Primjena digitalne fotografije u reprodukcijskim medijima

Katedra za reprodukcijsku fotografiju Grafiki fakultet Sveuilita u Zagrebu

1. predavanje

Razvoj digitalne fotografije kroz povijest

Pripremila: dr.sc. Maja Strgar Kurei

Povijest digitalne fotografije

Kao i u mnogim drugim tehnologijama, usavravanje digitalne fotografije bilo je potaknuto vojnim potrebama. Preciznije reeno, potrebama pijunae ili da se uljudnije izrazimo, zbog promatranja. Doba hladnog rata bilo je ujedno i zlatno doba razvoja moderne tehnologije. Vjerojatno nismo ni svjesni koliko je novih materijala i tehnolokih postignua koje danas koristimo zaeto u to vrijeme. Tako je bilo i s digitalnom fotografijom. Od kraja pedesetih do poetka sedamdesetih SAD je u orbitu izbacila nekoliko serija promatrakih satelita: Corona, Argon i Lanyard. Napori u razvoju tehnologije promatranja iz orbite intenzivirani su nakon to je 1960. iznad SSSR-a oboren ameriki pijunski avion U-2. Sateliti su tada nosili klasine fotoaparate s filmom, posebno konstruirane za snimanje iz orbite. Film je bio pria za sebe, emulzija je bila nanesena na novu vrstu plastike. Ta je plastika bila izuzetno vrsta i otporna na velike promjene temperature. Zahvaljujui vrstoi materijala film je bio vrlo tanak, tako da ga se u rolu moglo namotati vie, a temperaturna stabilnost je bila potrebna kako film ne bi postao krt i pucao na niskim temperaturama bliskim apsolutnoj nuli (- 273 Celzijusa). Danas je ta plastika u svakodnevnoj upotrebi pod imenom Mylar. Jo je jedna zanimljivost vezana uz ovu priu. Svaki se materijal snienjem temperature stee. Nije bilo poznato koliko e se Mylar skupiti na 273, te je trebalo kalibrirati film na tu promjenu kako bi se mogla interpretirati stvarna veliina snimljenih objekata. Za to su na tlu napravljeni uzorci poznate veliine, dovoljno veliki da budu vidljivi iz orbite. Ti su uzorci kasnije postali poznati kao krugovi u itu, a mnotvo ih je istraivaa proglasilo dokazom da su na to mjesto sletjeli letei tanjuri.

Nakon to bi satelit proao iznad odreenog teritorija i napravio fotografije, izbacio bi iznad Havaja keramiku posudicu s padobranom u kojoj je bio film. Ideja je bila da film jo u letu pokupi za to posebno konstruiran zrakoplov. U poetku su sateliti bili bez fotoaparata i samo su, radi uvjebavanja, izbacivali praznu kapsulu koja je uspjeno prihvaena tek u dvanaestom pokuaju. U sluaju neuspjeha kapsula bi pala u more i zapoela bi potraga. To se gotovo redovito dogaalo sve do 1963. Veina kapsula je pronaena nakon 3 do 4 dana, neke nisu nikad pronaene, a neke su vjerojatno zavrile u rukama suparnika. Kapsula je imala sigurnosni mehanizam u obliku epa od preane soli. Taj se ep trebao nakon dva dana otopiti u morskoj vodi tako da kapsula potone. No ak ni tako jednostavan mehanizam nije funkcionirao jer je poprilian broj kontejnera izvaen iz vode i nakon vie od 4 dana. Kasnije generacije satelita nosile su dva panoramskostereoskopska fotoaparata. U najboljem sluaju za pregledavanje terena dobivene su

