Jutarnja kisa

Stajao sam to jutro na prozoru i zurio u natmureno nebo. Mislio sam: "Hoce li jutros?" Prethodnu noc je kisa - ne padala, ne lijevala, nego kao da je neko odozgo, neko kome je jako dosadno, povremeno istresao kante vode. Munje su sijevale i pogadjale neke samo njima znane ciljeve, a ja sam se osjecao tako sugavo da sam se molio tom nekom gore da me pocasti jednim od tih svojih darova, da mi na neobican i dostojanstven nacin prekrati samocu tog necega sto je trebalo da predstavlja moj zivot, tog gluhog lutanja izmedju cetiri zida, lijeganja i dizanja iz kreveta, pripaljivanja i gasenja cigareta, brisanja znoja sa cela, pokusaja da se usredsredim na bilo sta... Kada je svanulo, tada su se i moja zazivanja smrti izgubila i sada je jedini problem bio sta da obucem, da li da ponesem kisobran? Jul je to mjesec bio i kise, koje su padale prethodnih dana, nisu bile uobicajene za to doba. Nisu to bili topli, vedri, osvjezavajuci pljuskovi kojih vazduh zamirise, a nebo izgleda plavlje nego ikad ranije. Bile su to one prave jesenske, depresivne kise, koje normalne ljude cine nervoznim, a nervozne ludim. Sam sebi sam rekao: "Ma, vala nece! Nema vise odakle!", i izasao na ulicu samo u kosulji kratkih rukava. Nisam napravio ni tri koraka, a kisa je ponovo pocela da pada, ali ja sam se sjetio starog "vjerovanja" da se nikad ne treba vracati, pa sam hrabro nastavio dalje, psujuci kisu i onog ko je stvori... Tako, od strehe do strehe, stigao sam do hotela "Beograd". Tu sam sebi dopustio jedan kraci odmor: da povucem koji dim iz cigarete i taman kad sam se spremao na sprint preko brisanog prostora, naisla je (ili bolje reci utrcala) ona. Ljetna haljina joj je bila mokra i pripijena uz tijelo, nad glavom je, cak i kad je usla, bespotrebno, kao zastitu, drzala neke skroz prokisle novine... Zabacila je kosu uz jedno: "Uuuuh", a onda je primijetila da nije sama u foajeu, namjestila na usta izvinjavajuci smijesak, ali tada je vec prepoznala i ona mene i ja nju. Rekla je: "Eeeej, to si ti!" Ja sam rekao: "Ooo, vidi tebe!" Bila je to jedna moja prijateljica iz gimanzije. Ocito joj je bilo lakse sto se tu, uz tu odvratnu kisu, nalazi neko koliko-toliko poznat, pa si je dala oduska opsovavsi i boga i kisu i meteorologe koji vec danima najavljuju lijepo vrijeme... Izvadio sam cigaretu iz kutije i pripalio. Ponudio sam i nju i ona je vec krenula rukom, ali je onda vidjela da ja pusim bez filtera, pa je odbila:

"Sta ti je to? Ne mogu, to mi je jako. Imam ovdje negdje svoje..." Pocela je da prekopava po tasni. (To je, inace, rekvizit koji mi nikad nece biti jasan: tamo se nalazi sve, ali se nikad nista ne moze naci). Zajedno smo pogledali put neba, koje nije pokazivalo nikakve znake milosti, konstatovali da je ovo nevjerovatno za ovo doba godine, da ni ona ni ja ovakvo nesto ne pamtimo, a onda sam ja predlozio: "Ajmo na kafu dok ovo ne stane...", pokazao sam prstom na Snack-bar. Ona je bacila brz pogled na sat, kao malo se kolebala, pa rekla: "Mogli bismo... na brzinu." Bili smo sami u kafani. Sankerica, koja me je poznavala od ranije, odmjerila ju je od glave do pete, i to sto je ona pomislila da sam s njom, da imam nesto s njom, na neki nacin mi je godilo. Pogotovo sto me je prethodnu vecer vidjela sa drugom curom, a mozda jos vise zbog toga sto mi se sankerica svidjala. Rekao sam: "Daj meni malo hladno... A ti ces? Kafu?" Ona je potvrdila, a sankerica je, s neskrivenim zadovoljstvom rekla: "Za kafu cete morati pricekati. Jos je rano. Tek sam ukljucila aparat. Hocete li nesto drugo?" "Reci", kazao sam. Ona je slegnula ramenima: "Ne znam... Ni sama ne znam... Je l' imate "amaro"?" Meni je pivo islo kao mlijeko, ali ni ona nije zaostajala. Pretresli smo sve gimnazijske uspomene, sjetili se svih skolskih drugova, pobrojali sve profesore, raspreli o njihovim sudbinama... Na kraju smo morali doci i do nasih vlastitih. Kisa je i dalje padala i nije bilo lijeka da se zaustavi. Rekla je: "Znas da nisam vise s onim... Sada sam sama s djetetom." Afektirano je pripalila cigaretu. "Uopste ne znas kakav je to covjek... Ne znam ni sama kako sam mogla izdrzati sve ove godine... Ti pojma nemas... Toliko sebicnosti, ambicioznosti... pokvarenosti... Da ti se zgadi!... Ne mogu sada da shvatim... Nikako... Vise ne znam ni kako smo se upoznali... Kako sam uopste mogla poci s njim?... Kad bih ti pricala sta sam sve dozivjela od njega - ne bi mi vjerovao..."

Sankerica nam je donijela jos po jedno pice, a da to nisam ni trazio. Vidjela je da su nam case prazne. Digao sam se i otisao u WC. Prilicno dugo sam se zadrzao. Razmisljao sam o onome sto je rekla: "...Kako sam, uopste, mogla poci s njim?" Mislio sam kako bi joj bilo dobro reci i kako je i zasto je i htjela da podje s njim: "Zato sto si bila niko i nista. Slatka lutkica, koja osim dugih nogu i velikih, plavih ociju nije imala nista. On je imao sve: pare, uticajnog oca, i kucu, i stan, i kola, i posao... Preko veza njegovog oca si zavrsila fakultet, on te je i zaposlio... Svaka krpica koju nosis na sebi je od njegovih para... Znala si dobro sta trazis i ono sto si trazila, to si i dobila." Vratio sam se u kafanu. Ona je vec bila ispila svoje pice. Naravno da joj nisam nista rekao od onoga o cemu sam razmisljao u WC-u. Ona je, kao da nisam bio odsutan, nastavljala: "...boze, kad se samo sjetim... toliko ponizavanja, bruke i sramote... Ne znam ko bi sve to izdrzao... Zasto se to moralo bas meni desiti..." S nekim gadjenjem sam otpio gutljaj piva iz flase i pozvao sankericu da joj platim. Rekao sam: "Prestala je kisa." Ona se trgla: "Molim?" "Kazem: kisa je prestala padati. Ja sad idem. Bilo mi je drago sto smo se sreli..." Izasao sam napolje: juli je najzad nesto obecavao, ali meni nije vise bilo do toga. Pitao sam se, strepeci od moguceg odgovora: sta li i kako o meni pricaju kad pada kisa, kad popiju pet komada necega, kad ima neko da ih slusa?