Prethodno priopenje UDK 17.026.1Hobbes, T.

Primljeno 16. 2. 2011.

Slobodan Sadakov
Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Dr Zorana inia 2, RS21000 Novi Sad
ssadzakov@yahoo.com

Hobbes i problem egoizma

Saetak

U radu se razmatra Hobbesovo shvaanje egoizma, posebno u kontekstu njegove koncepcije individualnosti te koncepcije prirodnog stanja i drave. Hobbesovo uenje sagledano
je kao istinski poetak novovjekovnog razmatranja egoizma i prekid s kransko-srednjovjekovnim nainom ocjenjivanja egoizma koje podrazumijeva striktnu osudu egoistikog
djelanja.
Kljune rijei

egoizam, Thomas Hobbes, individualnost, prirodno stanje, etika, moral

1.
Machiavelli je, kako smatra Leo Strauss, bio taj velianstveni Columbo koji
je otkrio onaj kontinent na kojem je Hobbes mogao podignuti svoju graevinu.1 Nakon znaajne disonantnosti u odnosu na idejne osnove Srednjeg
vijeka stvorene pojavom Lutherovog i Machiavellijevog uenja, u sredite
panje praktike filozofije (naroito etike i politike filozofije) dolazi, na vrlo
eksplicitan nain, atomizirani pojedinac kao fundament drutva.2 Hobbesa,
sasvim opravdano, smatraju prvim filozofom novovjekovlja koji na sustavan
nain izlae novo shvaanje pojedinca i drutvenosti.3 Tradirane srednjovjekovno-kranske postavke su se za ovog autora pokazale u velikoj mjeri irelevantnima, dok je objanjenje ovjekovog samoodranja i tenje ka moi,
kao sredinjih odlika ljudske prirode, postalo njegova istinska znanstvena pre
okupacija. Machperson ukazuje na injenicu da se Hobbes s pravom smatra
najteim engleskim teoretiarom, tekim ne zato to ga je teko razumjeti,
nego zbog injenice to je njegova doktrina otprve tako jasna, obuhvatna i
tako nedopadljiva.4 Njegovi zakljuci o prirodi ovjeka, dodaje Machperson,
nisu laskavi, politika shvaanja ine se neliberalnima, a njegova logika
odrie nam bilo kakav izlaz.5 Takoer, Machperson istie da Hobbesovu
1

Usp. L. Strauss, Prirodno pravo i istorija,

Plato, Beograd 1998., str. 134.

Usp. C. B. Machperson, Politika teorija posjednikog individualizma, Centar drutvenih

djelatnosti Saveza socijalistike omladine Hrvatske, Zagreb 1981., str. 14.

O povijesnoj pozadini Hobbesovog djela u:

P. Manon, Intelektualna istorija liberalizma,
Stubovi kulture, Beograd 2001., str. 37.
3

Usp. R. Rauni, Pretpostavke liberalnog razu

mijevanja ovjeka, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb 2005., str. 199.

Isto.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

64

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

praktiku filozofiju neuobiajena irina i dubina ostavljaju otvorenom za

raznovrsne kritike.6 A kritike su bile brojne, kako one iz sfere teolokih tako
i one iz filozofskih krugova.7 Prvorazredni znaaj Hobbesove praktike filozofije ogleda se u injenici detektiranja bitnih segmenata procesa uklanjanja
feudalno-kranske slike svijeta, to je podrazumijevalo i detektiranje promjene praktiko-moralnih orijentira. Stasavajui na tlu Engleske, najnaprednije
zemlje po pitanju izlaska iz feudalizma, Hobbes govori o tendencijama sve
vidljivijima u njegovo vrijeme, a koje su, kako se kasnije pokazalo, na trijumfalan nain postale realnim stanjem svijeta.8 Hobbes je na odrijeit nain
izrazio rudiment tih procesa te se s pravom moe tvrditi da je prodro blie
prirodi modernog drutva nego bilo koji od njegovih suvremenika i blie nego
mnogi njegovi sljedbenici.9 Njegova je zabluda mnogo manja nego to se
mislilo te ta koncepcija ima mnogo veu vanost za moderno drutvo nego
to se to obino priznaje.10 Na samom poetku Novoga vijeka, Hobbes je
na radikalan nain otvorio pitanja koja su ostala relevantna sve do dananjih
dana.11 U kontekstu razmatranja problema egoizma, djelo ovog filozofa je
vano kao istinski poetak novovjekovne praktiko-filozofske rasprave koji
je presudno utjecao na njen cjelokupan daljnji tijek.12 Hobbesovo shvaanje
egoizma je, s jedne strane, kritizirao veliki broj znaajnih mislitelja, dok je, s
druge strane, imalo i svoje vane sljedbenike.

2.
Kod Hobbesa se moe uoiti tipino novovjekovno uvjerenje, vrlo slino
onome koje je postojalo i kod Luthera, Calvina, Machiavellija i Descartesa.
To je uvjerenje da s njegovim uenjem sve opet poinje, odnosno da je upravo on glasnik neeg novog i velikog. Moe se rei da je u svom uvjerenju,
kao i drugi spomenuti teolozi i filozofi, bio u pravu. Pored toga, Hobbes se
na nain relativno slian navedenim teolozima i filozofima odnosio i prema filozofskoj tradiciji.13 Pokazao je veliku skepsu prema njenim dometima
smatrajui, na tragu Bacona, da se zbog pogrene metode istraivanja njen
najvei dio mora zanemariti kao potpuno nekoristan. Kao i njegovi poznati
prethodnici, Hobbes je bio ponesen osjeanjem o kompletnoj propasti tradicionalne filozofije.14 Izlaz iz takve situacije vidio je u nalaenju pravilne
metode kojom bi se na adekvatniji nain mogla sagledati drutvenost. Njen
uzor Hobbes je traio u matematici, a posebno je u Euklidovim Elementima
vidio pogodan nearistotelovski model za svoja istraivanja.15 On naglaava vanost geometrije i smatra da je sve to pomae ljudskom ivotu njena
zasluga i da upravo geometriji drutvo duguje za sve ono to razlikuje novo
vrijeme od starog barbarstva. Uvaavajui dostignua svojih prethodnika Galileia i Bacona, Hobbes polazi od postavke da su zakoni ljudskog ponaanja
toliko striktni i nuni koliko i prirodne moi koje prisiljavaju kamen da padne
na zemlju. Isticanje vanosti geometrije i fizike ima konkretne posljedice za
Hobbesovo shvaanje praktike sfere i podrazumijeva sutinsko naputanje
stajalita koje teoloke postavke uzima kao temeljno uporite zasnivanja neke
etike pozicije. Rezultat upotrebe pravilne metode sastoji se u tome da se sloena situacija razloi na njene prvobitne, jednostavne elemente, a da se potom
jednostavni elementi, shvaeni u svojoj biti, upotrijebe za pokazivanje kako
bi se ta sloena situacija mogla nanovo rekonstruirati. Ovakvo Hobbesovo
metodsko opredjeljivanje presudno je i za njegovo shvaanje egoizma. Drutvo je sastavljeno od jednostavnih elemenata, ono predstavlja skup atoma
(pojedinaca) od kojih je svaki poseban sustav kojem je cilj samoodranje i
koji je voen vlastitim sebinim svrhama.16 To je poetna toka Hobbesovog

