Dževad Karahasan Šahrijarov Prsten 1996

Devad Karahasan
ahrijarov prsten
Tragovi na vodi
I DIO GLASOVI
-1Moderni namjetaj je upravo udesno pogodan za selidbu, toliko da je ovjek sklon pomisliti kako je on i namijenjen prije svega selidbi. Sklopljen je od dijelova meusobno povezanih polugicama i zavrtnjima tako da se bez ikakvih problema moe rasklopiti, sloiti u jednostavne pakete, prenijeti na neko drugo mjesto i tamo opet sklopiti kao da se nita nije dogodilo. A to rasklapanje i sklapanje toliko je jednostavno i tako dosljedno sastavljeno od postupaka koji su gola mehanika nunost da bi se njime mogli, sasvim uspjeno, tjeiti mukarci optereeni kompleksom tehnikog idiota. Nije mogue zbuniti se kod rasklapanja i sklapanja modernog namjetaja, ovjeku za taj posao trebaju dvije ruke, odvija i glava iz koje moe gledati. Ne treba ta glava misliti, jo je bolje da ne misli dok se namjetaj rasklapa ili sklapa jer se taj posao odvija po istome onom zakonu po kojem kap kie koja je jednom krenula prema tlu mora pasti. Odvija se sam od sebe, a ovjek koji za sebe ponosno misli da to radi samo je oko koje vidi zavrtanj i ruka koja dri odvija. Zato je moderni namjetaj ljekovit za idiote sposobne da se opterete kompleksom tehnikog idiota. Moda i spasonosan. Druga vrlina modernog namjetaja je ono to njegovi tvorci zovu kompatibilnost: on se jednako sklapa, jednako izgleda i jednako slui doslovno svugdje, u bilo kojem stanu i u bilo kojem gradu modernog svijeta. A ako nema stana - na ulici ili na trgu, bilo kojoj ulici i bilo kojem trgu bilo kojega grada. Moderni namjetaj je savrena opost i zato mu je savreno svejedno gdje je on izgleda i slui onako kako sam od sebe izgleda i slui. Njegova kompatibilnost, osim toga, znai da se svaki dio svake cjeline savreno slae sa svakim dijelom svake druge cjeline. Moj stol, stolica iz bilo kojeg stana u Kini, placard iz bilo kojeg stana u Americi i tabouret iz bilo kojeg stana u Australiji, sastavljeni na jednome mjestu, tvore cjelinu koja izgleda i slui upravo onako kako izgleda i slui cjelina to je ja trenutno imam u stanu. Tvore, dakle, cjelinu pogodnu za selidbe. Vana osobina modernog namjetaja je i ono to se naziva jednostavnim odravanjem. Pod odravanjem se ovdje zapravo misli na istjerivanje sjaja, a u stvarnosti se to svodi na brisanje praine i svih tragova ljudskog dodira. Ovaj namjetaj naime izgleda onako kako treba izgledati jedino onda kad se ravnoduno ija, kao ploha ogledala ili zamrznuta bara. Praina ili trag ljudskog dodira na njemu izgledaju prljavo ili, tanije, protuprirodno jer su oni znak prolosti, dokaz trajanja ili barem znak da je trajanje mogue, a moderni namjetaj je u skladu sa svojom prirodom, dakle izgleda onako kako u svojoj ideji treba izgledati,
3|a hr ij a ro v prst en
jedino onda kad odraava uvijek istu ravnodunu sadanjost. Svaki znak prolosti na njemu je prljavtina jer je protivan njegovoj prirodi. Tome izravno doprinose, zapravo to zahtijevaju, materijali od kojih se moderni namjetaj pravi, materijali koji pamenje iskljuuju i onemoguuju, materijali koji su po svojoj prirodi ista ravnoduna sadanjost jer su nepromjenljivi. To su staklo, polirani metal i iverica. O staklu i poliranome metalu ne treba govoriti, njihova nepromjenljivost i ravnoduna nesposobnost da pamte njihova je osnovna osobina i najvaniji, presudni, znak njihove prirode to su materijali koje jae od svega odreuje injenica da ne mogu imati patinu. Ali zato treba napomenuti neto o iverici, otkriu modernog doba u kojem se to doba upravo savreno izrazilo jer su glavne osobine doba ujedno glavne osobine iverice. Moglo bi se rei da je osobine modernih materijala, kao i prirodu modernog doba, shvatio onaj ko je razumio osnovne osobine iverice. Iverica je ploa napravljena presanjem mase u kojoj su pomijeani iverje drveta i ljepilo. Drvo se sitni, gotovo melje, dok se ne dobije iverje u kojem potpuno jednako izgledaju i jednako se ponaaju kora i srce drveta, hrast i jasika, deblo, korijen i granica. Nema razlika jer su sve osobine svedene na jednu jedinu - sve je iverje. Onda se ta ploa, ako je namijenjena pravljenju namjetaja, oblijepi fournirom koji takoer ima jednu jedinu osobinu - da se ravnoduno sija jer je ista sadanjost. Njegovi tvorci kau da su osobine modernog namjetaja praktinost, pokretljivost, kompatibilnost i jednostavno odravanje. Kad se konkretiziraju ovako kako je to ovdje uinjeno, te osobine stvaraju smisao koji doputa i zapravo zahtijeva upotrebu nekih drugih rijei. Praktinost prije svega znai da je ovom namjetaju potpuno svejedno gdje je jer niti jedan prostor on ne moe odrediti, dati mu fizionomiju, uiniti ga pojedinanim, prisnim, mojim, prepoznatljivim. Praktinost znai da nema razlika izmeu mog i bilo kojeg drugog stana, da je anonimnost i bezlinost advokatskog ureda, lijenike ordinacije i mog stana jednaka i toliko potpuna da razlike moda ima u stupnju ali nema i ne moe biti u vrsti. Izmeu pojedinanog ovjeka i njegovog namjetaja danas ne moe biti dodira jer trag dodira izgleda i funkcionira kao prljavtina, a to znai da nema korespondencije i ne moe se stvoriti srodnost bilo koje vrste. Pokretljivost znai da je moj namjetaj namijenjen vie selidbi nego li oblikovanju mog doma, obiljeavanju nekog prostora mirisima mog prisustva i mog tijela, strahovima mog bia, oblicima mojih snova. Zapravo, namijenjen je prije svega i moda jedino selidbi jer njegova ravnodunost ini da prostor ogranien ili ispunjen njime bude moje trenutano boravite ma koliko dugo, mehaniki mjereno, ja u njemu boravio. Svakog dana ja upravo useljavam u svoj moderno namjeteni stan, makar u njemu bio roen i doekao svoje zrele godine. Bilo bi sasvim krivo ovu trenutanost povezivati s dosjetkama
profesionalnih metafiziara (dakle tvoraca banalnosti) kako su nam sva boravita na ovom svijetu privremena jer smo privremeni mi. Stvar i jeste u razlici izmeu privremenosti i trenutanosti jer privremenost je ipak neka jedinica ili mjera vremena koja mi daje prolost koju, makar kao pamenje, imam i u ovom trenutku, u svojoj sadanjosti, a daje mi i mogunost da na osnovi znane prolosti u stvarnoj sadanjosti, zamiljam (projiciram) neznanu i moguu budunost. Privremenost mi daruje mogunost da o vjenosti razmiljam i da sebe ubjeujem kako sam je razumio. Trenutanost mi to ne dozvoljava jer mi vrijeme daje u jedinicama o kojima ne mogu misliti. Trenutanost me smjeta u jednu ubitanu vjenost jer brie razliku izmeu ovog trenutka i sveg vremena, poriui "prelazne jedinice" vremena koje mogu "percipirati", o kojima mogu misliti i na osnovu kojih mogu zamiljati. U trenutanosti je svo vrijeme gola sadanjost jer se u njoj dodiruju ili, tanije, podudaraju trenutak i vjenost. A ta trenutanost, na koju moderni namjetaj svodi vrijeme u mome boravitu, pretvara mi ivot u selidbu. Pokretljivost modernog namjetaja prenosi se i na prostor ispunjen njime i tako moje zemno boravite pretvara u mjesto koje se seli, i to mjesto kojem je najvanija (ako nije jedina - jeste odreujua) osobina to da je u stanju selidbe. Kompatibilnost znai anonimnost, bezlinost, najnii oblik najvieg stupnja oposti. Kompatibilnost mog namjetaja znai da moj stan, kao upravo moj ivotni prostor, nikad nee imati bilo ta upravo moje ili bilo ije osobno, jer se u oblikovanju tog prostora i u osobinama onoga ime se on oblikuje, konkretizira, materijalno realizira, naprosto ne moe pojaviti neto pojedinano. Visoko kompatibilno je ono to se moe uskladiti sa svim, a sasvim se moe uskladiti ono to nema osobina koje ga u bilo kojoj mjeri odreuju kao pojedinaan entitet. Visoko kompatibilan je, naprimjer, ovjek koji je beskrajno tolerantan i drag je svima, ali ba svima koji ga poznaju. A to rei o takvom ovjeku, osim da je to ona vrsta nitarije koja se najvie volio eniti sa sobom da ne bi, enei se s nekim drugim, nekom neto iskvarila? Ako ima lice, mora se nai neko kome se na tom licu neto nee dopadati; ako se nije naao takav - ti nema lica, a njuka ti je oblikovana koliko i djeija guza koja je jedino ljudsko to se smije dopadati svakome. Smije se dopadati zato to je djeija guza visoko kompatibilna, dakle jednaka kod sve djece koja su ikad imala guzu. Posebna pria je ono jednostavno odravanje modernog namjetaja uvjetovano materijalima od kojih se pravi. To su materijali koji ne upijaju mirise, ne trpe dodir, ne primaju boju, materijali koji ne mogu pamtiti, materijali koji su apsolutna sadanjost. Zbog njih je moderni namjetaj nov do prvog oteenja - zbog njih on, s prvim oteenjem, postaje ruina ili, jo prije, otpad. Nema izblijedjele boje koja bi se mogla obnoviti, nema popravki, nema starenja. Kao suvremene ene koje su mlade zavodnice eljne avantura sve do odlaska u staraki dom ili na groblje.
Kako biti ovjek sa fizionomijom, s identitetom, s nepokolebljivim moralnim uvjerenjima, u stanu koji je jednaka svim drugim stanovima jer je ispunjen stvarima koje su jednake svim drugim stvarima iste namjene? Visoko kompatibilni stanovi ispunjeni visoko kompatibilnim namjetajem. ta u tome moemo biti mi? Samo visoko kompatibilni ljudi, pojedinani, stabilni i vrsti kao djeije guze. Iverje. Najsitniji komadii nekadanje ljudskosti, usitnjeni do neprepoznatljivosti. Kora i srce, hrast i topola, panj i granica - sve je izjednaeno u iverju. Onda izmijea u ljepilu, ispresa i dobije ivericu iliti suvremeni svijet. To je moderni namjetaj: moe ti posluiti da udobno stanuje, moe posluiti za izradu ekonomskih analiza, moe te navesti na pisanje ekolokih studija ili na upotrebu najjefitijih knjievnih sredstava kao to je globalna metafora - sve moe, samo ti ne moe pomoi da napravi dom i da u tom domu ivi kao ovjek. -2Snijeg je padao u tekim vlanim krpama irei svijetom mir i tiinu, irei lijepu bijelu smrt. Kad ovako pada, snijeg zrai tiinu i blagi mir koji se onda uvlai u stvari i u ljude, koji ovija svijet i ispunjava sve na njemu, koji stvarnim ostavlja jedino blagi, tihi spokoj. Pravo vrijeme za umiranje iza sve poslove oko njega, mislila je Azra izlazei pred kuu, ali nikakvo vrijeme za Farukov roendan, ne bi se ovo lijepo, blagoslovljeno osjeanje mira moglo s njim povezati, ni sa im njegovim pa ni sa njegovim dolaskom na svijet. Izila je gledati kako e pogrebna povorka proi ispod nadvonjaka, uspeti se na brdo iznad puta i onda sljemenom brda doi do podnoja velikog brda na kojem je harem. Proi tiho, blago i mirno, sasvim u skladu s raspoloenjem, osjeanjem i stanjem u koje je svijet dospio zbog snijega koji ovako pada. A onda e se ljudi spustiti do same zemlje, rastvorene dlanove okrenuti prema licu i niz padinu e se osuti tiha molitva, lijepa i blaga. Kao kad se osipa pijesak. Lijepe su sahrane, upravo ljekovite u svojoj blagoj, tihoj sporosti, ljekovite barem za one ljude kojima je stalo do Faruka i koji s njim imaju nekog posla. teta to i ona ne moe sada biti tamo, na haremu, da se ogleda u vlastitim dlanovima, uzalud u njima treei odraz svoga lica jer se u njima sada odraava jedino sveprisutno lice smrti, teta to ne smije biti tamo i sluati melodini romor molitve, teta jer bi je to moda potpuno oporavilo od Farukovog predavanja o namjetaju. Govorio je da je tetak kojega upravo sahranjuju moda jedini ovjek iz itave obitelji kojega stvarno voli, jutros se ponaao kao da e mu neto biti ne doe li na sahranu svog tetka, ni o kome od roaka nije govorio tako esto i tako lijepo kao o njemu, a onda je ovdje, u tetkovoj kui, meu ljudima koji plau ili tuguju utei, brzo zapao u svoje neurotino stanje i odrao joj na uho govor o modrnom namjetaju. Nastavak govora od jutros kad je dugo, pretenciozno i banalno govorio o
vezi roendana i umiranja i o tome kako je njegova presudna osobina to da ljudi koji su mu dragi umiru na njegov roendan. Komplicirano, teko za podnijeti i u krajnjem rezultatu bezazleno, kao i sam Faruk. On je podnoljiv i moda sasvim u redu ljudima kojima nije stalo do njega - onako mutan, umoran i dalek od sebe samoga. Ona mu je to i rekla im ga je malo bolje upoznala, rekla mu je da on nema prava govoriti o svojim blinjima jer su njemu svi daljnji, a pogotovo on sam sebi. I sve vrijeme otkako je s njim uvjerava se da problema s njim mogu imati jedino oni koji se ne pomire s tim da se njemu moe biti samo daljnji. Azri je, naalost, on zbog neega vaan. Ne bi rekla da je to ljubav, iako ne bi mogla tvrditi jer po svome miljenju nije iskusila ljubav i zato je ne moe znati. Ali sigurno ne bi rekla da je ljubav, najprije bi rekla da su on i njezin odnos s njim nekakva njezina opklada sa samom sobom. Voljela je nain na koji su se upoznali, to moe sa sigurnou rei, i voljela je neke detalje, neke trenutke u njihovoj vezi, voljela ga je u nekim njegovim postupcima i trenucima. Moda je upravo to ljubav koja je mogua u stvarnom ivotu, bojati se da bi bilo strano naporno i zapravo neizdrljivo podnostiti u stvarnosti ono to inae zamiljamo pod ljubavlju. U svakom trenutku, na svakome mjestu i u svim stanjima drhtati od pomisli na nekoga, kao list jasike. Jasika valjda i jeste prokleta zato to stalno treperi. Iako bi zaista bilo dobro imati nekoga na koga e pomisliti, nekoga ijem e se postojanju radovati, ujutru prije umivanja, dok sve tvoje osjea da nije mogue ustati. U sivo i smrdljivo sarajevsko jutro, kad savreno dobro zna, jer cijelim tijelom osjea, da svijet nema niti moe imati smisla ni razloga i da zato ni tvoj usrani ivot nema niti moe imati smisla i razloga. U takvo jutro, kad ti jedan pogled kroz prozor pokazuje bezbroj razloga protiv tebe, protiv tvog prisustva u svijetu i protiv postojanja ovakve jebene rupe koja sebe ponosno naziva gradom, u takvo jutro, prije tuiranja, prije minkanja i prije svih onih postupaka kojima sebe nastoji uvjeriti da bi mogla podnijeti jo jedan dan pomisli na nekoga i osjeti da ima i razloga i snage. Kao da se kroz smrdljive oblake u kojima Sarajevo stalno lebdi probila zraka sunca. Bojati se da je takva ljubav nemogua u stvarnom ivotu, kao i zraka sunca u Sarajevu, ali bi moda bilo dobro imati neku takvu ljubav. Ali ako je i mogue, Faruk to sigurno nije. Sivi Faruk kao zraka ivotvorne svjetlosti. Ma idi, molim te! Ako prava ljubav tako djeluje, ona Faruka sigurno ne voli. Odnosno: ako ljubav treba tako djelovati, Faruka se ne moe voljeti jer pomisao na njega djeluje upravo kao sarajevsko jutro - pokazuje ti koliko je malo razloga i koliko mnogo tegobe, koliko turobne uzaludnosti u tebi i u tvome prisustvu ovdje. Ali je njoj Faruk zbog neega potreban, zbog neega vaan i ona ga moda ipak voli. S njim je otkrila samoosjeanje, sposobnost da doivi vlastito tijelo, svoje trenutano stanje, neku elju ili uzbuenje, da ih doivi onako kako doivljava sliku
ili knjigu, da ih istovremeno osjeti i stekne svijest o njima. Prije Faruka to nije poznavala, nije ni slutila da se takvo neto moe doivjeti. Dodue, i s njim joj se to otkrilo zato to je on ovako jako neurotizira, zato to je razdrauje do ruba izdrljivosti (od ega se brani sabiranjem i koncentriranjem na sebe i u sebe), ali je, svejedno, upravo zahvaljujui njemu otkrila kako je lijepo osjeati svoju elju ili svoj oblik, kako je lijepo i dobro upoznavati i doivljavati svoju ruku, nogu, osjeanje. Mogla bi rei da je prije Faruka sebe doivljavala onako kako sada doivljava njega - mutno, maglovito i kao na daljinu. Ne bi se moglo rei koliko je, kako i ta osjeala, ali se sigurno moe rei da je ono to joj se dogaalo istinski doivljavala naknadno, onda kad to pripovijeda sebi ili nekome drugom. A sam dogaaj i sebe samu dok dogaaj traje osjeala je kao prizor koji nejasno vidi kroz zamueno staklo, dakle upravo onako kako sad vidi, doivljava i osjea Faruka - maglovito, posredno ili udaljeno, kao u zamuenom ogledaluili kroz prljavo staklo, ne kao cijeloga, stvarnog ovjeka nego kao zbrkani niz ispovijesti, pria, sjeanja. U njezinom su doivljaju mnogo stvarnije Farukove prie o tetku kojeg upravo sputaju u zemlju nego sam Faruk koji eno stoji podalje kao neko ko i ne pomilja da bi ga se sve to to se pred njim dogaa moglo moda i ticati. Jarki, uti cvjetovi tikve koji su se u Farukovom doivljaju neraskidivo vezali uz tetka jo onda kad su Faruka obrezivali ovdje, u tetkovoj kui, i o kojima joj je govorio svaki put kad je spominjao tetka ili djetinjstvo obojeno upravo tada jarkom utom bojom tikvinih cvjetova i jakog tjelesnog bola, u njoj su toliko stvarni da bi sada mogla njima prekriti itavu padinu koja se od kue sputa prema Neretvi. Kao da ih osjea pod rukom, mnogo su stvarniji od Faruka kojega evo gleda kako ide prema kui iako dennaza jo nije zavrena. Mnogo stvarniji od Faruka kojega ne bi mogla tako dozvati iz sjeanja, kojega se ne moe doivjeti tako stvarno ni onda kad ga se gleda, pa ni onda kad ga se dodiruje, ne moe ga se doivjeti tako stvarno jer njegov oblik, njegovo tijelo, sve njegovo izmie i razbija se u fragmente meu kojima moda i postoji neka veza, ali se svi oni nikada i nikako ne mogu sastaviti u neku cjelinu. Ne bi rekla da je za to kriv njezin odnos prema Faruku nego njegova priroda. Ta razbijenost, ta iscijepanost na dijelove od kojih neki imaju jarku boju (te njegove dijelove ona voli, sigurno ih voli, o tome se ne moe pitati ma koliko ne znala pouzdano ta je ljubav i kakva je) - to je naprosto njegova osobina i od toga se cjelina ne moe sastaviti nikakvom ljubavlju i nikakvim odnosom. I kako je zapravo mogue da je on tako nepodnoljivo siv iako su mu neki dijelovi tako jarko obojeni? - Moramo pouriti da uhvatimo onaj to iz Mostara kree u pet - ree joj Faruk drhtavim glasom. Drhtavim od studeni, lice mu je promrzlo i ravnoduno, kao uvijek. Kad bi nekome morala jednom reenicom objasniti svoga voljenog, rekla bi da je to ravnoduni ovjek kojemu je stalno studeno. Promrzao i na najvrelijem suncu i
ravnoduan, uvijek osim onda kad je mrzovoljan, iako i njegova mrzovolja ima usebi neto ravnoduno. -Mogao si ostati do kraja, imamo i onaj u sedam - primijeti Azra netrpeljivo, i sama iznenaena tom netrpeljivou, toliko jakom da je nije ni pokuala prikriti ili kontrolirati. -Nema razloga, nita se ne bi promijenilo ni da sam ostao. -Nita se ne bi promijenilo ni da uope nisi doao - upozori Azra osjeajui kako se u njoj oslobaa bijes i radujui se to e se, zahvaljujui tome, dobro i temeljito posvaati s voljenim biem. - Ne bi se promijenilo u vezi s onim bitnim, dakle mrtvacem, ali bi mnogo toga bilo drugaije za ono uzgredno, dakle za ive. -Ne bi, bilo bi isto - gadljivo razvue Faruk. - Bez mene i sa mnom, oni bi imali svoj namjetaj, svoje osjeanje uzvienosti to imaju svoj vlastiti bol, svoju vanost to eto doivljavaju neto istinsko i potresno, svoj bijes na dobronamjerne gadove koji su se okupili da im kradu taj bol... -Ali ne bi, mili, imali tebe da im na sve to pljune. Ne bi imali bliskog roaka koji meu njima odsjedi svoje a da se nikome od njih ne javi, ne bi imali tetkovog ljubimca koji je otiao s pola sahrane, ja ne bih odsluala suludo predavanje o namjetaju, ni ti ni ja ne bismo prokisli do kostiju i promrzli kao psi. Mnogo, o mnogo toga bilo bi drugaije ako bismo pristali uzeti u obzir i ive koji jesu malenkost ali su ipak tu ako bi im tvoja uzvienost dopustila. -Mi smo ovdje radi mrtvoga. -Ti si radi namjetaja, sudei po onome to si pokazao. -Jesi li ti to vidjela, molim te?! Staklo, polirani metal i ploe iverice ukraene fournirom. Strano! To je jo i podnoljivo u stanovima, tamo je taj namjetaj gotovo prirodan i samo je dio velikog poduhvata kojim se proizvodi sveopi zaborav. Ali u kuama je to nepodnoljivo jer je protuprirodno. Ovakve su kue nekad bile dom jer su bile pune sjeanja. U njima se uo apat odsutnih, u njima se osjeao miris davno umrlih koje je kua upamtila, u njima su teki kreveti nalik na sanduke i ogromni ormari ugraani u zidove uvali pamenje na stare, na njihove strahove i radosti, na njihove ljubavi i nedoumice. Zidovi su pamtili jer su bili natopljeni mirisima i dahom ljudi, stvari su pamtile jer su zadrale na sebi i u sebi otiske ruku i tijela, znoj i tajna isparenja iz ljudi, sve je pamtilo. I tako je bilo dok nije Ibrahim doao iz Njemake s novim namjetajem da napravi ovo to si vidjela. Ovo je gore od ruevine, ovo je parodija ruevine. Ruevina ima svoju patetiku i svoju tugu, kad vidi ruevinu zna da se odatle konano otilo. A ta vidi i ta da misli kad vidi ovakvu kuu iz koje je izbaen dom, iz koje je protjerano pamenje i umjesto njega uvaljene plohe koje proizvode zaborav? -Ti si, kae, volio svog tetka? -Jako. To je bio udesan, to je bio svet ovjek, njegova dua sada sigurno plovi prema nekoj junoj padini prekrivenoj plamenim cvjetovima tikve. "Sve ima svoj
red, mome moje, vjeruj mi da sve ima svoj red", govorio je. Ja mu vjerujem i zato to mu vjerujem siguran sam da e mu dua boraviti na junoj padini prelijepog brijega meu jarkoutim cvjetovima tikve. Mora. Red u koji nas dvojica tako jako vjerujemo sigurno e htjeti tako jer taj red voli dobre i smjeta ih tamo gdje im je dobro. - Opsovala bih ja red u koji ti vjeruje! Ne postoji to, mili moj, ti si nered, vjeruje u nered i stvara jedino nered. Odvratno je to. Iz potpuno bijelog neba snijeg se i dalje sputao u velikim mokrim krpama, ali na tlu jo uvijek nije bilo ni tiho ni bijelo. Kako dospije tamo kamo je krenuo, snijeg se preokrene u svoju suprotnost i umjesto mira i bjeline donese zemlji runo tamnosmee komeanje - blato i zbrku. Dahtali su i gacali prema stanici na kojoj e ekati vlak, a sve je izgledalo kao da mijese uzavrelo smee tijesto koje se nikad nee smiriti u nekom postojanom obliku. -Ti si izgleda bijesna na mene? - upita Faruk nevino, a ta nevinost je Azri zvuala sasvim iskreno pa je na nju pobjesnila moda jae nego to bi na podrugljivost. Koliko ravnodunosti prema svemu ljudskome u nekome mora biti da bi mogao ovako nevino pitati svoju voljenu je li bijesna na njega dok ona gaca pored njega kroz blato i dok joj on strue po glavi kiobranom koji nikad nije nauio nositi tako da i nju zatiti!? I to je pita nakon svega to je danas poinio! Zato mu je, sve jae bjesnei, pobrojala njegova dananja zlodjela. Dovukao ju je u ovo gnijezdo meu brdima na sahranu tetku kojeg je volio najvie na svijetu, a onda je bol zbog smrti voljenog ovjeka izrazio suludim predavanjem o namjetaju; otiao je ispratiti tetka pa se vratio na samom poetku dennaze i odrao govor o redu i svom povjerenju u red; sada je vue ovuda i poliva vodom s kiobrana ne bi li stigli na vlak u pet sati, a nije ni pomislio svratiti u kuu i oprostiti se s roacima, barem s tetkom koju, kae, voli koliko i tetka. Koji je to red u koji on vjeruje, gdje je tu logika, kakve su to njegove ljubavi? Azra se ponosila sobom to govori tako razlono iako sva drhti od bijesa i osjea da bi se najprirodnije izrazila ako bi ga srdano, do krvi, ugrizla za rame. Nakon duge utnje, kad su ve izlazili na peron na kojem e sada dredati, Faruk je izjavio da je ona u pravu, da je upravo formulirala njegov najdublji nesporazum sa sobom koji je moda izvor svih njegovih nesporazuma i sa sobom samim i sa svijetom. -Uvijek sam osjeao jednu vrstu krivnje to smrt svojih dragih ne doivljavam dovoljno duboko - govorio je Faruk. -Nita ja, ustvari, ne doivljavam osobito snano, kao da imam u sebi neki organski, uroeni, anestetik, ali me je od
10 | a h r i j a r o v p r s t e n
najranije mladosti opteretilo osjeanjem krivnje to to ostajem gotovo ravnoduan na smrt najdraih ljudi. Moda zato to sam se od svih bitnih ljudskih iskustava najranije susreo sa smru. I onda krivnja to u tom bitnom ljudskom iskustvu ja ne doivlja vam nita osobito, kao da nisam sposoban za ta bitna iskustva i duboka osjeanja. Ne znam, sve je to komplicirano i pomalo tugaljivo. Uvijek me je mnogo snanije potresao odlazak zubaru nego bilo ta od onoga to se naziva temeljnim ljudskim iskustvom. Rano sam to primijetio, rano se poeo o tome pitati i rano osjetio krivnju to je to tako, mislim suvie rano. Vlak je uao u stanicu i glasovi koji su do tada bili prepoznatljivi izgubili su pojedinanost po kojoj se inae mogu prepoznati i slili se u runu nepodnoljivu zbrku. -3Djeak je sjedio kod Jusine tale i udarao kamenom po prstima, po komadu eljeza koji je nazivao nakovnjem a nekad i po zahralom ekseru koji je nastojao ispraviti. Prsti su ga jako boljeli od udaraca ali je morao raditi ovo ili neto slino jer on ima nakovanj, a zna se ta se radi kad se ima nakovanj. To je dobio od Mahe neki dan, zaradio je u njegovoj kovanici vukui dasku na mijehu kojim se raspaljuje vatra. Dao mu je Maho ovo, objasnio mu da je to mali nakovanj i predloio mu da od tada pone praviti svoju vlastitu radionicu a da u Mahinu dolazi ponekad, recimo onda kad ga Maho pozove i zamoli za pomo. Kako je radionicu mogao dalje opremati jedino starim ekserima, kojih se moglo nai, on evo ve trei dan obilazi sa svojim nakovnjem susjedne kue i razbija kamenje o nakovanj, o vlastite prste, o ekser koji je naao i nastoji ga ispraviti i tako dodati neto svojoj radionici. Voli on ovaj svoj posao, iako ga izudarani prsti navode na pomisao da bi isto ovoliko koristi bilo od istraivanja Ligaeve kue. Voli ga jer se osjea vanim to pravi svoju vlastitu radionicu, ali se u Ligaevoj kui osjea isto toliko vanim zato to se niega ne boji. U Ligaevu kuu je zabranjeno ulaziti jer se jo ne zna jesu li uspjeli prei granicu ili ih je uhvatilo i strpalo u zatvor. Osim toga je zabranjeno jer se u naputenim kuama okupljaju vile, umska djeca i razni duhovi, a zna se ta oni rade djeci koja se vrzmaju tamo gdje se oni okupljaju. Kad bi doao glas da su Ligai stigli u Australiju ili da su bar u logoru u Italiji odakle ih nee vratiti, opasnost bi se smanjila jer bi ljudi sruili kuu i djeca bi se na ruevini mogla igrati do mile volje budui da vile, umska djeca i ostala takva stvorenja ne vole prave ruevine. Oni se okupljaju u kuama koje stoje kao da su ive iako su naputene. Kad stigne glas da je familija koja bjei pobijena na granici ili da se smjestila negdje daleko, ljudi njihovu kuu srue da bi se druga stvorenja odbila od nje. Kad trave i grmovi od ruevine naprave breuljak,
nazovu ga po odbjegloj familiji i sve bude u redu. O Ligaima jo nije stigao bilo kakav glas i zato njihova kua jo stoji mamei male ljude da je istrauju i tako padaju u ruke drugim stvorenjima. On je triput bio tamo i uvjerio se koliko je opasno istraivati praznu kuu koja stoji. Njegov mu je veliki brat Hajrudin priao da se ovjeku mijenja boja oiju prema prirodi onoga to gleda, a njemu se u Ligaevoj kui po nekoliko puta mijenjala boja oiju iako se ne bi mogla mijenjati jer u praznoj kui se ne moe vidjeti nita osim zida i takvih stvari. Nije, znai, bila prazna kua nego je bila puna drugih stvorenja koja su tu i mijenjaju boju oiju, a prave se da nisu tu i zato ih se ne moe vidjeti. A sigurno mu se mijenjala boja oiju, jasno je osjetio u njima peckanje, pritisak i kao ono kad se vrti. Zbog Ligaeve kue ga je otac neki dan i istukao, kad je drugi put u njoj istraivao. Otiao je kod Stipe da mu ispria ta je sve bilo dok je istraivao, pa je upitao njegovu majku Matiju zato s djecom ne preseli u Ligaevu kuu nego ostaje u kolibici koja im je ostala od pokojnog Josipa. - Ne daj Boe! - viknula je na njega Matija. - Nismo Grahovljani da idemo u tuu muku, nema pravim ljudima sree na tuem imanju i u tuoj kui. Nije smio dalje razgovarati s Matijom jer je vidio da je ljuta na njega, a nije mu se, pravo govorei, ni razgovaralo jer ko bi razgovarao s njom kad moe Stipi priati ta je sve otkrio ili naslutio u Ligaevoj kui u koju Stipe jo nije uao a on je bio ve dvaput. Naveer se, po nesrei, sjetio Matije i pitao oca ta su Grahovljani i zato njima prija da budu na tuem iako od toga nema sree. Ocu pitanje nije bilo jasno pa mu je on sve ispriao, a onda ga je otac dohvatio i dobro istukao. Nakon toga mu je objasnio da su Grahovljani ljudi iz Grahova i da je sve to kolonizacija o kojoj se ne smije razgovarati, pogotovo na taj nain. Zato ga je i istukao, objasnio je otac na kraju, samo zato da i ne pomisli vie razgovarati o kolonizaciji i tuim posjedima jer bi ih to moglo u crno zaviti. Upamtio je on oevo objanjenje, valjda zbog onih batina, ali iz njega nije razumio ni Grahovljane, ni Matiju, ni kolonizaciju, razumio je samo da se o tome ne smije pitati i da u objanjenjima nema niega utjenog. On je ipak jo jednom bio u Ligaevoj kui, a i sada je, dok uzalud nastoji ispraviti ekser to ga je naao kod Jusine tale, sve ee pomiljao na odlazak tamo jer su ga prsti nepodnoljivo boljeli, kamen se osipao a ekser ostajao kriv. Ve je krenuo da nakovanj i ekser ostavi u podrum, kad su pored njega projurili ljudi koji su ili prema njegovoj kui. U kui je bila takva guva kao da se cijeli svijet nagurao u njihovu kuhinju i predsoblje, i to se nagurao uglavnom s namjerom da njega tiska, gazi i saaljivo miluje po glavi. Tu je bila ak i Izeta Alina, pomilovala mu tjeme i rekla "Sunce moje", a Begina sestra Sidika se progurala do kredenca, odrezala duguljastu kriku hljeba kakvu je on nazivao patkom, posula je eerom i dala
