NEVEN BUDAK (UR)

NAKLADNI ZAVOD HRVATSKE ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUILITA U ZAGREBU

BIBLIOTEKA HRVATSKE POVJESNICE

UREDNIK BRANIMIR DONAT

ETNOGENEZA HRVATA
ETHNOGENY OF THE CROATS

C1P - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb DK 936.7 (=862) ETNOGENEZA Hrvata/ urednik Neven Budak. - Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 1996. - 292 str.: ilustr; 24 cm. - (Hrvatske povjesnice) Bibliografija uz pojedine radove. - Summarv ISBN 953-6014--45-9 (Nakladni zavod MH) 1. Budak, Neven 951129131

Tiskanje ove knjige omoguilo je Ministarstvo znanosti i tehnologije RH.

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUILITA U ZAGREBU ZAGREB 1995.

Sadraj

Popis kratica

ETNOGENEZA HRVATA
ETNOGENEZA VJENO TRAENJE KORIJENA (Neven Budak) M Sui: PRISTUPNA RAZMATRANJA UZ PROBLEM ETNOGENEZE HRVATA S. irkovi: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE U TZV. ETNOGENEZI BALKANSKIH NARODA H. Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS M. vab: DANANJE STANJE HISTORIOGRAFIJE O POJAVI HRVATA NA ISTONOJ OBALI JADRANA B. Kunti-Makvi: PODRIJETLO HRVATA PREMA MATIJI PETRU KATANIU U NJEGOVU OPISU PODUNAVLJA N. Budak: TUMAENJE PODRIJETLA HRVATA I NAJSTARIJE POVIJESTI HRVATA U DJELIMA SREDNJOVJEKOVNIH PISACA l J. Lui: l PODACI O DOSELJENJU SLAVENA U STARIJOJ DUBROVAKOJ HISTORIOGRAFIJI W. Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE: AVARI I SLAVENI A. Milosevic: KOMANSKI ELEMENTI I PITANJE KASNOANTIKOG KONTINUITETA U MATERIJALNOJ KULTURI RANOSREDNJOVJEKOVNE DALMACIJE I. Goldstern: ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE HRVATA U IX. STOLJEU V. Koak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU HRVATA M. Jurkom: FRANAKI UTJECAJ NA KONSTITUIRANJE CRKVENE UMJETNOSTI U HRVATSKOJ P. tih: NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE HRVATA U KARANTANIJI R. Katii: POECI HRVATSKE POVIJESTI KAO FILOLOKI PROBLEM L. Margeti: BILJEKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE DRAVE U 9. STOLJEU L. Steindorff: TUMAENJA RIJEI DALMATIA U SREDNJOVJEKOVNOJ HISTORIOGRAFIJI. ISTOVREMENO O SABORU NA PLANITIES DALMAE \Z. Gunjaca:]GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA I DRUGA GROBLJA 8-9. STOLJEA U DALMACIJI 11 13 28 40 54 61 73 79 86 97 105 110 117 122 140 144 148 159

1. Mimik NUMIZMATIKI NALAZI U DUBROVNIKU F. Smiljani: PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOG SUSTAVA SKLAVINIJE HRVATSKE

169 178

Popis kratica

ETHNOGENY OF THE CROATS

ETHNOGENY OF THE CROATS THE PERMANENT SEARCH FOR ROOTS (Neven Budak) M. Sui& SOME REFLECTIONS ON THE QUESTION OF THE ETHNOGENY OF THE CROATS S. irkovi: MITTELALTERLICHE PHASE IN DER SOGENANNTEN ETHNOGENESE DER BALKANVLKER M. Svab: THE PRESENT SITUATION OF fflSTORIOGRAPHY ABOUT THE APPEARANCE OF CROATS ON THE EASTERN COAST OF THE ADRIATIC Kuntic-Makvi& THE ORIGIN OF THE CROATS ACCORDING TO MATLIA PETAR KATANI IN fflS DESCRDPTION OF THE DANUBIAN REGION N. Budak THE ORIGIN AND OLDEST CROATIAN fflSTORY IN THE WORKS OF MEDffiVAL WRITERS OLD mSTORIOGRAPHY OF DUBROVNIK W! Pohl: GRUNDLAGEN DER KROATISCHEN ETHNOGENESE: AWAREN UND SLAWEN A. Milosevic: ELEMENTI KOMANI E QUESTIONE DELLA CONTINUITA TARDO-ANTICA NELLA CULTURA MATERIALS IN DALMAZIA ALTOMEDIOEVALE /. Goldstein: THE ROLE OF BYZANTIUM IN THE PROCESS OF THE ETHNOGENESIS OF THE CROATS V. Kosook: IRANIAN THEORY OF THE CROATIANS' ORIGIN M. Jurkov: FRANKISH INFLUENCE ON THE CONSTTTUTION OF RELIGIOUS ART IN CROATIA P. tih: NEUE VERSUCHE, DIE PROBLEMATIK DER KROATEN IN KARANTANIEN ZU LSEN R. : DIE ANFNGE DER KROATISCHEN GESCHICHTE ALS PHILOLOGISCHES PROBLEM L. Margetic: NOTES ON THE EMERGENCE OF THE CROATIAN STATE IN THE 9TH CENTURY L Standorff: DEUTUNGEN DES WORTES DALMATIA W DER MITTELALTERLICHEN HISTORIOGRAPHIE. ZUGLEICH BER DIE SYNODE AUF DER PLANITIES DALMAE l Z. Gttn/ooaJlEARLY MEDIEVAL CEMETERIES /. Mimik: NUMISMATIC FINDS IN DUBROVNIK F. Smjanic: A CONTRIBUTION TO THE STUDY OF THE ADMINISTRATIVE-TERRITORIAL SYSTEM OF UPANIJE (DISTRICTS) IN SCLAVINIA CROATIA 193 195 199 200 202 206 209 211 224 232 233 235 239 242 246 250 262 265 267

l</. Lufic.-lFACTS ABOUT THE SETTLING OF THE SLAVS FOUND IN THE

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Arhivski vjesnik Crnogorska akademija nauka i umjetnosti Conversio Bagoariorum et Carantanorum asopis za zgodovino in narodopisje Konstantin Porfirogenet, De administrando imperio Denkschriften der sterreichischen Akademie der Wissenschaften Enciklopedija Jugoslavije Histria archaeologica Hrvatsko arheoloko drutvo Historijski zbornik Institut fr sterreichische Geschichtsforschung Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) JI Jugoslavenski istoriski asopis JLZ Jugoslavenski leksikografski zavod (Hrvatski leksikografski zavod) LEJ Likovna enciklopedija Jugoslavije LJPD Ljetopis Popa Dukljanina MGH Monumenta Germaniae historica MH Matica Hrvatska MHAS Muzej hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu MIG Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung MSHSM Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium NSB Nacionalna i sveuilina biblioteka u Zagrebu RGA Reallexicon der germanischen Altertumkunde SAD J Savez arheolokih drutava Jugoslavije SANU Srpska akademija nauka i umetnosti SAZU Slovenska akademija znanosti in umetnosti SHP Starohrvatska prosvjeta
Rrnclrfl Irrfllimjclra a V a r i o m i i a

ANUBIH AV GANU CBC ZN DAI DsAW EJ HA HAD HZ IG JAZU

SS scriptores Toma Toma Arhiakon, Historia salonitana VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku VAMZ Vjesnik arheolokog muzeja u Zagrebu Viz. izv. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije WdF Wege der Forschung Wr. slawist. Jahrbuch Wiener slawistisches Jahrbuch

ETNOGENEZA HRVATA

ETNOGENEZA HRVATA VJENO TRAENJE KORIJENA

Podrijetlo naroda, kao i podrijetlo pojedinca, jedan je od vjeitih ciljeva traganja ovjeka za iskonom. Etnogonijska mitologija prati nas u priama iz djetinjstva, stvarajui svijest o pripadnosti, veui nae korijene za tlo neke daleke i katkada mitske zemlje. Povjesniari pak, sa svoje strane, nastoje ve naratajima prodrijeti do istine o podrijetlu naroda, zaogrnute nedovoljno prozirnim koprenama davnih stoljea. U tom dugotrajnom poslu bilo je lutanja, bilo je greaka, ali je bilo i mnogo uspjeha. Ponekom se pokoljenju povjesniara moda uinilo da se pribliilo konanom rjeenju tajne hrvatskog podrijetla, ali bi uvijek iznova neki drukiji pristup ili novo tumaenje pokazali da put do cilja nije nimalo ravan ni lak Na tom putu, u traganju za korijenima Hrvata, nali su se sudionici znanstvenog skupa Etnogeneza Hrvata, odranog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u sijenju 1989. Organizatori su zamislili da na skupu sudjeluje to vie strunjaka razliitih struka: povjesniara, arheologa, lingvista, povjesniara umjetnosti. Namjera je i ostvarena, iako su, kao i obino, brojem pretezali povjesniari. Bilo bi odve oekivati da jedan dvodnevni simpozij rijei neto o emu se raspravlja ve stotinjak godina. Svaki strunjak, pa i bolje obavijeteni laik, znat e da su i mali pomaci dragocjeni. Zagrebaki skup, meutim, i nije bio tako mali pomak: u priopenjima, kao i plodotvornim raspravama (koje, naalost, nismo bili u mogunosti ovdje objaviti), pokazalo se da su istraivai nae najdalje prolosti uinili znatan metodoloki pomak. Ne samo da je u istraivanjima prisutna sve vea interdisciplinarnost, nego je i shvaanje izvora, bilo pisanih, bilo materijalnih, postalo elastinije i oplemenjeno vieznanou. Zbog toga vjerujemo da e i ova knjiga, u kojoj su skupljeni gotovo svi referati odrani na skupu, biti u temeljima buduih istraivanja hrvatske etnogeneze. Neka rjeenja na njezinim stranicama donose potpuno nove rezultate, ostalo su svjea razmiljanja o osnovnim naelima istraivanja ili pak vrijedna saimanja dosada uinjenog. Autori su imali mogunost, koju su neki iskoristili, j ft-

12

ETNOGENEZA HRVATA

dicionalnu boljku hrvatske historiografije: njezino slabo poznavanje u inozemstvu. Zbog toga je odlueno (te koristimo priliku zahvaliti spremnosti izdavaa) da se referati, odrani ili napisani na tuim jezicima, tako i tiskaju uz prijevod, a da se ostali poprate opirnim saecima na engleskom. Naalost, poneki su autori sami ocijenili da su im dovoljni vrlo kratki saeci, pa je dolo do izvjesnih neujednaenosti. Da smo ih pokuali otkloniti, na tiskanje knjige moralo bi se ekati jo dulje, to smo po svaku cijenu nastojali izbjei. Vjerujemo da e se ipak i na ovaj nain s dijelom hrvatske prolosti upoznati najiri krug zainteresiranih. Njihovu sudu preputamo svoj rad. Neven Budak

Mate Sui

PRISTUPNA RAZMATRANJA UZ PROBLEM ETNOGENEZE HRVATA

Pred objavljivanje Prolo je ve nekoliko godina otkako sam napisao gornji uvod. Sudbina knjige bila je odreena tekim prilikama u kojima se nala Hrvatska. Dragi kolege Zlatko Gunjaca i Josip Lui nisu ih preivjeli, pa neka im i ove stranice budu neka vrst spomena. Zahvaljujem svima koji su dali svoj doprinos raanju ovoga djela, a itatelje molim neka dobrohotno ukazu na greke i ne zaborave da su i one plod ljubavi prema hrvatskoj prolosti. Neven Budak
U Zagrebu, 19. rujna 1995.

/os prije pedesetak godina u znanstvenoj literaturi iz oblasti arheologije, lingvistike i povijesti nalazili smo djela u kojima se objanjava podrijetlo pojedinih europskih naroda. Tu smo na priloenim kartama mogli vidjeti, na podruju srednje i srednjoistone Europe, niz nacrtanih elipsa u koje su bila upisana imena raznih naroda: Grka, Italika, Traana, Dira, Germana, Kelta, Slavena i drugih. U odreeno vrijeme te su se vree poele prazniti, s polazita krenuli su prema svojoj povijesnoj postojbini pojedini narodi, slijedei strelice koje su pokazivale pravce migracije. Tako su Heleni stigli u Grku, Italici u Italiju, Traani u Trakiju, Iliri u Iliriju itd. Stiu Indoeuropljani, zemlja drhti pod kopitima konja ahejskih junaka. I tada je znanost nastojala uspostaviti nekakvu ravnoteu i suglasje izmeu pojedinih disciplina, posebno izmeu lingvistike i arheologije, u vrijeme kada arheolozi jo nisu mnogo vjerovali lingvistikim rekonstrukcijama i korijenima, kao ni lingvisti keramikim krhotinama. No ipak: veliki stupanj vjerojatnoe mogao se proklamirati, kad je bilo mogue pod svaku cijenu uskladiti arheoloke rezultate s lingvistikim i obratno. Pod dojmom te literature, ali i kao reakcija na nju, nastalo je moje nastupno predavanje programatskog karaktera odrano na Filozofskom fakultetu u Zadru 1956. godine. Tu sam ukazao na vanost izuavanja etnike i kulturne stratigrafije predslavenskog doba u naoj zemlji, nastojei, koliko mi je tada to bilo mogue, upozoriti na procese nastale u etnikim susretima i konvivencijama i na sve one presedane i supstratske elemente koje treba valorizirati kao preitke u naoj nacionalnoj kulturi. Oito je, bio sam na pragu problema etnogeneze, kome sam nakon mnogo vremena posvetio krai rad koji nije bio dobio predvieni nastavak. U tom je nastavku trebalo prikazati antiku komponentu u kulturi Hrvata. Europa je, za razliku od Amerike, vrlo stari kontinent s bezbroj naroda i kultura, to su se na njezinu tlu smjenjivali kroz milenije, mogli bismo rei od izmaka mezolitika pa sve do srednjega vijeka, a ponegdje i nakon njega. Dakako, od posebnog je interesa problem postanka naroda koji danas ive na njezinu tlu. Radi se veinom o etnikim zajednicama koje su se kao takve oblikovale poetkom srednjega vijeka. Meu te spadaju i Hrvati.

14

ETNOGENEZA

HRVATA

Mate Sui: PRISTUPNA RAZMATRANJA

15

Meutim, prije tog razdoblja odvijali su se na tiu Europe, kao i na tlu Balkana, pa i na tiu Hrvatske, etnogenetski procesi koje ipak ne moemo iskljuiti iz problematike koja nas u ovoj prilici zaokuplja (etnogeneza Hrvata). Ne samo zbog osvjetljavanja prolosti problema etnogeneze na naem tiu, ve iz jednog mnogo izravnijeg razloga: ti su procesi, naime, uvjetovali neke pojave koje su ostale u kontaktima balkanskih etnija, pa i hrvatske. O tim su pitanjima kompetentno i vrlo uvjerljivo raspravljali istaknuti strunjaci: A. Benac, M. Garaanin, B. ovi i dr. Ti su procesi u nas trajali dugo, od eneolitika do kraja bronanog i poetka starijeg eljeznog doba krajem X. i poetkom , st. pr. n. e., dakle oko tisuu godina. Te predilirske populacije eneolitika i bronanog doba, koje su preivjele u mirnim tokovima cijelo bronano doba tvorile su, kako je Benac dobro opazio, osnovni supstrat u procesu geneza ilirskih etnija, koje s IX. stoljeem, po zavretku tzv. velikih egejskih seoba (u kojima niri, kako mnogi misle, nisu sudjelovali) nastavljaju ivot kao oblikovane protohistorijske etnike zajednice. Tada je, praktiki, grosso modo bio u njih dovren proces etnogeneze. Kaem grosso modo, jer je izvjesno da su pojedini etnosi u daljnjoj povijesti asimilirali neke crte koje bitno utjeu na drutvenu, kulturnu i etniku facies, na fiziku i psihiku konstituciju. Kako se vidi, govor je o etnogenezi Dira. No valja imati na umu da ne postoji narod Dira, da u suvremenoj znanosti taj termin obuhvaa itav niz posebnih zajednica koje posjeduju izvjesne srodnosti u materijalnoj i duhovnoj kulturi. Mislimo da smo bili prvi koji smo (u Antikom gradu) upozorili na nepriklanost terminologije koja se u nas upotrebljavala u oznaavanju pojedinih ilirskih zajednica. Govorilo se uvijek o ilirskim plemenima. Upozorili smo da valja jasno razlikovati etnike kategorije od plemenskih (tribalnih). Nakon zavretka etnogeneze imamo na naem tlu niz zajednica koje imaju sve atribute naroda, naravno sa stanovita tadanjeg vremena, kao to su Histri, Japodi, Liburni, Delmati, Ardijejci, Daorsi i drugi. Danas je takvo stanovite openito prihvaeno. Iz toga proizlazi zakljuak da ne moemo ablonski generalizirati i izjednaavati tokove procesa etnogeneze tih brojnih etnija, od kojih svaka u praskozorju povijesti posjeduje svoje osobitosti duhovne i materijalne kulture. Te se razlike oituju jo u odmaklo rimsko vrijeme. Kad je govor o etnogenezi primorskih Hrvata, od vanosti su pojave to se susreu u Histra, Liburna, Japoda i Delmata. No, dakako, mi moramo uzeti u obzir i stariji sloj priobalne etnografije, iz vremena prije ekspanzije Delmata i Ardijejaea (Hylli, Bulini, Nesti, Manu i dr.), od kojih su bili asimilirgni oni koji su stanovali uz obalu, dok je taj proces u onih na susjednim otocima bio mnogo sporiji. Nakon infiltracije elemenata eneolitske kulture Ljubljanskog Barja, koja je u eneolitizaciji i u poecima indoeuropeizacije naeg obalnog prostora imala daleko vei udio od poznate vuedolske kulture, nae priobalje koje u neolitiku tvori u neku ruku jednu kulturnu koine sa suprotnim jadranskim obalama, kako je A. Benac pokazao doivjelo je tek od VI. do IV. stoljea pr. n. e. infiltrat vanjskog grkog kolonizatorskog elementa, koji je unio niz vrijednih kulturnih inovacija u na primorski prostor. No pravo snano i trajnije preslojavanje autohtonog ilirskog kompleksa poinje s rimskom dominacijom

koja je trajala gotovo est stoljea. Asimilacijom tekovina rimske kulture i civilizacije poinje proces romanizacije na mnogim poljima. Stupnjeve toga procesa, njegove uspjehe i domete s obzirom na vrijeme i prostor, revolte i rezistencije to ih je domai svijet pruao tim penetracijama, organizirane i spontane, sve je to u dobroj mjeri poznato i, to je najvanije, mogue je definirati s razliitih aspekata kulturni habitus kasnoantikog elementa koji je - kako e se vidjeti bio osnovni supstrat u etnikom formiranju Junih Slavena, posebno Hrvata. Sve je to bilo potrebno navesti da bi se potvrdila misao da povijest Hrvata ne moe poeti od njihova doseljenja, a da se problem njihova etnikog oblikovanja ne moe osvijetliti bez uzimanja u obzir onoga to je ovo tio dalo kroz stoljea prije dolaska Slavena i Hrvata. Dakako da tu glavnu ulogu imaju istraivai nae antike, zastupnici antikih disciplina raznih profila i znanstvenih usmjerenja. Ponovit emo i ovdje ono to smo ve u jednoj drugoj prilici kazali, uz opasnost da i sada budemo krivo shvaeni: u dvojbi da li je vanije znati odakle je doao jedan narod ih* kako je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom drugom pitanju. To nikako ne znai da podcjenjujemo pitanje podrijetla i vremena doseljenja pojedinih etnikih skupina. Minoriziranjem toga pitanja prikratili bismo i sam problem etnogeneze nekog naroda, jer je poznato da etnike skupine redovito donose iz pradomovine mnoge elemente determinirane ekolokim i drutvenim (kulturnim) situacijama, elemente koje e ugraditi u kompleks svog konano formiranog etnosa u novoj domovini. Drugo je pitanje kako pristupiti tom problemu, i to je u tom pogledu uinjeno u nas kada se radi 0 doseljenju Hrvata. O tome se raspravlja u novije vrijeme, no zasada se na tim pitanjima neemo zadrati. Kao model istraivanja podrijetla, a potom i etnogeneze nekog naroda, mi emo, kao antiar, uzeti pitanje podrijetla starih Etruana. Jo od antikih vremena dominirala je verzija koju je zapisao Herodot o doseljenju Etruana iz Lidije. Ta tzv. orijentalna teorija prevladavala je do novijih vremena, dok se sada sve vie uzima u obzir i ona autohtona, kojoj je zaetnik bio Dionizije iz Halikarnasa. Poslije viestoljetnih istraivanja danas prevladava miljenje da su Etruani potomci preditalikog supstrata na tiu Italije, srodnog retijskom, ligurskom i dr., u nas liburnskom, da oni nisu ivjeli u nekoj italskoj villanova kulturi, ve da je ona ponajprije etruanska, i da su njezini pravi nosioci bili Etruani, a potom tek italska kultura doputatajui ipak mogunost da je jedna skupina maloazijskih izbjeglica orijentalaca stigla na prostor izmeu Tibera i Arna. No ona nije mogla dati osnovna obiljeja etruanskoj kulturi: jeziku (dosada slabo poznatom), umjetnosti, materijalnoj kulturi, ekonomici, oblicima drutvenog ureenja, religiji i dr. Sve su te spoznaje zapravo tekovine jedne nove orijentacije moderne etruskologije, u kojoj problem etruanske etnogeneze zauzima kljuno mjesto. To je jedan od najblistavijih primjera koji pokazuju i dokazuju da su etnogenetika istraivanja po svojoj prirodi multi 1 interdisciplinarna, konkretno u Etruana: arheologija, povijesti umjetnosti, lingvistika, povijest u uem smislu s nizom uih povijesnih disciplina (studij ekonomije, socijalnih struktura, oreanizaciie naselia-

16

ETNOGENEZA

HRVATA

Mate Sui: PRISTUPNA RAZMATRANJA

17

etnografije, fizike antropologije itd.). Naalost, tako povoh'nih uvjeta study hrvatske etnogeneze nema, no u studiju tih procesa u drugih naroda etruanske okolnosti uvyek mogu djelovati poticajno. Naravno, u ovom sluaju analogije ne snujemo shvaati bukvalno: kad je govor o etnogenezi Hrvata, tada emo veliku vryednost pridati prethrvatskom sloju, zateenim romaniziranim ili poluromaniziranim starosjediteljima i starijim slavenskim doseh'enicima od kraja VI. do prvih desetljea VII. stoljea. To je kulturnoetniki supstrat koji je dao osnovne znaajke hrvatskom etnosu. Periodizaciju etnogeneze Hrvata i time relativnu kronologiju, naelno gledajui, nee biti teko utvrditi. Ona uvijek, pa i ovdje, ima tri faze: jednu predetniku (doba prije pojave Slavena), drugu protoetniku (doba etnikog sazrijevanja hrvatskih Slavena, asimilacije supstrata i superstrata, konvivencije dvaju adstrata), te napokon etniku fazu, koja zapoinje sa zavretkom procesa etnogeneze. Konkretno u nas prvi je stadij predslavenski (i prethrvatski Vorslawen); drugi protoslavensko-hrvatski (Frhkroaten); trei, hrvatski (Kroaten). Same Hrvate prije doseljenja i uspostave simbioze s kasnoantikim i junoslavenskim supstratom morat emo u ovoj prilici nazivati Prahrvatima (Urkroateri). Smatramo da je ve sada mogue u glavnim crtama utvrditi i apsolutne vremenske termine poetka, trajanja i zavretka procesa etnogeneze Hrvata. Ona je stvarno zapoela susretom i trajnom interakcijom antikog supstrata i slavenskih doljaka, koje su potom preslojili prahrvatski doseljenici. A to znai ve krajem VI. stoljea. Grosso modo formiranje hrvatskog etnosa bilo je gotovo krajem VIII. ili poetkom IX. stoljea. Indikatori toga termina mnoge su pojave iz sfere materijalne i duhovne kulture koje se oituju u hrvatskom drutvu tog vremena. Ovdje emo ih samo navesti. U to doba ve su bile u biti prevladane drutvene strukture utemeljene ponajprije na naelu srodstva; nastaju drutveni organizacijski oblici na viem stupnju, a time i integracija i teritorijalizacija zajednica koje nazivamo opinama sa svojim sreditima; artikulira se teritorijalna i centralnoetnika etnarhija s vojnom i upravnom vlau, to ujedno pokazuje daje stadij vojnike demokracije ve bio prevladan; poinje naseljavanje gradina (veinom prethistorijskih, tada naputenih), to ukazuje da je dotada znatno napredovao proces drutvenog raslojavanja, da je dolo do drutvenog raslojavanja i drutvenih antagonizama; u hrvatskoj sredini u pisanom izvoru ve u . stoljeu narod sebe naziva Hrvatima (za razliku od Romana, a poslije od Venecije i drugih, za koje su oni nadalje Sklavi). Taj narod ima svoj teritorij, a to je podruje ranosrednjovjekovne hrvatske drave. Homogenizaciji etnije zacijelo je pridonijelo i pokrtavanje, pa tako i kranstvo i s njime crkvena organizacija postaju faktori etnike kohezije i koherencije. Napokon, uz regionalne centre, ve u IX. stoljeu imamo i dravne centre. Ovaj izbor po naoj ocjeni vanih pojava pokazuje da je proces ranosrednjovjekovne etnogeneze na ovom prostoru trajao gotovo dva stoljea. Koliko od toga otpada na formiranje posebnog hrvatskog etnosa, koliko je vremena bilo potrebno da bi se doseljeni Prahrvati utopili u onaj predetniki (kasnoantiki slavenski) supstrat, lako bismo doznali kad bismo pouzdanije mogli utvrditi u koje vrijeme pada doseljenje Prahrvata u njihovu historijsku postojbinu. Ka-

ko smo naveli, o tom pitanju je u novy'e vrijeme dolo do radikalnog obrata s obzirom na prethodna miljenja. Kako je poznato, tumaenjem pisanih izvora s drukijih polazita L. Margeti je doao do zakh'uka da doseljenje Hrvata vaa smjestiti u drugu polovicu VIII. stoljea. Oduevljena tom idejom, posve je novu teoryu lansirala N. Klai, koja dovodi u to isto vryeme Hrvate iz Karantamje, kao ve pokrteni narod, ime u biti rui gotovo sve to je Margeti zavidnim naporom izgradio. Ta se povijesno-znanstvena oluja pomalo smiruje, i vay'a se nadati da emo dobiti novo tumaenje ovog problema u kojoj e moda ostati uzidana i poneka tekovina iz ovih najnovijih diskusija. U ovoj stvari nama ipak ostaje i dalje ono uporite to ga je u osnovnoj liniji izgradila naa kritika povijesna znanost, a to je da i sada imamo i razloga i osnova da barem toliko vjerujemo djelu De administrando imperio, gdje stoji da su se Hrvati doselili za vladavine cara Heraklija, a to znai svakako prije 641. godine, i to zato to nemamo ama ba nikakva razloga posumnjati u istinitost te vijesti. O svemu drugome to ovaj izvor donosi u vezi s doseljenjem Hrvata moemo raspravljati. Ako je to miljenje prihvatljivo, onda bi se posebnom procesu saivljavanja onih Prahrvata sa zateenim populacijama na ovom podruju moglo pridati oko 150 godina, dakle oko pet narataja, to nije malo. Kad bismo napravili usporedbe s trajanjima procesa etnogeneze mnogih drugih europskih naroda, predantikih, antikih i ranosrednjovjekovnih, lako bismo doli do zakljuka da je bilo termina koji su bili i mnogo iri (indoeuropski narodi na tlu Europe), ali i uih (npr. spomenuti Etruani). Ukratko: Slavenima doseljenim na podruje kasnoantikog Balkana i Hrvatima doseljenima u sklop kasnoantiko-slavenske konvivencije, povijest je dala vrlo mnogo vremena za dovrenje oblikovanja hrvatske etnije. Naravno, i ovdje emo naglasiti da je to bilo dovreno u glavnim crtama (kada uope zavrava proces konane izgradnje nekog naroda i zavrava li on ikada u potpunosti?) Do navedenih vremenskih termina Hrvati su posvojili i niz preitaka naslijeenih od zateenih starosjeditelja. Istraivanje tih retencija na svim poljima jedna je od glavnih zadaa etnogenetikih studija, kako e se vidjeti. Koliko je god za poznavanje kulture jednog tek doseljenog naroda vano raspolagati podacima o drutvenim i ekolokim prilikama u pradomovini (naravno, kad je ona poznata), jo je vanije poznavati prirodne uvjete podruja na kome se odvijao proces etnogeneze i na kome je osnovana etnija nastavila ivot u svojoj daljnjoj povijesti. Podruje stare primorske Hrvatske posjeduje niz poznatih odlika koje su u mnogome uvjetovale ivot Hrvata u novoj postojbini: za gospodarstvo (ratarstvo i stoarstvo), za ribarstvo, za pomorstvo i trgovinu, itd. Mi bismo ovdje istaknuli samo jednu injenicu na koju smo nekoliko puta upozorili. To je ambijentom uvjetovana konzervativnost priobalnog podruja na istonoj jadranskoj obali i na otocima. Na vie mjesta, a posebno u svojoj Povijesti Zadra u starom vijeku, upozoravajui na neke geopolitike odrednice ireg zadarskog podruja izmeu Zrmanje i Krke, ustanovili smo kako je ova regya, s najudaljenijom planinskom barijerom Velebita i Dinare, s bezbrojnim otocima, otvorena moru, sporo i ublaeno primala i poticaje i ljude iz unutranjosti; da je ona predstavljala prirodnu retortu u kojoj su se

18

ETNOGENEZA

HRVATA

Maie Sui: PRISTUPNA RAZMATRANJA

19

odvijali u posebno povoljnim uvjetima za domau, autohtonu komponentu, posebno uz obalnu crtu i na otocima, procesi stapanja staroga s novim, vanjskoga sa zateenim. Tu je bronca organski, bez potresa, prela u haltat, mnoge su znaajke materijalne i duhovne kulture nastavile ivot iz bronanog u starije eljezno doba, niim izvana pomuene, pa ak ni kretanjima Kelta u . stoljeu i poslije. U takvim uvjetima formirala se liburnska kultura koju u protohistoriji veemo samo uz Liburne, no koja je srodna kulturama drugih populacija uz itavu istonu jadransku obalu i na otocima, a sve je to naslijeeno iz vremena kad su ta podruja bila naseljena vrlo srodnim skupinama, prije nego to se etnika slika izmijenila sputanjem kontinentalnih Delmata i irenjem Ardijejaca. Taj stari kulturni sloj, iz posljednje faze ope ilirske etnogeneze, koji u kulturnom pogledu ujednauje obalni pojas s otocima, nazvao sam protoliburnskim. No ta se kozervativnost moe pratiti ak od neolitika, pa B. ovi s pravom taj pojas Dalmacije i Istre, neto proiren prema kopnu, naziva neolitikom kulturom retencija (neolithische Retentionskultur). Postoje dakle odrednice koje su mogle biti aktivne ve u neolitiku, pa u bronano i eljezno doba, ali isto tako i u naem hrvatskom ranom srednjem vijeku. Daleko je od vee vanosti pitanje preivljavanja starog predslavenskog i prethrvatskog stanovnitva. Kao to to danas radimo kad obraujemo probleme iz nae antike, tako emo sada i ovdje odbaciti teorije o eksterminacijama predslavenskog stanovnitva, o organiziranim pustoenjima, o sustavnim ruenjima itd., na to smo upozorili nedavno u jednom svom radu. Ni Grci ni Rimljani nisu istrebljivali domae stanovnitvo (osim rijetkih preseljavanja iz opravdanih razloga). Protiv iskorijenjivanja govori sauvani kontinuitet naselja iz prethistorije u antiku. Eventualno demografsko opadanje o kojem zakljuujemo iz slubenih rimskih statistika (drastino smanjenje broja dekurija bratstava od Varona do Plinija) valja ponajprije zahvaliti obraunima izmeu pojedinih domaih plemena i naroda, od kojih su neki bili osobito ekspanzivni (npr. Japodi; Delmati prema Liburnima i Daorsima, itd.). Valja prihvatiti razumnu misao da ovamo pridoli Slaveni, tako i Hrvati, nisu ni mogli ni htjeli ni trebali sustavno osvajati, ruiti i paliti zateena naselja, osobito gradska, koja su i njima, kao i svakom drugom barbarinu, bila samo meta za pljaku. Ako u srednjoj Italiji po Ambroziju iz Milana ve poetkom V. stoljea tamonji gradovi izgledaju kao cadavera urbium, bojje nije moglo biti ni po provincijama, izuzevi naravno vee i manje metropole. Sada, krajem VI. i u prvim desetIjeima VII. stoljea gradovi su bili slabo branjeni ne toliko zbog slabosti fortifikacija, ve s razloga to nije bilo ljudi koji bi ih branili. Mnogi su pred opasnou bili naputeni, a njihovo stanovnitvo odbjeglo. Novopridolom pak stanovnitvu naputeni ili poluporueni grad jo dugo nije bio zanimljiv za naseljavanje, a neki su trajno ostali ruine. Za problem nae etnogeneze od kapitalne je vanosti injenica da je avarsko-slavensku najezdu preivjelo nekoliko antikih gradova, buduih sredita kulturnih zraenja. Nedugo nakon dolaska Slavena dolo je do miroljubivih susreta i potom simbioze izmeu zateenog romanskog i novopridolog slavenskog ivlja. Pitanje fizikog preitka i udjela bioloke supstance predslavenskog elementa u Junih (i ostalih) Sla-

vena tek su na poetku istraivanja. Posebno valja odvajati problem antropoloke facies predslavenske demografske komponente, a ona je bila na izmaku antike vrlo sloena. U najstarijoj prolosti, u neolitiku, obalni pojas nastanjivalo je puanstvo to ga nazivamo Mediterancima, kulturno (a vjerojatno i u genetikom pogledu) vrlo srodne onima sa susjedne zapadne jadranske obale, kako pokazuju arheoloka istraivanja hrvatskih (Benac, Garaanin, Batovi) i drugih prethistoriara. Indoeuropeizacija ovih prostora poinje s eneolitikom, koji prema obali zrai iz dubokog panonskog zalea (manje Vueol, vie ljubljanska kultura) koje idu s pokretima nosilaca tih kultura. Te penetracije svakako nisu imale karakter nekih invazijskih ili silovitih migracija. One se odvijaju postupno, zbog navedenih geopolitikih odrednica, bile su usporene i u svojim uincima ublaene, posljedica ega je snana mediteranska komponenta u kulturi priobalnog stanovnitva, ali i u njegovoj fizikoj konstituciji. Drugih migracija u prethistoriji nemamo, ni u bronano ni u eljezno doba; velika kretanja Kelta panonskim hodnikom nisu izravno dodirnula ove krajeve antike Dalmacije, pa tako ne moemo govoriti ni o keltskoj komponenti u Ilira s ovih podruja. Grka pak epizoda s kolonizacijom na srednjem Jadranu, koliko god bila vana za propagandu helenskih kulturnih utjecaja, u fizikom antropolokom smislu nije mogla izazvati bitne promjene. Tek s uspostavom rimske vlasti dolazi do prodora vanjskih elemenata iz svih podruja Mediterana i rimskoga imperija, kao i metropole, i iz istonih i zapadnih provincija. Nagli procvat urbanizacije privlaio je te elemente ponajprije u gradove, dok su udaljenije seoske zajednice ostale due vrijeme uvari domaih tradicija. Pripadnici vojske, uprave, fiskalne slube, gospodarskog ivota, trgovine, obrta i prometa (posebno veleposjednici na oduzetom dravnom zemljitu) itd. nosioci su romanizacije u kojoj je najoitiji (iako ne i najvaniji) faktor bio latinski jezik. Koliki je udio kroz pet stoljea Carstva imao taj aroliki mozaik u razvitku fizike konstitucije i u formiranju antropolokih odlika ljudi ovoga podruja u kasnoj antici, teko je preciznije definirati, a teko e biti i ubudue jer nedostaje osteoloka graa iz vremena primjene obreda spaljivanja mrtvih. U svakom sluaju, moramo voditi rauna o injenici da kroz itavu antiku nije na ovom prostoru bilo nikakvih prodora ni imigracije, ni Markomana, ni Kvaa, ni Sarmata, ni Zapadnih Gota (Istoni su privremeno n prvoj polovici VI. stoljea zaposjeli Dalmaciju s doputenjem Bizanta i iz nje bili otjerani), ni Geta, ni Gepida ni drugih barbara koji su se kretali panonskim prostorima. Prema tome, antropoloki habitus ovih krajeva mogao je doivljavati znatnije promjene tek nakon dolaska Slavena, dok je slavizirano autohtono stanovnitvo nedvojbeno usvojilo i mnoge antropoloke odlike doseljenika. Znanstveno utemeljena antropometrijska istraivanja u nas su tek u zametku. Dakako da se pitanja ne mogu unaprijediti bez prouavanja antropolokih svojstava slavenskih doseljenika. Pojavljuju se nastojanja, koja katkada imaju vie etnoloki karakter, npr. u radu o uobliavanju lubanja u Srba (S. Trojanovi), gdje se tvrdi da su Srbi prilikom dolaska na Balkan bih' dolihokefali, a da se tijekom srednjega vijeka u njih sve vie izraavala tendencija prema brahikefauji i ujedno prema tamnoj pigmentaciji. Kako je poznato, pigmentacija uope izmie istraivanjima, i to predstavlja ve-

20

ETNOGENEZA

HRVATA

Mate Sut: PRISTUPNA RAZMATRANJA

21

liku potekou kod antropolokih ispitivanja. Koliko mi je poznato, takvih teza i teorya o antropolokoj evoluciji Hrvata u nas nema. Ti problemi bili su zanimljivi i u starini, primjerice Konstantinu Porfirogenetu, koji donosi da su na podruju Like ostali neki Avari i da im se poznaje da su Avari. Na lingvist M. Budimir zastao je pred stihovima rimskog pjesnika, koji navodi da Liburni u Rimu, nosai lektik rimskih matrona, za glavu nadvisuju ostale Rimljane. Opaska je vrlo duhovita i logina, jer je i Budimir vrlo dobro znao da su Liburni bili izraziti Sredozemci niskoga rasta. Meutim, kako sam pokazao, tu se nedvojbeno radi o nesporazumu, jer robovi liburni nose to ime s razloga to su se njihove nosiljke zvale liburnae, a ne to bi bili podrijetlom iz Liburnije. Podatak pak iz De administrando imperio o zaostalim Avarima u naelu ne bi trebalo odbaciti bez obzira na neprihvatljivost uloge Avara u doseljenju Junih Slavena, pa i Hrvata posebno. Tih zaostataka imamo i drugdje, npr. izvornih Bugara (Mongola) u Bugarskoj, a u nas vrlo vjerojatno Istonih Gota na Dugom Otoku, gdje se sauvao toponim Gmajno Polje (od Gemeinde), koji oznaava javno, opinsko, dravno zemljite, na kome su vjerojatno grupe Istonih Gota dobile svoje dijelove terena (tertiae partes), i tamo trajno ivjeli, kao i oni na kopnu u Kaicu kod Zadra, gdje su otkriveni istonogotski ostaci. Dakako da takve izolirane oaze ne mogu utjecati na fiziku antropoloku evoluciju stanovnitva. Zbog svih tih razloga i ovom prilikom, kada raspravljamo o etnogenezi Hrvata, moramo, bez obzira na eventualne rezerve i poetne potekoe, pozdraviti nastojanja iz novijeg vremena da se usporedno s prouavanjem etnogeneze kao dio organske tematske cjeline rasprave i problemi antropologije u vezi s etnogenezom Slavena, osobito Junih (. M. Miki). Neosporno je da e najvaniju ulogu u prouavanju etnogenetike problematike imati arheologija. Pisani izvori, veoma vani, iako ne tako brojni, mogu doivljavati naknadne reinterpretacije kao to ih i doivljavaju u novije vrijeme, no do nove izvorne grae za tumaenje doseljenja Slavena i Hrvata, njihova etnikog formiranja, te uope za poznavanje naega tamnoga doba ranog srednjeg vijeka, moemo doi samo arheolokim istraivanjima. Neophodno je uspostaviti suradnju izmeu povjesniara i arheologa, a posebno je vano da povjesniar zna to i kako arheolog radi i da ima povjerenja prema rezultatima to ih arheolozi postiu. Naalost, u novije smo vrijeme bili svjedoci pokuajima da se mimoiu ili obezvrijede arheoloka dostignua, pa i ona koja prelaze okvire uvjerljivijih pretpostavki, ne argumentima, ve na temelju vlastitih predrasuda ili ak proizvoljnih konstrukcija. Arheologija govori konkretnim, objektivnim jezikom, na njezinim su rezultatima izgraene milenijske prolosti europskih i izvaneuropskih naroda. Naa Frhgeschichte ranog srednjeg vijeka po karakteru i metodama istraivanja malo se razlikuje od one protohistorijske izmeu pojave eljeznog doba i antike. Dakako, valja poznavati mogunosti arheoloke znanosti i njezina ogranienja u postizanju rezultata. Ova bi tema, u naem sluaju, zasluivala poseban opseni i argumentirani traktat, no ovdje emo se ograniiti samo na dva primjera. Radi se o pitanju naseljavanja i organizaciji naselja nakon slavenskog doseljenja. Iluzorno je od arheologa oekivati da e nam, i kod veeg stupnja istraenosti, pruiti materijalne potvrde

o prvim slavenskim naseljima u novoj postojbini. Slaveni nisu po dolasku naselili stare naputene gradine i poruena antika naselja. Vezavi se uz zemlju, pojedine ue rodovske cjeline, porodice i potom bratstva, izabrale su svoja obitavalita uz zendju koju su obraivali, mijenjajui sjedita u potrazi za novim rodnim tiom. Naselja su rasla i cijepala se, sauvavi drutvenu povezanost temeljenu na rodovskim vezama. Tako se uz stara antika naselja oblikovao niz novih, koja su s vremenom, tijekom etnogeneze, rasla i konano, krajem toga procesa, integrirala se u teritorijalne zajednice. Arheologija moe te procese pratiti tek pri njihovu zavretku, dok nam najstariji slavenski ratari i stoari na ovim prostorima o sebi nisu ostavili gotovo nikakvih svjedoanstava. Konkretno, tijekom etnogeneze zainje se i proces nae hrvatske poleogeneze: npr. od niza zaselaka malih Nina s vremenom izrasta veliki Nin, jedan od najvanijih starohrvatskih sredita. Ti su se procesi odvijali i u podnojima naih starih gradina koje krajem VIII. i poetkom IX. stoljea postaju sredita veih teritorijalnih zajednica, skoro upa. N. Klai je prihvatila tvrdnju da arheologija ne podupire datiranje doseljenja Hrvata u drugu polovicu VIII. stoljea, no tome ona ne pridaje nikakvu vanost. Meutim, arheologija u ovom sluaju govori mnogo vie od toga, ona zapravo izravno pokazuje da je nemogue smjestiti dolazak Hrvata u drugu polovicu VIII. stoljea. Novija istraivanja u drijcu kod Nina pokazuju da se tamonja velika i relativno dugotrajna nekropola, s ranijim grobovima iz druge polovice VIII. stoljea, mirno i nesmetano razvijala, bez ikakvih poremeaja, intruzija, prekida kontinuiteta i si. Dolazak Hrvata u VIII. stoljeu, ako i ne smatramo da su to bile goleme mase osvajaa, ne bi mogao mimoii Nin, a ninska bi nekropola nedvojbeno indicirala na takve drastine pojave. Poremeaje izazivaju i manje organizirane skupine. Dovoljno se sjetiti kako je samo jedan boni iscjedak kulture polja sa arama u grlu istarske vree izazvao velike poremeaje, s prekidima kontinuiteta u naseljima. Toga u Ninu nema, a zacijelo se nee nai ni drugdje. Gotovo ne manji doprinos oekuje se od lingvistikih istraivanja koja su ve dala vrijednih spoznaja. Pitanja su mnogostruka, na mnoga do danas nije dat odgovor. No valja priznati da po svom znaenju lingvistiki rezultati nimalo ne zaostaju za arheolokim: naprotiv, nerijetko idu ispred njih. Spomenimo injenicu da protohistorijski doljaci, kojih doseljenje smjetamo u prvu polovicu VII. stoljea, nisu razbili junoslavensko jezino jedinstvo. Za praenje procesa etnogeneze, simbioze supstrata sa superstratom i kulturno-jezine interakcije adstrata (kasnoantikog, slavenskog i eventualno hrvatskog) posebnu vrijednost ima utvrena pojava bilingvizma putem kojeg su nastale mnoge doslovne prevedenice (kalkovi) po kojima pojmovi uvaju kroz stoljea i heterogene kulturne i heteroglotske slojeve svoj osnovni smisao, pretakanjem iz jednog jezika u drugi. To da su hrvatski Slaveni preuzeli od starosjeditelja niz zemljopisnih imena, termina i pojmova, posebno civilizacijskih, o tome ovdje nije mogue kompetentno raspredati. Doprinos tim istraivanjima dali su znanstvenici od K. Jireeka nadalje, pa do Otira, Caria, Budimira, Mayera i dr., a posebno P. Skok, koji je romanskom jezinom legatu na naem primorju i na otocima posvetio nekoliko kapitalnih radova, s dedukcijom od kojih su mno-

22

ETNOGENEZA

HRVATA

Mate Sui: PRISTUPNA RAZMATRANJA

23

ge jo danas itekako korisne u povijesnim istraivanjima. U etimolokim izvoenjima posebnu vanost pridajemo semantikim prevedenicama, koje nerijetko izravno potvruju ispravnost ili pobuuju eventualnu sumnju pojedinih etimologija. Semantiki kalkovi (njem. Lehnbersetzungen) na ovom tlu datiraju jo iz vremena grko-ilirskog i ilirsko-rimskog zajednitva. Smisao nekih drevnih (svakako predantikih) toponomastikih ostataka na naem primorskom pojasu, koji je imao povijesnih uvjeta da u veoj mjeri sauva kontinuitet, moe se pratiti preko nekoliko etniko-jezinih slojeva: ilirskog, grkog, latinsko-romanskog i hrvatskog (potom eventualno i talijanskog, mletakog). Kao primjer naveo bih svoj rad o refleksu morskih struja u toponomastici istonog Jadrana (ilir. grava-, Gravosa, Gru; gr.phar-,pharynx drijelo; lat. vorata - isto; hrv. drelac i si.). Takav neprekinuti niz moe se ustanoviti primjerice u toponimima sa znaenjem pliak, pa u imenu grada ibenika i dr., to objavljujemo u posebnim edicijama. U prilogu pripremljenom za meunarodni simpozij o udjelu Dira u etnogenezi balkanskog stanovnitva obradio sam s istog aspekta semantem tust, debeo u naoj toponomastici kao kalk starijeg latinskog naziva. Jamano su postojala imena mjesta koja su na ilirskom imala znaenje debeo i si., od ega je u latinskom i romanskom postalo monte(m) crassu (m), pohrvaeno u obliku Mutogras a suprotnog je znaenja Motokit na o. Hvaru i Rabu. Vjerojatno su kao kalkovi nastala i naa imena Debelo brdo, Debeli vrh i si. Nije mi poznato da je ta kategorija naih toponima obraena u posebnoj studiji sa stanovita preslojavanja i kalkiranja, koja bi bila -vrijedan doprinos problemima kojima je posveen ovaj skup. Izbor tema iz lingvistike sfere, neizostavan u raspravama o etnogenezi svakog naroda, gotovo je neiscrpan. Ovdje elimo upozoriti na jednu retenciju koja nije znaenjskog karaktera, no koja se protee od najstarijih (sredozemnih) vremena do danas. To je pojava inicijalnog intenziteta akcentuacije u nekim imenima mjesta, posebno s jadranskog podruja. Na te pojave upozorio je ve lingvist Meillet, a posebna raspra o podrijetlu te pojave razvila se izmeu naeg Skoka i talijanskog glotologa, albanologa i ilirologa F. Ribezza. Talijan je tvrdio da taj intenzitet tipa Taranto (Tare"ntum lat), Otranto (gr. lat Hidruntum), Brindisi (lat. Brundusium), Pe"saro (lat Pisaurum), Rimini (lat Ariminium) i dr. treba zahvaliti retencijama iz drevnih govora mediteranskog supstrata, koji se u nas sauvao npr. u imenima mjesta Lastovo (Ladesta), Krkar (Korkira), Sulet (olta Solentia), Jdera (Zadar), moda ladassa (u Pseudoskilaka) i dr. Skok, koji i inae, pogotovo u ranijim radovima nije mnogo polagao na mediteranske relikte uope, dovodio je te pojave u svezu s grkim utjecajima. No ta ista pojava je predgrka i u grkom jeziku (npr. Korinthos, Perinthos, Asaminthos i dr.). Ta su imena predgrka ve po sufiksu -inthos. Proizvoljno manipuliranje toponimima, kao i svakim drugim povijesnim izvorom, moe dovesti i dovodi do kobnih zabluda. Navest emo samo jednu iz novijeg vremena jer ima izravne veze s pitanjem doseljenja, a potom i etnogeneze Hrvata. N. Klai je, kao potkrepu svojoj teoriji o karantanskom podrijetlu (pokrtenih) Hrvata, pokuala dokazati da je postojalo jedno hrvatsko pleme srpskog imena (Hrvati-Srbi ili obratno), koje je takoer stiglo ovamo s

ostalim Hrvatima. Uz te Srbe hrvatske etnike pripadnosti vee se po njoj ime naselja Srb u Lici, koje joj je zapravo i jedini oslonac i argument u izlaganju. To ime ona prepoznaje u pridjevu Sirpiensis. Tako se naime naziva velika voda, magna aqua Sirpiensis, preko koje su Tatari preli na izlasku iz Panonije na putu prema dalmatinskim primorskim gradovima. Prema N. Klai, ta voda je Una, a Sirpiensis se zove po imenu mjesta Srb, koje je opet nastalo od hrvatskog plemena Srba! No tu je zatajio ne samo filolog (emu se ne bi trebalo uditi), ve i historiar. Velika voda na izlasku iz Panonije i na prelazu u Dalmaciju ne moe biti Una nedaleko od likog Srba. Naprotiv, po svemu se vidi daje to morala biti rijeka Sava kod Sirmija (prvobitni oblik je, slijedei srednjovjekovnu fonetiku, glasio* Sirmpiensis). Prije polaska u avanturu i prijelaza preko ove zaista velike vode, Tatari su likvidirali zarobljenike, jer prijelaz s njima i daljnji mar prema Dalmaciji bio bi veoma riskantan. U Srijemskoj Mitrovici je od izmaka antike pa kroz srednji vijek postojala vrlo aktivna i jedna od najvanijih skela preko koje su se i Tatari mogli prebaciti. Kako znamo, ba prema Mitrovici, s druge strane rijeke, uza samu njezinu obalu, nalazila se granica izmeu Panonije i Dalmacije. Odatle su Tatari krenuli starom vojnikom cestom, koja je spajala dvije metropole, Sirmij i Salonu. Od nje je poinjala tatarska ekspedicija uz obalu, od grada do grada (Split Trogir i dalje prema sjeverozapadu). Po naem sudu, od tog hrvatskog plemena Srba nema zaista nita. Takvih zabluda, uvjetovanih nepoznavanjem istraivakih metoda, ima jo uvijek dosta u naoj staroj toponomastici. Uz ovaj uvodni referat iznosimo pred ovaj skup i krai prilog o toponomastikim refleksima pojave pomicanja naselja, to takoer ima veze s tematikom skupa. Ukupnost preuzetih (naslijeenih) imena mjesta i rijei uope, od zateenih starosjeditelja, bilo onih antikih, prilagoenih naoj fonetici, bilo preveenica na na jezik, pokazuje kulturnu razinu i sposobnost asimilacije tog ranohrvatskog elementa, koji asimiliranjem pojedine pojmove, kao i elemente iz sfere materijalne kulture, svrstava u cjelinu vlastite kulture. Naa je srea, kad problem promatramo sa ireg, opeslavenskog aspekta, da smo legli na tako plodno tlo, natopljeno civilizacijskim tekovinama, a da ipak nismo podlegli romanizaciji, kao to neke paleobalkanske skupine iz unutranjosti nisu doivjele ni potpunu romanizaciju ni kristijanizaciju, a takoer su nakon doseljenja Slavena postale konstitutivni dio balkanskog slavenstva. Doseljenjem u novu domovinu hrvatski Slaveni su usvojili nove tekovine iz sfere ekonomije i proizvodnje, u prvome redu agrarne. Na izmaku antike ekonomske prilike u agraru bile su bitno izmijenjene u odnosu na one s poetka antike, promijenili su se i proizvodni odnosi, organizacija rada, kao to su se promijenile politike i drutvene prilike uope. Grad je gotovo potpuno izgubio ulogu vektora proizvodnje, prometa i trgovine, silno je porasla uloga sela, gdje se stvaraju velika gospodarstva s raznovrsnom proizvodnjom, dok u agraru osjetno prevladava stoarstvo u odnosu na ratarstvo i druge privredne grane. Sve je to u rukama magnata, meu koje sada treba ubrojiti i Crkvu. U njima dominira radna snaga u veoj ili manjoj mjeri zavisna od gospodara: robovi, koloni i klijenti, koji su se odrali unato protivljenju carske vlasti. Vee ekonomije, zatvorene cjeline, tvorile su samostalne i samodostatne gospodarske

24

ETNOGENEZA

HRVATA

Male Sui: PRISTUPNA RAZMATRANJA

25

komplekse nezavisne jedne od drugih. Stvarno slobodnih ljudi bilo je relativno malo (vojnici, rjei mali posjednici iz unutranjosti, lutajue gomile nezaposlenih, razbojnici i dr.). Ako samo te injenice imamo na umu, nee biti teko zamisliti u kakvoj su se situaciji nale mase ruralnog zavisnog stanovnitva, radne snage na velikim ekonomijama nakon dolaska Slavena (i potom Hrvata), kada su ta gospodarstva bila opljakana. Dok su njihovi gospodari, predstavnici monoga seoskoga plemstva, imali mogunost da se sklone i sredstava da se izdravaju, unitenjem onih ekonomija nii su slojevi, koji su u demografskom kontekstu kasnoantikog sela imali daleko pretenu veinu, ostali bez sredstava za egzistenciju: polja su zauzeli i djelomino opustoili doljaci, stoku su rastjerali ili prisvojili. Slika to nam je prua Toma Arciakon kad govori o bijegu Salonitanaca ne moe se generalno protegnuti na sve stanovnitvo koje je pripadalo velikoj salonitanskoj municipalnoj zajednici. Ruenjem i naputanjem grada i utrnuem municipija oni su ostali i bez gospodara kojima su pripadali, i bez izvora egzistencije, i bez administrativne politike pripadnosti, jer njima Split nije mogao nadomjestiti staru naputenu Salonu. Za njih nije bilo mjesta meu zidinama Dioklecijanove palae, svi oni nisu mogli bjeati ni na otoke, koji su u to vrijeme, kako ukazuju arheoloki rezultati, bili dosta gusto naseljeni i gdje nije moglo biti potranje za novom radnom snagom. Zbog toga tu masu beskunika neemo pribrojiti onoj zaista probranoj manjini, koja se navodno sa Severom vratila s otoka u Aspalatos. Vei dio te razbjeane mase (veinom sklonjene u brdima podalje od prometnica) vratio se nakon kratkog vremena i zaeo miroljubiv suivot, na koji misli i Toma kad kae da su se ubrzo Slaveni i Romani poeli meusobno eniti. Od tog zateenog elementa hrvatski su Slaveni prihvatili uzgoj mediteranskih kultura, loze i masline, te odgovarajuu tehnologiju izrade ulja i vina. Usvojivi relativno brzo sve to, oni se pojavljuju kao radna snaga na posjedima gradskog stanovnitva u astarejama preivjelih antikih gradova (na kopnu Zadra i Trogira) i njihovih nasljednika (Splita i Dubrovnika). Prostranstvom su te astareje tek neznatni ostaci nekada velikih agera to su pripadali istaknutim gradskim sreditima, posebno rimskim kolonijama, koji su se protezali i po otocima. Nije tona tvrdnja Tome Arciakona da su Spliani uspjeli intervencijom kod Bizanta dobiti natrag nekadanje podruje salonitanske kolonije. Dolaskom Slavena ti su ageri bili rastrojeni, vie oni u Dalmaciji negoli oni u Istri. Ostatke limitacije kolonijskih agera na naem primorju u srednjem vijeku obradili smo u posebnom radu. U tom pogledu bogatije je nashjee u agerima antike Histrije, gdje se oituju ne samo bolje sauvani preici centurijacije, savrenije kulture masline i posebne loze, kao i tehnologije u obradi ulja i vina, ve i u preitku nekih termina, primjerice naslov salt/u/arius uvar jednog dijela limitiranog agera (u antici saltus), a tu se poetkom DL stoljea (u Rianskom placitu) susree i pojava emfiteuze. No ipak ne moemo biti sigurni da je taj institut organizacije agrarne proizvodnje sauvao do tog vremena i sva pravna svojstva rimske emfiteuze (koja je inae egipatskog postanka). Svakako moramo dopustiti, poznavajui ope prilike nastale nakon doseljenja Slavena i Hrvata, da su se oni nedugo nakon nastanjivanja na podruje starih gradskih agera, nastanili i na podruja astareja i ukljuili se kao koloni u obradu posjeda gradskog stanovnitva. Tu zapravo moramo gledati poetke usvajanja kolonata od strane slavenskog stanovnitva,

a moda i pojave pojedinanog prihvaanja kranstva prije opeg pokrtavanja Hrvata. Odatle e Slaveni postupno prekoraivati gradske bedeme, ime e zapoeti proces slavizacije romanskih starosjeditelja u gradovima, kojoj sigurne potvrde nalazimo ve u naim najstaryim povijesnim dokumentima. Pitanja iz podruja religije i kultova, kao eminentih elemenata duhovne kulture, neotuiva su od ope problematike svake etnogeneze. Ona trae odgovore: to su doljaci nali na ovom terenu i to su od toga prihvatili; to oni donose sa sobom i koliko je toga bilo nainjeno u eventualnoj novonastaloj sintezi. To iziskuje posebna istraivanja, u koja moemo ulaziti samo djelomino. Pored kultova (kunih, rodovskih, opinskih), rituala i kultnih mjesta (fora sacra i loca religiosa), naravi pojedinih hijerofanija i naziva boanstava, mogunosti razlikovanja preteno agrarnih od preteno stoarskih kultova i s time u vezi eventualne pojave monolatrije, nas zanimaju i drutvene pojave koje idu usporedno s religijom. Ne znamo naprimjer koliko je utjecaja imao solarni, a koliko lunarni ciklus, imena dana u tjednu (mjeseci znamo), pojedine simbole i svete brojeve itd.; kalendar i izmirivanje solarne i lunarne godine, da li se to inilo interkalacijama u oktoetijama koje se susreu u starih Delmata, da li su postojali kolektivni obredi u vezi sa seminacijom, germinacijom, vegetacijom, etvom (berbom), strienjem ovaca, odlaskom stoke u planine i povratkom, itd, itd. Posebno valja nastojati da se prepoznaju preici iz poganskog razdoblja u kranstvu ranosrednjovjekovnih Hrvata. I na kraju valja spomenuti neka pitanja u vezi s Avarima i s njihovom ulogom pri doseljenju Slavena i Hrvata, a potom da lije i koliko toga avarskoga integrirano u junoslavenski kompleks. Danas se uloga Avara revalorizira i reinterpretira i jo emo morati poekati dok ne dobijemo o tome odreenija kompetentna miljenja. Svakako bismo se ve danas prikljuili onima koji nisu skloni pridavati Avarima neku veu ulogu u Hrvatskoj. Vjerojatno se ne moe u cjelini prihvatiti ni bizantska tradicija iz De administrando imperio, po kojoj je Heraklije pozvao Hrvate da istjeraju Avare iz Dalmacije. Znatnijih avarskih ostataka ovdje nema, a ako se i pojavljuju, tumae se kao statusni simboli domaih uglednika, koji su slijedili avarske uzore. Kada je govor o etnogenezi, vano je podvui da je postojala dua avarsko-slavenska zajednica, u koju su Slaveni bili organski integrirani kao komponenta od vitalne vanosti u miru i ratu, koji su imali i svoju drutvenu organizaciju, na temelju koje su bili okupljeni i u proizvodnji i u ratovanju, na elu sa svojim rodovskim prvacima, koji su ve u toj simbiozi stekli ime upana. Kad je avarski kan ustupio langobardskom kralju odrede Slavena vojnika, nije im dao dezorganizirane opore, ve vojne jedinice sposobne za borbu jednako pod avarskim kao i pod langobardskim zapovjednitvom. Vjerojatno su ve u to vrijeme Slaveni, osobito njihovi glavari (upan se moe posebno tumaiti kao lat. /nazor, a u rum. je bojar) nosili dvolana imena s doecima -slavus i -mirus/-merus koji su prvotno bili sinonimi, dok poslije -mirus djelovanjem puke etimologije stjee znaenje mir, lat. pax i time postaje sinonim drugog lana imena sa zavretkom -goj (potvrda iz Dubrovnika iz XII. stoljea), to i susreemo u neretvanskih vladara Berigoja i Domagoja, kako sam ukazao u svom referatu na nedavnom skupu o 1100. godinjici natpisa kneza Branimira.

26

ETNOGENEZA

HRVATA

Mate Sui: PRISTUPNA RAZMATRANJA

27

to se pak Avara tie i njihove uloge u doseljavanju Slavena i Hrvata i o njihovom eventualnom udjelu u etnogenezi Hrvata nekakvom antropolokom ili kulturnom komponentom, poekajmo objave mjerodavnih strunjaka a ponajprije rezultate sretnog arheolokog maklina.

BIBLIOGRAFIJA C. Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i _ Hercegovine VI, 1894. F. ii, Ime Hrvat i Srbin i teorija o doseljenju Hrvata i Srba, Godinjica N. upia 35, 1923. F. ia, Hrvatska povijest od najstarijih vremena do potkraj 1918., svezak l, 1925. Lj. Hauptmann, Dolazak Hrvata, Buliev zbornik, Zagreb-Split 1923. M. Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata, Narodna starina, VU, Zagreb 1928. M. Barada, Iz starohrvatske povijesti (I. Seobe Hrvata i Srba, . Natpis kraljice Jelene, . Skup splitskih povijesnih izvora), Nastavni vjesnik XLB 1933/34, XLHI 1934/35, XLDC 1940/41. P. Skok, Dolazak Slavena na Mediteran, izd. Jadranska straa, Split, 1934. L. Kati, Priestolnice hrvatskih narodnih vladara, Suradnja, Zagreb-Berlin, 1943. D. Rendi-Mioevi, Prilog prouavanju nae srednjovjekovne onomastike, Starohrvatska prosvjeta, . ser., l, 1949. B. Grafenauer, Nekoj vpraanj iz doba naseljavanja junih Slovanov, Zgodovinski asopis, IV, 1950. P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb 1950. M. Barada, Hrvatska dijaspora i Avari, Starohrvatska prosvjeta, . ser., IV 2, Split 1952. C. Rihtman, O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine, Radovi Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelanici i u Puli 1952. M. Sui, Ostaci limitacije naih primorskih gradova u ranom srednjem vijeku, Starohrvatska prosvjeta, HL ser., 5, 1956. M. Sui, Vanost izuavanja etnike stratigrafije naih krajeva u predslavensko doba (nastupno predavanje na Fil. fak. Zadar), Filozofski fakultet u Zadru, 1956/57, Zadar 1958. L remonik, Nonja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo, Arheologija N. S-, XVIII, Sarajevo 1963. . , . , , . . . M. Sui, Iz mediteranske batine jadranskih Hira, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 4, 1962/63. A. Benac, Prediliri, ProtoiKri i PraiUri, Simpozyum o teritorijalnom razgranienje Hira u prahistorijsko doba, Sarajevo'1964. ;. bfcfii r M. Sui, Autohtoni elementi u urbanizmu antikih gradova naeg Primorja, Godinjak ANUBIH, HI, 1965. Z. uli, Prilog prouavanju elemenata starobalkanske kulturne tradicije u narodnim nonjama Bosne i Hercegovine, Godinjak ANUBIH, IV, Centar za balkanoloka ispitivanja, 2, Sarajevo 1966. M. Petri, O pitanju tatuiranja i cikatrizaciji kod prahistorijskog stanovnitva jednog dijela Balkana, Godinjak ANUBIH, IV, Centar za balkanoloka ispitivanja 2, Sarajevo 1966. D. Rendi-Mioevi, Problemi romanizacije Ilira s osobitim osvrtom na kultove i onomastiku, Posebna izdanja ANUBIH, Centar za balkanoloka ispitivanja, V 2, 1967. P. Vlahovi, Neke endogene grupe na teritoriji Jugoslavije, Cvijiev zbornik, u spomen 100. godinjice njegova roenja, SANU, Beograd 1968. M. Sui, Nekoliko primjera toponamastike stratifikacije u sjevernoj Dalmaciji, Pos. izd. ANUBIH, , Centar za balkanoloka ispitivanja, 4, Sarajevo 1969. B. Barii, Proces slovenske kolonizacije istonog Balkana, Simpozij Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi Junih Slavena, ANUBIH, Pos. izd., , Centar za balkanoloka ispitivanja, 4, Sarajevo 1969. S. Antoljak, Zadar pod vlau Istonih Gota, Zadarska revija, XX, 1971. V. JaM-Cestari, Etniki odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena, Radovi Instituta JAZU u Zadru, XK, 1972.

. Miki, Antropoloki prikaz srednjevekovnih stanovnika Riica, Split 1973. . Basler, Gnostiki elementi u temeljima nauavanja Crkve bosanske, Muzej grada Zenice, Radovi, , 1973. D. Rendid-Mioevic", Quelques aspects de la continuit des agglomerations fortifiees illyrienne, Znanstveni skup o utvrenim ilirskim naseljima, Mostar 1974, ANUBIH Centar za balkanoloka ispitivanja, 6, Sarajevo 1975. D. Rendi-Mioevid, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda, Zbornik Zagrebake slavistike kole, m-3, Zagreb 1975. J. Kovaevid, Avarski kaganat. Srpska knjievna zadruga, Beograd 1977. L. Margeti, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik historijskog zavoda JAZU, sv. 8, Zagreb 1977. . Mikid, Dinarski antropoloki tip sa srednjevekovne nekropole, Raka gora Stedci kod Mostara, Godinjak ANUBIH, XVII, Centar za balkanoloka ispitivanja, 15, Sarajevo 1978. . Mikid, O antropolokoj istrazenosti ilirskog stanovnitva. Nauni skup: Sahranjivanje kod Hira, 10-12 maja 1976, SANU - Balkanoloki institut, Beograd 1979. D. Srejovi, Pokuaj etnikog i teritorijalnog razgranienja starobalkanskih plemena na osnovu naina sahranjivanja, Nauni skup: Sahranjivanje kod Ilira, 10-12 maja 1976, SANU Balkanoloki institut, knj. VID, Odelenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd 1979. . Batovid O. Otri, Tragovi ilirske kulturne batine u narodnoj kulturi naeg primorskog podruja, Simpozij: Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slavena, ANUBIH, Pos. izdanja, , Centar za balkanoloka ispitivanja, 4, Sarajevo 1969. M. Sui, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa, Nae teme XXVI, 1979. . Kulii, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraivanja, posebno balkanolokih, ANUBIH Godinjak LVI, Centar za balkanoloka ispitivanja, 3, Sarajevo 1979. . Kulii, O etnogenezi Crnogoraca, Pobjeda, Titograd, 1980. V. Jurki, Kontinuitet ilirskih kultova u rimsko doba na podruju Istre, Jadranski zbornik, XI, 1970/1981. . Rapaia, Prilog prouavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXXTV", 1980. Z. Mirdita, Politike, socijalne i ekonomske strukture ilirskih plemena u svjetlosti podataka antikih autora, CANU, Nauni skupovi 7, Odjeljenje drutvenih nauka 3, Titograd 1981. . Antonijevi, Obredi i obiaji balkanskih stoara, SANU Balkanoloki institut, Posebna izd., 16, Beograd 1982. J. Medini, Autohtoni kultovi u razvoju antikih religija u rimskoj provinciji Dalmaciji, Dometi, Rijeka 1984. . Mikid, Beitrag zur Anthropologie sptromanischer bis sptmittelalterlicher Bevlkerungen Jugoslawiens, ANUBIH, Godinjak, Centar za balkanoloka ispitivanja 20, Sarajevo 1984. K Jireek, L'eredita di Roma nelle citta della Dalmazia durante U medioevo, Societ dalmata di storia patria, 6, Rim 1984. J. Beloevi, Poed kranstva kod Hrvata u svijetlu arheoloke grae. Simpozij Poeci kranstva i drutvenog ivota u Hrvata od VU. do krajafK. stoljea, Split 1985. B. Kunti-Makvi, Kako je Ivan Lui prikazao dolazak Slavena u djelu De regno Dabnatiae et Crooiioe, Historijski zbornik, XXXVm (l), 1985, 131-166. L. Margeti, Jo o dolasku Hrvata, Historijski zbornik, 1985. Bernhard-Kandler-Pilson, Ethnogenese europischer Vlker, Stuttgart-New York 1986. . Jelovina, Glavne znaajke starohrvatske materijalne kulture od 7. do 12. sotljea na podruju izmeu rijeke Zrmanje i Cetine, Starohrvatska prosvjeta, HL, ser. 16, Split 1986. N. Filipovi, Slava, sluba ili krsno ime u pisanim izvorima do kraja 18. veka, Zbornik o krsnom imenu, Beograd 1985. R. Katii, Filoloka razmatranja uz izvore o zaecima hrvatske drave, Starohrvatska prosvjeta, HL ser., 16, Split 1986. B. Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta, Split, 1987. V. Koak, Dolazak Hrvata, Histoiyski zbornik XLl, Zagreb 1987. . Rapani, Predromaniko doba u Dalmaciji, Split 1987.

Sima M. irkovi: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE

29

Sima M. irkovi

SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE U TZV. ETNOGENEZI BALKANSKIH NARODA

Utkako sam se kao student susreo s nazivom etnogeneza, nisu prestajale moje muke s njim. to sam se vie trudio da mu na osnovi razliitih konteksta u kojima je koriten dokuim opseg i sadraj, to su mi se vie nametale sumnje u njegovu opravdanost. Najprirodnijim mi se inio u arheolokom kontekstu, gdje je bio najneodreeniji i najotvoreniji, gdje se vezivao, kako mi se inilo, za utvrivanje onih komponenata i okolnosti koje su bile bitne za nastanak nosilaca odreene kulture u arheolokom smislu. Tek mnogo kasnije nauio sam da su i tu stvari kompliciranije, da nema osnove za poistovjeivanje jedne arheoloke kulturejednom etnikom skupinom.1 Koliko mije, sjedne strane, naravno zvuala etnogeneza Hira, toliko mi se, s druge strane, inilo neprikladno govoriti o etnogenezi Nijemaca. inilo mi se posve nedvojbenim da na pitanja o postanku njemakog naroda odgovara njemaka povijest. S vremenom sam uvidio da njemaki sluaj nije izniman i uvjerio se daje potrebno prouavanje etnikih pojava radikalno historizirati, proirujui, naravno, raspon pitanja koja se postavljaju izvornoj grai, tako da se ne zanemari nita od onoga to ini osobitost i bit etnikoga. Ali, to nas odvodi jo trnovitijem pitanju o biti etnikih pojava. Mnogobrojni su i raznovrsni pokuaji da se odredi znaenje etnosa, da se razgranii 2 od slinih fenomena, da se uvedu prije potrebna razlikovanja. Mnoina manje ili vie podrobnih definicija moe se svesti na dva bitno razliita pristupa. Po 3 jednom su plemena, narodi, nacije jedinice u klasifikaciji; populacye se dijele i razvrstavaju po odreenim obiljejima, jednom bitnom ili cijelom snopu obiljeja, za koja se pretpostavlja da su objektivna. Kriteriji po kojima se ini podjela, koja je temelj klasifikacije, moraju ostati isti, a taj neumoljivi logiki
1 2 3 Temeljitu kritiku etnike interpretacije arheolokih nalaza dao je R. Wenskus, Stammesbildung und Verfassung. Das Werden der frhmittelalterlichen Gentes, Kln-Graz 1961, 113-142. Usp. FO. V. Bromlei, Etnos i Etnografija, Moskva 1973, 10-46, i tamo navedenu literaturu. Izvjestan broj strunjaka i pisaca nacije kao neto moderno, sekundarno i umjetno suprotstavlja plemenima i narodima kao prirodnim zajednicama; za nacije bi bila presudna svijest o pripadnosti, za plemena i narode prirodna obiljeja. Kritiku koncepta prirodnog u ovom kontekstu dao je R. Wenskus u nov. djelu str. 14-112, a metodoloke i logike potekoe prihvaanja zajednike kulture kao bitne odredbe etnosa izloio je F. Barth, Ethnic Groups and Boundaries, London-Bergen/Oslo 1970, 10-19.

zahtjev stvara velike tekoe im se posvetimo pojavama razmjerno dugotrajnim. U iskustvenoj grai pojave, a s njima i obiljeja (u tehnikom smislu), ne ostaju nepromijenjeni, iezavaju, ustupaju mjesta drugima, gube ili dobijaju na intenzitetu, na mjesto otrih feranica dolaze blagi prijelazi itd. Klasifikatorski pristup odgovara sinkronom promatranju ili kratkom razdoblju bez vee dinamike, on je a-historian, ali vrlo vaan, jer u svim vremenima postojane i trajne zajednice imaju nekakav sustav klasifikacije, koji im omoguuje da vide sebe i ono to ih odvaja od drugih. Bez neke makar preutne i krajnje pojednostavljene klasifikacije teko je zamisliti razlikovanje nas i njih, pripadnika skupine i onih koji ostaju izvan nje. Etnogeneza bi u takvu pristupu znaila davanje odgovora na pitanje o nastanku i spajanju onih objektivnih obiljeja koja etnikoj cjelini osiguravaju individualnost. Lako je uvidjeti da tako shvaena etnogeneza zavisi od kulturne i znanstvene razine, da je ona racionalizacija, moderna zamjena za dobro poznate legende o podrijetlu.4 Drugi pristup bismo mogli smatrati sociolokim, jer on plemena, narode, nacije, promatra kao drutvene skupine razliita opsega, koje egzistiraju u razliitim drutvenogospodarskim okolnostima. Ono to im je i pored velikih razlika zajedniko jest kohezija, skup inilaca, materijalnih i ideolokih, koji skupinu odravaju na okupu, koji jame stabilnost i identitet uprkos promjenama u skupini i njezinom okruju. I to se tie toga pristupa opravdano je pitati se o okolnostima u kojima je skupina nastala i elementima od kojih je sastavljena. Etnogeneza bi se mogla shvatiti kao sustavno i zaokrueno davanje odgovora upravo na ta pitanja. Meutim, priroda procesa koji se promatraju stvara izvjesne potekoe i zahtijeva izvjesna bitna preciziranja. U prvom redu, moe li se nastajanje velike skupine usporediti s dogaajem u smislu vremenski i prostorno ograniena zbivanja, nije li to dugi proces iji se obrisi ne daju ocrtati? Moe li se nekom razmjerno dugom razdoblju u dinamici razvoja skupine pripisati odluujui utjecaj na njezino oblikovanje? Na osnovi ega se moe tvrditi da je ba razdoblje VIII-K. stoljea doba nastanka jednoga balkanskog naroda? Nije li se preesto etnogeneza ograniavala na navoenje prijeko potrebnih opih uvjeta za razvoj kao to su doseljenje na odreeni teritorij, preslojavanje druge populacije osvajanjem, uspostavljanje intenzivne komunikacije s drugom skupinom itd.? Pokuaj da se opie nastanak etnike skupine mora obuhvatiti i dugo razdoblje i toliko mnogo razliitih okolnosti i komponenata, da se razdoblje teko moe individualizirati, a jo manje shvatiti kao dogaaj, pa bi opravdanije bilo govoriti o etnohistoriji nego o etnogenezi. Njezino bi osnovno obiljeje bilo u povijesnom pristupu, u smislu rada s izvorima, usvajanja vremenskih i prostornih inilaca, konkretnih okolnosti, kombiniranim s konceptualnim aparatom i kriterijima onih znanstvenih disciplina koje se bave razliitim drutvenim skupinama (socijalna antropologija, socijalna psihologija, sociologija i dr.). U odnosu na tradicionalnu historiografiju osobitost te posebne grane je u usmjeravanju zanimanja ka pojavama bitnim za obrazovanje, odravanje, ireNije rijedak sluaj da se etnogeneze ideoloki funkcionaliziraju i posve prizemno politiki koriste.

30

ETNOGENEZA

HRVATA

Sinaj M. arkovi: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE

nje ili suavanje skupine, za artikulaciju svijesti o sebi i granicama koje je odvajaju od drugih itd.5 Etnogeneza kao koncept povijesno je uvjetovana situacijom XIX. ili XX. stoljea, ona i u najboljem sluaju selekcionira i analizira one uvjete, komponente i obiljeja, koji su pridonjeli razvoju i individualnosti jednoga naroda, redovito u onom opsegu koji je imao u svijesti o sebi izgraenoj do XIX. stoljea. Etnokistorija uzima u obzir i negativne procese, takve koji su smetali integraciji skupine, koji su utiecali na njezino dijeljenje i suavanje. Etnohistorija kakva se ovdje zagovara ima i tu prednost da se ne ograniava iskljuivo na uspjele sluajeve, na narode ili skupine koji su doivjeli XIX. stoljee ili ak nae vrijeme, ona se bavi i skupinama koje su u meuvremenu ieznule, a o kojima je ostalo traga u povijesnim izvorima. Rast jedne etnike skupine teko se moe zamisliti bez iezavanja drugih, pa bi realistino motrenje razvoja etnikih odnosa trailo takoer uporabu koncepta suprotna od etnogeneze, koncepta koji bi obuhvaao inioce propadanja i iezavanja etnikih skupina. U nekoj vrsti provjeravanja metodoloke svrhovitosti i jednoga i drugoga koncepta, za ovu sam priliku pokuao u obliku vrlo saete skice pokazati to je onih osam stoljea, izmeu VH. i XV, znailo za uobliavanje etnike karte Balkanskoga poluotoka. Kako nisam kadar neposredno pridonijeti onome to je tema naega skupa, najstarijoj povijesti Hrvata, nadam se da u svojom skicom pruiti pozadinu na kojoj e se jae ocrtavati ono to se zbivalo u Hrvata u ranom srednjem vijeku. Najvanijim ulogom srednjega vijeka ini mi se proces okrupnjavanja,zbog kojega imamo umjesto velikoga broja malih skupina s poetka, mali broj velikih skupina na kraju promatranoga razdoblja. Taj proces posve je oigledan u onom dijelu Balkanskoga poluotoka koji su naselili Slaveni, gdje se, uprkos nepotpuno rekonstruiarnom zemljopisu plemena, ipak polazna toka razvoja prepoznaje 6 u mnotvu sklavinija. Ali, djelovanje toga procesa moe se pratiti i na
5 Temelje za ozbiljno povijesno prouavanje etnikih pojava poloio je u nas B. Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etnike strukture prostora jugoslavenskih naroda i njenog razvoja, Jugoslovenski istorijski asopis 1-2 (1966) 5-36; Isti, Die ethnische Gliederung und geschichtliche Rolle der westlichen Sdslawen im Mittelalter, Ljubljana 1966, gdje je navedena starija literatura posveena uglavnom etnikim imenima, seobama i rasporedu plemena. Grafenauerovi radovi nedvojbeno su utjecali na ozbiljnost i temeljitost tretiranja etnikog u radovima povjesniara, ali nisu izazvali nastanak specifine etnohistorijske literature. Junoslavenski prostor obuhvaen je sustavnim nastojanjima u sovjetskoj historiografiji. Ovdje navodimo naslove nekoliko zbornika, iz kojih e specijalni radovi biti navedeni u odgovarajuem kontekstu: Voprosy etnogeneza i etnieskoi istorii slavjani vostocnyh i vostocnyh romancev. Metodologija i istoriografija, Moskva 1976; Etnieskaja istorija vostocnyh romancev. Drevnosti i srednie veka, Moskva 1979; Formirovanie rannefeodaljnyh slavjanskih narodnostei, Moskva 1981; Etnieskie processy v Centraljnoi i logoVostonoi Evrope, Moskva 1988; Razvitie Etnieskogo samosoznanija slavjanskih narodov v epohu zreloga feodalizma, Moskva 1989. U novijoj literaturi nema pokuaja da se rekonstruira karta najstarijega sloja slavenskih plemenskih zajednica i skupina. Plemena se obrauju usputno u izlaganju politikih dogaaja i tumaenju najstarijih izvora. Uzimajui u obzir razdoblje od naseljavanja do XI. stoljea i ostavljajui po strani opa imena Slavena, Ante, Bugara, zatim antika, predslovenska imena kao Dalmati, Tribali, kao i oigledne sinonime kao Pagani, moe se doi do slijedeeg kataloga: Karantani (Carentani), Hrvati, Guduscani, Neretljani (Narentani, Arentani), Zahumljani, Srbi, Travunjani, Konavljani, Dukljani, Moravljani, Timoani, Sever(c)i, sedam plemena

suenom prostoru, na kome su ostali starosjedioci podijeljeni na Romeje, nosioce politike Bizantskog Carstva, Romane u gradovima na jadranskoj obali i teko uhvatljive, ali sigurno prostorno odvojene manje ili vie romanizirane starosjedioce u unutranjosti Poluotoka. U stoljeima nakon doseljavanja Slavena svaki od tih elemenata razvijao se za sebe u uvjetima koji su vrlo slabo poznati. Prisiljeni smo na osnovi rezultata poznatih u novijim vremenima rekonstruirati ono to se moralo desiti tijekom tamnih vjekova. Donekle je prepoznatljiva dinamika odnosa izmeu Carstva i Slavena, koja se ocitava u vojnim i diplomatskim dogaajima i pomicanju granica izmeu podruja sklavinija i podruja tematskog ureenja.7 Sigurno je da se znatno poveao broj Romeja, koji su podloga novovjekovnoga helenizma. Njima u prilog djelovalo je cjelokupnom svojom politikom Carstvo, koje je i u svom rimskom naslijeu i u svojoj kranskoj misiji bilo ekumensko i nad-etniko.8 Poveali su se brojano i Romani, samo to oni nisu oblikovali jedinstvenu skupinu, jer im je razvoj pretjecao u uskim okvirima gradskih komuna i njihovih okruga. Oni su blie idealnom tipu jedinice u klasifikaciji, odvajajui se otro jezikom i kulturom od Slavena u zaleu, premda do kraja srednjega vijeka nailazimo i na svjedoenja o vjeri u zajedniko podrijetlo, o socyalnoj i kulturnoj superiornosti, o svojevrsnom kruenju elita i endogamiji na razini patricijata.9 Najtee je nazrijeti to se zbivalo u unuizmedu Dunava i planine Balkana, Draguviti (Druguviti), Velegeziti, Verziti, Sagudati, Rinhini, Strumljani, Vajuniti, Jazeriti, Milingi. Valja uzeti u obzir i problematine Praedenecenti, u susjedstvu Bugara poetkom IX. stoljeu, zagonetne Vetone, na teritoriju dananje Albanije, Morjane (Mariani), koji su, moda, dio Hrvata, kao i pleme Liciki na Visli, od kojega se dio naselio u Zahumlju. Radi upotpunjavanja rekonstrukcije trebalo bi u karte unijeti i tragove starih plemenskih imena u toponomastici. Plemenska imena iz najstarijeg razdoblja nestala su na teritorijima koji su dospjeli u okvir prostranih drava kao to su Romejsko Carstvo, Bugarska, Srbija. ilavost plemenskih imena opaala se na primjeru Zahlmije, Travunije, Dioklije (Dioklitije), sauvanim u vladarskoj tituli srpskih kraljeva do poetka . stoljea. Ime Druguvita iznenada se pojavilo i nakon nekoliko stoljea bugarske i bizantske vlasti, poetkom AU. stoljea, kada je na ruevinama Carstva izniknuo vei broj oblasti feudalnih gospodara. Usp. F. Barii B. Ferjana, Vesti imitrija Homatgana o vlasti Druguvita, Zbornik radova Vizantolokog instituta 20 (1981) 41-56. Znaenje smjenjivanja sklavinya i tema promotrio je G. Ostrogorski, Vizantija i Juni Slaveni, Jugoslovenski istorijski asopis l (1963) 3-13 (pobrana ela IV, 3-14). Na bizantskoj strani vrijedne su studije o tematskoj organizaciji: J. Ferluga, Byzantium andthe Balkans. Studies on the Byzantine Administration and the Southern Slavs from the VH to the XXr Centuries, Amsterdam 1976, gdje je navedena starija literatura. Orijentaciju o opsenoj literaturi pruaju: E. Arrigoni, Ecumenismo romana cristiano a Bisanzio e tramonto del concetto di Ellade ed EUeni nell'impero d'Oriente prima del mille, Nuova rivista storica 55 (1971) 139-156; A. Carile, Impei-o romano e Romania, La nozione di romano tra cittainanza e universalita, Da Roma alla terza Roma. Documenti e studi, Napoli 1984; I. uri, Romejski govor i jezik Konstantina Porfirogenita, Zbornik radova Vizantolokog instituta 24-25 (1986) 109-133. Susjedi su, ako je suditi po srpskom primjeru, Carstvu pridavali grki karakter i kad su priznavali njegove univerzalne pretenzije. Reprezentativan moe biti arhiepiskop Danilo , koji u itiju Milutinova vaseljenski i grki rabi katkada istodobno. Usp. ivoti kraljeva i arhiepiskopa srpskih. Napisao arhiepiskop Danilo i drugi, ed. D. Danii, Zagreb 1866, str. 141: stati se s' v'sellenskyim' carem' novoga Rima Kan'stan'tinopolia kir" An'dronikom'; str. 145: car" samodr'zav'nyi velikyie Romanie An'drordk' Paleolog'; ali na str. 148: v'sdienskyi car" gr'kom' kir' An'dronik'. Jo uvijek je standardno djelo o njima K Jireek, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, prev. S. Stojanovi, Zbornik Konstantina Jireeka , Beograd 1962; izvornik: Die Romanen in den Stdten Dalmatiens whrend des Mittelalters, Denkschriften der Kais.

