b lio k ib te a

KNJIGA ETVRTA

Ureuje Zonan Maljkovi

M OG V A IR A R N

ML AI N O I N E B I LU I J D
PRIPOVIJETKE I PRIE

mozaik knjiga
Zagreb, 2000.

P IP V E K R O IJ T E

NA PO LU J S

N I IJ

TR IM P IR

Dragi Doktore! Ja vam, evo, kao to oito primjeujete, piem. Ovo nije obino pismo, to je neto vie od pisma, jer ve sad slutim da u kad doem na kraj imati mnogo toga napisanoga. Dok vam ovo piem zatvoren sam u sobi broj 16 (za miroljubive) s Jankom i Milenkom. Znam da ste vi zasluni to nisam vie u onoj odvratnoj sobetini s agresivcima, pa koristim stoga dakle priliku da vam se zahvalim: HVALA. Da ne zaboravim: Ja koji vam ovo piem va sam najposluniji bolesnik Trpimir. Ispriavam se to vam uope piem, znam da ste vi na zaslunom godinjem odmoru i da bi najradije zaboravili nas - svoje vjerne pacijente, ali s druge strane morate razumjeti i moju situaciju: nije lako usred ljeta biti zatvoren u etiri zida bez ikakve nade za skoranji izlazak. Dragi Doktore, jo jednom vam se ispriavam radi uznemiravanja, ali da odmah prijeemo na stvar, tj. u emu je problem: Ja sam, kao to moda znate ili ne znate, u ovoj ludnici (drugu rije ne mogu upotrijebiti) ve tri godi-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

ne, i sad - da sam lud: hajde de, ne bih imao nita protiv da me drite sto godina tj. doivotno, ali ovako: kud je grijeh, kud dabe kotam dravu, kud ne mogu izdrati u ovome mome stanju. Vi ste doli k nama tek prije etiri mjeseca, pa ste ve shvatili da meni nije mjesto u velikoj sobi meu agresivcima, te se ja stoga dakle nadam da ete vi najlake shvatiti da meni uope nije mjesto ovdje gdje sam sad na svoju sramotu. A kad shvatite da meni ovdje nije mjesto, onda ete valjda potpisati tu nesretnu otpusnicu. Meni je jasno daje potpisivanje otpusnica za vas nezgodna stvar, jer ako bivi bolesnik napravi neku svinjariju, onda ste vi krivi, ali ja vam mogu jamiti svojim ivotom, potenjem i razumom da vas neu iznevjeriti. Dragi Doktore, znam da ste vi ozbiljan ovjek, znam da ni vi niste travu pasli, i znam da vi elite da vam ja dadem potrebne dokaze o svome razumu. - Spreman sam dokaze o svome razumu istresti pred vae oi, pa da moete mirno prosuditi jesam lija luak, ili ja nisam luak. Dugo sam razmiljao na koji bih vas nain mogao uvjeriti u svoj razum, dok se napokon nisam dosjetio. Naime: doao sam na ideju da kao dokaz svog zdravog stanja napiem, ovako po sjeanju, povijest Hrvata. 0 Hrvatima sam mnogo itao, sedam debelih knjiga, ali sad, ovdje, pri ruci, jasna stvar, nemam ni udbenik, a kamoli pravu znanstvenu knjigu. E pa ja sam ovako mislio: gdje moe biti lud onaj ovjek koji je u stanju po sjeanju napisati povijest jednog naroda, pa sam izvukao zakljuak da u, napiem li tu povijest dobro, u vaim oima dobiti na cijeni, i da ete vi onda

bez straha i bez natezanja potpisati onu nesretnu otpusnicu. S druge strane: ja nisam kolovan ovjek, i znam da malo znam, ali povijesne sam knjige zavolio, jo u estom razredu osnovne i, uz crtane romane, to je bila moja glavna literatura, pa ako uzmete i to u obzir, onda e, bez sumnje, ta povijest, koju u napisati, u vaim oima jo vie dobiti na cijeni. I tako: skapavajui od dosade i buljei u moje sobne drugove Janka i Milenka, rekao sam sebi: Trpimire, doi na neku pametnu ideju, i izvadi se iz ovih govana dok se nisi utopio u njima. I doao sam na tu ideju da vas uvjerim u svoju pamet. Stoga dakle u tom smislu zamolio sam Viu Medicinsku Sestru Anu da mi dade ovu veliku biljenicu i kemijsku olovicu, pa da ovu biljenicu upotrijebim kao pismo, a kad pismo tj. povijest Hrvata dovrim, onda u zamoliti Viu Medicinsku Sestru Anu da vam poalje na Makarsku rivijeru, i da vi to ondje u miru proitate. Koristim priliku da vas izvijestim da sam naiao na razumijevanje kod Vie Medicinske Sestre Ane i da mije ona izila u susret, i kao to je oito dala i biljenicu i kemijsku, pa sad to mi nebo dade - uzdam se u svoje sjeanje i poznavanje hrvatske prolosti. Ba me sad Milenko pita to ja to piem, a ja reko: povijest Hrvata, a on misli da ga zavitlavam. Dragi Doktore, ako nemate nita protiv, ja bih otpoeo s ovim amatersko-znanstvenim radom, i napisao bih vam to to sam obeao. Kako bi to liilo na pravi pravcati znanstveni rad i na pravu knjigu, ja u to sve izdijeliti na poglavlja, i svako poglavlje posebno oznaiti.

MIRO GAVRAN OVO

MALI NEOBINI LJUDI

JE PRVO POGLAVLJE

Poetkom sedmog stoljea Hrvati su doli na Balkan. Prije svoga dolaska, ivjeli su na jednom drugom mjestu. To drugo mjesto zvalo se iza Karpata. Ne zna se tono zato su doli. Iskren da budem, meni je glupo to se za iza Karpata kae iza Karpata, jer ako isto podruje promotrimo iz perspektive Sjevernog pola, onda je to ispred Karpata. Ali dobro, neemo sitniariti. To vam je seljenje bilo udno i dugotrajno: ostavili Hrvati Karpate, i hajd' trbuhom za kruhom, pa gdje stigne. Povedoe sa sobom i Hrvatice, jer jo nijedan narod nije pobjegao od svojih ena - ak ih i danas (13 stoljea kasnije) te iste uporne ene slijede na putu u Njemaku, a ako i ne pou odmah s njima, a ono kad-tad jednog runog dana, osvanu u Stuttgartu, pa to si mislio da e pobjei od mene, dok ja krepajem s djecom kod kue, ti se ovdje valerie, i sve u tom smislu. A seoba ona bijae muna, moj Doktore - nije bilo kamp-prikolica, ni autostopa, ak ni Ferijalnog saveza. Nije bilo ni aviona. Ja se nikad nisam vozio u avionu, ali sam poznavao neke ljude koji su sretno sletjeli, pa su mi priali kako je to. Trebalo je proi kroz mnoge neprijateljske zemlje, a da nevolja bude vea, te zemlje pune divljih ljudi tzv. divljaka, to kolu nisu ni omirisali. Istina, ni mi Hrvati u to vrijeme nismo bili ba pitomi, ali opet uzmite kako je to: ne poznaje teren, ne poznaje strani jezik, ne poznaje geografiju, a mora ii naprijed kao muha

bez glave - mora pravo, jer nije dolazilo u obzir da se vrate tamo iza Karpata. Gdje bi se od sramote vratili praznih ruku, cijeli svijet koraa naprijed, a Hrvati nazad - ne ide to. A imali su Hrvati i svog vou puta, odnosno vie njih. Bijae petero brae: Lovelos, Klukas, Muhlo, Kosences, Hrobatos i dvije sestre: Tuga i Buga. Oni dovedoe Hrvate na Balkan. A na Balkanu: da vidi belaja. Naime, nisu samo Hrvati bili skloni putovanju - prije njih pooe Avari, i prije njih dooe. Doli Avari na Balkan, a tu Iliri i Traani - starosjedioci. to da rade starosjedioci nego sjede i ne miu se. A Avari lukava rasa, nee odmah da se tuku s ovima, nego fol kau: mi doli na more da se malo probrkamo, pa ako moe poteno emo platiti i boravinu taksu i spavanje i koritenje zahoda. Na tu ponudu Iliri i Traani sazvae sastanak, pa prodiskutirae novonastalu situaciju. Odluie da e primiti Avare kao goste - turiste uz papreno visoku cijenu. -Avari prihvatie. Nije prolo desetak dana: Avari ti skau po Jadranu, kupaju se, viu, plivaju, sunaju se. Dok su se Avari zabavljali na plai, njih su kroz prozore promatrale Ilirke i Traanke. Gledaju u one raspomamljene Avare, i sve misle kako su njihovi muevi dosadni, neveseli, runi. Omilie im Avarii, pa se s vremenom pozaljubljivae u njih. A ene kao ene: priaju o svemu, povjeravaju se jedna drugoj, doe Ilirka Traanki, kae: joj, zavoljela sam onog Avaria, doe Traanka Ilirki pa joj kae: ja sam zavoljela onog drugog. I uskoro vide one da se svaka zaljubila u nekog

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

od Avara, i da je svakoj njezin mu iziao na nos. A ene ko ene: odmah se iz organizirale i kau: te i te noi, tono u pono, ima da svaka od nas ubije svog mua, i Avari su nai. Reeno - uinjeno. Tako su Avari zauzeli Balkan. Dragi Doktore, prije nego nastavim govoriti o Hrvatima, moram vam rei da sam sad sve ovo o Avarima proitao Janku i Milenku, i sad kae meni Janko da to s Avarima nije bilo tako, ve ovako: Doli Avari na Balkan ko bajagi na logorovanje. Iliri i Traani im dopustili da razapnu atore, sve mislei: neka vide nau zemlju, pa nek nas reklamiraju. Jedne noi Avari pohvatae Ilire i Traane i bacie ih u rezervate. Tako su, kae Janko, Avari zagospodarili Balkanom. Ne bih sad htio polemizirati s Jankom, jer nije toliko vano kako su Avari doli nego to je bilo kad su ih Hrvati zatekli ovdje. A evo kako je bilo: Avari se ve na Balkanu raskokodakali kao kod svoje kue, sve mislei: kad osvojih jednom djevojku, to je zauvijek. A nije - poznato je iz iskustva daje tee zadrati nego zadobiti. I tako se Avari epure po Balkanu, kad evo ti Hrvata: kuc, kuc, mi doli. Avari za oruje, kau: ovo je nae, odbijte. Hrvati kau: nismo toliki put prevalili, pa da se vratimo neobavljena posla. - Sto nas briga za va posao, ovdje nemate to traiti, gubite se odakle ste doli - kau njima Avari. - to nas tjerate, pa ima mjesta i za jedne i za druge - kau Hrvati. - Nema, pa nema - zapeli Avari, i jo kau:

- Bolje se sami istite, nego da vas mi istimo. E tad pregori Hrvatima, pa im rekoe: - Vidjet emo tko e koga poistiti - pa im jo rekoe: - Doite na onu istinu, sutra u podne, pa da podijelimo megdan. A onda bio takav obiaj: kad eli s nekim ratovati, izabere jednu poljanu i zakae sastanak, kao da ete na piknik, a ne u klanje. I dooe sutra jedni, dooe i drugi. Hrpa Avara protiv hrpe Hrvata. Ponesoe oruje i jedni i drugi, tko je imao konja na konju, a tko nije pjeke. Krenue Avari na Hrvate, krenue Hrvati na Avare, pa opali ga Mileva. Poljubie se negdje nasred poljane, iskre sijevnue, ljudi vrisnue. Mlati, udri, bodi. Nadiru jedni, nadiru drugi. Hrabri jedni, hrabri drugi. Na trenutak misli pobijedit e ovi, na trenutak misli pobijedit e oni. I da ne duljim vie -pobijedie Hrvati. Bitka je, kao to se dade zakljuiti iz opisa, bila estoka, a trajala je dobra etiri sata. Kad je zavrila ta makljaa, ostalo ondje crijeva i crijeva, moe ih lopatama zgrtati, i vala nitko ne zna koje je iji jednjak, koja je ija ruka. Ali neu vie pisati o ratnim strahotama, dragi Doktore, jer moda vi ba sad na plai grickate svoj trei sendvi, a poslije toga vas eka koarica breskvi, i to da vam ja to sad ogadim, nisam toliki seljak, mada seljak jesam.

.....

J]

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

DRUGO POGLAVLJE

Poslije bitke s Avarima, Hrvati su priredili gozbu i proslavili pobjedu. Bili su sretni, mislili su da su ovi krajevi zauvijek njihovi. Ali, ne lezi vrae, pokazalo se da su se prerano obradovali. Dobro kae ona narodna poslovica: Prvo hopni, pa reci skok. Poetkom devetog stoljea uzjahae Hrvatima na lea Franci i ubrzo ih poee pokrtavati, kau: ne valjaju vai bogovi, zaboravite ih, oni su historijska zabluda, samo je jedan Bog. A Hrvati to e, porazmislie, pa ovako rekoe: lake je sluiti jednom Bogu, nego desetorici, hajde, moe, uzimamo to kranstvo. Kuburili su tako nekako pod tim Francima sve do 845. godine kad je za kneza doao moj imenjak Trpimir, kojeg smatraju prvim nezavisnim vladarom Hrvatske. Inae, to deveto stoljee bilo vam je, moj Doktore, nekako naopako: opali Bizant po Hrvatima sjedne strane, opalie Mleani s druge strane, krvi se s ovima, krvi se s onima, plaaj danak jednima, plaaj danak drugima, ivotinjsko neko stoljee, da te Bog sauva. Umjesto da i s jednima i s drugima sjednemo, mi Hrvati, pa kao ljudi popriamo: to ima novo kod vas, a kod vas, pa da zajedno gradimo nasipe i gradove, da zajedno pravimo brodove, studente da razmjenjujemo. Ma jok, ne ide to, sa susjedima jo najlue. Sve ono ko bajagi ima slobodu, a u stvari nema. Mleani viu daj u na fond toliko i toliko, Bizant vie daj toliko i toliko nama, inae e biti belaja. I to e, daje, plaa, s rogatim se nije bosti. Onda ti ta sloboda i samostalnost dou gorke, kao da nisu prave, ve um-

jetne - od PVC-a. Sad mi, dragi Doktore, Milenko mulja da sam ono s Avarima iskrivio, da su, kae, Hrvati zajedno s Avarima putovali i osvajali teren, a tek se poslije moda malo zakrvili. Ja sam mu rekao, s oprotenjem, da ne sere, i ne bih se sad opet vraao na Avare ni za milijun dinara. Dakle, stao sam u devetom stoljeu, u vremenu hrvatskih knezova. Krajem tog devetog stoljea stanje se malo popravilo -Hrvati su ojaali, pogotovo na moru, i susjedi su ih poeli ozbiljnije uvaavati. Evo se polako primiem svijetlom trenutku Hrvatske povijesti, hou rei: godini 925-oj, kad je knez Tomislav postao prvi kralj Hrvata. Znate to, dragi Doktore, vidim ja da ova moja pisanija postaje dosadna. Zato u sad primijeniti jedan spasilaki postupak, koji je poznat pod nazivom romansiranje povijesti - uvest u neke ive ljude u ovaj znanstveni rad, da vam ne bi bilo dosadno itati, dok se sunate na plai i gledate mlade kupaice kako plivaju leptir stilom. Dakle ovako: dok su Hrvati jo putovali prema Balkanskom poluotoku, meu njima je bio jedan mladi ovar, a zvao se Miljenko Marunov. Miljenko Marunov je tjerao svoje stado ovaca prema ovim naim krajevima i sviruckao neku svoju pjesmicu na vrbovu frulicu. Miljenko je bio crnokos, visok, jak itd. Miljenko Marunov je bio zreo za enidbu. U toj istoj klapi, s kojom je on putovao, bila je i jedna prelijepa dugokosa vitka djevojka po imenu Ljubinka. Miljenko i Ljubinka su se gledali i osmjehivali jedno drugome, praina se dizala putem kojim su

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

prolazili, ali i kroz prainu se vidi da li ti se netko osmjehuje ili ti mater psuje. U ono vrijeme bio je obiaj da djevojka baci kameni u glavu mladiu koji joj se svia. Mjesecima se Miljenko nadao da e ga pogoditi Ljubinkin kamen, al' daba, ona se samo osmjehuje i nita. Miljenku je dolazilo da poivani, znate ve kako je to kad ovjek naleti na ensku koja otee, pa te samo nadrauje i ivcira, a vrijeme leti kao mahnito, i samo osjea da iz dana u dan ima sve manju ansu. Ali, svaki bedem je savladiv. I stvarno: jedne veeri dok je Miljenko obilazio svoje stado, vrknu ga kamen o glavu. On se sav sretan okrenu i ugleda Ljubinku kako mu se osmjehuje. On joj prie i kae: ba mi se svia, hoe se udati za mene. A ona kae: naravno da hou, zato sam se i nabacila kamenom na tebe. Sutradan se oni vjenaju. I sad su Miljenko i Ljubinka zajedno tjerali svoje ovce prema Balkanu. U to vrijeme njihovo je stado brojilo 120 ovaca. Miljenko je matao kako e se u budunosti ovce razmnoiti i kako e po Balkanu veselo trkarati nekoliko tisua njegovih papaka. Meutim, Miljenka su ekali teki dani: pred bitku s Avarima uzee mu za nahraniti vojsku pet ovaca. Stado spade na 115 ivotinja. Htio se Miljenko pobuniti, ali vojnici kau: ako ne da nama, znai da simpatizira Avare. I to e jadan, morao je dokazati da ne simpatizira neprijatelja. Poslije bitke s neprijateljima naselie se u selu koje se zvalo Lukovina. Ondje im se sredinom osmog stoljea rodio sin po imenu Josip. Ljubinka je ve tada

naslutila da bi moglo doi do pokrtavanja, pa je na vrijeme sinu dala kransko ime. Dakle, da rezimiram: Ljubinka + Miljenko + Josip + 115 ovaca. Dragi Doktore, vi ste sretan ovjek, a da to moda i ne znate, vi se sad brkate u moru, a ja sjedim kao sinja kukavica i vrkam po ovoj jadnoj biljenici. Vi sigurno, kao pismen ovjek, mislite za ovo to ja piem, da je maji kaalj, i u tom smislu, hou rei, mislite da ovo nije veliki napor. E, pa ja vas uvjeravam daje to veliki napor i da bih radije tri dana bez predaha plivao, nego pet minuta pisao. Nije prolo ni pedesetak godina od Josipova roenja, a jadni mladi uhvati neku boletinu, ni ime joj se ne zna, i pade u postelju. Miljenku postade jasno da mu sin nee biti od pomoi kad starost pristigne. Zvali su vraare da otjeraju uroke sa Josipa, davali mu najzdraviju hranu, masirali ga i prali u toploj vodi -ali mladiu je bilo sve gore i gore. Josip je bio na samrti. Da nevolja bude vea, poetkom devetog stoljea, navalila bizantska vojska, Marunovi se pokupie i bje na sjever. U toj bjeaniji izgubie jo pet ovaca i sad je stado brojilo 110 ivotinja. Poslije te papazjanije vratie se u Lukovinu, popravie razruenu kuicu i nastavie.... to nastavie? - Ma nastavie ivjeti, to da se sad prenemaem i jo neto izmiljam. Nedugo iza toga doe slavna 925-a godina i Tomislav postade kralj. Hrvati su bili sretni to su dobili svog vlastitog kralja, ponosni, sve u nekom zanosu. Nije mala stvar imati svoga kralja, a ne kao do tada: stranca. Marunovi su na dan krunidbe priredili slavlje

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

u svojoj kui: Ljubinka je ispekla velikog pijetla, a Miljenko je iz podruma donio pet litara medovine, ak se i Josip malo pridigao iz postelje, a i dobio neto krvi u licu, za ovjeka na samrti, izgledao je sasvim dobro. Trgnue ti oni litru-dvije medovine, zapjevae, razgalamie se, slave kralja Tomislava i komadaju pijetla. Kad, to e biti - odjednom netko na vratima: kuc, kuc, oni: slobodno. Kad, ulaze perjanici i kau: kralj Tomislav skuplja vojsku za borbu s Maarima, vaa kua mora dati pet ovaca za nahraniti ratnike. Nemojte ljudi, ree Miljenko, rastepst e mi se stado, vidite da mi je sin na samrti, ovce su svo moje blago, imajte duu i ne dirajte mi u njih. Ali jok, perjanici ne poputaju, kau: ne moe vojska travu pasti, daj ivotinje, ili e pred vojni sud. I tako se Marunovima stado svelo na 105 ovaca. Miljenko je plakao, a Ljubinka gaje tjeila: Ne plai Miljenko, bit e bolje, jednoga dana e se nae stado razmnoiti i ti e biti najvei ovar na Balkanu.
TREE POGLAVLJE

Dragi moj Doktore, kad sam dovrio prethodno poglavlje dobili smo ruak. Ne bih sad htio, ovom prilikom i u ovoj situaciji kritizirati nau bolniku kuhinju, ali ne mogu ne rei koje se patnje za moj eludac tu raaju. Dragi Doktore, mi moda i jesmo luaci, ali od ove hrane ni Tesla ne bi ostao normalan. Predloio bih da se hrana nama namijenjena, u znanstvene svrhe baci psima i makama, pa ako ivotinje preive, neu se vie buniti.

Kad smo zgotovili ruak dogodila se jedna nezgodacija i navukli se oblaci i poela kia, a Janko se popeo na krevet i poeo vikati: dolazi potop, ljudi dolazi potop, spaavaj se tko moe, trebali smo na vrijeme napraviti Noevu barku, gotovi smo, gotovo je, nebo se otvorilo, tonemo, mi tonemo. I dok je on vikao znoj mu se cijedio po licu, i jadnik se u hlae upikio, pa sad soba na sol mirie. Ta je dernjava trajala nekih desetak minuta, a onda se umirio. ao mi ga, Doktore, znam daje taj njegov strah iskren, on to stvarno osjea da dolazi potop, i svaki put kad pone kia istu muku Janko preivljava. Da se razumijemo: nemam ja nita protiv Janka, pozitivan je to ovjek, ne bi taj mrava zgazio, ali je, eto, malo skrenuo, to s tim potopom, i bezvezno mi je to ja moram biti pod istim krovom s takvim luacima, ja koji sam zdrav, normalan i priseban, ja koji nemam nikakvih halucinacija, ja koji ne umiljam da sam historijska linost, ja koji znam itati i pisati, ja koji znam napraviti riblji paprika da ovjek prevrne oima od divljenja, ja koji sam proitao na tisue crtanih romana i sedam knjiga o povijesti, ja koji nikad nikome nisam rekao tamo se, ja koji potujem svakog ovjeka, ako je ovjek, ja koji volim malu djecu i ukazujem duno potovanje starijima. Pa zar je meni mjesto u ludnici??? - Nije, uvjeravam vas da nije. Zar bi mahnit ovjek bio sposoban za pisanje znanstvenog rada po sjeanju, bez ijedne strune knjige pri ruci? E, moj Doktore, zaglavio sam ja u krivoj kui, tj. ludnici. Ne zamjerite mi, ali ja ne znam bolji naziv za ovu ustanovu, svaki drugi je neto cile-mile, a smisao je isti.

MIRO GAVRAN MALI NEOBINI LJUDI

ti^desetom i jedanaestom stoljeu smjenjivali su *."_ se hrvatski kraljevi - neki su bili dobri, neki loi, neke je narod volio, a neke nije. Marunovi su i dalje ivjeli u svojoj Lukovini kao nezaobilazni svjedoci burne prolosti. Miljenko je s nesmanjenim arom uvao ovce, iao ih i hranio, Josip je i dalje bio na samrti, onako boleljiv i iznemogao najvie je vremena provodio u krevetu, tek za doruak, ruak i veeru se pridizao, promrljao po tanjuru i hajd' nazad u perinu. Ljubinka je imala i jednu krupnu malu slabost, nezgodno je to za rei, moj Doktore, ali ovjek je ovjek ne samo po svojim vrlinama ve i po slabostima, i da pored gore spomenutih vrlina ne dometnem i jednu manu, vi biste rekli: e moj Trpimire, kakvog si to aneminog jednodimenzionalnog junaka stvorio, i to enskog spola, kakva ti je to ena u koje sve tima, to bi rekli, mogu se kladiti, pa ja ba stoga dakle moram iznijeti i tu Ljubinkinu negativnost u cilju njezine ivototvorne punoe i literarne uvjerljivosti. Naime: Ljubinka je bila neizljeiva nimfomanka - stalno je imala potrebu za mukarcem, je li. Saznao je Trpimir za tu njezinu karakternu crtu, jo u vrijeme seobe, kad se nou Ljubinka izvlaila iz njegova umornog zagrljaja i odlazila u potjeru za odmornim nomadima. U Lukovini, skoro da niste mogli nai ovjeka koji nije imao ast s Ljubinkom. U trenucima kad bi joj dolo gusto, tj. kad bi osjetila potrebu za integracijom sa suprotnim spolom, presrela bi prvog ovjeka koji naie i predloila mu da se potucaju. Pastiri su se luko-vaki toliko navikli na nju, da su govorili naa Lju-

binka, a njoj je jadnici po sedam-osam puta na dan dolazila ta potreba za mukim mesom. Prvih stotinjak godina Lukovani su ak bili sretni to imaju takvu jednu rasnu dareljivu ensku u selu, meutim: s vremenom se i oni zamorie, jer morate znati da kad Ljubinka zajae na svoju rtvu, ta ne silazi dok ovjeku ne popije i zadnju kap krvi. Poee je izbjegavati i bjeati od nje. U novonastaloj situaciji Ljubinki je kao rjeenje problema posluio no - nabavila je u nekog kovaa iz susjednog sela veliki no, i onda je s noem u ruci presretala ljude i prijetila im da e ih zaklati ako je ne potucaju. A ljudi kao ljudi, misle: bolje okinuti ovu budalu, nego ostati bez glave. Oni nisu mogli znati daje Ljubinka folirala to s klanjem, pa su pokorno stupali u simbiozu s njom. Da nevolja bude gora, Ljubinka je osjeala strano veliku grinju savjesti zbog svojih izvanbranih avantura. Ta grinja savjesti je bila toliko jezivo velika, da ja to rijeima ne mogu ni opisati. Voljela je ona svoga Miljenka i Miljenko je volio nju, ali kao da ovjek solistiki moe zasitit enu nimfomanku. Ljubinku je pekla savjest. Miljenku je bilo teko u srcu, mada se pomirio s tim kao s elementarnom nepogodom. Naveer, u krevetu, Ljubinka bi se od grinje savjesti rasplakala na Miljenkovu ramenu i pokajnikim glasom rekla: Ja sam ti najgora kurva na Balkanu, znam da nisam vrijedna ni tvoga malog prsta, oprosti mi to sam te i danas varala s mnogim mukarcima, oprosti mi to u te i sutra varati, to je jae od mene - i tad bi mu Ljubinka nabrojila imena svih Lukovana s kojima se u toku

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

proteklog dana sudarila. - Daj bar imena ne spominji - kae Miljenko. - Lake mi je pri dui, kad ti sve otkrijem, ne elim pred tobom imati nikakvih tajni -odgovara Ljubinka. - Dobro, hajde smiri se, kad se mora: mora se, znam ja da me ti ne bi varala da to tako nije sueno, nema veze, glavno da se mi volimo -umiruje je Miljenko, a u grlu mu suho i kao da netko drugi govori na njegova usta, isto druga boja glasa. Vi ste, dragi Doktore, oito, primijetili da ja zareze dosta nevjesto upotrebljavam, vie po sluhu nego po propisu tj. pravopisu. Odmah bih se htio tim povodom koristei ovu priliku ispriati zbog toga. Naime, evo gdje je korijen tome: dok sam bio u osnovnoj ba kad se uili zarezi, mene zadesila prehlada i temperatura, a kae moja Matera: e nee ii u kolu dok ne ozdravi, nisam ja svoga sina nala na ulici. A ja, iskren da budem, sav sretan - nije mi mirisala kola, to ja znam zato. Jasno da u ono vrijeme nisam mogao ni pretpostavljati da u vam pisati ovakvo znanstveno-amatersko pismo, i da e mi za njega trebati zarezi. Ma, da sam samo naslutio tako neto, stisnuo bih zube i otiao u kolu, da vi, moj Doktore, ne morate itati ovo nasilje nad pravopisom i gramatikom. Tu prehladu sam navukao kupei pueve po kii s mojim najboljim prijateljima Grgom i Malim Radojicom. U zadruzi su za ljigavce davali dobre pare, pa smo se dali na posao koji je, eto, u obrazovnom pogledu zavrio katastrofalno. Vi ete sad rei: ako ve nisi bio na satu, mogao si prepisati od nekoga tu lekciju o zarezima. Vjerujte mi, nisam mogao, a htio

sam, ali evo stoje bilo: Donio meni moj, gore spomenuti prijatelj Grga svoju biljenicu, iz materinskog jezika, ja da u prepisati, a ono: ne moe. Grga je svu biljenicu zaflekao pekmezom, a uz to: imao je takav rukopis, daje isto kao da ga nije imao. Onda mije Grga priao to je bilo novo u koli, tko se s kime potukao, i sline aktualnosti, a na nastavni plan i program potpuno smo zaboravili. Ne znam, dragi Doktore, jeste li vi u djetinjstvu imali takvih prijatelja kao stoje Grga. Ako niste to je prava nenadoknadiva teta. Taj Grga je stvarno faca i pol - otac mu se udavio u Savi, izvlaei trupce, jo dok je Grga kunjao u majinoj utrobi. Uvijek je on imao pune depove kamenja, zahvaljujui tome, potivali su ga seoski huligani. Moram priznati da je bio malo nagal i otresit prema neznancima, ali prema meni i Malom Radojici nikad. Imao je on onu prokletu padavicu, ali to ga treslo jedva dvaput godinje, i to po pola minute. Samo padne na zemlju, poput klade, malo se trza i svrena stvar. A ljudi o toj padavici priaju kao da je kolera - pojma nemaju. Zanimljivo je to to bi se njemu uvijek na tri dana prije padaviarenja mozak probistrio, i to vie nije bio onaj isti Grga - odjednom bi znao i matematiku i prirodu i drutvo i materinski jezik, skroz neki drugi Grga, pametan poput digitrona. To ga je izvuklo na kraju petog razreda, sjeam se kao daje sad bilo: Zadnji dani kole, ludnica iva, jedinica kao kie, svi ue za poludjet, odjednom ti se u glavi sve smuka i ini ti se da vie nita ne zna. Kaem: doli zadnji dani kolske

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

godine, a Grgi est koleva u imeniku. Doemo mi u kolu, u ponedjeljak dopodne, a ono ba tad Grgu uhvati njegovo predpadaviarsko stanje. Nastavnik iz matematike poeo zaokruivati ocjene, okrene jednog aka, neto malo priupita, pa mu zaokrui ocjenu, meni kae: Trpimire, da li ti je dovoljna dvojka, reko: i previe, okrene neku maminu mazu, kae: ti e mi za peticu jo odgovarati, okrene Grginu stranicu u imeniku, samo se osmjehne i kae: kod tebe nemam to da razmiljam, nitko svoju ocjenu nije zasluio kao to si ti svoju jedinicu, i da e da mu zaokrui, kad Grga kae: drue nastavnice ja bih odgovarao, kae nastavnik: ma ta ima da odgovara kad si iz svih kontrolnih podobivao jedinice, kad pojma nema, ta ima ti da odgovara. Ali Grga zapeo da odgovara, pa da umiri savjest nastavnik mu postavi jedan zadatak, a Grga ga od prve rijei, nastavnik mu postavi drugi zadatak, Grga i drugi tono izradi, postavio je njemu nastavnik do kraja sata jo pet najteih zadataka i sve ih je Grga izradio. Malo je falilo da cijeli razred padne u nesvijest od uenja, samo smo ja i Mali Radojica znali da se radi o padavici. U ta tri dana Grga je poispravljao sve jedinice i proao bez problema. Na godinu, u estom razredu, opet je na kraju imao punu kapu jedinica i opet je ekao ono predpadaviarsko raspoloenje, ali ga nije doekao - udarila ga padavica tek treeg dana ljetnih praznika. Nakon stoje izgubio tu godinu, Grga je digao ruke od obrazovanja, i bogme ga njegova matera ni ibom nije mogla natjerati da nastavi kolovanje.

Dragi moj Doktore, evo je ve vrijeme za veeru, a kad to obavim, morat u na spavanje. To mi je stvarno najgore u svem ovom luakom ivotu, to moram lijegat kad i kokoi. Vi se sad sigurno spremate za izlazak u bar, s gospoom svojom pod rukom. Blago vama, moj Doktore, ja moram s Milenkom i Jankom i dan i no, ali valjda e se i to uskoro zavriti, kad se uvjerite u moje zdravorazumsko stanje, i potpiete tu vraju otpusnicu. Laku no, Doktore. Dobro se provedite.
ETVRTO POGLAVLJE

Krajem jedanaestog stoljea, tonije 1083. godine zbio se u Hrvatskoj jedan dogaaj, koji u ja sad iznijeti po sjeanju na Ljetopis popaDukljanina gdje sam to i proitao. Naime: u to vrijeme Hrvatskom je vladao Zvonimir, volio ga narod, voljeli ga i dvorjani. Jednog dana od svetog oca pape doe poziv da se hrvatska vojska pridrui kriarskom pohodu na islam u smislu oslobaanja Svete zemlje. Zvonimir odlui da e krenuti u borbu protiv neprijatelja vjere, i radosnim glasom priopi odluku svojim podanicima. Na to dvorjani rekoe: neemo mi svoje kue i ene naputati, neemo ostavljati svoje bae i kokoi, bolje da sad umre Zvonimir nego da mi svoje kosti posijemo u tuem svijetu, i skoie na svoga kralja i bodeima ga sasjekoe. Meutim, prije nego to e izdahnuti, Zvonimir ree: Proklinjem vas nevjerni Hrvati, proklinjem vas Bogom i svim svecima i sobom i nedostojnom smru svojom i da Bog da nikad ne imali vladara

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

koji govori vaim jezikom, nego vazda bili tuem jeziku podloni. - To rekavi duu pusti, a Hrvate ostavi da ive pod teretom njegova stranog prokletstva. I stvarno, nije prolo dugo, a Hrvatskom zagospodari obitelj Arpadovia iz Ugarske. Prvi od Arpadovia bijae neki Koloman. Nakon to se, u Biogradu na moru, okrunio za hrvatskog kralja, poe ti on u obilazak hrvatskih gradova. Put ga nanese pokraj Lukovine i, na nesreu, naleti na Miljenkovo stado. - Lijepe ovce - ree Koloman. - Jest vala, lijepe - odgovori pratnja njegova. - Pa da se poastimo ovetinom - predloi Kolo man. - Svakako, vae velianstvo - odvrati pratnja njegova. Uhvatie deset ovaca, ispekoe ih i prodre. Miljenko je sve to promatrao suznih oiju iz oblinje umice, promatrao je i kako je cijela Kolomanova pratnja kuavi njegove ovce kuala i njegovu enu Ljubinku. Ostalo mu je 95 ovaca.
PETO POGLAVLJE

Dragi Doktore, sve ovo moje piskaranje usmjereno je samo jednom cilju: dokazivanju zdrave svijesti i nepomuenosti duha. U tom smislu koristim priliku da vas upoznam sa obiteljskom sredinom iz koje sam potekao, ponikao, rodio se te rastao i razvijao se kao zdrava jedinka svjesna svojih prava i obveza koje ivot

namee. Moram vas upoznati sa svojim stvoriteljima tj. roditeljima, da ne mislite da sam jedan od onih to vuku korijen od zla oca i od gore matere. Moj aa vam je roen u Hercegovini prije pedeset godina tj. prije pola stoljea, po zanimanju to bi se reklo seljak, pismen, miroljubiv, nikad me nije mlatio, skoro nikad runu rije rekao. Stvarno aa i po. Moja Matera je roena u Bosni, dvije godine mlada od ae i, stoje za enski rod zauujue, izrazito utljiva osoba. Znalo je proi i po dva-tri dana, a da moja Matera doslovno ni rije ne progovori. - Takva priroda, samo gleda u sugovornika i s vremena na vrijeme se osmjehne ili klimne glavom. Da sam od nje uio govoriti, ostao bih mutav. Sad ete vi, moj Doktore, zapitati: a gdje se sretoe tvoj aa i tvoja Matera, kad je on Hercegovac, a ona Bosanka? - E, moram vas upoznati s jednom malom obiteljskom legendom: sretoe se i zavoljee za vrijeme sezonskih radova u Vojvodini. Nije prolo ni pola godine, vjenae se, skupie prnje i pravac u Slavoniju. Kad su doli u Slavoniju, kupili malo zemlje, kravu i neto svinja, pa pristupili proizvodnji potomstva: prvo su napravili mene, tri godine iza toga Bracu, onda opet trogodinja pauza, pa napravie Seku. Ne znam zato, ali ja npr. osjeam tj. takav je moj pogled na svijet i okolicu, hou rei: meni se ini da sve prave obitelji moraju imati tono pet lanova, ako je samo jedan manje, to mi je onda neka jadna krnja obitelj prozebla u snijegu, sakata i tuna, a opet: ako je samo jedan vie od broja pet to je ve previe i tu se ne zna tko je tko, ni za stol svi ne mogu sjesti.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Nakon nekoliko godina aa se zaposlio u stonoj zadruzi, a Matera je ostala zauvijek raditi u kui. to je znala rei naa susjeda Nevenka: nema goreg zanimanja od domaice - nikad godinjeg odmora. Vremenom je jo dosta Bosanaca doselilo u moje selo, i sad se to pomijealo, tako da ni ja za svakoga ne znam je li s ove ili s one strane Save. Znam da svaki ovjek kae za svoje selo da je najljepe, to je razumljivo neobjektivno, i svima takvima poruujem da prvo dou u moje selo, pa e odmah shvatiti da su bili neobjektivni smatrajui svoje najljepim. Mogao bih vam sad, dragi Doktore, ispisati dvadeset stranica o prirodnim i ljudskim ljepotama moga sela, ali bojim se da ste vi gradski ovjek, pa ete rei: kako se moe voljeti njiva, kako se moe voljeti potoi, kako se moe voljeti izguljena neasvaltirana cesta puna lokvi u kojima se patke brljugaju, rei ete kako se mogu voljeti neke krive tarabe i tamo neka zadimljena gostionica, kako se moe voljeti livada i ljudi koji nisu ba najpitomiji ni najprofinjeniji? A ja vam neu znati rei kako, jer ne priznajem ljubav koju se moe rijeima objasniti. Dok sam vam ja ovo gore pisao, Milenko odjednom poeo plakati. Reko: Milenko to plae, a on meni veli: ao mi, kae, to sam Rim zapalio, najiskrenije alim, svi misle Neron je bez srca, bez due, a zar ovjek bez srca i due zna plakati, o, vi krivokletnici, veli Milenko, doite vidjeti kako me pee savjest zbog materoubojstva, pee me savjest to sam otrovao Britanika, pee me savjest i to sam ubio moju vjernu

enu Oktaviju, ali me ne pee savjest zbog Popeje Sabine koju bih ubio jo sto puta da mi se sto puta ukae prilika. Treba ubijati kurve, kurve su unitile nas rimske careve. Ja se kajem zbog grijehova svojih i stavljam vam se na raspolaganje: vodajte me po osnovnim kolama da mala djeca vide velikog Nerona kako se kaje, vodajte me po kolama da djeci kaem da se uvaju kurvi, o, vi tamniari moji, ujte vapaj due moje. - To su vam Doktore, rijei mog Milenka, i s takvim ovjekom ja ivim pod istim krovom -zemljo otvori se. Gdje sam ono stao s povijeu? Doktore, molim vas da samo malo priekate, dok se vratim koju stranicu unazad i vidim u kom sam stoljeu ostavio Hrvate. U redu je, sad mogu dalje, evo ovako: Arpadovii su vladali Hrvatskom tono od 1091. do 1301. godine. Pod njima je Hrvatima bilo i dobro i loe, kako kad. Ne mogu sad rei da su ti Arpadovii bili velike bitange, ali opet: strani gazda je strani gazda, i svaki bi Hrvat volio da mu u kui nije. Miljenko je, kad je Koloman doao na vlast rekao Ljubinki: samo strpljenja i ovi Arpadovii e proi kao to su svi do sada proli, a Ljubinka mu odgovori: znam i ja da e proi, ali me strah da to prolaenje ne potraje predugo, a jo me vie strah da poslije njih ne doe netko triput lui. Za vrijeme Arpadovia doivjee Hrvati jedan gadan doivljaj, hou rei sljedee: godine 1241. dogalopirae na svojim konjima ludi Mongoli u pljakakom zanosu. Ostavljali su pusto za sobom i bili dosta nezgodni i naopaki. Jednog dana u Lukovini zacilika

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

crkveno zvono, a seoski knez zavika: Ljudi, Mongoli su na dva sata jahanja od nas, spaavaj se tko moe. Miljenko na to uprti svog sina Josipa na lea, uze svoju enu Ljubinku za ruku i potjera svoje ovce bezimene u umu. U toj bjeaniji i pometnji, u onoj umetini i divljini izgubi petnaest ovaca, koje nikad nee prealiti. Spalo mu stado na 80 ivotinja. I tad je Miljenko, sjetivi se vremena kad je imao 120 ovaca, prvi put u ivotu pomislio da bi moda bilo bolje daje ostao iza Karpata. A Mongoli vam kao poplava - brzo doli, brzo i otili. Vratili se Marunovi u Lukovinu, kad: nije vie Lukovina, nego Paljevina, tamo gdje su bile kue zatekoe zgarita. I to e jadni narod, uti i podie nove kue.
ESTO POGLAVLJE

Dragi Doktore, vi sigurno niste imali takvih prijatelja kao to sam ja imao Grgu i Malog Radojicu. Takvi ljudi se samo jednom raaju i samo jednom umiru. Nema toga to nas trojica nismo radili, nema toga to nas trojica nismo bili u stanju uiniti. Otjeramo krave na pau, i onda uivaj, zezaj se i preganjaj. Napravili smo prve puke nabijae prije desete godine ivota. Grga je nabavio barut na jedan nain koji ja ne bih ovom prilikom iznosio, da vi na osnovu toga ne steknete loe miljenje o mom prijatelju. Lunjali smo vam mi okolnim umama i brdima, lunjali po selima (sva trojica na jednom biciklu) tukli se s drugim

bandama, nikad meu sobom, bili zajedno i u dobru i u zlu. U jesen, kad se pee rakija, onda biva ovako: npr. Grgina matera pee rakiju - u pecari smo obavezno Mali Radojica i ja, ili npr. ovako: moji peku rakiju - u pecari su obavezno neizostavno Grga i Mali. Tako smo mi uvijek jedni drugima pomagali i bili zajedno. A tog peenja rakije nekako mi najslae sjeati se, milina Boja: nalijeva vodu u kotao, malo okree da ne zagori ljiva u kazanu, loi vatru - posao lagan, jednostavan, sjedi kao beg, pria, u najblioj njivi natrga mladih kukuruza, pee ih, gricka, zalijeva rakijicom. to je najvanije u takvim bi se zgodama uvijek nala Radojiina harmonika. Ne bih htio, dragi Doktore, da vi pomislite kako ja sad koristim priliku i pravim reklamu svom prijatelju, ali teko je ne rei kakav je maher na harmonici bio Mali Radojica. Mogao je koji hoe ovjek iz koje hoe republike i pokrajine doi i rei: zna li ovo, i onako usnama zafiukati neku pjesmu za koju nitko iv nije uo, a Radojica bi mu je na licu mjesta u totalu cijelu odsvirao. Ali nije samo u tome njegova harmonikaka vrlina, hou rei nije tos samo u tom daje znao sve pjesme koje postoje, nego je tos u neem drugom, tj. Mali Radojica je imao onaj osjeaj za to kad koju pjesmu treba zapjevati i nekako bi te, a da i ne osjeti kako, uvukao u takvo raspoloenje da si bio u stanju, onako u zanosu, pojesti au to ti je u ruci. Moj ga aa jako volio, uvijek traio da mu svira, a Radojica nije odbio. I onda, recimo, kad je krmokolj, je li, moj aa pravi kobasice, radi se sve u esnaest, tu je u dvoritu jo ljudi to

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

pripomau, a na tronocu pokraj vatre tj. uz kazan, ondje gdje se mast topi, sjedi Mali Radojica i razvlai harmoniku kao da je vakaa guma, on svira, a moj aa pjeva i nazdravlja ivotu. Ako netko neupuen navrati pa vidi au onako raspjevanog i pita: to to slavite, on mu samo odvrati: slavimo to smo ivi. Inae, moj aa je bio takav daje od svega bio u stanju napraviti, kako da kaem, razlog za slavlje. Roendane i imendane da smo slavili ne treba ni napominjati, to se podrazumijeva, sve vjerske i dravne praznike isto ne treba spominjati, slavili smo godinjicu dana kad su se Matera i aa upoznali, slavili smo godinjicu dana kad su se vjenali, slavili smo godinjicu dana kad su se Matera i aa pomirili (naime: prije nekih dvadeset godina bili se neto malo posvaali pa je Matera dva mjeseca bila kod babe) slavili smo godinjicu dana kad je Braco iziao iz bolnice, nakon to se pet mjeseci hrvao s tuberkulozom, slavili smo godinjicu onog dana kad je Seka pala s vrha nae trenje i ostala itava (ja i aa smo gledali svojim roenim oima kako pada, poslije je aa rekao: e kad se onda nisam usrao u gae od straha, neu nikad) slavili smo godinjicu dana kad smo dovrili novu kuu, tj. useljenje smo slavili, slavili smo i onaj dan kad je Seka ostavila nekog Marka, huligana nad huliganima. (aa je rekao: keri moja, taj bi te tip upropastio, ba si me obradovala, to si ga nogirala, treba to proslaviti) slavili smo kad je aa spao sa tale i slomio samo jednu ruku, slavili smo uspjene berbe i uspjena peruala, slavili smo kad se Matera iva i zdrava

vratila iz Trsta, ondje je s Drutvom ena ila u jednodnevnu kupovinu, slavili smo i svaku Bracinu peticu, a Braco je bio ak i po, tako daje to bilo svakog tjedna, slavili smo i moje dvojke dok sam iao u kolu, mislim da smo slavili sve ivo to netko drugi nije ni pamtio, a kamoli slavio. Ali ta slavlja nisu bila rastrona, ni sluajno, to je bilo ovako: malo rakijice i puno pjesme, obavezno uz Radojiinu harmoniku, ako nas je vie i zapleemo. - E, moj Doktore, kad se toga sjetim doe mi nekako teko, s kime sad da zapleem? Neu valjda s Milenkom i Jankom, ni za pjesmu nisu - nee rimski car ove nae provincijske pjesme pjevati, ne moe Janko dok misli o potopu, a da sam pjevam -ne ide, nisam navikao, kad ovjek sam pjeva pjesma upljo odjekuje, pa kao i da ne pjeva. Kad je umro zadnji Arpadovi, prijestolja se dokopae Anuvinci. Zanimljivo je spomenuti da su Karlo i njegov sin Ludovik vladali Hrvatskom svaki po etrdeset i jednu godinu. U vrijeme vladavine Karla Anuvinca rodila se Marunovima kerka Dragica. Miljenko i Ljubinka su bili sretni. Ubrzo je Dragica izrasla u predivnu djevojku za kojom su se okretali svi momci iz Lukovine. Dragica je bila prelijepa. To sam ve napisao, ali nije loe ni ponoviti. U tom etrnaestom stoljeu dog Dragi Doktore, najiskrenije vam se ispriavam to je prethodna reenica ostala nedovrena, naime crkla mi je kemijska, a rezerve nisam imao. Morao sam saekati dva sata do dolaska Vie Medicinske Sestre Ane koja mi je izila u susret po pitanju