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

65

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

objanjenja na osnovu koje se nastoji utvrditi opseg prava i obveza koje imaju
pojedinci, kao i utvrditi principe konstituiranja drutvenosti.
Koncepcija prirodnog stanja, po kojoj je ovaj autor poznat, predstavlja okos
nicu njegove praktike filozofije.17 Hobbes je smatrao neophodnim razmotriti
predpolitiki i preddrutveni kontekst kako bi se ukazalo na iskon ljudske prirode kao pozadinu same drutvenosti. Taj iskon nalazi u osnovnim impulsima
prirodnosti koji se, prema njegovom miljenju, moraju uvaiti i analizirati
bez lamentiranja. ovjek je u osnovi nedrutveno bie, usmjereno na svoje
odranje.18 Samoodranje predstavlja njegovo najvee dobro, a propast njegovo najvee zlo.19 Smisao Hobbesovog tematiziranja samoodranja ogleda
se u naglaavanju vanosti zadovoljavanja elementarnih ljudskih potreba koje
se odnose na svakodnevnu reprodukciju ivota (zadovoljavanje gladi, ei,
osiguravanje osnovnih ivotnih sredstava itd.). Zadovoljavanje elementarnih
uvjeta egzistencije predstavlja poetnu toku Hobbesove analize pojmova
moi, koristi i interesa, a neodvojivo od toga i pojma sukoba. Upravo to je
ono presudno, te Hobbes kae da bi ljudi sumnjali i u istinitost geometrijskih
aksioma ukoliko bi oni ugroavali njihove interese. ovjek se ne moe osloboditi nunosti zadovoljavanja vlastitih osnovnih potreba i one predstavljaju
permanentni movens cjelokupnog ivota. Ljudi tee, kako Hobbes istie, prije
svega elementarnoj sigurnosti, a ne pravdi ili nekim drugim uzvienim idejama.20 Taj sloj osnovnih ljudskih elja i potreba koje na ultimativan nain
trae da budu zadovoljene predstavlja fundament pojedinanog ivota, odnos
no njegovu sutinu u prirodnom stanju, ali i kasnije u ugovornom stanju.21
To se kod Hobbesa moe tumaiti kao temelj praktikog Ja, odnosno kao
filozofsko-praktiki ekvivalent Descartesovom spoznajno-teorijskom stavu
cogito ergo sum. Individualnost Hobbes razmatra prije svega osvjetljavajui
6

15

Usp. isto.

Usp. isto, str. 131133.

16

Usp. isto, str. 7.

Usp. F. Koplston, Istorija filozofije, tom 5,

BIGZ, Beograd 1996., str. 21.

Usp. isto, str. 76.

9

Usp. isto, str. 74.

10

Usp. isto, str. 14.

11

Usp. J. B. Schneewind, The Invention of Auto

nomy. A History of Modern Moral Philoso
phy, Cambridge University Press, Cambridge
2002., str. 83.
12

O tome ire u: T. Sorell, L. Foisneau, Levia

than after 350 Years, Oxford University Press,
Oxford 2004.
13

Usp. S. Hellsten, In Defense of Moral Individualism, Philosophical Society of Finland,

Helsinki 1997., str. 105.
14

Usp. L. Strauss, Prirodno pravo i istorija, str.

129.

17

Usp. L. Strauss, Prirodno pravo i istorija, str.

128.
18

tek od Hobbesa je filozofska doktrina

prirodnog zakona postala u sutini doktrina o
prirodnom stanju. Prije njega, termin prirodno stanje vie je bio udomaen u kranskoj
teologiji nego u politikoj filozofiji. Prirodno
stanje je posebno bilo razgranieno od stanja
uzvienosti, i bilo je podijeljeno u isto i izopaeno prirodno stanje. Hobbes je zanemario
tu podjelu, a stanje uzvienosti zamijenio stanjem graanskog drutva. Isto, str. 139.
19

Usp. J. B. Schneewind, The Invention of Autonomy, str. 84 (od. Desire and Conflict).
20

Usp. I. Berlin, etiri ogleda o slobodi, Nolit,

Beograd 1992., str. 93.
21

Usp. T. Hobs, Levijatan, Gradina, Ni 1991.,

str. 68.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

66

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

najnie i najnunije slojeve ljudske prirode, gradei na tome cjelokupnu

svoju misaonu koncepciju.

3.
Metodiki presudna ideja prirodnog stanja predstavljala je kod Hobbesa izvor
normativnosti. U prirodnom stanju pojedinac ima potpunu slobodu i pravo na
sve. Ljudi, smatra Hobbes, imaju pravo braniti se i koristiti sva sredstva koja
smatraju nunim za tu svrhu. U prirodnom stanju vlada zakon samoodranja i
rat svih protiv sviju (bellum omnium contra omnes). Ljudi prvenstveno tee
moi i nisu blagonakloni u ponaanju prema drugima.22 Hobbes ukazuje da
osnovne motive predstavljaju elja za dominacijom i elja za izbjegavanjem
smrti. U kontekstu koncepcije prirodnog stanja, egoizam bi se mogao shvatiti
kao temeljni izraz prirodnosti, a ne kao moralno konotirano ponaanje koje
zasluuje osudu. Egoizam predstavlja izraz usmjerenosti na samoodranje,
rije je o faktumu prirodne determinacije, koji, obzirom da sainjava sr ovjekove prirode, predstavlja nuno ponaanje. Ovdje se, dakle, moe govoriti
o psiholokom egoizmu kao poetnoj Hobbesovoj poziciji.23 U svojoj osnovi,
psiholoki egoizam vezan je za pitanje o ljudskoj biti, odnosno za pitanje o
temeljnim karakteristikama ljudske prirode i njoj pripadne djelatne motivacije. Ovo stajalite podrazumijeva uvjerenje da je sve ono to ovjek radi uvijek
u funkciji realizacije iskljuivo vlastitih potreba i elja, a bez uvaavanja i
prihvaanja vanosti potreba i elja drugih ljudi.24 U ovom kontekstu treba
navesti da je s pravom ukazivano na samu dvosmislenost pojma elje, o emu
je, meu ostalima, pisao i Gert, razmatrajui upravo pitanje psiholokog egoizma.25 Kada je rije o poziciji psiholokog egoizma, onda treba istaknuti da
je ona zapravo neodriva u svojem striktnom smislu, te tako, bar kada je rije
o rezonima praktike filozofije, moe biti sagledana tek kao poetni modalitet nekog praktikog ponaanja (konstatiranje prirodne danosti), odnosno
poetna pozicija kojom se ulazi u praktika posredovanja. Razmatrajui poziciju psiholokog egoizma, Baier istie da psihiki egoizam ne moe rijeiti
pitanje moralne motivacije, kao i to da psiholoki egoizam ne odrie samo
dobroinstvo, ve i uinjena djela iz moralnog osjeanja, to jest uinjena iz
uvjerenja da je neto moralno ispravno.26
U svom Leviathanu Hobbes, pored ostalog, konstatira i to da prirodno stanje
donosi zvjerinjak i nesigurnost ivota te tako pokazuje svoju fundamentalnu
neodrivost. Egoizam, kao rudimentarna prirodnost, protumaen je kao danost, ali i kao neto to u odreenoj mjeri ima potenciju modifikabilnosti.27
Prirodno stanje, dakle, samo donekle predstavlja zatvoreni krug prirodne kauzalne odreenosti. U tome smislu, od najvee vanosti je imati u vidu Hobbesovo implicitno pretpostavljanje diferentnosti prve i druge prirode kao
osnove graenja moderne drutvenosti. To je pretpostavka na kojoj se zasniva
i mogunost prirodnog zakona i konstituiranja drave o emu e biti rijei
neto kasnije. Hobbesov osnovni zakljuak je da se mora negirati elementarna
prirodnost, te i ultimativni egoizam u njoj, jer on ini drutvo nemoguim,
obzirom da svatko tei njegovoj apsolutizaciji.28 Pojedinci su, upravo zbog
svojeg samoodranja (sebinosti), prinueni na pronalaenje formi regulacije
kojima e se na optimalan nain ouvati ono to je prvobitno prisutno u prirodnosti.29 Nuno je, kako se pokazuje, posredovanje egoizma kao prirodne
danosti. Na taj nain, nagon za mo i vaenje normi predstavljaju dva
neukidiva elementa svijeta koje Hobbes uzima kao presudne.30 Vaenje
normi u vezi je s mehanizmima koji pripadaju dravno-pravnoj sferi. Da bi
izbjegao smrt, ovjek mora rat zamijeniti mirom, a nadmetanje sporazumom.31