32

ETNOGENEZA

HRVATA

Sitna M. irkavi: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE

33

tranjosti: da li su Vlasi i (Albanci) Arbanasi, koje boh'e upoznajemo tek u poslednjim stoljeima srednjega vijeka, potekli svaki iz posebne prostorno ograniene kohjevke, ili su se ouvali iz antikih vremena na velikom prostoru ispresijecanom i raskomadanom teritorijima naseljenim Slavenima; da li je njihova srednjovjekovna povijest protekla u neprekinutom kretanju ne samo izmeu zimovalita i ljetnih ispaa nego i izmeu matinih oblasti i zemh'ita na kojima ih zatiu nai uglavnom noviji izvori.10 U vezi s nedvojbenim procesom rasta i okrupnjavanja namee se pitanje o imbenicima koji su djelovali da tijekom srednjega vyeka doe do promjene reda veliine.11 Ne moemo se zadovoljiti objanjenjem koje bi ukazivalo na opi linearni uspon stanovnitva, kome valja pripisati razlike u procjenama balkanske populacije krajem antike i krajem srednjega vijeka.12 Taj veliki demografski trend pozadina je na kojoj pokuavamo promatrati promjene u skupinama i meu skupinama, svjesni da odgovor ne moe biti u jednom uzroku, koji bi se dao izolirati, ve u cijelom nizu imbenika koji se oituju u razliitim povijesnim okolnostima. Treba, svakako, raunati sa utjecajem prirodnoga prirataja u okviru svake skupine, sa unutarnjom kolonizacijom i proirenjem nastanjenoga prostora, s pomicanjima i seobama zbog poveane gustoe naseljenosti. Valja, takoer, raunati s mogunou i verojatnou irenja imena i etnikih obiljeja osvajanjem i preslojavanjem, odnosno zdruivanjem, stapanjem i asimilacijom prostorno ili kulturno bliskih skupina. Primjeri Romeja (Bizantinaca), Bugara, Srba i Hrvata ukazuju na veliku ulogu politikog faktora, integrativnih procesa koji su se odigravali u okvirima srednjovjekovnih drava. Poblie promatranje svakoga sluaja napose otkriva znatne razlike u zemljama i razdobljima, pri emu se sa stajalita uinaka integracije pokazuje kao osobito bitno: trajnost dravne formacije, a jo vie neke popratne pojave koje su pridonosile izgraivaAkademie der Wissenschaften in Wien, Phil. -hist. Classe Bd. 48-49. Wien 1901-1904. Usp. i literaturu navedenu dalje u bilj. 13. O poecima Albanaca usp. G. Stadtmller, Forschungen zur albanischen Frhgeschichte, Albanische Forschungen 2, Wiesbaden 19662. Orijentaciju u djelomino polemiki obojenoj literaturi daju prilozi u zborniku Iliri i Albanci, Beograd 1988. O Vlasima nema sveobuhvatne studije. Orijentaciju prua P. Skok, Vlah, Enciklopedija Jugoslavije 8, Zagreb 1971, 514-516. Za najstarije razdoblje up. G. G. Litavrin, Vlahi vizantiiskih istonikov vv., logoVostonaria Evropa srednie neka, Kiinev 1972, 91-138. O Vlasima u regionalnim okvirima u kasnom srednjem vijeku govorit e se posh'je. Ve je spomenuto da se znatan dio plemenskih imena iz razdoblja nakon doseljenja izgubio do kraja srednjega vijeka. Imena Hrvata, Srba i Bugara rairena su na daleko veem prostoru nego u prvim stoljeima, ali im se podruje prostiranja ne poklapa s onim iz XIX. stoljea ili danas. Obino se na srednji vijek nekritiki prenose predodbe o etnikim granicama iz suvremenog svijeta. Demografski razvoj Balkanskoga poluotoka u srednjem vijeku nije temeljito prouavan. Veoma grube procjene iznesene u J. C. Rssel, Late Ancient and Medieval Population, Philadelphia 1958, provjeravaju se i ispravljaju u pojedinim podrujima gdje ima izvora i interesa za tu tematiku. Usp. Bevlkerung, Lexikon des Mittelalters II, 10-21. Rssel je za cijeli Balkanski poluotok pretpostavio najniu razinu naseljenosti oko 650, dakle u desetljeima nakon doseljavanja Slavena predviajui oko tri milijuna stanovnika, da bi se do 1340. taj broj udvostruio, a zatim opet opao zbog gubitaka u velikim poastima 1348. i poslije, na 4, 5 milijuna u vrijeme turskoga osvajanja.

nju svijesti o povezanosti, produbljivanju razlika u odnosu na susjede, naglaavanju vlastite individualnosti. Meu tim injenicama posebnu pozornost zasluuju: vlast vladara ili dinastije kao kohezijska sila i kriterij razgranienja prema susjedima koje ne povezuje ista obveza lojalnosti; djelovanje pravnoga sustava zbog posljedica po strukturiranje drutva i nastajanje kulturnih razlika; funkcioniranje ustanova meu kojima se sa stajalita nae teme osobito istiu staleki sabori u kojima se praktino-politiki, pravno i simboliki povezuju elite jedne zemlje (regnum, terra). Politiki imbenici integracije bili su toliko djelotvorniji koliko su jezine razlike meu populacijama obuhvaenim politikim okvirom bile manje. Ako se uzmu u obzir rezultati duega razdoblja, vidi se da ni jezine granice nisu prepreka integraciji. O tome svjedoe nemalobrojne skupine Slavena ili Vlaha, zateenih na teritorijima koji su rano potpali pod vlast bizantskih careva, koje su se do kraja srednjega vijeka bez ostatka pretopile u romejstvo. Slino svjedoe sudbine brojnih skupina Vlaha, koji su se jo tijekom srednjega vijeka u slavenskim dravama utopile u slavensko okruje.13 Sluaj Bosne rjeito govori o ulozi dravnog okvira i djelovanju politikih integrativnih snaga. Pripadanje dravi bosanskih banova (1377-1463. kraljeva) vodilo je nastanku novoga imena Bonjanin, koje je potiskivalo stara plemenska imena Srba i Hrvata. Bonjani su se zaokruili u svojoj individualnosti u skromnom okviru drave banova XII-JQV. stoljea, ali nisu ostali na nju ogranieni, ve su ispunili prostor zahvaen granicama kraljevine.14 Meutim, s nestankom bosanske drave, s ograniavanjem njezinoga imena u sustavu turskih administrativnih jedinica, ime Bonjana nestalo je iz rubnih ka15 sno osvojenih krajeva.
13 U Ljetopisu Popa Dukljanina (ed. F. SiSi, str. 298) sauvana je tradicija o prevladavanju podvojenosti dviju populacija, romanske (Romani, Morovlachi, Nigri Latini) i slavenske, takoer s tri imena (Gothi, Sclavi, Vulgari), zahvaljujui kristijanizaciji Slavena. Slino DukIjaninu i novovjekovna literatura je vlaku asimilaciju i slavensko-vlaku simbiozu projicirala u rani srednji vijek. Udio Vlaha u etnikoj povijesti balkanskih Slavena uviali su znanstvenici prolog stoljea. K. Jireek, Vlasi i Mavrovlasi u dubrovakim spomenicima, Zbornik Konstantina Jireeka I, Beograd 1959, 193-204 (izvornik: Die Wlachen und Maurowlachen in den Denkmlern von Ragusa, Sitzungsberichte der Knigl. bhmischen Gesellschaft der Wissenschaft in Prag, 1879); S. Novakovi, Nekolika tea pitanja srpske istorije. Povodom knjige Geschichte der Serben, von Konstantin Jireek, Godinjica Nikole upia 31 (1912) 1-35; 32(1913) 1-40 (na francuskom: Archiv fr slavische Philologie 33(1912) 438-466; 34(1913) 203-233). I. Boi je na konkretnoj grai pokazao kako se utapanje Vlaha u slavensku okolinu zbiva kroz cio srednji vijek. Usp. njegove radove o Patroviima i ulozi katuna i ratnikih druina (Nemirno Pomorje XV veka, Beograd 1979, 105-149, 156-173; prvi rad i u: Istorijski asopis 9-10 (1959) 151-185, drugi posthumno u: Radovi ANUBIH 73, Od. drutvenih nauka 22 (1983) 93-106). E. P. Naumov, Volalska problema v sovremenoi iogoslavskoi istoriograi, Slavianovoloskie svrzi, Kiineo 1978, 199-217. 14 B. Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etnike strukture... JI 1-2 (1966) 23-25; S. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd 1964, 20-21, 214-227. 15 U XV. stoljeu Dubrovani su teritorije u neposrednom susedstvu nazivali bosanskima, ali pod turskom e se vlau ustaliti Hercegovina. Na shvaanja o rasprostranjenosti Bosne utjecat e i administrativne jedinice novijih razdoblja, ali jezgra ostaje drava bosanskih banova. Usp. V. orovi, Teritorialni razvoj bosanske drave u srednjem veku. Glas SKA 167(1935) 3-47.

10

11

12

34

ETNOGENEZA

HRVATA

Sitna M. Cirhrji: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE

35

Balkanski Vlasi, kojih se jedan ogranak moe pratiti na irokom prostoru od Crne Gore do Istre, nisu imali trajnu politiku organizaciju i to je, svakako, pridonijelo njihovu osipanju i gubljenju, ma koliko brojano rasle i granale se njihove katunske zajednice.16 Individualni katuni, pa ni skupine katuna kakvi su bili Drobnjaci, Banjani ili Hrabreni, nisu raspolagali kohezivnim snagama koje bi se oduprle odvajanju ne samo pojedinaca ve i obitelji i cijelih zajednica. Jezina prilagodba, koje su rezultati prepoznatljivi u osobnim imenima i prezimenima, sruila je prve pregrade; transformacija vlastelinstva i promjene u administrativnom sustavu ublaile su razlike u pravnim reimima u kojima su ivjele vlake zajednice i njihovo slavensko okruje; mogunost stjecanja posjeda i ukljuivanja u vlastelu privlaila je ne samo vlake poglavare i njihove roake, ve i svakoga slobodnog i za ratovanje sposobnoga pripadnika katuna.17 Osobiti su i lako objanjivi sluajevi Romana i Albanaca koji su se odrali kroz cio srednji vijek. Romani su imali svoje od XII. stoljea u visokom stupnju autonomne politike organizacije u obliku gradskih komuna. Njima su nametnuli svoja kulturna obiljeja, u prvom razdoblju zahvaljujui svojoj brojnosti i ekonomskoj nadmoi, poslije, u razdoblju komuna, zahvaljujui monopolu vlasti patricrjata.18 Ipak, romanstvo nije dokraja obojilo gradska drutva na jadranskoj obali, jer nije moglo asimilirati pridolice iz zalea, kojima su se
Nastojanjima da se analizom izvora utvrdi utjecaj bosanske drave i njezinih institucija na integraciju i etnike odnose suprotne su ieologizacije koje bosansku dravu i bosansku crkvu prikazuju kao postojbinu bosanskih Muslimana, kao ishodite njihove individualnosti. Doprinos tome dali su uz politiare i nacionalne ideologe i nekritini povjesniari. Usp. npr. V. ubrilovi, Porekla muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Jugoslovenski istoriski asopis l (1935) i dio literature o bosanskoj crkvi, koje je ideoloki karakter osvjetiio S. aja, Die bosnische Kirche* und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg, Mnchen 1978. 16 Uz radove navedene u bilj. 13, usp. i dva simpozija o Vlasima: Simpozij o srednjovjekovnom katunu, odran 24. i 25. studenoga 1961. g., Sarajevo 1963 i Vlasi u XV i XVI vijeku, Radovi ANUBIH 73, Od. drutv. nauka 22, Sarajevo 1983, 73 - 177 (simpozij je odran 1973). E. P. Naumov, Processy fomirovania srednevekovoi serbskoi narodnostii balkanskie vlahi (v vo.), Formirovanie rannefeodal'nyh slavianskih narodnoslei, Moskva 1981, 186. 203; Isti, Balkanskie vlahi i formirovanie drevneserbskoi narodnosti (k analizu vlaskih imen iz serbskih gramot v.), Etnieskaia istoria mstocnyh romancev. Drevnosf i srednie veka, Moskva 1979, 18-60; M. M. Freidenberg Gorod i vlahi v Dalmacii QV-XVI w.), Karpata-Dunaiskie zemli v srednie veka, Kinev 1975, 198-213. 17 jednom dijelu nae literature izriito se ili preutno uzima da je naziv Vlah koji oznaava drutveni poloaj samo daleka uspomena na nekadanje etnike podjele, te ga u skladu s tim karakterom valja pisati malim slovom. Na drugim mestima sam pokazao da je taj postupak metodoloki nekorektan, jer se ne pita o granicama koje razdvajaju Vlahe i Nevlahe, koje postoje dokle god se to ime odrava i koristi. Proglaavanjem da je rije o socijalnoj, a ne etnikoj pojavi problem se zaobilazi, ali se ne rjeava. Tek potpuna integracija u veliko drutvo ima za rezultat iezavanje vlakoga imena. Usp. S. Cirkovi, Problemi izuavanja etnikih odnosa u srednjem veku, Prilozi Instituta za istoriju 11-12 (1975-1976) 267-270; S. Cirkovi, J. Kovaevi, I. Boi, O jednom shvaianju i jednoj kritici* Istorije Crne Gore, Jugoslavenski istorijski asopis 1-2 (1977) 120-123. 18 Orijentaciju u vrlo opsenoj literaturi o primorskim gradovima pruaju odgovarajua poglavlja Istorije naroda Jugoslavije I, , Beograd/Zagreb 1953,1960, a u novije vrijeme pregled historiografije vi Zadar pod mletakom upravom. 14091797, Zadar 1987,17-25 (T. Raukar). Istom autoru dugujemo jedan od rijetkih pregleda drutvene povijesti: Komunalna drutva u Dalmaciji u XV st. i u prvoj polovini XVI stoljea, Historijski zbornik 35(1982) 43-118. Usp. B. Kreki, Developed Autonomy: The Patricians in Dubrovnik and Dalmatian Cities,

gradovi uveavali, niti jezino i kulturno promjeniti teritorije okruga. Otuda primorski gradovi ulaze u novi vijek etniki nedovreni, s jasno odijeljenom romanskom i slavenskom komponentom, koje razdvaja drutvena podjela na plemstvo i puk. Poslije e se stanje zamrsiti utoliko to i patricijat prihvaa tradicije iz slavenskoga zalea, tako da se romanstvu pricjepljuje slovinstvo i u kulturi patricijske elite.19 Albanci su imali kompaktan matini teritorij obiljeen etnikim imenom (Arbanon, Arbanum, Raban, Regnum Albanie, Albania), a zatim su, potkraj srednjega vijeka, imali nekoliko drava feudalnih gospodara. Oko njihovih vladara i ratova s Turcima Osmanlijama, najvie oko Skenderbega, ukaina i Arijanita, nastala je snana tradicija odravana i u narodu i u djelima katolikih humanistikih pisaca. Ta povijesna tradicija analogna je onoj u Hrvata, Srba, Bugara, i imala je vanu ulogu u uvanju svijesti o sebi i svome identitetu.20 Kako je razdoblje kojim se ovdje bavimo ispunjeno prihvaanjem, irenjem i uvrivanjem kranstva, treba obratiti pozornost injenici da su u tom pobonom razdoblju predodbe o sebi i o drugima oblikovane pod neposrednim utjecajem kranskih pogleda na svijet, povijest i kraj svijeta. U kranskom svjetonazoru bila su ukorijenjena i shvaanja o misiji drava i zajednica kojima su drave ispunjene. Iz iste kranske vizije svjetske povijesti crpljeni su argumenti i za politiku ideologiju Bizantskoga Carstva i za ideologiju onih koji su osporavali univerzalnu vlast careva; historija spasenja dobila je kao izdanak historiju roda. Izraziti primjer jednoga oblika kranske tradicije u politikoj funkciji prua dinastika historiografija u Srbiji, koja prati kult svetih vladara i u razdobljima politike krize, osobito u stoljeima osmanlijske vlasti, omoguava da se u crkvi sauvaju ive uspomene na dravu.21 Danas
The Urban Society of Eastern Europe in Premodem Times, ed. B. Kreki, Berkeley-Los Angeles-London 1987, 185-215. 19 Literatura o kulturi jadranskih primorskih gradova oslobodila se tek u poslijeratnom razdoblju utjecaja talijansko-hrvatskoga politikog antagonizma iz prethodnoga razdoblja. Romanski karakter kulture patridjata danas nitko ne osporava, ali tek u novije vrijeme zapaena je socijalna funkcija romanstva. Slojeve romaniteta i granice romaniziranja pridoliea iz zalea otkrile su osobito studije o imenima i podrijetlu pojedinih obitelji. Usp. V. Jaki-Cestari, Etniki odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena, Radovi Instituta JAZU u Zadru 19(1972) 99-166; L Manken, Dubrovaki patricijat u XIV veku I, Beograd 1960. 20 U prouavanju etnikih odnosa Albanci su nahoad europske, pa i balkanske historiografije. Ono malo zanimanja koje privlae vee se uz probleme ilirskoga podrijetla, kontinuiteta, najstarije postojbine, tako da se druge vane teme uope ne obrauju. O velikoj ulozi kasnosrednjovjekovnih politikih tradicija, osobito sjeanja na Skenderbega i njegovo ratovanje, sudim na osnovi odjeka u junoslavenskim povijesnim tradicijama, s kojima su albanske prepletene (heraldika, genealogija, epika). Kako je sr tih tradicija antiislamska i antiosmanska, one su prenoene u katolikim sredinama i stvorile su odreene probleme u novovjekovnom drutvu islamiziranu u relativno visokom stupnju. 21 Ulogu povijesnih tradicija i etniki obojene crkve vie istie domaa literatura. Uz radove navedene u prethodnim biljekama usp. i S. Cirkovi, Srbi. Etniki razvoj, Enciklopedija Jugoslavije 7, Zagreb 1968, 505-506; Isti, Moravska Srbija u istoriji srpskog naroda, Moravska kola i njeno doba. Nauni skup u Resavi 1968, Beograd 1972,101-109; E. P. Naumov Etnieskie processy v Centralnoi Serbii v naale XIV ., Etnieskie processy v Central'noi i logoVostonoi Evrope, Moskva 1988, 8093; Isti, Processy razvitia Etnieskogo samo-

36

ETNOGENEZA

HRVATA

Strna M. irkavi: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE

37

se jedva togod moe red o tome to je u drugim sluajevima bila spona, djelovalo u srednjovjekovnim uvjetima kao ideologija integracije poput kulta svetih vladara i svetorodne dinastije u Srbjji. Bit e potrebno tragati za takvim duhovnim sponama u raznim podrujima, najvie u krugu predodaba o prolosti, jer sudei po bolje prouenim sredinama, u toj se ulozi esto nalaze legende 0 podrijetlu, tradicije o pojedinim ustanovama ili pravima, vjerovanja u prednost i superiornost nekoga svoga obujeja ili vrijednosti i si. Kranstvo je i na neposredniji nain pridonosilo uobliavanju etnike karte tijekom srednjega vijeka. Mrea crkvenih organizacija, povezana hijerarhijom, relativno stabilna i neprekidno upotpunjavana, bila je, promatrano ak s tehnikoga motrita, znatan faktor integracije. Ne smije se, meutim, gubiti iz vida okolnost da se okviri politike i crkvene integracije nisu uvijek poklapali 1 da su zbog toga neke linije razgranienja bile pojaane i produbljene, dok su druge slabile i bile relativizirane. Na prostorima crkvene vlasti bila su u balkanskim uvjetima kao u snop povezana izvjesna osnovna kulturna objjeja, koja e se odrati stoljeima i utiecati na spajanje na jednoj, a razdvajanje na drugoj strani. Sa sreditima crkvene vlasti i njihovim tradicijama, pravima i obiajima bili su povezani: jezik bogosluja i poune vjerske knjievnosti (grki, latinski, staroslavenski pojedinih recenzija), pismo (grko, latinsko, glagoljica, irilica), nain uobliavanja i stilske odlike sakralnih objekata od sveenike odore do crkvene graevine. Ne mogu se u ovom kontekstu potanko prikazivati posljedice kulturnog razlikovanja koje je poteklo iz crkvene podjele i koje je pratilo tu podjelu produbljujui razlike. Bez posebnog udubljivanja u etnike fenomene povijest kulture u naim zemljama pokazuje kako je vaan bio utiecaj Crkve na diferencijaciju meu Srbima i Hrvatima, kako su crkvene prilike pojaale individualizaciju stanovnitva bosanske drave, koje nije pripadalo ni katolikoj ni srpskopravoslavnoj crkvi. Novi snaan val vjerskoga utjecaja doao je u obliku akulturacijskih procesa koji su pratili uvoenje osmanlijske vlasti i ukorjenjivanje islama. Promatrajui narode u oblikovanju kao velike drutvene skupine, ne bismo smjeli mimoii promjene u drutvenoj strukturi, napose to su one izmeu X i XV. stoljea bile vrlo velike, uporedive s onima izmeu XVni. i XX. stoljea. Pod utiecajem napretka tehnike i proizvodnih snaga populacije su postale zgusnutije, prostor ravnomjernije pokriven, komunikacije redovitije i intenzivnije u lokalnim i regionalnim okvirima. Usporedno s tim podjela rada je postala izrazitija, vodei k veoj raznovrsnosti zanimanja i zvanja, sve sloenijoj strukturi s nejednakim rasporedom imovine i moi, razlikama koje su ile do krajnosti. Ocrtavale su se i razliite statusne skupine za koje su bile vezane dunosti i prava, tereti i povlastice, za koje su vrijedili razliiti pravni reimi i jurisdikcije. Oigledno je da su neke od ocrtanih promjena u drutvu olakavale integraciju, a da su je druge ometale, moda ak i ponitavale, stvarajui nove pukotine i jazove.
soznania v Serbii i Bosnii v XII-XTV w., Razvitie Etnieskogo samosoznania slavianskih narodov Epohu zrelogo feudalizma, Moskva 1989, 94-117.

Srednjovjekovnoj stvarnosti moe nas pribliiti karakteristino mjesto iz pisma Dubrovana kneginji Milici s kraja 1395, koje predouje razliite razmjere podijeljenosti drutva: ... i to no piete za trgovce da su mjeani, da to morete znati, jer vsi ljudi njesu jednaci, jesu vlastele i jesu kmetiki, kako to u Srbljeh tako i po vsjem svjetu, a zakon nje, ni jes slino da se Latinin za Srbina kine, ni Srblin za Latinina, nu jes zakon, kako to je u poveli zapisano, da jes porota Dubrovaninu njegova druina Dubrovana. I ti vsi zakoni jesu potvrgjeni carem Stefanom i svetopoivim knezom i vama i vsom inom gospodom srbskom.22 Poruka se nalazi u kontekstu razmimoilaenja o tradicionalnom nainu rjeavanja sporova i otkriva da je za Dubrovane najvanija i najdublja bila podjela na Srbe i Latine, praena razlikama u pravnom sistemu i jurisdikciji, na drugom mjestu je podela na vlastelu i kmetie, univerzalna ali ostvarena unutar etnikih zajednica (u Srbljeh).23 Sa stajalita nae teme vrlo je vano pitanje da li su i u kojoj mjeri vlastele i kmetii prihvaali jedni druge kao pripadnike iste skupine i kakva su bila strujanja i veze meu njima. Sigurno je drutveno raslojavanje, praeno pojavom stalekih prava, dovelo do pojave pukotina u zajednicama integriranima u prethodnim stoljeima u uvjetima bojje ouvane prvobitne jednakosti; sigurno je, takoer, da je unutarnje jedinstvo bilo narueno ogranienjem vertikalne mobilnosti, ozakonjivanjem endogamije u slojevima i statusnim skupinama. Poznata iz povelja zabrana Srbin da se ne eni u Vlasjeh24 odavna je zapaena u literaturi i tumaena. Ipak, rijetki su sluajevi kada se socijalna polarizacija poklopi i ideoloki pojaa etnikim suprotstavljanjem. Zapaa se to u bizantskim provincijama naseljenim slavenskim ivljem, gdje su urbanizirani i civilizirani Romeji sebe stavljali iznad seljakih i pastirskih podanika, barbarskih i nekulturnih,25 i u primorskim komunama na Jadranu, gde je patricijat svoje romanske tradicije naglaavao da bi poveao udaljenost od puka, koji je podrijetlom i jezikom vezan za slavensko zalee.26
Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma I, Beograd-Sr. Karlovci 1929, 180-181, br. 186. Uslijed tiskarske pogreke pismo je datirano 1945, 7. decembra umjesto 1395. 23 U Dubrovniku su kmetii, dakako, vilani, stanovnici gradskog teritorija, a ne graani. Naziv kmet ili kmeti se u tom znaenju vrlo rijetko rabi, i u trenutku nastanka dubrovakoga pisma, ne pripada pravno-politikoj terminologiji ni Dubrovnika ni Srbye. Neodreenom opom rijei Dubrovani su naglaavali naelni karakter svoje tvrdnje, koji dolazi do izraaja i u generalizaciji (po vsjem svjetu). 24 Zabrane se nalaze u poveljama za manastire Banjsku i Deane i njihov kontekst otkriva namjeru: ouvanje radne snage zemljoradnika. Potanko tumaenje u T. Taranovski, Istorija srpskog prava u nemanjikoj dravi I, Beograd 1931, 74-75; HI-IV, 1935, 46. 25 Najizrazityi primjeri u pismima Teofilakta, arhiepiskopa ohridskog s kraja XI stoljea. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije Z/7, Beograd 1966, 262-358 (R. Katiid, usp. i Katiievu karakteristiku u uvodnom tekstu (259): Vrhunski intelektualac, navikao na obrazovanu carigradsku sredinu, osjeao se u provincijskom Ohridu kao prognan. Gorko se tuio na varvarsku sredinu u kojoj je sada morao ivjeti. 26 Za srednjovjekovno razdoblje moe se smatrati reprezentativnim stajalite dubrovakoga pjesnika Elija Lampridija Cerve (Crijevia). Prihvaanje slavenskih tradicija kao svojih susree se tek na poetku XVI. stoljea. Na drugom mjestu sam postavio pitanje da li je puki sluaj to to se oduevljenje slovinistvom najprije i glasno oitovalo na Hvaru, rastrzanom socijalnim borbama, s jakom strankom puana. Usp. Mauro Orbini: His Life and Work, predgovor fototipskom izdanju Regno degli Slavi (Mnchen 1985) 13-16. 22

38

ETNOGENEZA

HRVATA

Sitna M. arkovi: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE

39

Utjecaj osobite srednjovjekovne drutvene strukture na uobliavanje odnosa i etniku dinamiku moe se opaziti i u znakovitoj pojavi da se etniko ime vezuje samo za dio onoga to mi na osnovi modernih iskustava smatramo cjelovitim drutvom. Prilian je broj izvora u kojima je Hrvat sinonim za plemia.27 U nizu srpskih povelja Srbin je oznaka za poljodjelca, koji se nametima i tlakom, ukupnim statusom, odvaja od Vlaha, stoara.28 U jednoj povelji o cetinskom dijelu vlastelinstva Frankopana susreemo sva ta tri imena sa specifinom dimenzijom znaenja, koju uoavaju samo poznavaoci epohe.29 Protiv integracije u irim okvirima djelovao je i osobit srednjovjekovni sustav personalnosti prava, po kojemu su pripadnici jedne skupine bih' podloni pravu matinoga graa ili zemlje i uivali su, redovitu, autonomnu jurisdikciju na tuem teritoriju. Stanovnici primorskih gradova bez obzira na podrijetlo pojedinaca i obitelji, bez obzira na vrijeme kad su se doselili u grad, u trgovitima u unutranjosti Balkana tretirani su kao Latini.30 Osobito je pouan sluaj Vlaha, kojima je status s osobitom drutvenom organizacijom i hijerarhijom uvao individualnost jo dugo nakon prihvaanja jezika slavenske okoline; izgubili su je brzo tamo gdje su se izjednaili s okolinom u pravnom i drutvenom pogledu. Predoena skica, koja je vrlo uopena i gruba i moe se u svakom ulomku proiriti i nijansirati, namee kao pouku iz promatranja srednjega vijeka oprez prema znaenju dogaaja u povijesnom razvoju naroda. Osim doseljenja Slavena nijedan dogaaj, nijedan proces nije imao presudan utjecaj na budui razvoj, tijekom osam stoljea malota se zbilo to bi se moglo smatrati konanim bilo u oblikovanju pojedinih naroda, bilo u ocrtavanju etnike karte Balkanskoga poluotoka. Ponajprije, ima skupina koje su tijekom novoga vijeka nestale, kao to, na drugoj strani, u srednjem vijeku nema svih skupina i zajednica koje poznajemo iz suvremenoga svijeta. -...: Kontinuitet srednjovjekovnih uvida politikog, kulturnog i socijalnog razvoja imamo samo u povijesnim pokrajinama Slovenije, u civilnoj Hrvatskoj i na teritorijima primorskih komuna, gdje staleki sabori plemstva i gradski patricijat nastoje konzervirati tradicionalne odnose i ideologije kojima se ti odnosi ozakonjuju. U ostalim djelovima prostora koji smo ovdje promatrah", osmanlijsko osvajanje uvodi novu epohu etnike povijesti, nimalo manje bitnu od srednjovjekovne po svojim posljedicama. Odavno je uoena vanost migra27 N. Klai, O Kasezima i Hrvatima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Dostignua. asopis za kolstvo, prosvjetu i kulturu 1-2 (1965) 13-21; Ista, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976, 602-607. Autorica to, naravno, ne dovodi u vezu s odnosima iz vremena doseljenja, ve sa nastajanjem stalekih prava plemstva u XIV. stoljeu. 28 M. Blagojevi, Zakon svetog Simeona i svetog Save, Sava Nemanji Sveti Sava. Istorija i predenje, Beograd 1979, 129-164, nanio je vjerojatnim da su zakon Srbljem, zakon Vlahom, kao i vojniki zakon, kao oznake za skupinu odredaba, imali ishodite u izgubljenoj povelji za manastir Studenicu, koja je sluila kao uzorak pri organizaciji manastirskih vlastelinstava. 29 . urmin, Hrvatski spomenici, Zagreb 1898, 138-139. 30 O tome najrjeitije govore odredbe iz manastirskih povelja i Duanova zakonika. Latini su potencijalni posjetitelji trgovita i sajmova, trgovci, a do Duanova vremena i u poveljama za Dubrovane govori se o Latinima.

ija, kolonizacijskih akcija, postupnoga pomicanja stanovnitva, a nije potrebno upozoravati na to koliki je utjecaj nove vlasti i akulturacijskih procesa zapoetih ukljuenjem balkanskih zemalja u islamsko carstvo, kakve su posljedice propadanja domaih drutvenih elita i izmjene drutvene strukture. Razdoblje XVI-XLX. stoljea zasluuje najveu pozornost s motrita etnohistorije, kakva je zastupana na prethodnim stranicama. Uza sva zanimljiva i vana pitanja postavljena povodom prethodnih stoljea, ovdje se nameu i pitanja o tome kako su se u pojedinim podrujima, sredinama i razdobljima ouvali ili izgubili etnogenetski rezultati prethodnoga razvoja. Bitan sastavni dio integracijske ideologije postalo je znanje o prethodnoj, srednjovjekovnoj povijesti. Zahvaljujui toj okolnosti dogodilo se da je potiskivanje Turaka pratio san o obnovi srednjega vijeka, a s tim valja povezati i injenicu da je politika XLX. stoljea toliko bila proeta povijeu, a da je povjesnica, u smislu znanja o prolosti, toliko bila proeta politikom.

Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTJS

41

Herwig Wolfram RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS

Knjievna vrst origo gentis1 potjee iz antike i odlikuje se brojnim konvencijama koje su se ouvale sve do danas. Origines gentium se do VI. stoljea piu iskljuivo sa stanovita civiliziranih koji govore o divljacima i barbarima. Nakon Cezara porastao je interes etnografa za autohtone predaje2, premda ih esto podvrgavaju interpretatio Romana3 i prispodobljuju pojavama i motivima iz antikog ivota. Veina antikih etnografa, naime, smatra da barbarima u naelu nedostaje druga ljudska priroda i da je stoga svaki pokuaj njihova civiliziranja osuen na neuspjeh. Barbarski svijet ostaje vjeno zarobljen u bespovijesnu, nepromjenjivu kaosu te tako Sinezije Kirenski moe pred carem Arkadijem tvrditi da zapravo ni nema novih barbara, ve oni uvijek iznova izmiljaju nova imena i mijenjaju vanjtinu kako bi zavarali Rimljane.4 Barbari se prema Rimljanima odnose kao iracionalnost i nesputanost prema razumu.5 Franci i Alamani javljaju se u izvjeima kao Germani, ako ih se ak u skladu s predcezarskim obiajem ne smatra Keltima. Isto tako, Goti, Vandali i Huni i nadalje se nazivaju Skitima po davno izumrlom narodu junoruskih stepa.6 Hipokratska kola pak nauava da samo kraljevi mogu 7 ublaiti uroeno barbarstvo i dosegnuti vii kulturni stupanj. Barbarski gentes smatraju se iskonskim prastanovnicima, pridolicama koji su zemljom zavladali po pravu osvajaa ili pak potomcima doseljenika i autohtonog stanovnitva. Autohtonost se pri tom openito najvie cijenila, ali su se i kod druga dva tipa etnogeneze otkrivale pozitivne strane. Na osobitoj je cijeni bilo podrijetlo od nekog slavnog doseljenog naroda poput Trojanaca, koji su nakon propasti svoga grada osnovali Rim. Zbog takva legendarnog podrijetla uivali su Rimljani, Franci pa ak i Nijemci i Francuzi u razvijenom srednjem vijeku osobit
1 2 3 4 5 6 7 O vrsti izvora Origo gentis vidi saeto u: GRUNDMANN, Geschichtsschreibung, 12-17; BICKERMAN, Origines gentium, 65ff., osobito 75f; WOLFRAM, berlegungen, 487flf. BICKERMAN, Origines gentium, 75f. Tacit, GERMANIA, c. 43; usp. MUCH, Germania, 561 s. v. Synesius de Kyrene, Oratio de regno ad Arcadium imperatorem, c. 15. Themistios, Oratio, X, 131b-c. WOLFRAM, Ethnogenesen 98 - 101. MAENCHEN - HELFEN, The Huns, 12f. s prim. 79 i 82.

ugled.8 U tim priama su i zaeci plemenske povyesti koja je izgraivana bez 9 ikakva oslonca na stvarnu predaju, no naposljetku je mje ni trebalo. Nasuprot tome, pokuala je prva origo gentis koja se obraala strancima izmiriti stereotipe antike etnografije s plemenskim tradicijama. To je polo za rukom Kasiodorovoj Povyesti podrijetla Gota, koja je time postavila nova mjerila za citavu vrst origo gentis.10 Izmeu Kasiodorove Origo Gothica u verziji njegova uenika Jordanesa i Gesta Danorum Saxa Grammatika oko 1200. itav je niz pisaca, uglavnom izvrsnih klasinih latinaca, pokuao zabiljeiti i protumaiti predaje iz neklasine germansko-keltsko-slavenske starine. U odnosu na tradiciju Kasiodorovo je djelo bilo iznimna, upravo revolucionarna novost. Znatielja, svijest o kutlurnom poslanju, tjeskobe i briga, ukratko sve tradicionalne sastavnice antike etnografije nale su se ovdje u slubi velianja italskih Gota i njihove vladarske dinastije. Osim toga, Kasiodor na usta djeaka kralja Atalariha daje i slijedeu ocjenu svoje gotske povijesti: On (Kasiodor) gotsku je prolost uzdigao do rimske povijesti.11 Tako obrazloena povijest, a moglo bi se govoriti upravo o plemenskoj entelehiji, slui kao opravdanje vlasti. Povijest je ujedno na taj nain kodificirana za itavo pleme, i to u doslovnom smislu, kako pokazuju zajednika predaja te nastanak origo i lex, prie o podrijetlu i narodnog prava. Barbarske predaje se tako iz plemenske pretpovijesti uzvisuju u Providnou voenu povijest populusa. Usprkos ili upravo zbog tog cilja barbarska se pria o podrijetlu nije mogla odrei plemenskih tradicija.12 Origo gentis u pravilu sadri izvjee o djelima hrabrih ljudi.13 Za antike etnografe, naime, vojska i narod tvore nerazdvojno jedinstvo te se pojedina plemena odreuju kao narod pod orujem.14 U njemu je inae vladala iznimna drutvena pokretljivost te je svatko tko je bio sposoban ili imao uspjeha u vojsci mogao bez obzira na svoje etniko ili drutveno podrijetlo postati njegovim lanom. U Ermanarihovoj su dravi tako osim Ostrogota ivjeli i Finci, Anti, Heruli, Alani, Huni, Sarmati, Esti, a moda ak i Slaveni. U isto se vrijeme u redovima tervinke aristokracije osim samih Tervinga nalaze takoer i Tajfali, Sarmati i maloazijske manjine te stanovnici nekadanjih rim8 9 10 11 12 WENSKUS, Stammesbildung, 56 - 59. To u prvom redu vrijedi za Povijest Bavaraca iz razvijenog srednjeg vijeka; vidi WOLFRAM, 151 s prim. 317. Cassiodor, Variae, Praefatio, str. 4; IX 25, 4f; str. 29 If. lordanes, Getica, 1; str. 53; Anectodon Holderii, str. 4. WOLFRAM, Fortuna, 4f; Anectodon Holderii, str. 4; Cassiodor, Variae Bi 25, 5; str. 292. Najbolji primjer prua langobardska predaja, predgovor za Ediclus Rothari, koji obuhvaa podatke o imenima za Origo gentis Langobardorum: vidi WOLFRAM, Intitulatio, I, 90ff. i WATTENBACH-LEVISON-LOEWE, Geschichtsquellen, l, 207. - O paralelnosti i entelehiji povijesti vidi obrazloenje koje navodi Euzebije za otpoinjanje svoje kronike s Abrahamom. Povijest spasenja, povijest idova see dodue unatrag preko Abrahama i potopa sve do Adama, ali u to doba nulla penitus nec Graeca nec barbara et, ut loquar in commune, gentilis invenitur historia: vidi Eusebius-Hieronymus, Chronicon, Praefatio, str. 15. lordanes, Getica, 315, str. 138. Procopius, De bello Gothico, (VII) 2, If; KOEPKE, Anfange des Knigtums, 198; WOLFRAM, Gothische Studien, II, 311f. s bilj. 101.

13 14

42

ETNOGENEZA

HRVATA

Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS

43

skih provincija, vie ili manje romanizirane dako karpatske skupine te Iranci razliitih denominacija.15 Stara polietnika struktura gotskih naroda ouvala se i unutar granica Rimskoga carstva. Gotska vojska koja se 418. naselila u Junoj Galiji sastojala se od Zapadnih i Istonih Gota te raznih, u veoj ili manjoj mjeri asimiliranih, negotskih naroda poput Alana, Traana, Balta, Varna, Herula, moda ak i aa loirskogaronnske skupine. Njima su se pridruili pripadnici sarmatskih, tajfalskih i svevskih vojnih kolonija, koje se navode u kasnorimskom popisu slubi za Galiju.16 Stanje u italskom carstvu Teoderiha Velikog nije se mnogo razlikovalo. U njegovoj gotskoj vojsci sluili su Rugijci, Vandali, Alani, Heruli, Skiri, Turkilinzi, Svevi, Sarmati i Tajfali, Gepidi i AlamanL Osim Rimljana gotskoga srca koji su se borili u Teoerihovoj vojsci, bilo je i nekadanjih rimskih podanika koji su se, poput Breonaca u tirolskim brdima, kao saveznici pridruili gotskoj vojsci.17 I Bavarci su, naravno, nastali stapanjem raznih naroda, od skupina germanskog i negermanskog porijekla, od doseljenika u Reciju i germansko romanskog domaeg stanovnitva. U njihovoj etnogenezi su osim Tirinana i Langobarda sudjelovali i Naristijci, Skiri, Heruli, podunavski Svevi i Alamani. Bilo je i romanskih Bavaraca koji su preteno nastavali sjeverne rubove Alpa, unutaralpsko podruje kao i same obale Dunava.18 Od VUL stoljea se u izvorima spominju i slavenski Bavarci, to jest slavenski pripadnici bavarske pravne zajednice19 kojoj je mogao pripadati i Irac poput Virgilija. Ubrzo nakon imenovanja za biskupa salzburke opatije i njega su poput ostalih Bavaraca vukli za ui kada je svjedoio na sudu.20 : .: . . r u . :. . ; Isto tako su i Sasi, da spomenemo i jednu etnogenezu izvan Rimskoga Carstva, nastali od vie naroda. Dugo vremena se aka etnogeneza u znanosti promatrala samo u okviru alternative, upravo antiteze dobrovoljno udruivanje ili osvajanje. Godine 1961. je, meutim, Reinhard Wenskus spoznao da je takvo suprotstavljanje nepovijesne i da strukturalno ne odgovara ranosrednjovjekovnoj etnogenezi. Dapae, u prostoru juno od Labe" nad veinskim je domaim stanovnitvom prevladala manja skupina sjevernoalpskih doseljenika, poto su Prasasi oito uivali vei ugled i bili bolje vojniki organizirani od svoje okoline. Podaci o saskoj etnogenezi su mnogo oskudniji od onih u Sredozemlju. No, ipak se osim doseljenika sa sjevera mogu utvrditi i /Lango/bardi, Sjeverni vabi, Tirinani, moda ak i skandinavski Harudi kao i anglosaski povratnici. Tvrdnja da su se u ae pretopili Hauci ili Herusci ne djeluje uvjerljivo ve i zbog toga to oba tacitska plemena nisu doekala ni kasnu antiku, a kamoli se ouvala do srednjeg vijeka. Oito se veliko hauko pleme raspalo jo i prije nego to se spoetka malo sjevernoalpsko pleme aa preko rijeke
15 16 17 18 19 20 WOLFRAM, Goten, 98ff. i 103fF. WOLFRAM, Goten, 286ff. WOLFRAM, Goten, 37UT. WOLFRAM, Mitteleuropa, 322 i isti, Ethnogenesen, 105ff. i 121ff. WOLFRAM, Ethnogenesen, 137ff. i 145ff i isti, Mitteleuropa, 379 s bifr 2. WOLFRAM, Mitteleuropa, 497, bilj. 43.

proirilo na jug i pokrenulo novu etnogenezu.21 Oko 700. podruje izmeu Lippe i Ruhr postaje ako, a ak se i u akom zrcalu iz 13. sotijea jo spominju pravne zajednice Holstijaca, Stormara i Hadlijaca.22 Proces etnogeneze u prvom redu ovisi o vojnoj snazi, moi bogova i djelotvornijem obliku organizacije. Sve te odlike posjedovalo je vojno kraljevstvo Gota, Franaka, Burgunana, Vandala i Anglosasa. Bez obzira na sve poraze, katkada ak i prave katastrofe, ti su se kraljevi uvijek iznova uspjeli potvrditi kao rod bogova i heroja23 te se usprkos ili upravo zbog pokrtavanja ouvati na vlasti. Kad su se Rimljani sreli s vandalskim plemenom Hazdinga, ono je bilo sauvalo prastare tradicije i ustanove koje su sezale jo u predgermansko keltsko doba. Prema tim predanjima prve tri generacije vandalske kraljevske dinastije, iji nam lanovi inae u potpunosti nisu poznati, potjeu od dioskurskog para: Ambri i Assi pruali su otpor Langobardima, a Raus i Rapt, greda i kolac, zamolili su 171. odobrenje da se nastane u rimskoj Daciji. Stotinjak godina kasnije hazdinki se ratnici pod vodstvom dvaju nepoznatih kraljeva bore protiv Rimljana. Nakon izvana nametnutog ujedinjenja oba vandalska plemena hazdinko ime prelazi na kraljevski rod. Hazdinzi se s pravom mogu usporediti s gotskim Amalima, koji se pak nazivaju jo i A(n)si. Oba imena slue unutar vee zajednice kao oznaka one skupine iz koje se biraju kraljevi. ak je i ime amalskih Ansa vjerojatno znailo isto to i imena amalskih dvojnih kraljeva Raus i Rapt, naime, gredu ili deblo od kojeg su se rezbarili idoli na ko^ju.24 U Burgunana se u etvrtom stoljeu zapaa kraljevstvo, kojega sakralno znaenje jedan rimski promatra usporeuje s egipatskim faraonima. Burgunani su naime imali dvije vrsti kraljeva: vie odgovornih hendinos kneeva, koji su se u sluaju izostanka ratne sree ili loe etve smjenjivali, moda ak i ubijali, te jednog jedinog sinistisa starjeinu, koji je u doba izvjetavanja obnaao jo samo dunosti vrhovnog sveenika kao rex sacrorum. Vjerojatno su oba dostojanstvenika zastupala dva razliita tipa kraljevske vlasti koja su slijedila jedan za drugim. Starjeina je vjerojatno bio sveti plemenski kralj prastare male i relativno postojane skupine, dok se hendinos kneevi javljaju u mnoini, predstavljaju razne plemenske jedinice i sa sigurnou im se moe pripisati zaetak buduega razvoja kraljevske vlasti. Kao kraljevi nomadske vojske oni su, dodue, preuzeli zadatke i odgovornost starog plemenskog kralja, budui da se u izvjeu izriito tvrdi da se oni u skladu sa starim obiajem pozivaju na odgovornost ako ne ispune svoje gotovo faraonske dunosti.25 Hen21 WENSKUS, Stammesbildung, 541, osobito 544 i isti, Sachsen Angelsachsen -Thringer, 484 i 492. LAST, Niedersachsen, 553ff. 22 WENSKUS, Die deutschen Stmme im Reich Karls des Grossen, 190f; Widukind, Gesta Saxonica, I, 14; LAST, Niedersachsen, 560. 23 lordanes, Geca, 78f, str. 76 (Amalij); Merovaudes, Carmina, TV, w. 16ff, str. 5 (mlai Balu) 24 WOLFRAM, Gothische Studien, I, str. 6f. s bj. 30; WENSKUS, Stammesbildung 321 i 504; MILTNER, Vandalen, col. 3001; Khn, sen, 458. O predgermanskoj, to jest lugijskoj prolosti Vandala usp. WOLFRAM, Goien, 37f. 25 WENSKUS, Stammesbildung, 5751. o Ammianusu Marcellinusu XXVm 5, 9-14; WOLFRAM, Gotische Studien, , 306f.

44

ETNOGENEZA

HRVATA

Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O OKJGO GEN77S

45

inos kao i gotski kinins pripadaju osim toga starim oznakama za visoke plemenske dostojanstvenike, premda se isprva nisu upotrebljavali za same krayeve.26 Za veinu anglosaskih kraljeva se tvrdilo da potjeu od Wodana ili Gdata.27 Tridesetolana genealogija vedskih Ynglinga poinje s Njrdom i njegovim slavnim sinom Yngvi-Freyom.28 Kao o samorazumljivoj injenici Origo Gothica izvjeuje o podryetiu i propasti kraljeva i drava, a njihov prikaz od poetaka do danas dyeli po naratajima i slijedu kraljeva. Za trideset narataja Ynglingtala potanko se izvjeuje gdje je koji kralj umro i lei pokopan. Ma od kojih plemena i etnikih skupina potjecali, kraljevi su uspjeli ouvati svoju vlast, prije svega stoga to su se bolje znali prilagoditi prilikama od svojih plemikih suparnika i s iznimkom Anglosasa stekli priznanje Rimljana.29 Kod kopnenih aa je, meutim, taj razvoj tekao bez kraljeva i carskog priznanja. Njihovi su se kraljevi vjerojatno nalazili meu onim iseljenicima koji su u Britaniji postali kraljevski Anglosasi. Njihovo stajalite izraava Beda Venerabilis, kada zaueno izjavljuje: Stari Sasi nemaju kralja. Ueni Anglosas, meutim, nije elio u romantikom duhu slaviti demokraciju kontinentalnih aa, ve je nepostojanje kraljevstva prije smatrao stalnom prijetnjom starosaskoj slobodi. Beda se u tom pogledu nije razlikovao od ostalih srednjovjekovnih pisaca plemenske povijesti koji su veliinu, samostalnost i neovisnost nekog naroda vidjeli upravo u tome da taj narod ima vlastitog kralja.30 Usprkos tome, Sasima je polo za rukom da izvorne etniko-socijalne razlike kodificiraju unutar veoma stroge pravno-drutvene podjele na stalee i itavom drutvu osiguraju relativno dugotrajnu stabilnost Ne bi se trebalo prepirati u kojoj je mjeri tradicionalna podjela saskog drutva na tri ili prema Widukindu od Corveya - etiri stalea pojednostavnjivala stvarno stanje i isticala razlike. Bitnijim nam se ini znaenje samoga sustava. Prva tri stalea, poevi od plemia (edelinge) preko slobodnjaka (ftilinge) do puka (laete ili lite) bila su politiki ravnopravna i obvezana na vojnu slubu. U tome se ako drutvo razlikovalo od ostalih plemena, koja u pravilu nisu poznavala sudjelovanje podlonika u javnom ivotu. Nasuprot tome, tri su aka stalea bila razdvojena zabranom meusobne enidbe, krenje koje se kanjavalo smrtnom kaznom. Osim toga, plemi je za vojnu slubu primao osam puta vie od kmeta, a est puta vie od slobodnjaka. Plemstvo je dakle, oito, bilo povlateni sloj unutar saskog plemenskog saveza, dok su poluslobodni liti po pravima bili gotovo potpuno izjednaeni s obinim slobodnjacima. Zanim26 27 WOLFRAM, Gotische Studien, I, 21f. MOISL, AngloSaxon royal genealogies, 219ff; WOLFRAM, Theogonie 90ff: I starosaski junak-utemeljitelj nosi ime Hathugaut Hathagat u kome se Gaut javlja kao osnova. Op. cit 94f: Audoin i njegov rod se smatraju Gausima (Gautima). Snorri Sturlason, Heimskringla, Predgovor i c. 10 (Thule, 14, 1922) 20 i 35f. WOLFRAM, Goten 454; Snorri Sturlason, Predgovor; str. 20. Pisac se slae s miljenjem IANA WOODA da Chronica Gallica 117-129, aa. 435-444; str. 660 potvruje da su se i britanski Sasi naselili preko Aecija, dakle posredno preko Ravenne. Beda Venerabilis, Historia ecclesiastica gentis Anglorum, V, 10: non habent enim regem iidem Antiqui Saxones. WENSKS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 535.

Ijivo je da te otre plemenske i staleke razlike nisu vrijedile u Sjevernom Polablju, saskoj postojbini sjeverno od Labe. Zabrana meusobne enidbe, izrazita povlatenost plemstva u odnosu na ostala dva stalea te injenica da je prvi stale bio relativno brojan, petrificirali su u obliku drutvene -diferencijacye plemenske razlike s poetka ake etnogeneze. Widukind od Corveya govori o dobrovoljnom udruivanju slobodnjaka, a poznato mu je i barem djelomino podvrgavanje kmetova. Njegov skraeni prikaz saima srednjo i dugorone razvojne procese koji su tipini za etnogenezu.31 Obino je vojno kraljevstvo poticalo takva preslojavanja i uvrivalo ih kao socijalne razlike. Osim saskog primjera pokazuje se, meutim, i kod zapadnogotske aristokracije, koja je od kraja treeg do kraja etvrtog stoljea vladala na tlu dananje Rumunjske, da se taj proces mogao odvijati i pod vlau snanog vieg sloja. Dodue, uz dvije pretpostavke: S jedne strane trebalo je u sluaju rata izgraditi vrstu upravnu strukturu. Budui da se plemenski savez sastojao od mnotva politikih zajednica u Saskoj su to bila tri gospodstva Vestfalija, Ostfalija i Engrija,32 u dunavskih Gota neodreen broj kunja, malih plemena,33 morao se izabrati privremeni vojni vladar, ako je elio ili morao voditi rat. S druge strane vojni pohod nije smio predugo trajati niti se previe odvojiti od naroda kako se privremeni voa vojske ne bi prometnuo u trajnog kralja vojske34 U tim su prilikama, meutim, pogranini i obrambeni ratovi, kao i osvajanje podruja u neposrednom susjedstvu - poput gotskog prodora oko 330. u Sedmogradsku i saskog osvajanja bruktijske zemlje oko 700 bili potpuno mogui.35 Nasuprot tome, tervinka aristokracija je gubitak domovine, ako uope, preivjela tek za pola narataja.36 A Sasi, koji su napustili svoju domovinu, uspjeli su se odrati samo uz pomo kraljeva, i to i u Britaniji i u franakoj dravi. Widukinda od Corveya i pisce povijesti gotskog plemena razdvajalo je vie od 400 godina. Unato tome, aka je povijest u mnogim crtama nalikovala gotskoj. Kasiodor, visoki slubenik na dvoru Amalijca Teoderiha i njegovih nasljednika na italskom prijestolju, poeo je negdje oko godine 519. pisati Po1 vijest Gota? u kojoj je prikazao obiteljske predaje istonogotske kraljevske dinastije. Djelo je posluilo bizantskom Gotu Jordanu pri sastavljanju spisa koji je oznaio kao izvadak iz Kasiodora. Rad je nastao u Carigradu tijekom zime 551. i za razliku od svog predloka ouvao se u cijelosti.38
WENSKS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 543-545, te u LINTZEL, Der schsische Stammesstaat, 160fr.; LAST, Niedersachsen, 577ff. 32 WENSKS, Sachsen Angelsachsen Thringer 542. 33 WOLFRAM, Goten, HOfT. 34 WOLFRAM, Goten, 107-109. Vidi Bedin (kao bj. 39) izvjetaj o ulozi satrapa u doba mira i biranju jednoga od njih drijebom za vojnoga zapovjednika za trajanja rata. 35 WOLFRAM, Goten, 64f; WENSKS, Die deutschen Stmme im Reich Karls des Grossen, 190f; Widukind, Gesta Samnica, I, 14. 36 WOLFRAM, Goten, 13ff i 170f. 37 O'DONNELL, Cassiodorus, 45; WEISSENSTEINER, Abhandlungen, 8ff. 38 Dok JOHANN WEISSENSTEINER nije predoio svoj - u bj. 8 najavljeni - rad, moglo se ostati kod prijedloga datiranja koji daje WATTENBACH-LEVISON-LOEWE, Geschichtsquellen, I, 79. Usp. GOFFART, Besprechung KRAUTSCHICK, 989ff. i u gornjoj bilj. 19. s navedenim citatima izvora. 31

28 29 30

46

ETNOGENEZA HRVATA

Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS

47

Kasiodor je povjesnicu Gota, Origo Gothica, elio preobraziti u rimsku povijest, Histona Romana.39 Zbog toga je pokuao obje predaje stopiti u jedno i zamislio velianstveno-grotesknu konstrukciju. Po njemu su Goti pod kraljevskim vodstvom iz Skandinavije doplovili na ue Visle, i to tono 2030 godina prije nego se kralj Vitigis 540. predao Belizaru.40 Ubrzo nakon iskrcavanja na kopno sukobili su se s Rugijcima i Vandalima, koji su morali napustiti priobalnu Gotsku Skandinaviju.41 U toj Gothiscandza ostali su Goti neko vrijeme dok ih otprilike peti njihov kralj nije poveo u Skitiju.42 Tamo su proli kroz nekoliko tekih kunji i pruili ujedno Kasiodoru priliku da njihove plemenske predaje preplete s antikom etnografijom. On je naime a u tome ga je slijedio i Jordan svoju Povijest Gota prikazao kao Getiku, povijest Geta. To jest, Kasiodor je Gotima pripisivao cjelokupnu povijest Skitima srodnih Geta, budui da ih je zbog slinosti imena smatrao Gotima. On, dodue, nije sam izmislio to pukoetimoloko poistovjeivanje, ali je bio prvi koji je danas izgubljenu Getiku Diona Hrizostoma i ostale antike spise upotrijebio da napie cjelovitu Povijest Gota, koja je obuhvaala vie od dvije tisue godina.43 Tu je povijest podijelio u dva razdoblja. Mlae je doba sezalo od cara Domicijana do 540, a prikazano je kao amalsko razdoblje gotske povijesti. Na njegovu poetku kao primordijalni in stajala je pobjeda nad Rimljanima, to jest poraz koji je general Domicijanove vojske pretrpio od Geta. Tako je Kasiodor, dakle, povijest gotskog kraljevskog roda zapravo utemeljio na dogaaju iz negotske povijesti, a getske kraljeve proglasio Gotima. Sedamnaest je narataja koji su protekli od getske pobjede nad Rimljanima do Teoderihova unuka Atalariha ipak ispunio iskljuivo imenima kraljeva i bogova iz amalske obite44 ljske predaje. No, nakon toga, Kasiodor u drugom odjeljku jednostavno utke prelazi preko cijeloga razdoblja prije Domicijana i za godinu iskrcavanja Gota na kopno utvruje 1490. pr. Kr.45 Time je gotovo dosegao vrijeme kada je Mojsije idovskom narodu u pustinji dao zakone. U svakom sluaju, gotska je povijest poinjala jo prije trojanskog rata (datiranog oko 1180. pr. Kr.) od koga su Rimljani vodili podrijetlo.46 Kasiodor nadalje u gotsku povijest ukljuuje i grko-traku kao i azijsko-egipatsku starinu. Gotizirane su ak i Ama47 zonke.
39 40 41 42 43 44 45 46 47 Cassiodor, Variae, DC, 25, 5, str. 292. Taj proraun godina izvodi se iz lordanes, Getica, 25; str. 60, 94f; str. 82 i 313; str. 138. lordanes, Getica, 25f, str. 60; usp. 94; str. 82: ad ripam Oceani cUerioris, id est Gothiscandza. lordanes, Getica, 26-29, str. 60f. lordanes, Getica, 29-75, str. 60-75. O poistovjeivanju Gota i Geta vidi na istom mjestu, osobito 40; str. 64 i 58; str. 70, kao i WOLFRAM, Goten 21f. lordanes, Getica 76-81; str. 76-78. Usp. Cassiodor, Variae, , 25, 4; str. 291f, kao i WOLFRAM, Intitulatio, I, 99f. WOLFRAM, Donau, 27 (primordijalni an). Vidi bflj. 49. Eusebius Hieronymus, Chronicon, Praefatio, str. 17f. a 1512 ante Christum natum; str. 43a i a. 1180 ante Christum natum; str. 60abff. lordanes, Getica, 44-57, str. 65-70. WOLFRAM, Goten, 21 s bilj. 8 i 57f. s bilj. 55.

Usprkos tako snanom udjelu antike tradicije itavo Kasiodorovo djelo svjedoi o ivotnosti gotskih plemenskih predaja, koje su i same mogle posluiti za obrazloenje politikih postupaka. Plemenska tradicija, utvrena amalskom obiteljskom predajom, karminama, noticijama, kanticima majorum, fabulama, sezala je doista daleko izvan sredozemnog prostora i u predrimsko doba.48 Meutim, te se predaje tek uz veliki oprez mogu izjednaiti s izvjeima antike etnografije iz prvih postkranskih stoljea. A upravo ona mjesta iz Kasiodorove Povijesti Gota koja se najee navode kao primjeri takva, danas opravdano kritizirana postupka, sadre naime dodatak jo i danas49. Time se dotini iskaz smjeta u peto ili esto stoljee i odvaja od etnografije carskog doba. Tamo gdje Kasiodoru nedostaju imena gotskih kraljeva, bogova i heroja, u vremenu izmeu 100. p. Kr. i 1490. pr. Kr., on se zadovoljava opaskom da je i prije Amalijaca postojala gotska povijest.50 Moglo bi se pretpostaviti da Widukind za svoje ae nije mogao navesti takve konstrukcije. I doista pisac ake povijesti nije dosegao klasicisitiku krasotu Kasiodora. No ni on se nije odrekao antike tradicije. I Sasi su brodom doli preko mora, pisao je Widukind po uzoru starijih pisaca. O podrijetlu tih pomoraca Sas navodi dvije teorije. Jedna tvrdi da Sasi potieu od Normana i Danaca, a druga, kojoj Widukind oito daje prednost, da su to potomci vojske Aleksandra Velikoga.51 Plovidbu po moru, skandinavsko porijeklo i antike pretke sjedinila je ve Kasiodorova Povijest Gota te se ueni Sas Widukind mogao posluiti njezinim trostrukim motivom. Skandinavsko podrijetlo germanskih naroda, koje su s velikom ustrajanou isticali i Langobardi, pripadalo je u karolinkom carstvu opem dobru svih uenjaka. Stoga je Frechulf iz Lisieuxa oko 830. ustvrdio da Franci, Goti i svi ostali narodi koji govore lingua 52 theodisca potieu iz Skandinavije. Pozitivistikom povjesniaru koji traga za stvarnim podrijetlom nekog naroda takve se povijesne konstrukcije moraju uiniti stranima. On pritom, meutim, previa dvije injenice. S jedne strane je pitanje za istinskim podrijetlom nekog naroda samo po sebi pogreno jer se na njega u naelu ne moe 53 odgovoriti. S druge strane, kolektivno pamenje see vie narataja unatrag.
48 WOLFRAM, Goten, 23f., 413 s bUj. 28 i 423 s bilj. 14. Vidi osobito lordanes, Getica 28; str. 61: doseljavanje Filimer Gota in terrae Oium (Ukrajina)... in priscis eorum carminibus paene storicu ritu in commune recolitur. 49 lordanes, Getica, 25, str. 60: namo dieque illic, ut fertur, Gothiscandza vocatur. Isto tako 96, str. 83: otok na Visli Gepedoios mine eam, ut fertur, insulam gens Vividaria (L e. Viivaria, usp. isto 36, str. 63) incollit Isto 24, str. 60: aluzija na Scandiae nationes..., quibus non ante multos annos Roduulf rex fuit, qui contempto proprio regno ad Theodorici Gothorum regis gremio convolavit et, ut desiderabat, invenit 50 lordanes, Getica, 42ff., str. 64f. izvjeuje o podjeli Gota na baltike Vizigote i amalijske Ostrogote. Tada autor kae u vezi s Amalijcima ante quos etiam cantu maiorum facta modulationibus citharisque canebant. Nakon toga slijede imena etiriju gotskih junaka neamalijskog podrijetla (usp. WOLFRAM, Goten, 30) i skitsko-amazonska povijest Usp. bilj. 49, 54 i 56. 51 Widukind, Gesta Saxonica, cc. 2f; WENSKUS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 502 i 514f. 52 WENSKUS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 514f. 53 Vidi takoer prilog Waltere Pohla u ovom zborniku.

48

ETNOGENEZA

HRVATA

Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENT/S

49

Ono esto obuhvaa samo legendarne podatke i izvjeuje o dogaajima i teogonijama o kojima se inae nita ne zna. Kasiodor navodi sedamnaest narataja gotskih kraljeva; taj je broj preuzeo prema sedamnaest rimskih kraljeva od Eneje do Romula, a njihova imena posudio iz gotske tradicije. Tako se Amahjac Atalarih sjeao imena sedamnaest narataja kraljevskih predaka kao to je Harud Rotarije znao da je sedamnaesti langobardski kralj.54 Tradicija Amalijaca i Haruda se na isti nain poziva na skandinavske korijene.55 Dodajmo i etiri podatka nad kojima bi se preotri kritiari isto tako trebali zamisliti. Prie o podrijetlu iji se podaci mogu provjeriti nalazimo samo u onih germanskih naroda sjevera i istoka koji se (1) javljaju u zapisima iz ranog carskog doba, (2) nastupaju kao mali narodi i (3) nose ime koje se moe povezati s osnovom theudo narod. Takva su imena primjerice Gutthiuda za domovinu podunavskih Gota ili staroengleski Saextheod za Englesku.56 (4) Svi ti narodi vjerojatno su imali kraljeve, obiteljska tradicija kojih se ouvala u njemakim junakim sagama. U propasti kraljevskih rodova oitovao se upravo onaj tragiki element koji je omoguio nastajanje junake sage. Vidigoia Witige tek naoko ini iznimku od tog pravila. Origo Gothica ga dodue pribraja Zapadnim Gotima; pristup epskoj tradiciji junak meutim nalazi samo kao pripadnik dvorske svite istonogotskog kralja Ermanariha. Na njegovu dvoru Vitigoia - Witige nalazi utoite kao prognanik, u emu se vjerojatno ogleda njegovo podrijetlo sa Zapada na kojem nije bilo kraljeva. Njegov tragini konflikt meutim izriito se sastoji u tome to se podjednako obvezao meusobno zavaenim kraljevima Ermanarihu i Dietrichu. Nasuprot tome Alamani i Bavarci, koji nisu imali kraljeve, nisu stvorili ni vlastite junake sage; oni pjevaju o tuinskim kraljevima poput Langobara Alboina.57

Nova i stara imena

Alamani su plemenska formacija mlaeg tipa koja mje - kao ni Bavarci 59 ili Tirinani stvorila prie o podrijetlu na osnovi starih predaja. Iako su salijsko-franaki Merovinzi donekle uljelovh'avali odgovarajue tradicije, ipak
54 55 56 57 58 59 Vidi bilj. 53. WOLFRAM, Goten, 32f; WENSKUS, Stammesbildung, 486 i isti, Sachsen Angelsachsen Thringer, 492f. Usp. WENSKUS, Stammesbildung, 49. Opaska koju daje WENSKUS, Stammesbildung, 69, bilj. 343 od iznimna je znaenja \ sigurno se odnosi na ovaj krug pitanja. WOLFRAM, Goten, 20 (Vidigoia-Witige). Pavao akon, Historia Langobardorum, I, 27 (Alboin). WOLFRAM, Mitteleuropa, 319 s bilj. 7. Tako se u imenu vojvodskih Agilolfinga nastavljaju stare tradicije, koje se, meutim nisu stopile u jedinstvenu kraljevsku tradiciju: vidi takoer 324fT. Iring je osim toga prema saskoj predaji demonsko-boanski savjetnik tirinkog kralja. Spomen na njega ouvao se u junakoj sagi; vidi osobito Widukind, Gesia Saxonica, I, 13. Odreeni kontinuitet tradicije (Tirinana) i Hermundijaca iz rimskog carskog doba se stoga ini jo vjerojatnijim. Vidi: WENSKUS, Stammesbildung, 69, bilj. 343, kao i isti, Sachsen Angelsachsen Thringer, 519.
58

je Klodvig zauzeo tek etvrto mjesto u nizu svojih kraljevsko-herojskih predaka,60 to u odnosu na langobardska, anglosaska, a pogotovo gotska i skandinavska obiteljska stabla djeluje prilino skromno.61 Bavarski Agilolfinzi su bili stari rod; no odgovarajua predaja spominje tek njihova imena i sjeanje na ezlo predaka kneevskog roda.62 Polietninost Bavaraca nastalih u predalpskom prostoru. Recye i rano pokrtavanje agilolfinkog genus ducale vjerojatno su sprijeili da se dominantna tradicija pismeno zapie. A kod Alamana uope nije ni bilo nikoga za kog se moglo tvrditi da ima obitelj.63 Ta okolnost vrijedi i za negermanske narode. Dok su se podunavski Bugari diili slavnim kraljevskim rodom koji je od osnivaa drave Asparuha sezao unatrag sve do Avitohola/Atile i njegova sina Irnika/Ernaka te na osnovi te predaje pravdali postojanje snanog kaganata, slavenskim plemenima oito nije bilo potrebno takvo utemeljenje vojnikog kraljevstva. To, meutim, daljnjem slaviziranju istone Europe nije kodilo, ve mu je tovie i koristilo.64 Staro je ime aa koje je vjerojatno izvedeno od sax, kratkog bojnog maa65 koji su antiki etnografi najprije zamijetili u Istonih Germana.66 Stara su i imena Vandala i Gota; oba roda su vera et antiqua nomina, prava i stara narodna imena.67 Svaki Got je reinkarnacija plemenskog pretka Gauta, boga kojega su Goti tovali zajedno s Gautima i ostalim skandinavskim narodima, no ujedno i ovjek, ljudsko bie.68 Nasuprot tome se u imenu Franaka, Alamana i Bavaraca ogleda mnogo mlai proces etnogeneze; to su kolektivne vlastite imenice koje se ne izvode od boanskog pretka, iz teogonije, ve su povijesno potvren rezultat etnogenetskog procesa. A to taj rezultat ne djeluje tako oito kao to bi se moglo pretpostaviti, prije je problem moderne znanosti nego nekadanjeg imenovanja. Alamani nose usprkos svim prigovorima lako protumaivo ime Alle Mnner (svi ljudi), odnosno Alle Menschen insgesamt (svi ljudi uope). Uostalom, Alamani se nikada a ta injenica potie na razmiljanje nisu odrekli veze sa starim i iskonskim imenom Sveva, koji su se sastojali od raznih naroda. Oba imena su do danas ouvala svoju 69 povijesnost. Jasno je i ime Franaka: slobodan. U ovom se sluaju postavlja
60 61 62 63 64 Usp. Grgur Tourski, Historia Francorum, II, 9 i 12 s Freegarom, Chronicae, , 9-12. Usp. bilj. 36f. WOLFRAM, Mitteleuropa, 104 s bj. 41 i 413 s bUj. 7. Izvan svake dvojbe se meutim nalazi snaan i dugotrajan kult Wodana meu Alamanima. Vidi: lonas, Viia Columbani, I, 27. O Bugarima i Slavenima vidi: WALTER POHL, Die Awaren (osobito 21ff. i 94ff.) kao i njegov prilog u ovom zborniku. Slavenski prodor i propast ili seoba mnogih vojnih kraIjevstava u istonoj Europi VI. stoljea pokazuje da je tip etnogeneze ovisio o mogunosti utjecaja na rimski porezni sustav. Tamo gdje se nije uspjelo ratnim pravom ili neposrednim ukljuivanjem stei te prihode, rijetko se uvrstilo jako kraljevstvo. WENSKUS, Stammesbildung, 104 i 296. Tacit, Germania, c. 43. Tacit, Germania, c. 2, WENSKUS, Stammesbildung, 239. WOLFRAM, Theogonie, 93 i isti, Goten, 8ff. WENSKUS, Stammesbildung, 255ff. i osobito 501fT. SCHMIDT, Westgermanen, 237fT. i 253. Ammianus Marcellinus, XVI, 10, 20 (jedino autorovo spominjanje Sveva, vjerojatno za Jutunge) i XVII 6, l (prvo spominjanje Jutunga kao gens Alamanica). GEUENICH i KELLER, Alemannen 137ff KHN i JNNICHEN, Alemannen 137f.

65 66 67 68 69

50

ETNOGENEZA

HRVATA

Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O OR1GO GENTIS

jedino pitanje, ujedno i razlog beskonanih znanstvenih prijepora, da li su Franci bili slobodnjaci ili su slobodni pripadnici franake drave bili Franci. Uza sve potovanje prema iskazanom znanju, ini nam se staro miljenje najvjerojatnijim: slobodni germanski narodi na desnoj oblali donje Rajne, poput Hamava, Bruktijaca, Amsivara, Hatijaca kao i Hata i ostalih malih plemena pri svojem su se udruivanju protiv uzdrmanog Rimskog Carstva nazivali slobodnima. Poslije vodee pleme Saujaca se tek u etvrtom stoljeu imenuje Francima;70 nastanak njihova, u mnogom pogledu iznimna, kraljevstva pretpostavlja tek jedan primordijalni in. naime, prijelaz preko Rajne.71

Saetak
Etnogeneza ne poiva na krvi, iako su Anglosasi govorili o Prasasima: istog smo koljena i krvi,72 ve je plod drutvenopovijesnog razvoja. Pod tim pojmom isprva razumijevamo udruivanje i zajednitvo svih onih heterogenih skupina koje tvore barbarsku vojsku pri seobi. Predvodnici i predstavnici poznatih obitelji, to jest rodova koji voe podrijetlo od bogova, a svoju karizmu dokazuju odgovarajuim uspjesima, tvore tradicijske jezgre73 oko kojih nastaju nova plemena i uz pomo kojih se etnike skupine odvajaju i preobraavaju. Tko tu tradiciju preuzme kao svoju, bilo da se u njoj rodio ili joj je nakon provjere pristupio, postaje dio roda; ne pripadnik zajednice vezane biolokim podrijetlom, ve zajednice na osnovi zajednike predaje,7'1 Raznolikost i irina etnogenetsMh zbivanja omoguuju preplitanje prividno tako protuslovnih oblika kao to su osvajanje i savez. U obliku nejednakog ugovora, foedus iniquum, izmeu skupina vieg i nieg poloaja,75 oba se tipa etnogeneze ni u kojem sluaju meusobno ne iskljuuju. Za njihov razvoj, meutim, treba vremena i on se ne odvija po linearnom kauzalitetu. Plemenska kolektivna svijest misli predaju teleskopski, to jest, ona prolost saima i prikazuje ju saeto. Spomena 76 vrijedni dogaaji niu se u relativnom kronolokom redu i ujedno odgovaraju predajama koje u naelu sadre tri motiva: Prvo, nekada je postojao neki mali narod, primjerice Goti, Sasi, Langobardi. 77 Budui da se u svojoj postojbini vie nisu mogli prehraniti, napustili su je
70 WERNER, Les origincs, 213; \VENSK17S, Slammcsbildung, 521; ZLLNER, Franken Mf. 71 Grgur Tourski, Historia Francorum, , 9. Franci su doli iz Panonije, nastanili se na obali Rajne, dehinc transacto Rhcno Thoringiam tronsmcasse ibique iuxta pagus (sic) vel cratates regis crinitos super se creavisse de prima et, ut ita dicam. nobiliore suorum familia. Usp. WOLFRAM Donau (primordijalni in). 72 Bonifacije, apostol n. 46; str. 75. sp. WENSKS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 527. 73 WENSKS, Stammesbildung, 053 s. v. 74 WOLFRAM, Goten, 451 s bilj. 14 75 WENSKS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 544. 76 sp. WENSKS, Stammesbildung, 489 s bilj. 391. 77 WOLFRAM, Goten, 450 i 452.

pod boanskim vodstvom. Primordijalni in,78 prva kunja bio to prijelaz preko mora ili rijeke poput Rajne, Labe ili Dunava, ili pak pobjeda nad nadmonim neprijateljem ili to oboje istodobno stvaraju pretpostavke za legitimnost tradicijske jezgre i nastanak novog, privlanijeg roda, iji je broj stoga u stalnom porastu. Time se ujedno utvruje i povlatenost, nobilitas, toga naroda u odnosu na okolno stanovnitvo. Mali broj moe neki rod oplemeniti, kako pouava naizgled paradoksalna izreka paucitas nobilitat Langobaros.79 Kao to se izvjeuje o Langobardima i Klodvigovim Francima, dolazi nakon primordijalnog ina (2) do promjene vjere i kulta; zbivanje koje se takoer prikazuje kao trenutni dogaaj. U Langobarda je namjesto dioskurskog boanskog para stupio boanski zapovjednik vojske Wodan Odin,80 a Klodvig je nakon odluujue pobjede nad Alamanima s jezgrom svoje vojske primio krtenje.81 Ako je primordijalni in bila pobjeda izvojtena nad nadmonim neprijateljima, oni su (3) ostajali neprijateljima broj jedan, i to u skladu sa naknadnim povijesnim zbivanjima ili pak nasuprot potvrenim povijesnim dogaajima.82 Za Gote su tu ulogu imali Vandali,83 za ae Tirinani,84 a za Langobare Heruli i Gepidi.85 ini se da u tim priama ivi spomen na to da je rod neko pripadao zavisnoj podskupini unutar veeg plemenskog saveza od kojeg se silom odvojio i time ubrzao njegovu propast86

IZVORI AMMIANUS MARCELLINUS, Serum gestanun libri, XXXI, ed. WOLFGANG SEYFARTH, Leipzig 1978. Anecdoton Holderii, ed. HERMANN USENER, Bonn 1977. Bea Venerabilis, Historia ecdesiastica Anglorum, I-V, ed. CHARLES PLUMMER, Oxford 1956, 1-360. Cassiodor, Variae epistulae, ed. THEODOR MOMSEN, MG Auctores antiquissimi, 12, 1894. Chronica Gallica, ed. THEODOR MOMMSEN, MGH Auctores antiquissimi, 9, 1892, 615 ff. Bonifacijeve epistole, ed. MICHAEL TANGL, MGH Epistolae selectae, l, 1916. Eusebije-Hieronymus, Chronica, ed. RUDOLF HELM, Eusebius Werke, 7. Die griechischen christlichen Schriftsteller der ersten Jahrhunderte, 47, Ost-Berlin 1956. Fredegar, Chronicae, ed. BRUNO KRUSCH, MGH SS rerum Merovingicaruni, 2, 1888, l ff/. Grgur Tourski, Historia Francorum, ed. BRUNO KRUSCH/ WILHELM LEVISON, MGH SS rerum Merovingicarum, l, 1951. 78 79 80 81 82 83 84 85 86 WOLFRAM, Donau, 27. Tacit, Germania, c. 40. Pavao akon, Historia Langobardorum, L 7-9. Grgur Tourski, Historia Francorum, , 30 f. Usp. WENSKS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 518 f. WOLFRAM, Goten, 37 f. WENSKS, Sachsen Angelsachsen Thringer, 518 f. Fohl, Gepiden, 299 f. WOLFRAM, Goten, 37 f.

52

ETNOGENEZA

HRVATA

Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O OR/GO GENT/S

53

lonas, Vita Columbani, ed. BRVNO KRUSCH, MGH SS rerum Merovingicarum, 4, 1902, Iff. lordanes, Gelica, ed. THEODOR MOMMSEN, MGH Auctores antiquissimi, 5, l, Berlin 1882, 63 ff. Mcrobaudes, Carmina, ed. FRIEDRICH VOLLMER, MGH Auctores antiquissimi, 14, 1905, l ff. Pavao akon, Historia Langobardorum, ed. GEORG WAITZ, MGH SS rerum Langobardicarum, 1878, 12 ff. Procopius, De bello Gothico, I-IV (V - VHI), ed. OTTO VEH, Prokop. Werke, l. Mnchen 1966. Synesius von Kyrene, De regno oratio adArcadium imperatorem, ed. ANTONIO GARZYA, Napulj 1973. Tacit, Germania, ed. Michael Winterbottom, Oxford 1975. Themistios, Orationes quae supersunt, ed. Heinrich Schenkl / Glanville Downey / Albert Francis Norman, Leipzig 1965-1974. Widukind, Res gestae Saxonicae, ed. PAUL HIRSCH, MGH SS rerum Germanicarum, 1935. LITERATURA ELIAS J. BICKERMAN, Origines gentium, Classical Philology, 47(1952), 65 ff. Geschichte Niedersachsens, 1. Grundlagen und frhes Mittelalter, Hg. HANS PATZE, Verff. Hist Komm. Niedersachsen und Bremen, 36, Hildesheim 1985. DIETER GEUNICH / HAGEN KELLER, Alemannen, Alamannien, Alamannisch im frhen Mittelalter. Mglichkeiten und Schwierigkeiten des Historikers beim Versuch der Eingrenzung. Die Bayern und ihre Nachbarn, l, Hg. HERWIG WOLFRAM/ANDREAS SCHWARCZ, DsAW, 179, 1985, 135 ff. WALTER GOFFART, Besprechung von STEFAN KRAUTSCHINK, Casswdor und die Politik seiner Zeit, Speculum, 60, 1985, 989ff. HANS KHN, sen, RGA, l, Berlin 1973, 457 f. H. KUHN/H. JANICHEN, Alemannen, Reallexikon der germanischen Altertumskunde, Berlin 1973, 137-142. RUDOLPH KPKE, Die Anfnge des Knigthums bei den Gothen, Berlin 1859. MARTIN LAST, Niedersachsen in der Merowinger und Karolingerzeit. Geschichte Niedersachsens, 1. Grundlagen und frhes Mittelalter, Hg. HANS PATZE, Verff. Hist. Komm. Niedersachsen und Bremen 36, Hildesheim 1985, 543 ff. MARTIN LINTZEL, Der schsische Stammesstaat und seine Eroberung durch die Franken. Entstehung und Verfassung des Sachsenstammes, WdF 50, 1967, 149 ff. OTTO J. MAENCHEN-HELFEN, Die Welt der Hunnen, Be 1978. HERMANN MOISL, AngloSaxon royal genealogies and Germanic oral tradition, Journal of Medieval History, 7, 1981, 115 ff. HERMANN MOISL, Kingship and orally transmitted'Stammestradition' among the Lombards and Franks. Die Bayern und ihre Nachbarn, l, Hg. HERWIG WOLFRAM/ANDREAS SCHWARCZ, DsAW 179, 1985, 111 - 119. W. E. MHLMANN, Ethnogonie und Ethnogenese. Theoretischethnologische und ideologiekritische Studie. Studien zur Ethnogenese, Abhandlungen der Rheinisch-Westflischen Akademie der Wissenschaften 72, Opladen 1985, 9 ff. RUDOLPH MUCH, Die Germania des Tacitus, Heidelberg 1967. JAMES J. O'DONNELL, Cassiodorus, Berkeley-Los Angeles 1979. WALTER POHL, Die Gepiden und die Gentes an der mittleren Donau nach dem Zerfall des Attilareiches. Die Vlker an der mittleren und unteren Donau im fnften und sechsten Jahrhundert, Hg. HERWIG WOLFRAM/FALKO DAM, DsAW, Bei 1980, 240-305. WALTER POHL, Die Autaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa, 567-822 n., Mnchen 1988. SUSAN REYNOLDS, Medieval Origines gentium and the Community of the Realm. History, 68, 1983, 375 ff. LUDWIG SCHMIDT, Die Westgermanen, Mnchen 1938/40, 19692. WILHELM WATTENBACH / WILHELM LEVISON / HEINZ LWE, Deutschlands Geschichtsquellen im Mittelalter. Vorzeit und Karolinger, l und 2, Weimar 1952/53. JOHANN WEISSENSTEINER, Quellenkundliche Abhandlungen zu Jordanes, Masch. Hausarbeit am IG, Be, 1980. REINHARD WENSKUS, Sachsen Angelsachsen Thringer. Entstehung und Verfassung des Sachsenstammes, WdF 50, 1967, 483-545.

Stammesbildung und Verfassung. Das Werden der frhmittelalterlichen Gentes, Kln-Graz 1977. REINHARD WENSKUS, Die deutschen Stme im Reich Karls des Grossen. Karl der Grosse. Lebenswerk und Nachleben, l, Dsseldorf 1967, 178. KARL FERDINAND WERNER, Lei orgines. Htoire <]e Frace, l, Pariz, 1984. HERWIG WOLFRAM, Donau. Reallexicon der Germanischen Altertumskunde, 6, 1985, 26 IT. HERWIG WOLFRAM, Ethnogenesen im frhmittelalterlichen Donau und Ostalpenraum (. bis 10 Jahrhundert). Frhmittelalterliche Ethnogenese im Alpenraum, (Hg. HELMUT BEUMANN / WERNER SCHRDER, Sigmaringen 1985, 97-152. HERWIG WOLFRAM, Fortuna in mittelalterlichen Stammesgeschichten, MIG 72, 1964, Iff. HERWIG WOLFRAM, Geschichte der Goten. Von den Anfngen bis zur Mitte des sechsten Jahrhunderts. Entwurf einer historischen Ethnographie, Mnchen 1980; Die Goten, Mnchen 1989. HERWIG WOLFRAM, Gotiche Studien, I. Das Richtertum Athanarichs, MIG 83, 1975, l ff. HERWIG WOLFRAM, Gotische Studien, II. Die terwingische Stammesverfassung und das Bibelgotische, I, MIG 83, 1975, 289 ff. HERWIG WOLFRAM, Intitulatio, I. Lateinische Knigs und Frstentitel bis zum Ende des 8. Jahrhunderts, MIG Erg. 21, 1967. HERWIG WOLFRAM, Die Geburt Mitteleuropas. Geschichte sterreichs vor seiner Entstehung, 378-907, Wien-Berlin 1987. HERWIG WOLFRAM, berlegungen zur politischen Situation der Slawen im heutigen Obersterreich (810. Jahrhundert), Schriftenreihe des Obersterreicheischen Musealvereines, 10, 1980, 17 ff. HERWIG WOLFRAM, Theogonie, Ethnogenese und ein kompromitierter Grossvater im Stammbaum Theoderichs des Grossen, Fs. Heunut Beumann, 1977, 80-97. ERICH ZLLNER, Geschichte der Franken bis zur Mitte des 6. Jahrhunderts, Mnchen 1970.

Napomena: ovaj je lanak objavljen na njemakom jeziku u Typen der Ethnogenese unter besonderen Bercksichtigung der Bayern I, ur. H. WOLF AM i W. POHL, Be 1990, 19-33, te ga zato objavljujemo samo u hrvatskom prijevodu.