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

pisaljke i poklonila mi dvije kemijske olovice. Tim povodom bih iskoristio priliku i progovorio nekoliko rijei o Vioj Medicinskoj Sestri Ani: mada je u nau bolnicu stigla tek prije dva mjeseca, toliko je ve pozitivnih manifestacija spram mene iskazala da o njoj moram govoriti sve najbolje. Svaki dan sa mnom popria, kako se osjeam i sve u tom smislu, i onda me gleda onim svojim velikim oima i kae: Trpimire, Trpimire, nije vama ovdje mjesto, vi ste tako dobri, vi ste tako njeno i plemenito stvorenje. I sve mi tako lijepe stvari govori. Sad vidim da sam stao u etrnaestom stoljeu, i vidim da sam neto zapoeo, da u rei, ali nisam, a sad se nikako ne mogu sjetiti to. To da Marunovi imaju zgodnu kerku Dragicu ve sam dva puta zapisao, ne treba ponavljati. Oprostite mi, doktore, to ja ne piem ovo vjetije, naime nisam se kolovao iz subjektivnih razloga, a sad mi se to osveuje. Moje obrazovanje se prekinulo prerano i to e sad. Mogu vam ispriati kako je to bilo: Kad sam zavrio osnovnu kolu kae aa: hajde u trgovaku, ma reko: aa, nije to za mene, a on opet: hajde u kolu, hajde u kolu, i jo kae: to se buni, ja u ti sve plaati to je potrebno za kolarca, nee mi biti sirotinja kao ja i Matera, a ja to u, reko: aa dragi, kad ti je elja u redu, samo slutim da e to biti promaena investicija. A kad vam ja neto slutim, onda to tako bude: Padnem prvu godinu trgovake prvi put, padnem ti ja prvu godinu i drugi put, i izgubim pravo na kolovanje. Ba na kraju te druge godine mog neuspjelog prosvjeiva-

nja doem kui, a pod orahom u hladovini sjede na tronocima aa, Matera, Braco, Seka i susjeda Nevenka. Sjede, piju kavu, piju sok, hlade se i bulje u mene. Nekako mi neugodno to je toliko njih na jednom mjestu, ali to je tu je. Drim onu crnu svjedodbu u ruci, priem pod orah i kaem: evo svjedodbe, gotova je moja obrazovna avantura, tropirao sam. A aa kae: znao sam ja to - poalji ludog na vodu, sjedi pa plai. Reko: kad si znao, a to si me slao, a on: pa mogao si valjda, za dvije godine jednu dati, sunce ti poljubim. Reko: da sam mogao dao bih, a on kae: ovaj put ba nisi morao pasti, trebao si bar malo napredovati od lani. Reko: napredovao sam - lani sam imao devet koleva, a sad samo tri, da je jedan manje iao bih na popravni i nekako se iskoprcao. A aa kae: daj ovamo tu svjedodbu da vidim jel' stvarno samo tri kolca. Ja mu dadem, on pogleda i kae: stvarno samo tri, e pa bravo sine, znao sam da e se popraviti, moja krv, eno donesi pletenku da proslavimo... Ma, mogao sam ja zavriti tu prvu godinu trgovake, stvarno sam mogao, ali mi se nije dalo. itao sam tada crtane romane u velikim koliinama, poeo primjeivati da na svijetu postoje djevojke, a uz to: bilo me sram od mojih prijatelja da idem dalje u kolu. Kad su se oni ve batalili oravog posla, to da seja pravim fin. Grga je, kao to znate, kapitulirao u estom osnovne, a Mali Radojica u sedmom, i normalno: kad sam morao u tu trgovaku dogodila se takva situacija da ja ujutro odem u kolu autobusom do naeg malog grada, pa poslije nastave dok se vratim

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

kui proe skoro cijeli dan, tako da s njima nisam bio skoro nikako, pa sam onda to ba slatko i namjerno okinuo, a i to bih ja s trgovakom, kad me trgovanje ne zanima. Znate to mi sad kae Janko, kae: to se pravi vaan, to strue po toj biljenici, nismo ni mi nepismeni, kae: mi kao da ne postojimo za tebe. Reko: oprosti Janko, ali na poslu se ne pria, a Milenko kae: odredit u za tebe jednog od mojih pisara da se ne pati, i onda kae Janku: ostavi ga na miru, jer kad me legionari oslobode, mogao bih se i tvoje glave sjetiti. Dok vam ovo piem, vi se, dragi Doktore, sigurno brkate u pliaku s vaom gospoom (pria se za nju daje prava) i s drugovima sinovima. Iskreno priznajem: zavidim vam, volio bih da sam na vaem mjestu, a da vi niste na mome. Milenko se hvali da je vidio vau gospou kad je prije mjesec dana dola po vas, jo je neto rekao o njoj to ja iz pristojnosti prema vama ne mogu napisati. Ali pustite vi njega, on ne razmilja o tome to govori. Meni stvarno doe muka kad vidim kakvim sam ljudima okruen. Da sam lud, ne bi mi bilo krivo to sam zatvoren u ovoj ustanovi, ali ovako - ne mogu se pomiriti. Znam da sam sasvim normalan, i sad je problem samo u tome kako uvjeriti vas struna lica u moju nepomuenost. Kao dokaz da sam normalan tj. da mi modani aparati rade po propisu, sad u na licu mjesta demonstrirati svoje matematike sposobnosti, okuat u se u sve etiri matematike operacije (zbrajanje, oduzimanje, mnoenje i dijeljenje) pa da onda vidimo tko je lud. Ne

samo da u bez iije pomoi rijeiti ove zadatke, nego u ih i sam sebi zadati: 365 + 213 = 578 84 x 23 = 1932 742 + 84 = 826 19 x 40 = 760 457 228 = 229 460 : 5 = 92 673 325 = 348 660 : 20 = 33 to velite? A Doktore? Tko je lud? Da li bi luak znao sve etiri matematike operacije? Ne kae sluajno Via Medicinska Sestra Ana: Trpimire, ti djeluje tako intelektualno, tako profinjeno, nikad ne bih rekla da si sa sela. S Marunovima vam je stvar stajala ovako: proulo se po okolnim selima da imaju lijepu kerku, pa navalili momci u pronju. A Dragica je svakom nala manu, te ovaj je klempav, te ovaj je previsok, a ovaj prenizak, te onaj predebeo. Jednoga je odbila jer je preesto treptao, drugi je imao mrk pogled. Miljenko i Ljubinka je nisu tjerali da se udaje, ali su znali da ne valja ni to to ih sve odbija, mogla bi ostati usidjelica. Zabrinjavao ih je i Josip, kako ne bi - bio je na samrti. Inae, u njihovoj kui sve se odvijalo po ustaljenom redu: Ljubinka je proganjala mukarce, Miljenko uvao ovce, Josip umirao, a Dragica odbijala prosce. Ali, svaka srea je kratkog vijeka: godine 1382. umrije kralj Ludovik, a vlastela se potukoe oko prijestolja, nije se vie znalo ni tko pije ni tko plaa u kraljevini Hrvatskoj. Svatko je mislio za sebe daje on sposoban za kralja, a to vam je dosta nezgodna situacija, vrlo vam je teko uvjeriti ovjeka da taj i taj poloaj nije za njega. Velikai su se pretvorili u svojevrsne bandite:

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

gotovo svakodnevno se zalijetali u pljaku suparnikih posjeda. Tako se jedna banda zaletjela u Lukovinu, svakome otee poneto, a Miljenku deset ovaca. Nije se ni pokuao buniti, navikao ovjek na nesreu. Spade mu stado na 70 ivotinja.
SEDMO POGLAVLJE

Dragi Doktore, moram vam priznati da se iz stranice u stranicu osjeam sve ljepe - ipak sam u prednosti pred svim piscima u nebrojenim stvarima, od kojih bih pobrojao neke: 1. ja piem pismo i ne moram paziti na ljepotu stila, reenice i sline gluposti. 2. ne moram paziti na to daje ono o emu piem poslagano po redu i po zakonu, ve mogu kako mi dune napisati to hou. 3. ne moram misliti na to kako da se dopadnem mnogima, vi ste, dragi Doktore, sva moja italaka publika, dovoljno je da se dopadnem vama. Dakle: osloboen sam tog pritiska da moram lijepo pisati. Sad ete vi rei: zar ovo nije znanstveni rad, zar ovo nije romansirana povijest, a ja u vam odgovoriti: veite vi to maku za brkove, ovo je tek jedno pismo, upueno jednom ovjeku, s jednom namjerom, i ne treba ovdje traiti literaturu, jer je u pismu nema, i ne moe se ovo pismo (dodue znanstvenog karaktera i s Marunovima) smatrati, na primjer, romanom ili pripovijetkom. Svi mi znamo kako pravi roman izgleda, i ne treba tu troiti rijei. Istina: itao sam ja u novinama da u zadnje vrijeme pisci od svega prave romane, kau: uzmu telefonski imenik, ispreturaju imena, da ne bude po abecedi, razdijele sve to

u poglavlja i to im je onda kau, moderni roman. E sad ja vas pitam, dragi moj Doktore, jesu lui oni koji takve romane piu, ili oni koji takve romane itaju. Ili, npr. ovo: (ba mije palo na pamet) kau, ima tih pisaca to uzmu tako neke dokumente koje su pisali pravi ivi ljudi od krvi mesa i kostiju, pa ta dokumenta ispremjetaju po svome sistemu, skupe ih na hrpu i to onda izdaju kao svoju knjigu. Pa to je za poiziti, vidite li vi gdje ode ta kultura, knjige pie tko god hoe, a nekad seje znalo: knjige su mogli pisati samo knjievnici i basta. Ili, recimo, zar nije bilo bolje ono prije sto godina: enoa je pisao, a ostali su itali, i nema nesporazuma. Ja se, evo, stao ljutiti na ove nove pisce, a iskren da budem: ao mi toga naroda, rade kao marva, pate se i mue, moraju paziti na tu ludu reeninu melodiju i one sisteme: ono da jedna reenica proizlazi iz druge, hou rei iz prethodne, a opet: ne smije se sudariti s narednom, te da nema ponavljanja i sve takve zavrzlame. Pa ja bih, moj Doktore, dobio slom ivaca kad bih se sad morao vratiti na poetak pisma, itati ovo to sam navrljao i jo popravljati. E ne bih ni za Nobelovu nagradu. U mojoj desetoj godini, u mome selu se dogodila jedna, kako da kaem, zaraza ireg zamaha. Naime: pojavila se utica. Oboljelo je vie od pola aka u naoj koli, jer je voda u kolskom bunaru bila loa. I sad ujte to e biti: meutim oboljelima bili smojai Grga. Strpae nas u bolnicu, u naem malom gradu i zapoeo, to bi se reklo lijeenje. Grga i ja smo bili u istoj sobi, ali nit' smo bili sretni nit' zadovoljni. Nismo ili

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

u kolu, ali to nije bilo dovoljno da nam se raspoloenje popravi - nedostajao nam je Mali Radojica. Nismo mogli ni da se naalimo ni da se igramo, nismo znali ni da se igramo, nismo znali ni da priamo. Bez Malog Radojice smo bili na izvjestan nain sakati. Prolo dvadeset dana, a mi u onoj bolnici ivce pogubili, ak vie i ne razgovaramo. Prvih dana smo se nadali da e i Radojica navui uticu, ali ubrzo se zaraza prestala iriti, pa smo odustali i od nadanja. Jednog dana sestra kae: doi e u sobu novi pacijent, djeco budite dobri prema njemu, a ono - Radojica. Kad smo ga ugledali na vratima, skoili smo iz kreveta i pred sestrama ga stali grliti i ljubiti. To je bio moj i Grgin najsretniji trenutak u ivotu. Poslije nam je Radojica priao u emu je stvar - kae: deki, kad su vas odvezli u bolnicu mislio sam da u izludjeti, nisam od dosade znao to u ni kud u uz to jo i kola zatvorena, ne znam to bih sa sobom zapoeo. Uzmem harmoniku u ruke, al' nee da svira, prsti mi se ukoili, bio sam sav nikakav, molio sam Boga da me strefi utica, ali znate kako je s bolestima: kad ti hoe ona nee. Nokte sam ve izgrizao, kad: ujem da se utica javila zato to je voda u kolskom bunaru zagaena. E, reko, tu je izlaz. I onda po noi odem u kolsko dvorite, tiho zagrabim kantu vode, ponio sam i loni sa sobom, i onda popijem dvije litre. Sav sam se naduo. I stvarno, ne proe ni dva dana, a kae mi mater: to su ti oi ute. I tako sam ja doao ovamo. - Kad nam je to ispriao, jo smo se jednom zagrlili i izljubili, a onda zapjevali. Poslije smo zamolili doktora da Radojiina

mama donese harmoniku, da nam moe svirati, a doktor bio dobar, tako kao vi, i dopustio, to mu neu zaboraviti dok ivim. Uz Radojiinu harmoniku nae bolovanje se pretvorilo u neto jako lijepo, u neto predivno. Kad uspredim ono moje bolovanje s Radojicom i Grgom i ovo ludovanje s Milenkom i Jankom doe mi da zaplaem. Gledam Milenka, gledam Janka, i ne znam koji je lui. Ne kaem da nisu miroljubivi, ali me stvarno sramota to sam s njima. Evo, ve pune tri godine sam u ovoj ludnici, a da ne znam ni zato, slobodno mogu rei bezrazlono, jer to to sam tipao enske za mene nije dokaz da sam lud. Dobro, priznajem da sam malo pretjerao, priznajem, ali me svejedno nitko ne moe uvjeriti, daje to dovoljan razlog da me pune tri godine dre u ludnici. Najposlije, zar je to neko veliko zlo, mislim to kad mukarac utine ensku? - Nije. Vjerujte mi, to nije nikakvo zlo, ak dapae, nailazio sam na ene kojima je bilo drago to ih je ovako jedan zgodan mladi kao ja uope htio pogledati. Morate uzeti u obzir da ja nisam birao, nego tipao sve po redu, tako da se tu nalo osoba enskog spola od kojih su svi drugi mukarci digli ruke, pa znate li to je moje tipanje znailo za te osobe? -vraanje samopouzdanja, moj Doktore, ja sam im bio jedini dokaz da su jo poeljne, da su jo potrebne, da su ene.
OSMO POGLAVLJE

1493. godine, na Krbavskom polju kod Udbine, Turci su izvojevali veliku pobjedu nad Hrvatima. Jed-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

na manja grupa Turaka prodrla je sve do Lukovine. Njihov voa je doao kod Marunovih i pokucao na vrata, domaini su ba ruali ganjce s kiselim mlijekom. - Zdravo Miljenko - ree Turin - mi doli po svojih deset ovaca. - Pa zar i vi, brao Turci - zakuka Miljenko? - Takva je sudbina - odgovori Turin i ode do tora gdje pokupi deset ovaca. - udni neki Turci, nisu imali vremena ni da nas siluju - tunim glasom pripomenu Ljubinka. Ostalo im je 60 ovaca. Dragi moj Doktore, sad mi je ba palo na pamet da bi se vi mogli zapitati kako to da ja vama piem, a ne nekom drugom doktoru iz ludnice. Na to nepostavljeno pitanje lako mi je odgovoriti: Dragi moj dobri doktore, kad ste vi prije etiri mjeseca doli u nau ustanovu, ja sam odmah znao da ste pravi ovjek, da niste kao druge vae kolege, vi ste bili prva osoba koja je sa mnom porazgovarala kao ovjek sa ovjekom, vi jedini s nama razgovarate kao to bi govorili s normalnim ljudima, a svi drugi doktori onako kao s malom djecom. Vi ste jedina svijetla toka u mom bolesnikom ivotu. Pardon, zaboravio sam Viu Medicinsku Sestru Anu, eto: ona se pojavila prije dva mjeseca i osjeam kako me simpatizira i brine se za mene. Sretni moj Doktore, sto od sto ste sad u nekoj uvalici, a oko vas u buljucima prolaze veanke i Njemice. Daj utinite jednu i za mene, samo pazite da vas vaa gospoa ne vidi.

DEVETO POGLAVLJE

Dobro jutro, moj Doktore. Izmeu ovog i prethodnog poglavlja ostala je jedna besana no u kojoj sam razmiljao o tome to u vam napisati sutra, tj. danas. Moram priznati da mi to nono razmiljanje sad nita ne pomae, jer sam uglavnom sve pozaboravljao. Jedino se sjeam da sam razmiljao da vam iznesem moju nezgodu s vojskom tj. s regrutacijom. A to vam je bilo ovako: doao ja na regrutaciju, dao krv i mokrau, ispunio testove inteligencije, vagali me, mjerili visinu, i sve tako po redu, vie se i ne sjeam to sve. I na kraju mi kau: ti mladiu nisi za vojsku, osloboen si. Reko: to, to mi fali? Kau: ti si preleao uticu, pa se to neto s jetrom zakompliciralo i sad, kau, ti ne moe dobiti nikakvo cjepivo, jer te to moe sasjei. Reko: drugovi lijenici ne govorite gluposti, otkako sam preleao uticu cijepio sam se bar pet puta, kau: neemo te mi na dui imati, nisi za vojsku i kvit. A meni dolo neto teko, mislim se: kako da kaem u selu da nisam proao na regrutaciji zbog utice, kad su i Mali Radojica i Grga proli, a isto utiari kao ja. Vratim se ja kui - zateknem Seku kako posluje u kuhinji, a aa i Braco ruaju. Pitaju to je bilo na regrutaciji, kaem ja njima: takva je i takva stvar, nogirali me. Kae aa: nema veze. Tad ja njih pitam: gdje je Matera, kau: na tavanu. Reko: zar opet, kau: opet. Sad ete se vi, dragi Doktore, zapitati: to to radi tvoja Matera na tavanu, a evo u emu je stvar: Kao to ste ve upoznati, moja Matera je izrazito utljiva i vrijedna ena, meutim, njoj, tako

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nekako, svaki trei mjesec, dou neke muice, ne mogu vam to objasniti, odjednom se smrkne, ode na tavan i ondje se napije do besvijesti, a onda dva dana ne silazi dolje. Kad je to ona tek poinjala, aa je znao ii gore po nju, tj. pokuavao je nagovoriti da sie, ali bi ona na to samo poela vritati i gaati ga kobasicama i unkama (naime na tavanu smo suili svinjsko meso) pa je onda aa odustao od nagovaranja i vie nije iao po nju. Ali to muiavo stanje obavezno bi popustilo nakon dva dana i onda bi Matera sila dolje kao da nita nije bilo. To niko iz sela nije ni primijetio, a mi se navikli kao na neto normalno. Godine 1573. dolo do seljake bune, skoili seljaci na oruje, kau: dosta torture, nismo mi konji pa da nas se jae. Seljake je vodio Matija Gubec, a gospodu Franjo Taksi. U stvari bio je tu i neki kapetan, ali sam mu ime zaboravio. Uglavnom, dolo je do bitke u kojoj je dosta krvi proliveno. Seljaci su bili poraeni. Miljenko, istina, nije sudjelovao u toj bitci, ali su mu zbog pruanja moralne podrke ustanicima zaplijenili 10 ovaca za kaznu, tako da mu je stado spalo na 50 ivotinja. - Dragi moj Doktore, malo prije se dogodilajedna situacija ovdje u mojoj tj. naoj sobi. Evo o emu je rije: opet je malo kiica poela padati, a Janko se prepao potopa i stao urlikati kao da ga kolju, a onda je u sobu uao Bolniar Stanko, i uhvatio Janka za guu i odvukao ga na tuiranje. Janko se pokuao braniti, ali znate vi ve kakav je Bolniar Stanko, s nekoliko nemilosrdnih karate udaraca taj ti je u sta-

nju i roenu mater dovesti u red. Zamalo je i mene odvukao na tuiranje kad je vidio da imam biljenicu u rukama, kae: to ti je to, a meni se neto zablokiralo u grlu od straha, pa mu ne mogu odgovoriti, a on misli: prkosim, kae: hajde sa mnom na jedno malo kupanje. Ve sam mislio: gotovo je, ali se sreom pojavila Via Medicinska Sestra Ana i rekla Bolniaru Stanku: pusti ga na miru, ja sam mu dala tu biljenicu. I tako sam ja ovaj put bio sretniji nego tei.
DESETO POGLAVLJE

Dragi moj Doktore, ne sjeam se jesam li vam ve pisao o mome Braci. Ne da mi se sad ovo prelistavati unazad i traiti, lake mi je jo jednom napisati, a ako se ponavljam vi mi to pardonirajte. Moj Braco vam je od prvog razreda osnovne kole bio odlian uenik prve klase, petice su u njega bile svakodnevna pojava. Mene nije toliko udilo stoje on odlika, koliko me je udilo to to voli uiti. On ti uradi sve to ima za domau zadau i onda uzme neto skroz deseto to sa kolom nema veze i opet ui i jo mu ni to nije dosta. Stvarno je moj brat bio natprirodna pojava. Jo je meni jedna stvar udna, a primijetio sam je, npr. moj Braco je od roenja anemian, boleiv, da ga nedo Bog netko dva-tri puta dohvati akama ostao bi na mjestu mrtav. A to sam slino primijetio i u drugih pametnih ljudi, pa se ja ovom prilikom udim kako to da su svi ti pametni ljudi, to bi se reklo, bolesno-mekani, kao od svile. Ako shvaate to hou rei. I onda se dogodilo daje Braco zavrio srednju kolu sa odlinim ocjena-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

ma iz svih predmeta i kae ai i Materi: ja bih iao u Osijek studirati knjievnost ako ste suglasni, htio bih biti profesor. aa i Matera na to dobili blagu paralizu, kau: jel' stvarno?! Onda su u naoj kui zapoele proirene sjednice: diskutiralo se mjesec dana o tome kako od Bracine fantazije napraviti ono opipljivo tj. kako da Braco studira kad je aa imao bijednu plau od zadruge i ono neto malo od zemlje. Onda sam ja osjetio da se to sve neto vrda-mrda, pa sam lupio akom o stol i rekao: moj Braco e biti profa, pa makar mi kruha ne jeli. Onda je aa rekao: i ja sam za, ali daj rjeenje postavi realno i konkretno. Onda sam ja rekao: rjeenje je da se ja zaposlim, i da nisam vie vama na teret, a i Braci u moi davati neki dinar, najposlije ve su mi 22 godine. Tako smo mi to u naoj kui zacrtali, a kako smo proveli, proitajte u sljedeem poglavlju.
JEDANAESTO POGLAVLJE

ovjek bez kole, kao ja, teko moe nai posao ako nije vlasnik tvornice. Sreom, imali smo mi Strica koji nam je dvadeset godina donosio mlijene okolade. To je bilo ovako: odjednom se pred naim dvoritem zaustavi mercedes velik kao kua. A svi u selu umiru od muke i zavisti. Onda iz merde iskoi moj debeljukasti Stric, kae vozau: sad u ja, a pod rukom obavezno nosi tri ovolikake mlijene okolade za Bracu, Seku i za mene. Onda se on s aom izljubi, onda se isprejeda unke i domae hrane, onda malo seta po dvoritu i bai i die onako kao astmatiar i

vie: al' je ovdje kvalitetan zrak, i onda kae: vratit u se ja na selo, samo da mi proe ovaj mandat, onda kae: tu su moji korijeni, i onda kae: blago vama, vi ne znate koliko ste bogati, ja samo to se nisam infarktirao. I sad, kad se dogodilo to da se moram navrat-nanos zaposliti, mi se odmah sjetili Strica. Napiemo mu jedno pisamce: takva je i takva stvar, pomagaj. Kad, nije prolo ni tjedan dana, a Stric otpisuje: javi se sljedeeg prvog u mjesecu u studenski dom u Zagrebu, tom i tom ovjeku, ondje te eka prilino lagan posao a dobit e i jedan mali sobiak, samo se javi tom i tom ovjeku, sve je sreeno. Kad sam proitao pismo, meni se mozak ukoio - ne znam to da mislim, ja sam vjerovao da e mi Striko ovdje na naoj opini namjestiti neki posli, a on ni manje ni vie nego: Zagreb. A ja u Zagrebu nikad nisam bio. Kad poteno razmislim, malo sam ti ja gdje i hodao, osim dva puta kod tete u Banjaluku. S druge strane: kako da ostavim Grgu i Malog Radojicu. Na mukama sam bio. Razgovarao sam s Grgom i Malim, i tek onda odluio da u ipak ii u Zagreb, jer: kau mi oni: mi ti svejedno za dva mjeseca moramo u vojsku, vie ne moemo otezati i da hoemo, pa onda tako i tako neemo biti zajedno, pa ti hodi za to vrijeme u Zagreb, a onda za godinu i po ima da smo svi ovdje u selu zajedno. I tako sam ja krenuo u Zgb. A to je ba nezgodno kad ovjek mora u tuinu. Mislim, sluao sam svata lijepo o tom gradu i volio sam ga bez poznavanja, na

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

neki to ja znam kakav nain, ali kad sam trebao u njega poi nelagoda me preplavila. Izljubio sam se s aom, Materom, Bracom, Sekom, Grgom i Malim -sjeo u vlak, pravac Zagreb, adresa u depu i neto para za prvu muku. Doem ti ja na glavni kolodvor, htio bih nekoga pitati gdje sad, kud sad, a ono svi kao mravi vuku neke torbetine, ne moe ih ni zaustaviti. Dogovor je bio takav, to je Stric sve sredio da ja moram u toj i toj knjiari potraiti tog i tog ovjeka, a onda e mi on malo pokazati grad i odvesti me do studentskog doma gdje se imam javiti nekom drugom ovjeku. A ta knjiara, pie u pismu, nalazi se na Trgu Republike. Pitam ja neku namazanu babu: strina, gdje je Trg Republike, a ona me samo onako krvavo pogleda kao bjelouka. Mislim da je bila mutava, ili me pogreno razumjela. Onda pitam nekog ovjeka, a on mi kae: samo idi onom cestom pravo, tako tristo metara i to ti je. Doem ja na Trg, a tamo ljudi ko vrabaca, reko: kad se prije nakotie. Samo gledam u one ljude, gledam, gledam, ne moe se nagledati - toliko ni na kirvaju ne bude. Naem onu knjiaru i onog ovjeka, pa prije nego to emo u studentski dom, zatraim da mi pokae potu, pa sam Grgi i Malome poslao razglednicu s katedralom i ovim tekstom: sretno sam doputovao, dobro sam, ovdje je lijepo vrijeme, pozdravlja vas va Trpimir.

DVANAESTO POGLAVLJE

Kod Marunovih je sve bilo po starome: Ljubinka je trala za mukarcima, Miljenko je uvao ovce, Josip je umirao, a Dragica odbijala prosce. Meutim, povijest ih nije ostavljala na miru. U drugoj polovici sedamnaestog stoljea hrvatski velikai Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski pokuali su se osloboditi habsburkih gospodara, ali njihova je urota otkrivena, i onda su im u Bekom Novom Mjestu odrubili glave (30. IV. 1671.) a njihova imanja zaplijenili Habsburgovci. Onda su Habsburgovci poslali svoje ljude da utvrde odgovornost ostalih Hrvata, i onda je jedan od tih stoje ispitivao tko se kako ponaao u Hrvatskoj za vrijeme urote rekao da su svi krivi to na vrijeme nisu obavijestili dvor kako se tu neto kuha, a ne pustiti da neprijatelj naoigled sviju ojaa. U ime te kolektivne krivnje Marunovima su zaplijenili deset ovaca. Miljenko, jadan, nije nita ni pitao, samo je gledao u sudske izvritelje i ni dabekne. Ostalo im je 40 ovaca. Dragi moj Doktore, moram vam priznati da ja vie ne znam to u s ovim Marunovima, niti se to dogaa s njima, niti se oni mijenjaju, samo to monotono nestajanje ovaca, a oni i ne trepu - digli ruke od svega, pa se i ne bore za to svoje stado. Neka mlitava obitelj, ja bih se ubio da sam takav, jednostavno me sramota to sam ih izmislio. A i vidim da su u tzv. literarnom pogledu neuvjerljivi - stalno isti, niti se mijenjaju, niti neto novo saznajemo o njima. Najradije bih poslao kugu na njih, pa da ih sve potamani i da se ne muimo ni mi, ni oni, ali mi ih opet ao: kako

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

da mater ubije svoju djecu, je li tako. Ma, rado bih ja napisao da se Miljenko Marunov, u trenutku otimaine, pobunio i pokazao zube, ali ne mogu, nee ruka, kao kad hoe da slae, a savjest i odgoj ti ne daju, jer: kad bih napisao kako se Miljenko pobunio znam da bi to ispalo neuvjerljivo i papirnato. Stvarno ne znam to da radim. - Ma nek se vozi, kako se vozi. Sad je opet Via Medicinska Sestra Ana dola u moju sobu i samo me gledala onim svojim velikim oima, i neto me pitala, i onda smo priali, kae mi: Trpimire ti si jako osjeajan, i onda sam joj ja priao o tome kakva su peruala u naem selu znala biti, a ona je meni priala o tome gdje e na more i da e se brinuti za mene, kad ode na godinji. I o vama smo priali, pa je ona rekla da od svih doktora u ovoj ustanovi samo vi niste pokvareni, kae: to sam za ova dva mjeseca u potpunosti prosudila, kao to sam prosudila da od svih bolesnika, ti moj Trpimire najmanje spada ovdje. A dok smo mi tako priali Janko i Milenko se samo uurili najednom krevetu i neto mrmore, ali ne moe uti to. Vas sigurno, dragi Doktore, zanima kako sam se ja snaao prvih dana u Zagrebu. Slobodno mogu rei: nikako. Navikao sam se cijeli ivot biti uz Grgu i Maloga, navikao se i na svoje kod kue, vjerujte mi nisam znao koliko ih volim, sve dok se nije dogodilo da nismo zajedno. Mutavi mi bili ti prvi dani u Zagrebu, nema s kime progovoriti ni crnu ni bijelu, kao da si ostao sam na svijetu - svi pokrepali, a ti sam. Tek sam tada razumio Adama i to to gaje Eva preveslala
iw ..

- ovjek izludio od samoe. A onda i taj Zagreb - ima ga na sve strane, morao sam paziti da se ne izgubim, a ti tramvaji: zakomplicirano do zla Boga. Istina, imaju brojeve, ali de znaj na koju stranu treba ii, pa de znaj na kojem oetu treba presjedati, profula li malo, izgubi cijeli dan dok se vrati na poetno mje sto. to se tie samog posla, nisam se mogao poaliti - moje je bilo da pokupim smee oko paviljona, da istim snijeg zimi, da zgrabljam lie u jesen, pa onda neto malo popravim, neto odnesem, neto donesem. A studentica, kao blata, samo etaju: jedne idu na predavanja, druge se vraaju, neke zajahale na mla die, neke opet solo. Prvih dana sam mislio da e mi oi poispadati, to mi bila sva duevna hrana, da nije bilo toga povilenio bih od dosade i samoe. Poslije sam navikao, pa su prolazile pokraj mene, a kao i da nisu. Ja svejedno kod njih nisam mogao nita. Ono jest da sam zgodan, ali znate: to su vam sve kolovani koma di, a ja se uvijek ustruavao pred kolovanima, samo osjetim kako postajem siuan, vlini. Tih prvih dana nisam mogao ni sanjati da u zavoljeti Zagreb kao da mi je roeno selo, a zavolio sam ga. Da nije bilo Rue moda ga ne bih ni zavolio, sto od sto sam ga zavolio zbog Rue. Sad ete vi, moj Doktore, pitati: tko ti je ta Rua? - E, ovako: Rua je bila djevojka iz mog OOUR-a, zgodna enska, crnokosa i sve onako kako ja volim, kao da je pravljena po mom receptu. Rua je bila istaica zaduena za drugi paviljon, dvadeset godina napunila ba kad sam ja doao. ivjela u Dubravi s materom. aa je nestao

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

prije deset godina i odonda ni mukajet. im sam je ugledao, odmah sam rekao: ova mala mora biti moja. A kad ja neto zabijem u glavu, onda ne odustajem. Ono ispoetka, pruala mi otpor, ali vie reda radi, jer sam od prve prokuio da sam njezin tip, i onda, znate vi ve Doktore kako se djevojke osvajaju, nakon dva mjeseca postigao sam prve rezultate na polju obostrane suradnje. Ja sam i prije u ivotu bio sklon matanju, ali nikad mi ta matanja nisu bila tako lijepa kao kad sam zajedno s Ruom matao. To je bilo neto prelijepo - etamo uz Savu i priamo kako emo jednog dana imati kuicu, pa kakva e biti vrata, pa kakvi prozori, a onda matamo o naoj djeci. Samo, to je bilo nezgodno to ovjek ne moe unaprijed znati kojeg e spola biti dijete, pa mata sve u srednjem licu, a to stvarno nezgodno. Pa smo matali o tome kako u je dovesti u svoje selo, pa je upoznati s Malim Radojicom i Grgom, a najvie smo matali o neem to vam ne mogu rei, jer bi se vi smijali, a i nije za priati, to je vie, kako da kaem, jedna neobjanjiva matarija koju smo mogli shvatiti samo mi koji smo je izmislili, tj. Rua i ja. Dan nakon vaeg odlaska na zaslueni godinji odmor, Bolniar Stanko je izlemao Milenka zato jer se pokenjao u hodniku, dobro gaje izmardisao, a Milenko je rekao: osvetit e me moji legioniari. Poslije toga Neron je nekoliko noi morao spavati na trbuhu. Jadniakje samo jaukao. A to ete. Zdravorazumskom ovjeku, kao to sam ja, ovdje mora biti uasno. Od svih bolesnika poznavao sam

samo jednog normalnog - Ininjera Martina. On je ovdje ivotario prve godine mog bolovanja - ludovanja. Kad sam se sprijateljio s njim, ispriao mije kako je radio u poduzeu Stolarija iz Slavonske Mahale, tamo je razotkrio malverzacije njihova direktora, i taman kad je to htio iznijeti na nekom sastanku, direktor je saznao za njegove namjere i preko veze ga strpao u ludnicu. ujete li vi to moj Doktore - taj Martin je od alosti, na moje oi, izvrio samoubojstvo. Htio sam mu pomoi, ali: ne moe se pomoi onome tko se odrie svog ivota. Od godine 1740. do 1780. vladala je Marija Terezija, strana enska, neto poput Ljubinke. Onda je ta Terezija uvrtila sebi u glavu da sve ljude treba opismeniti i obrazovati, kao da je netko od znanja postao sretan. I sad, dragi moj Doktore, za kolovanje ti je potrebna kola, i to onda drugo Marija da uini, nego da provede iroku drutveno-politiku akciju za podizanje kola. A za napraviti kolu treba dosta novaca, a novaca nema. I onda je Marija Terezija rekla: neka svaka kua dade po deset ovaca za gradnju kole, i tako se Miljenkovo stado smanjilo na 30 komada. Dragi Doktore, stavite ruku na srce, pa recite je li u redu to to sam ja u ludnici zbog tipanja ena. Zar je to razlog, zar to nije nepravda? Priznajem da sam tipao ene razliitih uzrasta i razliitih vjeroispovijedi, priznajem i ak se ponosim. Priznajem da se nisam mogao obuzdati kad bi me uhvatila elja za tipanjem, priznajem da sam pretjerivao, ali priznajte i vi da zbog jedne tako male slabosti nemate pravo

MIRO GAVRAN

drati ovjeka (tj. mene) tri godine u ludnici. Od tipanja jo nitko nije umro. Vi to moda neete shvatiti, ali: uvjeravam vas daje u tramvajima pravi uitak tipati enskadiju, nigdje kao u tramvajima. Moda sam tako zavolio Zagreb upravo zbog tih tramvajskih doivljaja. - Utinem ti ja u onoj guvi neku koku, a ona pljus: torbom lupi penzionera koji stoji pokraj mene i jo mu kae: sram vas bilo, u tim godinama nasrete na ene, umjesto da uvate unuad kod kue, a jadni ovjek propada u zemlju od srama, cijeli ga tramvaj gleda kao da je J. Trbosjek lino i osobno. Istina: moj zadnji enski objekt iz tramvaja je pao u nesvijest i doivio potres mozga-tad me je kondukter s onim policajcem uhvatio, i predali me na policiju, pa na lijeenje. Ali to je bio nesretan sluaj. Peh. Jer: da ona nije bila ena, znate vi ve kog ovjeka (sigurno ste to proitali u mom dosjeu), ne bih ja zavrio u ludnici. Otkud sam ja mogao i pomisliti da tipam njegovu enu. Mislio sam da se ene tako krupnih linosti nikad ne voze tramvajima. Dragi moj Doktore, vi i ne znate to se sve u ovoj ludoj kuerini dogaa. Moda je to i bolje za vas osobno, tj. za vau privatnu sreu, ali za nas druge je muka iva. Npr. ja vam sad ne mogu priati o Bolniaru Stanku, jer bi on mogao dokuiti da ste od mene saznali, a u tom sluaju bio bih gotov, ali da smijem, napisao bih vam koliko je on ovdje bolesnica silovao i svata im radio, ali ne smijem to pisati, ao mi je, vi za to jo neko vrijeme neete saznati. to je najgore, sve te gadosti Stanko radi s blagoslovom

MALI NEOBINI LJUDI

doktora Juria koji je isti, ako ne i gori od Stanka. Moda ste ve i vi imali priliku uti kako doktor Juri kae svojim pacijentima: marvo jedna, kreteni, upljo-glavci, i sve tako.
TRINAESTO POGLAVLJE

Dragi Doktore, vidite kakav je taj ivot: ja sam npr. u ludnici, ja ovakav kakav sam, znate me, a ima npr. takvih ljudi koji su tri puta ludi od mene, pa nisu. Uzmite npr. novine, bilo kakve, pa pogledajte one intervjue to ih daju poznati ljudi. Kakvih tu budala ima, pa nikom nita, jo ih guraju u tampu. Onda ih uhvati u lai, tako neki tip s televizije u jednim novinama kae: ja uivam u svom poslu, on me ispunjava... (ne mogu se sad sjetiti ime ga ono ispunjava), a u drugim novinama kae: ovo to ja radim je pravo sranje, tu se moja linost ne moe ispoljiti, jo nisam dobio svoju ansu. Ja sam, prije dolaska u ludnicu, mnogo itao te intervjue, i sto od sto sam uvjeren da bih i ja znao iste takve, ako ne i bolje, davati. Vi sad mislite da seja hvalim i prenemaem - u redu, svatko ima pravo na svoje miljenje, a ja u vas odmah sad, na licu mjesta, uvjeriti da sam u stanju biti i novinar i onaj to daje intervju, pa onda prosudite jesam li ja lud ili oni to su me strpali ovdje.

MIRO GAVRAN INTERVJU

MALI NEOBINI LJUDI

TRPIMIRA SA TRPIMIROM

PITANJE: Recite nam nekoliko podataka iz vae biografije, mada vas nije potrebno posebno predstavljati. ODGOVOR: Roen sam prije dvadeset est godina, zaet sam neto prije, ivio sam u svom rodnom selu sve dok nisam otiao na privremeni rad u Zagreb, gdje sam godinu dana ljakao u studentskom domu, a potom sam doivio kurlus i zavrio u ludnici. PITANJE: Kakva je hrana u ovoj ustanovi? ODGOVOR: Bolje ne pitajte, ali se ipak nadamo da e nam u dogledno vrijeme SIZ odobriti sredstva, u tom smislu je postignuta suglasnost s nekim radnim organizacijama koje su zainteresirane da nam pomognu poto tu vide svoje interese. Nadamo se da emo naii na razumijevanje kod odgovornih drugova, jer smo optimisti. PITANJE: Primili ste najvie priznanje koje dodjeljuje vaa ustanova: Medalja poslunog bolesnika, tim povodom smo i zatraili od vas intervju, recite nam to za vas znai to priznanje? ODGOVOR: Kao prvo: ja ovu nagradu ne doivljujem kao svoje osobno priznanje, jaje doivljujem kao priznanje cijelom mom bolesnikom kolektivu, a sad, to to sam ba ja odabran da ponesem to priznanje, to je neto to vam najbolje mogu objasniti drugovi iz irija koje ja izuzetno cijenim. PITANJE: to mislite o festivalima zabavne glazbe?

