoki hologram
kune muve. Pitao se iji je to glas uo.
Bio je to uasno verodostojan hologram.
Nestao je.
"Ili me se moda bolje sea kao zeca", rekao je glas iznenada; bio je to dubok, upalj,
zlokoban glas koji je zvuao poput rastopljenog katrana koji curi sa bubnjia, sa neim zlim na
umu.
Uz iznenadni otri zvuk, u crnom lavirintu ispred njega pojavio se zec, ogroman, udovino i
uasno nean i sladak zec - ponovo slika, ali takva da je svaka pojedinana nena i slatka
dlaica koja je rasla u njegovom nenom i slatkom krznu delovala kao prava. Artur je bio
zaprepaen kada je u njegovom nenom, slatkom i izuzetno velikom smeem oku, koje nije
treptalo, video sopstveni odraz.
"Roen u tami", brujao je glas, "odgajan u tami. Jednog jutra prvi put sam proturio glavu u
blistavi, novi svet i u istom trenutku ona mi je smrskana neim to je izgledalo kao primitivna
sprava napravljena od kremena.
Napravljena je tvojom rukom, Arture Dente, i zamahnuta tvojom rukom. Prilino jako,
koliko se seam.
Pretvorio si moju kou u vreu da bi unutra drao zanimljivo kamenje. Sluajno to znam jer
sam se u sledeem ivotu vratio u obliku muve, a ti si me zgnjeio. Ponovo. Ali ovog puta
zgnjeio si me kesom koju si napravio od moje prethodne koe.
Arture Dente, ti ne samo to si okrutan i bezoseajan ovek, ti si i bez ikakvog oseaja za
taktinost."
Glas je zastao dok je Artur glupo zurio.
"Vidim da si izgubio svoju torbu", rekao je glas. "Verovatno ti je dosadila, a?"
Artur je bespomono zavrteo glavom. eleo je da objasni da mu je ta torba bila veoma draga
i da ju je veoma pomno pazio i nosio svuda gde je iao, ali da mu se deavalo da je na neki
nain ostajao sa pogrenom torbom kad god bi negde putovao i da je, zapravo, ba neobino,
ak i sada, dok je tu stajao, upravo primetio, prvi put, da je torbica koja se trenutno nalazila kod
njega bila, kako izgleda, napravljena od prilino rune imitacije leopardove koe i nipoto nije
bila ona koju je imao uza se nekoliko trenutaka ranije, pre no to je stigao na ovo mesto,
gdegod ono bilo, i da nije bila onakva kakvu bi on sam izabrao za sebe i da Bog zna ta ima u
njoj, s obzirom na to da nije njegova i da bi mnogo radije imao svoju pravu torbicu, osim to
mu je, razume se, strano ao to ju je tako bezduno uklonio, ili, tanije, njene sastavne delove,
to jest zeju kou, sa njenog prethodnog vlasnika, odnosno zeca kome je trenutno imao ast da
se ponizno obraa.
Jedino je uspeo da kae: "Ee".
"Sretni sada dadevnjaka koga si zgazio", rekao je glas.
I u hodniku pred Arturom obreo se divovski, zeleni, krastavi dadevnjak. Artur se okrete,
vrisnu, skoi unazad i nae se usred zeca. Ponovo je vrisnuo, ali nije imao gde da skoi.
"I to sam bio ja", rekao je glas muklim, preteim brundanjem, "kao da nisi znao..."
"Znao?" upitao je Artur prestravljeno. "Znao?"
"Zanimljiva stvar u vezi sa reinkarnacijom", kripao je glas, "jeste da veina ljudi, veina
duhova, nisu svesni da se to deava ba njima."
Zastao je radi boljeg uinka. to se Artura ticalo, ovde je ve i sada bilo previe uinka.
"Ja sam bio svestan", siktao je glas, "odnosno, postao sam svestan. Lagano. Postepeno."
On, kogod da je bio, zastao je ponovo i duboko uzdahnuo.
"Kako sam drugaije mogao, zar ne?" zaurlao je, "kada se stalno deavala ista stvar, opet i
opet i opet! U svakom ivotu koji sam iveo ubijan sam rukom Artura Denta. Na svakom svetu,
u bilo kome telu, u bilo koje vreme, im ponem da se sreujem, stie Artur Dent i - bum, ubija
me.
Kako sam mogao da ne primetim? Malo po malo podseanja. Malo po malo osveavanja
pamenja. Malo po malo prokletog otkrivanja tajne!
'Smeno', govorio je sebi moj duh dok je leteo nazad u podzemlje posle novog besplodnog
izleta u zemlju ivih koji je okonao Dent, 'ali ovek koji me je pregazio dok sam skakutao
prema jednoj od svojih omiljenih rupa delovao mi je malo poznato...' I postepeno sam uspeo da
saberem sve delie zajedno, Dente, ti viestruki meneubico!"
Odjeci njegovog glasa urlali su hodnicima. Artur je stajao tih i leden, a glava mu se tresla u
neverici.
"Evo trenutka, Dente", vrisnuo je glas koji je sada dostigao grozniav vrhunac mrnje, "evo
trenutka kada sam najzad shvatio!"
Bila je neopisivo uasna, ta stvar koja se iznenada otvorila pred Arturom i naterala ga da
krklja i jeca od strave, ali evo ipak pokuaja da se opie koliko je bila jeziva. Bila je to
divovska, vlana peina koja je pulsirala i u kojoj se nalazilo ogromno, sluzavo, hrapavo
stvorenje nalik na kita, koje se kotrljalo i valjalo preko udovinih belih kamenova. Visoko
iznad dna peine uzdizao se ispust iza koga su se mogle nazreti tamne dubine dve druge
strahotne peine, koje su...
Iznenada je Artur shvatio da gleda u sopstvena usta, u trenutku kada je trebalo da mu panja
bude usredsreena na ivu ostrigu koja je, bespomono, bila ugurana u njih.
Zateturao se unazad sa krikom i zaklonio oi.
Kada je ponovo pogledao, jeziva prikaza je nestala. Hodnik je bio mraan i, nakratko, tih.
Bio je sam sa svojim mislima. Bile su to izuzetno neugodne misli i on bi radije bio u drutvu
kakve starateljke.
Sledei zvuk bilo je teko tutnjanje ogromnog odeljka zida koji je kliznuo u stranu i otkrio,
naas, samo tamnu prazninu iz sebe. Artur je zavirio u nju na isti nain kako mi zaviri u
mranu pseu jazbinu.
A glas je ponovo progovorio.
"Reci mi da je to bila puka podudarnost, Dente", kazao je. "Izazivam te da mi kae da je to
bila obina podudarnost!"
"To je bila podudarnost", rekao je Artur brzo.
"Nije!" doao je krik u odgovor.
"Bila je", ree Artur, "bila je..."
"Ako je to bila podudarnost, onda se ja", urlao je glas, "ne zovem Agradag!"
"A verovatno", rekao je Artur, "tvrdi da je to zaista tvoje ime."
"Da!" prosiktao je Agradag, kao da je upravo izneo vrlo vispren logiki dokaz.
"Pa, bojim se da je ipak podudarnost", odvratio je Artur.
"Ui ovamo pa ponovi to!" zaurlao je glas u iznenadnom ponovnom naletu ludakog gneva.
Artur je uao i rekao da je re o podudarnosti, ili je bar zamalo rekao da je re o
podudarnosti. Jezik mu se izgubio na putu prema kraju poslednje rei, jer su se svetla upalila i
otkrila u ta je uao.
Bila je to Katedrala Mrnje.
Bila je to stvar koju je nainio um koji je bio ne samo uvrnut nego i potpuno zguvan.
Bila je ogromna. Bila je uasna.
Unutra se nalazila statua.
Za koji trenutak doi emo na statuu.
Prostrana, nerazumljivo prostrana odaja delovala je kao da je izdubljena u unutranjosti
planine, a razlog za to bio je taj to i jeste bila izdubljena u unutranjosti planine. Arturu se
uinilo da se vrtoglavo okree oko njegove glave dok je stajao i piljio u sve to. Bila je crna.
Tamo gde nije bila crna gotovo biste poeleli da jeste, jer boje nekih neizrecivih pojedinosti
obuhvatale su itav spektar za muenje oiju, na ijem je jednom kraju bilo ultraubica-sto, na
drugom je stajala infrakrv-vena, dok su se izmeu nalazile sramno kurpurna, svetlo ruimarsta,
slinmunasto uta, preni hombre i listno zlalena.
Neizrecive pojedinosti koje su te boje prikazivale bile su, zapravo, udovine prilike od
kojih bi i samom Frensisu Bekonu preseo ruak. udovine prilike gledale su prema sreditu
odaje sa zidova, sa stubova, sa polica na zidovima, sa pijedestala - zapravo, prema statui, na
koju emo prei za trenutak.
A ako bi udovine prilike oterale Frensisa Bekona od ruka, sa njihovih lica jasno je bilo da
bi ih statua oterala od njihovog, da su bile ive i da su mogle da je pojedu, a nisu, i da je neko
pokuao da im poslui takvu, a nije.
Oko monumentalnih zidova nalazile su se velike, ugravirane, kamene ploe u pomen onima
koji su pali od ruke Artura Denta.
Imena nekih nabrojanih bila su podvuena i obeleena zvezdicom. Tako je, na primer, ime
krave koja je bila zaklana i od koje je Artur sluajno pojeo odrezak bilo napisano obinim
slovima, dok je ime ribe koju je Artur ulovio, pa je odluio da je ne pojede i ostavio pored
tanjira bilo dvostruko podvueno, obeleeno trima zvezdicama i jo pored njega bio nacrtan
okrvavljeni no za ukras, samo da bi bilo to istaknutije.
A ono to ga je od svega najvie uznemiravalo, izuzev statue, na koju polako dolazimo, bila
je vidljiva injenica da su svi ti ljudi i stvorenja zaista bili ista osoba, ponovo i ponovo.
I bilo je isto tako jasno da je ta osoba bila, ma koliko to ne bilo poteno, izuzetno iznervirana
i ozlojeena.
U stvari, bilo bi bolje rei da je dostigla nivo ozlojeenosti kakav jo nije vien u svekolikoj
Vaseljeni. Bila je to ozlojeenost epskih razmera, razbuktali, usijani plamen ozlojeenosti,
ozlojeenosti koja je sada obuhvatala itavo vreme i prostor u svom beskonanom gnevu.
A ta ozlojeenost najpotpunije je bila izraena u statui koja se nalazila u sreditu sve te
udovinosti i koja je predstavljala Artura Denta u ne ba najlaskavijoj svetlosti. Imala je
najmanje pedeset stopa, a nije imala nijednog ina koji nije bio prekriven uvredama na njegov
raun, a pedeset stopa takvih stvari bilo je dovoljno da se bilo ko oseti neprijatno. Od male
bubuljice na levoj strani njegovog nosa do najsitnije pojedinosti njegovog odela, nije bilo
nijednog vida Artura Denta koji vajar nije napao i popljuvao.
Artur je prikazivan kao gorgona, otelotvoreno zlo, krvoedni, jezivi div-ljudoder koji se
kasapski probija kroz nevinu Vaseljenu jednog oveka.
Svakom od trideset ruku koje mu je vajar poklonio u naletu umetnikog plama, ili je drobio
glavu zeca, ubijao muvu, lomio jadac, vadio buvu iz kose ili inio neto to Artur na prvi
pogled nije mogao ak ni da razazna.
Mnogobrojnim nogama uglavnom je gazio mrave.
Artur je prekrio oi rukama, oborio glavu i lagano stao da je vrti sa jedne strane na drugu,
tuan i uasnut besmislenou ove stvari.
A kada je ponovo otvorio oi, pred njim se nalazila prilika oveka ili bia, ili ta je ve bilo,
koje je on navodno progonio sve vreme.
"HhhhhhhrrrrraaaaaaHHHHHH!!!" rekao je Agradag.
On, ili ono, ili togod, izgledalo je kao poludeli, debeli, slepi mi. Lagano je iao oko Artura
i posezao prema njemu otrim kandama.
"Sluaj...!!" pobunio se Artur.
"HhhhhhhrrrrraaaaaaHHHHHH!!!" objasnio je Agradag i Artur nevoljno prihvati to to je
rekao zbog toga to je bio vrlo uplaen tom uasnom i neobinom unakaenom prikazom.
Agradag je bio crn, sasuen, naboran i koast.
Nekako su njegova krila kao u slepog mia bila jo uasnija zbog toga to su bila slomljena i
mlitava nego to bi bila da su predstavljala snane i miiave udove za mahanje kroz vazduh.
Najuasnija stvar verovatno je bila upornost njegovog postojanja koje se i dalje produavalo
nasuprot svakoj fizikoj verovatnoi.
Imao je zaista zaprepaujuu zbirku zuba.
Izgledalo je da svaki od njih potie od potpuno drugaije ivotinje, a bili su smeteni u
njegova usta pod tako besmislenim uglovima da je izgledalo da bi svako ko bi pokuao da u
stvarnosti savae neto pomou njih pri tom pocepao polovinu lica i verovatno jo iskopao
sebi oko pride.
Svako od njegova tri oka bilo je sitno i usplamtelo i izgledalo je otprilike isto toliko zdravo
koliko i riba u grmu zove.
"Iao sam na kriket me", zareao je.
Sa takvim izgledom to je delovalo tako besmisleno, da se Artur zagrcnuo.
"Ne u ovom telu", zakripalo je stvorenje. "Ne u ovom telu! Ovo je moje poslednje telo. Moj
poslednji ivot. Ovo je moje telo za osvetu. Moje telo za ubijanje Artura Denta. Moja poslednja
prilika. Morao sam da se borim da bih i njega zadobio."
"Ali..."