stereoskopske slike, no esto je jedan aparat zakazao pa je dobivena obina fotografija. Nakon toga uveden je sistem da svaka od kamera izbacuje svoju kapsulu, pa bi esto jedna bila uhvaena a druga ne. Krajem 1963. uveden je sustav viestrukih kapsula. Sve do tada gubitak kapsule znaio je da su ogromni trokovi konstrukcije i lansiranja satelita baeni uzalud, a skupocjeni fotoaparati s vrhunskom optikom su nakon samo jednog snimljenog filma sagorijevali u atmosferi. Povrat snimljenog materijala bio je bez sumnje najslabija karika i najvei strunjaci su uz pomo ogromnih fondova radili na rjeenju problema. Rjeenje je naeno u supertajnom ureaju koji danas veina nas ima na svom stolu - u skeneru. U satelit su ugraeni prvi automatski procesori filma (sjetite se toga svaki put kad odnesete film na razvijanje), film je razvijen u orbiti i skeniran. Datoteka je obradom pretvorena u analogni signal i radio vezom poslana u stoer. U to se doba puno investiralo i u razvoj tehnologije koja je dovela do dananjih raunala. Tada je uoeno da se poluvodiki sklop nazvan CMOS moe napraviti osjetljivim na svjetlo. Sredinom ezdesetih intenzivno se radilo i na memoriji koja se nee izbrisati gaenjem raunala. Meu najboljim kandidatima bili su poluvodiki sklopovi nazvani CCD. Prvi takav sklop napravljen je 1969., no do tada su se pojavile bre i efikasnije memorije nazvane EPROM. Pa ipak prilikom razvoja CCD-a uoeno je da bi on bio idealan optiki senzor. Iako je podatak o tome kad su ameriki pijunski sateliti u potpunosti preli na digitalnu tehnologiju snimanja slike jo uvijek klasificiran kao stroga tajna, s dobrom se vjerojatnou moe pretpostaviti da je vojna upotreba digitalne fotografije zapoela krajem ezdesetih. Prvi komercijalni CCD proizveden je 1973., ali tada je ve u vojnoj upotrebi bio CMOS. CCD je specijalizirani ip koji se danas koristi samo kao optiki senzor za digitalne fotoaparate i kamere, dok se CMOS koristi u irokom spektru elektronikih ureaja. Stoga je proizvodnja CMOS ipa bitno jeftinija, no kad je u pitanju vojna upotreba, cijena je najmanje bitna. CCD je vrlo osjetljiv na zraenje koje je osobito jako kad se izae iz zatitnog sloja atmosfere te je kao takav bio neprikladan za rad u orbiti, no osjetljiviji je na svjetlo, a slika koju daje ima manje uma i bolji tonalitet. Jednostavno reeno na sadanjem stupnju razvoja tehnologije najbolji je digitalni optiki osjetljiv element koji postoji. Stoga su konstruktori ve odavno rijeili problem zatite od zraenja te se CCD danas normalno koristi za snimanje iz satelita, npr. upotrebljava se kao senzor i u teleskopu Hubble. Kao to je uvijek bilo, tamo gore, iznad naih glava, vjerojatno lebde tehnoloka rjeenja koja e se u naim rukama nai tek za desetak godina.
Izvor informacja: NASA

Pojava digitalne fotografije

Tradicionalna fotografija poprilino je sputavala fotografe to su radili daleko na terenu (naroito novinarske dopisnike) i nisu imali laboratorij za razvijanje filma u blizini. Kako je televizija sve vie napredovala i pruala sve veu konkurenciju, fotografije su se sve bre morale dostavljati u novine. Fotoreporteri na udaljenijim lokacijama nosili su minijaturni foto-laboratorij sa sobom; takoer i neka sredstva prenoenja slike preko telefonskih ica. 1981. Sony je otkrio prvu kameru koja je koristila CCD i koja nije trebala film - Sony Mavica. Mavica je spremala slike na disk, ali prikazivale su se na televiziji. Zato se kamera ne moe nazvati potpuno digitalnom. 1990. Kodak je prikazao javnosti DCS 100 - prvu komercijalno dostupnu digitalnu kameru. Zbog visoke cijene nije se koristila nigdje osim u novinarstvu i za profesionalnu upotrebu. Ipak, to je znailo roenje komercijalne digitalne fotografije.
Izvor informacija: http://hr.wikipedia.org

Povijest digitalne fotografije

Iako bi mnogi pomislili da povijest digitalnih fotoaparata poinje tek relativno nedavnom pojavom istih na svjetskom tritu, istina ide daleko dalje nego bismo se usudili pomisliti Takoer, iznenaenje moe biti i vee ako se zna da je prvobitna misao o elektrinoj fotografiji najprije bila podloga za zamisli i razvoj tehnologija tipinih za razvoj televizije.