ODGOVOR: Ja bih na televiziji ostavio samo Zagrebaki festival, a sve ostalo zabranio, ne treba nam ono kreveljenje. PITANJE: Imate li neki hobi? ODGOVOR: Imam samo jedan, naime: Milenko, Janko i ja igramo zuje, to me uvijek dobro relaksira, samo da nas je vie. PITANJE: to mislite o naim ludnicama? ODGOVOR: Mislim da su na svjetskoj razini, imamo vrhunske luake, a ja osobno smatram da u njima ima i ljudi kojima tu nije mjesto, ali ne bih htio o tome govoriti, da se ne pomisli da ja to o sebi. PITANJE: Kakvi su meuljudski odnosi u vaoj ludnici? ODGOVOR: to se tie meuivotinjskih odnosa oni su na zavidnoj visini, ali ne bih htio o njima govoriti, tek u napomenuti da ima nekih drugova koji svojim privatnim ponaanjem (mislim na Bolniara Stanka i doktora Juria) ine sve da omalovae svaki na uspjeh, oni su koniari razvoja naih meuzvjerskih odnosa. PITANJE: Po vaem miljenju, u emu je razlika izmeu erotike i pornografije? ODGOVOR: Erotika je sprijeda, pornografija straga, i to vam je sva mudrost. PITANJE: Kakvi su vai planovi za budunost? ODGOVOR: Opseni, ali: poto je budunosti iz dana u dan sve manje, morat u smanjiti i planove. Eto, dragi moj Doktore, jel' sad vidite stoje pravi intervju, a ja koji sam ga napravio znate ve gdje sam, pa recite onda da to nije grijeh.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

1. XII. 1918. godine Hrvatska je pristupila Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ispoetka (prvih nekoliko sati) se inilo da e Hrvatima biti bolje nego prije, ali to je bila samo Fata Morgana. Tek to je proglaena ta nova drava, dooe andari Miljenku Marunovom i kau: daj dvadeset ovaca, kae Miljenko: pobogu brao to e meni ostati, a oni kau: nas to nije briga, dvadeset ovaca ima da preda, inae te vodimo na robiju, mora biti ponosan to ima ast dati svoj doprinos izgradnji naeg kraljevstva, a sad dosta prie davaj te ovce. Marunovima ostalo samo deset ovaca. Miljenko je dva dana i dvije noi plakao. Ubrzo su doivjeli jo jednu malu obiteljsku tragediju: neki huligan je napravio dijete njihovoj keri Dragici, a potom pobjegao u bijeli svijet, tako da je Dragici narastao velik trbuh, to je bila strana sramota. Cijelo im se selo smijalo. Za danas ovoliko, moj Doktore, moram sad veerati, sutra u vam opet pisati.
ETRNAESTO POGLAVLJE

Sino, odmah nakon veere, dola Via Medicinska Sestra Ana po mene, kae: Trpimire poi sa mnom. A onda me odvela u neki sobiak na dnu hodnika. Tek to smo uli u tu prostoriju, ona zakljua vrata i priljepi se uz mene. Poela me ljubiti i govoriti: ovo je jae od mene, i suze su joj ile na oi, kae: volim te Trpimire, volim te. I onda se poela svlaiti, pa je prestala plakati, pa mi je rekla: slatki mali imbecilu,

i pola rukom prema mjestu gdje se moje noge spajaju, i uhvatila me rukom za spravu koja slui za odvod vode iz tijela, i potezala me dugo za gore spomenutu stvar, a onda odjednom zastala i tunim glasom rekla: teta, pa je jo jednom rekla: teta, a zatim me odvela nazad u sobu Janku i Milenku, a njih dvojica su se samo neto smijuckala i aputala. Od kako sam u ovoj ludoj kui, moji mi esto piu, a ja njima u tri godine dva pisma. Htjeli su mi doi u posjet, pa sam im napisao: ako me jo uvijek volite, ni za ivu glavu ne dolazite, i ne govorite ni Malom Radojici, ni Grgi u kojoj sam ja bolnici. To mi je bilo strano teko napisati, strano teko. Tako bih volio vidjeti nekoga od njih, ali mi je neugodno da oni dou ovdje, shvaate li me. Neugodno mi da ih pogledam u oi, i onda, kad me pitaju: kako si, kako je ovdje - ne mogu ja njima priati o Milenku i Janku, ne mogu ja njima priati o Bolniaru Stanku, ne bi me nita razumjeli, drugi je ovo svijet. Sramota me je mojih ukuana, a i muke sam im zadao, mada nehtijui. - U jednom pismu su mi javili da se Seka zaruila, da je finog mladia nala, a u drugom su mi pismu javili da ju je zarunik ostavio kad je saznao da ima brata (tj. mene) u ludnici. I onda je, kau, Seka deset dana samo plakala i nije provirila iz sobe. Piu i daje aa prestao slaviti onako sve po redu. Svata mi piu, teko mi itati, sve je nekako tuno. Osjeam da su nesretni kao i ja, pa mi ao. A ja njima ne mogu ni pisati. Kad pokuam, u pamet mi dou njihova lica, kua, orah, dvorite - pa mi suze naviru ko nenormalne, ne moe ih zaustaviti. I onda cijeli dan budem sav nikakav.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Da ja jedva ekam da iziem iz ove ludnice, to vam ne trebam ni spominjati. Naj poslije: zato i piem ovu povijest Hrvata, kako bih vas uvjerio da nisam tupavac. Ovdje se osjeam kao ptica u krletki, samo mislim o tome kako u izii. A opet, iskren da budem, strah me tog dana - kud u sa sobom kad me pustite: nezgodno mi je otii kui na selo, starci me se srame, a ja se sramim njihova srama i samoga sebe, ne mogu se ni u Zagreb vratiti, u studentskom domu sam davnih dana otpisan i zaboravljen. Dragi moj Doktore, teak je ovaj ivot, sami jad i emer, mnogo loeg, malo dobrog, pati se pati, a zato - nizato. Okrutan je ovaj ivot, kaem vam, da valja ne bi ljudi umirali. U toj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je jako gadno stanje. Narod je teko ivio. Meustranake borbe su bivale sve ee. Godine 1928. dolo je u Zagrebu do demonstracija na kojima je 30.000 ljudi trailo republiku. Te demonstracije su u krvi uguene, bilo je mrtvih, ranjenih i uhapenih. Ba tog dana, kad su izbile demonstracije, Miljenko Marunov je dotjerao svojih deset ovaca u Zagreb, naime: iziao je zakon da se sva stoka mora cijepiti, pa je Miljenku stigao poziv da se 21. VI. 1928. godine naslika sa svojim ovcama pred Veterinarskom stanicom u Zagrebu. Tako se dogodila ta situacija daje Miljenko malo zalutao u Zagrebu. I dok je on tjerao svoje siuno stado, odjednom se pojavie demonstranti u bijegu pred andarima, a andari sve na konjima i mlate onim sabljama, ne gledaju gdje udaraju. Pred tim stampedom Miljenko Marunov u zadnjem trenu pob-

jee u jednu kuu, a ovce ostavi na ulici, pa to im Bog dade. Kad je prola ta strka, izie Miljenko iz one kue, a ono: nigdje nijedne ovce. Ma ni jedne jedine. Traio ih Miljenko po ulicama zagrebakim sve dok nije pala no, a onda se shrvan od tuge vratio u svoju Lukovinu. Miljenko Marunov vie nije bio pastir, sad je bio nitko i nita. Kad je doao kui, a tamo situacija crna da ne moe biti crnja: njegov sin Josip je umro, njegova kerka Dragica takoer je umrla (pri porodu). U kui dva mrtvaka sanduka, Ljubinka u crnini, on bez stada. Kad je sve to u svojoj glavi sabrao u jedno, Miljenku se natuti pred oima, doe neki mrak i on pade u nesvijest. Dragi moj Doktore, ne znam jeste li vi upoznati s jednom velikom nepravdom to mi je nanesena prije dvije godine. To vam je bilo ovako: Bio ovdje jedan duevni po imenu Mitar, bio onako mutan tip. Onda je taj Mitar u naem vrtu (gdje se etamo kao psii) silovao medicinsku sestru Ivanku, a da ne bi vikala prvo ju je onesvijestio nekom letvom. Na nesreu, ja sam naiao pokraj njih ba kad je on zavravao tu gnusnu rabotu, pa je skoio s Ivankina tijela i rekao: uti, ne govori nikome, ali da nevolja bude vea ugledao nas s prozora Bolniar Stanko, postalo mu sumnjivo i im je siao dolje i vidio u kakvom je stanju Ivanka, odmah je mene i Mitra uhvatio za ruku i odvukao nas doktoru Juriu, a doktor Juri, da nevolja bude jo vea (gledajte sad kako se ivot komplicira) trzao je na Ivanku, i im je saznao daje silovana, samo nas je onako bijelo pogledao i rekao Stanku:

MIRO GAVRAN

sredit emo mi te ivotinje. I onda su, mislei da sam ja zajedno s Mitrom silovao Ivanku, onda su me odvukli u neku sobetinu, polegli me na operacijski stol i stavili mi pod nos neto strano smrdljivo od ega sam automatski zaspao. Kad sam se probudio, boljelo me je na nezgodnom mjestu. Pomislih: to me tako divljaki boli, a onda sam shvatio: izvadili su mi jaja (ustrojili me). Sto da vam vie govorim, moj Doktore - tri dana poslije medicinska sestra Ivanka se povratila iz oka, i rekla da ju je silovao samo Mitar, da joj je samo on priao i opalio je letvom po glavi - ali: sve je bilo kasno, ta njezina izjava nije mi mogla vratiti jaja. Da se alim, nisam imao kome, a i ne postoji sud koji bi uvaio albu ludog ovjeka.
PETNAESTO POGLAVLJE

Gledam ja ovaj svoj ivot, gledam ga, pa se pitam: majel' se to stvarno sve meni dogaalo, jesam to stvarno ja u ludnici, jesam to ja bez posla, osramoen, naputen, bez prijatelja, bez igdje ikoga. Pa se sve nadam da to nisam ja, da se to meni ne dogaa, pa sve matam: probudit u se u svom selu, na tali, u sijenu, otrest ono sijeno s odjee i spustit se niz lotre, oti malo do gostionice i progovoriti koju s ljudima. Pa sve matam: probudit u se negdje na livadi, usred ljeta, ispod mladog hrasta, a tu, na dva metra od mene pase moja krava Liava, a jedno dvadeset-trideset metara prema umici moji prijatelji Grga i Mali Rado-jica uvaju svoje krave i prave prake, a ja ih onda zovem: ehej, doite ovamo da vam priam to sam

MALI NEOBINI LJUDI

svata sanjao: sanjao sam da sam petnaest godina stariji, sanjao sam da sam bio u Zagrebu, i sanjao sam... e tu bi mi neto stalo u grlu i ne bih mogao ovaj moj grozni san ispriati ni da me kolje, a i to da plaim prijatelje ovom stravom i uasom, to da priam, pa da opet preivljavam.
ESNAESTO POGLAVLJE

U kui Marunovih bilo je tuno: Ljubinka i Miljenko su spremali stvari. Miljenko je odluio da e to prije krenuti na put, a Ljubinka se tome protivila. - Kamo idemo? - pitala je mua. - Kad doemo, rei u ti - odgovorio je Miljenko. - Znai: idemo na slijepo? -1 prvi put smo ili na slijepo. - Zato je sve ovako zavrilo - ustvrdi Ljubinka. - Moda zato, a moda i zato to sam ja bio lo pastir. Kad sam im prvi put dopustio da mi otmu ovce, sve je dalje bilo odlueno. Prvi put sam trebao poka zati zube, pa makar ostao bez njih. Ljubinka se zagledala u svog mua, na licu mu je jedan velik poraz ostavio neizbrisiv trag. Tuga i razoaranje, patnja i nemo: sve se to odjednom nalo u njezinu ovjeku. Osjeala je njegovu bol kao svoju. Uzela ga je za ruku i rekla: poi sa mnom, on je zapitao: kamo, a ona je rekla: vidjet e. Ne progovo-rivi ni rijei, odvela je Miljenka duboko u umu do tajnog sklonita napravljenog od ljeskovih grana. Kad su doli do ulaza u sklonite, rekla mu je:

MIRO GAVRAN

- Pogledaj to je unutra. Miljenko je pogledao, a onda se u udu ukoio: u sklonitu je bilo prekrasno janje. - Otkuda to? - zapita Miljenko. - To sam sauvala za tebe, za onaj dan kad poeli otii, znala sam da te samo time mogu zadrati. - Ali, kako ti je uspjelo sauvati tajnu od mene? - To nije vano, vano je da mi imamo ovo janje, i vano je da emo jednog dana imati itavo stado, i vano je da emo zauvijek ostati ovdje, nas dvoje. Jo je neto htjela rei, ali ju je Miljenko tako strastveno zagrlio i takav jedan dugaki poljubac joj dao, da nije mogla ni a izustiti. Joj, doktore, tek sad vidim da sam doao na zadnju stranicu ove svoje biljenice. Naalost, moram prekinuti s pisanjem, tako da zbog objektivnih razloga neu dovriti povijest Hrvata, ali se nadam da je i sve gore napisano dovoljno da shvatite da sam ja, hvala Bogu, zdrav i normalan, te da u tom smislu potpiete moju otpusnicu. elim vam mirno more, odmorite se dobro. Unaprijed zahvalan, va najposluniji bolesnik Trpimir
KRAJ

PRVO POGLAVLJE

Ljeto je. Lipanj. Sunan dan. Podne. Autobus se zaustavlja na seoskoj stanici. Izlazi samo on. Autobus odlazi ostavljajui oblak praine zasobom. On ga prati pogledom, kao da mu je ao to je putovanje zavreno, to je doao na cilj. Tu je, u svom rodnom selu. Sve je tako nestvarno - i ovo snano sunce, i debele naslaga praine na neasfaltiranoj cesti, i njegova ruka dok dodiruje znojno elo. Pogledao je niz ulicu. Nigdje nijednog ovjeka. Osmjehnuo se toj nenamjernoj dobrodolici. Bez sumnje bi ga zabolio svaki susret - zahvalan je nesnosnoj vruini to je rastjerala ljude s ulice. Uz crkvu se odvaja puteljak prema seoskim vinogradima i njegovoj kui. Sretan je stoje izaao iz sela ne vidjevi nikoga. Njegov dolazak ostao je neopaen. Od sela do kue nepuna su dva kilometra. Nije urio. Koraao je sporo. Teret sjeanja spleo mu se oko nogu. I zaista, svaki korak gaje pribliavao... Ali mu misli prekide zalutali pas. Zastao je. Zastade i olinjala ivotinja.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Gledali su se. Ni ovjek ni pas nisu pokazivali namjeru da se uklone s puta. Napokon, njemu dojadi ta smijena napetost, sae se kao da e dohvatiti kamen. ivotinja uplaeno zalaje i pobjee. Kako se pribliavao kui, sve vie je usporavao korak. Sto ti je? Zato pokuava odgoditi ono to vie nema smisla odgaati? Ti zna da si se morao vratiti - nitko nije pobjegao od sebe. Ne dopusti osjeajima da se igraju tobom, ne daj se plaljivim mislima. Da, vraa se u praznu kuu, u kojoj te nitko tvoj ne eka. Obuzimala ga je neka udnovata nelagoda. Na trenutak pomisli da nije trebao dolaziti, izlagati se tolikoj patnji, dokazivati sebi da je jak, grub - onakav kakav nije. est godina je prolo od njegova odlaska. ivio je u raznim gradovima i proputovao mnoge zemlje. U svim tim godinama jedno se nije mijenjalo - na svakom mjestu stizala ga je misao na moru kojoj se sad pokorno vraa. Mislio je na selo, kuu. Na prolost. Sve gaje boljelo - pa opet, preputao se na milost i nemilost snanim sjeanjima. Uhvati se kako ne odvaja pogled od puta kojim koraa. Titraj strepnje pojaao je prijanju nelagodu. Zar to ONA opet budi u njemu strah - zar ga to ONA opet poniava. Morao je priznati da misli na NJU. Znao je da se sad, odavde, ve moe vidjeti. Znao je da se odavde nazire NJEZINA nepodnoljiva bjelina. Ako podigne pogled, ugledat e je. Pa ti si doao radi NJE. Ti si prije tri dana u Oslu rekao sebi: idem nazad, ne bojim se vie. to ti je sad, pogledaj je ve jednom.

Uspravio je glavu i ugledao u daljini prijeteu golemu STIJENU. Imao je jo itav kilometar do NJE, pa opet: osjeao se kao daje ve u NJEZINU podnoju, u NJEZINOJ hladnoj sjeni. inilo mu se da se zabola u nebo, da ga je rasjekla, da je u NJOJ zaista neka mrana snaga. Protrnuo je od nelagode. STIJENA se uzdizala kao nestvaran kip s drugog svijeta. Imala je neto od planinskog vrhunca koji je ostao bez svog podnoja. U ovom kraju, koji nije osobito brdovit, ta gromada priinjala se jo stravinijom. Oborio je pogled. Nelagoda je bivala sve jaa. est godina je nije vidio, est godina bio je poteen NJEZINE nesnosne bjeline. Nekad, davno, izbjegavao ju je gledati dulje od trenutka. STIJENA je kriva to se vraa praznoj kui. Da nije NJE, cijeli tvoj ivot bio bi drukiji. Vjerojatno nikad ne bi upoznao okus gorine i poraavajue nemoi. Nije mu se raala nijedna misao, a da se iza nje nije krila ONA. Cipele su mu od debelih naslaga praine posivjele. - Ta praina donosi sreu - rekla bi Marija. - Sreu?! Otkud ti to? - Praina je znak sree, kao snjene pahuljice, kao paperje s topole, kao sve to lebdi. Nije joj dugo proturjeio. Marijaje za razne stvari govorila da donose sreu. Vjerovala je u to. Samo, ona pod sreom nikad nije podrazumijevala neto veliko. Srea, rekla bi Marija, a iza toga se krila ugodna

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

etnja u predveerje, kratak pogled ili jedna jedina reenica njeno izgovorena. - Volim te, Marijo. - Ne vjerujem ti. - Zato? - Opet si rekao volim te, opet ista reenica. Pokuaj to kazati drugim rijeima. Na trenutak se zamislio u neprilici. - elim te.' - To je ve bolje. - Ljubim te. - To je jo bolje - smijala se Marija, a njemu se inilo da se on sam smije. Uvijek je njezine osjeaje doivljavao kao svoje. Svaka njezina suza bila je nje gova tuga, njezin osmijeh - njegova radost. - Marija, Marija. - Zato tako esto ponavlja moje ime? - Ne znam. Lijepo mu je dok misli na Mariju, tuno mu je dok misli na Mariju. I nikad ne zna je li sretan ili nesretan to je ne zaboravlja. Ve se posve pribliio svome cilju. Iz gustog malinika iziao je na istinu. Na drugom kraju ugleda svoju kuu - veliku vodenicu, i potok na kome je bezbroj puta lovio ribu. Vodenica s velikim spremitem za ito i brano, a u dijelu okrenutom STIJENI ivjeli su roditelji i on. Bio je to buan obiteljski dom - sjeao se onih godina dok je vodenica radila - posue je u kuhinji kod svakog

okretaja vodenikog kotaa zujalo, pod je podrhtavao, i inilo se da se voze u starom parobrodu po nemirnom moru. Vodenicu je sagradio njegov djed, jo prije rata. Sa devetnaest godina ostavio je djed selo i poao u potragu za sreom. Godinu je dana radio na gradnji puta. Kad je jednog dana u kamenolomu vidio minere na djelu, kockarskom se strau zaljubio u taj opasan posao. Privukla ga je neizvjesnost svakog njihova dana. Preko noi je postao jedan od najsmjelijih minera u zemlji - za razliku od veine svojih kolega, nije bio ni ozbiljan, ni neveseo - svoj posao je prihvaao kao djeju igru. Nakon godina uzbudljivog rada zavolio je djevojku koja se nije htjela udati za njega prije negoli odustane od opasnog posla. Pokorio se ljubavi, napustio kamenolom, oenio se, vratio u selo i od ne tako malene uteevine sagradio ovu vodenicu. - To je bio njegov djed: ovjek o kome su svi govorili s divljenjem. U djetinjstvu je uo toliko pria u kojima je djed bio glavni junak, toliko istinitih i neumjereno preuvelianih zgoda vezivalo se uz njegovo ime, da ga je i sam doivljavao kao bie koje sve prepreke u ivotu s lakoom svladava, i iz svake neprilike izlazi kao pobjednik. Za oca su govorili da je djedova slika i prilika, i po izgledu i po naravi. I otac je bio od onih ljudi koji kroz ivot prolaze s lakoom, drei konce sudbine u rukama. Oca se dobro sjeao - upamtio je njegove pokrete, njegove osmijehe, njegove kratke odrezane reenice. Svakom kretnjom odavao je sigurnost, od-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

lunost. Bio je od onih ljudi koji se ne boje ivota, nego u njemu gledaju veliko natjecanje gdje im se pruaju prilike za brojne pothvate. Glavna vrata kue su zakljuana. Smetnuo je s uma da je klju u sveenika i da je trebao svratiti po njega. Odbacio je pomisao da se po toj vruini vraa u selo - a i nije mu bilo do razgovora sa sveenikom, ni s bilo kim drugim. Uzeo je ovei kamen i s nekoliko jaih udaraca obio dotrajalu bravu. Lagano je gurnuo rasuena vrata - odkrinue se uz jeziv cvile. Pred njim se ukaza velika gostinska soba u kojoj su provodili najvei dio dana. Debeo sloj praine prekrivao je dugaak stol, na podu je oborena stolica, sa stropa visi pauina. Udahnuo je ustajao zrak - u utrobi osjeti muninu. Zaustavivi disanje priao je prozorima i brzo ih rastvorio, a zatim iziao u dvorite. Sklonio se u hladovinu divlje trenje. Sjeo je na travu umoran od puta i odvie snanih osjeaja. - Reci da emo uvijek biti zajedno - traila je njegovu potvrdu, kao da od odgovora zavisi njezin ivot. Bilo je u njezinu glasu ozbiljnosti na kakvu nije navikao. - U to ne treba sumnjati, Marija. - Ipak, reci: neu te nikad ostaviti. - Neu te nikad ostaviti. - A vidi, ja znam da e jednog dana... - Ne govori gluposti. -Znam! U tom znam bilo je neke neeljene samouvjerenosti i tuge. Ubrzo je zaboravio taj razgovor.

DRUGO POGLAVLJE

Dugo je ostao leati pod trenjom. Salijetale su ga misli na prolost i STIJENU. Osjeao je NJEZINU blizinu. NJEZINU prijeteu mo. Ipak, nije onako strano kako si mislio. Ti si tu i ONA je tu. Smogao si hrabrosti da se vrati nakon est godina. Ti vie nisi onaj otprije. Ti se vie ne boji. Ili jo uvijek...? Prije tono etrdeset godina, njegov veliki djed kladi se u seoskoj krmi s petoricom ljudi o peeno jare da e se uspeti na vrh ogromne STIJENE. I tada, prije etrdeset godina, u podnoju STIJENE skupilo se pola sela. U stravinoj utnji su pratili odvano uspinjanje. Na glatkoj povrini nazirala su se dva vea udubljenja koja su uspon od podnoja do vrha dijelila na tri gotovo jednaka dijela. I tek to je njegov djed dosegnuo prvi usjek, i nakon kraeg odmora krenuo dalje, noga se okliznula o nesigurno ispupenje, djed se zanio u stranu i sunovratio u dubinu. Stotinjak ljudi bili su svjedoci njegove smrti - taj dogaaj je poslije, u njihovim priama, dobivao sve vie na znaenju, kao nestvaran podvig, smion izazov sudbini. Nekad, davno prije, dok je vodenica jo radila, u ovom dvoritu se znalo nai i po desetak zaprenih kola natovarenih itom. Kao djeak se neumorno penjao s kola na kola, valjao se po trbuastim vreama, tjerao dosadne muhe sa snanih konja. Seljaci bi, ekajui na red, stajali u manjim skupinama i prepriavali novosti iz sela. Gotovo po pravilu, usred razgovora, netko bi se od njih zagledao u STIJENU, i

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

tad je razgovor skretao na djeda i onaj dan kad je pokuao nemogue. - Hej, pogledaj! Okrenuo se, ugledao je Mariju u novoj haljini. - Kako ti se svia? - Tko, to: haljina ili ti? - Zajedno. - Haljina je lijepa, a ti si prelijepa. - Ba mi je ao, mislila sam da e ti se dopasti. Bilo mu je pet godina kad gaje otac prvi put poveo na kirvaj. Majka gaje sveano odjenula: nove cipele i nove hlae i bijela koulja. Otac gaje uzeo za ruku: - Idemo se malo proveseliti. - Nemojte ostati dugo - napomenula je majka. - Do ruka se vraamo. Volio je da ga otac dri za ruku, daje s njim. Na putu do sela otpjevali su desetak pjesama. Prvo bi otac neto zapjevao, pa bi onda od njega traio da ponovi. Kad bi zastao, zaboravivi rijei, otac bi nakratko uskoio, ne doputajui pjesmi da se prekine. U veselom raspoloenju stigli su do sela. Na istini pred crkvom Cigani su razapeli svoje atore iskiene bezbrojnim igrakama. Prili su improviziranim tandovima oko kojih su se tiskali ljudi s djecom. On je velikim oima promatrao plastine pitolje, arene trube, balone. U tom izobilju djejih radosti, teko mu je bilo zadrati panju najednom predmetu. Vukao je oca za ruku od pulta do pulta, elei to prije sagledati to luckasto bogatstvo. Gurali su se izmeu drugih
i. , , ,

oeva i djece kao daje sve ovo stvoreno zbog njih, i kao da su se svi tu zatekli tek da bi se njima obogatio doivljaj. Nikad na jednom mjestu nije vidio toliko ljudi. Bilo je proljee. Toga se dana selo budilo iz mrtvila, i sve je dobivalo nestvarne oblike. kripa vrtuljaka pozivala je na zaborav. Djeca su neumorno puhala u prodorne pitaljke i malene plastine trube. - to eli da ti kupim? - zapita ga otac. - Ne znam. - Kako ne zna? - Ne mogu se odluiti. - to si juer elio? - Pitolj. - Onda uzmi jedan. Izabrao je pravi kaubojski pitolj, s bubnjiem. Bio je neizmjerno sretan. vrsto je stiskao pitolj strahujui da e mu ispasti iz ruku i izgubiti se u nezaustavljivoj bujici ljudskih nogu praenoj nenadglasivim amorom. Osjeao je zahvalnost prema ocu i zbog pitolja i zbog svega ovog to vidi. Drao gaje za ruku kao da od snage stiska ovisi njegova sigurnost u mnotvu. - Hoemo li na vrtuljak, sine? - Hoemo. Priekali su da zavri zapoeta vonja, a kad se vrtuljak zaustavio, prili su prvom praznom sjedalu. Otac ga je posjeo sebi u krilo i zategnuo sigurnosni lanac. Vlasnik im pristupi naplatiti vonju. - Tri vonje molim - rekao je otac.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

- Zar se mali ne boji? - Moj sin je pravi junak, vidite da ima i pitolj. Uzvraajui novac ovjek im se osmjehnuo i po navici dodao: - Veite se vre. Te tri vonje ostale su mu u neizbrisivu sjeanju. On i njegov otac visoko iznad zemlje u bezglavom kruenju. inilo mu se da svi gledaju u njih dvojicu, inilo mu se da su se odvojili od zemlje zauvijek i da su preli u neke druge prostore u kojima se koraa bez koraanja, u kojima se stie na odredite tek tako to pomisli na njih. Kad su sili s vrtuljka, obasuo je oca udnovatim pitanjima - iznenaivalo gaje zato se pri brzoj vonji poinju okretati ljudi koji su na zemlji, i to u suprotnom smjeru. Otac se smijao i putao ga da nesmetano govori i govori, znao je da je sve ovo neobino i novo za njegova sina i da ga navodi na nezaustavljivo brbljanje. Odjednom primijetie kako svi ljudi idu na drugi kraj istine, prema velikim lipama. Tamo se neto neobino dogaalo. ulo se potmulo udaranje bubnja i neki nerazgovjetan glas. Prepustie se strujanju gomile. Ubrzo su doli pod okrilje razgranatih lipa, gdje je stari Ciganin pokazivao svog medvjeda. Mada je medo na njuki imao metalnu brnjicu, narod je na prilinom razmaku nainio polukrug oko neobinog prizora. Ciganin je udarao u bubanj i pozivao hrabre ljude da se pohrvu s medvjedom. Onome tko pobijedi dlakavu ivotinju nudio je deseterostruku nagradu od uloga koji treba poloiti kad izie na megdan. Narod

je radoznalo gledao u zastraujueg medvjeda, ali se nitko nije usuivao odmjeriti snagu s njim. Cigo je po deseti put pozivao odvane ljude da okuaju sreu, i ve se inilo da od svega nee biti nita. Pomalo i sam gubei strpljenje prestade bubnjati. Sve utihnu. Mirnim glasom, ali tako da ga svi uju, zapitao je, a zazvualo je kao tvrdnja: - Zar u ovom selu nema ni jednog hrabrog ovje ka? Munu tiinu smijenio je mrmor povrijeene gomile, koji se na ponovljeno pitanje udvostruio. - Zar u ovom selu nema ni jednog jedinog hrabrog ovjeka? - Ima jedan - odgovori njegov otac i, drei ga za ruku, poe naprijed. Narod se iznenaeno uskomea slutei zanimljiv dogaaj. Otac mu je ispustio ruku tek kad su se probili do prvog reda. Zamolio je poznanika: - Pripazi mi na sina. Priao je starom Ciganinu i u eir poloio novac. Ciganin je uzviknuo gledajui prema svjetini: - Ako ovaj mladi ovjek u hrvanju pobijedi mog medvjeda, dobit e deset puta vie. Samo je jedno pravi lo: izgubio je onaj koji prvi leima dodirne zemlju. Nekoliko je puta udario u bubanj - osjealo se kako sa svakim udarcem napetost raste. Ciganin je oslobodio ivotinju s lanca i uzviknuo: - Neka pobijedi jai. ovjek i medvjed su kruili jedan oko drugoga kao da se nijedan ne usuuje krenuti prvi. Odjednom

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

medvjed iznenaujuom brzinom poe na oca - otac se izmae, da bi ve u sljedeem trenutku on bio taj koji nasre. Ubrzo su bili u nerazdvojivu zagrljaju. Nosili su se desetak metara praeni navijakom dernjavom okupljena naroda. inilo se da e svakog trenutka nadjaati ogromna ivotinja - ali joj otac zadnjim naporom snaga uspije podbaciti nogu - i u sljedeem trenutku obojica padoe na bok. Narod oduevljeno povika: - Babe, babe - a to je znailo nerijeen rezultat, to je za ovjeka ravno pobjedi. Ubrzo se oko njegova oca zatvorio krug napasnih ljudi eljnih dodirnuti ga, estitati mu, kazati mu makar jednu rije. Svi su ga pozivali na aicu - i nedugo iza toga nali su se u pretrpanoj gostionici. Otac gaje posjeo na koljena. Ne zaboravljajui ni trenutak sina, odgovarao je na pita nja ljudi. - Mogao mu je medvjed slomiti kraljenicu rekao je brico. - Mogao je i on njemu - dobaci netko s drugog kraja krme, a svi se nasmijae. Zadrali su se u gostionici do podneva. Otac je doputao da mu sina aste sokom, a on je pio vino. Ispio je preko litre, i sigurnog koraka iziao na ulicu. - A sad pravo kui, obeali smo mami da emo doi do ruka. I poli su niz ulicu praeni radoznalim pogledima. Na trenutak se uspravio i s divlje trenje otkinuo nekoliko bobica. Kiselkast okus nedozrela voa ugod-

no gaje osvjeio. Kruio je pogledom po travom zaraslom dvoritu. Misli su se plele same oko sebe - bjeale su s jednog predmeta na drugi, i svaki put se vraale svom ishoditu. Za ovo dvorite vie nije bio siguran je li to dvorite njegova djetinjstva, ili tek blijeda kopija u svijesti zadrane slike koju je godinama nosio po svijetu. Sve je bilo isto i drukije - vrijeme je ostavilo traga i na nekad lijepom, a sad nagrenom bunaru bez krova, i na ovoj trenji i na istrulom kokoinjcu. Pod trenjom je nekad bila klupa i maleni stol s nogama ukopanim u zemlju. U blagim ljetnim predveerjima njegovi roditelji su sjedili na toj klupici. Njega bi posjeli izmeu sebe - na stolu je bilo voe, kava, sok, ponekad kolai. Majka i otac su priali o proteklom danu, ili o poslovima koji ih sutra oekuju. Nije upamtio da su se ikad svaali, ili da je netko povisio glas, runu rije jedno drugom nisu rekli. On se tome nije udio. Mislio je u svojoj djejoj glavi da su sve obitelji takve, da svuda vlada spokojstvo i potovanje. Tek mnogo poslije e saznati da su njegovi roditelji bili tako rijetko sretan par. Ponosili su se njime na lijep nain. Nikad nitko od njih nije rekao moj sin, uvijek, ba uvijek je bio na sin. One jeseni kad je poao u kolu, otila je majka u susjedno selo pomoi rodbini u berbi kukuruza, a on je ostao s ocem. Bila je nedjelja i vodenica nije radila. Odmah iza doruka, na njegovo iznenaenje, otac mu ree: - Uzmi loptu i idi u selo, igraj nogomet, ja imam nekog posla, pa bih ga htio u miru obaviti. Nemoj se

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

vraati prije predveerja. Ponesi suhog sira i kruha. I tako nee biti pravog ruka kad mama nije kod kue. Nije ekao da mu otac dvaput ponovi. Obradovao se pomisli da e cijeli dan igrati nogomet. Uzeo je loptu, i zaboravivi na hranu otrao na seosko igralite. Bilo je to prije dvadeset godina, a sjeao se svakog detalja. Igrao je nogomet s prijateljima sve do dva sata poslije podne - potom su otili u krau jabuka. Ovaj put je stradao potarev vonjak. Vratili su se na igralite i opet zaigrali. Usred igre odjednom osjeti elju da ode kui. Prijatelji su ga molili da ne ide, ali on laga da mu je otac rekao da se mora vratiti do tri sata i da ve kasni. Neka udnovata djeja slutnja vukla gaje kui. Nikad poslije nije mogao objasniti daje ba u tom trenutku osjetio neizmjernu potrebu vidjeti oca, priati s njim. Idui kui, pomiljao je kako bi bilo dobro da odu u ribolov. Naveer se vraa majka, i mogli bi je obradovati peenom ribom. Kad je uao u kuu, bezuspjeno je zvao oca. Nije ga bilo ni u jednoj sobi. Pomisli da moda u spremitu priprema vree za sutranji dan, ali su vrata bila zakljuana. Hodao je po prostranom dvoritu osvrui se na sve strane i nadajui se da e ga ugledati kako dolazi iz vinograda, ili iz ume, ili s polja. Bilo je neto prijetee u tiini koja ga je okruivala. Sluajno se okrenuo prema STIJENI i ugledao prizor od koga mu je dah zastao. Njegov otac se pribliavao drugom usjeku ogromne STIJENE. Do vrha je ostalo neto vie od treine puta. Srce mu je preplaeno zalupalo, uo

je svaki otkucaj cijelim svojim tijelom. Poelio je da na onoj STIJENI nije njegov otac - ali zelena koulja koju je penja imao na sebi nije ostavljala mjesta sumnji -to je bila koulja njegova oca, taj ovjek je on. Prekinutog daha gledao je nestvaran prizor. Iz ove udaljenosti oevo napredovanje je bilo jedva primjetno. U trenutku kad je otac upravo dosezao drugi usjek, i kad se inilo da e bar za kratko biti siguran, izgubio je oslonac! Oev krik! Krik ovjeka koji gleda svoju smrt. To nezaustavljivo tijelo to se pribliava zemlji. Taj uas. Udar tijela o zemlju. Njegov otac, njegov dragi tata. Sve je to gledao sedmogodinji djeak. Ni sam ne zna koliko je dugo ostao tako ukoen, nepomian, zauen. Suze se skotrljae niz lice i to ga tre. Ne razmiljajui, ne gledajui, potrao je prema selu. Sapletao se o travu, o kamenje. Padao je svakih desetak metara, dizao se, opet padao. Obnevidio od suza, od uasa, trao je puteljkom kojim je nebrojeno puta proao - i bilo mu je kao da ide zastraujuim tunelom iz koga nikako ne moe nai izlaz. Izranjavanih koljena, izobliena lica, utrao je u brijanicu i jedva izustio: - Tata, STIJENA! Okupljenim ljudima sve je bilo jasno i pojurie prema vodenici zaboravivi djeaka. A on je malaksalo

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

pao na pod brijanice i prepustio se nezadrivim jecajima. Na usta mu je izbila bjeliasta pjena, gubio je dah, guio se. Tonui s rubova svijesti vidio je zelenilo oeve koulje. Bljetavo nesnosno zelenilo prekrilo je itav svijet - i vie nije znao za sebe. Kad je djed nastradao, sveenik nije dopustio da ga zakopaju na posveenom groblju. Ostao je neumoljiv pred zahtjevima najutjecajnijih ljudi iz sela i odluno rekao: - To je ravno samoubojstvu. To je jo gore od samoubojstva, to je izazivanje Boga. Djeda su zakopali na breuljku nedaleko od vodenice. Nakon oeve nesree nije se ni razgovralo o tome hoe li ga pokopati na groblju - seoski grobar je bez pitanja iskopao raku odmah uz djedov grob. Taj pogreb nije nalikovao seoskim pogrebima ni po emu - sve se odvijalo u utnji. Sahranili su ga bez oprotajne rijei, bez sveenika. Na breuljku ostadoe dva groba i jedna pria o ljudima koji su izazvali sudbinu, o odvanim ljudima koji su poeljeli nemogue. Majka nikad nije preboljela oevu smrt. Do kraja ivota nosila je crninu. Potpuno se promijenila, povukla se u zastraujuu utnju. Niemu se vie nije smijala, nita je vie nije moglo obradovati. ivot joj se podijelio na vrijeme prije nesree, i vrijeme poslije nesree. Tuga zbog oeve smrti bila je jednaka njihovoj ljubavi. I mnogo godina poslije, majka je govorila o ocu kao da se nesrea dogodila prije nekoliko dana. Za nju je vrijeme stalo, ponekad mu se inilo da se njezin ivot sastoji samo od sjeanja.

Nedugo iza oeve smrti, u susjednom selu je izgraen moderan elektrini mlin, i majci nije preostalo drugo nego da stavi katanac na vodenicu. Morali su od neega ivjeti. Poeli su uzgajati pilie. Majka je radila po cijeli dan - nije eljela da on u tim izvanjskim stvarima osjeti da im je loije nego za oeva ivota. Iziao je iz trenjina hlada. Proetao se po dvoritu, a onda otiao do potoka gdje je raslo poljsko cvijee. Nabrao je nekoliko struaka. Doao je do breuljka na kome su u travu zarasla tri groba. Poloio je po nekoliko cvjetova na svaki grob. utio se krivim zbog njihove zaputenosti - kao da je i u smrti povrijedio drage svojim nemarom, svojim dugogodinjim izbivanjem. Majka je pred smrt traila da je pokopaju pokraj oca. Od usamljena djedova groba vremenom se stvorilo maleno obiteljsko groblje. Jesu li oni ikad pripadali selu? Uvijek su bili neto drugo. Nije doputao tuzi da ga preplavi, vratio se u dvorite s osjeajem probuene krivnje. Dok je stajao nad njihovim grobovima, ni rije nije progovorio. Bilo mu je neugodno to se tako brzo vratio u dvorite, u okrilje stvari koje vie podsjeaju na ivot nego na smrt.
TREE POGLAVLJE

Tek je u sumrak uao u kuu. U ormaru je pronaao uredno sloene plahte i pokrivae. Pripremio je krevet za spavanje i odmah legao. U kui nije bilo struje. Zaboravio je kupiti svijee. A moda je i

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

bolje ovako u tami - misli su sreenije, sjeanja mirnija. Prvih godina iza oeve smrti noi su bile muenje, san mu je bjeao. Teko bi zaspao, a lako se budio. Trzao se i na najmanji um, na svaki nalet vjetra, na blagi titraj prozorske zavjese, na romor proljetne kie. A najee su ga budili snovi - iz noi u no vraao mu se isti san: odjednom bi u omami bljesnula zelena svjetlost priinjajui mu uasnu bol. Osjetio bi kako mu oi gore. Trenutak potom shvatio bi daje to zelena koulja njegova oca. Po tko zna koji put vidio bi njegovo tijelo kako pada i bljetavu bjelinu STIJENE pokraj koje nezaustavljivo promie. Budio se uz vrisak, obliven znojem - ekanje zore pretvaralo se u beskrajnu moru. Taj san je obojio cijelo njegovo djetinjstvo, zavukao se i u najskrovitije pore svakog dana, i uinio da mu sve godine ivota iza oeve smrti budu do odvratnosti nalik jedna drugoj. Prestao je igrati nogomet s prijateljima. Osamio se i zatvorio u svoj svijet u kome mu nije bilo lijepo, a iz koga nije htio ni mogao izii van. Prolazei ulicom osjeao je poglede ljudi na sebi - osjeao ih je na leima, u grlu, na rukama. Promatrali su ga s neskrivenom radoznalou, odmjeravali su to dijete i govorili: - Otac i djed su pokuali, sad je na njemu red. Hoe li uspjeti? Znao je da to oekuju od njega, znao je da ga nemilosrdno odmjeravaju slutei u svakoj crti njegova lica djedove crte, oev osmijeh. ivotinjski su ga proc-

jenjivali, traei u djejoj snazi slutnju neke budue snage koja se tek treba razviti. Kad bi naiao na suseljane zanesene u iv razgovor, odjednom bi svi zautjeli i pogledali prema njemu. Boljeli su ga ti ispitivaki pogledi. Htio im je rei: - Ne gledajte me tako, pustite me na miru, ja sam njihov unuk i sin, ali to nas ne izjednauje, ja sam ja, i zaboravite ve jednom priu o njima da bih je i sam mogao zaboraviti. Ali, umjesto takvih rijei, oborio bi pogled i urno pobjegao niz ulicu. I ne htijui poeo je mrziti svoje suseljane. Prestao je ljude gledati u oi. Na pitanja je odgovarao kratko, odsjeeno - i nekom izmiljenom urbom naputao svako drutvo u kome bi se sluajno zatekao. Nije imao prijatelja - zid njegove samoe postajao je sve deblji. U koli su ga izbjegavali. Na tako veselim ivim odmorima, dok su se svi alili, ponajee bi priao prozoru, zagledao se u dvorite i ostao nepomian i sam. Njegov strah od ljudi, od bilo ije prisutnosti, prelazio je u izmijenjenu obliku na njegovu okolinu - i nije se vie samo on njih bojao, i oni su se njega poeli bojati. Znali su da im ne pripada, da je neto drugo, da do njega ne dopire nijedna njihova rije - i zaista: njegov je mali svijet izgubio svaku slinost s njihovim. Taj osjeaj izdvojenosti i usamljenosti vremenom se samo pojaavao i nije bilo niega da ga ublai. Prolazio bi ulicama svoga sela osjeajui se razliitim od svakog ovjeka kojeg bi sreo. Boljelo gaje to stanje nepripadanja ljudima meu kojima je ivio, s kojima se svakodnevno sretao. Kad bi se ponekad zatekao u

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nekom drugom selu, u kome ga nitko ne poznaje, taj osjeaj usamljenosti i nepremostive udaljenosti znatno bi se umanjio. To sebi nikako nije mogao objasniti - kako je mogue da je najosamljeniji dok je u svom selu, kako je mogue da je udaljeniji od ljudi koji ga poznaju nego od onih koje prvi put vidi. ivio je toliko drukije od svih, da je s uvjerenjem pomiljao da na svijetu ne postoji nijedan ovjek njemu nalik. Kako je vrijeme prolazilo, pitanje slinosti s ocem sve vie gaje progonilo i sve ee mu se inilo da uje pritajen glas: - Otac i djed su pokuali, sad je na njemu red. Hoe li uspjeti? Oni su u njemu uporno gledali unuka i sina najodvanijih ljudi. Nitko nije mogao ni naslutiti da se taj utljivi djeak svake veeri budi s kricima, zaslijepljen bolnim zelenilom koje saie oi. Da, on se bojao STIJENE. On se bojao STIJENE vie nego to ju je mrzio. Strah je odavno preplavio njegovu duu, neizmjerno dalekim su mu se inili i djed i otac. Bio je njihov, a tako razliit od njih. Nakon nekoliko godina osjetio je da su one ispitivake poglede zamijenili neki drukiji pogledi, koji su jo vie boljeli. Podrugljivost! Ovo su podrugljivi pogledi - pomislio je to onoga dana kad mu se uinilo da su svi prozreli njegov strah. Pokreti su mu postali nespretni, svakom kretnjom otkrivao je svoju nesigurnost. Pogled je jo rjee podizao sa zemlje. Priinjalo mu se da uje kako govore:

- Otac i djed su pokuali, bili su odvani ljudi, ali on teko da e se usuditi. Tko si ti? Ne pripada selu. Ali ne pripada ni svojima, ti nisi ni kao otac ni kao djed. Izgubio si vezu i s korijenima i s okolicom - pa ti ne ivi, to tvoje stanje, ta tvoja osamljenika tumaranja po uskom krugu nepromjenjivih osjeaja, zar je to ivot? Kako si jadan. Prekini ve jednom muno trajanje, otmi se svojoj sudbini, i odbaci taj strah prije nego te posve uniti. Cesto se preputao munim mislima. Nije imao milosti prema sebi. elio je nalikovati djedu i ocu, ali, strah gaje odvojio od njih. Kad bi bio kao oni, morao bi pokuati... S majkom nije govorio o STIJENI, osim jednom. Cijelo djetinjstvo je prohujalo, a da ni rije nisu progovorili o STIJENI. Ipak, bila je prisutna u svakoj njihovoj utnji, u svakom razgovoru. Majka je govorila o ocu esto, o djedu rjee. Govorila je tako kao da su umrli prirodnom smru, kao da STIJENA nije ni postojala, kao da nije odredila sudbinu njihove obitelji. Te njihove utnje o STIJENI imale su nesnosnu teinu, pritiskale su im duu, odgonile osmijeh s lica. Kad bi majka u utnji glaala rublje, znao je na to misli. Kad bi on po itav dan naveseo tumarao oko kue, ostavljajui sve poslove - majka ga nita nije pitala, jer je znala na to on misli. Samo su jednom progovorili o STIJENI, a upamtio je svaku rije. To je bilo na njegov osamnaesti roendan. Dobro se sjeao. Objedovali su u tiini, svean i bogat ruak: ukusna juha, crno vino, nekoliko vrsta kolaa, jelo koje

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

voli. On i majka bili su sami za stolom postavljenim u ast njegova osamnaestog roendana. U dui su mu igrali nejasni osjeaji, ispunjavala ga je neizmjerna tuga, a da joj nije mogao odrediti izvor - usred objeda, bez rijei, digao se od stola i izaao na dvorite. Priao je trenji, naslonio se na nju i zagledao se u STIJENU. Dugo ju je gledao, usidren u svojoj nepominosti. U trenutku je osjetio daje majka iza njegovih leda - nije uo njezino pribliavanje, ali, siguran je daje tu, korak iza njega. Znao je da i ona gleda STIJENU, znao je da e ovaj put ta STIJENA probiti zid njihove utnje. Osjeao je da njegova majka ne moe izdrati teret neizgovorenih rijei, osjeao je da ovaj dan nije kao svi drugi, osjeao je ve tada da e ga pamtiti cijelog ivota. - Gleda je? - izusti majka. - Gledam je - potvrdi, ne pomakavi se. Majka je traila rijei, prave rijei. Glas joj je imao drugu boju, inilo se da ne govori grlom ni ustima. - Mrzim je - ree. On pomisli kako je ta njezina reenica suvina, pa ipak je potvrdi. -I ja. - Da odselimo odavde, da napustimo ovo prokleto mjesto? - zapita ga na takav nain da je on u tom pitanju prepoznao oajniku molbu. Neemo bjeati - odgovori suho i odluno. Iznenadio se otkud mu ta sigurnost, ta nepoko lebljivost, iznenadio se svojoj reenici koja se otkinula

s usana, prije negoli je promislio njezino znaenje. Znao je daje ta reenica pogodila majku u srce, znao je daje gui, znao je koliko je boli. utnja je potrajala jo nekoliko trenutaka, a da nijedno od njih dvoje ni treptajem oka nije odvojilo pogled od STIJENE. To je bio razgovor utroje u kome je najvaniji sugovornik nijem. - Obeaj mi da nikad nee pokuati, sine moj, obeaj mi da nee. Bila je to molba natopljena bolom, ljubavlju, strepnjom. Nije odgovarao mada je znao daje utnja najokrutniji odgovor za nju. Ona je ponovila svoju molbu: - Obeaj mi. - Ne mogu. - Zar e i ti jednog dana...? - Ne znam. Na najgore pitanje dao je najgori odgovor. Bio je nejasan samome sebi. Pa ipak, morao je rei upravo to to je rekao. Majka se poraeno okrenu i ode u kuu. On pomisli koliko bi joj pomogao da je kazao (pa makar to bila neistina) da nikad nee ni poeljeti, a kamoli pokuati. Sitnom lai mogao joj je olakati ivot, noi uiniti mirnijima, buenja sretnijima. Prestao je eznuti za ljudima. U samoi se esto zaboravi da postoji jo neto osim samoe. Sve su mu se misli svele na jednu: biti kao otac. Znao je da bi se otac razoarao da ga ugleda takvoga kakav je s vreme-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nom postao. ivjeti u vjenom strahu od ivota - to ostavlja traga na licu. Odluni ljudi se lako prepoznaju, pokreti su im vrsti, u razgovoru su brzi. Ako ele, u stanju su od svega napraviti dobru alu, pa ak i od svoje trenutane patnje. Odlunim ljudima se divimo. Njegov otac je bio takav, i za djeda kau daje bio takav, a on... Znao je da iz svega toga moe izii samo na jedan nain. On e postati sin svoga oca, unuk svoga djeda, on e postati ovjek tek u onom trenutku kad prihvati bitku s nepobijeenom STIJENOM. On se mora jednog dana osmjeliti, on mora pobijediti strah - ivjeti cijelog ivota kao kukavica nije ivot. Postao je ve mladi, a da jo nije poeo ivjeti. STIJENA ga je proganjala na svakom koraku, unitavala ga sve vie. STIJENA je bila kriva to su djevojke tako daleko od njega. Promatrao ih je s tugom, ne usuujui se ni pomisliti da se priblii nekoj od njih. Tu je najbolnije osjeao strah od ivota, strah od ljudi. Vrijeme je prolazilo, a bilo je isto kao da stoji. Ostao je bez djetinjstva, a sad je polako gubio i mladost. Tek ponekad doputao je sebi iskrenu misao, tek ponekad bi priznao: - Boe, pa ovo nije ivot, ja uope ne ivim. Sve prolazi pokraj mene, a ja stojim bez rijei i gledam kako tonem u sivilu i nepokretnosti. Ja vjeno istu misao prevrem, a drugi ive, punim dahom ive. Za sunanih dana vodenicu je u dopodnevnim satima zarobljavala prijetea sjena ogromne STIJE-

NE. esto je pred zoru odlazio od kue, samo da izbjegne zagrljaju te hladne sjene. U snovima ga je proganjala sjena gorostasne STIJENE, i ma kako brzo trao, uvijek bi mu nedostajao jo jedan korak, pa da iskorakne na sunanu stranu. Imao je ve punih osamnaest godina i inilo mu se da e mu ivot ostati zauvijek neveseo i siv. Odavno se zaboravio smijati, zaboravio je i to je to ugodan razgovor. Od ljudi je oekivao samo prezir, ponienje i bol. Imao je ve punih osamnaest godina i vjerovao je u to da e mu ivot ostati zauvijek nepromijenjen. Iao je iz trgovine nosei punu torbu. Odjednom se pred njim stvori ona. - Hej, zdravo. - Zdravo - odvratio je. Bila je to Marija, najljepa djevojka u selu. Njegova vrnjakinja. Posljednjih godina ju je sretao vrlo rijetko, jedino u autobusu, kad bi iao u grad. - Kako si? - Dobro. Iznenadilo gaje to mu se tako obraa. On je do sada s njom svega dva-tri puta progovorio. I to, kad bi se sve zbrojilo, ne vie od desetak reenica. - Htjela sam te neto zamoliti. - Kai - odgovori kratko, bez osmijeha. - Pa vjerojatno zna da crtam. eljela bih, ako nema nita protiv, nacrtati vau vodenicu. Bio je zbunjen. Nije znao kako da odgovori, promucao je:

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nom postao. ivjeti u vjenom strahu od ivota - to ostavlja traga na licu. Odluni ljudi se lako prepoznaju, pokreti su im vrsti, u razgovoru su brzi. Ako ele, u stanju su od svega napraviti dobru alu, pa ak i od svoje trenutane patnje. Odlunim ljudima se divimo. Njegov otac je bio takav, i za djeda kau daje bio takav, a on... Znao je da iz svega toga moe izii samo na jedan nain. On e postati sin svoga oca, unuk svoga djeda, on e postati ovjek tek u onom trenutku kad prihvati bitku s nepobijeenom STIJENOM. On se mora jednog dana osmjeliti, on mora pobijediti strah - ivjeti cijelog ivota kao kukavica nije ivot. Postao je ve mladi, a da jo nije poeo ivjeti. STIJENA ga je proganjala na svakom koraku, unitavala ga sve vie. STIJENA je bila kriva to su djevojke tako daleko od njega. Promatrao ih je s tugom, ne usuujui se ni pomisliti da se priblii nekoj od njih. Tu je najbolnije osjeao strah od ivota, strah od ljudi. Vrijeme je prolazilo, a bilo je isto kao da stoji. Ostao je bez djetinjstva, a sad je polako gubio i mladost. Tek ponekad doputao je sebi iskrenu misao, tek ponekad bi priznao: - Boe, pa ovo nije ivot, ja uope ne ivim. Sve prolazi pokraj mene, a ja stojim bez rijei i gledam kako tonem u sivilu i nepokretnosti. Ja vjeno istu misao prevrem, a drugi ive, punim dahom ive. Za sunanih dana vodenicu je u dopodnevnim satima zarobljavala prijetea sjena ogromne STIJE-

L. .

NE. esto je pred zoru odlazio od kue, samo da izbjegne zagrljaju te hladne sjene. U snovima ga je proganjala sjena gorostasne STIJENE, i ma kako brzo trao, uvijek bi mu nedostajao jo jedan korak, pa da iskorakne na sunanu stranu. Imao je ve punih osamnaest godina i inilo mu se da e mu ivot ostati zauvijek neveseo i siv. Odavno se zaboravio smijati, zaboravio je i to je to ugodan razgovor. Od ljudi je oekivao samo prezir, ponienje i bol. Imao je ve punih osamnaest godina i vjerovao je u to da e mu ivot ostati zauvijek nepromijenjen. Iao je iz trgovine nosei punu torbu. Odjednom se pred njim stvori ona. - Hej, zdravo. - Zdravo - odvratio je. Bila je to Marija, najljepa djevojka u selu. Njegova vrnjakinja. Posljednjih godina ju je sretao vrlo rijetko, jedino u autobusu, kad bi iao u grad. - Kako si? - Dobro. Iznenadilo gaje to mu se tako obraa. On je do sada s njom svega dva-tri puta progovorio. I to, kad bi se sve zbrojilo, ne vie od desetak reenica. - Htjela sam te neto zamoliti. - Kai - odgovori kratko, bez osmijeha. - Pa vjerojatno zna da crtam. eljela bih, ako nema nita protiv, nacrtati vau vodenicu. Bio je zbunjen. Nije znao kako da odgovori, promucao je:

Mino GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

-Dobro... moe. - Kad da doem? - Kad hoe. - Sutra oko podne? - U redu. - Onda, do sutra, dovienja. - Dovienja. Otila je niz ulicu ostavivi ga potpuno zbunjenog. Nije znao je li mu drago to e je vidjeti sutra, ili je ljut na sebe stoje dopustio jednoj djevojci da narui ustaljen monotoni red na koji je navikao. Ali, nema vie uzmicanja - sutra oko podneva mora je priekati kod kue, mada je u to vrijeme nastojao biti to dalje od vodenice i prijetee sjene. Marija je bila divna djevojka. Svoju je ljepotu s lakoom nosila. Marija je ivjela u svijetu njemu dalekom, u koji, inilo mu se, nikad nee ni zaviriti. Njezin ivot je tako zanimljiv. Druila se s mnogo ljudi. Sutradan, dok je na dvoritu pravio krletku za golubove, pojavila se ona. Dola je neto ranije nego to ju je oekivao. - Zdravo. - Zdravo. - Vrijedan si. - Pomalo. U rukama je imala blok i tri olovke. - Hoe li da iznesem stolicu? - Hvala, ne treba. Ljepe je sjediti na travi. Pomislio je da bi bilo nepristojno da joj ne pravi drutvo.