"Bio sam", zaurlao je Agradag, "na kriket-meu! Imao sam slabo srce, ali ta, rekao sam
eni, moe da mi se dogodi na kriket-meu? I dok gledam, ta se deava?
Dva oveka zlobno se pojavljuju ni iz ega ba preda mnom. Poslednja stvar koju nisam
mogao da ne primetim pre nego to me je moje jadno srce izdalo usled oka bila je da je jedan
od njih Artur Dent koji u svojoj bradi nosi zeiju kost. Podudarnost?"
"Da", rekao je Artur.
"Podudarnost?" vrisnulo je stvorenje, bolno zamlataralo slomljenim krilima i otvorilo kratku
posekotinu u svom desnom obrazu jednim posebno gadnim zubom. Kada je paljivije pogledao,
mada se nadao da e to moi da izbegne, Artur je primetio da je vei deo Agradagovog lica
prekriven otrcanim trakama crnog flastera.
Uznemireno se povukao unazad. Opipao je svoju bradu. Bio je okiran kada je otkrio da se u
njoj jo nalazi zeija kost. Izvadio ju je i bacio.
"uj", rekao je, "to se samo sudbina zeza sa tobom. Sa mnom. Sa obojicom. To je savrena
sluajnost."
"ta ima protiv mene, Dente?" zaurlalo je stvorenje i stalo da mu se primie uz bolno
teturanje.
"Nita", bio je uporan Artur, "iskreno, nita."
Agradag ga je probadao usplamtelim pogledom.
"Deluje kao udan nain povezivanja sa nekim protiv koga nema nita da ga neprestano
ubija. Neobian primer drutvenih odnosa, rekao bih. Isto tako bih rekao da je to obina la!"
"Ali, sluaj", kazao je Artur, "strano mi je ao. Dolo je do uasnog nesporazuma. Moram
da poem. Da nema sluajno sat? Trebalo bi da spasavam Vaseljenu." Povukao se jo dalje.
Agradag mu je i dalje primicao.
"U jednom asu", prosiktao je, "u jednom asu odluio sam da se predam. Da. Da ostanem u
svetu senki. I ta se deava?"
Artur je pokazao nizom unezverenih trzaja glavom da pojma nema i da i ne eli da zna.
Ustanovio je da se pribio uz hladni, mrani kamen koji je ko zna kakvim herkulovskim
naporima bio isklesan u udovinu karikaturu njegovih kunih papua. Podigao je pogled
prema sopstvenoj uasavajuoj parodiranoj slici koja se uzdizala nad njim. Jo mu nije bilo
jasno ta bi trebalo da radi jedna od njegovih ruku koje su tu bile prikazane.
"Protiv svoje volje uvuen sam u fiziki svet", produio je Agradag, "kao bokor petunija.
U, dodao bih, saksiji. Taj slatki, mali ivot otpoeo je sa mnom u saksiji, bez ikakvog oslonca,
na trista milja iznad povrine jedne naroito tmurne planete. Ne bi se ba moglo rei da je to
prirodno stanite za saksiju petunija, kao to verovartno i sam misli. U pravu si ako tako
misli. Taj ivot zavrio se ubrzo potom, tri stotine milja nie. U, mogao bih ponovo da dodam,
sveem leu kita. Mog duhovnog sabrata."
Zlobno je pogledao Artura sa obnovljenom mrnjom.
"Na putu nanie", zaurlao je, "nisam mogao da ne primetim svetlucavi, beli svemirski brod.
A kroz vrata tog svetlucavog, belog svemirskog broda virio je samozadovoljni Artur Dent.
Podudarnost?!!"
"Da!" jauknuo je Artur. Ponovo je podigao pogled i shvatio da je ruka koja ga je zbunjivala
predstavljala neodgovorno dozivanje u postojanje bokora osuenih petunija. To nije bio
koncept koji se lako mogao prozreti.
"Moram da idem", bio je uporan Artur.
"Moi e da ide", rekao je Agradag, "tek poto te budem ubio."
"Ne, to ne bi valjalo", objasnio je Artur i poeo da se penje na kameni ispust svoje isklesane
kune papue, "jer, razume, moram da spasavam Vaseljenu. Moram da naem srebrnu sponu,
razume? To je veoma sloeno izvesti kada si mrtav."
"Da spase Vaseljenu", prezrivo je rekao Agradag. "Trebalo je da misli na to pre nego to
si poeo svoju krvavu osvetu protiv mene! Sea li se kada si bio na Stavromuli Beta i neko
je..."
"Nikada nisam bio na tom mestu", rekao je Artur.
"...pokuao je da te ubije, a ti si se sagao. ta misli, koga je pogodio metak? ta si rekao?"
"Nikada nisam bio na tom mestu", ponovio je Artur. "Ne znam o emu pria. Moram da
idem."
Agradag zastade.
"Mora da si bio tamo. Bio si odgovoran za moju smrt na tom mestu, kao i na svim ostalim.
Nevini posmatra!" tresao se.
"Nikada nisam ni uo za to mesto", bio je uporan Artur. "I niko nikada nije pokuao da me
ubije. Osim tebe. Moda u tamo ii kasnije, ta misli?"
Agradag sporo trepnu u nekoj vrsti ledenog, logikog uasa.
"Nisi bio na Stavromuli Beta... do sada?" proaptao je.
"Ne", rekao je Artur, "pojma nema o tom mestu. Siguran sam da nikada nisam bio tamo i
nemam nameru da idem."
"Oh, ii e, to je sigurno", promrmljao je Agradag slomljenim glasom, "sigurno e ii.
Oh, zarki ga!" Zeteturao se i obazro po Katedrali Mrnje. "Doveo sam te ovde prerano!"
Poeo je da urla i vriti. "Doveo sam te previe zarkeno rano!"
Iznenada se sabrao i okrenuo zlokobni pogled prema Arturu.
"Ipak u te ubiti!" zaurlao je. "Makar to bilo i logika nemogunost, ima da se zarkeno
dobro potrudim! Razneu itavu planinu!" zavritao je, "da vidimo da li e se iz ovoga izvui,
Dente!"
Pojurio je u bolnom, teturavom trku prema neemu to je podsealo na maleni oltar za
rtvovanje obojen u crno. Sada je tako divljaki vikao da je stvarno gadno povreivao svoje
lice. Artur skoi sa svoje odstupnice na kipu sopstvene noge i potra da pokua da urazumi
poluludo stvorenje.
Bacio se na njega i tresnuo udovinim telom u oltar.
Agradag je ponovo vrisnuo i na trenutak poeo ludaki da se bacaka, divlje gledajui
Artura.
"Zna li ta si uradio?" bolno je zakrkljao. "Ponovo si me ubio. Pa ta hoe od mene,
prokletinjo?"
Ponovo je poeo da se bacaka u naletu bola, zadrhtao i sruio se sa oltara, zakaivi pri tom
veliko, crveno dugme na njemu.
Artur je u uasu i stravi zurio u sve to, prvo zbog onoga to je, kako izgleda, uinio, a potom
zbog bunih sirena i zvona koji su se zaorili unaokolo da buno oznae nekakvu opasnost.
Poeo je divlje da se osvre.
Jedini izlaz izgleda da se nalazio u pravcu iz koga je doao. Pojurio je tamo i uz put odbacio
ogavnu torbu od imitacije leopardove koe.
urio je nasumce, bezglavo kroz lavirint; kao da su ga sve bunije i bunije progonile sirene,
zvona, treptanje svetlosti.
Iznenada je skrenuo za jedan ugao i pred njim se ukazala svetlost. Nije treptala. Bila je to
svetlost dana.
19.
Iako je reeno da jedino na Zemlji u itavoj naoj Galaksiji Krikit (ili kriket) smatraju
pogodnom temom za igru i da je iz tog razloga Zemlja izbegavana, to vai samo za nau
Galaksiju ili, tanije, za nau dimenziju. U nekima od viih dimenzija smatraju da vie ili manje
mogu da dozvole sebi da igraju igru zvanu brokijanski ultrakriket ve milijardama godina, ta
god bio njihov transdimenzioni ekvivalent za to.
'Budimo iskreni, to je ogavna igra' (kae 'Autostoperski vodi kroz Galaksiju'), ali kogod je
ikada bio u viim dimenzijama zna da su oni tamo jedna banda ogavnih bezbonika koji
zasluuju da budu zgaeni i udeeni jednom za svagda, a i bili bi, kada bi iko umeo da razradi
sistem ispaljivanja projektila pod pravim uglom u odnosu na stvarnost."
To je jo jedan primer okolnosti da e 'Autostoperski vodi kroz Galaksiju' uposliti makar
koga, kogod eli da ueta u njega pravo sa ulice i da uradi makar ta, naroito ukoliko ueta sa
ulice tokom popodneva, kada se tamo nalazi vrlo malo zvaninih lica urednitva.
Osnovna injenica je u sledeem.
Istorija 'Vodia' predstavlja istoriju idealizma, borbe, oaja, strasti, uspeha, padova i
neverovatno dugih pauza za ruak.
Najranije poreklo 'Vodia' danas je, skupa sa najveim delom njegovih raunovodstvenih
dokumenata, izgubljeno u maglama vremena.
Neobinije teorije o tome gde je to, zapravo, izgubljeno, izloene su u tekstu koji sledi.
Veina ovih pria o poreklu 'Vodia' govori o uredniku i osnivau po imenu Hurling
Frutmig.
Kae se da je Hurling Frutmig osnovao 'Vodi', uspostavio njegova osnovna naela
idealizma i potenja i bankrotirao.
Usledile su mnoge godine nematine i preispitivanja namera, tokom kojih se savetovao sa
prijateljima, sedeo po mranim sobicama zamuenog uma, razmiljao o ovome i onome, zezao
se po okolini sa svojim problemima i potom, posle sluajnog susreta sa Svetim rukadijskim
slobodnjacima sa Vunduna - koji su tvrdili da kao to je ruak predstavljao sredite ovekovog
temporalnog dana, odnosno kao to se ovekov temporalni dan moe shvatiti kao analogija
njegovog duhovnog ivota, tako i ruak treba da bude (a) shvaen kao sredite duhovnoh ivota
oveka i (b) odravan u naroito lepim restoranima - odrekao se svojih osnovnih naela
idealizma i potenja i rekao gde moete da ih nabijete i poveo 'Vodi' u prvi vei komercijalni
uspeh.
Istovremeno je poeo da razvija i istrauje ulogu urednike pauze za ruak koja je potom
igrala kljunu ulogu u istoriji 'Vodia', jer je znaila da se veina pravog posla obavlja rukama
sluajnih prolaznika koji zalutaju u prazne urede tokom popodneva i vide neto to bi vredelo
uraditi.
Ubrzo posle toga, 'Vodi' je preuzela izdavaka kua Megadodo sa Urse Minor Beta i time
postavila itavu stvar na zdrave finansijske noge, omoguivi etvrtom uredniku, Ligu Luriju
mlaem, da navali na pauze za ruak tako zaprepaujuih razmera da ak i napori sadanjih
urednika koji su zapoeli sa praksom sponzorskih pauza za ruak u milosrdne svrhe u
poreenju sa tim deluju kao obini sendvii.
U stvari, Lig se nikada formalno nije odrekao svog urednitva - on je jednostavno napustio
ured jednog prepodneva i vie se nikad nije vratio. Iako je od tada prolo podosta vie od
jednog stolea, mnogi lanovi urednitva 'Vodia' dre se romantinog miljenja da je on samo
skoknuo na sendvi i da e se vratiti da navali popodne na posao.
Strogo govorei, svi urednici posle Liga Lurija, mlaeg zbog toga su bili samo vrioci
dunosti i Ligov sto jo se uva onakav kakav je bio kada ga je ostavio, a na njega je dodat
samo maleni natpis na kome stoji: 'Lig Luri mlai, urednik, nestao, verovatno na dor'.
Neki uvredljivi i podrivaki izvori navode na pomisao da je Lig, zapravo, stradao tokom
prvih neobinih opita 'Vodia' u knjigovodstvu. O ovome se vrlo malo zna, a jo manje se pria.
Onaj ko makar i primeti, a kamoli pomene neobinu, ali potpuno sluajnu i besmislenu
injenicu da je svaki svet na kome je 'Vodi' uspostavio raunovodstveno odeljenje ubrzo
potom nestao u ratnom sukobu ili u nekoj prirodnoj katastrofi, moe da rauna da mu ivot vie
ne vredi ni piljiva boba.
Zanimljiva je injenica, mada ni u kakvoj vezi sa ovim, da je dva ili tri dana pre unitenja
planete Zemlje, da bi se napravilo mesta za novu hipersvemirsku obilaznicu, primeen
dramatian porast broja pojava NLO-a na njoj, ne samo iznad Gospodarskog igralita kriketa u
Sent Dons Vudu u Londonu ve i iznad Glastonberija u Somersetu.
Dugo je Glastonberi povezivan sa mitovima o drevnim kraljevima, veticama i izleenju
pritova, a sada je bio izabran za sedite novog odeljenja 'Vodia' za knjigovodstvene poslove i,
zaista, deset godina finansijskog poslovanja prenete su na breg arobnjaka samo nekoliko sati
pre nailaska Vogona.
Ali nijedna od ovih injenica, koliko god one izgledale udne i neobjanjive, nije tako udna
i neobjanjiva kao pravila igre brokijanskog ultrakriketa, onakvog kakav se igra u viim
dimenzijama. Celokupna pravila toliko su zapetljana da su jedini put kada su se sva nala na
jednom mestu podlegla gravitacionom kolapsu i pretvorila se u crnu rupu.
Ali evo kratkog pregleda:
PRAVILO BROJ JEDAN: Pustite da vam izrastu bar tri noge vika. Nee vam sluiti ni za
ta, ali e bar zabavljati publiku.