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

67

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

Ugovor je ono to posreduje izmeu prirodnog stanja i drutvenog ivota, izmeu danosti i norme. Egoistika individua usmjerena je ka sporazumu i tu
se ogleda bitni momenat afirmacije pravne sfere. Ugovor nastaje kao rezultat
potrebe za iznalaenjem optimalnog konteksta zatite pojedinane prirodnosti.
Pojedinac uoava da u ratu prirodnog stanja ima vie razloga za strah nego
za nadu, jer je smrt izvjesniji ishod od dominacije. Kao prosvijeeni egoist
(ovdje se moe rei i racionalni egoist) ovjek uvia vanost potivanja ugovora, odnosno zakona. Drutvo se moe odrati samo tako to se svatko odrie
svojih prava u prirodnom stanju, odnosno samovoljnog, ultimativnog egoizma.
Drugim rijeima, ovjek je prinuen stiavati prirodne impulse i odrei se njihovog ultimativnog zadovoljavanja u punom opsegu.32 Samovoljni pojedinci
shvaaju da se temelji egoizma mogu u znaajnoj mjeri ouvati jedino konstituiranjem drave. Hobbes, slino kao i Machiavelli, drutveni ivot razumije
kao niz borbi za mo, a samu dravnu vlast kao rezultat takvih borbi za mo,
ali ujedno i kao ono to ograniava fatalni dio sukoba.33 Drava tako, s kor22

O odreenju moi u: isto, str. 100101.

23

Analiza Hobbesovog shvaanja egoizma u

ovom radu odnosi se na njegove stavove iznijete u djelima Levijatan, te O graaninu (De
Cive) i O ovjeku (De Homine).
24

Egoistiku nastrojenost ljudske prirode Hob

bes je smatrao nepromjenljivom, odnosno nekom vrstom temeljne mehanike sile materije.
Prirodnost nuno upojedinjava, odnosno udaljava od drugih ljudi. U njoj, dakle, ne postoji
nikakva uroena blagonaklonost ili krotkost,
niti usmjerenost k opem. Prirodnost pojedinanog u prirodnom stanju podrazumijeva
da se u drugima vidi, prije svega, opasnost ili
pak sredstvo za odreene vlastite svrhe, odnosno za vlastito dobro. Hobbes smatra da se
ljudska srea sastoji u stalnom napredovanju
elje, od jednog predmeta ka drugom, kao i to
da ljude goni vjeita i neprestana elja za sve
veom moi, koja samo smru prestaje.
25

Usp. B. Gert, Uvodnik, u: T. Hobs, ovek i graanin, Hedone, Beograd 2006., str.
1014.
26

Usp. K. Bajer, Egoizam, u: P. Singer (ur.),

Uvod u etiku, Izdavaka knjiarnica Z. Stojanovi, Sremski Karlovci Novi Sad 2004.,
str. 288291.
27

Usp. F. Borkenau, Prelazak sa feudalne na gra

ansku sliku sveta, Komunist, Beograd 1983.,
str. 411.
28

L. Strauss, Prirodno pravo i istorija, str. 136.

Prirodni zakon jedino moe imati uinka ili
praktinu vrijednost ako potjee iz stvarnog
ivota ljudi, iz te najjae snage koja u stvari determinira sve ljude, ili gotovo sve ljude

jednog vremena. Cjelokupna osnova prirodnog zakona treba se traiti ne u krajnjem cilju,
ve u ovjekovim poecima () Ono to je
najsnanije kod veine ljudi, u gotovo svim
vremenima, nije razum, ve nagon
29

Hobbesovo razlikovanje prve i druge

prirode osnova je njegove postavke o ovjeku kao modifikabilnom biu koje moe stiati, odnosno posredovati vlastiti egoizam.
Hobbes, opisujui prirodno stanje, kree s
pozicije koja ovjeka shvaa prije svega kao
psiholokog egoista, gdje je bespredmetno
govoriti u kontekstu moralnih kategorija,
jer je rije o ultimativnosti zadovoljavanja
potreba pojedinca, bez obaziranja na druge.
O tom obaziranju ima smisla govoriti tek
u kontekstu ideje druge prirode koja je u
najtjesnijoj kontekstualnoj vezi s pojmovima
prirodnog zakona, graanskog stanja i dravne vlasti. Egoistika motivacija i tada, u graanskom stanju, ostaje presudna (racionalni
egoizam). Racionalnost se pokazuje kao forma instrumentalne usmjerenosti psiholokog
egoista u njegovom nastojanju za ispunjavanjem svojih ciljeva.
30

F. Borkenau, Prelazak sa feudalne na graansku sliku sveta, str. 414.

31

Usp. A. Makintajer, Traganje za vrlinom, Plato, Beograd 2006., str. 154.

32

T. Hobs, ovek i graanin, str. 111. Prirodno

stanje ima isti odnos prema graanskom stanju kao strast prema razumu, ili zvijer prema
ovjeku.
33

Usp. F. Nojman, Vladavina prava, Filip Vinji, Beograd 2002., str. 125.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

68

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

pusom svojih protektivnih funkcija, predstavlja nuan nain stiavanja, ali i

ouvanja egoizma.34
Smisao Hobbesove pozicije ogleda se u sutinskom naznaavanju idejnog
raskida s feudalnom obiajnou (kako s njenim patrijarhalnim tako i s
njenim teolokim naslijeem) upravo potenciranjem moi razuma kao temelja posredovanja ljudskih odnosa. Razumom se nadvladava rudimentarna
prirodnost (tj. poetno stanje egoizma) i to upravo u funkciji njenog ouvanja. Razum je kod Hobbesa shvaen kao izraz kalkulativnosti, kao medij koji
odmjerava, proraunava i trai putove ouvanja onoga to postoji na nain
prirodnog temelja. On predstavlja produetak nagona samoodranja i zasniva se, kako Hobbes kae, na zbrajanju i oduzimanju. Ispravna razumska
kalkulacija vodi realizaciji naih tenji, a izbjegavanju onoga to smatramo
loim. To je naelna karakteristika Hobbesove pozicije koja se esto smatra
pozicijom racionalnog egoizma.35 Stajalite racionalnog egoizma podrazumijeva uvid da je egoizam neodriv u svom jakom smislu. Voeni naom egoistikom motivacijom mi neizbjeno primjeujemo tu istu motivaciju i kod
drugih te u osnovi priznajemo da se nae aspiracije moraju ograniiti, tj. da
su nuno ograniene otporom koji im pruaju aspiracije drugih ljudi. To onda
vodi svijesti o potrebi kompromisa. Pozadinu svega ini, dakle, konstatiranje
egaliteta koji nosi prvobitni egoizam (egoizam prirodnog stanja). Svatko konstatira egoizam kao svoju temeljnu karakteristiku i istovremeno ga primjeuje
i kod drugih.36 Egalitet prirodnih samovoljnih moi i egoizama ogleda se u
jednostavnoj injenici da svako moe nauditi drugom, ak ga i ubiti. Ono to
ljude u tom stanju ini neprijateljima jest zapravo ono to im je zajedniko,
dok je ono to im omoguuje drutvenost takoer opet neto zajedniko. S
jedne strane, zajednika im je njihova osnovna strast, a to je elja za vlau,
i uvijek za sve vie vlasti, elja koja se samom smru gasi.37 S druge strane,
zajednika im je i elja za izbjegavanjem stradanja i smrti. U tom pogledu,
osnovno pitanje za Hobbesa je kako regulirati interakciju egoistikih atoma
koji su u isto vrijeme i razliiti i slini jedni drugima. On smatra da univerzalizacija egoizma koja podrazumijeva relativizaciju njegovog bazinog
oblika eliminira jedan oblik egoizma, ali meutim ne eliminira onaj oblik
egoizma koji kae da bi svatko trebao teiti (iskljuivo ili primarno) vlastitoj srei.38 Pojedinci moraju jedni drugima meusobno priznati prava koja
zahtijevaju sami za sebe i zato moraju priznati nunost posredovanja kako
bi se egoizmi na optimalan nain mogli dovesti u stanje relativne ravnotee.
Razum je taj korektivni faktor koji kroti strasti i sutinski omoguava praktiki ivot.39 Gert smatra da Hobbesovo shvaanje razuma ima vie zajednikog s klasinom filozofskom tradicijom polazei od Platona i Aristotela,
nego s modernom tradicijom, polazei od Humea.40

