209

PRIKAZI I RECENZIJE

Marijan Valkovi:
DOPRINOSI KONCILSKOJ MORALNOJ TEOLOGIJI
Kranska sadanjost, Zagreb, 2009.
Prvi dio knjige: Brak i odnosi izmeu mukarca i ene - Mukarac, ena i brak u teologiji Matthiasa Josepha Scheebena (5 poglavlja), prijevod doktorskog rada.
S obzirom da se radi o doktorskom radu, vano je iz Valkovieve analize Scheebenove teologije prozrijeti lik i misao samoga
Valkovia.
I. poglavlje: ovjek slika Boja
Ve iz same metodologije doktorskog rada da se naslutiti modernost pristupa Valkovia ovoj problematici. On polazi od antropologije. Naravno da u tome slijedi Scheebena, no njegova interpretacija ovoga autora ukazuje na to da bilo kakav pristup razmatranju
problema iz sfere moderne moralne teologije mora svoju poetnu
toku razmatranja imati u antropologiji. Nije udo da Valkovi tako
spremno prihvaa antropologiju kao odskonu dasku svojih promiljanja. Sama injenica da je kao mentore imao i Josepha Fuchsa i
Bernharda Hringa objanjava da mu se ovaj pristup gotovo spontano
nametnuo. Oba ova velika moralista bila su prvenstveno zabrinuta
za ovjeka, ponajprije antropolozi, a potom moralni teolozi. Moralna je teologija za njih bila znanost koja mora promovirati ovjeka,
tj. prikazati istinsku sliku o ovjeku u lepezi brojnih antropolokih
zabluda. Teko emo i mi danas moi opravdati mnoge stavove kranske etike i crkvenog uiteljstva ukoliko ih ne prikaemo kao
stavove koji jedino mogu sauvati ovjeka od njegova svoenja na
objekt manipulacije. Stoga je i danas istinska, biblijski utemeljena
antropologija jedni mogui poetak moralno-teolokog razmiljanja
(npr. kako objasniti nedoputenost kontracepcije, uporabe kondoma,
manipuliranja embrijem, ako prije toga ne prikaemo tko je za nas
ovjek?). Poimanje ovjeka kao imago Dei prilino jasno ocrtava

210

Rijeki teoloki asopis, god. 17 (2009), br. 1

okvire kako postupati s ovjekom, u emu se sastoji njegovo dostojanstvo, gdje su granice iza kojih nestaje ljudskost. Scheeben i Valkovi jednoduno prihvaaju ovu tezu. Utoliko je njegov doktorski
rad vaan, jer nadopunjava misao koju je nakon Drugog vatikanskog
sabora izrekao Pavao VI. kada je otprilike ustvrdio: Moe nam se
predbacivati da tijekom Koncila nismo dovoljno obradili neke teme
ili problematike, ali nam se zacijelo ne moe zamjeriti da nam u prvom planu uvijek nije bio ovjek. Ako je Scheeben dao odluujui
doprinos uvaavanju definicije ovjeka kao slike Boje u dogmatskoj teologiji, Valkovi ovu definiciju uzima kao podlogu moralne
teologije. Ova definicija jedina je sposobna nadii sve dualizme u
definiciji ovjeka kojih je tijekom povijesti u teolokom razmiljanju
bilo mnogo (npr. razlikovanja izmeu slike ostaje i nakon grijeha, i slinosti gubi se nakon grijeha; omalovaavanje tijela itd.).
Scheeben snano insistira na cjelovitom aspektu ovjeka (str. 28).
Vano je naglasiti da se radi o plastinoj slici Bojoj, dakle ne o
nekakvoj isto metafizikoj definiciji ovjeka nego o poimanju ovjeka kao dinaminog bia, kao bia odnosa, gdje istaknuto mjesto
ima moralna sloboda. Ovakva antropoloka slika ovjeka pogodna je
da se u njoj utemelji moralno-teoloko razmiljanje. Ova antropologizacija moralno-teolokog razmiljanja prvi je znaajan doprinos Valkovia razvoju pokoncilske moralne teologije. ak i u onim
segmentima u kojima se Valkovi ne ustruava izrei svoju kritiku
misao na neke dijelove Scheebenove antropologije, npr. u dijelu gdje
ona na neki nain omalovaava enu. Upravo tom kritikom izlazi
na vidjelo gotovo proroki duh kojim je Valkovi predvidio kojim e pravcem krenuti pokoncilska obnova antropologije i moralne
teologije. Pogotovo stoga jer se ova antropologija ne zaustavlja na
promatranju ovjeka-pojedinca nego nastoji teoloko-antropoloki
osmisliti i njegove odnose, npr. one u obitelji putem analogije: Presveto Trojstvo obitelj. I tu se Valkovi distancira od Scheebena i
dokazuje dalekovidnost kada tvrdi kako je analogija kao takva vrlo
upitna i vrvi dvosmislenim rjeenjima i nijansama koje je teko precizirati (str. 44).