Campbell-Swinton sistem

Godine 1908. kotski je zanesenjak i znanstvenik Alan Campbell Swinton prenio u lokalnom znanstvenom asopisu svoju ideju o snimanju i projekciji slike na daljinu spajanjem dva ureaja, elektronskim putem. Ispred svog vremena, Campbell je u svoj ureaj ukljuio i mehanike optike dijelove. Vjerujemo da ni sam nije bio svjestan dalekosenosti svoje ideje i nesvjesne najave jednog od najveih izuma tisuljea moderne televizije. Od 1910. do 1915, tri druga znanstvenika, Marconi, De La Forest i ponajvie Edwin Armstrong, smislili su niz invencija po pitanju prijenosa radiovalova i frekvencijske modulacije radiovalova, bez koje ne bi bilo dananjeg radio i televizijskog programa, kao i ostale beine radio komunikacije. U dvadesetim godinama osmislili su se dijelovi potrebni za projiciranje slike, na neki nain prisutni u tragovima i u dananjim digitlacima i videokamerama. Godine 1923. Vladimir Zvorkin patentirao je televizijsku slikovnu cijev. Kasnije ovaj znanstvenik radi na nizu projekata koji rezultiraju ureajem zvanim Iconoscope, kamerom i televizijskim ureajem koji po prvi put obraenu sliku dijele na tisue dijelova, buduih piksela. Godine 1924. poznata amerika radio kompanija RCA dovela je do jo jednog revolucionarnog pomaka u prijenosu podataka Prvi Iconoscope prvi put je poslana radio fotografija, pretea dananjeg telefaks ureaja te je poslana preko Atlantskog oceana. Zanimljivo je da je iste godine predstavljen i prvi maleni fotoaparat 35-milimetarskog formata, legendarna Leica sa svojim prvom tipom I. Ova informacija vana je zbog i danas upotrebljavanih optikih rjeenja i u najmodernijim digitalnim fotoaparatima (poput optikog traila). Krajem dvadesetih (1927) napokon je dolo i do prvog javnog televizijskog prijenosa, to je bila jo jedna znaajna stranica u razvoju ovjeanstva. Na stranu informacije o televiziji jer ipak je ovdje rije o povijesti digitalne fotografije, no teko je ne spomenuti jednu vijest koja je tada revolucionirala klasinu fotografiju, a i danas je sastavni dio veine digitalnih fotoaparata. Naime, 1927. godine poznati proizvoa elektrinih ureaja, ameriki General Electric, izumio je bljeskalicu. Istovremeno, tj. 1928, izraena je prva pretea snimke pokretnih video sekvenci, to e dananjem korisniku koji svakodnevno gleda DVD snimke poznatih akcijskih filmova biti gotovo nevjerojatno.