Mladen vab: DANANJE STANJE HISTORIOGRAFIJE

55

Mladen vab

DANANJE STANJE HISTORIOGRAFIJE O POJAVI HRVATA NA ISTONOJ OBALI JADRANA

Kad je 17. sijenja 1989. proitano priopenje autora ovih redaka Dananje stanje historiografije o pojavi Hrvata na istonoj obali Jadrana na znanstvenom skupu Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku, tada sam se ve odue nalazio u bolnici te zavrna verzija teksta nije mogla imati u potpunosti ona obiljeja koja sam elio. Tekst koji se ovdje objelodanjuje u svojim je temeljnim postavkama sukladan proitanoj verziji. Poneto je ipak izmijenjeno: prilagoen je tiskanju, dodane su biljeke i kronoloki je dopunjen osvrtima na priloge koji su mi bili dostupni do 1. rujna 1990. I proitanoj verziji i ovom proirenom tekstu u podlozi lei prvo poglavlje, dakako znatno opirnije, rada koji je pod naslovom Pojava Hrvata na istonoj obali Jadrana i u njezinu zaleu prihvaen kao tema doktorske teze na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jeseni 1989. Bogo Grafenauer objavio je rezultate analize 29, 30. i 31. poglavlja DAI, koji su nastali kao sporedna posljedica opsenijeg istraivanja obrade pitanja iz starije povijesti Karantanije.1 Grafenauerov rad nosi obiljeje uvrivanja, dopune, a dijelom i ispravka rezultata do kojih je doao Ljudmil Hauptmann u nizu rasprava.2 Grafenauer grupira vijesti DM: redakcija A = 30. pogl., redakcija B = 29. i 31. pogl., te zakljuuje: 1. Tekst u 29. i 31. poglavlju (iz 948/949) bez sumnje je starija redakcija izvjetaja. 2. Ta redakcija je: a) stvorena na temelju znatno manje opsenog i preciznog gradiva nego novija redakcija u 30. poglavlju; b) skupila podatke iz u mnogoemu loih, ti. pobrkanih i nepotpunih vijesti; c) dopunjena karakteristinim Konstantinovim etimolokim tumaenjima; d) iskvarena Konstantinovim 'dopunama' i bizantinskom tendencijom unesenom u podatke pojedinih upotrebljenih fragmenata. 3. Novija se redakcija razlikuje od Konstantinova teksta i ne moe potjecali od istog
1 2 Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik, 1952, 1-2, 1-56. Najvaniji od njih su: Prihod Hrvatov, Bulieo zbornik (Strena Buliciana), 1924, 515-545, te s nekoliko izmjena prijevod na hrvatski, Dolazak Hrvata, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925, 86-127; na istom mjestu Karantanska Hrvatska, 297-317; Konstantin Porrogenet o podrijetlu stanovnitva dubrovakog zalea, Iz dubrovake prolosti. Zbornik u tast M. Reetara, 1931, 17-24; Kroaten, Goten und Sarmaien, Germanoslaoica, 1935, 1-2, 95-127, i 3-4, 315-353; Seoba Hrvata i Srba, Jugoslavenski istorijski asopis, 1937, 30-61.

autora, nego je valja pripisati nekom nepoznatom interpolatoru Konstantinova djela. Njezin postanak stavlja Hauptmann s ne sasvim definitivnim razlozima izmeu 962. i 973, ali spada svakako u doba poslije 955, a po svoj prilici i poslije 959. 4. Vrijeme izmeu zapisa prve i druge redakcije bilo je upotrebljeno na skupljanje novih podataka i za provjeravanje starih kako u Dalmaciji, tako u Veneciji (novo odreenje poloaja Bijele Hrvatske ne moe potjecati iz Dalmacije, nego iz Venecije), najzad i prilikom raznih dodira diplomatskih ili drukijih sa tuinom (novi poloaj Bijelih Hrvata). I ti mnogobrojni novi i popravljeni podaci govore u korist pretpostavke, daje izmeu oba zapisa moralo protei due, a ne tek kratko vrijeme. 5. Kao izvor u pogledu seobe Hrvata na jug moemo s obzirom na sve to upotrebljavati samo izvjetaj 30. pogl. (A). 6. Starija redakcija (B) moe nam sluiti samo kao pomo kod kritike analize novije redakcije (A), a nipoto kao samostalan izvor o samim historijskim dogaajima (s izuzetkom nekih sitnih sporednih podataka, koje je prireiva mlae redakcije izostavio, na pr. to se tie Klisa i njegova poloaja u to doba).3 Dovde se Grafenauer slae s Hauptmannovim zakljucima. U minuciozni)oj analizi no to je bila Hauptmannova vijesti 30. pogl. o doseljenju Hrvata, ti. hrvatske narodne tradicije, koji je utvrdio samo dvije interpolacije koje ne nalaze u njoj svoje izvorite, Grafenauer razlae tu tradiciju u nekoliko skupina, pretresom kojih je sruio Hauptmannovo uvjerenje kako je izborio jasan dokaz da hrvatska narodna tradicija sama pria o dvije hrvatske seobe.4 Nakon toga zakljuuje da sve ukazuje na to, da se ta dva predanja (30. pogl.: 29. i 31. pogl., M. b.) ne mogu izvoditi iz istog historijskog dogaaja, izraavajui se 5 vrlo oprezno tako se ini rije je o razliitim dogaajima. Kao jedino rjeenje Grafenauer nudi pretpostavku da se manji broj Hrvata doselio u odvojenom seobenom valu od Avara te, iako malobrojan, potaknuo ustanak Slavena i nametnuo svoje ime. Najprihvatljivijim vremenskim okvirom seobe Hrvata smatra 622/3, za to iznosi vie razloga. Iako se Grafenauer ograuje navodei da samo eli pokrenuti pitanje vezano s nainom i posljedicama doseljenja Hrvata meu Slavene ne elei ga i rijeiti, odbija Hauptmannovo tumaenje podrijetla hrvatskog plemstva, koje potonji izvodi iz nametanja Hrvata kao nadreenih zateenim Slavenima. Grafenauer dri, temeljem rezultata kritike teksta, da dvostruka seoba Slavena na zapadni Balkan, a naroito Hrvata iz zakarpatskih predjela, nije konstrukcija Konstantinova, ve hrvatsko narodno preanje, te pretpostavlja slijedee: za naseljavanjem Slavena na zapadni dio Balkanskog poluotoka slijedio je 622/3. jo jedan maleni zavrni selidbeni val Hrvata iza Karpata, koji je neposredno pokrenuo irok ustanak dalmatinskih Slavena protiv Avara, a posredno je utjecao i na ustanak Slavena u Moravskoj, ekoj i Karantaniji 6 pod Samovim vodstvom. Dri da su Hrvati u Dalmaciji djelovali samo kao
3 4 5 6 Grafenauer, Prilog, 28. Isto, 32. Isto, 42. Isto, 53.

pokreta, a da su borbu vodili svi Slaveni zajedno, te su se spojili u jedinstven plemenski savez. Istodobno kad i Grafenauer i Miho Barada objelodanjuje rad o pojavi Hrvata, Hrvatska dijaspora i Avari,'1 ali njime, naalost, tu problematiku mje unapryedio. Pitanjem pojave Hrvata i tadanjim stanjem historiografije o toj problematici bavi se Nada Klai u posebnoj raspravi, Marginalija uz problem doseljenja Hrvata.8 U ralanjivanje vijesti 29-il. pogl. DAI ne ulazi, ve prihvaa stajalita koja su rezultat Grafenauerova rada, utvrdivi da je on ponovnom analizom relevantnih vrela poljuljao Hauptmannovu konstrukciju. Za konaan zakljuak poziva se na zavrne Grafenauerove rijei iz 1952. te dodaje da ne bi trebalo u okvirima narodne predaje govoriti o dvostrukoj slavenskoj seobi, ve o hrvatskoj i avarsko-slavenskoj. N. Klai dri da ne bi trebalo precjenjivati ulogu Slavena u borbama s Avarima, jer ista i preraena narodna tradicija zna u toj ulozi samo Hrvate.9 Takoer dri da su Hrvati morali nakon pobjede nad Avarima imati poloaj u odnosu na Slavene kakav su imali i Avari prema Slavenima. Upozorava da Grafenauer nije ponovio nita o nabaenoj misli, naime o dvostrukoj hrvatskoj seobi na jug, te zakljuuje da stoga historiografija treba da se vrati na svestrano istraivanje ovog neobino zanimljivog, a ipak jo nerijeenog problema.10 Prvo poglavlje Povijesti Hrvata N. Klai ugledalo je svjetlo dana kao skripta.11 Tada je autorica zakljuila daje tek podrobnija analiza djela (DAI, M. b.) pokazala da je 30. pogl. ulo u djelo kasnije i da mu prema tome nije autor sam car te dri da je nepoznati autor mnogo savjesniji i iskreniji od Konstantina Porfirogeneta u donoenju podataka o Bijelim Hrvatima i Bijeloj Hrvatskoj, izbacivanju Heraklija iz hrvatske povijesti i da je Konstantinova redakcija doseljenja zamijenjena s narodnom tradicijom priom o petero 12 brae i dvije sestre koji su doveli Hrvate na Jug. Dakle, prema N. Klai anonimni autor 30. pogl. uiva s pravom mnogo vie povjerenja historiara nego car pisac13 zbog svojih tonijih podataka kao i za nas vrlo vanih vijesti podrazumijeva jo i popis upanija i vijesti o odnosima gradova prema zaleu, ti. podatke o tributu. Pri uvrtavanju toga poglavlja u Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, N. Klai, osim stilistikih ne unosi druge promjene u svoje shvaa7 Starohrvatska prosvjeta, serija HI, 1952, 7-17. Neto izmijenjen tekst koji je Barada napisao za I. svezak Historije naroda Jugoslavije, ali nije prihvaen za to djelo. Usp. ocjenu B. Grafenauera, Historijski zbornik 1953, 71-83. U ocjeni koja je opsegom jednaka Baradinim, kako ih ocjenjiva zove, tezama vrlo argumentirano pokazuje sve metodoloke promaaje i druge slabosti Baradina rada, nosti ralambe vrela. od neuzimanja u obzir rezultata dotadanje historiografije do odsut-

Mladen vab: DANANJE STANJE HISTORIOGRAFIJE

nje kako ga je iznijela 1966. i 1967. S tim shvaanjem sukladan je i prikaz doseljenja Hrvata u istoimenom poglavlju u njezinoj Povijesti Hrvata, 133-140. Reh'a Novakovi je na vrlo osebujan nain pristupio raspravi o 29. i 30. poglavlju DAI.14 Tekst se sastoji od dvye cjeline. U prvoj, nakon prenoenja prijevoda dyelova pogl. 29. i 30. iz Vizantyskih izvora za istoryu naroda Jugoslavije, II, 1959, raspravlja o nizu pitanja: pojmu Dalmaqje, spomenu Dunava, Splitu i Saloni, prvom prijelazu rijeke predlae Cetinu umjesto Dunava o Saloni kao vojnom sreditu i njezinu padu, te ostalim primorskim gradovima. Druga cjelina sastoji se od osvrta na neka miljenja o 29. i 30. poglavlju ili, kako sam kae, to je jedan zakanjeli prikaz, tonije bi bilo rei zakanjela promaena ocjena (Grafenauerova Priloga iz 1952). Vrlo je teko oduprijeti se osudi naina rada R. Novakovia. Nije ispravno upotrebljavati pri ralambi vrela prijevod pored kritikog izdanja, niti prisvajati tua upozorenja na neke stvari bez navoenja tko, kada i gdje je to uradio prije njega, tako npr. u obaranju 6. toke Grafenauerovih zakljuaka o vrijednosti 29. i 31. pogl. samo kao pomonog sredstva pri obradi 30. pogl., iskljuujui ih kao samostalno vrelo, i to Grafenauerovo proglaavanje vijesti 29. pogl. o Klisu za sitne i sporedne. Novakovi nije primijetio da u kontekstu doseljenja Hrvata vyesti o opisu Klisa nisu odlune te da je, ali u drugom kontekstu, na njih upozorila N. Klai, Marginalija, 1966, 31. Lujo Margeti polazi u svojoj ralambi od Hauptmannovih i Grafenauerovih postignua, ali dolazi do suprotnih rezultata.15 Vrijeme dolaska Hrvata na istonu obalu Jadrana datira krajem VIII. stoljea, dok se prema spomenutoj dvojici, ali ne samo po njima, taj slijed dogaaja datira u prvu polovicu VII. stoljea. Pokuati odgovoriti na njegove argumente, kojima pobija Hauptmanna i Grafenauera, ovdje nije mogue. Ve je Peter tih utvrdio16 da bi to zahtijevalo raspravu po opsegu podjednaku Margetievoj, a to je gotovo dvjesta kartica. Dvojbe koje mogu uputiti na ne potpuno besprijekoran Margetiev postupak nalazim u slijedeem: 1. nije u obzir uzeo sva stajalita dotadanje historiografije, drei takav postupak vjerojatno nepotrebnim ako ne i neostva11 rivim. 2. Pri ralambi vrela dri da je dovoljno da iz pogl. 29-31. donese samo ono to se odnosi na nau uu problematiku iscrpno, a po potrebi i u 16 izvornu obliku. 3. Upotrebljava raspored toponima tipa Obrov na glavnim pravcima rimskih cesta to vode prema Jadranu, ali bez pokuaja da za svaki toponim ustanovi da li se vee uz Avare neki filolozi tako ne misle te ne obraa nikakvu pozornost vremenskom zijevu izmeu vremena boravka Avara u tim krajevima i datuma kada su toponimi prvi put zabiljeeni u neprijepornim vrelima. 4. Arheoloku grau takoer koristi, ali ne vodi rauna
Neka istraivanja o odnosu 29. i 30 glave DAI, Istorijski asopis, knj. 20, 1972, 5-54. Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Historijskog instituta JAZU, 8, 1977, 5-88, usp. na istom mjestu i ocjenu Mate Suia, 89-100. Dvije injenice oko Margetieva rada upuuju na krajnji oprez: 1. rad takva opsega Akademija obino objelodanjuje u svojoj najreprezentativnijoj publikaciji, tj. u Radu i 2. dotada nema presedana u Akademiji da se uz rad objelodanjuje njegova ocjena, tj. njezin glavni dio. 16 Karantanija - stara domovina Hrvatov?, Zgodovinski asopis, 1987, 3, 531. 17 Margeti, Konstantin Porfirogenet, 6. 18 Isto. 14 15

8 Razprave SAZU, V, 1966, (Hauptmannov zbornik), 19-36. 9 Isto, 35. 10 Isto, 35 11 Pregled izvora i historiografije za hrvatsku povijest do st, Zagreb 1967. 12 Isto, 38-49. 13 Isto, 40.

58

ETNOGENEZA

HRVATA

Mladen vab: DANANJE STANJE HISTORIOGRAFIJE

59

da ona moe biti siguran oslonac za zakljuivanje pro et contra povjesniarove teze samo pod odreenim uvjetima: a) ako graa potjee iz sustavno i suvremeno istraivanih zatvorenih grobnih cjelina apsolutno kronoloki datiranih; b) ako je dovoljno brojna da je mogua primjena statistikih metoda i nad osteolokim dijelom nalaza. Bez tih preduvjeta mogua su samo nesigurna nagaanja, napose o etnikoj pripadnosti nosilaca odreenih tipova nalaza. 5. U ralambi vrela 29-30. poglavlja DAI upotrijebio je izdanje Moravczik R. J. H. Jenkins iz 1949, Bonski korpus i Documenta Rakoga. Postoji i novo popravljeno izdanje Moravczik Jenkins iz 1967. Kad ve koristi starije slabije izdanje, ni na jednom mjestu Margeti ne pokazuje da je pri sluenju njime uzeo u obzir bilo koju opasku koju su o njemu izrekli u svojim ocjenama, meu ostalima: Dujev, Ostrogorski, Kyriakides, Lemerl i drugi.19 Takvih osvrta, vrijednih i za nau temu, ima desetak. Upotrijebivi Commentary (1962) uz izdanje iz 1949, takoer mimoilazi ocjene od kojih neke zadiru u Dvornikovo datiranje i atribuiranje 30. pogl.20 Tu osobinu nesluenja relevantnim stranim ocjenama s Margetiem dijele Ferjani, N. Klai, R. Novakovi i drugi hrvatski i jugoslavenski povjesniari. I, napokon, ni ocjena M. Suia, glavninom istraivakog interesa arheologa i povjesniara antike, koja je objelodanjena uz Margetiev prilog, nije uvrstila vjeru u njegove rezultate. Ferjaniev prilog21 s obeavajuim naslovom razoarao je svojim rezultatom. Ferjani je izbjegao vlastito ralanjivanje vyesti 30. poglavlja. Poslije radikalnog Margetieva prijedloga N. Klai je bila prisiljena pri preraivanju novog izdanja Povijesti Hrvata u srednjem vijeku vratiti se problemu doseljenja. Rezultiralo je to nekolicinom priloga. U najvanijem je prihvatila Margetievo datiranje i njihovu pradomovinu otkrila u Karantaniji.22 Koliko je ralanjivanje vrela N. Klai besprijekorno, pokazuje najbolje njezino stajalite kojim svoje rezultate uvjetuje tonou upotrijebljenoga prijevoda. Odgovor slovenske historiografije nije trebalo dugo ekati. U raspravu je uao P. 23 Stih, a nakon smrti N. Klai u diskusiji je i dalje ostao Margeti, koji je pokuao odbiti tihove prigovore, ali svoju tezu nije podupro novim dokazi24 ma. Dalja rasprava se oekuje, ali u tisku je jo jedna rasprava N. Klai o : toj problematici.25 ' v r Njihov popis nainio je uz izdanje iz 1949. R. Benedecty u Acta antiaua, 1962, 1-3, 307. Vidi njihovu skupnu ocjenu G. Gyrfly, Byzantinische Zeitschrift, 1962, 2, 302-309. Struktura 30. glave spisa DAI, Radovi Vizantolokog instituta, 18, 1978, 67-80. O problemima stare domomrK, dolaska i pokritenjaa^mariskih Hrvata, Zgooniis]iasopis, 1984, 4, 253-270. 23 Karantanija = stara domovina Hroatov?, Zgodovinski asopis, 1987, 3, 529-548. 24 Jo o pitanju vremena dolaska Hrvata, Zgodovinski asopis, 1988, 2, 234-240. 25 Kako je okretanje smjera doseljenja Hrvata od sjevera na jug u pravcu jug-sjever N. Klai, osim u nekoliko lanaka u dvotjednicima Oko 15-29.1, 8-9. i 29.-12-. 1987., 8-9. i Start, br. 498. od 20. . 1988, 58-63, br. 499. od . . 1988, 84-87, i od 16. IV. 1988, 84-87, utemeljila na radovima koji zadiru u filoloku problematiku, to u o njima kao i o prilogu ista obiljeja N. Klai, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta, Croatica Christiane perioica, 21, 1988. 49-63, napisati osvrt na drugom mjestu. Na djelo V. Muia, Podrijetlo Hrvata, Zagreb 1989, zbog njegova obiljeja, uvjeren sam, nije potrebno troiti prostor. Preuivanjem suprotnih injenica mogue je, naravno, dokazati to je kome drago, ali tada to ne pripada historiografiji. 19' 20 21 22

Vladimir je Koak poslije viegodinje rasprave s L. Margetiem26 obojica su kao pravnici ravnopravni diskutanti svoja shvaanja izloio u opirnom prilogu.27 Zakljuuje da su Hrvati doli iz Bijele Hrvatske te da su slijedom prihvaanja 637/38. kao datuma pada Salone doselili poslije toga datuma, a prije misije opata Martina 641. Prema Koaku, ivjeli su u tetrarhiji, Dalmatinskoj, Panonskoj, Karantanskoj i Epirskoj Hrvatskoj. Potonje dvije su padom pod Franke i Bizant prestale opstojati. Konstrukcija moe biti privlana, ali ne i dokaziva poslije potanke ralambe njegovih dokaza. Osnovno je obiljeje historiografije o pojavi Hrvata na istonoj obali Jadrana da nijedan povjesniar koji se tom problematikom nije bavio kao svojom glavnom istraivakom zaokupljenou nije ni pridonio trajnijem rjeavanju problema osim Grafenauera. Gavro Manojlovi u Studijama I-IV, 1910-1912, temeljito razlae najvanije djelo Konstantina Porfirogeneta, ali staje pred za nas najzanimljivijim poglavljima. Hauptmannovi radovi od Prihoda Hrvatov (1924) dalje znae bitan napredak, to nije sluajno, jer se sustavno bavi problematikom s neusporedivim znanjem konteksta europske povijesti. Grafenauerovi se radovi po vrijednosti svrstavaju uz bok Hauptmannovim, iako se problematikom dolaska Hrvata zanima usput n sklopu poetaka karantanske povijesti i sintetskog djela Historija naroda Jugoslavije, l (srednji vijek). L. Margeti, pravni povjesniar zapaenih rezultata, par exellence, hrabro ulazi u seobenu problematiku, radikalno mijenja datiranje dolaska Hrvata iz prve polovice VTJ. stoljea u kraj Vffl. stoljea, ali neprijeporna dokaza za svoje stajalite ne daje. Svojim prilogom potaknuo je raspravu N. Klai koja dvaput ulazi u pitanje pojave Hrvata u nas, i to oba puta samo u sklopu proraivanja problema za pisanje povijesti Hrvata u srednjem vijeku. Prvi put priklanja se i slijedi u osnovi Hauptmannova i Grafenauerova rjeenja, a drugi put prihvaa Margetievu dataciju kraja VID. stoljea. Tada, bez mogunosti samostalne analize, ostaje na razini vie ili manje uspjenoga domiljanja. Tijekom rada upada u jedno od najosjetljivijih pitanja slovenske historiografije, otpoinjui njome diskusiju. Kad R. Novakovi (1972), meu ostalim, pokree i pitanje datiranja pada Salone, nije mogao niti slutiti da e prestanak kulturnog djelovanja Salone kao antikog centra na istonoj obali Jadrana doi u sredite rasprava i o kontinuitetu ivota antike na ovom prostoru. Rije je o radovima Juliana Medinia, eljka Rapania, Nikole Jakia, Ivana Marovia i drugih. Svi oni pokreu vana pitanja u vezi s temom pojave Hrvata, ali bi njihovo unoenje samo opteretilo ovo priopenje. U V. svesku Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb 1988, 2, pojavilo se slijedee stajalite, s potpisom B. Grafenauera: Teorija iz 1970-ih, koja pokuava datirati dolazak Hrvata u Dalmaciju potkraj VHI st, povezujui ga ih' s Avarima ili s Francima (L. Margeti, N. Klai), nalazi se tako, zbog nesavjesnog odnosa prema izvorima
26 Marginalije uz rad V. Koaka, Pripadnost istone obale... (HZ XXXEI-XXXIV, 1980-1981, 291-355), Historijski zbornik, 1983,255-286; V. Koak, O nekim pitanjima hrvatske povijesti u ranom srednjem vijeku, Historijski zbornik, 1984, 211-234; L. Margeti, Jo o dolasku Hrvata, Historijski zbornik, 1985, 227-240. 27 Dolazak Hrvata, Historijski zbornik, 1987, 339-395.

60

ETNOGENEZA

HRVATA

i dosadanjim znanstvenim istraivanjima, na shjepomu putu. Nye neophodno potrebno da se pojava Hrvata u istonim Alpama tumai posebnim nasejjavanjem iz Dalmacye i tako izdvaja iz ire dyaspore hrvatskoga imena (Hauptmann); to je pitanje jo uvyek otvoreno.28 Dakle, morat <5e se odsjei mnoga i mnoga suha grana historiografije u kompleksu te problematike. Polazite u njezinu rjeavanju, moe biti samo nova ralamba djela u purpuru roena cara, iako je to drugorazredno vrelo. Poi valja od faksimila ne samo parikog kodeksa. Put ni brz ni lak, ali jedini plodonosan.

Bruna Kunti-Makvi PODRIJETLO HRVATA PREMA MATTJI PETRU KATANCIU U NJEGOVU OPISU PODUNAVLJA (Budim 1798)

Umjetniku i znanstveniku Matiji Petru Kataniu neprijeporno je bila svojstvena mnogostranost: pjesnik, knjievni teoretiar, prevoditelj, lingvist, filolog, zemljopisac, arheolog, epigrafiar i numizmatiar u svakom od tih likova on je u svoje doba istaknuti stvaralac, U veini nabrojenih disciplina njegov je doprinos trajne vrijednosti. Ipak, kao pjesnik ne izaziva zanos, njegove teorijske zasade o pjesnitvu nisu uhvatile korijena, a kao lingvist nije poeo hvalu. Priznaje mu se, s druge strane, visoki stupanj znanstvenosti u zemljopisu, arheologiji, epigrafiji i numizmatici. Kataniev opus priblino jednako tako procjenjuju svi koji su struno o njemu pisali od Franje Rakoga 1881. do danas.1 Pogleda li itatelj usto u objavljena Katanieva djela, nedvojbeno e zakljuiti da bi se glavno podruje Katanieva rada najbolje moglo odrediti izrazom pomone povijesne znanosti. Jezikom i tekstom izvora esto se bavi da bi potkrijepio svoje povjesniarske konstrukcije, njegov je zemljopis ponajvie povijesni zemljopis, a arheologija, epigrafija i numizmatika po sebi su povijesne discipline. K tome je Katania zaokupio problem koji pripada samoj povijesti, a kojim se bavi i ovaj skup: pitanje hrvatske etnogeneze. O tome je pisao u vie djela. Da bi svoje postavke obrazloio i obranio, koristio je argumente s podruja svih navedenih znanstvenih disciplina kojima je bio vian to je, svakako, metodoloki ispravno.
F. Raiki, Matijc. Petar Katani, Vienac, 15, 9. IV. 1881 (), str. 236-237; br. 16, 16. IV. 1881 () str. 248-250; br. 17, 23. IV. 1881, str. 265-267; enciklopedijski prikaz I. Slamniga, s. v. Katani, Malija Petar, Enciklopedija Jugoslavije T. V, JLZ Zagreb 1960, gdje je navedena literatura do 1942-43. godine. Noviji prilozi: T. Matid, Kataniea *Depoesi Illyrica libellus od leges aestethicae exactus*. Rad JAZU 280, Zagreb 1945; V. Vratovid, Matija Petar Katani, Hrvatski latinisti Croatici auctores qui Latine scripserunt , Veljko Gortan Vladimir Vratovid, Pet stojea hrvatske knjievnosti 3, Zagreb 1970, str. 699-749; R. Bogii, Knjievnost prosvjetiteljstva, Povijest hrvatske knjievnosti, 3, Zagreb 1974, Liber Mladost, str. 342-345; K. Vinski-Gasparini, Katani, Matija Petar, Likovna enciklopedija Jugoslavije, T. , Zagreb 1987, JLZ. Usp. takoer i napomene o Katanidu u lancima Arheologija u Hrvatskoj enciklopediji, T. I, Zagreb 1941. (V. Hoffiller), Enciklopediji Jugoslavije, T. I, Zagreb 19842 (M. eper i D. Rendid-Mioevid), Likovnoj enciklopediji Jugoslavije, T. I, Zagreb 1984 (Redakcija).

28

Iako je potpisan B. Grafenauer, autoru ovih redaka poznato je da: 1. tu formulaciju nije napisao B. Grafenauer; 2. sukladna je sudu B. Grafenauera.

62

ETNOGENEZA

HRVATA

Brana Kunti-Makvi: PODRIJETLO HRVATA

63

Teza koju je valjanom metodom zastupao nije, meutim, odriva: Katani je stao uz one pisce koji su prapovijesne i starovjekovne Hire smatrali dijelom slavenskog svijeta, te je izgradio teoriju o jezinom i etnikom kontinuitetu do svoga doba, o ilirskoj autohtonosti slavenskog puanstva.2 Iz takva je uvjerenja proizaao velik broj Katanievih lingvistikih zabluda, osobito etimologijskih, a niti njegovi zemljopisni, arheoloki i epigrafski zakljuci nisu uvijek izbjegli utjecaju autorova vjerovanja. Nisu dakle ni radovi tih sadraja neprijeporni onoliko koliko bi se moglo zamisliti po izriajima Rakoga, koji odjekuju i u modernim prirunicima.3 To ne znai da Katanieve zasluge u spomenutim znanstvenim disciplinama nisu velike: tek, ne moe se ustrajati na tome da je sve to je uradio na tim podrujima ispravno, kad u potki njegova rada lei ista pogrena polazna postavka koja je temeljito ravnala njegovim jezikoslovljem. Ne oskudijeva, dakako, prethodnicima koji su takoer zastupali istu ili slinu tezu s istim posljedicama. Na njih se obilno poziva u djelu koje razmatramo, ne gubei pritom samostalnosti. Najznamenitiji koje izriito spominje Dubrovani su Mavro Orbini i Sebastijan Sladi4. Zaetnikom zamisli o autohtonosti u nas vab'a smatrati Vinka Pribojevia, na kojega se Katani ne poziva izravno, a po arku uvjerenju, temperamentnu obrazlaganju i jezikoslovnim zabludama Kataniu je gotovo blizanac Ignjat ori, ija djela ueni Valpovanin vjerojatno nije mogao poznavati.5 Ni danas Kataniu u nas ne nedostaje istomiljenika. No dok je on tezu o autohtonosti zastupao prikladno znanosti svoga okruenja i svoga doba, njegovi su dananji sljedbenici izvan znanstvenikih mea. Izmeu ostalog, oigledno i time to ne uzimaju u obzir rad vlastitih starijih prethodnika, od kojih bi se mnogoto moglo i nauiti.6 Kataniev to 5 primjer lijepo pokazuje. '
2 E. Bogji, op. dt, str. 343. 3 \ Usp. ha mjestima iz bilj. l, posebno F. Raiki, Vienoc, 16: U geografiji i arheologu! pokazuje --se Katani i ovdje vjetakom,..; I. Slamnig, op. cit Njegove rasprave: Orbis ontiguus koju je izradio na osnovi Peutingerove karte i Istri odcolorum lUyrici geOgrophia vetus za ono . sa vrijeme znaajni nauni radovi...; Hrvatska enciklopedija, 1. c. Prvi veliki uenjak, koji se kod nas bavio arheolokim istraivanjima, pa i danas jo uiva svjetsku slavu... koji je izdao mnoga prevana djela.; EJ, I, i LEJ, I: Prvi hrvatski arheolog svjetskoga glasa; LEJ, : Jedan od prvih arheologa kod Slavena. Usp. takoer citate u bilj. 19. 4 Mavro Orbini u djelu Regno de gli Slavi, Pesaro 1601, a Sebastijan Sladi raspravom De ...', Ilfyricae linguae vetustate et amplitudine, Venecija 1754. B' Govor De origine successibusque Slavorum to ga je Pribojevi drao 1525. na Hvaru tiskan je latinski 1532. u Veneciji i 1636. u Amsterdamu, a preveden je i tiskan i talijanskim. orievo je djelo nedovreno i ostalo je u rukopisu. Usp. L Pui, Renan lUyricarum Ignjata urevia, Djela ANUBIH, XXVHI, Odjeljenje istorijsko filolokih nauka, knj. 16, Sarajevo "1367.

Naposlijetku, kao pisac arke udi i pjesnik, on posee i za stilistikim sredstvima lijepe knjievnosti da bi obezvrijedio miljenja s kojima se ne slae, a svoja potkrijepio. Njegovi su tekstovi i knjievno privlani.7 Zbog svega toga elimo ovdje promotriti kako je Katani oblikovao i branio svoju teoriju. U tu svrhu valja posebno uzeti u obzir etiri tiskana djela. Prvo je raspravica In veterem Croatorum patriam indagatio philologica, tiskana u Zagrebu 1790. godine. (81.1.) Ona je zapravo najavljivala slijedea dva djela i Katani ju je tiskao ne bi li privukao pozornost opinstva i pribavio potporu. Na to ukazuju njegov vlastiti uvod, neke pojedinosti u tekstu te Parergon, gdje je naveo dispoziciju dvaju pripravljenih djela, po vlastitu odreenju jednog povijesnog i jednog zemljopisnog.8 U spisu su jasno uoljive glavne postavke Katanieve teorije, ali samo kao nagovjetaj cjeline koju e drugdje iznijeti.9 Premda je napisao daje dovrio dva opsena djela, prije no to ona ugledaju svjetlo dana, pojavit e se bez posebne najave Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, u Zagrebu 1795. godine. (S1.2.) U dvodjelnoj knjizi Ogled iz panonskog zemljopisa zapravo je arheoloko-topografski, a Ogled iz panonskog jezikoslovlja bavi se problemom koji nas zanima, ali jo vrlo saeto. Kao prvo poglavlje posluila je spomenuta raspravica iz 1790. godine.10
Dva primjera iz djela kojim se ovdje bavimo (kratica: Commentatio): u polemici kako valja tumaiti izvjetaj iona Kasija o Trajanovu dunavskom mostu okomio se na L. F. Marsiglia, koji je podcijenio izvor (Commentatio, 28, 29): Spominje poslije (Marsigli, op. B. K-M.) da je iskoristio vojni pohod u one predjele i naao ostatke mosta, te ih je u svome djelu o Podunavlju precizno objavio. Na tome smo mu silno zahvalni, no drimo nedostojnim to pogruje znamenita pisca iona Kasija. Ded, to je Dion pogrijeio u svom kazivanju? to se raspriao o velianstvenosti mosta, veli! O kakvoj to? O dvadeset stupova spojenih svodovima i o golemoj duljini mosta to su, naime, Marsiglieve zamjerke. Pa kai nam, dobri Marsigli, gdje je to ion napisao?... Bolje bi bilo da si pogledao izvorni grki (tako je, naime, Dion pisao) tekst, nego da obaspe pokudama ovog nadasve dostojnog povjesniara. A to mu predbacuje zbog "goleme duljine" tu upada u proturjeje, da ne kaem to jae. Ako je, naime, most po Tvom vlastitom svjedoanstvu mogao zapremati razdaljinu od "jedne talijanske milje", to grdi iona koji mu nije ni toliko dodijelio?... Smatrajui da to dobro zna, udim se kako moe koriti iona koji most opisuje kraim, dok mu sam samopouzdano odreuje veu duljinu?... Doista mije teko gledati gdje je inae veleuen mu toliko zabludio Zakljuujui pregled mitske predaje grkog podrijetla o Ilirima (Commentatio, 88); Sto god Ti htio misliti o ovome, nije osobito bitno. Jedno naime nee mo<5 zanijekati: i Grci i Feniani i Gali nakon toga i svi ostali bijahu u Iliriku doljaci, a nad domorocima nisu prevladali nikad. In veterem Croatorum patriam indagatio philologica auctore Math. Petra Katancsich Pannonio in Archigymnasio Zagrabiensi proffessore p. o., Zagrabiae Tvpis Kotscheanis 1790. Dalje: Indagatio. U NSB sign. R F-8-1602 (prije 43475). Neko vlasnitvo A. Barievia, pa Ljudevita i naposlijetku Velimira Gaja (od 1872). Signatura u Gajevih: 170. H. 15. Indagatio 44: Illyrii sane erant olim, qui et hodie ...; 45/46: Nos id genus plura opere de Istro enumeravimus, quae ceteris argumentis iuncta, probani, linguam Dlyricam veterem fuisse omnino eandem, quae Myrica hodie nuncupatur. Neque ea ab tot saeculis mutationem subiiL Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum, simul de Sisciae Andautonii Nevioduni Poetovionis urbium in Pannonia om celebrium et his intertectarum via militari mansionum situ disseritur, auctore Math. Petro Katancsich in archigymn. Zagrab. schoL human, proffesore p. o., Zagrabiae 1795, Typis episcopalibus. Dalje: Specimen. Primjerak u NSB nosi signaturu R F-8-1070 (ranije D 22 102). Prethodni je vlasnik Velimir Gaj od 1873. U knjinici JAZU primjerak sa sign. R 1284. Jednim primjerkom raspolae i Arheoloki muzej u Zagrebu.

10

6 j Osobito je to napadno u knjizi L Muia, Podrijetlo Hrvata, Zagreb 1989, gdje autor dva i stoljea nakon Katania zastupa vrlo sline, pa ak i posve iste teze, a da pritom nije naao : shodnim u svoj aparat uvrstiti djela iz korpusa rane hrvatske historiografije, od humanizma nadalje, gdje su one ve bile postavljene i elaborirane.

64

ETNOGENE2A

HRVATA

Brane Kunti-Mokvi: PODRIJETLO HRVATA

65

Tek 1798. u Budimu tiskat e se djelo to ga je Katani 1790. najavio kao gotov povijesni prikaz, De Istro eiusque adcolis commentatio.11 (S1.3.) Izmeu naslova djela i naslova poglavlja najavljenih 1790, te onih konano tiskanih 1798. ima sitnih razlika, no iskazan je bez dvojbe isti sadraj, moda neto jednostavnijim jezikom najavi negoli u konanu obliku.12 To je u skladu s podacima koji se inae navode o tome kada je Katani zapoeo i dovrio ovo djelo. Tu je obuhvatio najopsenije gradivo, tu je najtemeljitije razradio svoje postavke i pozvao se na najvei aparat izvora i literature. Podrijetlo naroda, od uvoda do kraja, stalno je prisutna tema.13 Godine 1790. Katani je bio najavio i geografsko djelo s naslovom Istri adcolarum, Illyrici nominis, geographia vetus, a uinio je to kao da se i ono potpuno uklapa u ovu tematiku. Po podacima koje je pruio, u toj najavi vah'a prepoznati djelo Istri adcolarum geographia vetus e monumentis epigraphicis, marmoribus, numis, tabellis eruta et commentariis illustrata, epigrafski prirunik i korpus s antikvarskim komentarom, gotovo potpuno okrenut antici, a objelodanjen tek posmrtno 1826. i 1827. godine.14 (S1.4.)
11 De Istro eiusque adcolis commentatio in qua autochtones Illyrii ex genere Thracio, advenae item apud Illyrios a primi rerumpublicarum temporibus ad nostram usque aetatem praesertim quod originem, linguam et literaturom eorundem spectat deducuntur auctore Math. Petra Katanesich Pannonio AA. LL. E. PH. D. I. R. V. H. A. E. N. P. O. E. B. C., Budae 1798, Typis Rcgiae Universitatis Pestinensis (Commentatio). Primjerak u NSB R F-8784, (prije 49338), neko A. Barievia. Nosi signaturu Gajeve knjinice 187. E. 1. Dva primjerka u knjinici JAZU: R 91266 i R 583. Usp. Indagatio, str. 51. Iscrpan i valjan prikaz sadraja te podatak o nastanku djela usp. u F. Rakog, Vienac, 16, str. 248-250. Istri adcolarum geographia vetus e monumentis epigraphicis, marmoribus, numis, tabellis eruta et commentariis illustrata a p. Math. Petro Katanesich o. m. P. F. prov. capistr. AA. LL. et philos. doct. in reg. univers. hung. antiquit. ac numism. prof. et biblioth. cust emerit. Pars I Budae 1826, Pars II Budae 1827. U predgovoru Lectori benevolo salutem veli Katani da je svoje geografske komentare zapoeo sastavljati pred dvadeset i pet godina. Potvrdu, pa i dokaz za jo raniji poetak razmiljanja o tom djelu naao je i objavio J. Hamm, Etymohgicon Illyricum, Nastavni vjestnik, rujan-prosinac 1942-1943, br. 1-2, god. U, str. 14. Kataniev predgovor izdavai su po njegovoj smrti popratili napomenom o toku tiskanja: Senatus academicus, cui MS. est commissum, cum Schoenvisneri opinione misit Regio Locumtenentiali Consilio a. 1805. ab hoc Typographiae traditum, ut ederetur; sed ut res humanae vicibus sunt obnoxiae, haesit opus in umbra ad anni usque superioris finem; quo protractum* e tenebris, missumque auctori, ut praeviam (ypi errorum curam nheret; vix attamen ille 23 phyL typi revidere potuit, iam fatis cessit. U Indigatio na str. 62 Katani je najavio samo sadraj odjeljka o Panoniji: e Pannonia CI Pannoniae nomen, fines, divisio C II Pannoniae montes, saltus, flumines, insulae, lacus C IH Populi C IV Oppida, mansiones, mutationes l In Panonia Superiore 2 In Inferiore C V Provinciae Pannoniae conditio naturalis et politica l Situs, clima, dimensio 2 Terrae fertilitas, aquarum salubritas cum regno naturao triplici, vegetabilium in primi 3 Incolarum origo, sermo, genus 4 Res civilis. Administratio familiaris et publica, commercia, scientiae, artes.

Stoga je Kataniev opis Podunavlja iz 1798. djelo kojim se valja najvie bavili zanima li nas u cjelini njegovo miljenje o podryetiu Hrvata. Nekim naelnim postavkama Katani se iskazao kao dobar procjenitelj problematike. Spomenuli smo da ju je obraivao interdisciplinarno. Sam je iskazao kako kategorizira i povezuje znanstvene discipline u kojima se pritom ogledao. U tim prouavanjima filologiju definira ponaprije kao znanost o jeziku, s dva glavna podruja: ustrojstvom govora i pismenou u najirem smislu, od doslovne do knjievnosti. Ustroj jezika duboko povezuje s etnologijom, znanou o narodima: ona obrauje podrijetlo, ivot, obitavalita i seobe naroda. Podrijetlo naroda toliko je vano za filologu u da se moe smatrati i njezinim podrujem. Inae, injenice koje tumai etnologija doznaju se od povijesne znanosti, te filolog nuno mora svladati poznavanje svakovrsnih starina, ponajprije epigrafiju i numizmatiku. Odatle e dobiti podatke praktino o svemu, pa i o zemljama, narodima i gradovima. Da bi ih ipak mogao ispravno shvatiti, trebaju mu dvije slijedee discipline, geografija i kronologija, koje e mu pruiti sigurnost i red u prostoru i vremenu. U zemljopisu opet mora biti vjet geometriji i astronomiji, kako ne bi grijeio kad sam odreuje, primjerice, poloaj pojedinih mjesta.15
5 Res militaris. Vires, arma, legiones, magistratus. 6 Res sacra. Superstitio vetus. Religio Christiana. Sedes episcopum. U konanu je obliku Katani jednostavnije uredio panonsko poglavlje, po shemi kao i sva ostala poglavlja Geografije: T II, Lib. V Pannonia str. 375 Epigraphae numorum str. 449 COMMENTARIUS CI Nuncupatio et fines Pannoniae str. 461 C Pannoniae flumina, montes, populi str. 465 C Pannoniae oppida str. 472 C IV Res civilis 488 CV Res militaris 524 C VI Res Pannoniorum sacra 559 Jasno je, dakle, da je Katani 1790. i samom koncepcijom bio daleko od rezultata, pa je slabo vjerojatno da je i sve to imao napisano. Na kraju 52. stranice Indagatio tvrdio je, dodue, da je poput Panonije na temelju drevnih spomenika opisao svaku pojedinu provinciju od Ret i Vindelik do Geta i Traana i izriito je ustvrdio da je gotov sa svima osim ovih posljednjih. Istaknuli smo da u gore spomenutom uvodu sam Katani oznauje 1800. godinu kao poetak rada na tom djelu. 15 Specimen, Uvod, s. p. 2 i 3: Nomine Philologiae, quae et Grammatice, et Encyclopedia veteribus audit, universae prope Scientiae, in primi, quas Liberales et Amoeniores dicimus, comprehenduntur. Nos heic Philologiam pro linguarum notitia sumemus primum; dein ex hoc veluti fnte reliquum Bonarum Artium agmen derivaturi... Linguae ratio intima cognatione iuncta est cum Ethnologia, sive gentium ac populorum notitia; quae originem, fata, sedes, migrationes gentis pertractet Quia vero haec ex Historia peti necessum est, Philologus Antiquitatum disciplina imbutus sit oportet Huius complures esse partes, in primi Epigraphicam et Numariam. In his omnem veterum eruditionem intueri Ucet: numinum diversa vocabula, ritus et superstitiones varias, rerum publicarum formas, foedera, pacta, reges, provincias, populos, urbes et innumera id genus memoratu digna. Haec autem ut pernosse valeamus, duplici egemus lumine, Geographia, et Chronologia: quarum illa res per orbem terrarum recto itinere, viaque militari ducit; fines provinciarum, et situm urbium turbare vetat; haec gesta quo quaeque tempori adscribi docet, praecipitque, ne ea, quae diversa contigere aetate, uni adscribamus.

12 13 14

66

ETNOGENEZA

HRVATA

Bmna Kunti-Makvi: PODRIJETLO HRVATA

67

Katani je iznio shemu popunjenu arhainim sadrajem kakav i prilii njegovu vremenu, a nije je niti posve doradio. Da bi znanstvenika pojedinca priznao filologom, iziskuje da on bude osposobljen u iroku rasponu znanosti od lingvistike do astronomije. U njegovo je doba to jo bilo prilino realno zahtijevati, a sam je Katani takav zahtjev asno ispunjavao. I danas valjan filolog mora raspolagati razliitim i irokim znanjima, no napredak je znanosti uzrokovao specijalizaciju te bi danas trebalo vie osoba da predstave znanja sa svih podruja u kojima se morao suvereno snalaziti prikladno osposobljen katanievski filolog.16 Danas se to naziva interdisciplinarnou i preteno se postie suradnjom vie osoba, kao vrhunac znanstvenoistraivakog postupka. U svoje doba Katani je to jo mogao zahtijevati kao polazite, preduvjet rada pojedinca. Ono stoje i danas i u Katania isto, stvarna je povezanost znanosti, nunost da se one objedine kako bi doista odgovarale na znanstvena pitanja, primjerice, upravo o podrijetlu naroda. Iz pogrene Katanieve teorije o etnikom kontinuitetu proizile su nadalje neke, mutatis mutandis, vrlo konstruktivne opaske koje je nadovezao na podatke o vojevanju Gota, Gepida, Langobarda, Avara i Franaka u ovim krajevima. Nema toliko snana i divljeg naroda koji bi zatro stanovnitvo itave pokrajine: moe se to rei za grad, za polje, no ne znam primjera itave pokrajine.1' Svi su ti barbarski narodi doli odavde ili odande, dijelom su odmiljeli drugamo, dijelom su ovdje razbijeni i sasjeeni, isljuivi moebitno nekolicinu koja je poslije morala poprimiti obiaje i jezik domorodaca. Poto su pridolice raspreni i zatrti, odjednom se u brojnim ilirskim pokrajinama pojavie samo Iliri, samo Hrvati. Zar emo smatrati da je tako rasprostranjen narod iznikao za vladavine jednog jedinog Heraklija, preko noi poput gljive? Uistinu, kome su se ikad svidjela takva domiljanja, taj pokazuje prije pjesniku negoli povjesniarsku ud, odvaujui se da osniva nove svjetove i nove narode.18
Kursus Geographie in plures dispecitur partes, quarum praecipuae Geometria et Astronomia. Dia viarum ductus, et adcuratam locorum ab se invicem distantiam; haec situm loci terrestrem, caeli respectu, monstrat Commentatio, Uvod s. p. 1: Hoc in genere tria potissimum nobis consideranda putabamus, gentis cuisusque originem, loquendi rationem, et literaturam. Haec enim praecipua esse Philologiae capita quibus gentium diversitas ostendi, et autochtones ab reliquis eerni queant, hac in re periti novera. 16 Prijelazna je faza, usredotoi vanje na filologu najkorisnije spoznaje s podruja za nj pomonih znanosti, vrlo lijepo ocrtana otprilike sto godina nakon tog obuhvatnog Katanieva zahtjeva u Milivoja repla, Klasina filologija, (Knjinica za klasinu starinu, knj. IV, MH, Zagreb 1899, Usp. prema sadraju Bitne struke i Sporedne struke. 17 Comentatio, 107: Nulla gens, quantumvis ferox validaque, id adhuc eificere poterat, ut provinciam colono vacuam reliquisset De urbe quidem agroque id non incogrue dii valeret, at de universa quadam provineia nullum equidem exemplum exstare memini.

Katani je uvidio i odreito upozorio da je potpun zator starosjedilaca rijetkost kod etnikih migracija, da zateena etnika podloga nedvojbeno utjee na pridolice, da se novi narodi u davno naseljenim krajevima ne oblikuju napreac. Izvrsno je odredio udio starosjedilake sastavnice u etnogenezama s migracijskom komponentom. Uza zahtjev da se podrijetlo naroda ima istraivati interdisciplinarno, to je njegov drugi prilog ispravnu koncipiranju etnogenetskih ispitivanja. Oba su prilog^ dragocjena na naelnoj razini, primjenjiva na svaku, pa i na hrvatsku etnogenezu i Katanieva su nedvojbena zasluga pa makar dolazili iz konteksta postavaka o autohtonosti, o jezinom i etnikom kontinuitetu u nas od prapovijesti. No i taj kontekst, predmet strogih opaski Katanievih prikazivaa, nije isprazan toliko koliko bi se smjelo pretpostaviti iz njihovih rijei.19 Drimo da sud o Katanievim zabludama valja ublaivati iz vie valjanih razloga. Ponajprije, njegova je erudicija neporeciva. U biljekama uz opis Podunavlja dokumentira je preko tri stotine izvora i autora u rasponu od Homera do samog Katania, na koje se on pozvao u 2554 referencije. U skladu s interdiciplinarnou, njegova se graa i literatura moe svrstati u vie sadrajnih skupina: arheologija s epigrafijom i numizmatikom, etnologija, filologija, filozofija, knjievnost, lingvistika, povijest s kronologijom, prirodoslovlje, zemljopis s kartografijom, topografijom i hodologijom. To obilje znanstvenom kakvoom varira od prvorazredne i rijetke izvorne grae i vrhunske onodobne strune literature20 do kolskih udbenika i prirunika, novinskih polemika i natpisnih krivotvorina.21 Dobiva se stoga krivi dojam da je Katania posve obuzeo isprazni eruditizam, te da bez valjana kriterija grabi gdje mu odgovara poveavajui popis konzultiranih djela.
19 F. Raki, Vienac, 16, str. 250: U tih razp ravan pokazuje Katani riedku vjetinu u epigrafici i geografiji, ali ini zalazi na filologijsko polje, pokazuje, da je ivio u doba u koje ta struka nije jo bila na znanstven osnov postavljena... gdje se kree na jezikoslovnom polju, pun je slaboa svoje dobe. Srbi i Bugari jesu mu potomci starih Traka, aka i Moesa, Hrvati i Slovenci potomci starih Panona. Svi ti padaju 'na pleme Irako ili ilirsko'. T. Mati, Pjesme Antuna Kanilia, Antuna Ivanoia i Matije Petra Katania, Stari pisci hrvatski, knj. XXVI, JAZU, Zagreb 1940, str. LXVII: Naprotiv, u ispitivanju etnikoga karaktera naroda na Balkanu i u Panoniji potkraj Rimskog Carstva i u ranom Srednjem vijeku poao je Katani stramputicom: vjerovao je u njihov etniki kontinuitet od rimskoga doba do danas, pa je prema tome vidio u Illirima nae narodne pree...; I. Slamnjg, op. cit: ... dok je u filolokim raspravama poao krivim putem traei etimoloke dokaze da su Hrvati direktni potomci Hira i starosjedioci u svojoj sadanjoj postojbini.; V. Vratovi, op. cit, 702: Treba posebno istaknuti jednu Katanievu omiljelu tezu, znanstveno inae neodrivu... postoji etniki kontinuitet na Balkanu i u Panoniji od rimskog doba do danas, pa su prema tome Hrvati autohtoni u Panoniji i Dalmaciji, a ne pridolice! Prvoj kategoriji svakako pripada epigrafska i numizmatika graa, rukopisi djela antikih pisaca, glagoljski misal iz 1528; drugoj, primjerice, djela suvremenih povjesniara Stjepana Katone i Jurja Praya. S obzirom na obuhvatnost Katanievih jezikoslovnih paralela, ini nam se razumljivim to je u svoje doba dio jezine grae morao preuzeti iz tako jednostavnih pomagala a i ona e se, uostalom, za neke jezike tek izgraivati u slijedeem stoljeu. Novinska polemika o kojoj je rije vodila se, dodue sa znanstvenom potkom ali i vrlo neprikladnim tonom u V. i VL goditu lista Wiener Anzeiger (1775. i 1776). O natpisu v. nie, bilj. 34.

18 Specimen, 25: Omnes hae barbarae gentes huc aliunde venere, partiin dilapsae alio, partim isthic profligatae, et concisae; paucis fortasse, qui mores et linguam indigenarum postea adsumere sunt coacti, exemtis. Ita dispersis atque excisis advenis, repente tot Illyriorum provinciis, soli Illyrii, soli comparavere Croatae. Putabimus adeo amplam gentem, uno Heraclio dominante, una nocte, tamquam funges natam? Nae ii, quibus hae aliquando placuere cogitationes, Poetarum potius, quam historiographorum caracterem prae se tulisse videntur, novos mundos, novas gentes condenti licentia usL

20 21

Brunu Kunti-Makoi: PODRIJETLO HRVATA

69

Da tome nije tako, upozorava u prvom redu injenica da na popisu Katanieva repertoara preteu izvori, bez praznina kroz stari i srednji vjjek, i s latinskog Zapada i s grkog Istoka, uz pratnju referencjja na najglasovitije i najkvalitetnije njihove izdavae i komentatore. Odlomke starih pisaca Katani sam u djelu sustavno prevodi, analizira i komentira Sto je filoloki posao, te se tu iskupljuje za prigovore koje je zasluio kao lingvist. Brino navodi kojim se izdanjima najvanijih izvora sluio, a preuzima li izvorni tekst od drugog pisca, i to e u pravilu korektno navesti. Ve zanatska ispravnost postupka, usmjerenost na grau i oita osjetljivost za njezine posebne vrsti (karte, itineraryi, natpisi, novac) ispravljaju gore spomenuti lo dojam. Posve ga egzaktno pobija statistika obrada Katanievih biljeaka uz opis Podunavlja. Naime, pravu podlogu njegova izlaganja ini samo 29 izvora i autora na koje se odnosi 1712 referenqja, premona veina ukupnih 2554.22 Drugi je po uestalosti sam Katani, koji marno naznauje unutarnje referencije u opisu Podunavlja, a za svaki problem kojim se posebno bavi istie gdje ga je ve obraivao ili gdje e ga ubudue obraditi. Meu preostalih 28 stavaka preteu izvori (16 s 782 ref.) nad literaturom (12 s 738 ref.). Nadalje, probrana je graa koja je doista nezaobilazna za prolost prostora kojim se Katani bavi. Jo je oitije kakav je zapravo Kataniev izbor kad se uzme u obzir da
22 1. Strabon 2. Matija Petar Katani a. Plinije 4. Ivan Severini 5. Juraj Pray 6. Ivan Salagy 7. Gottlieb Sigfried Bayer 8. Ludovik Sehloetzer 9. Kristofor Keller (Cellarius) 10. Frantiek Pubika 11. Konstantin Porfirogenet 12. Stjepan Bizantinac 13. Ivan Lui 14. Ovidije 15. Prokopije 16. Klaudije Ptolemej 17. Herodot 18. Tit Livije 19. Isaac Casaubon 20. Sv. Jeronim 21. Jornand 22. Tacit 23. Sebastijan Sladi (Dolci) 24. Jean Hardouin 25. Pavao akon 26. Pomponije Mela 27. Justin 28. Homer 29. Stjepan Katona

202 graa, zemljopis 192 113 graa, zemljopis 110 literatura, povijesni zemljopis 96 literatura, povijest 96 literatura, crkvena povijest 79 literatura, povijesni zemljopis 74 literatura, povijest 69 literatura, zemljopis i lingvistika 58 literatura, povijesni zemljopis 52 graa, povijest 51 graa, povijesni zemljopis 49 literatura, povijest 42 graa, filologija 40 graa, povijest 40 graa, zemljopis 35 graa, povijesni zemljopis i povijest 34 graa, povijest 33 literatura, povyesni zemljopis 29 graa, povijest 28 graa, povijest 28 graa, etnologija, povijest 27 literatura, lingvistika i filologija 27 literatura, povijesni zemljopis 23 graa, povijest 22 graa, zemljopis 22 graa, povijest 21 graa, etnologija, filologija 20 literatura, povijest

je najzastupljeniji meu tima autorima Strabon (od 29 pisaca), a u istoj je skupini i njegov glasoviti komentator Isaac Casaubon. Slino je s Plinijem, koji je trei po uestalosti, a u najbrojnijoj je skupini i njegov komentator Hardouin. Strabonov i Plirujev splet zapremaju 20% glavne Katanleve radne podloge, a ne snuje se smetnuti s uma da je sam izraivao komentare tim autorima.23 Primjeren i kvalitetan izbor, a to se moe rei i za ostatak jezgre Katanieva aparata. Prevladavaju, naime, referencije na zemljopisnu i povij esno-zemljopisnu grau i literaturu, stoje u skladu s temom i gdje je Katani maksimalno kompetentan. Drugo, vryedno je svratiti pozornost na Kataniev repertoar domae literature. Meu najee citiranim autorima je i Trogiranin Ivan Lui djelom De Regno Dalmatiae et Croatiae. Premda se s njime nije slagao o najbitnijem, o dolasku Slavena, Katani mu je iskazao duno potovanje i mnogo od njega preuzeo.24 Luievo tumaenje Porfirogenetove Bagibareje je ispravio, odluujui se za Bavarsku.25 Time je blii dananjim miljenjima negoli stariji i inae bolji historiar. tovie, smjetajui Veliku ili Bijelu Hrvatsku u Karantaniju, Panomju i Dalmaciju, Katani je trenutno aktualniji od Luia, koji se bio zadrao s one strane Karpata.26 Drugi je hrvatski pisac meu najvrim Katanievim osloncima Sebastijan Sladi (Dolci), zastupljen djelima o ilirskom jeziku te o ivotu i postojbini Sv. Jeronima. Kako je Katani stao uz zastupnike teorije o autohtonosti, Dolci mu je osobito drag. U njega se i nadahnuo za cijelu seriju ilirsko-slavenskih etimologija, poput Teuta = Teta, Agron = Grom, Drina = Drijen, Naro = Narodna, Titius = Tica, Daorisi = Dogorci ili Salona = Slon. Pa ipak, i njemu e ironino i otro prigovoriti to i germanske narode uvlai u ilirsko-slavenski krug.27 Meu rijetko zastupljenim autorima zatei emo Mavra Orbinija, na kojeg se odnosi samo jedna referencija, premda je i on zastupnik jezinog nepreki23 24
Katani se, dakako, poziva i na druge komentatore ove dvojice pisaca samo ne toliko uestalo. Za njegove komentare usp. F. Raki, Vienac, 17, str. 266 i T. Mati, 1940, str. LXXXVn. Za Katania je Lui vir insigni doctrina, et in pertexenda patriae historia plus quam opinere, diligentissimus (Commentontio, 198). Pozvao se na nj ve na estoj stranici djela. Citira ga i kao prenositelja drugih izvora (Pseudoskilaka, Porfirogeneta, pisma pape Grgura, Mijeane povijesti, Teofilakta Simokate, Trpimirove povelje), reagira na vlastita Luieva tumaenja vie razliitih povijesnih pitanja. Usp. Commentatio, 177, 182 s bilj. c), 184, 198, 199, 204, V. i nie, prema bilj. 25. Vano je spomenuti da je Katani koristio najslabije, Trattnerovo izdanje Luieva djela. Katani se posebno zadrava na Luievu tumaenju o Porfirogenetovoj Bagibareji u Commentatio, str. 133 s bilj. c) i 161 s bilj. h). ak i iskrivljuje: Lui se nimalo ne slae s Porfirogenetovom etimologijom hrvatskog imena a Katani tvrdi suprotno na str. 207. Ipak hvali Luievu kronoloku analizu Porfirogenetova izlaganja u De administrando /naperio (Commentatio, 197). Katanievo miljenje o Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj, koja bi bila u Karavankama Karantaniji v. u Commentatio na stranama 207-211. Za Luia i Bagibareju usp. B. Kunti-Makvi, Kako je Ivan Lui prikazao dolazak Slavena u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae, Historijski zbornik 1/XXXVHI (1985), str. 160-181. Presjek rasprave o tom pitanju u V. Koaka, Dolazak Hrvata, Historijski zbornik 1/XL (1987), str. 339-383. Commentatio, 131 stranica je gdje je Sebastijan Sladi Dolci predstavljen u velikom stilu. Citirajui spis De Illyricae linguae vetustate, Venecija 1754, Katani odmah preuzima niz

25

26

1712 172 Izvore i literaturu klasificiramo u struke prema svrsi Katanfiievih referencya, no to veinom i jest u skladu sa standardnim predodbama o podruju rada navedenih autora, odnosno o tematskoj pripadnosti pojedinih izvora.

27

70

ETNOGENEZA

HRVATA

Bruna Kunti-MakOi: PODRIJETLO HRVATA

71

nutog slijeda i premda je Katani raspolagao prvotiskom djela // JRegno de gli Slavi. Jasno je i zato: Orbini je ipak prihvaao da je pojava Hrvata posljedica migracije. Na glasovitu tobonju povelju Aleksandra Velikog Slavenima kojom je Orbini zanesen, Katani se nee niti osvrnuti.28 Na spomenuta se tri primjera moe uoiti da Katania - prethodnika ilirizma jake spone veu s dalmatinskom kolijevkom zamisli o kontinuitetu, ali je jasno i to da se prema djelima prethodnika odnosi samostalno i aktivno, dajui svoj doprinos. I ostatak njegova domaeg repertoara potvruje da je bio valjano upuen i u kopneno i u priobalno spisateljstvo odgovarajue tematike.29 Najslabija Katanieva toka, kobna po ispravnost ostalih njegovih postavaka, svakako je to to ustraje na dijakronijskom i sinkronijskom jezinom jedinstvu junoslavenskoga prostora. ini se da je svakom ovjeku imanentna tenja da utvrdi svoje to dublje i time to vre korijene, po mogunosti na tlu koje dri postojbinom svojom, svoje loze i svoga naroda, kako god tu zajednicu u svojem vremenu shvaao. U blagostanju kontinuitet iz prolosti tiho se potuje, o njemu se leerno istrauje, o autohtonosti se miroljubivo snatri. U atmosferi gospodarskog, politikog i kulturnog nezadovoljstva i pritiska za kontinuitetom i autohtonou posie se grozniavo i strastveno: nikad ih se ne zastupa s toliko ara i bezobzirnosti prema zdravom razumu i znanosti, kao kad se istodobno moe registrirati pritisak u navedenim sferama. Takve su usporednosti nastajale i u ranijim razdobljima, dok su se djela s tim optereenjem jo mogla pribrajati znanosti,30 a takvim smo usporednostima svjedoci i danas u nas kad takva djela nastaju izvan znanstvene sfere i izvan nje ostaju.31 Katani pripada starijoj skupini, a u svojim je djelima na vie mjesta izriito posvjedoio da zamisao o drevnosti i proirenosti slavenskog ilirskog
Slaievih etimologija, a u popratnoj biljeci k) obrazlae svoje naelno povjerenje u toga autora: Cui viro, multae sane lectionis, vel ex eo fides habenda, quod ipse magis notam haberet patriam suam, in qua primum Dlyrici nomen ortum, quam quiscumque exterorum alias. Meutim, neposredan nastavak glasi: Id unum in eo reprehendas, quod Gothos, quos fuisse Germanos indubium est, patriae scriptorum, in primi . Hieronymi, auctoritate abreptus, primo cum Getis, turn et Illyriis commiscit adeo infeliciter, ut hos ab us dialectum quoque puriorem accepisse sit adserere ausus 115 seq. cum tarnen paulo ante, huius et initio, Illyriis linguam suam perpetuo vernaculam, ceteras fuisse hospites, adseruerit Sed nec Vandalos, nec Slavos septemtrionales huc retulit apte. 28 Usp. B. Kunti-Makvi. Tradicija o naim krajevima u antikom razdoblju kod dalmatinskih pisaca XVI i XVn si. iva antika, g. 34, T 1-2, Skopje 1984, str. 160 i 161. O povelji usp. M. Orbini, op. cit, 168-170. 29 Spomenimo abecednim redom: raspravu o postojbini Sv. Jeronima Josipa Bedekovia; disertaciju Andrije Blakovia, tursku povijest Ludovika Crijevia; spise Katarine Frankopan; raspravu o glagoljici Klementa Grubiia; rjenik Andrije Jambresia; Sv. Roaliju Antuna Konilia; povijest zagrebake crkve i kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije Adama Baltazara Krelia: popularnu raspravu o strategiji napada na Turke Feliksa Petania; spis Franje Josipa Fopovia o sv. Katarini; razmiljanje o ljubavi Bojoj fra Mihovila Radnica; gramatiku Antuna Matije Reljkovia; jezikoslovnu raspravu Ivana Sajnovia, vie djela Favla Rittera Vitezovia i put u Hadrianopol Antuna Vrania. 30 B. Kunti-Makvi, op. cit iz bilj. 28. 31 Usp. navedenu knjigu I. Muia iz bilj. 6 i osvrte R. Katiia, Obavijesti Hrvatskog arheolokog druStva br. 2/90 () str. 60-62 i Starohrvatska prosvjeta 3. serija, XK. Slini su pokuaji identificiranja Veneta ili EtruSana kao slovenskih predaka (M Bor) ili isticanje drevnosti srpskog naroda (R. Novakovi).

jezika suprotstavlja neugodnoj stvarnosti. Posluit emo se primjerom iz opisa Podunavlja: Mi Iliri koji stanujemo u Ugarskoj osim materinskoga jezika govorimo latinski, maarski i njemaki kao najvanije jezike u zemlji, da ne spominjem ostale, manjih naroda. Pa ipak mislim da takva Dira nitko zdrave pameti nee smatrati roenim Latinom, Maarom ili Nijemcem. Od majki smo upili jedinstven jezik koji ni u kojem narodu osobito veem, kao to su Iliri nije mogla niti izmijeniti, a kamoli ukloniti niti mijena vremena, niti ikakva vlast.32 To su okolnosti kad Katani, premda knjievnik, dri da Kanilieva poezija pokazuje kako je ilirski jezik nadmoan nad Ovidijevim,33 kad vrstan epigrafiar Katani navodi notornu natpisnu krivotvorinu kao dokaz slavenskog imena u . st n. e.34 i kad lingvist i filolog Katani sanja slavensku pismenost od Noriana do Traana. Kakav god dodatni poticaj bio u pitanju, jasno je da
32 Commentatio, 287: Qui Hungariam incolimus, Illyrii, praeter nativam loquimur Latinam, Hungaricam, Germanicam, Praecipuas scilicet in patria linguas, ut minorum gentium ceteras non commemorem; neque tarnen ullum sanae mentis fere censeo, qui talem Ulyrium, Latinum, aut Hungarum, aut Germanum notom arbitretur. Unam a matre combibimus linguam, quam in populo quopiam, maiori praesertim, quales IUyrii sunt, nulla vicissitudo temporum, nulla vis imperantium, non dicam tollere, sed ne mutare quidem potuit Commentatio, 144: Quam haec dialectus elegantiam et ad omne metrum fleribilitatem habeat, paucis enarrari nequit; et is censere potent, qui Eaguseos, aliosque almatos Vates audivit canentes. Quos si non superavit, aemulatus certe est Antonius Kanixlich, cuius manibus ut optime precor, ita Illyriorum Ovidium (pace gentis amplissimae) nuncupare ausim. Unum adducam ex Rosaleide eius carmen amoebeum, quo poeta Rosaliam cum somno luctantem inducit, saepius repetens. Id autem tale est: b) Takoti sunshcza i danka, o Zoro! nemjmi serdashcza kinit, sni skoro. Quod carmen seu Graece verlas sive Latine, tantum abest, ut nativam exprimas elegantiam, ut quiddam insoliti ac luicri prodire videas: neque enim iis diem aut sofern deminutive dicere licet, prout in IHyrico sonat, quin magis vetitum, quam ex menta, ut Cicero quodam loco habet, c) deminutivum facere. Et quid in hoc dicto suavitatis? Per ego te solem et diem, o Aurora (oro) Ne crucia mihi cor, effulge brevL Ita videlicet quaevis lingua suas habet proprietates, sed utrum sit ulla, quae in hoc superet Illyricam, nescio: certe ex iis quae mihi cognitae sunt, nulla est 34 Commentatio, 272. Natpis je Katani preuzeo od M Orbinija, op. cit, str. 105 i 106, a u Dubrovanina je njegovo podrijetlo krajnje dvojbeno. Usp. S. irkovi, Izvori Mavra Orbina, Mavro Orbin; Kraljevstvo Slavena, M Fanti - R. Samarie - F. BariSi - S. irkovi, Srpska knjievna zadruga, Beograd 1968, str. 397. U Katania je objavljen ovako: STYN OWY VKLOPEN BYLffi 8 MERA SGODE KRVKOWYE NASS MARKOMAN I BRE TE SLAVNOV LYTO V BOYA NASGA MARKO MAN PROYDE NI SLAVNOV STYN POKOY LYTH V VIKA. Katani je natpis preveo na latinski: Saxum hoc insertum signum est pacis Congressus Krakoviensis nostrum Marcomanorum et fratrum Slavinorum anno V belli nostri. Marcomanus praeteriit Slavinos. Saxo quies perennis, tj. Ovaj je kamen postavljeni znak mira na krakovskom bojitu nas Markomana i nae brade Slavena u petoj godini naeg rata. Markoman je mimoiao Slavene. Kamenu pokoj vjeni

33

je u teoriji o podrijetlu i jeziku Hrvata, Srba i drugih iz svoje ilirsko-trake obitelji Slavena upao u staru i dobro poznatu zamku. Postanak naroda, jezika i rijei izazovne su teme koje su uvy'ek zaokupljale ljudsku misao. Znanost ih nikada, na kojem se god stupnju razvitka nalazila, nije gubila iz vida. U nekim razdobljima, za neke istraivae, postajao je to sirenski zov: za njim se hrlilo strasno, gubei pravi put usprkos strunosti, znanju i razboru - to zbog osobna nagnua, to zbog vanjskih poticaja. Pa ipak, ta zastranjenja nisu besplodna. I ona mogu biti ugraena u znanstveni napredak, bilo kao iskustvo o pogrenom, bilo stoga to neizbjeno pridonose i posve valjanih iskrica i zrnaca istine. Dokazom je Katani, koji je valjano definirao kakva je znanstvena sprema nuna da bi se istraivalo podrijetlo naroda, koji je izrekao jedno od temeljnih naela za analizu etnogenetskih procesa, obavio golem struni posao i ustao protiv nekih od sebe starijih zabluda: dao je stvaran vlastiti doprinos. Razlog to tako moe biti, sve uz zastranjenje o autohtonosti, jest to je Matija Petar Katani bio zbiljski strunjak, vian tehnikama i metodama znanstvenoga rada i umnik znanstvenikog duha. Njegove radove nije dovoljno uzimati u obzir samo kao jedno od ishodita onih zamisli koje e se afirmirati u ilirskom pokretu, niti ih se moe apsolvirati kratkom definicijom, jedne odbacujui, a druge slavei. Spisi gdje Matija Petar Katani raspravlja o podrijetlu naroda osebujan su znanstveno-knjievni korpus, vrijedan istraivanja zbog vlastitih sastavnica, a usto bez dvojbe ugraen u razvitak hrvatske povijesne znanosti.

Neven Budak TUMAENJE PODRIJETLA I NAJSTARIJE POVIJESTI HRVATA U DJELIMA SREDNJOVJEKOVNIH PISACA

Naoj se historiografiji od njezinih poetaka do danas namee problem vrednovanja i pouzdanosti izvora za tumaenje doseljenja i najstarije povijesti Hrvata: djela De odministrondo imperio Konstantina Porfirogeneta, Kraljevstvo Slavena Popa Dukljanina i Historia salonitana Tome Arhiakona.1 Pozitivistika je historiografija traila u njima egzaktne podatke na kojima bi izgradila ranosrednjovjekovni slijed dogaaja, a uvelike ini to i danas. Takav je pristup izvorima dovodio do njihova odbacivanja, kao u sluaju Dukljaninova djela, ili pak do razliitih pokuaja da ih se preradi, odnosno da se pojedine njihove dijelove tumai kao naknadne interpolacije drugih autora, s tendencioznom politikom pozadinom. Tako su pojedini povjesniari prema svojim trenutanim potrebama brisali i prekrajali i Konstantinovo i Tomino djelo. Danas nam se nude drukije mogunosti interpretacije tih vrijednih izvora, napose u dijelovima to se odnose na stariju povijest. U njima valja traiti tipine etnogenetske prie o kakvima govori Wolfram, tradiciju nazovimo je narodnom kojom je trebalo objasniti i legitimirati postojee etnopolitike ili vjerske odnose. Bila je to uglavnom usmeno prenoena batina, kojoj je svaki novi narataj dodavao poneto od vlastite istine i odnoenja prema prolosti. Kako su takve prie imale u sebi neto od mita, njihova istinitost tim preradama nije bila umanjivana, jer mit je sam po sebi istina, ali su se svakako udaljavale od povijesne stvarnosti koju su nastojale objasniti. Zbog toga ne bismo smjeli optuivati spomenute davne pisce da su bili tendenciozni ili da su krivotvorili istinu. Pitanje je u kojoj im je mjeri ona uope bila dostupna? Barski i splitski sveenik iskreno izjavljuju da piu onako kako su uli od starijih, odnosno da nejasna mjesta upotpunjuju nagaanjima. Dukljanin pie: Ali neka nitko od italaca ne pomisli, da sam napisao ma ta drugo, osim onoga to sam uo priati od naih otaca i vremenih staraca kao pravu istinu. A slino izjavljuje i Toma: A mi emo, kao u onome to preConstantinus Porphyrogenitus. De administrando imperio, ed. G. Moravcsik / R. J. H. Jenkins, Dumbarton Oaks 1967. (dalje: DA/); Ljetopis Popa Dukljcaiina, izd. V. Moin, Zagreb 1950 (dalje: LjPD); Toma Arhiakon, Kronika, ur. V. Rismondo, Split 1977 (dalje: Toma).

74

ETNOGENEZA

HRVATA

Neven Budak: TUMAENJE PODRIJETLA

75

thodi, pokuati izloiti slijedei dijelom pisano, dijelom preanje, dijelom nagaanje.2 Iako car nije nigdje napisao neto slino, noviji se historiari slau u tome da se upravo pri opisivanju doseljenja Hrvata oslanjao na narodnu, dakle usmenu tradiciju (bilo on, bilo tobonji anonimni autor 30. poglavlja).3 Odnos tradicije, te vjerodostojnih i konstruiranih tvrdnji u DAI u najnovije je vrijeme na nekoliko primjera ilustrirao H. Wolfram.4 Narodna tradicija je, dakako, pomalo neprikladan pojam. Po njemu bi se zakljuivalo da je prie o povijesnim zbivanjima, o vladarima, junacima i slavnim borbama, o pokrtavanjima i dravnikim pregovorima smiljao i prenosio neobrazovani puk. Znanost je ve davno ukazala na neodrivost romantiarskog tumaenja po kojemu bi neuki seljaci bili autori takvih pria. Epske pjesme, kao dominantan oblik tradicije, stvarali su obrazovani pojedinci, nerijetko na temelju zapisa u samostanima i crkvama.5 Ne treba posebno isticati da se ti umjetnici-povjesniari nisu previe obazirali na kritinost prema grai i znanstvene metode. Uzgred moemo napomenuti da korijene nae knjievnosti, kako ih odnedavno vidi R. Katii, ne valja traiti u vremenu prije pokrtavanja. Da je budua tradicija nastala iskljuivo u okviru crkve, vidi se i po nedostatku starijeg, pretkranskog sloja u hrvatskoj knjievnosti, kao i gotovo bilo kakvih vijesti iz . i Vin. stoljea. Fond starije usmene knjievnosti vjerojatno je izbrisan djelatnou kranskih misionara. Pisci triju gore spomenutih djela nisu se oslanjali na arhivsku grau, ili su to inili rijetko. Vidi se to i po gotovo posvemanjem nedostatku tonoga datiranja. Konstantin, primjerice, navodi samo godinu preseljenja Salonitanaea u Rauzij, vjerojatno zato jer se taj podatak zasnivao na nekom u njegovo vrijeme jo sauvanom natpisu u Dubrovniku. Dukljanin je svoju verziju doseljenja Slavena/Gota gradio na starijim piscima koji uope o tome nisu pisali, a i Tomina je pria, u kojoj se mijeaju Goti, Poljaci i Kelti s ua rijeke Po oito plod domiljanja obrazovanog sveenika kojemu prava situacija nije bila ni poznata, ni jasna." Jedno je od kljunih mjesta kojima se bavila kritika Konstantinova djela upletanje Heraklija u organizaciju doseljenja i pokrtavanja Hrvata. Iako se
2 3 4 LjPD, 39; Toma, 32. Zanimljivo je da ii, slijedea Orbinia, to mjesto u Dukljanina nadopunjuje: ... osim onoga to sam itao i uo priati..., iako tako u latinskoj verziji ne stoji. Takvo se tumaenje konano potvrdilo pisanjem B. Grafenauera (Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik V, 1952, 1-56). H. Wolfram, The Image of Central Europe in Constantine VH Porphyrogenitus, u: Constantine Vn Porfhyrogenitus and His Age, Second International Byzantine Conference, Delfi 1987, Atena 1989, 5-14. Isti je autor o tome pisao i u knjizi Die Geburt Mitteleuropas, 3e/Berlin 1987. A. Hauser, Socijalna istorija umetnosti i knjievnosti, knj. I, Beograd 1965, 153-158. O Dukljaninovu je djelu u novije vrijeme pisao L. Steindorff, Die Synode auf der Planities Dalmae, Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, 93, 1985, 279-324; Liber Methodius. berlegungen zur kyrillo methodianischen Tradition beim Priester von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forshungsinstitutes in sterreich l/VHI/1986, 157-172). Vidi i N. Budak, Prilog valorizaciji humskodukljanskog kulturnog podruja u prvim fazama njegova razvitka (do 12. si), Starohrvatska prosvjeta, ser. ffl, 16, 1987, 125139.

5 6

dolazak Slavena/Hrvata openito stavlja u vrijeme njegove vladavine, Heraklijeva se uloga smatra prenaglaenom, ak izmiljenom. Historiografija je smatrala pouzdanijom priu u 30. poglavlju, navodno hrvatsku narodnu tradiciju koja je caru odricala tako vanu ulogu. Postoji, meutim, nain da se dva naizgled kontradiktorna tumaenja doseljenja bolje objasne. Najstarije mletake kronike (Chronicon altinate i kronika Ivana akona), pridaju Herakliju istaknuti ulogu u spaavanju kranskog svijeta i najstarijoj povijesti Venecije.7 Prema Chronicon altinate, Heraklije i Konstantin su potukli Perzijance na elu s Maksencijem, Hozrojem i njegovim sinom. Maksencija i Hozroja su pogubili, a Hozrojeva sina odveli su papi u Rim i tamo ga pokrstili.8 Herakliju se pripisuju i zasluge u obnavljanju crkava i uspostavi novih biskupija.9 Venecija je u vrijeme njegove vladavine (bez obzira na Heraklijev izravni utjecaj) stekla osnove svog identiteta, to je nuno ostavilo traga u mletakom kroniarstvu. Iako su prie o Heraklijevimjjodvizima zbrkane i pretjerane, one su odraz popularnosti to ju je car uivao zahvaljujui podvizima kojima je spasio carstvo u ratovima s Perzijancima. Stanovnitvo Venecije povezivalo je s Heraklijem postanak svoga grada-drave. Kako su Venecija i Dalmacija kroz itavo rano srednovjekovlje inile dio istog, bizantskog svijeta, to su i legende to su ivjele u Veneciji morale nai odraza u dalmatinskim gradovima. Tim prije zbog toga, to i dalmatinski gradovi u vrijeme obnove u VII. stoljeu (djelatnost Ivana Ravenjanina!) takoer stjeu svoj srednjovjekovni identitet Zbog toga vjerujemo da je Konstantin i u tumaenju Heraklijeve uloge slijedio narodnu tradiciju, samo to je to ovoga puta bik tradicija stanovnika dalmatinskih gradova. Za njih je takoer Heraklije bio spasitelj carstva, onaj koji je uredio odnose s barbarima nakon to ih je porazio. Tvrdnja da je car poslao sveenike iz Rima moe se povezati sa slinom konstatacijom o tome kako je Heraklije odveo Hozrojevoga sina na pokrtenje papi, a ne patrijarhu. Uope se Heraklijeva uloga u pokrtavanju moe objasniti svijeu o vrstom jedinstvu to je vladalo izmeu cara i Crkve u svetom ratu protiv Perzijanaca, 10 ali i protiv Avara. Ne mislimo, dakle, da je 30. poglavlje dopisao neki anonimni autor, nego da je car u svom djelu suprostavio dvije ravnopravne tradicije: jednu dalmatinsku, u kojoj je car-junak Heraklije imao moda prenaglaenu ulogu, a drugu hrvatsku, u kojoj je bio potpuno zaboravljen. Obje su jednakovrijedne, i ni jednoj ne moemo posve vjerovati kao povijesnom izvoru. Razvoj etnogenetskih pria kroz stoljea moemo u sva tri djela pratiti na primjeru pada Salone i osnutku Dubrovnika.
R. Cessi, Origo civitatum Italiae seu Venetiarum (Chronicon altinate et Chronicon gradense), Rim 1933; G. Montiralo, Cronache veneziane antichissime, Rim 1890. 8 Cessi, n. dj, 48, 58-59. 9 Cessi, n. dj, 46, 82, 127, 154; Monticolo, n. dj, 64, 77. 10 S. Runciman, Byzantine Civilizaon, London 1975, 40-41; H. Gregoire, The Byzantine Church, u: Byzantium, ed. N. H. Baynes / St. L. B. Moss, Oxford University Press, s. a., 102-103; G. Ostrogorski, Istoria Vuantije, Beograd 1969, 109-125. 7

76

ETNOGENEZA

HRVATA

Neven Budak: TUMAENJE PODRIJETLA

77

U DAI je zabiljeeno vjerovanje da su Salonu zauzeli i poruili Avari, odnosno Slaveni. U 30. poglavlju, gdje je prikazana hrvatska tradicija, Slaveni nemaju udjela u ruenju metropole, jer kao dio rimskog svijeta nisu imali razloga sami sebi pripisivati takav in - dapae, oni se prikazuju kao osloboditelji Dalmacije od Avara. Romansko je pak stanovnitvo u njima vidjelo ruitelje i barbare, a u tradiciji ih je upamtilo po njihovoj politikoj pripadnosti kao Avare. Istina je, dakle, ovisila o tome iz koje sredine potjee pria 0 ruenju Salone. Potrebno je napomenuti, radi pravilnijeg ocjenjivanja obje verzije, da je danas jasno kako ivot u Saloni nije bio prekinut nekim ruilakim inom, nego da se nastavio, iako u osiromaenu obliku, i nakon prve etvrtine VII. stoljea.11 To bi znailo da razaranja Salone u onom smislu kako ga opisuju Konstantin i Toma nije bilo, nego daje grad odumirao postupno, iz ekonomskih 1 drutvenih razloga. Pria o razaranju morala je nastati u vrijeme kada je trebalo Splianima objasniti otkuda tolike velianstvene ruevine u blizini njihova grada dakle ne prije VIII. stoljea. Hrvatska je verzija vjerojatno nastala jo kasnije, kada se sredite drave smjestilo uz salonitanske ruevine. O osnutku Dubrovnika najstarije podatke donosi DAI, i to u dvije verzije.12 Jedna je ve spomenuta pouzdanija pria o preseljenju Salonitanaca u V. stoljeu (449. godine?), a druga o izbjeglicama iz Epidaura, to su ga poruili Slaveni. Ta je pria mogla nastati samo u Dubrovniku dok jo u njemu nije bilo Slavena, bar ne u veem broju, jer se u suprotnom ne bi njih krivilo za propast Epidaura. Dukljanin je zabiljeio noviju verziju, to oslikava potpuno drukije odnose u gradu.13 Po njemu, Epidaur su razruili Saraceni, a Dubrovnik podigli rimski roaci slavenskog kralja Pavlimira-Bela u suradnji sa Slavenima. Time je sa Slavena, koji su u . stoljeu inili velik dio Dubrovana, skinuta krivnja za razaranje Epidaura, a pridana im je ravnopravna, ako ne i vodea uloga u osnivanju gornjodalmatinske metropole. /^ Napokon, origo civitatis u Tome i ovoga je puta konstrukcija zasnovana na izblijedjeloj tradiciji: Epidaur su poruili doljaci iz Rima, te su zajedno sa starosjediocima izgradili Dubrovnik. Po svom intelektualnom habitusu pravi Roman, Toma je iz prie u potpunosti14izbacio svaki spomen Slavena, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. U ovom sluaju, kao i u tumaenju propasti Salone, povijesna istina nema veze s priama trojice pisaca one se ponovno pokazuju kao odraz tradicije, kao urbogenetika tumaenja, slina etnogenetikima, kojima je svaka zajednica 15 nastojala objasniti vie suvremenu situaciju, no prolost.
11 I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1990,; 90-93. 12 DAI, 134-135. 13 LjPD, 69-70. 14 Toma, 37. 15 O najnovijim rezultatima u istraivanju dubrovake prolosti vidi: Arheoloka istraivanja u Dubrovniku i dubrovakom podruju. Izdanje Hrvatskog arheolokog drutva, 12, 1988.

Tumaenje pokrtavanja Hrvata, odnosno Slavena u sva je tri pisca takoer objanjivo politiko-vjerskim odnosima stoljea, odnosno tradicijom odreenih sredita. Konstantin tumai pokrtavanje Hrvata kao jo jednu Heraklijevu zaslugu. Ta je tvrdnja u historiografiji proglaavana tendencioznom16, ali ona ni po emu ne odudara od ve ustanovljene dalmatinsko-mletake tradicye vezane uz Heraklija. To je tim oitije, uoimo li da Herakhje sveenike dovodi iz Rima, s kojim je i prema mletakoj kronici imao dobre veze. Ta pria o pokrtavanju nije ni u kojem sluaju tendenciozna Konstantinova konstrukcija, nego dio lokalne dalmatinske romanske tradicije. U skladu s njom je i pisanje Tome Arhiakona, koji tvrdi daje prvi splitski nadbiskup bio poslan od rimskog pape, iako je bio rodom iz Ravene.17 Tomu historiografija nije tedjela, kao ni Konstantina. Njegovo je prianje o Ivanu Ravenjaninu dovoeno u dvojbu i tumaeno kao pokuaj da se splitska nadbiskupija prikae starijom no to je zapravo bila.18 Tek nedavno, nakon to je M. Ivanievi upozorio na jednu biljeku u zborniku Petra Luia, u kojoj se govori o obnovi trogirske crkve Sv. Marije izmeu 715. i 717. mogao je R. Katii argumentirano ustvrditi da je Tomina pria pouzdana.19 Biljeka, naime, spominje Velikog Severa koji se javlja i u Tominu kazivanju, a kako o njezinoj autentinosti nemamo razloga dvojiti, to posredno potvruje i postojanje Ivana Ravenjanina u drugoj polovici VII. stoljea. Pop Dukljanin je pokrtenje Slavena protumaio zajednikom akcijom Rima i Carigrada, ali s presudnom ulogom domaeg vladara Svetopeleka.20 Slino je shvaanje zasluga za pokrtavanje zabiljeeno u hrvatskoj tradiciji u 30. poglavlju DAf.21 Hrvati su takoer sami pozvali sveenika iz Rima, nakon to su pobijedili Franke, a osnovna je razlika u tome to ni ovoga puta hrvatska redakcija ne priznaje nikakvu ulogu Bizanta. Veze hrvatske crkve s Rimom bile su tradicionalne, pa je drukije shvaanje pokrtavanja bilo nemogue meu Hrvatima, dok je u barskom zaleu situacija bila drukija, ako ni zbog ega, a ono zbog stalnog bizantskog politikog vrhovnitva. Istraivanja stvarnih putova pokrtavanja ne mogu danas zaobii ulogu dalmatinskih gradova, pa prema tome ni Bizanta i pape u dugotrajnom procesu civiliziranja barbara. Sustavno su misionarili meu Hrvatima ipak tek Fran22 ci, o emu postoje brojni dokazi. To svejedno nye bilo vano nijednom od trojice pisaca, a vjerojatno je i u hrvatskoj tradiciji (da ne govorimo o dalma16 17 18 19 Grafenauer, n. dj, 27. Toma, 40-41. N. Klai, Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXV-LXVII, 1963-1965. M. Ivanievid, Trogir u povijesnim izvorima od 438. do 1097. godine, Mogunosti, 10-11, 1980, 968-969; R. Katii, Vetustiores ecclesiae spalatensis memoriae, Starohrvatska prosvjeta, ser. , 17, 1987, 17-51.