mu. Po svemu je tome zakljuio da se dogodilo neto veliko, i to neto to je njega uinilo vanom i dragocjenom osobom. Ne bi se svi oni ovdje skupili, ne bi se svi ovoliko oko njega uzvrtjeli, ne bi se ak Izeta Alina raznjeila od pogleda na njega, da se nije nekako otkrilo koliko je on koristan, vaan i potreban. Pokazalo se da taj veliki dogaaj nije ni njegova radionica, ni njegovo istraivanje Ligaeve kue, kako je on mislio, nego samoubojstvo njegovoga najstarijeg brata Hajrudina. Mogao je takvo neto i oekivati: ko bi se sjetio da uradi neto zbog ega e on biti ovoliko vaan nego njegov veliki brat Hajro koji je za njega uvijek izmiljao i radio svata lijepo? Ko bi, ako ne on, mogao Sidiki objasniti da treba i na djecu eer troiti i ko bi, ako ne on, mogao sve ove ljude natjerati da dou ovamo gledati njega i milovati ga po glavi? Velika je stvar imati velikoga i dobrog brata. A on ima, ima takvog brata da se evo i ubio ne bi li se otkrilo koliko je on dobar i potreban iako je ovako mali. Njegova je vanost potrajala cijelog toga dana. Nosio je na harem dasku koju je on izabrao, i to prvi, a niko se od djece nije bunio to on ide prvi i to je mogao birati dasku koju e nositi. Onda su ga na haremu svi propustili da stane pored mezara, iako se zna ko na tome mjestu stoji. Na kraju su mu dali da meu prvima baci grumen zemlje na koso postavljene daske u mezaru, iako se zna da samo veliki imaju pravo bacati zemlju na mezar. Malo se zbunio i pokolebao kad je poelo to sa zemljom jer je razumio da oni zapravo zatrpavaju njegovoga velikog dobrog brata. Nije mu se dalo da u tome sudjeluje, ne bi mu se ni inae dopalo da Hajru zatrpaju a sada, kad prema njemu osjea toliko lijepe zahvalnosti, morao se pobuniti protiv toga, morao je nekako to zaustaviti. Tu je, meutim, otac, tu je Maho, tu je jo dobrih ljudi koji Hajru sigurno vole i koji sudjeluju u tom zatrpavanju; ne bi oni to radili kad bi to bilo sasvim protiv Hajre. A valjda je i Hajrudin znao da e se i to dogoditi eli li da njegov mali brat bude cijeli jedan dan najkorisniji na svijetu, valjda je znao i valjda je smislio neko rjeenje za tu situaciju. Sve je toga dana bilo zbrkano, puno guve i prekrasno. Svi su bili dobri, blagi i paljivi, svi su se brinuli za njega, svi su ga pitali je li gladan ili edan, tuan ili uplaen, a pri tom su svi imali dovoljno svog posla da njega ipak ostave na miru i da sve bude tako kao da se brinu i vole ga a ne gnjave ga i ne tjeraju ga da radi neto to je za njegovo dobro. Te su odvratne stvari, te koje su za nese dobro, i on je upravo zbog njih tako uporno izbjegavao odrasle koji su ga uvijek silili da radi neto od toga to je za njegovo dobro i to je, pravo govorei, odvratno i jako neugodno. Problemi su se pojavili kasnije, kad se pokazalo da se Hajrudin ne vraa i ne misli se vratiti. Opet su se naveer svi okupljali u kuhinji, kao i prije onoga velikog dana, i opet su stariji sjedjeli oko lampe i pisali zadae a on je morao sjedjeti na podu pored vrata i u onom polumraku smiljati ta sa sobom. Dok je Hajrudin bio tu on je sjedio pored lampe kao i ostali, ponekad ak iznad ostalih
jer se, kad bi mu dosadilo u onoj mrakui, pentrao na Hajrudina i sjedio na njegovim ramenima dok on pie zadau. Sada se nema kamo pentrati jer se Hajrudin evo ne vraa, a bez Hajrudina mu nema pristupa u topli uti krug oko lampe jer svi stariji sada misle da im on smeta. Opet se velika djeca vraaju iz kole i opet ih on saekuje na Lucinom brijegu jer je u to doba godine dovoljno toplo da se moe sjedjeti na kamenu, ali nikome od ove velike djece ne moe priati ta je radio, niko od njih nije za njega usput naao neku priu, ni s kim od njih ne moe krenuti u Boinu dolu da istrauje razne strane stvari kojih se ne mora bojati jer nije sam. Kao da se niko i ne vraa iz kole. Kao da na svijetu i nije bilo pria koje se usput mogu nai i kao da on nikad nije hodao po Boinoj doli bez imalo straha. Kasnije je saznao da je morao tugovati nekako drugaije. Saznao je da ustvari nije trebao tugovati nego osjeati jaku bol, a da je runo, krivo i greno to je on tugovao za toplim krugom oko lampe, za priama i Boinom dolom. Saznao je i to da se njegov veliki brat, dodue, ubio ali da to s njim ne bi trebalo imati neke osobite veze. Povjerovao je prvom saznanju i iskreno je osjeao krivnju zbog pogrenog i sebinog tugovanja, ali drugom saznanju nije uspio povjerovati ma koliko sebe ubjeivao u njegovu objektivnu istinitost. Nije mogao povjerovati da se njegov brat ubio bez neke veze s njim jer neto u njemu nije mu doputalo povjerovati u takvu besmislicu. Bilo bi dobro vjerovati u to jer bi ga to oslobodilo osjeanja krivnje za tu smrt, ali bi sve postalo suvie glupo kad bi takvo neto moglo biti istina. Kako neko posve moj, najblii i najdrai, moe otii bez ikakve veze sa mnom? Valjda i dolazimo na svijet jedni radi drugih. Jedni od drugih. Jedni za druge i jedni drugima. Moda je njegov dobri brat otiao odavde i zbog raznih drugih stvari, ali je posve sigurno jedan od razloga povezan i s njim, moda upravo Hajrudinova elja da u jednom danu njegov mali brat bude onako neizmjerno vaan. Mnogo, mnogo kasnije objasnilo mu se lijepo lukavstvo koje ga je navelo da pristane na krivnju za bratovu smrt ako ona znai da je brat umro radi njega ili u nekoj vezi s njim. Pristane li na to da nije kriv, pristao je i na to da izmeu njega i brata nije bilo nikakve veze. A to bi bilo kao da je zauvijek dospio izvan toploga utog kruga ili lampe, u polurasvijetljeni kraj sobe u kojem si tako beznadeno mali i sam. -4Sve svoje svinjarije Faruk je objanjavao nekom ovakvom priom. Moe li ganutljiva pria opravdati sasvim stvarnu svinjariju u ovom stvarnom ivotu? Eto to je problem sa Farukom, to to nikad nije doao do ovoga suvie obinog pitanja koje je u njegovom alosnom sluaju prijeko potrebno. Ne moe sve probleme rijeiti tako to e izmeu sebe i problema udjenuti dirljivu priu, makar ta pria bila i tvoje sjeanje. A Faruk upravo to radi, i to danas vie nego
juer. On izmeu sebe i svijeta stalno udijeva prie koje proglaava svojim sjeanjima, pravei se da je time objasnio i sebe, a pogotovo svoje bezumno ponaenje. Evo i sada, dok na pola noge stoje u pretrpanom vlaku, prignjeeni srdanim tjelesima vlanim od znoja i rastopljenog snijega, on joj vrelim dahom sliva u uho dirljivu priu o djetinjem susretu sa smru. Kako bi ta pria mogla opravdati i objasniti njegovo ponaanje na tetkovoj sahrani i cijeloga ovog dana? To znaju ptice i Faruk, ljudima ta znanja nisu udijeljena. Pogotovo to je ona, ova dirljiva pripovijest, izgledala neto drugaije kad ju je proli put priao da njome objasni neku prethodnu svinjariju. I to je kod njega teko podnijeti, pogotovo ako si ena koja ga voli. On kao opsjednut ponavlja nekoliko pria koje se stalno mijenjaju, tako da je svaku od njih ula nekoliko puta ali svaki put u nekoj novoj verziji. Sve je uostalom i poelo priom. Bila je jedna od rijetkih noi u kojima se nad Sarajevom vidi puni mjesec (koji inae izbezumljuje estite Sarajlije skriven, kao i nebo, oblacima ai i praine, tako da se oni jadni kinje mislei da su poremeeni od sebe a ne od punog mjeseca). Ona je u kasne sate ila u topli roditeljski dom napraviti svinjariju i konano se raspraviti sa svojim stranim ocem i sa svim na svijetu. Ila je iz hotela "Evropa" gdje se s dvjema drugaricama aavala slavei to je okonala svoj uzvieni brak, promaen prije nego je i upoznala supruga. Godinama se ta gadost vukla zbog njezinog straha od oca koji ne pristaje ni razgovarati o razvodu ("Udala si se po svojoj pameti, pa i trpi po svojoj koi"), a ona se ipak odvaila i danas dobila oslobaajui list papira koji obeava da nikad vie nee vidjeti milu njuku supruansku. Morala je proslaviti svoju hrabrost pa je pozvala dvije drugarice u "Evropu" i s njima popila dvije boce vina. A oko polovine druge boce sjetila se da bi danas mogla istjerati sve mutne raune svog ivota i odluila da u kasne sate, ovako ohrabrena, upadne u kuu svojih roditelja, obavijesti oca da on sad ima posla s jednom odraslom i razvedenom damom koja zna ta hoe i zna sebe izdravati a onda ode u svoju djeiju sobu da posljednji put u ivotu prespava u roditeljskoj kui. Prije nego su ispile drugu bocu vrsto je odluila sve tako uraditi, ma ta neko o tome mislio (a sutra e, kad ustane, sigurno saznati ta ko o tome misli). Malo nakon to je prela Latinsku upriju ula je nekakvo zavijenje, a onda je na prvom katu zgrade na kojoj pie da je vakuf Hadi-Jakub efendije vidjela otvoren prozor i na prozoru ovjeka koji zavija na mjesec. - Rastjeruje leptirie? - pitala ga je Azra ohrabrena svim svojim dananjim odlukama i postupcima. - Istjerujem nemir - odgovorio je. - Nemam ene, nemam djece, nemam nikog svoga, pa se nemam na koga istresti. Zato se evo istresam na puni mjesec. - Je li potresen tvojim bijesom? - pitala je Azra razveseljena svim ovim, pogotovo svojom hrabrou.
- Ne bih rekao, ali mi to i odgovara jer ovako moe vie trpjeti. - Nemam ni ja, ni ene ni djece, ak ni mua. Bi li ti smetalo da se i ja malo istresem na tvoj mjesec? - Ne bi, moe on podnijeti. Moemo i zajedno, ako hoe, eto me po tebe. Sreli su se na pola stubita, a u stanu je Faruk otvorio za nju prozor do svoga objanjavajui da ne mogu zavijati s istog prozora jer svako od njih ima svoj nemir, a svaki od tih nemira ima svoj put prema Mjesecu. Kad bi krenuli istim putom pobrkali bi se, izmijeali i slili niza zid umjesto da se popnu do Mjeseca i njemu se navale na duu. Sve se to Azri dopadalo, veselilo je i lijepo uznemiravalo kao dokaz njezine slobode, one stvarne slobode kakvu moe imati malo ko, a sigurno niko ko nije odrastao i spreman odgovoriti za svoje postupke. Svojom koom braniti svoje pravo da radi ta hoe. Poremeeno je, uzbudljivo i u njezinom iskustvu sasvim nepoznato, u mnogim iskustvima nepoznato, u mnogim ivotima nezamislivo, a u njezinom se evo dogaa i to ve onog dana kad je odluila uzeti ga u svoje ruke. Azra je mislila da trebaju zavijati istovremeno, pa joj je Faruk objasnio da zavijanje mora biti naizmjenino, i to tako da jedno pone zavijati upravo onda kad ono drugo uuti. Zato su se gledali, izvueni gornjim dijelom tijela svako kroz svoj prozor i naizmjenino zavijali nastojei da usklade svoje intonacije ili traei intonaciju kojom bi se suprotstavili, narugali, pribliili ili samo uputili prema onoj drugoj. Razgovarali su zavijenjem. Zaista razgovarali, zbliavali se, ovijali se jedno oko drugoga. Nikad ovako dobro nije razgovarala sa svojim rasnim suprugom, nikad nije bila ovako bliska s njim i nikad se nije on ovako snano ovio oko nje uvlaei joj se u svaku poru koe. Upijajui se u nju i istovremeno ostajui oko nje i po njoj. Posve mahnito. Ne bi se danas moglo rei je li se Faruk naao na njezinom ili ona na njegovom prozoru, ali pouzdano zna i nikad nee zaboraviti da takvu bliskost, kakvu je tada upoznala, sa sobom i s drugim, do tada nije osjetila. Zaklela bi se da je Farukove ruke osjeala i utrobom koja se od tih dodira zaobljavala, zatezala i na kraju se pretvorila u lijepu punu loptu koja se raduje svome ispunjenom sreditu. Sve se u njoj i na njoj pretvorilo u vreli teki drhtaj koji je cijelo tijelo pokrenuo da se izlije u sredite lopte u koju se cijela ona preobrazila, u ono vrelo mjesto koje e punu loptu jednim drhtajem iz mahnitog kretanja, iz vrtnje od koje se gubi dah, prevesti u lijepi nepomini mir. Zato je sve njezino, kad su se sreli na podu, bilo spremno da se prepusti tome drhtaju i da se ponudi unutranjem vrisku (da li se taj vrisak moe uti i vanjskim uhom ili odjekuje samo unutra? - to ga nikad nije upitala i to valjda nikad nee saznati), vrisku kojim e sebe pokrenuti i tako se izliti u ono tajno uareno mjesto. Brzo, suvie brzo se obruavala prema svome vrelom dnu,
suvie mahnito se preputala vrisku koji samo to nije odjeknuo prije nego je i pomislila na ono to joj se dogaa bila je zahvaena grevima koji su je vukli prema onome konanom drhtaju i pretvarali je u vrisak u kojem e se konano rastvoriti. A kad je dospjela do onoga opakog trenutka u kojem se tijelo rasprskava u vrisak koji ne moe izazvati odjek jer se ne prostire u irinu nego se survava u dubinu, kad je dospjela do tog opakog momenta, Faruk se zaustavio i zabrinuto je upitao ta joj je. -Nita, usudila sam se pomisliti da e mi konano jednom biti lijepo - odgovorila je Azra na ponovljeno Farukovo pitanje, kad je dola do daha i do sebe. -Uplaila si me, lice ti se poelo griti kao da... -Nemoj me opisivati! - viknula je Azra, nadajui se da bijesom moe prikriti stid koji ju je preplavio iznutra. - Odvratno je sve to. -Ma ne, vjeruj mi molim te, samo ti pokuavam objasniti - zabrza Faruk da objasni svoj strah. Govorio je brzo i mnogo, gestikulirajui i krivei lice. Povremene stanke i nagle promjene intonacije pokazivale su svu njegovu nervozu, ali je bilo neeg dobrog i umirujueg u isprekidanom slapu njegovih rijei. Stid i muno osjeanje uskraenosti otekli su nekamo iz nje, a onda se potpuno umirila i prepustila ritmu njegovog govora, ne sluajui, ne razumijevajui i ne trudei se da razumije ono to on govori. Valjda je zato u neko doba primijetila koliko je situacija u kojoj su se nali smijena i prekrasna: potpuno gola lei na podu nekakvog stana i slua nepoznatoga golog ovjeka kako pametuje, gestikulirajui i krivei lice kao da nastoji zavesti nepoznate gledaoce. Bezazleno, vedro i zaista smijeno. Dvoje poremeenih u situaciji kakvu su samo oni mogli napraviti. Prasnula je u smijeh - vedar, ljekovit i razgaljujui. -Eto vidi, znao sam da e razumjeti - ozareno se nasmijao i Faruk. -Sada emo oajavati i razgovarati kao ljudi. Pomogao joj je da ustane i poveo je da prave aj, ne pomiljajui da bi se mogli odjenuti. Brbljao je, hvalei se da moe aj napraviti i u ovakvome polusvjetlu, raspitujui kakve ajeve ona voli i voli li ih uope piti. Nije joj vie bilo smijeno niti udno to onako goli cunjaju po kuhinji jedva rasvijetljenoj mjeseinom i razgovaraju kao da je sve normalno. Tako je mirno i tako sigurno oslonjena na neko mjesto, na neko sigurno uporite u sebi, moda na ono isto teko sredite lopte u koje se maloas nije uspjela izliti. Ovo je ona. Ova gola ena koja se pravi da pomae u pripravljanju aja golemom nepoznatom mukarcu u nepoznatoj kuhinji nepoznatog stana - pravi se da pomae da bi mogli razgovarati kao da je sve normalno, da bi mogli ovako lijepo razgovarati jer je sve normalno. Da, ovo je ona, ovo je prava Azra, ona Azra koja na sebe pristaje tako lijepo i tako potpuno da nita kod sebe ne bi mijenjala, nita dodala i nita oduzela, sebi dovoljna i sebi po mjeri. Dobro je.
aj su pili opet na podu, a Faruk je mudrovao o tome kako je erotika zapravo komunikacija, recimo nastavak razgovora drugim sredstvima, totalna komunikacija u kojoj dva bia jedno drugome otkrivaju i kazuju ono to se nikako drugaije ne bi moglo kazati jer je suvie duboko, suvie intimno, suvie lino i suvie u temelju krajnje osobnog identiteta da bi se moglo iskazati nekim od onih oblika komunikacije koji objektiviraju predmet kazivanja. Erotskom komunikacijom ti ja kazujem ne ono po emu sam ljudsko bie, nego ono po emu se razlikujem od svih ljudskih bia i svih bia uope, kazujem ti ono po emu sam ja samo ja - jedan i neponovljiv (zato nam je valjda erotika tako jako potrebna). Uvredljivo je to to erotiku stalno brkaju sa seksom, mudrovao je Faruk, i na osnovi te zbrke jedno komunikacijsko udo srozavaju na puku bioloku potrebu. Ta je gadost i glupost, po mjeri podlosti koju podrazumijeva, ravna nastojanju da se vjera u Boga objasni borbom za opstanak ili potrebom za socijalnim utjecajem. Moglo bi se, naravno, pristati na to da je puko tjelesno openje poteklo iz bioloke potrebe kakva je glad. I kao to zadovoljavanje gladi proizvodi govna, zadovoljavanje puke tjelesne udnje proizvodi nove ljude. Ali to nije erotika, to nije onaj udesni razgovor u kojem dvoje bia raskrivaju jedno drugome svoju najposebniju bit. Azra ga je ovaj put sluala i registrirala ono to govori, registrirajui istovremeno njenost koja ju je preplavljala iznutra. Razumijevala je ono neto dirljivo i djeaki bezazleno u njegovoj potrebi da ovako mudruje o neemu to se upravo dogodilo, to se trebalo dogoditi, to se moralo dogoditi jer se dogodilo samo od sebe i radi sebe samoga, o neemu to je sigurno dobro jer se tako, same od sebe, dogaaju samo zaista dobre stvari. Kao da je zbunjen ili uplaen pa se sad nastoji opravdati ili barem razumjeti ono to se desilo. Erotika je kao umjetnost, mudrovao je dalje Faruk, ona je toliko lijepa i potpuna da naprosto ne moe biti plodna u ovome ovakvom svijetu u kojem plodovi dolaze iz manjka ili, u najboljem sluaju, iz bola. Ne gradim ja s tobom erotski odnos da bismo proizvodili djecu, erotski odnos nam treba da jedno drugome otkrijemo o sebi sve pa i ono to sami o sebi nismo znali i ne bismo saznali jer se samo kroz potpun erotski odnos moe saznati. Jedino mi umjetnost moe o nekome drugom dati znanja koja mi izgledaju kao moje vlastito iskustvo i tako mi omoguiti da se na trenutak uselim u njega, da se prividno osjetim kao on, pa tako bolje razumijem i znam sebe samoga kad se vratim u sebe; jedino mi erotika daje o meni znanja kroz mene samoga, budei u meni potrebu da se dajem tebi; eto zato je erotika umjetnost - tehnika koja mi daje znanja o meni. Sva ostala ljudska znanja vode me izvan mene i nastoje mi sakriti mene pravei se da mi otkrivaju svijet. Zato su umjetnosti, u koje nesumnjivo spada i erotika, jedina znanja koja ovjeka vode prema njemu
samome. Sluala ga je i bilo joj je lijepo. Neka govori. Njegova e pria, ova sada kao i ona o Erosu, prvome i najstarijem, kojom je poeo ovo svoje mudrovanje, bar na trenutak uiniti da on povjeruje kako zna ta se dogodilo i kako je on htio da se upravo to dogodi, a to e mu umanjiti zbunjenost i strah od onoga to se desilo. Dobar je on, ali kao svi ljudi sa mnogo djetinjeg u sebi jako eli vjerovati kako radi samo ono to hoe i ono emu zna razloge. Ne bi podnio da mu se neto ovako veliko i ovako lijepo dogodi naprosto onako, samo od sebe. Pa neka ne podnosi, neka objanjava i estatizira, samo neka ostane ovako blag, zbunjen i oputen. Dobar je on i drag, a ona e mu pomoi koliko moe da savlada svoj otpor i svoju nesigurnost pred ivotom. Lagano se preputala ugodnom drijemeu koji se osuo po njoj, pa nije ni opazila kad je Faruk uutio i preao do nje. - Ja sam Faruk. - Ja Azra. - Zna li zato sam htio da se upoznamo? Htio sam ti predloiti da idemo praviti djecu, a ne moemo to raditi dok ne znamo ime jedno drugome. - Ne moemo praviti djecu, ne rastu djeca u klimi koju ti stvara nasmijala se Azra. - Ali se zato moemo voljeti onako kako si upravo izvolio objasniti. Tako je poelo, tako je pristala na njega i tako je, trenutak prije toga, pristala na sebe. I kako tad - tako i danas, sve do prepunog vlaka u kojem joj, evo, izliva u uho ganutljive prie za koje vjeruje da neto mogu objasniti. A ta e mu? -5Kristal je u romantizmu omiljen simbol jer u svojim osobinama saima sve ono ega se romantina dua boji i zato za njim neizrecivo udi - vrstinu, hladnou, samodovoljnost. Valjda se radi o tome da kristal u sebi ostvaruje lijepe igre geometrije - umijea utemeljenog u jednom jasnijem i moda boljem svijetu, umijea zabavljenog istim kvalitetama, umijea koje gradi svijet toliko dalek od naeg ovdanjeg da je egzotiniji od svega to bi se ovdje moglo pronai i ve zato romantinoj dui drag, vaan i pogodan za stvaranje simbola kad se ve ne moe boraviti u njemu. Kristali su dijelovi svijeta u kojem je geometrija stvarana, dijelovi koji su nekim udom prodrli u ovaj na svijet (u kojem je geometrija, naalost, samo sanjarija ili sjeanje posebno plemenitih dua), a kvarc, dijamant, drago kamenje i ostale stvari kristalne strukture u ovom su svijetu dragocjenosti ne toliko zbog njihove upotrebne vrijednosti ili zbog koliine novca neophodne da bi se te stvari posjedovale, koliko zbog toga to te stvari kristalne strukture nude jasan dokaz da je naa dua jednom zaista boravila u svijetu jasnih geometrijskih oblika i istih kvaliteta, to znai da
geometrija ipak nije samo tlapnja nae due nego njezino istinito sjeanje. Moda kristale jeste stvorio nemjerljivo velik pritisak u nemjerljivo dugom vremenu, ali je njihovu prisutnost ovdje otkrila ljudska dua koja je u kristalima prepoznala svoje roake ili bar sunarodnike i kao neporeciv dokaz svoga istinitog sjeanja na jedan istinitiji svijet. Prvi evropski romantik, Platon, govorio je o kristalima iscrpno, precizno i sa mnogo enje iako za njih nije mogao znati. Snijeg je jedino to ostvaruje kristalnu strukturu a da nije posluilo za igru izvoenja simbola kojima se doziva ono za im romantici ude sa mnogo straha. Valjda zato to pahulja snijega dovodi do vidljivosti kristalnu strukturu koja se kod ostalih kristala javlja samo kao ista prozirnost. Zato bi se snijeg mogao razumjeti i definirati kao grijeh u kristalnom svijetu iste geometrije jer pokazuje, odaje, ini vidljivom ideju nekog poretka, strukture, zbira odnosa kojim se proizvodi ist i savren oblik. Ljudski su praroditelji poinili grijeh onda kad su svoju golotinju i svoj oblik doveli do vidljivosti, a ne onda kad su u zemaljskome raju nastali kao dva gola tijela, dva oblika; tako je, valjda, snijeg pragrijeh kristalnog svijeta, grijeh koji kristalnu strukturu dovodi do vidljivosti; snijeg je kristal koji je okusio plod s drveta saznanja dobra i zla. Ideja odnosno struktura savrenog oblika treba ili ak mora ostati tajna, a poredak, odnosno zbir odnosa, na kojima savreni oblik poiva mora ostati sakriven i zato su kristali u ovom svijetu prozirni (to im omoguuje da svoju prirodu sakriju najbolje koliko je mogue u ovom svijetu). Tamo, u njihovom svijetu, ta se struktura moda vidi, ali ovdje, u ovom svijetu poludovrenih i smuenih oblika, ona se ukazuje i objavljuje jedino kao prozirnost kojom se struktura i unutranja logika poretka sakrivaju pred ljudskim okom. Pahulja snijega, dakle, izdaje i ljudskom oku otkriva temeljnu tajnu svijeta iz kojeg dolazi, dobrog svijeta kristala. Otpadnitvo snijega, njegova odgovornost za pragrijeh, vidi se i na nizu drugih planova. Vidi se naprimjer, po tome to su svi kristali toliko tvrdi da su postali izlizani simbol tvrdoe, trajnosti i vrstine, dok je snijeg toliko mekan da bi ga neka dua, sklona istjerivanju simbolikih funkcija iz svega stvarnoga, rado uzela za simbol mekoe, nestalnosti i promjene. Vidi se i na planu boje. Pravi su kristali, naime, ista prozirnost naglaena esto odsustvom bilo kakve boje, kao kod dijamanta koji je savreni kristal, ili su obojeni nekom od boja ovoga svijeta ako nisu ba savreni, kao bilo koji od dragih kamenova koji su svoje kristalno savrenstvo pristali ublaiti bojom ako je ona dovoljno ista da bude prozirna. Snijeg je, naprotiv, obojen toliko jako da je sasvim neproziran, i to bojom koja nije od ovog svijeta i koja je, kako kau, zapravo odsustvo boje. Snijeg je, najkrae reeno, nekakav srednji oblik izmeu kristalnog svijeta
iste geometrije i ovog svijeta obojenih i traljavo ostvarenih oblika koji se ospu sami od sebe. S onim svijetom ga vezuju struktura pahulje, hladnoa, ravnodunost i tiina, a s ovim svijetom oku vidljiva strukturacija, nestalnost, mekunost i glupo doslovna prisutnost u ovome neposredno datom. Ta se granina pozicija snijega sasvim jasno vidi u njegovoj bijeloj boji koja nije od ovog svijeta, koju u prirunicima o simbolici boja nazivaju bojom odsutnosti i ponekad bojom smrti jer je bijelo odsutnost boje, a pri tom je, bez obzira na prirunike za njene due, tako tupo i doslovno prisutna, tako neporecivo vidljiva da je snijeg sasvim neproziran. Snijeg je, dakle, greni iskorak onog svijeta prema ovome ili isto toliko grean pokuaj ovog svijeta da se dozivanjem smrti pokrene prema onome. Snijeg je jedina materija koja svojim kretanjem prozvodi tiinu. Molim da se ovo shvati doslovno jer snijeg koji pada ne podrava u nekom ovjeku njegov subjektivni dojam tiine nego proizvodi sasvim objektivnu tiinu koja sasvim stvarno i sasvim objektivno priguuje stvarne i objektivne zvukove ovog svijeta. Snijeg je bijel, to znai da barem na simbolikoj i na doivljajnoj razini znai odsustvo stvari i ivota koji po svojoj prirodi pripadaju ovome svijetu. Snijeg je hladan i ravnoduan jer po svemu jednako prostire spokojnu bijelu tiinu. Snijeg je, uostalom, ist sve dok se ne pomijea s ljudskim djelima, a od sebe je i po sebi je isto samo ono to nisu tijelo, ovaj svijet i ivot. "Ne pada snijeg da pokrije brijeg nego da svaka zvijer pokae svoj trag" kae jedna puka mudrost koja je sama dovoljna da opravda svako mogue loe miljenje o pukim mudrostima jer je, naravno, pretenciozna besmislica o emu dovoljno govori priroda snijega. Ne tiu se snijega ni brijeg ni zvijeri - sve zajedno ili svaka ponaosob, a ne tiu ga se, pravo govorei, ni puke mudrosti. On, uzvieno ist, prekriva sve, irei svijetom tiinu i ravnodunost koje zrae iz savrene kristalne strukture njegovih pahulja. Kao lijepa bijela smrt. Ne znam radi li se o bizarnom nizu podudarnosti, o mojoj sklonosti da u svemu traim neki red i logiku, o pukim izmiljotinama do kojih dovode moje mistifikacije ili o stvarnoj objektivnoj istini, ali znam da su u mome doivljaju snijeg i lijepa bijela smrt neraskidivo povezani. Moda je to, ponavljam, zato to je snijeg mahnito sipao, upravo kao danas, svaki put kad sam sahranjivao nekoga dragog ko je lijepo umro. A toga nije bilo malo, gotovo bih mogao rei da su moje uspomene niz sahrana pod snijegom, pa mi se po navici, po steenom refleksu, snijeg u doivljaju tako neraskidivo povezao sa smru. I inae je moj ivot prepun snijega, otkako sam se rodio po mojoj unutranjosti sipa snijeg koji iz krupnih pahulja po meni iri ravnodunost, zebnju i tiinu. Sve to sam doivio i ega se sjeam, gledam kroz zastor pahulja koje govor ine izlinim i osjeanje nemoguim. Pod zastorom snijega sahranio sam Bahtijara, ispratio oca, sahranio Mahu, otisnu se u ivot odraslog ovjeka,
evo danas tetka sahranio... I rodio sam se, kau, pod snijegom, pod pravom kupolom pahulja iz kojih je zraila tiina puna lijepe bijele smrti. - Opazila sam ja tvoju srodnost sa snijegom - ree mu Azra dok su silazili s vlaka. - Jednako ste ravnoduni, jednako smrtonosni i jednako je hladno u vaoj blizini. I valjda zato ili usprkos tome, jednako vas vole ene lude poput mene. Faruk ju je na to zahvalno obgrlio oko ramena i privukao sebi. -6Snijeg je sipao kao da se prosuo behar iz nebeskog vrta. On je sjedio u kuhinjskom prozoru i gledao kako se na bau u slapovima sasipa bijela tiina, zamiljajui kako iza njegovih lea nije majka koja lupka posuem i zvoca to ne zna hoe li otac danas doi kui na ruak pa ne zna hoe li praviti i za njega. Nije on, ustvari, uope u kuhinji, ovo je opasna peina u koju su se on i Bahtijar sklonili od raznih opasnosti. Toplo je, mirno i sigurno, a oni se, osim toga, ne boje jer su junaci. Tada je doao Ivan Rado i ispriao da otac vie nee ni dolaziti. Neki dan su, dok je otac sjedio kod Bidana, dola dvojica iz Mostara s nekakvom robom. Otac im je dao klju od magacina da istovare, a onda im, kad su se oni vratili, potpisao da je primio, platio im po kafu i lijepo se s njima pozdravio. Ni dva sata iza toga dola su druga dvojica. Oni su htjeli pregledati magacin i zato su zvali oca nudei mu da povede dva svjedoka ako se neto ustruava. Otac se smijao i govorio da je glupost misliti da se on ustruava jer on zna da su sada svi drugovi - i oni koji dovoze robu, i ovi koji pregledaju posluje li se kako treba, i on je drug i borio se od prvog dana upravo za svijet ukojem e svi biti drugovi. On, osim toga, ljudima vjeruje i ne trebaju mu svjedoci pred njegovim drugovima, ali bi on, Ivan, mogao krenuti s njima jer su njih dvojica evo do sada sjedjeli zajedno i misle se vratiti ovamo nakon to magacin bude pregledan. Nudio je i ovu dvojicu da neto popiju ali oni nisu htjeli pa su svi zajedno krenuli u oev magacin. Tamo su otkrili da je magacin lijep i uglavnom u redu, ali su nali tri kila duhana. Otac i Ivan su utjeli, a ona dvojica su rekli da e duhan ponijeti i o svemu izvijestiti. Onda su sve zabiljeili, sva etvorica su to potpisali, ona dvojica su otila svojim putem a otac i Ivan se vratili do Bidana da se dogovore ta e i kako e. Otac je rekao da je sve u redu, samo je on budala jer u ovakvim vremenim ne smije se vjerovati ni roenom djetetu a on vjeruje dvojici nepoznatih ljudi. Mogli su itav magacin pokupiti i odnijeti, a ne tri kila duhana podmetnuti. - Pusti ti sad svoju pamet - rekao mu je Ivan - nego gledaj kako e se iz ovoga izvui.