4.
U prethodnim retcima ukazali smo na odreene segmente Hobbesove analize koji svjedoe o namjeri ovog autora da nastanak drutvenosti objasni kao
izraz specifine modifikacije ljudske sebinosti. Spomenuta analiza podrazumijevala je i objanjenje nastanka i funkcije morala. Hobbesova koncepcija
donijela je bitno drugaije odgovore na pitanja o izvoru i svrsi morala u odnosu na one koje je nudila prethodna teoloka i filozofska tradicija. Engleski
autor je u velikoj mjeri relativizirao kljune postavke etike tradicije, posebno
one koje su polazile od pretpostavljenog pojma dobra, aristotelovske ideje o
drutvenosti ovjeka itd. Sve te postavke podrazumijevaju odreeno shvaanje metafizikog i transcendentnog dobra. Hobbes smatra da ne postoji

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

69

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

takav finis ultimus, krajnji cilj, niti summum bonum, najvie dobro, kao to
se govori u knjigama starih filozofa morala.41 Tim stavom Hobbes, ini se,
direktno negira i temelj kranske koncepcije.42 Zadatak istinske filozofije morala ogleda se u prouavanju zakona prirode prema kojima trebaju
biti utvreni pojmovi dobra i zla.43 U okviru prirodnog stanja dobre su one
stvari za kojima ljudi tee te se dobro uvijek moe odrediti kao subjektivno
i proizvoljno (ma to bilo predmet ma kojeg ovjekovog prohtjeva ili elje,
on to, to se njega tie, naziva Dobro).44 Hobbes u potpunosti odbacuje postavku o uroenom porivu ka dobroinstvu, blagonaklonosti itd., odnosno
34

42

O opem dobru kao onome to je korisno

mnogima, u: T. Hobs, ovek i graanin, str.
30.

Usp. T. Hobs, ovek i graanin, str. 4247.

Da zakljuak naveden u tekstu ipak nije sasvim jednoznaan, pokazuje i njegov spis De
Cive. Hobbes, s jedne strane, sutinski odbija
kransku predodbu o palom ovjeku i
grenoj ljudskoj prirodi, ali, s druge strane,
posebno u spisu De Cive, ukazuje i na povezanost prirodnog i boanskog zakona. On, u
odreenoj mjeri, ostavlja prostor tumaenju
da se prirodni zakoni zaista mogu shvatiti i
kao moralni, prije svega jer njihova obvezujua snaga proistjee iz injenice da se radi o
boanskim zapovijestima. U ovom kontekstu,
osnovno pitanje je koliko je to u suprotnosti
s drugim fundamentalnim postavkama njegove koncepcije i moe li se govoriti, slino
kao i kasnije u Lockeovom sluaju, o tributu
duhovno-etikim mjerilima toga vremena.
Hobbesovo shvaanje se u onom bitnom raz
likovalo od kranske koncepcije u okviru
koje je ovjek shvaen kao, istina, grean, zao
i egoistian, ali i stvoren na sliku boju, to
je predstavljalo mogunost nadrastanja egoizma i zasnivalo mogunost istinskog moralnog
djelanja. Drugim rijeima, u toj vizuri, egoizam ne ini svu ovjekovu istinu. Moe se
dodati i to da Hobbes ne tvrdi da boga nema,
on samo kae da bog nije predmet filozofije.
(O tome u: F. Koplston, Istorija filozofije, tom
5, str. 1415. Zato izgleda da iz njegove empiristike analize znaenja imena slijedi da je
sve to se o Bogu kae mnotvo besmislica i
da je vjera jednostavno stvar osjeanja, to jest
nekog emotivnog stava.)

35

Usp. G. Kavka, Hobbesian Moral and Political Theory, Princeton University Press, Princeton 1986., str. 2946.
36

T. Hobs, Levijatan, str. 161.

37

P. Manon, Intelektualna istorija liberalizma,

str. 50.
38

D. Meki, Etika, Plato, Beograd 2004., str.

81.
39

T. Hobs, Levijatan, str. 138.

40

Usp. Uvodnik B. Gerta u: T. Hobs, ovek i

graanin, str. 12. Gert je u ovom kontekstu s
pravom ukazao na vezu izmeu Platonovog i
Aristotelovog naglaavanja znaaja fronetikih moi (razumsko obuzdavanje patetike
sfere) i Hobbesovog tematiziranja razumskih
moi (naglaavanje kalkulativno-pragmatinih funkcija razuma) kao osnove praktikog
posredovanja ljudskih interesa i uvjeta konstituiranja i opstanka drutvenosti. Humeova
praktika filozofija je, donekle slino Shaftes
buryevim i Hutchensonovim postavkama, pored
osporavanja mogunosti zasnivanja morala na
teolokoj osnovi, donijela i osporavanje vodee uloge razuma. Hume je smatrao da nae
moralno djelanje nije dominantno zasnovano
na razumskoj regulaciji, odnosno da moralna
pravila nisu zakljuci naeg razuma, nego
da je njihov izvor u drugoj sferi naeg duha.
Moralni fenomen izvodi iz osjeajne prirode
ovjeka. Hume je jedan od brojnih novovjekovnih mislitelja koji je u prirodnosti due
traio istinsku osnovu morala, potencirajui
u prvom redu odreenja moralnog osjeanja,
simpatije i korisnosti.
41

T. Hobs, Levijatan, str. 110. O Hobbesovim

pogledima na religiju u: P. Manon, Intelektualna istorija liberalizma, str. 3761.

43

T. Hobs, Levijatan, str. 168.

44

Hobbes ukazuje na to da se rijei dobro i

zlo koriste perspektivistiki, te da ne postoji
nita apsolutno dobro ili zlo, niti se bilo koja
pravila o dobru i zlu mogu izvesti iz prirode
samih objekata. Ona se izvode iz osobe ovjeka (tamo gdje nema drave) ili u dravi iz
osobe koja je predstavlja. Usp. P. Singer (ur.),
Uvod u etiku, str. 279.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

70

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

o nekoj ljudskoj prirodnoj orijentiranosti ka dobru i pravdi (kao opim odreenjima).45 On odbacuje rjeenja problema na nain pozivanja na dobru
prirodnost, ali dolazi, takoer, na stajalite pozivanja na prirodnost (samo u
drugaijem kontekstu). U generalnom smislu, moralnost je, prema miljenju
ovog autora, presudno odreena transformacijom prvobitnih impulsa prirode
i predstavlja proizvod modifikacije sebinosti.46 Ovakvo Hobbesovo objanjenje morala kasnije je, sutinski, prihvaeno i od strane Mandevilla i Helvetiusa. Temeljne manifestacije ljudske prirode, kao to su pohlepa, egoizam
i elja za moi, mogu se u odreenoj mjeri svladavati statusom podanika
(graanina). Prirodni zakon, koji vodi ka konstituiranju graanskog statusa pojedinca, predstavlja ujedno i rudiment zasnivanja moralnog djelanja
(osnovnih moralnih normi, principa). Graanski zakon je mjerilo dobra i
zla, odnosno mjerilo moralnosti.47 Tu je, donekle, na djelu neizdiferenciranost pravnog i moralnog momenta. Hobbes smatra da se moralni parametri
ne mogu postaviti s pojedinanog nego tek s drutvenog stajalita. Prve principe moralne i politike regulacije utvruje drava, u okviru nekog konteksta
drutvenosti, a ne prije toga. Vrlina i porok svoj smisao i razlog nalaze samo
u drutvenom ivotu kao nadilaenju prvobitnog stanja. Spomenute principe
definira, smatra Hobbes, drava (suveren). Nakon konstituiranja drutvenodravnog ivota pojedinci ne mogu odluivati o tim parametrima iskljuivo
po subjektivnom nahoenju. Ako bi svaki pojedinac, kao to je to bio sluaj
u prirodnom stanju, uzeo na sebe pravo da sudi to je dobro a to zlo, to bi
donijelo bolest drave.48
Sve ovo imalo je prizvuk pozitivistike lojalnosti zakonu, a legitimacijska
osnova bila je vezana za realizaciju osnovnog imperativa prirodnog zakona
mira. U toj vizuri, vrlim se smatra ono djelanje koje je racionalno i vodi
miru, odnosno drutvenoj stabilnosti, dok su zli postupci vezani za razdor. U
dobroj mjeri, rije je o oskudno zasnovanom etikom stajalitu koje je imalo
problem otii dalje od rudimentarnog objanjenja moralnog ivota, prije svega zbog postavke da moral na presudan nain nastaje iz embrija nasilja i da
predstavlja praktiku formu produetka sveobuhvatnog egoizma.49 Hobbesovi zakoni prirode mogu se shvatiti kao neka vrsta moralnih pravila, ali motivi koji ih vezuju () ostaju sebini motivi.50 U vezi s Hobbesovim izvodom
ostaje, naravno, dilema moe li se govoriti o moralnim normama u pravom
smislu ili tek o elementarnim pravilima razumnosti i praktike regulacije.51
Najprije, ovdje navodimo miljenje L. Straussa o Hobbesovom pojednostavljenju doktrine o moralu:
Moralni zakon je ve bio u velikoj mjeri pojednostavljen time to je izveden iz prirodnog prava
na samoodranje. Samoodranju je neophodan mir. Zato je prirodni zakon postao skup pravila
koja se radi ouvanja mira moraju potovati. Ba kao to je Machiavelli sveo vrlinu na politiku
vrlinu patriotizma, tako je i Hobbes sveo vrlinu na drutvenu vrlinu miroljubivosti. Oni oblici
ljudske uzvienosti koji nemaju direktne ili nedvosmislene veze s miroljubivou: hrabrost,
temperament, plemenitost, slobodoumlje, a da i ne govorimo o mudrosti, prestaju biti vrline u
striktnom znaenju.52