20 LjPD, 51-54. 21 DAI, 144-145. 22 N. Klaid, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975, 191-208.

78

ETNOGENEZA

HRVATA

tinskoj) bilo zaboravljeno zajedno s franakom vlau. Crkvenu hrvatsko-dalmatinsku zajednicu s metropolijom u Splitu i nije se moglo objasniti drukije, no time da je pokrtavanje Hrvata krenulo iz Splita. Na slian bi se nain, po obrascu etnogenetskih pria, mogao protumaiti broj hrvatskih plemena to s vremenom raste od sedam u DAI, preko sedam ili osam u Tona, do dvanaest u izvorima kakvi su Qualiter23 ili Supetarski kartular24, ukljuujui sve vei broj elemenata u hrvatski politiki narod. Jednako tako je i Tomina i Dukljaninova gotomanija objanjiva pokuajem stapanja slavensko/hrvatske tradicije s gotskom, to je zasigurno morala ivjeti na prostoru njihove nekadanje drave i nakon njezine propasti, iako se ne smije odbaciti ni mogunost uene konstrukcije dvojice obrazovanih sveenika, kojima je bio poznat boravak Gota u Dalmaciji25. ini nam se, napokon, da moemo sa sigurnou ustvrditi kako pisanje cara Konstantina, Popa Dukljanina i Tome Arhiakona u odlomcima to se odnose na doseljenje, etnogenezu i pokrtavanje Hrvata/Slavena nije pouzdana izvorna graa, kojom bismo te pojave mogli doista objasniti. Doslovno stoljetne rasprave u historiografiji to najbolje pokazuju. Sva tri pisca sauvala su unato tome najdragocjenije izvore za povijest svog vlastitog vremena i njegova shvaanja prolosti. Na njihovim je stranicama zabiljeena narodna tradicija gradova i njihova zalea, a kako su one napisane u razmaku od tri stotine godina, to se kroz njih moe pratiti i razvoj pria i vjerovanja o vlastitu podrijetlu i sudbini romansko-slavenskog svijeta na istonom Jadranu. Zbog toga su, pored ostalog, u tim odlomcima djela Konstantina Porfirogeneta, Popa Dukljanina i Tome Arhiakona prvorazredna svjedoanstva o usmenoj knjievnosti Hrvata/Slavena i Romana, ali ne i upotrebljivi izvor za tumaenje doseljenja i etnogeneze Hrvata.

Josip Lui

PODACI O DOSELJENJU SLAVENA U STARIJOJ DUBROVAKOJ HISTORIOGRAFIJI

Li starijoj dubrovakoj historiografiji, onoj koja je djelovala u doba Republike, nema mnogo izravnih vijesti o doseljenju Slavena u nae krajeve. Ona se ponajprije usmjeravala na gradsku povijest^Ostali dogaaji biljee se onoliko koliko slue njezinu objanjenju. To su zapravo kroniarska nizanja podataka u kojima esto nedostaju kritiki elementi. Dogaaji i zbivanja se mijeaju i isprepleu, posebice kada se pie o najstarijem razdoblju, poecima Dubrovnika i njegovu razvoju u slavenskom okruenju. Unato tim oznakama, mogu se u njoj nai zapisi od znaenja za junoslavensku prolost, u prvom redu onih koji se odnose na neposredno i ire zalee. Dubrovaki historiografi ne nijeu da su Slaveni doli i razorili u . stoljeu Epidaur. U nekih je to samo usputna pojava, koja je uzrokovala da se utemelji novi grad, nedaleko staroga sruenog. Tako Ludovik Cerva Tubero (1459-1527) spominje slavensko oruje i slavensku zenuju odakle se napada Epidaurum.1 Serafin Razzi (1531-1611) ve govori o Slavenima i Gotima koji su stigli s Dunava.2 Jakov Lukarevi (Luccari) (1551-1615) navodi da su Slaveni 548. napali Ilirik. Na kraju su ga orujem zauzeli i prozvali Slavonia.3 Za neke povjesniare, primjerice za F. M. Appendinia (1768-1837), Slaveni su bili Barbari koji se razliito nazivaju. Oko godine 700. opustoili su Iliriju i tu ostali. S doputenjem bizantskoga cara utemeljili su kraljevstva Ugarske, Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, premda ih zna nazivati i opim imenom Slaveni.4
1 ... urbem Epidaurum Slovinorum armis jam fractam vi cepisse... dum Slovinorum terra oppugnantem vix sustinentes, Commeniariolus Cervarii Tuberonis De origine et incremento Urbis Rhacusanae..., Ragusii JMDCCDC, 6. O najstarijim dubrovakim kroniarima i povjesniarima usp. F. ii, o Hrvatskoj kraljici Margareti, Dubrovnik 1930, 5-54; J. Lui, Povijest Dubrovnika, , (Od VU. st do god. 120S), Zagreb 1973, 19-26. S. Razzi, La storia di Ravgia, Lucca 1599, 7. Slavi nel 548 assalirono l 'Illirico, U qule alla fine occuparono con l 'armi chi amandolo dal proprio nome Slavonia - Giacomo di Pietro Luccari, Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Venecija 1605, 3. F. M. Appendini, Notizie istoricacritiche sulle antichita, storia e letteratura de Ragusei, I, Dubrovnik 1802, 72-87.

23 S. Antoljak, Pacta ili Concordia, Zagreb 1980. 24 Supetarski kartular, izd. V. Novak i P. Skok, Zagreb 1952.

2 3

25

O gotskim elementima u hrvatskoj etnogenezi pisao je u najnovije vrijeme V. Mui, Porijeklo Hrvata, Zagreb 1989. Iako se s veinom Muiveih tvrdnji teko sloiti zbog njihove znanstvene neutemeljenosti, valja mu priznati da je skrenuo pozornost javnosti na nedovoljno istraeno pitanje sastava predslavenskog elementa hrvatske etnogeneze.

80

ETNOGENEZA

HRVATA

Josip Lui: PODACI O DOSELJENJU SLAVENA

81

Preokret je nastao kad su se dubrovaki historiografi upoznali s djelom bizantskog cara Konstantina Porfirogenete O upravljanju carstvom (De administrando imperio) sastavljena godine 948-949. Oni su ga itali u rukopisu, prije nego to se pojavio u tisku. Prvi Dubrovanin, kako se ini, koji se slui Konstantinovim rukopisom bio je Mavro Orbin(i) (umro 1611).5 Orbini je u svom poznatom djelu // Regno de gli Slavi, tiskanom u Pesaru 1601, izriito priznao da uzima podatke od Porfirogeneta kad pie o osnutku Dubrovnika.6 Poznato je da je to carevo djelo prvi put tiskano 1611, deset godina poslije. U Dubrovniku je, dakle, postojao i kruio jedan carev rukopis. Povjesniari i bizantolozi e se zacijelo potruditi odgonetnuti koji je to rukopis mogao biti, odnosno koja njegova redakcija: vatikanska, parika, venecijanska ili koja druga. Postoji, dapae, miljenje da je i Ijetopisac Nikola Ranjina (1490-1577), mnogo > prije 1Orbinia, drao u ruci i prouavao rukopis (ili dio) De administrando imperio.' Orbini je izloio sveslavensku viziju europske povijesti. U staro doba u Europi, osim Grka i Rimljana, ivjeli su jedino Slaveni koji se zovu i Goti. Potomci su Noeva sina Jafeta. Nastavali su itavu Skandinaviju. Sele se zatim u europsku Sarmatiju. Tu su se podijelili meu poglavice, pa su se prozvali Venedi, Slavi, Anti, Alani, Prusi, Vandali, Ostrogoti, Rusi itd. Odatle su se poeli kojekamo razilaziti. Oni koji su ostali u Sarmatiji nadjenuli su sebi posebno ime Slaveni. Iz Sarmatije jedna skupina odlazi na sjever na baltike obale, druga se sputa do Dunava. Prelazi ga i pljaka carske provincije. Zauzeli su primorske gradove, posebice Dalmaciju, jadransku obalu, pa se negdanja Istra i Dalmacija sada zovu Slavonija. Istodobno provaljuju i do zidina Carigrada. Godine 600, nakon to su opljakali Ilirik, car; im ga preputa da nad 8 njim vladaju. Premda se ovdje seoba Slavena na jug donekle izgubila u opeslavenskom zbrkanom kretanju i Orbinievoj bujnoj mati, ipak se moe oljutiti bit i spoznati kako su se Slaveni naselili na Balkan i u nae krajeve i uz koje potekoe. Oito je da mu je, uz ostale bizantske i srednjovjekovne pisce, vodiem bio i Konstantin Porfirogenet Mnogo jednostavnije o slavenskoj seobi na Jadran izlae Junije Rasti (Resti) (1669-1735). Vrijedno ga je doslovce prevesti: Napokon Slaveni, iziavi iz hladnih skitskih prebivalita i preavi Dunav, uinili su neizrecive tete po itavu Iliriku. Zauzee veoma jake gradove, i, poto su razdijelili vojsku na tri strane, po itavoj Europi nanijee neizljeiva zla. Kad su zauzeli Ilirik, ostadoe tu kao u vlastitoj zemlji ne pokoravajui se nikome. Osvjedoivi se u vlastitu mo, postadoe tako smjeli da car iz Carigrada, premda je slao vojsku protiv
5 6 7 8 Usp. S. irkovi, Izvori Mavra Orbina, u M. Orbin, Kraljevstvo Slavena, Beograd 1968, 392. O znaenju Konstantina Porfirogeneta za dubrovaku povijest, usp. ii, n. dj., 5-9. Primi fondatori di Rausa, secondo l Opinione di Constantino Porfirogenito, Regno de gli Slavi, 181. isi, n. dj., 36. Orbini, n. dj., 1-26. i dalje. O Orbiniu usp. M. Panti, Mavro Orbin, iivot i rad, M. Orbin, Kraljevstvo Slavena, Beograd 1968.

njih, ova nije nikad smogla hrabrosti potui se, jer je bila kudikamo malobrojnija od Slavena. Pokorivi, dakle, silom Ilirik i postavi gospodari, dadoe drugo ime ovoj provinciji, koja se do dananjih vremena zove Slavonija. Premda su dovedeni pod carsku vlast, ipak po svom starom drutvenom ureenju i uroenoj navici, to je narod koji mrzi despotsku vladavinu. ivi u narodnoj slobodi. Njihova vijeanja i odluke jednako se mjere po korisnosti ili tetnosti uinka prema opoj dobrobiti ili kodi.9 Oito je da Orbini i Rasti kompilacijski prenose Porfirogenetov tekst. Ne ulaze u potanje analize, niti ih znanstveno zanima bilo koja problematika, osim da na svoj nain preuzmu careve podatke. U tome su dosljedni u kroniarskoj i Ijetopisnoj maniri. Opaa se da je Rasti uglavnom koristio podatke iz 29. i 31. poglavh'a careva spisa. Zbog toga ne spominje dvije seobe: slavensku i hrvatsku, kako se pria u 30. poglavlju. Premda je ve bila poznata bolandistika kola u kritici starih tekstova, vidljivo je da se Rasti idje udubljivao u njezina naela. Utemeljenje i izgradnja novoga grada Ragusiuma, koji vue rimsku tradiciju iz Epidaura i Salone, ali u slavenskom okruenju, odrazila se u dubrovakoj historiografiji u prikazivanju poetaka Dubrovnika. Izdvojile su se dvye tradicije. Od najstarijeg praizvora, to jest kod prvog spomena Ragusiuma u anonimna raven(at)skog kozmografa izmeu 667. i 670. Epitaurum id est Ragusium (Epidaur, to je danas Raguza) jedna teorija, ili da kaemo brazda, slijedi romanski smjer. Po njoj su odlunu ulogu u tom pothvatu odigrali preivjeli Romani, dok se uloga Slavena preuuje, zapravo nijee. Tom smjeru pripada Dubrovanin Milecije iz XI. stoljea, zatim Ivan Ravenjanin (1350-1410) i Konstantin Porfirogenet. Cara sam stavio na posljednje mjesto jer on nije mogao biti poznat Dubrovanima prije XVI. stoljea, kada su njegovi rukopisi doli na zapad, odnosno XVIII. stoljea, kad je objelodanjeno njegovo djelo. Druga teorija je slavenska, koja postanak Dubrovnika pripisuje bosanskim velikaima, kako to obrazlau dubrovaki Anonim i Ijetopisac Nikola Ranjina. Slavene stavalju uz bok Romanima. Tvrde da se pokraj romanskog Ragusiuma utemeljuje i slavenski Dubrovnik. Njegovo ime izvlae iz dub, dubrava, uma 10 koja je rasla ispod brda i obronaka Sra. O podrijetlu imena Dubrovnik po11 stoje danas i drukija tumaenja. Poslije to najvei dio historiografa nastoji nekako uskladiti. Umeu i isprepleu romansku i slavensku tradiciju. Pritom naglaavaju i pozitivnu ulogu crkve, odnosno dubrovakih biskupa. To proimanje prati dubrovake povjesniare do kraja Republike. Spomenimo neke: Cerva Tubero, Razzi, Serafin
9 10 11 Chronica Ragusina Junii Restii, ab origine Urbis usque ad annum 1451, ed. Nodilo, MSHSM XXV, 1893. 14-15. ... in lingua scjavona Dubrovnich perche era tuto Dubrava (selva) per tuto tanto per montagna de Santo Sergio quanto per tuta chosta, Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, MSHSM, XIV, 1883, 10, 180, Z. Muljaid, O imenu grada Dubrovnika, Zadarska revija XI, 1962, br. 2, 147-154; D. Aleri, Slavensko ime grada Dubrovnika, Filologija 10, Zagreb 1982, 69-92; V. Koak, Od Epidaura do Dubrovnika, Dubrovnik, 4, 1985.

82

ETNOGENEZA

HRVATA

Josip Lui: PODACI O DOSELJENJU SLAVENA

83

Cerva (1686-1759), Appendini i drugi. Eazliitost vijesti o poecima Dubrovnika u starijoj dubrovakoj historiografiji rezultat je, po svoj prilici, drutvenog, etnikog i ekonomskog raslojavanja i razlikovanja prvotnog dubrovakog drutva. Ako postoje razliite tradicije o utemeljenju Dubrovnika koje se stojeima provlae kroz povijesno tkivo, znai da tu tradiciju njeguje, uva i hrani i propagira odreeni drutveni sloj. Ona je proizvod takve drutvene sredine. I obratno: tradicija slui toj sredini... Isticanje primjerne uloge crkvene organizacije u poecima graa dokaz je jake crkvene tradicije u dubrovakoj historiografiji.12 Dubrovaka historiografija morala je odgovoriti na pitanje: kako se zovu Slaveni koji su naselili dubrovaku okolicu, posebice od koga su Dubrovani dobili prvotni kopneni teritorij Astareju, i pomorski akvatorij, u prvom redu elafitske otoke? Nije se razmatralo kad su se pripojili Dubrovniku najblii otoii i grebeni: Mrkan, Bobara, Supetar, Lokrum i Daksa, zacijelo jer su u sastavu od samog poetka. Bez tog najueg prstena i koridora ne bi bio zamisliv opstanak Dubrovnika. Ne bave se posebno niti pridobivanjem Lastova, koje se svojevoljno predalo Dubrovniku oko polovice . stoljea; Mljetom, koji postaje de facto dubrovaki u prvoj polovici XIV, a de jure poetkom XV. stoljea; zatim stjecajem Stona i Stonskog Bata (Peljeca) 1333; gornjih dijelova Astareje 1357; Primorja 1399; Konavala 1416 i 1427, jer su o tome postojale vjerodostojne isprave, kupovinski i darovateljski dokumenti. Oni su im zacijelo bili poznati. Nekim od tih dogaaja bili su suvremenici i neki povjesniari, jer su se zbivala za njihova ivota.13 Ostalo je, dakle, nejasno na koji nain i kada su se Astareja i Elafiti uklopili u komunalni dubrovaki teritorij, te odgonetnuti koji su slavenski narodi tu ivjeli. Za kroniara Nikolu Ranjimi dubrovaki kopneni susjedi bili su Bosanci.14 Cerva Tubero zalee naziva slavenskom zemljom (Slovinorum terra).16 Iz toga je proizlazilo da su darovatelji morali biti oni koji su vladali zaleem. U konkretiziranju vladara Anonim ga imenuje kao bosanskoga kralja Stjepana (Re Stiepan de Bosna), ija je ena Mara. On je navodno 817. Dubrovanima darovao upu, Brgat, umet, Rijeku i Zaton, to jest itavu Astareju. Uvjetovao je da se na svakom tom podruju podigne crkva u ast Sv. Stjepana.16 Isto ponavlja i Ranjina.17
12 13 J. Lui, Povijest Dubrovnika, 26. I za dio umeta i to onog blieg gradu, imali su nekakve isprave poznate u povijesnoj znanosti kao lokrumski falsifikati. S pomou njih je lokrumski samostan branio valjanost svojih posjeda. Budui daje granica tih posjeda bila i granica dubrovake komune, vlada je te isprave smatrala vjerodostojnim. O tim ispravama usp. F. Sisi!, Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928, 196-200, J. Lui, Povijest Dubrovnika, 77-81. 14 Ragnina, n. dj., 193-194. 15 Tubero, n. dj., 6. 16 Et di piu donu ali Eagusei Breno, Vargato, Zoncheto, Ombla et Vale de Malfo, et in tute vile feze Gjexie de Sancto Stefano, tute de una grandeza, ed honore de Sancto Stefano, et per memor ehe se sapia esser stato Re Stiepan a Raguxa, con soi baroni et con Regina Mara, Anonim, 16-17. 17 Ragnina, d. dj., 194; O povijesti Astareje usp. J. Lui, Prolost dubrovake Astareje, Dubrovnik 1978, 126.

Povjesniari nisu jednoduni u koje vrijeme valja smjestiti pisanje dubrovakog kroniara Anonima. Miljenja u datiranju se razlikuju u rasponu od XI. do XV. stoljea, a i neki dre da je tekst pisalo nekoliko kroniara koji su se vremenski dopunjavali i slijedili.18 Otada e pripovijest o kralju Stjepanu i kraljici Mari trajno pratiti dubrovaku historiografiju. Za Razzia taj je vladar bio Stjepan Nemanja, bosanski knez (Principe de Bossinati), ali mu je ena bila Margarita.19 Novo tumaenje toga pitanja otvorio je Mavro Orbini. U njegovu talijanskom prijevodu (ali i u latinskom izvorniku ljetopisa Popa Dukljanina, napisana u XII. stoljeu, nalazi se podatak o saboru na Duvanjskom polju. Tom zgodom je kako je tu napisano kralj Budimir odredio granice pokrajina prema tokovima voda. Od Duvna do Vinodola je Bijela Hrvatska, koja se zove i Donja Dalmacija, pod koju crkvenu upravu spada i Dubrovnik. Od Duvna do Draa je Crvena Hrvatska, koja je ujedno i Gornja Dalmacija.20 U starijoj dubrovakoj historiografiji bila je poznata Bijela Hrvatska kod Ijetopisca Nikole Ranjine (principe de Crovazia Alba).21 Sada se doznaje i za Crvenu Hrvatsku i Hrvatima u njoj u davnim stoljeima. Problem Crvene Hrvatske vrlo je sloen i miljenja nisu usklaena. U hrvatskoj historiografiji o Crvenoj Hrvatskoj prevladava iieva teza, koja glasi: No ako se i ne moe nikakvim svedoanstvom iz drugog izvora potvrditi izriaj 'Crvena Hrvatska' pa ni to da se hrvatska dravna vlast ikad irila i po gornjoj Dalmaciji, a ono je ipak hrvatsko ime ivelo u nekom izvesnom delu gornje Dalmacije, verovatno ba u samoj Duklji. Navodi zatim potvrde i podatke bizantskih pisaca Ivana Skilice (1020-1092), Nicifora Brienia (1062-1137) i Nikite Akominata (1150-1210) o hrvatskom imenu u tim krajevima i nastavlja: I upravo injenica, to je u gornjoj Dalmaciji (bar u XI i XII veku) bilo ljudi hrvatskog imena, objanjava izriaj 'Crvena Hrvatska' (Croatia Rubea) koji ne mora da bude prosta izmiljotina Pope Dukljanina... Ovde se zaista radi o nekoj postojeoj, realnoj skupini ljudi, koji 22 su nosili hrvatsko ime, ak se govori o Hrvatskoj. ii, dakle, doputa postojanje Crvene Hrvatske i Hrvata na tom podruju, ah' im oduzima politikodravno znaenje.
18 J. Lui, Povijest Dubrovnika, 19-20. Dell' anno 817. Stefano Nemagna, Principe de Bossinati... venne con la sua consorte, la Regina Marghareta... e fece loro dono delTamena valle di Breno, di quella di Gionchetto, di quella d Ombla, e di quella di Malfi. B fe altresi fabricare in taaschedima di dette valli una Chiesa honore, e sotto il titolo di S, Stefano..., Razzi, n. dj., 16. 20 ii, n. dj., 306. Crvena i Bijela Hrvatska spominju se i na str. 324. Usp. Ljetopis Popa Dukljanina, ed. Moin, MH, Zagreb I960, 54, 73. O saboru usp. V. Koak, Pripadnost istone obale Jadrana do splitskih sabora, 923-928, Historijski zbornik, XXXffl-XXXIV, 1980-1981. 291-355. 21 Ragnina, n. dj., 170. 22 ii, n. dj., 168-172. 19

84

ETNOGENEZA

HRVATA

Josip Lui: PODACI O DOSELJENJU SLAVENA

85

Od Orbinieva vremena u dubrovakoj historiografiji podatak o Crvenoj Hrvatskoj prihvaen je kao injenica i povijesna stvarnost. Lukarevi, npr. ve pie o la Croazia Rossa,23 a Rasti u cijelosti prihvaa taj izriaj.24 To je izazvalo i doiujelo promjenu i u shvaanju darovanja Astareje i Elafita Dubrovanima. U dubrovakih historiografa nazona je misao da je Dalmacija jedinstven geografsko-teritorijalni pojam od davnine.25 Nerijetko su i zalea poistovjeivali s opsegom rimske Dalmacije. Budui da se je usto neposredna unutranjost nazivala Crvena Hrvatska, darovatelji Astareje i Elafita postaju bosanski, odnosno hrvatski vladari. Ve je Orbini napomenuo da je kralj Kreimir darovao upu, Rijeku i Zaton Dubrovanima i.da mu je ena Margarita pokopana u dubrovakoj crkvi Sv. Stjepana.26 Za Rastia to je Stjepan kralj onoga dijela Bosne koja se zove Bijela Hrvatska (Stefano, re di quella parte della Bossina, ehe si chiama Croazia Bianca). On dariva Dubrovanima Astareju. ena mu Margarita, kad je postala udovica, povue se u Dubrovnik, jer nisu imali djece.27 Serafin Cerva toga Stjepana naziva kraljem Dalmacije i Hrvatske (Stephanum igutur Dalmatiae atque Croatiae Regem, junioris patrem, ac senioris Cresimiri filium), koji je to darovao godine 1080.28 Tako je ostalo do kraja Republike. Appendini, naime, godine 1802. prihvaa gotovo istu formulaciju o darovatelju Stjepanu, kralju Dalmacije i Hrvatske (Stefano Re di Dalmazia e Croazia).2^ Slino je stajalite i sa stjecanjem elafitskih otoka. Ponavlja se isti redoslijed. Analist Ranjina tvrdi da su Dubrovani prije stjecanja Astareje posjedovali samo otok Koloep. Cerva Tubero navodi da su Slaveni poslije jedne bitke sa Saracenima djelomice darovali, a djelomice prodali elafitske otoke Dubrovanima. Orbini prvi put kae da je taj darovatelj bio Silvester, sin dalmatinskoga kralja Prelimira oko godine 1075. Tu e tvrdnju preuzeti i Lukarevi i ona e prevladati u dubrovakih historiografa, uz napomenu da je Silvester i hrvatski krajj. Spomenimo i druge autore: Serafin Cerva, Ivan Marija Matijaevi (1713-1791), Appendini i drugi.30
23 ii, n. dj., 170. 24 25 Resti, n. dj., 25. Appendini spominje razdiobu na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, ali smatra da se nije odnosila na dubrovako podruje, jer je ono trajno bilo uklopljeno u geografski pojam Dalmacije. Appendini, n. dj., 107. Ma la Dalmazia Romana, cioe il tutto marittimo dal goto Flanetico, o Carnero infino a Durazzo resto in potere di Eraclio, e da lui pi secoli passo ai suoi successori, Appendini, n. dj., 95 i dalje. I Rausei (come alcuni vogliono) hebbero in dono da questo Re Crescimir la valle di Breno, di Ombla, et Malfi... la sua moglie Margarita venne a Rausa... e fu sepolta nella chiesa di San Stefano, Orbini, n. dj., 347. Resti, n. dj., 27. ... agrum Benensem, Umblam et Malphum Ragusinis dono dedisse certores est (ne spominje Sumet), S. Cerva, Prolegomena od sonom metropolim ragusinam od illustrandam Ragusinac Provinciae Pontificum Historiam necessaria edita, Ragusii 1749, 50, MSS 36-IV-13 u knjinici dominikanskog samostana u Dubrovniku. Appendini, n. dj., 252. J. Lui, ProSlost elafitskog otoka Sipana (do 1300. godine). Starohrvatska prosvjeta, serija , 10, Zagreb 1968, 105-107.

U dubrovakoj historiografiji okolni vladari koji darivaju ili prodaju Dubrovanima prvotni kopneni i otoki prostor bili su, dakle, Bosanci, zatim Slaveni i nakraju Dalmatinci-Hrvati. U izlaganjima upiru se na injenice da zaista jo i danas postoje crkve Sv. Stjepana u upi, Rijeci i Zatonu i da im je starost dokumentirano potvrena. U gradu Dubrovniku, pokraj stare crkve Sv. Stjepana, nalazila se sve do 1571. crkva Sv. Margarite, koju je dubrovaka tradicija pripisivala Stjepanovoj eni Margariti. Kad se ona sruila, zbog uvrenja zidina, kula uz nju prozvala se Margarita na njezinu uspomenu. Tako se zove i danas. Sve to uz Dukljaninovu tvrdnju o Crvenoj Hrvatskoj kao dubrovakom zaleu i stajalitu dubrovakih povjesniara o Dubrovniku kao trajnom i neprekinutom teritorijalnom dijelu Dalmacije, stvaralo je uz ostale faktore, kao npr. jedinstvo s hrvatskim zemljama unutar dravne zajednice stvorene zadarskim mirom 1358, koja je za Dubrovnik trajala do 1526. odreene poglede i narodnosna uvjerenja.31 Nemamo prvorazrednih dokumenata ni o kakvu sigurno povijesnom vladaru Stjepanu i njegovoj eni Mari, Margariti, niti o kralju Silvestaru i njihovim darovanjima Astareje i Elafita Dubrovanima. Nemamo niti prvorazrednih vrela o Crvenoj Hrvatskoj (crvena boja moe biti oznaka strane svijeta, juga, kao to je bijela sjever). Unato tome te su tvrdnje stoljeima pothranjivale dubrovaku svijest da su dio to su uistinu uvijek bili dalmatinskog teritorija, kojem su kasnije dodali i atribut hrvatski, te se takvim izjanjavaju. U dubrovakoj historiografiji o onom najstarijem razdoblju, koje donekle moemo povezati sa etnogenezom nazone su bile tendencije o romanskom podrijetlu, koje se u XK. stoljeu preobrazilo, da ne kaem degeneriralo, u autonomatvo, zatim opeslavenskom kao sastavnom, konstitucionalnom dijelu dubrovakih poetaka i napokon hrvatskom kao konanom rezultatu.

26 27 28

29
30

31

J. Lui, Povijest Dubrovnika, 33-34.

Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE

87

Walter Pohl

OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE: AVARI I SLAVENI

.Etnogeneza Hrvata vjerojatno je jedno od najproblematinijih pitanja rane povijesti srednje i jugoistone Europe o kojem se ujedno najvie i raspravljalo. Ona se tako jo i danas, s donekle prava, datira oko 600. ili 800, pripisuje Slavenima, Irantima ili Avarima, svodi na velike seobe ili regionalni razvoj te objanjava utjecajem avarske ili franake veselile.1 Neke od tih otroumno razmatranih nedoumica oito su uvjetovane pogrenim formuliranjem pitanja u kojima se alternative preotro postavljaju. Novija istraivanja etnogeneze u ranom srednjem vijeku tvrdila su da se pritom radi o dugoronim procesima koji se rijetko mogu tono vremenski odrediti i esto se odvijaju u vie navrata. Cesto su to malene mobilne skupine s jakom tradicijom, koje daju peat procesu prerastanja u pleme mnogobrojnijeg sjedilakog stanovnitva; doseljavanje i regionalni razvoj pritom se meusobno upotpunjuju. Podrijetlo dotinih skupina zbog toga moe biti vrlo raznoliko, svaki narod iznova stvara svoje podrijetlo, svoj origo, kako bi obrazloio osjeaj pripadnosti svih lanova. Tragovi takva origo gentis nalaze se u uvenu izvjeu o Hrvatima Konstantina Porfirogeneta. Takva saga o podrijetlu posjeduje vlastitu istinu, a pokuamo li
l O raspravi vidi Max Vasmer, Untersuchungen ber die ltesten Wohnsitze der Slawen: Die Immer in Sdrussland, Leipzig 1923; S. Saka, Iranische Herkunft des kroatischen Volksnamens, Orientalia Christiane Periodica 15, 1949, 313 ff.; Ludmil Hauptmann, Die Frhzeit der West und Sdslawen, Historia Mundi, 5, Bern 1956, 265 f.; Prands Dvornik, The Making of Central and Eastern Europe, London 1949, 268 ff.; Konstantin Jireek, Geschichte der Serben, l, Gotha 1911, 108; Josip Mal, Probleme aus der Frhzeit der Slowenen, Ljubljana 1939, 57 f.; Bogo Graferauer, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik, 5, 1952, 1-56; Lujo Margeti, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Historijskog zavoda JAZU, 8, 1977, 5 ff.; Nada Klai, O problemima stare domovine, dolaska i pokrtenja dalmatinskih Hrvata, Zgodovinski asopis, 38, 1984, 253 ff.; Hans Ditten, Bemerkungen zu den ersten Anstzen der Staatsbildung bei Kroaten und Serben in 7. Jhdt. Beitrge zur byzantinischen Geschichte im 9. -11. Jahrhundert, Prag 1978, 441 ff.; Otto Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?, sterreichische Namenforschung, 6, 1978, 144 ff.; Walter Pohl, Das Awarenreich und die kroatischen' Ethnogenesen, Die Boyern und ihre Nachbarn, l, Symposion Zwettl 1982, ur. Herwig Wolfram /Andreas Schwarcz^enkschriften der sterr. Akad. d. Wiss. 179, 1985, 294 ff.; eine Zusammenfassung mit Stellungnahmen zu einzelnen Fragen und weiterer Lit. bei Walter Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa, 567-822, n. Chr., Mnchen 1988, 261 ff.

elemente takve tradicije procijeniti istinitima ili pogrenima prema kriterijima suvremene znanosti, redovito emo pogrijeiti.2 To, meutim, ne znai da se o hrvatskoj etnogenezi, o kojoj u suvremenim izvorima gotovo da i nema podataka, ne mogu postaviti nikakve tvrdnje. Njezini se temelji i pretpostavke, dapae, mogu utvrditi s prilinom vjerodostojnou. Skoro etvrt tisuljea su se izmeu srednjeg Dunava i Jadrana sueljavali avarski kaganat i niz slavenskih skupina. Tome se pridruio - postupno sve slabiji bizantski kao i sve vei zapadni utjecaj. Sukobi slavenskog stanovnitva s avarskom silom inili su ishodite za postupni nastanak pojedinih podruja pod slavenskom vlau na rubu avarskog carstva. Odnos Avara i Slavena jedna je od klasinih nedoumica u istraivanju povijesti ranog srednjeg vijeka. Novija istraivanja su i u tom pitanju nadvladala preotre formulacije i razradila nove kriterije razlikovanja.3 To nije bio odnos izgraenih naroda, koji se mogu narodnopravno odrediti. Oko 600. Slaveni oito nisu bili smatrani subjektima meunarodnog prava. To se, primjerice, pokazuje u sukobima izmeu Bizanta, Avara i Slavena na donjem Dunavu prije 600. Dok Bizant i Avari razmjenjuju poslanstva, sklapaju (i kre) ugovore, slavenske skupine ostaju iskljuene iz visoke politike. U pregovorima izmeu cara i kagana o njima se donose odredbe; ugovor iz 598. doputa objema stranama da u borbi protiv Slavena prijeu granicu na Dunavu.4 Na drugoj strani se o avarsko slavenskim odnosima ne moe jednostavno govoriti kao o socijalnom pitanju unutar avarske drave; Slaveni su slijedili vlastite ciljeve i stvarali kaganatu tekoe ak i na vrhuncu njegove moi. Zbog toga ovdje eliO origo gentis vidi rad Herwiga Wolframa u ovom zborniku kao i dalje Walter Pohl, Verlaufsformen der Ethnogenese. Awaren und Bulgaren. Symposion Zwettl 1986, ur. Herwig Wolfram / Walter Pohl, Typen der Ethnogenese unter besonderer Bercksichtigung der Bayern. Denkschriften der sterr. Akad. d. Wiss, 201, 1990. O hrvatskoj origo gentis u Konstantina Radoslav Katii, Die Anfnge des kroatischen Staates, Die Bayern und ihre Nachbarn (kao bj. 1) Klasina stajalita primjerice Jan Peisker, Die lteren Beziehungen der Slawen zu Turkotataren und Germanen und ihre sozialgeschichtliche Bedeutung, Vierteljahresschrift fr Sozial und Wirtschaftsgeschichte, 3, 1905, 187 ff.; Ludmil Hauptmann, Politische Umwlzungen unter den Slowenen vom Ende des 6. Jahrunderts bis zur Mitte des 9. Jahrhunderts, Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, 36, 1915, 229 ff.; Mal, Probleme (kao bj. 1) 11 ff.; Bogo Grafenauer, Razmerje med Slovani in Obri do obleganja Carigrada (626) in njegove gospodarskodrubene podloge, Zgodovinski asopis, 9, 1955, 145 ff.; Novije priloge vidi Wolfgang Fritze, Zur Bedeutung der Awaren fr die slawische Ausdehnungsbewegung im frhen Wittelalter. Studien zur Vlkerwanderungszeit in stlichen Mitteleuropa, ur. Gerhard Mdenberger, Maribor 1980. 498 ff.; Hans Ditten, Zur Bedeutung der Einwanderung der Slawen. Byzanz im 7. Jahrhundert. Untersuchungen zur Herausbildung des Feudalismus, ur. F. Winkelmann et. aL, Berlin 1977, 81 ff.; Alexander Avenarius, Zur Problematik der awarishslawischen Beziehungen an der unteren Donau im 6. 7. Jahrhundert, Studio Historica Slovaca, 7, 1974, 11 ff.; Pohl, Awaren, 112 ff., kao A. 1; s lit Nekonvencionalno stajalite zauzeo je Omeljan Pritsak, The Slavs and the Avars, Settimane di Studio del Centra Italiano di Studi suU' Alta Medioevo, 30, 1982, 353 ff.; prema njemu Slaveni sve do Vili. stoljea nisu bili narod, ve savezi specijaliziranih graninih odreda. Toj se teoriji moe mnogo tota prigovoriti, no ona je ipak povod da ispitamo neprikosnovene pretpostavke; usp. Pohl, Avari (kao bilj. 1), 94. Theophylaktos Simokates, ur. de Boor/Wirth, osobito 6, 11, s. 242 ff. i 7, 15, s 273, Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 140 ff. i 154 ff.

88

ETNOGENEZA

HRVATA

Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE

89

mo najprije istraiti kako suvremeni izvori doivljavaju Avare i Slavene, kako opisuju njihove razlike i njihov suodnos. Iskustva Bizantinaca u ratovima krajem VI. stoljea prikazana su u takozvanom Mauricijevu Stralegikonu. U njemu se prema nainu ratovanja i ivljenja razlikuju tri skupine barbarskih naroda: osim Germana Skiti, tj. Avari i Turci i ostali hunski narodi s istim nainom ivota, te Slaveni, odnosno Anti i slini narodi. Avari se ovako karakteriziraju: Nevolje i patnje hrabro podnose, jer njima upravlja vladar koji ne vlada ljubavlju ve strahom, a voe sve propuste strogo kanjavaju. Samo oni i Turci razmiljaju o taktici; ee se od ostalih Skita bore u savezima. Ratuju na konju i preziru borbu pjeice; u sedlu odlino rukuju lukom i strijelom kao i kopljem, te oboje upotrebljavaju prema potrebi. Osim toga su i oni i njihovi konji dobro uklopljeni.5 Slaveni su, nasuprot tome, prema izvjeu ratnog prirunika bez vladara i meusobno se mrze, ne poznaju nikakvu taktiku i ne pokuavaju se boriti u savezu. ive na teko pristupanim mjestima u umama i movarama, dre stoku i uzgajaju proso, gostoljubivi su i ne daju se pokoriti niti podvri nikakvoj tuoj vlasti. Naoruani su malim kopljima i jednostavnim drvenim lukovima s malim, esto otrovnim strijelama. Poto kod njih ima mnogo kraljeva, koji meusobno ne surauju, nije naodmet neke od njih pridobiti... uvjeravanjem ili darovima, a ostale napasti. No, ipak, uvijek valja imati na umu da e u tom sluaju napadnutima doi u pomo susjedi. Zarobljenike ne dre poput drugih naroda neodreeno vrijeme u ropstvu, ve... im ostavljaju na volju ele li se uz otkup vratiti kui ili ostati meu njima kao slobodni prijatelji.6 Slinu razliku izmeu Slavena i Avara pretpostavljaju i ostali pouzdani suvremeni autori (Menander Protector, Theophylakt, Miracula DemetriifiYedegar, poslije Pavao akon). U ranom srednjem vijeku se u jugoistonoj Europi, dakle, mogu razlikovati dva barbarska ivotna obka: s jedne strane konjanici, koji se djelomino bave vie ili manje nomadskim stoarstvom i esto okupljaju u visokoorganizirane velike saveze; a s druge strane seljaci koji uglavnom ive u lokalnim seoskim savezima, ali radi ratovanja i pljake katkada stvaraju kratkotrajne vee zajednice. Sredinom VI. stoljea se oba ivotna modela vie gotovo i ne mogu etniki razlikovati; meu Skitima se nalaze razliiti narodi koji se nazivaju Hunima, izmeu ostalog Bugari ili Kutriguri; no i Goti, Langobardi, Heruli itd. u veoj ili manjoj mjeri odgovaraju skitskom modelu. Razlike prema slavenskom nainu ivota se gotovo vie niti ne zapaaju. Slaveni se usporeuju 7 s Hunima i pokatkada, kao i Goti, nazivaju skitskim Getima. Seljaki slojevi srednje i jugoistone Europe, uglavnom manje ratniki od slavenskih seljaka, jo su uvijek pod snanim romansko-germanskim utjecajem. Uskoro se, meutim, na osnovi obaju ivotnih modela razvijaju jasne etnike razlike. Uspjeh avarskih kagana dovodi na jednoj strani do toga da se
5 6 7 Strategikon, ur. Dennis / Gamillscheg, 11, 2 360 ff. Aluzija na skitsku despociju je, dodue, topiki obojena, ali odgovara drugim izvorima. Strategikon, 11, 4, stra. 368 ff. Prokop, BG, ur. Veh, 3, 14, str. 528; usp, Pohl, Awaren (kao bUj. 1) 367 A. 14.

veina konjanika uskoro vezuje uz avarsku tradiciju. Slabljenjem kaganata u VII. stoljeu sve vie jaa utjecaj jedne druge konjanike tradicije, koja nije vezana uz jedan jedini vladalaki centar, bugarske.8 Na drugoj strani meu ratarima izmeu Baltika i Egejskog mora prevladavaju slavenske ivotne forme; ne ba spektakularan, u naim izvorima gotovo nezabiljeen, ali tim trajniji uspjeh koji dosad mje dovo^no objanjen. Ipak se moe pretpostaviti da je slavenski nain ivota (decentralizacija, fleksibilno mjeovito poljodjelstvo, koritenje podruja za uzmak, relativno male drutvene razlike, otvorenost prema strancima, koji su mogli ostati slobodnima, relativno malena akumulacija bogatstva ma koliko to rastuilo arheologe kao i nestalni i kratkotrajni savezi) najbolje odgovarao uvjetima vremena. Dok su raslojenija germanska kraljevstva u tom prostoru propala zbog svoje ovisnosti o kasnorimskoj dravi i unutranjih napetosti, Slaveni su se ouvali iako gotovo da i nisu bili dorasli izravnom vojnom sueljavanju s barbarskim kraljevstvima. Na toj su se osnovi razvili vrlo sloeni odnosi izmeu Slavena i avarskog carstva. Avarski kaganat polagao je pravo na vrhovnu vlast nad svim slavenskim skupinama u podruju svoga djelovanja; njegova stvarna mo i utjecaj varirali su. Osim toga, funkcionalno kao i etniko razlikovanje nije ni u kojem sluaju bilo unaprijed zadano. Slaveni su uspjeno ratovali kao konjanici, Avari su se naseljavali kao seljaci; etnogenetski procesi srednjorono su ponovno obnavljali stare razlike, jer su slavenski konjanici preuzimali ugledniju avarsku (ili bugarsku) tradiciju, a avarski seljaci nisu trajno mogli ouvati svoj presti kao Avari. Upravo su ti prijelazi, obiljeeni dijalektikom obaju ivotnih oblika, pridonosili njihovoj dinamici; njihovim poravnanjem stvorene su dugorone pretpostavke za nastanak bugarske, hrvatske i srpske drave, ak kada to nije polo za rukom ni samim Avarima. Osobit interes pobuuju stoga one vijesti u kojima se gubi razlika izmeu Avara i Slavena. U drugoj polovici VI. stoljea nastaju na donjem Dunavu zaeci slavenskog vojnikog kraljevstva (Dauritas, Ardagast, Musukios itd.); slavenskom arhontu Dauritasu (oko 578) Menander stavlja isto takve hvalisave rijei u usta kao i samim Avarima.9 Avarski i bizantski napadi u idua dva desetljea bili su usmjereni upravo na ta vladarska sredita, to je zaustavilo njihov razvoj iako nisu trajno pokoreni. Oko 585. tui se Ivan Efeki na slavenske pljakae koji su se obogatili, napadaju s konja i vladaju svim borbenim tehnikama; on ih neprestano mijea s Avarima.10 Sline nedoumice vladale su oito u Grkoj; Monemvazijska kronika pripisuje osvajanje mnogih gradova od 580. nadalje Avarima, ali govori o naseljavanju Slavena, protuslovlje koje ostaje nerijeeno.11 Oko 600. se Slaveni sve ee javljaju upravo kao suparnici Avara;

8
9

O tome dalje Walter Pohl, Ergebnisse und Probleme der Awarenforschung, Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, 96, 1988, 258 f.; isti, Verlaufsformen, (kao bilj. 2). Menander, EL, Excerpta de legationibus, ur. de Boor, 209 f; Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 68 f. O ratovima Bizantinaca protiv dunavskih Slavena pie Teofilakt; opirno su obraeni u Pohl, Awaren, 128 ff. Ivan Efeki, ur. Brooks, 6, 25, str. 248 f. Paul Lemerle, La Chronique improprement dite de Monemvasie, Revue des Etudes Byzantines, 21, 1963, 9 f.; Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 99 ff.

10 11

90

ETNOGENEZA

HRVATA

Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE

91

dok prvu slavensko-avarsku opsadu Soluna (586) jo nareuje kagan, drugu 12 (oko 617/18) pokreu Slaveni, iako vodstvo preuzima kagan. Osvajanje Salone (oko 625?) Konstantin Porfirogenet pripisuje Avarima; no ponovno se tu nakon toga oito naseljavaju Slaveni. Dosad je prilino zanemarena ostala Konstantinova formulacija13 da su Salonu osvojili nenaoruani slavenski narodi koji se nazivaju i Avari. Dodue, tek se u mnogo novijim izvorima javljaju takve zamjene (Afonemvazijska kronika i Konstantin Porfirogenet), odnosno autoru su nedostajale informacije (stari Ivan Efeki pisao je u samostanu), dok bolje obavijeteni autori u potpunosti znadu razlikovati napadae (Miracula Demetrii, Menander, Teofilakt). Ipak, vjerojatno nije tek puki sluaj da se zabune javljaju upravo tamo gdje je trebalo prevladati protuslovlje izmeu avarskih napada kao uzroka slavenskog naseljavanja (Grka i Dalmacija). Na drugim ratitima razlike ostaju jasnije. Kod opsade Carigrada (626) avarski konjanici se bore na vlastitim odjeljcima gradskih zidina ili se pokazuju u punoj spremi na obali Zlatnog Roga; na drugim odjeljcima napadaju go (neuklopljeni) Slaveni u prvim redovima, a iza njih stoje oklopljeni (slavenski, sigurno i bugarski) pjeaci.-Ishod bitke odluio je ipak neuspio napad slavenskih amaca u Zlatnom Rogu.14 Slinih podataka o ulozi Slavena u avarskoj vojsci ima i iz vremena prije 626; bizantski promatrai su bez tekoa pravili razliku, a u jednom sluaju (bitka na Tisi 599) navedeni su ak i toni brojevi zarobljenika.10 Langobardi i Franci takoer su tono razlikovali Avare i Slavene. Tono se znalo da se katastrofalni poraz Bavaraca, koji su upravo pljakali u zemlji Alpskih Slavena, treba pripisati upletanju kagana.16 Dok su oko 600. zabunu u prvom redu izazivali slavenski ratnici koji su izgledali poput Avara, nakon 626. se ta tendencija mijenja. Opadanje bizantske moi i civilizacije na Balkanu smanjilo je anse barbarskih ratnika u tom prostoru. Organizacija je Sklavinije, dodue, pod vie ili manje djelotvornom bizantskom vrhovnom vlau poticala odreenu socijalnu diferencijaciju (npr. kraljevstvo), ali nije ostavljala prostora za razvoj specijaliziranog (konjanikog) ratnitva. Udarna snaga avarskog carstva je oslabila; poraslo je znaenje sjedilakog poljodjelstva, te je samo blago steeno u boljim vremenima i isticanje 17 stepske kulture i tradicije (poasni naslovi, orlovska simbolika itd. ) na dulji
12 Miracula Demetrii, ur. Lemerle, l, 13-14, S. 130 ff.; l, 1-2, S. 169 ff. 13 14 15 16 17 DAI (De administrando imperio), ur. Moravcsik/Jenkins, c. 29, S. 122. Chronicon paschaJe, ur. Dindorf, str. 719, 724 f.; Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 248 ff., s daljnjim izvorima i literaturom. Teofilakt, S, 3, str. 289. Pavao akon, Historia Langobardorum, ur. Waitz, 4, 10, str. 250. O poasnim titulama u kasnoavarsko doba vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 292 ff. O znaenju orlova na kasnoavarskim optoenim pojasima u posljednje se vrijeme mnogo raspravaljalo, primjerice Joachim Werner, Der Schatzufund von Vrap in Albanien, Denkschriften der sterr. Akad. d. Wiss., 184, 1986, koji u njima vidi neku vrst amblemske ivotinje sasanidsko istonog podrijetla, nasuprot tome Falko Daim, Das sptawarische Greifenmotiv und die byzantinische Antike. Typen der Ethnogenese, 2, Symposion Zwet, 1986, ur. Herwig Friesinger, Falko Daim, Denkschriften der sterr. Akad. d. Wiss., 202, 1989, u tisku, s pravom istie bizantski korijen motiva. No, otkrie bizantske obrtnike tradicije ne bi nuno moralo znaiti da orao i u stepskoj tradiciji nije imao veliko znaenje, emu u prilog govore neki nalazi (usp. Pohl, Awaren 38 i 285 ff.)

rok sprijeilo propast ili potpuno slaviziranje kaganata. Na rubovima avarskog carstva tada su se stvorili novi regionalni savezi; oni su nosili slavenski peat, ali su preuzeli i neke avarske tradicije. No, ni taj razvoj nije ni u kojem sluaju tekao ravnomjerno. Vladarska sredita koja su nastala jo u VII. stoljeu nisu se mogla razviti u punoj mjeri izmeu jo uvijek nadmonog avarskog carstva te Franaka (odnosno Bavaraca) i Langobarda. Samo je oko 630, dodue, privremeno uspostavio neovisnost u odnosu na obje strane, ali mu se drava raspala nakon njegove smrti. Karantanci su oko 740. pred opasnou od Avara prihvatili vrhovnu vlast Bavaraca. I polietniki Kuverovi Sermezijci, koji su oko 680. pobijedili kagana, povukli su se iz susjedstva avarskog carstva i preli na bizantsko tio, dok su na donjem Dunavu Asparuhovi Bugari organizirah' tamonje Slavene. Na toj pozadini mora se razmatrati i etnogeneza Hrvata i Srba o kojoj suvremeni izvori ne daju nikakve podatke. Vjerojatno su se i Slaveni na sjeverozapadnom Balkanu oko 626. oslobodili avarske vlasti. U vrijeme cara Heraklija stavlja se osnivanje hrvatske drave u Dalmaciji i u ouvanu izvjeu Konstantina Porfirogeneta. No pritom upada u oi znakovita praznina: hrvatsko ime suvremenici upotrebljavaju tek od druge polovici K. stoljea. Najprije se govori openito o gentes ili Slavenima. Opat Martin je po nalogu pape Ivana IV. 641. putovao po Dalmaciji i Istri da od gentes otkupi zarobljenike i osigura relikvije.19 Papa Agaton se 680. tui da mnogi biskupi moraju slubovati in medio gentium, *am Langobardorum, quamque Sclavorum20. U Furlaniji se u drugoj polovici VQ. stoljea moraju braniti od slavenskih upada21, a u Beneventskom dukatu se ve etrdesetih godina iskrcavaju Slaveni koji su doli preko Jadrana; Raduald odrastao u Fur22 laniji moe s njima govoriti propria lingua . U prvoj polovici VE. stoljea dolo je, unato kronolokim nepreciznostima, do razaranja Salone i drugih dalmatinskih gradova.23 U to vrijeme se na Jadranu nedvojbeno nalaze Slaveni, no ne nazivaju se Hrvatima. Radilo se o manjim skupinama koje su bile pod 24 vlau upana, o emu je izvjetavao jo Konstantin Porfirogenet ; jedinstvena hrvatska drava jo nije postojala, a posebna imena (poput onog, malo sjevernije, Karantanaca) suvremenici nisu poznavali. Karolinko prodiranje je u tom prostoru nailo na slavenske gentes, koje su Franci djelomino jo nazivali prema kasnoantikim upravnim jedinicama: Borna se nazivao dux Dalmatiae atque Liburniae, ali i dux Guduscanorum,
18 19 20 21 22 23 Opirno tome vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 256 ff. i 268 ff. Liberpontificalis, ur. Duchesne, l, 350 i ur. Guglielmo-Pandolfo, Studio Gratiana, 22, 1978, S. 194. PL 87, 1224 f. Usp. Radoslav Katii, Die Literatur des frhen kroatischen Mittelalters in ihren slawischen und europischen Zusammenhngen, Wr. slawist. Jahrbuch, 28, 1982, 32. Pavao akon, Historia Langobardorum, 5, 23, str. 195. Pavao akon, Historia Langobardorum, 4, 44, str. 170. Usp. Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 243 ff; neto drukije tumaenje daje Ivo Goldstein u svom prilogu u ovom zborniku. DAI, 29, str. 67.

24

92
25

ETNOGENEZA

HRVATA

Walter PM: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE

93

no ne i dux Croatorum. Tek se od sredine DC. stojea u izvorima poinje 26 javljati vladarska oznaka dux Croatorum. Otprilike u isto vrijeme se po prvi puta u izvorima javljaju i Hrvati sjeverno od Karpata, i to u anglosaskim, arapskim i ruskim izvorima. U Korukoj se u drugoj polovici X. stoljea navodi Hrvatski okrug, a u ekoj se u XI. stoljeu spominju Hrvati, dok u svim tim podrujima i imena mjesta upuuju na nazonost Hrvata.27 Posljednja dva navoda moda upuuju na naknadne seobe (npr. bijeg pred Maarima). Ipak, upada u oi da se hrvatsko ime javlja upravo u onim podrujima koja su se do 626. nalazila pod avarskom vlau, protiv nje se u prvoj polovici VII. stoljea pobunila te u kojima se otada u opasnom avarskom susjedstvu odvijala regionalna slavenska etnogeneza. Upravo su se u vezi s ustancima protiv kaganata u VII. stoljeu sauvala brojna osobna imena (ili titule) koja snano podsjeaju na hrvatska. Tako se npr. bugarski kan, koji se prema izvjeu patrijarha Nikefora oko 635. pobunio protiv Avara i tako osnovao dravu u megale Bulgaria zvao Kuvrat.28 Kuver se zvao i namjesnik koji je s potomcima rimskih zarobljenika u Panoniji dignuo ustanak i odselio se u Makedoniju.29 Pritom bi se moglo pomisliti i na onog Hrvata koji se prema Konstantinovu izvjeu nalazio meu pet osnivaa hrvatske drave.30 Paralele, meutim, nisu ograniene samo na imena. Ako usporedimo izvjee o Kuveru u Miracula Demetrii, bugarsku plemensku sagu prema Nikeforu i
25 Annales regni Francorum, ur. R. Rau, 821 i 818. Opirno o tome Katii, Anfnge (kao bilj. 2), 301 ff., koji detaljno razrauje Dukatove postavke u Patria i Gens da su Guduscani stanovnici one Goutsiske koja je prema DAJ, 30, 94, str. 144 bila pod neposrednom vlau hrvatskog bana, tj. dananje Gacke. Katii smatra da se Guduscani navode u Borninu naslovu samo stoga jer su nosili glavni teret borbe protiv susjednog Ljudevita, dok je Bornina kneevina zapravo ve bila hrvatska (isto, 306 f.). I, doista, Bornina vlast nije se ograniavala samo na Guduscane te kada su ga napustili u borbi, uspio ih je pomou svojih pretorijanaca, svojih neposrednih vazala (ArF, 819, 118-20, usp. Wolfram, Liudewit, 293) urazumiti. Da je intitulacija kneeva u potpunosti ovisila o dnevnopolitikim potrebama pokazao je Herwig Wolfram, Institulatio, l, MIG, Erg. Bd. 21, 1967, osobito 9 ff. No Borna se vjerojatno ne bi caru Ludoviku predstavljao tek kao puki dux Guduscanorum da je doista kao dux Chroatorum vladao mnogo veom gentilnom jedinicom. Da je sve do razvijenog srednjeg vijeka na sjeverozapadnom Balkanu vladala plemenska raznolikost, istie Neven Budak, Die sdslawischen Ethnogenesen an der stlichen Adriakste im Frhen Mitelalter, Typen der Eth.nogenese, l (kao bj. 2), 129-136. Prvi puta u Trpimirovoj ispravi iz 852, koja je, dodue, sauvana samo u mlaim prijepisima; prvo sigurno spominjanje je Branimirov natpis iz osamdesetih godina IX. st. Usp. Katii, Anfnge, 307 kao i prilog Luje Margetia u ovom zborniku.

Teofanu kao i sagu o podrijetlu Hrvata (i Srba) u Konstantina Porfirogeneta31, dobivamo slijedee karakteristine elemente, premda razliitim poretkom: dioba vee plemenske zajednice i odlazak jedne skupine iz stare domovine, prelazak Dunava, borbe s Avarima i svrgavanje njihove vlasti, pokoravanje lokalnih (slavenskih) skupina, - Hrvatska i bugarska saga o podrijetlu sadri osim toga i motiv petorice brae; jedan od brae se pritom nalazi u sreditu: u bugarskoj sagi je to najstariji Kuvratov sin, Bajan (Bat) ije pak ime ponovno slii kasnijem hrvatskom kneevskom naslovu. U Hrvata je to pak posljednji imenovani (najmlai?) brat koji nosi ime svoga roda. U tom se oito ogleda kozmoloka podjela prostora koja je bila uobiajena u mnogih stepskih naroda.32 Dvije sestre iz sage vjerojatno su omoguile skupinama s razliitim tradicijama da se smatraju Hrvatima po majinskoj liniji; a i na brojku sedam esto nailazimo u stepskih naroda.33 Shvatimo li Konstantinovo izvjee kao fragment sage o podrijetlu Hrvata, izbjei emo kobnoj alternativi povjesniara da navode procjenjuje kao istinite ili lane. Istinitost plemenskih saga se bezuvjetno ne sastoji u istinitom prikazu nekadanjih dogaaja.34 U tradiciji dalmatinskih Hrvata ouvao se osjeaj meusobne pripadnosti: u X. stoljeu Bizantinci su ga, a moda i sami Hrvati, mogli tumaiti kao podrijetlo od Bijelih Hrvata s onu stranu Karpata. To jo ne znai da su u VI. stoljeu ti Bijeli Hrvati doista postojali kao izvorna zajednica. Nema nikakvih podataka prema kojima bi njihova etnogeneza poela znatno prije etnogeneze balkanskih Hrvata. Ako u hrvatskoj sagi o podrijetlu nedostaje zajedniki predak (kao Kuvrat u Bugara), ne treba ga naknadno izmiljati. Mnogo vanije je da Hrvati svoju etnogenezu veu s pobjedom nad Avarima i podvrgavanjem zemlje juno od Dunava dakle na rimskom tiu! Da se taj dogaaj zbio za cara Heraklija, podatak bi mogao potjecati iz nak31 32 Miracula Demetrii, 2, 5; Nikefor, 33, 24 - 34, 7; Teofan Ispovjednik, ur. de Boor, 6171, S. 357; DAI, 30, 61 - 69, S. 142; 32, S. 152. usp. Pohl, Kroat. Ethnogenesen (kao bilj. 1), 294 f. Opirno o tome Pohl, Kroat. Ethnogenesen (kao bilj. 1), 295 f. Zanimljivo je da i Pop DukIjanin u svom Ljetopisu (. st) Hrvatsku dyeli prema idealnoj etvornoj shemi s Dalmom u sreditu, usp. Ludwig Steindorff, Die Synode auf der Planities Dalmae, Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, 93, 1985, 306 i 320 (Karte). To je vjerojatno povezano s kranskom kosmologijom, ali bi isto tako mogla biti uspomena na stare stepske tradicije. Stepskoj tradiciji odgovara i motiv prijelaza rijeke, usp. dalje Jean-Paul Roux, La religion des peuples des steppes. Settimane di Studio del Centra Italiano di Studi sull'Alto Medioevo, 35 (u tisku); kao primordijalni in opisuje prijelaz rijeke Herwig Wolfram, Donau, RGA, 2. iz. 6, 1985, 27. Heptaliti imaju brojke sedam ak i u imenu; turski kagan koji je prema Teofilaktu poslao delegaciju u Bizant, nazivao se vladarom sedam rodova i gospodarom sedam zona zemlje (Teofilakt, 7, 7, str. 257). I Maari su prema DAI, 38, str. 170, brojali sedam plemena. Usp. Reinhard Wenskus, Stammesbildung und Verfassung. Das Werden der frhmittelalterlichen Gentes, Kln-Graz, 2. izd. 1977, 46 ff.; Herwig Wolfram, Die Goten, 3. izd. 1989, u tisku. Ostatkom hrvatske origo gentis smatrao je Konstantinov izvjetaj i Katii, Anfnge (kao bilj. 2), 308.

26 27

Pohl, Awaren, 264 (kao bilj. 1; s naznakom izvora). Problem Hrvata u Korukoj se u ovom prilogu ne moe podrobnije razmatrati, iako mu se u posljednje vrijeme cesto pridaje (pre)veliko znaenje; Kronsteiner, Alpenslawen (kao bilj. 1) poistovjetio ih je s Kontantinovim Bijelim Hrvatima, a Nada Klai je naposlijetku u Korukoj traila izvorite hrvatske seobe oko 800. Nasuprot tome moramo istaknuti da se alpski Slaveni nikada nisu nazivali Hrvatima, ve Karantancima, da su od 742. bili pod Bavarskom, a zatim franakom vlau te da se od tog vremena svi vaniji dogaaji biljee u bavarsko-franakim izvorima, primjerice Conversio Bagoariorum et Carantanonan; da se Hrvatski okrug u Korukoj spominje tek u X. stoljeu, pa se zbog toga to podruje ba ne ini pogodnim za izvorite hrvatske seobe. 28 Nikefor, ur. de Boor, 24, 9-12; vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 270 ff. 29 Miracula Demetrii, 2, 5; vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 278 ff. 30 DAI, 30, 65, S. 142.

33 34

94

ETNOGENEZA

HRVATA

Walter Fohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE

95

nadna tumaenja, no taj se podatak izvrsno uklapa u nae znanje o dogaajima u VII. stoljeu. Kako je tekla takva pobuna, moe se tonije razabrati iz suvremenih izvora. Izvjetaj o Kuveru, ali i pria o Samu, pokazuje da se protiv kagana nisu pobunili izgraeni narodi. Nosilac ustanka bio je od samih Avara postavljeni sloj ratnika, koji su zapovijedali regionalnim poh'etnikim savezima. Zbog toga bi bilo opravdano u hrvatskom imenu iz . stoljea ne gledati etnonim, ve socijalnu oznaku. Moda se radilo o poasnoj tituli ili znaku asti, ili je pak to bila oznaka za one skupine ratnika koje su upravljale pokorenim stanovnitvom na rubovima carstva. Njih se moe zamisliti kao vazale, poput onih pretorijanaca koji su Borni omoguili obnavaljanje vlasti kada su se protiv njega pobunili njegovi Guduscani.35 Tek nakon propasti avarske drave ime je tijekom vremena izgubilo svoje socijalno ih' funkcionalno znaenje, poelo sluiti kao oznaka lokalnih skupina (ratnika) te konano dalo ime etnogenetskim procesima kojih su nosioci oni bili. Takvo zbivanje u stepskih naroda nipoto nije bilo neuobiajeno. Na taj bi se nain mogle objasniti i stepske tradicije koje su se u Hrvata vrlo dugo ouvale. Na te tradicye upuuje primjerice da su jo u doba Konstantina neki Hrvati vodili podrijetlo od Avara i zbog toga se smatrali Avarima.36 Istona podrijetla je vjerojatno naslov hrvatskog vladara, ban, koji se najee povezuje s imenom (ili naslovom) Bajan.37 Slino vrijedi i za naslov upana, koji se dodue nije proirio samo u Hrvata.38 Tome se pridruuju i tradicija kozmolokih oznaka boje, pojava neslavenskih imena i daljnji azijski utjecaj.39 Sve te tragove, dodue, ne bi trebalo krivo protumaiti u etnikom smislu. O nekadanjoj etnikoj pripadnosti onih hrvatskih skupina kojih je ime prelo na slavenske gentes (ili se meu njima sauvalo), ne mogu se postaviti nikakve tvrdnje. Moda se radilo i o Slavenima koji su na vrhuncu kaganata stekli visoke inove u avarskoj vojsci, pa tamo preuzeli i neke avarske tradicije. O razvoju i samooznaavanju buduih Hrvata do 800. godine malo se toga moe red. Kao stoje hrvatski mit o podrijetlu zabiljeio konstitutivne elemente etnogeneze, sauvao je mit bizantske kancelarije podatke koji su se inili bitnim s motrita imperije: molba caru za zemlju, dozvola naseljavanja, savez protiv Avara i kristijanizacija. To se stajalite gotovo formulaino izraava u 31. poglavalju40; slino kao plemenska saga, iako ne tako dalekoseno, interpretatio
35 Annales regni Francorum, ur. Rau, a. 821; a. 818. Opirnije o pretorijancima prilog Radoslava Katieia u ovom zborniku. DAI, 30, 70 f., s. 142. To ne mora bezuvjetno upuivati na stvarni etniki kontinuitet Nigdje drugdje nije potvreno da su se avarske etnike skupine tako dugo odrale pod tuom vlau. 37 Max Vasmer, Russisches etymologisches Wrterbuch, l, 203; Dvornik, Making (kao bilj. 1), 273; Kronteiner, Alpenslawen (kao bj. 1), 145; Bitten, Bemerkungen, (kao bilj. 1), 449 f. O Bajanu Fohl, Awwen (kao bilj. 1), 176. 38 Fohl, Awaren (kao bilj. 1), 305. 36 Herbert Ludat, Farbenbezeichnungen in Vlkemamen, Saeculiun, 4, 1953, 151 f.; Steindorff, Synode (kao bilj. 32), 298 f.; Ludmil Hauptmann, Kroaten, Goten und Sarmaten. Germana Slanica, 3, 1935, 95-127 i 315-53; Kronsteiner, Alpenslawen (kao bilj. 1), 14; Ditten, Bemerkungen (kao bilj. 1), 454. 40 DAI, 31, S. 146-48. 39

romana zgunjava dugotrajni i ambivalentni povijesni proces da bi povijesno opravdao odreeno pravno stanje. Iz tog se prikaza teko moe zakljuiti da je ve Heraklije uspostavio potpunu crkvenu hijerarhiju u Hrvata; slavenski krani podvrgnuti su jedino biskupima dalmatinskih gradova, hrvatske biskupije osnovane su tek u K. stoljeu.41 No u potpunosti je opravdan zaljuak da od VII. stoljea slavenski naseljenici u staroj Dalmaciji odnose s Bizantom ureuju ugovorima42. U Carigradu su se veoma brinuli i u VII. i VUL stoljeu da promijenjene odnose u balkanskim provincijama normaliziraju barem pravno.43 Kako je taj proces zgusnut u prikazu Konstantina Porfirogeneta, tipino je za njegovo teoloko-dravnopolitiko tumaenje naseljavanje Hrvata, Srba i ostalih na tlu carstva. De administrando imperio tako nije tek kronika nastala iz puke ljubavi prema uenosti, ve u prvom redu ima praktino-politiku dimenziju. Jezgru izvjetaja ini injenica da je Heraklije legaliziranjem naseljavanja Hrvata - i Srba - na tlu carstva stvorio novo pravno stanje. Nasuprot tome su izlaganja o podruju podrijetla kao i zaista fantastine etimologije etnonima sekundarni. Upravo stereotipno isticanje podrijetla balkanskih Slavena (Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana i Pagana) iz nepokrtenih podruja na sjeveru prije upuuju na to da ono potjee iz naknadnih pokuaja tumaenja. Uvjerenje da svaki doseljeni narod ima dvije domovine bilo je u skladu s bizantskom slikom svijeta. Jedna se nalazila s onu stranu granica carstva gdje su poganski narodi ivjeli (megale Skythia, Bulgaria, Moravia itd.), a druga na tlu carstva u kojoj su inili dio kranske ekumene (Gothia minor, Sklavinia itd.).44 Osim toga, stjee se dojam da se veoma brino i shematski razlikuju avarski pljakai od novih, punopravnih stanovnika.45 Moda je upravo u tome razlog to se domovina Hrvata i Srba pomie u tako veliku daljinu; rimska tradicija je time mogla izbjei dojam da je naseljavanje pljakaa naknadno legalizirano. ini se kao da se hrvatska etnogeneza odvijala u najmanje dva navrata. Oko 600. dolo je do naseljavanja slavenskih skupina u dalmatinskom zaleu. Ti su Slaveni priznavali avarsku vrhovnu vlast, a nakon 626. su se odvojili od kaganata, osnaeni avarskim i/ili slavenskim lanovima poraene avarske vojske. Vea organizacija im privremeno nije pola za rukom; u staroj provinciji Dalmaciji ivjele su manje slavenske skupine pod upanom46, koji su uglavnom svoje odnose s Bizantom i obalnim gradovima uredili ugovorima. Oni su openito smatrani Slavenima, plemenska imena, poput onog Karantanaca, nam iz tog doba nisu poznata. Tek su propast avarske drave i porast franakog ut41 42 43 Usp. i prilog Ive Goldsteina u ovom zborniku. To pretpostavlja Katii, Anfnge, 309 f. Usp. Evangelos Chrysos, Zur Grndung des ersten bulgarischen Staates. Cyrilomethodiana, 2 1972/73, 7 ff. 44 Evangelos Chrysos, Die Nordgrenze des byzantinische Reiches im 6. Jahrhundert, Sdosteuropa-Jahrbuch, 17, 1987, 29 ff. 45 DAI, 30, s. 142; 31, s. 148; 32, s. 152; 33, s. 160; 35, s. 164; 36, s. 164. Avari su svaki put opustoili i raselili zemlju te Heraklije radi zatite od njih dovodi u zemlju doseljenike. Slinu razliku biljee i kasniji izvori o slaviziranju Grke. 46 O hrvatskim upanijama usp. prilog Franje Smiljania u ovom zborniku; njegova teza o kontinuitetu izmeu kasnoantikih upravnih jedinica i ranosrednjovjekovnih upanija upuuje na to da je ta struktura bila starija od hrvatskog dukata.

jecaja stvorili oko 800. novu situacyu. Franci su podravah" slavenske duces juno od Karavanki, koji su poeli stvarati vee politike jedinice. Moda su se tim novim dukatima pridruili iseljenici iz kaganata; u svakom sluaju su se avarske tradicye iskoristile za izgradnju nove vlasti. Situacija je najprije bila prilino nepregledna, kako politiki tako i terminoloki, to se moe vidjeti i na primjeru Borne. Njegov dukat nosi, kako plemenske (Guduscani), tako i antike teritorijalne oznake (Dalmatia, Liburnia); stvaran oslonac vlasti bili su ipak njegovi vlastiti vazali, praetoriani. Sve to upuuje na jo nesiguran karakter njegove vlasti. Nigdje se ne naziva dux Croatorum, a tek se prema kasnijoj tradiciji naziva prvim poznatim hrvatskim knezom (Porin ili Porga). Sredinom K. stoljea poinje prevladavati hrvatsko ime kao vladarska te konano etnika oznaka; moda je to bilo ime Borninih praetorijanaca - organiziranih prema avarskom uzoru? koje je postupno prelo na vladara kojeg su podupirali. Mnogo kontinuiranija bila je povijest naseljavanja toga prostora; glavnina slavenskog stanovnitva tu se ustoliila u desetljeima oko 600, kao doseljenici (nakon 626. i oko 800) dolaze manje, prije svega ratnike skupine u obzir, koje su, dodue, imale presudan utjecaj na etnogenezu i izgradnju vlasti, a time i na tradiciju i imenovanje. U izvjeu Konstantina Porfirogeneta se taj desetljeima dugi proces teleskopira i, u skladu s toposom origo gentis^, svodi na priu o doseljenju. Taj topos je historiografiju naveo da sve do dananjih dana pokuava hrvatsku etnogenezu objasniti, upravo svesti na jedan jedini dogaaj. Zasluga simpozija odranog u Zagrebu u sijenju 1989. lei upravo u tome to je raspravu o tom pitanju proirio izvan tih granica.

Ante Milosevic

KOMANSKI ELEMENTI I PITANJE KASNOANTIKOG KONTINUITETA U MATERIJALNOJ KULTURI RANOSREDNJOVJEKOVNE DALMACIJE

Li poetku jedinstveno podruje istonojadranske obale u pogledu materijalne kulture, izmicanjem antike sve vie ukazuje na ue regionalne osobitosti pojedinih njezinih dijelova. Te razlike uvjetuje ponajprije uestalost i intenzitet etnikih dodira cjelokupnog kasnoantikog stanovnitva, koje batini antiku materijalnu kulturu, s doljacima razliite etnike pripadnosti koje dovode velike seobe naroda. Nastale razlike s vremenom postaju toliko oigledne da tijekom VII. i dijelom VIII. stoljea na istonojadranskoj obali imamo jasno razluene tri regije: sjevernojadransku s najveom koncentracijom karakteristinih nalazita na podruju Istarskog poluotoka, srednjojadransku koja obuhvaa podruje dananje sjeverne i srednje Dalmacije, te junojadransku s evidentnom koncentracijom najvanijih lokaliteta na podruju dananje sjeverne Albanije. Svaka od ovih regija ima svoje nedvojbene specifinosti, pri emu je na izrazitiji kasnoantiki kontinuitet u materijalnoj kulturi dosada ukazivano samo u dva navedena rubna podruja.1 Srednjojadransko je podruje u tim istraivanjima dosada tretirano kao teritorij s minimumom pokazatelja takva kontinuiteta,2 pri emu je gotovo sva ranosrednjovjekovna materijalna kultura
1 Za sjevernojadransko, posebno istarsko podruje, upozoravam na brojne radove B. MaruSia, meu kojima posebno: B. Marui, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula I960; ISTI, Nekropole Vili Vmstoljea u Istri, Arheoloki vestnik (dalje: AV), 18, Ljubljana 1967, 333- 341; ISTI, Novi nalazi kasnoantikih kosturnih grobova u junoj Istri i na otoku Cresu, Histria archaeologica (dalje: HA), 4, l, Pula 1973, 61-72, a za junojadransko podruje posebno V. Popovi, Byzantins, Slaves et autochtones dans les provinces de Prevalitane et Nouvelle Epire, Villes et peuplement dans l 'Illyricum protobyzantin, Rim 1984, 181-243 i tamo navedenu literaturu. Problemom kasnoantikog kontinuiteta u materijalnoj kulturi ranosrednjovjekovne Dalmacije u nas se gotovo iskljuivo bavio Z. Vinski, a od vie radova u kojima usputno obraduje i taj problem navodim: Z. Vinski, Kasnoantika batina u grobovima ranoga srednjeg vijeka kao injenica i kao problem. Materijali SADJ, l, Beograd 1963, 101-115; ISTI, Autochtone Kulturelemente zur Zeit der Slawischen Landnahme des Balkanraums, Simpozij iPredslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slavena, Pos. izd. ANUBIH, knj. 12, Sarajevo 1969, 171-199; ISTI, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu (dalje: VAMZ), 3, 5, Zagreb 1971, 47-73.

47

O topos Origo D. Timpe, Ethnologische Begriffsbildung in der Antike. Germanenprobleme in heutiger Sicht, Hg. Heinrich Beck, Berlin / New York 1986, 36 f.; Antika etnografija nije u prvom redu mogla prikladno objasniti seobe, pljakake ratove i vazalne pohode. Antiko miljenje se u tu svrhu sluilo prije svega modelom podrijetla i rasta te se stoga posvuda primjenjuje topos origo. O izrastanju itave tradicije fiktivnih pria o podrijetlu, protkanih istinitim predajama origines gentium (poput one gotske) vidi prilog Herwige Wolframa u ovom zborniku.

98

ETNOGENEZA

HRVATA
3

Ante Milosevic: KOMANSKI ELEMENTI

99

toga podruja atribuirana novodoseljenim Slavenima ili Hrvatima. Vrlo je rijetko, meutim, upozoravano na to da takve iskljuive etnike atribucije navedenim nalazima u Dalmaciji nisu primjenljive svakom takvom nalazu, te da bi kasnoantiki kontinuitet u dalmatinskoj materijalnoj kulturi ranoga srednjeg vijeka (posebno u keramikoj proizvodnji) trebao biti znatnije zastupljen.4 Ovdje u takva razmiljanja nastojati potkrijepiti novim pokazateljima, oslanjajui se ponajvie na injenice, dakle, na evidentirane ostatke materijalne kulture. U smislu kasnoantikog kontinuiteta materijalne kulture na istonojadranskoj obali nedvojbeno prvenstvo pripada junojadranskoj regiji i pripadajuim joj nalazima koji su naspram drugih podruja toliko osobeni, da neosporno tvore zasebnu skupinu (posebno u VII. i VIII. stoljea) specifinoga kulturnog identiteta. U arheolokoj literaturi ta skupina je danas poznata pod nazivom komanska kultura, prema eponimnom selu Komani u sjevernoj Albaniji. Na dosadanje sporadine nalaze toga kulturnog obiljeja u naim krajevima, konkretno u Dalmaciji, ve je bilo kraih osvrta, pri emu su ovi nalazi tretirani iskljuivo kao rijetki komanski importi,5 a nikako, vjerojatno samo u poetku, kao dio jedinstvenog kulturnog kompleksa. U novije vrijeme u Dalmaciji je pronaeno nekoliko novih nalaza toga kulturnog obiljeja, a ve objavljenima,6 ovoga puta dodajem dva nova, vrlo vrijedna nalaza. U oba sluaja radi se o bronanim perforiranim polukrunim pojasnim privjescima,7 od kojih je jedan pronaen u kasnoantikom grobu u Drveniku kod Makarske uz jo jednu keramiku posudu,8 a drugi
3 Lj. Karaman, Izkopine drutoa Bihaa u Mravincima i starohrvatska groblja. Rad JAZU, 268, Zagreb 1940, 1-44; D. Jelovina, Starohrvatske nekropole na podruju, izmeu rijeka Zrmanje i Cetine, Split 1976; J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od VU. do IX. stoljea Zagreb 1980. Z. Brusili, Neki oblici kasnoantike keramike s podmorskih nalazita uz nau obalu, Gunjain zbornik, Zagreb 1980, 77-86; A. Milosevic?, Archaelogica lugoslavica 25/1988. Pored navedenog u Dalmaciji su oigledni i drugi oblici kasnoantikog kontinuiteta, potanko obraeni u brojnim objavljenim radovima. Upozoravam posebno na; Z. Rapani, Prilog prouavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (dalje: VAHD), 74, Split 1980, 189-213; ISTI, Predromaniko doba u Dalmaciji, Split 1987, 99-187. J. Kovaevi, Arheologija i istorija oarvarske kolonizacije junoslavenskih oblasti od IV do poetka Vn veka, Novi Sad 1960, 25; Z. Vinski, Bani srednji vijek, 59, 67; J. Beloevi, n dj., 93, 95. Z. Vinski, Kasnonatika batina, 5-55; A. Milosevic; Ranosrednjovjekovna bojna sjekira iz Vedrina kod Trilja i drugi nalazi sjekira tog vremena na podruju Hrvatske, VAMZ, 3, 20, Zagreb 1987, 107-128. Svi dosadanji nalazi privjesaka o kojima je rije ne donose uvijek jednako obrazloenje njihove prvotne namjene. Najee obrazloenje je da su to privjesci za pojas (usp. npr. V. Malenko, Sanosrednovekovna materijalna kultura vo Ohrid i Ohridska, Zbornik Ohrid i Ohridska niz istorijata-, knj. I, Skopje 1985,297, a ima i drugih miljenja, npr. da su privjesci dio konjske opreme (usp. L 'arte Albanese nei secoli, katalog izlobe odrane u Museo Nazionale Preistorico Etnografico Luigi Pigorini u Rimu 1985, 104). Nalazi iz Drvenika kod Makarske nisu rezultat planiranih arheolokih istraivanja, nego sluajnosti, s minimumom uobiajenih arheolokih pokazatelja. Radi se o sluajno otkrivenom kasnoantikom zidanom grobu u mjestu Drvenik, udaljenom oko 30 km u smjeru juga od Makarske. Grob je otkopan pred desetak godina na poloaju Mirine nedaleko od mjesne

je izdvojen iz starog fundusa Arheolokog muzeja u Splitu, naalost s nepoznata 9 nalazita

Opis nalaza
1. Bronani polukruni perforirani privjesak za pojas iz groba u Drveniku je oteen; nedostaje mu donji ravni dio s tri prstenasta kruna otvora. Plitkim urezanim prugama ukraene su bronane trake i ploice izmeu perforacija. Na gornjem lunom dijelu ploice je proirenje s okruglom rupom za vjeanje o pojas. irina privjeska je 3,7 cm, a sauvana visina 2,9 cm (T. 1:2). 2. Keramika posuda iz kasnoantikog groba u Drveniku prostoruno je modelirana od neproiene gline mijeane sa zrncima pijeska i kalcita. Tamnosive je boje i dobro peena. Ovalnoga je trbuha, bez naglaena vrata, s ravnim dnom i dvije masivne ruke. Stijenke posude su neuobiajeno debele. Visina posude je 14 cm, najvei promjer trbuha 9,5 cm, a dna 4,5 cm (si. 1:3). 3. Bronani polukruni perforirani pojasni privjesak iz Arheolokog muzeja u Splitu je takoer neznatno oteen; nedostaju mu tri prstenasta otvora na donjem ravnom dyelu ploice i uica za vjeanje na gornjem lunom dijelu ploice. Obostrano je ukraen tokastim nizovima na bronanim trakama izmeu perforacija ploice. irina privjeska je 4 cm, a sauvana visina 3,1 cm (T. 1:1). Navedeni privjesci nedvojbeno pruaju novu vrijednost u mogunostima izuavanja ranosrednjovjekovne materijalne kulture u Dalmaciji. S obzirom na koliko-toliko poznate okolnosti nalaza, privjesak iz kasnoantikog groba u Drveniku je vredniji nalaz, jer kulturno i vremenski odreuje ukupan grobni inventar s toga nalazita, a kako se istovetni takvi nalazi javljaju i u grobovima ranosrenjovjekovnih groblja u Dalmaciji, na kojima neprekinuto ukapanje traje do kraja IX. i poetka X. stoljea, od iznimnog su interesa za izuavanje kasnoantikog kontinuiteta u dalmatinskoj materijalnoj kulturi toga razdoblja. Svojim tipolokim osobinama ti privjesci pripadaju skupini nalaza karakterikole, na uoljivom arheolokom lokalitetu kojim i danas dominiraju vidljivi ostaci zidova, vjerojatno antike ili kasnoantike kulturne pripadnosti Prema rijeima mjetana, na tom poloaju se i prije prilikom obrade zemlje nailazilo na ostatke zidova i druge grobove (od tegula), ali im nije bila posveena potrebna pozornost Grob iz kojega potjeu nalazi koje ovdje donosim nije u cijelosti istraen, pa se moe pretpostaviti da sadri jo poneto priloga. S obzirom na injenicu da je tu pronaeno i drugih grobova koji nisu otvarani, moe se takoer pretpostaviti da se na tom poloaju nalazi iznimno zanimljiva kasnoantika arhitektura i pripadajue joj groblje. Sustavno arheoloko istraivanje toga poloaja donijelo bi naoj arheolokoj znanosti vjerojatno iznimno vrijedne rezultate iz upravo onoga razdoblja koje je u Dalmaciji u cjelini najslabije poznato. Posuda iz groba u Drveniku danas se nalazi kod Nikole Antunovia u Drveniku, a privjesak kod Ante Graca u Makarskoj, kojemu zahvaljujem za podatke o nalazu. Bronani perforirani pojasni privjesak iz Arheolokog muzeja u Splitu, naalost, potjee s nepoznata nalazita, ali je izvan svake dvojbe da je pronaen u Dalmaciji. Iskrenu zahvalnost za mogunost objave toga nalaza dugujem kolegi Frani Bukariolu iz tog Muzeja.