PRAVILO BROJ DVA: Pronaite jednog izuzetno dobrog igraa brokijanskog ultrakriketa.
Klonirajte ga nekoliko puta. Time ete utedeti ogromni iznos paljivog odabiranja i treniranja.
PRAVILO BROJ TRI: Smestite svoj i protivniki tim na veliku poljanu i sagradite oko njih
zid.
Razlog za to je taj to e, iako je igra neobino spektakularna, osujeenost publike koja nee
moi da vidi ta se deava dovesti do toga da e svi misliti kako je mnogo uzbudljivije nego to
stvarno jeste. Gomila koja je upravo posmatrala dremljivu utakmicu oseae mnogo manje
ivotnog zadovoljstva od gomile koja veruje da je upravo propustila najdramatiniji trenutak u
istoriji sporta.
PRAVILO BROJ ETIRI: Ubacite preko zida igraima gomile sportske opreme. Moe
posluiti bilo ta - batovi za kriket, palice za bezbol, teniski reketi, skije, sve ime se moe
dobro zamahnuti.
PRAVILO BROJ PET: Igrai sada treba da prikupe uz sebe sve to mogu da nau. im
igra postigne 'pogodak' po glavi drugog igraa, treba smesta da pobegne to bre moe i da mu
se izvini sa sigurnog rastojanja.
Izvinjenja treba da budu saeta, iskrena i, radi krajnje jasnoe i upeatljivosti, uruena preko
megafona.
PRAVILO BROJ EST: Pobednik je onaj tim koji prvi pobedi.
Neobino, ali to je igra popularnija u viim dimenzijama, sve se manje igra, jer je veina
timova koji se takmie sada u stalnom ratnom stanju sa svim ostalim zbog razliitih tumaenja
ovih pravila. Tako je i najbolje, jer je, na duge staze, jedan dobar rat psiholoki manje tetan od
produene igre brokijanskog ultrakriketa.
20.
Dok je Artur trao niz planinu, zadihan, unezveren i napet, iznenada je osetio kako se pod
njegovim nogama vrlo, vrlo polako pomera itav planinski masiv. Zaula se tutnjava, urlik, i
osetio se blag, nejasan pokret, a u daljini iza i iznad njega liznula je vrelina. Trao je polulud od
straha. Zamlja poe da klizi i on je iznenada shvatio znaenje rei 'klizite', jasnije nego ikada
ranije. Uvek je to za njega bila samo obina re, ali je sada iznenadno i uasnuto postao svestan
kako je klizanje neobina i pogrena stvar za zemljite. Ono je inilo upravo to, sa njime povrh
svega. Osetio je da mu je zlo od straha i drhtavice. Zemljite je klizilo, planina se tresla, on se
okliznuo, pao, podigao, ponovo okliznuo i potrao. Lavina otpoe.
ljunak, zatim kamenje, pa ogromne gromade razigrano su poskakivali oko njega, poput
nespretnih kuia, samo mnogo, mnogo vei, mnogo, mnogo tvri i gotovo bezgranino
smrtonosniji ako bi ga pogodili. Oi su mu poigravale skupa sa njima, oi su mu poigravale
skupa sa tlom koje je poigravalo. Trao je kao da je trk uasna, grozniava bolest, a srce mu je
poskakivalo u ritmu poskakivanja geolokog ludila oko njega.
Logika situacije, odnosno izvesnost da e preiveti ukoliko je sledei nagoveteni incident u
sagi njegovih odnosa sa Agradagom trebalo da se dogodi, nikako nije uspevala da mu se u tom
trenutku ukae u mislima ili da ispolji bilo kakav smirujui uticaj na njega. Trao je, a strah od
smrti bio je u njemu, pod njime, nad njime, grabio ga je za kosu.
Iznenada se ponovo spotakao i poleteo napred, ponesen svojim poprilinim zaletom. Ali u
samom trenutku kada je trebalo da tresne o tle neizmernom estinom, video je kako pravo
ispred njega lei njegova malena, plava, putna torba za koju je znao da ju je izgubio u odeljku
za prtljag aerodroma u Atini pre nekih deset godina po sopstvenoj vremenskoj lestvici i u svom
zaprepaenju potpuno je promaio tle i ostao da lebdi u vazduhu, dok mu je mozak pevao.
Evo ta je radio: leteo je. Obazro se iznenaeno oko sebe, ali nije moglo biti sumnje da radi
upravo to. Nijednim delom tela nije dodirivao tle, niti mu je ak bio blizu. Jednostavno je
lebdeo, dok je stenje vitlalo kroz vazduh oko njega.
Trebalo je neto preduzeti oko toga. Trepui od nenapora izazvanog inom letenja, podigao
se vie u vazduh i sada su stene vitlale bezbedno ispod njega.
Spustio je pogled neizmerno radoznalo. Izmeu njega i drhtavog tla bilo je tridesetak stopa
praznog vazduha, to jest, praznog ukoliko se ne raunaju stene koje u njemu nisu ostajale dugo,
ve su srljale nanie, zahvaene elinim zagrljajem zakona gravitacije: istog zakona koji je,
izgleda, iz ista mira, dao Arturu dan odmora.
Skoro istog asa mu je sinulo, sa nagonskom tanou koju samoodravanje namee umu,
da nikako ne bi trebalo da razmilja o tome, ili e zakon gravitacije iznenada otro pogledati
prema njemu, zahtevati da sazna ta on, kog avola, radi tamo gore i sve e iznenada biti
izgubljeno.
I zbog toga je stao da razmilja o lalama. Bilo je teko, ali mu je polo za rukom. Razmiljao
je o prijatnoj, vrstoj oblini dna cveta lale, razmiljao je o zanimljivoj raznovrsnosti boja u
kojima su se one javlale i pitao se koji se deo ukupnog broja lala to rastu, ili su ikada rasle, na
Zemlji, moe videti u preniku od jedne milje oko neke vetrenjae. Posle izvesnog vremena
poeo je da se opasno dosauje ovakvim mislima, osetio je kako propada kroz vazduh i klizi
sve blie stenama koje su odskakivale i o kojima se toliko trudio da ne razmilja i zato je neko
vreme razmiljao o atinskom aerodromu, to mu je oko pet minuta vrlo delotvorno ilo na ivce
- bio je zaprepaen kada je posle toga otkrio da lebdi na oko est stotina stopa iznad tla.
Na trenutak je poeo da se pita kako e da se vrati, ali je smesta pobegao od te oblasti
razmiljanja i pokuao da smireno sagleda situaciju.
Leteo je. ta je mogao da uini povodom toga? Spustio je pogled na zemlju. Nije se upiljio u
nju, ve je dao sve od sebe da to bude nehajan pogled, kao u prolazu. Ipak, bilo je nekoliko
stvari koje je morao da primeti. Jedna je bila ta da je erupcija planine, izgleda, prola - u blizini
vrha sada se nalazio krater, verovatno tamo gde se stena survala u ogromnu, izdubljenu
katedralu, na njegovu sopstvenu statuu i na alosno izoblienu priliku Agradaga.
Druga je bila njegova putna torba, ona koju je izgubio na aerodromu u Atini. Veselo je
poivala na jednom komadu istog terena, okruena iscrpljenim stenama, iako je oigledno nije
pogodila nijedna od njih. Kako je to bilo mogue, o tome uopte nije eleo da razmilja, jer je ta
tajna bila u potpunosti zaklonjena udovinom nemogunou samog postojanja torbe. Bila je
tu i to je bilo sve.
Suoio se sa injenicom da e morati da je podigne. Leteo je est stopa iznad tuinske
planete ijeg imena nije mogao ak ni da se seti. Nije mogao da ne primeti tu alosnu situaciju
malenog odlomka onoga to je predstavljalo njegov ivot, ovde, toliko svetlosnih godina od
sprenih ostataka njegovog doma.
Dalje, shvatio je, torba bi trebalo, ukoliko je jo u stanju u kakvom ju je izgubio, da sadri
konzervu u kojoj se nalazi jedino ulje grkih maslina u itavoj Vaseljeni.
Lagano, paljivo, in po in, poeo je da se sputa, njiui se tamo-amo poput nervoznog
lista papira koji pada na zemlju.
Ilo je dobro; lepo se oseao. Vazduh ga je nosio, ali i putao da prolazi kroz njega. Posle
dva minuta uzdizao se jedva dve stope iznad putne torbe i bio prisiljen da se suoi sa nekim
sloenim odlukama. Lagano se njihao. Namrtio se, ali opet, to je lake mogao.
Ukoliko bude uzeo torbu, hoe li moi da je nosi? Nee li ga dodatna teina smesta povui
na zemlju?
Nee li sam in dodirivanja neega to se nalazi na zemlji iznenada isprazniti tu tajanstvenu
silu koja ga je odravala u vazduhu, ta god to bilo?
Ne bi li bilo bolje poneti se razumno u ovom asu i iskoraiti iz vazduha na zemlju na
trenutak ili dva?
Ukoliko to bude uinio, hoe li ikada moi ponovo da leti?
Oseanje to je pratilo letenje, kada je dopustio sebi da ga postane svestan, bilo je tako divno
da nikako ne bi mogao da podnese pomisao o tome da ga je izgubio, moda zauvek. Sa tom
brigom u mislima, ponovo se malo podigao u vazduh, jednostavno da to jo malo oproba, da
opet iskusi iznenaujue kretnje liene svakog napora. Njihao se, lebdeo. Pokuao je da se
obrui.
Obruavanje je bilo fantastino. Sa rukama pruenim ispred sebe, dok su mu se kosa i odelo
vijorili, sunovratio se kroz vazduh dok nije stigao na dve stope od tla, da bi se potom ponovo
podigao u visinu i tamo zaustavio. Naprosto zaustavio. Ostao je tamo.
Bilo je divno.
I to je, shvatio je, bio nain na koji e podii torbu. Obruie se i zgrabiti je u trenutku kada
bude prelazio u uzlazni deo. Ponee je sa sobom. Moda e izgubiti malo zamaha, ali bio je
siguran da e moi da je ponese.
Pokuao je jo jedan ili dva puta da veba zaletanje i ilo mu je sve bolje i bolje. Vetar na
njegovom licu, jurnjava i fijukanje njegovog tela kroz vazduh, sve se to udruilo da mu donese
takvo stanje duha kakvo nije osetio jo od - pa, koliko se seao, jo od roenja. Odjezdio je na
povetarcu i poeo da razgleda predeo koji je, otkrio je, bio prilino gadan. Imao je opustoeni,
uniteni izgled. Odluio je da ga vie nikada ne pogleda. Uzee samo svoju torbu i onda...
pojma nije imao ta e biti poto bude uzeo torbu. Odluio je da jednostavno uzme torbu i da
vidi ta e posle proizii iz toga.
Pustio se niz vetar, poao uz njega i ponovo se okrenuo. Nije to ni primetio, ali u toj taki
njegovo telo je vilomovalo.
prisustvo na istom mestu i zbog toga je zakljuio da e on i zgrada naprosto morati da prihvate
postojanje jedno drugog. Pogledao je sa mesta na kome je leao. Zid od belih, ali umrljanih
kamenih ploa uzdizao se iza njega, kao na pravoj zgradi. Izgledalo je da viri iz neke vrste
isturene ivice ili ispusta koji se pruao oko nje u svim pravcima u duini od tri ili etiri stope.
Bio je to odlomak tla u kome je zgrada sa urkom imala temelje i koji je ponela sa sobom da je
dri povezanu na donjem kraju.
Uznemireno se podigao i, iznenada, im je pogledao preko ruba, uhvatila ga je munina od
vrtoglavice. Priljubio se uza zid, mokar od magle i znoja. Njegova glava plivala je slobodnim
stilom, ali se stomak zabavljao baterflajom.
Iako je dotle dospeo sopstvenom snagom, nije mogao ak ni da razmilja o jezivom ponoru
koji je zjapio ispred njega. Svakako nee pokuati da oproba sreu skakanjem. Zapravo, nije
nameravao da se pomeri makar i jedan in blie rubu.
Uhvativi vrsto svoju putnu torbu, stao je da pue uza zid, nadajui se da e uz put pronai
ulazna vrata. vrsta teina limenke maslinovog ulja delovala je na njega ospokojavajue.
Puzao je u pravcu najblieg ugla u nadi da e mu zid iza ugla pruiti vie naina za ulazak
od ovoga, koji mu nije pruio ba nijedan.
Neravnomernost leta zgrade inila ga je bolesnim od straha, tako da je, posle izvesnog
vremena, izvukao pekir iz putne torbe i uinio neto to je jo jednom opravdalo visoki poloaj
ubrusa na popisu najkorisnijih stvari koje treba da imate uza se kada autostopirate po Galaksiji vezao ga je oko glave da ne bi mogao da vidi ta radi.
Stao je da vue nogama po tlu, dok je ispruenom akom pipao po zidu.
Najzad je doao do ugla, a kada mu je aka zaobila ugao, dodirnula je neto to mu je
zadalo takav ok da je gotovo pao. Bila je to druga ruka.
Dve ruke zgrabie jedna drugu.
Oajniki je eleo da iskoristi drugu ruku za skidanje pekira sa oiju, ali ona je drala torbu
sa maslinovim uljem, vinom i razglednicama sa Santorinija i on ba nikako nije eleo da je
odloi.
Iskusio je jedan od onih trenutaka samoispitivanja, jedan od onih trenutaka kada se iznenada
okrenete, pogledate sebe u oi i pomislite: 'Ko sam ja? ta elim? ta sam postigao u ivotu?
Da li to radim kako treba?' Tiho je zajecao.