PRIKAZI I RECENZIJE

211

II. poglavlje: Teologija ene

Paralelizam izmeu Duha Svetoga i ene, to je osnova Scheebenove teologije ene, teko je uklopiti u moderna teoloka razmiljanja o eni. Simbolizam ili analogija koja usporeuje ulogu
Duha Svetoga unutar Trojstva s ulogom ene unutar obitelji teko
je shvatljiv modernom ovjeku. No upravo svijest o ovoj injenici
prua Valkoviu priliku predoiti svoje vienje vrednovanja ene u
katolikoj teologiji. Valkovi enu promatra u odnosu na bipolarnost
spolova u ljudskoj naravi, dok Scheeben upada u subordinacionizam
i osobine ene smatra nedostacima (str. 58). Ovdje se Valkovi suprotstavlja Scheebenu i na neki nain izrie ono to e u vie navrata
izrei papa Ivan Pavao II. Za Valkovia je nepobitno da je u povijesti
spasenja sudbina ovjeanstva i svijeta vezana uz enu, tovie, u
eni prepoznaje simbol religioznosti (str. 58-59). U tom smislu, zakljuuje Valkovi, prirodne osobine ene i njezina psihologija nisu
neto nesavreno i manje vrijedno nego su izraz razliitoga poslanja i razliitoga znaenja (str. 59). Suoavajui se s vrednovanjem
ene koje Valkovia ne zadovoljava, daje mu priliku upoznati nas s
povijesnim razlozima zato je do takva vrednovanja dolo. Tako, na
jedan indirektan nain, Valkovi eli definitivno raskrstiti sa svim
onim poimanjima koji su na bilo koji nain omalovaavali enu, pa
bilo to i nekim gnostikim i mudrosnim elementima i analogijama.
No kada govori o odnosu ena Crkva, Scheeben ide tako daleko
da govori o majinstvu katolikog sveenstva. Valkovi pak zakljuuje kako se Scheebenova shvaanja ne ine tako plodnim tlom
za teologiju katolikog laikata, u smislu u kojem se ona pomalja na
obzoru ovih posljednjih desetljea i kao to je izloena u konstitucijama Drugoga vatikanskog koncila (str. 76). Ovdje se sueljavaju
Scheeben, mistik i pjesnik, i Valkovi koji je teolog. Valkovi staje
gdje nema vrstih argumenata. Scheeben tu tek poinje svojim razmiljanjima, pa je logino da su esto neargumentirana. No vanije
je uoiti da putem ovih analiza na vidjelo izlazi znanstveni lik Valkovia, tj. znanstvenika koji nikada nee izrei tezu za koju nije siguran da ju ne moe argumentima potkrijepiti. Onome tko je upoznat s