5 6 7

100

ETNOGENEZA

HRVATA

Ante Milolevi: ROMANSKI ELEMENTI

101

stinih za ve spomenutu komansku kulturu, a zbog znaenja za daljnji tekst ovog priloga i njegov konani rezultat drim ovdje opravdanim prethodno o toj kulturi donijeti nekoliko osnovnih uvodnih napomena. Temeljene su u prvome redu na nedavno objavljenim istraivanjima o genezi i razvoju te kulture 10 koja je proveo dr. Vladislav Popovi. Prema raspoloivim arheolokim pokazateljima, poetne etape razvoja komanske kulture mogue je smjestiti u vrijeme potkraj VI. stoljea, s tim da svoj razvojni vrhunac ta kultura doivljava tijekom VII. i u prvoj polovici VIII. stoljea, a nedvojbeno traje kroz cijelo VIII. do u poetak IX. stoljea.11 U poetnim fazama razvoja ima izrazite karakteristike kasnoantike, odnosno rimsko-bizantske materijalne kulture, bilo da se te karakteristike ovdje javljaju kao izravan import, bilo kao lokalne izraevine po tim uzorima. S vremenom, osobito u drugoj polovici VII. i u VIII. stoljeu, te nove izraevine dobivaju izrazite lokalne osobine, koje toj kulturi, u odnosu na druga susjedna podruja, donose nedvojbenu specifinost. Kulturni utjecaji iz drugih etnikih sredina, najprije germanske a potom avarske i slavenske, u fazama njezina razvoja su sporadini i bitno ne utjeu na njezin konani kulturni profil.12 Za u naslov postavljen problem bitno znaenje ima i rasprostranjenost nalaza materijalnih elemenata te kulture, pri emu je najvea gustoa nalazita zabiljeena na podruju dananje sjeverne Albanije. Pojedinani elementi komanske kulture zabiljeeni su, meutim, na znatno irem podruju du istone jadranske obale, pri emu najjuniji nalaz potjee s otoka Krfa a najsjeverniji iz sela Kai nedaleko od Zadra.13 Nedavno objavljen slian privjesak iz Istre14 ne pripada toj skupini nalaza, nego mu analogije va\ja traiti meu prapovijesnim nakitnim predmetima mlaeg eljeznog doba, karakteristinim za sjevernoliburnsko i histarsko podruje, kao to su primjerice potpuno analogni privjesci iz Kastva i s Grobnika.15 Veini dijelom nalazi te ranosrednjovjekovne kulturne skupine evidentirani su na ovom podruju samo na irem njegovu obalnom pojasu, dok su nalazi u dubljoj unutranjosti posve sporadini. Najdublje su ti elementi prodrli u unutranjost u jugozapadnom dg'elu dananje Makedonije, gdje su brojni takvi nalazi najgue rasporeeni u okolici Ohridskog jezera. Najistoniji dosada zabiljeen nalaz navedenih osobitosti masivne su bronane fibule sa eljeznom iglom, povijenom nogom i iroko raskovanim lukom iz okolice Prilepa.16 Gotovo svi dosadanji nalazi spomenute skupine pronaeni su u uskoj svezi s drugim ostacima kasnoantike civilizacije, pa ta injenica u dobroj mjeri odre V. Popovi, n. dj., 210-231, te njegova slina, poneto saeta rasprava Albanija u kasnoj Antici, Iliri i Albanci, Beograd 1988, 229-224.
11 ISTI, Byzantins, Slaves et autochtones, 222-224. 12 ISTI, n. dj., 216-224. 13 ISTI, n. dj., 224. 14 15 16 B. Marui, Varia archaeologica prima, HA, 11-12, 1980-1981, 54, T. 8: 2. . Batovid, Nakit u prapovijesti sjeverne Dalmacije, katalog Nakit na tlu sjeverne Dalmacije od prapovijesti do danas, Zadar 1981, 131-134, si. 13: 3, 4. J. Kovacevi, Babas, Zbornik posveten na BoSko Babik, Prilep 1986, 119-121.

uje njezine etnike nosioce, pri emu u arheolokoj znanosti, za rjeenje toga 17 pitanja, danas postoje i druga, esto vrlo oprena miljenja. Ve spomenuta njezina rasprostranjenost je takva da neposredno upuuje na injenicu da etnike nosioce komanske kulture valja traiti u stanovnitvu koje je u ono doba (konkretno u VII. stoljeu) bilo jedinstveno ili makar preteno na cijelom podruju rasprostiranja njezinih elemenata. Poznate povijesne prilike toga vremena nedvosmisleno upuuju na zakljuak da na cijelom tom podruju to moe biti samo kasnoantiku rimsko-bizantsko stanovnitvo, odnosno preivjeli romanizirani starosjedilaki etnos. U cjelini gledajui, novopronaeni polukruni pojasni privjesci iz Dalmacije jedna su od specifinosti komanske materijalne kulture,18 pa u generalnoj ocjeni za njih vrijede sve tvrdnje koje smo za tu kulturu prethodno istaknuli. U Dalmaciji, meutim, to nisu osamljeni nalazi, pa ako onima iz Drvenika kod Makarske i splitskog Arheolokog muzeja dodamo ve poznate i objavljene privjeske iz grobova u Stonu na Peljecu19 i Kaicu u zaleu Zadra20, dobivamo toliku njihovu zastupljenost da neuvjerljivom postaje tvrdnja da su to samo importi koji se mjestimino javljaju na dalmatinskom tiu.21 Da bi cjelokupna situacija s rasprostranjenou nalaza te nakitne vrsti bila slikovitija, upuujem na kartirane nalaze privjesaka (Karta 1), pri emu je odmah uoljivo da su nalazi na matinom komanskom podruju zabiljeeni na samo dva lokaliteta. Prema arheolokoj literaturi danas mi je poznato devet lokaliteta s ukupno petnaest komada te vrsti nakita, pri emu su etiri ve spomenuta primjerka pronaena na vjerojatno etiri lokaliteta u Dalmaciji, pet primjeraka na tri lokaliteta u jugozapadnoj Makedoniji, koncentrirana u blioj okolici Ohridskog jezera,22 te est primjeraka na dva lokaliteta u sjevernoj Albaniji, od ega jedan 23 u Ljeu na nekropoli pod tvravom Qafa, a pet primjeraka u grobovima nekropole Kalaja Dalmaces u selu Komani.24 Najvei broj primjeraka te nakitne skupine ima jednostavan polukruni oblik s tri perforacije na ploici, okruglom rupom za vjeanje na gornjem lunom dijelu ploice, te tri prstenasta obrua na donjem njezinu ravnom dijelu (T. 2:3-10). Neto jednostavniji oblik pokazuju dva privjeska iz grobova u Crkvi Sv. Erazma u Ohridu (T. 2:1, 2) a neto sloeniji, u prvom redu s obzirom na broj perforacija na ploici, imaju primjerci iz Radolita na Ohridskom jezeru (T. 2:12) i privjesak iz Stona (T. 2:13). Iz te skupine polukrunih privjesaka
V. Popovi, n. dj., 214-216, bijj. 98. O ovim privjescima usp.: I. Rajteri-Sivec, Oris arheolokega stanja inpovojna raziskovanja zgodnjesrednjeveke arheologije v Albaniji, AV, 25, 1974, 557; H. Spahiu, Gjetje te vjetra nga varreza mesjetare e Kalae se Dalmaces, Iliria, l, Tirana 1971, 251-253, T. 8: 4. 6-8; F. Prendi, Nje varreze e kultures arberore ne Lezhe, Iliria, 9-10, 1979-1980, 129, 138, T. 12: 1; V. Malenko, n. dj., 297 te u ovim lancima navedenu stariju literaturu. 19 J. Kovaevi, Arheologija i istorija varvarske kolonizacije, 25, si. 43. 20 J. Beloevi, n. dj., 92-93, T. 35: 10. 21 Vidi bilj. 5. 22 V. Malenko, n. dj., T. 6: 5; T. 9: 3, 4; T. 8: 4. Za ovdje kartirani podatak o nalazu takva privjeska iz sela Konjsko kod Ohridskog jezera zahvaljujemo kolegi Vladi Malenku iz Ohrida. 23 F. Prendi, n. dj., T. 12: l, T. 22: 4. 24 H. Spahiu, n. dj., T. 8: 4, 6-8: L 'arte Albanase, 104, si. 404. 17 18

102

ETNOGENEZA

HRVATA

Ante MuoSeui: KOMANSKI ELEMENTI

103

tipoloki se znatnije izdvaja jedan privjesak iz nekropole Kalaja Dalmaces (T. 2:11). Drugi tipovi pojasnih privjesaka komanske kulture bitno su drukije izvedeni.25 Takvi oblici, pak, na dalmatinskom dijelu istonojadranske obale nisu evidentirani, jednako kao to nisu evidentirani ni drugi materijalni ostaci specifini za tu ranosrednjovjekovnu kulturnu skupinu.26 Opravdanih razloga te odsutnosti moe biti vie. Pored vjerojatno nedovoljne arheoloke istraenosti, osobito lokaliteta u onim dijelovima Dalmacije u kojima ovakve nalaze s obzirom na poznate povijesne okolnosti moemo oekivati u veem broju (ui junojadranski obalni pojas i odnosni istonojadranski otoki arhipelag), uvjerljivom pretpostavkom mi se ini i mogua kronoloka razlika izmeu privjesaka i drugih specifinosti komanske materijalne kulture.27 U tom smislu dobrom odrednicom mi se ini stonski privjesak naen u grobu s bizantskom kopom iz druge etvrtine . stoljea. Privjesak iz Stona pripada skupini privjesaka razvijenijeg oblika a po nainu obrade je neto rustiniji od ostalih dalmatinskih nalaza, osobito od onoga iz splitskog Arheolokog muzeja, pa to u odreenom smislu moe takoer znaiti i nekakvu njihovu meusobnu kronoloku razliku. Pritom bi loija obrada stonskog privjeska bila uvjetovana cjelokupnim opadanjem kvalitete ivljenja kasnoantikog stanovnitva zbog neprestane opasnosti od novih barbarskih provala.28 Mogua je stoga pretpostavka da su ostali nalazi privjesaka poneto, ali ne bitno, stariji i da ih u cjelini valja smjestiti u prvu polovicu . stoljea. Uoljivo je, nadalje, da nalazi iz Dalmacije ne potjeu iz neko vanih antikih urbanih sredita, ali s obzirom na poloaj i okolnosti nalaza u nedvojbenoj su svezi s ostacima kasnoantike civilizacije. Tako npr. nalaz iz Stona treba vjerojatno promatrati nedjeljivo od vrijednih ostataka kasnoantikih sakralnih objekata i fortifikacijskih sklopova u tom kraju,29 nalaz iz Drvenika u vezi s ve spomenutom kasnoantikom arhitekturom, te s injenicom da se Drvenik u zemljopisnom smislu nalazi u najpovoljnijem odnosu prema otoku Hvaru, na kojem je nakon pada Salone utoite nalo mnogo30 brojno salonitansko stanovnitvo. .
25 26 Primjerice oblici pojasnih privjesaka prikazani u L 'arte Albanese, 103-104,106, sL 399-403. Ponajprije okrugle ploaste spone i spone s povijenom nogom i iroko raskovanim lukom. Iz razumljivih razloga ovdje postrani ostavljamo druge komanske specifinosti, npr. razliite tipove bizantskih pojasnih kopca, naunica s polumjeseastim privjeskom i drugo, koje, pored dalmatinskih, nalazimo i na drugim naim nalazitima (npr. u Istri i predalpskom prostoru). Za osnovne obuke nakitnih oblika komanskog obiljezja usp. i predloenu rekonstrukciju u: Albaniens Schtze aus dem Land der Skipetaren, Mainz 1988, 456. Ta pretpostavka, dakako, trebala bi se odnositi na ovdje navedene dalmatinske nalaze, a kojima bi trebala biti prikazana samo protokomanska, odnosno poetna faza razvoja komanske kulture na ovom podruju, kulturno i vremenski jo pod snanim bizantskim utjecajima. To, naravno, ne treba biti primjenljivo i na druge oblasti, osobito albanski dio istonojadranske obale i zapadnu Makedoniju) gdje su takvi elementi zastupljeni i nedvojbeno traju due vrijeme. Takve osobitosti pokazuju i drugi dijelovi kasnoantike materijalne kulture, osobito keramike (usp. Z. Vinski, Arheoloki spomenici velike seobe naroda u Srijemu, Situla, 2, Ljubljana 1957, 37; ISTI, Bani srednji vijek, 67; A. Milosevic, Archaeologica lugoslavica 25/1988. (u tisku)

27

Nalaz iz Kaica jedini nije vre povezan s istonojadranskim obalnim podrujem, premda i on, s obzirom na nedaleko veliko bizantsko sredite u antikom Jaderu, ima tako pretpostavljeno kulturno i etniko opravdanje. Dosadanja literatura, meutim, kaikom nalazu pretpostavlja drukiju pripadnost i datira ga u sam poetak VHI. stoljea.31 Naprijed sam nastojao pokazati da takva datacija navedenih privjesaka u Dalmaciji nije jedina mogunost, a cjelokupna prostorna stratifikacija inae brojnih ranosrednjovjekovnih nalaza iz ovog sela u Ravnim kotarima upuuje i na drukije njegovo etniko vrednovanje. To je, meutim, zaseban problem, a njegovo obrazloenje ovdje odnijelo bi mnogo prostora, pa ga stoga ostavljam za neku drugu priliku. Takav odnos dalmatinskih nalaza pojasnih privjesaka komanskog obiljeja, prema odnosnim kasnoantikim nalazitima, te njihovu prostornu stijenjenost na podruje istonojadranske obale, uvjetuje vjerojatno neprekidna avaro-slavenska opasnost, ili ak, moda, i stalna naseljenost n dubljoj unutranjosti. Takvo datiranje i etnika pripadnost polukrunih pojasnih privjesaka iz Dalmacije nedvojbeno je vana za kulturno i etniko vrednovanje cijelog grobnog nalaza iz Drvenika, pa samim tim i odnosne keramike posude (T. 1:3), a to je za ovdje naslovljen problem od bitna znaenja. Ova keramika posuda je takvih tehnoloko-tipolokih karakteristika da na prvi pogled odudara od veine dosada poznatih kasnoantikih i bizantskih posuda u Dalmaciji,32 s vrlo rijetkim ali prisutnim oblikovnim srodnostima na udaljenijim podrujima, ponajprije na matinom podruju komanske kulture.33 Grosso modo dodatno upozoravam na tipoloki i tehnoloki vrlo srodne nalaze keramikih posuda iz zidanog, nedvojbeno kasnoantikog groba antike Dokleje (T. 3:1, 2)34, te na neto brojnije, nedavno objavljene, tehnoloki bliske, ali tipoloki drukije oblike keramikih posuda iz kasnoantikih grobova kopnenog dijela sredinje Dal35 macije i jugozapadne Bosne. Ondje sam nastojao upozoriti na injenicu da navedene kasnoantike keramike posude, tehnoloko-tipoloki identine brojnim oblicima keramikih posuda koje nalazimo zastupljene u novijim dalmatinskim ranosrednjovjekovnim grobovima, nije uvijek neophodno pripisivati novodoseljenom slavenskom ili hrvatskom stanovnitvu.36 Nalaz keramike posude iz groba u Drveniku takvu pretpostavku pouzdano dodatno potvruje, jer toj kasnoantikoj posudi prve polovice . stoljea bliske analogije takoer nalazimo u ranosrednjovjekovnim grobovima u Dalmaciji. Dosadanjim nalazima posude takvih tipolokih osobina zastupljene su samo na velikom i nedvojbeno najznaajnijem dalmatinskom ranosrednjovjekovnom groblju na po31 J. Beloevi, n. dj., 93. 32 usp. Z. Brusi, n. dj., 77-S6. 33 H. Spahiu D. Kornata, Shurdhan (Sarda) Le cite albanaise medievale fortifie, Iliria, 3, 1975, 302-303, PL I: l, 2, 4, 5. Ve poodavno uoene ove slinosti (usp. Z. Vinski, n. dj., 67) dobro je dodatno obrazloio Z. Brusi, n. dj., 84-86. 34 A. Cermanovi-Kuzmanovi D. Srejovi O. Velimirovi ii, Antika Duklja, nekropole, Cetinje 1975, 133, 11. 92, 93. 35 Vidi bilj. 4, posebice referat: A. Milosevic, Porijeklo i datiranje keramikih posuda u grobovima ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji na 13. kongresu SADJ na Bledu 1988. 36 ISTI, n. dj.

28

I. Fiskovi, O ranokranskim spomenicima naronitanskog podruja. Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, izd. HAD-a, sv. 5, Split 1980, 213-254. 30 Toma Arhiakon, Kronika, Split 1977, 31-40. 29

104

ETNOGENEZA

HRVATA

loaju drijac u Ninu, pri emu valja upozoriti na pet gotovo identinih posuda iz grobova 3, 23, 72, 204 i 262 (T. 3:3-7).37 Datirane su u Vffl. stojjece, a etniki pripisane novodoseljenim Hrvatima, pri emu se kao neizravan kontinuitet istiu samo njihove tipoloke osobine kao reminiscencije na daleke antike oblike.38 Sve navedene keramike posude iz grobova na drijacu tipoloki su vrlo srodne. Imaju potpuno nenaglaen vrat, vie cilindrian negoli loptast trbuh, jednu masivnu prstenastu ruku, te, osim primjerka iz groba 204 (T. 3:3), ravno odrezano dno. Posuda iz groba 204 oblikovana je na spororotirajuem runom lonarskom kolu, to pokazuje otisak njegove osovine na dnu posude, dok su sve ostale prostoruno modelirane. Sve bitne zajednike osobine keramikih posuda iz drijakih grobova ima i posuda iz kasnoantikog groba u Drveniku. Pritom injenica da drvenika posuda umjesto jedne ima dvije masivne prstenaste ruke, ne bi, ini mi se, trebale upuivati na njihovu meusobnu bitnu kulturnu ili kronoloku razliku. Na isti nain valja promatrati i ve spomenuti otisak osovine lonarskog kola na jednoj od drijakih posuda, pri emu valja naglasiti da taj otisak nije osobina samo ranosrednjovjekovnih slavenskih ili hrvatskih posuda u Dalmaciji, kako se to navodi,39 jer takve otiske nalazimo i na grubim keramikim posudama u kasnoantikim grobovima, kako sam to nedavno ve pokazao.40 Uoljiva tipoloka ujednaenost svih tih posuda iz drijaca, te istovrsnost opreme pripadajuih im grobova,41 ukazuju na njihovu zajedniku vrlo blisku vremensku, a vjerojatno i kulturnu te etniku pripadnost. S obzirom na nalaz gotovo analogne keramike posude iz groba u Drveniku kod Makarske, opravdanom mi se ini pretpostavka, da bi i navedene posude iz drijake nekropole trebalo drukije datirati i etniki vrednovati. Vjerojatno pripadaju VII. stoljeu, a iz prije navedenoga prilino pouzdano im se moe utvrditi etnika pripadnost preivjelim ostacima kasnoantikog stanovnitva na tom podruju. injenica da drugdje u slavenskom svijetu nije pronaeno keramikih posuda koje bi onima sa drijaca tipoloki odgovarale, takvu pretpostavku dodatno potvruje. Kasnoantiki grobni nalaz iz Drvenika, dakle, ukazuje na bitne nove elemente u izuavanju ranosrednjovjekovne materijalne kulture u Dalmaciji, osobito s aspekta prouavanja mogueg intenzivnijeg kasnoantikog kontinuiteta, pri emu je taj kontinuitet (napose u keramikoj proizvodnji ranoga srednjeg vijeka) toliko oigledan da ni u kom sluaj to ne mogu biti samo kulturne posuenice novopridolog stanovnitva, nego u prvomu redu izravno znatnije stvarno sudjelovanje kasnoantikoga puanstva u oblikovanju nove etnike slike ranosrednjovjekovne Dalmacije.

Ivo Goldstein ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE HRVATA U IX. STOLJEU

37 J. Beloevi, n. dj., T. 32: 22; T. 33: 4; T. 53: 3, 3, 6. 38 ISTI, n. dj., 109-115. 39 ISTI, n. dj., 111-112. 40 Vidi bilj. 35. 41 Usp. tablice statistikog pregleda grobnih nalaza za odnosne grobove u: J. Beloevi, n. dj., 28-43.

Kada govorimo o etnogenezi u ovom razdoblju, onda valja pod tim pojmom podrazumijevati proces irenja, prihvaanja ili nametanja hrvatskog imena okolnom slavenskom stanovnitvu. Bio je to vrlo sloen i dugotrajan proces, iju sloenost tek nasluujemo. Bio je pun trenutnih uspjeha i naknadnih padova na lokalnom planu. On je utoliko sloeniji to, ako ga je uope netko i svjesno i dugotrajno nametao, barem u konkretnom sluaju Hrvatske, nije mogao ni pretpostaviti da e se ime Hrvat tako dugo odrati i dobiti takvo znaenje. Konano, proces irenja hrvatskog imena ispreplie se s drugim procesima i nedvojbeno je s njima povezan: s politikim, drutvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama. Stoga nam je u ovom tekstu cilj objasniti na koji je nain Bizantsko Carstvo utjecalo na etnogenezu (ili irenje) imena Hrvata1. Dva su razloga to e razmatranje biti ogranieno na prostor omeen Jadranskim morem te rijekama Cetinom i Zrmanjom; o stvaranju etnogenetskih jezgri u drugim krajevima postoji vrlo malo podataka - po prianju cara Konstantina neki su se Hrvati naselili u Panoniji, a u Ljetopisu popa Dukljanina spominje se Crvena Hrvatska, to je vjerojatno podruje Duklje2. Osim toga, o aktivnosti Bizanta prema Hrvatima na podruju dananje srednje Dalmacije svjedoe mnogi i raznovrsni izvori, a daje Carstvo djelovalo i na drugim teritorijima - u Panoniji i Duklji, izostaju skoro bilo kakve informacije. Nije sluajna podudarnost izrazito irenje hrvatskog imena i vrlo intenzivna aktivnost Bizanta u zaleu Splita, Trogira i Zadra. ini se da je do ubrzana stvaranja karakteristinog etnikuma pod hrvatskim imenom dolo tijekom IX. stoljea. Dotada je hrvatsko ime bilo ogranieno samo na neke od rodova na teritoriju na kojem e ono tek poslije prevladati. Iako to nije predmet naeg neposrednog interesa, valja najprije rei: Hrvati su bili samo jedno od slavenskih plemena koje se doselilo na teritorij budue Hrvatske. Podatak Konstantina Porfirogeneta da se jedna porodica Hrvata odijelila od njih i sa svojim narodom stigla u Dalmaciju3, a pod vodstvom
Openito o utjecaju Bizanta na ovim prostorima vidi: I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992. 2 Constantine Porphyrogenitus, De aministrando imperio, ed. Gy. Moravcsik, pogl. 30, 75-78; Vizanlijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, H, Beograd 1959, 31. 3 DAI, 30, 63-67; Viz, izu., II, 30. 1

106

ETNOGENEZA

HRVATA

Ivo Goldstein: ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE

107

petero brae i dviju sestara, izmeu ostalog je i manifestacija poistovjeivanja veza meu narodima i u narodu s rodbinskim. To je prisutno vrlo esto jo u mnogih starih pripovjedaa, a u svakom sluaju svoj uzor nalaze u biblijskoj knjizi Postanka, po kojoj svi narodi podrijetlo trae od tri brata4. Meutim, ono to nas ovdje ponajprije zanima jest cinjenica da je meu braom jedan nosio ime Hrvat, a da se drugi nazivaju imenima koja se javljaju na odreenom podruju u istim ili slinim oblicima i da pokazuju opseg koji je, po miljenjima nekih povjesniara, imala Bijela Hrvatska5. Iz toga proizlazi da je i meu Hrvatima koji su se doseljavali na teritorij rimskih provincija Dalmacije i Panonije bilo partikularistikih tenji, pa je i njima trebalo vremena da odbace neka stara rodovska imena i preuzmu bez ostatka hrvatsko ime. Kada su se Hrvati doselili, poetkom . stoljea, nisu postojali uvjeti da se njihovo drutvo bre razvija. Budui da nije bilo ni razvoja, a ni dogaaja, nisu se odvijali ni drugi procesi, pa se ni hrvatsko ime ruje moglo iriti na druga plemena koja su nosila drukija imena. ini se da su drutvene okolnosti poticale neovisnost rodova i porodica. Trgovina vjerojatno skoro da i nije postojala, pritisak izvana bio je povremen i, u mnogo sluajeva, mogao pogaati samo izdvojene skupine (o nekom opem napadaju na hrvatski teritorij u VE. i Vm. stoljeu, uostalom, nema ni podataka). Stoga nema ni potrebe za stvaranjem sloenijeg drutvenog ustrojstva, koje bi, posredno, u toj situaciji znailo i irenje hrvatskog imena. Takve oblike ivota odreivale su u prvom redu jedinke drutva, a ne njegov vrh (koji se ionako tek oblikovao), pa su za te Protohrvate (kao i za Protosrbe) mnogo vaniji bili rod ili porodica negoli hrvatsko ili srpsko ime. Takvo potpuno decentralizirano drutvo najbolje bi se oznailo kao segmentirano. Hrvatsko e se drutvo ubrzano razvijati od poetka DL stoljea. Jedan od bitnih poticaja tome bio je prvo bizantsko-franaki rat, koji zavrava Aachenskim mirom 812. godine, te nalcnadni bizantski i franaki angaman na ekonomskom i kulturnom planu6. Ekonomski polet krenuo je jo u vrijeme bizantsko-franakog rata, istodobnim angamanom i Bizanta i Franaka. Neposredna bizantska aktivnost manifestira se ponajprije u gradovima na obali, ali je novac krenuo i u unutranjost, prema hrvatskom teritoriju. Sada su bizantski gradovi imali vie novca, stoje omoguavalo i trgovinu sa zaleem. Za tradicionalne proizvode (vjerojatno koze, ovce, kou, drvo), za usluge, za robove i poslugu, stigao je u Hrvatsku novac. Osim toga, nakon otprilike pola stoljea dalmatinski su se gradovi obvezali plaati i danak mira arhontima u zaleu, i to u visini od ukupno 710 nomizmi, ne raunajui ostale danke7. To je takoer mogao biti temelj znatnije akumulacije za sklavinije u zaleu, pa tako i za Hrvatsku. Tako je ta, relativno ograniena, koliina novca omoguila nekim slojevima ponajprije trgovcima i vrhovima hrvatskog drutva stvaranje kapitala koji se mogao reinvestirati.
4 Biblija, Stvarnost, Zagreb 1969, Knjiga Postanka, 10. 5 H. Gregoire, L'origine et le nom des Croates et des Serbes, Byzantion, 17, 1944-5, 93. 6 Vidi opirno: Bizant na Jadranu, n. dj. 7 DAI, 30/132-138; Viz. izu., H, 36.

On je troen na luksuznu robu koja se pronalazi u grobovima. Pritom i nalaz tzv. karolinkih maeva ili nekih drugih, karakteristino franakih, nalaza valja, ih" se barem moe, donekle povezati s ulogom Bizanta, jer su oni u dalmatinsko zalee stizali dijelom preko gradova bizantske Dalmacije ili su se uvozili preko mora, nad kojim je postojala bizantska talasokracija. Taj se novac troi i na podizanje utvrda, na nastambe za vladara i njegove upane, vjerojatno i za obnovu zaputenih i polusruenih antikih cesta. Sve je to sve vie integriralo hrvatski teritorij, omoguavalo hrvatskom vladaru da neposrednije vlada na sve veem prostoru i, konano, da namee i hrvatsko ime. Drugi faktor koji je u procesu etnogeneze morao odigrati bitnu, ako ne i kljunu ulogu, je pokrtavanje Hrvata. Pokrteni Hrvati tovali su jednoga Boga, bili u jedinstvenoj crkvenoj organizaciji, doim su u prethodnom razdoblju pojedini rodovi tovali svoja zasebna boanstva, pa su i na taj nain bili skoro potpuno neovisni. Proces pokrtavanja tekao je vrlo sporo, pa je i time uvjetovan proces etnogeneze bio takoer spor. Naime, teko se sloiti s nekim povjesniarima, kojih je ak povelik broj, koji su pokuavali odrediti toan datum, odnosno, godinu kada su se pokrstili Hrvati, dovodili to u svezu s tobonjim saborom na Duvanjskom polju8 i tome slino. Pokuavali su odrediti i iskljuivo sredite iz kojega je pokrtavanje poteklo (Franci, Bizant, moda Akvileja ili Rim)9. Opisivali su kristijanizaciju kao planomjerni vjetar koji vitla nad maglovitim ljudskim prostorima. Manje se uzimalo u obzir daje to bio vrlo sloen drutveni pokret, revolucija, daje ukljuivao irok krug raznovrsnih i protuslovnih kretanja, da je prolazio kroz relativna zatija i uspone te uzrokovao socijalno-psiholoke promjene. U Hrvatskoj je proces pokrtavanja pokrenut vjerojatno jo uspostavljanjem prvih doticaja autohtonog stanovnitva i doseljenika. I zabiljeena misija opata Martina godine 641. (iz Rima, dakle, s bizantskog teritorija)10 mogla je imati za rezultat odreen broj pokrtenih, isto kao to u to dogaanje valja smjestiti i u osnovi zasigurno tonu vijest cara Konstantin^ Porfirogeneta da je car Heraklije poslao u Hrvatsku rimske sveenike i pokrstio Hrvate. Meutim, sve do otprilike 800. godina taj proces nije bio jaeg intenziteta nema obnavljanja ranokranskih crkava u zaleu, nema ni gradnje novih, iako i tu moemo pretpostaviti odreene uspone i padove na lokalnom planu, pa ak i na razini sela, porodice i obitelji. Vjerojatno je postotak pokrtenih bio vei sukladno blizini sredita pokrtavanja dalmatinskih bizantskih gradova. U naelu nijednu od vijesti o pokrtenju Hrvata, ma koliko one bile raznorodne, ne bismo smjeh' odbaciti, i one samo svjedoe o trajnim naporima razliitih sredina da pokrste Hrvate. Karakteristino je, ipak, da veina tih
Vidi, primjerice, M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju, ANUBIH, sv. 8, Centar za balkanoloka ispitivanja, t 6, Sarajevo 1970, 201-61. Autor je zadrao takva stajalita i u: Dos Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat, Sdost Forschungen, sv. Xm, Mnchen 1983, 11-60. 9 O pokrtavanju vidi: Viz. iza., , 41, bilj. 118; N. Klaid, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975, 191 i d.; takoer, I. Goldstein, Bizant na Jadranu. 10 F. Eaki, Documenta, Zagreb 1877, 277.

108

ETNOGENEZA

HRVATA

Ivo Goldstein: ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE

109

vijesti potjee iz IX. stojea, iz vremena kada tee ubrzano stvaranje hrvatskog etnosa. Konstantin Porfirogenet u 31. i 32. poglavlju tvrdi da su Hrvati i Srbi pokrteni ve u doba Heraklija12, a u 30. kae da su Hrvate pokrstili biskupi iz Rima, ali tek u doba arhonta Porina, kojega se openito poistovjeivalo s Bornom13. Naposlijetku, u 29. poglavlju stoji da su se plemena na istonoj obali pokrstila u doba bizantskoga cara Bazilija I (867-886), kada je on poslao predstavnike sa sveenicima14. Spominju se i razdoblja krize: veina (Slavena) odstupi od svetog krtenja, da ne bi zadrali nikakav zalog prijateljstva i pokornosti prema Romejima15. Koja je sredina u IX. stoljeu odigrala kljunu ulogu u pokrtavanju, vrlo je teko odrediti, jer neki podaci govore o snanom franakom zauzimanju, a drugi pak, kao import glagoljice, narodni jezik u liturgiji, odnosno glagoljatvo u cjelini, svjedoe o neposrednom utjecaju uenika Konstantina i Metoda. Pritom bi valjalo naglasiti da je mnogo loginije pretpostaviti da je itava stvar u Hrvatsku stigla preko dalmatinske obale i tamonjih bizantskih posjeda, negoli obilazno, preko Moravske i onda natrag do Hrvatske. Uostalom, svaki pokuaj pokrtavanja (ili bilo kakva drugog djelovanja) u Hrvatskoj, u zaleu obale, morao se, zemljopisnom nunou, suoiti s postojanjem bizantskih gradova na obali i filtrirati kroz njihovu prisutnost. Konano, moe se utvrditi daje u globalu pokrtavanje u hrvatskom drutvu zavreno krajem IX. stoljea, iako stanovnitvo na perifernim podrujima nije bilo pokrteno jo dugo vremena. Meutim, ve je i taj uspjeh omoguio da pokrteno stanovnitvo unutar granica Hrvatske openito prihvati hrvatsko ime. Tako je krajem IX. i u X. stoljeu hrvatska drava integrirana na osjetno vioj razini negoli stoljee prije, zahvaljujui ekonomskim, politikim, religijskim i kulturnim procesima, a sve je to i stvorilo karakteristini etnikum pod nazivom Hrvati, u onom znaenju u kojem ga u X. stoljeu spominju i Konstantin Porfirogenet i papinski dokumenti, pa i noviji izvori. Meutim, ne valja prenaglaavati znaenje takva razvoja. Ustrojstvo drave bilo je u to vrijeme odve slabano, utemeljeno na konkretnim ekonomskim odnosima, da bi bio mogu neki brzi, revolucionarni napredak. Tako je etnogeneza morala potrajati due, i na rubnim podrujima e se hrvatsko ime afirmirati tek u buduim razdobljima. ini se da su karizmatski voe (prvi vladari, kao Trpimir, Branimir, Tomislav) u vrijeme opasnosti, ili zbog neke druge potrebe, moda ak i u zabiljeenim sluajevima IX. i X. stoljea, ujedinili narod. No, to je bilo vie povremeno i prigodno, negoli trajno. Trajalo bi dok prijetnja ne bi minula, pa bi opet pojedine drutvene jedinke nastavile ivjeti zasebnim ivotom. Valja uoiti da se, jednom prihvaeno, hrvatsko ime nije
11 DAI 31/31-34; Viz. izv., II, 41. 12 DAI 32/25-29; Viz. izv., , 49. 13 DAI 30/87-90; Viz. izv., II, 32-33. 14 DAI 29/70-75; Viz. izu, II, 16. 15 Vidi: Viz. izv., II, 79.

zaboravljalo ili odbacivalo. Mogue je daje u takvim procesima njegovo irenje bilo poneto usporeno. Godine 852. Trpimir je spomenut kao vladar Hrvata u ispravi koja se tie neposredne blizine Splita16, a Branimir 888*. godine kao vladar Hrvata u blizini Benkovca17. Dakle, bio je to teritorij zalea dalmatinskih gradova u duini od skoro 200 kilometara. U X. stoljeu stanje je jo jasnije spominje se i biskup Hrvata i kralj Hrvata18. Kao i svaka srednjovjekovna drava, tako je i Hrvatska postala drava teokratske vladavine nad vlastitim ve formiranim etnosom. U tom procesu integracije, prihvaanja hrvatskog imena, bitan i snaan potisak dao je Bizant, odnosno, bizantski gradovi na dalmatinskoj obali.

16 17 18

F. Raki, Documenta, 3. Vidi, Lj. Karaman, Iz kolijevke hrvatske prolosti, Zagreb 1930, 66; N. Klai, Povijest Hrvata, 257-8. Vidi, M. Barada, Episcopus chroatensis, Croatia sacra. I, 1930, 170 i d.; Za kralja, F. Raki, Documenta, 187.

Vladimir Kaak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU

111

Vladimir Koak IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU HRVATA

/ako je hrvatski narod od svoga stupanja na povijesnu scenu poznat kao jedan od slavenskih naroda, te su za najstarije dokumente, natpise i kronike imena Hrvat i Slaven sinonimi, ipak se od poetka XX. stoljea sve vie istie neslavensko podrijetlo Hrvata, odnosno njihove narodne jezgre. Prema tim mnogobrojnim teorijama Hrvati, zapravo Protohrvati, bili bi gotskog, alarodijskog, bugarskog, avarskog, ilirskog ili iranskog podrijetla. Meu svim tim hipotezama i teorijama ova posljednja, tj. o iranskom podrijetlu Hrvata, privukla je najvei broj pristaa, pa je i na prilog na ovom znanstvenom skupu o etnogenezi Hrvata posveen njezinu razvoju, argumentima i povijesnoj koncepciji. Iranska teorija o podrijetlu Hrvata ula je u povijesnu znanost preko tri razliita, u poetku meusobno nezavisna puta, i to povijesnofilolokog, zatim preko povijesti umjetnosti i konano povijesti religije. Glavni poticaj tezi o iranskom podrijetlu Hrvata dalo je otkrie dviju nadgrobnih ploa iz H. i . stoljea, pronaenih u nekadanjem grau Tanaisu (danas Azov nasuprot Rostovu) na utoku ona u Azovsko more, na kojima je zapisano ime: Horoathos, odnosno Horovathos. Grke natpise s tih ploa objavio je B. Latyschev u Petrogradu 1890. Odmah je upalo u oi da se spomenuta imena, ako se odbaci grki nastavak -os, mogu dovesti u vezu s hrvatskim narodnim imenom starijeg izgovora: Horvat. Stoga je A. Pogodin 1901. godine pretpostavio da su Slaveni ve oko 200. godine poslije Krista doprli do Crnoga mora. Meutim, filolozi su ubrzo utvrdili da ta imena nisu slavenska nego iranska. Prvi koji je iznio miljenje da je hrvatsko ime iranskoga podrijetla bio je eki povjesniar Konstantin Jireek u svojoj njemaki pisanoj Povijesti Srba, objavljenoj u Beu 1911. Tek desetak godina potom ruski slavist Al. I. Sobolevski u svojim rusko-skitskim studijama (1921) dao je prvu sustavnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata, koja u svojim osnovnim crtama nije ni do danas bitno izmijenjena, iako ju je on tek usput nabacio objanjavajui ostatke skitskih naziva na slavenskom jezinom podruju. Neovisno od Sobolevskog 1925. godine slovenski je slavist F. Ramov, pozivajui se na iransko tumaenje imena Horoathos berlinskog slaviste Vasmera, zakljuio da su Hrvati bili jedno od sarmatskih plemena, koje se tijekom velike seobe naroda pomicalo uz vanjski rub Karpata prema Visli i Labi. Potvrdu za tu tezu Ramov nalazi i u prezimenu seljaka-kneza, koji je ustoliavao korukog

vojvodu, a koji se 1414. godine zvao Jurij Schater, kao to su se neki drugi zvali Edlinger ili Herzog. Prezime ater ili ater Ramov dovodi u vezu s iranskim hatra velika, vladar. Deset godina potom drugi slovenski znanstvenik dao je ve detaljnu i mogli bismo rei zaokruenu sliku o iranskoj komponenti hrvatske etnogeneze. Bio je to Ljudmil Hauptmann u magistralnoj studiji Kroaten, Goten und Sarmaten, objavljenoj u asopisu Germanoslavica u Brnu 1935, a zatim dvije godine poslije u raspravi Dolazak Hrvata i Srba. Pozivajui se takoer na Vasmerovo iransko tumaenje hrvatskog imena, Hauptmann smatra da su iranski Huurvathi nakon provale Huna 375. godine, koja je pokrenula veliku seobu naroda, napustili svoja sarmatska i iranska sjedita u porjeju Kubana izmeu Crnog mora i Kavkaza, te da su zajedno .sa erkeskim Srbima, esima, Andima i Kasakima upali meu Slavene i Duljebe na irokom prostranstvu oko Sjevernih Karpata, gdje su se postupno poslavenili. Hrvati su na gornjoj Visli stvorili Bijelu Hrvatsku, koja je u V. i VI. stoljeu pripadala velikom zakarpatskom antsko-duljebskom savezu. Avarska najezda razbila je oko 560. godine taj savez i rasula njegova plemena na razne strane. Premda se savez ubrzo obnovio, odlazak glavnine Hrvata i Srba na jug oko 630. godine toliko je oslabio antsku jezgru da je zauvijek nestalo skupnog imena. S Hauptmannom filoloko-povijesna grana iranske teorije doivljava vrhunac, ali i kraj kao posebna disciplina. Zato emo se sada osvrnuti na umjetniko-povijesnu komponentu te teorije. Gotovo u isto vrijeme kada je Jireek na temelju tanaiskih imena prvi iznio tezu da bi Hrvati mogli biti iranskog podrijetla, hrvatski je povjesniar Luka Jeli u splitskom Bulletino d'archeologia e stona dalmata (1912) objavio rezultate svojeg prouavanja crkve Sv. Kria u Ninu. Jeli je u tom starohrvatskom spomeniku sakralne umjetnosti naiao na stare perzijske graevne elemente i ornamentalnu dekoraciju. On je to pokuao protumaiti utjecajem Alana, koji bi zajedno s Gotima doli u Dalmaciju te nakon propasti Istonogotskog kraljevstva tu i ostali, a zatim prenijeli svoja shvaanja i sklonosti naknadno pristiglim Hrvatima. Tu je misao prihvatio i potkrijepio novim pogledima i primjerima Josef Strzygowski, profesor povijesti umjetnosti na bekom sveuilitu u djelu pod naslovom O razvitku starohrvatske umjetnosti, objavljenom u Zagrebu 1927. On je doao u Dalmaciju potaknut djelima kipara Ivana Metrovia, u kojima je prepoznao srodnost sa starom umjetnou Srednjeg istoka, koju je dobro poznavao, jer ju je prouavao u Armeniji, Perziji i ostalim zemljama Prednje Azije. Hrvatska predromanika arhitektura i bogati fundus Kninskoga muzeja uvjerili su ga u srodnost stare iranske i hrvatske umjetnosti. Stoga je i napisao:... staru hrvatsku umjetnost ve potpuno gotovu nalazimo u graevinama Sasanida, te zakljuio: ... na istonoj obali Jadrana mora da su se naselila iranska plemena, koja su se kasnije izgubila meu Slavenima, odnosno Hrvatima. Dakle ni Jeli, ni Strzygowski nisu pomiljali da bi i sami Hrvati mogli biti iranskoga podrijetla kao to su u to vrijeme neki filolozi i historiari ve otvoreno iznosili nego su jedino njihovu umjetnost smatrah' srodnom iranskoj. Tu srodnost uoio je i talijanski povjesniar

112

ETNOGENEZA

HRVATA

Vladimir Kolak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU

113

umjenosti U. Monneret de Villard, koji je u svome radu o crkvama Mezopotamije, izalom 1940. u Rimu, upozorio na zaudnu slinost kransko-sasanidskih spomenika sa starohrvatskom arhitekturom u Dalmaciji. Treu granu meuratne iranske teorije tvore radovi o vjeri ne samo starih Hrvata, nego i Slavena uope. Do najvaznyih spoznaja u tom pogledu doao je eki znanstvenik Jan Peisker, ija je rasprava Koje su vjere bili stari Slaveni prije krtenja izile u asopisu Starohrvatska prosvjeta 1928. On zastupa tezu iranskog podrijetla staroslavenske vjere, te da je zoroastrovski dualizam njezina glavna karakteristika, otkrivajui tragove poganskog kulta dobrog i zlog boanstva u teofornim topografskim imenima. Peiskera je podrao M. Sufflay (Obzor, 11. IX 1928) primjerima s podruja stare Crvene Hrvatske, istaknuvi ujedno da je patarenstvo u Bosni nalo plodno tlo, vjerojatno zbog jaih ostataka prastarih dualistikih vjerovanja i obiaja. Polazei od topografske grae iz naih krajeva Peiskerovo uenje brani takoer I. Pilar u raspravi O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i znaenju, iziloj 1931. u Zborniku za narodni ivot i obiaje. Tako su se ve tridesetih godina ovog stoljea bili stekli svi uvjeti da se spomenute tri struje sliju u zajedniki tok jedinstvene teorije o iranskom podrijetlu Hrvata. Tu zadau preuzeo je na sebe hrvatski povjesniar Stjepan Saka. On je poevi od 1937. u zagrebakom asopisu ivot, a odmah nakon rata u nekim inozemnim asopisima, objavio niz rasprava i studija u kojima je nastojao iznijeti to vie argumenata za tu tezu. Meutim, on je u tome, ini mi se, otiao predaleko. U Sakaa se, naime, vie ne radi samo o tome da bi Hrvati bili iranskoga, tj. alanskog, antskog, odnosno sarmatskog podrijetla kao to su neki historiari dotada pretpostavljali da potjeu, dakle, iz vanjskoga Irana, nego je stao dokazivati kako potjeu iz unutarnjeg Irana, ti. iz stare ahemenidske Perzije. On je vjerovao daje hrvatsko ime naao na starim natpisima u kamenu cara Darija i da je staroperzijska pokrajina Harahvati, grki Arachosia, na granici dananjeg Irana i Afganistana, bila pradomovina Hrvata, koji da su pred invazijom aka iz Pendaba neto prije poetka nae ere izbjegli u krajeve oko Azovskog mora. No, osim slinosti imena Saka za tu dalekosenu hipotezu nije dao uvjerljive argumente. Ipak, njegova je zasluga da je rezultate dotadanjih istraivanja objedinio u koliko toliko koherentan sustav. Ovdje treba sa aljenjem istaknuti daje iranistika, koja se posljednjih desetljea u svijetu silno razvila, u hrvatskoj znanosti upravo nevjerojatno zanemarena. Putem na koji je ukazao Zdenko Vinski u kratkoj, ali vrlo sadrajnoj studiji s opsenom literaturom Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom, na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata, objavljenoj u vlastitoj nakladi u Zagrebu 1940, nije vie nitko, pa ni on sam dalje krenuo. Nakon drugog svjetskog rata u nas je teorija o iranskom podrijetlu Hrvata bila zabaena ili barem preuena. No, zanimljivo je da se izmeu rijetkih, koji su je ipak priznavali, nalazio Josip Smodlaka, jedan od graditelja prve i druge Jugoslavije. On je u splitskom Knjievnom Jadranu 1952. dopustio mogunost da su Hrvati bili jedno iransko pleme, koje je pokorivi neke Slavene

njima nametnulo svoje ime. Tu mogunost je kasnije dopustio i na vodei poslijeratni historiar Jaroslav idak. Od stranih znanstvenika osobito je ameriki povjesniar ekog podrijetla Francis Dvornik snano i uvjerljivo zastupao miljenje kako su prvobitni Hrvati bili Iranci, poglavito u svoje vye knjige: The making of Central and Eastern Europe, London 1949, i The Slavs, their early history and civilisation, Boston 1959. Isto miljenje zastupa i poznati lingvist Roman Jakobs, inae poasni doktor zagrebakog sveuilita, kao i drugi znanstvenici svjetskog glasa, od kojih neka budu spomenuti samo poljski arheolog Sulimirski, ameriki povjesniar ruskoga podrijetla Vernadsky, te sovjetski povjesniar Deravin. I ameriki turkolog ukrajinskoga podrijetla OmeIjan Pritsak nedavno (1985) je iznio u studiji o Avarima i Slavenima miljenje kako su Hrvati, kao karizmatski klan alansko-iranske pripadnosti imali u Avarskom paxu graniarsko-trgovaku ulogu, te da su nakon njegove propasti sami formirali dravu. Poto smo izloili razvoj teorije, prelazimo sada na kratki prikaz argumenata koje ona nudi u svoju obranu. O lingvistikom dokazu za iranski karakter hrvatskog narodnog imena ve je bilo govora. Valja jo samo dodati daje istaknuti slovenski povjesniar Bogo Grafenauer sabrao u Enciklopediji Jugoslavije sva relevantna miljenja o toj temi i da iz njegove studije oito proizlazi da su prijedlozi za iransko znaenje ne samo najbrojniji, nego da upravo meu njima treba traiti rjeenje tog pitanja. _ to se tie prigovora da se hrvatsko narodno ime u najstarijim pisanim izvorima javlja kao: Hrvate, Chroati, Cruati, ^, moe se odgovoriti kako je u jo starijim jezinim slojevima korijen ipak bio /zor, kao i na Tanaiskim ploama. Za to postoje tri argumenta. 1) U istonoeuropskim jezicima; madarskom, ruskom i, to je osobito vano, poljskom i ekom narodno ime glasi Horvat. 2) Prezime, koje proizlazi iz etnonima, glasi takoer Horvat s naglaskom na posljednjem slogu, koji se oituje jo i danas u kosim padeima. 3) Porfirogenet u svom etimolokom objanjenju imena navodi da: Ime Hrvati na jeziku Slavena znai one koji imaju mnogo zemlje / . To znai da je prije X. stoljea, kada je ve ispao glas o, odnosno izvrena metateza, etnonim umjesto glasio ,, to je Porfirogenet morao nai u carskom arhivu kao zabiljeku iz starijeg doba. Ve smo spomenuli i argumente iz povijesti umjetnosti, iz povijesti religije, tj. staroslavenske, odnosno hrvatske mitologije, dok emo ovdje najprije upozoriti na jo neke lingvistike podatke. Poznato je da Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio na pet mjesta govori o Bijeloj Hrvatskoj u porjeju gornje Visle, koja da je trideset dana udaljena od Tamnog mora, dok se u etiri poglavlja Ljetopisa Popa Dukljanina izvjetava o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Kao to je utvrdio Ferdinand de Saussure, radi se o kineskom i staroperzijskom oznaavanju strana svijeta razliitim bojama. Na temelju te injenice, koju su razradili i drugi lingvisti, Saka je Porfirogenetove i DukIjaninove oznake protumaio kao perzijske geografske termine, koje su iranski Hrvati sa sobom donijeli u Zakarpae, a zatim, iako ve poslavenjeni, i u novu

114

ETNOGENEZA

HRVATA

Vladimir Koak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU

115

domovinu na jugu. Niko upani je izrazio miljenje da su tim istonjakim terminima hrvatske zemlje nazvali Avari, no nije naveo razlog zato ih tako ne bi zvali i sami Hrvati, koji bi tako ne samo u svojem narodnom imenu, nego i u nazivu svojih zemalja sauvali trag svojega podrijetla. To podrijetlo se prema iranskoj teoriji odrazilo i u dravnom ureenju starih Hrvata. Mnogi istoni narodi poznaju ustanovu vladareva zamjenika, koji se u Turaka zvao vezir. Takav doglavnik u Hrvata bio bi ban. Ve su afarik, a zatim Raki i Jeli upozorili da je to perzijska rije, dok je Saka pokazao da ona u rjenicima perzijskog jezika dolazi s istim naglaskom i znaenjem kao u hrvatskom jeziku. Na slian nain protumaena je i rije upan. Prema tome te rijei, kao i funkcije koje su oznaivale, ne bi bile avarskoga postanka, kao to jo uvijek mnogi dre, nego iranskoga. I mnoge druge rijei u hrvatskom jeziku, ini se, kriju iranski korijen. Takva je nedvojbeno rije vazam, kajkavski vuzem, kojom se oznaava blagdan uskrsa, zatim esma, potvrena jo u predtursko doba u rjeici i gradu azmi, te neka hrvatska prezimena kao Gotal, Kuan, Kadoi. Petar Skok je u svom etimolokom rjeniku naveo i niz drugih rijei perzijske provencijencije, koje bi mogle sluiti kao potvrda teorije, naravno ukoliko nisu u na jezik ule posredstvom Turaka. Iranskim utjecajima na slavenski, osobito hrvatski folklor bavi se etnologija, istaknuti predstavnik koje je bik Marijana Gui. Ona je otkrivala u naoj narodnoj nonji, pjesmi i obiajima inventar, koji je svoj procvat doivio u onoj kulturnoj ekumeni na prostoru izmeu Crnog mora i Iranske visoravni, gdje su se na poetku nae ere odvijali dinamini pokreti velike seobe naroda. A u to je vrijeme ovim prostorima zraio moni utjecaj iranske dinastije Sasanida. kao to je zapisala u svome radu Obiaj Ijelja kao historijski spomenik. Vrlo su zanimljive i njezine dvije rasprave o drvenoj ai iz Bitelia, za koju au u liku posude-ptice kae: kavkaska postsasanidska bronca likovno i sadrajno predstavlja pralik obredne posudice s magijskim simbolom ptice, kako se to staloilo u kalotastoj varijanti hrvatske puke prenosne posudice. Iransko-hrvatskim vezama bavio se i Branimir Gui. Te veze su se prema njemu odrazile i u ustolienju korukoga vojvode na Gosposvetskom polju, gdje nas kamena stolica snano podsjea na sline vojvodske stolice u Hercegovini i Crnoj Gori, a poznate su sline stolice i u Zakavkazju. On takoer istie da i sam obred ustolienja ima korijen u zakavkaskoj pradomovini kao daleki odsjev prastarih iranskih rodovskih obiaja. Vjerojatno e s tim kamenim prijestoljima biti u nekom odnosu i narodni obiaj kralja, zabiljeen ve u . stoljeu u Trogiru i vrlo popularan, osobito na nekim jadranskim otocima. U arheologiji naim su se problemom zanimali nezaobilazni radovi Zdenka Vinskog i Ksenije Vinski-Gasparini. I Vinski zastupa utjecaj pontskih ti. antsko-iranskih tradicija na na prostor u vrijeme doseobe Hrvata, kao to pokazuje primjer naunice iz aavice, koje su nosila antsko-slavenska plemena, a moda i sami Hrvati. Vinski takoer dvoji da bi poznati kalupi za tijetenje iz Biskupije bili kutrigurski, nego da se prije radi o staroj antskoj tradiciji koja je doprla do Dalmacije posredstvom Hrvata. U tom kontekstu iznimno su vri-

jedni nalazi jelenjih paroaka iz starohrvatskih grobova, naenih u Burnumu kod Kistanja. Na dva primjerka su ugravirani crtei dviju sueljenih rogatih ivotinja izmeu kojih je prikazano stablo ivota. To je tipian iranski obredni motiv i ti predmeti e ubudue vjerojatno biti jedan od najsnanijih argumenata za teoriju koju prikazujemo. Preostaje nam jo da se osvrnemo na povijesni razvoj prema glavnim autorima. Budui da veina njih smatra prvobitne Hrvate Autima, to se i hrvatska povijest do poetka VH. stoljea objanjava u okviru povijesti Anta. Poljski arheolog Sulimirski odreuje Ante kao ogranak sarmatskih Alana koji su zavladali dijelom slavenskih plemena. Iako Hauptmann dri Ante za erkeze, on smatra da su se unutar njihova plemenskog ih' dravnog saveza nalazili i iranski Hrvati, tj. da su bili zajedno s njima nosioci dravne vlasti nad slavenskim plemenima, kojima su dali ime, a od njih primili jezik i obiaje. ini se da je vjerojatnije da su Anti bili Alani, dakle Iranci, a Hrvati samo jedan njihov ogranak. Toj tezi vrlo je blisko gledite M. Barade, prema kojem su Hrvati antsko-slavenski skup plemena. U tome mu se pridruio Z. Vinski, koji je ve prije izrazio miljenje da bi Anti mogli biti Alani i prema tome sarmatskog podrijetla, ili tonije slavenski narod sa sarmatskim vladajuim slojem. Inae je Baraa oigledno zastranio dovodei Hrvate kao tobonje saveznike Avara u okvir njihove vlasti. To mu je opravdano prigovorio B. Grafenauer, ali je i on upao u drugu krajnost osporavajui Hauptmannovu i Dvornikovu argumentaciju za antsko-hrvatske veze ne uspjevi joj suprotstaviti nikakve protuargumente. Kao to biljei Jordanes, oko godine 350. ostrogotski kralj Ermanarich podvrgnuo je pod svoju vlast sve Slavene i Ante, a takoer i Litavce uz Baltiko more. Tako je dolo do gotsko-iransko-slavenske hijerarhije i simbioze koja e se osjetiti i poslije. Kada su 375. Huni provalili preko Dona, Goti su se stali kretati na zapad, ali su se jamano i iranski Anti razmjestili. Tada, ako ne i prije, alansko-antski Hrvati doli su u Zakarpae u porjeje rijeke Visle, gdje je ve od poetka . stoljea arheoloki posvjedoena nazonost Anta. Meutim, Anti i Slaveni gotsku su vrhovnu vlast zamijenili hunskom koja se odrala sve do smrti Atile 453. godine. U to doba zemlja je Anta dopirala sve do Odre, tako da su Gornju lesku susjedni Germani nazivali Anthab, odnosno Anthaib kao to svjedoi langobardski historik Pavao akon. Nakon rasapa hunske drave Anti su samostalno vladali nad slavenskim plemenima s kojima su se sve vie stapali. Sredinom VI. stoljea taj je iranski element bio ve vjerojatno prilino poslavlenjen, ali je pod svojim imenom jo uspijevao drati sve Slavene istono od Odre i Karpata, te izmeu Dnjestra, Crnog mora i. porjeja gornjeg Dnjepra. Zapadno od Dnjestra sve do donjeg Dunava ivjeli su Slaveni pod svojim pravim imenom. Situacija se stubokom izmijenila kada su iz istone Azije pod vodstvom kagana Bajana provalili Avari i nakon godine 560. zaposjeli Vlaku nizinu izmeu donjeg Dunava i erdeljskih Karpata. Na tom putu Avari su oplijenili i opustoili antsku zemlju. I Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj kao dio antskog plemenskog saveza osjetili su se ugroeni od Avara, koji su izmeu 562. i 566. dvaput

nadirali na sjever uz vanjski rub Karpata sve do Polabja, gdje su ih Franci suzbili. Ipak, Bijeli su Hrvati odoljeli avarskim napadima. Seoba Hrvata iz Zakarpaa poinje tek potkraj tridesetih godina VII. stoljea, i to kao protuavarska ofenziva u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem. Iz toga vremena potjee vjerojatno i hrvatska dijaspora, koja je ostavila tragove u toponimima na Saali, Slovakoj, Korukoj, Makedoniji i Grkoj. No, i nakon te velike seobe ostao je jo jedan dio Hrvata u staroj domovini oko sjevernih Karpata (Beskida) u dananjoj junoj Poljskoj i sjevernoistonoj ekoj. U meuvremenu na donjem Dunavu trajale su borbe izmeu Avara i Bizanta. Tako je i godine 602. bizantski strateg Petar, brat cara Mauricija, spremao pohod preko Dunava. Meutim, kagan, doznavi za pohod Romeja, poalje Apsiha s vojskom da uniti narod Anta, tadanjeg romejskog saveznika. Taje reenica Simokate posljednja vijest o Antima. Ba injenica da ime jednog velikog naroda nestaje tako naglo, dokaz je da su nosioci toga imena bili lanovi, tankog, gospodujueg sloja. Nakon poraza u ratu s Avarima ostatke su Anta na zapadu apsorbirali Bugari, dok su se istoni Anti sjeverno od Azovskog mora pretopili u kavkaske Alane, svoje najblie srodnike. Ali jedan dio poslavenjenih alansko-sarmatskih Anta uspio je sauvati ne samo svoje staro hrvatsko ime, nego i druga obiljeja narodnog identiteta.

Miljenko Jurkovi FRANAKI UTJECAJ NA KONSTITUIRANJE CRKVENE UMJETNOSTI U HRVATSKOJ

BILJEKA Pored literature koja je spomenuta u tekstu navodim jo: Jerzy Bechcicki, Wokot problematyki etnogenezy Bilej Chorwacji, Pamiftnik Slowiarist, XXXVI-XXXVII - 1986/1987, 247-257; gdje se citira i bibliografija o iranskom podrijetlu Hrvata.

Konstituiranje crkvene umjetnosti u hrvatskoj dravi K. stoljea usko je uzrono-posljedino povezano s procesom pokrtavanja Hrvata, problemskim pitanjem na koje historiografija jo nije dala konani odgovor. Ponudila je, na temelju skromne izvorne grae dvije teorije, dalmatinsku i franaku, od kojih e druga, temeljei se ponajvie na zabiljeenu tovanju franako-akvilejskih svetaca, imenima sveenika koji djelovae na Jadranu, sluaju biskupa Teodozija itd, biti mahom prihvaena kao vjerojatnija.1 Arheologija i povijest umjetnosti, u nedostatku vrih povijesnih dokaza, takoer nastojahu dati odgovor na pitanje pokrtavanja Hrvata, posebno o vremenu i putovima. Pokuaji su, meutim, ostajali bezuspjeni s vie razloga. Kako zbog izbora spomenika koji i sami nisu bili vrsto datirani, poput sarkofaga tzv. Ivana Ravenjanina, Vieslavove krstionice, Godeajeva natpisa i slinih, kojima se htjelo vremenski fiksirati jedan dugotrajan proces, tako i zbog koritenja ogranienih metoda formalne analize, nuno se nije mogao dobiti pouzdan odgovor na postavljeno pitanje.2 Ono je zapravo naopako rjeavano, tako to se te spomenike nastojalo proglasiti, bez dokaza, relevantnima ba za rjeenje pitanja pokrtavanja. ini mi se, meutim, da fundus spomenika na istonoj obali Jadrana pravilnom interpretacijom moe odgovoriti na neka za etnogenezu Hrvata bitna pitanja, ponajprije na ono iz kojih sredita dolazi do pokrtavanja, a posredno i barem okvirno i o vremenu kada se proces deava. Pitanje koje se, dakle, mora postaviti jest koji spomenici uope mogu biti relevantni i na koji ih nain valja interpretirati. Pritom ti spomenici moraju ispunjavati osnovni zahtjev da su pouzdano datirani u DL stoljee vrijeme konstituiranja crkvene umjetnosti u Hrvata te da se komparativnim analizama mogu ustanoviti slinosti ili razlike spram spomenika istoga vremena na tlu susjednih politikih tvorevina. Upravo je posljednjih desetljea naporom brojnih istraivaa uinjeno mnogo u pouzdanijem definiranju niza spomenika IX. stoljea, iako kronologija
1 2 O tome vidi: N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1976, 203. i dalje. O tome pobliie u: . Rapani, Predromanieko doba u Dalmaciji, Split 1987, 16, 23.

118

ETNOGENEZA

HRVATA

MiljetAo lurkavi: FRANAKI UTJECAJ

119

istonojadransko predromanike ostavlja jo mnogo nedoumica i otvorenih pitanja. U tom pogledu znaajan je korak uinio I. Petricioli, izdvojivi itavu skupinu crkava, onih s oblim kontraforima (Sv. Spas na vrelu Cetine, Sv. Cecilija-Stupovi u Biskupiji, katedrala u Biogradu na moru, crkva na Lopukoj glavici u Biskupiji), te ih datiravi u drugu polovicu DL stoljea.3 Analizama skulpture N. Jaki je pokazao daje crkva Sv. Marije na Crkvini u Biskupiji tijekom DL stoljea izmijenila nekoliko oltarnih pregrada.4 Tako je fundus spomenika do konca IX. stoljea na istonom Jadranu prilino obogaen, i vjerojatno e se jo proirivati. Uz adaptacije ranokranskih crkava ili poganskih kasnoantikih objekata poznatih po vladarskim natpisima, primjerice Riinice ili Mu, te izvorima zabiljeenih crkava Sv. Marte u Bijaima, Sv. Martina, Sv. Jurja na Putalju, za naa istraivanja relevantne postaju upravo nabrojane crkve s oblim kontraforima, pouzdano izgraene u DL stoljeu. Tih nekoliko crkava izgraenih u DL stoljeu ima niz zajednikih elemenata, a formalno-stilske analize pokazale su da su pojedinani oblici, tehnika zidanja i dekoracija, rezultati kontinuiteta umjetnikog izraza iz prethodnog vremena.5 One, meutim, sadre i dva elementa koja nisu proizala iz tradicije, a niti ih suvremena arhitektura u bizantskoj Dalmaciji poznaje, a koji se mogu objasniti iskljuivo njihovom funkcijom atrofirani westwerk i troapsidalno svetite.6 Bez potankog analiziranja crkava koje su drugi strunjaci ve obradili upozoravam upravo na to da arhitektura bizantske Dalmacije IX. stoljea navedene oblike ne poznaje. ini mi se potrebnim zadrati upravo na toj injenici, jer nas ona moe pribliiti rjeenju problema pokrtavanja Hrvata. Naime, i prije je ve zapaeno da se neki arhitektonski oblici pojavljuju 7 samo na vrsto omeenim podrujima istonoga Jadrana, no nikad ne bijahu eksplicite dovoeni u vezu s politikim granicama. Tipologije predromanike 8 arhitekture na istonom Jadranu, ponajprije najcjelovitija T. Marasovia, raene iskljuivo prema morfolokom kriteriju, naime, sugeriraju u rasprostranjenosti tipova jedinstveni umjetniki prostor cjelokupne istonojadranske oba3 4 5 I. Petricioli, Oko datiranja umjetnikih spomenika ranog srednjeg vijeka, Gunjain zbornik, Zagreb 1980, 113; Isti, Prilog diskusiji o starohrvatskim crkvama s oblim kontraforima, izd. Hrvatskog arheolokog drutva, sv. 8, Split 1984, 221. N. Jaki, Zaboli oltame pregrade iz Crkvine u Biskupiji kod Knina, Fiskoviev zbornik, I, Split 1980, 107. Vidi: Z. Gunjaca, O pojavi elemenata kasnoantike graditeljske tradicije na nekim ranosrednjovjekovnim sakralnim objektima, izd. HAD-a. sv. 8, Split 1984, 258; I. Petricioli, n.dj.; M. Jurkovid, Crkve s westwerkom na istonom Jadranu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 26, Split 1986/87, 61. M. Jurkovid, n.dj. Vidi: T. Marasovid, Carolingian influence in the early medieval architecture in Dalmatia, Actes du XDf Congres International d'histoire de l'art, Pariz 1958, 117; V. Gvozdanovi, Znaaj starohrvatske arhitekture za opu povijest evropske predromanike, u: Prilozi istraivanju starohrvatske arhitekture, Split 1978, 139. T. Marasovid, Prilog morfolokoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji, u: Prilozi istraivanju starohrvatske arhitekture, Split 1978, 5.

le. Uoene razlike u gustoi pojedinih tipova na odreenim podrujima objanjavane su regionalizmom.9 Uvedemo li u tipoloku sliku istonojadranske predromanike i kronoloku komponentu i zadrimo li se samo na arhitekturi IX. stoljea, uoit emo ipak bitne razlike. Razliiti tipovi nisu definiram na regionalnoj osnovi, ve odreeni politikim granicama. Tako u hrvatskoj dravi niz crkava na zapadnoj strani ima westwerk, a na istonoj zavrava troapsidalnim svetitem, dok u bizantskoj Dalmaciji nema tragova tim oblicima. Kupola, esto koritena u bizantskoj Dalmaciji, ne upotrebljava se u Hrvatskoj. Valja ipak jo jednom naglasiti da ne raspolaemo jo uvijek vrstom kronologijom istonojadranske predromanike, osobito glede gotovo nepoznate arhitekture DL stoljea u bizantskoj Dalmaciji, no i oni rijetki pouzdano datirani primjeri omoguuju raspravu na opim osnovama. Nuno se postavlja pitanje razloga uoenoj razliitosti u arhitekturi dviju politiih cjelina DL stoljea na Jadranu. Odgovor na pitanje moe se dati jedino analizom funkcija koje razliiti arhitektonski oblici nose. Specifini su elementi arhitekture u Hrvatskoj dravi K. stoljea westwerk i troapsidalno svetite. Viekratno je ve isticano da je westwerk jedan od tipinih proizvoda karolinkog svijeta u obuku i ponajprije u funkciji.10 Posve je jasno da je on na istoni Jadran morao doi karolinkim utjecajem. Tri apside kao mjesta za postavljanje tri oltara, a u Hrvatskoj su skromni ostaci pokazali takvu funkciju apsida barem na nekim primjerima,11 sastavni su element liturgije koritene na Zapadu od VHI. stoljea nadalje.12 Za nas u ovom sluaju zasada nije uope bitno radi li se o rimskom ritusu koritenu u Italiji i franakom carstvu, ili ambrozijanskom ritusu u upotrebi u milanskoj i akvilejskoj patrijariji.13 Vano je uoiti na najnioj razini da se koristi na Zapadu, i da niz crkava, pogotovo u Hrvatskoj najbliim regijama (sjev. Italija, 14 Istra, juna vicarska), pokazuju isto formalno rjeenje svetita. S druge strane, vano je uoiti da su na istoku takva rjeenja u DL stoljeu apsolutno nemogua. Istona se liturgija, naime, koristi onim istim ranokranskim naelom jednog oltara za euharistijski obred.15 Ako se i pojavljuju tri apsidama prostora, a Istok je ak i njihova kolijevka u smislu forme, one imaju posve 16 drugu funkciju protezisa i diakonikona, kako je to sluaj primjerice, u 17 novootkrivenoj dubrovakoj katedrali. I na Istoku boni apsidalni prostori
9 10 11 12 13 14 15 16 17 T. Marasovi, Regionalizam u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije, Starohrvatska prosvjeta, 14. 1984, 135. T. Marasovid, n.dj., bilj. 7; I. Petricioli, Prilog diskusiji, 221; M. Jurkovi, n.dj. bilj. 5. Vidi: S. Gunjaca, Starohrvatska crkva i groblje na Lopukoj glavici, Starohrvatska prosvjeta, 3, 1954, 12. C. Heitz, L'architecture religieuse carolingienne, les formes et leurs fonctions, Pariz 1980. O problemima liturgije vidi u: C. Vogel, Introduction aux sources de l'histoire du culte chrtien du Moyen Age, Studi Meievali, I, Spoleto, b. g., 1966. C. Heitz, n.dj., 24, i dajje; R. Canova dal Zio, Le chiese delle tre Venezie anteriori al mille, Padova 1987. Vidi: T. F. Mathews, The Early Churches of Constantinopole, Architecture and Liturgy, University Park, Pa., 1971. J. Lassus, Sanctuaires chritiens de Syrie, Pariz 1947. J. Stoi, Prikaz nalaza ispod katedrale i Buniceve poljane u Dubrovniku, izd. Hrvatskog arheolokog drutva, sv. 12/1987, Zagreb, 1988, 15.

6 7

120

ETNOGENEZA

HRVATA

Miljenko lurkovi: FRANAKI UTJECAJ

121

mogu imati oltare, ali u tom sluaju svaka od tri apside ima svoju niu za protezis, koji je istonoj liturgiji neophodan. Te su apside onda u funkcyi pri18 vatnih kapela, a i oblikovanjem su odvojene od sredinjeg dijela svetita. U oba sluaja, kad su bone apside protezis i diakonikon ili privatne kapele, one su i formalno odvojene, ime, ako niim drugim, zorno pokazuju svoju funkciju. Jedino to se iz iznesenoga moe zakljuiti jest da bez obzira na vrhovnu jurisdikciju nad crkvom, bizantska Dalmacija i hrvatska drava u K. stojeu ne koriste istu liturgiju. Tako u bizantskoj Dalmacyi nema u K. stoljeu ni jedne crkve kojoj bi tri apside imale oltarnu funkciju. Iznimka je jedino Sv. Donat u Zadru. Istraivanja P. Vezica pokazala su da je crkva graena u dvije faze,19 pri emu je donji dio, sustavno provedena troapsidaliteta u vezi s prvotnim titularom Sv. Trojstvom, morao biti izgraen prije Aachenskog mira. Bila gornja zona izgraena poslije, ili je ve tijekom rada dolo do promjena nacrta, ostaje injenica da rasporedom prostora i njegovim funkcama - patuljastim transeptom i protezisom i diakonikonom prema interpretaciji J. Stoia, pokazuje ponovnu uspostavu bizantske vlasti i vraanje istonoj liturgiji.20 Pogleda li se pak situacija u bizantskoj Dalmaciji ili junim sklavinijama, te proue njezine specifinosti u arhitekturi, koje se nee pojaviti u Hrvatskoj DC. stoljea, uz ve nabrojene elemente potrebno je istaknuti kupolu. Iako je pri sadanjem stanju istraivanja teko precizno odrediti koje su crkve sagraene ba u K. stoljeu, odreenje geneze junodalmatinskog tipa u lokalnoj batini omoguava raspravu na opim osnovama.21 Naime, budui da se na itavu podruju jo od VI. stoljea neprekidno koristi ista liturgija kao u Bizantu, tip se mogao neometano razvijati. Usporedimo li, nakraju, analizama ustanovljenu tezu da se istonojadranska arhitektura IX. st. oituje razliito u politikim cjelinama oprenog ckrveno-liturgijskog ustrojstva s poznatim povijesnim podacima i drugim arheolokim nalazima, uoit emo da se injenice posve uklapaju u dobivenu sliku. Poznati su, naime, nalazi karolinkog oruja na tlu hrvatske drave u K. stoljeu, koji posve jasno govore o uzajamnim vezama carstva i Hrvatske.22 Poznata imena sveenika zabiljeena na liturgijskom pokustvu crkava u Hrvatskoj odaju njihovo franako podrijetlo.23 tovanje franako-akvilejskih svetaca ve preciznije moe odrediti i sredita iz kojih dolazi do pokrtavanja. Gradnja crkve Sv. Donata u Zadru moe precizmje odrediti i vrijeme zaetaka procesa pokrtavanja: sagraena je dok je Zadar pod franakom vlau, prije Aachenskog mira. Valja li u dobivenu sliku uklopiti i tipove u najstarijoj ari 19 20 21 22 23 T. F. Mathews, 'Private Liturgy in Byzantine Architecture; Towards a Reappraisal, Cahiers Archeologiques, 30, Pariz 1982, 125. P. Vei, Crkva su. Trojstva (sv. Donata) u Zadru, Mala biblioteka Godinjaka zatite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb 1985. J. Stoi, Sakralna umjetnost u provinciji Dalmaciji izmeu 7. i 9. stoljea, referat proitan na Simpoziju o crkvenoj umjetnosti kod Hrvata, Split 1985. I. Fiskovid, Prilog prouavanju porijekla predromanike arhitekture na junom Jadranu, Starohrvatska prosvjeta, 15/1985, Split 1986, str. 133. D. Jelovina, Maevi i ostruge karolinkog obiljeja u MHAS, Split, 1986. Vidi u: . Rapani, Predromanitko doba u Dalmaciji, Split 1987.

hitekturi Hrvatske K. stoljea (Sv. Marta, Bjjai i Crkvina u Biskupiji), koji su karakteristini za podruje Istre (koja je pod franakom vlau) i sjeverne Itauje? Va\ja li uklopiti i zaboravljenu legendu o Sv. Ursu, pa znaenje Gottschalkova boravka na Trpimorovu dvoru? S druge pak strane, i Konstantin Porfirogenet je u pravu kada govori o pokrtavanju iz teme Dalmacije za vryeme Bazihja I. Arhitektura teme i junih sklavinya, u kojima se koristi istona liturgija to zorno pokazuje. Iznesenom, zasada poopenom analizom, iako su istraivanja ove vrste tek u zaecima i nude vie pitanja negoli daju odgovora, moe se, ini mi se, prilino pouzdano zakljuiti da konstitutivni elementi sakralne arhitekture u hrvatskoj dravi EX. stoljea pokazuju da je ritus u hrvatskoj crkvi zapadni, te da prvi val pokrtavanja kree poetkom K. stoljea iz akvilejskog kruga pod franakim patronatom.

Peter tih: NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE

122

Peter tih

NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE HRVATA U KARANTANIJI

Problematici karantanskih Hrvata povijest se uvgek iznova vraa ve vie od 150 godina. Kada je rije o izvorima, tu problematiku markira u sebi prividno proturjena injenica, a kad je rije o tragovima hrvatskog imena na irokom prostoru od Zakarpaa preko Alpa i Dinarskog gorja do Grke1, upravo je prostor negdanje Koruke i gornje tajerske njima najbogatiji2. Tome kvantitetu podataka posebnu vrijednost daje navoenje hrvatskog okruga (upe, nap. prev.) pagus Crouuati u etiri listine iz druge polovice X. stoljea3 i spominjanje hrvatske desetine (decima ad Chrowat na podruju gornje doline Mure u drugoj polovici XI. stoljea4. S obzirom na to bogato gradivo (bogato u odnosu na druga podruja) historiografija se nadala uspjenom rjeavanju hrvatskog pita1 Mimo hrvatskih toponima s nekadanjeg i dananjeg slovenskog podruja (vidi slijedeu bilj.) ime Hrvat se sauvalo u nekim naseljima uz Saalu (Chruuati kod Hallea 901; Churbate odnosno Grawat u XL st uz Saalu; Korbetha kod Weissenfelsa), u Moravskoj (Charvaty kod Olomouca), u Slovakoj (Chorvaty i Chrovatiee kod Varada), u Donjoj Austriji (Grosskrut, 1055. kao Crvebeten), u Makedoniji (Hrvati kod Bitolja) i u Grkoj (Harvati, Harvation u Atici, Harvati kod Mikene i Harvata na Kreti). Isp. npr. L. NIEDERLE, Slovanski Staroitnosti ZT.Puvod a poctky Slovanu Jiinich l (1906), 2 (1910), 244-280, 385-390; B. GRAFENAUER, Hrvati (ime), Enciklopedija Jugoslavije, IV, 1960,37; H.LOWMIANSKI, Poczatki Polski , Waszawa 1964, 182-200; O. Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?, Wiener Slaoissches Jahrbuch, 24, 1978 (reprint u sterreichische Namenforschung, 6, 1978), str. 137. i d. Od dvadesetak hrvatskih toponima koji se odnose na vrijeme ranog srijedneg vijeka i koje je u europskom okviru nabrojio O. KRONSTEINER, nav. dj., str. 137. i d. njih 10 otpada na nekadaSnji i dananji slovenski prostor. Pritom je, kako kae, uzimao u obzir samo sigurne primjere, jer nisu svi toponimi, sastavljeni od Kraut ili Krotten u vezi s Hrvatima. Takoer nije uzimao u obzir sekundarna imena kao npr. Kraubathgraben koji pripada toponimu Kraubath (nap. 3). U tom je smislu B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, Historijski zbornik, -, 1958-1959, 214, za taj prostor nabrojio ak 18 hrvatskih toponima: u Korukoj 7 (Kronsteiner 4), u tajerskoj (Karantanska i Podravska krajina s grofovijama na gornjoj Muri) 10 (Kronsteiner 5) i u Kranjskoj (Kranjska i Savinjska krajina) l (Kronsteiner 1). Koja su to mjesta i gdje lee vidi kartu Hrvaka krajevna imena B. Grafenauera u Gospodarska in drubena zgodovina Slovence, Zgodovina agrarnih panog, II, Drubena razmerja in gibanja, Ljubljana, 1980, 288. A. JAKSCH, Monumenta historica ducatus Carinthiae, Klagenfurt, 1904, br. 115, 149; F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, H, Ljubljana, 1906, god 954 (br. 401), god. 961 (br. 407), god. 979 (br. 466), god. 933 (br. 513). A. MUCHAR, Versuch einer Geschichte der slaw. Vlker an der Donau, Steirmrkische Zeitschrift, VI-X, 1825-1830 (citat po B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 207); ISTI,

nja u Karantaniji. Ipak, neprestano vraanje historiografije na tu problematikui kazuje da je i ta relativno bogata graa nedostatna za konkretnije odreenje? mjesta i uloge Hrvata u karantansl^j zajednici, kao i za jedinstvenije miljenje povjesniara glede toga pitanja. Glavna tema starije historiografije bilo je pitanje lokalizacije pagusa Cro5 uuati. Tako je ve A. Muchar , jfdan od pokretaa rjeavanja problematike! karantanskih Hrvata, u XLX. stoljeu pogreno lokalizirao pagus Crouuati nai podruju gornjeg toga Mure izmeu Knittelfelda i Leobena. Tu su tezu poslije* prihvatili i P. J. afarik i F. Ralii6j no ve 1868. je M. Felicietti u posebnoj! raspravi7 opovrgnuo Mucharevu lokalizaciju i pagus Crouuati ispravno smjestio zapadno od St. Vida u podruje Gline u Korukoj. Ipak, rasprava o poloaju toga hrvatskog okruga time nije bila okonana. Naime, neki su povjesniari iz: razliitih razloga taj relativno mala okrug protezali u strogo sredite Karantanije, na Gosposvetsko polje. Primjerice, V. Klai je, pogreno tumaei Felicettia, drao da je pagus Crouuaii leao upravo na Gosposvetkosm polju i njegovoj okolici, dakle na onom riniskom starinom posveenom tiu, gdje su stolovali prvi slavenski knezovi Kaiaatanije8. Tome slino je i P. Puntschart9' proirio den alten Gau Crovati ta podruje Krnskog grada i Gosposvetskog polja. Jednako su miljenje zastupali i F ii10 i, dakako, L. Hauptmann, ije je zakljuke ii i preuzimao, ^ao i u mnogim drugim pitanjima slovenske povijesti, i u pogledu pitanja Hrvaia u Karantaniji od prijelomnog je znaenja djelo Ljudmila Hauptmanna. Taj je lucidni povjesniar tijekom etiri desetljea u nizu rasprave (izmeu 1915. i 1954)11 ne samo istraio i otkrio nove tragove Hrvata meu Slovencima i time obogatio dokumentaciju te problematike, ve
Geschichte des Herzogthums Steiermei*. , 1845, 64-72. Na tom mjestu raje naveden podroban pregled historiografije u pogl3u Hrvata u Karantaniji jer je za razdoblje do 1959. to uinio veli B. GRAFENAUER, HruuA u Karantaniji, 207. i d.; historiografija je obraivana smao utoliko koliko je u tom sluaju potrebno. 6 P. J. AFARIK, Slowanski staroitnofti, Praga 1837, 707. i d.; F. RAKI, Odlomci iz dravnog prava hrvatskoga za narodne din&ae, 1861, 9. 7 M. FELICETTI v. LIEBENFELS, ber die Lage des pagus Chrouuati*, Beitrge zur Kunde der steirmrkischen GeschichtsaueUen, 5. 1868, 96-104. 8 V. KLAI, Hrvati i Hrvatska; Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda, Zagreb 1930 (. izd.), 16. i d.; o pogrenom shvaanju Frficettia vidi B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 208. 9 P. PUNTSCHART, Herzogsansetzungff1 und Huldingung in Krnten, Leipzig 1899, 177, i d. 10 F. II, Povijest Hrvata u vrijeme nStrodnih vladara, Zagreb 1925, 299. 11 L. HAUPTMANN, Politische Umwifungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neuntf1* Mitteilungen des Institutes fr sterreichische Geschichtsforschung, 36, 1915, 265-266; JStl, Staroslavenska druba in njeni stanovi, asopis za slovenski jezik, knjievnost in zgodtpino, l, 1918, 79-99; ISTI, Staroslavenska in staroslavenska svoboda, as, 17, 1923, 2#-29 (paginaqja po separatu); ISTI, Prihod Hrvatov, Buliev zbornik, 1924, 515-545; ISTJi Dolazak Hrvata, Zbornik kralja Tomislava, JAZU 1925, 86-127 (hrvatski prijevod preOne rasprave), ISTI, Karantanska Hrvatska, 1. c., 297-317; ISTI, Die Herkunft der Kft^ner Edlinge, Vierteljahrschrift fr Sozial und Wirtschaftsgeschichte 21, 1928, 245-279; J3TI, Hufengssen im bayerichen Stammes und Kolonialgebiet, 1. c., 38,6-413; ISTI, Kroof1, Goten und Sarmaten, Germanoslavica, 3, 1935, 95-127, 315-353; ISTI, Seobe Hrvata i Srba, Jugoslavenski istorijski asopis, 3, 1937, 30-61;

3 4

124

ETNOGENEZA

HRVATA

feler tih: NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE

125

je ponajprije Hrvatima u Karantaniji pridodao novi sadraj i novu ulogu. Postavio je takozvanu hrvatsku teoriju, sutina koje lei u slijedeem: nakon avarske vlasti nad alpskim Slavenima u Karantaniji afirmirali su se Hrvati kosezi kao plemstvo nad Slavenima-slugama. Premda to njegovo miljenje nije prihvatila znanstvena kritika, ono ipak zasniva poetak novog istraivanja problematike Hrvata u Karantaniji. Tom svojom teorijom i reakcijom kritike na nju Hauptmann je zacrtao smjer neavanja toga pitanja sve do kraja pedesetih godina naega stojea. Nakon nesretnih pokuaja J. Mala12 i nakon Jakschevog odbacivanja13 nekih Hauptmannovih teza godine 1932. M. Kos14 je ukazao na slabosti Hauptmannove teorije u dvjema tokama: pagus Crouuati = breka grofovya (po opsegu) i Hrvat = kosez. I konano, u vie se svojih tekstova dotaknuo pitanja karantanskih Hrvata i odbacio Hauptmannovu teoriju i Bogo Grafenauer15. U tome je smislu od posebne vanosti njegova rasprava Hrvati u Karantaniji16 u kojoj je najprije potanko i kritiki pregledao razvoj i stanje te problematike u historiografiji i potom u svim glavnim tokama odbacio Hauptmannovu teoriju. Njegova je rasprava pokazala da unato svim naporima historiografije o Hrvatima u Karantaniji znamo vrlo malo; cjelokupno stanje hrvatske problematike stoga je rezimirao u svega tri toke: 1. Nedvojbeno se u Karantaniju doselio i dio Hrvata, ali su smjer, vrijeme i opseg te migracije jo uvijek sporni. 2. Izjednaavanje kosega i Hrvata nije opravdano; kosezi su kao drutveni sloj rezultat razvoja u Karantaniji, a mogui iako ne dokazani utjecaj Hrvata ogranien je samo na unoenje novog imena u slovensku povijest; to je posljednje pitanje takoer sporno. 3. U cijelosti ostaje sporna neka posebna povijesna uloga Hrvata kao plemena politikih or17 ganizatora (i u Dalmaciji i u Karantaniji) .
ISTI, Staroslavenska druba in obred na kneijem kamnu, SAZU, Dela razreda za zgodovinske in drubene vede, 10/2, 1954, 75127. 12 J. MAL, Nova pota slovenske historiografije. as, 17, 1923, 185 i d.; ISTI, Epilog k staroslavenski svobodi. as, 17, 1923; ISTI, Karantansiche Kroaten, Wirtshaft und Kultur (Festschirft zum 70. Geburtstag von Alfons Dopsch), 84-91; ISTI, Probleme aus der Frhgeschichte der Slowenen, Ljubljana 1939, 43-66. Vidi kritiku B. GRAFENAUER, Svoboda ali suinostl, as, 33, 1938/39, 317-319. A. JAKSCH, Die Edlinge in Karantanien und der Herzogsbauer am Frstenstein bei Karnburg, Sitzungsberichte d. Akademie d. Wiss. in Wien, phil. hist KL, 205, 5. Abh., 1927, 4. i d.: kritika dokazivanja o Hrvatima kao karantanskom vladajudem sloju pomou Konstantins Porfifogeneta.

Nako te Grafenauerove rasprave, koja je u mnogoemu postavila stvari na svoje mjesto, u historiografiji je u vezi s Hrvatima u Karantaniji nastupilo razdoblje dueg zatija: to je bio oit znak da sejGrafenauerovo miljenje prihvaa. No, u posljednjih deset godina javljaju se tri nova priloga koja u nekoliko pogleda nastoje rijeiti pitanje karantanskih Hrvata. Ovaj je tekst upravo upravljen kritikom pregledu i vrednovanju te tri rasprave. Autor prve rasprave austrijski je filolog Otto Kronstainer18. Na temelju filoloke analize toponomastike i onomastike grae, te na osnovi povijesnih izvora doao je do radikalnih zakljuaka prema kojima karantanski Hrvati nisu posebna etnika struktura, ve prvotno avarski vii drutveni sloj (ratnici) koji se tijekom VII. i VIII. stoljea pomijeao sa slavenskim plemstvom te tako preuzeo slavenski jezik19. Ta Kronsteinerova teza s pravom zasluuje kritiku pozornost jer se bitno razlikuje od dosadanjih pokusa rjeavanja te problematike. Prije njega svi su bili miljenja da su Hrvati u Karantaniji bili dio hrvatskog plemstva. Ipak, mislim da Kronsteinerova teza nema nikakva uporita u dokumentaciji, pa je prema tome podlona ozbiljnim prigovorima. Ponajprije elim istaknuti da je ovaj kritiki pretres iz razumljivih razloga usmjeren u prvomu redu na onaj dio koji pomou povijesti nastoji uvrstiti tu tezu; ne na kraju i zato jer sami filolozi priznaju da ni najljepa etimologija sama po sebi odnosno nasuprot povijesnim izvorima ne dokazuje nita i rjeenje povijesnog problema, to pitanje Hrvata u Karantaniji zacijelo jest, jo uvijek lei na povjesniarevim ramenima20. Ipak, bit e potrebno ukratko se zadrati i kod nekih Kronsteinerovih filolokih isljedaka prema ijoj upotrebi povjesniar, ne zadirui u sam filologov rad, mora imati kritian odnos. Upravo kad je rije o koritenju rezultata filolokog istraivanja i zakljuaka izvedenih iz tog koritenja, povjesniar moe ustanoviti da nisu tako vrsti da bi sami po sebi dokazivali Kronsteinerovu tezu. Tako Kronsteiner navodi izraze ban, chagan, gaziz (chaziz) kaziz i upan, koji, prema njemu, oznaavaju avarske slubene stupnjeve (Dienstrangbezeichnungen), i koji su, navodno, potom iz avarskog jezika preuzeli u jezik 21 alpskih Slavena . Dok se izraz ban na starokarantanskom prostoru moda doista sauvao u geografskom imenu Faning (Banice) i Fohnsdorf (Banja ves),
O. KRONSTEINER, nav. dj. u bilj. l, 137-157; ISTI, Shvani Avstriji iz vidika krajevnih imen, Slovenski vestnik, br. 50 (15. 12. 1978), br. l (5. 1. 1979.), br. 2 (12. 1. 1979.); vidi i H. D. POHL, Einfrhung (Die linguistischen, histrorischen und juridischen Voraussetzungen der Zweisprachigkeit derKrtner), u: O. KRONSTEINER, Die slowenischen Namen Krntens, sterreichische Namenforschung, Sonderreihe l, Be 1982, gdje rezimira Kronsteinerova izvoenja. 19 O. KRONSTEINER, Gab es.. ?, 155; u tom pravcu ranije E. KRANZMAYER, Ortsnamenbuch von Krnten I, Die Siedlungsgeschichte Kmtens von der Urzeit bis zur Gegenwart im Spiegel der Namen, Klagenfurt 1956. 20 Npr. R. NAHTIGAL, Donesek k zgodovini vpraanja o imenu Hrvat, Etnolog, X-, 19371939, gdje se slae s L. HAUPTMANNOM, Seoba Hrvata i Srba, JI, 3, 1937, 54 da lingvistika prema tome tu nema posljednje rijei, jer ni najljepa etimologija sama za sebe jo nije nikakav dokaz. Tek historija odluuje da li je neka etimologija samo zaniitujivi lingvistiki eksperiment ili jedan od mnogostrukih odraza historijskog zbivanja.; vidi i B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 225 (br. 3). 21 O. KRONSTEINER, Gab es...?, 145, i d. 18

13

14 M. KOS, Slovenska naselilev na Korokem, Geografski vestnik, VIII, 1932, 112-115. 15 B. GRAFENAUER, Ustoliavanje koroSkih vojvod in drava karantanskih Slovencev, Ljubljana 1952, 29-42, 320-383; ISTI, Sklabarhontes = gospodarji Slovanov* ali slovanski knezi*, Zgodovinksi asopis, 9, 1955, 202-219; ISTI, Vpraanje upanov Hrvatov* in ustolievanja koroSkih vojvod, Naa sodobnost, , 1955, 1136-1140; ISTI, Ocena razprave S(jepana Antoljaka, Hrvati u Karantaniji (Godinji zbornik na Filozofski fakultet na Univerziteot vo Skopje, Istorisko-HloloSki oddel, knjiga 9, 1956, 15-38) u Historijski zbornik, -, 1958/59, 313-319 (u vezi s Antoljakovom raspravom o selitvi Hrvatov iz Dalmacije v prekosavske kraje v 7. stoletju vidi i ocjenu J. Mala u Kronika, VHI/1, 1960, 63-64). 16 Historijski zbornik, -, 1958-1959, 207-231. 17 B. GRAFENAUER, nav. dj., 229.