-Nemam se ja ta izvlaiti - govorio je otac - i posljednja budala u ovom gradu zna da sam poten i ist kao sunce. -Zato ona dvojica nisu nita odnijeli nego donijeli - rekao je Ivan. -Misli da je to? - pitao je otac Ivana. -Nema ta drugo biti. Zato su odmah za njima dola druga dvojica u kontrolu? Tebi treba suditi i suenje treba krenuti od neega u ta se moe povjerovati. I treba ti biti jasno da e ti se suditi, oni samo to ti nisu sve dali napismeno. Ti znai u toj svojoj partiji nisi nekome po volji i on ti to poruuje. A kad jednom suenje krene, oni e ga dovesti do rezultata koji im treba. Na kraju su se dogovorili da otac odmah krene. Ivan mu je dao ono novaca to je imao kod sebe i uputio ga gdje na granici prema Italiji ne hvataju nego odmah ubijaju one to ih otkriju kako bjee preko granice. Ivan rauna da je otac dosada ili mrtav ili u Italiji pa je evo doao ispriati da se dalje ne brinu i ne ekaju ga. Dok je Ivan priao, majino se lice runo grilo ali je utjela. Svi su neko vrijeme utjeli, a njega je potapala briga koje Ivan i majka izgleda nisu ni bili svjesni. -Hoe li sada i u nau kuu prodrijeti druga stvorenja? Kao u Ligaevu? upitao je na kraju, videi da njih dvoje na to i ne misle. A mora se misliti, bilo bi strano da ti se u tvojoj roenoj kui stalno mijenja boja oiju od raznih stvorenja koja su se u nju uvukla i sada se ire po njoj. Na to je majka briznula u pla a Ivan odmahnuo rukom i rekao "Jebe mu mater". Onda je izvadio ogroman tamni novanik, rastvorio ga i dugo preturao po njemu, pa s dva prsta izvukao limenu petodinarku koju mu je pruio. -Hoe li naa kua kao Ligaeva? - upitao je on strogo Ivana ne uzimajui njegov novac. - Nee - odgovorio je Ivan uz dubok uzdah. - Nee, ako Bog da. - Dobro - umirio se on i uzeo novac koji mu je Ivan pruao. - Da idem ja - ustao je na to Ivan, spremio novanik i krenuo prema vratima. - A dobar onaj duhan, majku im. teta. Nakon toga su ljudi hrpimice dolazili u njihovu kuu, kao da svi sve znaju i kao da se radi o dobro utvrenom dogovoru. Svi su tjeili majku, uvjeravjui je da e sve biti u redu, a mukarci su njemu davali bijele dvodinarke i petodinarke, tako da ih je ve imao pun dep. Majka je i pored svih utjeha plakala, runo krivei lice, kao da kua nije puna tuih ljudi i kao da nije sramota plakati pred njima. Njega je veselilo to je dobio toliko novca, ali mu je sve ostalo bilo runo. Bilo mu je zapravo nepodnoljivo to mu svi trljaju tjeme, jako pritiskajui, to udara u neiju nogu kako se pokua maknuti, to njegova roena majka plae pred tolikim stranim ljudima i krivi se kao da je niko ne gleda. Provukao se nekako izmeu bezbrojnih nogu, izvukao se iz kue i krenuo.
Znao je da neto mora uiniti, on je muka glava u kui i njegovo je da nekako utjei majku, da istjera sve ove ljude iz kue i da nekako uvede nekakav red. Najbolje e biti, raunao je, da ode do Saliha arana i za ovaj novac kupi majci eera. Mnogo eera, dovoljno da pospe po uskoj krici hljeba koja se zove patka, a da nakon toga uzme i ovako, samoga eera ako joj bude do toga. To bi je, raunao je, moralo umiriti, to bi moralo svakoga umiriti. A kad se to uradi, sve drugo e biti lake, ali sada treba to uraditi. A da bi se to uradilo, treba doi do Saliha arana i njegove trgovine u kojoj ima eera koliko te volja. Vani snijeg nije ni nalik beharu iz nebeskog vrta, to zna svaka budala ako je nekad bila vani kad pada snijeg. Mokar je, studen i ljepljiv. Moe ti biti koliko god junak, teko ti je hodati ako do koljena upada u neto sueno, itko, ljepljivo i klizavo, ako za svaki korak mora nogu upati iz toga i ako ti se stalno klie. Ali se mora ii, sve e se urediti i popraviti kad se on vrati kui sa eerom. Pomisli da bi se mogao vratiti kui po kaput. U tjeskobi od prave ume nogu kroz koju se morao provui, u nemiru zbog majinog neprilinog ponaanja pred stranim ljudima, u brigama koje su ga odjednom pritisnule i u bolnoj elji da odmah napravi neto odluno, izjurio je iz kue ne mislei da bi mu u koulji i puloveru moglo biti studeno, pa je sada, jo uvijek nadomak kue, bio mokar do koe i smrznut kao da mu se snijeg zavukao u kosti. Bilo bi pametno vratiti se kui jer je ovo zaista teko podnijeti, ali bi ga kod kue mogli otkriti i silom zadrati da se gui meu bezbrojnim nogama i gleda majku kako se krivi i plae. Moe ovjek ovo izdrati ako jako stisne zube, a onda e se kod kue, kad se sve lijepo uredi, grijati i suiti do mile volje. Samo kako stisnuti zube kad mu brada drhti kao da je pomahnitala, zapravo skae kao da se odmetnula od njega i prijeti da mu pregrize jezik ako ga ne uvue duboko u usta? Kod Hajrudinove kole je prvi put pao i prosuo iz depa dio novca koji je danas dobio. U blizini nije bilo nikoga pa se ponadao da e moi na miru skupiti sve to se prosulo ali su mu novii koje je uzimao ponovo ispadali, tonuli u snijeg i sakrivali pred oima koje su se, kao za inat, zamutile. Ukoenim prstima kopao je po snijegu koji mu je ve sezao do iznad koljena, klizao se i posrtao, zagledao oko sebe i otkrivao novie na mjestima koja je utabao stopalima tako da ih bolnim prstima nije mogao ieprkati. A onda su mu, iz ista mira, kao za inat, pljusnule suze i zamutile mu pred oima i ono malo to je mogao vidjeti od bola, snijega i studeni. Ne moe ti traiti bijele novie u bijelom snijegu dok snijeg i dalje sipa a tebi suze liju kao da si budala. Pridigao se i na trenutak stao kolebajui se. Bez novca ne moe ii po eer, bez eera se ne moe vratiti kui, novac ovako ne moe nai, a ne moe ni ovdje ostati da umre jer mu je studeno, mokro i sve ga boli. Na kraju se sjetio da
mu je neto novca ostalo i da ga Salih aran poznaje pa e mu sigurno dati onoliko eera koliko mu moe dati. Zato je odluio nastaviti i doi do trgovine i do eera kojim e utjeiti majku. Odmah iza Hajrudinove kole je Bahtijarova kua. Otkako je Hajrudin umro, Bahtijar mu je najbolji drug pa je na trenutak pomislio da moe svratiti kod njega i uzeti onoliko novca koliko je izgubio. Nije znao on, dodue, koliko je izgubio, ali e Bahtijar, star ovjek, bez problema izraunati koliko sad ima i koliko mu novca jo treba za onoliko eera koliko je njemu potrebno. Odustao je jer se na vrijeme sjetio da Bahtijar ne moe imati, ne bi se o njemu govorilo onako kako se govori kad bi bar ponekad imao neki dinar. Stariji su govorili da su za vrijeme rata dva talijanska vojnika esto Bahtijaru nosila neto da pojede jer im se dopalo to se u Duvnu naao ovjek s kojim se naprosto ne moe trgovati; a onda ga oevi drugovi, nakon rata, nisu sudili iako je dobivao hranu od talijanskih vojnika i iako su oni sudili sve koji su sa kupatorom suraivali. "Ako su njega Talijani hranili, a partizani ga nisu osudili, nema ti ta o njemu govoriti", govorili su stariji. to bi onda on iao i na muku pristajao Bahtijaru koji mu jeste najbolji drug ali mu sigurno ne moe pomoi. Od toga im obojici moe biti samo gore. Vratio se na glavni put iako mu je do Bahtijarove kue trebalo jo samo desetak koraka. Ovih sadanjih koraka - kratkih, umornih i tekih. Snijeg koji mu se usuo u izme rastopio se pa su mu smrznute noge sada ljapkale u prevelikim izmama koje su kod svakoga drugog ili treeg koraka ostajale u snijegu jer su lako klizile preko nakvaenih arapa. To mu je ionako kratke i teke korake stalno iznova kidalo, pa je njegovo kretanje prema Salihu aranu vie liilo na batrganje nego na hodanje. Nije on samo zbog izama hodao ovako jadno, nego i zato to je sasvim ostao bez snage, kao slamnata lutka. Dok je nastojao skupiti prosute novie neto se u njemu otvorilo, kao neka rupa, i sva mu je snaga naprosto iscurila. Jo dok je iao prema Bahtijarovoj kui osjeao je, sasvim jasno osjeao, toliko jasno da bi u nekom sabranijem stanju mogao to jasno pratiti, kako curi, odliva se i sve tee pokree noge na kojima izme ne ele ostati. Svaki ga je udah bolio kao rana, oko grudi ga je neto stezalo i skraivalo mu dah, a snijeg se poeo bojiti crvenkasto, pa tamnoplavo... Malo ispod Hajrudinove kole, sve se obojilo tamno. Desetak dana kasnije Bahtijar mu je objanjavao da ima na svijetu raznih ljudi. Jedna vrsta su oni ljudi koji uglavnom urade ono to su naumili, ali nikad onako kako su planirali i htjeli i nikad ne urade svojim znanjem i trudom nego postignu cilj zbog neke svoje greke. "Moda si ti od te vrste ljudi", govorio mu je
Bahtijar, "a to, vjeruj mi, nije najgori dio koji ovjek od sudbine moe dobiti. Ti si, eto, naumio da majci donese eera ne bi li je utjeio i sredio stvari u kui. Bog sami zna ta bi bilo da si se pojavio onog dana i u onoj zbrci sa eerom, ali se ja ne bih smio zakleti da bi sve bilo onako kako si planirao. Ovako je sve ispalo upravo onako kako si htio - majka ti se potpuno utjeila od oeva odlaska, gotovo ga zaboravila jer se dan i no zabavila oko tebe, a zato su se onda i stvari u kui sredile i unormalile. I sve to samo zato to si se ti na pola puta do Saliha arana strmeknuo u snijeg i tako zaradio upalu plua. Moda se radi samo o tome da si ti takva i takva vrsta ljudi, ta zna." Tako mu je onda govorio Bahtijar koji ga je svakodnevno obilazio bolesnoga. Tada o Bahtijarovom objanjenju nije mislio nita, kasnije je mislio da mu se starac rugao, blago i estito kako je samo on znao, a sada sve jae vjeruje da je govorio ozbiljno i da je izgovarao istu istinu. On pripada onoj Bahtijarovoj vrsti ljudi, on uvijek izvue gae kad posegne u torbu da izvue potkoulju. Potpuno je nevano to mu kasnije pametni ljudi objasne da je to za njega velika srea jer je vanije imati na sebi suhe gae, on zna da redovno izvue gae kad u velikoj urbi, preznojen, posegne u torbu da promijeni potkuulju i zna da mu je to sudbina i zna da takva i takva sudbina dolazi iz takvoga i takvog karaktera. to je stariji, sve jae vjeruje da pripada Bahtijarovim ljudima koji, ako i urade neto to su htjeli, ako im se i dogodi neto jako dobro po njih, to urade ili dobiju zbog neke greke, nesporazuma ili svoje traljavosti. Moda je i Bahtijar bio takav pa je zato tako dobro poznavao te ljude, njihovu prirodu i sudbinu. Ali danas njega zanima neto posve drugo, zanima ga od zrelih godina u kojima se sjetio Bahtijarovog objanjenja. Kako je Bahtijar znao njegov plan? Je li ga on sam izbuncao u vruici dok je leao u Bahtijarovoj kui? Ili mu ga povjerio kasnije, u jednom trenutku snane prijateljske odanosti, kad je osjetio potrebu da svome dobrom starom drugu podari svoju najsvetiju tajnu? Je li ga Bahtijar znao i bez njegovih obavijesti, znao ga onako kako zna sebe jer bi on sam otiao po eer da utjei nekoga dragog? Ili je Bahtijar moja lijepa fikcija, neki ostarjeli ja kojeg od roenja imam uza se da me tjei za sve moje greke, uskraenosti, umore? Ne znam da me ubije. Znam da na duvanjskom haremu nema Bahtijarovog mezara, odnosno nema kamena s njegovim imenom. I znam da nema ni traga njegovoj kui. I znam da su mi sjeanja na petu i estu godinu ivota prepuna Bahtijara, da moda te godine izmeu Hajrudinove smrti i kole ne bih ni preivio bez njega. Zapravo je jedino ega se sjeam iz tog perioda Bahtijar. Sjeam se naih razgovora, sjeam se trava koje smo brali i suili za aj, sjeam se uputa o svojstvima pojedinih biljaka, sjeam se njegove sahrane. Ali nema nikakva traga njegove prisutnosti na mjestima na kojima smo se druili i na kojima sam, prema svome sjeanju, sluao njegove rijei koje pamtim, kao i
glas kojim su izgovorene i koji i sad ujem u unutranjem uhu. Nisam, naravno, ni svoje vrnjake ni starije pitao je li nekad u Duvnu ivio neki Bahtijar, ne bih se to usudio jer bi me smatrali ludim. A pogotovo se ne bih usudio jer bi mi mogli odgovoriti da nije. Mogli bi, moda bi mogli. Ne znam. -7Kad se u praskozorje hiljadu i drugog dana veliki car ahrijar probudio i poelio zagrliti svoju milu enu eherzadu, otkrio je da pored njega u postelji ne lei prelijepa ena nego neka naprava za prenoenje ljudskog glasa koji mu je priao prie. Recimo neko zvuno crijevo ili neto slino. Ili nije bilo ni toga, nije bilo niega. Prazna postelja i glava teka od snova koji su mu donijeli hiljadu i jednu priu. A u priama iz sna, u snu, enina prevara, pa posjeene ljepotice, pa eherzada, pa sinovi koje je dobio s njom... U takvom bi se jutru veliki car ahrijar sigurno osjeao otprilike ovako kako se Azra osjea sada, dok slua Farukovu ispovijest o danu u kojem je saznao za oev odlazak. Bahtijar ga je toga dana spasio, ali on ne zna je li Bahtijar stvarno postojao. Prekrasno. Na stranu to to je dobar broj ljubavnih dana koje je provela s njim ispunjen Farukovim sjeanjima na Bahtijara i razgovorima o njemu. Moglo se, uostalom, ovakvo neto i oekivati, sve je ovo njihovo bilo suvie lijepo da bi moglo na dobro izii. Lijepo, blago poremeeno i uzbudljivo, od samog poetka, a pogotovo od onog dana kad se njihov odnos konano oblikovao. Petnaestak od onog zajednikog zavijanja na mjesec. Dola je kod Faruka u sumrak, kako se meu njima uobiajilo bez dogovora, a on je, prije nego je otvorio, provjerio je li ona zvonila. Razlozi te provjere otkrili su joj se kad je ula u jedinu sobu njegova stana. Svoju nisku postelju Faruk je prekrio crnim polivinilom (valjda rasjeenim vreama za smetlje) i okruio sa pet trokrakih kristalnih svijenjaka, a s obje strane uzglavlja stavio po jedan veliki mjedeni svijenjak s velikim bijelim svijeama. Sve su svijee gorjele i osvjetljavale dva kristalna pokala puna crnoga vina s po jednim cvijetom bijeloga krina u vinu. Zbunjena ovim prizorom, Azra je stala kod vrata. Zaustavila su je zapravo dva jednako jaka poriva koja su se pojavila istovremeno - da se nasmije i da svome dragom opali jednu vrelu, srdanu amarinu. Jeftini aranman pripremljen za nju u prvi mah ju je razbjesnio i povrijedio. Erotske fantazije seoskog pornografa. I ta ova budala sad oekuje? Da ona pokida odjeu sa sebe i da mu onda, gola kao od majke roena, razveseli srce trbunim plesom? Da se ovije prozirnim velovima i otpjeva mu ljubavnu ariju punu strasti i enje za njim, sve uvijajui bokovima pri tome? Da zaurla od strasti, kao vuk u hladnoj noi? Sad bi jo samo trebalo da se on baci na nju, podere joj gotovo novu haljinu i u
strastvenom je gru strmekne na postelju od smetlja. A ona pri tom treba jecati i grcati od zanosa i strasti. Ali bitno je pitanje po emu je on zajkljuio da je moe i smije doekati s ovakvim aranmanom, na osnovu ega je on zakljuio da e se ona uzbuditi od ovakvih budalatina. To je uvredljivo, to zasluuje vruu pljusku punu ljubavi. A ipak je u njoj bilo jo neega to bi se moda moglo nazvati munim i neeljenim uzbuenjem. Kao da je neto u njoj spremno odazvati se ovom uvredljivom pozivu i kao da ta spremnost dolazi upravo iz Farukovoga uvredljivo loeg miljenja o njoj. Vrijea je i istovremeno drai to on oekuje da se ona uzbuenjem odazove na ove glupe pripreme. Seoski pornograf zavodi rasputenicu iz mahale. E pa neka nasrne, ona mu se hoe odazvati i hoe mu prirediti ludu no, a nakon toga e mu rei sve to mu ima rei i ostaviti ga da je pamti po ovoj noi i onome to je na rastanku uo. Faruk, meutim, nije nasrtao i nije uope pokazivao neke namjere. Leao je kao odaliska na lijevom boku, s glavom oslonjenom na ruku a drugom rukom joj nudio da legne prema njemu. Normalno odjeven i inae sasvim normalan, dakle i bez namjera. Pomisli da s ovakvim Farukom prizor koji je zatekla mijenja znaenje i da dobiva neto djetinjasto i dirljivo. On je upalio svijee, moda je ak smislio neku simboliku s brojevima svijea i svijenjaka, a i u vino je ubacio bijele krinove. Nije ovo seoski pornograf i rasputenica iz mahale, ovo je domaa zadaa djeaka - roenog trebera na temu zavoenje uz primjese perverzije. Upravo tako, zato lei ovako nepomian i zbunjen umjesto da jurca i skae na nju kao sumanut, kako bi radio seoski pornograf. Od te pomisli je potope, doslovno je iznutra zapljusnu, njenost i blagost. Neka je smislio sve ove gluposti, neka je pokazao jo manje mate i ukusa, ona e ga, usprkos svemu, prigrliti i zakloniti. On je morao cijeli dan iekivati njezin dolazak, morao se makar cijeli ovaj dan pripremati za nju, morao se dobro napregnuti da smisli a onda izvede ovakvu gomilu ovakvih gluposti. I sve to za nju. To je lijepo i dirljivo, to pokazuje da se on sasvim nevino nudi, da njoj vjeruje i da mu je ona vana. Ona e ga prihvatiti, oviti se oko njega, zakloniti ga od svega, bit e mu toplo i mekano sklonite, ona ga mora zakloniti ovako nesigurnog i ponuenog njoj. -Ako zbog neega vrijedi, ivot vrijedi zbog vikova, zbog onoga bez ega se sasvim lijepo moe - ula je u jednom trenutku Faruka kako mudruje kao uvijek. - ivot je podnoljiv i na trenutke moda lijep zahvaljujui onome to ti ne treba i to na ivotu, ako ga zamislimo kao haljinu, djeluje kao dodatak, nepotreban ukras, cigansko kinurenje. Lei kao bajadera pored postelje od smetlja i mudruje o temeljnim pitanjima. Djeak sklon zabranjenim stvarima, djeak koji mora ono to se ne smije upravo zato to se ne smije. Zna da je prazno tamo gdje ne smije ui, zna
da ulazi samo zbog zabrane a ne zbog onoga to bi tamo mogao nai, pa zato ulazak produava koliko god moe jer zna da su jedini uitak i jedini dobitak u samom ulasku. A kad si ve uao - sve je isto jer je iza svakih vrata neka prostorija koja ti ne treba i u koju nisi morao ulaziti jer je ista kao sve prostorije. Radoznali djeak koji sve zna i zato je tuan, uvijek unaprijed tuan. Osmjehnula se i legla prema njemu, na mjesto koje joj je namijenio. Brbljao je o erotici, o erotskome doivljaju koji istinski, dakle najvie, vrijedi onda kad ovjek prevlada tjelesnu potrebu, kad svojim postupcima prestane izraavati ak i radost svoga pojedinanog tijela, pa dosegne potpuno sjedinjenje svog tijela s nekim drugim tijelom u objektivnoj, sveobuhvatnoj erotici. Jedino i upravo u toj anonimnosti, u toj rastvorenosti moga Ja u nekome Treem kojega gradimo nas dvoje jednako rastvorenih ljudi, u Treem koje je vie i manje od svakog od nas pojedinano i od nas dvoje zajedno, u potpunome gubitku identiteta do kojeg dolazimo pokoravajui se zakonima sveope erotike koja upravlja svijetom, u tom trenutku postajemo jedno s krukom ispod kue, s vodom i vrapcem, a tada, u tom trenutku potpunog rasipanja identiteta, kad sebe, kad cijelo svoje bie osjeti kao pijesak koji ti se izasipa kroz prste, upoznao si punu vrijednost erotskog doivljaja jer si doivio sjedinjenje sa svim. Jebao si se sa svijetom, ako tako mogu rei. Doivio si istinski orgazam, jedini oko kojeg se vrijedi truditi. Sluala ga je bez osobite panje, pijuckala svoje vino pazei da ne pojede ljiljan koji Faruku valjda neto znai (a ni on je ne bi hranio simbolima, makoliko je volio) i pratila kako se u njoj smiruje navala njenosti koja ju je bila zapljusnula. Nije se ta njenost povlaila - i dalje je Faruk u njezinom doivljaju bio djeak kojega eli primiti u sebe, njihati ga i uvati, ali je nije vie onako jako napinjala nego se blago razlivala po njoj, ispunjavajui joj nogu i nokte, kosu i bubreg, spremnou da ga primi, ljulja i titi od svega. A onda se ta ugodna, spokojna njenost dalje smirivala, razlivala se po nekim tajnim prostorima njezina tijela i u neko doba postala naprosto potpuna spremnost za njega. Kad su se nakon dugih sati brbljanja poeli dodirivati, u njoj je od svega drugoga bila jaa nekakva hladna strast kakvu do tada nije upoznala i nije eljela upoznati strast koja ih je tjerala da se vole do potpunog iscrpljenja tako da je upoznala ljubav koja ne umiruje duu ali do kraja umori i zapravo iscijedi tijelo. Od te noi je njezin odnos sa Farukom uglavnom ovakav, to znai kompliciran, lijep, snaan i nepodnoljiv. Imaju svoju strast, imaju razgovore koje voli vie od svega to je prije Faruka imala s mukarcima (moda upravo zato to su tako potpuno uzaludni), imaju etnje pune vedrine, imaju napade njenosti za vrijeme kojih se prelijepo brinu jedno za drugo. I imaju, naalost, njezinu obitelj koja vie od svega hoe da se oni oene. Sestra je ubjeuje da bi se sad udala za Faruka kad bi je on htio iako nije njezin tip, otac je u Faruka doslovno
zaljubljen jer se ni s kim ne moe tako lijepo ispriati uz tri kapi pia, majka uzdie i diskretno napominje kako prvo dijete treba roditi do tridesete, a Faruku, pravo govorei, nita ne manjka. Nije, zapravo, problem u njima nego u njoj i u Faruku, to jest u prirodi njihovog odnosa i u tome to Faruk naprosto nije mu. Njoj se dopada i dira je njegova potreba da estetizira, opravda i mudrovanjem prikrije sve tjelesno to sebi dopusti (a dopusti uglavnom ono to mora dopustiti), ali ne moe normalnoj osobi biti mu neko ko u zemlju propada od stida zato to mu govno ne mirie na urevak. On se pojede od stida to se znoji i ide u klozet, on mora izmudrovati Bog zna ta da bi se opravdao to ponekad jede ili vodi ljubav. A to nije mu, to ne moe biti mu. To se moe voljeti ali se s njim ne mogu raati djeca, praviti zimnica, krpiti rublje i uvjeravati sebe da ocat sasvim ugodno mirie. Sve ljudsko i tjelesno on mora oistiti, estetizirati, uiniti skladnim i tako sterilizirati. To je istovremeno uzbuuje i dovodi do ludila jer normalna ena ne moe, ali zaista ne moe, smisliti cijelu raspravu da bi se opravdala to je uslast jela ili se dobro naspavala. Ne zato to bi joj on prigovorio nego zato to bi se pred njim osjeala kao odvratna prodrljivica, a mora se tako osjetiti ako je on toliko sterilan i uvrnut unutra. Lijepo je to to on toliko zazire od ivota, to joj omoguuje da na njega troi i majinske njenosti, upravo ga zbog toga voli ovako blago, ali sve to nije razlog da se za njega uda. Najkrae, Faruk nije za mua nego za ovjeka kojeg se voli. Kako zabrinutoj majci objasniti da se ne moe udati za nekoga ko te moli da ne gri lice u ljubavnome gru? Taj ti protuprirodni zahtjev objasni nekim dirljivim sjeanjem, a onda to sjeanje ponavlja svaki put kad ponovi svoj suludi zahtjev. I nije problem u ponavljanju nego u tome to nije ponavljanje jer je njegovo sjeanje svaki put drugaije. On ti ispria da ne podnosi zgrano lice jer pamti kako njegova majka gri lice pokuavajui da osjeti ili bar pokae bol kad im je dola vijest o oevoj smrti. Onda ti ispria da je majka tako grila lice na sahrani svoga brata. Onda ti ispria... Deset puta ti on ispria to svoje sjeanje i ti dobije deset razliitih pria o deset dogaaja ili bar deset situacija. Moe li takav ovjek biti mu normalnoj eni, bar donekle normalnoj? Inae je problem s tim njegovim priama. Sva svoja ludila on objanjava priomo nekom dogaaju ili ovjeku kojeg se sjea, ali su ti dogaaji i ti ljudi drugaiji svaki put kad ih se on sjeti. Ve tri godine, koliko su zajedno, ona se herojski trudi da makar nasluti dogaaje i ljude kojima je on toliko opsjednut i koji su ga tako jako odredili. Posve uzalud. Sakupila je u pamenju bezbroj pria, bezbroj verzija u kojima se jedna pria razlikuje ne samo u pojedinostima nego i u osnovnom toku, ali ni jedan dogaaj i niti jedno lice nije uspjela naslutiti. Je li te dogaaje i ljude on izmiljao? Ili stvarnost naprosto izmie njemu, njegovim rijeima i njegovom sjeanju? Zna li to i on sam? Je li uope doao do tih pitanja
na koja sigurno ni sam sebi ne bi mogao pouzdano odgovoriti? Sada sigurno ne bi mogao jer ta razdaljina izmeu njega i stvarnosti, izgleda, raste s vremenom. Kao da se svijet u njegovim oima i u njegovome sjeanju rasipa ili se vrti kao one vaarske naprave to sa svakim obrtajem mijenjaju oblik. Treba li ozbiljnijeg znaka od ovog bisera s Bahtijarom koji moda nije postojao? Kad je proli put priao o oevom odlasku stvari su se drugaije rasplele. Tada je kod Bahtijara leao bolestan, a majka ga je obilazila svaki dan. Bahtijar ga je njegovao, samo povremeno izlazei, i pourivao njegovo ozdravljenje uzbudljivim vijestima iz vanjskog svijeta. Najprije ga je utjeio zbog poraza u borbi sa snijegom obavijestivi ga da je snijeg napadao toliko da su kokoi sve zvijezde pokljucale. "A zna li ti koliko je to, mome moje? Ne bi s tolikim snijegom iziao na kraj ni najstariji ovjek, a kamo li ti sa svojih pet godina", govorio mu je Bahtijar kad se on vratio iz nesvijesti. Drugi put ga je obavijestio da su na Gradinu doli neki mali ljudi koji prave kue od leda i da je preveselo gledati kuu sa prozirnim zidovima, kao da je cijela kua od prozora. Potkraj njegove bolesti, Bahtijar se pojavio s radosnom vijeu da je vidio brod na njihovom potoku koji je toliko narastao od rastopljenog snijega. Desetak dana kasnije vratio se kui, na majinu njegu, a tada je ve sve mirisalo na svjee uzoranu zemlju i na mlado zelenilo. A sada, eto, nije sigurno da je Bahtijar ivio i da ga je njezin dragi mogao stvarno poznavati. I on e se opet nevino zauditi ako mu kae da se u njezinom doivljaju njihova ljubav sve vie pribliava mori. Je li, kraj svega toga, udno to se opet javlja njezina davna elja za odlaskom, elja koja je bila prerasla u odluku u vrijeme kad je srela Faruka i od koje je odustala upravo zbog njihove ljubavi. Vaan dio njezinog plana od one noi kad su se njih dvoje sreli i zavijali na mjesec bio je upravo odlazak iz Sarajeva. Ona je, onako nacvrcana, trebala otii kui, objasniti ocu to mu ima objasniti, a sutradan ili par dana kasnije, osloboena obitelji i straha od oca, zauvijek odrasla - otii. Tako bi se valjda neto dovrilo. Od ranih djevojakih godina ona sanja o odlasku, sanja zapravo otkako zna za sebe i za ovaj grad a u ranim djevojakim godinama taj je san osvijestila. Naprosto joj se kazalo da on Sarajevo oduvijek osjea kao privremeno boravie. S petnaestak godina je drugaricama govorila kako ima krajeva pogodnih za razvoj teke industrije, ima krajeva pogodnih za uzgoj itarica i ima krajeva pogodnih za odlazak iz njih, a Sarajevo je najbolji primjer grada pogodnog za naputanje. "To je moja intimna geografija", govorila je u tim godinama, "a u toj geografiji se o Sarajevu kae samo toliko da je ono idealno mjesto za odlazak iz njega". Kasnije je, kad ju je malo upoznala, to svoje odreenje proirila na cijelu Bosnu. Nije ona znala kamo bi. O svim drugim dijelovima svijeta imala je samo mutne predodbe utemeljene na ponekoj informaciji i niti jedan dio svijeta nije