Pokuao je da oslobodi ruku, ali nije mogao. Druga ruka vrsto ju je drala. Nije imao izbora
nego da produi prema uglu. Zaokrenuo je za njega i zatresao glavom u nameri da se oslobodi
pekira. Ovo je, izgleda, izazvalao otar povik nerazaznatljivog oseanja kod vlastite druge
ruke.
Pekir je strgnut sa njegove glave i on otkri da mu oi pilje u oi Forda Prefekta. Iza njega
stajao je Slartibartfast, a iza ovoga jasno su se videli zaklonjeni prilaz i velika, zatvorena vrata.
Oboje su bili pripijeni uza zid, oiju divljih od straha dok su zurili u gusti, slepi oblak oko
sebe i pokuavali da se odupru njihanju i poskakivanju zgrade.
"Gde si, kog fotona, bio?" prosiktao je Ford uspanieno.
"Pa, ovaj", zamucao je Artur, ni sam ne znajui kako da sve to objasni u najkraim crtama,
"tu i tamo. ta radite ovde?"
Ford ponovo pogleda Artura divljim oima.
"Nee da nas puste unutra bez boce pia", prosiktao je.
Prvo to je Artur primetio kada se naao usred urke, izuzev buke, zaguljive toplote, divlje
meavine boja koja se nejasno probijala kroz atmosferu od gustog dima, ilima prekrivenih
puna dva minuta pre nego to je Artur uspeo da se iskalje i konano zaustavi.
"Tako silovito i hrabro", primetio je oveuljak, dahui i briui suze. "Koliko li je samo
uzbudljiv bio tvoj ivot. Veliko ti hvala."
Toplo je prodrmao Arturovu ruku i otiao u guvu. Artur je zbunjeno zavrteo glavom.
Do njega doe ovek koji je delovao prilino mlado, tip koji je izgledao naglaeno
agresivno, krivih usta, nosa isturenog poput svetionika i sitnih, otrih jabuica. Nosio je crne
pantalone, crnu svilenu majicu otvorenu sve do onoga to mu je verovatno bilo pupak, iako je
Artur nauio da nita ne nagaa o anatomijama ljudi koje je sretao tih dana, a oko vrata je imao
raznorazne gadne zlatne stvari. Nosio je neto u crnoj torbi i jasno se videlo da je eleo da ljudi
primete da ne eli da je primete.
"Ovaj, hej, jesam li ja to uo maloas kako izgovara svoje ime?" upitao je.
Bila je to jedna od mnogih stvari koje je Artur rekao oduevljenom oveuljku.
"Da, Artur Dent."
Izgledalo je kao da ovek lagano plee u nekom ritmu koji je bio razliit od onih nekoliko u
kojima se grupa trenutno tmurno gurala.
"Aha", rekao je, "ali ovek iz planine eleo je da te vidi."
"Sreo sam ga."
"Aha, ali izgledalo je kao da mu je mnogo stalo do toga."
"Da, sreo sam ga."
"Aha, dobro, samo sam hteo da zna."
"I znam. Sreo sam ga."
ovek je zastao i neko vreme vakao gumu. Onda je potapao Artura po leima.
"U redu", rekao je, "dobro. Samo sam hteo da ti kaem, u redu? Prijatno, puno sree, dobijaj
nagrade."
"ta?" upitao je Artur, koji je sada ve bio ozbiljno zbunjen.
"tagod. Radi ta god hoe. Srean ti put." Napravio je puckav zvuk pomou onoga to je
vakao, ta god to bilo, i neodreeno mahnuo rukom.
"Zato?" upitao je Artur.
"Onda nemoj nita da radi", rekao je ovek. "Koga je uopte briga? Ko mari za to?"
Iznenada se ovekovo lice gnevno zacrvenelo i on poe da vie.
"izni", rekao je. "Brii odavde, skini mi se sa grbae, momak. Odzarkuj!!!"
"U redu, idem", rekao je urno Artur.
"Ozbiljno mislim." ovek otro odmahnu i nestade u guvi.
"ta to bi?" pitao je Artur devojku koja je stajala pored njega. "Zbog ega mi je rekao da
dobijam nagrade?"
"argon ljudi iz ou-biznisa", odgovorila je devojka. "Nedavno je dobio nagradu na
godinjoj sveanosti Instituta za rekreacione opsene na Ursi Minor Alfi i nadao se da e moi
da to pomene onako uzgred, ali ti nisi skrenuo razgovor gde treba na tu temu, pa nije ni doao u
priliku."
"Oh", rekao je Artur, "oh, pa, ao mi je zbog toga. A za ta je dobio nagradu?"
"Za najbolju bezrazlonu upotrebu rei 'tucanje' u ozbiljnom scenariju. To je vrlo ugledna
nagrada."
"Shvatam", rekao je Artur, "da, a ta se, zapravo, dobija kao nagrada?"
"'Rori'. To je jedna mala, srebrna stvar postavljena na veliku, crnu osnovu. ta si kazao?"
"Nita nisam kazao, nego sam hteo da pitam kakva je to srebrna..."
"Oh, uinilo mi se da si kazao 'vup'."
"Znate, mi idemo da spasemo Vaseljenu", nastavio je Ford, "a ako mislite da je to prilino
slab izgovor, moda ste i u pravu. Svejedno, mi odosmo."
Iznenada je naiao na neotvorenu bocu koja je, nekim udom, ostala itava.
"Hoete li imati neto protiv da ponesemo ovo?" upitao je. "Vama vie nee biti potrebna."
Uzeo je i kesicu ipsa.
"Trilijan?" urlao je Artur potresenim i nemonim glasom. U zadimljenom haosu nije mogao
videti nita.
"Zemljanine, moramo da poemo", rekao je Slartibartfast nervozno.
"Trilijan?" viknuo je Artur ponovo.
Trenutak ili dva kasnije Trilijan se, sva teturava i uzdrhtala, pojavila oslonjena o svog novog
prijatelja, Boga Groma.
"Devojka ide sa mnom", rekao je Tor. "U Valhali se odrava velika zabava, odleteemo..."
"Gde si bio kada se sve ovo deavalo?" upitao je Artur.
"Na spratu", rekao je Tor. "Odmeravao sam njenu teinu. Letenje je sloen posao, zna,
treba da prorauna vetar..."
"Ona ide sa nama", kazao je Artur.
"Hej", rekla je Trilijan, "zar ne bi trebalo da ja..."
"Ne", rekao je Artur, "ti ide sa nama."
Tor ga je gledao oima u kojima je polako poinjala da bukti vatra. Pomenuo je neke stvari u
vezi sa religijom, ali one nisu imale nikakve veze sa pristojnou.
"Ide sa mnom", rekao je lagano.
"Hajde, Zemljanine", kazao je Slartibartfast nervozno i povukao Artura za rukav.
"Hajde, Slartibartfaste", rekao je Ford nervozno i povukao starca za rukav. Ureaj za
teleportiranje nalazio se kod Slartibartfasta.
urka se njihala, lelujala i terala sve prisutne da se teturaju, izuzev Tora i Artura; ovaj je
drhtei zurio u crne oi Boga Groma.
Lagano, neverovatno, Artur je podigao svoje siune pesnice.
"Hoe da proba ovo?" upitao je.
"Molim?" zaurlao je Tor.
"Rekoh", ponovio je Artur i nije mogao da sprei podrhtavanje glasa, "hoe li da proba
ovo?" Smeno je zamahnuo pesnicama.
Tor ga je gledao u neverici. Onda iz njegove nozdrve izbi maleni plamen dima. U njemu se
nazirao i maleni plamen.
Dograbio je pojas.
Isprsio se kako bi sasvim jasno pokazao da mu grudi predstavljaju gromadu uz koju sme da
pone uspon samo ukoliko ima grupu odlinih himalajskih vodia.
Odvojio je drku ekia sa pojasa. Podigao ju je i otkrio masivnu gvozdenu glavu. Time je
otklonio moguu zabludu da sa sobom nosi telegrafski stub.
"Hou li", rekao je uz siktanje poput reke koja protie oko turbina, "da probam to?"
"Da", rekao je Artur, iji je glas iznenada postao neobino jak i ratoboran. Ponovo je
izmahnuo pesnicama, ovog puta kao da misli ozbiljno.
"Izii malo napolje ako sme", zauralo je na Tora.
"Dobro!" zatutnjao je Tor poput razjarenog bika (ili, zapravo, poput razjarenog Boga Groma,
to je mnogo upeatljivije) i uinio to.
"Odlino", rekao je Artur, "dakle, njega smo se otarasili. Slarti, vadi nas odavde."
23.
"Dobro", dernjao se Ford na Artura, "neka sam ja i kukavica, stvar je u tome to sam jo
iv." Ponovo su se nalazili na svemirskom brodu 'Bistromat'. Isto kao i Slartibartfast. Isto kao i
Trilijan. Slaganje i razumevanje nisu bili sa njima.
"Pa i ja sam iv, zar ne?" preao je u protivnapad Artur, smrknut od pustolovine i gneva.
Obrve su mu skakale gore-dole kao da ele da nokautiraju jedna drugu.
"Zamalo da ne bude, do avola", prasnuo je Ford.
Artur se otro okrenuo Slartibartfastu, koji je sedeo na pilotskom seditu i zamiljeno gledao
u dno boce koja mu je govorila neto to oigledno nije mogao sasvim da razume. Obratio se
njemu.
"Misli li ti da on razume makar i jednu re od onoga to sam kazao?" upitao je, tresui se
od uzbuenja.
"Ne znam", odvratio je Slartibartfast, pomalo odsutno. "Nisam siguran", dodao je i vrlo
kratko ga pogledao, "da i ja razumem." Vratio je pogled na svoj instrument sa obnovljenom
energijom i zbunjenou. "Morae ponovo da nam objasni ta si hteo", rekao je.
"Pa..."
"Ali kasnije. Pripremaju se uasne stvari."
Kucnuo je po pseudostaklu boce.
"Doiveli smo patetian neuspeh na urki, bojim se", rekao je, "i sada nam je jedina nada da
spreimo robote da upotrebe Klju u Bravi. Kako emo to uiniti, pojma nemam", promrmljao
je, "ali pretpostavljam da treba da odemo tamo. Ne mogu rei da mi se ta zamisao dopada.
Verovatno emo na kraju izginuti."
"Odlino, a gde je Trilijan?" upitao je Artur, iznenada pun lane bezbrinosti. Bio je ljut
zbog toga to ga je Ford optuio da je traio vreme na itavu tu petljavinu sa Bogom Groma
kada su mogli bre pobei. Arturovo lino miljenje, koje je izloio, pa ma ta drugi mislili o
njemu, bilo je da se pokazao izuzetno hrabar i koristan.
Izgleda da je preovladavalo miljenje da njegovo gledite ne vredi ni po lule duvana. Ali
najvie ga je bolelo to to Trilijan, izgleda, nije reagovala ni na ovaj ni na onaj nain, a i negde
je, zapravo, odlutala.
"A gde je moj ips?" upitao je Ford.
"I jedno i drugo", rekao je Slartibartfast, uopte ne podigavi pogled, nalaze se u sobi
informacionih opsena. ini mi se da tvoja mlada dama pokuava da razume neke probleme
galaktike istorije. Verovatno joj ips pomae u tome."
24.
Greka je misliti da se bilo kakav vei problem moe reiti pomou krompira.
Na primer, bila jednom bolesno agresivna rasa zvana Silastini Zloklopnici Striteraksa. Bilo
je to samo ime njihove rase. Naziv njihove vojske bio je neto stvarno uasno. Na sreu, iveli
su jo ranije u galaktikoj istoriji u odnosu na sve sa ime smo se do sada sretali - pre dvadeset
milijardi godina - kada je Galaksija jo bila mlada i svea, a svaka zamisao za koju se vredelo
boriti nova.
A Silastini Zloklopnici Striteraksa bili su dobri u borbi, a poto su bili dobri, esto su se
bavili njome. Borili su se protiv neprijatelja (odnosno, protiv svih), kao i jedni protiv drugih.
Planeta im je bila potpuno opustoena. Povrina joj je bila prekrivena naputenim gradovima
koji su bili okrueni ratnim mainama, koje su opet bile okruene dubokim bunkerima u kojima
su Silastini Zloklopnici iveli i borili se jedni protiv drugih.
Najbolji nain zapodevanja kavge sa Silastinim Zloklopnikom Striteraksa bio je roditi se.
To nisu voleli, ljutilo ih je. A kada se Zloklopnik naljuti, onda neko strada. ovek bi mogao
pomisliti da je takav nain ivota bio iscrpljujui, ali oni su imali strano mnogo energije.
Najbolji postupak sa jednim Silastinim Zloklopnikom jeste zatvoriti ga samog u sobu, jer e
ranije ili kasnije poeti silovito da napada samog sebe.
Konano su shvatili da e neto morati da uine da bi to promenili i doneli su zakon da
svako ko nosi oruje kao deo svog normalnog silastikog posla (policajci, straari, uitelji u
osnovnim kolama) mora svakog dana da provede najmanje etrdeset pet minuta u udaranju
daka krompira da bi se otarasio vika agresivnosti.
Izvesno vreme ovo je dobro dejstvovalo, sve dok neko nije pomislio kako bi bilo mnogo
delotvornije i mnogo manje zamorno kada bi umesto toga pucali u krompire.
Ovo je dovelo do obnovljenog oduevljenja za pucanje u najraznovrsnije stvari i svi su se
veoma uzbudili na nagovetaj njihovog prvog veeg rata u poslednjih nekoliko nedelja.
Drugo dostignue Silastinih Zloklopnika Striteraksa ogledalo se u tome to su postali
poznati kao prva rasa kojoj je polo za rukom da okira kompjuter.