Uz velike pomake u fotografiji i televizijskom emitiranju tridesetih godina, vana je napomena o prvom televizijskom prikazivanju elektronskim kamerama, a to su bile nacistike Olimpijske igre u Berlinu, 1936. godine. Ovaj veliki moment u ljudskom napretku zasjenjen je injenicom da je ovaj napredak uinjen u takvom neovjenom reimu. Drugi znaajan izum dolazi dvije godine kasnije od strane Chestera Carlsona, a to je sistem kopiranja koji je direktna pretea dananjeg kopiranja (on je i zasluan za brz uspon jedne kompanije koja se kasnije pojavila pod imenom Xerox). Prvi tranzistor izumljen je 1947. godine od strane Williama Shockleyja, Johna Bardeena i Waltera Brittaina, zaposlenika Bell Laboratorija. Sramota je to su ih tek 1956. nagradili Iconoscope na Olimpijskim Nobelovom nagradom za tako veliko i znaajno otkrie jer se razvoj elektronike velikim dijelom bazira na njemu. Godine igrama u Berlinu 1947. dolazi i do jo jednog izuma koji nema direktne veze s digitalnom tehnologijom, a ija je velika ideja ukljuena u rad dananjih digitalnih fotoaparata. Edvin Land, mladi ameriki znanstvenik koji je naprasno napustio visoko kolovanje zbog stalne elje za praktinim izumima kojih je brojio preko stotinjak u tim danima (npr. polarizacijski filtri), prikazao je novi sistem trenutnih instant fotografija, za iju popularnost nije potrebno troiti rijei. Upravo zahvaljujui tome to odmah imamo gotove snimke, i dananja digitalna fotografija postie jo veu popularnost. Da ne nabrajamo daljnja video i televizijska dostignua u povijesti, jer ih od pedesetih godina prolog stoljea ima bezbroj, spomenimo samo bitne fotografske i raunalne pomake koji su se odvijali do samog kraja nedavno zakljuenog stoljea. Godine 1956. ponovna elektronska revolucija, koja je imala utjecaja i na pojavu digitalnih fotografija, zbila se izumom dvojice amerikih znanstvenika koji su pronali nain za 'isto' i 'neisto' implementiranje silikona u poluvodiku tehnologiju, omoguujui nevjerojatan razvoj u minijaturizaciji istih. Veliki trenutak dogodio se godinu dana kasnije. Naime, 1957. godine Russel A. Kirsch izveo je prvo skeniranje fotografije svojeg sina, to je ve direktni pomak tehnologije prema zamisli digitalnog fotoaparata. Tijekom ezdesetih godina, znaajnih po prvom letu u svemir, dolo je do komercijalizacije i ponude prvih videorekordera. Ve par godina nakon toga, sredinom 1964. godine, u NASA-i je zaprimljena prva elektronska slika poslana s videokamere satelita Mariner IV, sa snimkom nadolazeeg Marsa. Ne smijemo zaboraviti i fantastian pomak u svijetu raunala. Naime, 1967. godine u IBM-u Alan Shugart predstavio je izum za prijenosno spremanje i uvanje podataka do ovih dana popularni floppy disk drive, tj. raunalnu disketu. Ovaj izum bio je pretea memorijskih kartica danas neophodnih pri radu s digitalnim fotoaparatima. Godinu dana prije povijesnog hoda ovjeka na Mjesecu, kao i slanja prvih fotografija s povrine Mjeseca, 1968. godine, dizajniran je prvi patent vrstog ureaja koji je nizom foto dioda slijedio principe sakupljanja podataka iz ploe na koju je pala svjetlost. Ureaj je patentirala korporacija Philips, a potpisnici dizajna bili su Edward H. Stupp, Pieter G. Cath i Zsolt Szilagyi. I onda, napokon, na kraju spomenutog desetljea, 1969. godine predstavljen je CCD, senzor koji je nizom elektrinih fotoosjetljivih jedinica, spojenih u redove, mogao zabiljeiti sliku CCD i prenijeti je do procesora za obradu slike. Ovaj integrirani krug, koji e se koristiti ponajprije za digitalnu fotografiju, osmislili su Willard Boyle i George Smith. CCD (Charged-coupled Device) najprije se koristio kod videokamera, no prvi modeli koji su davali dovoljno otru snimku napravljeni su tek pet godina kasnije od njihovog izuma. U svakom sluaju, 17. listopada 1969. godine moemo slobodno priznati kao pravi datum roenja digitalne fotografije jer je roen najbitniji element koji je nedostajao za komercijalnu uspjenost digitalnih fotoaparata. Svi ostali bitni dijelovi

