Daleko, daleko, u preliljepoj zalenoj šumi, živio je patuljak Ponaško, on je bio
najmanji među patuljcima. Nosio je dugačku kapicu na glavi i nanulice na nogama. Kada bi bio sretan boja njegovog malog odijela dobijala bi zelenu boju, a kada bi ga nešto rastužilo odjelce bi tamnilo do smeđe boje. Spavao je ispod gljive, koja je rasla uz javorovo stablo. Pokrio bi se listom javora i uživao u zvukovima koji su odzvanjali šumicom. Ono što je Ponaška činilo sretnim je, ustvari, ponašanje dječice koju je imao običaj da posmatra. Često bi išao u obližnje selo i posmatrao dječiju igru, graju, ponašanje za stolom i prema starijim osobama. U svoju šumicu bi najčašće išao veoma sretan i zadovoljan ponašanjem koje je vidio. Odijelo na njemu je zelenjelo sve jače i jače, toliko da nisi mogao da gledaš u njega od zelene boje. Vidio bi djecu koja u igri uvažavaju jedna druge, dječaka koji pozdravlja starije komšije koje sretne, djevojčicu koja je na sve što dobije govorila: „Hvala“, djecu koja su za trpezarijskim stolom jela sve što im majka stavi na tanjir, jer su znala da je to zdravo za njih. Tada bi se Ponaško s pjesmom i zelenim odijelom vraćao u svoju šumu i pričao drugima šta je vidio. Međutim, jednoga dana Ponaško je došao tužnog pogleda, a ni odijelo nije imalo zelenu boju, već nešto tamniju. Kada su ga ostali patuljci pitali šta mu je, nije im rakao ništa, samo je sagnute glave otišao ispod svoje gljive. Nadali su se da će se sutradan stvari popraviti, ali Ponaško je svakoga dana imao sve tamniju i tamniju odjeću, dok jednoga dana nije postala sasvim smeđa. Tugovao je ispod svog najdražeg drveta, sve rjeđe je išao u selo. Jadnoga dana, dok je on tako tugovao, sićušan glas mu se javi iz trave. Glasić ga upita zašto je zabrinut. Bio je to šumski mrav. Patuljak mu ispriča da je u selu vidio dječaka koji je bio veoma neposlušan prema svojoj majci, te da je ona bila veoma zabrinuta i nije znala šta da radi. Dječak je odbijao sve što mu je majka govorila, nije htio da kupi svoje igračke nakon igre, odbijao je jesti ono što mu je majka davala, pravio je velike probleme kada je trebao ići na spavanje. Mrav upita Ponaška da li je rakao dječaku kako bi trebao da se ponaša, a on odgovori da nije, jer se jako rastužio kada je to sve vidio. Mrav nagovori patuljka da opet ode do sela i da pokuša da savjetuje dječaka o njegovom ponašanju. Ponaško ode do sela, pri ulasku je strepio od onoga šta će tamo zateći, ali...njegovo odjelce ponovo pozeleni, bojom jačom nego ikada do tada. Vidio je nešto što ga jeko veselilo: dječak je poslušno kupio igračke i bez riječi jeo majčinu hranu, a majka je imala veseli osmjeh na licu. Šta se ustvri desilo, dječak je čuo Ponaškovo jecanje iz šume i shvatio da je to tuga zbog njegovog lošeg ponašanja, a kako je bio dobar dječak, odlučio je promijeniti svoje ponašanje na mnogo bolje, izvinio se majci i obećao da će ubuduće dobro razmisliti o tome da li njegovo ponašanje nekoga brine ili je lijepo. Od toga dana, više se nikada nije desilo da malenom Ponašku tamni odjeća zbog nekog djeteta iz sela, on je svojom svjetlucavom čarolijom ukazivao djeci kako treba da se ponašaju, da roditelji budu sretni, a oni fino vaspitana djeca.