- S koje strane e je crtati? - Htjela bih da se vidi vodenini kota. - Onda je najbolje da se popne na onaj breuljak, od tamo se dobro vidi i vodenica i potok. Posluala gaje. Uspeli su se na breuljak, sjeli na travu, a ona se odmah dala na posao. Cijelo vrijeme dok je crtala, razgovrala je s njim, o najobinijim svakodnevnim stvarima. Njemu je bilo udno to vode takav razgovor. Nakon dva sata imala je tri crtea. inili su mu se zanimljivima, ali ona nije bila zadovoljna svojim radom. - Danas mi ne ide od ruke. teta. - Hoe li pokuati sutra? - Ako ti neu smetati. - Naprotiv. Kad e doi? - U isto vrijeme. Tek to je Marija otila, poe prieljkivati sutranji dan. Zaista se ugodno osjeao u njezinu drutvu. Ona je tako prirodna i jednostavna. Sutradan je sve nalikovalo prethodnom danu. Marija je dola u isto vrijeme, i veselo razgovarajui s njime s lakoom napravila dva crtea. S drugim crteom je bila veoma zadovoljna. - Eto, sad u u svojoj sobi na zidu imati i tvoju kuu. - Zar je nee nacrtati iz drugog kuta? - Neu, nemam vie volje. Nego, eli li da ti izradim portret, da vidi kakav si u mojim oima? - O, ba bih volio.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

- Samo e satima pozirati. - Mogu dugo biti nepomian. Kad e doi? - Sutra u isto vrijeme. Moe? - Moe. Meutim, sutradan je cijeli dan padala dosadna kia i Marija se nije pojavila. On je svakih pet minuta pogledavao kroz prozor u gustu vodenu, zavjesu, elei svim srcem da se zaustavi ta neumorna kiurina, da se oblaci raziu i da ona... Prieljkivao je Marijinu prisutnost, prisjeao se reenica koje su izgovarali prolih dana - sve mu se to priinjalo tako obino, a opet tako lijepo. Ali ni drugog ni treeg dana Marija se nije pojavljivala. Pomiljao je da je najvjerojatnije zaboravila, da to njoj i nije tako vano kao njemu. Prolo je tjedan dana i on se ve prisilio da ne misli na Mariju i ugodne trenutke. Upravo se vraao iz vinograda, kad pred vodenicom ugleda nju. Bio je iznenaen. - Hej, zdravo. - Zdravo. - Duna sam ti ispriku: imala sam gripu. - Jesi li sad dobro? - Odlino. Ne ljuti se? -Ne. Bio je sretan to je tu pokraj njega, to je moe gledati, sluati joj glas, sluati vedri smijeh. Bez dogovora, kao po navici, popeli su se na breuljak. Marija otvori blok, uze najtanju olovku i ree: - Gledaj u mene i nemoj se pomicati.

Crtala ga je sat, moda i dva. Pri tome su malo razgovarali. On je netremice gledao u nju, ona u njega. Nisu osjeali potrebu za rijeima. - Evo, prvi crte je gotov - ree i prui mu papir. On uze crte, pogleda ga i iznenaeno primijeti: - Pa ti si me nacrtala kako se smijem, a ja se ni na trenutak dok si crtala nisam osmjehnuo. Kako to? - Ti si uvijek tako ozbiljan daje to meni smijeno. Ba sam ti eljela pokazati kako bi izgledao kad bi se samo jednom osmjehnuo. Nije joj odmah odgovorio. Promatrao je na crteu svoje dobro pogoene crte lica i izmiljen osmijeh. U trenutku mu se to uini tako luckasto, da nacrtani osmijeh izazva pravi. - Napokon, i ti se smije. - A tko ne bi tvome... - Reci do kraja. - Tvome nacrtanom prijekoru. - Zar je to bio prijekor? - Na neki nain jest. Sljedeih dana su se redovno viali. Uvijek su imali mnogo toga jedno drugome rei, a kad bi doao trenutak rastanka, nije se znalo tko ga umjesnije odlae. U njegovoj dui su se isprepleli opreni osjeaji, udio se da ista misao na Mariju u jednom trenutku izaziva nemir, a u drugom sreu. Stajali su uz potok, u smiraj dana, zagledani u tamnu povrinu vode. Jedva se i primjeivalo da tee. Okrueni sveanom tiinom nisu se usuivali preki-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nuti je. Sunce je nestajalo u daljini, a blijede sjene drvea polako su se pretakale u tamu. Osjeao je Marijinu blizinu, blizinu njezina tijela. Osjeao je da ona zna da sad misli na nju, na njezine usne, na njezine oi. inila mu se tako bliskom. Njezinu prisutnost je doivljavao kao blaenstvo, kao njenost na koju se moe odgovoriti samo njenou. Skupio je hrabrost, dodirnuo joj je ruku. Nije se pomakla. Zadrhtao je od pomisli da njihovi osjeaji nisu istovjetni, zadrhtao je od pomisli da joj nita ne znai, da joj je samo jedan od mnogih sugovornika. Zbunjeno je progovorio: -Marijo... oprosti. Povukao je ruku. Marija ga pogleda u oi i blago se osmjehnu. Uzvratila mu je dodir. Njihovi prsti su se isprepletali u njenoj igri. Privih su se jedno uz drugo. Svojim tijelom osjetio je njezino tijelo. Prepustili su se opojnim poljupcima i dugom milovanju. Nije mogao vjerovati da je Marija u njegovu zagrljaju, da ljubi njezine oi, da dodiruje njezine grudi. ivot je dobio drugu boju, drugi miris. I nije bilo dana u kome nije mislio na Mariju. Sve slobodne trenutke provodili su zajedno. Kad bi se dogodilo da se dulje ne vide, postajao bi nervozan, razdraljiv, nesretan. udio je za njezinom prisutnou, svaki rastanak doivljavao kao nesnosnu bol. - Marija, moram ti rei, ti si mi, ti si mi... - uti - prekinula bi ga poljupcem. A on je osjeao daje bolje tako: rijei su suvine. I zaista, nisu morali govoriti da bi otkrili svoje misli. Sve stoje Marija inila

odisalo je jednostavnou i lakoom. S malo rijei je znala mnogo kazati. Gledao je u njoj razigrano dijete koje ne eli odrasti, koje se ne eli odrei djejih nestaluka. - Danas si tako smijean. - Zato? - Zato jer si opet ozbiljan. - ini ti se. - A tebi se ini da sam ja pokraj tebe. - A zar nisi? - Nisam dok misli na neto drugo. - Otkud ti to? - Ne moe se istodobno misliti na dvije stvari. - Ne bih rekla. - Ali, ja mislim samo na tebe. Marija je bila u pravu, ali joj nije htio priznati. On je i u njezinoj prisutnosti mislio na STIJENU, na oca, na sve ono to je samo uz Mariju mogao nakratko zaboraviti. Opet su ga proganjala muna pitanja ijih se odgovora plaio. elio je vie nego ikad nalikovati svome ocu, svome djedu. Pitao se poistovjeuje li ga Marija s njima. Marija ni na trenutak nije pomiljala da je u zagrljaju kukavice, neodlunog ovjeka proetog sumnjama u sebe. Ipak, svaki njegov nemir odmah bi osjetila. Ako ne misli na nju dok je ljubi, ona to zna. Ako mu u njezinoj prisutnosti u svijesti bljesne STIJENA, ona odmah osjeti kako se naglo udaljava od nje i kako do njega ne dopiru njezine rijei. Marija je slutila da ga neto mui i eljela je otkriti to. Danima gaje nagovarala da joj prizna to

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

se u njemu zbiva. Govorila je da meu njima ne smije biti tajni, daje tajna neiskrenost. I dugo je bjeao od razgovora kojeg se bojao, a koji je ipak prieljkivao. Jednog dana rekla mu je smirenim glasom, gledajui ga u oi: -Ako me zaista voli onoliko koliko ja tebe volim, onda e mi rei to te mui. -Ali zaista... - Molim te. I zbog mene i zbog sebe, kai. Udah nuo je duboko zrak. Odvrati pogled od nje i nakon dulje stanke izusti: - Ne bih te htio zamarati s tim. - Ovako mi je jo gore. - Ne znam hoe li razumjeti. - Zar sumnja? Uzela ga je za ruku. Taj njeni dodir kao da mu je pomogao da kae ono stoje s naporom zadravao. - Vjerojatno si i ti sluala o mom ocu i djedu. - Jesam - odvrati Marija drhtavim glasom. - Vidi, oni su se pokuali uspeti na onu STIJE NU. Oni su to morali. Ja znam zato su to morali uiniti. Ne mogu objasniti, ne mogu rei razlonim reenicama, ali znam zato. Osjetio je kako Marijina ruka podrhtava u njegovoj - drhtaji se prenesoe na njegovo tijelo izazivajui nelagodu. - Vidi, dolazi vrijeme kad u i ja morati... Zautio je. Tada je prvi put vidio Marijine suze. Plakala je preputajui se nezaustavljivim jecajima.

Plakala je na neki udnovat djeji nain, kao da e suzama isplakati njihov uzrok. Molila gaje Marija da zaboravi STIJENU, da se ne uputa u te ludosti. Molila ga je da ne misli ni na to drugo, osim na njihovu ljubav. - Ako se tebi neto dogodi, ja vie neu moi ivjeti - govorila je esto. Ni na trenutak nije sumnjao u istinitost te reenice. Danima gaje nagovarala da joj obea da se nikad nee upustiti u osvajanje STIJENE. On joj nije elio lagati, boljelo gaje sve to koliko i nju. I vie. Napokon, kad je Marija shvatila da ga nikad nee odgovoriti i daje njegova sudbina vezana za STIJENU, smirenim glasom je rekla: - Uspjet e. I prestali su se prepirati zbog STIJENE. Kad bije on u razgovoru nehotice spomenuo, Marija bi po tko zna koji put ponovila: - Uspjet e. Ona je tako iskreno vjerovala u njega, daje i sam poeo vjerovati u sebe. inilo mu se da bi se s lakoom mogao uspeti na vrh, samo ako se oslobodi straha. Prole su tri godine od dana kad je Marija postala njegova djevojka. ivot mu se prilino izmijenio. Njegov oklop prema drugim ljudima nije vie bio onako vrst, ni onako krut. Ispoetka se druio samo s Marijinim prijateljima i poznanicima, a s vremenom je i sam sve otvorenije prilazio ljudima. Daleko od toga da se oslobodio svoje muke i zaboravio svoje prokletstvo - i dalje se ljudima priinjao tajnovit, ali ne i nepristu-

MIRO GAVHAN

MALI NEOBINI LJUDI

paan kao prije. Strahu se nije oteo ni na trenutak, ali je iz dana u dan jaala u njemu vjera da e jednom nadvladati svoj kukaviluk. Na Marijin dvadeset prvi roendan okupilo se u njezinoj kui veliko drutvo. Nakon sveanog ruka pooe u etnju prema vinogradima. Naioe pokraj vodenice i on ih pozove da se na trenutak zadre u njegovu dvoritu. Majka nije bila kod kue - iz kuhinje je uzeo bocu s vinom i nekoliko aa. Sjedili su pod starom trenjom, alili se i pili. Svi su tog dana popili mnogo vie nego to su navikli. On je osjeao blagu oamuenost od crvena vina i sve ee brbljao stvari kakve trijezan ne bi ni pomislio. Marijin brat pogleda prema STIJENI i pijanim glasom ree: - Tvoja STIJENA. Naglo umuknu veseo amor, a on opet ree: - Tvoja STIJENA eka na tebe. Djed i otac su ti bili hrabri ljudi, pria se da se ti nee odvaiti. Marija je htjela prekinuti brata, ali, bilo je suvie kasno. - Ljudi govore da si kukavica. - Nisam - odvrati odsjeeno, a u glavi mu zaumi jako vino udvostruavajui bijes. - Svi kau da ti nikad nee pokuati. - Hou. - Kada? -Sad. I vie nije bilo uzmicanja. Vino gaje ohrabrilo, a rijei su ga obavezale da odmah poe prema STIJENI.

U utnji su ga pratili, ne usuujui se ni poticati ga ni odgovarati. Pogledao je u blijedu Mariju, niz ije su se obraze slijevale suze. Nije vie bilo uzmicanja. Dodirnuo je rukom najblie ispupenje, potraio nogama oslonac, s lakoom se odupro i uspinjanje je otpoelo. Tek to se odigao od zemlje dva ili tri metra, pred oima mu bijesnu nesnosno zelenilo. Zelena boja koulje njegova oca, tijelo koje pada - nezaustavljiv uas. Sve mu se to javilo snanije nego ikad - probudio se uspavani strah. Zaboljela ga je hladnoa te ogromne STIJENE, i poraeno se vratio na zemlju. Gledajui pred sebe, proao je pokraj iznenaenog drutva. Uao je u kuu, zakljuao se i zaplakao. Sad je bilo jasno i njemu i drugima da je kukavica. Kroz pla ih je uo kako polaze prema selu - netko se glasno nasmija, a ostali prihvatie taj smijeh. Njemu su se smijali. Opet je bio odbaen, i kao nikad prije ponien. Njegov poraz su svi vidjeli, i Marija. Nije dola za njim u kuu, nije ga pokuala utjeiti. Tek sutradan se pojavila. Ponaala se kao da se nita nije dogodilo. Ipak, nije uspijevala biti kakva je prije bila. Izbjegavao je njezin pogled i na svako pitanje odgovarao kratko, odsjeeno. Boljelo ga je. Sramio se. Plaio se prolaska selom. Svaki susret mu je zadavao bol. Osjeao je kako ga opet gledaju one nemilosrdne nevidljive oi. Gledale su u kukavicu, u ovjeka koji nije dostojan ni oca, ni djeda. Padao je u sve veu potitenost. Mjesec dana nakon neslavnog poraza, pobjegao je iz sela. Otiao je nou, neopaen. Majka je znala to

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

se dogodilo i nije ga pokuavala sprijeiti. Otiao je, a da ni Mariji nije nita rekao. Otiao je - pobjegao je. Poslije duga tri tjedna Marija je primila pismo iz Osla. Javio je daje pronao posao, daje dobro, da svaki dan misli na nju, da je voli. Nijednom rijeju nije spomenuo zastoje otiao. Poeli su se redovno dopisivati. Prividno je sve bilo isto - i kao da su oboje taj rastanak shvaali kao privremeni prekid, kojim se njihova ljubav nee umanjiti. Ni u jednom pismu, ni ona ni on, nisu spomenuli njegov uspon. I pored toga osjeao je u svakoj njezinoj reenici da to ipak proviruje. Ona se zaljubila u ovjeka iji su djed i otac uli u seoske legende - ona se zaljubila u njihova unuka i sina, a ne u kukavicu. Boljela gaje pomisao da za nju nije vie ono to je nekad bio. Volio ju je nesmanjenom estinom. Kao da je daljina udvostruila njegove osjeaje. Ljubio je njezina pisma, njeno ih dodirivao i zavidio tom papiru to je pred nekoliko dana bio u dragim rukama. itao ih je i po stotinjak puta. Kad bi se vratio s posla i zatekao prazan potanski sandui, osjetio bi neizmjernu bol. Disanje mu se iznenadno ubrzavalo, grlo mu se stezalo od nemoi. Njezina pisma postala su jedina radost u njegovu ivotu. Ona ga je sve ee pozivala da se vrati, a on je neprestano odlagao dan povratka. Godinu dana nakon njegova bijega, Marijina pisma su prestala dolaziti. Znao je da njihova ljubav jo nije ugasnula, znao je da bi bilo dovoljno da joj napie: dolazim ako me

jo eli, i znao je da bi ubrzo dobio pismo kojim bi se njihova ljubav potvrdila. A i kad bi predloio da ona doe u Oslo i da se vie nikad ne rastaju, bez sumnje bi pristala, bez sumnje bi dola. Borio se sa sobom, dok napokon jednog dana nije napisao pismo kojim ju je pozivao da doe k njemu. Napisao je daje voli vie nego ikad, daje eli. Veselog koraka urio je prema poti nosei pismo za Mariju. U trenutku kad je doao na red, i kad je bilo dovoljno pruiti pismo slubeniku i kazati ime svoje zemlje, pokolebao se, uz ispriku odstupio od altera i napokon sebi priznao da ne eli da Marija doe u Oslo, jer je ona iz svijeta koji je vidio njegov poraz. Osjetio je da bi s njom dolo sve ono od ega pokuava pobjei, sve ono to ga proganja i s ime nema hrabrosti suoiti se. Nije poslao pismo. Ta promijenjena odluka bila je jo jedan poraz. elio ju je vie nego ikad, ali nije mogao ni pomisliti da ivi sa enom koja zna za njegov strah. Osam mjeseci potom, majka mu je pisala da se Marija udala i odselila na more. Tog dana je zaalio to nije poslao ono pismo, zaalio zbog ljubavi koja mu je nedostajala vie nego ikad. Juer, u vlaku, vodio je tako smijean razgovor: - Kamo idete? - Kui. - Poslije koliko vremena? - est godina. - Blago vama. S vremena na vrijeme polazio bi na putovanja po jo mu nepoznatim zemljama, traei u novim prosto-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

rima zaborav. Ali nigdje, ba nigdje nije nalazio spokoja. Svuda su ga pratile iste misli, ista prolost. Prije tri godine majka se razboljela. Iz njezinih sve tunijih pisama slutio je da je bolest nezaustavljivo osvaja. Bila je u bolnici, u gradiu nedaleko njihova sela. Zvala gaje da se vrati kui, a on je odgovorio da ne moe ostaviti svoje poslove. U novom pismu ga je molila da doe bar na nekoliko dana - nije ni odgovorio. Teko mu je bilo pronai ispriku, uvjerljivu la - nije joj mogao napisati da se boji doi nazad, da ne eli vidjeti ni vodenicu, ni STIJENU, ni ljude koji ga znaju. Neto poslije, sveenik mu je javio da je majka umrla. Pisao je daje znala da e umrijeti, i daje svim srcem eljela jo jednom vidjeti sina. Izdahnula je u nadi da e se on svakog trenutka pojaviti na bolnikim vratima. Sveenik nije propustio ukoriti ga to se ogluio na samrtnike molbe. itao je to pismo u Halsingborgu, sjedei na morskoj obali. Snaan vjetar se u naletima probijao kroz odjeu, valovi su zapljuskivali obalu. Proimali su ga osjeaji slabosti i krivnje to se nije odazvao majinoj posljednjoj elji.
ETVRTO POGLAVLJE

Probudio se u zoru. Za njim je ostala muna no. Iziao je na dvorite, zahvatio vodu iz bunara i umio se. Bez teka je do-

rukovao. Bezuspjeno se branio od nasrtljivih misli koje su ga po tko zna koji put uvlaile u zatvoren krug njegove nemoi. On, zarobljenik samoe i straha, stajao je pred svojom rodnom kuom zagledan u bolnu prolost s osjeajem ispraznosti koji je nezadrivo rastao. Bljutav okus ivota sve vie ga je guio i nije znao kako mu se oteti. Kad si proao opustjelim selom, kad si zakoraio u svoju kuu, zar misli da si pobijedio onog bijednika u sebi? Tvoj estogodinji bijeg jo traje. I nije strano to to si izgubio sve to si imao izgubiti, strano je to ni poslije svega nisi postao ovjek. STIJENA je tvoja sudbina koje se nee osloboditi dok je ne osvoji. Mrzio je sebe, bijes je bivao sve vei. Uasavao se pomisli da bi cijeloga ivota mogao ostati ovakav. Ne, on vie ne eli pristati na sebe zaplaenog, na sebe neodlunog. Na ovom je mjestu izvor tvog komara i izlaz iz njega. Ti ne smije ekati sutranji dan, odlagati konani obraun. Priznaj napokon zato si se vratio. Kad si krenuo na put, znao si da e ii do kraja. Tebi je ve dosta nemoi, i ti udi da to prije postane ovjek. Ne oklijevaj vie ni trenutka, STIJENA te zove. Spreman si, ne dopusti joj da te opet ponizi. Odlunog koraka uao je u kuu, uzeo s police vojniku uturicu, napunio je vodom, zakaio je za opasa i krenuo prema STIJENI. Doao je do podnoja. Promotrio ju je mirno, odmjeravajui dugaak put koji je pred njim. Rukom dodirnu hladnu materiju, potrai najblie ispupenje. Desnom nogom se otisnu od tla i - penjanje je otpoelo.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Mora ostati miran, ne smije napraviti nijedan pogrean korak. Mora se sauvati pretjerane urbe, ali ti jednaka opasnost prijeti i od sporosti. Prva tri-etiri metra savladao je s lakoom, a onda je doao na mjesto s kojeg se nije moglo dalje. STIJENA je tu bila toliko glatka da se zaista ni za to nije mogao uhvatiti. Morao se spustiti dva metra, ii u lijevu stranu i ondje pokuati. Paljivo se pomicao na stranu, osjeajui koliko je takvo kretanje opasnije od napredovanja u visinu. Ubrzo je opet mogao nastaviti s uspinjanjem. Ispupenja su na tom mjestu bila brojnija, dodue nita vea nego na savladanom dijelu STIJENE, ali se ipak imao na to osloniti. Kockarskom opijenou osjeao je snagu u svojim rukama i zadovoljstvo zbog svakog prijeenog metra. Osjeao je da idui u visinu ostavlja na zemlji sebe bivega, i da svakim pokretom postaje vie nalik ocu. Nee li u onom trenutku kad dosegne vrh (ako ga dosegne) postati ovjek? Gore je ivot - dolje je smrt. Smrt koja prua ruke za njim, oekujui nesmotren korak. Zadrao je poetnu smirenost, nije pravio ni najmanje pogreke. Napredovao je polako, ali nezadrivo. Boe, pa ti se vie ne boji STIJENE. Ti ini upravo ono od ega si cijeli ivot bjeao. U tvojim ilama se budi oeva krv. Samo, zadri taj mir do kraja, tu sigurnost, i uspjet e. Sunce ga je snano obasjalo, pred njim je bio topao ljetni dan. elio je to prije dosegnuti prvi usjek,

elio je to prije savladati prvu treinu puta. Snaga njegovih ruku nije poputala. Znao je daje pred njim dugotrajna borba. Na trenutak je desnom rukom preao po malenom udubljenju iz koga mu u oi sunu praina. Kriknuo je! Zamirio je obnevidjevi. Oi su ga nesnosno pekle, a nije smio nijednom rukom ispustiti spasonosna ispupenja i otrti vjee. Stajao je nepomian, razapet kao muenik. Zjenice su pekle. Doao je u kunju da bar na trenutak pokua lijevom rukom dodirnuti oi, pa makar pao. Ipak, savladao se i u mraku priekao da praina sa suzama otee. S pojaanim oprezom nastavio je usipnjanje. Tijelom mu prostrujie blagi drhtaji izazvani ivotinjskom napetou. Poetni zamor gaje osvajao. elio je to prije dosegnuti prvi usjek i u njemu prikupiti snagu, sabrati se, opustiti. Srce mu je sve snanije tuklo. Borio se sa sobom da zadri potrebnu sabranost. elja da to prije doe do usjeka nije smjela izazvati nesmotrenost. Pazio je da ne rasipa nepotrebno snagu, da to vie oslonca nalazi nogama, da tedi ruke za poslije. Pokreti mu postadoe neodluni. Protrnuo je od pomisli da bi mogao pasti u trenutku kad je na domak prvom usjeku i spasonosnom odmoru. Napetost je bivala sve jaa. Oblio gaje znoj. - Izdri jo malo, izdri jo malo - mrmljao je naglas. Prvi usjek je bio blizu, moda jo tri metra. Lijeva noga mu izgubi oslonac.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Zanese se u stranu. Trenutak ili dva visio je na rukama... ... Sreom, naao je nogom ispupenje. Smirio je dah i nastavio dalje.
PETO POGLAVLJE

Lagano se uzdigao na rukama, jo jedna paljiva promjena oslonca i - dosegnuo je prvi usjek. S olakanjem je odahnuo. Taj usjek je bio dostatno irok daje mogao lei i ispruiti itavo tijelo. Rukavom pamune koulje obrisao je znoj s ela. Otvorio je uturicu i halapljivim gutljajima utaio e. Sunce gaje sve snanije peklo. Znao je da mora uvati vodu za poslije, pa ipak, potegnuo je jo jedan kratak gutljaj. Boljelo gaje itavo tijelo. Dobro je izmasirao obje noge, a zatim lijevu ruku, pa desnu. Vrtio je glavom na sve strane elei vrat osloboditi ukoenosti. Hej, pa ti si na prvom usjeku! Ti si dosegnuo onu visinu koju je dosegnuo i tvoj slavni djed. Ti postaje ovjek. Samo, zadri tu odvanost do kraja -jer, ako te na STIJENI sustigne stari strah bit e gotov. Padne li, polovini uspjeh e izgubiti svoje znaenje. Ti mora doi do vrha. Sve drugo je nita. Zadri svoju hrabrosti, zadri je danas i bit e hrabar do kraja ivota. Odmarao se na neudobnom leaju kao na najmekem krevetu. U miie mu se vratie izgubljeni

sokovi. Napetosti je nestalo. Srce mu je otkucavalo posve smireno. Na trenutak mu se sve ovo uinilo nestvarnim - i jedino je alio za tim to se nije odvaio mnogo, mnogo prije. Vratila mu se snaga, znao je da ne smije pretjerati s odmaranjem. Uspravio se i - nastavio uspinjanje. Prvih nekoliko metara preao je s lakoom, a potom je opet pred njim bljesnula glatka povrina bez i najmanjeg ispupenja. Dugo ju je morao zaobilaziti, da bi opet mogao napredovati u visinu. Osjeao je da STIJENA krije mnoge zamke, i da se mora uvati da ne upadne u neku od njih. Udubljenja na koja se ne moe osloniti i ispupenja dvostruko manja od njegove ake bila su gora od dijelova glatke povrine koje je morao paljivo zaobilaziti. Sunce je peklo. Zrake su se odbijale o bijelu povrinu STIJENE, prisiljavajui ga da sve ee zatvara one kapke. Nikad prije nije tako snano osjeao blizinu smrti, nikad prije nije tako snano osjeao blizinu ivota. I svaki put kad bi se odupro padu, znao je da je od smrti otrgnuo djeli ivota. - Marija, STIJENA me eka. Ne mogu objasniti, ali dobro znam da u jednog dana morati... - Uspjet e. Ve se posve stopio s tom STIJENOM, lica su im bila priljubljena jedno uz drugo. Nisu ni malo nalikovali na dva neprijatelja. Vie su podsjeali na mukarca i enu u zagrljaju. Pitao se gdje je nestala njegova mrnja prema STIJENI - i je li to uope bila mrnja. S ela mu je klizio slani znoj preko lica.

MIRO GAVRAN

Na usnama outje bljutavu gorinu. Umor se polako vraao u noge, a zatim i u ruke. Poeo je sumnjati u to je li uope dovoljno snaan da dosegne vrh. Nije li on predodreen za vjenog gubitnika? Uspio se otrgnuti neeljenim mislima. Svu je panju usmjerio na STIJENU. Nestalo je cijelog svijeta, ostali su samo on i STIJENA. Njih dvoje je ispunilo svemir. Iz stanja najdublje koncentracije vladao je svakim svojim pokretom. Znao je da ne smije izgubiti ivce i da mora zadrati mir jednak miru STIJENE. Sve ee je pomiljao na drugi usjek, na novi odmor. U vratu mu se na mahove javljala ukoenost. Napredovao je dalje neizmjerno uivajui u svakom prijeenom metru. Ni opasnost nije umanjivala sreu izazvanu osjeajem snage i odlunosti. Odjednom, pri nagloj promjeni oslonca, nogu mu rasijee otro ispupenje. Snana bol prostruji cijelom natkoljenicom. Kroz razderane hlae potee krv. Rana je bila dovoljno velika da ga zabrine. U ovom poloaju nije smio ni pokuati zaustavljati krvarenje. Drugi usjek! Mora to prije doi do drugog usjeka da bi zavio nogu. Od koulje e nainiti zavoj. Mora to prije doi do drugog usjeka, inae... Njegovo, trenutak prije tako mirno, sabrano uspinjanje pretvorilo se u utrku s vremenom. Krv je istjecala, a rana se od svakog napora irila. Iskrvari li odvie, nee mu ostati snage da dosegne vrh. Nema mnogo vremena. Do drugog usjeka mora doprijeti to prije. Bude li paljivo ispitivao svaki

MALI NEOBINI LJUDI

oslonac izgubit e bitku s vremenom. Ubrza li odvie uspinjanje, nainit e pogrean korak. Krenuo je na sve ili nita. Udvostruenom brzinom pribliavao se drugom usjeku. Pouzdavao se u varljiva ispupenja, oslanjao se na uska udubljenja, brzopleto je prebacivao teinu sjedne noge na drugu. Sve ee se zanosio u stranu. Izgubio je mir koljenima mu prostrujae sablasni drhtaji. Sve intenzivnije je osjeao blizinu smrti dok je za sobom ostavljao crveni trag. U dui mu se probudi zaboravljeni strah. Osvoji ga misao na pad. U oima mu sijevnu oeva zelena koulja. Disanje mu se pretoi u ivotinjsko dahtanje, gotovo u jecanje. Obnevidjevi od uasa iao je naslijepo, osjeajui na leima ruku smrti.
ESTO POGLAVLJE

Me vjerujui svojim oima, dosegnuo je drugi usjek. Iz grla mu se ote krik pun oslobaajueg olakanja. Zahvaljivao je hirovitoj srei to gaje pratila u trenucima kad mu je bila najpotrebnija. Drugi usjek je nalikovao prvome. Bio je dovoljno irok da se na njemu ovjek moe ispruiti i odmoriti. Sama pomisao na trenutke oputanja koji predstoje izazivala je ugodu. Odmah je skinuo koulju i vrsto je uvezao oko ranjene noge. Otvorio je uturicu i u jednom gutljaju ispio preostalu tekuinu. Jezikom je proao po otvoru usi-savi i posljednju kapljicu.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Izmeu njega i sunca isprijeili su se zalutali oblaci. Blag vjetar prostruji mu kroz kosu. Rana je pekla. Cijelo tijelo bilo je okupano ljepljivim znojem. Promtrao je svoje izmuene ruke -jagodice su mu na prstima bolno otekle, izranjavane dlanove prekrivali su raskrvareni uljevi. Ispruio je tijelo na neudobnom leaju, zagledan u nebo. Pokuavao je zaustaviti ubrzani dah - ali se doivljeno uzbuenje nije dalo odagnati. Na drugom si usjeku. Preao si put koji je i tvoj otac savladao. Sad zna da nisi gori ni od oca ni od djeda. Ali, ti si preao prijeeno. Tek sad je pred tobom tvoj dio puta. Pogledaj kako se sudbina poigrala s vama podijelivi usjecima STIJENU na tri gotovo jednaka dijela. Djed i otac su savladali svoj dio puta do neba. Kad su padali za sobom su ostavljali sina. Ali ti ne ostavlja zamjenika - ti mora vidjeti vrh, ti mora osmisliti njihove padove. Masirao je rukama ukoen vrat. Ispunjavali su ga opreni osjeaji - zadovoljstvo zbog postignutog smjenjivala je strepnja zbog onog to mu predstoji. Snaga mu se polako poela vraati u napaeno tijelo. Odmor je potrajao dvadesetak minuta. Znao je da se ne smije predavati predugom oputanju. Povratio mu se prijanji mir i samopouzdanje. Lagano se uspravio, jo jednom je uvrstio zavoj na ranjenoj nozi. Bez urbe je nastavio s uspinjanjem. inilo mu se da ga izgubljena krv nije oslabila. Opet je vjerovao u svoju snagu. Improvizirani zavoj oteavao je kretanje. Morao je dobro paziti da ne zapne o kakvo ispupenje, da mu se ne razvee krvlju natopljena koulja.

Vjetar je sve blie nanosio brze ljetne oblake, i sunce gaje posve ostavilo na miru. Mogao je gledati u povrinu STIJENE osloboen zasljepljujueg sjaja. Osobit miris STIJENE proimao mu je nosnice. Bilo je neke prijetnje u tom mirisu, neeg mranog i nejasnog. Nezadrivo je napredovao u visinu. U ogrubjelim dlanovima utio je veliku nelagodu - boljeli su ga raskrvareni uljevi. Opet je pred sobom ugledao jedan posve uglaan dio STIJENE. Nije mu preostalo drugo nego da se spusti nazad, i da idui u lijevu stranu potrai bolji put. Meutim, ubrzo se morao zaustaviti, jer se vie nije moglo ii ulijevo, ni u visinu. I ne htijui pomisli daje STIJENA neosvojiva, da nema mogunost da se dosegne vrh. Sve dok nije doao do drugog usjeka, bio je siguran daje put savladiv. Jer, njime je proao njegov otac, ali sad ga obuze strepnja da do vrha moda i nema puta. Muen crnim slutnjama kretao se udesno. Strahovao je da e tu prestati uspinjanje. U grudima mu se budio bijes i potisnuta nemo. Sve bre se pomicao udesno, a da nije vidio mogunost za napredovanje u visinu. Iz oaja je tako naglo preao u potpuno opreno raspoloenje, pa zapjeva ne mogavi odoljeti navali neukrotivih emocija. Pjevao je nekim hrapavim udnovatim glasom, kidajui debele naslage teke tiine koja se isprela izmeu njega i STIJENE.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Iznenadio ga je njegov glas nalik staroj molitvi kojom se bogovima vie prijeti nego to im se iskazuje pokornost. Zautio je. Pjesma gaje oslobodila nejasnog tereta koji mu se nakupio u prsima. Opet je sve misli usmjerio na STIJENU i pokrete. Nije ni primijetio da su se navukli teki oblaci donosei ljetno nevrijeme. Vjetar je postajao sve nasrtljiviji. Vidio je samo STIJENU i svoje izmuene ruke kako grabe naprijed. Odjednom mu lice pogodi kina kap, ubrzo potom druga, trea. Protrnuo je od uasa. Tek mu sada dopre do svijesti kakva se opasnost krije u kii. Trebao je na to misliti prije, sada je kasno. Oblaci su razvezali svoje pretrpane utrobe - neumoljiv ljetni pljusak se spusti na njega. vrsto se uhvatio za tu ludu STIJENU. Prigrlio ju je kao posljednju nadu, jedino utoite. Snana kia noena sve jaim naletima vjetra prijetila je da ga odnese sa STIJENE. Vrijeme je prolazilo, a nepogodi se nije nazirao kraj. Snaga gaje polako naputala, i sve se tee opirao naletima vjetra. Ispunie ga oajanje i bijes. Razapet u neizdrivoj nepominosti gubio je snagu i strpljenje. Na sreu, nevrijeme uminu. Kia posve prestade, a i vjetar se polako smirivao. U toj nagloj promjeni naslutio je poigravanje sudbine sa ivotom. Nastavio se uspinjati usporenim pokretima. Miii su mu veoma oteali, i inilo se da na leima nosi ogroman teret.

U njegovu tijelu, u njegovim kretnjama bilo je neeg ivotinjskog, i njemu samom novog i nepoznatog. Neega to je uinilo da se stopi sa STIJENOM. Pomisli daje cijeli ivot proivio zbog ovog dana. Sve ono prije bila je tek priprema za neobinu sveanost, za opasnu igru. Kroz duu mu je strujao dah nikom poznatog iskustva. Njegov ivot je imao drukiju boju i drukiji miris od svih drugih ivota. On je bio neobian ovjek koji je iziao iz svoje koe, on - hrabra kukavica, bjegunac koji je prezreo bijeg. Otkucaji u grudima nadglasali su oteano disanje. Kao da srce odbrojava posljednje trenutke. Najeio se. Zavidio je STIJENI na mirnoi. Prieljkivao je da u drugom ivotu bude beutan predmet, u kome se nikad nee dodirnuti dva oprena osjeaja. Iao je dalje, iao je dalje. Odjednom mu krv iz noge poe probijati kroz zavoj. Razlijevala se dragocjena tekuina po STIJENI, odnosei mu ionako oslabljenu snagu. Cilj vie nije daleko, ali mu se ini nedohvatnijim nego ikad. Gubio je vjeru u sebe i svoju izdrljivost. Panika gaje opet osvajala. Zavoj se jo vie olabavio. Krvario je sve jae. Boljelo gaje cijelo tijelo. Snaga ga je naputala. Na trenutak je poelio otpustiti se u dubinu i bar u padu osjetiti kratkotrajno blaenstvo oputenosti.

MIHO GAVRAN

Gledao je smrti u oi. Osjeao je da ne moe vie izdrati. Zar da ti sad, nadomak cilja, besmisao proguta sve? Zar ti u venama nije ostalo dovoljno oeve krvi? Izdri jo malo i postat e ovjek. Ne dopusti STIJENI da te pobijedi. Stisnuo je zube i u predjelima volje i prkosa pronaao posljednje ostatke snage koji nisu izvirali iz tijela. U polusnu je nazirao svoj cilj. Ruke su mu poputale, nemo gaje nadvladavala.
SEDMO POGLAVLJE

TO ISLA M V
NP A U T A

Napokon - na vrhu je. Lagano se okrenu na lea. Od tog okreta u oima mu se nebo rastavi na dva dijela. U omamljujuoj polusvijesti osjeao je svakom porom svoga tijela daje na vrhu, daje na samom vrhu. Nije se bojao niega. U tom trenutku sunce se probilo kroz oblake i obasjalo njegovo napaeno tijelo. Bili su sami: ovjek, STIJENA i sunce. I dok gaje sunana svjetlost dizala u nesluene visine, osjetio je da se izmeu njega i sree isprijeila prljava krvlju natopljena koulja. Posljednjim naporom isprui ruku i stre ljepljivu krpu s rane, putajui ivot da se u nezadrivim mlazevima razlijeva po ovoj stijeni, po ovoj POBJEDI.
KRAJ

Me slutei nita, sjedio sam u svojoj kuici, u svojoj sobici i marljivo itao knjiiicu Rati i miri, kad kroz otvoren prozori uletjee dva aviona bombardera bez dravnih oznaka na sebi. Na repu je svakome od njih tankim konopcem bila privezana po jedna atomska bomba. Piloti su dugo letjeli oko lustera, pokazujui to su sve nauili u letakoj koli. Ja sam uasnuto gledao u konopce, bojei se da nee izdrati teinu bombi, znoj me je oblijevao, prelijevao i po licu mi se razlijevao. Proklinjao sam dan roenja, alei to nisam doao na svijet kao irafa. Tek kad sam se malo sabrao, primijetih da mi piloti rukama nastoje neto rei, lica su im bila izmorena, izgledali su uasno stari, s neobino tunim oima. Napregnuo sam svoj umni aparat kako bih odgonetnuo znaenje upornog lamatanja rukama jadnih letaa, i tad sam shvatio. Njih dvojica zbog privezanih bombi nikako ne mogu sletjeti: prije nego to bi kotai dodirnuli zemlju, bomba bi je dotakla i aktivirala se. (Konopac je bio dosta dugaak.) Nesretni piloti su osueni na doivot-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

ni let. Zemlju samo s visine mogu vidjeti - tko zna kako im izgledamo odozgo gledani kroz debela neoprana stakla kabine. Znao sam da su uletjeli u moju sobu da bi vidjeli kako mi smrtnici ivimo, ali zbog zagluujueg rada motora niti su oni mene mogli uti, niti ja njih. Buka je postala neizdriva, istrao sam iz svoje kue u papuama. Nisam se zaustavljao do Trga. Na Trgu je TV-ekipa snimala emisiju Dolazi jesen, emisija Kako smo proveli ljeto ve je bila zavrena. Priao mi je ovjek s mikrofonom u ruci i zapitao me kako to da sam na Trg doao u papuama. (Snana svjetla su mi udarala u oi, osjeao sam nelagodu, kao da su snimali dokumentarac Kako Tomislav vri nudu.) Na postavljeno pitanje dao sam hitar odgovor: - Doao sam u papuama zato to se na Trgu osjeam kao kod kue. - Dolazite li esto na ovaj Trg, ovdje? - Da, dolazim esto na ovaj Trg, ovdje. -1, kako se osjeate kad ste tu? - Da, osjeam se kad sam tu. - to mislite o ljudima koji dolaze na ovaj Trg. - Da, mislim o ljudima koji dolaze na ovaj Trg. - Recite neto naim dragim gledateljima o ovom Trgu koji je nastao prije etiri stoljea u doba vlada vine kneza Neznania kad se spojila Gornja ulica s Donjom ulicom, a njima se pridruila Prva ulica sa strane i Druga ulica sa strane, pri emu se stvorio prazni prostor koji se od 17. stoljea naziva Trgom, kao uspomena na zaslunog graanina Luku Trgovca.