preneseni su iz klasine fotografije (zatvarai, optika i sl.) ili iz raunalne tehnologije (procesori, memorija). Da bi se dolo do pravog digitalnog fotoaparata, trebalo je proi jo nekoliko godina i objave nekoliko zamisli i patenata. Tako je 1972. godine Willis A. Adcock sroio, a korporacija Texas Instruments patentirala prvi elektronski fotografski sistem. Prvi komercijalni CCD senzor firme Fairchild pojavio se godinu dana kasnije, s veliinom od 100 X 100 piksela. Ovaj prvi komercijalni svjetlosni senzor koriten je 1974. godine na 8innom teleskopu na kojem je snimljena prva elektronska astronomska snimka Mjeseca, a 1975. godine i na prvom poznatom fotografskom ureaju za dobivanje elektronske fotografije. Autor ovog prvog poznatog digitalnog fotoaparata bio je Kodakov inenjer Steve J. Sasson, a da bi se snimila jedna fotografija na magnetnu traku, bile su potrebne 23 sekunde. Ovaj vrlo teki Kodakov ureaj, dakle, smatramo prvim digitalnim fotoaparatom na svijetu. Godine 1981. poinje nova era digitalne fotografije. Te godine Sony je na trite lansirao prvi komercijalni digitalni ureaj MAVICA (od MAgnetic VIdeo CAmera). Iako se radilo o videokameri sposobnoj za zapisivanje elektronskih fotografija na diskete, ovaj ureaj ve je imao sve karakteristike digitalnog fotoaparata. Zbog izbora izmjenjivih objektiva (25 mm, F:2,0; 50 mm, F:1,4 i zum objektiv 16-65 mm, F:1,4) i senzora s rezolucijom 570 X 490 piksela veliine 10 X 12 mm, radilo se u to vrijeme o doista profesionalnom ureaju. Godine 1993. na najveem fotografskom sajmu na svijetu, njemakoj Photokini, Canon je prikazao doista nevjerojatan digitalni fotoaparat Sony MAVICA (videokameru za statine snimke, kako se tada popularno zvalo takve ureaje), rad ve priznatog talijansko-njemakog dizajnera Luigija Colanija, sa svim zaobljenim dijelovima, trailom i objektivom u istoj osi te bljeskalicom koja je svijetlila iz smjera samog objektiva. Do 1990. godine, glavni proizvoai koji su prednjaili u razvoju digitalne fotografije bile su kompanije Canon, Kodak i Sony. Od 1990. godine u igri se pojavio i danas poznati proizvoa Olympus. Kasnije su se u borbu za interesantno trite prikljuili i drugi poznati i nepoznati, uspjeni i propali proizvoai. Tek od 1992. godine moe se rei da se na tritu moe pronai velik broj amaterskih i profesionalnih ureaja zadovoljavajue kvalitete, a ponajprije cjenovnog razreda koji je obeavao uspjenu prodaju te time i brz razvoj digitalne fotografije. U vrlo brzom razvoju digitalne fotografije jo jedan znaajan trenutak bio je 1994. pojavom prve komercijalne memorijske kartice za digitalne fotoaparate. Amerika kompanija SanDisk pustila je u prodaju prve CompactFlash memorijske kartice, a njihov dananji opstanak i uspjeh u svijetu mogu zahvaliti mudrom potezu - autorska prava su prenijeli na sve zainteresirane proizvoae memorijskih kartica i digitalnih fotoaparata, pa je taj tip kartica i danas najuspjeniji tip u prodaji. Razvoj i prodaja digitalnih fotoaparata toliko je uspjean posao da je gotovo nemogue pamtiti sve ponuene modele na SanDisk svjetskom tritu, no najbolja je prednost takvog trita stalno poboljanje kvalitete i pad cijena ureaja koji pogoduju kupcima. Fotografija nikada nije bila toliko pristupana kao to je danas - zahvaljujui razvoju digitalne fotografije.
Izvor informacija: http://www.tportal.hr/tehnologija/mixer/fset.html