126

ETNOGENEZA

HRVATA

Peter tih: NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE

127

gdje bismo mogli pretpostaviti sjedite avarskog bana, pri emu je to za Banice zbog njegova zemljopisnog poloaja (o tome vie poslije) gotovo nevjerojatno, dotle izraz kagan, koji znai slubenu oznaku za jednu od najviih avarskih funkcija vlasti, ne moemo neposredno povezati s karantanskim prostorom. Kronsteiner se poziva na vlastita imena Tar/chan/at i /chagan te na 805. godine spomenute avarske kagane Teodora i Abrahama. U pogledu prva dva imena moemo utvrditi da je ime Tarchanat nosio freisinki sveenik koji se spominje u 2. polovici VIII. stotfea kao brat nekog Heriberta, to je potekao iz visoke plemike obitelji Preisingera, kojoj je pripadao i salzburki nadbiskup Arno; Preisingeri sami pak bili su u uskoj vezi s prastarom bavarskom genealogijom Fagana. Usto je spomenuti Tarchanat jedini nositelj toga imena na cjelokupnom njemakom jezinom podruju22. Takoer se na bavarski, a ne na karantanski prostor, odnosi Ilchagan, ime koje se u prvoj polovici K. stoljea javlja u nekoj passauskoj tradiciji23. Iz godine 805. poznati i preobraeni Teodor i Abraham, kod ega prvi nije bio kagan, ve kapkan, spominju se u vezi s nastajajuom avarskom tributarnom kneevinom u gornjoj Panoniji u okviru franake drave24, te takoer nemaju veze s Karantanijom. Kod etimologije rijei kosez, gdje Kroinstciner ime izvodi iz avarskog (iz bakir, goziz, odn. tatar, gaziz) koji je za njega najjednostavnije obrazloenje, povjesniar moe utvrditi ponajprije to da je teorija o izvoru naziva kosez vie i da i sami filolozi meusobno odbacuju osnovanost pojedinih teorija. Tako je L Pintar podrijetlom kosekog naziva traio u slavenskom knezu; P. Lessiak, s kojim su se sloili i J. Kelemina i E. Kranzmayer, izvor je traio u avar. quazaq; K. Otir (takoer M. Budimir i R. Nahtigal) u vezi s Porfirogenetovim hrvatskim Kosentzesom od traanskog Kosiggas; F. Ramov u langobardskom Gaosingu; M. Vasmer u skandinavsko-saskom Kasinge Kasunge; L. Hauptmann, oslanjajui se na Lessiaka u erkom Kasogu, J. Kelemina u talijanskom casaqium, J. Stanonik u engleskim cotsetlasima i A. Grad M njemakoj rijei Gesass odnosno Kottengessse26. Kranzmayer uz to odbacuje sve teorije osim Lessiakove; protiv Lessiaka pak filoloke prigovore imaju Ramov, Otir i Vasmer; protiv Ramova Vasmer itd. U cjelokupnoj problematici izvora naziva kosez danas su izvjesne samo dvije stvari: tri razliita slovenska oblika kosez, kasaz, kasez rezultat su razliitog dijalektalneg razvoja iz zajednike osnove21 kaseg , a taj je izraz u vezi s Kosentzesom imenom jednog od eponima
22 23 24 25 26 E. ZLLNER, Awarisches Namensgut in Bayern und sterreich, MIG, LVIH, 1950, 258. E. ZLLNER, nav. dj., 258. F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev o srednjem veku, , br. 26; B. GRAFENAUER, Zgodovina slovenskega naroda, I, Ljubljana 1978 (3. izd), 438; H. WOLFRAM, Die Geburt Mitteleuropas, Geschichte sterreichs vor seiner Entstehung, Be 1987, 259. O. KROSTNEINER, Gab es ...?, 146. Vidi pregled kod B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 221 i d. Takoer J. STANONIK, Se o kosezih, NaSa sodobnost 11, 1963, 1038-1041: B. GRAFENAUER, Cofseos=*osez?, 1. pogl, 1147-1150; J. STANONIK, Cotseti in kosezi, Naa sodobnost, 12, 1964, 91-93; A: GRAD, Se malo o imenik Koseze, kosez, Linguistica, 9/1,1969,123-136; D. LUDVIK, Edling, Edlinger, Acta Neophilologica, Ljubljana 1972, 61-85; A. GRAD, K etimologiji slovenskega toponima koseze, Onomastica Jugoslavica, 9, 1982, 209-214. F. RAMOV, Pravoslovensko kaseg Edling*, Razpraoe znanstvenega drutva za humanistike vee, , 1925, 303-326.

hrvatskih voa u hrvatskom narodnom predanju sauvanom u Konstantina Porfirogeneta28. Nita drukije nije ni s miljenjima u vezi s podrijetlom koseza samih. Povezuju ih s Avarima, s drutvenim razvojem Alpskih Slavena u VII. i Vni. stoljeu, s doseljenjem Hrvata, s ostacima Gota, s utjecajem Langobarda, s franakim utjecajem za vrijeme pokrtavanja u VIII. stoljeu s utjecajem iz Italije u vrijeme nastajanja feudalnog drutva i razvojem u feudalnom drutvu od franakog doba dalje29. Sav taj vrtlog mnijenja jasno govori ako ni o emu drugom da je rije o vrlo osjetljivom, otvorenom i u znanosti esto raspravljanom pitanju koje se zacijelo ne moe rijeiti u jednom odjeljku kako to ini Kronsteiner. Njegov pokuaj znai tek moda jednu od mogunosti, a koja bez dodatne potvrde, sama po sebi, za povjesniara jo ne moe vrijediti kao dokaz. Slino tome moemo rei i za rije upan. Prema Kronsteineru upan je bio nadreeni banu (za tu tvrdnju u povijesnim izvorima nema upravo nikakve potvrde), a izvor imena trai u avarskom rjenikom blagu, to je posve neutvreno. Podrijetlo rijei upan iz avarskog jezika uz A. Brucknera prvotno je zastupao i P. Skok, no poslije je to navodio jo samo kao mogunost30. Kad je rije o upanu, uz spomenuto, mislilo se i na slavenski (F. Mikloi), praindoeuropski (V. Machek), indoeuropski (D. Dragojevi), ilirsko-traanski (K. Otir) i starobalkanski (M. Budimir) izvor naziva31. Za cjelokupan sklop tih etimolokih mogunosti vrijedi tvrdnja da pitanje podrijetla naziva nije nuno povezano s pitanjem porijekla nosioca titule32 i da ni u sluaju da je naziv zasigurno avarski, a to nije, ne znai da su i upani bili Avari. U okvir tih etiriju avarskih posuenica (ban, kagan, kosez, upan), koje bi trebale potvrivati prvotnu, avarskim utjecajem proetu socijalnu strukturu karantanskog drutva, Kronsteiner ubraja i ime Hrvat33. Etimoloki ga izvodi od dva elementa: iz tatarskog i bakirskog *chr u znaenju slobodan, nezavisan i tatarskog i bakirskog *vata u znaenju boriti se, ratovati. Prema tome bi ime*Chrvata znailo slobodan ratnik. Ali kako etimologija sama po 34 sebi jo nije dostatan dokaz , miljenje da su ti Hrvati prvotno bili avarski
K. OTIR, lUyro Trakisches, Arhiv za arbansku starinu, L 1924, 109, 124; ISTL Kpredslovanski etimologiji Zakarpatja, Etnolog, l, 1926/27, 27. i d. 29 B. GRAFENAUER, UstoUaaanje korokih vojvod in drava karantanskih Slovencev, Ljubljana 1952, 19, 27-42, 48-51, 53 i d., 58-60, 389-436, 478-505; Gospodarska in druibena zgodovina Slovencev II, 288. i d. te posebno lit na str. 290; Lexikon des Mittelalters, HL sv. (Edlinger), Enciklopedija Jugoslavije (kosezi). 30 P. SKOK, Juni Slaveni i turski narodi, JI, H, 1936, 3 i d.; ISTI, Etimologijski rjenik hrvastkoga ili srpskog jezika, 3, Zagreb, 1973, 687, 688; ISTI, Leksikologijske studije, Rad JAZU, 272, 1948, 62. 31 Gospodarska in drubena zgodovina Slovencev , 22 i d. i lit na str. 30; F. BEZLAJ, Etimoloki umar slovenskega jezika (pokusni svezak), SAZU, Ljubljana 1963, 28. 32 Usporedi npr. N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, 62; Razrjeenje pitanja odakle potjee ime Hrvat nije se inilo tako tekim ve zbog toga to ono uz sebe nije nuno vezalo i pitanje geneze naroda, koji to ime nosi. 33 O. KRONSTEINER, Go6 es ...?, 1946. i d. 34 I u pogledu imena Hrvat postoji cijela paleta etimologija. Vidi npr. preglede te problematike u: F. II, Ime Hrvat i Srbin i teorije o doseljenju Hrvata i Srba, Godinjica Nikole upica, XXXV, 1923, 1-49; ISTI, Povijest Hrvata (1925), 236-238; R. NAHTIGAL, nav. dj. u nap. 21, 383-411; N. KLAI, kao u nap. 33; B. GRAFENAUER, Ime (Hrvati), EJ 4; H.LOWMIANSKI, Poczatki Polski, 127-142; H. KUNSTMANN, ber den namen der Kroaten, Die 28

27

128

ETNOGENEZA

HRVATA

Peter tih: NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE

129

drutveni sloj Kronsteiner poktrijepljuje i tvrdnjom da se Hrvati u izvorima gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima i da mjedno slavensko pleme nije sebe nazvalo stranojezinom oznakom, to bi analogno Rusima i Bugarima koji su svoje ime dobili po skandinavski odnosno turski govorei protobugarskom vladajucem drutvenom sloju - dodatno potvrivalo da se kod Hrvata ne radi o etnikoj, ve socijalnoj oznaci. Ostavimo li zbog spomenutih stajalita (kod obrade koseza i upana) etimologiju po strani (bilj. 34), moemo zakljuiti da je Kronsteinerova tvrdnja da se Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima bez podloge u povijesnim izvorima35. Za vrijeme koje je relevantno za ovo pitanje i u kojem se Hrvati i Avari uope mogu pojavljivati zajedno (do propasti" avarske drave krajem VIII. stoljea imamo na raspolaganju jedan jedini izvor koji spominje Hrvate. To je dobro poznati i prijeporni De administrando imperio bizantinskoga cara Konstantina Porfirogeneta, a koji je nastao tek sredinom X. stoljea. U tom jedinom izvoru Hrvati se doista spominju skupa s Avarima ali kao avarski neprijatelji koji su unitili njihovu vlast, pokorili ih i zavladali nad njima36. To je u izravnoj suprotnosti s Kronsteinerovom tezom o Hrvatima kao avarskom socijalnom sloju. Ono to je doputala njegova etimologija, povijesni je izvor u cyelosti pobio37.

35
36

Welt der Slawen, XXVII/1 (N. F. VI/1), 1982, 131-136; ISTI, Wer waren die Weisskroaten des byzantinsichen Kaisers Konstantinos Porphyrogenetos?, Die Welt der Slaven, XXK/1 (N. F. VIII/1), 1984, 118, bilj. 2, gdje o Kronsteinerovom pojanjenju imena Hrvat kae da je teko prihvatljiva i posebno A. TIETZE, Kroaten ein trkisches Ethnoym?, Wiener Slavistisches Jahrbuch, 25, 1979, 140, gdje autor, inaCe turkolog, kategoriki odbacuje Kronsteinerovu etimologiju uz obrazloenje da je kod ukljuivanja turskojezine grade potrebno iskljuiti naknadne posuenice iz islamskog razdoblja. A u taj okvir spadaju i tatar, Chor (ichar) iz arap. hurr i volan (iz arap. Wotan). O. KRONSTEINER, Antwort an. A. Tietze, 1. pogl., 140, polemizira s Tietzeovim kategorikim odbacivanjem. O. KRONSTEINER, Gab es...?, 142, 155. Konstantin Porfirogenet, DAT, pogl. 30, 31; vidi i bilj. 51. Za ostale najstarije vijesti o Hrvatima, bez obzira na prostor, a sve se odnose na IX. stoljee i poslije (npr. Masudi, Ibrahim ibn Jakub, Ibn Rusta, Kardizi, Nestor, Pop Dukljanin, engleski kralj Alfred, listina iz godine 1086. koja opisuje granice prake biskupije) vidi: F. HAKI, Documenta historae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slauonan Meridionalium, sv. 7, Zagreb 1877; J. MARQUART, Osteuropische und ostasiatische Streifsge, Leipzig 1903; L. NIEDERLE, nav. dj.; H.LOWMIANSKI, Poczatki Polski, 142-181; L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov, Buliev zbornik, 1924. Koliko god da je DAI problematian izvor koji jo danas uznemirava povijesnu kritiku, od rasprava L. HAUPTMANNA, Prihod Hrvatov i B. GRAFENAUERA, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik, V, 1952, ipak prevladava miljenje (s iznimkom N. KLAI, O problemima stare domovine i pokrtenja dalmatinskih Hrvata, Z, 38, 1984, 253-270; vidi kritiku P. TIH, Karantanija = stara domovina Hrvata?, Z, 41, 1987, 529-549), da pogl. 30 (jednako i poglavlje 31) anonimnog pisca sadri podatke hrvatske narodne predaje kojima valja vjerovati bez obzira na razmimoilaenja u pogledu kronologije tih dogaaja (L. MARGETIC, kao u bilj. 51, 5-88). U okvir tih podataka narodne predaje spadaju (s iznimkom tvrdnje da su i sada u Hrvatskoj potomci Avara i vidi se na njima da su Avari koja spada u vrijeme nastanka DAT) i podaci o pobjedi Hrvata i pokorenju Avara. Protiv miljenja: Hrvati - avarski socijalni sloj, takoer W. FOHL, Das Awarenreich und die Kroatischen* Ethnogenesen, u Die Bayern und ihre Nachbarn, I, ur. H. Wolfram i A. Schwarcz, Be 1985, 297, bilj. 34: Unter der Kroaten ist kaum die reitemomadische Oberschicht des Awarenreiches zu Verstehen; die nannte sich wohl einfach Awaren.*

Glede usporedbi s Rusima i Bugarima, gdje se ime vladajueg socijalnog sloja promijenilo u etniko, moemo ustanoviti da se u toj toki Kronsteinerova rasprava zamjetno pribliava tzv. teoriji o drutvenom dualizmu u Hrvata (s tom razlikom da tamo nema ni zbora o Hrvatima kao avarskom socijalnom sloju) koju su zastupali V. Klai i posebno L. Hauptmann. Tu je teoriju historiografija u glavnim tezama odbacila38 i njezina pitanja na ovome mjestu nije potrebno iznova otvarati. Ukoliko bismo i pristali na Kronsteinerovu tezu, u naem se kontekstu posebno postavlja pitanje zato potom Hrvati u Karantaniji nisu dali ime alpskim Slavenima (kao to su Bugari Bugarima), ve su ovi preuzeli stranojezino ime39 koje je u toponimima prvotno povezano s sreditem pokrajine na Gosposvetskom polju, pa se zatim zbog vlasti kneza na Krnskom gradu rairilo na svu pokrajinu kojom je vladao40. To je zacijelo ozbiljna oporba Kronsteineru. Utoliko vie jer pozivajui se na Hauptmannovu raspravu iz godine 193541 i na Kostantinovo izvjee o dubrovakom prijevozu slavenskih eta pred Bari 869 (Hrvati i ostali gospodari Slavena) vue paralele s dalmatinskom Hrvatskom42. Pritom mu se nepoznavanje novije literature osvetilo utoliko stoje previdio daje kod pitanja osnovanosti teorije o socijalnom dualizmu polemika izmeu L. Hauptmanna i B. Grafenauera43 jasno i nedvosmisleno pokazala da spomenuti Konstantinov izvjetaj govori o hrvatskim i ostalim slavenskim arhontima, a ne o Hrvatima i ostalim slavenskim arhontima, ime je otpao jedan od temelja na kojima se ta teorija zasnivala. Posebnu pozornost zasluuje Kronsteinerova toponomastika obrada onog starokarantanskog prostora gdje su bile jezgre hrvatskog naseljenja (istono od St. Vida i uz gornju Muru). Za oba je podruja u pogledu tipa imena utvrdio gotovo istovetnu situaciju: toponimi tvoreni od vlastitog imena i sufiksa-iki (-ii), (npr. Fasching Baii, Guttaring Gutarii, Kraig Krivici, Meiselding Mislotii, Pritschitz Piriii, Radweg Radii itd.) navodno su leali u skladu s terenom u polukrunom obliku na strateki vanim cestovnim
38 39 40 N. KLAI, Povijest Hrvata, 75-77 (pregled historiografije i literature). F. BEZLAJ, Etimoloki slovar slovenskega jezika II, Ljubljana 1982, 68 (Koruka). M. KOS, Slovenska naselitev na Korokem, 108. i d.; B. GRAFENAUER, Ustolievanje korokih vojvod in drava karantanskih Slovencev, 408, 478; ISTI, Vpraanja upanov, Hrvatov in ustolievanje koroSkih vojvod, 1137; ISTI, Hrvati u Karantaniji, 227. L. HAUPTMANN, Kroaten, Goten und Sarmaten, GermanoSlavica, , 95-127, 315-353. O. KRONSTEINER, Gab es ...?, 155.

37

41 42

43 B. GRAFENAUER, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, 51; ISTI, Ocena L. Hauptmann, Hrvatsko praplemstvo, Z, 5, 1951, 375; L. HAUPTMANN, Popravek, ZC, S, 1954, 174; B. GRAFENAUER, Odgovor, 1. pogl., 175; L. HAUPTMANN, Replika, Z, 9, 1955, 201-202; B. GRAFENAUER, Sklabarhontes = Gospodarji Slovanov ali Slavonski knezi*, 1. pogl., 202-219. KRONSTEINER u popisu literature na kraju svoje rasprave dodue navodi Grafenauerovu raspravu o Sklabarhontima koja je konano rijeila to pitanje suprotstavljajui se Hauptmannovom miljenju, ali je ne navodi u svojim napomenama ispod teksta gdje se slae s Hauptmannom. U pravcu Grafenauerova miljenja ve prije V. ORKOVI, Istorya Jugoslavije, 1933, 21; M BARABA, Ocena Hauptmannove razprave Podryetlo hrvatskog plemstva. asopis za hrvatsku poviest, I, 1943, 288; i nakon njega prije nekoliko godina bizantolog J. KDER, Zu den Archontes der Slaven in De Administrando Imperio 29, 106-115, Wiener Slavistiches Jahrbuch, 29, 1983, 128-131 (sa svom relevantnom literaturom u notici R. KATIIA).

130

ETNOGENEZA

HRVATA

feler tih: NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE

131

raskrijima s mjestom u sredini koje se zvalo po banu (u Korukoj Faning/Banie, u tajerskoj Fohnsdorf/Banja vas). U tim naseljima, koja, navodno, svojim poloajem ukazuju na tipino avarsku obrambenu koncepciju, prema Kronsteineru ivjeli su Hrvati (avarski sloj ratnika) kojima je nadreen ban. S time u vezi valja upozoriti daje ve J. Kelemina44 za toponima na -ii pretpostavljao hrvatski izvor i daje zatim F. Ramov upozorio da su takva imena topografskog ili patronimikog podrijetla mogla nastati kako bilo po cijelom slavenskom prostoru45. Ali to i nije najvanije jer Kronsteiner u Hrvatima vidi Avare koji su se slavenizirali. Od veeg je znaenja to da su Banice malo naselje46 nedaleko od Tigra, da ga nalazimo samo na specijalkama i da. ne lei ni na kakvu vanijem cestovnom raskriju ili na koji drugi nain vanom mjestu te da ve po svom geografskom poloaju nije moglo biti sjeditem bana i da u poloaju naselja koja su navodno bila sjedita Hrvata ne moemo vidjeti nikakvo polukruno, tipino avarsko ureenje47. Glavnina tih naselja lei u porjeju Gline izmeu Osojskog jezera i St. Vida, uz potok Wimitz sjeverno od St. Vida do Kraiga, u porjeju Krke izmeu Althofena i Mostia na jugu i na podruju sjeverno od Vrbskog jezera do okolice Tigra sjeverno od ceste Celovec Trg; a to su prema nalazima M. Kosa pravci najstarije slavenske kolonizacije (/48/ Pa i na karti koju je objavio Kronsteiner neopravdano je proirio na jugu do Krke na sjeveru49. To miljenje ne moe izdrati kritiku, a podrobnija argumentacija za to da pagus Crouuati moramo ograniiti na prostor izmeu Gline na jugu i njezine vododjelnice s potokom Wimitz na sjeveru, Hohecka na zapadu i St Vida na istoku bit e iznijeta pri kraju ove rasprave. injenica je da nam takvo ogranienje diktira analiza samih listina u kojima se spominje pagus Crouuati i uporedba s ostalim korukim listinama onog vremena. Protiv toga filoloka analiza korukog toponomastikog gradiva, koja je u veini sluajeva ukazala na imena koja po izvoru mogu biti ope slavenska (po F. Ramovu), ne moe ponuditi adekvatnih argumenata. Stoga nema nikakva razloga za proirivanje Hrvata (ne glede toga da li ih obraujemo s etnikog ili socijalnog znaenja) osim onih mjesta izvan hrvatskoga okruga kojih su imena tvorena rijeju Hrvat na prostor cjelokupne starokarantanske jezgre. Najzad, kao najvanije treba istaknuti da Kronsteinerov model u kojem su Hrvati Avari kao nuan preduvjet trai avarska politiku nazonost u Karanteniji; samo je tako spojiva funkcija Hrvata-ratnika kao dijela mehanizma vlasti odreene vladajue strukture. Taj preduvjet Kronsteiner rjeava tvrd44 45 46 47 48 49 J. KELEMINA, Nekoj o Dulebih na Sloveneskem, asopis za zgodovino in narodopisje, 20, 1925, 149-154; ISTI, Nove dulebske studije, ZN, 2L 1926, 66. i 4 F. RAMOV, Kratka zgodovina slovenskegajezika, I, Ljubljana 1936,10; B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 210. Prilikom popisa stanovnitva 1869. bilo je u Banicama samo 13 kua i 70 stanovnika, godine 1900. 10 kua i 63 itelja: Orts repertorium des Berzogthumes Krnten, Be 1872, 21; Gemeindelexion von Krnten, Be 1905, 38. Vidi kartu Der Kroatengau in Krnten u O. KRONSTEINER Gab es ...?, 151. M. KOS, Slovenska naselitev na Korokem, 108-118. Vidi bilj. 47. Ali treba upozoriti da na jednom mjestu u tekstu (str. 148) ograniava pagus Crouuati pravilno na podruje izmeu St Vida i Trga ob Glini

njom da je Karantanija bila do avarskih ratova krajem VQI. stoljea dio avarskog kaganata i da su tako Avari bili prisutni u istonim Alpama najmanje 200 godina50. Ali koliko ta tvrdnja odgovara dananjem poznavanju karantanske povijesti? Ukoliko bi se radilo samo o pitanju prisutnosti pojedinih Avara u okviru samostalne slavenske karantanske kneevine, njegova bi tvrdnja bila prihvatijiva,ta tu nam mogunost potvruju neki podaci za druga podruja. Tako, primjerice, De administrando imperio u pogledu hrvatske povijesti sadri u svom 30. poglavlju podatak koji se odnosi na sredinu X. stoljea, a o ijoj vjerodostojnosti nemamo razloga dvojiti i koji kae da unato tome to su u zemlji gospodari Hrvati, tamo jo ive i Avari51. Slino tome za donju Panoniju svjedoi i Conversio Bagoariorum et Carantanorum koji izvjetava ne samo za vrijeme nakon propasti avarske drave, ve i za vrijeme nakon kraja avarske tributarne kneevine u okviru franake drave (nakon 822-828) da tamo kao pojedinci i podanici franakog vladara jo uvijek ive Avari52. Ali Kronsteiner oito misli na politiku prisutnost Avara u Karantaniji u smislu vlaajueg drutvenog sloja, jer izrijekom govori o avarskom kaganatu koji je samo drugi naziv za avarsku dravu; pa i teza da su Hrvati vii drutveni sloj u Karantaniji podrazumijeva postojanje avarske drave. A to je error fundamentalis. Jedini povijesni podatak koji je Kronsteiner upotrijebio da potkrijepi svoje tvrdnje jest vijest u Pavla akona o pobjedi Slavena nad Bavarcima godine 595, a koju su postigli uz kaganovu pomo53. Koliko jest istina da ta vijest svjedoi o avarskoj prisutnosti u istonim Alpama, toliko je i izvjesno da je taj podatak povezan s vremenom prvog avarskog kaganata prije nastanka Samova plemenskog saveza sredinom dvadesetih godina VH. stoljea u koji su se ukljuili i Karantanci te se tako oslobodili avarske vrhovne vlasti54. A za dokazivanje 200-godinje avarske prisutnosti u istonim Alpama taj je podatak posve neupotrebljiv! Pripadnost Karantanije Samovoj dravi potvruju nam dva povijesna izvora: Fredegarova kronika i Povijest Langobarda Pavla ako55 na . Pa i za novye vrijeme ne moe biti nikakve dvojbe da Karantanija nije
O. KRONSTEINER, Gab es ...?, 143, 155. L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatou, 541; B. GRAFENAUER, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porftrogeneta o doseljenju Hrvata, 28 i d.; B. FEEJANI, Vizantiski izvori za isloriju naroda Jugoslavije, , Beograd 1959, 9-46, L. MARGETi, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik historijskog zavoda JAZU, 8, 1977, 12. 52 M KOS, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Ljubljana 1936 (editio), 21. i d. (komentar); H. WOLFRAM, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Das Weissbuch der Salzburger Kirche ber die erfolgreiche Mission in Karantanien un Pannonien, Graz 1979, 72. 53 O. KRONSTAINER, Gab es ...?, 142; PAVEL DIAKON, Zgodovina Langobardov, (izd. B. GRAFENAUER i dr.), Maribor 1988, 155 i bilj. 15. 54 O avarskoj prisutnosti u Karantaniji u vrijeme izmeu naseljenja Slavena krajem VI. stoljea i nastanka Samova plemenskog saveza te istodobne propasti avarskog kaganata koju je uzrokovala avarska neuspjena opsada Carigrada (626. g.) istog je miljenja, koliko mije poznato, osim J. MALA, Probleme aus der Frhgeschichte ..., 11-49, sva povijesna literatura (od novijih pregleda, npr. H. WOLFRAM, Die Geburt Mitteleuropas, 341; K BERTELS, Corantania, Beobachtungen zur politischgeographischen Terminologie und zur Geschichte des Landes und seiner Bevlkerung im frhen Mittelalter, Carinthia, I. 177, 1987, 91 i d., a koji to ne tvrdi za vrijeme propasti Samova plemenskog saveza. 55 L. HAUPTMANN, Politische Umwlzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten, 245 i d.; M. KOS, O bolgarskem knezu Aloku in slovenskem knezu Valuku, iiiev zbornik, Zagreb 1929, 251-258 (ponovljeno izdanje u M. 50 51

132

ETNOGENEZA

HRVATA Peter tih: NOVI POKUAJl RJEAVANJA PROBLEMATIKE

133

ponovo potpala pod avarsku vlast. To nam vie nego dobro dokazuje Conversio Bagoriorum et Carantanorum. Oito samostalni Karantene! upravo su protiv avarske opasnosti pozvali oko 743. godine Bavarce, koji su nakon pobjede Karantaniju uk^uili u okvir labav, ali ipak okvir Bavarske odnosno istonofranake drave. Pa i pokrtavanju Karantanije, koje tako potanko opisuje CBC, u vrijeme kada su Avari jo bili pagani, ne moe se povezati s pretpostavljenom vladavinom Avara u pokrajini66. Dakle, ne 200, ve najvie 30 godina na prijelomu VI. i VII. stoljea Avari su bili gospodari i u istonim Alpama, pri emu iz opravdanih razloga vajja pretpostaviti da je ta vlast bila prije slaba nego jaka57 i u razdoblju koje stoji na poetku, a ne na kraju etnogeneze Karantanaca. A to je bitno drukije povijesni okvir u kojem za Kronsteinerov model nema prostora. Dakle, premda filoloka istraivanja doputaju mogunost (i nita ne dokazuju) koju je predlagao Kronsteiner, povijesni podaci tu mogunost odbacuju58.

KOS, Srenjeveka kulturna, drubena in politina zgodouina Slovencem, Izabrane razprave, Ljubljana 1985, 145-150). 56 Od vie nego opsene literature elio bih na ovome mjestu navesti samo KOSOV i WOLFRAMOV komentar uz njihova izdanja CBC, GRAFENAUEROVU opsenu monografiju Ustolievanje korokih vojvod in drava karantenskih Slovencev kao i raspravu K BERTELSA, Carantania, koja kao posljednja daje podrobniji pregled literature i problemski pogled u grau (vidi bilj. 16, 52, 54). Gospodarske in drubena zgodovina Slovencev, II, 288 i d.; G. GRAFENAUER, Nekoj vpraanj iz dobe naseljevanja junih Slovanov, Z, 4, 1950, 23-126; ISTI, Vpraianje upanov, Hrvatov... 1137. Valja upozoriti i na slijedeu nedostatak Kronsteinerova povijesna znanja: Bijelu Hrvatsku na sjeveru (141) (po V. JAGI, Ein Kapitel aus der Geschichte der sdslavischen Sprachen, Archiv fr slavische Philologie, XVII, 1895) oznaio je kao Phantasieland za koju nema nikakva dokaza. Suprotno, od L. HAUPTMANNOVE rasprave Prihod Hrvatov (1924) sjeverna je Bijela Hrvatska u X. st. dokazana (vidi dalje bilj. 63). Ali je upitno da li je postojala ve u VH. st (N. KLAI, Marginalia uz problem doseljenja Hrvata, Rasprave razreda za zgodovinske in drubene vede SAZU, I (Hauptmannov zbornik), 1966, 26; ISTI, Povijest Hrvata, 64). Dvojno spominjanje Hrvata (Chrouati et altera Chrowati) u listini od 29. 04. 1086. s opisom granica prake biskupije danas nije zagonetka, ve oznaka za dvije hrvatske upe (L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov, 518); ISTI, Das Regensburger Privileg von 1086 fr das Bistum Prag, MIG 62, 1954, 146-154; H.LOWMIANSKI, Poczatki Polski, 172-179). Netona je i Kronsteinerova tvrdnja da su pod (Bjelo)Hrvatima, koji ive na drugoj strani Bavarske (pog. 30. DAJ) miljeni Hrvati u istonim Alpama (141) (slinog je miljenja i N. KLAI, Najnoviji radovi o 29, 30. i 31. poglavlju u djelu De Administrando imperio cara Konstantina VH. Porfirogeneta, Starohrvatska prosvjeta, 15, 1985, 51, samo to umjesto o istonim Alpama govori o Karantaniji; vidi P. TIH, Karantanija = stara domovina Hrvatov?, 539 bilj. 63). U 30. i 31. poglavlju DAI se izraz Bijela Hrvatska koristi za cijelu eku dravu, jer je u X. st. bila Bijela Hrvatska podlona Boleslavu I. S bizantiskih motrita ova je doista leala na drugoj strani Bavarske: L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov, 633; B. GRAFENAUER, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, 34-37: B. FERJANI, Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, 37, bilj. 115. Ni u kojem sluaju pak se ta lokalizacija ne moe odnositi na istone Alpe jer se motrite i objekt ne mogu uskladiti. U sluaju da miruje objekt (istone Alpe) za njega moemo rei da lei na drugoj strani Bavarske jedino ako gledamo sa sjevera (Svapska, npr.), to je s bizantinskog motritra posve nemogue. Ukoliko pak fiksiramo motrite na prostor otkud moemo oekivati takve podatke (Venecija, Dalmacija, Carigrad) istone se Alpe pomiu preko Bavarske na vapsku ili eku, to je opet nemogue.

U posvema drugom pravcu su problem Hrvata u Karantaniji rjeavali filolog Heinrich Kunstmann i povjesniarka Nada Klai. Neovisno jedan od drugog59 doli su do gotovo jednakog zakljuka da je Karantanija Bijela Hrvatska Konstantina Porfirogeneta odnosno stara postojbina dalmatinskih Hrvata. Kunstmann koji, usput reeno, kao filolog odbacuje Kronsteinerovu tezu60 smatra da su Hrvati u Karantaniji Konstantinovi Bijeli Hrvati i da je, dakle, Karantanya Bijela Hrvatska. Potvrdu tome vidi u nespornoj prisutnosti Hrvata u Karantanyi i u geografskim podacima koje glede By'ele Hrvatske donose poglavlja 30. i 31. DAI. Prema tome bi Bijela Hrvatska bila smjetena u blizini Bavarske, Turske (Maarske) i Franake61. Blizinu Bavarske nije potrebno posebno dokazivati, poseban dravnopravni poloaj Karantanije u njezinu okviru (personalna unija) samo je potvruje, susjedstvo s Maarima je po Kunstmannu za vrijeme Otona posvjedoeno graninim poloajem karantanske marke (iz koje se razvila kasnije tajerska; nap. P. .) s Maarima; franaka drava pak je sinonim za Regnum Italicum koji je sa furlanskom odnosno veronskom markom takoer graniio s Karantanijom62. Upravo je za sredinu X. stoljea, tj. za vrijeme za koje nam DAI donosi podatke o Bijeloj Hrvatskoj, Hauptmann uspio nedvojbeno dokazati premda je naalost to njegovo djelo u historiografiji premalo poznato63 da se ova nalazila doista uz gornji tok Visle. Kad bismo dakle pristali na tezu da je drugo
N. KLAI, Odakle smo se doselili (feljton Hrvatska povijest: od mita do stvarnosti 1), Start, 498, 20. 02. 1988, 62: Meutim, bila sam presretna doznavi da je u isto vrijeme kad i ja do istog zakljuka doao njemaki filolog Heinrich Kunstmann, premda, kad sam 1984. pisala svoj prilog, nisam znala za njega, kao to on nije znao za moje radove. 60 H. KUNSTMANN, Wer waren die Weisskroaten des byzantinschen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? (kao u bilj. 34). 61 H. KUNSTMANN, Wer waren die Weisskroaten des byzantinsichen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos?, 118. i d. (DAI, pogl. 30: Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati.... Ostali Hrvati su pak ostali blizu Franake i nazivaju se danas Bjelohrvati ili Bijeli Hrvati te imaju svog vlastitog arhonta; a podloni su Otonu, velikom kralju Franake i ake, nekrteni su i ive u tazbini i prijateljstvu s Maarima. Pogl. 31. Da Hrvati, koji sada stanuju u djelovima Dalmacije, potjeu od nekrtenih Hrvata, nazvanih bijeli, koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franake i granie se sa Slavenima, nekrtenim Srbima.... Da velika Hrvatska zvana i bijela, do danas nije krtena, kao ni susjedi joj Srbi. Ona podie manje konjanitva, isto tako pjeatva, nego krtena Hrvatska, jer ih neprestano pljakaju Franci i Maari i Peenezi. Prijevod po B. GRAFENAUER, Prilog kritici izvjetaja Kostantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, 1214); Constantine Popkyrogenitus De administrando imperio (New, Revised editon) edited by G. MORAVCSHC, translated by R. J. H. JENKINS, Washington 1967,142/61,142/71, 146/3, 153/83. 62 L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov, 527: Trijer razlini veri poroajo torej v spisu De administrando imperio o Beli Hrvatski na severu. To dejstvo, pred katerim morajo enkrat za vselej utihniti vse govorice, da je Bela Hrvatska le plod razgrete domisljye. Usp. F. II, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, 264, uz rezime Hauptmannovih istraivanja: Mislim da je danas egzistencija sjeverne Hrvatske Konstantinove potpuno dokazana i pitanje rijeeno.; B. GRAFENAUER, Slavonskonemka borba za srednje Podonavje v 9. stoletju, Razprave razreda za zgodovinske in drubene vede SAZU, 5, 1966, 42-43; N. KLAI, Marginalia uz problem doseljenja Hrvata, 1. pogl., 24; ISTI, Najnovyi radovi cara Konstantina Porfirogeneta, (kao u bilj. 58), 31 gdje ve stoji na novom stajalitu i odbacuje Hauptmannovu analizu DAI, ali mu ipak priznaje da je dokazao postojanje Bijele Hrvatske u X. stoljeu; F. DVORNIK, The making ofcentral and eastem Europe, London 1949, 291-297; H.LOVMIANSKI, Poczatki Polski, 114-200. 59

57 58

134

ETNOGENEZA

HRVATA

Feler tih: NOVI POKUAJI R]EAVAN]A PROBLEMATIKE

135

ime za Karantaniju Bijela Hrvatska, onda su istodobno postojale dvije Bijele Hrvatske, to je malo vjerojatno. Za vrijeme IX. i X. stoljea sauvano je relativno mnogo izvora koji nedvojbeno potvruju da se za prostor dananje Koruke upotrebljavalo samo i bez iznimke ime Carantania64. Uz to je Karantanija sredinom X. stoljea bila pokrajina u kojoj je kranstvo bilo prisutno ve 200 godina, dok nam DAI ak tri puta izvjetava da je u isto vrijeme Bijela Hrvatska jo nepokrtena. Ve i stoga je Kunstmannova teza neodriva; a ni najmanje je ne podrava njegova lokalizacija pomou Bavarske, Maarske i drave Franaka. Poglavlje 30. DAI, naime, ne tvrdi da Bijeli Hrvati ive u susjedstvu Bavarske, ve kae da ive na drugoj strani Bavarske. Promatrano s bizanstinskoga motrita (bizanstinski Meci, Dalmacija, Carigrad) to znai da su ti Bijeli Hrvati morali ivjeti sjeverno ili sjevernoistono od Bavarske, dok Karantanija lei na njezinom jugoistoku65. Hrvate u Karantaniji ni na koji nain ne moemo proiriti na cjelokupnu Karantaniju, ve su bili ogranieni na malo podruje uz gornji tok Gline, koje nije bilo due od priblino 16 ni ire od 8 kilometara. Zato ti Hrvati, iako su bili u Karantaniji, naravno nisu graniili s Maarima, a to Karantanija jest, i to najkasnije ve od godine 907, a ne tek nakon 955. kad na njezinu jugu i istoku poinju nastajati marke66. Po Kunstmannovoj logici bi npr. i Karantanci koji su bili u okviru istonofranake drave bili susjedi npr. Danaca. Uostalom pogl. 31. DAI takoer kae da Bijeli Hrvati ive na drugoj strani Turske (bizantski termin za Maarsku) blizu Franake, to se s motrita pisca DAI opet ne moe odnositi na Karantaniju. Kad je rije o susjedstvu s Francima pak ako i pristanemo na dvojbeno izjednaavanje s Regnum Italicum67 - vrijedi isti zakljuak kao u pogledu susjedstva s Maarima da Karantaniju ne moemo izjednaavati s Hrvatima. Dakle, podaci DAI u pogledu lokalizacije Bijele Hrvatske iz vie su razloga nespojivi s Karantanijom; a nasuprot tome imaju veliku vrijednost svjedoanstva ako Bijelu Hrvatsku postavimo na sjever i ako potujemo povijesni okvir koji e nam obrazloiti i pojasniti neka prividna nesuglasja glede lokalizacije Bijele Hrvatske68.
64 65 66 67 Vidi F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku H, Karantanija (u registra, 451); K. BEUTELS, Carantania, 87-1%. Vidi bUj. 58. Vidi npr. B. GRAFENAUER, Zgodovina slovesnkega naroda, , Ljubljana 165 (2. i d.), 110, 118, 136-141, 144-148. Kunstmann se pri jednaenju Franake s Regnum Italicum poziva na raspravu Drei Deperdita der byzantinischen Kaiserkanzlei und die Frankenadresse im Zeremonienbuch des Konstantinos Porphyrogenetos, Byzantinische Zeitschrift, 45 bizantologa W. OHNOSORGEA, koji smatra da Konstantin diferencirano upotrebljava termin Francia; megali Francia mu znai franake dravne dijelove sjeverno od Alpa, a Francia one june. Ali Ohnosorge je analizirao neko drugo Konstantinovo djelo De caerimons aulae byzantinae a ne DAI, a uz to pogl. 30 DAI, gdje se takoer govori o susjedstvu Bjelohrvata i Franaka, nije napisao Konstantin, ve netko anoniman te stoga nema razloga za diferenciranu upotrebu gornjeg termina. L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov; ISTI, Seobe Hrvata i Srba, 30-46; B. GRAFENAUER, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, 34-37.

Polazei od drugih ishodita i Nada Klai je staru domovinu dalmatinskih Hrvata vidjela u Karantaniji69. Osim reenice da su se odreen broj godina i Hrvati u Dalmaciji pokoravali Francima jednako kao i u staroj postojbini, sve je navode u poglavlju 30. DAI koji govore o Bijeloj Hrvatskoj kao pradomovini dalmatinskih Hrvata i cjelokupan avarski kompleks o avarsko-hrvatskim odnosima u Dalmaciji odbacila kao izmiljene i nevjerodostojne. Kao domovinu Hrvata koja je bila podanik Francima nije joj bilo teko izabrati Karantaniju. Karantanija je od sredine VHL stoljea doista udovoljavala obama uvjetima; a u isto vrijeme Nadi Klai je spominjanje pagusa Crouuati i hrvatske desetine na podruju Karantanije dokaz za postojanje posebne hrvatske politike i crkvene organizacije s posebnim arhontom na elu70. Drugim rijeima, autorica predvia za karantanske Hrvate poseban, vrlo samostalan poloaj koji se temelji na etnikoj osnovi i na iz te osnove proizlazeoj posebnoj politikoj i crkvenoj organizaciji71. Ako ostavimo postrani njezinu interpretaciju, poglavlja 30. DAI u kojoj je odbacila sve to ne odgovara njezinoj slici i za koju je kritika pokazala da nema pravih razloga za njezinu opravdanost72, njezinu tezu moemo osporiti ve sa stajalita same karantanske povijesti. U sredite je rasprave postavljen pagus Crouuati i njegova interpretacija. S obzirom na sadraj izraza pagus Crouuati iskazuje samo etniku pripadnost33
69 N. KLAI, O problemima stare domovine, dolaska i pokrienja dalmatinskih Hrvata, Z, 38, 1984, 253-270, gdje je najdetaljnije obrazloila svoju tezu; ISTA, Najnoviji radovi o 29, 30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina Porfirogeneta (kao u bilj. 58), 36, 40, 51; u popularnoznanstvenom obliku ISTA, Sjever i jug u Hrvata i Srba, OKO, 387, 388, 15. - 29. 1. i 29. 1. - 12. 2. 1987; ISTA, Odakle smo se doselui, Start, 498, 20. 2. 1988; Gdje je bila stara Hrvatska, Start, 499, 5. 3. 1988; Kad je postala Hrvatska drava, Start, 502, 16. 4. 1988. 70 N. KLAI, O problemima stare domovine, dolaska i pokrtenja dalmatinskih Hrvata, 257262. 71 N. KLAI politika organizacija znai posebnu upravnu, teritorijalnu i sudsku jedinicu s knezom: N. KLAI, O problemima stare domovine, dolaska i pokrtenja dalmatinskih Hrvata, 261. 270, bilj. 104; u popularnoznanstvenim prikazima govori ak o hrvatskoj dravi u Karantaniji (i), Start, 502, 16. 4. 1988. to podrazumijeva pod crkvenom organizacijom nije jasno. Kad je rije o hrvatskoj upaniji teko bi bilo govoriti o nekoj specifinoj crkvenoj organizaciji, a vii stupanj organiziranosti moe biti samo poseban korepiskopat za Hrvate, to je posve nemogue. 72 Vidi P. TIH, Karantanija = stara domovina Hrvata, Z, 41, 1987, 536-539. N. KLAI nije navela nijedan ozbiljan razlog da pogl. 30. DAI govori istinu samo u reenici koja navodi hrvatsku podlonost Francima u staroj i novoj domovini, a u svim drugim tokama najstarije hrvatske povijesti lae. Usporedi L. MARGETI, Jo o dolasku Hrvata, Historijski zbornik, XXXVHI, 1985, 232; V. KOAK, Dolazak Hrvata, Historijski zbornik, XI, 1987, 353, 357. Ako se u pogledu na problematinost DAI odluila za negiranje njegovih vijesti, potom bi to morala uiniti radikalno bez iznimke. Mislim da je sve dosadanje raspravljanje o DAI ipak pokazalo da pogL 30. donosi hrvatsku narodnu predaju koja je u svojoj biti istinita; vidi B. FERJANI, Struktura 30. glave spisa De administrando imperio, Zbornik radova vizantolokog instituta, XVm, 1978, 67-79. Usp. takoer L. MARGETI, Jo o pitanju vremena dolaska Hrvata, Z, 42, 1988, 239: Moda bi doista trebalo odbaciti sve (ili takorei sve) anonimove vijesti o dolasku Hrvata kao narodnu legendu. (jednako u HZ XXXVIII, 238) i otru reakciju V. KOAKA, Dolazak Hrvata, 360 na tu Margetievu opciju. 73 Slino je po sadraju izraza razlikovanje izmeu slovenskih i bavarskih huba samo po sebi osnovanu samo po nacionalnoj pripadnosti njezinih obraivaa; B. GRAFENAUER, Vpraa-

68

svojih itelja74. Da li pagus poput Klaieve moemo obrazlagati i kao posebnu politiku ogranizacyu, moe pokazati tek analiza znaenja tog izraza u drugoj polovici X. stoljea, to jest u vrijeme kad se pagus Crouuati pojavljuje u listinama. Grafenauer je izravno na primjeru kraljevih darovnica za Koruku iz X. stoljea jasno pokazao da je lokalizacija putem pagusa u kontekstu listina, u kojima se pagus u X. stoljeu spominje, upotrebljavana u smislu konkretnye geografske lokalizacije darovanja76. To, dakako, ne znai da pagus u ono doba mje imao odreenih upravnih funkcya, ali ipak njegovu ulogu ne valja precijeniti kako to ini Nada Klai. Po njezinoj bismo logici potom mogli i za ostala dva pagusa koji se u isto spominju u Korukoj (pagus Gurketal76 u sreditu pokrajine) predvidjeti neku posebnu politiku jedinicu sa samostalnim knezom. A takva je uloga pagusa nemogua naprosto zato to je pagus samo dio grofovije. M. Kos je svoja istraivanja tog problema saeo u zakljuak Prvi (pagus) lei u okviru druge (grofovije)78. A to u ono doba nije nita drugo nego ured i grof inovnik. To posebno vrijedi za iri prostor na kojem se nalazio pagus Crouuati. Naime, kao to je pokazala rasprava H. Dopscha o waltpotu i palatisnkome grofu u Korukoj79, hrvatski je okrug bio dio grofovije waltpota. A ovaj nije bio nita drugo nego neposredno kralju odgovorni i od njega postavljeni inovnik koji je imao na brizi kraljevu zemlju u Karantaniji koju je vladar izdvojio iz vojvodine vlasti. Njegov ured (Amt, Amtsgebiet) protezao se u sredinjim predjelima Koruke, gdje se nalazila veina kraljeve zemlje i stari karolinki pfalc Krnski grad i Moberk (?) te se najkasnije od 965. god. pojavljuje kao grofovija waltpota (Grafschaft des Waltoboten)60. A listine u kojima se
nje upanov, Hrvatov 323. zgodovina Slovencev, II, in ustolievanje korokih vojvod, 1136; Gospodarska in drubena
74

Peter tih: NOVI POKUAJ1 RJEAVANJA PROBLEMATIKE

75

Tako ve M. KOS, Slovenska naselitev na Korokem, 114, Tu so Hrvati najgostje bivali, zato imenujejo listine okraj pagus Crouuat. B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 212-217, nasuprot HAUPTMANNU koji je u pagusu elio vidjeti etvrtu koruku grofoviju i zato je u svojoj postjednjoj raspravi o Hrvatima u Karantaniji govorio o kasazima Hrvatske grofovije a ne Hrvatskog pagusa: Staroslavenska druba in obred na knejem kamnu, 115. F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, , 451. F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 469; B. GRAFENAUER, Karantanski temelji koroke vojvodine, Z, 31. 1977, 150. bilj. 143; ISTI, Hrvati u Karantaniji, 217; misli da je mogue interpretirati lokalizaciju in pago Karinstriche samo u vezi s Karint(riche) vie erofnviin n *><-> podijeljenu na(= regnum (Carantanum) u nekim drugim listinama) i da zato no* '---

76

spominje hrvatski okrug ak izrijekom kazuju da pagus Crouuati lei in regimine uualdpodonis Hartuuici81. Dakle, ako je i grofovija tek obian ured, onda ni pagus koji je dio tog ureda ne moe predstavljati nekuposebnu politiku ogranizaciju, ve mu u najboljem sluaju moemo pripisati samo skromnu, strogo nadziranu upravnu funkciju. Pritom pitanje, koliki je veliinom bio taj pagus Crouuati, nije bitno. Da ga opsegom ne moemo proiriti izvan porjeja Gline zapadno od St. Vida razvidno je iz ve spomenutih Grafenaurevih analiza lokalizacijske formule u listinama iz vie razloga: 1. Naseobine koje kraljeve darovnice postavljaju u hrvatski okrug82 bez iznimke lee na prostoru izmeu Gline na jugu i njezina razvoda s potokom Wimitz na sjeveru, izmeu Hohecka na zapadu i okolice St. Vida na istoku. 2. Na neposrednom rubu tog podruja sauvalo se sjeanje na Hrvate u toponimima Krobaten kod Glaneggege i po svoj prilici Krottendorf kod St. Vida, to svjedoi o razlici izmeu stanovnika krajeva koji poinju s ta dva naselja i okolice hrvatskoga okruga83. 3. U drugoj polovici X. stoljea, kad se u listinama upotrebljava izraz pagus Crouuati, nema nijednog sluaja darovanja posjeda unutar tog pagusa bez upotrebe tog izraza; suprotno tome, ta se lokalizacija u isto doba nikada ne upotrebljava u listinama prilikom darivanja u istoj grofoviji, ali na drugom mjestu, a lokalizacijska je formula takoer precizna84. 4. U istoj grofoviji waltpota Hartvika u drugoj se polovici X. stoljea spominju dva pagusa (Crouuati, Carentariche)85. Tako, dakle, moemo pagus Crouuati u Korukoj opravdano svesti na podruje uz Glinu zapadno od St. Vida. A taj prostor nije u duinu iznosio vie od 15-16 kilometara, a u irinu ne vie od 6-8 kilometara86. To s jedne strane samo potvruje da tako maleno podruje ruje moglo imati neku posebnu, od okoline bitno razliitu politiku organizaciju; s druge pak strane posve je nezamislivo da bi na tako malom prostoru ivio toliki broj Hrvata, od kojih se jedan dio preselio u Dalmaciju87 i tamo zavladao, a drugik pak ostao u Karantaniji, te jo u dugoj polovici X. stoljea bio toliko brojan da se njihov okrug nazove hrvatskim.
ISTI, Drobtinice h kroniki Regina iz Pruma kot viru za zgodovino Slovencev v srednjem veku, u tisku za Arheoloki vestnik, 40. F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 466. F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, , 401, 407, 466, 513; Gsberg, Sorg, Puppitsch, Beissendorf, Mailberg, Ober Muhlbach, Raindorf, Deblach, Tauchendorf, Grammilach, Lebmach, Glandorf, Tschiring, Niededorf. F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 400, 419, 458, 468, 469, 475; M. KOS, Slovenska naselitev na Korokem, 113 i d.; B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 212; ISTI, Vpraanje upanov, Hrvatov* in ustolievanje koroSkih vojvod, 1139 bilj. 46. F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, . 401, 407, 466, 469; vidi i gore bilj. 76 i A. JAKSCH, Geschichte Krntens bis 1335, Klagenfurt 1928, 144, 145. Ta argumentacija vrijedi i za tekst gore, gdje se obrauju rasprave Kronsteinera i Kunstmanna. N. KLAI, O problemima stare domovine..., 262, 264, govori o organiziranoj seobi dijela Hrvata zbog nezadovoljstva politikom vlastitih knezova. A da su ih imali, dokazuje upravo pagus Crouuati; prema tome su se Hrvati (po N. Klai) otamo i selili. Do bitnog kvantitativnog pomaka neemo doi i ako uzmemo u obzir i ostala hrvatska naselja na podruju Karantanije.

77

81 82 83

78 79 80

nano suuje: P. TIH, Reg M. KOS, Slovenska naselitev na Korokem, 113. H. DOPSCH, kao u bitf. 77. 125-151. .. in partibus Karantanie in comitatu Hartuuigi comitis qui et ipse inibi cognomine vualpoto dicitur...: F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 419. H. DOPSCH, s. c., 138 smatra uz Krnski grad i Mobreg karolinkim pfalcom, ali to nije posve sigurno. Vidi P. TIH, Regnum Carantanum, 223 i tamo navedene podatke pro et contra.

85 86 87

138

ETNOGENEZA

HRVATA

Peter tih: NOVI POKUAJI RJEAVANJA PROBLEMATIKE

139

Uza. sve reeno ini se da karantanske Hrvate politiki i drutveno povezuje s ostalom Karantanijom u zajedniku cjelinu injenica da su neki Hrvati bili i kosezi88. Premda pitanje kosega do danas nije dokraja rijeeno, po dosadanjem najprihvatljivijem obrazloenju (Grafenauerovom), koje ostavlja najmanje nedoreenih odgovora i koje najzad u pedeset godina koliko postoji nije doivjelo ozbiljnije osporavanje, kosezi su bili prvotno povlateni vojniki sloj (druinici) podreen neposredno karantanskom knezu89. Dakle, politika je vlast iz Krnskog grada zaposezala i neke Hrvate. Prema onome to danas znamo, ta se vlast protezala posebno na one koji su ivjeli upravo u hrvatskom okrugu.ta, samo su se na tom podruju prekrivala hrvatska i koseka naselja90. I kad je rije o hrvatskoj desetini (decima ad Chrowat), koju moramo pravilnije prevoditi kao desetina kod (upanije) Hrvat i koju Klaieva navodi kao dokaz za crkvenu organizaciju koju su navodno Hrvati dobili u Karantaniji za vrijeme misije91 bez obzira na to da li se ta oznaka odnosi samo na crkvu Sv. Mihaela (dolina gornje Mure), na dio, ili pak na cijelu praupaniju Sv. Mihaela, moemo rei da po svom sadraju slino kao i pagus Crouuati moe posvjedoiti samo o naseljenju Hrvata na tom prostoru92, a ne i o kakvoj crkvenoj organizaciji za Hrvate. To desetina ne moe dokazati! Zbog svih tih injenica jasno je da je Nada Klai precijenila ulogu Hrvata u Karantaniji; zato nije utemeljena ni njezina misao o Karantaniji kao staroj domovini dalmatinskih Hrvata. Zar taj zakljuak ne potvruje injenica da su upravo njezina istraivanja pokazala da je openito upitno i prijeporno da li su u srednjovjekovnoj Hrvatskoj postojali kosezi, jer sve na to se moe osloniti takvo miljenje samo je osamljen toponim Kaseg u Lici; a nigdje nema kakva traga o kakvu povlatenu kosekom poloaju93. U sluaju preseljenja Hrvata iz Karantanije njihove bismo tragove opravdano oekivali. Pa i sama autorica, traei uzroke i nain preseljenja Hrvata iz Karantanije u Dalmaciju, osim nekih pretpostavaka, ali ne i injenica94, ne moe ponuditi nita. Njezinu pretpostavku da su se Hrvati preselili u opem kolonizacijskom valu moemo osporiti ve i stoga to se kod kolonizacije radi o vrlo dugotrajnom procesu penetracije agrarnog stanovnitva na nova podruja, koji u razmjerno znaaj95 nom opsegu mijenja sliku pokrajine i koji bi, ukoliko bi se doista zbio, morao ostaviti opipljivije hrvatske tragove na dananjem slovenskom podruju, a oni
88 M. KOS, Slovenska naselite na Komikern, 114; B. GRAFENAUER, Ustolievanje..., 335; ISTI, Hrvati u Karantaniji, 219, 220. 89 Posebno B. GRAFENAUER, Ustolievanje..., 29-42, 320-383, 478-505, 555-559, te Gospodarska in drubena zgodovina Slovencev , 290-292 s cjelokupnom najnovijom literaturom i pregledom rezultata dosadanjih istraivanja. 90 B. GRAFENAER, Hrvati u Karantaniji, 220; ISTI, Ustolievanje..., 328. u hrvatskom okrugu kosezi su bili u naseljima: Zwattendorf, Krobathen, Paindorf, Kadll, Deblach, Mauer, Taudiendorf, Meschgowitz, Gramilach, Unrterkulm, Glantschach. 91 Podruje uz gornju Muru s toponimima Crawata curia, Kraubath, Kchrawathof, Kravvbaten, Kraweseck, Krowot druga je jezgra hrvatskog naseljenja u Karantaniji. 93 N. KLAI, O kasezima i Hrvatima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Dostignua, 1-2/, 1965, 3-21 i na str. 12: ini mi se zaista nemoguim da se jo uvijek odri Hauptmannova teza o kasezima u Hrvatskoj na osnovi jednog jedinog podatka. 94 N. KLAI, O problemima stare domovine..., 263, 264. 95 Usp. Kolonizacija i populacija, u: Gospodarska in drubena zgodovina Slovencev, Zgodovina agrarnih panog, I, Agrarno gospodarstvo, Ljubljana 1970, 29-127.

su izostali. Slino tome malo je vjerojatno da bi se Hrvati zbog otpora prema Francima (prihvaanje kranstva), u kojem Nada Klai vidi uzrok seobe, preselili iz Karantanije u zemlju u kojoj je do kraja !, stoljea gospodario taj isti Franak i kri96. Kao zakljuak ovog kritikog pregleda novih pokuaja rjeavanja problematike Hrvata u Karantaniji moemo rei da je kritika pokazala da ni ti novi napori ne rjeavaju zadovoljavajue pitanje karantanskih Hrvata. Na neki je nain to i razumljivo i oekivano, jer za tako radikalne zakljuke to ih nude spomenute rasprave povjesniar naalost nema na raspolaganju dokumentaciju. Ne samo da ima premalo izvora, ve i ti izvori po svojoj strukturi (ponajprije toponomastiki tragovi) ne mogu odgovoriti na takva pitanja. Zato o Hrvatima u Karantaniji jo uvijek znamo vrlo malo pouzdano. Povjesniarevo znanje u tom pogledu, naalost, nije mnogo napredovalo od razine koju je prije trideset godina dosegnuo B. Grafenauer i saeo ga u ture tri toke koje smo uvodno naveli.

96

N. KLAI, Povijest Hrvata..., 165-172, 191-208.

Kadoslav Katiti: POECI HRVATSKE POVIJESTI

141

Radoskv Katii

POECI HRVATKE POVIJESTI FILOLOKI PROBLEM

KAO

L/oivljujemo upravo kako se pitanje o etnogenezi Hrvata u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji, za koje seje ve moglo misliti daje potpuno skinuto s dnevnoga reda, ponovno postavlja, te se vrlo ivahno raspravlja o njem. Poslije Hauptmannovih i Grafenauerovih radova inilo se dulje vremena kao da je ve dobiven konaan odgovor na nj, dobar onoliko koliko je to ikako mogue u poloaju tako nepovoljnom to se tie vrela, pa da daljnji napredak, ako ga uope moe biti, treba oekivati tek u okvirima slike to su je njih dvojica zacrtali. A sada se, meutim, vrlo ivahno povlae potezi posve novih varijanata u interpretaciji oskudnih izvora, kako svojim prilozima pokazuju Margeti, Kunstmann, Kronsteiner i Pohl, a i Nada Klai svojim posljednjim radovima. Nije samo da se to pitanje opet postavlja, nego se ini kao da je ono potpuno otvoreno: kao da raspoloiva vrela upravo izazivaju na interpretacije u slobodnom stilu. Takav e razvoj, dakako, zbuniti ne samo zainteresirane laike nego i sve one meu strunim povjesniarima koji se u staroj hrvatskoj povijesti orijentiraju vie prema onome to je ve zacrtano kao slika povijesnoga zbivanja nego prema onom to doista pruaju izvori. U takvu poloaju izrasta filologu zadaa da sa svojega stajalita upozori na to kakve su pretpostavke razliitim i esto suprotnim povjesnikim miljenjima sadrane u starim tekstovima. Za razliku od historiara, koji je duan to prije moe vjerodostojno ispripovijedati (pri)povyest, moe se filolog strpljivo i s mnogo ljubavi okrenuti onomu to vrela doista priaju. To je dvoje dodue, kada se radi o ranom srednjem vyeku, usko povezano jedno s drugim. Ta se (pri)povyest ne da vjerodostojno pripovijedati bez oslonca na brino protumaene tekstove. A ti su tekstovi takvi da se ne daju valjano interpretirati a da se pritom ne uzme u obzir sve to se zna o povijesnim zbivanjima i injenicama. Historiar i filolog upregnuti su tu u istu zapregu. Ipak ostaje razlika u stajalitu, pojmovno je otra i valja je biti svjestan. Ona se dobro moe iskoristiti pri razmrsivanju pitanja to se postavljaju u tom sklopu. Easprave o hrvatskoj etnogenezi u Dalmaciji odreene su time to su sve vijesti o tim zbivanjima koje potieu izravno iz ranoga srednjeg vyeka sadrane u vrlo osobitom spisu iz sredine 10. stoljea, u De administrando imperio Kon-

stantina Porfirogeneta, a ono o tome sadri dvije verzije: jednu u poglavljima 29. i 31, a drugu u poglavlju 30. Te se verzye u mnogome i bitnom podudaraju, ah' ima meu njima i znatnih razlika. U prvoj se jako istie uloga cara Heraklija i bizantsko vrhovnitvo, u drugoj se, 'naprotiv, to i ne spominje. Odbacili su stoga jednu kao tendencioznu u bizantskom smislu, a drugoj su, s drunim oprezom i pridrajem, darovali povjerenje (Hauptmann, Grafenauer, Nada Klai u glavnini svojega djela). S time u vezi treba rei da je posve krivo kad se vijesti sadrane u tom djelu odbacuju kao lana propaganda, kako se katkada radi, ili ako se govori da car piui ovo ili ono sebe tjei. De administrando imperio nije napisan kao propagandni sastavak i ne sadri razmatranja za vlastite potrebe. Sastavljen je kao strogo povjerljiva spomenica s podacima koji su vani pri zacrtavanju vanjske politike carstva i mogu posluiti kao argumenti za potkrepljivanje bizantskoga stajalita pri diplomatskim pregovorima. Takvi argumenti ne smiju biti zasnovani na laima jer bi od toga izgubili svaku vrijednost. Ali morali su biti tendenciozni da bi mogli posluiti pri ostvarivanju bizantskih interesa. To pak vrijedi podjednako za obje verzije. Obje potieu iz istoga djela. To se gotovo zaboravilo postoje Konstantin bio proglaen za propagandista koji lae samome sebi, a piscu 30. poglavlja, koji se smatrao ozbiljnijim i pouzdanijim, bio pod sugestivnim imenom Anonim udahnut neobian nekakav i samostalan ivot. im se stvari promotre sa stajalita kakvo je ovdje upravo naznaeno, razaznaje se odmah i tendencija svakoga od ta dva izvjetaja, pa se moe odrediti i to kamo je upravljena argumentacija kojoj treba da slue. Poglavlja 29. i 31. upravljena su protiv bugarskih zahtjeva, poglavlje 30. protiv franakih. Prema Bugarima valjalo je isticati da Hrvati nikada nisu prestali priznavati vrhovnu vlast bizantskoga cara i da ne moe biti govora o tome da bi ikada bili podloni bugarskomu vladaru. To stoji u 29. i 31. poglavlju. Prema Francima se naglaavalo da Hrvati dodue jesu nekada bili pod njihovom vlau, ali da su se onda od nje borbom i vlastitom snagom posve oslobodili. To se nalazi u 30. poglavlju. Pritom je mnogo toga vjerojatno netono, poneto moda i krivo, ali da je bilo ba lano, ne bi moglo postizati svoju svrhu. U prikazu dogaaja kako ga donosi 30. poglavlje, kojemu se naelno vie vjerovalo, neki su podaci slabo usklaeni. Tako je ve vremenski odnos izmeu pada Salone i uspostavljanja hrvatske vlasti u Dalmaciji u toj verziji posve neodreen. Heraklije se ne spominje. Izvor samo sugerira vremensku blizinu izmeu toga dvojega, ali eksplicitno ne kae nita o tome. Tu je onda i dolo do prvoga zahvata. Izneseno je miljenje da je hrvatska vlast u Dalmaciji uspostavljena tek potkraj 8. stoljea, a ne za vlade cara Heraklija u prvoj polovici 7. stoh'ea (Margeti). Neki su to prihvatili s olakanjem jer im se uinilo da se time oslobaaju tereta kojim ih optereuje problem dvaju tamnih stoljea, 7. i 8. To je lijep primjer za ulogu koju u povijesti znanosti moe igrati psiholoki uinak. Uistinu, naime, ona dva stoljea ostaju pri takvoj pretpostavci jednako tamna kako su to bila i prije. Problem to ga ona postavljaju ne rjeava se lake.

142

ETNOGENEZA

HRVATA

Radoslav Katia: POECI HRVATSKE POVIJESTI

143

Osobito arheologe ona ne oslobaa zahtjeva da pouzdano odreenim slojem nalaza pokriju vremensko obzorje 7. i 8. stoljea. U Dalmaciji je u tim stoljeima postojala vlast koja je uspjeno spreavala da se nastavi urbani ivot u Saloni i drugim gradovima, osim onih malobrojnih koji su ostali carski. Ako su Avari i (ili) Slaveni, a ne Hrvati, uspostavili i odravali tu vlast kroz tako dugo razdoblje, ne udi nas zato manje to se o njima kroz to vrijeme iz suvremenih vrela nita ne doznaje. Ako su pak ti narodi u tom dugom vremenu mogli ivjeti i vladati u Dalmaciji, a da u predaji vrela iz onoga doba ne ostave nikakva traga, mogli su tamo isto tako u to vrijeme ivjeti i vladati Hrvati. To to vrela iz toga doba o njima ute, ne znai dakle da u Dalmaciji nije bilo njih i njihove vlasti. Iz tame onih dvaju stoljea ne dobiva se nikakav argument za to da je hrvatska vlast tamo poela kasnije nego se mislilo prema vijestima Konstantina Porfirogeneta. A s filolokoga stajalita tu je najvanije jedno: Nijedan se tekst pod takvom pretpostavkom ne da interpretirati bolje nego bez nje. Franci se u izvjeu 30. poglavlja javljaju tek poto se pripovijedalo o dolasku Hrvata u Dalmaciju i o tome kako su tamo uspostavili svoju vlast To je u skladu sa smjetanjem tih zbivanja u 7. stoljee. Oni Hrvati koji su ostali u svojoj staroj domovini, kae izvjestitelj, stanuju u susjedstvu franake zemlje, koja se zove i aka, a u doba kada taj izvjestitelj pie podloni su njezinu kralju Otonu. Istiu se i njihove veze s Madarima. Sve to upuuje na 10. stoljee, na veliko pomicanje granica carstva pod Otonima prema istoku. A malo dalje onda stoji da su i u Dalmaciji Hrvati bili neko vrijeme podloni franakoj vlasti, onako kao i prije u zemlji iz koje su doli. Ako se u tom pripovijedanju htio vidjeti bitno vjerodostojan prikaz hrvatskoga doseljenja i uspostavljanja hrvatske vlasti u Dalmaciji, to se sve dogodilo u 7. stoljeu, dakle u vrijeme kad franaki kraljevi nisu vladali tako daleko na istoku, morao se taj jasni iskaz zaobii kao da je nevaan. Hauptmann i Grafenauer izveli su to kao da se iz historijskih razloga razumije samo po sebi i nisu se mnogo zadravali na tome, nisu o tome ozbiljnije polagali rauna. Nije dakle udo to se Nada Klai pred smrt, poto se odvojila od interpretacije koju su ta dvojica dala izvorima, uhvatila upravo toga zabaenog iskaza i u njemu sad gledala jedinu autentinu predaju o prvobitnim prilikama, izvodei sve ostale iz nezgrapnih bizantskih laganja. Tako je, ne trepnuvi okom, zabacila sve to u istom izvjetaju stoji o borbama Hrvata s Avarima. Tko nije fiksiran na tijek povijesnoga zbivanja, nego mu je u sreditu vidokruga interpretacija teksta kakav je doao do nas, razabire odmah kako se tu iskoriuju jedine dvije mogunosti da se tekst koji se ne podaje suvisloj historijskoj interpretaciji zabacivanjem pojedinih iskaza uini koherentnim i prihvatljivim kao povijesni izvjetaj. Tu je kombinatoriku lako progledati. Pitanje zapravo glasi ovako: Je li lake pretpostaviti da je vijest o franakoj vlasti nad onim Hrvatima to su ostali u svojoj staroj domovini pri jednom redigiranju naega teksta dala povoda nesporazumu da je to opis prilika u vrijeme kad se jedan dio toga naroda odselio u Dalmaciju, pa je odatle, kad se navodilo da su Hrvati u toj novoj zemlji bili neko vrijeme pod vlau Franaka, pogreno

dometnuto da je to bilo isto onako kao i prije u zemlji iz koje su doli ili je pak lake zamisliti da je sve to isto to vrelo pripovijeda o borbama Hrvata s Avarima i o hrvatskom osvojenju Dalmacije puka izmiljotina, kakva god da se motivacya nazirala na nju? Koliko je god odgovor na to pitanje vaan za prikaz povijesnoga zbivanja, samo ono prf svojoj naravi jest i ostaje filoloko. Ako pak, polazei i opet od teksta, ne pustimo iz vida injenicu da svi ti iskazi o podrijetlu i selidbama Hrvata to su doli do nas u djelu Konstantina Porfirogeneta u tom obliku poljeu iz sredine 10. stoljea te nuno odraavaju njegovu kasnu perspektivu, tada se namee i to da se u njima vide naknadne konstrukcije kojima je svrha da ozakone postojee stanje. Tada e im se, a Pohl se priklanja takvu shvaanju, pridavati mala vrijednost za opis dogaaja koji su zbilja doveli do toga stanja. No to god drali o tome, jedno je sigurno: Svaka ocjena vijesti o podrijetlu i seobama Hrvata mora polaziti od funkcije koju je predaja koja se u takvoj vijesti oblikuje imala u vrijeme kada je zapisana kao vijest. Samo tako se, uostalom, mogu razumjeti razlike izmeu pojedinih verzija te predaje. Razmatranjem filolokih pitanja ne rjeava se nijedno historiografsko. Obogauju se samo i usavravaju pretpostavke za njihovo razmatranje. Filologija tu mnogo pomae povijesti, osobito ako joj se ne mijea u posao nego ostaje pri potankom i strogom tumaenju svojih tekstova.

Lujo Margeti: BILJEKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE

145

LM/O Margeti BILJEKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE DRAVE U 9. STOLJEU

Pri istraivanju etnogeneze hrvatskoga naroda valja strogo razlikovati probleme koji su povezani s imenom Hrvat od onih koji se odnose na uu grupaciju nosilaca toga imena, to ih u znanosti nerijetko nazivamo Protohrvatima i od onih to se tiu prve pojave hrvatskoga naroda u Hrvatskoj. U ovoj raspravi analizirat emo samo ovo posljednje. Najstarije je prvorazredno vrelo koje spominje ime hrvatskog naroda u dananjoj Hrvatskoj Branimirov natpis u kojem se on naziva dux Cruatorum. Toj vijesti moe se s velikim stupnjem vjerojatnosti pribrojiti i isprava o tzv. Trpimirovoj darovnici, koja je naalost sauvana samo u ne osobito pouzdanom prijepisu iz 1568. godine. U njoj stoji: Trpimir dux Chroatorum. Moemo dodati jo i ispravu Muncimira, takoer sauvanu u prijepisu iz 1568, gdje se on naziva dux Croatorum. Nijedno drugo prvorazredno vrelo 7, 8, i prve polovice 9. stoljea ne spominje Hrvate. Tako je primjerice jo poetkom 9. stoljea Borna za franaka vrela dux Guduscanorum, a Ljudevit (Liudewit) dux Pannoniae inferioris. Za papu je Zdeslav (Sedesclauus) comes Sclauorum, a Domagoj dux Sclavorum. l onda najednom sredinom 10. stoljea zasipa nas Konstantin Porfirogenet brojnim vijestima o Hrvatima, koji su po njemu doli iz svoje stare domovine u doba Heraklija i po njegovu nalogu. Premda je Konstantin drugorazredno vrelo, njegove su vijesti ono najstarije to je o hrvatskoj povijesti dolo do nas, pa nam ne preostaje drugo nego da njegove vijesti to podrobnije analiziramo. Njegova nepouzdanost lijepo se vidi u usporedbi njegovih opisa saracenske opsade Dubrovnika. To e nam, zajedno s analizom nekih dyelova tzv. Trpimirove darovnice i opega politikog poloaja hrvatskih krajeva poetkom i sredinom 9. stoljea moda omoguiti bolji uvid u etnogenezu Hrvata. O saracenskom napadu na Dalmaciju, opsadi Dubrovnika i osvajanju Baria pisao je car Konstantin triput, i to najprije u svom radu De Thematibus, a poslije u radovima De administrando imperio i Vita Basilii. Smatramo da razlike ta tri izvjetaja nisu do sada bile objanjene na zadovoljavajui nain. One su svakako za hrvatsku povijest od velike vanosti.

U svojem je prvom izvjetaju u radu De Thematibus Konstantin vijesti to ih je crpio iz carskih arhiva koristio na vrlo oprezan nain. On pie da su Arapi u vrijeme vladanja bizantskoga cara Mihajla III. doli u Dalmaciju iz Afrike pod svojim voama Soldanom, Sabom i Kalfusom, osvojili nekoliko gradova i nato opsjeli Dubrovnik. Stanovnici Dubrovnika, nastavlja Konstantin, zatraili su pomo od bizantskoga cara, ali, kada su poslanici doli u Konstantinopol, nali su na prijestolju novoga cara, Bazilija, Konstantinova djeda. Kada su Arapi doznali o namjeravanoj bizantskoj pomoi Dubrovniku, prekinuli su opsadu, prebacili se u Italiju i tamo osvojili Bari. Ipak je caru Baziliju uspjelo uz pomo franakoga vladara Ludovika i pape ponovno osvojiti Bari za Bizant. Premda je Konstantinova pria sastavljena prilino vjeto, ona ipak nije drugo nego krajnje tendenciozno i neistinito prikazivanje stvarnoga tijeka dogaaja. To je osobito vidljivo iz okolnosti da arapski voe Saba i Kalfus pripadaju petom desetljeu 9. stoljea. Car-pisac oito je naao u carskom arhivu vijest o arapskome napadu na Dalmaciju koji se zbio u godinama neposredno pred dolazak na vlast cara Mihajla III. Kako je on elio prikazati toga cara u to loijem svjetlu i, obratno, sve dobre vijesti pripisati svome djedu, on je naprosto dogaaje iz petog desetljea povezao s vladom svoga djeda i s ponovnim osvajanjem Baria koje je, uostalom, ostvario franaki vladar, a ne bizantski car Bazilije. U svome kasnijem djelu Vita Basilii Konstantin mijenja svoju priu utoliko to tvrdi da je car Bazilije dao nalog slavenskim kneevima, tj. Hrvatskoj itd. da se prikljue bizantskom napadu na arapske snage u Bariu. I tu je vijest car-pisac preuzeo iz carskog arhiva, promijenivi joj i vrijeme i okolnosti. Konstantinova je pria u DAT nedvojbeno najslabija od sve tri sauvane. Tendencija bezgraninog udivjjenja prema djelu njegova djeda ovdje dolazi do jo veeg izraaja. Zato je primjerice car Mihajlo . potpuno i brisan iz prie cara-pisca. On poinje svoju novu priu ovako: Nakon nekog vremena, za vladanja cara Bazilija, doli su iz Afrike Arapi Soldana, Sabe i Kalfusa itd. Konstantin iznenauje itatelja daljom obavijeu da su Saraceni nakon to su iz Dalmacije preli u junu Italiju vladali nad Bariem etrdeset godina. Jasno je da je car i tu vijest uzeo iz carskog arhiva i da i ona pripada petom desetijeu 9. stoljea. Naravno, ne bi imalo smisla sve te grube netonosti navoditi kad ne bi iz Konstantinova izvjetaja ipak proizlazila zdrava jezgra, tj. da su se oko 841. Bizantinci aktivno bavili Dalmacijom, tj. dalmatinskim gradovima. Druga toka na koju bismo ovdje eljeli upozoriti jest datiranje spomenute Trpimirove darovnice. Ono glasi: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV suh die IIII Nonis Martii. O kojoj je godini rije? Nakon Dmmlerovih analiza autori su se sloili da je rije o godini 852, jedinoj s 15. indikcijom u doba Trpimirova vladanja. Ipak, takvo rjeenje sadri nepremostive potekoe. Naime, odmah nakon smrti svoga oca 840. godine Lotar je otiao iz Italije i nije se u nju vie nikada vratio. Nadalje, on je 15. VI. 844. dao okruniti svoga sina Ludovika II. za talijanskoga kralja, tako da je od te godine u Italiji bio kraljem Ludovik II. i stvarno i pravno. Nemogue

146

ETNOGENEZA

HRVATA

Lujo Margeti: BILJEKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE

147

je da se to ne bi znalo u Hrvatskoj. Zato treba indikciju kao element datiranja odbaciti. Uostalom, do nas je doao samo nepouzdani prijepis iz 1568. a znamo da su greke u indikciji u prijepisima bile vrlo este. Usto, ak i neke izvorne Lotareve isprave sadre pogrenu indikciju, i to navedenu ak slovima, a ne brojevima! Jo vanije od toga je okolnost da se Lotar nakon 833. uvijek i beziznimno nazivao carem, imperator augustus, a nikada kraljem. Naziv kralj, a ne imperator, ima zbog toga svoj dublji smisao koji valja povezati s Trpimirovim naslovom dux Ckroatorum iuvatus numere divino. Trpimir eli naglasiti da je on doao na vladarsku stolicu po bojoj milosti i da ne ovisi od kralja (ne imperatora!) Lotara. Kako je u 839. godini u Hrvatskoj vladao Mislav, a Ludovik . bio u Italiji kralj od 844, analizirana isprava morala je biti ispostavljena izmeu te dvije godine. Isprava je pouna i zbog toga to Trpimir potvruje Mislavovo darovanje to dokazuje njihovu dinastiku povezanost i usto daruje salonitanskoj crkvi dio regale territorium to se nalazi na hrvatskom tlu te desetinu s kraljevskoga posjeda kod Klisa. To nedvojbeno upuuje na vrlo prijateljske odnose Hrvatske i Splita. Pa ipak, znamo s jedne strane iz tzv. Taktiken Uspenski da je Dalmacija oko 842. bila arhontija, ti. takvo podruje koje je priznavalo bizantsko vrhovnitvo, ali u kojem nije bila stacionirana bizantska vojska. S druge strane doznajemo iz Gottschalka da odnosi izmeu Trpimira i Bizanta nisu bili nimalo prijateljski. Je li rije o meusobno protuslovnim vijestima? Mislimo da ne. Neobino je vano da je arhont Dalmacije u Taktikonu Uspenski imao razmjerno nizak rang spatarokandidata. Usto, u Taktikonu Uspenski govori se samo o jednom arhontu, dok je u Drau, na Kreti i Kersonu zabiljeeno vie arhonta na Kreti ak jedan arhont s visokim rangom protospatora, a drugi s niim rangom spatarokandidata. To se moe vrlo dobro objasniti time da je arhont s visokim rangom bio ujedno gradski naelnik (prior) glavnoga grada arhontije, a da su ostali arhonti s niim rangom bili priori drugih gradova iste arhontije. Neobina okolnost da je u Dalmaciji spomenut samo jedan arhont, i to niega ranga, znai da se arhontija Dalmacija sastojala samo od jednoga jedinoga grada (Zadra) dok ostali gradovi Dalmacije nisu priznavali bizantsku vlast pa zbog toga njihovi arhonti nisu ni ulazili u bizantsku hijerarhiju i zato ih Taktiken Uspenski i ne spominje. Kako su uskoro nakon 842. odaslane u Dalmaciju (nedvojbeno u Zadar) bizantske vojne jedinice, arhontija je Dalmacija na taj nain pretvorena u temu, pa je bizantski strateg Dalmacije morao drati jednom od svojih prvih i najvanijih zadaa da proiri bizantsku vlast i na druge dalmatinske gradove, u prvom redu Split Pritom je oito morao naii na vrlo energian otpor hrvatskoga vladara Trpimira, koji nije elio izgubiti svoj utjecaj na Split Gottschalkovu vijest daje Trpimir izvojevao pobjedu nad bizantskim strategom valja dakle interpretirati tako da je vlast bizantskog stratega ostala ograniena na Zadar, moda ak do stupanja na vlast cara Bazilija. Pokuajmo uiniti jo jedan korak dalje. Upada u oi da izmeu Mislava i Trpimira, dakle u etvrtom desetijeu 9. stoljea postoji oita i dokaziva veza

o kojoj nas izvjetava ve i Trpimirova darovnica. Isto to vrijedi i za odnos Borne i Vladislava u treem desetijeu 9. stoljea. Naprotiv, izvori ne govore ni o kakvoj vezi izmeu Vladislava i Mislava. Svakako ne moe biti sluaj da upravo u vrijeme koje pada izmeu te dvije dinastije moemo utvrditi dva vrlo vana dogaaja. Jedan od njih je prodor Bugara uzvodno du Drave. Vrela javljaju da su Bugari nametnuli tamonjim Slavenima svoje vladare i expulsis eorum ducibus super eos rectores constituerunt. I doista od toga vremena nestaju dokazi o bilo kakvoj stvarnoj franakoj vlasti nad tim podrujima. Druga okolnost je vrlo koristan i nimalo dvojben podatak to ga donosi Konstantin Porfirogenet, naime da su dalmatinski gradovi osobito u vrijeme vladanja cara Mihajla ., tj. do 829, bfli potpuno samostalni. Rije osobito hoe oito rei da je u vrijeme vladavine cara Mihajla . ugled Bizanta u Dalmaciji pao na najnie grane i da se, dakle, poloaj Bizanta pod carevima Teofilom i Mihajlom . ponovno za Bizant poboljao ali, dakako, to Konstantin nije htio priznati. Tako su dakle oko 829. stvari stajale u Dalmaciji vrlo loe i za Franke i za Bizant. Upravo u to vrijeme dolazi do uspona nove dinastije s Mislavom i Trpimirom i ujedno po prvi puta - pojavljuje se ime Hrvat na razmjerno pouzdan nain. Vladar se sada zove dux Croatorum ili dux Sclavorum. Prvi naziv odnosi se oito na vladajui sloj, drugi na cijeli narod. Tako i Konstantin Porfirogenet pie:
/ & (...)

Vladajui hrvatski sloj bio je, dakako, vojniki organiziran. Pitanje o podrijetlu toga vladajuega sloja neemo ovdje analizirati. Svakako, teite starije vlasti pod Bornom nalazilo se negdje u Lici i njezinoj okolini, na to upuuje Bornin naslov dux Guduscanorum, spomen Liburnije u njegovu naslovu Dalmatiae et Liburniae, kao i njegovi pretorijanci Guuscani. Naprotiv, nova hrvatska drava imala je svoje sredite meu rijekama Zrmanjom i Cetinom. Tamo je bik ujedno jezgra novoga hrvatskoga vladajueg sloja. Podruje juno od Zrmanje zvalo se jo mnogo kasnije Hrvati. Jedno je sigurno. Kako nijedno prvorazredno franako ih* bizantsko (ili bilo koje drugo) vrelo ne spominje Hrvate do 9. stoljea, iskljueno je da bi Hrvati doli na molbu, poziv ili nalog bilo Franaka bilo Bizanta. Pojavu Hrvata u dananjoj Hrvatskoj treba dakle objasniti iskljuivo u sklopu odnosa unutar avarsko-slavenske drave. Ako uope hoemo pridati bilo kakvu vjerojatnost ili uvjerljivost vijestima cara Konstantina, za tzv. dolazak Hrvata dolazi po naem miljenju u obzir samo kraj 8. stoljea. Ali, ak i sama hrvatska narodna predaja ograniava hrvatsko ime samo na jednu od pet glavnih i dvije pomone ete. I ta okolnost dovodi nas do zakljuka da je do stvaranja hrvatske drave dolo tek mnogo kasnije u vrijeme Mislava i Trpimira. Tada su, ini se, povoljne okolnosti omoguile da nastane drava s hrvatskim imenom, koje je temelj bio hrvatski narod.