Mogu rei samo to da mi je drago to mi se pruila prilika da pozdravim svoju majku i svog oca (rukom maem prema kameri) te da im estitam godinjicu braka, takoer bih pozdravio i mog starog kolskog druga uru Trakavicu i njegovu (ako bude nesree) buduu suprugu Danicu, a iskoristio bih priliku i da se zahvalim kolektivu Osnovne kole Martin Krpan koji mi je omoguio da i pored redov nih izostanaka izguram do male mature. - 1809. godine jedan Napoleonov vojnik pisao je svojoj djevojci: Zagreb je najljepi grad na svijetu. to mislite o tome? - Uvijek sam imao jasan, vrst, nepokolebljiv stav prema okupatorskim vojnicima te u za predrage gledatelje ponoviti rijei, koje sam 3. VII. 1979. godine u 16 sati i 20 minuta uputio uri Trakavici u kavani Prolost: uro, drai mije prijatelj koji kudi na grad, nego neprijatelj koji ga hvali. - Po vaem miljenju: bi li Zagreb bio Zagreb da nema ovog Trga? - De vi meni prvo recite zato se tako nenormal no osmjehujete prema kameri, imate li greve obraz nih miia (kae li se tako?) ili mislite da sam ja smijean? Na to moje pitanje cijela se ekipa rasplakala, rekli su da sam im unitio emisiju. Kad su se malo pribrali poeli su me gaati reflektorima. Pobjegao sam glavom bez obzira. Jedva sam doekao kraj radnog vremena. Otiao sam u Botaniki vrt, sjeo na prvu klupu i poeo mrvi-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

ama hraniti prljave golubove. I ba tad, u trenutku sjedenja na klupi i okruenosti svjetskim simbolima mira, pojavila se ONA. Pratio sam je pogledom: koraalaje poput srne, koraala je poput gazele, koraala je poput galeba Jonathana Livingstona u trenutku izvoenja dvostruke petlje. Slutio sam da u sebi nosi tajnu koju moram razrijeiti. Bila je to ena mojih snova. (Iz vremena kad sam jo sanjao.) Prila je do mene i do mojih golubova (dah mije zastao), prignula se zemlji i poela kljucati rasute mrvice. Golubovi, kao po dogovoru, zastadoe u svom poslu, zgledae se i kolektivno padoe u nesvijest. Ona se provlaila izmeu klupe i mojih nogu uporno traei zalutale mrvice. (Time je na moj emotivni aparat ostvarila viestruk uinak: dokazala je svoju upornost, pokazala se brinom i marljivom kakva bi bez sumnje bila i u zajednikom ivotu, iskazala mije duno potovanje.) Gledao sam je, gledao sam je satima ne mogavi oi nasititi. Razbacivao sam se mrvicama uivajui u njezinim dobrim osobinama. Osjeao sam da je sve vie volim, osjeao sam da ne bih mogao ivjeti bez nje, u trenutku pojmih koliko mi znai njezina skupljaka aktivnost. Htio sam joj progovoriti, zapitati je, zapitati je bilo to, guio sam se traei pravu rije, ostajui nijem pred ivim boanstvom, usne su mi se grile u nadljudskim naporima silei se da izgovore prvu rije iza koje bi bez sumnje krenula nezadriva bujica. Mislio sam da u skonati u nemoi, kad: ONA progovori svojim umilnim sedefastim, pomalo barunastim glasom, rjeavajui me muke.

Tako si dobar, tako drukiji od drugih, svia mi se. Vidim da me eli zaprositi, samo ne nalazi prave rijei, nita zato, volim stidljive mukarce, a moj odgovor je: DA, udat u se za tebe, ti si istina malo glup i malo nespretan, malo previe nesposoban i malo premalo zarauje, malo si suvie nevjet u drutvu, i malo si nedovoljno uglaen, ali tebi je potrebna ena kao ja koja e te voditi kroz ivot i u svakom trenutku ti rei to smije a to ne smije, tebi je potrebna ena koja e ti pomoi da ouva svoju samostalnost, indi vidualnost i osobnost. Prava je srea to si me sreo, tko zna kako bi inae zavrio tvoj nesigurni ivot, a sad da se dogovorimo o vjenanju, ja mislim... - Mar, kuko! Mar! - viknuo sam na nju, na to je hitro pobjegla. Oblio me hladni znoj: malo je nedo stajalo da me uhvati. Sreom, bilaje dovoljno neoprez na da prerano otkrije svoje namjere. A djelovala je tako bezopasno. (Sad se udim samome sebi kako to da mi ta prevelika bezopasnost nije pala u oi.) Kupio sam Veernji list u namjeri da proitam to ima novo u svijetu sporta i politike, ali to nije bilo izvedivo, jer se krv iz crne kronike razlila i po sportskoj i po politikoj rubrici. Ruke sam zaprljao krvlju do lakata, bacio sam Veernji list na zemlju. Dok je letio zra kom, nehotice proitah naslov: Prekinuto snimanje filma - glumci ubili redatelja. U dui sam osjeao ogromnu prazninu, u ustima bljutav okus ivota, nisam znao to da radim sa sobom. Pismo! Pismo je spas, moram nekome pisati pismo, bilo kome. Nisam znao nijednu privatnu adre-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

su izuzev adrese Pike Bodljia (Studio, za Piku, Avenija bratstva i jedinstva 4, 41000 Zagreb). Sjeo sam (sjedei piem) i napisao mu pismo: Dragi Piko! Javljam ti se u nadi da moje pismo nee zavriti u kou. Molio bih te da mi odgovori kako to da nitko od hrvatskih pjesnika nikad nije izvrio samoubojstvo. (Ja bar ne znam ni jednoga.) Oito je da su oni veliki ljubitelji ivota, pa bih te molio da mi poalje poster s likom nekoga od njih. Tvoj Tomislav Pismo sam ubacio u sandui, a potom otiao do kina Balkan i priekao da gledatelji iziu s projekcije. Ve godinama saekujem ljude na izlazima kina i promatram njihova zbunjena lica u ponovnom dodiru sa ivotnom realnou. Uglavnom ute. Upravo izbaeni iz arene obmane na prljavu ulicu stvarnosti, srame se to im bijeg nije uspio. Koraci su im nespretni i trapavi, nimalo filmski, ene koje ih dre pod ruku ni po emu ne podsjeaju na one s platna. Proima ih osjeaj pripadnosti bezbrojnoj masi, iz koje se nikad nee izdvojiti. Zagreb je polako tonuo u mrak. U titranju bezbrojnih televizora na prozorskim oknima opet me je hvatalo ono ugavo plaljivo raspoloenje, prisjetio sam se starih kvizova, kad je brani par Relji nezadrivo grabio iz emisije u emisiju, iz petka u petak,

cijela zemlja je pratila njihove podvige koji su mogli biti i nai, jer su ti Reljii doista nalikovali normalnim ljudima, a ja sam s uzbuenjem i ponosom gledao u velik stakleni bubanj u kome se pred milijunima oiju okretao i moj nagradni kupon. A onda sam se sjetio i svih moguih serija: Daktari, Dugo toplo ljeto, Gradi Peyton, Nesalomljivi, Kuda idu divlje svinje (u svinjac). Uspomene su navirale, guio sam se u sjeanjima. Povijest mog ivota zapravo je povijest dravne radiotelevizije, a moji doivljaji su doivljaji junaka te iste televizije. U trenutku sam shvatio da sam opljakan, pokraden, uzeli su mi ivot, uzeli su mi moje nedoivljene doivljaje i podmetnuli mi tue. Prevaren sam, osiromaen, izigran. Lutao sam Zagrebom s odvratnim okusom nemoi u ustima i razmiljao o tome to sam sve mogao doivjeti i uiniti da nisam gledao televiziju. Sto da sad radim: da se oenim, ili upiem neki fakultet, ili odem u inozemstvo. Od te tri mogunosti morao sam izabrati jednu, mada me nijedna nije privlaila. Pod teretom tekih misli i neodlunosti naglo sam stario: nakon pet minuta imao sam trideset etiri godine, prolo je jo pet minuta i ve sam prevalio pedesetu, a u sljedeih pola sata napunio sam devedeset pet godina. Proces mog ubrzanog starenja ipak se okonao - bio sam toliko star, iscijeen i gadan da se nisam usuivao pogledati u izlog. Kostobolnog koraka jedva sam se vukao ulicama, sila tea opasno me je ugroavala. Ljutio sam se na sebe to sam si dopustio da tako brzo i nepromiljeno starim. Ljudi koji su me

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

gledali gubili su tek, moja gnjila sklerotina koa izazivala je asocijacije na atomski rat. Zavidio sam svojim vrnjacima koji su na vrijeme poumirali (prije sedamdesete) i izbjegli hladetinastim rukama starosti. Na Zrinjevcu me zaustavio mlad ambiciozan policajac i zatraio osobnu kartu. Nisam je imao. Pitao me je kako se zovem. Ni to se od prve nisam mogao sjetiti. Odveo me je u jednu veliku kuu gdje su me svi ispitivali, a na moja pitanja nisu odgovarali. Uspio sam iz njihovih poluglasnih rijei razabrati da u Zagreb dolazi meunarodni iri koji bira najljepi grad na svijetu, pa je Odboru za doek stalo da me nitko iz irija ne ugleda na ulici. Zahvaljujui tome dobio sam rjeenje za staraki dom. Pola sata poslije bio sam u domu. Upravitelj mije pokazao sobu u kojoj u ivjeti, krevet na kojem u spavati (jo je mirisao na mog pokojnog prethodnika) i cimera s kojim u zajedno utjeti. Moj cimer Stjepan bio je najstariji u domu (poslije mene), imao je devedeset dvije godine, a u toj sobi je otkako je dom sagraen (etvrt stoljea). Brzo smo se sprijateljili: - Zdravo, ja sam Stjepan. - Ja sam Tomislav. - Sjedi. Nije ovdje tako loe, ne treba se bojati. I ona sedmorica prije tebe su u poetku bili izgubljeni, ali s vremenom se ovjek navikne i umre. Poslije tih rijei pola sata smo zamiljeno utjeli i gledali pred sebe. Stjepan je pijuckao u pepeljaru, a ja sam se divio njegovoj preciznosti. Jo istog dana ulanio sam se u slobodne aktivnosti: primili su me u

teorijsko-sportsku sekciju, u ahovsku, u ljubitelje prirode, u ljubitelje higijene i u mrmljajui zbor. Osoblje doma se lijepo odnosilo prema meni, davali su nam sve to su htjeli. Tih dana u domu je vladalo mobilizacijsko stanje - spremali su se za doek televizijske ekipe. Radilo se intenzivno u svim slobodnim aktivnostima. Voa dramske sekcije uvjebavao je skeeve s dvije postave za sluaj da tko iz prve postave odapne. Ja sam marljivo vjebao u mrmljajuem zboru. Stjepan je u recitatorskoj sekciji uvjebavao prva dva stiha pjesme Slap i s nestrpljenjem malenog djeteta ekao da stane pred kamere. Najzad je doao i taj dan. Tono sat prije poetka snimanja, zovne upravitelj Stjepana i mene u svoj ured i ree nam: - Gospodo, u ovom povijesnom trenutku nae ustanove, moram priopiti da vas dvojica, nai najsta riji tienici, zbog estetskih razloga ne smijete stati pred kamere. Gospodo, ova emisija ide uivo, snima se u propagandne svrhe, tako da emo svi mi ui izravno u milijune obiteljskih domova irom zemlje. Ako pred to mnogobrojno gledalite izvedemo i vas dvojicu, bojim se da e se ljudima smuiti, zato vas molim da odete na tavan, i da ga ne naputate dok snimanje ne bude gotovo. Jasno?!? - Jasno! - odgovorismo uglas i pokunjeno odosmo na tavan. Stjepan je psovao upravitelja i rekao da je to najgori upravitelj kojega je imao, da ga nikad nitko

MIRO GAVRAN

nije tako ponizio u ivotu i daje on kao ovjek koji ve toliko godina gleda druge na televiziji valjda ve jednom zasluio da i njega drugi vide. Tiho je plakao. U meni je srdba rasla i naglo se pretoila u nepokolebljivu odluku, pogledao sam Stjepana i rekao mu: - Prijatelju, moramo se osvetiti. - Kako i kad? - Lako i odmah. Priekali smo da snimanje otpone, a tada smo se okitili tavanskom pauinom, sili polako dolje i naglo uskoili u kadar. Uspjelo nam je tono sedam sekundi (tj. dok se snimatelj nije snaao) proboraviti na malim ekranima irom zemlje i prikazati svoju verziju bekog valcera. Upravitelj je dobio infarkt, Stjepan je poslan u ludnicu, a ja sam izbaen na ulicu. Osjetio sam se slobodnim i sretnim. Nije prolo desetak minuta, a ja sam se od sree pomladio, odnosno vratio u svoje prijanje godine. Opet sam ja pripadao Zagrebu, i opet je Zagreb pripadao meni, i opet nas dvojica nismo znali to da inimo jedan s drugim. Preplivao sam Savu i stigao u Novi Zagreb. etao sam izmeu piliarnika i pjevuio: arhitekturo i Bogu si teka, kad pred sobom ugledah konja. Pravog prav-catog neukroena i neosedlana konja. Nisam mogao vjerovati svojim oima, moram ga dodirnuti, moda sanjam. Tek to sam mu priao, konj se ritnu i udari me kopitom u rebra. Oito: ne sanjam, ovo je pravi konj. Paljivo sam ga promotrio pokuavajui odrediti njegove psihofizike osobine. Opazio sam da i on mene paljivo odmjerava.

MALI NEOBINI LJUDI

Sve zajedno bilo je dosta napeto, poput Obrauna kod O. K. corala. to sam ga dulje gledao bivao mi je sve poznatiji. Moda i zato to konji meusobno veoma nalikuju. Istina, i ljudi meusobno veoma nalikuju, kad ih konji gledaju. - arac, jesi li to ti? - nesigurno sam promucao. Konj me pogleda, grohotom se nasmija i odgalopira prema Savi. Osjeao sam se bijedno - ni konji me vie ne shvaaju ozbiljno. Znao sam da u jednoj od ovih zgrada, ne mogu se sjetiti u kojoj, ivi moj prijatelj Ivica. Vikao sam sve snanije i snanije, moj glas je letio prema najviim katovima i vraao mi se nazad izmijenjen i oslabljen. Iz najblieg piliarnika istrao je elegantno odjeven gospodin i uzviknuo: - Majmune, to vie! - Viem u znak protesta. - A protiv ega protestira? - Protiv jednakih zgrada. - ivota ti, odi sto metara nie, pa ondje prote stiraj. Pusti me da spavam. - Odi ti sto metara nie, pa tamo spavaj. - Ti to meni? - Tebi. Gospodin se sae, dohvati kamen i baci ga na mene. (Promaaj.) Ja uzmem kamen, i bacim ga na njega. (Pogodak. Bravo ja.) On opet na mene, ja opet na njega, on na mene, ja na njega, on, ja, on, ja...

MIHO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Satima smo se gaali kamenjem. Prolaznici su ispoetka zaueno stajali i gledali, a ubrzo su i sami potraili kamenje. Najnoviji sport, pod nazivom kamena bez ramena, brzo se iz Novog Zagreba irio po republici, a iz republike po zemlji, da bi negdje u predveerje zahvatio cijelu Europu. Nije bilo sumnje da e ljudi iz europskih aviona koji veeras polete, ve sutra taj divni sport proiriti i po drugim kontinentima, pod parolom: Zdrav duh u kamenovanom tijelu. Groznica kamenovanja tresla je Europu, u svim veim i manjim gradovima ostvareni su kamenjaki klubovi, a moja slava je nezapamenom brzinom rasla. Proglasili su me tvorcem novog sporta: madaje gospodin prvi bacio kamen na mene, ne treba zaboraviti da sam ga ja izazvao te sam stoga idejni zaetnik novog sporta, a gospodin praktini. U gradove su svakodnevno karavane velikih kamiona dovozile iz provincije sitno kamenje, pa sam utemeljio novu privrednu granu (kamenolurgiju) i novu znanost (kamenologiju). Davao sam dvije vrste intervjua: dopodnevne i poslijepodnevne. Moju nenormalnu popularnost iskoristila je najvea europska diskografska kua (zaboravio sam joj ime) i pozvala me da snimim plou. Poto su mi glasovne mogunosti vie nego skromne, specijalno za mene napisana je pjesma pod nazivom Tiina -pjesma bez rijei i bez zvuka. U prvom naletu je razgrabljeno deset milijuna primjeraka, svi su eljeli uti kako pjeva ovjek koji je izmislio kamena bez ramena. Moja ploa se pokazala odlinom u lijeenju duevnih bolesnika, a pedagozi su preporuivali aci-

ma daje sluaju dok ue. Podignut je spomenik visok dvanaest metara s mojim likom (naravno), koji je sav u zamahu, u desnoj ruci je maleni kamen, u lijevoj nita, s pogledom u zvijezde. Taj spomenik je ljepi od Bacaa diska. Slava je zaista ugodna stvar, i trajala je s nesmanjenim arom sve do dana kad je jedan Maar izumio Rubikovu kocku. Nije prolo tjedan dana a svi su zaboravili moje otkrie. Dolo mi je da zaplaem dok sam gledao one, do juer, tako smjele ljude koji su se nabacivali kamenjem, kako sad poput starih baba u rukama premeu tu ugavu kockicu. Moj spomenik je nestao, moj ivot je propao. Spoznao sam daje slava gorka stvar (zato jer prolazi), a ni ivot mnogo ne vrijedi. Zavijen u crne misli sjeao sam se starih dobrih vremena, od kojih mi je za uspomenu ostala tek jedna mutava ploa i dva kamena u depu. - Zdravo, zvao si me - ree Ivica. - O, nisam te ni primijetio. Zdravo. - Hajdemo k meni. - Rado, ali pjeice, zna da se bojim dizala. - Naravno, dizalo je pokvareno. Dok smo priali o bezveznim stvarima, Ivica odjednom brinu u pla. - Sto je Ivice? - Pa zar ti ne zna to mi se juer dogodilo? - Ne, kai. - Eto, malo vie sam... cugnuo, razumije, a ona moja to iskoristila, za ruku me uhvatila i odvela pravo pred matiara. Ti zna kako sam ja dobar kad se

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

napijem, i nepromiljen, jednostavno ne znam za sebe. Jutros se probudim, vidim: prsten na ruci, a ona me gleda i osmjehuje se. Onda mije ispriala kako smo se juer vjenali, tko je sve bio na svadbi i tako, eto vidi u to sam se uvalio. - A, Boja volja, svi emo mi tako. - Ba Boja volja. Ne bi mi bilo krivo da nisam bio oprezan. - A gdje je ona sada? - Otila je u grad kupiti karte za brano putovanje. - Pa ti si uvijek priao da je brano putovanje najgluplja stvar na svijetu. - To ja i sad mislim. Sto onda pristaje na to? Zar misli da me je pitala pristajem li? utjeli smo neko vrijeme, a onda sam uspio smi sliti nekoliko ohrabrujuih rijei: - Vidi, taj brak, nije to tako loe, ne moe biti pustinjak cijeloga ivota. ovjeku je potreban netko da misli na njega ako nita drugo, shvaa. ovjek je po prirodi tako sazdan da mu je potreban netko. Kao zrak, kao hrana. - Ne seri, Tomislave. Znam to misli. - Ozbiljno mislim kad kaem... - Ma daj, ne prenemai se. Znam da suosjea, znam da ti je ao, hvala. Opet smo utjeli i gledali u pod. Ispunjavao nas je osjeaj neminovnosti ivotnih dogaaja. - Najtee mi je kad pomislim na kuglanje.

- A, ponekad e valjda doi. - Ponekad hou. Jo smo priali, o sudbini i slinim stvarima, a onda sam ga ostavio njegovu ekiu i nakovnju (svatko je kova svoje sree) i otiao u kavanu Tjeskoba potraiti uru Trakavicu da mu kaem to se Ivici dogodilo. uru sam zatekao u najdubljem kutu kavane zagledanog u ponore ae. Kimnuo mije glavom da sjednem. - Ivica se oenio - rekoh. - ali se - poskoi uro na stolici. - Kamo sree da se alim. - Predosjeao sam ja da e se ovih dana neto grozno dogoditi, predosjeao sam. Moram se i ja uvati one svoje, kad je Ivica kapitulirao sve je mogue. - Da ga vidi samo, propao ovjek, a nisam imao srca da mu to kaem. - Vjeruj mi, Tomislave, djevojke su se u posljed nje vrijeme uasno povampirile. ak i moja Danica poinje matati i sve tako, zna ve. Kae mi neki dan Kad e me odvesti u kazalite? Ma kakvo kazalite, to emo nas dvoje u kazalitu, grom te ne ubio enski. Kao da ja ne znam koliko je od kazalita do matiara: jedan korak, i ode ovjek u provaliju. I tako, veli, ode Ivica. - Ode, ko da ga nikad nije bilo. - Najbolji kugla u Zagrebu, slobodoljubiv ov jek, trideset dvije godine ivio sam i odjednom: cap. - Potpuno se izobliio, jedino mu oi ostale iste.

MIRO GAVRAN

- E, Tomislave moj, kaem ja tebi, opasne su te ene. S Danicom jo nekako izlazim na kraj, ali ona prije nje, to nije bila djevojka, to je bio jaha apokalip se. (Kria se.) Boe me obrani takve napasti. Nastra nu to to mi ne moemo bez njih, moje duboko uvje renje je da su enska stvorenja obine tetoine i velika nesrea. Pogledaj najbolje ljude koje si nekad poznavao, a koji su se oenili. to je ostalo od njih? Nita. aka pregaenih ideala. I zato me uj to ti kaem: tebi je poznat moj odnos prema branoj zajed nici, tebi je poznato koliko sam se puta i pijan i trijezan zakleo da nikad neu stati pred matiara, ali ja sam u svom ivotu upoznao toliki broj vrstih ljudi koji su se jednako kao ja zaklinjali, pa su ipak dolijali, i bez sumnje, sam sebi priznajem, i ja u jednog dana tako zavriti. Zato te sad, kao najveeg prijatelja, molim: kad seja oenim, pusti me prvih deset dana da ivim, a onda, jo te jednom molim, uzmi revolver i ubij me. Molim te, obeaj mi da e me ubiti, saekaj prvih deset dana, a onda mi ne daj da se patim i da se pretvaram u biveg ovjeka. - Nemoj ba tako, zna da... - Ma, molim te, uini to za mene. Obeava? - ...Obeavam. - E, hvala ti Tomislave, do groba ti hvala. Znao sam da me nee iznevjeriti. Sad mije lake pri dui. To ti neu nikad zaboraviti. Znao sam ja da se mogu pouzdati u tebe. Joj, ve je pet sati, oprosti ali moram kod Danice biti u pola est, hajd' u zdravlje. - Zdravo, zdravo.

MALI NEOBINI LJUDI

Istra uro iz gostionice i ostavi me u crnim mislima. Ve pet dana nisam bio sa svojom djevojkom, i vrlo rado bih je potraio, ali sve oko mene mirie na smrt, na brak i na dosadu. Bolje daje danas ne vidim, a opet: to da radim u ovoj smrdljivoj gostionici. Kolebao sam se pola sata, moda i sat, dok se razum nije predao i nagon me odvede do njezina stana. Na nesreu, kod kue su joj bili i otac i majka, pa smo izili malo proetati. - Tvoji mrtvaci uvijek moraju biti kod kue kad ja dolazim, kao za inat. - Nisu oni krivi to ti tvoja gazdarica ne da da dovodi djevojku u stan. - Nisam ja kriv to je gazdarica zaljubljena u mene, pa je ljubomorna na tebe. - Nisam ja kriva to je tvoja gazdarica postala tvoj ef. - Nisam ja kriv to si ti ljubomorna na moju gazdaricu. - Nisam ja kriva to sam naletjela na tebe, um jesto na ovjeka koji nema gazdaricu, ve je sam gazda. - Hajde da pet minuta, kao ljudi, utimo. - Moe deset. utjeli smo petnaest. Ta utnja je bila tako lijepa, tako divna, tako smirujua, da sam vrsto odluio: nju u ostaviti i pronai nijemu djevojku. Ali, moram pronai potpuno neizljeivu nijemu djevojku. Pazit u da ne naletim na neku koja je privremeno zanijemila, pa da mi poslije odjednom kae sve o emu je godinama utjela. O ovome u se i s urom posavjetovati.

.....

f l

MIRO GAVRAN

Otiao sam s djevojkom u kino, a nakon glupog filma otpratio je kui. Bio sam izuzetno dobro raspoloen, emu se ona nije mogla nauditi. A ja nisam htio rei daje to zbog odluke koja e mi ivot iz temelja izmijeniti. Uao sam u knjiaru Mladost i marljivo se upustio u pregledanje knjiga. Knjige su bile zaista lijepe, kvalitetan papir i predivne korice. Svaka knjiga me je mamila: kupi me, kupi me, ja sam od dobrog pisca, ja sam od dobrog izdavaa, ja sam najzanimljivija, ja sam najpametnija. Gotovo sam pao u napast i rtvovao svoju dvogodinju uteevinu, kad me za rukav povue ovjek s naoalama i tiho, da ga prodavai ne uju, ree: - Ne kupujte to mladiu. Za vae dobro vas sav jetujem: uvajte se knjiga, u njima je nesrea. Ja sam ih godinama itao, naalost, pa sad znam da nikad nikome nisu dobro donijele. Od njih se postaje slabiji, pametniji, nesretniji. - Htio sam kupiti samo jednu, malo za itanje, vie za tucanje oraha. - Od jedne sve poinje. Posluajte me i bjeite u ivot, bjeite. Jo ste mladi. Gledao sam u njegovo dobronamjerno izmueno lice i u debele naoale, osjeao sam da mi eli dobro, klimnuo sam glavom i umakao iz knjiare. Odoh u luna-park da se na trenutak odmorim od ivota. Igrao sam fliper i razmiljao je li prvo bila koko ili jaje. (Ili inkubator.) Razmiljanje me je zamaralo, pa sam prestao razmiljati. U luna-parku je

MALI NEOBINI LJUDI

bilo mnogo ozbiljne djece s neozbiljnim roditeljima. Teko je bilo odrediti tko je koga doveo. I tad ugledam, koje li sluajnosti, jednu od svojih bivih djevojaka. Ja sam nju volio prije pet godina, ona mene prije etiri, iz ega se vidi da se nas dvoje nismo nikad voljeli. Gledao sam je, gledala me je. Osmjehivala mi se. Pokraj nje je bilo dijete od tri godine. Priao sam joj. - Zdravo. - Zdravo. - to radi? - A, evo, dovela sam sina da se igra. A ti? - Igram fliper, ubijam vrijeme, a pomalo i sebe. - Cesto mislim o tebi. - I ja o tebi. Gledali smo se desetak minuta, a da ni rijei nismo progovorili. U dui sam osjeao staru skrivenu podmuklu bol, znao sam: negdje sam se preraunao prije 4-5 godina, a sad se to vie ne moe popraviti. Zaplakao sam, okrenuo se od nje i bez pozdrava je napustio. Zagreb je osvanuo sveano okien, a mene je bolio eludac. Sramio sam se zbog tog nesklada. elio sam sresti nekoga, bilo koga, ali kako nisam sretao nikoga oito je da nitko ne eli sresti mene. Otiao sam u zooloki vrt da popravim sliku svijeta koji me okruuje. Kad su me se ivotinje nagledale odoh na auto-busni kolodvor. - I autobuse ubijaju, zar ne - ree mi mladi kondukter, izvadi automatsku puku i poe ubijati stijenjene putnike.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

- Ne budi lud, plemenitost se uvijek pogreno tumai - rekoh mu, na to se on samo gorko osmjehnu i nastavi s ubijanjem. Na stanici sam ugledao predivnu djevojku. Srce mi je zastalo. Gledao sam je, gledala me je. Pogledi nam se sretoe. Bez obzira na visok stupanj moje svijesti zaljubio sam se na prvi pogled. Krenula je prema tramvajskoj stanici. Zadrhtao sam: zar e nestati djevojka koju volim svim biem srca svoga? Krenuh za njom. Osjetila je moju sjenu. Zastade. Okrenu se prema meni. Pogledi nam se po drugi put sretoe. Blaenstvo me je guilo. Nisam izdrao: onesvijestio sam se. (Mrak. Mrak. Mrak. Zora.) Naglo sam se osvijestio, a moja glava bila je u njezinu krilu. (Ludo ima sree.) - Kako se osjeate? - zapita me tiho, da ne bi povrijedila koru mog velikog mozga. - Predivno, Lauro - izustih. - Otkud znate moje ime? - Ne znam otkud. Moja glava je jo uvijek bila u njezinu krilu. Laura ju je htjela rukama podii, pa sam se bre-bolje opet kao onesvijestio. - Pa vama je veoma loe. - Umirem, i to sad, kad upoznah enu svojih snova, o sudbino zato si tako okrutna. - Ah - uzdahnu Laura. - Ali ne, neu se tako lako predati elinom zagrljaju smrti, Lauro, vi mi morate dati snage da

izdrim, da pobijedim svoju nemo. Pomozite mi Lauro, preklinjem vas, pomozite mi. - Vrlo rado, ali kako? - Dajte mi umjetno disanje. I tako je poelo. Sutradan smo se sastali u Maksimiru. Ona je bila u bijeloj haljini, a ja u crnim hlaama. - Volim te - rekao sam joj. - Dokai - odgovorila mi je. - Malo je nezgodno ovdje, vidi koliko ljudi pro lazi. - A, ne. Nisam mislila na to. - Nego? - Mogao bi mi napisati ljubavnu pjesmu. - Ali ja nisam pjesnik. - Svi zaljubljeni ljudi su pjesnici. - Dobro, Lauro, za tebe mi nita nije teko uini ti, nita - rekao sam joj drhtavim glasom s jedva primjetnom crtom odlunosti (to djevojke vole), sjeo na klupu uzeo olovku i papir, i poput pokojnog Vidria izravno iz glave istresoh na papir stihove pred Laurinim zadivljenim oima. Blaen bio dan, mjesec i doba, godina i mjesto, i predjel, i vrijeme kad su moje usne zadrhtale nijeme, a njezine me oi svezale ko roba. I blaena nekje moja patnja, s kojom me ljubav bjee izmuila,

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

i luk i strijela to me oborila, i rane to srcu mom postae pratnja. I blaeni nek su krici udnje velje, s kojima sam zvao drage ime isto, te obilne suze, uzdasi i elje Ko i bijeli papir na kojemu sada stjeem sebi slavu: i miso mi, isto, stoje samo njezina, to njoj samo spada. Laura se rasplakala od ganua.
- Gospode Boe, kako divna pjesma, kako predivna pjesma meni ispjevana! S takvom pjesmom bi bez sumnje pobijedio na Goranovu proljeu, ma to na Goranovu!, pobijedio bi i na Beogradskom pro ljeu. Boe, kako krasna pjesma. Ne treba mi boljeg dokaza da me voli. Tako mi je drago to u veeras darovati svoju nevinost ovjeku koji me iskreno voli ree Laura. To u meni izazva predinfarktne stresove. Bio sam ljut na sebe jer prije nisam otkrio djelotvornu mo poezije u zadovoljavanju ivotinjskih nagona. Na Laurinu darovnicu mutavo sam izustio: - Dopusti mi da ti se u ovom trenutku zahvalim na ukazanu povjerenju. Bit e mi drago to u ba ja biti taj koji e se angairati na tvojoj defloraciji te jo jednom podvlaim: ba ti hvala Svetlano, pardon Lau ro, najzad si se opametila i shvatila stoje najbolje i za tebe i za mene. Dok sam to govorio, polako se raao u meni strah da e Laura jednoga dana doi do Petrarkinih pjesama
,A ;*.

i saznati da sam joj darovao tuu pjesmu. Voljeli smo se Laura i ja, sedam dana i osam noi. Ludo smo se voljeli, hou rei: pametno smo se voljeli, kad u osvit osmog dana, doe do onoga do ega mora doi kad se ovjek u ivotu pridrava svih zakona dijalektike. etali smo Gornjim gradom, uivajui u prvim zrakama sunca: Laura prekide prelijepu utnju. - Volim te, Tomislave. - Volim te, Lauro. - Volim te vie nego ti mene. - Lauro, ja ne sumnjam u to da me ti mnogo voli, ali oito je da ja tebe vie volim. - Oprosti, molim te, ali tvoja ljubav u usporedbi s mojom sigurno gubi u svojoj veliini. - Grijei, ljubavi moja, i slijepac vidi da te volim vie nego ti mene - malo sam povisio glas. - Besramno me vrijea i umanjuje ljubav ene koja ti je dala (bespovratno) svoju nevinost i srce i duu i tijelo i odjeu, srami se. ivotinjo! - Tako moe govoriti samo zato, jer ne zna to sam sve uinio za tebe. Zbog tebe sam postao plagija tor, zbog tebe sam prestao psovati, zbog tebe se brijem svaki dan, i onda doivim da mi kae daje tvoja ljubav vea od moje. Kurvo prokleta, nesaglediva je za tebe moja ljubav, kurvo prokleta! - Mrcino neodojena, dabogda te grom ubio! - Slaboumna kravo, prije u si jaja pregristi nego preko tvoga praga prijei.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

- Pederino! - Lezbao! I tako smo se nas dvoje razili. Naravno, ostali smo prijatelji, ali se vie ne viamo. Divan oblik prijateljstva. Osjeao sam se sretno, a istodobno sam se osjeao jadno. Zapravo, nisam znao kako se osjeam. U takva nedefinirana raspoloenja uvijek upadam kad prekinem s nekom djevojkom. Ne znam trebam li pjevati ili plakati. - Sretan sam - viknuh glasno. - Lae - odgovori mi Zagreb. - Stvarno sam sretan, najzad sam prekinuo s Laurom. - Bolju djevojku od nje nikad nee nai. - Imala je uasne navike, bila je pomalo blesava. - Bolju djevojku od nje nikad nee nai - ponovi Zagreb. - Dok smo vodili ljubav, recitirala je Cesarieve stihove, previe je samouvjerena, boji se mieva, sku plja znake, ba mi je drago to smo prekinuli. - Bolju djevojku od nje nee nai - ree Zagreb po trei put. Nisam mu mogao odmah odgovoriti, u pluima me je guila podmukla bol. - Zato mi govori istinu, zato mi ne da da vjerujem da sam dobro postupio? Nemilosrdni grade, ostavit u te, kao to sam do sada sve ostavljao, a da nisam ni trepnuo. Ostavit u te. - Nee. Ja sam tvoja sudbina. A i voli me. - Ja da te volim. Ne umiljaj, pa ja ne znam voljeti, ja sam bez osjeaja.

Ti bi samo takav htio biti, mene ne moe prevariti, ja znam sve o tebi. - Ali jedva da se poznajemo. Zagreb je utio. Bio je u pravu. Razgovor izmeu provincijalca i Zagreba zavren je, zasada. U pothodniku sam zatraio malo piva, a dobio mnogo batina. Kad sam se osvijestio, nisam vie znao to je bilo, tko me tukao, a ni zato. Osjeao sam se uasno: bez posla i bez dva zuba, s tekim bolom u nogama. Nisam znao kud bih sa sobom, pa sam upisao jedan fakultet. (Ne mogu se sad tono sjetiti koji, jer sam se prijavio na vie njih, a primili su me samo na taj ijeg se imena ne mogu sjetiti.) Iao sam na predavanja neko vrijeme, a kad sam saznao da tu nema roditeljskih sastanaka, silno sam se razoarao i poslao visoko kolstvo do vraga. Vratio sam se Sportskim novinama i sretnom ivotu. Dinamo je opet pobijedio. Kia je prestala padati. U kinu Lika igra dobar erotski film. Pribliava se Zagrebaki velesajam. Sanjam neki ljepi dan u kome Dinamo pobjeuje dva puta, i dopodne i poslijepodne, a Herbert Marcuse mi poruuje da carstvo nunosti ostaje zauvijek carstvo neslobode. Tko da se tu snae?! etao sam labirintskim hodnicima Filozofskog fakulteta, grickao sjemenke i udio se to na razglednicama nikad ne nalazimo fotografije fakulteta. U predvorju su dva Indijanca prodavala ogrlice, vrpce, bluze i prstenje. Jutarnja predavanja samo to nisu otpoela, studenti su pristizali sa svih strana. Jedino sam ja tu bio suvian, u svojstvu promatraa. Promatrao sam pametne dje-

-V.-J.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

vojke i bezuspjeno pokuavao pronai slinost s mojim idealima iz lirske narodne poezije. U tom trenutku ciklona je dola u nae krajeve, grom je udario u Filozofski fakultet, cijela zgrada se zatresla. Studenti i profesori u paninoj jurnjavi pobjegoe u podrum. Ondje su prvi put bili zblieni, svi kao jedan. U prvi mah mislilo se daje u pitanju bombardiranje. Kad se pokazalo da od aviona nema ni traga ni zvuka, javio se jedan student s viegodinjim stazom. Popeo se na stolicu i rekao: - Prijatelji, mislim da je krajnji trenutak da se zapitamo zato na Fakultet nema gromobran. Profe sori nisu nali za vano da o ovom porazmisle, a ne zaborave da nam svakodnevno nabijaju kompleks manje vrijednosti. Na ove rijei profesori se u strahu promekoljie, predosjeajui da se nee stati kod gromobrana. Jedan od filozofa uze rije: - Drugovi, sve mi je jasno jo u predegzistencijalnoj biti novonastlog problema koji moemo smatrati problemom iskljuivo na onotologijskoj razini poi manja, jer kao to bi rekao Heidegger gromobran je egzistentni protuprojekt bitku utoliko vie od animal rationale ukoliko je upravo manje u odnosu prema ovjeku koji se shvaa iz subjektnosti. - Dostaje bilo praznih rijei - uzviknu ratoborna studentica - dajte nam topli obrok i osmosatno radno vrijeme. Napetost je rasla, za rije se javio profesor pedagogije, nastojei u govor unijeti sve svoje ivotno iskustvo:

Djeco, vi znate koliko vas ja volim i cijenim i neobino sam radostan to ste se pobunili protiv nas starih nevaljalih profesora, time ste dokazali svoju zrelost i ozbiljnost. Bravo, to ste odlino uradili. Ali vas molim kao svoje najbolje prijatelje, a ja znam da vi svome starom profesoru neete odbiti molbu, da priekate samo dva dana dok o svemu razmislimo. - Dosta smo ekali - odgovori mu student iskri avih oiju, izvadi revolver iz depa i poe pucati. Razvila se estoka borba. Studenti su bili naoruani revolverima, a profesori automatskim orujem. (I tako sam ja tek sad saznao emu profesorima slue one velike torbe.) Tko zna kako bi sve to zavrilo da igrom sluaja, jo jedan grom ne udari u zgradu. - Brao - uzviknu jedan asistent - zar ne vidite da, smo u istim govnima, isti gromovi nas ibaju, ujedinimo se. - Ujedinimo se - prihvatie i ostali. Izljubie se i pobratimie profesori i studenti, pokupie poginule, bacie ih u kante za otpatke i zaboravie. Potom su zajedno, ruku pod ruku, izali pred fakultet i poeli pucati u natmurene oblike. To je trajalo sve dok jedan sabraniji profesor ne uzviknu iz sveg grla: - Za pet minuta poinje televizijski prijenos utak mice, zar ete dopustiti da momci u plavim dresovima igraju bez nae podrke?! - Neemo - odvrati gomila, zakoie revolvere i pourie kuama. Na Filozofskom fakultetu ostala je samo jedna istaica kojoj nita nije bilo jasno.
-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

U meni se sve snanije javljala potreba da s nekim priam, da brbljam, blebeem, filozofiram. Oklijevao sam, a onda, vidjevi da nemam drugog izbora, otiao u Brano savjetovalite. Doekao me je slubenik s osmijehom na licu. (Jadnik iz profesionalnih razloga mora kriti da mu se obitelj nalazi u stanju blagog raspada.) - Izvolite - obrati mi se ljubezno. - Vidite, ja sam... doao sam se posavjetovati. - U vezi s im? - Pa, u vezi sa enidbom. Ovo je Brano savjeto valite, zar ne? - Da. Koliko sam vas shvatio vi se namjeravate eniti. Recite mi sve to znate o osobi s kojom namje ravate zasnovati ognjite u duhu Zakona o enidbi i udadbi graana oba spola. - Kako da vam kaem neto o toj eni, kad ona jo ne postoji. - to!? Namjeravate se oeniti osobom koja se jo nije rodila, fetusom?! - Pogreno ste me shvatili. Naime, djevojka koju u oeniti najvjerojatnije se ve rodila, samo je jo nisam upoznao. - Sto onda hoete od mene? - elio bih provjeriti odgovara li zaista moj ideal ene koju elim mome karakteru. - Izvolite izii van. - Ali meni je potreban preventivni savjet, vi ste plaeni da mi ga date.

-Van! -Tko? - Ti van! Iziao sam, ali sam mu prethodno odgrizao lijevo uho. Drugi put e razmisliti prije nego to izbaci ovjeka kojeg treba posavjetovati. Sa smolastim okusom uha u ustima, lutao sam Zagrebom, traei osobu s kojom bih mogao podijeliti svoju bol. Osjeao sam se tako jadnim, bijednim i neiskusnim. Pravo dijete. Postao sam pravo pravcato nezatieno dijete. Imao sam etiri godine. Mama me je uzela za ruku i odvela u Djeji vrti Ernst Bloch. Teta je rekla da e se nai mjesta za tako maleno i slatko dijete. (Odnosi se na mene.) Mama je otila, a teta me je odvela meu djecu i zacvrkutala: - Ovo su tvoji prijatelji, s njima e se igrati. Kai im kako se zove. - Tomislav - izustih pocrvenjevi. Teta je otila u WC, a ja sam ostao meu radoznalim, sumnjiavim individuama, koje su me s potrebne distance mjerkale. Zbunio sam se. Uplaio sam se. Gledao sam u pod. Iz nevolje me izvukao jedan simpatini klempavko, priao mije i rekao: - Ja sam Hromi Luka, ti e biti moj prijatelj. Vai? - Vai - pristao sam. Nisam bio u situaciji da biram. Odveo me je do klackalice. Dok smo se klackali, obasipao me je dragocjenim podacima, pazei da nas

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

tko ne uje. Hromi Luka je imao etiri godine i tri mjeseca (dva mjeseca vie od mene), prilino je bio razoaran stanjem u vrtiu. Najvie mu je smetalo to je odgajateljica odavno ve izgubila sav svoj autoritet i tek prividno imala glavnu rije. Svu vlast je u svojim rukama drao Trapavi Stanko i njegova banda. Trapavi Stanko je bio najjai medu svima, a i po godinama nije vie mlad. (Za dva mjeseca napunit e pet godina.) Hromi Luka mije sve to govorio tuna pogleda uprtog u oblake. Osjeao sam daje mnogo propatio u ivotu i da svijet doivljava kao Marcel Proust. - Zna Tomislave, ne mogu bez suza pomisliti na prve dane u vrtiu, kad jo nije bilo Trapavog Stanka i njegove bande. - Zar mu nitko ne moe stati na kraj? - Nitko. Mnogi su pokuali, ali vie nisu meu ivima. Naime, Stanko je majstor za namjestiti lju ljaku tako da popusti kad je ovjek u punom zamahu, ili ti u hranu ubaci otrov, ili iskonstruira nesretan sluaj. - A odgajateljica? - Pravi se da ne vidi, jer ju je Stanko fotografirao kako se ljubi s direktorom vrtia i zaprijetio joj da e fotose pokazati njezinu muu ako mu stane na put. - A direktor? - Oenjen je, i on se boji Stankovih fotografija. utjeli smo, osjeajui svu ozbiljnost trenutka i sloenost situacije. Bili smo nemoni, nesretni, bijesni i umorni od klackanja. Odjednom Hromi Luka problijedi i proapta:

- To je on, dolazi. Okrenuo sam se i ugledao Trapavog Stanka kako nam se samouvjerenog koraka pribliava. Na usnama mu je poigravao nadmoni osmijeh, zadrhtao sam. - Jesi li ti taj novi? - Dopustite mi da se obratim, jesam - promucah. - Ba mi je drago - odvrati Trapavi Stanko i odvali mi tri amara, od kojih sam se sruio na zemlju. Oko nas se okupio cijeli vrti. Iz usta su mi ispala dva mlijena zuba. Nije mi bilo teko zbog bola i zubiju, najgore je to su to vidjele sve djevojice. Stanko je stajao nada mnom i glasno se smijao. Nisam izdrao: zareao sam, naglo skoio i ustremio se na njega. Preostalim zubima sam mu pregrizao vrat. Dok je iz Stankova vrata na sve strane ikljala krv prolomio se aplauz. Pristojno sam se naklonio i iziao kroz dvo rina vrata. Od krvi se brzo stari, i uskoro sam se vratio u prijanje godine. Nisam vie dijete, moram poeti ivot ispoetka, pomislih i odoh u kavanu Za borav to proslaviti. Dok sam ispijao drugu au gu stog soka, prila mi je konobarica i rekla: - Gledam te paljivo ve deset minuta. Tvoj od sutni pogled me je opinio. Mir koji iri oko sebe i u moju duu se uselio. Ukratko: svia mi se jako. Ne elim nita kriti pred tobom: u mom ivotu je bilo mnogo mukraca. Nijedan od njih nije bio onaj pravi, ti to jesi, osjeam. Ako me oeni, bit u ti vjerna do groba i voljet u te do iznemoglosti. Promotri me dobro i odlui. Promotrio sam je dobro, nisam imao zamjerke. Sviala mi se. U glavi mi se sve vrtjelo od gustog soka.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Gubio sam zrak. Jedva sam se sabrao i rekao joj da mi se veoma svia, i da mi je drago to me je zaprosila, i da pristajem na sve njezine uvjete, i da joj duu i tijelo prodajem po cijeni koju ona odredi. Osmjehnula se. Poljubili smo se i otili na koarkaku utakmicu. Dva mjeseca iza toga, zaruili smo se. Bili smo sretni desetak dana, a onda je ona dobila napad tucavice i umrla. Hodao sam po Vodnikovoj ulici zagledan pred sebe, potujui rijei velikog Ljermontova koji je dva dana prije nesretnog dvoboja rekao da uvijek treba gledati u zemlju, jer su po zemlji posijani mnogobrojni novii. Sreo sam dva ovjeka to se mrze i enu koja voli obojicu. Klimanjem glave smo se pozdravili. Osjeao sam kako pate svo troje, a opet, zavidio sam im na malenoj srei. inilo mi se daje pravo vrijeme za ples. U disko sam uao kroz prozor. (Nisam imao novac za ulaznicu.) Plesao sam etiri sata kao neugaen vulkan. Potoci znoja su tekli s mene. U predahu izmeu dvije pjesme razmiljao sam da bi bilo najbolje da se bavim znanstvenim radom, da ve jednom postanem pravi ovjek, da kupim etiri jutra zemlje, zaorem prvu brazdu (Milovana Gliia), posijem kukuruz i repu, napravim berbu i perualo, zasadim vonjak, ispeem rakiju, okopam bau, obreem voke i sjednem pred kuu na tronoac da sa susjedom popriam o krumpiru i paprici. Dvoranom zatutnji nova pjesma, elektrine gitare me poljubie u mozak, zavritao sam. U gostionici Otuenje uro Trakavica je priredio momako vee. Svi smo doli u crnim odijelima,

dovezli su nas crni tramvaji. Kako ne bismo izgovarali crne misli, utjeli smo. Pijani violinist bezobzirno je silovao violinu i pjevao Vjenanja nee biti. Bilo mi je ao ure. uro je priao o tome da se nada da emo i mi ubrzo shvatiti koliko ovjeku znai ena, topli dom i tako to te emo se vjerojatno uskoro sretati na roditeljskim sastancima i kod frizerki, a da ovjek koji ivi sam nije kompletna linost, ve je i malenoj djeci poznato. Nisam vie izdrao, eludac mi se pobunio, ispovraao sam se i pobjegao s tog ukletog mjesta. Sutradan sam se probudio s velikom glavoboljom. Po Palmotievoj ulici padalo je cvijee iz aviona, dok su se uro i njegova Danica osmjehivali svatovima. - Ovo s cvijeem, stvarno je originalno - rekao je Mali Debeljko. - Nadam se da e biti u Areni - odgovori uro, traei pogledom fotoreportere. Svadbe nikad nisam volio, jer predugo traju. Odvojio sam se od gomile i otiao niz ulicu. Prisjetio sam se vremena kad smo imali po esnaest godina. Voljeli smo se. ONA je bila roena istog dana kad i ja. Jedne veeri smo priali o vjenosti i slinim stvarima, dobro se sjeam da smo se tada zakleli jedno drugome da emo na dvadeseti roendan zajedno izvriti samoubojstvo. - Poslije dvadesete ne bih mogla ivjeti - rekla je. - Ja bih mogao, ali neu, gadi mi se - odgovorio sam. A sad gledam je na kraju Palmotieve ulice ivu i zdravu, ba kao to sam i ja iv i zdrav, i sramim se

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

zato to sam iv, sramim se zato to nismo odrali zakletvu. Primijetila me je. Mae mi. Prelazi ulicu, prilazi mi, osmjehuje se. - Kako si Tomislave? - Dobro, a ti? Ve te godinama nisam vidio. - Da se nisam preselila u Zagreb, ne bi me vidio do groba. Pa ti uope ne dolazi u stare krajeve. Ne ide ti se, ili... - Ma, ne, nije da mi se ne ide. Tako rado bih otiao, ali te promjene, shvaa, to, to, ne znam kako da ti objasnim, sad sam ovdje i jednostavno ne mogu hodati po mjestima na kojima sam nekad ivio, shva a. Sad ovdje ivim, ondje sam turist koji razgleda znamenitosti svog nekadanjeg ivota, to je odvratno, to boli. - Zar te boli i ovaj razgovor? - Boli. Osmijehom je nagradila moju neugodnu iskrenost. - Zna, sutra se udajem. - Stvarno!? - Najstvarnije. Izgubio sam zrak. Zabolio me mozak. Grlo mi se istegnulo, jedva sam progovorio: - Zato? Za koga? - Ne poznaje ga. Dobar ovjek, prije dvije godine smo se upoznali i tako... -A ja? - to ti?