212

Rijeki teoloki asopis, god. 17 (2009), br. 1

Valkovievom misli i rijei postaje jasno zato je na svojim tezama

i razmiljanjima toliko radio. Ali sigurni smo da ono to je napisao
ima svoj filozofsko-teoloki i svetopisamski temelj.
III. poglavlje: Brak, spolnost i raanje u naumu stvaranja
Slino se dogaa i kod obrade teme braka. Upravo je pretjerano insistiranje Scheebena na hijerarhiji mua i ene bilo povodom
Valkoviu da, uz pomo drugih teologa, indirektno iznese svoje miljenje o odnosima unutar braka kao mjestu meusobnog obogaivanja branih drugova, to je danas uvrijeeno teoloko stajalite i
stav crkvenog uiteljstva. Tako, s obzirom da Scheeben vrhunski cilj
enidbe vidi samo u raanju, kae: ini nam se da na podruju
toga tradicionalnog uenja (o ciljevima braka, op.a.) ima neto to,
gotovo nesvjesno i vie materijalno no formalno, tei k veem naglaavanju osobnih vrijednosti enidbe. Scheebenovom angelizmu
(str. 97) kada govori o spolnosti i braku, o spolnoj i branoj etici,
Valkovi suprotstavlja etiku koja je sposobna ovjeka voditi, a ne
samo normirati njegovo ponaanje. Scheeben govori o ljudima kao
da su aneli, tj. njegova etika eli ljude uiniti anelima. Valkovieva etika eli progresivno ovjeka dovesti do toga da ini dobro, i
na spolnom i branom planu, to nije uvijek tako jednostavno, kako
misli Scheeben.
IV. poglavlje: Istraivanja o intimnoj naravi jedinstva udvoje
u braku
I ovdje se Valkovi odluno opire Scheebenovoj hijerarhizaciji
odnosa u braku. No dosta napora i rijei upotrijebio je upravo kako
bi osvijetlio temelje ovih Scheebenovih stavova. Ovo je svojevrsna
Valkovieva metodologija: najprije pokuati objektivno sagledati to
netko kae, zatim sagledati sve okolnosti koje utjecale su na ovu
misao i tek onda izrei svoju kritiku ili drugaiji stav. Ovako Valkovieva kritika uvijek izgleda opravdana. Samo suprotstavljanje
oprenih teza kod itatelja bi izazvalo neizvjesnost kojoj se teoriji

PRIKAZI I RECENZIJE

213

prikloniti. Simbolizam, analogija, govor o Trojstvu, mistino-poetski pristup kada Scheeben govori o temama kao to su brak i brana
ljubav oito za Valkovia nisu dostatni. Zato predbacuje Scheebenu
da u irokom luku zaobilazi praktine zakljuke koji se odnose na
spolno sjedinjenje i njegovo izravno i konkretno znaenje (str. 141).
Ovdje na vidjelo izvire moralist i etiar praktinog tipa koji svako
teoretsko naelo primjenjuje na praksu.
V. Sakrament enidbe
Scheebenovo poimanje sakramenta enidbe, iako jako obiljeeno vremenom i prostorom u kojemu Scheeben ivi, ali i teologijom o kojoj ovisi, ipak daje Valkoviu dovoljno smjernica kako danas govoriti o sakramentu enidbe. On Scheebena koristi pozitivno
i negativno. Ne samo u svojim pozitivnim aspektima nego i u onome u emu je ova teologija nedostatna Valkovi pronalazi smjernice
budueg teolokog vrednovanja obitelji i enidbe. Ovdje na vidjelo
dolazi Valkovi kakvoga smo poznavali: ne uimo samo na onim mislima s kojima se slaemo nego uimo, moda jo i vie, na mislima
i rijeima s kojima se ne slaemo. Veliina teologa Valkovia ogleda
se upravo u irokom spektru pogleda i teolokih stavova s kojima
se suoava i iz svakoga uspijeva izvui neto korisno za stvaranje
vlastite misaone sinteze.
Valja odati priznanje prof. Stjepanu Balobanu koji je ovaj doktorski rad priredio za tisak. Moemo se samo uditi kako sam prof.
Valkovi nije to uinio jo za svoga ivota. Isto tako moramo odati
priznaje prevoditelju s talijanskog jezika Slavku Antunoviu, koji je
zaista uinio struan prijevod. Vjerujem da to nije bio lak posao, s
obzirom na obilje strune, pogotovo skolastine, terminologije.
Kada itatelj proita ovaj prvi dio knjige, ne dobiva samo uvid
u Scheebenovu teologiju niti samo u Valkovieve stavove, nego je
upoznat s nebrojenim biblijskim, patristikim i skolastikim naporima oko vrednovanja braka i enidbe. Osim toga, upoznaje se sa
irokim spektrom pogleda i stavova koje su u 19. stoljeu zastupali

214

Rijeki teoloki asopis, god. 17 (2009), br. 1

razni teolozi i teoloke kole u tom pitanju. Jednom rijeju, kada

netko bude govorio i pisao o teologiji enidbe, pogotovo s povijesno-teolokog aspekta, nee moi zaobii ovu knjigu.
Znamo da u opusu Marijana Valkovia ima jo slinih teolokih tekstova koji zavreuju ugledati svjetlo dana ili pak ponovno biti
tiskani. Nadamo se da se prireivai nisu umorili i da e nastaviti
ovim putem.
Josip Grbac