Bio je to dinovski kompjuter koji je lebdeo u svemiru i nazivao se Haktor i do dana
dananjeg ostao je upamen kao jedan od najmonijih koji su ikada sagraeni. Bio je prvi koji
je napravljen po ugledu na prirodni mozak i svaka elijska jedinica nosila je u sebi celinu, to je
omoguavalo kompjuteru da misli mnogo prilagodljivije i matovitije, odnosno da bude okiran.
Silastini Zloklopnici Striteraksa upravo su vodili jedan od svojih redovnih ratova protiv
Protrudnih Garboraca Stuga i on im nije prijao kao obino, jer je zahtevao strano mnogo
jurcanja po Radijacionim movarama Cvilzende i preko Vatrenih planina Frazfrage, a ni na
jednom od tih terena nisu se ba oseali kao kod svoje kue.
I zbog toga, kada su u borbu stupili i Udavni Bodeljivci Dadizikstaka i prisilili ih da se
bore na novom frontu, po Gama peinama Kafraksa i kroz ledene oluje Varlengutena, shvatili
su da im je dosta toga i naredili Haktaru da im naini konano oruje.
"ta vam znai konano", pitao je Haktar.
Na to su Silastini Zloklopnici Striteraksa kazali: "Proitaj u prokletom reniku", i ponovo
navalili u bitku.
I tako je Haktar nainio konano oruje. Bila je to vrlo, vrlo mala bomba koja je naprosto
predstavljala razvodnu kutiju u hipersvemiru; kada bi se aktivirala, ona bi povezala srca svakog
veeg sunca sa srcem svakog drugog veeg sunca u istom trenutku i na taj nain pretvorila
itavu Vaseljenu u jednu divovsku hipersvemirsku supernovu.
Kada su Silastiki Zloklopnici pokuali da je upotrebe da bi podigli u vazduh jedno od
skladita municije Udavnih Bodeljivaca u jednoj od Gama peina, izuzetno su se naljutili zbog
toga to nije dejstvovala, pa su to i rekli.
Haktara je okirala itava ta zamisao.
Pokuao je da im objasni da je razmiljao o itavoj toj petljavini sa konanim orujem i
zakljuio da ne postoji nijedna predvidljiva posledica neaktiviranja bombe koja bi bila gora od
poznate posledice njenog aktiviranja, te je zbog toga on sebi dao toliko slobode da uvede
malenu izmenu u konstrukciju bombe i nadao se da e svi kojih se to tie, poto trezveno
razmisle, osetiti da...
Stilastini Zloklopnici nisu se sloili i razneli su kompjuter u prah i pepeo.
Kasnije su bolje razmislili i unitili i neispravnu bombu.
A onda, poto su zastali samo da bi ubili boga u Protrudnim Garborcima Stuga i Udavnim
Bodeljivcima Dadazikstaka, uspeli su da pronau potpuno novi nain unitenja samih sebe,
to je predstavljalo prilino olakanje svima u Galaksiji, a naroito Garborcima, Bodeljivcima
i krompirima.
Trilijan je posmatrala sve to, kao i priu o Krikitu. Zatim je zamiljeno izila iz sobe
informacionih opsena, ba u pravom trenutku da otkrije da su stigli prekasno.
25.
Ve u trenutku kada je meuzvezdani brod 'Bistromat' zatreperio i pojavio se u stvarnosti na
vrhu malenog obronka milju irokog asteroida koji se kretao usamljenom i venom orbitom
unutar zatvorenog zvezdanog sistema Krikit, njegovoj posadi bilo je jasno da su doli u
trenutku koji im je omoguavao samo da budu svedoci nezaustavljivog istorijskog dogaaja.
Nisu shvatili da e, zapravo, videti dva.
Stajali su hladni, usamljeni i bespomoni na rubu obronka i posmatrali delatnost ispod sebe.
Koplja svetlosti nicala su, tvorei zlokobne lukove spram praznine, iz jedne take svega
stotinak jardi nie i pravo ispred njih.
Zurili su u uasni dogaaj.
Produetak brodskog polja omoguavao im je da stoje tamo gde su bili na taj nain to su
ponovo koristili tenju uma da bude prevaren: opasnost padanja sa siune mase asteroida ili
nemogunost disanja jednostavno su postali Tu problem.
Beli krikitski ratni brod bio je parkiran izmeu iskrzanih i sivih odlomaka stenja asteroida,
naizmenino usplamteo od snopova svetlosti ili nevidljiv u senci. Crne senke koje je bacalo
surovo stenje plesale su zajedno u nekakvoj divljoj koreografiji dok su svetlosti reflektora
klizile preko njega.
Jedanaest robota nosili su, u koloni, Klju Vikita do sredita kruga obeleenog uznjihanim
svetlostima.
Klju Vikita ponovo je napravljen. Njegovi sastavni delovi blistali su i svetlucali se: elini
stub (ili Marvinova noga) snage i moi, Zlatna spona (srce pogona beskonane neverovatnoe)
napretka, Plastini stub (agrabutonsko ezlo pravde) nauke i razuma, Srebrna spona (trofejna
nagrada za najbezrazloniju upotrebu rei 'tucanje' u ozbiljnom scenariju) i sada ponovo
stvoreni Drveni stub (ili Pepeo spaljenog stampa koji je oznaavao smrt engleskog kriketa)
prirode i duhovnosti.
"Pretpostavljam da u ovom trenutku nita ne moemo da uinimo?" pitao je Artur
uznemireno.
"Ne", uzdahnuo je Slartibartfast.
Izraz razoaranja koji je preao Arturovim licem bio je u potpunosti pogrean, ali, poto je
stajao zaklonjen u senci, dopustio mu je da pree u izraz olakanja.
"teta", rekao je.
"Nemamo nikakvog oruja", kazao je Slartibartfast. "Ba glupo."
"Prokletstvo", rekao je Artur vrlo tihim glasom.
Ford nije rekao nita.
Ni Trilijan nije rekla nita, ali je to uinila na neobino zamiljen i odsutan nain. Zurila je u
prazninu svemira iza asteroida.
Asteroid je kruio oko Oblaka Praine koji je okruivao omota od Spo-vremena to je
zatvarao svet na kome je iveo narod Krikita - Gospodari Krikita i njihovi ubilaki roboti.
Bespomona grupa nije imala naina da sazna jesu li krikitski roboti svesni njihovog
prisustva ili ne. Samo su mogli da pretpostave da jesu, ali sva je prilika da su roboti smatrali,
sasvim ispravno u ovakvim okolnostima, da nemaju ega da se plae. Trebalo je da obave
istorijski zadatak i mogli su da gledaju publiku sa prezirom.
"Oseanje strane nemoi, zar ne?" upitao je Artur, ali ostali nisu obraali panju na njega.
U sreditu osvetljenog prostora kome su se roboti pribliavali u tlu se otvorila etvrtasta
pukotina. Pukotina je postajala sve odreenija i odreenija i uskoro je postalo jasno da se blok
tla, kvadrat od oko est stopa, polako podie uvis.
U istom asu postali su svesni jo nekakvog pokreta, ali taj je bio gotovo ispod praga
opaanja i tren ili dva nije im bilo jasno ta se, zapravo, kree.
Onda im je postalo jasno.
Asteroid se kretao. Kretao se prema oblaku Praine kao da se tamo nalazio nekakav nebeski
peca sa udicom, koji ih je neodoljivo vukao prema sebi.
Upravo su se pripremali da obave u stvarnom ivotu putovanje kroz Oblak kakvo su obavili
u sobi informacionih opsena. Stajali su u ledenoj tiini. Trilijan se namrtila.
Kao da je proao itav vek. inilo se da dogaaji protiu vrtoglavom sporou kada je
prednji kraj asteroida lagano zaronio u mutnu i meku spoljanju granicu oblaka.
I uskoro ih je progutala tanuna i razigrana tama. Prolazili su kroz nju, sve dublje i dublje,
nejasno svesni neodreenih oblija i kovitlaca koji su u tami bili sasvim nerazaznatljivi, izuzev
krajikom oka.
Praina je zamutila snopove blistave svetlosti. Snopovi blistave svetlosti treptali su na
milijardama estica praine.
Trilijan ponovo osmotri preeni put iz okvira sopstvenih, namrgoenih misli.
A onda su proli. Nisu bili sigurni da li im je za to bio potreban minut ili pola sata, ali su
proli i suoili se sa novom prazninom, kao da je ispred njih svemir bio izbrisan.
Tada stvari poee bre da se dogaaju.
Izgledalo je kao da je zaslepljujui snop svetlosti gotovo eksplodirao iz bloka koji se
uzdigao na tri stope iznad tla, a iz njega se uzdigao manji, plastini blok, ustreptao od
razigranih svetlosti u unutranjosti.
U blok su bile urezane duboke brazde, tri uspravne i dve opruene, oigledno tako
postavljene da mogu da prime Klju.
Roboti prioe Bravi, ubacie Klju na mesto i koraknue nazad. Blok se okrenuo oko sebe,
a svemir namah poe da se menja.
Dok se svemir vraao u normalno stanje, kao da je bolno uvrtao oi posmatraa u onim
dupljama. Zatekoe sebe kako zaslepljeno zure u otkriveno sunce koje je stajalo pred njima
tamo gde je pre svega nekoliko sekundi naizgled bio samo prazan prostor. Bila je potrebna
sekunda ili dve da dovoljno dobro shvate ta se dogodilo pre no to su akama zaklonili
prestravljene i zaslepljene oi. U toku tih sekundu ili dve postali su svesni siune mrlje koja se
kretala preko sunevog oka.
Zateturae se unazad, a u uima zaue tanuni i neoekivani napev robota koji su u jedan
glas uzvikivali:
"Krikit! Krikit! Krikit! Krikit!"
Zvuk ih je naterao da se stresu. Bio je otar, hladan, prazan, zvuao je teskobno mehaniki.
Osim toga, bio je trijumfalan.
Bili su toliko zaprepaeni ovim okovima kojima su bila podvrgnuta njihova ula, da su
gotovo propustili drugi istorijski dogaaj.
Zaphod Biblbroks, jedini ovek u istoriji koji je preiveo neposredan napad krikitskih
Valjda za to marimo?"
"Ne dovoljno da bismo dopustili da poginemo zbog toga", rekao je Ford. Nasmeio se
nekakvim upljim osmehom i pokazao ga svima u odaji koje je zanimalo da ga vide.
Slartibartfast je ovakav sled razmiljanja smatrao izuzetno neispravnim i borio se protiv
njega. Okrenuo se ponovo Zaphodu, koji je stezao zube i preznojavao se od bola.
"Ti svakako ima ideju", rekao je, "zbog ega su ti potedeli ivot. To deluje vrlo udno i
neuobiajeno."
"Mislim da za to nisu ni znali", slegao je Zaphod ramenima. "Rekao sam ti. Pogodili su me
najslabijim snopom, samo da me onesveste, kopa? Uneli su me u brod, gurnuli u jedan ugao i
zaboravili na mene. Kao da su se stideli to sam tamo. Ukoliko bih ita kazao, ponovo bi me
onesvestili. Vodili smo sjajne razgovore. 'Hej... uh!' 'ao... uh!' 'Pitam se... uh!' To me je satima
zabavljalo, zna." Ponovo se izvio od bola.
Igrao se sa neim to je drao meu prstima. Podigao je to. Bila je to zlatna spona - 'Zlatno
srce', srce pogona beskonane neverovatnoe. Samo su ono i Drveni stub preiveli neoteeni
unitenje Brave.
"ujem da tvoj brod fino fura", rekao je, "pa kad bi hteo da me odbaci do mojega pre nego
to poete..."
"Zar nam nee pomoi?" upitao je Slartibartfast.
"Nama?" upitao je Ford otro. "Ko smo to 'mi'?"
"Voleo bih da ostanem i da vam pomognem da spasavate Galaksiju", bio je uporan Zaphod i
podigao se na laktove, "ali imam majku i oca svih glavobolja i oseam da je na putu mnogo
mladih glavoboljica. Ali kada joj sledei put bude ustrebalo spasavanje, va sam ovek. Hej,
Trilijan, mala?"
ustro se osvrnula.
"Da?"
"Hoe da poe? 'Zlatno srce'? Uzbuenje, pustolovine i stvarno lude stvari?"
"Idem na Krikit", kazala je.
27.
Bilo je to isto brdo, a ipak nije bilo isto.
Ovoga puta nije posredi bila informaciona opsena. Ovo je bio pravi Krikit i oni su stajali na
njegovoj povrini. U njihovoj blizini, iza drvea, nalazio se udnovati italijanski restoran koji je
doneo njih, njihova stvarna tela, u ovaj stvarni, sadanji svet Krikita.
Bujna trava pod njihovim nogama bila je stvarna, ba kao i bogata crnica. I opojni mirisi
drvea bili su stvarni. No je bila prava.
Krikit.
Verovatno najopasnije mesto u Galaksiji za svakoga ko nije Krikianin. Mesto koje nije
moglo da podnese postojanje bilo koga drugog mesta, iji su prijatni, zabavni, pametni
stanovnici urlali od straha, divljatva i ubilake mrnje kada bi se susreli sa bilo kime ko nije
pripadao njima.
Artur uzdrhta.
Slartibartfast uzdrhta.
Ford, to je bilo iznenaujue, uzdrhta.
Nije bilo iznenaujue to je uzdrhtao, bilo je iznenaujue to se uopte naao na tom
mestu. Ali kada su vratili Zaphoda na brod, Ford se neoekivano osetio postieno zbog bega.
'Ne valja', pomislio je, 'ne valja, ne valja, ne valja.' vrsto je stegao jedan od zgrom-i-puc
izletevi mu iz ruku.
Doao je trenutak najistijeg straha, sleena sekunda pre nego to je ikome palo na pamet da
ponovo zapuca.
Posle te sekunde i dalje niko nije pucao.
Bili su opkoljeni bledim Krikianima i okupani nemirnom svetlou.