je neim posebnim privlaio. Zato nije znala kamo bi, ali je znala da joj se ide, da joj se jako ide. Bilo gdje. "To je jedinstvena dragocjenost Bosne", govorila je kao student "jer jedino iz Bosne moe otii ne pitajui se kamo ide. Svejedno ti je jer e ti tamo biti bolje - gdje god to bilo i kakvo god bilo". S dvadesetak godina otkrila je da je Venecija njezin cilj i da vie od svega na svijetu eli tamo ivjeti. ak je upisala kurs talijanskog, da bude sasvim spremna kad kucne as. Nije se upitala zato ba Venecija kad ima toliko gradova o kojima isto toliko ne zna. Za Bordeaux je u redu, o Bordeauxu zna mnogo vie nego o Veneciji jer zna da se tamo pravi boja koju ona ne voli iako joj dobro stoji (ne voli je valjda zato to su je kao malu stalno sveano odijevali u haljinu te boje koju joj je poklonila tetka Aja). Ali zato ne, recimo, Budapest ili New York o kojima ne zna doslovno koliko i o Veneciji? To to se nije pitala o svome izboru shvatila je kao dokaz njegove istinitosti jer jedino onome to je sasvim prirodno i zato sasvim istinito ne trebaju razlozi koje bi ovjek mogao znati. U njezinoj i u prirodi Venecije je da ona tamo ode, kao to je u prirodi Bosne da se iz nje odlazi. Nema tu pitanja jer tome ne treba izvana vidljivih razloga. Diplomirala je i zaposlila se, udala se i razvela, sve vrijeme se spremajui da ode. Tokom tih pet-est godina nauila je o Veneciji govoriti prisno i uzgred, onako kako se moe govoriti o gradu u kojem se ivi, onako kako o Sarajevu, mislila je, nikad nije govorila. Uvjebala je s posebnim naglaskom izgovoriti reenicu svoje prijateljice Rade da je Venecija najljepi orijentalni grad jer je najdalje na sjeveru i duboko na zapadu; nauila je bez posebnog naglaska i kao uzgred izgovoriti da tamo trule mirie tako jako i besramno da su i rukohvati na stubitima erotizirani; saznala je za nazive nekih lokala i uspjela ih izgovarati kao da preuuje, jer podrazumijeva, sve ono to taj naziv u stvarnosti jeste. Rijeju, postala je Mleanka dovoljno da tamo ode onda kad se razvela i osjetila da je jedan dio njezina ivota zaista dovren. Osjetila, zapravo, da joj je privremenosti ve preko grla a privremenost je sve to je u vezi s njom u Sarajevu. Tada je srela Faruka. Njezina Venecija je postala jedna od tema o kojima njih dvoje beskonano brbljaju. Nije ona odustala od odlaska ili nije pristala rei da odustaje, ali se njezina potreba za odlaskom pretvorila u beskrajni razgovor bez poetka, kraja, reda i razloga, bez izgleda da se zavri i bez mogunosti da nekad dovede do stvarnog rezultata, dakle do odlaska. To moda vie i nije bila elja za odlaskom nego potreba za razgovorom, a ako je i bilo elje za stvarnim odlaskom ona je bila toliko slaba da se sva troila u razgovoru. Je li se to zarazila od Faruka i poela stvarnost pretakati u rijei ili joj je u njihovoj ljubavi zaista bilo toliko lijepo da naprosto nije imala drugih potreba, pa ni one temeljne bosanske
potrebe - potrebe za odlaskom? Je li njezina veza sa Farukom bila toliko jaka da je sve njezino, pa i njezina enja za dalekim i stranim gradom, postalo gradivo za tu vezu? Ne bi mogla odgovoriti, ali je sigurno da do nedavno zaista nije osjeala potrebu da ide. Ta se potreba opet pojavila prije nekoliko mjeseci, moda onda kad joj je poelo jako smetati stalno preinaavanje Farukovih sjeanja. Je li to se Faruk udaljio od nje? Ne bi rekla, nita se kod njega nije promijenilo. Kao ni kod nje, uostalom, osim to joj vie nije dovoljno ovo to imaju sada i to upravo ovakvo traje ve tri godine. Dobar je, i voli ga, i sve je u redu, ali ne moe vie podnijeti to u svemu ovome njihovom nema stvarnosti i ivota kakav pripada ovoj stvarnosti. Ne bi ona nita oduzela od njihove veze, ali bi joj tako rado dodala malo mesa, malo tijela, malo svjetske neistoe koja moda nije osobito lijepa ali jeste iva. Osim toga se, u ovoj zbrci koju stvaraju razne verzije Farukovih sjeanja, rastae i njegovo lice koje je bilo temelj nekakve stalnosti u njihovoj vezi i u ovim njezinim godinama. Moda je upravo Faruk kakvog je znala ili bar zamiljala bio ona stalnost koja je potisnula elju za odlaskom, a sada se, u ovoj zbrci sjeanja koja su moda izmiljena a sigurno se stalno mijenjaju, taj Faruk rasipa, osipa, iezava. Gdje je on i kakav je on zaista? - Zna li da sada laguna mirie na gnjilu ribu? - upita ona Faruka koji je pospano zurio u strop. - Zna li da je Venecija sada mokra od ledenih kia, razdraljiva od tekih mirisa i vraki uzbudljiva, iva, strasna? Znala je da e Faruk na ovo odgovoriti dugom tiradom koju ona nee osobito pomno sluati i ipak e se od nje iznervirati. Ali je morala rei jer je znala da e se on iznervirati, a morala ga je iznervirati jer mu se samo tako mogla osvetiti to se u njoj obnovila potreba za odlaskom. - 8Moda se bezizlaz ovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogunost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinanost, da se dovri kao ljudsko bie i, zahvaljujui tome, odlui i uini neto samo u svoje ime, moda se, kaem, ta beznadena uronjenost ovdanjeg ovjeka u ovdanje magle i kolektivitete ni uemu ne pokazuje tako ogoljeno i tako bolno oigledno kao u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo vie od zabave jer njome izraava svoju najdublju radost izraavajui tako i stvarno stanje svoje duhovnosti. Ta porazna slika ovdanjega ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo. Ovdanji ovjek igra narodno kolo onda kad se silno raduje, onda kad su mu dua i tijelo prepleteni i skladno spojeni u radosti koja dolazi iznutra i izlazi vani, koja mora izii vani kao tjelesna gesta jer ta radost ispunjava cijeli duh i obuhvata cijelo tijelo. U takvim trenucima, u takvim snanim zanosima, ovdanji
se ovjek uhvati za ruke s drugim ljudima i pone poskakivati nadajui se da e tako oblikovati i iskazati ono to je u njemu, dakle olakati zanos i napetost koji ga ispunjavaju. A u njemu je, pored spomenutoga, kako rekoh, radost koja obuzima cijelo bie, radost iji se tjelesni dio moe izraziti samo pokretom tijela a duevni dio samo redom, poretkom, dakle pravilima i njihovim potivanjem jer se dua raduje redu onako kako se tijelo raduje pokretu, ritmu, dodiru ili hrani. Tada ovdanji ovjek zaigra svoje kolo u kojem ipa i cupka izraavajui radost svoga tijela, i to ipa i cupka po zadanom obrascu ime se pokazuje njegova duevnost i oduhovljenost, dakle njegov pristanak na pravila i duboka radost njegove due. Kako izgleda taj izraz naeg zanosa i ta on o nama kazuje? Samo ime kae da on svojim oblikom ostvaruje krug ili da propisuje kretanje ukrug. Moje ruke su zarobljene u rukama ljudi koji stoje do mene i mi se tako, drei jedan drugoga, hvatajui ruke jedan drugome, vezujemo u lanac koji se na kraju, kad smo svi uhvaeni, zatvara u krug. U savreni, zatvoreni oblik koji se moe kretati jedino oko svoga praznog sredita ili, ako ti je srcu milije tako rei, moe se jedino vrtjeti uprazno. A kako ta vrtnja uprazno izgleda? U istom trenutku svi dignemo desnu nogu, u istom trenutku svi pokleknemo na lijevo koljeno, u istom trenutku svi udarimo desnim stopalom majku hraniteljicu, zemljicu nau crnu, da je tim udarcem kaznimo i pohvalimo to nas dade ovakve kakvi smo, nesposobne da odvojimo kaznu od pohvale i udarac od izraza zahvalnosti, udarimo svom snagom svoju crnu majicu ne bismo li na nju prenijeli, ne bismo li u nju istresli, ovaj zanos od kojeg nam bljete oi, od kojeg nam se are ela, od kojeg nam se nadimaju ile na vratu i od kojeg dahemo, krkljamo, podvriskujemo. A za to vrijeme mi se ruke znoje i moj se znoj mijea sa znojem ljudi oko mene, za to vrijeme mi se oi ispunjavaju licima ljudi koji stoje u krugu prema meni i koji tako postaju granica mog zanosa i mog svijeta jer su oni, upravo oni i samo oni, drugi kraj moga kruga. A za to vrijeme su moje noge, kao svoju najbolju i moda konanu mogunost, usvojile ovaj niz pokreta to ga do besvijesti ponavljaju, za to vrijeme se moj zanos oblikovao onako kako mu je zadao krug u kojem sam zatoen, u kojem smo zatoeni, sada i zauvijek. Jer iz kruga nema izlaza, vrtio se on ili stajao. Zato se granice izmeu mene i ljudi oko mene naprosto tope. Mijeaju nam se tjelesni mirisi, izjednaavaju nam se pokreti i oblici, nai se zanosi razdjeljuju i oblikuju na isti nain pa se slivaju u jednu jedinu sveopu uagrenost. Ja iz toga ne mogu vie izii jer nema vie mene. Ne elim ja interpretirati kolo, a pogotovo se ne elim otisnuti u dosjetke kojima bih otkrivao edipalne sklonosti ovdanjih ljudi, kojima bih razotkrivao edipalne gadosti njihove koje se jasno vide iz potrebe da se udarcem po majci hraniteljici svoj zanos istrese na nju/u nju iz ega se bez problema moe izvesti mentalitetna potreba za diktatorom koji je strogi i pravedni otac (a i nakazno
uvjerenje da je pravednost najvia i jedina istinita socijalna vrijednost). Ne elim govoriti ni o samoljubivoj gluposti, koja ne eli razlikovati izraz zahvalnosti od udarca, koja se tako jasno pokazuje u navici da se tapanjem po ramenu izraze zahvalnost ili priznanje. Ne elim nita od toga jer sve su to tumaenja, a ja elim ostati kod iste objektivnosti, dakle od vanjskog opisa i kod geometrije. Usporedimo izvana nae narodno kolo s bilo kojim drugim plesom, recimo s bilo kojim ritualnim plesom bilo kojeg plemena. Takozvani divljaci pleu po istom ritmu i istim ili slinim pokretima, ali pleu svaki za sebe, meusobno razdvojeni i preputeni svaki svojoj konanoj samoi. Moda njih ples doveden do nekog transa i moda taj trans jeste spajanje osobe sa Svime, pa i s ostalim osobama koje su plesale u istom ritmu, ali je put svakoga od njih do tog ekstatinog ieznua osobe sasvim pojedinaan, samostalan, put koji kree iz njegove samoe. I nemoj se zakleti da u tom konanom slivanju osobe s onim sveopim ne zadri svaki od naih "divljaka" neto svoje, iako to zapravo nije vano. Ali je veoma vano, najvanije je, da se do transa, do najvieg stupnja zanosa u kojem se moja osoba rastvara u neto sveobuhvatno, moe doi jedino onda kad ovjek plee sam za sebe, odvojen od svih drugih i do kraja uronjen u svoju samou. Zato nae narodno kolo ne moe dovesti do zanosa koji bi bio jai od pukoga glavobolnog pijanstva. Na drugoj strani od naeg kola su ovi moderni plesovi, nastali kad se osjetila potreba za obranom intimnosti od totalizirajueg racionalizma, koji se igraju udvoje, jedna ena i jedan mukarac. Ne igraju oni s nekim unutranjim razlogom, ne pleu da bi dosegnuli najvii stupanj zanosa u kojem se postie sjedinjenje sa Svime, nego svojom igrom naprosto izraavaju lijepu radost svojih tijela, pokazuju da se u svojim tijelima dobro osjeaju i da se tome vesele. Njih dvoje se dodiruju, nekad se i priljubljuju jedno uz drugo, njih dvoje moda razmjenjuju tjelesne mirise i to im je dobro, to im se dopada, to im je dovoljno jer njihova igra, nema razloga izvan njihovih tijela i nema cilja osim da im tijela pripremi za neke ljepe i radosnije oblike bliskosti ako im se mirisi koje sad, tokom igre, razmjenjuju sloe na pravi nain. Ne prijeti im opasnost od izjednaavanja ili od prelivanja jednoga u drugo jer je izmeu njih granica koja ih jasno i isto razdvaja kao ploha ogledala. Oni se uostalom i ponaaju kao predmet i njegov odraz u ogledalu jer njezina desna noga slijedi njegovu lijevu, njezina lijeva ruka lei u njegovoj desnoj... Ona je suprotna njemu i potpuno mu odgovara, oni ne mogu postati jednaki i zato mogu udjeti jedno za drugim. Jedno drugome potvruju meusobne razlike i omoguuju lijepu igru istovremenog podudaranja i suprotstavljanja. Nae narodno kolo brka tjelesne razloge s duhovnim ciljevima, ono nastoji dovesti do duevnog sjedinjenja tjelesnim podudaranjem i do tjelesnog
zblienja brisanjem duevnih razlika. Ritualni ples je geometrijska zbrka u kojoj su tijela jasno odvojena a due se iz svoje krajnje samoe uzdiu do sveopeg jedinstva zahvaljujui jedinstvenom ritmu. Ples u parovima je ureena geometrijska igra slinosti i suprotstavljanja, vanjskog odraavanja koje podvlai unutranje razlike, lijepo poigravanje simetrijama kojim se uveavaju razlike. Sve se to u narodnome kolu brka. U njemu simetrija postaje jednakost i brisanje razlika jer se ono dovrava u krug u kojemu jedna polovina mora biti jednaka drugoj i potpuno zamjenljiva njome. Viak geometrijskog reda koji se vidi u njegovoj krunoj formi narodno kolo kompenzira krajnjom unutranjom zbrkom u kojoj se razliite ljudske due smute u jednu pijanu smjesu koja se moe izraziti jedino pukim neartikuliranim podvriskivanjem. I o tome se zapravo radi: ritualni ples, visoko artikuliranim pokretima, vodi tvoje unutranje bie do iznad artikulacije ili, ako bi se tako moglo rei, s onu stranu artikulacije; ples u paru, koji je ista artikulacija jer je puki niz propisanih pokreta, sasvim ispranjen od svega unutranjeg, omoguuje ti da savreno artikulira onaj dio sebe koji je tim plesom obuhvaen i da s tim dijelom sebe, jedinim koji ti tvoj ples priznaje, lijepo i do kraja izie nakraj; a jedini oblik artikulacije i najvii stupanj sklada do kojeg te moe dovesti nae narodno kolo je nesuvisli vrisak. U toj slijepoj vrtnji, u toj mutnoj mjeavini tjelesnih mirisa i pijanih zanosa, ne moe ti raspoznati, rasporediti i do nekog oblika dovesti bilo ta svoje. Jedino to u tome moe to je tupo vrisnuti i nakon toga ubjedivati sebe da je prelijepo to se tvoj tupi vrisak bez traga izgubio u horu istih takvih tupih vriskova, to se slio u jedan jedini neartikulirani glas koji nije nita drugo nego jedan zagluujui tupi vrisak. Tako to stoji, lijepa moja draga princezo. To stoji tako da onaj ko je jednom vritao u horu ne moe vie iz sebe iscijediti jasan ljudski govor. Moda bi on nekako i mogao, ali mu se, nakon onog vritanja u krdu, govor jednog ovjeka ini toliko slabanim, nemonim i smijenim, da se on gotovo stidi svoga pojedinanog ljudskog glasa i naprosto ne moe vjerovati svome govoru, tako slabom, nemonom i osamljenom. A uz to se i boji, jako se boji te slabosti i osame. To, osim toga, stoji tako da iz kruga ne moe izii jer se iz kruga jedino moe ispasti u prazninu kojom je krug uvijek okruen budui da je po definiciji prazno ono to nije omeeno. Hou rei da iz narodnoga kola ne moe izii, iz njega moe biti samo izbaen, ak i onda kad si iziao od svoje volje. A i kad ode, i kad dospije jako daleko, ti si njime obiljeen i nisi ga se oslobodio jer ti je ono oblikovalo svijet kao krug. Ma kako daleko otiao, tvoje ruke miriu po tuem znoju ako si samo jednom igrao u kolu, pa ak i ako si samo jednom gledao kako se ono igra. Nikad se tvoje tijelo nee osloboditi tuih mirisa, nikad se tvoje oi nee oistiti od uarenih lica i upaljenih oiju to su poskakivale na onoj strani kole, nikad tvoje ui nee biti sposobne da prime i ozbiljno shvate
pojedinaan ljudski govor. Ma gdje bila, ma kako daleko dospjela, ti si obiljeena kolom kao igom, i jo mnogo jae jer ga se nee osloboditi ni ako odere svu kou sa sebe. Tui zanosi su, naime, prodrli u tebe dublje od njihovih mirisa i mnogo dublje nego to ig moe prodrijeti. Prodrli su s onim jednim jedinim tupim zanosom koji vas je sve progutao kad si jedini put igrala u kolu i u koji ste se zapravo tada pretvorili. Eto tako stoje stvari i to je vaa sudbina. Gdje god bili, ma ta radili, vi trupkate u svom kolu, nosite ga sa sobom jer je ono u vama i vi ste ono. I tome nije krivo kolo nego vi. Ono je ovakvo zato to ste vi takvi, ono je naprosto va izraz. Vi niste dovoljno iskreni da biste mogli imati ritualni ples i niste dovoljno disciplinirani za otmjeni i isprazni ples udvoje. Suvie ste pokvareni za takozvane divljake i suvie ste divlji za samozadovoljno poigravanje u paru. Ovakvo kakvo je, kolo naprosto pokazuje kakvi ste, a nije ogledalo krivo ako je lice runo. Zato se okani odlazaka i snova o odlasku. Ne moete vi otii; jedino pravo putovanje je put iz sebe, a vi za to niste sposobni jer vi sebe nemate - vi niste u sebi nego u kolu. Sve ovo govorim zato to osjeam da je tvoja elja za odlaskom sada ozbiljna. Otkako se poznajemo mi brbljamo o tvome odlasku odavde onako kako se ovdje brblja o svemu - o napretku i pravdi, o bogatstvu i dalekim svjetovima, o nogometu i zagrobnom ivotu, o tuim enama koje se eljelo ljubiti i o svojoj koja se mora trpjeti. Kolo ti objanjava zato se ovdje ovoliko govori: zbog nikakve artikulacije svoga unutranjeg svijeta vi ne moete rasporediti svoje elje, ne moete dakle potisnuti nevane da bi one koje su vam vane ojaale dovoljno da vas pokrenu na in kojim ete ih zadovoljiti u stvarnome vanjskom ivotu; zato vi stalno elite sve, a te su vam elje tako jadne i slabane da ih moete zadovoljiti pukim razgovorom o njima. Tako je bilo i s tvojim odlaskom i zato sam o tome s tobom onako razgovarao. Sad vie nije tako, sad zaista eli otii a znam da nee jer vi ne moete otii, vi nemate snage za odlazak kao to je nemate ni za jedan koristan postupak. - S tobom nije tako - odsutno je rekla Azra kad je Faruk uutio. - Valjda je i sa mnom, valjda o tome govorim ovako ua-greno upravo zato to je i sa mnom tako a ne mogu se pomiriti s tim. - Nisam te ja ovo pitala nego sam zakljuila. S tobom zaista nije tako, ali ne mislim da je to tvoja prednost. - Zato onda ja ne odem, mudrice? Misli da nisam poelio? ekao sam, misli, da mi ti otkrije kako se odavde moe i otii? - upitao je Faruk. - Ni ti, valjda, ne moe otii, ali iz drugih razloga. Da bi odnekud otiao mora tu biti, da bi postao otpadnik mora prije toga pripadati. Odlazi se samo sa mjesta na kojemu se jeste. A ti si stranac, ti si kao onaj tvoj farnak. Zato smo valjda i osueni jedno na drugo - ja koja elim otii a ne mogu, i ti koji eli bilo gdje doi a ne moe.
Najprije su se nasmijali ovakvom zavretku ovog razgovora, pa se onda posvaali jer je Faruk zakljuio da mu se ona ruga, pa onda ipak lijepo okonali jo jedan svoj dan. Dan u kojem je Faruk sahranio tetka ne doavi do mezara, u kojem su otili do Jablanice i vratili se bez razloga, dan u kojem je po njima napadalo mnogo tekoga mokrog snijega. -9Sve je to bilo zbog roendana. Otkako je otac otiao majka se sva ustremila na njega i bez prestanka ga lickala, prala, zaeljavala, kao da je najvanija stvar na svijetu je li djeak poeljan i umiven. Onda je smislila da je i to malo, pa je izvlaila oevu odjeu i prepravljala je za njega, kao da nema jo jednog sina i dvije keri i kao da nije vanije da nove hlae dobije njegov brat koji ide u kolu pa mu je vanije da bude ist i uredan nego da dobro igra lopte. Velike probleme mu je majka pravila ovom svojom grevitom brigom. Iako jo ne ide u kolu i ima pravo biti neumiven, pranjav i pocijepan, kao sva normalna djeca, on je stalno ureen kao curica i zato se s djecom ne moe druiti ni koliko bi moda htio. Lijepo je njemu s Bahtijarom i zna da ne moe imati boljeg druga od njega, ali bi moda dobro bilo imati jo nekog dobrog druga barem radi toga da se s Bahtijarom ponekad moe posvaati, a ne da uvijek bude po njegovome. Osim toga mu je krivo i nepoteno to sve nove stvari mora dobiti i nositi on, dok stariji brat, koji ide u kolu i po pravdi bi morao nositi nove stvari, ima pravo hodati u starome kao da i ne ide u kolu. Uzalud je bilo majci govoriti o tome. Doktorica Jelena je njoj objasnila da je on osjetljiv i jo nekakav, da je ona upala plua bila zato to je on osjetljiv a ne zato to je bilo studeno i to je snijeg napadao do neba, objasnila joj svata o njemu iako se njih dvoje nisu estito ni vidjeli jer se on s njezinom djecom drui samo onda kad mora. A onda je majka to razdragano ponavljala svakoj eni koja bi joj dola u kuu i zatekla je kako za njega prepravlja oevu koulju, hlae ili pulover. Svaki takav razgovor zavravao se majinim suzama i priom o tome kako je on iao da joj kupi eera po onakvom vremenu. Nikad nije napomenula da je on iao zato to je ona plakala pred drugim ljudima, iako se zna da ni djeca ne smiju plakati pred stranim svijetom. Ali kako njoj sve to objasniti kad je starija i kad njega zapravo niko nita ne pita? Kao da nalazi posebno zadovoljstvo u tome da njega pretvara u curicu, majka je, nakon svih strahota koje je poinila umivajui ga, poeljavajui i ureujui ga na sve mogue naine, smislila da on treba imati i roendan. Po svemu se vidjelo da se vraa dan oevog odlaska: ponovo je bilo studeno, ponovo su sipali snjegovi, opet se po nekoliko dana nije moglo iz kue pa je Bahtijar samo pomalo navraao da popriaju. ak je i Ivan Rado dolazio
kad je dovezao ugljena i drva. On je zbog svega toga morao sluati majine razgovore s onima koji su dolazili i zato je morao uti njezine zakletve da e crna njemu osigurati sve to imaju ostala djeca, pa i vie. Objanjavala je da je on sve vie uznemiren to je blii onaj dan i da ona sve to sasvim jasno vidi, pa je smislila da mu za taj dan priredi neto lijepo i radosno, neto to e ga zaokupiti i spasiti ga od sjeanja na ono to ga je umalo ubilo. Smislila je da mu proslavi roendan kao to doktorica Jelena slavi svojoj djeci. Kad je shvatio ta mu se sprema zamolio je Bahtijara da majku odgovori od njezinog nauma jer to, znao je, ne moe na dobro izii. ta e on, pobogu, sa roendanom?! ta je skrivio da mu prave roendan i ime je zasluio da mu rade ono to doktorica Jelena radi svome Miri koji je gori od svake curice? Bahtijar se izvlaio, gledao u stranu i ubjeivao ga da roendan spada u manja od zala koja mogu snai potenog ovjeka. -Pretrpi se eljanje i vaenje zuba, otrpe se nove hlae i ljudi koji te vole jako srdano, pa e se i roendan nekako otrpjeti, mome moje - govorio je Bahtijar da se opravda to mu ne eli pomoi. - Nije to nita prema onome to te moda eka sa kolom, ljubavima, raznim priznanjima u ivotu i radu. Navikne se, sreom, ako ti je sudbina da opstane. - Hoe li ti doi? - pitao je lukavo Bahtijara, videi da mu ni najbolji drug nee pomoi i da mu je roendan suen. - Neu, ja u doi sutradan. Nije, zna, meni mjesto meu vama. - Mogu i ja doi sutradan kao svaka kukavica i izdajnik. Ali treba biti ovjek i doi onda kad jeste roendan. - Star sam ja, a na tom e roendanu biti samo tvoji vrnjaci. - Ti si moj vrnjak jer si mi najbolji drug. Ili da ja doem kod tebe za roendan, a da onda obojica doemo mojoj kui sutradan? -Ne moe, naalost, mora to otrpjeti radi majke. Njoj to treba. -Onda doi i ti. Drug si mi, mora i ti trpjeti. -Dobro, doi u - pristao je Bahtijar na kraju pa se pojavila nada da bi sve moglo ipak dobro ispasti. -Nee doi - sjetio se on kad je Bahtijar ve bio na odlasku. -Na roendan se, kau, donose pokloni, a ti nema ta donijeti. Ali ti, molim te, doi, onako doi, a ja u se praviti da si donio i svima u rei da si donio. -Moda u i nai neto da donesem, budi ti bez brige. -Nee nai, ali se nemoj zbog toga brinuti. I doi, molim te - viknuo je za Bahtijarom koji je ve odlazio. I sada bi se zakleo da je ve tada, gledajui za Bahtijarom, znao da uzalud vie, a posve sigurno je znao da mu je roendan sudbina s kojom se ve pomirio. I sigurno je ve tada znao da se tako odrasta i da se odrastanje sastoji u pristajanju na sudbinu. to si odrasliji, s manje se otpora pomiri s onim to su ti namijenili i pri tom se ponosi svojom zrelou.