Ludwin Steindorff: TUMAENJA RIJEI DALMATIA

149

Ludwig Steindorff TUMAENJA RIJEI DALMATIA U SREDNJOVJEKOVNOJ HISTORIOGRAFIJI. ISTOVREMENO O SABORU NA PLANITIES DALMAE

Kraljevstvo Dalmacija se tako naziva zbog toga, jer je kraljica Panonaca svome sinu dala zemlju uz more i okrunila ga za kralja... Kraljevstvo Dalmacija se naziva dala macz, otprilike dade mati.3 Povijesnu osnovu toj izrazitoj legendi ini vjerojatno pripadnost Hrvatske dravi ugarskih kraljeva od 12. stoljea.4 Izidor Seviljski, koji je umro 636, daje u svojim Etimologijama slijedee objanjenje: Dalmacija je navodno dobila ime po Delmis, velikom gradu u toj pokrajini. To se tumaenje s prilinom sigurnou moe posredno povezati s grkim geografom Strabonom, koji je ivio poetkom 1. stoljea. On pie: Dalmion je veliki grad po kojemu je narod (Dalmatai) dobio ime. To je tumaenje po smislu stotinjak godina poslije preuzeo grki povjesniar Appian, koji rabi oblik Delminion.7 Strabonovo tumaenje se u potpunosti slae sa suvremenim etimologijskim istraivanjima. U skladu s brojnim analognim ilirskim rjeotvorbama pomou sufiksa -t- ili -st- etnonim Delmatae izveden je od toponima Delminium.8 Prihvatimo li pretpostavku o srodstvu s albanskim delme ovca9, zajedniki korijen obiju rijei upuuje na stoarsku tradiciju stanovnitva. Od etnonima Delmatae izveden je horonim Dalmatia u uem smislu kao oznaka podruja Delmata, a u irem i trajnom kao ime rimske provincije Dalmatiae koja je sezala sve do doline rijeke Save. Danas se ujedno na osnovu etimologijskih i arheologijskih istraivanja sa sigurnou moe tvrditi da se Delminium nalazio na dananjem Duvanjskom
3 Chronica Poloniae maioris, ed. Brigitta Krbis, Warszawa 1970. (Monumenta Poloniae Historica, series nova 8), str. 5 (u prologu): Item regnum Dalmatiae dicitur ab eo quia Pannoniorum regina filio suo partem illam maritimam donavit ipsumque in regem coronari fecit... Diciturque regnum Dalmacie dala macz quasi Dedit mater. Usp. komentar uz fons cit., str. 131. Isidori Hispalensis episcopi etymologianan sive originum libri XX, ed. W. M. Lindsay, Oxford 1911, XIV, 4, 8: Dalmatia a Delmi maxima eiusdem provincie civitate traxisse nomen existimatur. The Geography ofStrabo, ed. Horace Leonard Jones, London New York 1924., Bd. 3, str. 260 (, str. 5). Appiani Historia Romana, ed. P. Viereck, A. G. Roos, addenda et corrigenda adiecit E. Gabba, Leipzig 1962, vol. I, str. 336 (lyrica 11). Radoslav Katii, Ancient Languages of the Balkans, Part one. The Hague - Paris 1976, str. 176. Petar Skok, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. I, Zagreb 1971, str. 456 f.; Hans Krhe, Die Sprache der Illyrier, Erster Teil Die Quellen, Wiesbaden 1965, str. 103, 113. Takoer Katii, Ancient Languages, str. 173. naelno ne iskjjuuje vezu, nego pobija tumaenje daje ve Strabon tumaio toponim Dalmion kaopeion meloboton polje za ispau

Narativni izvori za ranosrednjovjekovnu povijest Hrvata koji se ve odavna koriste u istraivanju mogu se svrstati u dva podruja. Na jednoj strani nalaze se franaki anali; njihova vrijednost se sastoji u vremenskoj blizini dogaaja i pouzdanosti njihovih obavijesti, premda esto u vezi s hrvatskom povijeu iznose nepotpune i sluajne podatke. Na drugoj su strani u prvom redu dva iscrpna i cjelovita izvjea u mlaim izvorima: De administrando imper bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljea zajedno s 30. poglavljem koje je sastavio neki nepoznati pisac te Historia Salonitana splitskoga arhiakona Tome iz 13. stoljea. Rjee se koristi i uglavnom prihvaa sa skepsom Ljetopis Popa Dukljanina, nastao krajem 12. stoljea. Sva tri spomenuta izvora prikazuju proces etnogeneze i stvaranja vlasti u zadivljujuim sveoubuhvatnim slikama, koje su i same plod starijega historiografskog i knjievnikog rada. Tek precizno lokaliziranje mlaih narativnih izvora u historiografsku tradiciju doputa nam da tonije procijenimo njihovu vanost za prouavanje etnogeneze Hrvata. Iz toga razloga korisno je potanko ispitati pojedina tumaenja rijei Dalmacija u latinskoj srednjovjekovnoj historiografiji. Ona su sabrana u Glosaru za ranosrednjovjekovnu povijest istone Europe, veoma korisnom pomonom sredstvu za istraivanje povijesnih predaja.1 Tek uzgred treba spomenuti jezino potpuno neutemeljeno tumaenje iz sredine 14. stoljea u Prologu Velikopoljske kronike, nastale 1295. u Gnjeznu.2 Prema njemu je Panonija izvor i majka svih slavenskih naroda. Kralj Pan je imao tri sina Leha, Rusa i eha, te su tako nastala etiri slavenska kraljevstva: drave Panonaca, Poljaka, Rutena i eha. Poslije su pak nastale i drave ostalih slavenskih naroda, meu njima i Dalmacija.
1 Glossar zur frhmittelalterlichen Geschichte im stlichen Europa, ed. Frank Kmpfer, Rainer Stichel, Klaus Zernack, Serie A. Lateinische Namen, Band 3, Faszikel 7, Stuttgart 1987, str. 373 f, Projekt je obustavljen zbog financijskih razloga nakon zavrenja treeg sveska 1989. g. Frantiek Graus, Die Nationenbildung der Westslawen im Mittelalter, Sigmaringen 1980. (Nationes 3); str. 133 sl.

4 5 6 7 8 9

150

ETNOGENEZA

HRVATA

Luihain Steiiidor: TUMAENJA RIJEI DALMATIA

151

polju, 60 km sjeveroistono od Splita.10 Toponim Delminium je po jezinim pravilima slaviziran u Dl'mno, poslije Duvno, to potvruje tezu o ranom naseljavanju Slavena u tom mjestu. Nasuprot tomu, izostanak usporednoga procesa slaviziranja rijei Dalmatia svjedoi o potpunom rasapu stare teritorijalne jedinice Dalmacije, koja je sezala do junoga ruba savske doline, najkasnije u vrijeme slavenskog osvajanja. Rije Dalmacija je tek u razvijenom srednjem vijeku ula kao tuica u slavenske jezike.11 Dok je Strabonovo tumaenje oito poivalo na konkretnom znanju o antikom gradu Delminiju, teko se moe zamisliti da je Izidor neto znao o dalmatinskom gradu koji naziva Delmis. S lanom uenou, poznato je objanjavao nepoznatim. Iziorovu etimologiju je doslovno preuzeo fuldski opat i buduci nadbiskup Mainza Hrabanus Maurus (t856)12, kao i anonimni opis svijeta koji je nastao u 9. stoljeu u Zapadnoj Franakoj, i to u odjeljku o morima nazvanim po raznim narodima. Ime za mare Dalmatium dala je Dalmatia, sama izvedena od Delmis.13 Ostavimo postrani koliko je autor Dalmaciju doista tumaio kao horonim, a ne kao etnonim. Honorije od Autuna koji je vjerojatno djelovao kao redovnik u Regensburgu, a umro oko 1156, skratio je Izidorovo tumaenje i bez ustezanja izjavio: Dalmacija se naziva prema gradu Delmis.
14

glicus, koji je djelovao prvo u Parizu, a zatim u Magdeburgu (tnakon 1250)17. Privremeni savjetnik na dvoru francuskog kralja Louisa IX, dominikanac Vincent od Beauvaisa (f!264), citira Izidora na tom mjestu doslovno.18 Iako to ni u kojem sluaju ne dovodi u pitanje neposrednu ili posrednu ovisnost svih tih autora o Izidoru19, nalazimo u pisanju rijei Delmis odstupanja20 u imenu grada po kojem je nazvana Dalmacija: Dalmis u Honorija od Autuna, Delum (ili Delus')21 u Bartolomeja Anglicusa te Doima u Gervazija Tilburkog. Naposljetku je tumaenje prihvatio i splitski kroniar Toma Arhiakon (t!268) u svojoj Historia Salonitana; on jedini pritom upuuje na Izidora kao izvor podataka. Dalmacija je prema Izidoru prvi dio Grke i zove se prema starom gradu Delmis, koji se u njoj nalazio; no u kojem se podruju Dalmacije taj grad Delmis tono nalazio, ne moemo sa sigurnou rei. Dvije reenice poslije tvrdi Toma preciznije: In superioribus partibus nalazi se naime odreeno podruje koje se naziva Delmina i gdje se vide stare zidine. Tamo se navodno nalazio grad Delmis. Ako izraz in superioribus partibus prevedemo kao u viim podrujima nasuprot niim predjelima na obali, to se mjesto konkretno moe povezati s visoravni Duvanjskoga polja s onu stranu Dinare, a geografska oznaka Delmina protumaiti kao jo sliniji oblik imena Delmis. No isto tako izraz moemo prevesti kao u junim predjelima u skladu s povijesno potvrenim razlikovanjem Dalmatiae superior June Dalmacije i Dalmatiae inferior Sjeverne
17 18 19 Bartholomei Anglici de genuinis rerum coelestium, terrestrium et interarum Proprietatibus libri XVHI, ed. G. B. Pontanus, Frankfurt 1601. (Novi otisak Frankfurt 1964), str. 646: Dalmatia... a Delo eiusdem prouinciae ciuitate maxima nominata. Speculum maioris Vincentii Burgundii praesulis Bellovacensis, tomus auartus, Douai 1624, str. 27: Dalmatia a Delmi maxima eiusdem prouinciae ciuitati traxisse nomen estimatur. Sauvan je i mnogo mlai latinski tekst, koji se oito neposredno oslanja na Strabona, a ne na Izidora. U buli Ex hoc augusta kojom papa Lav Xill. godine 1881. Mostar proglaava za sjedite biskupa novoosnovane dijeceze Mostar-Duvno kae se:... civitas Dumnensis est, vulgo Duvno, auam veteres Delminium dixere, unde Dabnatenan nomen est ortum, citirano prema J. Lui, Dumno u: Dictionnaire d'histoire et de geographie ecclesiastique, sv. 14, Paris 1960, Sp. 1020-1024, ovdje st 1024. Oblik Delim u ediciji Leidenkoga kodeksa mogao bi se objasniti kao pogreka pri pisanju ili ak tiskarska greka te nema samostalnoga znaenja. Oblik Delo doputa oba oblika nominativa. Delus se nadaje kao manje iskrivljenje oblika Delmis, Delus doputa pretpostavku da je autor, elei konkretno protumaiti eponim Dalmacije povezao ime grkoga otoka Delosa s Dalmacijom. Toma Arhiakon, Historia Salonitana, ed. Franjo Baki, Zagreb 1894, str. 3: Dalmatia secundum Isidorum est prima pars Greciae, et dicitur a Delmi ciuitate antiqua, que ibi fuit; sed ubi hec ciuitas Delmis in Dalmatie partibus fuerat, non satis patet... Est enim regio quedam in superioribus partibus, que dicitur Delmina, ubi antiqua menia hostenduntur; ibique fuisse Delmis ciuitas memoratur.

Isto tako postupa i Summarium Heinrici, poznat po starovisokonjemakim glosama, a nastao vjerojatno u prvoj polovici 12. stoljea u samostanu Lorsch.15 Izidorovo tumaenje je bez njegovih dvojbi preuzeo i Gervazije Tilburki, koji se nalazio u slubi cara Otta IV. (oko 1220)16 kao i franjevac Bartolomej Anovaca; tovie Dalmion se nakon rimskog pustoenja u skladu s jednom u grkom rairenom metaforom izjednaio s ispaom ovaca. (Neka mi bude doputeno uputiti na istu sliku kod Anreasa Gryphiusa (1616.-1664.) u sonetu Sve je tatina.... gdje sad gradi stoje/ livada e biti/ po kojoj ovara e dijete sa stadom igrati se... / Pauly's Realencyclopdie, sv. IV, 2, Stuttgart 1901, st 2457-2459; Der kleine Pauly. Lexikon der Antike, sv. I, Mnchen 1975. (ponovni otisak Mnchen 1979), Sp. 1443 f.; Enciklopedija Jugoslavije, 2. izdanje, sv. 3, Zagreb 1984, str. 412 si, vidi Delminij (Delminium); Alojz Benac, Utvrena ilirska naselja Delmatske gradine na Duoanjskom polju, Sarajevo 1985. Skok, Etimologijski rjenik. I, 377. Usp. potvrde od 13. st u ure Daniia, Rjenik iz knjievnih starina srpskih. Dio prvi, Beograd 1863 (ND Beograd 1975) str. 255; Rjenik hrvatskog tti srpskog jezika, izd JAZU, sv. 2, Zagreb 1884-1886, str. 242. Beati Rabani Mauri Fuldensis abbatis et Moguntini archiepiscopi de universo libri viginti duo, izd. J. P. Migne u: Patrologia Latina 111 (Paris 1852), Sp. 9-614, ovdje 348: Dalmatiam a Delmi, maximam ejusdem provinciae civitate, traxisse nomen perhibetur. Anonymi de situ orbis libri duo, E codice Leidense, izd. Max Manitius, Stuttgart 1884, str. 15 Dalmatium (mare) Dalmatia, quae prima Gretiae provincia, a Delim maxima eiusdem provindel De imagine mundi libri tres Honorii Augustodunensis, izd. J. P. Migne u: Patrologia Latina, sv. 172, Paris 1985, sp. 115-188, ovdje st 128: Dalmatia a Datei civitate vocata. Summarium Heinrici, izd. Reiner Hildebrandt, sv. I, Berlin New York 1974, str. 223: Dalmatia a Delmi civitate in eadem provincia. Djelo se prije datiralo na poetak 11. st, usp. fons dt, sv. 2, 1982, str. XX s!..u uvodu.
Geroasii Tillberiensis / imperialia, u: Scriptores rerum Brunsvicarum, sv. 2, Hannover 1710, str. 765: Dalmatia a Doima civitate sic diio.

10

11 12 13 14 15
16

20 21 22

152

ETNOGENEZA

HRVATA

Ludwin Steindorff: TUMAENJA RIJEI DALMATIA

153

Dalmacije23 koje na drugom mjestu preuzima i sam Toma.24 Iz druga dva navoda u kojima Arhiakon govori o poloaju Delmis jasno je da je opravdano samo posljednje tumaenje: Delmis se prema Tominu miljenju nalazi u junoj Dalmacyi. Kada su Ivana Ravenjanina stanovnici Splita izabrali za prvog nadbiskupa nakon preseljenja iz Salone u staru Dioklecijanovu palau, a papa ga posvetio, pod njegovom vlau su se nalazili, kako Toma izvodi, svi biskupi superioris et inferioris Dalmatiae... Osim dalmatinskih biskupija je i in Sclavonia osnovano nekoliko biskupskih sjedita. Na istoku je bio biskup delmitanski, odakle je nazvana Dalmacija. Na zapadu je bio sisaki biskup.25 Samo po sebi bi se i to mjesto moglo tumaiti kao aluzija na grad Duvno; moda je ipak u kasnoj antici (nakon 553) u Delminiju stolovao biskup.26 No ta je biskupija, ako je ikad i postojala, za vrijeme avarske vlasti i slavenskoga osvajanja sigurno propala. Dodue, biskupi splitske crkvene provincije su jo 928. smijenjenom ninskom biskupu Grguru osim Skradina i Siska za odtetu ponudili i Duvno.27 No ta je ponuda oito bila ironina. Papa Lav VI. je tada naime tek odobrio da Grgur smije djelovati u Skradinu. 28 Da je u ranom srednjem vijeku Duvnu nedostajala bilo kakva sredinja funkcija, pokazuje se osim toga i u tome to se u 30. poglavlju De administrando imperii u okolici Duvna dodue spominju Livno i Imotski kao hrvatske upanije29, no samo Duvno oito nije bilo sjedite upana. Moda ve oko 1297., u svakom sluaju prije 1344., s osloncem na stvarnu ili pretpostavljenu antiku tradiciju uspostavljena je (ponovno) biskupija Duvno, koja je postojala sve do g. 1667. Meutim, ona je neprestano ili veinu vremena imala ulogu titularne biskupije; tek nekoliko navoda moemo tumaiti kao potvrdu da je duvanjski biskup stolovao u samom mjestu; on se uglavnom javlja kao pomoni biskup splitskoga nadbiskupa. 30 Dodue, ne moe se iskljuiti da je Toma znao za nekadanje
23 Toma, str. 35, 43-44. 24 O podjeli Dalmacije usp. najopirnije: Miho Barada, Dalmatia superior, u: Rad JAZU 270 (1949), str. 5-25. Toma, 35: preter episcopos Doimati, in Sclauonia fuerunt aliaue statute episcopales ecclesise: uidelicet ab Oriente fltit episcopus elmitanus, unde Dalmatia dicta est; ab occidente fu.it episcopus sciscianus. ak ako bi se pridjev elmitanus mogao prevesti kao duvanjski, ovdje je zbog oitog oslanjanja na Izidorovo tumaenje prikladniji prijevod delmitanski. 26 Lui, Dumno, Sp. 1021 f. 25 Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. I, izd. Jakov Stipii, Miljen amalovi, Zagreb 1967, str. 37 br. 26. 28 Cod. dipl, CDS I 39, br. 37. 29 Konstantin Porfirogenet, De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik, Dumbarton Oaks 1967, str. 144, pogl. 30. 30 O biskupiji Duvno u kasnom srednjem i ranom novom vijeku mjerodavno Dominik Mandi, Duvanjska biskupija od XJV.XVII. stoljea, Zagreb 1936. Njegov izriit cilj je da utvrdim opstojnost duvanjske biskupije. No nijedan od dokaza koji se navode za navodni kontinuitet duvanjske biskupije od 7. do 12. stoljea ne moe izdrati ozbiljniju provjeru. O navodnom 27

stvarno ili pretpostavljeno postojanje takozvana episcopus dalmatiensis, kako 31 glasi oblik u jedinom vjerodostojnom navodu ; no nije on morao misliti na Duvno koje mu je vjerojatno bilo poznato pod slavenskim oblikom imena. Tako je Toma s punim pravom mogao sjedite episcopus elmitanus i poloaj grada Delmis zamiljati na jugu Dalmacije. Oslonimo li se samo na Tomin prikaz, najvjerojatnijom se ini slijedea interpretacija: Ivan Ravenjanin je crkvene granice uredio tako to je u zaleu Dalmatiae superior i Dalmatiae inferior osnovao po jednu biskupyu. Na osnovi toga Toma smjeta Delmis u zalee sjeverno od obale izmeu Dubrovnika i Dyrrhachiona, u srcu srednjovjekovnoga kraljevstva Duklje. Poblie se Delmis moe traiti s onu stranu obalnoga gorja i Skadarskog jezera u dolini rijeke Morae, dakle na prostoru dananje Podgorice. Moda bi se ak i stare zidine koje se po Tonu vide u Delmis opravdano mogle poistovjetiti s ruevinama antike Docleje. O tom gradu Toma inae iznosi samo netoni podatak da ga je osnovao car Dioklecijan te da je po njemu sama Dioclea dobila ime.32 Toma opisuje dravu hrvatskoga kralja Drislava (oko 970. do kraja 10. stoljea) i njegovih nasljednika na slijedei nain; A to su bile granice njegova kraljevstva: na istoku Delmina, gdje je leao grad Delmis; u njemu se nalazi neka crkva koju je posvetio pokojni biskup German od Capue kao to se moe zakljuiti po natpisu u njoj. Kao granicu na zapadu Toma navodi Koruku, a prema moru grad Stridon na granici izmeu Istre i Dalmacije. Drava se po njemu pruala od Dunava sve do dalmatinskoga mora i obuhvaala cijelu Maroniju, dakle srednjodalsaboru na duvanjskom polju usp. nie. Provinciale vetus (Migne, Patrologia latina, sv. 98, 1863, st. 466) navodi meu metropolis Salona podvrgnutim civitates i Delminiu; nabrajanje uglavnom odgovara odnosima u 11. stoljeu (prije osnivanja barske provincije 1089) no spominjui Scardona i Siscia (Skradin i Sisak) sadri i anakronizme kojima treba pribrojiti i Delminiu. U drugom popisu koji odraava stanje u drugoj polovici 12. st (st 471) nakon odvajanja od Bara preko Dubrovnika najkasnije 1142. i uspostavljanja provincije Zadar 1154. prije obnove barske provincije 1199. Duvno se uope ne spominje; u njemu se Senj i Nin pogreno pripisuju Zadru, a ne Splitu; Hvar nedostaje, bula Celestina od 13. oujka 1192, koja u crkvenoj provinciji Split navodi delmitensem episcopatum kao sufragana (Cod. dipl., CDS , 1904, str. 252, br. 237) sauvana je tek u obliku iz 17. st i, kao Sto se vidi po tekim anakronizmima u popisu biskupija, oita je krivotvorina. Moe se usporediti s pouzdanim dokumentima splitske sinode iz 1185. koje je meu posljednjima prouio Slavko Kovai, Splitska metropolija u dvanaestom stoljeu, u: Krbavska biskupija u srednjem vijeku, ur. Mile Bogovi, Rijeka - Zagreb 1988, str. 11-39. 31 Zakljuak na temelju prijepisa adrese: Gregorii I. Papae registrum epistolarum, Tomus I, ed. Paulus Ewald, Ludovicus M. Hartmann, Berlin 1891. (MGH Epistolae 1), str. 49 (br. I, 36) s Maleno episcopo Dalmatiensi, pored Dalm. i Doimati; edicija stavlja Dalmatiae. Naslov se tumaio kao biskup Delminia ili pak biskup Dalmacije u smislu rector patrimonii apostolici; usp. Lui, Dumno, Sp. 1022. Kao to je Toma u Historiu Salonitanu unio pisma koja je Grgur Veliki uputio u Salonu povodom svae izmeu nadbiskupa Natalija i arhiakona Honorata, moe se pretpostaviti da je poznavao i to pismo, ali ga nije upotrijebio. 32 Toma, 11.

154

ETNOGENEZA HRVATA

Ludwin Steiiidorff: TUMAENJA RIJEI DALMATIA

155

matinske otoke s neretvanskom kneevinom kao i kneevim Zahumlje33. Neovisno o pitanju koliko taj opis drave odgovara stvarnom stanju, moe se na osnovi njega sa sigurnou tvrditi da je poistovjeivanje Delmine i Duvna iskljueno. Toma Deltnis i regio Delmina radije smjeta na jug. Dok Duvno lei sjeveroistono od Zahumlja i Neretvanske kneevine, koji se navode u okviru Drislavove drave, Tomino lociranje Delmis u podruju Duklje se podudara s tvrdnjom da Delmis lei istono od kraljevstva. I na drugim mjestima Toma pokuava podruje izvana omeiti udaljenim toponimima: 'spominje Koruku i Dunav. Naposljetku, i spominjanje crkve koju je posvetio biskup German od Capue (516.-541.) upuuje na jug. Jer kao lan papinskoga poslanstva caru u Konstantmopol German je godine 519. doista proao kroz podruja u blizini Dukjje. Kao to se vidi iz pisama upuenih za vrijeme puta papi Hormidi, poslanstvo je pristalo u Valoni i uputilo se preko Scampine (sjeveroistino od dananjega Elbasana) i Lychnida, dananjeg Ohrida po Via Egnatia u Solun. 34 Vjerojatno su iz Lychnida poslanici uputili pismo nekom biskupu Andriji koji je pak priloivi taj dopis poslao pismo papi Hormidi. U takozvanoj Collectio Avellana, koja je vjerojatno sastavljena oko 555. za privatnu uporabu, pismo je naslovljeno: Exemplum Andreae episcopi praeualitanis.35 Treba li sjedite toga biskupa traiti u Skadru, ^ Ljeu37 ili pak Doclei38, ne moe se pouzdano utvrditi. Naposljetku, moemo posumnjati i u oznaku praeualitanis, koja se dodue pojavljuje samo u naslovu, a ne i samom pismu; biskup Andrija se naime u pismu tui na dranje nadbiskupa Dyrrhachiuma na sinodi provincije Epirus Nova te Andriju s pravom moemo smatrati jednim od sufragana te provincije. 39 Zakljuno se moe utvrditi: dok se izmeu podataka o Germanu od Capue i Sjeverne Dalmacije i Delminija-Duvna ne moe uspostaviti nikakva veza, iz dosad navedenoga oito proizlazi njihova veza s Junom Dalmacijom, a tamo je vjerojatno nastala i Tomi poznata iako povijesno u potpunosti nepotvrena tradicija, da je German tada posvetio neku crkvu. I da zakljuimo izlaganje
33 34 Toma, 40 f: Istaque fiierunt regni eorum confinia; ab Oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis, in qua est quedam ecciesio, quam beatus Germanu* capuanus episcopus consecrauit, sicut scriptum reperitur in ea. Epistulae imperatarum pontificum aliorum inde ab a. CCCLXVH usque ad a. DUH datae. Avellana auae dicitur collectio, ed. Otto Guenther, dio 2, Prag - Be - Leipzig 1895. (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, 35, 2), str. 618, 671-673, br. 167, 213, 214. Epistulae imperatorum pontificum, str. 673, si, br. 215. Tako: Dii d'hisL ot de geogr., 2. 1914, Sp. 1607 f. Louis Duchesne, L'EgUse au Vle side, Pari 1925, str. 50 sL bilj. 3. Doclea kao biskupsko sjedite najkasnije sredinom 5. st, usp. DicL d'hist. et de geogr., 14, 1960, Sp. 1020-1024; Enciklopedija Jugoslavije, 2. izdanje, sv. 3, Zagreb 1984, str. 65, vidi Crnogorci, 676, vidi Duklja. Usp. pregled u Bibliotheca Sanctorum, sv. 6, Rim 1965, Sp. 237-239. Ivanka Nikolajevid, Toma Arhiakon, Anastazije bibliotekar* i Jene Bori u kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine, u: Zbornik radova Vizantolokog instituta, 24-25 (1986), str. 139-149, ovdje str. 141 ne sumnja u istovjetnost Delmis i Duvna te nasuprot kombinacijama ure Baslera upozorava

o lociranju grada Delmis u djelu Tome Arhiakona. U tekstu se on nedvojbeno smjeta na jug Dalmacije; Toma vjerojatno antiku Docleu smatra Delminom. Slian toponim nalazimo i u takozvanom Ljetopisu Popa Dukljanina koji je nastao krajem 12. stoljea u Baru u dananjoj Crnoj Gori. Deveto poglavlje sadri izvjetaj o saboru koji je kralj Svetopelek sazvao na planities Dalmae. Na njemu je Svetopelek svoju dravu, nakon to ga je papinski legat okrunio po obiaju rimskih kraljeva, podijelo u etiri dijela i osnovao crkvene provincije Bar i Split Planities Dalmae postalo je istodobno granica izmeu Dalmatia inferior i Dalmatia superior, koje su se jo nazivale i Bijelom i Crvenom Hrvatskom. 40 Kao to sam ve izloio na drugom mjestu41, Pop Dukljanin je u pripovijesti o saboru na planities Dalmae preradio vijesti o poslanstvu pape Grgura VII. dukljanskom kralju Mihajlu 1077.42 i osnivanju barske crkvene provincije pod kraljem Bodinom 1089. te ih prenio u mnogo starije doba.43 Sabor, kako ga opisuje Pop Dukljanin, trebao bi se na osnovi spominjanja Konstantina irila koji je navodno nedavno prije toga krstio Svetopeleka, smjestiti u treu etvrtinu 9. stoljea.44 No, prema unutartekstualnoj kronologiji, koja se izvodi iz podataka o godinama vladanja pojedinih vladara, sabor se odrao ve krajem 5. stoljea.45 Neovisno o velikim razlikama u vremenskom odreenju i objanjenju povijesne pozadine pripovijesti,planities Dalmae se u historiografiji najee odreivala kao Duvanjsko polje. Osnovu za takvo tumaenje dao je ve u 16. stoljeu Marko Maruli svojim prijevodom mlae hrvatske redakcije ljetopisa u kome Dalma prevodi kao Delminii ruinae46, pri emu pitanje da li je ve Maruli mislio na u njegovo doba beznaajno mjesto Duvno ili je pak, to se ini vjerojatnijim, dao ueno tumaenje pod utjecajem antikih autora, ostaje bez odgovora.

40 41 42 43 44

35 36 37 38 39

45 46

na to da je boravak Germana u Duvnu iskljuen. Tomina obavijest je za povijest Duvna bezvrijedna. Zakljuak Ivanke Nikolajevi podudara se dakle s mojom postavkom da Delmis valja lokalizirati na jugo. ljetopis Popa Dukljanina. Latinski tekst s hrvatskim prijevodom i Hrvatska kronika, izd. Vladimir Moin, Zagreb 1950, str. 48-56; starije izdanje: Letopis popa Dukljanina, izd. Ferdo ii, Beograd Zagreb 1928, str. 301-308. Ludwig Steindorff, Die Synode auf der Planities Dalmae. Reichseinteilung und Kirchenorganisation im Bude der Chronik des Priesters von Dioclea, u: Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, 93 (1985), str. 279-324. Vjerodostojni izvor pismo pape Grgura VEt. od 9. sijenja 1078: Das Register Gregors VTT. ed. Erich Caspar, Hannover 1923. (MGH, Epistolae selcctae, 2) str. 362, br. V/12, Cod. dipL, CDS I, str. 158, br. 123. Bula Klementa ffl. Wiberta: Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illistrana, ed. Ludovicus de Thalloczy, Constantinus Jirecek, Emilianus de Sufflay, sv. I, 1913, 21, br. 68. O predlocima za ovaj odlomak vidi naposljetku Ludwig Steindorff, Lioer Methodius*. berlegungen zur kyrillomethodianischen Traditionen beim Priester von Dioclea, u: Mitteilungen des Bulgarischen Forschungsinstitutes in sterreich 8 (1986), Heft l, str. 157-172. Po miljenju autora Dukljanin se oslanja iskljuivo na predloak iz mlae latinske tradicije. Usp. Steindorff, Die Synode, str. 289, f. 303. Ljetopis Popa Dukljanina, izd. Moin str. 54; izd. ii, str. 398.

156

ETNOGENEZA

HRVATA

Ludwin Steindorff: TUMAENJA RIJEI DALMATIA

157

Glasovno podudaranje latinskoga Dalma i slavenskoga Dl'mno dodue na prvi pogled podupire povezivanje Dukjjaninove pripovijesti s Duvanjskim poljem47, no piscu ovih redaka se jedno drugo tumaenje ini uvjerljivijim. Po mom miljenju se Pop Dukljanin pri uvoenju toponima Dalma oslanja na uenu tradiciju koja see sve do Izidora Seviljskoga. Preobrazbu oblika Delmis u Dalma ne nalazimo samo u njega, ve, kako smo i spomenuli, i u Gervazija Tilburkog. Kao to se Toma Arhiakon nekoliko desetljea poslije izriito poziva na Izidora Sevjskog, nema razloga da ne pretpostavimo da je i Pop Dukljanin poznavao Izidorovo tumaenje, bilo iz samoga njegova djela,48 bilo kao navod.49 Predloeno tumaenje izraza planities Dalmae podupire pokuaj kojeg je dosad najtemeljitije razradio Banaevi50 da se u ljetopisu spozna utjecaj historio- i hagiografske tradicije i istakne artificijelni literarni karakter51, osobito prvih poglavlja. Proizlazi li iz toga istodobno i pretpostavka da Pop Dukljanin sabor na planities Dalmae ni prostorno nije poblie odredio? Kao to sam u spomenutom starijem radu ve opirno izloio52, Pop Dukljanin je planities Dalmae isto kao Toma Arhiakon kasnije grad Delmis - smjestio u predjelu antike Docleje i dananje Podgorice.53 Ta lokalizacija odgovara osobitom interesu Ijetopisca za dogaaje i odnose u Duklji. Nju podupiru slijedei podaci: Prema ljetopisu Kotor pripada jo Dalmatia inferior, posve u skladu sa stvarnim odnosima nastalim nakon osnivanja
Veina navoda imena Duvna u latinskim i talijanskim izvorima od 14. do 17. st. koje je Mandi, Duvanjska biskupija, passim, sakupio u pridjevskom obliku glase Dumnensis, iznimno nailazimo naDelmitanus, Dolmetensis, Dulmensis, Delmensis. Op. ci/., str. 18, spominje nadgrobni natpis duvanjskog biskupa Stjepana (1271): e(pisco)pi Dalmaftiensis). Op. cit., str. 10, navodi pozivajui se na imu Ljubica, Prilozi za ivotopis Markantuna de Dominisa Rabljanina, u: Starine, 2 (1870), str. 76, 113 si. razliite dokaze za episcopatus Dalmiae, vescovado di Dalma od poetka 17. st. Da li su posljednja itanja sal uope tona, trebalo bi svakako provjeriti. Uostalom, argumentacija o ovom radu o tome uope ne ovisi. 48 Jedno drugo Izidorovo djelo je sigurno ve u 12. stoljeu dospjelo u Dalmaciju, naime Chronica, koje se poetak nalazi u tzv. Korulanskom kodeksu na f. 81-88v. Usp. opis kod Vinka Foretia, Korulanski kodeks iz 12. stoljea i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu, u: Starine, 46/1956, str. 23-44, ovdje str. 25 f. 49 Steindorff, Die Synode, str. 303 f, dodue nije na tome temeljio svoju argumentaciju, ali nije unaprijed niti odbacivao mogunost poistovjeivanja Dalmae s mjestima Daljam ili Doljani zapadno i istono od Podgorice. Izneseni argumenti opovrgavaju tu pretpostavku. 50 Nikola Banaevi, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd 1971. On na str. 71 odbacuje pripovijest o sinodi kao uenu konstrukciju. Dalma je po njemu kratica za Dalmacija. Analogne potvrde su po njegovu miljenju kratice na nekim mletakim kovanicama te spomenimo kao skurilan dokaz ime jedne tvorice riba. Na nj se oslanja Ivo Goldstein, O Tomislavu i njegovu dobu, u: Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 18 (1985), str. 23-55, ovdje str. 49. 51 Sima irkovi, Albanci u ogledalu junoslavenskih izvora, u: Iliri i Albanci, ur. Milutin Garaanin, Beograd 1988, str. 323-340, ovdje str. 328. 52 SteindoriT, Die Synode, str. 305-308. 53 Protiv doslovnoga izjednaavanja Dalme i Diocleae u Popa Dukljanina te Delmis i Docleje u Tome govori okolnost da je prema Ljetopisu Popa Dukljanina, izd. Moin, str. 56 si i izd. ii, str. 309 kralj Svetopelek pokopan u civitate Dioclitana i da je tamo dao okruniti svoga sina. 47

barske crkvene provincije 1089.1 prema Tomi Arhiakonu je Dalmatia inferior obuhvaala Dubrovnik.54 Isto tako je arapski geograf al-Idrisi koji je sredinom 12. stoljea djelovao na dvoru sicilijanskog kralja Rogera . znao za granicu juno od Dubrovnika: do nje je sezala Hrvatska.55 Na toj granici, ya je povijesnost time viestruko potvrena, nalazilo se prema kronici planities Dalmae, razdvajajui Dalmatia inferior i superior. Iz toga isto tako slijedi predloeno lokaliziranje planities Dalmae u podruje oko Docleje. Pod tim se uvjetima granica istonoga i zapadnoga dijela Svetopelekove drave otprilike podudara s granicom izmeu kasnoantikih rimskih provincija Dalmacije s jedne, te Praevalis i Moesia superior s druge strane. Ta je podudarnost osobito vana stoga to se u Popa Dukljanina moe pretpostaviti barem posredno poznavanje antikih teritorijalnih odnosa. Kao to proizlazi iz njegove prie o saboru, granice Svetopelekove drave su utvrene u skladu sa sadrajem privilegija koje su proglaene pred itavim narodom. Bile su to stare, od pape i careva odobrene privilegije, na grkom i latinskom, o podjeli provincija i podruja ili zemalja kako su ih stari carevi zapisali i odredili. Dalmatia superior je, ukljuujui Kotor57, sezala na zapadu koliko i Praevalis. Rijeka Drina razdvajala je pokrajine Bosnu i Raku kao i neko rimske provincije.58 Naposljetku, lokalizira li se Dalma u predjelu Duklje, mjesto odravanja sabora onda lei na sjecitu granica etiri dijela drave. Na sjeverozapadu se tada nalazi Bosna, na sjeveroistoku Raka, na jugozapadu Dalmatia inferior, a na jugoistoku Dalmatia superior, kako se i u samom ljetopisu opisuje poloaj dijelova drave prema stranama svijeta. Na taj nain nastaje idealna

54 Toma, 43, 44. 55 Idrisi citiran prema talijanskom prijevodu Giuseppa Furlania, La Giulia e la Dalmazia nel Libro di Ruggero di alIdrisi, u: Aegyptus. Rivista italiana di egiptologia e di papirologia, 6 (1925), str. 54-78, ovdje str. 58 si. 56 Ljetopis Popa Dukljanina, izd. Moin, str. 53, 52, ed. ii, str. 305, 306 secundum continentiam privilegiorum, quae lecta orom populo fuerant; antiqua privilegia, tam latina quam graeca, missa ab apostolico et ab imperatore, audientibus cunctis populis, de divisione provinciarum ac regionum seu terrarum, sicuti ab antiquis imperatoribus scripta et ordinata fuerunt. 57 Tako zabiljeeno u: Tabula imperii, K 34, Ljubljana 1976. Uostalom, u drugih se granica navodi neto junije, otprilike kod Budve. Vidi zemljovid u: Enciklopedija Jugoslavije, 2. izdanje, sv. 3, Zagreb 1984, str. 361; opis u: Istorija Crne Gore, sv. l, Titograd 1967, str. 241-243. Kao to se tono protezanje granica rimskih provincija tek donekle moe odrediti, ni ovdje ne teimo potpunoj sukladnosti, ve slinosti odreenja granica. 58 Tab. imp. Rom., K 34, biljei granicu otprilike 100 km istonije. Drina priblino kao granica u: Enciklopedija Jugoslavije, loc. cit, kao granina rijeka u: Velizar Velkov, Cities in Thrace and Dacia in Later Antiquity, Amsterdam 1977, Istorija Crne Gore I, loc. cit; Dietrich Hoffmann, Das sptrmische Bewegungsheer und die Notitia dignitatum, sv. , Dsseldorf 1970, zemljovid ; koliko se razspoznaje na mjerilu karte i u A. H. M. Jonesa, The Later Roman Empire, 284-602. A Social, Economic and Administrative Survey, Oxford 1964, zemljovidi.

158

ETNOGENEZA

HRVATA

slika carstva koja se temelji na kranskim kozmolokim konceptima o broju etiri i polazi od njegova sredita.59 Moglo bi se zakljuiti da se Toma Arhiakon pri lokaliziranju grada Dalmis na jugu Dalmacije ili moda jo preciznije u samoj Duklji oslanjao na Popa Dukljanina; pa i ii pretpostavlja da je Toma poznavao Dukljaninov Ljetopis.50 No ni u kom se sluaju ne moe utvrditi neposredna ovisnost. Prije bi se mogla prihvatiti, to i sam ii doputa, Jireekova pretpostavka o postojanju mnogo veeg tekstovnog fonda za kojim poseu i Pop Dukljanin i Toma.61 Kecepcijom etimologije Izidora Seviljskog po kome je Dalmacija nazvana po gradu Delmis, i Pop Dukljanin i Toma Arhiakon se ukljuuju u tradiciju srednjovjekovne latinske historiografije. Istodobno oni jedini, voeni interesom za povijest svoje domovine, daju Izidorovu nejasnom tumaenju konkretni smisao, lokalizirajui ravnicu Dalmae, odnosno grad Delmis, u predjelu antike V Docleje i dananje Podgorice. To razmatranje slike povijesti u Ljetopisu Popa Dukljanina i Historia Salonitana mcgu ujedno posluiti i kao prilog poznavanju izvora za etnogenezu Hrvata.

Zlatko Gunjaca

GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA I DRUGA GROBLJA 8-9. STOLJEA U DALMACIJI

Walter Fohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa, 567-822, Mnchen 1988, str. 434, bilj. 40 smatra daje podjela podruja na etiri dijela i njihova oznaka bojama i u Bijeloj i u Crvenoj Hrvatskoj odraz podrijetla Hrvata od stepskih naroda. No ono bi se tada iskazivalo samo u knjievnosti, a ne bi se temeljilo ni u kakvu povijesnom znanju Ijetopisca o stepskoj tradiciji. S iznimkom konkretnih tragova origo gentis Istonih Gota nema nikakvih pokuaja legitimiranja dukljanske dinastije seobom. 60 ii, Letopis, str. 49-51. 59 61 Konstantin Jirecek, Geschichte der Serben, sv. 1, Gotha 1911, str. 226.

U selu Dubravicama, smjetenom oko 6 km sjeverno od Skradina, godine 1985. sluajno je otkriveno ranosrednjovjekovno groblje. Nakon sondanoga zahvata koji je ukazao na znaaj i vanost groblja, od 1986. godine1 na tom se poloaju provode sustavna arheoloka istraivanja Budui da je dosad otkriven tek dio grobnog areala, istraivanja e se nastaviti i ove godine, a vjerojatno i poslije. Dubraviko groblje nalazi se na padinama uzvisine, pred novom upnom kuom i kapelom, prilikom gradnje kojih je otkriveno. Grobovi su sloeni u redove i okrenuti u smjeru zapad-istok, odnosno sjeverozapad-sjeveroistok, ti. s uobiajenim otklonima. Unato injenici da je dosad otkriven i istraen relativno mah' broj grobova, ukupno njih 53, u okviru toga nevelikog skupa utvrenje iznenaujue velik broj meusobnih razliitosti. Te se razliitosti oituju na vie naina. S jedne strane, rije je o drukijim pogrebnim obredima, a s druge o raznovrsnim postupcima pri oblikovanju samih grobova, odnosno grobnih raka. Dopustite mi da vas najprije upoznam s iznimno zanimljivim otkriem do kojeg je dolo u samom jugoistonom kutu dosad pretraenog areala.2 Na tom poloaju, oko 25 cm ispod povrine zemljita, otkopam su ostaci dviju urni. Te posude sadravale su spaljene kosti pokojnika pomijeane s dosta gara i pepela. Obje su bile oteene. Jednoj je uniten grleni rub i odsjeen povei dio po visini (si. 1), dok je druga bila razbijena u komade. Sauvani dio prve urne bio je u cijelosti ispunjen spaljenim ljudskim kostima3, garom i pepelom. Vea koliina gara i pepela, komadia pougljenjena drveta, te estice poneke spaljene kosti, pronaeni su uokolo i ispod posude. Meu razlomljenim ostacima druge posude nalazio se povei, plosnati rijeni oblutak, koji je mogao sluiti kao njezin poklopac (si. 2). Oblutak i ulomci
Z. Gunjaca, Dubravice kod Skradina ranosrednjovjekouno groblje, Arheoloki pregled, 1986, Ljubljana 1987, str. 127. Ovaj podatak zabiljeen je nakon iskopavanja provedenih 1987. godine, kada je bila istraena sjeverna polovica cestice na kojoj se nalazi groblje. Da se doista radi o ljudskim kostima, potvrdila je struna ekspertiza antropologa s Filozofske fakultete u Ljubljani.

160

ETNOGENEZA

HRVATA

Ztofto Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA

161

urne leali su na zgaritu pa je iznad, uokolo i ispod njih pronaeno mnogo pepela, gara i ugljevh'a, te stanovita koliina spaljenih ljudskih kostiju. Godine 1989. otkriveni su novi paljevinski grobovi, meu kojima i jedan cjelovito sauvan (si. 3). Rije je o urni s kamenim poklopcem punoj sparenih ljudskih kostiju, posve slinoj keramikim loncima pronaenim u kosturnim grobovima. Iznad i okolo te posue naeno je mnogo pougljenjena drveta te dva keramika prljena. Pronalazak toga groba uklonio je i posljednju dvojbu o tome da su u Dubravicama pronaeni paljevinski grobovi, za koje se sa sigurnou moe kazati da pripadaju ranom srednjem vijeku. injenica je da su svi paljevinski ukopi otkriveni meu kosturnim grobovima, tj. na onim dijelovima terena koji su ostali netaknuti prilikom formiranja raka tih posljednjih. Prva urna naena je uza sam rub kosturnoga groba 34, pa je logino pretpostaviti da je dio koji joj nedostaje otkinut prilikom kopanja njegove rake. Do razbijanja druge urne i unitenja ostalih vjerojatno je dolo prilikom naknadne obrade zemljita, jer su one, kako smo vidjeli, bile ukopane vrlo plitko. U prilog takvu zakljuku govorile bi i okolnosti koje su uvjetovale cjelovito ouvanje urne pronaene 1989. godine. Ta je posuda takoer naena na dijelu terena okruenom etirma grobnim rakama, pa je istoga preivjela tu prvotnu devastaciju. Od naknadnoga unitenja, uzrokovanoga poljodjelskim radovima, sauvala se zbog toga to je bila pohranjena dublje od ostalih. Ona se, naime, nalazila u sloju do kojeg nije doprlo ralo ili neki drugi poljodjelski alat. Najbrojniju skupinu dubravikih grobova ine oni ije su rake ukopane duboko u tupinastu zdravicu. Njihova dubina nije ujednaena pa se kree izmeu 90 i 170 cm u odnosu na povrinu zemljita. U veini sluajeva rake tih grobova bile su obloene kamenom, s tim da je oblaganje nainjeno na dva razliita naina. U prvom sluaju uzdune strane grobnih raka bile su obloene velikim okomito postavljenim, nepravilnim kamenim ploama (si. 4). Drugu inaicu ine grobovi kojih su bone stranice bile obloene zidiima sagraenim od manjega, uglavnom potpuno neobraenoga kamena. To je kamenje bilo sloeno u vie redova i meusobno povezano glinom ukaste boje (si. 5). Iznimku zasad predstavlja grob 34 gdje je za meusobno povezivanje kamenova, umjesto gline, uporabljena buka, u sastavu koje prevladava vapno i rijeni pjjesak (sl. 6). U obiju skupina grobova s kamenom arhitekturom uzglavnice i dononice bile su izvedene od okomito postavljenih kamenih ploa ili masivmjih kamenova. U nekoliko sluajeva na tim su mjestima, umjesto usaenih ploa ili kamena, bili podignuti zidii opisanih obiljeja. U okviru skupine duboko ukopanih grobova s kamenom arhitekturom moglo bi se, ali samo uvjetno, govoriti i o treem nainu oblaganja raka, jer je rije o kombinaciji dviju opisanih inaica. Ima, naime, nekoliko sluajeva u kojim su oblonice bile dijelom izraene od masivnih nepravilnih kamenih ploa, a dijelom sazidane od manjih kamenova. Svi grobovi s kamenom arhitekturom bili su pokriveni jednom ili s vie masivnih, nepravilnih kamenih ploa. Otvori, odnosno, sastavi meu poklop-

cima, kao i njihov spoj s oblonicama rake, bili su temeljito zaepljeni nanosima dobro nabijene ute gline. U nekim sluajevima, tovie, poklopnice su bile pokrivene glinom po cijeloj povrini. Taj glineni nanos bio je prilino debeo, vrlo teme^ito razvuen i vrlo vrsto nabijen. To je nedvojbeno uinjeno u nakani da se grob to bolje, ti. gotovo hermetiki, zatvori (sl. 7). Za grobove s kamenom arhitekturom utvreno je da su oni sa suhozidnom ili glinom vezanom arhitekturom imali dvojako rijeene podnice. U nekim sluajevima truplo pokojnika polagalo se neposredno na zdravicu, ali su dna tih grobova ee, prije pokopa, bila oblagana kamenim ploama. Kod onih kojima su rake bile obloene okomito postavljenim, masivnim kamenim ploama, trupla su obino polagana neposredno na zdravicu. Pored opisanih, duboko ukopanih, otkrivena je manja skupina grobova koji su se nalazili na znatno manjoj dubini. Ukupno ih je dosad pronaeno 11 i svi su imali kamenu arhitekturu (sl. 8). Budui da su u tim grobovima pronaeni samo kosturi bez ikakve popratne grae, nije bilo osnove za njihovo poblie odreenje. Idui slijedom doli smo i do druge osobitosti to ju je pruilo istraivanje dubravikog groblja. Rije je o manjoj skupini duboko ukopanih grobova kojih su rake, umjesto kamenom, bile obloene drvom. Budui da je to bila krajnje neobina, dosad neutvrena pojava u ranosrednjovjekovnim grobovima u Dalmaciji, njezinu smo ispitivanju i odreivanju posvetili najveu moguu pozornost. Istraivanja su pokazala da se radi o osobitoj konstrukciji, u cijelosti izvedenoj od drva. Okosnicu svemu inili su drveni stupovi rasporeeni u uglove raka i zabijeni u njihovo dno. Ti ugaoni stupovi sluili su za fiksiranje uzdunih i poprenih elemenata oplate, nainjenih od debljih, pritesanih dasaka (sl. 9). Sudei po tome to na mjestima gdje su vodoravni elementi konstrukcije trebali biti meusobno spojeni i eventualno povezani s vertikalnima nisu pronaeni ni avli ni odgovarajue kope, valja raunati da je povezivanje te drvene grae izvedeno na drugi nain. S obzirom da je sav posao evidentno obavio netko vian rukovanju drvom, ne treba iskljuiti mogunost da su oplatne daske bile meusobno zaglavljene u obliku lastavijega repa. Prilikom otkopavanja svih grobova s drvenom konstrukcijom na stanovitoj je dubini uoen sloj istrunuta drveta, koji se nalazio neto iznad kostura. Za razliku od toga, pri pretraivanju dna rake, nakon ienja, dokumentiranja i vaenja kostura i priloga, nye ustanovljen nikakav trag drvenoj grai. Na osnovi tih injenica moe se zakljuiti da dno rake nije bilo obloeno drvenom graom, dok je s gornje strane, nakon polaganja pokojnika, drvena oplata bila zatvorena poklopnicom. Taj pokrov bio je, najvjerojatnije, nainjen od iste grae kao i oblonica, tj. od grubo pritesanih debljih dasaka postavljenih vodoravno i oslonjenih na oplatu. Ostaci opisanih drvenih konstrukcija, koje bi najprimjerenije bilo nazvati drvenom grobnom arhitekturom, ustanovljeni su dosad u etiri grobne rake. Njima bi vjerojatno trebalo pridruiti jo tri slina groba, no to ruje mogue uiniti bez stanovite ograde, zbog nedostatka dovoljnoga broja pouzdanih indicija za njihovu sigurnu atribuciju.

162

ETNOGENEZA

HRVATA

Zlatko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA

163

to se priloga tie, tu gotovo da i nema razlike meu grobovima s kamenom i drvenom arhitekturom. Oni su po karakteru vrlo slini, a to isto, ini se, vrijedi i za sam pogrebni obred. Najbrojniji su bili keramiki lonci, kojih je ukupno pronaeno 27. Oni su se uglavnom nalazili u grobovima, uz glavu ili stopala pokojnika, ali ih je nekoliko otkriveno i izvan raka, na grobnim poklopcima. Svi su se primjerci vie ili manje, u nijansama, meusobno razlikovali, i po obliku i po veliini (si. 10). Svega nekoliko ih je bilo ukraeno urezanim motivima iz ornamentalnoga repertoara, znakovita za keramike posude koje potjeu iz istovremenih grobalja u Dalmaciji (si. 11). Iznimka je tek jedan lonac, jer se na njemu nalazi urezan znak kojemu dosada nismo uspjeh' pronai analogije (si. 12). Slijedea najbrojnija skupina predmeta eljezni su noevi. Ukupno ih je pronaeno 18 i svi su standardna tipa i uobiajenih veliina, osim dva primjerka. U ta dva sluaja rije je o bojnim noevima koji se i oblikom i veliinom razlikuju od ostalih. Osim keramikih posuda i eljeznih noeva u dubravikim su grobovima otkriveni i okovi triju drvenih vedrica za vodu, svi odreda jako korodirani. Otkrivena su, zatim, tri eljezna kresiva, eljezni vrak strelice, eljezni okov korica jednoga noa, dva eljezna okova neutvrene namjene, te jo nekoliko eljeznih predmeta koje, zbog jake korozije, nije bilo mogue identificirati. Naena su tu, nadalje, dva komadia kremena, jedan pravilno rezani komad mramora, jedan keramiki prljen4, ostaci kone vreice jo neutvrena sadraja i jedna bronana pojasna kopa. Pored tih uporabnih, u dubravikim je grobovima pronaen itav niz naMtnih predmeta: etiri srebrne i dvije pozlaene naunice, etiri bronana i jedan srebrni prsten i dvije na osobit nain oblikovane ogrlice. Ostalo mi je da na kraju spomenem nalaz jednoga zlatnog i 5 dvaju bronanih novia, te otkrie dijelova ljuske jednoga jajeta . Osvrui se u ovoj prilici samo na one predmete koji mogu najbolje posluiti za odredbu kosturnih grobova u Dubravicama, najprije spominjem srebrnu naunicu zvjezdolikoga tipa pronaenu u grobu 15 (si. 13). Kako je taj primjerak vrlo slian paru bizantskih zvjezdolikih naunica otkrivenih u Golubiu kod Knina6, to bi znailo da poetak pokapanja pokojnika na dubravikom groblju valja datirati najkasnije u poetak 8. stoljea. Pronaeni zlatnik (solidus) bizantskoga cara Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava (751-775), otkriven u neposrednoj blizini usta pokojnika u grobu 34 (si. 14), kao i neki drugi 7 nalazi, potvruje da je to groblje bilo u uporabi tijekom cijelog 8. stoljea. Prisutnost para pozlaenih naunica tzv. minjskoga tipa (si. 15) trebala bi
4 5 6 7 Ve sam rekao da su dva keramika prljena pronaena uz urnu paljevinskoga groba otkrivenoga 1989. godine. Za slian nalaz usp. Lj. Karaman, Iskopine drutva Biha* u Mravincima i starohrvatska groblja, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 268, Umi razr 4 Zagreb 1940, str. 18-19. = Isti, nav. dj., str. 22, si. 18. BMC , 383, 28-31, T XLIV/16; W. Wroth, Catalogue of the Imperial Byzantine Coins in the British Museum, London 1980; C. Morrison, Catalogue des monnaies Byzantines de la Biblioteque nationale, Paris 1970. mint of Syracuse, 471, 23 (Sy) AV (01-02) T LXVn

vrijediti kao potvrda da je pokapanje na dubravikom groblju potrajalo do u 8 9. stoljee . Nakon to sam ukratko iznio osnovne podatke o ranosrednjovjekovnom groblju u Dubravicama, istaknuo njegova bitna obiljeja i upoznao vas s osobinama pronaenih priloga, ostalo mi je da se na kraju pozabavim s nekoliko posebnih pojava to su tamo ustanovljene, a na koje sam u tijeku izlaganja ve upozorio. Najprije neto vie o paljevinskim grobovima. Odnos izmeu paljevinskih i kosturnih grobova pokazuje da se te dvije skupine, sudei po dosadanjim rezultatima istraivanja, ne mogu smatrati integralnim dijelovima jednoga te istog groblja, tj. da one ne pripadaju istoj razini pokapanja. Drugim rjjeima, u ovom asu nema mjesta eventualnom tumaenju da su se dva obreda pokapanja provodila istovremeno, tj. da je u tom sluaju rije o biritualnom groblju. Na osnovi tih pretpostavaka najloginijim se ini zakljuiti daje na dijelu dubravikoga grobnog areala u ranom srednjem vijeku, vjerojatno ve na poetku 7. stoljea, postojalo groblje na kojem se pokapalo iskljuivo spaljivanjem i polaganjem spaljenih ostataka umrlih u urne. U prilog pretpostavci da je u Dubravicama postojalo samostalno ranosrednjovjekovno pajjevinsko groblje govorila bi vrlo indikativna prostorna dispozicija paljevinskih i kosturnih grobova i odsijecanje jedne od urni, do kojega je dolo prilikom kopanja rake kosturnoga groba 34. Dodatna, vrlo sugestivna potvrda u prilog takvu razmiljanju jesu konstatacije do kojih sam doao tijekom otkopavanja kosturnih grobova, koji su se nalazili u susjedstvu paljevinskih. U zapuni njihovih raka naeno je dosta ugljevlja, gara i pepela, djelia spaljenih kostiju i neto keramikih ulomaka. Ti su keramiki ulomci nedvojbeno ostaci razbijenih urni, a ostali nabrojeni nalazi sadraj koji se nalazio u tim posudama ili uokolo njih. Prema procjeni temeljenoj na iskustvima to su ih pruila dosadanja istraivanja, ini se opravdanim oekivati da e se na navedenom sektoru dubravikoga groblja pronai jo paljevinskih grobova. Sam obred spaljivanja je pojava koja, u svakom sluaju, nema nita zajednikoga ni s kasnoantikom tradicijom pokapanja u Dalmaciji ni s Avarima. Bio je to, kao to je dobro poznato, pogrebni obred rairen u Slavena u njihovoj postojbini. Logino je stoga zakljuiti da dubravike ranosrednjovjekovne paljevinske grobove moemo pripisati jedino slavenskom ivlju, koji u to vrijeme oito pristie u nae krajeve i naseljava se na tim prostorima. Prije sam upozorio da su ranosrednjovjekovne urne sa spaljenim ostacima pokojnika bile polagane vrlo plitko i da su zbog toga bile izvrgnute opasnosti od unitenja, kada se zapoelo sa kosturnim pogrebima, odnosno obradom zemljita na kojem je bio smjeten dotini grobni areal. Na osnovi dubravikih i nekih drugih primjera realno je pretpostaviti da je na podruju Dalmacije postojao znatan broj ranosrednjovjekovnih paljevinskih grobalja9 i da su ona veim dijelom unitena tijekom viestoljetnih poljodjelskih aktivnosti.
8 9 O tome detaljnije u daljnjem tekstu. O problemu paljevinskih grobova openito sam govorio u referatu O paljevinskom grobu iz Smrdelja (na Znanstvenom skupu Hrvatskog arheolokog drutva odranom 1987. godine u Kninu), gdje sam uzeo u obzir i stariju literaturu. S obzirom na rezultate istraivanja u

Ztoffai Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA

Pojava koja svakako zasluuje dodatnu pozornost i komentar jest otkrie grobova s drvenom arhitekturom. Njima bi, ako gledamo iskljuivo s formalnoga stajalita, mogli nai brojne analogye u ranosrednjovjekovnih grobalja na podruju karpatske kotline. Taj nain oblaganja grobnih raka obino se, naime, vezuje uz pogrebne obiaje Avara u razdoblju od kraja 6. do poetka 9. stoJjea.10 S druge strane, kako sam ve upozorio, dubraviki su grobovi s drvenom konstrukcijom smjeteni na istoj dubini kao i glavnina grobova s kamenom arhitekturom. Daleko je, naravno, vamja na istom mjestu iznesena tvrdnja da su u tim dvjema skupinama grobova, uz ostatke pokojnika, pronaeni posve slini grobni prilozi. Ta, kulturoloki gledano, potpuno identina graa i jo neke obredne pogrebne pojedinosti upuuju na vrstu meusobnu vezu, ako ne i apsolutni identitet umrlih, bez obzira u kojoj su od te dvjje vrsti grobova ukopani. Konano, na kraju izlaganja o osobitostima dubravikoga groblja, smatram vrlo vanim upozoriti da se na sjevernom rubu dosad istraenog areala pojavio grob kojega, sudei po nalazima, valja vezati uz starohrvatska groblja 9-10. stoljea. Rije je 11o grobu 11, u kojem su pronaene pozlaene naunice tzv. minjskoga tipa (si. 16). Naunice su se nalazile s lijeve i desne strane glave, u visini usnih koljki, dakle upravo tamo gdje su i morale dospjeti nakon raspadanja trupla pokojnice. Premda predstavljaju par, obiljeuje ih niz manjih nepravilnosti, zbog kojih se poneto razlikuju, pa nema dvojbe da su izraene runo. Nainjene su od ne ba kvalitetnog srebra, na kojem su dosta dobro sauvani tragovi pozlate. Donedavno se taj tip naunice iskljuivo vezivao uz Istru, gdje su, u dvije poneto razliite inaice, pronaena dva para. Jedan par pronaen je prilikom iskopavanja ranosrednjovjekovnog groblja u Buzetu12, a drugi u minju13. U novije je vrijeme, meutim, sve ea njihova pojava i u dalmatinskim ranosDubravicama, problemom paljevinskih grobova iz tog razdoblja odluio sam se pozabaviti sveobuhvatmje, pa sam na tu temu pripremio izlaganje za VI. internacionalni kongres slavenske arheologije pod naslovom O ranosrenjoujekovnim paljevinskim grobovima na tlu. Jugoslavije, koji se, kao to je poznato, nije odrao. Pripremajui referat posebnu pozornost posvetio sam brojnosti tih grobova, odnosno grobalja i konstatirao da treba kategoriki odbiti teze o njihovu nepostojanju. 10 11 12 P. Ricz, Timber Constructions in Avar Graues Contribution to the Resolving of Problems Linked with Burial of the Avars in Norih Baka, Archaeologia lugoslavica XXH-, Beograd 1982-1983, passim. Za ovaj dio radnje koristio sam navode iz lanka Grob s naunicama minjskog tipa, to sam ga predao u tisak 1987. g. i posvetio B. Maruiu. Taj rad treba biti tiskan u glasilu Arheolokog muzeja Pula, Histria Archaeologica. B. Marui, Staroslovanske i neke zgodnjosrednjeveke nojdbe v Istri, AV VI/1, Ljubljana 1955, str. 100; Isti, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula 1960, str. 25; Isti, Langobardski i staroslavenski grobovi na Brecu i kod Malih Vrata ispod Buzeta u Istri, Arheoloki radovi i rasprave II, Zagreb 1962, str. 462; Isti, Starohrvatska nekropola u minju, Pula 1987, str. 83. O minjskim naunicama usp. B. Baci, Starohrvatsko groblje u minju, Jadranski zbornik, III sv., Rijeka-Pula 1958, str. 324-325; B. Marui<5, Istra u ranom srednjem vyeku, Pula 1960, str. 25; Isti, Starohrvatska nekropola u minju, Pula 1987, str. 83.

165

rednjovjekovnim grobljima, pa se dubraviki primjerci pridruuju dosad poznatim naunicama toga tipa iz Kaica14 i nedalekih mu Biljana Donjih16, te jo neobjavljenom paru pronaenom prilikom iskopavanja na poloaju Stari Sematory na Danim Gornjem kod ibenika.16 Najvie panje buzetskim i minjskim naunicama posvetio je istarski arheolog B. Marui. On je sigurno u pravu kada ta dva para naunica meusobno tipoloki povezuje i svrstava u iru skupinu bizantskih17 ili mediteransko-bizantskih naunica.18 Kao osnovu za vremensko determiniranje naunica buzetsko-minjskoga tipa posluio mu je nalaz novca Lotara I. (840-885) u grobu s buzetskim naunicama, pa ih on datira u sredinu, odnosno u drugu polovicu 9. stoljea19 ili, jo preciznije, u treu etvrtinu 9. stoljea.20 Ako dakle prihvatimo kao pouzdanu Maruievu dataciju naunica buzetsko-minjskoga tipa negdje u sredinu 9. stoljea, bio bi to i najvri oslonac za datiranje dubravikog para, a time i groba u kojem su naene, u isto to vrijeme. Prihvatljiva je svakako i Maruieva naelna konstatacija da spojnu kariku meusobnog povezivanja21 nalaza toga tipa naunica u Dalmaciji s onima u Istri treba traiti na kvarnerskim otocima i osobito u Hrvatskom primorju22, s obzirom na nalaze u Velom dolu kod Kriia. Smatram korisnim i u ovoj prilici upozoriti na nekoliko momenata o kojima e biti potrebno voditi rauna pri daljnjem izuavanju naunica buzetskominjskoga tipa, kao i druge srodne grae. Sigurno je, naime, da prouavanje tih fenomena, ire gledano, spada u kontekst openitih pitanja o djelovanju bizantskih zlatarskih radionica, i utjecaja njihove tradicije na razvoj te vrsti zlatarstva u cijeloj istonojadranskoj regiji. Kao prvo trebalo bi kazati kako pojava toga tipa naunica na Danilu Gornjem govori da taj oblik nije bio ogranien iskljuivo na podruje dananje sjeverne Dalmacije. Te se naunice, kako vidimo, javljaju i u ranosrednjovjekovnim grobovima na prostoru izmeu rijeka Krke i Cetine. Prihvaajui injenicu da buzetske i minjske naunice pripadaju istom tipu, treba ipak upozoriti na to da meu njima postoje i oblikovne razlike. Naunice iz minja su, naime, izvedene vrlo jednostavno, dok su buzetski primjerci obogaeni dodatnim ukrasnim elementima. Vraajui se i u ovom sluaju
14 15 16 17 18 19 20 21 22 Usp. D. Vrsalovi, Srednjovjekovno groblje na Gredama u selu Koi kod Zadra, SHP, , sv. 10, Zagreb 1968, str. 88, te T IV/125. D. Jelovina D. Vrsalovi, Srednjovjekovno groblje na Begovai* u selu Biljanima Donjim kod Zadra, SHP, , sv. 11, Split 1981, str. 82 i 95, te T /24 i T XXXVH/549. Naunica je naena tijekom iskopavanja kojima je rukovodio Duje Rendi-Miofievi. Rezultati istraivanja nisu objavljeni, a glavnina predmeta uva se u Muzeju grada ibenika. B. Marui, Istra u ranom srednjem vyeku, Pula 1960, str. 25; Isti naziv upotrebljava neto ranije i B. Bai, n. dj. i mj. B. Marui, Starohrvatska nekropola u minju, Pula 1987, str. 81. Isti, Staroslovanske i neke zgodnjosrednjeveke..., nav. dj., str. 100; Isti, Istra u ranom srednjem vyeku, Pula I960, str. 25. Isti, Starohrvatska nekropola u minju, Pula 1987, str. 83. Isti, nav. dj. i mj. Isti, nav. dj. i mj.

13

166

ETNOGENEZA

HRVATA

Zlntko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA

167

Maruiu, vidimo da on za buzetske primjerke govori kako su ukraeni na23 suprot postavljenim auriranim ljiljanima ili antitetino postavljenim lji24 ljanima , dok za minjske naunice kae da ih ukraavaju dva nasuprot postavljena srcolika lista25. Posebno je zanimljivo ustvrditi da za razliku od buzetskih i minjskih naunica, meu kojima postoje nepodudarnosti, svi primjerci iz Dalmacije pokazuju potpunu meusobnu slinost, kao i to da su one jednake naunicama pronaenim u minju. Minimalne meusobne razlike meu tim predmetima kao to su sitne nepravilnosti, razliito dimenzioniranje, formalno nijansiranje identinog osnovnog oblika i si. 26 treba objasniti time to su ove naunice, kako sam ve rekao, izraene runo. Meu nabrojenim tvrdnjama nedvojbeno je najprovokativnija ona posljednja, koja govori o potpunoj podudarnosti meu naunicama iz Dalmacije s parom pronaenim u minju. injenica je, naime, da se i B. Bai27 i B. Marui28 izjanjavaju o izriito starohrvatskom karakteru minjskoga groblja, vezujui ga uz kolonizatorski val hrvatskoga ivlja, ije intenzivno naseljavanje podruja labintine i pazintine Marui stavlja u vrijeme ubrzo nakon zavrenog avarsko-franakog rata 796. godine.29 Tome valja dodati da Marui najstariju skupinu naunica iz minja, u koju uvrtava i spomenuti par, naziva mediteransko-bizantskom i vezuje uz najstariju fazu pokapanja na minjskom groblju. Iz njegova se teksta moe razumjeti da on genezu nekih od tih predmeta vidi u razvoju tradicionalnih oblika naunica, konkretno onih bronanih buzetsko-brkakoga tipa, koje se susreu u grobovima barbariziranih istarskih grobalja 7. i 8. stoljea.30 S druge strane, pojava naunica buzetsko-minjskog tipa u Dalmaciji navela ga je da kae kako takvi nalazi povezuju na odreen nain istarski poluotok sa sjevernom Dalmacijom.31 Pridruujui se Maruievoj konstataciji, zavrio bih ovo razmiljanje pitanjem da li je ta povezanost rezultat irenja proizvoda istarskih radionica, preko ekspoziture hrvatskih doljaka na njihovo matino podruje? Naravno da je uz navedeno, s obzirom na gustou nalaza u Dalmaciji i ostale injenice, nuno postaviti i suprotno pitanje. Ne ukazuje li podudarnost meu minjskim i dalmatinskim primjercima na mogunost da su doljaci meu ostalima za starohrvatsku kulturu karakteristinim predmetima donijeli i jedan oblik naunice koji su i sami mogli preuzeti (pa ak i kao gotov nabaviti) iz repertoara bi23 Isti, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula 1960, str. 25. 24 Isti, Langobardski..., nav. dj., str. 462. 25 Isti, Starohrvatska nekropola u minju, Pula 1987, str. 83. 26 27 28 Mislim da se radi o runoj izradi nakita, pri emu je, kako sam prije kazao, srcoliki ukras izveden krivljenjem posebne vrste ice, a ne primjenom tehnike ajour. Usp. B. Marui, n. dj. i raj. B. Bafi, n. dj., str. 326.

zantskih zlatarskih radionica, koje su djelovale u njima susjednim bizantskim gradovima na istonojadranskoj obali? Razumije se da oba pitanja ostavljam za sada otvorenima, jer je odreeniji odgovor na njih mogue dati samo u okviru jedne opsene i sveobuhvatne studije cjelokupnoga nakita to je dosad otkriven u ranosrednjovjekovnim grobovima, i to ne samo na onima na podruju primorske Hrvatske (Dalmacija, Hrvatsko primorje i Istra). Mislim da nakon ove analize nije nuno posebno objanjavati da se grob 11 iz Dubravica, s obzirom na naunice koje su u njemu pronaene, moe smatrati starohrvatskim. Budui da se za sada radi samo o jednom grobu koji se moe pripisati toj vrsti, valja priekati dok se groblje istrai u cijelosti. Tek tada e se vidjeti postoji li vrsta osnova za donoenje zakljuaka od doista iznimno velikoga znaenja. Rije je, naravno, o mogunosti da se na dubravikom groblju konstatira neposredna veza izmeu ranosrednjovjekovnih grobalja 8-9. stoljea i starohrvatskih grobalja 9-10. stoljea. U sluaju da se doista potvrdi kako je tu stvarno postojao neprekinuti slijed pokapanja, bio bi to vri oslonac za etniku identifikaciju umrlih, pokopanih na grobljima ranijeg horizonta, onima koja datiraju u 8-9. stoljee. Znailo bi to, naime, da smo konano dobili nepobitne arheoloke dokaze o prisutnosti Hrvata u ovim krajevima u to rano doba srednjega vijeka, to vei broj znanstvenika, osobito u posljednje vrijeme, uvelike osporava. Nakon informacije o rezultatima to su ih pruila dosadanja istraivanja ranosrednjovjekovnoga groblja u Dubravicama, kazao bih jo rije-dvije o grobljima iz istoga vremena otkrivenima na podruju izmeu rijeke Zrmanje i doline rijeke Cetine. U razmatranje uzimam groblja, ali i pojedinane grobove 8-9. stoljea, i to samo one o kojima sam mogao nad podatke u literaturi. 32 Zbog bolje preglednosti podijelio sam ih u slijedee skupine: 1. Paljevinska groblja 2. Paljevinska groblja inicirane lokacije 3. Groblja na redove 8-9. stoljea 4. Groblja na redove 8-9. stoljea neistraena ili unitena 5. Groblja na redove 8-9. stoljea u sklopu groblja s kontinuitetom 6. Groblja na redove 8-9. stojea u sklopu grobalja s kontinuitetom inicirane lokacije 7. Groblja oko crkava s ranosrednjovjekovnim (ukljuivi lazu 8-9. stoljea) i kasnijim ukopima 8. Groblja oko crkava s ranosrednjovjekovnim (ukljuivi fazu 8-9. stoljea) i kasnijim ukopima inicirane lokacije 9. Pojedinani nalazi grobova 8-9. stoljea 10. Grobovi 8-9. stoljea s drvenom arhitekturom Ako prihvatimo uobiajenu vremensku determinaciju tih grobalja (8-9. stoljee), ve letimian pogled na kartu (si. 17) rjeito nam govori da o takvim
32 D. Jelovina, Starohrvatske nekropole, Split 1976; J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljea, Zagreb 1980, passim; A, Milosevic, Arheoloki spomenici gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine, Zbornik cetinske krajine, 2, Sinj 1981, str. 19. i 64.

B. Marui, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula 1960, str. 24-25; Isti, Starohrvatska nekropola u minju, passim. 29 Isti, n. dj., str. 96. 30 Isti, n. dj., str. 81. 31 Isti, n. dj., str. 83.

168

ETNOGENEZA

HRVATA

nalazitima ne moemo vie govoriti kao o sporadinim pojavama. Oito je, takoer, da je, to se grobova tie, znatan broj njih sa dosta sigurnosti mogue pripisati novopridolom ivlju. Prema uvrijeenu miljenju, doljaci su se na spomenuti prostor poeli doseljavati u 7. stoljeu i bili su to Slaveni. to se, pak, tie teze o naseljavanju Avara na ovim prostorima, za takvu tvrdnju dosadanja arheoloka istraivanja nisu pruila argumenata. Potekoe se, meutim, javljaju pri pokuaju poblie atribucije grobalja 8-9. stoljea u nas. Nesuglasice meu strunjacima sutinske su naravi, pa jedan dio autora iz velikog opreza imenuje ta groblja ranosrednjovjekovnim, drugi ih nazivaju staroslavenskima, a trei starohrvatskima. Mnogo je vei problem pitanje ranosrednjovjekovnih paljevinskih grobalja, koja bi, po logici stvari, trebala dokumentirati doseljenje i prvo vrijeme boravka novopridologa ivlja na naim prostorima. Rjeenje te sporne tematike na samome je poetku, jer jo uvijek vlada stajalite da takva groblja, odnosno grobovi, nisu dosad otkriveni, pa se time dovodi u pitanje i njihovo postojanje uope. Sagledavajui otkrie groblja u Dubravicama u kontekstu navedenih problema, ini nam se opravdanom nada kako e njegovo paljivo istraivanje doprinijeti da se bar neka od otvorenih pitanja konano ponu rjeavati na temelju vrih argumenata. Nema dvojbe da jo mnogo toga treba uiniti kako bi se uklonile toliko brojne nedoumice. Posve je jasno i to da do zadovoljavajuih odgovora nije mogue doi radom u samo jednoj znanstvenoj oblasti, nego da rjeavanju tih problema valja pristupiti interdisciplinarno.

Ivan Mimik

NUMIZMATIKI NALAZI U DUBROVNIKU (PRETHODNI IZVJETAJ O BIZANTSKOM NOVCU)

Nekadanja Dubrovaka Republika, a osobito sam grad, vrlo su zahvalno podruje za prouavanje opticaja novca tijekom stoljea. U proteklom vremenu na tom je prostoru zabiljeeno vie skupina nalaza novca: veliko blago iz godine 1892, koje se sastojalo do 22 solida i 9 semisa bizantskih careva Mihajla II, Konstantina i Teofila (832-839), zabiljeeno u strunoj literaturi (Not. Scavi 1892: 332; Mosser 1935: 71; Metcalf ANSMN 10/1962: 96; Metcalf 1963: 101; Mirnik 1981: 91, br. 359), zatim oko god. 1970. iz ruevina i zemlje nakon ruenja nekih starih kua iskopano blago od preko stotinu bizantskih skifata (billon trachea) Aleksija III. (1195-1203), koje je zavrilo dijelom kod nekog H. Sachera u Tiengenu/Hochrheinu (Numismatisches Nachrichtenblatt 20/1971 6/7: 219-220; Mirnik 1981: 98, br. 401), te na kraju neka neobina mjeavina novca iskopana u grobovima na Pilama godine 1927. Tu je naeno 59 komada otomanskih aki 16-17. stoljea, tonije iskovanih izmeu 1520. i 1640, te 12 dubrovakih dinaria (do 1754), jedan soldo iz 1780. i konano medaljica Sv. Venancija (Benussi 1927; Mirnik 1981: 156, br. 778). Pojedinani su nalazi novca s dubrovakoga podruja zavravali u brojnim numizmatikim zbirkama staroga i novoga Dubrovnika ta numizmatikom se ueni Dubrovani bave jo od 17. stoljea. Dubrovaki muzej meu ostalim uva slijedeu bizantsku grau, koja nas zasada zajvie zanima: 2 komada novca Justinijana I. (527-565); 4 Justina II. (565-578); 2 komada Mauricija Tiberija (582-602); 2 novia Foke (602-610); jedan primjerak Konstantina TV. Pogonata (668-685); 5 bakrenih folisa 7. st.; jedan primjerak Leona VI. (886912); 13 anonimnih folisa 10. st.; jedan primjerak Mihajla VII. Duke (10711078) i Marije; 28 primjeraka billon trachea iz 12-13. stoljea; 2 komada novca Aleksija I. (1180-1184) itd. Naa spoznaja o opticaju novca u vrijeme dolaska Hrvata, odnosno njihove etnogeneze, ali i do dananjeg vremena, bila bi neusporedivo siromanija da nije bilo opsenih arheolokih iskopavanja i istraivanja po cijelom podruju staroga grada, a osobito ispod katedralnoga kompleksa (Stoi 1988). Numizmatiki nalazi, koji su samo skromna popratna graa velianstvenih tragova negdanjih katedrala, krstionica i grobnica, bili su brojni: od 768 sitnih pred-

170

ETNOGENEZA

HRVATA

Ivan Mimik: NUMIZMATIKI NALAZI U DUBROVNIKU

171

meta 714 primjeraka bio je novac i slina numizmatika graa. Naalost, sva je kovina bila uvijek u vrlo loem stanju zbog blizine mora i djelovanja soli. Prethodno prouavanje novca (osnovica za raunanje bilo je 598 komada novca) dalo nam je slijedeu zanimljivu sliku: 1. antiki grki novac - 12 primjeraka (2%) 2. rimski carski novac - 72 primjerka (12. 1%) 3. bizantski novac - 172 primjerka (28. 7%) 4. dubrovaki novac - 214 primjerka (35. 7%) 5. mletaki novac - 12 primjeraka (2%) 6. otomanski ili arapski - 6 primjeraka (1%) 7. Bar/Antivari - 3 primjerka (0. 5%) 8. Kotor/Cattaro - 2 primjerka (0. 33%) 9. papinska drava - 2 primjerka (0. 33%) 10. Napulj - l primjerak (0. 17%) 11. Milano - l primjerak (0. 17%) 12. Siena - l primjerak (0. 17%) 13. Tirol - l primjerak (0. 17%) 14. Austro-Ugarska - 2 primjerka (0. 35%) 15. prva Jugoslavija - l primjerak (0. 17%) 16. neodredivi primjerci - 96 primjeraka (16. 05%) Meu spomenutom se graom takoer nalaze 64 rimokatolike svetake medaljice, kapulari, kriii, sve iz razliitih grobova i grobnica, kao i grumen od 52 komada novca - sveukupno 714 primjeraka. Skoro su svi primjerci bakreni, bronani i katkada srebrni, zlata nije naeno, stoje posve razumljivo, jer su se stari tedljivi Dubrovani ipak sagnuli i podignuli novac od plemenite kovine, ukoliko bi ga izgubili na ploniku. Sav izgubljeni novac mora da je ve bio izvan opticaja, o emu govori izlizanost primjeraka; oni pak primjerci iz grobova vjerojatno su zaboravljeni u odjei, ili su pak doplavljeni s gornjih poloaja. Predstoji nam temeljita obrada sveukupne numizmatike grae s pomou odlinoga programa NUMIZ, razvijenog pri Numizmatikom kabinetu Narodnoga muzeja u Ljubljani. Od rezultata mnogo oekujemo. Grki novac najee je toliko izlizan i korodiran da se moe razvrstati samo po debljini i obuku ploice. Od 12 primjeraka jedan pripada otoku Kosu i moe se, prema ljubaznom priopenju moga prijatelja dr M. J. Pricea iz Britanskoga muzeja u Londonu datirati u sredinu 3. stoljea pr. Kr. (BMC 203); jedan drugi je makedonski (vjerojatno 2. stoljee pr. Kr.), a dva su osobito vana jer ih je iskovao ilirski kralj Balej u 2. stoljeu pr. Kr. Rimski carski novac datira od vremena Augusta do Teodozija . Svi ti nalazi doputaju nam datirati poetke naseljavanja na Rausi u mnogo starije doba no to se prije smatralo. Bizantski novac vrlo je zanimljiv i pripada vremenu od vladanja cara Justmijana I. (527-565) do Andronika . (1282-1328). Postoji neka vrst prekida od kasnog 4. stoljea i Justinijana, a broj bizantskog novca poveava se poevi

od 8. stoljea nadalje. Najei su folisi 10. i 11. stoljea: 45 primjeraka ili 7.52% svih nalaza, ili 26. 2% bizantskih. Jednako su esti tetarteroni Komnena, najei oni iz vremena vladanja Aleksija I. (1081-1118) iz tesalonike kovnice (Morrisson 59/Th/AE/14 ff), kojih ima 62 komada (10. 35% svih primjeraka ili 36% svega bizantskoga novca). Novac Ivana . (1118-1143) manje je est, no kontinuitet se lake moe pratiti na novcu njegova nasljednika Manuela I. (1143-1180). Sav spomenuti novac bio je sitni u svakodnevnom optjecaju. Dubrovaka je kovnica najzastupljenija folarima ih' mincama, kao i drugim nominalama (34 - razni mezzanini, grossi, grossetti, 5. 68%). Susjedne lokalne kovnice zastupaju sve primjerke iz Bara i dva iz Kotora. Mletaki novac, koliko ga je iskopano, uope ne odgovara stanju kakvo nam se prikazuje kroz viestoljetno sastavljanje oporuka, vjenanih i trgovakih ugovora i si. Istonjaki novac nije jo prouen, a nisu ni svetake medaljice ni kriii, koji nisu ni konzervirani, budui da nam nedostaju strunjaci za konzervaciju slinih kovinskih predmeta. Tek nakon ienja i konzervacije moi e se neto poblie kazati o tom dijelu grae, o kojem je literatura ionako nedostatna, dakle, za nj ne postoje tone datacije. Kako rekosmo, numizmatika graa iz dubrovakoga katedralnoga kompleksa datira od 3. stoljea pr. Kr. do 20. stoljea.
BENUSSI, A., Iskopani grobovi i stari novci na Pilama, Dubrovaki list, 4/1927, 18: 2. METCALF, D. M, Shripwreck on the Dalmaticn Coast and Some Gold Coins of Roman . Agrynts, Greek, Roman and Byzantine Studies, (Cambridge, Mass.), 3/1963, 2-3: 101-106. MIRNIK, I. A., Coin Hoards in Yugoslavia, British Archaeological Reports, International Series, 95/1981. MOSSER, S-, A Bibliography of Byzantine Coin Hoards, ANSNNM, 67/1935. STOI, J., Prikaz nalaza ispod Katedrale i Bunieve podane u Dubrovniku, Summary: A Revieui ofFinds under the Cathedra! and Bunieva Poljana in Dubrovnik, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva, 12/1988: 15-38.

Bibliografija

BMC = WROTH, W. Catalogue of the Imperial Byzantine Coins in the British Museum, -. London 1908. DO = Catalogue of the Byzantine Coins in the Dumbarton Oaks Collection and in the Whittemore CoUection, I-IV. Washington D. C., 1966-197& MET. = METCALF, D. M., The copper coinage ofThessalonica under Justinian l, sterreichische Akademie der Wissenschaften, Philosophischhistorische Klasse, Denkschriften 124, Verffentlichungen der Kommission fr Numismatik, B/1976. MOR. = MORRISSON, C. Catalogue des monnaies byzantines de la Bibliothaque Nationale, -. Paris 1970. PP = Pujika poljana. SAB. = SABATIER, J. Description generale des monnaies tyzannes, I-H. Paris 1862.