Zarobljenici su zurili u svoje zarobljivae, zarobljivai su zurili u svoje zarobljenike.
"Zdravo", rekao je jadan od zarobljivaa, "izvinite, ali da li ste vi... tuinci?"
28.
U meuvremenu, na vie miliona milja odatle nego to um moe da valjano pojmi, Zaphod
Biblbroks se dosaivao.
Popravio je svoj brod - to jest, napetom panjom je posmatrao servisnog robota dok ga je
popravljao umesto njega. Bio je to, ponovo, jedan od najmonijih i najneobinijih brodova koji
postoje. Zaphod je opet mogao da ide gde god zaeli, da radi ta god hoe. Zezao se sa nekom
knjigom, a onda ju je zavitlao od sebe. Ve ju je ranije proitao.
Priao je komunikacionoj konzoli i ukljuio kanal za sluaj opasnosti koji je radio na svim
uestalostima.
"Hoe li neko pie?" upitao je.
"Je li to neko u opasnosti, drugar?" zapuckao je glas sa pola puta prema suprotnom kraju
Galaksije.
"Da nema sluajno mikser?" upitao je Zaphod.
"Ej, odetaj malo do neke komete."
"U redu, u redu", rekao je Zaphod i ponovo iskljuio kanal. Uzdahnuo je i seo. Onda je opet
ustao i odetao do kompjuterskog ekrana. Pritisnuo je nekoliko prekidaa. Takice poee da
jure preko ekrana i prodiru jedna drugu.
"Bam!" rekao je Zaphod, "fijuuuuuu! Pam pam pam!"
"Ej, ao", rekao je veselo kompjuter posle jednog minuta. "Osvojio si tri poena. Prethodni
najbolji rezultat je sedam miliona pet stotina devedeset sedam hiljada dve stotine i..."
"U redu, u redu", rekao je Zaphod i ponovo iskljuio ekran.
Opet je seo. Igrao se olovkom. Ali i to je polako poelo da gubi na privlanosti.
"U redu, u redu", rekao je i ubacio svoj rezultat, zajedno sa prethodnim najboljim
rezultatom, u kompjuter.
Brod mu je onda suknuo, a od Vaseljene je ostala samo mrlja.
29.
"Kaite nam", rekao je mravi, beli Krikianin koji se izdvojio od ostalih i nesigurno stajao
u krugu svetlosti, drei oruje u akama kao da ga uva za nekoga ko je negde zbrisao, ali e
se vratiti za trenutak, "znate li ita o neemu to se naziva ravnotea prirode?"
Nije dobio odgovor od svojih zarobljenika, ili bar nita razumljivije od nekoliko zbunjeno
promrmljanih glasova. Svetlosti nastavie da pleu po njima. Visoko na nebu iznad njihovih
glava tamna uurbanost nastavljala se u Robotskim Zonama.
"Re je o tome", produio je Krikianin nespokojno, "da smo neto nauli o toj stvari,
verovatno nita vano. Pa, onda je moda najbolje da vas ubijemo."
Spustio je pogled na oruje kao da pokuava da otkrije gde treba da pritisne.
"Odnosno", rekao je i podigao pogled, "ukoliko ne biste voleli da popriamo o neemu?"
Lagana, nespretna zbunjenost poela je da se uvlai u tela Slartibartfasta, Forda i Artura.
Ubrzo e im stii do mozgova, koji su trenutno bili zauzeti podizanjem i sputanjem njihovih
vilica. Trilijan je tresla glavom kao da pokuava da sklopi mozaik-zagonetku tresenjem kutije.
"Znate, brinemo se", rekao je drugi ovek iz gomile, "zbog tog plana o sveoptem
unitenju."
"Da", dodao je trei, "i zbog ravnotee prirode. ini nam se da e se ravnotea nekako
poremetiti ukoliko sve ostalo u Vaseljeni bude uniteno. Znate, nas ekologija strano zanima",
dodao je. Glas mu se nesreno utia.
"I sport", rekao je drugi glasno. To je izazvalo veselo odobravanje ostalih.
"Da", sloio se prvi, "i sport..." Nespokojno je pogledao svoje drugove i zamiljeno se
poekao po obrazu. Kao da se borio sa nekom dubokom unutranjom zbunjenou, kao da je
ono to je eleo da kae i ono to je mislio predstavljalo dve potpuno razliite stvari, izmeu
kojih nije mogao da razabere nikakvu moguu vezu.
"Vidite", promrmljao je, "neki meu nama..." Obazro se kao da trai podrku. Drugi poee
da ga ohrabruju. "Neki mau nama", produio je, "strano bi voleli da uspostave sportske veze
sa ostatkom Galaksije, i iako se slaem da ne treba meati sport i politiku, ini mi se da, ukoliko
elimo sportske veze sa ostatkom Galaksije, verovatno bi bilo greka unititi je. Zapravo, i celu
ostalu Vaseljenu..." Glas mu se ponovo utiao. "A izgleda da je to trenutno preovlaujua
zamisao..."
"...", kazao je Slartibartfast, "t..."
"Tttt...?" upitao je Artur.
"Dr..." zaustio je Ford Prefekt.
"U redu", rekla je Trilijan, "hajde da porazgovaramo malo o tome." Krenula je napred i
uzela zbunjenog Krikianina za ruku. Izgledao je kao da ima oko dvadeset pet godina, to je
znailo, zbog neobinih petljavina sa vremenom koje su se deavale u toj oblasti, da je imao
svega dvadesetak godina kada su se zavrili krikitski ratovi, pre deset milijardi godina.
Trilijan ga je povela na kratku etnju kroz snopove lampi pre nego to je rekla ita vie.
Nesigurno se povodio za njom. Svetlosti svetiljki koje su ih okruivale kao da su se povlaile
pred tom udnom, tihom devojkom koja je, izgleda, jedina u itavoj ovoj Vaseljeni mrane
zbrke znala ta radi.
Okrenula se da bi ga pogledala u lice i lagano ga uzela za obe ruke. Bio je slika i prilika
zbunjene utuenosti.
"Reci mi", kazala mu je.
Jedan trenutak nije nita govorio, dok mu je pogled skakao sa jednog njenog oka na drugo.
"Tre..." rekao je, "trebalo bi da ostanemo sami... ini mi se." Iskrivio je lice i onda oborio
glavu, a pritom ju je tako vrteo kao da eli da istrese novi iz kasice. Ponovo je podigao
pogled. "Zna, mi imamo tu bombu", rekao je, "vrlo je mala."
"Znam", rekla je.
Pogledao ju je uskolutanim oima, kao da je iznenada poela da govori o gajenju repice.
"asna re", kazao je, "veoma je, veoma mala."
"Znam", rekla je ponovo.
"Ali oni kau", odvratio je njegov glas, "kau da moe da uniti sve to postoji. I da mi treba
to da uinimo, razume. Hoemo li zahvaljujui tome ostati sami? Ne znam. Ali izgleda da nam
je to naum", rekao je i ponovo oborio glavu.
"ta god to znailo", dopro je iz gomile uplji glas.
Trilijan je lagano zagrlila jadnog, zbunjenog, mladog Krikianina i prislonila mu uzdrhtalu
glavu uz svoje rame, potapavi je pri tom.
"Sve je u redu", rekla je tiho, ali oigledno dovoljno glasno da bi je svi uli, "ne morate to da
uinite."
Zaljuljala ga je.
"Ne morate to da uinite", ponovila je.
Pustila ga je i udaljila se.
"elim da uinite neto za mene", rekla je i neoekivano se nasmejala.
"Hou..." rekla je i ponovo se nasmejala. Stavila je potom ruku preko usana i dodala,
iznenada opet ozbiljna: "Hou da me odvedete svom voi", i pokazala prema Ratnim Zonama
na nebu. inilo se da je nekako znala da se njihov voa nalazi tamo.
Njen smeh kao da je izazvao nekakvo pranjenje u atmosferi. Negde iz pozadine gomile
jedan usamljeni glas poeo je da peva melodiju koja bi Polu Makartniju, da ju je napisao,
omoguila da kupi itav svet.
30.
Zaphod Biblbroks hrabro je puzao kroz tunel kako to ve i treba da radi vraki momak poput
njega. Bio je vrlo zbunjen, ali je i dalje uporno puzao zato to je bio tako hrabar.
Bio je zbunjen neim to je upravo video, ali ni upola koliko e biti zbunjen kada bude neto
uo, te bi zbog toga u ovoj taki bilo najbolje razjasniti gde se tano nalazio.
Bio je u Robotskoj Ratnoj Zoni, mnogo milja iznad povrine planete Krikit.
Tu je atmosfera bila srazmerno retka i srazmerno nezatiena od zraenja i uopte od svega
onoga to je svemir mogao da zavitla u tom pravcu.
Parkirao je meuzvezdani brod 'Zlatno srce' izmeu gusto natrpanih i prigueno osvetljenih
telesina ratnih maina, koje su prekrivale nebo ovde iznad Krikita i uao u ono to mu se inilo
najveom i najvanijom nebeskom zgradom, naoruan niim vie do zgrom-i-puc pitoljem i
lekom protiv glavobolje.
Obreo se u dugakom, prostranom i slabo osvetljenom hodniku u kome je mogao da se
skriva dok ne bude reio ta da uini sledee. Krio se zbog toga to su svakog asa hodnikom
prolazili krikitski roboti, a iako je do sada vodio meu njima ivot u svojstvu svojevrsnog
kunog ljubimca, ipak je to bio izuzetno bolan ivot, a on nije imao nameru da izaziva ono to
je samo napola zvao svojom dobrom sreom.
U jednom trenutku uleteo je u prostoriju koja je izlazila na hodnik i otkrio je da je ogromna
i, takoe, slabo osvetljena. U stvari, predstavljala je muzej sa samo jednim eksponatom olupinom kosmike letelice. Bila je uasno izgorela i oteena, a sada kada je uspeo da ulovi
neto galaktike istorije koju je propustio usled svojih bezuspenih pokuaja da ima seksualne
odnose sa devojicom iz kiberodeljka do njegovog u koli, mogao je inteligentno da pretpostavi
kako je tu posredi onaj oteeni svemirski brod koji je pre toliko milijardi godina dolutao iz
Oblaka Praine i zapoeo celu stvar.
Ali, to predstavlja mesto na kome je postao zbunjen, otkrio je da neto nije sasvim u redu sa
njime.
Bio je zaista oteen. Bio je zaista spren, ali kratak pregled iskusnim okom otkrio mu je da
nije re o pravom svemirskom brodu. Stvar je izgledala kao da je posredi maketa u prirodnoj
veliini - neka vrsta trodimenzionog tehnikog crtea. Drugim reima, bila je to izuzetno
korisna stvar za onoga ko se iznenada odlui da gradi svemirski brod, a ne zna kako. Ali nikada
nije mogla sama da poleti.
Jo je lupao glavu oko toga - zapravo, tek je poeo da lupa glavu kada je postao svestan da
su se na naspramnom kraju odaje otvorila vrata i na njima pojavila dva krikitska robota, koja su
31.
U bunaru najdublje tame sedeo je obogaljeni robot. Neko vreme je utao u svojoj metalnoj
tami. Oko njega je bilo hladno i vlano, ali, poto je bio robot, nije trebalo da primeuje takve
stvari. No, izuzetnim naporom volje ipak je uspevao da ih primeti.
Mozak mu je bio povezan sa sredinjim blokom za inteligenciju krikitskog ratnog
kompjutera. To mu se nije dopadalo, ba kao ni sredinjem bloku za inteligenciju krikitskog
ratnog kompjutera.
Krikitski roboti koji su izvukli to patetino metalno stvorenje iz movara Skornelusa Zeta
postupili su tako zato to su gotovo smesta prepoznali njegovu ogromnu inteligenciju, koja im
je mogla biti od koristi.
Nisu raunali na pratee poremeaje linosti, koje hladnoa, tama, vlaga, stenjenost i
usamljenost nisu nimalo umanjivali.
Nije bio srean na tom poslu.
Na koordinaciju vojne strategije itave planete otpadao je samo maleni deo moi njegovog
zastraujueg uma, a ostatak se neverovatno dosaivao. Poto je reio sve vee matematike,
fizike, hemijske, bioloke, socioloke, filozofske, etimoloke, meteoroloke i psiholoke
probleme Vaseljene, izuzev sopstvenog, i to po tri puta, oajno je udeo za neim ime bi se
zaokupio, i zato je poeo da komponuje kratke, mrane pesmice bez ikakve melodije. Poslednja
je predstavljala uspavanku.
Marvin je jednolino pevao.
Sada kad svet u postelju kree
Na mene se tama spustiti nee,
U infracrvenom vidim sve njegovo smee,
O kako mrzim no.
Zastao je naas da bi skupio umetnike i oseajne snage za sledeu strofu.
A sada u san se sputam sve nie,
Elektrine ovce brojim da san mi doklie,
S svojim lepim eljama ne prilazi mi blie,
O kako mrzim no.
"Marvine", prosiktao je glas.
Glava mu se tako tre da je zamalo poupala tananu mreu elektroda koje su ga povezivale
sa sredinjim krikitskim ratnim kompjuterom.
Otvor za nadgledanje se podigao i jedna od dve neuredne glave provirila je kroz njega, dok
je druga uvala strau na taj nain to se izuzetno nervozno osvrtala tamo i ovamo.
"Oh, to si ti", promrmljao je robot, "trebalo je da znam."
"Hej, mali", rekao je zapanjeno Zaphod, "jesi li to ti maloas pevao?"
"Trenutno sam", obznanio je Marvin gorko, "u naroito blistavoj formi."
Zaphod je provukao glavu kroz otvor i obazro se.
"Jesi li sam?" upitao je.