- Mene si zaboravila? - Pa, nisi me ba esto podsjeao na sebe. utjeli smo nekoliko trenutaka. Mislio sam da u se uguiti, bol je rasla, zrak mi se gadio. - Ostavi ga, udaj se za mene. Pogledala me je iznenaeno. - Zato mi to prije nisi predloio? - Jo uvijek nije kasno. Dakle? - Ne mogu, ao mi je - odgovorila je i urno se izgubila meu prolaznicima. Presavio sam se od gre va u trbuhu, glava mije pucala, pogled mi se zamaglio, teturao sam po ploniku, nemono stenjui. Bio sam bijesan na sebe. Nakon desetak minuta malo sam se sabrao i otiao na Trg. Uvijek, kad mi je najtee odem na Trg i svaku ranu ondje iscijelim. Ovi ljudi i ove ene to prolaze Trgom, osjeam, vjeni su, uvijek ih ovdje naem, iste, nepromijenjene. Volim ih, sve ih volim, volim ih to su ba takvi kakvi jesu i to me ekaju na istom mjestu. Preko Trga u galopu preleti jedan konjanik, mahnuo mi je, odmahnuo sam mu. Tramvaji su zbunjeno zacviljeli, posrnuli i nastavili dalje. Odluio sam: kupit u Plan Zagreba i proi svim ulicama dva puta, a onda razmisliti da li da se ubijem (BANG) ili da jo jednom prijeem isti put.

KRAJ

MALI NEOBINI LJUDI

PRVO PISMO
[Prvo pismo prua prve obavijesti o 104 godine starom junaku Nikoli i o njegovoj eni Dragici, koja ga je prije 50 godina napustila i s ljubavnikom pobjegla u BrazilJ

Draga moja ljubljena nikadnezaboravljena Dragice! Prolo je, ako se ne varam, ravnih pedeset godina od onoga kobnoga asa u kome naoh tvoje oprotajno pismo, kojim si mi vrlo uspjeno zasrala sudbinu moju i cijeli mi ivot pretvorila u... sad se ne sjeam to sam htio rei. Dakle, ovako: ba mi je drago to mi se javlja, to e rei da si jo uvijek, falabudi Gospodinu, iva, draga moja Dragice. Doe meni juer Marinko i kae: tata, pismo od mame. Ma koje, kaem ja, mame? Pa kae Marinko, od moje mame, a tvoje ene. Ma kaem ja, Marinko danas je ponedjeljak, mogao si zaobii gostionicu, konzumentu jedan alkoholiarski, tatu si svoga naao zavitlavati. Zar te nije sram sa mojih sto etiri godine zbijati alu. A Marinko kae: leino stara, stvarno je pismo od tvoje ene, a mene neto u slezeni presijee, jer vidim na kuferti onaj tvoj

kukiasti rukopis sa spontanim poluflekama od tinte, draga moja Dragice. E, ba mije drago da nisi umrla i da se jo ne da. Uvijek ima vremena za cri, ba mi drago to smo jo i ti i ja... sad se ne sjeam to sam htio rei. Pie mi da bi htjela da ti javim to je bilo kod nas, ovdje u Donjoj Hrastovim, u zadnjih pedeset godina, tj. od kako tebe nema, a ja sam puno toga pozaboravljao, i sve mi se ispremijealo u ovoj mojoj bundevi, pa ne znam hou li moi, ali - pokuat u. to ne napiem u jednom pismu, napisat u u drugom, to ne napiem u drugom, napisat u u treem - i tako emo se mi, dopisivati, kao ono 1914. godine kad sam u rat otiao. Joj, draga moja Dragice, ja se sad ne mogu sjetiti jesu li me u uniformu obukli mjesec dana nakon naeg vjenanja ili dva mjeseca nakon toga smjeloga ina, samo sam siguran da se o okruglom mjesecu radi. A jest mi onda bilo teko u rat poi, jedva da smo se malo povaljali i ve: hajd' ostavljaj enu prijatelju i bori se protiv neprijatelja. A to e, takav je ivot, nikad ne zna kad e te iznenaditi. Puno ti toga imam za napisati, i ne znam odakle da ponem. Ono to si pobjegla s ljubavnikom stvarno je bezobrazno od tebe, ba je bezobrazno, evo: jo se ljutim. Meni si djecu ostavila, a ti dada, put pod noge, pa pravo u Brazil. Da si bar povela jedno dijete, tj. treinu nae djece, ajde de, ne bih se toliko ljutio, ili da si bar pobjegla negdje blie, ja bih priekao da ti se malo ohladi, da ti malo prou one bube, pa bih te lijepo doao nagovoriti da se vrati djeci svojoj tekom mukom roenoj, i meni

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

muu svome sramno ostavljenom. Odmah sam ja od tvoje lude sestre saznao da si s onim klipanom pobjegla u Brazil, pa sam otiao kod pokojnog uitelja pitati gdje je to, a on izvukao zemljopisnu kartu, kae: ovo ti je Brazil, a ja pitam: gdje je naa kraljevina, a on kae: evo ovdje. Joj, moja Dragice, tad mi postade jasno da si otila na skroz drugi kraj svijeta, i daje cijelo jedno veliko more izmeu nas. Pa dobro, kurvo uspaljena, zar nisi mogla ostati tu negdje u Europi, to fali Maarskoj, to fali vedskoj, to fali Francuskoj - nego ti mora tamo gdje je Bog rekao: laku no. Da si mi bar jedno pismo napisala u ovih pedeset godina, kako bi me obradovala, a ti mi tek sad pie, kad se vie ne sjeam ni koje su ti boje oi. Kae: crko ti ljubavnik, pa te strpali u staraki dom u Rio de Janeirou. Pa ve je bilo vrijeme da crkne, prokleta rasa, s tuom se enom omrsiti i duu ogrijeiti. Eto, nadivjela si ga, mada je bio mlai od tebe - ali mene nee nadivjeti, makar su mi ve 104 godine, jo se ne dam utulji. Vidjet e da u te sahraniti jer to zasluuje. Veli: hoe da ti piem stoje bilo zadnjih pedeset godina. Dobro, pokuat u, jer si mi jo uvijek draga na neki nain, i da nije ono more izmeu nas, vidjela bi da si pogrijeila to si me ostavila zbog tamo nekog ljubavnika, vidjela bi to radi trea mladost, draga moja Dragice. Od nae troje djece, sa mnom je ostao ivjeti samo Marinko. - Tomislav je pred rat otiao na rad u Zagreb, a Ana se udala za jednog dobrog pekara iz Karlovca.

Tako ja juer sjedim kod brice Stipe, a on kae: pogledaj Fosil gdje ode ova omladina, to vie ne potuje ni oca ni majku, to se vie ne srami ni Boga, ni ljudi, to se hvata po ulici kao daje u spavaoj sobi, nee to na dobro izii, veli brico tipa, i mlati karama oko glave nekom balavcu, a deki se skupio od straha da mu brico ne zakine uho, ili, nedo Bog, oko. U brijanici bio gazda Martin, i kae gazda Martin: nee vie nitko da radi, u tome je sva muka, svi bi htjeli dabali, a za svako zrno ita treba rukave zasukati, rodo moj, a ne kao drug Tajnik mjesne zajednice: po cijeli dan blebetati i sastanke u Drutvenom domu zakazivati. Od prie naa Donja Hrastovina nee ni koraka naprijed krenuti. - A brico sve potvruje gazda Martinu, i tako oni hule na druga Tajnika, na vlast, kao da mene tu i nema. Ljudi misle da sam do daske ishlapio, pa predamnom priaju bez ustezanja, a pojma nemaju da ja jo nisam ni poeo hlapiti, i da u jo dugo... to sam ono htio rei, ode mi. Nego, nisam ti jo sve rekao o naoj obitelji, to je bilo s kime, i koliko nas sad ima na hrpi. Marinko je imao svega deset godina kad si pobjegla, ivotinjo nepromiljena, i nekako se vezao za mene, pa je ostao do kraja ivjeti sa svojim tatom. Inae, odmah iza rata, ba kad se poelo ukati da e nas sve u zadruge potjerati, naleti Marinko na neku kravetinu iz Smiljevca, i zaljubi se u nju na smrt. Doao Marinko meni i kae: tata ja bih se enio. Reko: pametno sine, ve ti je vrijeme, a za koga e? A on kae: za Mirelu iz Smiljevca. Ma, reko jel' to ona Mirela to dolazi kod

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nas na sastanke AF-a, i stalno blebee o suradnji naih sela? Kae Marinko: to je ta Mirela. Pa, reko, sine to e ti ona, to ti je obina kobila, jai je koliko hoe, ali za enu trai neto bolje. Ma jok, veli Marinko, ja hou ba Mirelu. Nemoj - hou, nemoj - hou, nemoj - hou. Ma eni je kad si zapeo, samo pazi to sam ti ja rekao. I oeni se Marinko Mirelom, i doe ona kod nas ivjeti, i ak se nisu loe ni slagali, mada enska nije htjela raditi. Ne znam koliko je vremena prolo, kad Mireli naraste trbuh, pa kako je red, omaci se jednog dana, i to na sastanku AF-a. I tako smo nas dvoje dobili unuka, jer je njihovo dijete bilo mukog spola. Pita me Marinko: tata koje ime da mu dam, ubij me ne mogu se odluiti. Reko: Marinko, neka se zove Sreko, jer je ovo s tobom i Mirelom prolo bolje nego to sam se nadao. I stvarno ga okrstismo Srekom. Meutim, ne lezi vrae, nedugo iza poroda nastavi Mirela hodati po sastancima, a Marinko ne smije ni progovoriti - osilila se enska. I jednog dana kae Mirela: moram ii u Slavonsku Poegu na kurs za voditelje teaja prve pomoi, pa u poslije ovdje u selu uiti narod medicini, a kae Marinko: tko e mi kuhati i prati dok tebe nema, a kae Mirela: snai se drue Marinko kako zna, i nemoj svoj sitno-buroaski interes egoistiki pretpostavljati progresivnim strujanjima koja prozirniju cijelo drutvo. Ode Mirela u Slavonsku Poegu kao to je naumila, a Marinka ostavi da je eka. ekao je on, ekao - al' je nije doekao: kurva se spanala s nekim kursistom i pobjegla Rogtepitaj gdje - nikad nijedne vije-

sti od nje ne dobismo. Ostade Marinku Sreko i tuno sjeanje na enu koja ne zasluuje sjeanje. Iz tvog pisma ne vidim kako stoji sa zdravljem, koi li te to, radi li probava. Ja sam to se tie stolice dobro, idem u zahod skoro svaki tjedan, srce lupketa bez zamjerke, jedino mi kosti kripe da te trnci podiu, pa i pored toga dovoljan mi je samo jedan tap, polako idem, pa svugdje stignem. im se ovjek ne sekira, svi se problemi sami od sebe otpetljavaju. Jedino me je lijevo oko, s oprotenjem, izdalo. Ali na drugo, fala Gospodinu naem, jo kiljim, inae ti ova pisma ne bih mogao korespondirati. Kod brice Stipe ponekad uzmem Veernji i itam bez problema naslove i podnaslove, mada vie volim gledati slike. Tako na srednjoj stranici Veernjaka uvijek bude neka drebica, onako da joj se sve vidi, ko bajagi nema enska para za odjeu, pa se u svoju kou oblai, ili neto poderano nabaci na sebe, a kroz one poderotine ko bajagi sluajno joj ispada meso, ili obue tijesnu kouljicu bez dugmadi, i umjesto da prihvati rukom gore na prsima, ona stee kouljicu dolje na rubovima, dok se gore sve razleti, a ovi to prave novine koriste priliku, pa fotografiraju. Stvarno u novinama ima svata, promijenilo se to od tvoga odlaska Dragice, toliko se toga promijenilo da ti pamet stane od silnih promjena, pa misli: ma kako je to samo stalo u nekih brzoleteih pedeset godina? A bio je nekoliko puta u Veernjaku i na Zlatko, ponos naeg sela - unuk pokojnog Dragutina Nikia, stoje spao s plasta sijena, i nabo se na vile one godine kad si ti zbrisala. A Zlatku su i fotografiju objavili - to je bilo kad je prvi put dobio tri godine. Sve piu o njemu kao daje pravi krimina-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

lac, a on poteno verca i nikome nita naao ne ini. Kad doe u Donju Hrastovinu, onda se sa svima lijepo pozdravi, ak i mene zapita kako sam. Taj Zlatko je pravi fino odgojeni svjetski ovjek, i kad itam u crnoj kronici o njemu, sve mi neto u srcu zaigra, jer nije mala stvar kad vidi ovjeka kojeg poznaje i s kojim si se rukovao, kad ga vidi usred Veernjaka, i to ga naslikaju i sprijeda i sa strane, a ne kao neke: samo sprijeda. Mene sad, iskren da budem, ovo pisanje malo zamara, pa bih, ako nema nita protiv, polako prekinuo i dao Marinku da ti to adresira, i odnese na potu, valjda e sa sreom preplivati more, i doi do tvog starakog doma u Rio de Janeirou, a za koji dan u ti napisati dugo pisamce. Ima puno toga to bih ti trebao rei, tj. napisati, ali mi, evo, po malo poinje podrhtavati ruka, i bolje da prekinem dok nisam cijeli papir tintom zaflekao. A ti misli na mene, kao to u ja na tebe. Ne mogu, a jo jednom ti ne rei u koja si me govna uvalila, kad te odveo tvoj ljubavnik. Napatio sam se s djecom kao s poplavom. Pa, zar sam ja to zasluio od tebe, kurvetino nezahvalna, zar ti nisam bio dobar kao dobar dan? Nikad ruke nisam digao na tebe, a toliko puta sam imao razloga. Zar si mi zlom morala vratiti za sve dobro? to ne naleti na nekog normalnog ljubavnika nesklonog velikom putovanju, koji bi te odveo u najblii grad, obrnuo dva-tri puta, i pustio da se vrati muu svome i djeci svojoj? E, Dragice, Dragice, tugo moja, sramoto moja bolje da vie ne piem, jer bih mogao svata izlajati. Pozdravlja te tvoj ostavljeni Nikola

DRUGO PISMO
[Kako se Sreko oenio, ili sukob miljenja o odabiru izabranice. Kako se Lucija porodila, bez suvinih zato.]

Draga moja ljubljena nikadnezaboravljena Dragice! Evo ti opet piem, i ne mislei zasluuje li ti to. Teko je oprostiti onome tko te ljuto opekao. Ali, nismo zlopamtila. Obeao sam da u ti se ponovno javiti a ja svoja obeanja obavezno ispunjavam, nikad se nisam izvlaio na godine, pa neu ni sada. Kae meni moj praunuk urica: djede, da kojim sluajem ivi sa Sijuks-Indijancima ti bi o svemu odluivao, tebe bi svi pitali za savjet. A ovdje, u Donjoj Hrastovini, jo me nikad nitko nita nije priupitao, ni smijemo li ovo, ni smijemo li ono, ne ljive me ni pet posto. Doe mi ao to nisam meu tim Indijancima, koji znaju potivati starijeg ovjeka, koji znaju to je mudrost, iskustvo, ivot. Ovdje, kod nas, o svemu odluuje drug Tajnik, i samo se hvali kako mu je brat organ u gradu, kako njegov brat moe uhapsiti i predsjednika opine, i sve tako. Nego, nisam ti u prolom pismu rekao to je u naoj kui bilo kad je Mirela nogirala Marinka, i koliko nas je sad uuture. Mali unuk Sreko je s vremenom narastao i vala: i on odluio da se eni. To valjda ljudi vide jedni od drugih, pa svi prije ili poslije poele da se ene. Ali, nije Sreko pitao ni Marinka ni mene: to mislite o mojim namjerama, to mislite o mom izboru,

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

da li da enim tu ili neku drugu. - Jok, brate, nita od starih obiaja, vie nas mladi ne ljive ni koliko bi pod podrezani nokat stalo. Kad se vratio iz vojske, ve prvi dan nam ree: ja u se eniti. Koga to, upita ga Marinko, a on kae: jednu djevojku. Znam, kae Marinko, da e djevojku, nee vola, nego mi reci koju djevojku. Vidjet e, kad je dovedem, kae Sreko. Pa, dobro, iz kakve je kue, to joj je otac, to joj je mater, imaju li neku opaku bolest, je li potena, zna li raditi, hoe li raditi, je li se vucala s nekim prije tebe - pita njega Marinko, a on kae: imala je samo trojicu prije mene. Kako, kae Marinko, samo kad su trojica, ako prizna za trojicu, znai da je imala bar estoricu. Nema veze, mi se volimo, kae Sreko. Dobro, ima li brata, ima li sestru, pita Marinko. Mislim da ima jednog brata i dvije sestre, ili dva brata i jednu sestru, sad pravo ne znam, veli Sreko. Ne zna koga ima, ne zna joj prolost, ne zna zna li kuhati, nisi joj upoznao ni oca ni majku, pa dobro sunce ti poljubim, jesi li slijepac, ili si luak, pa kako e se eniti na pamet, to nisi malo bolje izvidio situaciju, podviknu Marinko, a Sreko kae: nisam imao vremena, upoznao sam je prije etiri mjeseca kad smo mi vojnici pomagali omladinskoj organizaciji u poumljavanju sela, a poslije toga smo se viali tek svake druge nedjelje, jer ee nisam mogao dobiti izlazak iz kasarne, i kad bih je nakon dva tjedna ekanja dohvatio, ne bi mi padalo na pamet da gubim vrijeme na prianje. A Marinko sav pozelenio na te rijei, kae: ako si svaki drugi tjedan mogao izii iz kasarne, onda si ti s njom, po

mojoj raunici do sada bio svega osam puta. Sreko malo zastade, zamisli se pa kae: nisam brojao, ali mislim devet puta, jer smo bili zajedno i juer, pred moj polazak kui. Pa ti idiote mladi namjerava eniti djevojku koju nisi ni upoznao kako treba - zaurlika Marinko - zna li ti kako sam se ja nasanjkao sa svojom enom, a tvojom majkom, zna li ti kako me je preveslala, zna li ti uope to su to ene, marvo zelena i naivna? A Sreko samo kae: daba se preznojava i pjeni, daba si nabija tlak, ja sam se odluio eniti i tu nema vie razgovora, dobra je, nita joj ne fali, uostalom: ona sutra stie u grad, moram izii pred nju, a vama bih savjetovao da ponete misliti na svadbu, jer do subote ima svega pet dana. Marinka je skoro lag strefio, ali nije mogao nita. Otiao sutradam Sreko biciklom u grad pred tu svoju izabranicu, i dovezao je kui na rami. Dovede ensku, a ona sa sobom donese u miraz neki mali koferi, smijenog oblika, toliko mali da bi ga u protezi mogao nositi. Kad se ona pojavila s tim koferiem, Marinka po drugi put u dvadeset sati umalo lag opali - pred sobom vidi makaru, a ne enu, izmazana nekim kremama tako da joj se lice crveni, usne brate, naminkane kao onima u cirkusu, trepavice duplo vee od normalnih, strah ovjeka pogledati joj u oi. (Poslije se pokazalo da su to umjetne trepavice.) Kapci su joj namazani zeleno, u prvi mah sam pomislio da je Sreko malo izbubetao, ali jok: ono sve minka. Najlue od svega je bila njezina suknja, s oprotenjem, nema je u duini ni pedalj, rekao bi ovjek: dolazi iz

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

kraja gdje ne postoji ni dudov svilac, ni vuna. I kad je ta kreatura ula u kuu, samo kae: zdravo mrtvaci, ja sam Lucija, tko je tata, a tko je djed? Mi smo ostali bez teksta, pa ni da joj odgovorimo, sreom Sreko se umijea u tu utnju, pa kae: ovo je moj tata Marinko, a ovo je moj djed Nikola star 94 godine. (To je bilo prije deset godina.) Lucija se na to rukovala sa zabezeknutim Marinkom, pa se okrenula prema meni i rekla Sreku: ovaj Fosil ti i ne izgleda tako loe za svoje godine. Znam da je to bilo prvi put da me je netko oslovio s Fosil - poslije su susjedi uli kako me Lucija zove, pa su poeli i oni, a ubrzo potom i cijelo selo. Ve prvi tjedan se ispostavilo da Lucija slabo to zna u kuhinji, a u bau je ne bi natjerao ni s automatskom pukom. Samo se zatvori u sobu, natrpa pun krevet ljubavnih romana i ita, ili lakira nokte. Marinko je prvih dana utio, gledao pred sebe, i ee nego inae iao u gostionicu - do tada je pio iz hobija, a od tada iz tuge. Meutim, ubrzo se i on i ja navikosmo na Luciju. Istina: bila bi nam draa neka normalna djevojka, ali to je - tu je. Nije prolo godinu dana, a Lucija rodi malog uricu. Da ga vidi samo to je simpatian, pravi vrag. to da ti opisujem dijete, neda se to rijeima, nego u ti u kufertu ubaciti jednu fotografiju - ima on dvije iste, slikali ga kad je bio na ekskurziji. Ba na onaj dan kad se Lucija poraala, ja otiao u Drutveni dom na sastanak mjesne zajednice. Skupilo se pola sela, doao tko je god mogao, ak nije bilo dovoljno klupa, pa su neki stajali sa strane, uza zid.

Onda za onaj glavni stol, gdje se govori, doe drug Tajnik mjesne zajednice, kae: takva je i takva stvar, otvaram sastanak koji u voditi, i odmah se javljam za rije, i dajem si rije. I poe drug Tajnik svoju staru pjesmu, kae: mi se ve osam godina sastajemo da se dogovorimo o tome kako da preeno s rijei na djelo i asvaltiramo cestu u selu, mi se drugovi seljaci moramo izboriti za samodoprinos i povezati se po tom pitanju s drugovima iz opine i cestogradnje - dok smo se mi zadnjih osam godina nakanjivali da stupimo u akciju, u svim drugim selima na opini asvaltirali su ceste, pa zar da mi budemo najgori. Na to se javio potar Dragutin i rekao: ja u cijelosti podravam diskusiju druga Tajnika, treba sagraditi, tj. asvaltirati cestu. Na to se digao lugar Bogdan i rekao, da su drugovi iz opine ve odavno zaboravili da nae selo uope postoji, mi smo i tako u brdu, ogranak glavnog puta, slijepo crijevo za iji se razvoj ne vrijedi pomuiti, te je zapitao zato se ne pokrene akcija za promjenu imena naeg sela, jer se mi ne moemo zvati Donja Hrastovina, a biti gore, u brdu. Onda je drug Tajnik rekao da pitanje promjene imena sela nije na dnevnom redu, i da se drug Bogdan ne udaljava od teme. I tada je drug Tajnik opet priao o tome kako je krajnji trenutak da asvaltiramo cestu, i kako je potrebno za to prikupiti odreena sredstva, tj. pare, i da je neophodno da se raspie samodoprinos, tako da svatko plaa neto malo kroz etiri godine, a sa radovima bismo mogli zapoeti za godinu dana. Potar Dragutin se javio za rije i rekao da u potpunosti podrava izlaganje druga

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Tajnika. Onda se za rije javio, ili bolje rei uzeo je, gazda Martin i rekao: drue Tajnice, nemoj misliti da ja ne znam zato ti hoe samodoprinos, nemoj misliti, drue Tajnice, da sam ja naivan, nemoj misliti da ja ne znam tko bi tu najvie ulovio, tko bi se tu najvie omrstio, svakome je od nas jasno da je ljepe imati asvaltiranu cestu nego lokve i rupetine, kao sada, ali ja dobro znam, drue Tajnice, da ako izglasamo samodoprinos, pare e se pokupiti, a asvalta nikad neemo vidjeti. Na to je cijeli Drutveni dom zabrujao, odobravajui ispod glasa gazda Martinu. Onda je drug Tajnik udario akom u stol, i sve se utihnulo, pa je rekao: drue Martine, poznato je meni zato si ti protiv svakog napretka i naeg drutva. A gazda Martin ustade sa svoje klupe i ree: neka drug Tajnik malo manje prijeti, jer se ja ne bojim ni njega ni njegovih dupelizaca. (Pritom je pogledao u potara Dragutina.) Na to je drug Tajnik zareao: ne izazivaj me Martine, jer bi svata moglo biti. Onda se digao lugar Bogdan i rekao: o asvaltu moemo i drugi put diskutirati, dajte prvo da Donju Hrastovinu prekrstimo u Gornju Hrastovinu, da nam se vie ne smije cijeli svijet. Onda se uglas javilo pet-est ljudi, i vie se nije znalo ni tko pije, ni tko plaa. Onda su se naglo otvorila vrata, a na vratima sav zadihan moj Sreko zavika: ljudi, ena mi se poraa, je li tu baba Julka. Onda je Julka rekla: ovdje sam, i istrala van, a za njom i sve druge ene, i onda je cijeli sastanak pao u vodu. Dok sam izlazio iz doma, drug Tajnik me bijesno pogledao i rekao: mogla je drugarica Lucija izabrati neki drugi dan da

se poraa. Ja zaustih daje obranim, ali me on prekide: drug Fosil, ne troite rijei, nisam toliko naivan, a da ne vidim da se radi o smiljenoj diverziji. Mislim da ti nisam javio da se Sreko prije nekih sedam godina zaposlio u gradu kao prodava karata na autobusnom kolodvoru, tako da svaki dan ide biciklom na posao. A i nije to neki posao, sjedi kao gospodin, igra se sitnim parama, slua muziku, ne kisne, ne znoji se, nije opasno, a ni teko. To bih mogao i ja, samo da ono prije jednom nisu preli na nove dinare, pa mi se sve u glavi pobrkalo, tako da vie ne znam ni je li hiljadarka hiljadarka ili stohiljadarka, ili sto puta vie, ili sto puta manje. Danas kad sam iziao proetati, sretnem na cesti Radojku, samo mi se nasmijei i odljulja se prema svojoj kui, a ja se okrenu za njom i ne smjedoh je dugo gledati da mi se u glavi ne zavrti. Ej, pa ja piem o Radojki, a da zaboravljam kako ti i ne zna tko je ona. E ovako: Dola Radojka u nae selo sa starom materom prije nekih dvadeset i pet godina i od gostioniara Mitra otkupila naputenu drvarnicu, i lijepo je preuredila za stanovanje. Prolazi vrijeme, a ja vidim Radojka nit' sadi bau, nit' nabavlja pilie, nit' tovi svinje - a svaki dan s punim cekerom ide iz trgovine. I udio sam se ja tome sve dok nisam shvatio koji je ona zanat izuila, a to jedan mnogo traen i mnogo star zanat. ini mi se da ga dobro obavlja, jer kad god nou prolazim pokraj njezine kue, uvijek se neki mukarac mota po dvoritu, ili su zavjese navuene, a na cestu dopiru udnovati zvui ljudske proizvod-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nje... Dragice, meni se sad vie ne pie, pa bih dovrio ovo pismo, a novo u ti obavezno napisati do kraja mjeseca. Pozdravlja te tvoj, kao pas naputeni Nikola TREE PISMO
[Pria o gostionici, i o najveem pjesniku Donje Hrastovine. Pria o herbariju.]

Draga moja nikadnezaboravljena Dragice! Primio sam juer tvoje drugo pismo. Skroz si me rasplakala, zna tako lijepe i njene reenice sloiti da ovjeka u dijete pretvori. Samo, kurvo lukava, mene nee na taj tos uloviti, jer meni i kad plaem i kad se raspekmezim mozak besprijekorno radi, i emocije bjee pred razumom. to mi sad pria da si se ueljela kue i Donje Hrastovine. Sjedi tu gdje jesi, kad me se nisi sjetila prije, nisi trebala ni sad. Ako hoe da se dopisujemo, to moe, drugo objesi maku za brkove. Osim toga, nisam ja naivan kao nekad, nisam lud - da ti poaljem pare za put, pa da ih spiska s nekim novim ljubavnikom. Jednom si mi rogove nabila, ivot unitila i vjenu sramotu na ime nabacila - nee vie, kurvetino, proao sam ja tvoju kolu. A i da ti hou poslati pare - odakle mi? Mogao bih nagovoriti Marinka da proda kravu, samo bismo poslije toga pse seoske mogli musti. Jednom si mi ivot zasrala, drugu ansu nee dobiti. A i to bi mi jedno s drugim - zar nije

ljepe ovako dok se dopisujemo, nego da kao ostali muevi i ene reimo jedno na drugo, i mrzimo se pod istim krovom. Ne mogu ja sada rei da mi nisi draga, ali nismo mi vie jedno za drugo, izmeu nas je more i 50 dugih godina. Danas se ba Sreko i Lucija neto malo pokazali, i to onako kao djeca. Naime, Lucija napravila na svojoj staroj haljini novi dekolte, i sad je taj dekolte poput provalije, mogao bi se ovjek u njega zavui, pa da ima mjesta jo za dvojicu. I kae Sreko Luciji: to e ti toliki dekolte, a ona kae: takvi su sad u modi, a Sreko: kako u modi, kad nijedna ena u selu nema takav, a Lucija: kao da ovdje netko ide u korak s modom. Onda joj Sreko kae: dobro bestidnice jedna, to se sa mnom prepire, pa valjda sam ti ja neki mu, pa valjda ja imam prava traiti da malo suzi i zakrpa, neu da u moju enu gledaju kao u dobrotvorno drutvo. A Lucija kae: to si ljubomoran, primitivac seoski, daj me ne maltretiraj vie, i kad uti ide mi na ivce, budi sretan to ima pravu enu. Ma s kime da budem sretan, namiguo jedna, zakuka Sreko, dosta mi je moga ivota i mojih problema na poslu, sad jo i na tebe da mislim, hoe da mi se cijelo selo nasmije kad s tim dekolteom proeta po ulici, pa zar ne vidi da malo fali, pa da ti poispadaju van. Primitivac vulgarni, zaurlika Lucija, dohvati najbliu au i razbi je o zid. A Sreko umjesto da joj prie i opali dvije-tri amarine, samo bulji pred sebe i nita ne govori. Onda je Lucija otila u svoju sobu i zakljuala se, a Sreko otiao u gostionicu.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Mnogo se toga zbilo u Donjoj Hrastovim od tvoga odlaska, tako da sad i ne znam moe li se to sve uope ispripovijedati u ovim pismima, trebala si biti ovdje, pa se sad ne bih morao igrati ratnog dopisnika. Draga moja Dragice, lako je mogue da nije sve bilo onako kako ti piem u pismima, lako je mogue da mi se to ispobrkalo s nekim drugim dogaajima, ili ak sa onim to sam sanjao. Godine su tu, puno se toga zbilo, puno ulo u ovu moju bundevu, pa se ne treba uditi ako se ispremijealo. Ti si jo mlada i teko da moe shvatiti to ti ja sad govorim, tebi je tek osamdeset devet godina, pa nema razumijevanja za nas stogodinjake, ali neka, i ti e biti u mojoj koi. A ima nae selo i svoju inteligenciju. Ima nae selo i jednog studenta to zove se Mirko. Mirko je sin naeg kovaa Ante, prije nekih 15-20 godina otiao je u Zagreb na studije. Promijenio je nekoliko tih fakulteta, tako da se u svata razumije, a kako je godinu dana studirao medicinu, kad doe, svi ga pitamo za savjet u vezi s bolestima i tako to. Na neki nain postao je lijenik, ponos cijelog sela. U zadnje vrijeme studira pravo, pa pored zdravstvenih savjeta, polako poinje dijeliti i pravne. Inae: deko je na svom mjestu, samo pie neke pjesme, i svake godine u isto vrijeme, tj. na prvi dan zime doe u gostionicu i izrecitira jednu pjesmu, koju je te godine napisao, pa onda pria o tome kako su se profesionalni pjesnici prostituirali, kako je on jedini pravi balkanski pjesnik, jer godinje napie samo jednu pjesmu, da se ne bi emotivno potroio, i kako tu pjesmu moraju prvo uti

njegovi zemljaci, njegovi suseljani, jer se on ne eli otrgnuti od svojih korijena na koje je ponosan, i onda se popne na ank i recitira pjesmu od te godine, a mi svi sluamo, istina: nita ne razumijemo, ali vidimo kako mu med tee s usta, sve se onako lijepo rimuje, a nikoga ne vrijea, onda mi u aplauz, a on asti cijelu gostionicu. U selu se pronio glas da se nas dvoje dopisujemo, pa me sad malo-malo netko zaustavlja na ulici i pita: kako je to u tom Brazilu, u Rio de Janeirou? Daj mi pii o tome, da mogu ljudima odgovoriti, ne znam ni kakva je klima, ni to se jede, ni kako se ivi, pii mi da narod ne pomisli da si pisala, a meni daje ishlapilo. Kae Sreko da je ovo sad meu nama tzv. platonska ljubav. To je valjda ljubav na daljinu, ili tako nekako. Vidi, udna je to stvarica, mislim ta ljubav. Kad si ti prije pedeset godina pobjegla s tim svojim smijenim ljubavnikom, onda si mislila da si mi spustila kajlu, a evo: nije prolo dugo, a ve se pokazalo da si sama sebe zeznula. Dobro kae narodna poslovica: tko pod drugim jamu kopa, sam upada u staraki dom. Na praunuk urica je juer dobio peticu od druga Ue, bio je cijeli dan veseo i presretan, jer mu je to prva petica od kako je poao u kolu, a sada je u treem razredu. Ima ono upoznavanje prirode i drutva, pa se za to esto sa mnom savjetuje kad dobije domau zadau, dok mu ja u drugim stvarima ne mogu biti od koristi. Meutim, u upoznavanju prirode i drutva do daske sam verziran, i kad treba, recimo,

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

nabrojati sve domae i strane ivotinje, hou rei: sve domae i divlje ivotinje, to meni ide kao iz rukava, pa onda ono: koje su umske zvijeri, to jedu divlje svinje, pa u koje se godinje doba skupljaju plodovi prirode. Pravio sam ja sa uricom i herbarij - ti Dragice, tisuu posto, pojma nema to je to herbarij, a to je jako zanimljivo: uzme neku ciglu ili kamen, pa pritisne biljku da joj dua iscuri, i ostavi da stoji nekoliko dana, onda se ta biljka sva usue kao da ima tuberkulozu, onda je zalijepi u jednu specijalnu biljenicu, koja, kad se napuni, postaje herbarij. Ja, iskren da budem, ne znam emu e to, i mislim da su svi uitelji malo uvrnuti im od djece trae da zlostavljaju neduno bilje, ali, opet, nita se ne protivim, i drago mi je da s uricom imam neku zanimaciju. A da vidi Dragice to nam je praunuk sladak, isti ja, mangup nad mangupima. Ima praku kakvu nitko u selu nema, i onda gaa vrapce i golubove, a ako mu netko od pajdaa stane na ulj, otvori on vatru i na neprijateljsku ivu silu. Iao sam s njim bar sto puta u ribolov - on peca, a ja mu na kvaicu niem glsite. On je neustraiv deko, ali ga malo strah glista, i ne voli ih dirati prstima. Ba mije ao to nisi kod kue, i to ne moe uivati u svome potomstvu - ti, brate Dragice, moe se rei, daba si raala, kao ptica kukavica -izlee jaja, pa pobjegne, e ne valja ti to. Nego, ba sam neto ogladnio, i premda ti ovo rado piem, moram prekinuti, jer glad ne pita za ljubav. Pozdravlja te tvoj oboavatelj Nikola

ETVRTO PISMO
CO prvom televizoru u Donjoj Hrastovim, o Ui, i o jo nekim sitnicama.]

Draga moja ljubljena nikadnezaboravljena Dragice!

Primio sam tvoje najnovije pismo. Ba ti hvala za mnogobrojne podatke o Brazilu. Vie neu biti mutav, kad me netko pita: kakva je to zemlja u koju ti je ena pobjegla. Stvarno je to kod vas jako zanimljivo. Kad ti se bude dalo, pii mi opet, ja u sve po redu proitati dva puta, ni jedan zarez neu preskoiti. Negdje u proljee 68. ili 69. godine, dogodilo se ovo to u ti sad na tenane ispripovijedati. Ne znam jesam li ti ve priao o tome kako se gazda Martin obogatio tovei mlade telce, u svakom sluaju ovjek je nakupio toliko para, daje bio bogatiji od cijelog sela, pa si je kao svi bogatai mogao dopustiti one male bubice, i to da si kupi kad to poeli. I onda se jednog dana, spomenute godine, na krovu gazda Martinove kue pojavila neka rebrasta ica zagledana blesavo u nebo. Kad sam je prvi put vidio, pomislio sam: kakvi su ovo kerefeki, kakva je ovo mistika - onda ujem gdje ljudi priaju kako je gazda Martin kupio neku kutiju, ija je jedna strana od stakla, a po staklu da svake veeri hodaju ljudi, pjevaju i krevelje se, a to se zove televizor. I onda su svi dobili elju da vide to udo iz bliza, da ga dodirnu rukom, ako gazda dopusti. Malo po malo, ljudi se osokolie, uzee po litrenku ljivovi-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

ce, pa pravac gazda Martinu: kuc-kuc, mi navratili da malo pogledamo kako izgleda televizor, a gazda Martin nikoga ne odbija, samo kae: izvolite u moju veliku sobu, raskomotite se, ba se aparat razradio, ima svata, gledajte do mile volje. Tako sam i ja sa Srekom, tad je jo bio deki, jedno vee poao do gazda Martina, a tamo ljudi krcato do vrha, jedva sam doao do stolice. Svi smo buljili u one sliice, a utnja je bila kao na operacijskom stolu - to nam je u poetku bilo jako zanimljivo, i nismo sebi mogli doi da eto tu, u gazda Martinovoj sobi, na kredencu, moemo gledati uda i udesa. A gazda Martin bio sav sretan, i s ponosom bi vrtio tamo neku dugmad, kad bi snijeg pao na staklo, ili kad bi slika podivljala onako gore-dolje. im bi se pojavilo ono smetnje na vezama ili kratka stanka, gazda bi rekao: sad ne vrijedi vrtiti dugmad, valja nam priekati da oni u Zagrebu popiju kavu. Kad smo odlazili, Martin kae svima: doite opet, a nama nije trebalo dva puta ponoviti. Stvarno smo masovno navalili na taj televizor. Doli bi, pa gledali EPP i politiare, a nekad bi bio i festival - to je ono kad se klanjaju i dijele nagrade. Ja jedino nisam volio strane filmove, jer nisam mogao itati ona slova: em je sitno, em se izgube, im se pojave, ali sam zato Kozaru gledao pet puta do dana dananjeg. Ba je to dobar film za nas stogodinjake. Jednog petka, u to vrijeme, drug Tajnik zakazao sastanak u Drutvenom domu, kad: u odreeno vrijeme doe tamo potar Dragutin. Drug Tajnik umalo to nije dobio slom ivaca, nikad mu se jo nije dogo-

dilo da se narod ne odazove na njegov poziv. Ovo je protumaio kao smak svijeta, i zaetak najmranije podrivalake djelatnosti usmjerene protiv njegova drutvenog angamana. Pita on potara: gdje je moj narod, a kae potar njemu: gledaju kviz. Sto, veli Tajnik, to gledaju? Pa, kae Dragutin, eno su svi kod gazda Martina gledaju televiziju, a sad je na programu kviz, to vam je ono kad se ljudi natjeu jedni protiv drugih, a pri tome diu veliku lovu. Tajnik samo to se nije pojeo od muke na te rijei - on i gazda Martin se nisu podnosili jo iz vremena otkupa, kad je Martin davao, a Tajnik uzimao. Sljedeeg petka Tajnik je opet zakazao sastanak u isto vrijeme, a u sumrak doli kamionom oni iz elektre i iskopali gazda Martinu struju, jer ovaj navodno nije platio za proli mjesec, mada se on kleo daje uredno plaao od poetka. Poslije se prialo da je to s ljudima iz elektre sredio drug Tajnik, jer je on u gradu preko svoga brata imao svakojake veze. Tek, u Drutveni dom na sastanak, opet, doe samo potar Dragutin. Kae Tajnik gdje su ostali; kae Dragutin: gledaju kviz. Kako, kae Tajnik, gledaju kviz, kad je Martinu iskopana struja? Pa, eto, odnijeli su i televizor i antenu kod gostioniara Mitra, i sad je u gostionici cijelo selo, i pljeu kad netko od kandidata osvoji deset bodova. Ma kakvih deset bodova, zaurlika drug Tajnik, vidjet e oni svoga vraga i izbjegavanje drutveno-politikih obaveza, nee to bez posljedica proi. Narednog petka, opet u vrijeme kviza, zakaza drug Tajnik novi sastanak -svima je poslao pismene pozive, i to s dva peata.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Petnaest minuta prije kviza, nestade u selu struje. Drug Tajnik se samo smjekao, i po onoj mrakai doao u Drutveni dom na sastanak, a tamo samo potar Dragutin. Tajniku se eludac obrnu oko sebe od muke, kae: pa gdje je sad narod, a Dragutin njemu: eno ih kod gazda Martina, gledaju kviz. Ma kako, kae Tajnik, gledaju kviz, kad je cijelo selo bez struje? Pa eto, kae Dragutin, juer je gazda Martin nabavio neku kutijicu u gradu, pa je icom prikopao televizor na nju, i sad radi. Na te rijei drug Tajnik od bijesa uhvati najbliu stolicu, pa je snano opali o pod da se sva rasconjala. Drug Tajnik je uz svjetlost petrolejke utio nekih pola sata, a onda progovorio: moramo se protiv Martina boriti njegovim sredstvima - sutra emo pokupiti novce to su namijenjeni za izgradnju spomenika, otii u grad i kupiti televizor. Ako se narod eli zabavljati, ima da se zabavlja kod nas, a ne kod privatnog sektora. Tako je i bilo: kupili su televizor, postavili ga u Domu, i za deset dana sav narod prijee od Martina k njima, jer je ondje bilo vie mjesta. Prije nekih dvadesetak godina, doao nam na biciklu novi Uo. Onda je bio jako mlad. Izili drugovi iz mjesne zajednice (koja se onda nije tako zvala) na ulazak u selo da ga doekaju, a Uo kad ih ugleda, pomisli da su to, moe biti, drumski razbojnici, pa okrenu bicikl i - nazad. Jedva su ga stigli i umirili. Potar Dragutin je duu pustio dok nije preicom Ui presjekao put, i prisilio ga da ih se ne boji. A taj na Uo, sav je onako na svoju ruku, preplaen je preko svake mjere, esto muca kad govori, a s ljudima je

inae dobar. Eto, do dana dananjeg, nije se oenio. Kae narod da se boji ena. Moe biti - vidio sam ja kad ga je jednom pokraj pote pozdravila Radojka, a on se zacrvenio, odrvenio i ni da joj otpozdravi. Ja ne znam to bismo mi bez naeg Ue - viestruko nam je koristan. Recimo: kad netko u selu pusti duu, i kad ga treba pokopati, onda je Uo taj koji napie takav govor da se i pokojnikovi dumani rasplau nad grobom. Od kako Uo pie pogrebne govore, idem na sve sprovode, nijedan ne proputam. To mije ljepe nego kad nai amateri prave predstavu u Drutvenom domu. esto sam matao o tome, kao, ja krepao, a Uo napisao govor o meni, te bio je ovakav, te bio je onakav, te nenadoknadiv gubitak za nau zajednicu, te vjeno sjeanje na njegova plemenita djela - matam tako, pa se dogodi i da se rasplaem nad samim sobom. Taj eventualni govor Uo sigurno ve ima spreman. Mislim ja ovako: nije mogue da ovjek danas crkne, a on ve sutradan da napie govor od pet stranica. Neda se takav posao za jednu no uraditi. Nego: mora da Uo za sve nas u selu ima ve napismeno, pa kad se tragedija dogodi, onda izvue iz ladice. Ko bajagi isisano iz prsta za jednu no, a vraga. I onda sam ja mislio: mora daje i za mene to sastavio, pa mi je sto puta dolo da ga pitam da mi dade da vidim to e mi itati, jer kad budem u sanduku vjerojatno ga neu uti. Al' mi opet neugodno traiti to od ovjeka, nije fino - kao da ga pitam da izda urici svjedodbu prije kraja kolske godine, ne ide to. Bavi se na Uo i astronomijom - nou kad je vedro nebo, esto ga se

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

moe sresti nasred ulice kako bulji u zvijezde i neto zapisuje na papir, a upita li ga to mu je to, on odgovori, da pokuava poput egipatskih sveenika odrediti kakvo e biti vrijeme, jer kae da su ti sveenici znali u zvijezdama proitati kad e se tamo neka njihova rijeka preliti, a kad nee. - Znamo mi da je Uo malo na svoje gudalo zasaen, al' to e, dobar ovjek, bezopasan, pa mu mora dopustiti da ima neku falinku. Danas mi Sreko opet neraspoloen, opet ga hvataju oni njegovi mravi, sav se skiselio i huli na Boga, kae: ovaj ivot ne vrijedi ni pet para, bilo bi mi bolje da sam kina glista, pa da svrdlam zemlju, nego to sam ovjek, pa moram gledati druge ljude koji to i nisu. Onda je Lucija rekla: tebi nitko ne valja, za tebe su svi budale, to se ne pogleda u ogledalo. A Sreko kae: kako da se pogledam u ogledalo, kad ti stalno visi na njemu, samo se grdno vara ako misli da se i jedna ena na ovome svijetu proljepala od onog lickanja i mackanja. A Lucija njemu: ti si obini seljak koji nita ne zna o pravom ivotu, to ja imam s tobom razgovarati kad ti ne zna ni stoje to dezodoran. Ima enu kakvu ne zasluuje, ima enu koja sve ini da bi bila privlana i neodoljiva, a to ne zna cijeniti, kao da volu poklanja cvijee - vol misli daje trava. Na to Sreko zavika: cijelu mi plau razrajza na te svoje maze, i umjesto da mi kae hvala to te trpim, ti me jo vrijea. Na to Marinko uskoi u razgovor, kae: sine, to si sam kriv, pustio si kajase iz svojih ruku, i sad se nema prava buniti, tko od prvog dana ne

stegne enu pod svoju komandu, taj je potpisao kapitulaciju za cijeli ivot. Sto si zamutio, sad pokuaj i uti. A Lucija na to kae Marinku: stari, to se petlja u na posao. A Sreko ni da zatiti svoga oca, samo uti. Draga moja Dragice, udno neko vrijeme, nitko nikoga ne slua, svi su izuzetno pametni. E, onda je urica utrao u kuu i rekao da su svinje provalile tor, i eno ih sad po bai ine tetu. Na to su njih trojica mukih istrala za svinjama, a ja i Lucija smo ostali u kuhinji. Onda me je Lucija pitala: Fosil, kako si, a ja kaem kotrlja se, a ona kae: jo se dopisuje sa enom, a ja kaem: pa, naravno, a ona kae: ba je to lijepo kad se ugaena vatra opet rasplamsa, a ja kaem: ne razumijem, a ona kae: nisam naivna, a nisi ni ti, priznaj, bi li ti bilo drago da ti se ena vrati kui? A ja malo razmislim, jer me zateklo pitanje, pa odgovorim: ne bi, a ona kae: zato, a ja kaem: eto vidio sam sad tebe kako se sa Srekom erupa oko sitnice, to e mi ena da mi krv pije, a ona se nasmija. Onda je digla lonac s kupusom sa poreta, nasula u dva tanjura i kae: na, deri. Reko: da priekamo ostale dok srede te svinje, a kae ona: to da ih ekamo, znamo sami jesti. A ja bio gladan, pa popustio pred njezinim razlozima. Draga moja Dragice, trebala si vidjeti taj kupus, to je bila obina trava u vodi, gore ne bi skuhao ni onaj sa Sjevernog pola to nikad nita nije vidio osim ribe i bijelih medvjeda. Lucija je stvarno majstor za skuhati oajno jelo. I onda je ona neto malo probrljala po tanjuru svoje nedjelo, ustala se od stola i rekla: ja idem, reko: gdje e, kae: na probu.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Kakvu, kaem probu? Kae: uvjebavamo u Domu kazalinu predstavu, Uo reira, a ja igram glavnu ulogu. Vidjet e Fosil kad bude gotovo, danas je prva proba, ali sam uvjerena da e biti dobro. Proitala sam dramu ijako mi se svia. Glumim enu koja voli mua, i djecu sam mu izrodila, a on svinja, hoe da me napusti. I onda Lucija istra iz kue, a mene ostavi da se patim sa njezinim slatkim kupusom. Ajde sad, dosta pisanja. Pozdravlja te tvoj kao pas naputeni Nikola PETO PISMO
(0 Fosilovim crnim meditacijama, o nevjeri i o svemirskim letovima.)