Svi su susjedi doveli sinove, a Ivan je Stipu i Franu natjerao da se urede kao kad idu na misu. Majka je napravila malu tepsiju lokuma i sve iznijela pred djecu koja su se okupila, kao da nije i sutra dan i kao da lokumi ne mogu stajati koliko te volja. Djeca su, dok dlanom o dlan, oistila tepsiju i onda zbunjeno sjedjela ne znajui ta treba raditi na roendanu nakon to se lokumi pojedu, pa ih je zbog te izgubljenosti sve vidljivije hvatalo loe raspoloenje i neto nalik na tugu. Stipe i Frane, onako sveano ureeni, nisu ni lokume okusili nego su samo sjedjeli nakostrijeeni i povrijeeni to se moraju urediti i paziti iako nije nedjelja i ne idu u crkvu. U neko doba su svi poeli pogledavati u njega, raunajui valjda da bi on morao znati ta bi sad trebalo initi jer je njemu roendan i radi njega su ih nagurali u njihovu kuhinju, a on je sjedio kao na iglama, alio za onolikim lokumima i iekivao Bahtijara pravei se da ga ne eka i da mu je svejedno. Bilo je muno i postajalo sve munije. Dosadno je i ne moe se dugo sjedjeti ovako - kad ne zna ta bi radio i ne zna ta bi sa sobom, kad ne moe ni razgovarati jer tu ima starijih i ne moe smisliti neku igru jer nema pojma ta se i kako igra na roendanu. On se od samog poetka loe i posve krivo osjeao jer je znao da bi trebao biti vaan, da se sva ova guva oko njega i zbog njega zakuhala, znao je da bi on trebao uiniti neto posebno jer se zbog njega izvodi neto posebno. A kako uiniti neto posebno kad ti se ne ini naprosto nita? Kako negdje biti glavni kad ti je jedina elja da ne bude tu? Sada se ve otvoreno zagledaju u njega, sada se ve jasno osjea bijes ovoga malog kolektiva na njegovog nevoljnog vou, koji je to postao samo zato to je domain, i koji, oito je, niti zna niti eli uzeti stvari u svoje ruke. - ta emo sad? - upita Omer kad se vie nije moglo izdrati. -Sada ete kuama - odgovorio je. - Pojeli ste, ugrijali se, posjedjeli i nagledali se jedni drugih, pa biste sad mogli i svojim kuama. Govorio je sa eljom da ih povrijedi i tako im se osveti to su doli, to su bili svjedoci njegovog roendana, to su pojeli lokume i pogotovo za to to zbog njih Bahtijar nije mogao doi. Govorio je s nadom da e, povrijedi li ih, na njih izliti svoj bijes i ponienje, svoje razoarenje i tugu zbog Bahtijarove izdaje, ali ih nije ni povrijedio, ako je suditi po njima, jer su se oni naprosto pokupili i otili. Do kasnog poslijepodneva sjedio je u prozoru, trpio majine njenosti, podnosio podrugivanje sestara i starijeg brata zbog roendana i tupo gledao kako snijeg pada i zatrpava svijet. Bilo mu je grozno, ali je odluio ponosno trpjeti i neotii do Bahtijara makar crkao. Zna se ko je danas izdajnik i na kome je da napravi prvi korak ako im je obojici stalo do njihovog prijateljstva. A u kasno poslijepodne, kad je bilo sasvim jasno da se Bahtijar nee pojaviti, spremio se i odjurio njegovoj kui. vrsto je odluio da s njim ne razgovra, da ak ne saslua njegovo objanjenje ma kakvo ono bilo. Samo e mu rei kako se pravi prijatelji ponaaju, kako se ovjek mora ponaati ako eli imati prijatelje i na kraju
napomenuti da ovjeka vie od svega boli izdaja prijatelja. Moda je on mogao roendan i izbjei da ga upravo on, njegov najbolji prijatelj Bahtijar, nije nagovorio obeavi da e doi. Sad vidimo kako je doao, a vidimo i to kako je pourio objasniti svoj dolazak. Sve e mu to izgovoriti a onda se tuno okrenuti i vratiti se kui. Tako e uiniti. Bahtijar mu nije otvarao i to ga je pogodilo jae nego sve ovo do sada. Morao ga je vidjeti kako dolazi i ne moe misliti da je neko dugi koga moda ne bi volio pustiti u kuu. A mora biti kod kue, zna se da Bahtijar, znai, nee da otvori njemu, svome najboljem prijatelju jer nee, ne eli, ne vidi razloga da se objasne za ovo danas. Ne otvara mu jer misli da mu nema ta objasniti ili mu nema ta rei. Guei se od bolne povrijeenosti i bijesa nasrnuo je na vrata i ona su se otvorila, gotovo sama od sebe. Na drugom kraju svoje jedine sobe, zaklonjen od pogleda i s vrata i s prozora, Bahtijar je leao nepomian i hladan. Sutradan je opet bio glavni i bio je nevoljni voa ostaloj djeci. Doslovno voa jer je ispred ostale djece nosio dasku kojom e njegovog najboljeg prijatelja pokriti u mezaru. Svi su se ponaali kao da je on glavni, i odrasli su se tako ponaali, jer su svi znali da on jedini tuguje jer je on jedini Bahtijara volio i bio blizak s njim. Jedino on je znao da je glavni zato to je kriv a ne zato to je Bahtijarov drug, jer je on s Bahtijarom drug otkako je Hajrudin umro a tek danas je zbog toga glavni. Glavni je zato to je Bahtijar umro, a Bahtijar je umro zato to je on, Bahtijarov drug Faruk, imao roendan na koji Bahtijar nije mogo doi jer nije imao ta donijeti. Bahtijar je umro jer je morao izdati druga, umro je da ne bi izdao druga. Drug je, znai, kriv to je on umro, isti onaj drug koji se onoliko ljutio na njega zbog izdaje. Tako je sahranio Bahtijara po snijegu koji je sipao kao da je dolo vrijeme da se zatrpa svijet, po istom onakvom, moda po istome onom snijegu koji je sipao prije godinu dana, kad je otiao otac. Tako je, osim toga, konano i zauvijek osjetio da ljudi do kojih mu je stalo umiru zato to vole njega. Tako se valjda u djeacima javlja osjeanje krivnje, tako se krivnja produbljuje i jaa do temeljnoga ivotnog osjeanja ako se javila ve ranije. -10- Ne misli li da je suludo ovakve mi prie aputati u uho na sestrinoj svadbi? Zar zaista ne osjea koliko je to perverzno? - bijesno je upitala Azra divei se sebi to ne vie. - Zato? - odgovorio je Faruk nevino, kako se moglo i oekivati.- Svadbe i sahrane su jedini rituali u ivotu dnanjeg ovjeka, jedini dogaaji koji ga pred svjedocima prevode u novo, kvalitativno sasvim drugaije stanje. Zato mi se ini prirodnim, posve zakonitim, da se ovjek, prisustvujui jednome sjeti drugoga. Oni su dakle povezani svojom prirodom, pa su povezani i u mojoj svijesti, s mojom voljom ili bez nje.
Pozvala ga je da ustanu od stola i potrae mjesto na kojem bi mogli razgovarati mirnije i pred manje svjedoka, a Faruk je krenuo za njom smijeei se nevino kako samo on moe, uz pitanje znai li potreba za manje svjedoka da e mu opaliti amar. Nije mu odgovorila jer se nastojala pripremiti za razgovor koji slijedi, razgovor u kojem bi morala sasvim sabrano, mirno i razlono rei sve ono to mu ve odavno treba i eli rei a nije mu rekla zbog straha od vika emocija, od predugih objanjenja, zbog lijenosti... Mora kontrolirati emocije, iskljuiti svoju sklonost karikaturi, mora pristati na objanjenja ako su potrebna. Mora govoriti sasvim neutralno i mirno, onako kako joj se ne dopada, ali mora jer se sve to mora konano rei. Od jutros joj sve ide kako ne treba i po tome se ovaj dan nastavlja na niz dana u kojima joj sve ide kako ne treba, niz odvratnih dana u kojima se sve dogaa protiv nje, u kojima joj ljudi govore samo ono to ne bi eljela uti, u kojima je, onog momenta kad neto izgovori ili uini, shvaala da je to upravo ono jedino to se u tom trenutku nije smjelo rei ili uiniti. Zato je, smatrala je, ovo pravi trenutak za konani razgovor sa Farukom i dan u kojem se moda moe prekinuti nesretni niz pogrenih i glupih dana u kojim je sve protiv nje. Nadala se da e sve biti isto i mnogo jednostavnije kad stvari sa Farukom budu iste. Sve je poelo prije desetak dana kad joj je sestra predloila da prirede zajedniku svadbu jer bi to bilo prekrasno, uzbudljivo i veoma zanimljivo (u svijetu te male guske zanimljivost je najvea pohvala koja se neemu moe izrei, od arapa do svetog obreda i od sugovornika do pejsaa, kao da svijet, zajedno sa svim to ga ini, zajedno sa stvarima, ljudima i dogaajima, postoji s jednim jedinim ciljem - da nju zabavi). Sestri se, naravno, pridruila majka koja se nije izjasnila o zanimljivosti takvog poduhvata ali je otkrila da bi to bilo izrazito pametno i u dobar as. Slabo se branila od tih prijedloga, grizui se u sebi da ne bi ugrizla neku od njih, bijesna i poniena, sigurna da se ovakve gluposti mogu dogaati jedino njoj od svih ljudi koji su ivjeli ili ive - braniti se od onoga to eli, odbijati ono to bi jako htjela kad bi imalo nekog smisla i razloga, to zaista moe jedino ona. Nekoliko dana nakon to je ova igra poela sestra ju je obavijestila da se Faruk oduevio njezinom idejom. "Vidjela sam da ti s njim o tome nee razgovarati jer za takvo neto nisi sposobna", objasnila joj je sestra. "Ti misli da je mnogo zanimljivije biti princeza ili svoja tetka nego li razjasniti se kao normalna ena s onim ko ti se dopada. Zato sam ja to obavila za tebe, porazgovarala sa Farukom i oborila ga. Oduevljen ovjek, misli da bi to bilo jako zgodno, kae da to zavisi samo od tebe." Problem i jeste u tome to sve zavisi samo od nje, ali kako to objasniti maloj glupai. Nije njoj do toga da izigrava princezu ili svoju tetku, kako mala
misli, ali joj, nakon prvoga neslavnog iskustva, nije ni do toga da uleti u bilo kakav brak. Gospodin Faruk bi se oenio ako je njoj do toga, moda bi se on i udao ako bi njoj bilo do toga, ali brak moe na neto liiti jedino ako je i njemu do toga. A njemu nije, njemu je uglavnom svejedno. Njemu je vano da su oni zajedno i da se vole, tako da pred njom moe do besvijesti raspredati svoje utvare, svoje pokojnike, svoje krivnje, svoje slutnje... Sve ostalo je njemu svjedno. Svejedno je hoe li oni biti u graanskom ili u divljem braku, hoe li biti zajedno kao vjerenici ili kao prijatelji koji vode ljubav; svejedno je hoe li stanovati u svome ili u iznajmljenom stanu, hoe li jesti konzerve ili neto za ljudska bia, hoe li se odijevati u svilu ili u ono to se nade... E pa nije svejedno ako eli biti mu! Faruk, dodue, ne eli i tu je problem. Ona eli da joj Faruk bude mu, ali pravi mu, a ne kamen oko vrata. Ona njega voli i on je sigurno njezin ovjek, ali ne bi mogla zamisliti i ne bi mogla podnijeti svakodnevni ivot koji bi se sveo na ono to njemu nije ravnoduno. ivot sav posuvraen unutra, ogranien na sobu po kojoj se love svoje utvare i po kojoj se do iznemoglosti prekopava po sebi. Dobro, mogla bi ona preuzeti na sebe da ih ponekad izvede iz sobe ili da u sobu unese neto za pojesti, ali gospodin prije toga mora rei da mu je do toga stalo i mora je barem zaprositi a ne ekati da ona i to uini za njega. A on je dozvolio da Amra s njim razgovara o njihovom odnosu, pa na taj razgovor zaboravio ili se pravi da je zaboravio, uglavnom - ne spominje ga i ne predlae joj svadbu, samo njihovu ili zajedniku. Sve pripreme za veliki dogaaj pale su naravno Azri na vrat i, to je mnogo gore, na nerve. Trebalo je obilaziti restorane, trgovine, draguljarnice, trebalo se s ljudima dogovarati i odabrati iz onoga to oni nude, trebalo je Amru uvjeravati da uzme ono to joj dobro stoji i lijepo je umjesto onoga to je skupo, a pogotovo je trebalo, kao muku nad mukama, trpjeti izabranika Amrinog srca Nenada, jednog opakog primitivca koji je svaku priliku koristio da naglasi kako novac nije problem, novca ima dovoljno i na novcu se ne smije tedjeti. Tih dana Faruka gotovo da nije vidjela, a ono malo vremena to su proveli zajedno bilo je muno, puno nervoze i nesporazuma. Prigovorila mu je jednom to joj ne pomae u ovoj njezinoj nevolji, a on je sloio gadljivo lice i izjavio da s tim polusvijetom ne bi pristao birati nita finije od juneeg buta. Tada su se odvratno posvaali, uglavnom zato to se Azra razbjesnila kao furija, a bjesnila je najvie na sebe samu i na svoju sposobnost da u svakom trenutku kae ili uini upravo ono to ne treba ili se ne bi smjelo. Poludjela bi da je Faruk ovih dana bio s njom, a prigovara mu to ne ide s njom; urla na ovjeka to je njezinu sestru i zeta nazvao polusvijetom, a danima se ovom istom ovjeku ali to ima posla s takvim polusvijetom. I upravo zato to je osjeala koliko je glupo ovako reagirati, upravo zato to je znala i osjeala da se svaa bez razloga i s krivim argumentima, svaala se strasno i uporno, do tekih rijei i do pravog urlanja.
Sutradan po velikoj svai, u privatnoj zlatari u kojoj su Amra i Nenad odluili da kupe preskupu grivnu koja bi mogla sluiti za vezivanje konja ali nikad za ukraavanje enske ruke, objasnila je svome milom zetu, nakon njegova uobiajenog govora o novcu, da novac ipak jeste problem jer ljudi koji ga stignu zaraditi ne stignu razviti ukus. A ukus i finoa se ne mogu kupiti i zato je ovako mnogo raskone rugobe na svijetu, rugobe koju polusvijet uporno i sa mnogo snage namee za kriterij ukusa. To predavanje je Amra utke otrpjela, a popodne joj je, u etiri oka, objasnila da je glupo to se toliko dere zbog jednog udarenog Faruka. "Hoe te mnogo bolji, ako se on jo premilja", uvjeravala ju je Amra i spomenula izuzetno zanimljivog tipa, Nenadovog dobrog druga koji je izjavio da bi se htio s Azrom vjenati u Veneciji i tamo provesti medeni mjesec. Cijelo se popodne guila od ponienja, mizerije i jada to su se u njoj nakupili od tog razgovora. Mala budala je moda i u pravu, Faruk se moda zaista premilja i moda se ne bi rado oenio s njom kao to se njoj ini. Bog zna ta Amra i njezino drutvo priaju o njoj ako su ve doli do branog putovanja u Veneciju. Mora u tome biti podsmijeha i saaljenja, iako je Amra govorila sasvim ozbiljno i normalno. Faruk je za sve to kriv. Nesumnjivo je kriv za podsmijeh kojem je izloena, kriv je za jutronji incident u zlatari, kriv je za ovo sadanje mizerno osjeanje koje je mnogo tee od smrti, bolesti i komarnog sna. Faruk je kriv. Opet je uradila jedino to se nije smjelo uraditi - odjurila je u kasne sate do Faruka da s njim odmah sve raspravi. Najprije je namjeravala s vrata predloiti da se oene sad u subotu, zajedno s malom; onda je odluila da ona to nee jer nije luda udavati se, zbog puke nervoze, za idiota koji moda i nije ovjek nego prohodali zbir tunih sjeanja; nakon toga je odluila ipak mu pruiti ansu i predloiti da idu u Veneciju na svoje vjenanje umjesto da se ovdje guraju s polusvijetom na tuoj svadbi; na kraju, sve joj se to uinilo mlakim i nesrazmjernim njegovoj krivnji pa je odluila da mu na vratima prilijepi amar i upita ga ime je ona zasluila da je izvrgava podsmijehu neke nedotupavne djeurlije. Nije uradila nita od toga jer je Faruk bio blijed, gotovo bijel, na vrhuncu jednoga od proljetnih napada ira na elucu. Ko bi mogao bjesniti na njega kad ga vidi ovakvoga? I ko bi mu mogao oprostiti sve svinjarije koje zbog njega trpi? - Proljee je, princezo, vraaju se ptice i uspomene - doekao ju je Faruk na vratima pokazujui na svoj stomak i nastojei da joj se nasmijei. - Ptice se vraaju, a onaj ko ima pameti odlazi, ljudi odlaze - odgovorila je Azra ulazei i pitajui se ta je htjela rei besmislicom koju je upravo izrekla. Nakon toga su pili jedan od onih bljutavih ajeva za koje je Faruk pravi majstor i Azra ga je, opet ne znajui zato to ini, pozvala da sutra zajedno trae Amri haljinu za vjenanje.
- Ja, princezo, samo tebi mogu traiti haljinu za vjenanje. Samo za tebe, jer ljudi poput mene to jednom rade - odgovorio je Faruk patetino ali moda iskreno. - Ne bih rekla da se polomi traei - netrpeljivo je primijetila Azra. - Ne lomim se, nisam ni znao da je trebam traiti. Nisam uo poziv. Na to je Azra eksplodirala i u jednom dugom govoru, nepovezanom koliko strasnom, izlila na Faruka sve bjesove, nesporazume, optube, sve nedoumice i sve trenutke u kojima se osjetila ponienom ili ostarjelom, sve ono to ju je posljednjih dana zaboljelo ili povrijedilo. Sve je to izlila na njega jer se, zbog neega, sve to u njoj skupilo u jednu grudvu protiv njega. Grevito i netrpeljivo, ne trudei se da povee misli ili dogaaje, izgovorila je Faruku sve ono to se u njoj nakupilo posljednjih dana i osjetila bolnu prazninu umjesto olakanja. Nema vie nervoze i nema titanja jer nema vie niega. Plakalo joj se. Odmahnula je rukom i brzo otila, zapravo izjurila iz Farukovog stana. Nije mogla, nije smjela plakati pred Farukom, ne sada i ne zbog ovoga. Ne bi, dodue, znala rei ta je "ovo", ali je osjeala da bi plakati zbog "ovoga" sada, u Farukovom stanu i pred njim, moglo biti ono konano ponienje nakon kojega oporavak nije mogu. I osjeala je da ovaj trenutak, u kojem joj je tako trebalo da plae a nije smjela, nee Faruku oprostiti. Nikada. Ne moe se to oprostiti, radi njega. Pogotovo to nije izjurio za njom, zgrabio je i uvukao je nazad, to je nije nagovorio i natjerao da se isplae upravo pred njim govorei da pred njim i s njim ona ne moe biti povrijeena i poniena. Naredna dva dana, koliko je ostajalo do svadbe, prola su bez incidenata bilo koje vrste jer je Azra, onako prazna, mehaniki inila ono to je trebalo initi, bez prijedloga, elja i savjeta, bez potrebe da bilo ta uini po svome ili da nekoga nagovori na neto. Uradi kako joj se kae ono to joj se kae ili ono za to sama zna da treba. I nita vie. Zato vanjskih nesporazuma u ta dva dana nije bilo, ali su unutranji nesporazumi izmeu nje i ljudi bili dublji i njoj oigledniji nego ikad. Doslovno sve to je rekla sugovornici su shvatili onako kako nije mislila i doslovno sve to je bilo ko oko nje rekao ili uinio ona je izgleda krivo shvatila. Bezbroj sitnih gluposti koje tite, bole i vrijeaju, a ti nema ni snage ni volje, ni razloga sve to objanjavati, ispravljati, dotjerivati. Jutros se probudila teke glave, neispavana i bunovna, umorna i bezvoljna. Kad se poela spremati za ovo narodno veselje vidjela je da ima podonjake do pola lica, da su joj se usne umorno ovjesile nadolje, dajui licu kiselkast izraz koji bi nekome drugom mogao biti smijean, da joj kosa nema sjaja... Vidjela je da je stara, umorna i runa. A nakon toga je vidjela i da je siromana nevoljnica jer nema dvije pristojne krpe koje izgledaju dovoljno
sveano i dovoljno ukusno da se meu ljudima pojavi dostojanstveno ako ve ne moe blistati, a to posve sigurno vie ne moe, nikada vie. Faruk je doao po nju malo poslije devet, izmuen irom, umorniji i pogureniji nego ikad, ureen u matursko ili diplomsko odijelo i s plavim svilenim alom vezanim pod koulju na nain "svjetskih ljudi" iz provincije. alostan prizor koji bi je moda i pogodio da sama nije ovako alosna. Faruk se osmjehnuo kad joj je vidio izraz lica. "U naim godinama, princezo, mi smo jedno drugome najbolje to nam se moe dogoditi", rekao je kao da je osjetio ili ak uo ono to je pomislila. I to ju je povrijedilo, zapravo uvrijedilo. Zna ona sasvim dobro kako izgleda, ali je on mogao smisliti neku lijepu ili bar utjenu la koja bi joj moda ipak pomogla da podnese ovaj dan i ove njegove radosti, blagoslove, ljepote. Sada, dok se tiska s ljubazno iskeenim licima traei mjesto na kojem bi se mogla mirno objasniti sa Farukom, uz ogroman trud nastoji sabrati sve ovo od posljednjih dana i iz toga izvesti razumne osnove za nekakav ljudski razgovor i dogovor. Ali ne uspijeva u tome jer je sve vrijeme zapljuskuju slike, prejake slike koje ne doputaju oblikovanje misli, koje razbijaju redoslijed dogaaja, koje poriu i samu mogunost reda u bilo emu. Slika u koju se pretvorilo odnekud poznato lice koje sad stoji pred njom i koja joj se nametnula tako jako da se doslovno upila u nju i razorila misao), izbrisala pamenje, pomutila svojom prejakom jasnoom sve to Azra nastoji obnoviti u sebi. Onda slika Farukovog umornog osmijeha u kojem su se sabrali svi njegovi osmijesi u njihove tri godine i sav umor koji se tokom te tri godine prelivao iz njega u nju. Nakon toga slika njezinog lica od prije tri noi, lica koje se gri u naporu da zaustavi suze. (Otkud joj ova slika, ovako agresivno jasna i prodorna? Nije valjda iz Farukovih pria o licu njegove majke?!) Onda velika vezena rua na nekoj haljini, na lijevoj strani grudi, s granicom preko dojke. Brzi, iscrpljujui niz slika koje se smjenjuju u suludom ritmu i poput uboda ili bolnih udaraca prodiru u nju, do bola jasne i iste, razarao je i samu elju da se sabere, da sroi neku suvislu misao, da potrai neki jasan razlog za bilo ta. Samo zbrka slika koja isisava snagu i rastae nerve. I umor, mnogo tekog umora. Kao da se u ovom trenutku sabrao i odjednom razlio po njoj sav umor kojim ju je Faruk opteretio tokom tri njihove ljubavne godine. Udarila je u Faruka koji je stao kod mlade ljive u vrtu iza kue njezinih roditelja, dovoljno daleko od najbliih ljudi da bi se mogli osjeati samima. Podigla je lice prema njemu i vidjela kako se bore oko njegovih usta zateu, kao da se on nastoji osmjehnuti. Onda su im se pogledi sreli i pomislila je da on zna ta ona osjea, kao jutros, kao toliko puta do sada. Umorni ovjek koji nita ne moe uiniti jer sve razumije. Podlac koji je toliko svog umora prelio u nju, pa je ovako bolno teka umjesto da bude ravnoduna kao on. Ne moe biti ravnoduna jer ona nosi tui, njegov, umor.
Preko desne strane Farukovog lica leala je granica ljive s bubamarom na jednom listu. Umorno lice sa sjenom granice i bubamarom. Boe, koliko kia! Kako mnogo kia i kako malo razloga, smisla, kako malo bilo ega to bi moglo ispuniti iznutra. Samo slike bez dubine i pozadine. - Zato ti sad ne bi otiao? - upita Azra Faruka, i sama iznenaena svojim pitanjem, dok je nastojala iz njegova pogleda odgonetnuti ta to on tako dobro razumije a to je njoj samo bolna zbrka i oajanje. - Da tvojim roditeljima ne pokvarim svadbu, zna da ja uvijek otrpim ono do ega je drugima jako stalo. - Mislila sam na ovaj grad, na svoj ivot. Zato ne ode? Tebi je svejedno, a ja sam, kae, osuena na ovo. Zato ne ode odavde da bi otiao iz mog ivota? Idi, Faruk, molim te. Teak si mi i strano mi je teko. Ti si ravnoduan i podnosi, a mene melje. Ja sam iva, ja ne mogu podnostiti kao ti. - Misli li da je to jednostavno, draga princezo? Pa ja tebe volim. - Ne mora jednostavno, ti idi spektakularno ali idi, molim te idi. Shvati da me nema vie za nas, shvati da ovako umorna i teka ne mogu vie ni po Sarajevu hodati a kamo li stii u svoju Veneciju. A treba mi kao voda, ako mi je ikad neto trebalo, sad mi treba bar san o Veneciji. - Bojim se da si u pravu i da bih trebao otii - izgovori Faruk nakon kratke pauze, kruei oima po vrtu. - Jesam vjeruj mi. Treba otii, nisi ti za ovo ovdje, ve si mnogo vie u svojim sjeanjima nego u ljudskom ivotu. Idi, brate. Idi kao tvoj farnak, idi kako te volja, ali idi i oslobodi me svoje ljubavi, svog umora, svog tereta. Idi, Faruk, i olakaj mi ostanak neu li nekako prometnuti ovo dana to mi je ostalo.
II DIO OSTAVTINA
-1Slobodan ovjek moe otvoriti i ne otvoriti vrata na koja neko kuca, moe podii i ne podii slualicu na telefonu koji zvoni, moe pustiti i ne pustiti dnevnu svjetlost u sobu. Slobodan ovjek moe otii u trgovinu i kupiti neto za jelo, moe sebe astiti objedom u restoranu, moe sjedjeti kod kue i gladovati ako mu je do toga, a moe izmisliti i neto etvrto. Slobodan ovjek moe ustati iz kreveta u sumrak i moe oko podneva otii na spavanje. Slobodan ovjek moe otii na posao i moe zamoliti koleginicu da ga mijenja pa ostati kod kue. Slobodan ovjek moe ono to hoe i moe da nee ono to nee. Slobodan ovjek je zrela ena koja je udala mlau sestru i koja se oslobodila Faruka. Slobodan ovjek je Azra danas, petnaestak dana po sestrinoj svadbi i Farukovom odlasku. Slobodan ovjek moe sebi priutiti ono to naziva kozmetikim danom kad god mu je do toga. Ne mora ekati praznik ili weekend, ne mora smiljati opravdanja za dragana, za roditelje i sve one koji misle da bi taj dan trebala provesti s njima umjesto sa sobom... Mora samo telefonirati na posao i rei da ima temperaturu. Ili ak ni to. Mora jedino ono to zaista mora, a to je: napraviti sebi kupku, staviti na lice masku i zatvoriti oi ili buljiti u novine ne raspoznajui ni fotografije a kamo li slova i blagoslovljeno utjeti vraajui se sebi, zgunjvajui se u sebi, osjeajui kako se u njoj obnavlja nekakvo sredite koje se bilo ispraznilo i pretvorilo u rupu koja ne boli ali titi. A onda sutradan, tako obnovljen, slobodni ovjek odjene novu svilenu koulju, ide na posao i ivi iznova sa svim to mu treba. Slobodan ovjek moe mirno i bez posebnih priprema objasniti majci da nema ni vremena ni volje pohoditi sestru usreenu udajom, da nee doi u nedjelju na obavezni obiteljski ruak jer se odmara ili radi neto vano, moe... Slobodan ovjek moe svata, moe to god hoe punih nekoliko mjeseci - sve dok se ljudi oko njega ne naviknu na njegovu slobodu i ostave ga na miru. Ali nakon toga, onda kad svi pristanu na tvoju slobodu, otkrije se da je ona neugodno dvosmislen uitak koji donosi veliku radost kad ga ima kome pokazivati, kad ga uiva pred publikom, i donosi mnogo zbunjenosti kad ostanete same jedna s drugom tvoja sloboda i ti jer naprosto ne znate ta biste u svojoj lijepoj osamljenosti jedna s drugom inile. Kako, naprimjer, slobodno odluiti hoe li se javiti na telefon koji ne zvoni? Kako iz svoje slobode ne otvoriti vrata na koja niko ne kuca? Zato odlaziti odavde u Italiju ili bilo gdje drugdje ako tu nema Faruka ili nekoga drugog kome bi tvoj odlazak i sama pomisao na njega jako smetali?
Te su joj se dvosmislenosti sasvim jasno pokazale polovinom ljeta, kad se poela raspitivati za mogunosti ljetovanja u Italiji. Ljudi su je gledali zbunjeno, objanjavali da su oni otkazali svoje aranmane ali da ona moe otii samostalno ili, bolje reeno, na svoju ruku, ali joj oni savjetuju avion jer su kopneni putovi nesigurni, ako i avion... Tokom jednoga ljepljivog sarajevskog dana obila je pet turistikih agencija i u svakoj dobila iste odgovore, nekad izgovorene zbunjeno, nekad podrugljivo a nekad i s dosta bijesa. Kui se vratila umorna i ravnoduna, u kasno popodne, i zbog neega raspakovala ono to je bila pripremila za svoje prvo putovanje u Italiju; nakon toga se raspremila, istuirala (nadajui se da je tako ravnoduna i sumorna zato to se oznojila i postala ljepljiva kao sarajevski ljetni dan), jela i legla da pokua odahnuti od odvratnog dana ili se bar izmaknuti od njega da smanji mjeru vlastite slinosti s njim. Mnogo kasnije, nakon tuiranja i kafe, dok je razmiljala kako rijeiti veeru, opazila je kako se mirno odrekla Italije, kako se raspakovala prije nego se oprala od znoja i odahnula od vanjskog svijeta u jednom odvratnom danu. Kao s olakanjem, vadila je stvari iz kufera i putne torbe. Ali nije s olakanjem, o tom se i radi; nije bilo ni olakanja, ni bijesa, ni razoarenja, ni... Bilo je ravnoduno. Ako je neega uope bilo, bilo je ravnodunosti, kao i sada U vezi s veerom kad je potpuno svejedno hoe li skuhati dvoje jaja, ili e izii kupiti evape, ili e zavarati glad s par komada keksa, ili e lei bez veere nastojei da zaspe gladna. Ne dolazi u obzir jedino odlazak u restoran jer je sama i jer je tako naporno odjenuti se normalno i ljudski. Sigurno je jedan od razloga ove ravnodunosti to to Faruk nije tu da bude protiv. Tada bi morala braniti svoje dostojanstvo, slobodu i ostalo, pa bi morala otii i radovala bi se odlasku kao luda; ili bi ostala i bjesnila zbog ostajanja, bjesnila jednako na sebe to je opet popustila i na njega to je agresivni kreten. Ovako je glupo jer je svejedno i zato je ovako ravnoduna. Ti se moe odluiti za jedan od dva puta koji su pred tobom, ali ako su pred tobom svi putovi to ih uope ima na svijetu ti mora ostati nepomina jer oni svi zajedno ne vode nikamo. Ali nije stvar u tome, moe se i nepomian biti bez ove jezive praznine. A pogotovo ne moe problem biti u tome to mila njuka Farukova nije tu da joj uljepava svijet i dane. Uostalom, u ovih nekoliko mjeseci od Farukova odlaska ona je samo par puta na njega onako mislila i pokuala dozvati u jagodice prstiju sjeanje na njegovu kou, u tijelo sjeanje na njegov dodir, u sebi obnoviti njegov oblik. I nije uspjela. Sve ovo vrijeme u njoj su bile ive i prisutne jedino njegove bezbrojne prie koje su se meusobno preplitale, reenice koje je esto izgovarao, njegov izgovor pojedinih rijei ili intonacija odgovora na jedan tip pitanja. Ali tijela kao da nije imao - nije ga pamtila ni njezina koa ni unutranjost njezinog tijela, nije se mogla sjetiti njegovog lica, a ak se ni njihovi zajedniki poznanici nisu za njega raspitivali. Kao da njezin voljeni nije bio stvaran tjelesni ovjek nego zbir ponekad dobro sroenih reenica koji se na neki nain izgovarao u njoj i samo u njoj bio,
mogao biti, stvarno prisutan. Nije ga pamtila osim kao govor, nije za njim eznula osim u par noi, nije o njemu govorila i nije s kim imala razgovarati o njemu, nije ga dozivala i nije za njim osjeala potrebu kao to nije osobito osjeala njegovo odsustvo. Odrekla ga se s istim onim ravnodunim mirom s kojim se danas odrekla svoje Italije. Zato se ovaj ravnoduni mir ne moe objasniti time da nema Faruka kojem bi put u Italiju smetao i zbog toga njoj postao dragocjen. Nije ona Faruka zaboravila i nije ga zauvijek izgubila onako kako je danas izgubila Italiju. Bilo je situacija u kojima je unutranjim uhom doslovno ula komentar koji bi Faruk sigurno izgovorio u situaciji u kojoj je ona bila, ula taj komentar izgovoren Farukovim glasom i s njegovom intonacijom; bilo je situacija, naprimjer u razgovoru s majkom kad je ona izgovarala njegove rijei, oponaajui njegov umorni glas koji istovremeno na sve pristaje i svega se odrie; bilo je trenutaka u kojima se ivo sjeala neke od njegovih pria, sa svakom njegovom pauzom u govoru, sa svakim sputanjem i dizanjem glasa, sa svim nepravilnostima u izgovoru, sjeala se kao da u tom trenutku slua tu priu izgovaranu njegovim glasom. Ali su ta sjeanja bila jedini oblik Farukovog prisustva i bila su rijei, samo rijei. I bila su trenutana, vezana za konkretnu situaciju i trajala su koliko ta situacija. I bila su potpuno liena osjeanja, pogotovo uzvienih osjeanja kakvo je patnja, aljenje ili neto slino. Bila su liena svega osjeajnog i svega uzvienog. Jednom joj je priao kako je iz Francuske dolo pismo u kojem ih obavjetavaju kako, gdje, pod kojim uvjetima i do kojeg roka mogu preuzeti tijelo njegovog oca. Fra Klemo (jedini ovjek u Duvnu, a i ire, koji je to mogao uiniti jer je znao francuski) proitao je pismo stojei pored kuhinjskog prozora gdje je imao najvie svjetla, spustio ruke i slegnuo ramenima; on je stajao pored poreta i puio otresajui pepeo u pepeljaru poreta, a majka je sjedjela na seiji i ljuljala se u veoma sporom ritmu. Onda je odjednom ustala, vrisnula i snano ga zagrlila oko vrata, ridajui. On je, naravno, desnom rukom tapao majku po ramenima, izgovarao umirujue rijei koje su mu padale na um nastojei da to zvui toplo, milovao je po glavi koliko mu je tako nezgodan poloaj dozvoljavao, a sve vrijeme se zapravo bavio pitanjem kako da se rijei cigarete koja i dalje gori, na kojoj se ve nahvatalo jako mnogo pepela koji samo to nije pao ili majki u kosu ili na tepih, cigarete koja e ga uostalom svaki as opei po prstima. Vijest o oevoj smrti Faruku je ostala u sjeanju uglavnom po problemima koje je imao sa cigaretom i po zakljuku da je veoma nezgodno i nespretno istovremeno se s nekim grliti i puiti. Najnezgodnije to ti se moe dogoditi u uzvienim trenucima jeste da te neko zgrabi u topli zagrljaj, a ako je taj neko tvoja roena ucviljena majka koja te zgrabi u zagrljaj dok ti ima cigaretu u ustima ili meu prstima - uzvieni ti se trenutak zauvijek urezuje u pamenje i u osjeanja, govorio je Faruk kad je priao o toj situaciji.