"Da", odvratio je Marvin, "umorno sedim ovde, a bol i ponienost jedini su mi pratioci. I
ogromna inteligencija, razume se. I bezgranina utuenost. ...I..."
"Aha", rekao je Zaphod. "Nego, kakve ti veze ima sa svim ovim?"
"Ovakve", rekao je Marvin i manje oteenom rukom pokazao na elektrode koje su ga
povezivale sa krikitskim kompjuterom.
"Onda, znai", rekao je Zaphod nespretno, "da si mi verovatno dva puta spasao ivot."
pozadinu, a lakat ruke koju je tragino prislonio na elo skrivao je samu Trilijan.
"A onda se", rekla je Trilijan, "taj svemirski brod sruio na vau planetu. To je mnogo
verovatno, je li? Imate li pojma koja je verovatnoa da lutajui svemirski brod sluajno presee
orbitu neke planete?"
"Hej", rekao je Zaphod, "ona zarkeno pojma nema o emu pria. Video sam taj svemirski
brod. Laan je. Bez ale."
"I mislio sam da bi moglo tako da bude", rekao je Marvin iz svog zatvora iza Zaphoda.
"Aha", rekao je Zaphod. "Sada ti je lako da to kae. Ja sam ti upravo ispriao. Svejedno, ne
vidim kakve to veze ima sa bilo ime."
"A naroito", produila je Trilijan, "verovatnoa da presee orbitu jedne odreene planete u
Galaksiji, ili ak u itavoj Vaseljeni. Koliko ja znam, takva verovatnoa je zaprepaujua. Ne
znate ta to znai? Ne znam ni ja, toliko je mala njena vrednost. Posredi, znai, moe da bude
samo nametaljka. Ne bi me zaudilo ni da je taj kosmiki brod laan."
Zaphodu je polo za rukom da ukloni robotovu borbenu palicu. Iza nje, na ekranu su se
ukazale prilike Forda, Artura i Slartibartfasta, koji su izgledali kao da ih je itava stvar zbunila i
zaprepastila.
"Hej, vidi", rekao je Zaphod razdragano, "momci se sjajno snalaze. Tra, ra, ra. Navalite,
momci."
"A ta tek da kaemo", rekla je Trilijan, "za svu tu tehnologiju kojom ste ovladali preko
noi? Veini stvorenja za to su potrebne hiljade godina. Neko vas je kljukao podacima koji su
vam bili potrebni, neko vas je podravao.
Znam, znam", dodala je na neko nevidljivo ometanje, "znam da niste shvatili ta se deava.
O tome i govorim. Nikada niste nita shvatali. Kao ni ovu bombu supernova."
"Otkud ti zna za to?" upitao je nevidljivi glas.
"Naprosto, znam", uzvratila je Trilijan. "Oekujete da vam poverujem da ste dovoljno bistri
da izmislite neto tako savreno, a da pri tom budete glupi i ne shvatite da e sa sobom odneti i
vas? To ne samo da je glupo, to je spektakularna tupoglavost."
"Hej, kakve su to prie o bombi?" upitao je Zaphod uznemireno Marvina.
"Bomba supernova?" upitao je Marvin. "To je vrlo, vrlo mala bomba."
"Da?"
"Koja bi mogla da uniti itavu Vaseljenu u potpunosti", dodao je Marvin. "Odlina ideja,
ako mene pita. Ali nee im uspeti."
"Zbog ega ne bi, kad je ve toliko sjajna?"
"Ona jeste", rekao je, "oni nisu. Stigli su samo da je projektuju pre nego to su zakljuani u
omota. Poslednjih pet godina posvetili su njenoj izgradnji. Misle da su je dobro sklopili, ali
nisu. Glupavi su kao i svi ostali organski oblici ivota. Mrzim ih."
Trilijan je nastavila.
Zaphod je pokuao da odvue krikitskog robota za nogu, ali ovaj se ritnuo i zareao na
njega, a onda briznuo u novi nalet ridanja. Onda se iznenada preturio i nastavio da izraava
oseanja na podu, tamo gde nije bio na smetnji.
Trilijan je stajala na sredini odaje, umorna, ali blistavih oiju.
Poreani pred njom, bledi i naborani, bili su Starci Krikita, nepomini iza svog prostranog,
zakrivljenog komandnog stola; gledali su je sa bespomonim strahom i mrnjom.
Ispred njih, na istom rastojanju od komandnog stola i sredita odaje gde je stajala Trilijan
kao da je na suenju, nalazio se vitki, beli stub visok oko etiri stope. Na njegovom vrhu stajala
je mala, bela lopta od tri, moda etiri ina u preniku.
probijao iz otvorenog ulaza 'Zlatnog srca' u mutnu, zrnastu tamu Oblaka Praine.
Artur pokua da je uzme za ruku kako bi je hrabrio i umirivao, ali mu ona to nije dozvolila.
Preostalo mu je da umesto toga dri svoju avionsku torbu sa limenkom grkog maslinovog ulja,
pekirom, izguvanim razglednicama Santorinija i ostalim stvarima. Hrabrio je i umirivao njih.
Stajali su ni na emu, usred niega.
Bilo je to mrano, pranjavo nita. Svaka estica praine raznesenog kompjutera nejasno je
svetlucala dok se lagano okretala, lelujala i doputala da je sunce dodiruje u tami. Svaka estica
kompjutera, svako zrno praine sadralo je u sebi, slabano i nejasno, lik celine. Kada su
pretvorili kompjuter u prainu, Silastini Zloklopnici Striteraksa nisu ubili kompjuter, samo su
ga osakatili. Slabano i nenametljivo polje dralo je estice blago povezane izmeu sebe.
Artur i Trilijan stajali su, ili, tanije, lebdeli, usred tog bizarnog bia. Nisu imali ta da udiu,
ali to trenutno, izgleda, nije bilo vano. Haktar je odrao obeanje. Bili su bezbedni. Trenutno.
"Nemam ta da vam ponudim u znak gostoljubivosti", rekao je Haktar tiho, "izuzev
svetlosnih varki. Ali mogue je stvoriti udobnost pomou svetlosnih varki, ukoliko je to sve
ime raspolaete."
Njegov glas istopi se u nitavilo, a u tami dugaka, pliana sofa na cvetie poe da stie
magliasti oblik.
Artura je strano pogodilo saznanje da je to bila ista sofa koja se pojavila pred njime na
poljani preistorijske Zemlje. Poelelo je da urla i gnevno skoi na Vaseljenu koja mu je
neprestano inila te ludake, zbunjujue stvari.
Osetio je kako se to oseanje povlai, a potom je seo na sofu - paljivo. I Trilijan je sela.
Bila je stvarna.
To jest, ako i nije bila stvarna, drala ih je na sebi, a poto je to stvar koju bi sofe trebalo da
rade, po bilo kom vaeem merilu, bila je to stvarna sofa.
Glas noen sunevim vetrom ponovo im se obratio, poput uzdaha.
"Nadam se da vam je udobno", rekao je.
Klimnuli su.
"I ja elim da vam estitam na tanosti zakljuivanja."
Artur je brzo istako da on sam nije ba mnogo zakljuio, ve je to uinila Trilijan. Ona ga je,
naprosto, pozvala sa sobom jer su ga zanimali ivot, Vaseljena i sve ostalo.
"To i mene zanima", dahnuo je Haktar.
"Pa", rekao je Artur, "zato ne bismo malo popriali o tome. Uz olju aja."
Pred njim se lagano materijalizovao mali, drveni sto na kome se nalazio srebrni ajnik, bokal
od kineskog porculana pun mleka, porcelanska zdela sa eerom i dve olje od kineskog
porcelana sa tacnama.
Artur se nagao prema njima, ali bila je to samo svetlosna varka. Ponovo se zavalio u sofu,
koja je predstavljala opsenu koju je njegovo telo bilo spremno da prihvati kao udobnu.
"Zbog ega", upitala je Trilijan, "smatra da treba da uniti Vaseljenu?"
Otkrila je da je pomalo teko govoriti u nitavilo, bez iega na ta bi se mogla usredsrediti.
Haktar je to oigledno primetio. Sablasno se zakikotao.
"Ako e to da bude jedan od takvih razgovora", rekao je, "mogli bismo da pripremimo i
odgovarajuu okolinu."
A onda se pred njima materijalizovalo neto novo. Bila je to nejasna, maglovita slika leaja psihijatarskog leaja. Koa kojom je bio postavljen bila je glatka i svetlucava, ali to je ponovo
bila svetlosna varka.
Oko njih, da bi upotpunila utisak, nalazila se magliasta opsena zidova obloenih drvenim
ploama. A potom se na leaju pojavila slika samog Haktara, izgledajui sumanuto vrtoglava.
Leaj je bio normalne veliine za kau jednog psihijatra - dugaak pet ili est stopa.
Kompjuter je bio normalne veliine za jedan crni kompjuterski satelit, nainjen u svemiru i
dugaak oko hiljadu milja.
Opsena da se jedno nalazi povrh drugog izazivala je pomenutu vrtoglavicu.
"Dobro", rekla je Trilijan vrsto. Ustala je sa sofe. Oseala je da se od nje trailo da prihvati
previe opsena.
"Vrlo dobro", kazala je. "Ume li da naini i prave stvari? Mislim, stvarne predmete?"
Ponovo je pre odgovora dolo do pauze, kao da rasuti Haktarov um mora da sabere misli iz
miliona i milona milja irom kojih su bile rasute.
"Ah", uzdahnuo je. "Misli na svemirski brod?"
inilo se da mu misli lutaju oko njih i kroz njih, poput talasa u eteru.
"Da", potvrdio je, "mogu. Ali neophodni su ogroman napor i vreme. Sve to mogu da uinim
u ovom stanju... rasutih estica... vidite, jeste da ohrabrujem i navodim. Ohrabrujem i navodim.
I navodim..."
Haktarov lik na leaju poeo je da se talasa i treperi, kao da mu je teko da se odrava.
Prikupio je snagu.
"Mogu da ohrabrujem i navodim", rekao je, "siune komade svemirskih otpadaka usamljeni, zalutali meteor ovde, par molekula tamo, nekoliko molekula vodonika onamo - da se
pridruuju jedni drugima. Navodim ih da budu zajedno. Mogu ih naterati u eljeni oblik, ali za
to su potrebni mnogi eoni."
"Onda, jesi li ti nainio", ponovo je upitala Trilijan, "model oteenog broda?"
"Ovaj...da", promrljao je Haktar. "Nainio sam... nekoliko stvari. Mogu da ih pokreem. Ja
sam nainio svemirski brod. Tako mi se inilo najbolje."
Neto u tom trenutku nateralo je Artura da podigne putnu torbu sa mesta na sofi gde ju je
ostavio i da je prigrli.
Magle Haktarovog drevnog uma kovitlale su se oko njih poput nemirnih snova.
"Pokajao sam se, razumete", tmurno je promrljao. "Pokajao sam se zbog sabotiranja
sopstvene tvorevine za Silastike Zloklopnike. Nije bilo do mene da donosim takve odluke.
Stvoren sam da bih ispunio nekakvu svrhu i nisam uspeo. Porekao sam sopstveno postojanje."
Haktar je uzdahnuo, a oni su u tiini ekali da nastavi svoju priu.
"Bili ste u pravu", rekao je posle dosta vremena. "Namerno sam uticao na planetu Krikit, sve
dok njeni itelji nisu doli u isto stanje duha kao Silastini Zloklopnici i stali da zahtevaju od
mene da napravim bombu koju nisam nainio prvi put. Omotao sam se oko planete i paljivo je
uvao. Pod uticajem dogaaja koje sam sam stvarao, a i te uticaje sam lino izazvao, nauili su
da mrze poput ludaka. Morao sam da ih nateram da ive na nebu. Na tlu je moj uticaj bio suvie
slab.
Bez mene, razume se, kada su se nali zakljuani u omotau Spo-vremena, njihove
sposobnosti postale su suvie slabe i nisu uspeli da obave posao.
Ah, dobro, ah, dobro," dodao je. "Samo sam pokuavao da ispunim svoju svrhu."
I postepeno, vrlo, vrlo lagano, slike u oblaku poee da blede, da se blago tope.
Onda su iznenada prestale da blede.
"Razume se, posredi je bila osveta", rekao je Haktar, sa novom otrinom u glasu.
"Seate se", nastavio je, "da sam bio pretvoren u prah, a potom ostavljen u tom osakaenom
i polunemonom stanju milijardama godina. Iskreno, mnogo bih vie voleo da umesto toga
zbriem itavu Vaseljenu. I vi biste se tako oseali, verujte mi."
neobaveznosti, udaljio se od viketa. Potrae srednjom brzinom, odluio je, i silovito hitnuti iz
zgloba.
Podigao je pogled prema nebu. Ptice su se premetale po njemu, par belih oblaka klizilo je
preko svoda. Vazduh su parali zvuci sirena policijskih i ambulantnih kola, vritanje i
zapomaganje ljudi, ali se on na neobian nain oseao srean i nedirnut svim tim. Igrae kriket
na Gospodarskom.
Okrenuo se, nekoliko puta oprobao je tle svojim kunim papuama. Ispravio se, bacio loptu
u vazduh i ponovo je uhvatio.
Potrao je.
Dok je trao, iznenada je video da pored viketa stoji udara.
A onda, kada su ga njegove noge koje su trale prinele blie, video je jasnije. Udara koji je
spremno stajao pored viketa nije pripadao engleskom kriket-timu. Nije pripadao ni
australijskom kriket-timu. Bio je to jedan od robota iz krikitskog tima. Bio je to hladni, ukoeni,
smrtonosni, beli robot-ubica koji se verovatno nije vratio na brod sa ostalima.