KRATICE

DUBROVNIK KATEDRALA - BIZANTSKI NOVAC

1 - Justinianus I (527-565), 16 nummia, Thessalonica; MET. 40-41, 134-168; PP, 19. 05. 83.,

O, 30-0, 60 m
2 - Justinianus I (527-565), 1/2 follis,? Salona; PP-, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m 3 - Tiberius (578-582), 1/2 follis, Constantinopolis; BMC I, 110, 43 03. 83; glavni brod, ispod kupole, l, 10 m

172

ETNOGENEZA

HRVATA

Ivan Mirnik: NUMIZMATIKI NALAZI U DUBROVNIKU

173

4 - Constans II (641-668), follis, Constantinopolis, 644/5; DO, U/2,? 446 (63a) 18. 06. 84; svetite, -3, 35-3, 45 m; na poetku sonde 6 - Follis,? 8 st, slabo sauvan; 21. 01. 83.; Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 6 - Theophilus (829-842), follis, Constantinopolis; MOR. I, 32/Cp/AE/04sqq 03. 83., glavni brod, ispod kupole, -l, 10 m 7 - Basilius I (867-886), Constantinus Leo, follis, Constantinopolis; MOR, , 545, 34/Cp/AE/19; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploe 8 - Leo VI (886-912); follis, Constantinopolis; SAB. , 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR, II, 555, 35/Cp/AE/14ff; 02. 08. 82., Sredinji brod, kod kupolnog stupa, O, 40 9 - Leo VI (882-912); SAB. , 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR. , 555, 35/Cp/AE/14ff; 10. 07. 82., -2, 00-2, 20 m 10-? Leo VI (886-917), Follis, Constantinopolis, DO HI/2, pp. 518-21 PP. 14. 09. 83., grob 28. 11 - Bizant, follis, 9-10 st.; 17. 05. 85., kapela sv. Tereze, grob 2 12 - Constantinus VII (913-959), follis, Constantinopolis; 945;? MOR. II, 37/Cp/AE/55sqq; 16. 03. 84.; svetite, -2, 95-3, 10 m 13 - Constantinus VII (913-959), foUis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO /2, 565-7; 14. 10. 83., prostor kod junih vrata sjeveroistoni ugao, -l, 50 m 14 - Constantinus VI! (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO /2, pp. 565, 567; 19. 04. 85.; povrinski sloj, -O, 30 m; prekov 15 - Constentinus VE (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO, 566, 26. 1.; 29. 06. 83., svetite, -l, 20 m 16 - Constantinus VE (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO IH, 566-7 PP. 14. 09. 83., Grob 28. 17 - Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, MOR., II, 37/Cp/AE/48sqq PP. 06. 10. 83., uz novo pronaeni zid istoni njegov temelj, -l, 30 m 18 - Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis; MOR II, 575, 37/Cp/AE/31ff; 14. 08. 82., -2, 80-2, 90 m 19. Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, NOR. II, 575, 37/Cp/AE, 31, 1983, Grob 19, demontirana juna stranica. 20 - Romanus I (919-944), follis, Constantinopolis, 931-944; DO /2, p. 563, 25b. lsqq; 25. 04. 84; svetite, izmeu V i IV stupa, a. -3, 30 m 21 Constantinus VII/Romanus (c. 950-959), follis, Constantinopolis; DO /2, pp. 568-9; PP. 28. 10. 83., sjeverno od H rom. zida; -l, 00-1, 35 m 22 - Constantinus Vn et Romanus II (945-959), follis, Constantinopolis; MOR, 37/Cp/AE/65; 18. 06. 84; svetite; -3, 35-3, 45 m, na poetku sonde. 23 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35., DO Class A2; PP. 29. 07. 83., grob 23 24 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2; PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m 25 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2,? Var. 47p. 671; PP. 29. 08. 83, nadsvoeni grob br. 25; -l, 30 m 26 - Anonimni follis, DO Class A2,? 976-c. 1030/35; PP. 007. 04. 84; ispod groba 32, l, 90 27 - 40 m Anonimni follis, C. 1030/35-? 1042; DO Class B; 13. 07. 82. - po sredini sonde, -2, 20-2, 28 - Anonimni follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 21. 01. 83; Sonda XI, Gr. l, -l, 40 m 29 - Anonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, pp. 676sqq; PP 19. 05. 83., u sjeverozapadnom uglu sonde, -l, 30 m 30 - 75-1, 90 m follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 11. 01. 84; u naboju bijele buke, -l, Anonimni 31 Anonimni follis, DO Class B (? imitacija), 11. st; 20. 04. 84.; na spoju sondi kriita i svetita, -3, 20 m 32 - m Anonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, 26. 04. 84; izmeu V i IV stupa, -3, 15 33 - Anonimni follis,? DO Class B; DO /2, pp. 676-679; c. 1030/35-? 1042 s.'d.; glavni brod, polje pod kupolom, O, 90-1, 10 m 34 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C; PP. 29, 07. 83.; grob 23 35 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C, PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m 36 Anonimni follis,? 1042-c. 1050; DO Class C; PP 28. 08. 83, u kutu jugozapadnom vanjskom krine graevine (ko^eno) na -O, 70 m

37 -? Anonimni follis,? DO Class C,? 1042-c. 1050; PP., 14. 09. 83; Grob 28. 38 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; PP. 04. 10. 83, zapadna... juni..., -l, 00 m 39 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 03. 11. 83., u prostoru baroknog oltara -l 50-1, 75 m 40 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1060 prekov Class? A2; 03. 11. 83, u prostoru baroknog oltara, -l, 50-1, 75 m 41 - Anonimni follis, DO Class C;? 1042-c. 1050; DO /2, 681, Cl sqq; 02. 03. 84, -2, 25-2, 35 m 42 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; DO HI/2, 681, Clsqq; 09. 03. 84., kriite kupole, -2, 60-2, 65 m 43 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 18. 06. 84; svetite, uz protoromaniki zid; -3, 35-3, 45 m 44 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 22. 02. 84., svetite, -2, 10-2, 35 m 45 - Aninimni follis, c. 1050-c. 1060; DO Class D; p. 685; 10. 05. 83; kruzite kupole, -l, 10-1, 30 m 46 - Anonimni follis,? c. 1060,? DO Class E, pp. 688-689; 05. 04. 83., kruzite kupole, -O, 90-1, 10 m 47 - Anonimni follis, c. 1065-c. 1070;? DO Class G; 01. 04. 83; kruzite kupole, -O, 70-0. 90 m 48 - Anonimni follis, DO Class G, c. 1065-c. 1070, PP, 14. 09. 83, grob 28 149 - Anonimni follis, DO Class H; prekov; DO /2, pp. 6941, c. 1070-c. 1075; 13. 07. 82.; uz baroknu zapunu, -2, 20-2, 40 m 50 - Anonimni follis, c. 1070-c. 1075, DO Class H, pp. 694-5; Sonda XI, 21. 01. 83, grob br. l, -l, 40 od ploe 51 - Anonimni follis, c. 1070-1075, DO Class H, pp. 694-695; 21. 01. 83, Sonda XI, grob br. l, -l, 40 od ploe 52 - Anonimni follis,? c. 1070-c. 1075;? DO Class H, pp. 694-695; PP 11. 04. 83., -O, 30-0, 60 m 53 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; PP, 05. 10. 83, uz istono lice zida na -O, 50 m 54 - Anonimni follis, Constantinopolis,? DO Class I, IH/2, pp. 696-697; PP. 10. 11. 83., zemljani vijenac, -O, 90-1, 10 m 55 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; DO HI/2, pp. 696-699; 11. 01. 84; u naboju bijele buke, -l, 75-1, 90 m 56 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-1080; DO HI/2, pp. 696-699; BMC III, p. 554; SAB. T. LVIII, 15; grob sa arkosolijem, na ploi sarkofaga, s. d. 57 - Anonimni follis, DO Class I; c. 1075-1080; DO/2, pp. 696-699; BMC H, p. 554; SAB. , T. LVHI, 15; iz nasipa,? srednj brod 8. mj. 58 - Anonimni follis, 10. st, 21. 01. 83, Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploe 59 - Anonimni follis, 10-11. st Sonda XI, 17. 01. 83; grob 2, -2, 00-2, 50 m 60 -? Constantinus X (1059-1067), follis, Constantinopolis, prekov: DO HI/2, pp. 774-6; PP., 28. 10. 83., sjeverno od II rom. zida; -l, 00-1, 35 m 61 -? Romanus IV (1068-1071), follis, Constantinopolis; DO HI/2, pp. 796-7 slomljen 02. 03. 84; -2, 25-2, 35 m 62 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis, MOR H, 661, 56/Co/AE/Olff; DO HI/2, 831, 9. l ff; 02. 08. 82, Sonda IH, -O, 40-0, 60 m 63 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; 13. 07. 82. po sredini sonde, -2, 20-2, 40 m 64 -? Nicephorus HI (1078-1081), follis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; DO HI/2, 831, 9. 11; 31. 07. 82. - Sonda HI, -O, 20 m 65 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 66 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 67 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 83, 9. 1. sqq; 11. 06. 83., juno od baptisterya, -l, 25 m 68 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC II, 651, 52ff; 09. 08. 82. srednja laa, -l, 80-2, 00 m

370

ETNOGENEZA

HRVATA

Ivan Mimik: NUMIZMATIKI NALAZI U DUBROVNIKU

171

meta 714 primjeraka bio je novac i slina numizmatika graa. Naalost, sva je kovina bila uvijek u vrlo loem stanju zbog blizine mora i djelovanja soli. Prethodno prouavanje novca (osnovica za raunanje bilo je 598 komada novca) dalo nam je slijedeu zanimljivu sliku: 1. antiki grki novac - 12 primjeraka (2%) 2. rimski carski novac - 72 primjerka (12. 1%) 3. bizantski novac - 172 primjerka (28. 7%) 4. dubrovaki novac - 214 primjerka (35. 7%) 5. mletaki novac - 12 primjeraka (2%) 6. otomanski ili arapski - 6 primjeraka (1%) 7. Bar/Antivari - 3 primjerka (0. 5%) 8. Kotor/Cattaro - 2 primjerka (0. 33%) 9. papinska drava - 2 primjerka (0. 33%) 10. Napulj - l primjerak (0. 17%) 11. Milano - l primjerak (0. 17%) 12. Siena - l primjerak (0. 17%) 13. Tirol - l primjerak (0. 17%) 14. Austro-Ugarska - 2 primjerka (0. 35%) 15. prva Jugoslavija - l primjerak (0. 17%) 16. neodredivi primjerci - 96 primjeraka (16. 05%) Meu spomenutom se graom takoer nalaze 64 rimokatolike svetake medaljice, kapulari, kriii, sve iz razliitih grobova i grobnica, kao i grumen od 52 komada novca - sveukupno 714 primjeraka. Skoro su svi primjerci bakreni, bronani i katkada srebrni, zlata nije naeno, stoje posve razumljivo, jer su se stari tedljivi Dubrovani ipak sagnuli i podignuli novac od plemenite kovine, ukoliko bi ga izgubili na ploniku. Sav izgubljeni novac mora da je ve bio izvan opticaja, o emu govori izlizanost primjeraka; oni pak primjerci iz grobova vjerojatno su zaboravljeni u odjei, ili su pak doplavljeni s gornjih poloaja. Predstoji nam temeljita obrada sveukupne numizmatike grae s pomou odlinoga programa NUMIZ, razvijenog pri Numizmatikom kabinetu Narodnop muzeja u Ljubljani. Od rezultata mnogo oekujemo. Grki novac najee je toliko izlizan i korodiran da se moe razvrstati samo po debljini i obliku ploice. Od 12 primjeraka jedan pripada otoku Kosu i moe se, prema ljubaznom priopenju moga prijatelja dr M. J. Pricea iz Britanskoga muzeja u Londonu datirati u sredinu 3. stoljea pr. Kr. (BMC 203); jedan drugi je makedonski (vjerojatno 2. stoljee pr. Pir.), a dva su osobito vana jer ih je iskovao ilirski kralj Balej u 2. stoljeu pr. Kr. Rimski carski novac datira od vremena Augusta do Teodozija . Svi ti nalazi doputaju nam datirati poetke naseljavanja na Rausi u mnogo starije doba no to se prije smatralo. Bizantski novac vrlo je zanimljiv i pripada vremenu od vladanja cara Justinijana I. (527-565) do Andronika . (1282-1328). Postoji neka vrst prekida od kasnog 4. stoljea i Justinijana, a broj bizantskog novca poveava se poevi

od 8. stoljea nadalje. Najei su folisi 10. i 11. stoljea: 45 primjeraka ili 7.52% svih nalaza, ili 26. 2% bizantskih. Jednako su esti tetarteroni Komnena, najei oni iz vremena vladanja Aleksija I. (1081-1118) iz tesalonike kovnice (Morrisson 59/Th/AE/14 fl), kojih ima 62 komada (10. 35% svih primjeraka ili 36% svega bizantskoga novca). Novac Ivana . (1118-1143) manje je est, no kontinuitet se lake moe pratiti na novcu njegova nasljednika Manuela I. (1143-1180). Sav spomenuti novac bio je sitni u svakodnevnom optjecaju. Dubrovaka je kovnica najzastupjjenija folarima ili mincama, kao i drugim nominalama (34 - razni mezzanini, grossi, grossetti, 5. 68%). Susjedne lokalne kovnice zastupaju sve primjerke iz Bara i dva iz Kotora. Mletaki novac, koliko ga je iskopano, uope ne odgovara stanju kakvo nam se prikazuje kroz viestoljetno sastavljanje oporuka, vjenanih i trgovakih ugovora i si. Istonjaki novac nije jo prouen, a nisu ni svetake medaljice ni kriii, koji nisu ni konzervirani, budui da nam nedostaju strunjaci za konzervaciju slinih kovinskih predmeta. Tek nakon ienja i konzervacije moi e se neto poblie kazati o tom dijelu grae, o kojem je literatura ionako nedostatna, dakle, za nj ne postoje tone datacije. Kako rekosmo, numizmatika graa iz dubrovakoga katedralnoga kompleksa datira od 3. stoljea pr. Kr. do 20. stoljea.
BENUSSI, A., Iskopani grobovi i stari nova na Pilama, Dubrovaki list, 4/1927, 18: 2. METCALF, D. M, A Shripwreck on the Dalmaticn Coast and Some Gold Coins of Roman . Agryrus, Greek, Roman and Byzantine Studies, (Cambridge, Mass.), 3/1963, 23: 101-106. MffiNIK, I A., Coin Boards in Yugoslavia, British Archaeological Reports, International Series, 95/1981. MOSSER, S., A BibJiography of Byzantine Coin Boards, ANSNNM, 67/1935. STOI, J., Prikaz nalaza ispod Katedrale i Bunieve poljane u Dubrovniku, Summary: A Reviao ofFinds ander the Cathedra! and Bunieva Poljana in Dubrovnik, Izdanja Hrvatskog arheolofkog drutva, 12/1988: 15-38.

Bibliografija

BMC = WROTH, W. Catalogue of the Imperial Byzantine Coins in the British Museum, -. London 1908. DO = Catalogue of the Byzantine Coins in the Dumbarton Oaks Collection and in the Whittemore Collection, I-IV. Washington D. C., 1966-1973. MET. = METCALF, D. M., The oopper coinage ofThessalonica unerJustinian L, sterreichische Akademie der Wissenschaften, Philosophischhistorische Klasse, Denkschriften 124, Verffentlichungen der Kommission fr Numismatik, 5/1976. MOR. = MORRISSON, C. Catalogue des monnaies byzantines de la Bibliothaque Nationale, -. Paris 1970. PP = Pujika poljana. SAH. = SABATTER, J. Description generale des monnaies tyzantines, I-H. Paris 1862.

KRATICE

DUBROVNIK KATEDRALA - BIZANTSKI NOVAC

1 - Justinianus I (527-565), 16 nummia, Thessalonica; MET. 40-41, 134-168; PP, 19. 05. 83.,

O, 30-0, 60 m
2 - Justinianus I (527-565), 1/2 follis,? Salona; PP., 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m 3 - Tiberius (578-582), 1/2 follis, Constantinopolis; BMC I, 110, 43 03. 83; glavni brod, ispod kupole, l, 10 m

172

ETNOGENEZA

HRVATA

Ivan Mimik: NUMIZMATIKI NALAZI U DUBROVNIKU

173

4 - Constans (641-668), follis, Constantinopolis, 644/6; DO, /2,? 446 (63a) 18. 06. 84; svetite, -3, 36-3, 46 m; na poetku sonde 6 - Follis,? 8 st, slabo sauvan; 21. 01. 83.; Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 6 - Theophilus (829-842), follis, Constantinopolis; MOR. I, 32/Cp/AE/04sqq 03. 83., glavni brod, ispod kupole, -l, 10 m 7 - Basilius I (867-886), Constantinus Leo, follis, Constantinopolis; MOR, , 545, 34/Cp/AE/19; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploe 8 - Leo VI (886-912); follis, Constantinopolis; SAB. H, 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR, II, 555, 35/Cp/AE/14ff; 02. 08. 82., Sredinji brod, kod kupolnog stupa. O, 40 9 - Leo VI (882-912); SAB. , 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR. II, 655, 35/Cp/AE/14ff; 10. 07. 82., -2, 00-2, 20 m 10 -? Leo VI (886-917), Follis, Constantinopolis, DO /2, pp. 518-21 PP. 14. 09. 83., grob 28. 11 Bizant, follis, 9-10 st; 17. 05. 85., kapela sv. Tereze, grob 2 12 - Constantinus VII (913-959), follis, Constantinopolis; 945;? MOR. II, 37/Cp/AE/55sqq; 16. 03. 84.; svetite, -2, 95-3, 10 m 13 - Constantinus VII (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO /2, 565-7; 14. 10. 83., prostor kod junih vrata sjeveroistoni ugao, -l, 50 m 14 - Constantinus VH (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO /2, pp. 565, 567; 19. 04. 85.; povrinski sloj, -O, 30 m; prekov 15 - Constantinus VH (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO, 566, 26. 1.; 29. 06. 83., svetite, -l, 20 m 16 - Constantinus VH (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO IH, 566-7 PP. 14. 09. 83., Grob 28. 17 - Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, MOR., II, 37/Cp/AE/48sqq PP. 06. 10. 83., uz novo pronaeni zid istoni njegov temelj, -l, 30 m 18 --2, 80-2, 90 m Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis; MOR II, 575, 37/Cp/AE/31ff; 14. 08. 82., 19. Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, NOR. II, 575, 37/Cp/AE, 31ff PP, 1983, Grob 19, demontirana juna stranica. 20 - Romanus I (919-944), follis, Constantinopolis, 931-944; DO HI/2, p. 563, 25b. lsqq; 25. 04. 84; svetite, izmeu V i IV stupa, a. -3, 30 m 21 Constantinus VH/Romamis (c. 950-959), follis, Constantinopolis; DO /2, pp. 568-9; PP. 28. 10. 83., sjeverno od II rom. zida; -l, 00-1, 35 m 22 - Constantinus VH et Romanus (945-959), follis, Constantinopolis; MOR, 37/Cp/AE/65; 18. 06. 84; svetite; -3, 35-3, 45 m, na poetku sonde. 23 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35., DO Class A2; PP. 29. 07. 83., grob 23 24 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2; PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m 25 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2,? Var. 47p. 671; PP. 29. 08. 83, nadsvoeni grob br. 25; -l, 30 m 26 - Anonimni follis, DO Class A2,? 976-c. 1030/35; PP. 007. 04. 84; ispod groba 32, l, 90 27 - 40 m Anonimni follis, C. 1030/35-? 1042; DO Class B; 13. 07. 82. - po sredini sonde, -2, 20-2, 28 - Anonimni follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 21. 01. 83; Sonda XI, Gr. l, -l, 40 m 29 - Anonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, pp. 676sqq; PP 19. 05. 83., u sjeverozapadnom uglu sonde, -l, 30 m 30 - 75-1, 90 m follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 11. 01. 84; u naboju bijele buke, -l, Anonimni 31 Anonimni follis, DO Class B (? imitacija), 11. st; 20. 04. 84.; na spoju sondi kriita i svetita, -3, 20 m 32 - m Anonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, 26. 04. 84; izmeu V i IV stupa, -3, 15 33 - Anonimni follis,? DO Class B; DO /2, pp. 676-679; c. 1030/35-? 1042 s.'d.; glavni brod, polje pod kupolom, O, 90-1, 10 m 34 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C; PP. 29, 07. 83.; grob 23 35 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C, PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m 36 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050; DO Class C; PP 28. 08. 83, u kutu jugozapadnom vanjskom krine graevine (koljeno) na -O, 70 m

37 -? Anonimni follis,? DO Class C,? 1042-c. 1060; PP., 14. 09. 83; Grob 28. 38 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1060; PP. 04. 10. 83, zapadna... juni..., -l, 00 m 39 Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1060; 03. 11. 83., u prostoru baroknog oltara, -l 50-1, 75 m 40 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050! prekov Class? A2; 03. 11. 83, u prostoru baroknog oltara, -l, 50-1, 75 m 41 - Anonimni follis, DO Class C;? 1042-c. 1050; DO IH/2, 681, Cl sqq; 02. 03. 84, -2, 25-2, 35 m 42 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; DO IH/2, 681, Clsqq; 09. 03. 84., kriite kupole, -2, 60-2, 65 m 43 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 18. 06. 84; svetite, uz protoromaniki zid; -3, 35-3, 45 m 44 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 22. 02. 84., svetite, -2, 10-2, 35 m 45 - Aninimni follis, c. 1050-c. 1060; DO Class D; p. 685; 10. 05. 83; kruite kupole, -l, 10-1, 30 m 46 - Anonimni follis,? c. 1060,? DO Class E, pp. 688-689; 05. 04. 83., kruite kupole, -O, 90-1, 10 m 47 - Anonimni follis, c. 1065-c. 1070;? DO Class G; 01. 04. 83; kruite kupole, -O, 70-0. 90 48 - Anonimni follis, DO Class G, c. 1065-c. 1070, PP, 14. 09. 83, grob 28 149 - Anonimni follis, DO Class H; prekov; DO H/2, pp. 694ff, c. 1070-c. 1076; 13. 07. 82.; uz baroknu zapunu, -2, 20-2, 40 m 50 - Anonimni follis, c. 1070-c. 1075, DO Class H, pp. 694-5; Sonda XI, 21. 01. 83, grob br. l, -l, 40 od ploe 51 - Anonimni follis, c. 1070-1075, DO Class H, pp. 694-695; 21. 01. 83, Sonda XI, grob br. l, -l, 40 od ploe 52 - Anonimni follis,? c. 1070-c. 1075;? DO Class H, pp. 694-695; PP 11. 04. 83., -O, 30-0, 60 m 53 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; PP, 05. 10. 83, uz istono lice zida na -O, 50 m 54 - Anonimni follis, Constantinopolis,? DO Class I, IH/2, pp. 696-697; PP. 10. 11. 83., zemljani vijenac, -O, 90-1, 10 m 55 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; DO HI/2, pp. 696-699; 11. 01. 84; u naboju bijele buke, -l, 75-1, 90 m 56 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-1080; DO IH/2, pp. 696-699; BMC HI, p. 554; SAB. T. LVHI, 15; grob sa arkosolijem, na ploi sarkofaga, s. d. 57 - Anonimni follis, DO Class I; c. 1075-1080; DO/2, pp. 696-699; BMC H, p. 554; SAB. H, T. LVHI, 15; iz nasipa,? srednj brod 8. mj. 58 - Anonimni follis, 10. st, 21. 01. 83, Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploe 59 - Anonimni follis, 10-11. st Sonda XI, 17. 01. 83; grob 2, -2, 00-2, 50 m 60 -? Constantinus X (1059-1067), follis, Constantinopolis, prekov: DO HI/2, pp. 774-6; PP., 28. 10. 83., sjeverno od H rom. zida; -l, 00-1, 35 m 61 -? Romanus IV (1068-1071), follis, Constantinopolis; DO HI/2, pp. 796-7 slomljen 02. 03. 84; -2, 25-2, 35 m 62 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis, MOR H, 661, 56/Co/AE/Olff; DO HI/2, 831, 9. l ff; 02. 08. 82, Sonda HI, -O, 40-0, 60 m 63 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; 13. 07. 82. po sredini sonde, -2, 20-2, 40 m 64 -? Nicephorus HI (1078-1081), follis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; DO HI/2, 831, 9. Iff; 31. 07. 82. - Sonda HI, -O, 20 m 65 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 66 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 67 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 83, 9. 1. sqq; 11. 06. 83., juno od baptisterija, -l, 25 m 68 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC II, 551, 62ff; 09. 08. 82. srednja laa, -l, 80-2, 00 m

174

ETNOGENEZA

HRVATA

Ivan Mirnik: NALAZI U DUBROVNIKU

175

69 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC II, 551, 52ff; 14. 08. 82, -2, 80-2, 90 m 70 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC , 551, 491; 17. 01. 83; Sonda XI, grob 2, -2, 00-2, 50 m 71 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE/14ff; BMC II, 551, 49ff; 19. 01. 83., Sonda XI, kanal, -l, 60-2, 20 m 72 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE, 14fT; BMC , 551, 49ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploe 73 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploe. 74 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR.-, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 75 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 684, 59/Th/AE/08fT; BMC , 548, 37ff, 21. 01. 83, Sonda XI, grob br. l, -l, 40 od ploe 76 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 59; 21. 01. 83., grob l, Sonda XI, -l, 40 od ploe 77 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14fl; BMC , 551, 491; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 78 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 491; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe

80 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; 26. 03. 83; kruite kupole, -O, 30-0, 50 m 81 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; PP 16. 04. 83, l, 00-1, 20 m 82 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica, MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; PP, 07. 05. 83; u jugoistonom uglu izmeu zida i? vodostaja? -O, 30-0, 60 m 83 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; u jugoistonom uglu izmeu zida i... -O, 30-0, 60 m PP 84 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; 10. 05. 83.; kruite kupole, -l, 10-1, 30 m 86 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; prekov; 10. 05. 83; kruite kupole, -l, 10-1, 30 m 86 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; PP, 19. 05. 83; -O, 30-0, 60 m 87 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; PP, 08. 07. 83., sjeveroistoni kut uz bazu, -O, 30-0, 50 m 88 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; PP. 08. 07. 83., sjeveroistoni kut uz bazu, O, 30-0, 50 m 89 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC , 551, 49ff; PP 20. 07. 83., grob 22; do -l, 00 m 90 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC E, 551, 49fF; PP, 06. 09. 83, kod sredinjeg romanikog pilastra, -l, O m 91 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC H, 551, 49sqq; PP. 14. 09. 83, grob 28. 92 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14ff; BMC E, 551, 49fT; PP. 14. 09. 83, grob 28. 93 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 14. 10. 83, Prostor kod junih vratiju sjeveroistoni ugao, dubine -l, 50 m 94 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 26. 10. 83., ispod nivoa I poda, -O, 50-0, 70 m 95 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od rom. zida, -l, 00-1, 35 m 96 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od H rom. zida, -l, 00-1, 35 m 97 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od rom. zida, -l, 00-1, 35 m

79 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; BMC , 548, 37; 06. 03. 83; zid izmeu i m pilona, -l, 50 m

98 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC II, 551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od rom. zida; -l, 00-1, 35 m 99 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC II, 551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od II rom. zida; -l, 00-1, 35 m 100 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; u prostoru baroknog oltara, -l, 50-1, 75 m 101 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 05. 11. 83; u istonom polukrugu gotikog bazamenta, -O, 60-0, 90 m 102 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 40sqq; PP. 17. 11. 83, grob 33 103 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 24. 04. 84; svetite, -3, 20-3, 35 m 104 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC H, 551, 49sqq; 24. 04. 84; svetite, -3, 20-3, 35 m 105 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 24. 04. 84; svetite, -3, 20-3, 35 m 106 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 25. 04. 84; svetite, uz sjevernu stranicu stope, -3, 20-3, 35 m 107 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 13. 05. 84; istono od gradskog zida ispod kanala oko 2, O m od sjevernog ahta, -l, 50 m 108 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP.? 1983, naen uz ostrugu, -O, 70 m 109 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 16. 01. 84; prilikom ienja istonog istraenog zemljanog vijenca got bazamenta, -l, 40 m 110 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC H, 551, 49sqq; 19. 01. 84; kruite kupole, -l, 40-1, 70 m 111 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; prekov, MOR , 685, 59/Th/AE/14; BMC H, 551, 49ff; 21. 01. 84; -2, 00-2, 20 m 112 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC E, 551, 49sqq; 26. 01. 84; -2, 60-2, 75 m 113 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 16. 02. 84; kruite kupole, -l, 70-1, 95 m 114 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 27. 01. 84; -2, 75-2, 85 m 115 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 25. 02. 84; kruite kupole, -l, 95-2, 25 m 116 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 02. 03. 84; -2, 25-2, 35 m 117 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 06. 03. 84; svetite, -2, 65-2, 80 m 118 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 13. 03. 84; kriite kupole, -2, 65-2, 80 m 119 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 23. 04. 84; svetite, -3, 20-3, 35 m 120 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 11. 06. 84; -l, 05-1, 65 m 121 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; prekov; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m 122 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP. 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m 123 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m 124 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC , 551, 49sqq; 28. 06. 84; svetite, na temejju predromanike arkadure, -3, 50 m 125 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR , 685, 59/Th/AE/ 14sqq; BMC , 551, 49sqq; 11. 07. 84; juna nadsvoena prostorija iza pregradnog zida ispod ...?

176

ETNOGENEZA HRVATA 167 169 171 172 173 174

Ivan Mimik: NUMIZMATIKI NALAZI U DUBROVNIKU - Bizant, neodreeni; AE; 29. 02. 84, svetite, -2, 35-2, 60 m -? Bizant, neodreeni; PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m - Bizant, neodreeni, PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 65 m -? Bizant, neodreeni; PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 65 m _? Bizant neodreeni; PP. 19. 04. 85. povrinski sloj, -O, 30 m _ Bizant, neodreeni; PP, 85, prilikom ienja ispod groba 27

177

126 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; 127 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC II, 651, 49sqq; PP. 26. 07. 84; zdenac biz. baptisterya, -3, 10 m 128 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. , 686, 69/Th/AE/14sqq; BMC II, 551, 49sqq; 15. 05. 85; kapela sv. Tereze, grob l 129 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. II, 686, 59/Th/AE/14sqq; BMC II, 551, 49sqq; 17. 05. 85; kapela sv. Tereze, grob 2 130 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. , 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC II, 551, 49sqq; zapuna stepenita oltara u sjevernom kraku transepta, 85 131 - Johannes I (1118-1143), tetarteron, Constantinopolis, MOR. II, 60/Cp/AE/01sqq; 22. 02. 84; svetite, -2, 10-2, 35 m 132 - Johannes (1118-1143), 1/2 tetarterona, Thessalonica; MOR. II, 60/Th/AE/06sqq; 18. 06. 84; svetite, uz protoromaniki zid; -3, 35-3, 45 m 133 - Manuel I (1143-1180), Billon trachy, Constantinopolis; MOR. II, 713 si.; BMC II, tip. 13, p. 577, si. 58; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe 134 -? Manuel I (1143-1180), Billon trachy, Constantinopolis; MOR. II, 713 si.; BMC II, tip. 13, p. 577, si. 58; 21. 01. 83; Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploe. 135 -? Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopolis; BMC II, 579, 71ff; MOR. II, 717, 61/Cp/AE/53ff; 11. 08. 82; srednja laa, -2, 00-2, 20 m 136 -? Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopous;? BMC , 578, 70; 13. 03. 84; kruite kupole; -2, 65-2, 80 m 137 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, BMC , 579, 71-74; 16. 03. 84; svetite, -2, 95-3, 10 138 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, BMC , 579, 71-74; 20. 03. 84; kruite kupole, -3, 00-3, 10 m 139 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopolis; BMC 00. 579, 71-74; 05. 03. 84; kruite kupole, -2, 35-2, 50 m 140 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, RV ravan; 19. 04. 84; kriite kupole, -3, 10-3, 20 m 141 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopolis; BMC II, 579, 71-74, PP. 19. 04. 85; povrinski sloj, -O, 30 m 142 -? Manuel I (1143-1180), tetarteron,? Constantinopolis; BMC , 578, 70, PP. 06. 07. 85; grob 51, -l, 32 m 143 - Manuel I (1143-1180), 1/2 tetarterona, Thessalonica; MOR. II, 720, 61/Th/AE, 21, PP, 1983, Grob 15, uz junu demontiranu stranu, -O, 70 m 144 -? Manuel I (1143-1180) ili Andronicus I (1183-1185); PP, 13. 06. 84; -l, 55-1, 80 m 145 - Bizant, 12. st, (Manuel I - Alexius ), PP. 27. 10. 83; ispod II poda, -O, 70-0, 90 m 146 - Bizant, tetarteron, 11/12 st; 26. 01. 84; -2, 60-2, 75 m 147 -? Tetarteron, 11/12 st.; PP, 28. 05. 83; sjeverozapadni ugao, -l, 20-1, 40 m 148 - Tetarteron, 11/12 st.; PP, 25. 05. 83; -l, 20-1, 40 m 149 - Tetarteron, 11/12 st; PP, 30. 07. 83; Grob 23, -O, 60 m 150 - Bizant, tetarteron, 11/12 st.; PP. 19. 04. 85; povrinski sloj, -O, 30 m 151 Bizant, neodreeni tetarteron 11/12. st; 17. 05. 85; kapela sv. Tereze, grob 2 152 - Bizant, 12. st neodreeni; Sonda XI, 15. 01. 83, -l, 50-2, 00 m 153 - Billon trachy, 12. st; 11. 06. 83; juno od baptisterija, -l, 25 m 154 - Bizant, tetarteron, 12. st; 21. 01. 84; -2, 00-2, 20 m 155 - Bizant, tetarteron, 12. st; PP. 19. 04. 85; povrinski sloj, -O, 30 m 156 - Konac 12. st, prekov; 10. 05. 83; kruite kupole, -l, 10-1, 30 m 157 -? Konac 12. st, prekov; 10. 05. 83; kruite kupole, -l, 10-1, 30 m 158 -? Tetarteron, 12/13. st; 16. 06. 83; svetite, -O, 50-0, 70 m 159 -? Tetarteron, 12/13 st; 20. 06. 83., jugoistono od bazamenta baptisterija, -2, 40 m 160 - Andronicus II (1282-1328), AE; PP, 30. 07. 83; grob 23, -O, 60 m 161 -? Andronicus (1282-1328), BMC , 617, 12, PP, 02. 09. 83; Grob 24, u sloju crne zem^'e, -l, 00 m 162 -? Bizant, 13/14. st, AE, PP., 30. 07. 83; grob 23, -O, 60 m 163 - Bizant, neodreeni; AE; grob Bingola,? 1982 164 - Bizant, neodreeni; PP, 04. 08. 83, grob 22, do -l, 80 m 165 - Bizant neodreeni, PP, 14. 09. 83, grob 28 166 - Bizant neodreeni, PP, 14. 09. 83, grob 28

Franjo Smiljani: PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOG SUSTAVA

179

Franjo Smiljani

PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOGA SUSTAVA SKLAVINIJE HRVATSKE

Prve podatke o upanijskom ureenju na podruju Sklavinije Hrvatske nalazimo u djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, i to u 30 poglavlju, gdje se izmeu ostaloga navodi daje Sklavimja Hrvatska podijeljena na jedanaest upanija: Cetinu, Livno, Imotu, Plivu, Paratalasiju, Bribir, Nin, Knia, Sidragu, Ninu (Nadin), dok ban dri pod vlau Krbavu, Liku i Gacku1! Budui da je ta podjela u Konstantina naglaena, nema dvojbe da je ona bila vana za tadanju Hrvatsku. Pitanjem postanka upanija koje spominje Konstantin bavili su se mnogi nai i strani povjesniari2, ali ipak ne u dovoljnoj mjeri da bi se dobio cjelovitiji uvid u taj problem, stoje uostalom, u posljednje vrijeme s pravom i naglaeno3. Prvo i osnovno pitanje koje valja razrijeiti jest da se odrede kriteriji na osnovi kojih se upanijski sustav oblikovao. To sloeno pitanje meu prvima je kao problem postavio V. Valcic, predlaui na temejju podataka iz Ljetopisa popa Dukljanina da bi moda u oblikovanju toga sustava bila vana rimska municipalna teritorijalna organizacija4. 1 sam Vali prema tome zadrava odreenu dvojbu jer, prema njemu, teko je odrediti teritorijalni opseg municipalnih zajednica u naim krajevima, pa onda i, kako ga on naziva, unutarnji kriterij, ostaje izvan sigurnoga povijesnoga domaaja5.
t*00* m k**" naroda J"S*to>>iJe, sv. H, Beograd 1956, str. 33. navedenih upanija jedino je sporna identifikacija Nine. To je razrijeio P Skok koii u unenu Nme Prepoznaje Nab, L (Vidi: P. Skok, Postanak hrvatskoga Zadra, Hadovi Instituta JAZU u Zadru, 1954, str. 46). Tako je P. Skok odbacio svoje prvotno miljenje, prema kojemu je Konstanta od ninske upanije napravio dvjje, jednu prema romanskome, a drugu prema hrratskome nnenu (VA P. Skok, Kako bizantinski piu piu slovenska mjesta i litoa imena, SHP, N. S, I (1927), str 165). Poistovjeivanje Nine i Nadina prihvatio je i P. imunovi (Vidi: P. Simunovi, Istonojadranska toponomija, Logos, Split 1986, str 43 bilj 20)

Meutim, ako se pozornije proui tekst iz Ljetopisa na koji se poziva Vali6 mislimo da se taj dio teksta ne moe tumaiti onako kako ga tumai Vali, ve drimo da se podaci iz dijela spomenutoga teksta odnose na kasnoantiku teritorijalnu organizaciju7. Ako pak prihvatimo takvo tumaenje teksta iz Ljetopisa, to je onda posve drukiji pristup razrjeavanju postavljenoga problema. Da je postojala tradicija takva teritorijalno-administrativnoga ureenja i na podruju koje je obuhvaala Sklavinija Hrvatska, svjedoe ponajprije titularna imena dviju kasnoantikih provincija, Liburnije i Dalmacije, koja u svojoj tituli navode prvi hrvatski knezovi8. Tako je za kasnoantiku provinciju Dalmaciju utvreno da je zauzimala irok prostor u zaleu bizantskih gradova Zadra, Trogira i Splita, to bi odgovaralo teritoriju koji je obuhvaala Donja (Inferior) Dalmacija9, dok i dalje ostaje sporno pitanje teritorija kasnoantike provincije Liburnije, o emu je uostalom u posljednje vrijeme pisano, ali o tome nije prevladalo jedno kategorino stajalite10, to je nedvojbeno takoer rezultat nedoreenosti izvorne grae11. Meutim, za naa istraivanja vana je napose jedna injenica, a to je prostorna organizacija navedenih provincija, napose provincije Dalmacije, na teritoriju koje se nalaze i spomenute upanije, a to ponajprije potvruje topografski razmjetaj njihovih imena koji je sauvan gotovo sve do dananjega dana. Za naa istraivanja vani su podaci salonitanskih sabora 6. stoljea, napose podaci drugoga sabora odranoga u prvoj polovici 6. stoljea12. Na tome saboru salonitansM je biskup traio da se njegova biskupija podijeli, pa je njegovoj molbi i udovoljeno tako to su osnovane tri nove biskupije: Ludrum, Muccerum i Sarzentorum, dok bestonskome biskupu to nije odobreno13. Navedem podaci nisu vani samo po tome to govore o novoj teritorijalnoj podjeli nego i po tome to upuuju na jedan drugi proces, svojstven razdoblju potkraj antike, a to je desegregacija velikih, u naem sluaju crkvenih, teiitorijalno14 administrtivnih jedinica , s tendencijom stvaranja veih okruga na elu s preostalim kasnoantikim gradovima, drugim rijeima, negiraju se civiteti iz rane
6 7 8 V. Vali, Granice..., str. 53. VL Moin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1952, str. 53. U tom dijelu teksta govori se izmeu ostaloga i o osnivanju splitske nadbiskupije, koja je po svemu sudei osnovana u 7. stoljeu (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj povijesti, knj. , kolska knjiga, Zagreb 1973, str. 33-68, s navedenom literaturom, i R. Katii, Vetusores ecclesiae spalatensis memoriae, SHP, ser. DT, sv. 17, 1988, str. 77, s navedenom literaturom). Vidi: R. Katii, Filoloka razmatranja uz izvore o zaecima hrvatske drave, SHP, ser. III, sv. 16, Split 1986, str. 83-84. Vidi: R. Katii, Filoloka razmatranja..., str. 82, s navedenom literaturom. Upravo ta dvojba oko definiranja teritorija Ravenatove Liburnije moda bi ukazivala na mogunost da pojam Liburnije dolazi u Ravenata kao zemljopisni, a ne kao administrativnoteritorijalni pojam. U tom sluaju toan bi bio navod Katiia da je stara podjela ostala sauvana ak i kada su provincije prestale biti upravne jedinice i postale zemlje (vidi: R. Katii, Filoloka razmatranja..., str. 78, bilj. 2). U tom sluaju jasno je zato i prvi hrvatski knezovi nose u svojoj tituli naslov Liburnije. Vidi: F. Sii, Prirunik izvora hrvatske povijesti, I, Zagreb 1914, str. 161-164. Vidi: F. Sii, Prirunik izvora..., I, str. 162. Vidi: M. Sui<5, Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb 1976, str. 227.

9 10 11

Prochazka u radu upa e

3
4 5

V. Vali, Granice ninske upanije, Rad JAZU, Zagreb 288/1952, str. 97. V. Vali, Granice..., str. 98.

12 13 14

180

ETNOGENEZA

HRVATA
15

fnrnjo Smitjnni: PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOG SUSTAVA

181

antike. Kao primjer naveli bismo teritorijalnu organizaciju biskupije Ludrum, koju ine upe Equitinum16, Magnioticum17, Salviaticum18 i Sarziaticum19. Prostorni raspored svake od navedenih upa pokazuje da osnovu unutarnje teritorijalne podjele navedene biskupije ine kasnoantiki kastrumi, prema kojima pojedine od navedenih upa dobivaju i imena, dok njihov topografski razmjetaj pokazuje da redovito zauzimaju kraka polja. Kako je prostorno organizirana svaka od navedenih parohya, teko je dati definitivan odgovor, prije svega zbog nedostatka izvorne grae, ali i arheolokih istraivanja. Meutim, na primjeru upe Equitinum mogue je upozoriti kako su te parohije bile organizirane. Tako nas pisani izvori 6. stoljea izvjeuju da se na podruju spomenute upe nalazio carski posjed20, dok nam je prema pisanim izvorima iz prve polovice 7. stoljea poznato postojanje manjih vojnih utvrda (katela), ali i mnogobrojnih crkava21. Arheolokim istraivanjima velikim su cijelom potvreni navodi pisanih izvora22. Posebno je pitanje takve teritorijalno-crkvene organizacije sjeverozapadno od rijeke Krke, na podruju dananjih Ravnih kotara. Prema Suiu to je podruje u kasnoj antici bilo podijeljeno izmeu skradinske i zadarske biskupije23. Koje su teritorije one obuhvaale, teko da e se ikada tono utvrditi. Za teritorij zadarske biskupije P. Vei pretpostavlja da bi se mogao poklapati s podrujem dananje zadarske biskupije24. Ako prihvatimo Veieve rezultate, onda neke
15 Pretpostavlja se da bi sredite biskupije bilo u dananjem Kninu (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba. Djela ANUBIH, knj. LXVI, Centar za balkanoloka istraivanja, knj. 6, Sarajevo 1988).

16 upa Equitinum obuhvaala je podruje dananje Cetinske krajine (vidi: B. Gabrievi, Iz antikoga perioda Cetinske krajine, str. 104, bilj. 26 u zborniku Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, izd. HAD, Sinj 1984). Vjerojatno je zauzimala podruje nekadanjega municipija Magnum, a to je podruje dananjega kninsko-drnikoga kraja (vidi: F. Smiljanid, Teritorij i granice kninske upanije u srednjem vijeku, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 26, str. 142, Zadar 1984). 18 Prema Bojanovskome spomenuta upa obuhvaala je podruje Glamokoga, a vjerojatno i Livanjskoga polja, a pokrivala je podruje rimskoga municipija Salvuum (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 243-249, s navedenom literaturom). 19 20 Prema Bojanovskome zauzimala je podruje doline Unca (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 251-252), a pokrivala je podruje rimskoga municipija Sarziaticuma (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 250-256, s navedenom literaturom). Radi se o posjedu Pontem Ciluri, koji se tim imenom spominje u darovnici bizantskoga cara Justinijana I, koji ga daruje redu Sv. Benedikta (vidi: L. A. Muratori, Serum Italicarum seriptores ab a. aerae Christi BOO od 1500. Medialani, 1723-1751, T. 2, str. 353). Prema Gunjai njegov poloaj valja traiti na poloaju Gardun-Truj (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj povijesti, knj. , Zagreb 1973, str. 8-18). Radi se o utvrenju Sinj (Osinium) i Trilj (Tilurium) (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i dopune..., knj. II, str. 5-26). J. Jelii, Tragovi starokranske arhitekture od izvora do ua rijeke Cetine, str. 169-180, u zborniku Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, izd. HAD, Sinj 1984. M. Sui, Zadar u starome vijeku, Zadar 1981, str. 331. P. Vei, Starokranska arhitektura u Zadru i na zadarskome podruju, Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, sv. 12, Zagreb 1981, str. 177, karta na str. 175). Pretpostavka P. Vezica temelji se na topografskome rasporedu ranokranskih crkvenih objekata razmjetenih na irem podruju koje gravitira gradu Zadru, a koji su prema svojim morfolokim obiljejima slinih ili istih osobina kao i ranokranske bazilike pronaene u gradu Zadru. Tako je Vei posredno pokuao razrijeiti pitanje prostorne rasprostanjenosti zadarske bi17

podatke o teritorijalno-administrativnoj organizaciji teritorija koje je pokrivala zadarska biskupija u razvijenoj antici daje Anonim iz Ravene, koji izmeu ostaloga navodi kao samostalne civitas Nadin, Nin i Vranu25. U teritorij spomenute biskupije onda bi pripadao i dananji Nin, gdje je na temelju arheolokih istraivanja utvreno da je Nin bio samostalna crkvena gradska upa ve u 6. stoljeu26. To je isto tako utvreno i za Biograd27. Osim toga arheoloki podaci s teritorija zadarske biskupije pokazuju da se u kasnoj antici afirmira vei broj ruralnih posjeda (villa rustica), od kojih neki zasigurno imaju funkciju sredita ruralnih kranskih zajednica, kao npr. u Galovcu, Biini kod Polae, Korlatu i Pridrazi28. Isto tako utvreno je arheolokom reambulacijom da se cijeli niz prapovijesnih gradina, primjerice Kai, Tinj, afirmiraju u to vrijeme, zasigurno u funkciji vojnih utvrda (katela)29. Drugim rijeima, tih nekoliko primjera nedvojbeno potvruje da se i na teritoriju zadarske biskupije odvijaju procesi teritorijalne atomizacije, toliko svojstveni razvijenoj antici. To moemo ustvrditi i za podruje koje je obuhvaala skradinska biskupija.30 Tako nas Ravenat obavjeuje o izdvajanju pojedinih civitas, primjerice Skradina31, dok na temelju arheolokih istraivanja moemo govoriti o afirmaciji ruralnih kranskih zajednica osnovanih unutar nekadanjih villa rustica, kao to je utvreno za avi32 i Ostrovicu33, i nekadanjih prapovijesnih gradinskih naselja, primjerice Bribir34. Topografski raspored Konstantinovih upanija pokazuje da valja razlikovati dvije skupine upanija. Jednu skupinu ine upanije jugoistono od rijeke Krke:
skupije u vrijeme splitskih crkvenih sabora 6. stoljea koje je postavio M. Sui (vidi: M. Sui, Zadar u starome vijeku..., str. 331). Usporedi: M. Sui, Antiki grad..., str. 304. P. Vei, Starokranska arhitektura,.., str. 169. F. Bukariol, Istraivanja don Luke Jelia u Biogradu na Moru na poloaju Glavice, Biogradski spomenici, l, PPUD, sv. 27, Split 1988, str. 21-25. Osim te crkve, koja se nalazila u samome Biogradu, navodi se jo i Crkva Sv. Andrije u uvali Boana, koja bi sudei prema titularu bila starokranska, a spominje je i L. Jeli (vidi: L. Jeli, Povjesno topografske crtice o biogradskome primorju, VHAD, N. S., sv. , 1898, str. 33). Ista je zabiljeena i u Polikorionu (vidi: . Ljubi, Libellus Policorion qui Tipicus vocatur, Starine JAZU, sv. 23, 1890, str. 189). Vidi: P. Vei, Starokranska arhitektura..., str. 171-172. Postojanje takva sredita utvreno je i u dananjem selu Begovai (vidi: N. Jaki, Begovaa i problem starohrvatskih nekropola, Diadora, sv. 12, Zadar 1989, str. 407). O tome nas je obavijestio dr. Zdeno Brusid Prema M. Suiu teritorij skradinske biskupije protezao se u jugoistonome dijelu stare Liburnije od rijeke Krke prema sjeverozapadu, pa je prema tome autoru mogao obuhvatiti teritorij stare Varvarie i Burnuma (vidi: M. Sui, Zadar u starome vijeku..., str. 331, bilj. 48). Vidi: M. Sui, Antiki grad..., str. 304. Vidi: J. Jelii, Narteks u ranokranskoj arhitekturi na podruju istonoga Jadrana, PPUD, 23, Split 1983, str. 18-19, 31, te i grafiki prilog izmeu stranica 32. i 33. Vidi: V. Delonga, Fragmenti predromanikoga crkvenoga namjetaja u Ostrovici, SHP, sv. 12, Split 1982, str. 78. Vidi: T. Buri, Srednjovjekovna skulptura s Bribira, SHP, ser. III, sv. 16, Split 1987, str. 120, buj. 55.

25 26 27

28 29 30

21 22 23 24

31 32 33 34

182

ETNOGENEZA

HRVATA

Franjo Smiljani PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOG SUSTAVA

183

Knin, Pset, Cetina, Imota, Pliva i Paratalasija. Tako teritorij upanije Cetina pokriva podruje upe Equitinum35, upanije Pliva teritorij parohije Salviaticum36, upanije Knin teritorij upe Magnioticum37, upanije Imota upe Novense te biskupije Sarzenterensis38, dok ostaje sporno podruje upanije Pset i Paratalasije. Za upaniju Pset pretpostavlja se daje bila ukljuena u podruje biskupije Ludrum39, dok je podruje Paratalasije pokrivalo vie odvojenih kranskih zajednica, primjerice podruje biskupije Reditticuma40, kransku zajednicu na podruju dananjega Katelanskoga zaljeva41, i podruje Poljica kao dio teritorija biskupije Muccrum42. Prostorni razmjetaj navedenih upanija pokazuje da se one osnivaju veim dijelom u okviru teritorija koje je obuhvaala salonitanska metropolija. Meutim, u vezi s tim valja naglasiti jo jednu injenicu, a ta je da se navedena metropolija osniva na podruju koje je pripadalo salonitanskome konventu, to sudimo prije svega na temelju injenice to se veina navedenih upa (Equitinum, Salviaticum, Magnioticum, Novense) prostorno smjeta u okviru zajednica koje su bile ukljuene u taj konvent43. to se tie upanija druge skupine, koju ine upanije Nin, Sidraga, Nadin i Bribir, tu su teritorijalno-administrativni odnosi posve drukiji. Prije svega moramo konstatirati da se i geomorfoloki to podruje u mnogome razlikuje od prethodno navedenoga, jer su vei dio zemlje, osim skradinsko-bribirskoga podruja, plodne povrine. Dok za teritorij bribirske upanije moemo zasigurno konstatirati daje bio pod ingerencijom skradinske biskupije, dotle je sloenija teritorijalno-administrativna situacija na podruju koje su zapremali Ravni kotari. Toponomija cijeloga toga podruja pokazuje da je taj predio, napose njegov zapadni dio, bio izloen snanoj slavenizaciji. Drugim rijeima, za taj dio Kotara moramo onda konstatirati da je u njemu vrlo rano dolo do prekida sa zrelom antikom. To bi onda znailo da formiranje ninske, nainske i sirake
To sudimo na temejju teritorijalnoga smjetaja spomenute upe, koja bi prostorno odgovarala teritoriju cetinske upanije, kako je tu upaniju definirao S. Gunjaca (vidi: S. Gunjaca, Topografska pitanja na teritoriju Cetinske upanije s ekskursima o ubikadji Setoviia i Tiluriuma, izd. Biha 1937, str. 9. i dalje). 36 Vidi: L Bojanovski, Bosna i Hercegovina... 37 Vidi: F. Smiljani, Teritorij i granice..., str. 141-142. 38 To sudimo prije svega na temelju injenice to se kao posebna upa spomenute biskupije navodi Novense, koja je pokrivala podruje istoimenoga municipija (vidi: I Bojanovski, Bosna i Hercegovina... str. 135). Inae o teritoriju spomenute biskupije vidi: L Bojanovski, Bosna Hercegovina..., str. 135. 39 Vidi: F. Smiljani, Teritorij i granice..., str. 145. i I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina... str. 257. 40 Vidi: N. Cambi, Neki problemi starokranske arheologije na istonoj jadranskoj obou, Materijali Saveza arheolokih drutava Jugoslavije, sv. , Zadar 1976, str. 240. 41 Vidi: N. Cambi, Neki problemi..., str. 241-244, i I. Babi, Prostor izmeu Trogira i SpKta, piit _l.yo4, str. 5759. Vidi: J. Jelii, Tragovi starokranske..., str. 178. i . Rapani, Kasnoantika palaa u OstroVKI kod Gata (Poljica), str. 149, u zborniku Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Igrate, izd. HAD, Sinj 1984. 43 Spomenute crkvene upe oblikuju se u okviru municipalnih zajednica koje pripadaju spomenutome konventu (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 63). 42 35

upanije ne moemo objasniti teritorijalno-administrativnim kontinuitetom zrele antike, nego njihov postanak moemo tumaiti likvidacijom moda kasnoantikoga agera grada Zadra44, odnosno podjelom spomenutoga agera izmeu Nina, Nadina i Biograda. Meutim, nisu li spomenuti gradovi (civitates) koje na tome dijelu navodi Anonim iz Ravene, a to su Nin, Nadin i Vrana, moda ve i tada izdvojeni samostalni teritoriji (dakle posebne administrativno-teritorijalne jedinice), bili osnova i za stvaranje novih slavenskih teritorijalno-administrativnih jedinica upanija? U tome sluaju moralo se voditi rauna i o internim potrebama starosjedilakoga stanovnitva i novoga doseljenoga hrvatskoga stanovnitva. Sudei prema topografskome rasporedu Konstantinovih upanija, vanu ulogu u organizaciji upanijskoga prostora imali su pravci antikih cesta. Tako za upanije prve skupine moemo ustanoviti da su razmjetene uz pravce starih antikih cesta koje povezuju primorje s unutranjou. Topografski razmjetaj upanije Pset i Knin pokazuje da su smjetene uz pravac ceste Burnum-Ulcirus-Salona-Siscia-Servitium, upanija Cetina i Livno uz cestu Salona-Aequum-Silvia-Servitium45, dok je upanija Imota smjetena na pravcu ceste Salona-Tilurius-Novae-Narona-Scardona46. Topografski razmjetaj upanija na podruju Ravnih kotara pokazuje da su upanije Nadin i Bribir bile smjetene uz cestovni pravac Jader-Asseria-Hadra, odnosno uz cestu Jaer-Varvaria47, dok je upanija Nin smjetena na cestovnom pravcu Jader-Aenona48, a
44 Prema istraivanjima M. Suia zadarski ager (a misli se na tkz. promjerni ager ili ager centuriatus) protezao se crtom od dananjega sela Dikla na sjeverozapadu pa sve do sela Bibinja na jugozapadu i u zaleu sve do Biloga Briga; ukljuivi i dananje zadarske otoke (vidi: M. Sui, Zadar u starome vijeku..., str. 154). Sui je ukazao (vidi: M. Sui, Ostaci limitacija naih primorskih gradova u ranom srednjem vijeku, SHP, m, sv. 5, 1956, str. 9), & Jaki potvrdio (vidi: N. Jaki, Draga Svetoga Krevana u Diklu (o tisuljetnoj obljetnici samostana). Radovi FF u Zadru, sv. 12, 1986, str. 207) da je taj ager Zadar zadrao u kasnoj antici, odnosno ranom srednjem vijeku. Meutim, time problem zadarskoga agera u antici, pa i poslije, nije razrijeen, jer je uz spomenuti ager postojao jo i nepremjeren ager (in soluto), koji je bio u vlasnitvu posjednika koji nisu bili pripadnici kolonije (vidi: M. Sui, sp. dj., str. 154), o teritorijalnoj veliini toga agera Sui se ne izjanjava, premda B. Medved pretpostavlja da je mnogo vei, ukljuivi u taj ager i podruje dananje biogradske regije (vidi: B. Medved, Biogradski kraj u rimsko doba, Biogradski zbornik, I, Biograd 1991, str. 241-242). Pretpostavka B. Medved temelji se na injenici daje spomenutome ageru pripadalo podruje koje je u doba antike bilo slabo urbanizirano, pa prema tome na njemu nema veih naselja, pa tako ni onih sa dvitetom (vidi: B. Medved, sp. dj., str. 241). Takvim metodolokim postupkom trebalo bi onda ispitati i ire podruje koje gravitira gradu Zadru, tj. podruje zapadnoga dijela Ravnih kotara i otoka, da bismo barem priblino odredili veliinu spomenutoga agera. Koji bi onda teritorij zapremao kasnoantiki ager grada Zadra? Zasad bismo mogli pretpostaviti daje veliinu toga agera mogue odredili prema prostornoj topografiji ranokranskih bazilika zadarske skupine (vidi: P. Vei, sp. dj., karta na str. 176). Takav bi razmjetaj nedvojbeno mogao ukazati na jedan jedinstveni kulturni i duhovni prostor, ije je sredite bilo u Zadru, pa bi se onda moglo pretpostaviti da su spomenute bazilike razmjetene po teritoriju kasnoantikoga agera grada Zadra. Potanko o tome cestovnome smjeru vidi: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Djela ANUBiH, knj. 61, Sarajevo 1974, str. 203, karta IV. Usporedi: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta..., str. 51, karta. Usporedi: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta..., karta IV. M. Sui, Zadar u starome vijeku,.., str. 241, bilj. 155.

45 46 47 48

184

ETNOGENEZA

HRVATA

Franjo Smiljani: PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOG SUSTAVA

185

Siraga uz pravac kasnoantikoga vicinalnoga cestovnoga pravca Jader-Scar49 dona-Salona . Drugim rijeima, primjer jedne i druge skupine upanija pokazuje da naseljavanje ve ureenih poljodjelskih prostora50 potie novu zupanysku organizaciju, ali (to posebno naglaavamo) prema uzorku koji nudi razvijena antika, i to ne samo u teritorijalno-administrativnom obliku nego i u prostornoj organizaciji. Posebno je pitanje: kada je osnovan sustav tih upanija? Sam zapis u kome se spominju potjee iz 10. stoljea i pripisuje se nekome anonimnom autoru51. Sama pak struktura iz kojega potjeu podaci o upanijama pokazuje da zapis sadri i podatke koji su mnogo stariji negoli sam zapis62. Osim toga, ako zapis potjee iz 10. stoljea, valjalo bi oekivati da je i Konstantinov izvjetaj o teritorijalno-administrativnom ureenju Sklavinije Hrvatske savreniji, jer u pretpostavljeno vrijeme nastanka toga zapisa hrvatski je vladar nedvojbeno proirio svoju vlast i na podruje dananje Panonije. Drugim rijeima, ve na temelju toga mogli bismo pretpostaviti da je zapis o navedenim upanijama stariji od samoga Konstantinova izvjetaja. U prilog tome ila bi jo i injenica da topografski razmjetaj Konstantinovih upanija pokazuje kako se radi o relativno veim teritorijalnim jedinicama, to nedvojbeno odgovara starijem razdoblju. Drugim rijeima, naa je onda zadaa da istaknemo kada je nastao sustav upanija koji spominje Konstantin, odnosno iz kojega vremena potjee navod o upanijama koje se spominju u Konstantinovu 30. poglavlju. Ve je upozoreno da su imena Konstantinovih upanija u svojoj osnovi bez antroponima, pa se time i njihov nastanak ne moe vezati uz plemensku organizaciju, nego upanije nose oznaku teritorija, primjerice Primorje, Livno, Imota, Siraga, Pset, ili rijeke, Pliva i Cetina, ili grada, primjerice Nin, Nadin, 53 Bribir i Knin . Na osnovi toga uoavamo da meu imenima spomenutih upanija ne nalazimo nijedno kljuno ime iz razdoblja potkraj antike, napose ona iz unutranjosti, primjerice Baloi, Bistue, Sarniensis, Sarzentorum, Salvia, Ludrum, Magnum ili Aequum. Navedeni toponimi jednostavno netragom nestaju. Naprotiv, raspored sauvanih kasnoantikih odnosno antikih toponima danas je uglavnom ovakav: u primorju (mislimo na ono najue) sauvani su samo makro i mikrotoponimi, u prvom zaleu nalazimo makrotoponime, a samo prorijeene i samo rijetko mikrotoponime. Nestaju npr. Sidrona, Magnum, Aequum, Novum, ali ostaju Sinj (Osinium), Trilj (Tilurium), Promina (Promona),
49 50 J. Medini; O nekim kronolokim i sadrajnim znaajkama poglavlja o Dalmaciji u djelu Cosmographia anonimnoga pisca iz Ravene, Materijali Saveza arheolokih drutava Jugoslavije, sv. , str. 72, 73. To nam pokazuje ponajprije raspored iskopanih i evidentiranih ranosrednjovjekovnih nekropola. Za podruje od Nina do Cetine vidi: D. Jelovina, Starohrvatske nekropole na podruju izmeu rijeke Zrmanje i Cetine, sv. I, Split 1976, dok za podruje zapadnoga dijela Sklavinije Hrvatske vidi: Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, Mapa br. l i 4, sv. I, str. 41-43, Sarajevo 1985. B. Ferjani, Vizantinski izvori..., sv. II, str. 26, bilj. 71, s navedenom literaturom. S. Antoljak, Obnovljeno i nadopunjeno tumaenje jednoga pasusa u 30toj glavi Porfirogenetovog >De administrando imperio*, Godien zbornik, knj. 5-6, Skopje 1979/80, str. 79. P. imunovi, Istonojadranska toponomya, Logos, Split 1986, str. 45.

a u mikrotoponimiji ostaje primjerice Mratovo, da ne nabrajamo da^je. Iza Dinare nalazimo ryetke makrotoponime, poneko ime planine, vee rijeke: Pliva, Vrbas (Urpas), Bosna (Bathinus), Sana, Una, zatim polja, primjerice Duvno (Delminium), Kupres, Glamo. Uz to valja istaknuti da postoji odreena anomalija u djelom tom sustavu, a to je predio dananjih Ravnih kotara, koji je izloen jakoj slavenizaciji, zapravo sve do mora, ako se naravno izuzme zadarski dio obale.54 Navedeno je trebalo ukazati da imenovanje upanija izrasta iz jednoga bitno promijenjenoga toponinujskoga stanja. Takva tvrdnja ila bi u prilog pretpostavci da se upanijski sustav oblikuje tek nakon sloma antike (474-480. g.)55, odnosno stotinu do dvjesto godina poslije. Valja naglasiti da ima pristaa takve teze meu hrvatskim povjesniarima, ali oni ne polaze od navedenih pretpostavaka, ve od injenice da su upanije avarskoga podrijetla56. Meutim, isto smo tako vidjeli iz same ralambe upanijskih imena da se ta teza moe ipak teko prihvatiti. Prema tome, toponimijska analiza prostora na kome se oblikuje upanijski sustav, ali i samih imena za upanije, pokazuje da formiranje upanija, odnosno cijeloga sustava, ne bi trebalo vezati uz plemensko-rodovsku organizaciju. to se tie pisanih izvora koji su bliski vremenu kada se datira Konstantinov zapis o upanijama, za naa istraivanja vani su podaci iz Mucimirove isprave, i to zato to se meu svjedocima navode upani kao kneevski pratioci i u funkciji teritorijalnih upana57, a vaan je i navod iz Trpimirove darovnice, gdje se teritorij kojim on upravlja navodi kao regmim Croatiae58, to samo pokazuje da je nestao stari naziv /a oznaku teritorija koji su nosili prvi hrvatski kneevi. ' Drugim rijeima, ne samo da smo dobili tako terminus ante que non, kada se pojavljuje prvi teritorijalni upani u pisanim izvorima, a time vjerojatno i upanije na podruju koje je bilo pod ingerencijom Trpimirovia, nego podaci iz jedne, ali i druge isprave, potvruju da pojavu upanija treba vezati uz osnutak regnum Croatiae, odnosno ranosrednjovjekovne hrvatske drave. Na taj nain pisani izvori bili bi potvreni toponimijskim analizama upanijskih imena. To znai, ako sagledamo u cijelosti do sada navedene argumente, da oblikovanje upanija valja traiti u razdoblju odmakle slavenizacije onih podruja koja su one obuhvaale, a njihovo je stvaranje vjerojatno povezano uz uvrenje kneevske vlasti. To bi onda bilo vrijeme ustolienja arhonta na podruju Sklavinije Hrvatske, odnosno njihovo osamostaljenje od Franaka, o emu nas uostalom izvjeuje i sam Konstantin59.
54 55 56 57 58 59 Na to ukazuje i S. Gunjaca (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i dopune..., knj. , str. l, 25-26), dok precizniji raspored sauvanih toponima nalazimo u N. Jakia (vidi: N. Jaki, u Antika salona, Split 1991, str. 427). I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 354. N. Klai, Najnoviji radovi..., str. 54. i M. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, izd. JAZU, Zagreb 1957, str. 1<!4. F. Raki, Documenta historiae ckroaticae periodum antiquam illustrantia, MSHSM, VII, 1878, str. 15. F. Raki, Documenta..., str. 3. B. Ferjanid, Vizantinski izvori..., sv. , str. 31-32.

51 52 53

186

ETNOGENEZA

HRVATA

Franjo Smiljani: PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOG SUSTAVA

187

Takva teritorijalno-administrativna podjela otvara jedno drugo, takoer vano pitanje, a to je kakvo su teritorijalno-administrativno ureenje imali Hrvati na teritoriju provincije Liburnije i Dalmacije neposredno nakon doseljenja? Mogui odgovor na to pitanje daje nam sam Konstantin u 29. poglavlju, gdje izmeu ostaloga navodi i starce-upane za plemena u susjedstvu dalmatinskih gradova, spominjui da ta plemena jo nemaju samostalne arhonte, tj. knezove60. Taj se podatak tumaio kao jedini dokaz o postojanju upe u Hrvata nakon njihova doseljenja61. Meutim, nae je miljenje da pojavu staraca-upana valja promatrati kao instituciju, da budemo precizniji, pojavu staraca-upana valja vezati uz plemensko ureenje, a pojavu arhonta i njihovo osamostaljenje uz stvaranje drave62. To ne znai da Hrvati u vremenu nakon doseljenja nisu bili organizirani prema sustavu upa, to vie to je utvreno da najstarije plemensko ureenje Slavena upravo i poiva na tom sustavu63. Uostalom, na to je na temelju analize franakih anala, to se odnosi na najstariju hrvatsku povijest, ukazao i R. Katii64. Posredno se to potvruje poslije, kada se u izvornoj grai pojavljuju podaci o manjim teritorijalnim jedinicama, primjerice ibenskoj upi65, karinskoj66, Smini67, Bridu i Zagorju68. Topografski raspored pokazuje da su one smjetene unutar buduih upanijskih teritorija, kao npr. karinska u okviru nadinske, Smina, Drid i ibenska i zagorje unutar Primorske upanije. Vjerojatno je tih upa bilo i vie, ali one nisu svuda jednako dokumentirane, to je nedvojbeno zavisilo od uvjeta njihova buduega ivota. Za neke moemo ak pretpostaviti da su postale kraljevska dobra, primjerice Drid69, Smina70 i Zagorje71.
60 B. Ferjani, Vuannski izvori..., sv. , str. 15. 61 Vidi: N. Klai, Noviji radovi na drutvenoj problematici srednjovjekovne Hrvatske, Godinjak Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, godina X, Sarajevo 1959, str. 341. 62 Vidi: R. Katia, Filoloka analiza..., str. 85. 63 Vidi: V. Prochazka, upa e upan..., str. 1-15, s navedenom literaturom. 64 Vidi: R. Katia^ Filoloka analiza..., str. 85. 65 Vidi: F. Baki, Doaanenta..., str. 200. 66 Navodi se tim imenom tek u drugoj polovici 14. stoljea (vidi: T. Smieiklas, Codex iplomaticus, sv. , str. 69), premda u spomenutom zapisu naziv karinska upa stoji u oznaci plemike zajednice (generativ), budui da su ta dva termina ve od 13. stoljea istoznana (vidi: L. Margeti, Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Zagreb, Rijeka, akovec 1983, str. 115). To meutim ue znaa da nije postojala karinska upa u vrijeme nakon doseljenja Hrvata u te prostore, ponajprije zato to su postojali uvjeti za njezino postojanje, a to je postojanje istoimene liburnske zajednice i injenica da je za srednjovjekovni Karin utvreno da je bio kasnoantika utvrda. O potonjem me obavijestio dr. Zdenko Brusi, kustos Arheolokoga muzeja u Zadru, na emu mu najljepe zahvaljujem. 67 Vidi: J. Stipisi - M. amsalovi, Codex iplomaticus, sv. I, str. 160, 180. 68 Vidi: J. Stipisi - M. amalovi, Codex iplomaticus, sv. L str. 188-189. 69 Vidi: L Lui, Povijesna svjedoanstva o gradu Trogiru, knj. I, str. 122, 1979. 70 Vidi: M. Tadin, Iz prolosti Muca, Crkva u svijetu, br. l, 1980, str. 16. 71 To slijedi iz sporne Zvonimirove isprave iz 1078. godine, po kojoj isti ostavlja splitskoj crkvi i posjede Radoi i Labin (vidi: J. Stipisi - M. Samsalovi, Codex iplomaticus, sv. I, str. 106).

U prilog vee starosti upa idu jo neke injenice, primjerice podrijetlo 72 samoga termina i njegova rairenost unutar slavenskoga svijeta i, drugo, tvor73 ba naziva upanija, koji je mlai od naziva upa . Topografski raspored navedenih upa pokazuje da su one obuhvaale manje zemljopisne cjeline, a oblikovale su se ili u okviru nekadanjih liburnskih municipalnih zajednica, primjerice Knin ili Smina, ili kasnoantikih civitas, kao npr. Drid74. Moemo pretpostaviti da je za oblikovanje upa bilo vano i postojanje seoskih, ruralnih kranskih zajednica, budui da su one sadravale sve elemente potrebne za gospodarski i drutveni ivot Za naa istraivanja vano je jo jedno pitanje: jesu H Lika, Krbava i Gacka (koje se nalaze pod ingerencijom bana) upe ili upanije? Iako Konstantin za spomenute teritorijalne jedinice izriito ne navodi da su upanije, pretpostavljalo se daje Hrvatska imala samo onoliko upanija koliko ih navodi Konstantin75, a da se na teritoriju koji je pod ingerencijom bana zadrao stariji oblik drutvene organizacije76, vjerojatno upe. U prilog takvoj konstataciji ila bi i injenica da su jo u Konstantinovo doba ivjeli na tome prostoru Avari77. Osim toga, taj podatak o nenavoenju upanija na podruju koje je bilo pod ingerencijom bana bio je i razlogom da se upozori kako je prvotnu Hrvatsku inio prostor koji je bio obuhvaen upanijama, a daje Banat poslije pridodan Hrvatskoj78. Takvu konstataciju ne bismo mogli prihvatiti s takvim argumentima, budui da se pritom zaboravlja naglasiti da je ban dio upravnoga aparata ranosrednjovjekovne Hrvatske79 ve u vrijeme kada je nastao zapis o Konstantinovim upanijama. Osini toga, i sama struktura poglavlja u kojemu se donosi zapis o teritorijalno-administrativnom ureenju je slojevita, pa se onda ne mogu donositi takvi zakljuci, to vie to se iz samoga teksta u kome se govori o ureenju Banata ne moe tono razabrati da spomenute teritorijalne jedinice koje se nalaze pod ingerencijom bana nisu i upanije! Nae je miljenje da se u tome sluaju radi o upanijama, budui da Konstantin unosi podatke iz doba kada se oblikovala ranosrenjovjekovna hrvatska drava. Stoga mislimo da razrjeenju toga problema valja pristupiti na drukiji nain i pitati se zato je Konstantin htio izdvojiti jedan dio Sklavinije Hrvatske, nabrajajui napose upanije koje taj dio ine. Mogue razrjeenje nalazimo u samom Konstantinovu djelu, i to u 31. poglavlju, gdje se izmeu ostaloga navodi i pojam krtene Hrvatske, a iji je teritorij definiran naseljenim kastrumima80. Topografski ra72 73 74 75 76 77 78 79 80 Vidi: V. Prochazka, upa e upan..., str. 1-15, s navedenom literaturom. Vidi: P. Skok, Etimologijski rjenik hrvatskoga i srpskoga jezika, sv. 3, 1980, str. 688. Navodi se u Ravenata kao Orido (vidi: M. Sui, Antiki grad..., str. 304). Vidi: N. Klai, O nekim pitanjima feudalne formacije u srednjovjekovnoj Slavoniji, Historijski zbornik, , 1951, str. 132, i I. Beuc, Povijest institucija dravne vlasti i kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Pravnopovijesne studije), 1985, str. 52. Vidi: I. Beuc, Povijest institucija..., str. 39, 52. Vidi: B. Ferjani, Vizonfins*i izvori..., sv. , str. 28-29. Vidi: R. Novakovi, Gdje se nalazila Srbija od VU do XH stoljea, Istoi-gski institut u Beogradu Narodna knjiga, 1983, str. 42. Vidi: I. Beuc, Povijest institucija..., str. 44-45. Vidi: B. Ferjana, Vizantinski izvori..., sv. , str. 44.

188

ETNOGENEZA

HRVATA
81

Franjo SmiljanJ: PRILOG PROUAVANJU UPANIJSKOG SUSTAVA

189

spored spomenutih kastruma krtene Hrvatske odgovara prostornom rasporedu upanija koje spominje Konstantin. Ve na temeh'u toga mogli bismo pretpostaviti da nas Konstantin obavjeuje o dva teritorija koji ine Sklaviniju Hrvatsku, banskom i drugom, a u naem sluaju to bi onda bio teritorij koji je pod izravnom vlau kralja, dakle kraljevski, koji je Konstantin oznaio kao krtena Hrvatska. U tom sluaju na podruju Sklavinije Hrvatske postojala su dva tipa upravne organizacije, jedan banski, a drugi kraljevski. Tu dijarhyu, ali prjje svega na temelju podataka o upravnoj organizaciji duHjanskih upanija, uoio je i O. Mandi, samo to je on tu dijarhiju elio dokazati na organizaciji upanijskoga prostora82, dakle ne cjelokupnoga teritorija koji je zapremala Sklavinija Hrvatska. Nae je miljenje da bi se ta dijarhija ogledala prije svega unutar teritorijalno-administrativne organizacije cijeloga teritorija koji je zapremala Sklavhuja Hrvatska, a koji je bio u cijelosti organiziran prema upanijskom ureenju. Osim toga, takva pretpostavka ukljuuje jo jednu mogunost, a ta je da je i podruje dukljanskoga kraljevstva bilo organizirano na takav nain! Drugo je vano pitanje da li je broj upanija koji spominje Konstantin toan. To je, moramo odmah istaknuti, uoio i sam Lui, upozorivi da je na primorskom dijelu broj upanija toan, dok sam, pisao je Lui, nevjet zapadnim prilikama, mnogo toga ispustio...83. To Luievo miljenje prihvatio je i F. ii84, ali i N. Klai85, premda se oboje ne pozivaju na Luia. Nema dvojbe da oni, kao i Lui, svoju pretpostavku temelje na topografskom rasporedu upanija koje navodi sam Konstantin. Sagledamo li u cijelosti sustav upanija i njihov topografski raspored, dolazimo do sljedeih zapaanja. Skupina upanija koje su rasporeene uz obalu i u prvom zaleu, a to su upanije Nin, Nadin, Bribir, Primorje, Cetina i Knin, po svom topografskom razmjetaju po86 kazuju da bi spomenuti prostor bio u potpunosti popunjen . Drugu skupinu ine upanije na tzv. vanjskome rubu, a to su upanije Pset, Pliva i Imota. Topografski razmjetaj spomenutih upanija87 upuuje na zakljuak da postoje odreeni, nazovimo ih, prazni prostori izmeu pojedinih upanija. Napose mislimo na podruje izmeu upanije Plive i Pseta i podruja sjeverno od upanije Imota. Drugim rijeima, radi se o podruju oko rijeke Sane, ali i podruju dananjega Duvanjskoga polja. Za naa istraivanja vano je istaknuti da na spomenutim podrujima nalazimo u srednjem vijeku teritorijalno-administrativne
81 82 83 84 85 86 87 Vidi: N. Klai, Povyest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, str. 288, bilj. 54, s navedenom literaturom. Kao primjer naveo bih klisku upu (vidi: O. Mandi, Bratstvo u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Historijski zbornik, V, 1952, str. 281). Vidi: I. Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Biblioteca Latina et Graeca, knj. VH, str. 311. Vidi: F. ii, Povyest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, sv. I, Zagreb 1925, str. 450. Vidi: N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku..., str. 288. Vidi: L Beuc, Povijest institucija..., str. 52, 53. Vidi: I. Beuc, Povijest institucija,.., str. 52, 63.

jedinice, primjerice upaniju sansku88 na podruju oko rijeke Sane, dakle dananjega d^ela Bosanske krajine ili pak podatke o duvanjskoj biskupiji89 za teritorij Duvanjskoga polja. Nema dvojbe da je sanska upanija preostatak stanja iz vremena koje je predmet naeg istraivanja, odnosno da je na tome podruju morala postojati neka teritorijalno-administrativna jedinica, vjerojatno upanija. Osim toga, na tome podruju postojala je tradicija u antikom teritorijalno-administrativnom ureenju90, a i to je kraj s povoljnim geomorfolokim uvjetima. Prema tome, postojali su svi uvjeti za oblikovanje jedne takve upanije na tom prostoru, no radi li se o upaniji s istim imenom, ostaje i dalje spornim. Za podruje koje je pokrivalo Duvanjsko po^je sauvani toponim upanja za dananji Tomislavgrad posredno bi potvrdio mogue postojanje upanije i na tom prostoru91. Drugim rijeima, dvojbe o broju upanija u zapadnim stranama bile bi tone. To bi onda znailo da lista nije nainjena prema zemljopisnom rasporedu, ve na temelju zapisa kojim se sluio Konstantin, a koji je moda sastavljen za potrebe bizantske uprave u Dalmaciji. Posebno je pitanje upravne organizacije upanija koje spominje Konstantin. Slaemo se s miljenjem . Ljubica i M. Kostrenia92 da je teko rekonstruirati upravnu organizaciju upanija, premda isto tako moramo istaknuti da je takva organizacija morala postojati, o emu nas uostalom obavjeuju izvorna graa o slubenicima kojih se funkcije veu uz upanijsku organizaciju, a osim toga poznata je i upravna shema dukljanskih upanija. Uostalom, tu shemu za Konstantinove upanije prihvatio je i I. Beuc93, to i mi prihvaamo. Meutim, prema istraivanjima O. Mandia, upravna struktura dukljanskih upanija ukazivala bi na odreenu dijarhiju u upravnoj organizaciji unutar upanijskoga prostora, a koja se zasniva na odnosu ban-upan, odnosno kralj-upan-satnik, dok je na primjeru kliske upanije potvrdio tu svoju pretpostavku. Ve smo ukazali da se spomenuta dijarhija moe tumaiti i na drugi nain, a zagorski, dridski i sminski upan ne bi obnaali, prema naim istraivanjima, ast upnih upana, kako to istie Mandi, ve bi se mogli smatrati upraviteljima na kraljevskim imanjima, budui da se i Drid, Smina i Zagorje navode kao kraljevski posjedi. Drugim rijeima, naslov upana ne mora znaiti i obavljanje dunosti teritorijalnoga upana neke upanije. Uostalom, zar nam to ne potvruju podaci iz Mucimirove isprave! Naim smo istraivanjima doli do zakljuka da su neki od ninskih, ili pak sidrakih upana, u vrijeme kada vie ne obnaaju dunosti teritorijalnih upana, u izvorima nazvani jednostavno upanima. Drugim rijeima, elimo istaknuti da naslov upan stoji i u naznaci
88 Vidi: F. ii, Povijest Hrvata..., str. 619. 89 Vidi: N. Cambi, Neki problemi..., str. 249, 250, s navedenom literaturom. 90 O tome vidi u I. Bojanovskoga, Bosna i Hercegovina..., str. 266 i dalje. 91 Podatak donosi I. Bojanovski (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 230). 92 Vidi: . Ljubi, Lige i posobe u starome hrvatskome pravu i njihov odnos prema Poffikome statutu. Rad JAZU, 240, 1931, str. 74; i M. Kostreni, Nacrt historije hrvatske driave i hrvatskoga prava, Zagreb 1959, str. 138. 93 Vidi: I. Beuc, Povyest institucija..., str. 55.

270

Bruna Kttntif-Makvi: PODRIJETLO HRVATA

ETNOGENEZA

HRVATA

271

Slika 1. Jezikoslovno istraivanje o staroj domovini Hrvata Fig. 1. Linguistic research on ancient homeland of the Croats

Slika 3. Prouavanje o Dunavu i stanovnitvu uza nj Fig. 3. Studies on the Danube and relative inhabitants

Slika 2. Ogled o panonskome jezikoslovlju i zemljopisu Fig. 2. Review about Pannonian linguistics and geography

Slika 4. Povijesni zemljopis stanovnitva uz Dunav, izveden iz natpisnih spomenika, mramora, novca i spisa i razjanjen biljekama Fig. 4. Historical geography of the Danube region inhabitants from epigraphical monumente, marbles, coins and documents with commentaries

272

Ante MitoSetH: ROMANSKI ELEMENTI

ETNOGENEZA

HRVATA

273

Karta 1. Karta rasprostranjenosti lokaliteta s nalazima polukrunih pojasnih privjesaka na istonojadranskoj obali Map 1. Map of the archaeological sites containing semicircular belt pendants on the eastern Adriatic coast

Tablica. 1.1. Bronani pojasni polukruni privjesak iz Arheolokog muzeja u Splitu, 2. Bronani pojasni polukruni privjesak iz kasnoantikog groba u Drveniku, 3. Keramika posuda iz kasnoantikog groba u Drveniku Table. 1.1. Bronze semicircular belt pendant from the Archaeological Museum in Split, 2. Bronze semicircular belt pendant from the late antiquity grave in Drvenik, 3. Ceramic vessel from the late antiquity grave in Drvenik

274

Ante Milosevic: KOMANSK1 ELEMENTI

ETNOGENEZA

HRVATA

275

Tablica 2. Oblici polukrunih pojasnih privjesaka: 1-3. Sv. Erazmo kod Ohrida, 4. Arheoloki muzej u Splitu, 5. Drvenik kod Makarske, 6. Kai (Maklinovo brdo), 7,9-11. Kalaja Dahnaces, 8. Lje, 12. Radolite kod Ohrida. 13. Ston Table 2. Shapes of semicircular belt pendants: 1-3. St. Erasmus near Ohrid, 4. Archaeological Museum in Split, 5. Drvenik near Makarska, 6. Kai (Maldinovo brdo), 7,9-11. Kalaja Dahnaces, 8. Lesh, 12. Radolite near Ohrid, 13. Ston

Tablica 3. 1-2. Keramike posude iz groba antike nekropole u okleji, 3-7. Keramike posude iz ranosrednjovjekovnih grobova na Zdrijacu u Ninu Table 3.1-2. Pottery from the tomb frpm the antique cemetery in Doclea, 3-7. Early medieval pottery from the cemetery drijac in Nin

276

Miljenkojuritovi. FRANAKI UTJECAJ

ETNOGENEZA

HRVATA

277

Slika 2. Sv. Spas na vrelu Cetine (fotografija M. Jurkovi) Fig. 2. The Saviour church at the source of Cetina (photo M. Jurkovi)

1. Lopuka glavica (prema S. Gunjai) 2. Sv. Spas na vrelu Cetine (prema J. Stoiu i I. Teneku) 3. Sv. Cecilija u Biskupiji (prema S. Gunjai) 4. Katedrala u Biogradu (prema L. Jeliu) 5. "etvrta crkva" u Biskupiji (prema S. Gunjai) Fig. 1. Churches with rounded buttresses, sec. half of the 9"' c.: 1. Lopuka glavica (after S. Gunjaca) 2.The Saviour church at the source of Cetina (after J. Stoi, I. Ttenek) 3. St. Cecily in Biskupija (after S. Gunjaca) 4. Cathedral in Biograd (after L. Jeli) 5. The "Fourth church" in Biskupija (after S. Gunjaca)

Slika. 1. Crkve s oblini kontraforima, druga pol. 9. st.:

. m

Slika 3. Sv. Marija na Crkvini u Biskupiji, 9. st., tlocrt (nacrt I. Tenek) Fig. 3. St. Mary, Crkvina in Biskupija, 9lh c . (plan I. Tfenek)

278

Mujenkojurkovi: FRANAKI UTJECAJ

ETNOGENEZA

HRVATA

279

Slika 4. Sv. Donat, Zadar, tlocrt (nacrt I. Tenek, prema P. Vezicu) Fig. 4. St. Donat, Zadar, ground plan (plan I. Tenek, after P. Vei)

Slika 6. Memorija na Majsanu i ranosrednjovjekovna interpolacija kupole (nacrt I. Tenek, prema I. Fiskoviu) Fig. 6. Early Christian memorial chapel on the island of Majsan, and the Interpolation of the dome fi-om the early Middle Ages (plan I. Tenek, after I. Fiskovi)

>;-3 .-.li Krit .. M tativ '

Slika 5. Sv. Donat, Zadar (fotografija K Tadi) Fig. 5. St. Donat, Zadar (photo K Tadi)

280

Zlatko Gunjaca: GROBIJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA

ETNOGENEZA

HRVATA

281

Slika 1. Urna sa spaljenim ostacima pokojnika Fig. 1. Urn with ashes of the deceised

Slika 3. Paljevinski grob otkriven 1989. Fig. 3. Incineration grave discovered in 1989

Slika 2. Oblutakpoklopac i ostaci polomljene urne Fig. 2. Pebble Stone cover and remains of a broken urn

Slika 4. Raka obloena nepravilnim kamenim ploama Fig. 4. Grave pit tiled by the irregulr stone tiles

282

Zlatko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA

ETNOGENEZA

HRVATA

283

Slika 5. Raka obloena zidovima od nepravilna kamena Fig. 5. Grave pit tiled by walls built of the unworked stones

Slika 7. Grobni pokrov zatisnut glinom Fig. 7. Grave covering sealed with clay
-r?"

Slika 6. Grob s kamenom arhitekturom graenom pomou buke Fig. 6. Grave with stone architecture built by use of mortar

Slika 8. Grob s kamenom arhitekturom ukopan plitko Fig. 8. Shallowy dug stone grave

286

Zlatko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA

ETNOGENEZA

HRVATA

287

Slika 13. Naunica slina zvjezdolikom tipu Fig. 13. Starshaped type earring Slika 15. Naunice tipa "Zminj" Fig. 15. Earrings of the "minj" type

Slika 14. Solid bizantskog cara Konstantina V Kopronima i njegova sina Lava (751-775) Fig. 14. Solidus of Byzantin emperor Constantin the V* Copronim and bis son Leo (751-775)

Slika 16. Grob 11 u kojem su pronaene naunice tipa "minj" Fig. 16. Grave no. 11 containing earrings of the "minj" type

Rasprostranjenost raznih tipova grobalja Types of early medieval cemeteries

KNIN
BISKUPIJA

KS

VRLIKA

HA L J /(OVO

tt

\,^

B'ItLIl

|_i-J_|

\
POTKAVUE [CF| X BA1AGI

WCANE

-^

SINJ

m
ueuiiA [5]

ETNOGENEZA HRVATA (ur. Neven Budak)

Nakladnici Nakladni zavod Matice hrvatske d.o.o. Zagreb, Ul. Matice hrvatske 2 Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Zagreb, Ivana Luica 3 Za nakladnike Hrvoje Boievi dr. Stipe Botica Glavna urednica Jadranka Pintari Likovna oprema Jelenko Hercog
\*

Tehniki urednici Franjo Marii Boris Bui Raunalni slog Durieux d.o.o. Stolno izdavatvo NZMH Tisak Tiskara Puljko