Hobbesu je zamjerano da je svojim shvaanjem moralnosti kao svojevrsne

modifikacije ljudske sebinosti znatno reducirao razumijevanje ovjeka i
njegovih motiva, odnosno da je ponuena perspektiva nedovoljna da bi se
shvatile sloene pojave moralno-praktikog ivota.53 Manifestacije koje Hob
bes smatra kljunim, kao to su, recimo, napor samoodranja, borba za mo,
koristoljubivost itd., uvijek su u funkciji egoizma. Ipak, moderna drutvenost,
u razgranatosti svojih formi posredovanja, podrazumijeva itav niz suptilnih
moralnih motiva koje tek treba objasniti i koji se ne mogu tako jednostavno

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

71

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

svesti na egoizam, onako kako ga je Hobbes razumio. Spomenimo da B. Wil

liams ukazuje na to da engleski mislitelj pojedinca tumai kao psiholokog
egoista to ne moe ukljuiti ni najmanju mjeru altruizma.54 Svaku vrlinu i altruistiku osobinu u uobiajenom smislu, Hobbes pokuava svesti na
modificirani ili prerueni egoizam. To podrazumijeva, kao to smo spomenuli, poricanje itavog niza praktiko-moralnih motiva. U sluajevima kada
pomaemo drugima, mi ustvari, smatra Hobbes, demonstriramo nau mo
i tako prije svega ugaamo sebi. Onda kada saalijevamo ili suosjeamo s
drugima, mi zapravo saalijevamo sebe zamiljajui buduu nesreu koja bi
se i nama mogla dogoditi. Drugim rijeima, prema Hobbesu, ljudi u osnovi
nikad na iskren nain ne djelaju za dobrobit drugih, nadahnuti uvjerenjem da
je odreen in moralno ispravan ili uzvien. Nae djelanje uvijek je djelanje
iz osobnih strasti, ambicija, pouda i interesa (tu je ouvan temelj psiholokog
egoizma). Govorei o ljudskoj interakciji, Hobbes iskazuje stav da je svako
druenje radi dobitka ili radi slave; tj. ne toliko zbog ljubavi za nae blinje
koliko zbog ljubavi za same sebe.55 On kae da se ljudi od samog svog roenja, i prirodno, otimaju za svaku stvar koju poele, i kad bi to mogli, htjeli
bi da ih se cijeli svijet boji i da ih slua.56 Hobbes dodaje da se mo jednog
ovjeka opire i sprjeava uinke moi drugog ovjeka,57 te da nam nije prirodom odreeno da traimo drutvo radi drutva, ve da bismo tako doli do
asti ili koristi.58 Nama je nelagodno vidjeti tue dobro ne zato to je dobro,
ve zato to je tue.59 Ovakvu motivaciju Hobbes smatra neospornom jer
proistjee iz nunih i nepromjenjivih obiljeja ljudske prirode. Na ovaj nain,
Hobbes elementarni, afektivni sloj egoizma, odnosno bioloki faktum ljudske prirode (to da smo upueni prije svega na vlastito odranje i dobrobit),
racionalizira i proiruje do maksimuma, smatrajui da vodi u neprekidnu bor45

53

Usp. T. Hobs, Levijatan, str. 69.

Isto. Pokuaj da se prirodni, ili moralni,

zakon izvede iz prirodnog prava samoodranja, ili iz snanog straha od nasilne smrti,
dovelo ga je do dalekosenih modifikacija
sutine moralnog zakona. Modifikacijom je
na prvom mjestu postignuto prilino pojednostavljenje. Misao esnaestog i sedamnaestog
vijeka u cjelini je teila uproavanju moralne
doktrine.

46

U prirodnom stanju egoizam je shvaen kao

prirodna danost koja ne moe biti moralno
konotirana. Ponaanje u prirodnom stanju jest
zlo u onom smislu da donosi nesigurnost i razaranje, ali tu jo ne bismo trebali govoriti o
ponaanju koje se moe moralno okvalificirati u pravom smislu.
47

54

48

B. Williams, Problems of the Self, Cambridge

University Press, Cambridge 1995., str. 250
265 (poglavlje Egoism and Altruism).

T. Hobs, ovek i graanin, str. 40.

55

49

T. Hobs, ovek i graanin, str. 65.

J. B. Schneewind, The Invention of Autonomy, str. 91.

56

50

57

T. Hobs, Levijatan, str. 314.

D. Meki, Etika, str. 111.

51

Prema Hobbesu, sve moralne vrline i dunosti svoje porijeklo imaju u interesu za samoodranjem; ovjek eli ouvati vlastiti ivot,
zdravlje i sigurnost u budunosti. T. Hobs,
ovek i graanin, str. 31.
52

L. Strauss, Prirodno pravo i istorija, str. 141.

Isto.
U ovjekovoj prirodi nalazimo, prema Hob
besu, tri glavna uzroka svae. Prvi: natjecanje, drugi: podozrivost (to jest nepovjerenje)
i, trei: slava.
58