Upravo takve probleme ima ona danas sa sjeanjima na Faruka. Ima probleme koji se najbolje razumiju kroz njegovo ondanje pitanje: "Kamo s pepelom?". I ista ona nelagoda to nema niega vie, to je pepeo jedino, ali zaista jedino, to te zanima, ime se stvarno bavi s nekim unutranjim razlogom. Ali ona danas, za razliku od Faruka u onoj njegovoj situaciji, ne osjea obavezu da bude neto vie. Zapravo je jako dobro to nema to "neto vie" u vezi sa Farukom (samo joj treba jo malo lirske patnje!), ali nije dobro to nema niega osim umorne ravnodunosti u vezi s Italijom, u vezi s objedom, u vezi s danom koji prolazi pored nje kao nepoznat i neugledan ovjek, u vezi s njezinim izgledom. Nije dobro to se potpuno izgubio prvobitni uitak u tek otkrivenoj slobodi, nije dobro to se njezina sloboda svela na odustajanje od svega, pogotovo od onoga to joj nije ni ponueno. To nije dobro, nikako nije dobro. Tri dana se, nakon odustajanja od Italije, bavila time, odluna da se oslobodi od ravnodunosti to je dola sa slobodom, uvjerena da je to u emu je ona sada zapravo prva faza smrti i postajanja blaenim. Zakljuila je da je prvi krivac Faruk koji je svojom ljubavlju, koji je nainom na koji voli, koji je slapovima rijei od kojih se izgleda sav sastoji, stvorio oko nje prazni krug to je odvaja od ljudi, dogaaja i stvari, a i sada svojim prisustvom u njezinom ivotu, zapravo nainom na koji je iz njega odsutan, komentarima koji se u njoj izgovore njegovim glasom svaki put kad se priblii stvarnome ivotu, odrava taj prazni krug, potvruje rastojanje izmeu nje i stvarnosti, ostavljajui je u ulozi mirnog promatraa. Zakljuila je da je drugi krivac ona koja je dozvolila Faruku da to uini i koja je nastvila ivjeti u krugu to ga je on oko nje povukao i nakon to ga se oslobodila. Zato je i svoju lijepu slobodu, kao da i dalje ivi po Farukovim uputstvima, svela na pravo i mogunost da nee. A treba htjeti, treba initi da bi se bilo iv i stvaran ovjek. I to prije svega treba uiniti neto to e je zauvijek osloboditi Faruka i pritajene unutranje smrti koja tako neodvojivo ide uz njega, treba iz svoje slobode uraditi neto to bi je izvuklo iz kruga koji je Faruk opisao oko nje. I poela se osjeati mnogo bolje od momenta u kojem je ovo odluila, kao da je sama odluka da izie iz kruga u njoj oslobodila energiju potrebnu za djelovanje. Sasvim refleksno je krenula u kupatilo kao mjesto u koje se uvijek sklanjala od svega neugodnog, mjesto u kojem je obnavljala samopouzdanje, u kojem je sebe uvijek uspijevala uvjeriti da neto moe. Opazila je to dok je prilazila kadi, nasmijala se sebi i odluila da se samo istuira. Ja se sklanjam u kupatilo kao dijete u majino krilo, kao vjernik u bogomolju, kao mitski ovjek na sveto mjesto, mislila je pod mlazom vode, alei duboko u sebi za pravom dobrom kupkom koju ne moe zamijeniti nita na svijetu, alei dakle zbog svoga vrstog karaktera i odluke da se u novom ivotu, koji je poeo maloprije, ne prepusti poznatoj utjehi. A onda joj sine da su to farukovski postupci, da ona sebe, na posve Farukov nain, sve vrijeme promatra kao oglednog takora, pa
iskoi iz kade i pone praviti kupku, bijesna na sebe to je dozvolila da tako duboko u nju prodre Farukova ravnodunost - tako duboko da, poput Faruka, i sebe samu pone promatrati mirno i nezainteresirano. Da sebe samu prestane osjeati i pone razumijevati. Jo bi samo trebalo da naem rtvu kojoj u na uho oda-putati suludo predavanje o kupatilu kao jedinome moguem sreditu suvremenih kua i stanova, mislila je sputajui se u rumarinovu kupku koju je osjetila kao prvu veliku pobjedu nad Farukom u sebi. Neku suludu povijest o tome kako su se ljudi uvijek obnavljali boravei u svetim mjestima koja su zapravo sredita, prvobitni vorovi iz kojih je nastajao svijet. Zakonito je da se dijete sklanja u majino krilo i da tu obnavlja svoju vitalnost, dakle svoje povjerenje u sebe i u svijet, zakonito je zato to je majino krilo za njega prvobitno mjesto iz kojeg je u njegovom doivljaju svijet nastao jer je to mjesto iz kojeg je ono krenulo u ivot. Takvo je sredinje mjesto u starim kuama bila kuhinja kao prostorija u kojoj boravi vatra, najistiji, najlaki i najpokretljiviji element. U kuhinji se loila vatra i pripremala hrana, u kuhinji se okupljala obitelj, u kuhinju su ljudi dolazili da osjete svoje pripadanje obitelji i svijetu, da obnove svoje povjerenje u sebe, u ljudsku zajednicu i u stvarni svijet izgraen od etiri ili pet elemenata. Otkako nema kue, otkako je ulogu ethera ili svjetske due kao pete sutine (quinta essentia incl. quintaessentia) preuzela elektrina struja i razni oblici odsutnosti, otkako je samoa jedini istinit oblik ljudskog postojanja, otkako je adresa prijavljena kod policije jedino to meusobno vezuje lanove obitelji - jedino mogue sredite kue, odnosno stana jer kue vie nema, jeste kupatilo. To je jedino mjesto u stanu na kojem je mogue sresti neki od etiri gradivna elementa svijeta jer vatra u stanovima ne gori i zrak se u njih ubacuje pomou elektrine struje; to je, osim toga, mjesto na kojem se najpotpunije i najistije ostvaruje samoa kao stanje u kojem ljudi danas borave u svijetu, a tu ovjek i sa hranom ponekad ima nekog posla. Kod ovog se mjesta Azra glasno nasmijala, potpuno zadovoljna sobom. Upravo bi ovo ili neto slino Faruk njoj izlio u uho da je ovdje, ali ne bi dbao do onoga to ljudi rade sa hranom u "mokrom voru" kao suvremenom sreditu svakodnevnog, dakle obiteljskog ivota, "prvobitnom mjestu" iz kojeg nastaje stan i u kojem stanari obnavljaju svoju vitalnost. On ne bi doao do toga jer to je u njegovom doivljaju svijeta i pogotovo u njegovom doivljaju samoga sebe ne postoji ili ne bi trebalo postojati, dakle ne smije biti predmet govora. Ona je, dakle, otila korak dalje od njega, a to znai da se moe osloboditi Faruka, da ga se zapravo ve oslobodila. Ona je korak dalje od njega jer je blie pristajanju na sebe, kako je i on sam uvijek govorio. On se uvijek pomalo stidio to posjeuje klozet, uvijek se trudio sakriti od sebe injenicu da jede i da u njemu od pojedene hrane nastaje ono to nastaje. A ona je suludu priicu, veoma slunu onima kakve je on priao, dovela do klozeta a time i do svoje slobode. O tom se radi: ona je vitalna, ona moe grabiti ivot, ona moe svoju slobodu koristiti i da
ivi a ne samo da traje, da ivi strasno i intenzivno, a u tome je Farukova sjena i njegovi mrzovoljni komentari ne mogu i ne smiju pratiti. Zadovoljna sobom, vedra i oputena, saprala je pjenu sa sebe i otila do placarda s odjeom. Prvi put je, nakon dugoga, predugog vremena, osjeala kako joj se zateu miii na nogama dok koraa, osjeala u stopalu koje sputa na pod teinu vlastitog tijela, osjeala svoj oblik kad je prolazila kroz tijesno predsoblje provlaei se izmeu stvari. Posegnula je rukom duboko u placard i izvukla svoju prvu veliku pobjedu, prvi istinski dokaz svoje slobode i samostalnosti - kostim od tanke crvene koe koji je nosila na maturskoj zabavi. Protiv miljenja roditelja i sestre, protiv savjeta svih najboljih drugarica i svoga tadanjeg mladia, protiv svih obiaja i svake logike, pa ak i protiv mode koja je u tom trenutku vladala, ona nije na matursku zabavu htjela ii u dugoj sveanoj haljini nego u kostimu od fine crvene koe sa kratkom suknjom. I sve je bilo jedan potresni, uzbudljivi i zanosni uspjeh jer je bila najljepa, najzanimljivija, najbolje odjevena i najvie gledana djevojka na cijeloj zabavi, to su morali potvrditi ak i njezini roditelji koji su prije zabave bili doslovno ogoreni njezinom odlukom. Zato je s toliko ljubavi uvala svoj trijumfalni crveni kostim koji je pronijela kroz godine studija, potrage za poslom i rada, kroz bezrojne selidbe, kroz sve ljubavne veze kroz koje je prola i kroz svoj slavni brak okrunjen razvodom. Pronijela ga je sa sobom, usprkos modama i usprkos tjeskobi u ormarima s odjeaom, a i na sebi, svaki put kad joj je trebalo da se ohrabri, prikupi, uvjeri sebe da moe i zna. I sada je, zaklela bi se, ruka sama izvukla crveni maturski kostim, bez njezine odluke i bez njezine svijesti o tome ta e ruka izvui; pa taj kostim nije nosila niti jednom otkako je sa Farukom. S istinskom, jakom, tremom pokuala je navui suknju i osjetila poplavu zadovoljstva kakvu ve dugo nije pamtila: arobni kostim i dalje djeluje i samim svojim dodirom preobraava umorne i ravnodune Pepeljuge u zanosne, zavodljive princeze. Ako ena u njezinim godinama moe nositi pripijenu suknju s maturskog plesa, ako u toj suknji moe ovako izgledati... Ohoho! Spremanje je okonala zviduui neku prostu pjesmicu ijeg se teksta ne bi mogla sjetiti ni kad bi pokuala, radujui se svim svojim tome to je lijepa, to je suknja tako ugodno stee, tome to ovako dobro mirie, tome to moe zvidukati kao neki simpatini klipan koji bi da glumi prostaka i sebe veoma ozbiljno shvaa dok se trudi da otpjeva neto prosto. Radujui se tome to je lijepa i iva i pogotovo tome to osjea koliko je lijepa i iva. Vani je bila sarajevska ljetna veer jednaka svim sarajevskim ljetnim veerima - umorna, nepomina, ljepljiva i zasiena mirisom neprovjetrene sobe. Ali je veeras bilo u tome mirisu neega ugodnog i oslobaajueg, bilo je joda, svjeine i juga. ak je i tramvajska stanica Zavod za socijalno, najgluplja i najrunija tramvajska stanica na svijetu na kojoj u svako doba dana i noi dredi nepregledna narodna masa oznojenih i ponienih ljudi, ak je i ta strava od
tramvajske stanice bila sada gotovo prazna i sasvim ugodna. Pa je i tramvaj, koji u Sarajevu ima nekoliko osobina a najvidljivija je i najistaknutija ta da ne vozi i zato uglavnom ne dolazi, doao veoma brzo i to poluprazan. arolija, dakle, traje, balska no crvene princeze nastavlja se sa lijepim obeanjem da nee svanuti. A princeza ima razloga vjerovati tom obeanju jer se i samoj noi dopada da bude luda, udesna, arobna, dopada se noi bar onoliko koliko se no dopada princezi. - Boe, kakvi smo postali - govorila je u tramvaju ena ispred nje mukarcu pored sebe. - U Hrvatskoj kolju ene i djecu, razaraju to mogu, a mi se ovako odijevamo i zabavljamo se koliko moemo. Otkud nam ta sebinost, kad smo takvi postali? - Moda nije sebinost nego strah - govorio je mukarac. - Moda se djevojka brani. - Kako to molim te? - pitala je netrpeljivo ena na sjeditu ispred Azrinog. - Zna da joj je Sunja pred vratima i da smo mi na redu za onakve pokolje. Ali ne zna kad sve to dolazi pa skrauje ekanje. - Skrauje ekanje skraujui suknju? Ma idi, molim te, svi mi znamo ta nas eka, pa se ne ponaamo svi ovako. - Znamo. Svi mi znamo i da emo umrijeti pa ipak ne ekamo smrtni as. To jest ekamo ga ovako ili onako, svako na svoj nain, i samo se o tome radi. -Ima tu istine, ali... Ne znam, ja ne bih mogla. Azra je shvatila da se razgovor odnosi na nju. Nije znala na ta ena misli kad govori o Hrvatskoj i Sunji, ali je znala da ena nije ni runa ni stara jer je prola pored nje idui do mjesta na kojem sjedi. I znala je da enu nervira njezina pripijena suknja i blistav izgled, jasno je osjetila bijes (moda ipaki zavist?) u njezinom glasu i ta joj je zavist, iskreno govorei, prijala. Na posljednju se eninu izjavu po njoj, iznutra, prosuo smijeh i onaj simpatini prostak, onaj djeak to izigrava prostaka, zapjevuio je u njoj podrugljivim nazalnim glasom onu pjesmicu od poslijepodne. "Nosila bi kad bi mogla, sigurno bi nosila", trebala je ta pjesmica znaiti u ovom momentu, u momentu Azrine unutranje nasmijanosti. Glas je pjevuio u njoj, tramvaj je vozio kroz sarajevsku veer s dakom joda i juga, arolija je trajala i sve je bilo dobro. Azra je slutila, sve je njezino zapravo ve znalo, ta e se te noi dogoditi. -2-Zato je dama tako sama? - pitao je Azru visok, vitak mukarac srednjih godina (etrdesetak ili neka vie, reklo bi se) s ugodnom, zavodljivom rupicom u bradi. -Zato to joj niko ne pravi drutvo - odgovorila je Azra uzdiui i tuno trepui, a onda pokretom ruku s dlanovima prema gore pokazala koliko je jadna, tuna i sama, - u ovom bezdunom svijetu punom prijetnje.
-Alkohol i ja imamo duu (to je valjda ono to brzo ispari), mi emo te osloboditi osame. ta pije? - upita mukarac sjedajui u fotelju s druge strane stola. -Ve sam popila jedan dosta slab espresso... -Ne, ne, ne i sto puta ne! Naprosto ne dozvoljavam, u mom drutvu tako lijepa dama nee piti trijezni espresso, ak suvie trijezan kako si i sama priznala. Ne, sigurno ne. Pa spomenuli smo duu i potrebu svijeta za njom, dobru dragu duu koja tako brzo ispari i ostavi glavobolju iza sebe. Dua je, zar ne, ono to nam pomuti razum, pa zbog nje postupamo iskreno i radimo pizdarije. A mi smo odluili, zar ne, da cijelu ovu no imamo duu, da svijetu damo ono to mu treba i da sebi priutimo ono to elimo kad to ve imamo. Odluili smo, dakle, da budemo iskreni i radimo pizdarije, da budemo, takorei, ljudi s duom. Uh, predug je ovo govor za jednog slikara, idem ja izabrati neko dobro, na pravi nain ohlaeno vino, u to se razumijem bolje nego u govore. Zadovoljna sobom, Azra je promatrala slikara kako ide do anka i raspravlja s barmenom. Izgleda da je Collegium artisticum sasvim dobar izbor, iako se o izboru zapravo ne bi moglo govoriti jer je ona posve sluajno izila iz tramvaja upravo na Skenderiji i posve sluajno dola ovamo, naprosto zato to je Collegium artisticum upravo u Skenderiji i to u njemu atraktivna ena moe jednako ugodno sjedjeti sama i u drutvu. Ako je nekog izbora u svemu ovome bilo, to je onda, ruku na srce, Farukov izbor jer je Collegium jedno od mjesta na koja on ne bi doao od svoje volje i pri zdravoj svijesti. (U Azri se neto nasmijalo kad je to shvatila.) A onda je sve ilo upravo onako kako Faruk ne bi htio da ide, dakle onako kako njoj sada treba i prija. Ve kod ulaska je privukla sve poglede, sigurno ne samo zato to je novo lice u klubu nego i zato to izgleda tako kako izgleda (osjetila je, sasvim je jasno registrirala razloge iz kojih su se pogledi, zalijepljeni za nju, na njoj zadravali). Nakon toga je nala mjesto za jednim od stolia to su poredani uza zid, s dvije fotelje pored stola, potpuno otvorene i prilino duboke, tako da je morala pokazati sve to se uope moe pokazati, i to tako da ono to je pokazano bude vieno onoliko koliko uope moe biti vieno. I sve to zato to je tehnika nunost, a ne zato to bi ona to htjela. Gledala je i bila gledana upravo onoliko koliko treba, bila je sama i u sreditu pozornosti onoliko dugo koliko to moe donositi uitak, a onda joj je priao upravo onaj mukarac za kojeg je zakljuila da je najzanimljiviji od prisutnih, moda jedina zanimljiva osoba uope jer su mu svi posveivali mnogo panje. Sve, dakle, ide kako se samo poeljeti moe, sve ide po volji arobnoga maturskog kostima. Nije, dodue, pametno piti vino. na prazan stomak, ali je zapravo i to upravo ono to treba jer upravo to treba veeras uiniti. Treba biti lud, slobodan i sasvim, do kraja, do dna - iv. - Zato je dama tako sama? - smijao se Azrin slikar nosei na pladnju
lijepo oroenu bocu "ilavke" i ae. - Zna li taj vic, najbolji vic koji sam u ivotu uo? -Oh ne, a mora biti odlian ako se tebi toliko dopada. U utorak, dva dana nakon to je pastor objavio vjeridbu lijepe Jenny, najljepe djevojke u kraju, i mladog Billa, najbogatijeg posjednika u kraju, lijepa Jenny je dobila od brzog Jacka, opasnog ubojice i njezinog druga iz djetinjstva, upozorenje da svadbu svakako izbjegne jer ona pripada njemu i samo njemu. Lijepa Jenny je suvie dobro poznavala Brzog Jacka pa prijetnju nije shvatila suvie ozbiljno, tako da je u ranu jesen, na ogromnom Billovom posjedu slavljena najraskonija svadba koja je ikad viena u tom kraju. Pekla su se telad i volovi, brda kolaa su prijetila da zaklone sunce, a pie svih vrsta oko podneva je poteklo rijekama a ne potocima kako je teklo do tada. U tom semomentu, dakle oko podneva, kad je slavlje dostizalo vrhunac, na obzoru pojavio oblai praine. Oni rijetki koji su ga opazili pomislili su da na svadbu dolazi novi okanjeli gost, a velika veina nije htjela ili vie nije bila sposobna bilo ta pomisliti i ako je neto vidjela. Kad je oblai porastao dovoljno da iskusni ljudi zakljue kako se radi o jednom jahau u ludom trku, iz oblaia je dobra puka ispalila metak od kojeg je zaglavio kuhar zaduen za volove. Niko se zbog toga nije uznemirio, prvo zato to su volovi bili ispeeni i, drugo, zato to je pogodak bio tako precizan i gospodski da se kuhar nije ni zakoprcao, ni vrisnuo, ni krkljao, a nije ni napadno krvario. Onda su iz oblaia, koji je ve bio oblak, a i dalje je nezadrivo rastao, nastavili dolaziti meci koji su uklanjali goste i posluitelje, ravnopravno i jednako otmjeno. Kad se oblak pretvorio u jahaa kojem se jo samo lice ne moe vidjeti, umjesto puke su poela raditi dva pitolja u njegovim rukama, tako da su slavitelji sad odlazili po dvoje, u parovima: gitarist i farmer s one strane grada, crnac to je toio pivo i otac lijepe Jenny, Billov mesar i sam Bill... Kad se konj, prekriven debelim slojem praine, konano zaustvio a jaha skoio na zemlju i vratio revolvere u futrole, u dvoritu je vladala mrtva tiina, bez ikakva znaka ivota. U savrenoj tiini same smrti ulo se kako zveckaju mamuze na izmama Brzog Jacka koji je priao lijepoj Jenny, otmjeno se naklonio i njeno upitao: "Zato je dama tako sama?" Azrin slikar je uutio na trenutak ne skrivajui svoja velika oekivanja, a onda priupitao, zbunjen tiinom koja je sliila onoj s kraja njegove prie:- Zar nije sjajno?! - Da, originalan je, onako... apsurdan - odgovorila je Azra zbunjena slikarovim oekivanjima i njegovim bolnim razoarenjem. - Da, da, treba ovo razumjeti - suglasio se likar, - malo je ljudi kod kojih ovako neto djeluje. - Moda je problem u tome to je apsurd dosta teko razumjeti - sloila se Azra sklapajui oi i zamiljeno klimajui glavom.
- Nije to toliko teko ovjeku koji ima telenta - pobunio se slikar,problem je to malo ljudi ima talenta. Evo ti primjera iz kojeg moe savreno razumjeti apsurd: ti ima prekrasne oi u kojima bih se tako elio okupati, u koje bih zaronio kao prase u blato, od kojih ne bih odvajao pogled; ali ti isto tako ima prekrasne noge koje su tako dobro pokazane da ni od njih ne bih odvajao pogleda dok ne skapam; i onda ja, muei se i gubei se u dilemi izmeu oiju i nogu, gledam na pola puta izmeu te dvije take, gdje mogu vidjeti samo suknju. Eto to je, naprimjer, apsurd. - Pa to i ja govorim, dragi moj. Kako, naprimjer, tebe razumjeti? Mislim, kao primjer apsurda. - Ho-ho, nije mene tako teko razumjeti, tamo gdje ja gledam i lei ono bitno a ono ostalo su mamci. Razumije? Ono to privlai i vezuje moj pogled samo je mamac na koji se ja uhvatim i zbog kojega se uvalim u glavnu zamku. I zato sam ja odmah poeo u nju gledati da skratimo lov jer je glupo u mojim godinama predugo kruiti. Ha-ha-ha, je li ovo dobro - smijao se slikar srdano i dobroudno. - Kako si ti raznovrstan - uzvikne Azra pa podigne au iz koje otpije kratki gutljaj, gledajui zadivljeno preko ae svog sugovornika. - Jo se nisam stigla naviknuti na revolveraa Brzog Jacka, a ti si ve lovac. Ili divlja. Moda je slikar smatrao da ovako otvorena pohvala zahtijeva od njega malo utnje, moda je smatrao da se toj pohvali nema ta dodati niti oduzeti, a moda je utio iz nekoga treeg razloga. Uglavnom, utio je. Pustio je da izmeu njih proleti aneo tiine, podigao svoju au i uronio pogledom duboko u Azrine oi koje su ga jo uvijek gledale iznad ae. -Ovo je dobro, ti si prava ena za mene - progovori slikar nekon to je spustio au i prui ruku preko stola da svojom akom prekrije Azrinu lijevu ruku. -Mi emo voditi ljubav i s njom sebe do nekih dubljih istina. Ipak je "ilavka" prejaka za potpuno prazan stomak jedne dame, pomisli Azra osjeajui kako se po njoj razliva klonulost. Da li ova tupa praznina koja joj osvaja udove i ovo do bola jako osjeanje umora dolaze samo od vina na prazan stomak ili od prazne papirnate brbljivosti njezinog sugovornika koji neumorno sipa frazetine objanjavajui da je nesposoban za govore onda kad mu niti jedna openita frazetina ne pada na um? Pustila je da joj glava klone prema grudima i istog se momenta upitala je li to dovoljno dvosmisleno za glupu igru u koju se upustila. Hoe li njezin dobroudni sugovornik ovo shvatiti kao koketno izigravanje stida na njegovu izjavu da e oni voditi ljubav ili e prepoznati da je umorna i oamuena jakim vinom? I onda se u sebi bijesno lecnula na to pitanje i prkosno podigla pogled na slikarovo lice ukraeno ljupkom rupicom u bradi. To se lice ponaalo onako kako se pristojno ljudsko lice ne bi trebalo ponaati i kako Azra od njega sigurno nije oekivala: ono se, ako bi se tako moglo rei, razlistavalo, umnoavalo se pretvarajui se u niz slojeva koji lee
jedan ispod drugoga, prozirnih slojeva koji su jednaki jedan drugome i lee jedan u drugome, i potpuno su zamjenljivi jedan s drugim. Kao listovi novina ili neto takvo. - Kako si ti slojevit! - procijedi Azra teko savladavajui ukoenost i neprirodnu debljinu vlastitog jezika kojem su usta postala nekako tijesna. - Ha-ha, duplo dno, znao sam ja da e se tebi dopasti to ja uvijek govorim s duplim dnom - razdragano prizna slikar. - Nije moj posao da govorim, ali kad govorim ja govorim, i to uvijek s duplim dnom. - Samo to ja ne mogu do kraja odigrati ulogu u ovoj podjeli. Oprosti, molim te, zaista si zlatan ali je meni zlo - pokuavala je Azra govoriti jasno i ubjedljivo. - Izgleda da sam s onim kretenom navikla iskakati ispod maske i sad naprosto nee da mi legne. Razumije, naprosto ne ide, stalno neki viak ostaje, viri ispod maske i razbija mi koncentraciju, vidim ga i ne ide mi kako bi trebalo, a znam da i ti vidi moj viak i da te to smeta, nervira, razbija, ne vjeruje mi. -Ne razumijem te - zbunjeno se slikar zagledao u Azru. -Mislim na taxi, da mi pozove ili da me otprati. Ne ide mi, razumije? -ta ti ne ide? -Igra. Mi bismo trebali biti Romeo i Giulietta, i to bi zaista bilo krasno. Ali ja vidim da rumenilo na mom licu nisu ni mladost ni uzbuenje nego minka, prepoznajem na tebi konfekcijsko odijelo s prolog sastanka sindikata, telefon bijesno zvoni i stalno nas prekida, a uskoro e doi i spremaica da istrese pepeljare i zakljua ured. Ne mogu u svojim godinama i u svom uredu, ne mogu se otkaiti na loknavu periku iznad konfecijskog odijela. Nismo ni glumci a kamo li stvarni... Nije to smijeno i ne moe biti tragino, to je samo muno i meni je muka... Apsurd, sam si rekao... -A ti si neka naitana! Dobro si mi smjestila, idemo mi do taxija - ustade slikar naglo i krenu da pomogne Azri ustati. Davao je neke znakove barmenu i drutvu za velikim okruglim stolom u sreditu sale, pa se Azra sama uhvati za njegovu ruku da ustane. -Ne volim ja s takvima imati posla, ne znate vi biti spontane, ne bih ti ja ni priao da sam znao kakva si - objanjavao je slikar srdano je grlei oko ramena i vodei je prema izlazu. -Najgore mi je to je to zbog onoga kretena, on me je navikao da sve, pa i sebe samu, gledam kao s udaljenosti. Muka mi je od vina na prazan stomak, muka mi je od nae glume u zadimljenom uredu pred spremaicom, muka mi je od novinskih reenica i lica pretvorenih u stranice novina, ali mi je najvie muka od toga to je onaj kreten tako duboko u meni. - Vjerujem ti ja da on nije za tebe, ali nisi, bogami, ni ti za ovoga u ta si se upustila. Razmili ti o tome da se vrati njemu - tjeio ju je slikar, grlei je da bi mogla ii pravo. - Moe li sama ovih stotinjak metara ili da te ja smjestim u kola? - Mogu, mogu ja sama, zlatan si, stvarno, oprosti, molim te, i hvala ti.