Draga moja ljubljena nikadnezaboravljena Dragice!

Mislim da se strane stvari u ovom svijetu dogaaju, i da mi u jednu ruku moemo biti sretni to nam nije jo puno ostalo - naivjeli smo se, stoje rei, rei. Eto, pie u novinama kako iznad naih glava leti na tisue satelita raznih zemalja. I svi su nakrcani eksplozivom, i dovoljno je da tamo neki mangup pritisne prstom dugme, pa da satelit padne gdje taj mangup poeli. A ja sam neto razmiljao, to misli da se dogodi da jednome od tih satelita pregori neka iica, pa oni odozdo izgube kontrolu, taj satelit podivlja, i samoinicijativno se sjuri na Donju Hrastovinu, i

sve nas raznese u paramparad: i Marinka i Luciju i Sreka i uricu i mene i cijelu mjesnu zajednicu, a tamo gdje je bilo selo ostane jedna tragina fleka. To bi znailo da ni groba svoga ne bismo imali. I onda mene od te pomisli marci podilaze, nou se budim i ne mogu oka stisnuti. Zna Dragice, daba im sav taj progres, svi ti televizori, avioni i traktori - od kako znam da mi nad glavom visi taj grozni satelit ivot je obino sranje. Potpuno razumijem Marinka kad se obloe kao svinja - bjei ovjek u spasonosni zaborav. Od kako sam ti pisao zadnje pismo prolo je ve punih deset dana, u toku kojih se za nau obitelj zbiva neto jako nezgodno. Naime, Lucija svakodnevno ide u Dom na probe drame. Po povratku se zatvori u sobu, i buba ono napamet, a kako joj pamenje slabo radi, sva se polomi - prestala je kuhati ruak, a korpa s odjeom je puna do vrha. Kae joj Sreko ti si nenormalna, a ona kae: ja sam glavna glumica, a Sreko: o budale, a ona: ne vrijedi sa seljakom o umjetnosti razgovarati. Kae juer brico tipa: gotovo je, sve je gotovo, nee ova drava jo dugo, a potar se Dragutin zapali: ti e zavriti u zatvoru zbog tih svojih rijei, to ti ja garantiram, a kae brico: nema tamo vie mjesta. I onda su se svaali dobrih pola sata, a ja ih sluam, akam nos i sve mislim: ma kako im se da prepirati oko gluposti, kako ti mladi troe vrijeme na nevane stvari, a putaju da im najfiniji ivot promie ispred oiju, umjesto da ga zgrabe, kao to sam ja tebe

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

zgrabio u svoje vrijeme. Samo, onda nisam mogao znati da sam kurvu uhvatio. E, moja Dragice, kako si me razoarala, ne zasluuje ni da ti piem, ni da te uvaavam kao postojee stvorenje. Ali, eto, ne mogu se cijeli ivot srditi na obinu enu zbog ljudskog grijeha. Samo, ljuto se vara, ako misli da si ti meni roge nabila, a da ja tebi nisam. - Prevario sam te bar trideset puta sa pokojnom Marom, i da zna: bila je deset puta bolja od tebe, eto ti na. Umri od muke, ali tako je kako ti kaem. udan je ovaj na ivot, stalno neka iznenaenja, stalno neke gluposti bez kojih bi nam umiranje bilo ljepe. Eto, u novinama opet pie da se ljudi spremaju na put do Mjeseca. - Pa zar je to normalno, moja Dragice, zar je normalno ostavljati enu i djecu na Zemlji, ii gore zjake hvatati. Pa zar ne bi bilo bolje svim tim astronautima da se dre svoje bae, svojih svinja i kokoiju, svojih prijatelja - nego se kockaju jedinim ivotom, i troe vrijeme na te bespotrebne akrobacije. Gdje tamo neki pusti svemir moe biti ljepi od na primjer, nae Hrastovine. Gdje e gore na Mjesecu nai gostionicu i ovjeka da ti zapjeva: Doi da ostarimo zajedno. Ljudi su stvarno poblesavili, i smetnuli s uma to je pravi ivot - malo ti se tko zna veseliti i uivati kao mi nekad. Svi gledaju pred sebe, ozbiljni, zabrinuti. Jure negdje, a da ne znaju ni gdje, ni zato - umjesto da se zavale u fotelju, uzmu Veernjak, otvore srednju stranicu, napare oi, popriaju sa susjedima, naprave koje dijete da neto skae po kui. Ma kaem ti Dragice, ne zna narod

ivjeti, jer ne zna to valja, kidaju ivce i nerviraju se, a zato - nizato. Pozdravlja te tvoj dragi Nikola ESTO PISMO
(0 vjenom ponavljanju iste sramote u Fosilovoj obitelji. 0 pokuaju razvoja seoskog turizma u Donjoj HrastovinU

Draga moja ljubljena nikadnezaboravljena Dragice! Znao sam ja oduvijek da su sve ene kurve, pa ipak sam se nadao da postoji negdje neka koja to nije - ali jok. Moja Dragice, moja nesreo, opet se u naoj kui vrti stari film, opet mi situacija mirie na ono to je moj aa sa mojom materom doivio, na ono to je Marinku Mirela napravila. Opet enski batak prijeti da osramoti nau asnu kuu. Ali da poemo iz poetka. Ti se vjerojatno sjea da sam ti ja pisao o studentu Mirku, sinu naeg kovaa Ante, to svake godine napie po jednu pjesmu. E, taj Mirko sada ima te svoje praznike, pa je i on poao na probe predstave koju reira na Uo, i on odluio malo glumiti. A pisao sam ti kako na te probe ide svakodnevno naa Lucija. I tu se izgleda dogodilo ono to se ne bi smjelo dogoditi, dogodila se ona grozna situacija kad mukarac baci oko na tuu enu. Da poem iz poetka. Doao juer Marinko iz gostionice, pa me zove da proetamo po vonjaku.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Mislim se ja: to da etamo, ali reko: hajde de, mora da mi ima neto za rei to nije zgodno da saznaju Sreko i Lucija. I stvarno, doli mi u ljivik, a on kae: tata, dogodilo se neto to se nije smjelo dogoditi. Ma, reko, u emu je problem? A kae Marinko: opet neemo moi hodati ulicama podignute glave. Reko: o emu ti to? Kae Marinko: tata, iz povjerljivih sam izvora saznao da Lucija vara Sreka. A mene kao da si gromom oinuo, ispade mi tap iz ruku, mozak me zaboli na licu mjesta. Reko: je li sto od sto provjereno? Kae: jest. Pa tko je taj, pitam ja, sjeme mu se zatrlo? Kae Marinko: vjeni student Mirko. Ma, reko, nije mogue, a Marinko kae, mogue je, i to ve mjesec dana. I onda mi Marinko ispria kako Lucija i Mirko svako vee poslije probe skoknu u kukuruze. Moe misliti, moja Dragice to tamo rade. A njihove kolege iz te glupe predstave primijetile - ne da se to sakriti. Pa kae meni Marinko: tata to da radimo? Reko: sine moj, ekaj da razmislim, da doem sebi i misli povezem, da ne bubnem neto bez veze. A kae Marinko: vala, nema puno vremena za razmiljanje. Pa sam ja rekao: to je Srekova ena, i red je da on sazna u kakvom je stanju, pa da onda on s njom rjeava problem. A kae Marinko: leino stara, moda si u pravu, samo tko da mu kae od nas dvojice? Onda smo mi utjeli jedno deset minuta, jer smo se obojica najeili i od same pomisli da najroenijem ovjeku u lice kaemo: ena ti je kurva. Onda je Marinko rekao: ja ne mogu, pa sam i ja rekao: ja ne mogu. Opet smo se prepustili utnji, sve dok Marinku bundeva nije pro-

radila, kae: to veli kako bi bilo da ga obavijestimo anonimnim pismom? Reko: odlina ideja. Kae Marinko: ja to preuzimam na sebe, pisat u lijevom rukom da ne prepozna rukopis. Godine 1979., kad mije falilo jo nekoliko mjeseci da napunim stotu, sazvao drug Tajnik sastanak u Drutvenom domu. Ja ni taj sastanak nisam htio propustiti, jer su mi od osloboenja na ovamo sastanci postali glavna razonoda, a nagledao sam ih se i jako uzbudljivih. Nisam mogao ni naslutiti da u na ovome sastanku i ja doi u prvi plan, a doao sam. Kae Tajnik: drugovi, progres ide u svim krajevima nae domovine, jedino se kod nas od kamenog doba na ovamo nije nita promijenilo. Drugovi, dokle emo biti zadnje ue, na rubu historije, u gluhom mraku zaostalosti. Industrijalizacija nas je zaobila, meliorizacija nas je zaobila, urbanizacija nas je zaobila, palatalizacija i sibilarizacija su nas zaobile - a zato: zato jer sjedimo skrtenih ruku, i ekamo da nam netko pred noge donese progres. E, ne moe to vie tako. Ja sam odluio da svi mi odluimo stupiti u akciju. Imam i konkretnu ideju: svi ste vi uli za morski turizam, svi vi znate kako je naa obala prije turizma bila najbjedniji dio domovine, a u samo trideset godina procvjetala u zemaljski raj. Pa kad mogu Dalmatinci pare u depove to ne bismo i mi. A gdje nam je more, uzvikne gazda Martin? - to e nam more, otpovrnu Tajnik, kad imamo ono to sad dolazi u modu: njive, krave, seljake, imamo sve to je potrebno za razvoj seoskog turizma. to ti je to, zapita lugar Bogdan? To

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

ti je moj drue takva situacija kad se gradski ovjek uzeli sira i kajmaka, etnji po livadama, mladih seljanki i slinih stvari to vraaju ovjeka u prolost. Mi u Donjoj Hrastovim imamo sve preduvjete za to, pa sam mislio, nastavi drug Tajnik, znajui da ete vi prihvatiti moj prijedlog, mislio sam da ta akcija razvijanja seoskog turizma ide preko rukovodstva mjesne zajednice, tj. mene. Pa sam, dalje, mislio da skupimo neto para, pa da onu naputenu kuicu pokojne Vikice preuredimo za stanovanje. Kako pokojnica nije imala ni kueta ni maeta - taj kuerak je vlasnitvo mjesne zajednice. I kad je namjestimo za stanovanje, pozvat emo prvog gosta, a on e nam, zahvaljujui dobrim uslugama dovui nove goste, a ovi nove, i sve tako dok se ne obogatimo kao Dalmatinci. E, sad sam ja dalje mislio ovako: tog prvog gosta ja mogu nabaviti preko svoga brata koji je organ u gradu, i koji moe uhapsiti i samog predsjednika opine. Dakle, u akciju moramo ii odmah, i to brzo. Meutim, svako pravo turistiko mjesto ima neku atrakciju koja privlai narod. Ja sam nakon dugosatnog razmiljanja doao do zakljuka da je drug Fosil naa jedina atrakcija -on e nam, sa svojih stotinu godina biti ivi dokaz da je u Donjoj Hrastovim kvalitetan zrak, a hrana zdrava. Zato, od ovog trenutka, proglaavam druga Fosila zatienom seoskom atrakcijom, i nedo Bog da mu dlaka spadne s glave. Drug Tajnik je od onih ljudi koji kad neto odlue, tako mora biti, inae pucaju. I stvarno mjesec dana iza toga, iskupilo se selo pred preureenom kuom pokoj-

ne Vikice da doeka prvog gosta. Meni su dali smijenu slavonsku nonju i rekli daje ne smijem skidati dok ne proe turistika sezona. U toj nonji me je sve svrbilo, i najeio sam se od pomisli da bih je mjesecima morao nositi. Proklinjao sam u sebi taj seoski turizam, a opet nisam smio ni pisnuti da me drug Tajnik ne bi okarakterizirao kao najstarijeg sabotera naeg progresa. ekali smo mi, pokraj Vikiine kuice, onako u palir poredani, jedno dva sata, kad se sa kraja sela poe dizati visok stub praine - oit znak da se pribliava veliki auto. Nije prolo pet minuta, a gigantska kola dooe do nas. Otvorie se vrata, a iz auta izioe elegantno odjeven ovjek, prelijepa ena i dvije slatke djevojice. Na znak druga Tajnika, narod aplauzom pozdravi njihovo izlaenje iz kola, a na drugi znak sve utihnu. Drug Tajnik poe nekoliko koraka prema dragom gostu, zastade, nakalja se, izvue iz unutranjeg depa kaputa papir s napisanim govorom i poe: dragi na turisto, ponosni smo i radosni to u naem, uvijek slobodarski raspoloenom selu doekujemo prvu lastu novog proljea. Spremni smo sve svoje materijalno i duhovno bogatstvo razastrijeti pred vaim radoznalim oima uz umjerenu cijenu. Nadamo se da e vas ovaj narod od prve osvojiti svojom plemenitou, miroljubivou i organiziranom spontanou. Dragi na turisto, bit e vam omogueno i razgledanje nae najznaajnije atrakcije: ovjeka Fosila, koji je doivio stotinu godina, jer je jeo na sir i kajmak, i udisao na zrak. Dragi na turisto, osjeaj se dobro u naim redovima. - Aplauz. Na to onaj turist

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

poe jedan korak prema drugu Tajniku, zastade zbunjen dobrodolicom i ree: Pliz translejt. Aj dont spik kroejn. Drug Tajnik izbulji oi u njega i kae: ne razumijem. A turist opet: Pliz translejt. Aj dont spik kroejn. Tajnik povika: ljudi, ovo je stranac zna li neko francuski. - Ali u Donjoj Hrastovini nijedan ovjek nikad nije uio nijedan strani jezik. A ja se nisam htio javiti i rei da znam engleski, a kako ga i ne bih znao kad sam u prvom svjetskom ratu proveo godinu dana u engleskom zarobljenitvu. Na vrijeme sam pomislio u svojoj glavurdi: ako se ja sad javim za prevodioca, onda u cijeli ivot nositi ovu svrbljivu slavonsku nonju. Onaj Englez jo dva puta zavapi: pliz translejt, a potom nemono slee ramenima, strpa enu i djecu u auto i ode odakle je i doao. Drugu Tajniku je na licu mjesta pozlilo, jer je na oi cijele Donje Hrastovine seoski turizam umro im se rodio. Pozdravlja te tvoj neumorni Nikola SEDMO PISMO [Zadnje i
najtunije pismo, ili: tragedija.] Draga moja

Dragice!

Dogodilo se neto strano. Dogodilo se neto grozno. Ne udi se to ti dvadeset dana nisam pisao, nisam mogao naliv-pero u ruku uzeti koliko mi je drhtala. Sav sam bio nikakav - preplavio me uas, oko mi se zamutilo.

Ali, bit e najbolje da ti sve po redu ispriam: Tri dana nakon to sam ti zadnje pismo poslao, ba kad smo svi bili u kui, poe Lucija spremati svoje stvari, i polako puniti putne torbe. Sreko pita: kamo e, a ona kae: idem obii svoje roditelje, a Sreko kae: koliko e dugo ostati, a Lucija njemu: etiri dana, a Sreko njoj: to nosi sve haljine i gae za samo etiri dana, a kae Lucija: moe se dogoditi da me zadre dulje, moe mi se dogoditi da se razbolim, pa prinudno ostanem. Ako se razboli, bit e ti dovoljna spavaica, otpovrnu joj Sreko. A Lucija ree: bolje da ponesem to vie sa sobom, inae e moji pomisliti da mi ti neda pare za oblaenje. Na to se Sreko samo osmjehnu i zauti. Pa smo svi mi sluali tu tiinu, i osjeali da neto nije u redu. Onda opet progovori Sreko: ba dobro to si odluila danas putovati, nee ti biti dosadno, imat e u putu drutvo. Kakvo drutvo, zapita Lucija? Kae Sreko: sreo sam maloprije u gostionici kovaa Antu, pa mi ree da njegov sin Mirko ide danas u Zagreb. Lucija na to ree: a, je li. I onda zavlada nova utnja koja je bila jo gora od one prve. Onda opet Sreko progovori: Lucija, ne idi na taj put. A Lucija njemu: ve godinu dana nisam vidjela svoje, moram ii, a Sreko njoj: Lucija ne ostavljaj me, a ona njemu: to ti je, moram ii, a Sreko: ne ostavljaj me Lucija, znam kojim poslom ide, i znam da se nema namjeru vraati. A ona njemu: to bulazni? A on njoj: kurvo, ne ostavljaj me samoga s djetetom, ne nabijaj mi rogove, a ona njemu: ja sam svoj gazda, i ja u ii gdje je mene volja. A on njoj: nee! A ona zatvori putne

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

torbe, i poe prema izlazu, a on podviknu: Lucija! A ona nita. A on dohvati no sa stola i, prije nego je itko od nas mogao ita uiniti, u dva skoka stie Luciju na vratima i zabode joj no u prsa. Lucija kriknu i pade mrtva na pod. Sreko na trenutak zastade, kao da mu nije jasno koju je grozotu napravio, a onda iz njega provali takav pla kakav nikad u ivotu nisam uo, i poe ljubiti mrtvo tijelo, jecajui sve jae. Mali urica se od tog prizora onesvijestio, a Marinko je uzalud pokuavao neto rei, gornja usna mu je nenormalno poskakivala i nita nije mogao izustiti. Menije sve to na neki nain bilo nestvarno, i daba sam se trudio da povjerujem u ono to vidim pred sobom -jednostavno: inilo mi se daje to neka prevara, gruba igra, ali... Tuna mi neto ova naa kua, tuan mi neto ovaj svijet. ao mi to nisam krepao im sam se rodio, ao mi to sam doivio sve to sam doivio, ao mi to je ivot jedno veliko sranje, ao mije, sve mije ao. Sreko je u istranom zatvoru. Iao Marinko u grad popriati s njim, ali ovoga bilo sram pogledati ocu u oi, pa je odbio posjet i razgovor. U Veernjem objavili Srekovu fotografiju, a na njoj kao da nije moj unuk ve skroz neki drugi ovjek, totalno se izobliio, oi mu upale, u licu se uiljio, pogled mu vodenasti, reko bi da gleda u prazno. urica sad spava u mojoj sobi, jer se po noi stalno budi i plae, a ja ga onda umirujem i tjeim koliko znam i mogu. Marinko pije kao nikad prije - im se malo otrijezni odmah potee novu bocu ne bi li nekako zaboravio ono to se ne moe zaboraviti. I to da ti vie piem, moja Dragice, kad

nita lijepo nemam za napisati, kad mi je teko o ovome ivotu misliti, a kamoli pisati. Oprosti, ali moram prekinuti. Podravlja te tvoj nesretni Nikola
KRAJ

LU

S a
UJ

(fl
J

Ul

MO J

DBI OR

OA TC

3. X. 1979. Tata besjeae da u jednog dana biti knjievnik. To je onaj koji pie knjige. Tata besjeae da su dananji knjievnici svi loi. Tata besjeae da su dananji knjievnici ti koji obino vode dnevnike, a to da je ono kad se zapisuje sve to se doivi, i da ti dnevnici tata besjeae nita ne valjaju, jer su knjievnici svata loe u ivotu radili. Mama uvijek govorae, da tata pusti dijete na miru i da dijete treba ii medu svijet, a on da e dijete odgojiti kako treba i da on zna kako se odgaja dijete. Tata besjeae da dnevnik ne treba pokazivati i dao mi je ovu veliku biljenicu, i rekao da ja taj dnevnik i od njega moram skrivati i jednog dana kad ve budem veliki poteni knjievnik, onda u tata kazivae govoriti da za dnevnik nitko nije znao. Tata kazivae da e naslov ovog dnevnika biti Najmoralniji dnevnik jednog knjievnika. Tata mi je dao kalendar i da zapisujem datume jer tako to treba u dnevnik.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

5. X. 1979. Iz moje sobe imaju dva pendera ili prozora. Ja kroz njih gledam ali uvijek odmaknut sam pomalo jer da ne bih tata besjeae mogao bi te netko s ulice vidjeti. Ali to je samo u vezi s jednim prozorom, onaj drugi je prema dvoritu jedne prazne kue. Tata besjeae da zavjesu ne nikad diem jer ugleda li me neko od onih loih ljudi to prolaze cestom, mogao bi me odvesti u prljavi ivot. 6. X. 1979. Danas sam opet itao pjesmu o Marku i njegovu bratu Andrijau, mada je znam napamet i puno sam plakao kad se ono kae da reci to vako naoj majci junakoj susrite me mila majko jedan tihi jelenac koji mi se ne hti sa drumka ukloniti junaka majko ni on meni ni ja njemu i tuj stavi potrgoh moju sablju junaku i udarih tihoga jelenka u srdace.
7.

stvorili tatinom i egoizmom sputani pojedinci, ve na ona djela koja su nastala kao produkt stvaralakog knjievnog rada cijelog naroda, a to su narodne prie, bajke, legende i pjesme. U potpunosti se slaem s miljenjem moga oca, i ve sada sa sigurnou mogu rei da u se u spisateljskom ivotu koji je predamnom uvijek rukovoditi njime. Eto to sam prepisao. 9. X. 1979. Kad smo jeli tata me pitae da li redovno dnevnik vodim i ree da tako nastavim. 11.X. 1979. Danas kad smo ruali na vratima je poelo lupati a mama i tata viknue: tri gore u svoju sobu, i ja sam gore doao, i ja sam bio u svojoj sobi miran, a izgleda da je dolo vie pokvarenih ljudi jer ue se mnogi glasovi, a tata uvijek govorae da su svi ljudi pokvareni, pa su i ti to su bili, a da sam ja dobar, jerbo sam dovoljno daleko od njih i da jo dugo moram biti daleko od njih, jere jote nijesam izgraena linost. 13. X. 1979. Ba sam motrah velike papirnate listove sa slikama, kad je naiao tata i istrgao mi te listove iz ruku i izderae se na mamu jel ti kae zna da jedne novine u vodu mogu baciti sve ono to se ja trudim

X. 1979.

Sino sam opet sanjao Ba-elika.

8.

X. 1979.

Tata mije dao neto stoje pisalo da prepiem u svoj dnevnik kao da sam ja to napisao i evo ovo je: Moj otac je uvijek govorio da se pisac treba svojim djelom, svojom reenicom, svojim srcem nastaviti na stvaralatvo naroda kojem pripada, i to ne na djela koja su

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

godinama oko djeteta a mama je plakae i kazae da ti jesi otac ali ne bi smio vie dijete drati daleko od svijeta, a on mami da je govorae ti si glupa, ja ga od tog svijeta elim sauvati jer je jote lako pod utjecajem.
16. X. 1979.

30. X. 1979.

Danas mi je kae tata bio sedamnaesti roendan, i tata mi je u udnom glatkom papiru zamotanu dao knjigu, to je bila zbirka narodnijeh pria, koje neke ve u prije jednoj knjizi sam itao.
20. X. 1979.

Tata mi je dao papira da piem, i rekao da kad piem neku pripovijetku to ne trebam kazae pokazivati ni njemu ni mami, jer kae: pisac kad je mlad mora spaljivati to napie. Ja sam mu govorah da nemam ibicu a on je meni govorae evo sad ima, a ja hvala odgovorijah a tata je rekao molim ti si dobro odgojen.
22. X. 1979.

Zadnjih pet dana pisao sam priu i mada kad mi je ono prije tata dao papira rekoe mi da kad je mlad pisac mora da spaljuje ono to napie, meni je ao to da spalim pa evo u dnevnik prepisujem. Bijae jednom jedan davno davno u dalekoj kraljevini jedan vrabac koji mogoe govoriti s ljudima. Tome su vrabcu zlatna krila bijahu pa ga zvahue Zlaanko. U vrabca Zlaanka bijae udnovata mo da svatko s kime je on postaje veseo i sretan. A u jednom starom dvorcu u najvioj kuli ivijae jedan mali djeak koji bijae tuan. I vrabac Zlaanko od vjeverice Skoiskoke uo to i doao, a djeak postao veseo. Ali gospodar dvorca ubi Zlaanka da od njegovih zlatnih krila napravi zlatni lanac a djeak od tuge umrje.
7. XI. 1979.

Danas sam kako da kaem bio jako sretan i uzbuen, jer dok je prozor radi zraka bio malo odkrinut, uletio je vrabac i letae letae od zida do zida a ja sam za njim trao i tek to sam ga uhvatio, uao je tata i rekae to je to daj vamo, i pustio je vrabca kroz prozor vani.

Kae tata da kroz prozor iza zavjese ali da te niko ne vidi trebam gledati i kad naie neka lijepa djevojka da se mogu u nju zaljubiti, i onda trebam patiti to je opet ne mogu vidjeti, i kazae mi tata da kad najvie budem patio da onda uzmem papir i napiem ljubavnu pjesmu.
15. XI. 1979.

Tata mije opet dao da s papira u dnevnik neto prepiem kao da sam to ja napisao i evo:

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Moja majka je nekolovana i ograniena ena bez ikakvog smisla za umjetnike sadraje. Za razliku od nje otac je ovjek s razvijenim umjetnikim senzibilitetom, potovatelj narodnog stvaralatva, ovjek originalnih pedagokih zamisli. Dok je bio mlai htio je postati knjievnik, ali je odustao od tog nauma, jer kako je esto govorio: suvie je rano vidio prljavtinu svijeta koja pogubno djeluje na mladi stvaralaki duh. Eto to prepisah ja.
20. XI. 1979.

i jedna djevojka u djevojke duge trepavice i bijelo lice jaje gledam tri dugaka sata nisam mogo oi nagledati djevojka je ruu brala pa je zaspala ja kroz prozor svoj sam tada njoj provirio ustan gore djevojice to s mi zaspala rua ti je uvenula to s je nabrala drago ti se oenilo to s ga gledala. Usta su joj kutija eera bijeli zubi krila labudova bijele dojke dva siva goluba kad govori kan da golub gue kad se smije kan da sunce grije. 3. XII. 1979. Jaje gledam nagledat se ne mogoh.
5. XII. 1979.

IVInogo mi je kad razmiljah drago to sam zatien od pokvarenih ljudi, i tako bih u ovoj sobi volio uvijek ostati, mada govorae tata da kad postanem pregraena linost i pravi knjievnik, da u meu te pokvarene ljude izai sa svojim djelima i moralom istim, i da e se onda ta knjievnost sadanja preokrenuti a kae tata da mnogi piu knjige nevaljale, a ja kad sam pitao jesu li i u tim knjigama negdje ban Zrinjanin i Begzada djevojka i ono o tri sina kad je onaj Carevu ker za enu dobio a tata odgovarae da ne oni piu gluposti, i dobro je to nikad nita od njihovih knjiga nisi itao vidjeti e i sam najposlije za pet ili est godina.
27. XI. 1979.

Kad sam se probudio a ono snijeg pada pada i sve se bijeli kao papir a mama i tata kad sam rekoh im da bih htio po snijegu etati kau dobro kad padne no kasno veeras onda emo se proetati.
6. XII. 1979.

Danas su u kui do nae doseljeli neki ljudi, i nosili su kroz vrata svata, i vidio sam kad su otili oni koji su samo nosili ostae jedan ovjek jedna ena

Sino kad sam ve zaspao tata mi doao i probudijae me veli ajmo u etnju. Mama je i tata bila obuena puno i meni su dali kaput u kom me je sve neto svrbilo i tada smo izili iz kue. A snijeg bijel svuda je a mi hodamo hodamo po ulici a noge mi udno propadaju i idemo tako cestom a sve lijevo i desno kue i mislio sam malo na onu djevojku. I tada je naiao cestom neki ovjek a ja sam mamu i tatu ruke

MIRO GAVRAN

im uhvatio vrsto i onda kad on proijae mi dalje iamo. I ja sam tad poeh plakati i tata i mama su me pitali to plae sine a ja sam jo vie plakao pa smo se krenuli vratiti i kad doijah u svoju sobu prestah plakati. A tad je mama malo zaplakala a tata se izvika na nju to sad plae ti. 9. XI. 1979. Tata juer zatraio dnevnik da ne moe izdrati da ne vidi ga kad je vratio ga oi su mu bijahue vlane i oprosti sine i opet oprosti kazae i iziao iz kue a mama se poslije u crno obuena pojavila i rekla plaui da se tata nikad vie nee vratiti.
KRAJ

1. IVIi se zovemo Marko i Luka. Jednojajani smo blizanci. U svemu smo isti. Nemamo ak ni onog spasonosnog oiljka ili mladea, koji u priama i filmovima rasplee sve zaplete. Roditelji su nas jednako voljeli. Ljudi su nas uvijek zamjenjivali, nikad nas nisu pokuali razlikovati. To to su nas oslovljavali tuim imenom bilo im je smijeno, nama je bilo tuno.
2.

Ja sam Marko. Moje je ime Marko. Zovem se Marko. Toliko su me puta u ivotu oslovili s Luka da mi se ponekad inilo da sam zaista Luka, bar jednim svojim dijelom. Svaki put kad bi me netko nazvao imenom moga brata, nanio bi mi uasnu bol -osjeao sam kako me ponitava, ubija, a na moje mjesto stavlja onog drugog.
3.

Od Luke se nikad nisam odvajao. S jednakim smo uspjehom zavrili tehniku kolu. Vojsku smo
Hi L,

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

odsluili u istoj jedinici - zahvaljujui zakonu o blizancima. Sva ljetovanja i svi izleti bili su nam zajedniki.
4.

7.

Poslije vojske smo se zaposlili u istoj tvornici, a nekako istodobno smo naili na djevojke s kojima smo se vjenali. Na sreu: supruge nisu izvana nalikovale jedna na drugu. Ali glas! - Ista boja glasa: i tu nas je ivot prevario.
5.

Nova Gradika je poznavala nas dvojicu, a inilo se da poznaje samo jednoga. Promijeniti se, biti bolji, ili biti loiji, bilo je svejedno - svaka se promjena pripisivala onom drugom, nije se imalo smisla mijenjati.

a.
ini mi se da sam uvijek mrzio svoga brata, mrzio sam ga jer je isti kao ja, mrzio ga jer zbog njega nita u mome ivotu nije bio moje, samo moje. Sve mi se gadilo: posao, kua, hrana, ena- poeli smo piti.
9.

inilo se da e nakon enidbe nai ivoti krenuti razliitim putovima, naalost nisu: dogodilo se da smo u istoj kui unajmili podstanarske stanove. Nastavili smo ivjeti pod zajednikim krovom.
6.

Lukin sin se rodio tjedan dana nakon moga. Moja kerka je tjedan dana mlaa od njegove. Nisam mogao uivati u odrastanju svoje djece. Svakodnevno sam pred oima imao Lukina derita, kojima su se redovno dogaale iste stvari, kao mojim klincima. Mums, kozice, prve rijei - ba sve se zbivalo usporedo. Osjeao sam da moja obitelj ivi pred ogledalom -ili to je jo gore, da smo mi oni iz ogledala, nevani odraz tue stvarnosti.

Sve vie sam tonuo u bezvoljnost i potitenost. Bio sam na dobrom putu da postanem bivi ovjek. Iznenadno, jednoga dana, u jednom trenutku sve se promijenilo: doao sam na ideju da napiem roman o svome tunom ivotu. Prije toga nita nisam napisao. Bile su mi nepoznate tajne spisateljskog zanata. Taj roman mi je nanio mnogo boli i pruio mnogo sree. Stotine besanih noi prekapao sam nad poglavljima u koja sam pretakao svoje srce. Od stranice do stranice bjeao sam od brata, bjeao sam od sivila u kome sam do tada ivio. Sa svakim novim poglavljem osjeao sam kako postajem nov, neponovljiv, izniman. Nauio sam uhvatiti razigrane misli, pretvoriti ih u

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

tene reenice i od nepreglednog bogatstva svoje due izgraditi novi svemir. ivot mi se sveo na pisanje romana. Sve misli i osjeaje usmjerio sam jednom cilju. Taj roman, to sam bio ja. On je postao jedina, ali ogromna razlika izmeu mene i Luke. etiri godine, etiri godine sam ga pisao.
10.

12. Nedjeljom ujutro Luka i ja obiavamo ii u ribolov - ostanemo sve do noi. Iskreno govorei, radije bih sam iao, ali kad ve i on voli pecati, nezgodno mi je otii na svoju stranu. Nedjelju sam odredio za dan kad u uiniti ono to moram uiniti. ena mi je pripremila sendvie od sira. U jedan sendvi stavio sam otrov. Kad je dolo vrijeme ruku, poastio sam Luku otrovanim sendviem, a on mene ukusnim kolaima od oraha.
13.

Prije deset dana dovrio sam roman o svojoj dui. Bio sam sretan. Premetao sam ga iz ruke u ruku listajui ga i na preskok itajui rijei koje sam gotovo znao napamet. Namjeravao sam ga predati nekoj izdavakoj kui u Zagrebu, pokazati ga prijateljima i poznanicima ali, prije svih, elio sam da ga proita moj brat.
11.

Luku sam pronaao u sobi, pruio mu tekst i rekao: Navrljao sam neki roman, volio bih da ga proita. Luka me je zaueno pogledao, a potom sa svoga stola uzeo uvezane papire i jedva ujnim glasom izustio: I ja sam napisao roman, volio bih da ga proita. im sam iziao iz Lukina stana, otvorio sam prvu stranicu: naslov je bio isti. Poeo sam itati - nije bilo razlike, sve, sve je bilo jednako, tek je poneki zarez stajao na krivom mjestu. Zavrtjelo mi se u glavi, munina me preplavila, ponestalo mije zraka, izrigao sam se na tepih.

Te noi nisam spavao. ekao sam da se Lukina ena pojavi s vijeu da on umire. U trenutku kad se ona zaplaena lica zaista pojavila na naim vratima osjetio sam otru bol u trbuhu. Dok je ona uspanieno govorila daje Luka u grevima na podu - moja bol se ponovila. Vrisnuo sam - Kolai! Moj brat je doao na istu ideju. Umirao sam.
KRAJ

MALI NEOBINI LJUDI

VR T A IO

SM A

S E

1. Vratio sam se nakon mnogo godina. Ne znam gdje sam bio sve to vrijeme, a i cilj svog odlaska odavno sam zaboravio.
2.

- Tvoja. - Zar sam ja imao enu? - Jesi. Ona je imala plavu kosu i umrla je ubrzo nakon tvog odlaska. Dugo sam plakao zbog smrti moje ene koja je imala plavu kosu. Teko mije bilo nastaviti ivot bez nje.

4.

Rekli su mi: - Umrli su ti roditelji. - iji roditelji? - Tvoji. -Kad? - Ubrzo nakon tvog odlaska. Nisam znao da sam imao roditelje. Sad sam saznao. Plakao sam zbog toga to vie nemam ni oca ni majke. ovjeku nitko na ovome svijetu nije blii od ljudi koji su mu ivot podarili.
3.

A potom su mi rekli: - I tvoja djeca su umrla. - Zar sam ja imao djecu? - Imao si sina i ker. Nedugo iza tvoga odlaska oboje su umrli. Bila su to dobra djeca. Na to sam zaplakao tako bolno, tako snano da mi pogled posta vodenast, a dua pusta. Mislio sam da u od tuge skonati. - Ostao sam sam na svijetu.

5.

Rekli su mi: - Umrla ti je ena. - ija ena?

Teko mi je nastaviti ivot. Nikamo ne smijem poi, jer bih po povratku mogao saznati da sam izgubio jo neto od onoga to sad i ne znam da posjedujem.

KRAJ

LU U UJ

MDJ D E VE A

Prvo pismo Draga Emily! Iz dana u dan sve vie mi nedostaje. Tvoje bijele ruke ukazuju mi se u snovima. Tvoj osmijeh titra mi pred oima. Nae londonske etnje po rosnim parkovima ne izlaze mi iz sjeanja. Zar je mogue da nismo zajedno, da sam u Bosni, u zemlji za koju nisam znao ni da postoji? Zar je mogue da si Ti bez mog zagrljaja i da je dan naeg ponovnog susreta tako dalek i tako neizvjestan? Kad sam odabrao vojniko zvanje, nisam ni slutio da e jednog dana ui u moj ivot i da u postati rob istinske ljubavi. Pie mi da se boji za mene, da na televiziji sve ee spominju ovaj grad i okolna mjesta. No, moram ti rei daje tvoj strah bezrazloan. Meni ivot u ovoj divljini ni izdaleka ne pada tako teko kao injenica da nas dvoje nismo zajedno. Ve tjednima osjeam nepodnoljivu dosadu promatrajui okraje ovdanjih vojski, bezbrojne leeve i zaplaena lica kojima je ispunjena moja svakodnevica. Juer, kad je minoba> u ,.^ ,.* . .1

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

aka paljba utihnula, odigrali smo nogometnu utakmicu s vojnicima narednika Richardsona. Moji momci su pobijedili s tri prema nula. Nije li to predivno!? Voli te i pozdravlja Tvoj vjerni Ted

Drugo pismo
Draga Emily! Dogodilo se neto strano, dogodilo se neto uasno! Dok smo bili u okolici grada, popisujui posljedice dopodnevnog granatiranja, Harold, moj najbolji vojnik, dotrao je do mene i rekao mi: Narednice, u ruevinama restorana zarobljen je medvjed! Pravi pravcati medvjed! Moramo mu pomoi! Harold je bio toliko uzbuen da se trenutak potom sapleo o le nekog Hrvata i pao na zemlju. Priznajem, i mene je obuzelo uzbuenje. Prekinuo sam razgovor s jednim ranjenim Hrvatom koji mi je na uasnom engleskom pokuavao objasniti gdje su ostali ranjenici. Potrao sam za Haroldom, radostan poput djeteta to u vidjeti pravog medvjeda koji ni dana nije bio u zoolokom vrtu. No, moja radost ubrzo se prometnu u pravu alost. Predivna ivotinja bila je u ruevinama skladita restorana i inilo se da joj se ne moe pomoi. Kroz otvor na stropu usmjerio sam snop svjetlosti baterijske svjetiljke prema njegovu sjajnom krznu. ivotinja je brundala, a potom zacviljela poput teneta. Nitko od domorodaca nije nam mogao objasniti

kako se taj medvjed naao u stupici, tek nam rekoe da medvjedi nisu rijetkost u ovom podruju. Podnarednik Hughes medvjeda je u ali oslovio MacKenzie i odjednom su ga svi momci poeli tako zvati. Kad sam mu rekao: Budi miran, MacKenzie, uinilo mi se daje potvrdno kimnuo njukom. Ljubljena moja, zaista smo mi Britanci veliki ljudi - nije prolo ni nekoliko minuta od upoznavanja s MacKenziem, a ve smo se jednoglasno sloili da medvjedu treba pomoi i da ga moramo izvui iz ovog ratnog kaosa, da vie nikad ne ponovi traume da iv bude zatrpan u ruevinama. Ubrzo se pojavio i hrvatski zapovjednik, rekao je da oekuje da s njim odmah poemo u susjedno selo, u kojemu su navodno spaljene kue, a ljudi protjerani i poubijani. Ja sam mu na to odrjeito odgovorio da on nee zapovijedati jednom naredniku iz slavne Cheshirske pukovnije, i da mi ne idemo nikamo dok zarobljenog medvjeda ne oslobodimo iz ruevina i u sigurnosnom kavezu odvezemo iz ratne zone. Taj primitivni hrvatski zapovjednik, koji nikad nije ni vidio vojnu Akademiju, uporno je ponavljao da su mu u ovom ratu poginule i ena i ki, i da ga nikakav medvjed ne zanima. Kad su moji momci shvatili da nam ovaj ne eli pomoi, zaas su prikupili 5000 njemakih maraka i ponudili ih zapovjedniku da nam pomogne spasiti medu. On je na to prostaki pljunuo, okrenuo se i bez pozdrava otiao. Da u srcu tog bezosjeajnog ovjeka jadni zarobljeni medvjed nije probudio saaljenje, to je zaista strano! No, to e. Moralni rasap u ovim krajevima dosegnuo je najviu razinu.
.,...; .,... .1

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Oito da od domorodaca ne moemo oekivati pomo. Zato te molim, draga Emily, da o ovome hitno izvijesti dobrotvorno drutvo Libertv i Svjetsko drutvo za zatitu ivotinja. Obavijesti i BBC, neka poalju specijalnu TV-ekipu zaduenu za vijesti o ivotinjama. Kao to vidi, aljem Ti ovo pismo faxom da bi ga to prije dobila i, molim Te, hitno mi faxom odgovori to si poduzela. Ne zaboravi da svaki sat, pa ak i svaka minuta moe biti presudna za spas naeg dragog MacKenziea. Pozdrav Ted

Tree pismo
Draga Emily! Sretan sam i presretan! Ipak se pokazalo da Bog nije napustio Bosnu ni sirotog medvjeda. Tvoj angaman i angaman svih mojih vojnika nije bio uzaludan. Glavni zapovjednik britanskih snaga u Bosni Bob Stewar osigurao je, na nagovor udruenja Liberty, za misiju spaavanja medvjeda tri oklopna vozila warrior, jedno servisno vozilo, pokretnu dizalicu i dva teretnjaka. Imali smo problema da u susjednoj Hrvatskoj pronaemo odgovarajui kavez za izgladnjelu ivotinju. Napokon, danas je cijela misija zavrena, medvjed je prije dva sata otpremljen u Split. Nadam se da e se brzo oporaviti i zaboraviti ratne strahote koje je proivio u Bosni. Mi Britanci smo jo jednom pokazali cijelom svijetu da smo veliki humanisti.