T. Hobs, ovek i graanin, str. 64.

59

Isto.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

72

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

bu za mo kao osnovni obrazac ponaanja ljudi.60 Iz fiziolokih postulata

da svaki ovjek eli nastaviti vlastito kretanje u pravcu stjecanja sve vee
moi, on izvodi zakljuak da eli i permanentnu mo nad drugima.61
Gert je, u namjeri relativiziranja utemeljenosti interpretacija o Hobbesu kao
zastupniku apologije egoizma, pokuao graditi svoje tumaenje na specifinim mjestima Hobbesovog djela, ujedno relativizirajui vanost poznatih
markantnih mjesta, nazivajui drastine Hobbesove stavove retorikim
pretjerivanjima.62 Spomenuta relativizacija mora se, ini se, uzeti s velikom
rezervom. Ipak, nesumnjivo je od znaaja Gertovo ukazivanje na odreene
momente koji pokazuju Hobbesov iskorak u odnosu na striktno formirano
stajalite pozitivizacije egoizma. To, naravno, donosi dilemu opovrgavaju li
se time i u kolikoj mjeri druga mjesta Hobbesovog djela, odnosno kakva je
koherentnost stavova ovog mislitelja. Gert nastoji pokazati da kod Hobbesa
postoji jasna naznaka u pogledu ne-egoistikih potencija ljudskog ponaanja. Naime, sugerirano je da analizirajui motive praktikog djelanja, Hob
bes u odreenoj mjeri uvodi razliku izmeu onih postupaka koji, uvjetno
reeno, spadaju u privatnu sferu i onih koji pripadaju javnoj.63 To proistjee
iz nekih odredbi prirodnog zakona. Navedenu razliku je u kasnijem tijeku
rasprave o egoizmu naglasio, prije svega, Hume. Hobbes smatra da postoji
razlika u naem ponaanju prema znanima (prijateljima i lanovima obitelji), od onog koje izraavamo u odnosu prema nepoznatima. Ako je istina da
jedan ovjek prirodno voli drugoga, kao ovjeka, onda se ne moe iznijeti
nijedan razlog zato svaki ovjek ne bi podjednako volio svakog ovjeka,
kao ovjeka.64 Budui da je evidentno da tome nije tako, Hobbes konstatira da neku vrstu ljubavi pokazujemo samo prema odreenim ljudima. U
De Cive kae:
Oni koji vole svoje susjede moraju eljeti potivati moralni zakon, koji zabranjuje oholost,
nezahvalnost, uvredljivost, neovjenost, surovost, povrjeivanje i sline prekraje protiv naih
susjeda.65

Ovakvi obziri mogu se javiti samo u uskim krugovima openja s blinjima,

ali i kada se jave, ne mogu biti osnova na kojoj se grade iri sklopovi drutvenosti.66 Hobbes ovdje izrie veliku istinu modernog ivota da se bljeskovi
ljudskosti i moralnosti koji nadilaze stvarnost obiljeenu egoizmom mogu
javiti tek povremeno u tzv. privatnim krugovima, odnosno na svojevrsnim
marginama graanskog ivota kojim vladaju hladne veze kalkulativne racionalnosti. Hobbes izrie neto slino kao i Luther prije njega (religijsko-moralni stav kao segment ljudske privatnosti) i Hume poslije njega (prirodne vrli
ne). Svi navedeni autori naglaavaju stav da spram veine ljudi nuno stojimo u formalno-pravnim odnosima, to implicira da pravna sfera predstavlja
temeljnu istinu graanskog ivota, odnosno epohalno vanu formu odnoenja
individua. Hobbes tako zapravo na specifian nain obnavlja temeljni stav
proistekao iz dominantnog duha starorimskog ivota koji kae da je pojedinac
prije svega onaj tko ima status pravne osobe.

5.
Kao to smo pokuali ukazati u prethodnim poglavljima, izvorno egoistike
prirodnosti bivaju stiane u sferi regulacije koju provodi drava. U kontekstu nae teme od vanosti je napomenuti da je Hobbes, kao to su u okviru
teologije to uinili Luther i Calvin, opravdao dravu kao presudnu formu modernog ivljenja.67 Njegova praktika filozofija predstavljala je vano mjesto
u zasnivanju koncepcije suvereniteta i moderne drave. Apsolutna mo nije

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

73

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

vie Boji predstavnik, nego predstavnik ljudi; njena transcendencija vie ne

potjee od Boje sile, ve od ljudske slabosti.68 Moralni, politiki i pravni
principi predstavljaju rezultat sudaranja razliitih interesa i potreba, jednom
rijeju svega onoga to proistjee iz prirodnosti.69 Hobbes detektira kretanje praktikih regija i u okviru toga pokazuje da faktum egoizma zahtjeva
regulaciju u irim praktikim sklopovima, odnosno smatra da se problem ne
moe rijeiti ni u sferi puke prirodnosti niti samo u sferi moralne regulacije,
ve se mora isporuiti najmonijoj praktikoj sferi dravno-pravnoj. Za
reprodukciju praktikog ivota, u ijem je korijenu, kako pokazuje Hobbes,
egoizam, potreban je prinudni okvir zakona.70 Egoistikim individuama
potrebno je uspostavljanje posebnog tipa racionalnih veza koje uspostavlja
upravo dravno-pravna sfera: Pravda i vlasnitvo poinju sa stvaranjem drave.71 Dio prava i dio ovlatenja za koja se smatra da su elementarna i da
pripadaju egoistikom pojedincu, u prirodnom stanju prebacuju se u sferu
dravne regulacije. U organiziranom drutvu centrifugalne sklonosti pojedinaca i njihova sklonost ka samorazornom uzajamnom neprijateljstvu i ratu
obuzdane su strahom od moi suverena.72 Time se egoizam diferencira na
svoje dozvoljeno i nedozvoljeno izraavanje. On je kao prirodnost istinit, ali
je istinita i drava kao slamanje njegovog izvornog oblika, odnosno transformacija u njegov dozvoljeni, stiani oblik, onaj koji nee dovesti do raspada drutva.73 Drutveni ugovor ne odstranjuje egoistike nagone, koji ljude
nagone na vjeno neprijateljstvo, inae bi suverenitet tek zasnovan ve
60

67

Takvo Hobbesovo tumaenje pojma vlastitog

dobra i vlastitog interesa predstavlja neto
paradigmatino za itav jedan tok refleksije
principa egoizma. U toj vizuri, moje dobro
neizbjeno je u koliziji s dobrom drugih.
Djelanje koje bi ilo u pravcu pospjeivanja
dobra drugih ne predstavlja niti moj primarni interes niti moje sutinsko potvrivanje.
Istinsku brigu za vlastite interese nosi jedino
egoistiko djelanje. Ono potjee iz nae prirodnosti i zato mora biti shvaeno kao neto
samorazumljivo i neukidivo.

O tome ire u: P. Manon, Intelektualna istorija liberalizma, Glava I (Evropa i teolokopolitiki problem), str. 1322.
68

Isto, str. 51. Veza sa starijom teologijom

je oigledna u opisu drave kao smrtnog
boga.
69

C. B. Machperson, Politika teorija posjednikog individualizma, str. 33.

Hobbesova doktrina je prva doktrina koja sigurno i nepogreivo ukazuje da rjeenje drutvenog ili politikog problema pretpostavlja
prosvijeeno, tj. areligiozno, ili ateistiko
drutvo. L. Strauss, Prirodno pravo i istorija, str. 149.

62

70

61

Usp. Uvodnik B. Gerta u: T. Hobs, ovek i

graanin, str. 9.
63

U prilog tome moe se navesti etvrti zakon

prirode koji nalae da se svaki ovjek uini
korisnim drugima. T. Hobs, ovek i graanin, str. 79.
64

Isto, str. 64.

65

Isto.
66

ak je i milosre shvaeno kao stvar drave, a ne kao pitanje pojedinanih odnosa i

obaveza. Usp. T. Hobs, Levijatan, str. 334.

Hobbes je utilitarist budui da je za njega

osnova drave u koristi: a teorija o sporazumu je izrino priznanje ove koristi. Ovoj
se teoriji, bez sumnje, mogu uputiti ozbiljni
prigovori; ali fundamentalna kritika Hobbesa mora prije biti usmjerena protiv njegovog
objanjenja ljudske prirode nego protiv nekih
detalja u ovoj teoriji o sporazumu. F. Koplston, Istorija filozofije, tom 5, str. 55.
71

Usp. T. Hobs, Levijatan, str. 153.