-3Danima se Azra nije uspijevala oporaviti od svoje avanture zavoenja u Collegiumu artisticumu. Nije to moglo biti pijanstvo jer od pijanstva bude ovjeku loe dan ili dva, s glavoboljom, muninom i opom slabou, dok je Azra bila potpuno malaksala, doslovno nemona da izie na ulicu, muena jakim groznicama, drhtavicama koje su se okonavale neugodnim smrdljivim znojenjem koje na trenutak, ali zaista samo na trenutak, prekine drhtavicu da bi ona opet poela onog momenta kad znojenje prestane. Ne osobito jaki, ali veoma neugodni bolovi po cijelom tijelu naveli bi ovjeka koji bi bio sposoban upitati se ta mu je na pomisao o gripi ili o nekoj laganoj upali nerava. Sreom, majka je dola drugi ili trei dan njezine bolesti, "navratila onako", kako je objasnila, "da vidi ta je jer se Azra ne javlja na telefon, ne dolazi kod njih a nije mogla otputovati". Svaki dan je navraala po dva puta i njegovala je kao dijete, kuhajui joj jake juhe, briui je nakon tuiranja kao dok je bila mala i brbljajui nezaustavljivo da se ne bi pojavio trenutak utnje koji bi mogao proizvesti nelagodu i podsjetiti na obavezu da se rasprave incidenti oko sestrine udaje i Azrinog ponaanja nakon toga. Vidjela je majka koliko je ona nesretna i, kao uvijek u takvim situacijama, smatrala da je nesrea dovoljno opravdanje i objanjenje za sve. Nije prigovarala, nije traila objanjenja i nije pokuavala popraviti odnose ili sve vratiti na poetak, na ono dobro stanje od prije njezine rastave. Bila je, najkrae, prekrasna i spasonosna. Bila je i smijena jer je, izbjegavajui osobne teme koje bi morale dovesti do pitanja o Azrinim postupcima i, preko toga, o njihovim odnosima, govorila o politici, ratu, nevoljama koje slijede, o stvarima o kojima nije znala i nije voljela govoriti. I zato je govorila mnogo i brzo, izlivajui slapove rijei kojima nije trebao odgovor ili neki drugi povod da bi tekli. Objasnila je Azri da je vojska zauzela sve putove prema Sarajevu i da za sada ne dira ljude koji se nau na putu ali da se oprezan ili bar razuman ovjek ne bi bez velike potrebe pokrenuo da ode iz Sarajeva ili da doe u njega. Ispripovjedila joj je o selu Kijevu (dvadesetak kua, negdje u Hrvatskoj) koje je vojska danima bombardirala topovima da bi ga kao bajagi zauzela a ustvari zamela svaki trag ivota na tome mjestu. Priala je o tome kad koja od njezinih prijateljica prognozira poetak napada na Bosnu i ta koja od njih kupuje kao ratne zalihe. Obavijestila je opirno i o njihovim susjedima s Bistrika: ko se kako sprema za rat, ko gdje namjerava izbjei, a ko se sprema braniti Grad, kako ko pokuava izvui sina iz vojske a ko je optimist i vjeruje da e sve ovo brzo stati jer ovo i nije pravi rat (nije niko lud da ratuje) nego su vlasti iz Beograda odluile malo ljudima pustiti krv da ih umire i izbiju im iz glave misli o slobodi i slinim besposlicama. Azra se sa zahvalnou prepustila majinoj brizi i brbljanju, ljekovitoj blagosti koja se ovijala oko nje i mirnoj pospanosti koja je dolazila nakon majine juhe, tuiranja i dugog trljanja mekanim pekirom. Nije ozbiljno
sluala i nije najbolje razumjela ono to majka govori (a i ko bi ozbiljno sluao majina razumiljanja o politici!?). Taj govor je vie bio poznata i zbog toga draga zvuna zavjesa nego zbir obavijesti, bio je lijepa i draga priprema ili uvod za juhu, tuiranje i dugo trljanje pekirom, bio je uvod u sve ono to tako jako mirie na djetinjstvo i to je, zbog tog mirisa djetinjstva, tako ljekovito. Znala je da je tako i u majinom doivljaju i od toga joj je bilo jo ljepe. Omamljivala se zvukom, glasom koji poznaje, dodirom ruke ili pekira, preputala se omamljenosti u umoru, zahvalna i jednome i drugom to od nje otklanjaju pitanja s kojima se u ovom trenutku ne bi mogla i ne bi htjela suoiti. Pitanja koja su suvie njezina i suvie duboko u njoj da bi smjela pred njih stati ovako slaba i rastvorena. Dvadesetak dana je Azra provela tako, tonui iz umorne omamljenosti u san i iz sna u umornu omamljenost ili pospanost, samo povremeno se, neposredno nakon tuiranja, osjeajui pribranom i stvarno prisutnom u vlastitom ivotu. U tim trenucima pribranosti shvatila je da u noi svoga zavodnikog pohoda nije bila pijana, zaista nije, nego je par gutljaja vina samo pomoglo neemu u njezinom tijelu ili u dui da se izbori protiv njezine glupe nakane. Razum je odluio da ona ue u jednu igru, siroto se tijelo, toliko puta zloupotrijebljeno od razuma da se ve vie i ne buni, pokorilo, ali se onda neki njezin dio, mudriji ili gluplji od razuma, bunio protiv toga i nastojao je iskljuiti iz igre kpja nije za nju, vie nije za nju, nije za nju ovu i ovakvu; tom osjetljivijem i finijem dijelu nje vino je pomoglo da izazove slabost, pomoglo joj je da sebe vidi mirno i istinito i na kraju je pomoglo da je onaj fini dio nje izbaci iz igre izvan koje bi ostalo tako mnogo njezinoga. Nije to pijanstvo, ona se svega savreno sjea, u cijelome slavno poduhvatu nema jednoga jedinog nejasnog trenutka. Nije se ona prisjeala, ispitivala, razlagala. Naprosto se u jednome od onih perioda pribranosti, dok je leala osvjeena tuiranjem i ugrijana pekirom, pred njezinim unutranjim vienjem sabralo prekrasno jasno sve to se onda dogodilo. I ona je odahnula, neto u njoj je reklo da je sve dobro i da moe sve to otkloniti od sebe, bar za sada. Zapravo, ono se otklonilo od nje, potedjelo je i to je znailo, to je pokazalo, da je sve dobro. Tih je dana majka dola s vijeu da je prolo ljeto jer su se pojavile dinje i lubenice, one prave, starinske, na gomilama to zatrpaju svaku slobodnu povrinu, a ne ove moderne, plastine, to se u zelenarama i na pijacama pojave ve u sedmome mjesecu ili ak krajem estoga. Uvijek su lubenice u Sarajevu oznaavale kraj ljeta, kraj pravih vruina, kraj kupanja na rijekama i na jezerima. Zato lubanice ovdje miriu na ljeto i jesen istovremeno, miriu ovako blago i spokojno. To je Azru upozorilo na vrijeme i podsjetilo je da ima jo samo tri dana godinjeg odmora. Odluila je da ta tri dana pokua iskoristiti za povratak u ivot, pa je poela izlaziti iz kreveta ujutru, kod prvoga majinog dolaska, a onda naveer, nakon drugoga majinog odlaska, izlaziti i iz stana. Prve
su joj etnje pale dosta teko ali je ve u treoj stvarno uivala, toliko da je lijevom obalom Miljacke dola do Skenderije i odluila se vratiti pjeice Omladinskim etalitem. Sutradan je poela raditi, brinuti se za sebe, sama i slobodna kakva je bila od Farukovog odlaska do nedavno. Ila je na posao i vraala se s posla, vozila se tramvajem i jela, odijevala se i spavala, funkcionirala bolje nego ikad u ivotu - bez bilo kakvog uznemirenja i bez razloga. Tramvaji joj nisu smrdjeli i nije se umarala od guve, jelo joj nije prijalo i prema njemu nije osjeala otpor, nije se osjeala loe jer se naprosto nije osjeala. Dola bi s posla kui i u najkraem vremenu uradila sve to treba uraditi: istuirati se, preodjenuti, pripremiti neto da se pojede, pojesti pripremljeno. Sve bi to uradila brzo, skladno, bez zastoja, nedoumica i prekida, tako da se svaki dan ve oko pet poslijepodne nalazila na otomanu u uglu sobe. Televizijski aparat nije imala, radio nije mogla sluati jer je bio preplavljen uznemirenim glasovima i nejasnim izvjetajima punim panike, novine nije itala jer su bile pune slika nasilja bez objanjenja o porijeklu tog nasilja, a za knjige nije imala ni volje ni koncentracije. Legla bi na otoman i leala. Onda bi osjetila jezu, umotala se u deku i opet leala kao da neto eka. Ako bi zazvonio telefon pojurila bi da se javi i brzo, prije bilo kakvog sugovornikovog pitanja, izgovorila neku la. "Upravo sam ispratila toga-i-toga", rekla bi nepitana o tome ili bilo emu drugom. Ili: "U pravi si as nazvala, upravo se spremam da idem tu-i-tu". Pa se vraala na otoman, umotavala u deku i dalje ekala. Krajem septembra krenula je bez ikakva razloga posjetiti roditelje. Nije znala jesu li kod kue jer se nije najavila i nije provjerila, nije znala zato ide jer joj se nisu jeli majini rukovi i nije joj se slualo oevo mudrovanje puno dobrih savjeta i uputa za ispravan ivot. Krenula je zato to je dan bio nepodnoljivo lijep i to je ona morala nekamo ii. Dola je, kao uvijek, tramvajem do Latinske uprije, prela na onu stranu rijeke i krenula prema Bistriku. Na trgu na kojem se okreu trolejbusi ugledala je zgradu na kojoj je pisalo da je vakuf Hadi-Jakuba efendije, s velikom samoposlugom u prizemlju, i sjetila se da Farukov stanodavac stanuje na drugom katu, iznad nekadanjega Farukovog stana. Ula je i popela se na drugi kat, raunajui da bi mogao biti kod kue jer ne izgleda kao ovjek koji bi imao vikendicu ili iao na izlete nedjeljom. -O, Azra, ti si - od srca se obradovao nimalo iznenaeni starac- Ui, ba si dobro dola, cijeli dan nisam ljudski progovorio. Ni kahvu nisam popio, nemam s kim. Azra je ula, a starac, pripremajui kafu, nastavio brbljati kao da nadoknauje cjelodnevnu utnju. Objasnio je da je najgore to se ovjeku moe dogoditi to da ostane bez svoje ene, da su djeca vana i dobra ali da ona ne mogu zamijeniti enu ("svoga druga", kako je on govorio), da djeca to ne bi mogla nikad bi ih bilo mnogo kako je prije bilo, a kamo li danas kad ih je jedno
ili dvoje pa je sebinost prvo emu se u ivotu naue i to u vezi sa svijetom osjete. On je eto ostao bez svoga druga prije dvije godine i te je dvije godine proveo u utnji i samoi, iako kod njega ivi njegova roena ker sa familijom. To je on mnogo puta Faruku govorio i savjetovao mu da njih dvoje nipoto ne ostanu kod jednog djeteta jer to nije dobro ni za njih ni za dijete. - Je li Farukov stan slobodan? - pitala je Azra kad je starac donio kafu i zamolio nju da nalije ("ljepe je da ena nalije, kahva nekako kao da nije prava ako nije iz enske ruke", objasnio je), udei se i sama svome pitanju. -Slobodan, pospremljen i eka te - odgovori starac mirno, kao da je to neto to se samo po sebi razumije. -Kako to? -Lijepo. Faruk je poteno platio do kraja novembra. Ako se, kae, neto neplanirano dogodi pa ti ne doe neka ono to je od njega ostalo bacim, a stan iznajmim nekome drugom. Samo to ga ja nemam kome sada iznajmiti, a ne znam koliko je i tebi pametno da ostaje. Ako e mene sluati, ti e se spremiti i otii za svojim ovjekom, a ako ti je novca ao ja u vam vratiti sve ovo to je stan plaen ekao na tebe. -Misli zbog ovoga... - Zbog ovoga, zbog ovoga, nego ta. Na veliko e zlo ovo kod nas izii, ja sam i svojima govorio da idu, samo to oni nee, ne vjeruju oni u moju pamet govorio je starac bijesno i radosno u isti mah. -A ti? -ta ja? -to ti ne ide? - upita Azra s osmijehom. - Ima dovoljno uteevine da negdje na miru proivi to to ti je ostalo. - Nije, dijete, moje da idem, budi pametna - povrijeeno odbrusi domain. - Tvojima bi i meni, kae, bilo jako pametno otii - bila je uporna Azra. - Jako pametno, kao svom djetetu ti kaem. I to to dalje, najdalje. Mnogo pametnije nego da ostajete ovdje. - Kako jedna ista stvar moe za nekoga biti jako pametna, a za drugoga glupa? - Operacija bubrega je jako pametna za onoga ko ima kamen u bubregu i jako glupa za onoga ko kamen u bubregu nema - mirno objasni starac. - U mojim se godinama, osim toga, ne radi po pameti nego po srcu. Kad u raditi onako kako mi od srca ide ako neu sada kad nemam vie koga otetiti a i smrt je tu negdje? Ali vae je drugo, vi jo morate sluati razum i zauz-davati se, voditi rauna o svome blinjem i paziti da ne izgubite previe, jer vi ste u godinama kad se ima ta izgubiti. -Svejedno ne vidim zato ti je bolje ekati ovdje ono ega se boji nego negdje drugdje ivjeti kao ovjek - bila je uporna Azra koju ova rasprava zapravo nije zanimala jer nije sadravala niti jedno od moguih njezinih pitanja. - Zato, naprimjer, to ja negdje drugdje ne mogu ivjeti kao ovjek. Eno
vidi li onu saobraajnu tablu - pokazivao je domain kroz prozor, - onu to kae da se ne smije zaustavljati. Puno mi je srce kad je pogledam, cijeloga me radost obuzme od pogleda na nju. I na sve drugo. Gdje ja mogu sveto po drugi put nai, i to u mojim godinama? -Primjer ti nije ba najbolji - nasmija se Azra. - Bojim se da bi se jo ponegdje na svijetu moglo nai slian saobraajni znak, gotovo identian. - Nigdje vie. Pamtim kad su je postavljali, pamtim onog pjegavog utog to im je bio neki kao ef (nikad ne vidjeh onako pjegava ovjeka). Blizu trideset godina se ja s onom tablom gledam i poznajem. Ve se i alim s njom pa stanem namjerno pred nju jer ona kae da se ne smije stajati. Gdje to ja na svijetu mogu opet nai saobraajnu tablu s kojom se mogu trideset godina gledati, znajui sve o njoj, i obraati joj se sve dok mi ne uzvrati. A sve pod nebom ti u neko doba uzvrati, sve s tobom progovori, ako mu se dovoljno dugo i dovoljno strpljivo obraa? Svaku kuu odavde do kole na Bistriku ja znam kao svoje ime, svaku pratim, za svaku znam ija je, ta bi na njoj trebalo popraviti i koliko bi to kotalo, sa svakim zidom mogu razgovarati jer ga pratim i gledam dovoljno dugo da se ponemo razumijevati. Ovdje mi sve govori, a na svakom e drugome mjestu i ljudi biti nijemi preda mnom jer na razliite stvari mislimo i razliito osjeamo ak i onda kad isto govorimo. - Gdje su kljuevi? Idemo pogledati stan - odlui se neto u Azri i ona ustade. -4"PISMO AZRI Ne mogu otii, draga princezo, prije nego bar pokuam razumjeti ono to nam se dogodilo, ono to nam se moglo dogoditi da smo bolje znali ta nam se nudi, ono to sam od tebe dobio i ono to sam mogao dobiti da sam znao, da sam bio sposoban, primiti, ono to sam ti elio dati i to sam ti moda i dao. Bio bih veoma iznenaen, bio bih zapravo beskrajno tuan, ako se ti i ovo pismo ne biste nali; to bi znailo da mi ni ti nisi pomogla da ostavim negdje bilo kakav stvaran trag i da sam krivo razumio ono to sam s tobom imao. Zato ti pismo ostavljam ovdje, zajedno sa svom svojom ostavtinom: ako ga nae dobro sam razumio i ovaj pokuaj ima razloga, a ako ga ne nae jasno je da sam imao krivo i da je sve ovo, da je naprosto sve - bez razloga. Zato ti pismo i svoju ostavtinu ne aljem potom i zato moj (na?) domain ima uputstvo da, ako ne doe do kraja novembra, sve ovo baci. Kad god sam razmiljao o svom ivotu, kad god sam pokuao u cjelinu sabrati svoj boravak na svijetu, dogaalo mi se isto: sve to sam pamtio, sve to je ispunjavalo moje dane i godine, curilo mi je izmeu prstiju koji su ostajali isti i suhi. Curilo kao pijesak. Stari su nauavali da je bilo jednom zlatno doba, da je nakon njega dolo bronano, a onda, s ljudima ili za ljude, eljezno doba. Ja, po
svemu to vidim, ivim u dobu pijeska, u dobu iste sadanjosti sastavljene od sitnica, od najistijih estica koje ne odraavaju i ne pamte, u kojima se ne moe ostaviti trag i koje se ne mogu upamtiti jer ni one ne ostavljaju trag. Naprosto pijesak. Svaka inventura mog ivota prije tebe davala je isti rezultat: mnogo sitnica, bezbroj pjeanih estica koje se ne mogu povezati u bilo kakav oblik i u kojima ne mogu prepoznati ni sebe ni stvarnost jer u njima nema i ne moe biti oblika. Onda si otila ti i s tobom jedno sasvim novo osjeanje, moda ak jedno drugaije iskustvo. Ne znam kako bih to nazvao, ne znam to ni opisati, ali je valjda (nadam se) i kod tebe tako pa ti ne moram ni objanjavati. Naprosto, bilo je u svemu tome stvarnosti, bilo je trenutaka u kojima sam istovremeno osjeao i znao da se neto zaista dogaa i zaista meni, da imam, i u sebi i objektivno, neto oko ega se mogu okupiti moja sjeanja, moje elje, moja osjeanja i moje misli. Ako bih smio posegnuti za jednom izlizanom metaforom, rekao bih da je naa ljubav kao klepsidra u koju se moj pijesak mogao usuti i tako bar izvana dobiti oblik, mjeru, razlog. Zato mi ono nae znai tako mnogo i zato ovaj pokuaj i zato nada da e nai ovo pismo, zato molba da doe i da ga nae. Odlazim jer si me ti zamolila da odem i tu je sve sasvim jasno i sasvim je uredu. Svi razlozi za to su, meutim, posve krivi i zbog njih stvari ne mogu biti u redu. U nama i meu nama nema razloga za tvoju molbu i za moj odlazak. Ti si to traila zbog tupe premorenosti svakodnevicom koja se rasipa iz oajnike potrebe da se neto promijeni pa makar ovo i ovako, iz glupe nade da e se ivot lake podnostiti ako se neto u njemu stalno mijenja. Zamolila si me da odem iz razloga koji su sasvim vanjski, koji s nama nemaju doslovno nita. To su krivi razlozi na koje ne smijem pristati, a ja eto pristajem i odlazim. To nije u redu, a upravo to mi se dogaa oduvijek i u svemu. I pogotovo nije u redu to ne osjeam oajanje, bol, bijes... Samo tupo pristajanje i blaga, jedva jasna potreba da razumijem i moda objasnim. Ve jako dugo, jo od tetkove sahrane i naega dugog nonog razgovora, jasno mi je da te mogu sauvati jedino ako ti pomognem da se pokrene i ode. Negdje drugdje, negdje gdje bismo u svakodnevnici bili okrueni prazninom tako da ne bismo mogli ovako jasno vidjeti i doivljavati njezin rasap, mogli bismo opstati zajedno. Od tada znam da mi je birati izmeu odlaska koji bi mi sauvao tebe i naeg rastanka. Od tada se kinjim, raspravljam sa sobom, odmjeravam. Prevagnula je, kako vidimo, moja odluka, moja potreba, da jednom u ivotu budem dobar i poten. Gubim te, ali ti pomaem da sauva svoje sudbinsko mjesto i sve to ti je potrebno, osim mene. Ne dolazi, naravno, ovakav moj izbor iz same plemenitosti, iako zaista ima i toga. Odlazim radi tebe (da ti sauva sve to ima i to jesi ti, sve to ti je potrebno i sve to te odreuje), ali i radi sebe - iz nade da e se sve promijeniti kad se promijene uloge. Do sada su od mene i radi mene odlazili drugi - Hajrudin, otac, Bahtijar.
Svaki mi je od tih odlazaka oduzeo dio stvarnosti, nakon svakoga od njih bio sam manje stvaran i imao sam manje stvarnosti: ono to je u meni sve manje je liilo na ono to je oko mene, razlike i meusobna udaljenost moga unutranjeg svijeta i objektivnog svijeta produbljivale su se i poveavale. Stvarnost je sklad ili podudarnost osobnoga i objektivnog, intimnoga i vanjskog. A toga je kod mene bilo sve manje sa svakim odlaskom, valjda zato to su odlazili oni. Zato sada odlazim ja, nadajui se da e s mojim odlaskom poeti povratak stvarnosti, da e mjera podudaranja moga unutranjeg s objektivnim poeti rasti. Gluposti. Laem, izmiljam uplje fraze koje mudro zvue nadajui se da me one mogu utjeiti. A ne mogu. Radi se o tome da odlazim jer ti tako eli. Radi se o tome da nastojim biti dobar, astan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga to mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, asni i plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve to je mogue bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoi da sav svoj svijet svede na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otiao s tobom vani da te zadrim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odriem te se da bi ti mogla sauvati kakvu-takvu cjelinu. Vi ne moete otii, draga princezo, i u krajnjoj liniji se samo o tome radi. Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bjei, protjeruje, a svi sretnici koji odu, pobjegnu ili budu protjerani, i ako do tada nisu znali ta su, postanu Bosanci onog momenta kad se smjeste negdje drugdje, u nekom svijetu sretnijem od Bosne. Priao sam ti o starom lijeniku i njegovoj eni koje sam upoznao u Miinchenu gdje sam kao student sretno zaraivao hljeb svoj nasuni radei na crno. "Mi smo nai Nijemci", rekao mi je starac. Ono "nai" znailo je da su on i njegovi protjerani 1945. zajedno sa Volksdeutscherima iz ravnica, rudarima iz brdovitih krajeva, zajedno sa svim "neprijateljima napretka". On je sluajno protjeran upravo iz Sarajeva, zajedno s roditeljima koji su u Sarajevo doli iz Va-rea. I bio je, sedamdeset i neke, jo uvijek "na Nijemac" i bio je moda u sebi, duboko i tajno od sebe samoga, Bosanac vie nego ti ili tvoj otac, upravo zato to je protjeran i to je, zahvaljujui tome, to saznao. Koliko smo puta razgovarali o ljudima koji svojim sudbinama dokazuju moju tezu da je odlazak iz Bosne najsigurniji nain da ovjek postane Bosanac? Nekoliko puta si se, kod konkretnih primjera, i sloila sa mnom, to nije jedna od tvojih izrazitijih osobina i sklonosti. Zato je to tako? Zato Bosanci (a rekao bih da je slino s ljudima sa juga Italije, s Ircima) postanu tako strasni rodoljubi kad odu, a nikako ne vole svoj kraj kad su osueni na njega, to jest dok borave u njemu. Ne znam, jedino znam da je tako. Kad mi je loe, kad se osjeam krivim to mi je tako vraki loe ovdje, kad osjeam da me ovaj grad nikada nee prihvatiti kao svoga, objanjavam to time da ljudi najvie vole svoju retardiranu i propalu djecu. Kad se svaam s tobom, kad te odgovoram od odlaska ili te elim povrijediti objanjavam to injenicom
da je na ples kolo ili naom sramnom sklonou da pijemo ljivovicu (ta o nama govori spremnost da popijemo neto to istovremeno tako smrdi, tako je bljutavo i tako temeljito razara eludac? i gdje ljudi koji su spremni piti takvo neto mogu opstati osim u Bosni?). Kad me razara ir, objanjavam nau vezanost za Bosnu klimom, to jest time da prelazni periodi, dakle rano proljee i rana jesen, traju u Bosni ravno godinu dana svake godine, pa je ljudima iz Bosne nepodnoljivo tamo gdje godina ima razna godinja doba tako da ih ir ubija samo po par mjeseci. Ali kad ozbiljno o tome razmiljam zbunim se i sve to mogu rei jeste da je to tako. Moda bi objanjenje moglo biti u naoj izmijeanosti koja nam svakodnevni ivot ini beskrajno kompliciranim. Dobar Bosanac njeno ljubi svoje susjede raznih vjera, svih moguih vjera, a to znai da mora voditi rauna o tome ko pozdravlja, kako se kome izraava suut i kako se kome estita, kad je kome koji praznik, kada se i kako koji praznik slavi i kako se kome povodom praznika eli srea. Jedan jedini prolazak kroz Sarajevo, ako ovjek eli lijepo ivjeti s ljudima oko sebe, zahtijeva toliko znanja o raznim vjerama i kulturama da se svaki od nas moe smatrati antropologom ili etnologom pripravnikom. To beskrajno komplicira svakodnevni ivot i ini ga prekrasno punim jer upravo takvi rituali daju danim oblik i sadraj (jesi li nekad razmiljala o injenici da se moe ispuniti jedino ono to ima oblik i da se zato vjenosti bojimo ili na nju zaboravljamo, a dane i godine svoga ivota oblikujemo, dakle ispunjavamo sadrajima, uz pomo obreda?). Svakoga od poznatih koga sretnemo mi znamo pozdraviti po njegovom zakonu, a on nam zna otpozdraviti po naem. Svakog se mjeseca, barem jednom, mi naemo na slavlju ili alosti kod nekoga iz druge vjere i kulture pa s njim alimo ili slavimo po njegovom zakonu kao to on kod nas ini po naem. Zato nai pozdravi i nai obredi ne mogu postati puka mehanika i uza sva ponavljanja moraju ostati obraanje tom-i-tom konkretnom ovjeku, naprosto zato to se, prije nego izgovorimo pozdrav, moramo prisjetiti kako toga-i-tog treba pozdrviti. I zato se mi zbunimo i izgubimo kad doemo negdje gdje je svakodnevni ivot sasvim jednostavan jer je jednoobrazan, gdje se svi ljudi pozdravljaju jednako, svi praznici slave jednako, sve alosti izraavaju jednako. Naemo se u situaciji ovjeka koji je okruen sobom samim, recimo svojim odlivima u gipsu ili svojim odrazima u ogledalu. Naemo se u situaciji u kojoj se osjeamo onako kako bi se po mome miljenju meu drvosjeama morao osjeati ovjek koji je itavog ivota uio strane jezike i klavir. Naemo se, dakle, u situaciji u kojoj se moramo osjeati glupo sa mnogo nepotrebnih znanja, u situaciji koja nam jasno pokazuje da su znanja kojima smo se ponosili i smatrali ih neobino vanima (znali da su neobino vana) naprosto besmislena. Naemo se u situaciji u kojoj nepodnoljiva jednostavnost svakodnevnog ivota ne dozvoljava stvaranje obreda koji bi mogli oblikovati dan i ispuniti vrijeme. Naemo se okrueni prazninom u kojoj se moemo baviti jedino samima sobom. I tako, bavei se sobom, doemo do onoga to imamo u sebi, a u sebi
imamo bezbroj obreda svih vjera koji nam sada ne trebaju nego nas, naprotiv, jako optereuju, utoliko jae ukoliko su nam prije bili dragocjeni jer su nam oblikovali dane i ispunjavali vrijeme, povezivali nas sa susjedima i prisiljavali nas da standardne govorne formule ispunjavamo sasvim konkretnim znaenjem jer ih izgovaramo sa svijeu i upuujemo konkretnom ovjeku... I tako postajemo sve potpunije svjesni svoga bosanstva, i tako postajemo sve vie Bosanci, i tako smo sve odsutniji s mjesta na koje smo se iz Bosne sklonili. Ili ja izmiljam, mistificiram, idealiziram? Znam da odlazim, u sebi, intimno, ve sam otiao, tako da na sve ovo ovdje ve gledam iz daljine koja sve premaze lijepom prozranom plavom bojom, laem tebi i sebi onako kako uvijek laemo o onome to je prolo. (Davnim ljubavnicima nikad nije smrdjelo iz usta.) Ne znam, zaista ne znam. Iz iskustva znam da vi unutranjim biem, istinski, ne uspijevate otii i znam da ja to ne znam objasniti. Znam da smo se mi, bez svoje krivice, nali u situaciji kad moramo otii ili se razii. Znam da moram otii ja jer e, ako odemo zajedno, ti izgubiti sve osim mene, a ja u, ako odem sam, izgubiti samo tebe (to je, dodue, sve jer ja nita drugo nemam, ali moram jednom, treba mi da jednom, barem pokuam biti plemenit, biti bar malo vie od sebe samoga). A ja mogu otii, to si i sama primijetila, mogu otii bez problema i svugdje jednako biti stranac jer ja nemam oca. Mislim - nemam ga u sebi, nemam ga kao vlastito osjeanje i kao doivljaj, nemam ono to od oca dobijemo. A to su, po mome raunu, pripadanje neemu i domovina. Rekao bih da je majka dom a otac domovina, majka je sigurnost a otac pripadanje. Moda imam krivo, ali tako je u mome iskustvu. Zato to nisam imao oca (a siguran sam da je to upravo tako) ja nisam mogao osjetiti da nekamo pripadam i da imam neku domovinu. Od majke sam dobio dom i sigurnost. Kad to kaem mislim na jedno ugodno i veoma vano osjeanje da sam roen s razlogom, da je moj dolazak na ovaj svijet eljen i nekom potreban tako da imam pravo na postojanje koje ne moram pravdati i stalno iznova osvajati pravo na prisutnost time to u biti koristan, ugodan, pri ruci. Mislim da je to dovoljno, mislim da je to ono to se od majke moe dobiti i to se moe dobiti jedino od majke. Od oca sam dobio par mutnih sjeanja, jedan runi i loe sroeni dokument (u prilogu) i potrebu, do bola jaku potrebu, da ga traim, zaluim, da bilo kako i po bilo koju cijenu otkrijem i dozovem, da ga uinim prisutnim. Otac je u mom doivljaju naprosto odsutnost, neto to titi jer ga nema a trebalo bi biti tu. Nije to bol, nije neto odreeno na bilo koji nain, to je samo titanje to neto to bi trebalo biti tu nije tu. Ono malo to je bio sa mnom, on je bio pobjednik, a to nije otac, to ne moe biti otac. Nakon toga je bio bjegunac, a onda neko za kim se mutno osjea potreba jer majka povremeno plae i ti zna da plae za njim. Od momenta kad sam shvatio koliko mi treba otac, poduzeo sam pravu policijsku istragu da barem saznam istinu o njemu i njegovom
odlasku. Uspio sam saznati nekoliko stvari. Prva je da su mu njegovi partijski drugovi, pobjednici kao i on sam, namjestili igru. Druga je da je on shvatio o emu se radi i sklonio se dovoljno brzo i dovoljno daleko jer je znao kako prolaze oni kojima pobjednici namjeste igru. Trea je da mu se sudilo u odsustvu zbog nezakonitog posjedovanja tri kile duhana (Bog sami zna, a moda je i otac znao ili bar slutio, za ta bi mu se sudilo da mu se sudilo u prisustvu). etvrta je da sam u cijelog toj igri ja najloije proao jer sam od svega dobio samo jedno nejasno i muno osjeanje stida zbog oca (zbog kojega sam se takoer stidio): neko ostane bez oca zbog zavjere protiv naroda i drave; neko je ve ostao bez oca koji je junaki pao za slobodu i napredak radnog naroda; neko zato to mu je otac izdajnik i okupatorov sluga; a ja sam ostao bez oca zbog tri kile duhana. Razumije moj mutni, neuhvatljivi stid? Bilo bi prekrasno da je pao za slobodu i bilo bi jezivo da je bio izdajnik ili zavjerenik protiv napretka. Bilo bi strano i ja bih bio igosan, ali bi sve to bilo s nekim razlogom, bilo bi konkretno, dovelo bi uas ali i oca do prisutnosti, bilo bi neka prisutnost. Ovako je bilo bez razloga, bez iga, bez jakih osjeanja i jakih iskustava. Bez oca. Bilo je naprosto bez. Puka odsutnost. Ne boj se, draga princezo, ne slijedi jo jedna ispovijest, ve sam zavrio sa sobom i tunim sjeanjima. Ovim sam ti samo htio objasniti zato mogu otii, zato nisam osjetio da nekamo pripadam i zato sam svugdje jednako kod kue. Nadam se da neto razumije, bar onoliko koliko sam ja moda razumio. Bar toliko da sam ja idiot to glumim plemenitost umjesto da te zgrabim, odvedem nakraj svijeta i volim, volim... Kako mi to treba! Kako bi dobro bilo da to mogu, da sam drugaiji. Ostavljam ti ovo, draga princezo. Ostavljam ti dakle sve svoje i jednoga mogueg, moda boljeg, moda samo eljenog, sebe, jednog sebe na kojega bih moda mogao pristati. Doi, molim te, u ovaj (na?) stan. itaj ovo i osjeti da sam tu. Ako nisam tu, ako me ti ne osjea - mene nema. F." -5Starac se diskretno povukao onog momenta kad je Azra sjela za stol u nekadanjem Farukovom stanu, tako da je pismo koje na nju eka od kraja maja mogla proitati mirno, bez nervoze koju je uvijek osjeala kad je neko gleda dok ita, bez potrebe da kontrolira ili ak prikriva reakcije na ono to ita, bez idiotskog osjeanja da si uhvaen na djelu koje ti uvijek dolazi zajedno s pogledom blinjega tvoga ako ita u neijoj prisutnosti. Dobro je razumjela Farukovo osjeanje u vezi s ocem, upravo ga, uostalom ima uvezi sa Farukom. Sjedi u stanu u kojem je njezin dragi proveo jedanaest godina i ne osjea njegovo prisustvo, njegov miris, ono neto ime
ovjek ispuni i obiljei prostor u kojem dugo boravi. Ovdje zaista nema Farukovih tragova, moda ne bi povjerovala da je uope boravio ovdje da nije i sama s njim provela njihove tri godine boravei vie ovdje nego u svom stanu. Ni u njoj, rekla bi, nije ostavio neke dublje tragove: nakon itanja njegovog pisma osjea samo nelagodu zbog njegove odsutnosti, valjda upravo ono to je njega muilo u vezi s ocem. Dva puta je obila itav stan, dodirujui poneku stvar, uzimajui u ruku pepeljaru, alicu za aj, sjedajui na krevet. U kuhinji je visila jedna nova i jedna stara, njihova, krpa koju je uzela u ruku i bez razloga njome obrisala limenu plohu pored sudopera. U nepokrivenoj polici od potamnjelog pravog dr-veta bilo je svo "njihovo" posue, ak i pribor za kafu koji je on kupio kao student prve godine i pronio sa sobom kroz sve selidbe, iznajmljene sobe, stanove. Sve je tu, sve je kao uvijek, samo nema Faruka. Ne osjea ga, ne moe ga dozvati, ne uspijeva ga se sjetiti ni rukom, ni koom, ni unutranjim okom, ni mirisom... Nema tragova i nema bola to je tako. Negdje u sebi je, dakle, znala da e biti ovako, oekivala je ovo ili neto slino. Ne moe prepoznati i ne moe dozvati Faruka. Ne moe oivjeti, ne moe obnoviti u tijelu, u osjeanju, niti jedan jedini doivljaj s njim u ovom stanu. A bilo ih je tokom tri godine. Doe joj da se upita je li ona stvarno boravila ovdje, je li ovdje nekoga stvarno susretala i voljela, je li prelijepo prepoznala sebe upravo u ovom stanu. Jasno je da mora se to obnoviti, sve to je ovdje imala ponovo zadobiti, jer to je ono to joj je jo ostalo i gdje moe neto istinsko imati. Nakon onoga ovdje nije sposobna za i ne moe pristati na neto manje potpuno i manje istinito, ali kako to ponovo imati ako nema Faruka? Zato je, znai, svratila danas ovamo. Znala je, najdublje sjeanje u njoj je znalo, da joj je ovdje mjesto i da e ovdje opet biti ona prava. Vrati se za stol na kojem je, uredno sloeno, ekalo na nju ono to je Faruk nazvao svojom ostavtinom (zaista je bio u posebnom stanju ako se zbog rastanka s njom pojavila u njemu sposobnost da bude ovako uredan). Ispod pisma bio je list tankog kancelarijskog papira (mislim da se zove pelir ili neto slino i ruan je toliko da ljudi zbog njega dopise iz raznih kancelarija doekuju sa strahom i osjeanjem povrijeenosti), iskrzan na rubovima, presjeen horizontalno i okomito brazdama nastalim savijanjem lista naetvero, ispisan mainom sa sitnim prljavim slovima tako da su "o" i "c" ostavljali jednake otiske, a obline u "a", "e" i drugim slovima s oblinama bile su potpuno ispunjene, dakle crne. NARODNA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA DRAVNO JAVNO TUILATVO U MOSTARU (preko donjeg teksta i prema dolje bio je otisnut ogroman pravokutni peat s istim, samo drugaije rasporeenim tekstom i linijom preko koje je bio ispisan broj i datum: 24. aprila 1959 god.) Sreskom sudu Mostar
Na osnovu l. 18, 45 st. 2. ta. 3. i 263. st. 1. ZKP, podnosim gornjem Sudu OPTUNICU protiv Karabeg Hamida zvanog Hamdo od oca Adema i majke Bisere ro. Ali roenog u Duvnu 15. jula 1917 god. sa stanom u Duvnu, ul. Borie Kovaevia br.57, nacionalno neopredijeljen, dravljanin FNRJ, po zanimanju trgovca, oenjenog, oca etvoro malodobne djece, pismenog, sa zavrenom trg. kolom, vojsku sluio u Pljevlju 1937/38 god, bez ina, pripadnik NOVJ od 1942, demobilisan u inu kapetana, vodi se u vojnoj evidenciji Sreza Mostar SO Duvno, bez odlikovanja, srednje imovnog stanja, do sada neosuivanog niti se protiv njega vodi krivini postupak za koje drugo djelo, u bijegu, da je nezakonito posjedovao 3kg hercegovakog duvana sorte flor runo rezanog, to je utvreno komisijskim pregledom magacina kojim imenovani rukovodi i zapisniki konstatovano 17. januara 1959 god. ine je poinio prekraj (tu se sve zavravalo; drugog lista, na kojem su se vjerovatno biljeila i objanjavala ogrjeenja imenovanog nije bilo, pa je zakanjelom i nevoljnom istraivau ostajalo da vjeruje Farukovoj istrazi i izvjetaju o istoj) Lijepo je od Faruka to joj je ostavio ovu, moda najveu, od svojih svetinja. Lijepo i prilino nepoteno. Mora uvati ovaj dragocjeni, ovaj sveti, primjerak juristeraja jer zna ta on imenovanom Faruku znai, a niti zna to bi s njim poela niti sluti kako bi s njim zavrila (moda bi ga mogla koristiti kao dokaz da pravnici ne unitavaju samo pravdu i pravo nego i jezik i ono to se nekad zvalo lijepi stil). I tako je uvijek sa Farukom: uvali ti svoj problem ili svoju dragocjenost i dok se ti snae on je ve otiao, lagan i slobodan. Dodue, suvie lagan i suvie slobodan da bi se to dalo podnijeti. Odloila je dokument desno od gomile papira i otkrila list na kojem je Faruk rukom, za njegove navike neobino krupnim slovima, napisao HISTORIJA PIJESKA. Ispod toga bio je list na kojem je isto tako, moda malo manjim slovima, pisalo GODINE UENJA EJHA FIGANIJA. A ispod toga mnogo mainom ispisanih listova. Tekst koji u fragmentima ve zna jer joj je Faruk esto itao ono to je netom napisao. Vrati rukom ispisane listove na gomilu i ustade od stola. Dobro, uradit e ona to, ne dopada joj se ali e uraditi. Ne dopada joj se to je sve odlueno mimo nje, jo manje joj se dopada to, pasivno kao ovca, pristaje na sve to, ali e uraditi. Preselit e ovamo. I onda e, u one sate, itati tekst koji je ve jednom ula. Moda iz rijei, moda iz glasa, sastavi neku cjelinu i tako sebi dokae da je zaista imala, da je stvarno doivjela, to to nosi u sebi, to to je sada titi kao odsustvo i to joj ne dozvoljava da bude lagana i slobodna kakva je nekad bila, kakvom se sebi nekad inila.