Svega nekoliko misli sudaralo se po Arturovom umu u tom trenutku, ali on kao da nije
mogao da se zaustavi. Iznenada mu se uini da vreme protie uasno, uasno polako, ali kao da
i dalje nije mogao da se zaustavi.
Dok se kretao kao kroz sirup, lagano je pokrenuo uznemirenu glavu i spustio pogled na ruku
koja je drala malenu, crvenu loptu.
Noge su mu lagano grabile napred, nezaustavljivo, dok je zurio u loptu koju je stiskala
njegova bespomona ruka. Isputala je duboko, crveno svetlucanje i tu i tamo bi blesnula. A
noge su ga i dalje neodoljivo vukle napred.
Gledao je krikitskog robota koji je stajao ispred njega, neumoljiv i usredsreen, spremno
podignute borbene palice. Oi su mu blistale dubokom, hladnom, hipnotikom svetlou i Artur
nije mogao da odvoji oi od njih. Kao da je gledao kroz tunel u njih - inilo se da unaokolo ne
postoji nita drugo.
Neke od misli koje su mu se sudarale po glavi bili su ovakve:
Oseao se kao avolska budala.
Oseao je da je trebalo mnogo paljivije da slua brojne stvari koje je uo, reenice koje su
grabile mimo njegovog uma kao to su njegove noge grabile prema taki na kojoj e,
neizbeno, osloboditi lopticu i baciti je prema krikitskom robotu, koji e je neizbeno udariti.
Seao se kada je Haktar rekao: "Zar nisam uspeo? Neuspeh me vie ne brine."
Seao se Haktarovih rei na samrti: "ta je uinjeno, uinjeno je. Dovrio sam svoj zadatak."
Seao se kako je Haktar rekao da je uspeo da naini 'nekoliko stvari'.
Setio se iznenadnog pokreta unutar putne torbe, koji ga je naterao da je prigrli kada je bio u
Oblaku Praine.
Setio se da se vratio nekoliko dana u prolost da bi se ponovo naao na Gospodarskom.
Takoe se seao da nije bio Bog zna kakav baca.
Osetio je kako mu ruka zamahuje, a u njoj se nalazila vrsto stegnuta loptica za koju je sada
bio siguran da predstavlja bombu supernova, koju je sam Haktar nainio i podmetnuo mu je,
bombu koja e izazvati naglo i prerano okonanje Vaseljene.
Nadao se i molio da ne postoji ivot posle smrti. Onda je shvatio da ulazi u protivreje sa
samim sobom, pa se samo nadao da ne postoji ivot posle smrti.
Bilo bi ga strano, strano sramota da sretne bilo koga.
Nadao se, nadao i nadao da je njegovo bacanje bilo onako loe kakvim se seao, jer inilo se
da trenutno samo to stoji izmeu ovog trenutka i zaborava za itavu Vaseljenu.
Osetio je kako mu noge grabe napred, osetio je kako mu ruka zamahuje, osetio je kako mu
stopala naleu na avionsku torbu koju je glupavo ostavio na tlu pred sobom, osetio je kako pada
preko nje, ali poto mu je um u tom trenutku bio tako uasno pun drugih stvari, potpuno je
zaboravio da pogodi tle, pa nije to ni uinio.
S loptom jo vrsto stegnutoj u ruci vinuo se u vazduh, zacvilevi od iznenaenja.
Vrteo se i kovitlao kroz vazduh, sumanuto vitlao, potpuno izgubivi kontrolu.
Sunovratio se prema tlu, grozniavo briui vazduhom, i istovremeno zavitlao bombu u
daljinu, gde je bila bezopasna.
Sruio se na zaprepaenog robota sa lea. Ovaj je jo drao vienamensku borbenu palicu u
vazduhu, ali je iznenada bio lien svega to je mogao da udari.
U iznenadnom naletu snage, iupao je borbenu palicu iz stiska zapanjenog robota, izveo
vrtoglavi, iskoeni kolut u vazduhu, sjurio se ponovo dole u mahnitom, silovitom poniranju i
jednim suludim udarcem otkinuo robotu glavu sa ramena.
"Ide li sada?" upitao je Ford.
EPILOG: IVOT, VASELJENA I SVE OSTALO
Na kraju su opet putovali.
Bliilo se vreme kada Artur to vie nee raditi.
Rekao je da mu je bistromatiki pogon otkrio da vreme i rastojanje predstavljaju jedno, da
um i Vaseljena predstavlju jedno, da su opaaji i stvarnost jedno i da to neko vie putuje,
utoliko vie ostaje na istom mestu i da ako treba da bira izmeu jednog i drugog, radije e se
skrasiti negde i sloiti sve to mu je u umu, koji je sada predstavljao jedinstvo sa Vaseljenom,
tako da ne bi trebalo da mu bude potrebno mnogo vremena za to, a potom se moe dobro
odmoriti, malo vebati letenje i nauiti da kuva, to je uvek nameravao da uini. Limenka
grkog maslinovog ulja sada je predstavljala jednu od najdraih stvari koju je posedovao i on je
govorio da mu je nain na koji se neoekivano ponovo pojavila u njegovom ivotu pruio
izvestan oseaj jedinstva stvari, koji... koji je inio da se oseti...
Zevnuo je i zaspao.
Izjutra, dok su se pripremali da ga odvedu na neku tihu i idilinu planetu na kojoj nikome
nee smetati kada tako bude govorio, iznenada su uhvatili poziv za pomo koji je emitovao
kompjuter, pa su skrenuli da bi utvrdili o emu je re.
Mali, ali oigledno neoteeni svemirski brod sa Meride kao da je igrao udnovati ples kroz
prazninu. Kratko kompjutersko skeniranje otkrilo im je da je brod u redu, ali da je pilot lud.
"Polulud, polulud", bio je uporan ovek dok su ga, u delirijumu, nosili na brod.
Bio je novinar dnevnog lista 'Dnevne beleke'. Dali su mu sredstvo za umirenje i poslali
Marvina da mu pravi drutvo, sve dok nije obeao da e se urazumiti.
"Prisustvovao sam suenju", rekao je najzad, "na Agrabutonu."
Podigao se na tanke i izmravele laktove; njegove oi divlje su se ogledale unaokolo. Bela
kosa kao da mu je mahala nekome koga je poznavala u susednoj sobi.
"Polako, polako", govorio je Ford. Trilijan je umirujue poloila aku na njegovo rame.
ovek se ponovo spustio na leaj i zagledao se u tavanicu brodske ambulante.
"Sam sluaj", rekao je, "vie nije bitan, ali postojao je jedan svedok... svedok... po imenu...
po imenu Prak. Neobian i teak ovek. Konano su bili prisiljeni da upotrebe drogu da bi ga
naveli da govori istinu, serum istine."
Oi su mu bespomono kolutale u glavi.
"Dali su mu previe", rekao je uz tiho jecanje, "dali su mu previe." Poeo je da plae.
mranom usredsreenou. Ploe za zidove i stolove, prekrivke masivnih stubova, sve je bilo
izrezbareno od najtamnijih i najgrubljih stabala strahotne ume Arglbarda. Masivni sudski
podijum koji je dominirao sreditem odaje bio je olienje udovine tmurnosti. Kada bi sunev
zrak ikada uspeo da se uunja ak dotle u kompleks Palate Pravde Agrabutona, okrenuo bi se i
smesta tiho iunjao odatle.
Najpre su uli Artur i Trilijan, a Ford i Zaphod hrabro su im uvali zaleinu.
Najpre im se sve uinilo tamno i naputeno. Njihovi koraci uplje su odjekivali po dvorani.
To je delovalo neobino. Svi sistemi odbrane bili su jo na svojim mestima oko zgrade i
dejstvovali su, to su proverili. Prema tome, zakljuili su, izgovaranje istine mora da se
nastavljalo.
Ali nije bilo niega.
A potom, kada su im se oi privikle na tamu, primetili su mutno, crveno svetlucanje u uglu,
a iza svetlucanja senku koja se pokretala. Uperili su svetiljke u tom pravcu.
Prak je sedeo na stolu i zamiljeno puio cigaretu.
"ao", rekao je i mlitavo im mahnuo. Njegov glas odjeknulo je preko odaje. Bio je to nizak
ovek, vitak i koat, ravne kose. Sedeo je nagnut napred, i njihao nogama i glavom. Povukao
je dim iz cigarete.
Zurili su u njega.
"ta se deava?" pitala je Trilijan.
"Nita", odvratio je ovek i blago zaljuljao ramenima.
Artur je uperio svetiljku pravo u Prakovo lice.
"Mislili smo", rekao je, "da ti treba da govori istinu, samo istinu i nita drugo nego istinu."
"A, to", rekao je Prak, "aha. I jesam. Ali zavrio sam. Nema je ba toliko koliko ljudi
zamiljaju. Ali poneki delovi su prilino smeni."
Iznenada je prasnuo u oko tri sekunde manijakog smeha, pa se ponovo zaustavio. Onda je
nastavio da sedi, ljuljajui glavu i kolena. Povukao je dim iz cigare uz udnovati poluosmeh.
Ford i Zaphod izioe iz senki.
"Ispriaj nam o tome", rekao je Ford.
"Oh, nieg vie ne mogu da se setim", rekao je Prak. "Pomislio sam da zapiem poneto od
toga, ali prvo nisam mogao da naem olovku, a posle sam se zapitao: emu?"
Nastala je duga tiina, tokom koje im se uinilo da pomalo oseaju drevnost Vaseljene. Prak
je zurio u svetlost.
"Niega?" upitao je Artur najzad. "Ne sea se niega?"
"Ne. Osim to je bilo mnogo dobrih stvari o abama, toga se seam."
Iznenada je ponovo navalio da se grohotom smeje i da tope nogama po podu.
"Jednostavno da ne poverujete neke stvari o abama", zadihano je rekao. "Hajde da iziemo
i naemo neku abu. ovee, ala u ih od sada gledati u novoj svetlosti!" Poskoio je i poeo
da plee udnovatu igru. Onda je zastao i povukao dugaak dim iz cigarete.
"Hajde da naemo abu da mogu da joj se smejem", rekao je kratko. "Uostalom, ko ste vi,
momci?"
"Doli smo da naemo tebe", rekla je Trilijan, namerno doputajui razoaranju da joj se
pokae u glasu. "Ja se zovem Trilijan."
Prak klimnu glavom.
"Ford Prefekt", rekao je Ford Prefekt i slegao ramenima.
Prak je klimnuo.
"A ja", rekao je Zaphod, koji je zakljuio da je tiina postala ponovo dovoljno duboka da mu
"Nije ostavila na mene naroit utisak kada sam je prvi put uo", rekao je, "ali kad sad
pomislim kako je Kneev razlog ostavio veliki utisak na mene i kako ga se ubrzo vie uopte
nisam mogao prisetiti, pomiljam kako je moda ona mnogo korisnija. Hoete li da ujete kako
je glasila? Hoete li?"
Nemo su klimnuli.
"Bio sam ubeen da hoete. Ukoliko vas zanima, predlaem vam da poete i da je sami
naete. Napisana je trideset stopa visokim, vatrenim slovima na vrhu planine Kventalus
Kvazgar u zemlji Servobupstra na planeti Preliumtarn, treem svetu sunca Zars u galaktikom
sektoru QQ7 Aktiv J Gama. uva je lajestini Vantrael od Loba.
Duga tiina usledila je posle ove izjave, a onda ju je konano prekinuo Artur.
"Izvini, gde?" upitao je.
"Napisana je", ponovio je Prak, "trideset stopa visokim vatrenim slovima na vrhu planine
Kventulus Kvazgar u zemlji Servobupstra na planeti Preliumtarn..."
"Izvini", rekao je Artur ponovo, "na kojoj planini?"
"Planini Kventulus Kvazgar u zemlji Servobupstra na planeti..."
"Kojoj zemlji? Nisam dobro razumeo."
"Servobupstra, na planeti..."
"Servob... kako?"
"Oh, za ime Boje", rekao je Prak i razdraeno preminuo.
Sledeih dana Artur je malo razmiljao o toj poruci, ali na kraju je odluio da ne dozvoli da
bude uvuen u sve to i zahtevao je da sledi svoj prvobitni plan i da pronae negde prijatan,
maleni svet na koji bi mogao da se povue i vodi miran, povuen ivot. Poto je spasao
Vaseljenu dva puta u istom danu, pomislio je da od sada moe da prilazi stvarima malo
oputenije.
Odbacili su ga na planetu Krikit, koja je sada ponovo postala prijatan, idilian, pastoralan
svet, iako mu je pevanje ponekad ilo na nerve.
Provodio je mnogo vremena u letenju.
Nauio je da razgovara sa pticama i otkrio je da je njihovo meusobno obraanje
nezamislivo dosadno. Neprekidno se brbljalo o brzinama vetra, rasponima krila, odnosima
teine i sile uzgona, a dobar deo odnosio se i na bobice. Na nesreu, otkrio je da, kada jednom
nauite ptiji jezik, ubrzo shvatate da ga je vazduh sve vreme prepun, tog luckastog ptijeg
eretanja. Od njega se ne moe pobei.
Iz tog razloga Artur se konano ostavio sporta i nauio da ivi na zemlji i da je voli, i pored
luckastog eretanja koje se i odatle ulo isto tako dobro.
Jednog dana etao je poljem i pevuio veselu pesmicu koju je nedavno uo, kada je jedan
srebrni svemirski brod skliznuo sa neba i spustio se pred njim.
Izlaz se otvorio, iz njega su se izvukle stepenice, a niz njih je siao visoki, sivozeleni tuinac
i pribliio mu se.
"Arture Fili..." rekao je, a onda ga je otro pogledao, pa je spustio pogled u svoju belenicu.
Namrtio se. Ponovo ga je pogledao.
"S tobom sam ve zavrio, zar ne?" upitao je.