72

F. Koplston, Istorija filozofije, tom 5, str. 55.

73

Usp. F. Borkenau, Prelazak sa feudalne na

graansku sliku sveta, str. 419.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

74

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

postao suvian.74 Napetosti koje izaziva egoizam ostaju presudna i permanentna karakteristika reprodukcije praktikog ivota.75

6.
U literaturi je navedeno miljenje da znaaj Hobbesove praktike filozofije
lei, meu ostalim, i u tome to je vrlo precizno izrazila bitne segmente graanskog praktikog odnoenja (te u okviru toga i bitan segment graanskog
shvaanja morala), konstatirajui, u okviru toga, vanost egoizma kao forme
reprodukcije takvog naina ivota. Mnogi autori naglaavali su da je Hobbes
svojim osnovnim kategorijama izrazio, prije svega, bit kapitalistikih odnosa, odnosno da njegovo Homo homini zapravo predstavlja konstatiranje
raspada feudalnog drutvenog poretka i konstituiranja drugaijeg epohalnog
koncepta drutvenosti. U okviru te transformacije dolo je do relativizacije
staleko-feudalnih i patrijarhalnih modela odnoenja. Na tom tragu, od znaaja je spomenuti da egoizam i altruizam u svom istinskom smislu predstavljaju
povijesno konstituiran stav moralne samosvijesti, odnosno podrazumijevaju
moralni izbor, a ne ponaanje na nain samorazumljive reprodukcije obrazaca
plemenskog drutva, obiajnosti itd. Plemenski nain ivota, kao ni stare obiajnosti, ne doputaju istinsko individualno izdvajanje te time suspendiraju i
mogunost zasnivanja moralnog stajalita. ovjek se u pravom smislu morao
misaono i moralno roditi kako bi uope bio egoist ili altruist. To je
podrazumijevalo brojne povijesne pretpostavke, ukljuujui i one ekonomskog tipa. Odnosi tipini za graansko ekonomsko drutvo utemeljeni su u
fenomenu trita i konkurentskom ponaanju. Ove forme reprodukcije tog
tipa drutvenosti konstituiraju novi identitet moralnog subjekta.76 Taj identitet u velikoj mjeri podrazumijeva individualizirano ponaanje koje ukljuuje
orijentiranost ka moi, novcu, koristi itd. Hobbes smatra da se i u modernom
drutvu na svojevrstan nain nastavlja ponaanje karakteristino za prirodno
stanje, odnosno da ljudi u osnovi ostaju pozicionirani kao neprijatelji. Oni su
prije svega distancirani, a konkurentska borba shvaena je kao njihov dominantni odnos.77
Nadovezujui se na spomenuto, treba istaknuti da je u literaturi esto otvarano
pitanje pravog smisla Hobbesove koncepcije prirodnog stanja u okviru koje
je egoistiko ponaanje shvaeno kao osnova ljudske prirode. Razmatrana
je dilema je li rije o velikoj metafori, o rekonstrukciji poetaka ljudskog
roda ili opisu realnog drutva Hobbesovog vremena. Machperson je jedan
od brojnih autora koji smatra da je rije o posljednje navedenom. On smatra
da je Hobbes izgradio svoju teoriju ljudskog ponaanja na modelu akumulirajueg vlasnika. Prema njegovom miljenju, kao i miljenju itavog niza
drugih autora, Hobbes podrazumijeva odreenu vrstu drutva, a to je graansko drutvo u nastajanju.78 Hobbes je vie ili manje svjesno konstruirao
takav model koji je u velikoj mjeri odgovarao engleskom drutvu 17. stoljea.
Drugim rijeima, on konotira svoju koncepciju sadrajem koji je korespondentan ambicijama graanske klase tog vremena u njenom naporu etabliranja.
Prirodno stanje, dakle, nije ni opis nunog ponaanja primitivnih ljudi niti
opis nunog ponaanja ljudske ivotinje ogoljene od svih svojih drutveno
steenih elja. Ono je konstruirano iz nagona i perspektive ne ovjeka kao
takvog nego civiliziranog ovjeka.79 To je, na nedvosmislen nain, o Hob
besovoj koncepciji tvrdio i Rousseau. Osnovu ivota civiliziranog ovjeka
ini privatno vlasnitvo, odnosno krug pojedinanih egoistikih interesa koji
se nastoje omoguiti.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

75

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

Moglo bi se rei da je Hobbes, dakle, svojim djelom svjedoio o trinom

konceptu ovjekove sutine koji ukljuuje upravo egoizam kao moguu formu individualizma. Takvo shvaanje individualizma svoju argumentaciju crpi
iz fakta o prirodnosti koja donosi upojedinjenost i brigu samo za svoj interes
(a ne altruizam), a nastavak ima u objanjenju moralnosti kao modifikaciji
prirodnosti (egoizam). Sve to je korespondentno ekonomskoj sferi, gdje je
kljuan upravo pojedinani egoistiki interes posredovan u sferi trita.80 Ono
to ljude priklanja miru, pored straha od smrti, vezano je upravo za stjecanje.
Sfera stjecanja potaknuta je eljom za stvarima koje su neophodne za udobno ivljenje i nadom da e ih svojom marljivou stei.81 Bogatstvo je
asno jer znai mo.82 Govorei o odnosima u ekonomskoj sferi, Hobbes
konstatira da se sve povinuje novcu, da je rad dobar i prava motivacija
u ivotu.83 Uz to, on povezuje ugled i bogatstvo.84 Sva stanja duha i ljudska raspoloenja, kao to su nada, strah, oaj, ljutnja, povjerenje, gramzivost,
ambicija za povlatenim poloajima, mogu se svesti na elje za dosezanjem
dobra u razliitim ivotnim situacijama.85 Dobitka i slave se, kako smatra
Hobbes, lake moe dokopati putem vlasti nego druenjem s drugima.86
Njegovo opisivanje ljudskih odnosa u sferi ekonomije predstavlja daleki
odjek Aristotelovog odreenja prijateljstva po koristi. Hobbes govori o
trinom prijateljstvu koje ima u sebi vie ljubomore nego ljubavi. Iz
njega mogu nastati i sukobi, a dobro nikad.87 Iz navedenog se moe uoiti da se kod Hobbesa tradicionalne moralne dunosti, sadrane u prirodnim
zakonima, reinterpretiraju prema razmjenskom principu. On sugerira da se
ovjekova vrijednost utvruje na agori trita i to iskazuje kategorijama
korisnosti i moi:
74

Isto, str. 410.

75

Drugim rijeima, sukobi koje producira egoizam ostaju, a sam moral kao fenomen pokazuje se jednim od moguih naina ublaavanja ili rjeavanja konflikata. Hobbes je vie
nego itko naglasio da je ovjek prirodno bie,
odnosno ukazao na jainu impulsa koji dolaze iz prirodnosti, kao i na njihove mogue
razorne posljedice. Egoizam je ukorijenjen u
prirodnosti, te se mora uvaiti kao bioloka
nunost naeg postojanja.
76

A. Makintajer, Traganje za vrlinom, str. 145.

77

Usp. H. Neuendorff, Pojam interesa: studija

o terijama Hobsa, Smita i Marksa, Informator, Zagreb 1991., str. 5153.
78

Pokazujem da izvoenje nunog ponaanja

ljudi jednih prema drugima, iz ovjekove
fizioloke prirode, iz ega slijedi potreba za
suverenom, nije jednostavna dedukcija fiziolokih postulata, kako se esto smatra, nego
da odgovara samo stanovitu modelu drutva.
Vjerujem da se Hobbesovo razmatranje ovjeka od fiziolokog do drutvenog kretanja
vidi nejasnije nego to bi se moglo vidjeti jer
se obino smatra da ono kulminira u hipotetikom prirodnom stanju, koje ni samo nije

jasno shvaeno. C. B. Machperson, Politika teorija posjednikog individualizma,

str. 12.
79

Isto, str. 24.

80

Usp. G. Kavka, Hobbesian Moral and Political Theory, str. 71.

81

Usp. T. Hobs, Levijatan, str. 135136.

82

Isto, str. 105.

83

Usp. T. Hobs, ovek i graanin, str. 32. Novac je krv drave.

84

Usp. T. Hobs, Levijatan, str. 106.