Naalost, i u ovom predivnom danu doivjeli smo jo jednu neugodnost. Trenutak prije negoli e medvjed krenuti na slobodni teritorij, jedna je ena pokuala prisiliti naeg zapovjednika da iz teretnog vozila iskrca kavez s medvjedom i da ukrca nju i njezina ranjenog sina, kome je granata raznijela noge. Protrnuo sam od straha da e sav na trud propasti zbog jedne histerine ene. Sreom, moj se zapovjednik nije dao smesti. Uz dosta muke uspio je objasniti dosadnoj eni da mi ne radimo za Crveni kri, nego daje naa misija u slubi Svjetskog drutva za zatitu ivotinja. Ona je neto runo opsovala na nama nerazumljivu jeziku, ne pokazujui ni najmanje potovanja prema asnoj britanskoj uniformi. Evo, sve je ipak dobro zavrilo. A jednoga dana, kad se nas dvoje vjenamo i dobijemo sina, s radou emo se sjeati Bosne i naeg zajednikog uspjelog spaavanja nedunog medvjeda. Voli te i ljubi Tvoj vjerni Ted

KRAJ
P. S. Ova je pria inspirirana brojnim izvjetajima britanske televizije o istinitom dogaaju vezanom uz bosanskog medvjeda koji se zbio u prvoj polovici svibnja 1993. godine. (M. G.)

MALI NEOBINI LJUDI

2.

UZ G L A U A RJ J

1.
Danas su u nau sobu smjestili jo jednog pacijenta. Zove se imun. ini mi se daje prevalio sedamdesetu godinu. Njegovo lice odaje mir, svojevrsno dostojanstvo. Dugu i bogatu ivotnu priu. Premda sam iz lijenikovih rijei zakljuio da je ozbiljno bolestan, on kao da se ne boji niega. Poslat e ga na sve mogue pretrage, i to hitno, jo ovo poslijepodne. ure se, veoma se ure. Sada nas je u sobi estero. Ako bude sree, za tjedan dana e me otpustiti na kunu njegu. Lijenik je zadovoljan mojim oporavkom. Hrana je grozna. Nejestiva. Smeta mi buka koja dopire kroz prozor. Bolnice bi trebali graditi daleko od gradske vreve. Smeta mi sunce koje prodire kroz neuvjerljive prozirne zavjese. Tako bih volio biti doma - u svojoj sobi, na trosjedu. Sluati umirujuu glazbu, itati novine, igrati se s kerkom, razgovarati sa suprugom.

Stojimo u dnu bolesnikog hodnika. imun i ja. Puimo, razgovaramo. Dugi dimovi se izmjenjuju s kratkim reenicama. Od krtih informacija slaem mozaik njegova ivota. Do prije dvadeset godina ivio je u Iloku, gradiu na Dunavu. Imao je velik vinograd... Oenio je svoju vrnjakinju - od devetnaeste godine ivjeli su mirno i sretno. Nisu imali djecu - prihvatili su to kao Boju volju, ne traei krivca, ne optuujui ni nebo ni sebe. Svake nedjelje iao je na pecanje, na Dunav, uivajui u trenucima provedenim uz rijeku. Osjeao je da se samo ondje tiina moe dodirnuti rukom, a dua nai smiraj nakon napornog radnog tjedna. Jednoga dana njegov brat i supruga poginuli su u prometnoj nesrei. Iza njih ostala su dva sina - Josip je imao dvanaest godina, a Marko nepunih petnaest. Nije elio da neaci nakon gubitka roditelja izgube i grad u kojem su roeni - prodao je svoju kuu i vinograd i preselio se u Zagreb. Promijenio je nain ivota. Otvorio je trgovinu i odluio osigurati svojim neacima dobar ivot i najbolje kolovanje. - Divni su to deki. Sada su ve zreli ljudi. Oe njeni, jedan ima sina, drugi kerku. Upoznat ete ih, kad mi dou u posjet. - Nisu jo bili?! - otelo mi se pitanje i uenje to ga u ova tri dana nisu posjetili ljudi kojima je nado mjestio oca.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

- Vjerojatno imaju mnogo obaveza. Josip predaje na Strojarskom fakultetu, a Marko je ravnatelj tvor nice - pokuao ih je Simun opravdati. Potom je nastavio sa svojom ivotnom priom. U proteklih dvadeset godina pokuavao se priviknuti na ritam velikog grada - nedostajao mu je njegov vinograd i pecanje na Dunavu. Prole jeseni umrla mu je supruga. Nakon toga vie se niemu nije znao radovati. Osjeao je da je odivio ivot do kraja, ispunivi sve zadatke koje si je postavio. Uspjelo mu je i jednom i drugom neaku kupiti udobne stanove, pomoi im da se dobro pripreme za ivot koji je bio pred njima. Medicinska sestra je prekinula na razgovor: - Gospodo puai, jo samo vas dvojicu ekamo. Vrijeme je za veeru. - Zar ba moramo veerati? - pokuao sam se izvui, jer je jednolian miris hrane lebdio hodnikom. - Morate. Pravila su pravila. 3. Nedugo iza doruka dola mije u posjet supruga. Dovela je i nau kerku. Obradovao sam se njihovoj blizini, njihovim glasovima i osmjesima. Tek u bolnici spoznao sam koliko mi njih dvije znae, koliko ih volim. Supruga mije donijela trudlu od jabuka, koju je jutros za mene napravila. Cijela soba je zamirisala po

cimetu. Godila mi je njezina panja. Zahvalio sam joj dugim njenim poljupcem. Moja osmogodinja kerka popela se na moj krevet i naslonila glavu na jastuk, kao da smo doma. Razgovaramo, smijemo se. Vesele se to za pet dana izlazim iz bolnice. Prenosi mi pozdrave prijatelja koji su se proteklih dana raspitivali o mome zdravlju. Odjednom mi posta neugodno to sa enom priam o izlasku iz bolnice, o povratku u svakodnevicu, dok na susjednom krevetu lei Simun za ije dananje nalaze lijenici rekoe da su veoma loi i da je nuna hitna operacija. - Simune, da vas upoznam. Ovo je moja supruga, a ovo je naa kerka. Simun im uz osmijeh prui ruku. Na licu mu ne prepoznajem zavist zbog mog skoranjeg izlaska iz bolnice, niti zbog mojih posjetiteljica. Naprotiv, kao daje sretan zbog moje sree. Hou li ja dosegnuti takav mir kad budem u njegovim godinama? Hou lija imati snage nadvladati strah i oaj kad se jednoga dana primakne moj kraj? 4. Poslijepodne se pojavio Marko. Brzim korakom priao je imunovu krevetu, pruio mu ruku, sjeo na rub leaja i zapoeo razgovor, kao da pred sobom ima poslovnog partnera, a ne strica koji gaje othranio.

MIRO GAVRAN

Osjeao sam da u njegovim pitanjima o Simunovu zdravlju nema istinske zainteresiranosti za to kako se osjea njegov stric. Drao sam novine pred sobom, ne mogavi ih itati, jer sam sluajno bio svjedok njihova razgovora. Marko je na trenutak poutio, a potom netaktino progovorio: - Doktor kae da prekosutra mora na operaciju. - Naalost, moram. - Kae da e biti prilino riskantno. Da si zaka snio gotovo dva mjeseca. - Znam. - Da si otiao na pregled prije mjesec dana kad se javila prva bol, kad sam te nagovarao na to, sada bi imao bolje izglede. - Bolje je ne misliti o tome to bi bilo daje bilo pomirljivo odgovori Simun. - Vidi, htio sam ti neto predloiti. - Reci. - Moda bi bilo dobro da prije operacije napie oporuku. - Oporuku?! Zato? Ako umrem, ti i Josip sve dijelite na dva dijela. Vi ste mi jedini nasljednici. Zakonski je sve jasno. - Nije te ni obiao. On ima sigurniji posao od moga. Na njega si potroio vie nego na mene. Njemu si platio i postdiplomski studij u inozemstvu. Mislim da bi bilo poteno da svoj stan prepie na mene. - Misli da bi to bilo poteno!? - zapanjeno je ponovio imun, iznenaen drskim prijedlogom.

MALI NEOBINI LJUDI

- Da. Ako se odlui, sutra u ti doi u posjet s odvjetnikom. Donijet emo prijedlog oporuke. Razmisli do sutra. Ne mora odmah rei svoje miljenje. Moj pogled se susreo sa imunovim. Bilo mu je neugodno to se pred mojim oima njegov neak Marko razotkrio u pravom svjetlu.

5.
Sutradan, nakon doruka, pojavio se Josip. Imao je iste ideje kao i njegov brat. Razlikovali su se samo po stilu. Josip je bio suptilniji, lukaviji, manje izravan. Mnogo dulje od Marka hinio je zabrinutost za Simunovo zdravlje, prije negoli je postavio pitanje nasljedstva, prije negoli je predloio da jo togposlijepodneva dovede svoga odvjetnika i da stric potpie ve pripremljenu oporuku. Bilo mi je tuno gledati imunovo razoarano lice. Skupio se na krevetu poput ranjene ivotinje nad kojom krue nestrpljivi leinari. Nisam vie izdrao. Iziao sam na hodnik proetati i popuiti cigaretu, premda mi nije bilo ni do etnje, ni do puenja.

B.
Mo je. Svi moji supatnici spavaju. Svi osim Simuna. Samo njegova nona svjetiljka krto obasjava knjigu koju dri u ruci.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Primijetio je moj pogled. - Ako Vam smeta, ugasit u svjetlo - predloio je. - Ne, ne. I tako mi se ne spava - odgovorio sam. Sutra u podne e ga operirati. No uoi operacije teko je usnuti. Tako je bilo i prije moje operacije. - to itate? - Pjesme. Pjesme o vodi, tako se zove knjiga. Jedan moj prijatelj, ribi, prije petnaestak godina sabrao je u ovoj knjizi sve pjesme o vodi do kojih je mogao doi. Knjigu je tiskao u svojoj nakladi, u samo stotinjak primjeraka. Nije je prodavao. Cjelokupnu nakladu podijelio je svojim prijateljima. Ne rastajem se od nje ve godinama. Treina pjesama posveena je Dunavu, mojoj rijeci. Zautio je na trenutak. - Ondje sam bio najsretniji. ivjeti uz rijeku, to je tako posebno. Uz rijeku je sve lake. Ne znam shvaate li me? Kimnuo sam glavom. Simun je iz knjige izvukao fotografiju koja je bila umetnuta kao oznaiva stranica. - Pogledajte! Uzeo sam fotografiju i prinio je oima. Na njoj se vidjela malena drvena kua na rijenoj obali. - Tu smo se okupljali. Svake nedjelje. U toj kuici smo drali pribor za pecanje. Dva-tri kilometra uzvod no od Iloka. Govorio je tiho, aptom, da ne probudi ostale. Govorio je kao da se opratamo, o vremenima prolim,

o godinama u kojima je njegov ivot bio vrsto u njegovim rukama. - Danas sam sretniji od vas. - Zato? - zapitao sam. - Na dijeti sam cijeli dan. Zbog operacije. Nisam morao jesti bolesniku hranu. Nasmijali smo se obojica. - Sutra ujutro dolaze moji neaci, dolaze me posljednji put nagovoriti da potpiem oporuku kojom jedan drugoga ele izuzeti od nasljedstva. To mi je munije od same operacije. uli ste ih, zar ne? Kimnuo sam glavom. - Takva su valjda sad vremena. Ja sam vjerojatno kriv to im je udnja za materijalnim iznad ljudskog. Nisam ih dobro odgojio. - Niste vi zato krivi. Neke se stvari dogaaju, ma to mi inili da se ne dogode. Tako je valjda sueno. Bacio je jo jedan pogled na fotografiju. - Ne alim ni za im osim za Dunavom. ao mi je to ga vie neu vidjeti, tako mije ao... - Ne govorite na taj nain. Nakon operacije, kad se oporavite, moemo zajedno otii onamo, na peca nje. Odmahnuo je rukom. - Moji nalazi su loi. ak ni moj lijenik nije pokazao oekivani optimizam. A i sam osjeam da je moja pria zavrena. Nisam znao to odgovoriti. U boji njegova glasa nisam mogao otkriti ni strah ni tugu.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Naglo je skrenuo razgovor na mene. - Imate lijepu obitelj. Kerka vam vie slii na suprugu. - To se i meni ini. - Vidi se da vas istinski vole. A i vi njih. - Teko bi to bilo sakriti. -1 ne treba. Kad izlazite? - Trebao bih u srijedu. Ali zamolit u lijenika da me pusti dan prije. U utorak mi je roendan. -Koji? - etrdeseti.

- Gospodine, ovo nije zatvor nego bolnica. Uostalom, ne zanima me nikakva oporuka nego moj pacijent - odvratio mu je predstojnik. Uskoro je dola policija. Ispitivali su nas znamo li kamo je imun mogao otii. Zanimalo ih je o emu je dan uoi bijega priao s nama. Nita im nisam otkrio. Nijednu jedinu reenicu.

8.
Deset dana potom, vozei se autobusom u Slavoniju, itao sam novine. U Crnoj kronici sam ugledao Simunovu fotografiju, uz tekst kojim se mole svi koji su ga vidjeli da to prijave najblioj policijskoj postaji. Ispod toga su naveli izjave njegovih zabrinutih neaka.

7.
Probudila me galama. Deurna sestra je bila uspaniena. Lijenik je vikao na nju, a ona je prebacivala krivnju na nonog uvara. Doao je i predstojnik odjela. Svi su postavljali mnotvo pitanja, ne nalazei odgovor. imun je nestao. Uzalud su ga traili po bolnici, po gradu. Ormari s njegovom odjeom bio je u hodniku, otvoren i prazan. Nije bilo tragova nasilnog obijanja. Oko devet sati pojavio se Simunov neak Marko u pratnji svoga odvjetnika. Kad je saznao da mu nema strica, izvikao se na predstojnika odjela. Optuio gaje to bolje ne uvaju pacijente uoi operacije. - Zar ne shvaate da moe umrijeti prije nego to mi potpie oporuku!

9.
Hodajui uzvodno od Iloka uz Dunav uspjelo mi je pronai ribarsku kuicu s fotografije. Kuica je bila znatno tronija nego to se doimala na fotografiji. Nisam znao samome sebi objasniti zato sam sada ovdje. Ali, ta rijeka i taj ovjek uvukli su me u svoju priu, i morao sam doi. Nisam mogao objasniti svojoj eni zato samo tri dana nakon putanja na kunu njegu polazim na put, nisam joj mogao rei istinu, jer istina esto djeluje tako neuvjerljivo. Zato sam izmislio da polazim na slubeni put. Vrata nisu bila zakljuana.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

U skromnoj prostoriji bilo je nekoliko ribikih tapova, stol i tri stolice. Na stolu je bila knjiga. Simunova knjiga. Okrenuo sam prvu stranicu. Protrnuo sam kad sam proitao posvetu. Pisalo je: Dragi Petre, mladi moj prijatelju, znao sam da ete me potraiti, i zato Vam darujem knjigu koju sam neizmjerno volio. Umjesto objanjenja, umjesto moga zbogom, pjesma s 37. stranice rei e Vam sve. Va imun Okrenuo sam 37. stranicu, i u jednom dahu iitao kratku pjesmu: U ZAGRLJAJU RIJEKE Ne traite me prijatelji, Na dalekim cestama, U skrovitim umama, U hladnim gradovima. Ja sam tu -posve blizu. Uzvodno i nizvodno Od vaeg srca. Rijeka koju sam volio, Sada me grli, Dok izvor mi se Ukazuje na uu. Najeio sam se od stihova i poruke koja mije tako nedvosmisleno bila upuena.

Ponovno sam okrenuo stranicu s posvetom. Ispod Simunova potpisa bio je upisan jueranji datum. Nedaleko od kuice, u vlanoj zemlji, pronaao sam tragove cipela koji su vodili prema rijeci. Doao sam do same obale, sagnuo se i dodirnuo prstima hladnu vodu, a potom mahnuo prema uu ne znajui pozdravljam li ja to Dunav ili imuna. Ili oboje.

KRAJ

NAPOMENA

Pripovijetka Najposluniji bolesnik Trpimir napisana je 1983. godine. Pripovijetka Pobjeda napisana je 1985. godine, objavljena u asopisu Quorum, br. 3/4, 1987. Pripovijetka Tomislav naputa Zagreb napisana je 1982. godine, objavljena u asopisu Revija, br. 11, 1987. Pripovijetka Fosil napisana je 1984. godine, objavljena u asopisu Dubrovnik, br. 3/4, 1988. Pria Moj dobri otac napisana je 1979. godine, objavljena u Veernjem listu 1984. Za nju je autor nagraen nagradom Veernjeg lista za kratku priu. Prema motivima iz te prie autor je napisao istoimenu kazalinu dramu. Pria je objavljena 1988. godine u asopisu Revija br. 12 u izboru iz mlae hrvatske proze koji su sastavili Julijana Matanovi i Vlaho Bogii. Godine 1996. objavljena je i u poljskom asopisu Fa-art, br. 4(26). Pria Braa napisana je 1982. godine, objavljena je u Veernjem listu 1986. Pria je objavljena 1988. godine u asopisu Revija br. 12 u izboru iz mlae hrvatske proze koju su sastavili Julijana Matanovi i Vlaho Bogii. Godine 1998. objavljena je i na esperantu u antologiji Barko el akvo koju je sastavila Julijana Matanovi. Pria Vratio sam se napisana je 1980. godine. Sve gore spomenute pripovijetke i prie nale su se u knjizi Mali neobini ljudi 1989. godine u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Pria Spaavanje medvjeda napisana je 1993. godine. Iste godine objavljena je u Veernjem listu i NG-reviji br. 5. Za nju je autor dobio nagradu Veernjeg lista za kratku priu. Godine 1994. pria je objavljena i u Sabljakovoj antologiji

MIRO GAVRAN

Hrvatska kratka pria. Godine 1995. objavljena je i u asopisu Istarska Danica. Pria U zagrljaju rijeke napisana je 1999. godine na poziv organizatora iz Regensburga za meunarodnu umjetniku akciju Pax Danubiana kojom e se u ljeto 2000. godine oznaiti smjena milenija.

0 EMU SANJAJU MALI NEOBINI LJUDI?

Ponajprije dramski, a potom i prozni pisac, autor niza knjiga za djecu, dramaturg, scenarist i libretist, Miro Gavran (roen 1961. u Gornjoj Trnavi) svojom je svestranou nedvojbeno obiljeio posljednja dva desetljea ovoga stoljea, i kad je rije o suvremenom hrvatskom teatru i kad je rije o suvremenoj hrvatskoj knjievnosti. Dramski tekstovi prevedeni su mu na dvanaest jezika, premijerno je predstavljen preko sedamdesetak puta na domaoj i inozemnoj sceni, a knjievna nagrada koju mu je 29. rujna 1999. godine dodijelio Central European Time (Srednjoeuropsko kulturno drutvo sa sjeditem u Budimpeti) kao najboljem knjievniku srednje Europe potvrda je Gavranova talenta. Iako je poeo pisati potkraj sedamdesetih, svoje prozne radove objavljuje tek poetkom osamdesetih godina u asopisima Quorum, Revija, Dubrovnik. Prve pak knjige drama Mire Gavrana objelodanjene su u biblioteci Quorum - Zatoenici su izili 1984., a Razotkrivanja pet godina poslije. Ipak, godina Gavranova roenja i logotip biblioteke jedino su to ga vee uz quorumae. Jer, prozni pisci toga narataja uglavnom su razbatinili s logikom prie, okrenuli su se fragmentu i detalju, koketirali su s medijima prostornoga i vremenskoga tipa, naruavali su gramatike zakonitosti jezika, narator im je esto landrajui, propituje se njegova spolnost, a autor se kadto metafikcionalno upisuje u tekst. Gavran, meutim, ni u kraim ni u duljim narativnim formama nee podijeliti simpatiju svojih sunaratajnih kolega prema intermedijalnim i intertekstualnim postupcima, nee se poigravati pripovjednim razinama, nee pastiirati, parodirati i ironizirati, nee u narativni tijek

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

upletati autotematine i metatekstualne pasae. Taj e pisac ostati vjeran prii ispripovijedanoj, staromodno reeno, od poetka do kraja, prii koja nee biti neprozirna i zakrivenih smislova, ve naprotiv - konzistentna i itljiva. Dosadanji Gavranov prozni opus napisan za - uvjetno reeno - odrasle ine etiri romana i jedna knjiga pria: Zaboravljeni sin ili Aneo iz Omorine (Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.; Mozaik knjiga, Zagreb, 1998.; Mozaik knjiga, biblioteka Bumerang, Zagreb, 1999.), Kako smo lomili noge (Lora, Koprivnica - Naklada MD, Zagreb, 1995.), Klara (Znanje, Zagreb, 1997.)\ Margita ili Putovanje u proli ivot (Mozaik knjiga, biblioteka Rukoljub, Zagreb, 1999.). Prie pod naslovom Mali neobini ljudi izile su iste one godine kad i Gavranov prvi roman, dakle 1989., i to u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske iz Zagreba. Formalno tradicionalan, Miro Gavran e mjesto razlike - kako unutar vlastita opusa tako i u kontekstu recentne prozne produkcije - traiti u psiholokom nizu tematskoga sustava, u neobinim ljudima kroz ije e sudbine progovoriti o slabo ili pak nikako dotaknutim aspektima zbilje. Takvo Gavranovo opredjeljenje bit e - gotovo poetiki, rekao bih - zacrtano ve u prii Moj dobri otac napisanoj 1979. godine, a tiskanoj 1984. u Veernjem listu i nagraenoj na njegovu natjeaju za kratku priu. Zbog ega je upravo ta fragmentarna proza pisana u formi dnevnika zanimljiva, pa i karakteristina za Gavranov opus? Zanimljiva je zato to se u njoj pripovijeda o sedamnaestogodinjem mladiu kojega je otac izolirao od ostaloga svijeta.
1

Roman je preveden na slovenski jezik i objavljen 1999. godine u nakladi izdavake kue INAMAR, Brezice.

Uvjeren, naime, daje ljudska zajednica moralno iskvarena, on ga udaljava od svih zemaljskih taina, odgajajui ga samo na primjerima iz usmene knjievnosti. Roditeljska se namjera, meutim, preokree u suprotnost: djeak postaje socijalno autistino bie nesposobno normalno funkcionirati i komunicirati. Ve u toj prii Gavran e uspostaviti stalna mjesta vlastita pripovjedalatva - tema (po neemu obiljeen lik u susretu s njemu nerazumljivom stvarnou), forma (biljenica-dnevnik), jezino-stilska razina (krajnje pojednostavnjene, agramatikalne reenice). Inae, na temelju prie Moj dobri otac nastat e istoimena drama uvrtena u knjigu Zatoenici. Romani Zaboravljeni sin i Kako smo lomili noge te zbirka kraih proza Mali neobini ljudi ine koherentan tematsko-motivski ciklus koji se kadto naziva i slavonskim. No, budui da e se slavonski locus (Nova Gradika) pojaviti i u Klari, budui da e Tibor, glavni junak Margite, istraivati ostatke starevake kulture u okolici Poege, a Margita jedan dio ivota provesti u Osijeku, ini se uputnijim prvi ciklus Mire Gavrana, koji prestaje izlaskom Klare, nazvati ciklusom o malim neobinim ljudima. U drugoj spisateljskoj fazi Gavran e i nadalje radnju svojih romana smjetati u slavonski ambijent, ako ne u cijelosti, onda bar jednim svojim dijelom, ali vie nee pripovijedati o svakodnevnim dogaajima iji su nositelji, meutim, osobe same po sebi neobine (psihiki poremeaji, iznimno duboka starost i slino), nego e obine ljude dovoditi u iracionalne situacije za koje moderna znanost jo uvijek nema pravoga tumaenja. U Klari e Gavran pripovijedati o eni koju e ljubav prema Emilu (koji gine tijekom Domovinskoga rata) nakon njegove smrti odvesti izvan granica spoznatljiva svijeta, u prostore napuene duama koje ekaju ponovno roenje ili definitivnu smrt. U Margiti pak glavni se junaci

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

- da bi otkrili korijene vlastitih snomorica i objasnili sadanji ivot - moraju vratiti u prolost. Klarom i Margitom Gavran u hrvatsku knjievnost uvodi literarno neiskoritene teme reinkarnacije, meditacije, regresije, paralelnih snova, i po tome se ti romani razlikuju od onoga to je Gavran pisao do 1997. godine. Gavranovo zanimanje za paranormalne i parapsiholoke fenomene u Klari i Margiti korespondira s onim raspoloenjima koja se pojavljuju na smjenama stoljea, a proistjeu ponajprije iz kranske koncepcije povijesti prema kojoj svijet ide prema svom kraju, prema Sudnjem danu. Naznake civilizacijske iscrpljenosti mogu se danas i u nas registrirati u pojaanom interesu za astrologiju, hiromantiju, proricanje iz karata i taloga kave, za poluplemenito i plemenito kamenje, za auru i akre, horoskope, bioenergetiare, reikiste, vidovnjake, uope za sve oblike metafizikih znanja. Piui o procesu neprekidnoga raanja, o karmikoj povezanosti mukoga i enskoga, o putovanju due iz jednoga materijalnoga oblika u drugi, o njezinu kretanju kroz prostor i vrijeme sve dok, potpuno proiena, ne dosegne najvii stupanj razvoja i smirenje, o hipnotikom povratku u prole ivote, Gavran je pokazao da zna osluhnuti vrijeme. Jer, ovjek je oduvijek bio sklon vjerovati u presudnost nekih godina, a takva se atmosfera uvelike osjea i u ovim vremenima. Egzistencijalna zabrinutost tjera ljudsko bie na postavljanje velikih pitanja i pokuaj prodora onkraj zbilje jer mu se ini da ivot - unato tehnolokom napretku - nije nita drugo doli, metaforino reeno, krhka brodica na olujnom moru. Tenju za tematskom posebnou i originalnou pokazat e Gavran ve u svom prvom romanu. U tematsko-motivskom, jezino-stilskom i formalnom smislu Zaborav-

Ijeni sin najvre je vezan uz priu Moj dobri otac. I u njegovu je sreditu mladi zaostao u razvoju, mladi ija se kronoloka i mentalna dob ne podudaraju. Mislav je, naime, dvadesetogodinjak, no njegova psihika konstitucija odgovara desetogodinjem djetetu. Povratak u rodno selo Omorinu nakon petnaest godina boravka u domu za djecu ometenu u razvoju donijet e Mislavu niz veselih i tunih trenutaka koje e on zapisivati u biljenicu. Kroz dnevnike biljeke u kojima je rije o svakodnevnim dogaajima biranim po zakonitostima djeje logike (gubljenje paste za zube i peenje rakije, na primjer) ispriat e se topla i dirljiva pria koja, meutim, nee zavriti happy endom -djevojka Jasenka, jedina osoba koja je razumjela Mislava i prema njemu gajila njene osjeaje, poginut e na nekoj cesti nadomak Osijeka. Budui da je glavni lik romana hendikepirana osoba Miro Gavran gaje morao okarakterizirati i posebnim tipom iskaza. Rije je o veoma jednostavnim reenicama, sintaktiki nedotjeranim i bliskim onima koje se rabe u svakodnevnoj komunikaciji. Te su reenice, dodue, ponekad duge, no uistinu su to posve kratki iskazi polisindetino ulaneni veznicima ili pak nanizani zarezom. Mislav o zbivanjima pie onako kako bi o njima govorio, mijeajui govorni oblik komunikacije s pisanim, odnosno prenosei tipiku pragmatinoga oblika sporazumijevanja u medij s drukijim pravilima funkcioniranja. ak i specifina jezina sredstva koja je mogue upotrijebiti - i razumjeti njihovo znaenje - tek u nekoj konkretnoj situaciji u kojoj govornik i sluatelj dijele istu perceptivnu sferu nai e se
2

Motiv zaboravljena i izoliranoga djeteta pojavit e se i u prii

Najposluniji bolesnik Trpimir.

MIHO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

u Mislavovu dnevniku. No, uporaba priloga ovako ili pokaznih zamjenica ovaj, ovu - koje, inae, prate gesta ili mimika - opravdana je statusom lika i izravno je uposlena u njegovu karakterizaciju. Zaboravljeni sin topao je i dirljiv roman u kojemu se progovara o nekim vanim i trajnim vrijednostima u ovjekovu ivotu kao to su prijateljstvo, ljubav, odanost, razumijevanje. Daje model junaka kao stoje Mislav umjetniki produktivan potvrdili su, na primjer, filmovi What's eating Gilbert Grape? (1993.) i Sling Blade (1995.), a jo vie Forrest Gump (1994.) u kojemu glavni lik nije nita drugo doli inaica naega Mislava, tek u drugom vremenu i prostoru. Film o slaboumnom mladiu ija dobrota na kraju ipak bude nagraena postao je planetarni hit ovjenan prestinim Oscarom, a prostodunost i nezatienost kojom je s celuloidne vrpce zraio Tom Hanks ganula je mnogobrojne gledatelje, ba kao to je sudbina Gavranova Mislava, ali mnogo godina prije - to treba osobito istaknuti - izazvala suze u domaih itatelja. U drugom Gavranovu romanu naslovljenom Kako smo lomili noge, romanu napisanom 1992., a objelodanjenom istom tri godine poslije, pripovjeda e ponovno biti infantilan. U prvom dijelu romana narator je desetogodinji Filip, u drugom i treem njegov osmogodinji sin Luka. I u tom e romanu Miro Gavran pripovijedati o bliskim, prepoznatljivim ivotnim sitnicama i situacijama, ouavajui ih specifinom perspektivom. Kao i u Zaboravljenom sinu, i ovdje je narator nepouzdan, premda nije rije o psiholoki nezrelu mladiu, nego o normalnim djeacima koji dogaaje sagledavaju iz vlastita kuta. Zahvaljujui neobinom oitu ve poznata zbivanja - poput onih iz 1971. godine, na primjer - dobivaju drukiju dimenziju, a zbog ogranienih spoznaja i djejega nerazumijevanja

svijeta odraslih prijelomni trenuci iz povijesti hrvatskoga naroda bivaju prikazani s odreenom dozom duhovitosti. Prikazivati Domovinski rat iz pozicije djeteta ima svojih prednosti. Neoptereeno znanjima i iskustvima odraslih, neupueno u politiki kontekst, samo donekle zatieno od izvanjskih traumatinih dogaaja, dijete rat najintenzivnije doivljava kroz odnose unutar obitelji. Takvo, prenapregnuto emocionalizirano motrite - popularno i iskuavano u knjigama tipa Dnevnik Ane Frank, Zlatin dnevnik, Moj tata spava s anelima i Mali ratni dnevnik Stjepana Tomaa - uvijek se pokazuje uinkovitim jer omoguuje upeatljivo doaravanje traginih posljedica koje rat unosi u ovjekov ivot. Pripovijedajui o blioj i daljoj hrvatskoj prolosti, izmeu ostaloga i o Domovinskom ratu onako kako ga je doivio osmogodinjak, a ve prepoznatljivim stilom kojim dominiraju nerazvedene i retorikim figurama neoptereene reenice, primjerene izabranom tipu naratora, Gavran je u romanu Kako smo lomili noge uspio zanimljivo deskribirati razdoblje izmeu 1951. i 1992. godine. Treba, dodue, primijetiti da taj roman nije ratna proza, ne u onom smislu u kojemu je to Kratki izlet Ratka Cvetnia ili 91,6 MHz, Glasom protiv topova Alenke Mirkovi. Prema nacrtu Julijane Matanovi roman Kako smo lomili noge pripada skupini tekstova u kojima se ratna zbilja... pojavljuje kao kulisa, a u sredite se, kao primarni, probija neki drugi anr. Devet pria skupljenih u zbirku Mali neobini ljudi (Spaavanje medvjeda i U zagrljaju rijeke pridodane su
3

Prilog raspravi Ratni roman. Poseban otisak iz asopisa Kolo, 3, Zagreb, 1998, str. 26.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

ovom izdanju) poivaju na istim onim odrednicama na temelju kojih je Miro Gavran napisao priu Moj dobri otac. To znai da svijet predstavljen u njegovim duljim i kraim prozama nastanjuju likovi neobinih sudbina i iskustava. Nerijetko je rije o egzotinim junacima koji se zbog specifina pogleda na svijet te udnih elja i nakana sudaraju s konvencijama i koncipiranim redom na kojemu se temelji njihova zajednica. Kao to je ve reeno, zaudnost Gavranovih proza poiva ponajprije u izboru sredinjega junaka koji je po nekim svojim osobinama doista ekskluzivan. Gavran spada meu one hrvatske pisce koji su svoj opus sustavno, disciplinirano i promiljeno gradili na priama o likovima koji nisu predstavnici neke klase, nisu nositelji velikih i nacionalno vanih ideja, nisu reprezentativni tipovi, nego su u pravom smislu rijei nevani, njihovim postojanjem svijet nita ne dobiva, a njihovim nestankom nita i ne gubi. Svjesno zanemarujui monumentalistiki pristup u izboru likova, odabirui osobe koje ne pokreu kota povijesti, koje traju svoje malene ivote i ispunjavaju privatne zavjete, ma koliko oni bili smijeni, Gavran uspijeva skrenuti pozornost na one aspekte ivota - makar i kroz sasvim apsurdne situacije - koje smo veoma esto skloni previdjeti. Galerija Gavranovih junaka neobino je arolika: dvadesetestogodinji Trpimir pacijent je u nekoj umobolnici, junaka prie Pobjeda obiteljska kob vraa nakon estogodinjeg izbivanja u rodno mjesto gdje se suoava sa stijenom na kojoj su poginuli njegov djed i otac, Nikola je starac koji ima sto etiri godine i enu koja ga je prije pedeset godina napustila i otila s drugim u Brazil, djeak u Mom dobrom ocu sprijeen je u normalnom duevnom razvoju zbog neprimjerenih roditeljskih nazora o odgoju, Marko i Luka su jednojajani blizanci s apsolutno identinim ivo-

tom, Tedu je vanije spaavanje medvjeda od pomoi mladiu kojemu je granata raznijela noge. Nisu likovi Gavranovih proza neobini samo po psihikim osobinama, pa prema tome i doivljaju svijeta, neobini su i njihovi postupci. Upravo iz paradoksalnoga nerazmjera izmeu mogunosti i namjera proistie zanimljivost Gavranovih tekstova. Njegovi junaci ine upravo ono to se od njih najmanje oekuje, pa to ponekad izaziva i tragikomine posljedice. Tako, na primjer, Trpimir po sjeanju pie sveobuhvatnu povijest Hrvata, amatersko-znanstveni rad koji e predati svom lijeniku nakon njegova povratka s godinjega odmora, istodobno u nju upleui priu o svom prijanjem ivotu, da bi dokazao da je hvala Bogu, zdrav i normalan. No, da bi povijesne injenice uinio zanimljivijima Trpimir e ih romansirati uvoenjem izmiljenih likova i praenjem njihove sudbine kroz stoljea. Nikola iz prie Fosil takoer je neobian govornik. Dodue, on nije tako ambiciozan kao Trpimir, on pie samo o onome to se dogaa u njegovoj obitelji koja ivi u Donjoj Hrastovini, no nain na koji izabire dogaaje o kojima e pisati, nain na koji ih komentira i vrednuje specifian je i uvjetovan iskrivljenom pripovjedakom perspektivom: Kod brice Stipe ponekad uzmem Veernji i itam bez problema naslove i podnaslove, mada vie volim gledati slike. Tako na srednjoj stranici Veernjaka uvijek bude neka drebica, onako da joj se sve vidi, ko bajagi nema enska para za odjeu, pa se u svoju kou oblai, ili neto poderano nabaci na sebe, a kroz one poderotine ko bajagi sluajno joj ispada meso, ili obue tijesnu kouljicu bez dugmadi, i umjesto da prihvati rukom gore na prsima, ona stee kouljicu dolje na rubovima, dok se gore sve razleti, a ovi to prave novine koriste priliku, pa fotografiraju.

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

Stvarno u novinama ima svata, promijenilo se od tvoga odlaska Dragice, toliko se toga promijenilo da ti pamet stane od silnih promjena, pa misli: ma kako je to samo stalo u nekih brzoleteih pedeset godina? U sasvim drukijem registru pisana je pria Spaavanje medvjeda. Intimistiki ton pisama engleskoga asnika Teda, upletenoga u rat u Bosni, upuenih djevojci Emily prihvatljiv je do trenutka gorke spoznaje da ovjeku esto i nije stalo do drugoga ovjeka. Neobina Tedova zainteresiranost za spaavanje medvjeda pred kojom blijede svi uasi ratne bosanske zbilje i odsutnost bilo kakve empatije prema ranjenom ljudskom biu, primjer je remeenja prirodnoga sustava vrijednosti i nametanja novih civilizacijskih normi. Naoko nepristranom naracijom Gavran zapravo ironizira shvaanje humanosti onih koji se smatraju pravim nositeljima etikih i demokratskih ideja. Meutim, iza tobonje nedvojbene suosjeajnosti skriva se nevjerojatno licemjerje onih kojima su medvjee traume vanije od spaljenih kua i prognanih ljudi. Stvarni dogaaj koji se odigrao 1993. godine potaknuo je Miru Gavrana da napie priu u kojoj e demistificirati sliku o suvremenim vitezovima koji oslobaaju i prosvjeuju primitivne nameui im pritom standarde zasnovane na nekom drukijem moralu - lanom: Taj primitivni hrvatski zapovjednik, koji nikad nije ni vidio vojnu Akademiju, uporno je ponavljao da su mu u ovom ratu poginule i ena i ki, i da ga nikakav medvjed ne zanima. Kad su moji momci shvatili da nam ovaj ne eli pomoi, zaas su prikupili 5000 njemakih maraka i ponudili ih zapovjedniku da nam pomogne spasiti medu. On je na to prostaki pljunuo, okrenuo se i bez pozdrava otiao. Da u srcu tog bezosjeajnog ovjeka jadni zarobljeni medvjed nije probudio saaljenje, to je zaista strano! No, to

e. Moralni rasap u ovim krajevima dosegnuo je najviu razinu. Za razliku od ostalih pria u knjizi, prie Moj dobri otac, Braa i Vratio sam se pripadaju minimalistikom tipu proze. Fragmentarne, s reduciranom fabulom, s naznaenim, ali ipak definiranim odnosima meu likovima, valjano poentirane, te su prie karakteristine za prvu Gavranovu spisateljsku fazu. Defektno-ekscesne situacije u kojima se nalaze junaci tih pria (socijalno neprilagoeno dijete, blizanci ija se bratska ljubav preokrenula u mrnju, ovjek koji je zaboravio vlastiti identitet), pojednostavnjeni reenini sklopovi, izraz su Gavranova nastojanja da oblikuje svijet u kojemu vladaju posebna pravila. Veina pria ispripovijedana je u prvom licu. Budui daje u Gavranovim djelima rije o neobinim govornicima trebalo ih je okarakterizirati i posebnim tipom iskaza. Gavran u tu svrhu koristi kolokvijalnu, razgovornu frazu koja najee nije oblikovana u skladu s gramatikom normom hrvatskoga jezika. Osim toga, tekst je optereen nerazlikovanjem usmenoga i pisanoga oblika komunikacije. Njegovi jezino nekompetentni govornici rabe ili sasvim kratke ili odve duge reenice s vie nego slobodnim rasporedom interpunkcijskih znakova. U potonjem sluaju rije je zapravo o agramatikalnom povezivanju jednostavnih i neovisnih reenica u sklopove koji u svakodnevnoj komunikaciji odgovaraju govornim mlazovima jednoga daha. Nadalje, likovi se pomau kojekakvim potapalicama (veite vi to maku o brkove, objesi maku o brkove, ne lezi vrae, ni koliko bi pod podrezani nokat stalo, sunce ti poljubim, kao pas naputeni) i pleonazmima (stoga dakle, obavezno neizostavno), rabe izgovorne sraslice (nikadnezaboravljena, brzoleteih), a u svojim zapisima upotrebljavaju i deiktina sredstva koja izvan pragma-

MIRO GAVRAN

MALI NEOBINI LJUDI

tine situacije postaju besmislena. Tako, na primjer, Trpimir pria kako je zamolio sestru Anu da mu dade ovu veliku biljenicu i kemijsku olovicu, pa da ovu biljenicu upotrijebim kao pismo, njegov stric obavezno nosi tri ovolikake mlijene okolade, a da bi doarao kako se osjeao u drutvu djevojaka rabi izraz vlini. Osobito je zanimljiva pria Moj dobri otac napisana u maniri usmenih narodnih tvorevina. Preteitim imperfektima, formulainim izrazima (Jaje gledam nagledat se ne mogoh), estim ponavljanjima, arhaizmima (pender, jote, besjediti) na jezinoj su razini utjelovljene posljedice neobine odgojne metode prema kojoj su samo bajke, legende ili narodne pjesme pogodne za oblikovanje zdravog i moralnog pojedinca, dok je pisana knjievnost proizvod tatinom i egoizmom sputanih pojedinaca: Tata besjeae da u jednog dana biti knjievnik. To je onaj koji pie knjige. Tata besjeae da su dananji knjievnici svi loi. Tata besjeae da su dananji knjievnici ti koji obino vode dnevnike, a to da je ono kad se zapisuje sve to se doivi, i da ti dnevnici tata besjeae nita ne valjaju, jer su knjievnici svata loe u ivotu radili. Mama uvijek govorae, da tata pusti dijete na miru i da dijete treba ii meu svijet, a on da e dijete odgojiti kako treba i da on zna kako se odgaja dijete. Vano je istaknuti da je dio pria iz zbirke Mali neobini ljudi pisan u dnevnikoj i epistolarnoj formi. Budui da su Gavranove proze monoloko-ispovjednoga ustroja uvoenje motiva biljenice u koju glavni junaci zapisuju svoje doivljaje postat e obiljeje Gavranova knjievnoga rada, gotovo njegov zatitni znak. Mislav ima svoju biljenicu, ima je Trpimir, ima je i Klara, djeaci u romanu Kako smo lomili noge piu domae uratke na zadnu temu, a zabiljeke e voditi i junaci nekih Gavranovih djejih knjiga.

Poetoloke odrednice koje je prije dvadeset godina zacrtao u prii Moj dobri otac Gavran e razvijati kroz sve svoje prie i romane. Imun na razliite literarne eksperimente, s pregledno izloenom fabularnom graom, sklon dnevniko-epistolarnoj formi i monoloko-ispovijednim iskazima, Gavran je inovaciju traio - i nalazio - u neobinim likovima. U prvoj, mukoj fazi (Trpimir, Tomislav, Nikola, Marko i Luka, imun, Mislav, Filip, Luka) upravo su likovi po svojoj prirodi bili drukiji od svoje sredine, u drugoj, enskoj fazi (Klara, Margita) junaci su ispoetka prosjeni, ali ih iracionalna iskustva ine posebnima. Oblikujui u svojim narativnim djelima razliite svjetove, kako one mimetine, tako i one u kojima vladaju pravila koja nije mogue objasniti iz perspektive suvremenoga racionalizma, Miro Gavran stvorio je jedinstven prozni opus kojim dominiraju likovi zatoenika ije sudbine nisu osobito sretne, no koji ipak pronalaze utjehu u spoznaji da im je, ako nita drugo, barem sjeanje zajameno: Ako je sjeanje dovoljno jako, svaki trenutak moe trajati koliko i na ivot. Sjeanje nam nitko ne moe uzeti.
Milovan Tatarin

Sadraj
ETIRI RAZLIITE PRIPOVIJETKE
Najposluniji bolesnik Trpimir Pobjeda Tomislav naputa Zagreb Fosil 7 65 115 150

OBITELJSKE PRIE
Moj dobri otac Braa Vratio sam se NOVE PRIE Spaavanje medvjeda U zagrljaju rijeke 209 214 191 199 204

Napomena 227 O emu sanjaju mali neobini ljudi? (M. Tatarin) 229

MOZAIK KNJIGA d.o.o., Zagreb Za nakladnika Marijan Groelj Grafiki urednik Sreko Joli Oblikovanje naslovnice Fadil Fejzovi Korektor Milovan Tatarin Tisak Zagraf tisak, Zagreb, 2000.

U ZAGRLJAJU RIJEKE Na dalekim cestama, U skrovitim umama, U hladnim gradovima. Ja sam tu - posve blizu. Uzvodno i nizvodno Od vaeg srca. Rijeka koju sam volio, Sada me grli, Dok izvor mi se Ukazuje na uu. Najeio sam se od stihova i poruke koja mi je tako nedvosmisleno bila upuena. Ponovo sam okrenuo stranicu s posvetom. Ispod imunovog potpisa bio je upisan jueranji datum. Pred ulazom u kuicu, u vlanoj zemlji, pronaao sam tragove cipela koji su vodili prema rijeci. Doao sam do same obale, sagnuo se i dodirnuo prstima hladnu vodu, a potom mahnuo prema uu ne znajui pozdravljam li ja to Dunav ili imuna. Ili oboje.
ISBN 953-196-566-8

54(

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb UDK 821.163.42-31 GAVRAN, Miro Mali neobini ljudi : pripovijetke i prie / Miro Gavran. - Zagreb : Mozaik knjiga, 2000. - 241 str.; 19 cm. - (Biblioteka Mozaik ; knj. 4)) ISBN 953-196-566-8 400314038
Narodne novine. Zaareb -

978953

965668