85

C. B. Machperson, Politika teorija posjednikog individualizma, str. 26.

86

T. Hobbes, Rudiments, od. 2, citirano prema: C. B. Machperson, Politika teorija posjednikog individualizma, str. 22.
87

T. Hobs, ovek i graanin, str. 64.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

76

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

Valjanost ili vrijednost jednog ovjeka jest, kao i kod svih drugih stvari, njegova cijena. To e
rei, vrijedi onoliko koliko bi se dalo za upotrebu njegove moi. I zato nije apsolutna ve predstavlja stvar koja zavisi od potrebe i od rasuivanja drugih ljudi.88

7.
Iako se Hobbesova praktika filozofija vezuje u prvom redu za opravdanje
principa egoizma, moglo bi se na kraju ovog teksta postaviti moda naizgled
zbunjujue pitanje je li engleski autor dovoljno zatitio stajalite egoizma,
odnosno je li, u generalnom smislu, dovoljno zatitio stajalite individualnosti.89 Ova dilema je prije svega u vezi s Hobbesovim shvaanjem odnosa
izmeu prava pojedinca i moi drave. Na mnogo mjesta u svojim djelima
Hobbes naglaava mo Leviathana (drave),90 odnosno potrebu bezuvjetne
lojalnosti zakonu koji tumai prvenstveno suveren, utvrujui ujedno i naela graanskog morala.91 Ukazivano je i na injenicu da Hobbes, zbog
oskudnih pretpostavki svog radikalnog atomistikog individualizma i antropo
mehanike metafizike, ne moe koncepcijski razlikovati suverenu vlast od
tiranije, odnosno da prihvaa svaku vlast koja omoguuje efektivnu kontrolu
nad svojim podanicima. Ako je tako, postavlja se pitanje: koji prostor ostaje stajalitu individualizma, odnosno principu egoizma?
Treba istaknuti da kod Hobbesa nikako nije rije samo o opravdanju apsolutne
drave i minimalnoj sigurnosti koju ona prua graanima.92 U tom pogledu,
ne treba prenebregnuti injenicu da kod engleskog autora postoje i drugaiji
nagovjetaji, zbog ega je u literaturi zastupano i stajalite da uenje ovog
mislitelja nije prototip totalitaristikog shvaanja o dravi, nego izrazit obrazac racionalizma i individualizma (naglaavanja prava pojedinca u odnosu na
dravu).93 Specifian povijesni momenat u kojem je Hobbes stvarao ostavljao
je prostor da se njegovo uenje esto interpretira na vrlo razliite naine.94
Ono nesumnjivo moe biti protumaeno i kao uenje o individualizmu, a jo
vie kao uenje o suverenitetu i apsolutistikoj dravi.
elja za sigurnou koja utemeljuje neogranienu mo Leviathana moi e kasnije utemeljiti
njenu ogranienost.95

Ovdje elimo, u kratkim crtama, ukazati da Hobbes nesumnjivo nastoji afirmirati stajalite individualnosti: Najvea sloboda podanika zasniva se na
utnji zakona.96 Drugim rijeima, on nagovjetava mogunosti praktikog
ivota i mimo krutih pravila pravno-dravne sfere.97 Prema Hobbesu, pravila drutvenosti se pridravamo zato to su nametnuta sankcijama suverena
i omoguuju elementarnu zatitu od drugih ljudi. Meutim, engleski autor
kae i to da ljudi trae sigurnost pod kojom se razumije ne puko odranje
bilo kakvog ivota, ve ivota koji moe biti sretan.98 Predodba o dobrom
ivotu pojedinaca odnosi se na to da budu zatieni od stranih neprijatelja,
na ouvanje mira na unutranjem planu, da se pojedinci obogate, koliko je
u skladu s javnom sigurnou i da uivaju u bezopasnoj slobodi.99 Ovdje
se moe uoiti da Hobbes itekako nastoji ouvati indvidualistiko-egoistiki
segment svog uenja, odnosno afirmirati polje privacije koje ne smije biti
negirano od strane drave.100 Ipak, dobar dio onoga na emu je kasnije inzisti
rala graansko-liberalna misao ostao je kod Hobbesa vrlo maglovit ili tek u
nagovjetaju, posebno kada je rije o refleksiji graanskog drutva. Zadatak
temeljitijeg legitimiranja graanskog drutva pripao je, prije svega, Lockeu.
U sutinskom smislu, Hobbes postavlja osnovu koju je kasnije razvijao Locke
te se moe rei, bez obzira na prilinu nelagodu s kojom je Locke govorio o
Hobbesu, da upravo njegovo uenje predstavlja Aufhebung Hobbesovog.

77

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (6377)

S. Sadakov, Hobbes i problem egoizma

Slobodan Sadakov

Hobbes and the Problem of Egoism

Abstract

Text examines Hobbes understanding of egoism, especially in the context of his concept of
individuality and the concept of the state of nature and civil government. Hobbes views are
considered to be the true beginning of the modern discussion on egoism and the break with
the Christian Middle-Age manner of evaluating egoism which implied strict condemnation of
egoistic action.
Key words
egoism, Thomas Hobbes, individuality, state of nature, ethics, moral

88

Usp. T. Hobs, Levijatan, str. 102. Vrijednost

koju mi jedan drugom pridajemo obino se
naziva potovanjem ili nepotovanjem.
89

O tome, kao i nijansama stavova u razliitim

Hobbesovim djelima, u: G. Kavka, Hobbesian
Moral and Political Theory, str. 4654.
90

P. Manon, Intelektualna istorija liberalizma,

str. 63.
91

Usp. F. Borkenau, Prelazak sa feudalne na

graansku sliku sveta, str. 404. Zakon, prema tome, kao sredstvo mira, takoer trai dobre osobine ili ponaanje u skladu s vrlinama;
zato se naziva moralnim. T. Hobs, ovek i
graanin, str. 84.
92

Oito, Hobbesov cilj nije da opravda apsolutnu monarhiju; nitko tko je itao njegove
radove ne bi mogao doi do takvog zakljuka. On je namjeravao konstituirati autonomiju same drave, nezavisno od djelovanja
drutvenih snaga i konflikata izmeu njih. F.
Nojman, Vladavina prava, str. 129.
93

Machperson s pravom istie da individualizam kao temeljna teorijska pozicija poinje

barem jo od Hobbesa. Iako njegove zakljuke jedva moemo nazvati liberalnim, njegovi postulati, kako smatra ovaj autor, bili su
u velikoj mjeri individualistiki. Bez obzira
na Lockeovo deklarativno distanciranje od
Hobbesa, nesumnjivo da je Hobbes na vaan
nain utjecao na njega u pogledu objanjenja
individualizma, te da je ak i kasnija utilitaristika doktrina predstavljala u osnovi samo
novu formulaciju individualistikih naela
razraenih u 17. stoljeu. Drugim rijeima,
moe se rei da je i Bentham takoer gradio
na Hobbesu. Smatramo da se u kontekstu
rasprave o egoizmu zaista moe govoriti o

jednom nadopunjujuem nizu, koji se protee od Hobbesove do Benthamove filozofije,

te da to predstavlja centralni tijek opravdanja
egoizma kao etiko-praktikog principa, ali i
kao specifine forme individualnosti.
94

Usp. L. Dimon, Ogledi o individualizmu,

Clio, Beograd 2004., str. 107108.
95

Usp. P. Manon, Intelektualna istorija liberalizma, str. 64.

96

Usp. T. Hobs, Levijatan, str. 221.

97

J. Habermas, Postnacionalna konstelacija,

Otkrovenje, Beograd 2002., str. 131. Moderni pravni poreci izgraeni su prije svega
na subjektivnim pravima. Ova prava pravnim
licima ostavljaju zakonski prostor za djelovanje voeno vlastitim preferencijama. Time
ona osobu koja raspolae pravima na preciz
no opisan nain oslobaa od moralnih zapovijesti ili naloga druge vrste () uvoenjem
subjektivnih sloboda, moderno pravo je, za
razliku od tradicionalnih pravnih poredaka,
uvelo hobsovski princip po kojem je dozvoljeno sve ono to nije eksplicitno zabranjeno.
Tako su se odvojili moral i pravo. Dok nam
moral najprije govori na to smo obavezni,
iz strukture prava proizlazi primat ovlaivanja (Berechtigungen). Dok se moralna prava
izvode iz recipronih obaveza, pravne obaveze su dobivene iz zakonskog ogranienja
subjektivne slobode
98

T. Hobs, ovek i graanin, str. 137.

99

Isto.
100

S. Hellsten, In Defense of Moral Individualism,

str. 108.