Godine uenja ejha Figanija
I. DIO IZVJETAJ
-1"ejhu Ati, svome uitelju, u Haleb, selam. Ko mnogo putuje mnogo vidi, a ko je mnogo vidio o mnogome se pita i mnogo zna. A onaj ko mnogo zna mnogo vidi jer znanje otvara oi i ini ih sposobnim da vide. Treba znati da bi se vidjelo i treba gledati da bi se znalo jer znanje otvara unutranje oi a unutranje se ue gledanju od vanjskih. Tako si mi, uitelju moj, govorio kad si mi objanjavao svoj nalog da krenem u Istanbul, da putujem dugo, zastajui kad se umorim, i da gledam irom otvorenih oiju na obje strane puta. Putovao sam kako si mi rekao i sad mi se ini da razumijem ta si mi govorio i zato si mi tako govorio. Putovao sam onako kako si mi rekao: trudei se da budem tih i nevidljiv, putovao sam s trgovcima, znatalijama i drugim ljudima koji putuju poslom, nastojei da izgledam kao oni, da govorim kao oni, da postupam kao oni, imajui na umu tvoju uputu da u utoliko vie vidjeti ukoliko manje budem vien, a da u najmanje biti vien onda kad budem kao mnogi, kad budem kao svi. Zato sam se trudio da ne izgledam kao onaj ko putuje radi uenja i gledanja, pa se time izdvaja od ostalih putnika i tako pada u oi, nego sam htio izgledati i izgledao sam kao jedan od onih bezbrojnih i nevienih koji radi posla naprosto prelaze s mjesta na mjesto, ne gledajui, ne putujui, premjetajui se da bi radili svoj posao. Poredim sada ovo putovanje s onim koje me je dovelo do tebe i divim se koliko si bio u pravu. Od Trabzona do Haleba proao sam kao slijepac kojega vode i nisam siguran da bih se znao vratiti istim putom. A jesam siguran da na tom putu nita ne bih prepoznao pa je to, kako si me uio, kao da na njemu nita nisam vidio. Vidjeli smo ono to kasnije moemo prepoznati, vidjeli smo ono to ostavi trag u naem unutranjem oku koje u svome pamenju sauva oblik vienoga i uvijek moe iz razuma dozvati njegov oblik i osobine. Nisam znao tako gledati dok sam iao u Haleb iz Trabzona, a to je kao da nisam znao nikako gledati. Iz Haleba sam u Istanbul putovao gledajui, trudei se da gledam, pa sam vidio svega i svaega, mnogo nauio i jedva ekam priliku da ti kaem ta sam vidio, ta nauio, ta provjerio. Pa da onda iz tvog odgovora nauim jo vie i da tako utvrdim ono to sam, ini mi se, saznao na ovom putovanju. Na neka od novih saznanja sam istinski ponosan pa teko ekam da ih provjerim u bistrom ogledalu tvog uma. Moda neu izdrati do susreta, moda u ti o njima pisati u nekome od slijedeih pisama, moda bih ti o njima pisao ve sada kad ne bih urio da te izvijestim kako mi se jo jednom otkrilo koliko si velik uitelj i um.
Sjea li se kad si Abdul Kerimu elebiji, koji je upravo zavravao opis posjeda u halebskom sandaku i spremao se na put za Istanbul (ja sam jo uvijek bio iskuenik, vanjski uenik koji se sprema da se uvrsti u posveenike, tvoje stalne sluaoce, i da jednom postane unutranji uenik)? Sjea li se da si Abdul Kerimu tada govorio da e vladavina naeg padiaha Sulejmana, Allah mu slavu uveao i desnicu osnaio, biti u znaku sklada, zakona i blagoslova? Sjea li se toga? Sjedjeli smo na kraju vrta, kod smokve pored mravinjaka, sunce je zalazilo a ti si govorio da plod, kad god se moe, treba jesti tek otkinut jer su tada njegovi sokovi svjei i ivi, jo pamte drvo i zemlju pa i nama daju najvie to mogu dati; tako si govorio i bio si u pola rijei kad je doao Abdul Kerim elebija da se oprosti. Sretni padiah Sulejman, Allah mu dane umnoio, upravo je zasjeo na svoje mjesto, a Kerim je okonao posao ovdje, popisao je i opisao sva imanja u okrugu i spremao se na poklonjenje, pa se kao uzgred, naglas, priupitao ta nas eka i kakva e biti vladavina novoga gospodara ije e svijetlo lice uskoro moda vidjeti. Ti si odgovorio da je deset najpotpuniji od svih brojeva jer se u njemu zdruuju jedinica i nula, prvi, osnovni i izvorni broj jedan, broj koji je jednak svom kvadratu i korijenu, broj koji pomnoen sa sobom i podijeljen sa sobom daje sebe, broj koji ne mijenja nita u drugim brojevima kad se njime mnoe ili dijele, broj koji je savren zato to je dovoljan sebi i u svim operacijama jednak sa sobom, temeljni broj jer se on dobije kad se bilo koji od drugih brojeva podijeli sa sobom; jedino to je starije od jedinice jer joj prethodi i dublje je od nje jest nula koja jo nije broj, koja je mir, sredite Vage, taka u kojoj je sve mogue jer nita jo nije stvarno, a upravo je ona, nula, udruena s jedinicom u desetici. Zato je deset najpotpuniji broj: u njemu se zdruuju temeljni broj i ono to je omoguilo sve brojeve. S deset se zavrava jedan krug brojanja i poinje drugi. Deset je dijelova Knjige i deset naina da se Knjiga ui. Deset je Poslanikovih sljedbenika, deset katova nebesa, deset je Allahovih zapovijesti koje nam je Musa pejgamber prenio. Deset je prstiju na rukama i nogama, deset osjetila koja nam je Allah podario ako raunamo vanjska i unutranja, deset je sposobnosti due. A na je padiah u znaku broja deset jer je deseti sultan u svojoj blagoslovljenoj lozi i roen je u prvoj godini desetog stoljea. Zato raunam da e mu i vladavina biti u znaku broja deset, da e biti sveobuhvatna, blagoslovljena i obiljeena unutranjim skladom. Tako si govorio vrijednom Abdul Kerim elebiji, jo jednom zadobivi njegovo divljenje i potovanje, umirivi ga i osokolivi pred put kojeg se pribojavao i od kojeg se istovremeno mnogom dobru nadao. Nije ti tada rijeima iskazao svoje divljenje jer je znao koliko ne trpi da ti se tako govori, ali se ja dobro sjeam njegovog pogleda, a on se i danas sjea tvog odgovora na koji me je podsjetio prije dva dana kad mi je bio domain (potraio sam ga nadajui se da e me se sjetiti i uputiti me kako da naem svog sadanjeg uitelja, i nisam
se prevario: lijepo me je dva dana gostio i onda se pobrinuo za mene kao za svog najroenijeg, sve zbog sjeanja na tebe). On je sada visoki inovnik pri sretnoj Porti, ovjek velike sree i moi, ali se, kae, esto sjea tebe i stalno se na tebe poziva kad govori o ovim vremenima velikog cvjetanja. Viao je, kae, putujui i opisujui sandake, mnogo ljudi koji su u velikim pohodima izgubili drage i mile, viao je ljude koji su izgubili ruku, nogu ili oko, viao je sakate, osirotjele i izgubljene, ali je, kae, u svima njima osjetio radost i ponos to svojim padiahom mogu zvati gospodara svijeta, emira Meke i Medine, Sulejmana naeg vremena. Osjetio je da su ti ljudi sigurni na svojim mjestima i znaju da ih je zapala dobra sudbina kad su roeni danas i ovdje. Sve je to, kae Abdul Kerim, veliki ejh Ata rekao jo onda i to sam do sada bezbroj puta ispriao. Sluajui ga, i sam sam osjetio ponos to ivim sada ovdje i to sam imao priliku tebe sluati. Sada mislim da si ti velik zato to ivi u velikom vremenu i da te takvog ovo vrijeme ima zato to je ono ovako veliko. Zaista je, uitelju moj, i teta i grijeh to nisi prihvatio ni jedan od poziva da doe ovamo. S tvojim umom i znanjima! Ti bi danas sjedio uz koljeno velikom veziru ili bi bar bio blizu toga. Ne bi se tebi moglo dogoditi ono to se desilo sirotom Sulejmanu Halifu kojeg je udarila kap od stida i muke jer nije zadovoljio padiaha na javnoj raspravi o prvoj suri Knjige. Ti bi zadovoljio, ti bi zadivio svakoga, a drugi sudionici u raspravi mogli bi samo postieno utjeti nakon to bi tebe uli. I mogli bi moliti u dragoga Boga kap da ih spasi od stida i zavisti. Istanbul je, kae mi Abdul Kerim, mjesto raskoi i sjaja, a u to sam i sam uvjerio u ovo malo dana i ne mogu sebi doi od divljenja i ponosa. I u svemu ovome odmah vidim tebe. U sjaju e se muiti i na kraju sagorjeti onaj ko nema svog naravnog sjaja, onaj ko u sebi ne sija, ali e zato onaj ko je, poput tebe, u sebi sami sjaj u sjaju boraviti kao u svom domu. Zato je, mislim, sasvim u redu da se Suljemanu Halifu dogodi ono to mu se dogodilo i da se tebi dogodi ono to bi ti se dogodilo kad bi doao ovamo, a to je, sasvim sigurno, ulazak u slavu i sjaj blizu sjajnog prijestola. To sa Sulejmanom Halifom dogodilo se na svadbi velikog vezira o kojoj cijeli Grad jo uvijek bruji jer neto takvo svijet do danas jo nije vidio. Bilo je tu arobnjaka, opsjenara i lakrdijaa, bilo je mjastora u premetanju aa i plesaa na konopcu, bilo je pravih juria na prave tvrave i bilo je ivotinja kakvih svijet nije vidio; na konopcu zategnutom izmeu stuba i obeliska jedan se egipatski plesa s dvije sablje borio sam sa sobom tako da je svima zastajao dah, a onda je pet punih aa prevrtao i hvatao, kao da nije dovoljno udo to to se naao na tom konopcu a da niko nije vidio ni kako se penje ni kako silazi. Bilo je hrvaa i erkeskih jahaa, bilo je tvrava u plamenu i estokih borbi sabljama, bilo je penjanja na stub namazan lojem i mnogo smijenih natjecanja kakvo je ono kad
su janjiari u vreama vezanim oko pasa lovili magarca natovarenog medenjacima. Bilo je deset svadbenih palmi okienih zlatnim pticama vezanim za grane zlatnom icom, a kad se dolo do darivanja svi su izgubili dah i osjetili radost i ponos. Bilo je meu darovima sirijskog damasta i egipatskog pamuka u balama, bilo je indijskih alova i muslina, rumske tanke tkanine i mletake kadife. Bilo je srebrenih tanjura do vrha napunjenih zlatnicima i zlatnih aa uzvrhom napunjenih dragim kamenjem, bilo je lazur-nih zdjela i kristalnih pokala, kineskog porculana i tatarskog krzna, arapskih i turkmenskih konja, memlukih i rumskih djeaka, bilo je trideset etiopskih mladia. Kome je u svem tom sjaju mjesto koliko tebi koji si pun unutranjeg sjaja?! Sedmog dana slavlja bila je uena rasprava pred padiahom koji je za predmet rasprave zadao alFatihu. Sulejman Halifa, siromah, nije u svom predavanju rekao nita novo, nita ime bi prisutne iznenadio, zbunio ili drugaije zabavio, pa mu je padiah rekao da nije zadovoljan. To mu je bilo spram mrtve glave jer ga je tu, pred svima, udarila kap a na putu do kue je umro. Tako biva s onima koji bez unutranjeg sjaja nastoje dospjeti u sjaj i boraviti u njemu. Ne bi tako bilo s tobom i ja te molim da se odazove i doe u Istanbul gdje ti jeste mjesto. Abdul Kerim elebija me je juer doveo ovamo, kod ejha Demira kojem si me poslao na dalje uenje. Mislim da sam razumio zato si me ovamo poslao kad sam otkrio da ovdje nema vanjskih i unutranjih uenika nego smo, izgleda, svi unutranji. Devet nas je i svi smo smjeteni u kui oslonjenoj na ejhovu. Lijepo je, lijepa je kua i na lijepom je mjestu, usred ogromnoga i krasnog vrta, gotovo na samom Zlatnom rogu. Prema nama je, samo preko vode, etvrti gradski brijeg, pa ja sa svog prozora vidim al-Fatihovu damiju. Evo i sad je gledam i milo mi je oko srca. Bilo bi stvarno lijepo da nisam daleko od tebe i da nije nedoumica koje me zbunjuju i o kojima ti moram naglo javiti. Radi se o ejhu Demiru kojem si me poslao na dalji nauk, radi se, zapravo, o tome da ovaj to me je doekao nije onaj kojem si me ti poslao. Ona na pogled jeste onaj i ja sam ga odmah prepoznao iz tvog opisa, ali je posve drugaiji, ni nalik onome, naprosto je neko drugi, i tu su se rodile moje nedoumice o kojima ti moram javiti i tvoju uputu zatraiti. Odveo me je Abdul Kerim ovjeku kojeg sam traio i kojeg on, zahvaljujui svome mjestu i ugledu, dobro poznaje (na trenutke mi se ini da je Abdul Kerim toliko ugledan da poznaje cijeli Grad i pola Carevine prie) i sve je bilo sasvim u redu jer je ovjek nizak i irok, povelike glave, sasvim golog sjajnog tjemena i kratkih ruku s velikim upadljivim akama. ovjek je, znai, onaj koga traim. Ali se na samom poetku javilo i dalje se, usporedo s onim to sam prepoznavao i to me je umirivalo, nizalo neto nepoznato, zbunjujue, neto sasvim drugaije. On je nas dvojicu primio leei i sasvim vidljivo se trudio da se u tom prijemu, u njegovom dranju, u svemu njegovome i svemu oko njega stvori i pokae nekakvo vladarsko dostojanstvo i neto to bih nazvao prezirom prema svemu to
ga okruuje. Bilo je neto teko, o tom se radi. Prije nego smo ga i pozdravili, meni je pokazao gdje da sjednem a Abdul Kerima, istim pokretom, zadrao kod ulaza iako on nije pokazao namjeru da se pomjeri dublje u sobu. Kratko me je pratio pogledom, kao da procjenjuje nain na koji hodam, sjedam i sjedim, a onda je ustao uz pomo jednog mladia koji nije uenik ali ne bih rekao ni da je sluga. Priznajem da me je i to zbunilo jer ne vidim razloga da se pri ustajanju pomae ovjeku koji puca od zdravlja i snage, a isto tako ne vidim razloga da ejh oko sebe okuplja ljude koji mu nisu uenici i nisu sluge. A pomau mu da ustane i stalno su mu na usluzi. Tiho je razgovarao s Abdul Kerimom i znam da to nije bio razgovor o meni, mada ne znam o emu je bio, jer niti jednom nisu pogledali prema meni ili nekako drugaije pokazali na mene. Nisu zapravo ni pokazivali ni gledali, osim jedan u drugoga, stajali su nepomino i ukoeno kao da zamiru od straha pred mladiem koji je stajao uz njih u stavu poniznog potovanja. ta je to to povezuje njih i mladia, ispunjavajui njega poniznim potovanjem a njih ukoenim strahom koji zaustavlja oi i sniava glas do neujnog apata? Ne znam, takve stvari su mi potpuno nepoznate, od tebe o njima nita nisam uio a prije tebe, ini mi se, nisam nita ni znao. Znam samo toliko, jer sam toliko vidio, da se radi o neemu to je meu njima ili iznad njih jer djeluje na svu trojicu, na razliite naine ali jednako opinjavajue i okivajue. Pamtei koliko si nam to branio, zalijeem se i kaem da su oni zarobljenici i dionici zajednike tajne. Nakon razgovora se ejh Demir oprostio s Abdul Kerimom koji, izgleda, nije ni pomislio da se oprosti sa mnom, kao da sam za njega prestao postojati nakon to me je doveo ovamo. (Nije mi to pravo, ali ti ipak po njemu aljem ovo pismo jer je to najbri i najsigurniji put. Ali mislim da s njim vie neu imati posla, ne elim se nametati i biti ondje gdje mi se ne raduju.) Ali me je ejh Demir odmah osvetio jer se s njim oprostio onako kako njemu sigurno nije bilo po volji. Kad su rekli to su imali, Abdul Kerim se brzo i kratko naklonio i krenuo, a ejh Demir je, kad je sugovornik ve bio napola okrenut od njega, pruio ruku. I to je, onako nizak, pruio ruku prema dolje tako da se Abdul Kerim morao dobro sagnuti, doslovno se zgrbiti u duboki naklon, da bi prihvatio prijateljski pruenu ruku koja bi trebala znaiti oprotaj pun potovanja. Priznajem da nisam vjet ovakvim igrama i znam da zasluujem tvoj prijekor to sve tumaim, i to ovako, ali ovdje ne mogu odoljeti jer je sve suvie jasno. Uvjeravam da ovo nije bila igra koju ja ne bih mogao niti trebao razumjeti, ovo je bilo pokazivanje a ja nisam kriv to sam bio tu kad se pokazivalo. ejh Demir se vratio na svoje mjesto i skrenuo pogled na mene, a ja, kao da ujem nalog, ustanem, izvadim iz torbe tvoje pismo, doem do njega i, da bih mu ga predao kako pristojnost nalae, znai iz ruke u ruku, padnem na koljena jer sam mu ga samo tako mogao dati a da mu ne padnem u krilo, na glavu ili u zagrljaj. A onda sam brzo, kao da me je otjerao njegov pogled, ustao i
vratio se na svoje mjesto. "Od ejha Ate", rekao sam kad sam ponovo sjeo, a on je malo rairio oi i pruio pismo mladiu koji ga je odmah spremio u rukav. Bilo mi je kao da me je neko pljunuo. O emu se radi? Ne znam. Kunem se da nisam prekomjerno ponosan, ali sam voljan kleati jedino pred Velikim Allahom i pred naim padiahom, Allah mu slavu uveao, iz straha i potovanja. Zato sam onda kleknuo pred ejhom Demirom? Jeste, to je bio najzgodniji poloaj za predati mu pismo, ali nije to bilo samo to. Bilo je neto u njegovom pogledu i bilo je neto u meni. On me je pogledao kao da se udi to mu prilazim a ne padam na koljena a ja nisam mogao podnijeti njegovo uenje, nisam mu se imao ime oduprijeti, nisam... Sigurno me je tako pogledao, kunem se da me je tako pogledao, evo i sada kao da ujem i osjeam njegovo uenje. Ali nije stvar samo u njegovom pogledu nego i u meni, njegovo je da gleda a moje je ta u s tim gledanjem i kako u. Stvar je u tome to sam ja posluao i to sam posluao tako brzo, stvar je u tome to se samo jedan kratki trenutak neto u meni bunilo, zapravo vie kolebalo nego istinski bunilo, i to sam onda, moda bre nego je i on oekivao, pao na koljena. Jeste tako bilo najzgodnije za predati mu pismo, ali nije da se nije moglo i drugaije. Ja sam pao na koljena, ja sam htio pasti na koljena i ja sam osjetio olakanje kad sam to uinio. U tome je stvar. Moja slaba, suvie slaba odbrana bila mi je gotovo kao nedoputena pobuna. Ja sam je tako osjetio i meni je stvarno olakalo kad sam od nje odustao, kao da sam se oslobodio nekog poroka ili glupe i nedostojne zablude. Ali me, kunem ti se, nije toliko pogodilo moje ponienje koliko nipodatavajui i zapravo prezriv odnos prema tvom pismu. On ga nije ni pogledao! On ga je odmah dao momku koji ga je spremio u rukav kao da se radi o trgovakoj narudbi ili neemu jo niem, iako sam jasno rekao od koga je. A onda me je, nakon svega, poslao da se smjestim ne upitavi ni ko sam, ni ta sam, ni to sam doao k njemu, ne provjerivi koliko znam, ne upitavi me ta bih i koliko elio kod njega uiti, ta sam i koliko do sada nauio. Kao da se sve zna i bez mene, iako se o meni radi. Kao da nisam ovjek i novi uenik nego narudba za kuhinju. U jednom trenutku mi se uinilo da bih se moda htio pobuniti dok me je momak za sve izvodio iz glavne sobe poelio sam se okrenuti i rei da sam ja samo doao po prilog za sirote starce ili za invalide s pohoda na Ugarsku. Ali sam, ovakav kakav sam postao, odustao od te elje prije nego sam je estito i osjetio. To je bilo sa mnom, moj uitelju. Govorim ti iskreno kao pred dragim Bogom. Bilo je ovo i bilo je ovako kako ti govorim, a ti meni, molim te, odgovori ta je zapravo bilo i sve mi objasni jer mi nita nee sinuti od moje pameti. ta je bilo? Ti si me poslao ejhu da dalje upoznajem unutranji svijet i da mir naem, a doekao me je ovjek koji je u meni uznemirio i ono ega nema, pored onoga ega ima i za ta nisam znao. ta se to u meni tako brzo prelomilo i
oborilo me na koljena pred njim? Kakav je to ejh i uitelj kojemu treba da se pred njim klei? Ko je uope ovaj ovjek koji izgleda onako kako si ga ti opisao, ali je ni nalik onome to sam ja zamiljao iz tvoje prie, ni nalik onome to se inae naziva ejhom, onome to bi uitelj trebao biti ako sudim po tebi? Kakav je to ejh koji primi za uenika nekoga s kim rijei ne progovori? Kakav je to ovjek koji se sit nagleda nekoga a da mu se ne obrati i s njim rije ne razmijeni? Kakav je to uitelj kojega tvoje pismo ne zanima? Pa nisi ti makar ko, veliki bi se ljudi ponosili da se tvojim pismom mogu pohvaliti. Sutra u, ako Bog da, odnijeti ovo pismo Abdul Kerimu koji e uskoro, moda ve prekosutra, krenuti za Egipat preko naih krajeva i sigurno e svratiti u Haleb. Tako smo se dogovorili, on mi je sam napomenuo da se ne moram brinuti za pismo kojim u ti se prvi put javiti. Eh, to bi bilo dobro nai se na Abdul Kerimovom ili bar na mjestu mog pisma! Odgovori mi, molim te, brzo mi odgovori, odmah. Znam da ne voli pisati, pamtim sve tvoje upute o govoru, sjeam se tvojih rijei da je ovjeku mnogo blii njegov jezik nego trska ili pero. Ali mi sada napii, objasni mi i pomozi. Zbunjen sam, ne znam ta da radim. Lijepo mi je kako sam se smjestio i ne ostaje mi se ovdje; volio bih sluati tvoje upute i jako mi se bjei odavde. Zbunjen sam i bojim se. Bojim se ovog ovjeka i jo vie se bojim onoga to je on u meni pokrenuo. Zato mi napii i objasni ta se dogaa sa mnom i ta da ja uradim sa sobom. Nisam ti htio sve ovako napisati, jako sam elio napisati pismo koje bi te obradovalo i koje bi me prikazalo neto bolje. Nisam uspio, a pokuao sam, moda se i vidi da sam pokuao. Nadjaali su me strah i moje nedoumice, izbili su iz mene kao poplava a ja sam htio samo nagovijestiti. Neka ti i to pokae kako mi je i nek te navede da mi to prije otpie. Sve, a najprije ta u sa sobom. U najdubljoj vjernosti, ljubi ti ruku tvoj uenik i tvoj duhovni sin Ramadan iz Trabzona koji je za sve ostale Figani." -2-Ovo je tvoje pismo? - upita ejh Demir Figanija nakon to je iz lijepo gravirane srebrene ae po kojoj su plivale ruine latice ovlaio grlo isueno dugim glasnim itanjem. Figani, koji je samo za ejha Atu jo uvijek Ramadan iz Trabzona, stajao je pred njim i utio, mislei kako je to prvo pametno to ini od dolaska u Istanbul. -Ovo si ti ovdje sastavio i svojom rukom zapisao u mojoj kui? - opet je pitao ejh Demir, a Figani je i dalje utio pa je nakon due pauze Demir nastavio, bez prijeteeg prizvuka u glasu ali zato s dosta bijesa. -Kakav je, veli, to uitelj koji me prima a da me nita ne pita? Zato se,
hoe rei, nisam kod tebe raspitao o tebi. Samo istinu bih saznao: da si pametan i bistar, odan uenik i poten ovjek, je li tako? Ako hoe da o ovjeku neto sazna, neto pouzdano i istinito, pitaj njega, sve e ti iskreno i poteno rei, je li tako. Briga tebe za ono to u Knjizi kae, a u Knjizi kae da e vam se po vaim djelima suditi. Po djelima, magare, a ne po onome to biste svome uitelju vi rekli o sebi! Figani je i dalje stajao i utio, a ejh Demir je i dalje leao na svojim jastucima s podvijenom lijevom nogom i s desnom podignutom na visoku gomilu jastuka. Ipak je ovo veliki ovjek, mislio je Figani, samo veliki ovjek moe ovako udobno i nepomino leati dok bjesni na nekoga. Obian bi ovjek skakao, hodao, mlatarao rukama i izdirao se, a ovaj stvarno bjesni i lei nepomino kao umorna ljepotica. Objanjava mi da sam budala, strah mi u kosti ugoni i ni prstom da mrdne, ni onim kapkom da zatreperi. Veliki ovjek. -Pogotovo bi ti rekao istinu, tako ohol. Najbolji i najmudriji ljudi o sebi misle mnogo bolje nego to bi trebalo, a mladunad poput tebe, ako su jo ohola kao ti, o sebi misli tako dobro da je to ve grijeh. Nisam se kod njega raspitao o njemu, a uz to sam ga naveo da klekne. Pazi, molim te, grijeha mojih! I kako ti to zna da sam te uzeo za uenika? Moda sam te ja samo primio u kuu da ludu glavu ne izgubi na ulici? Moda sam te na neko vrijeme uzeo da te provjerim? A to jo uvijek nije uenik, balvane oholi! Odjednom se ejh Demir poe smijati i pomjeri se prvi put od poetka razgovora, ako bi se ovo moglo nazvati razgovorom. Nije on ni tada, kad se zavalio na jastuke i zabacio glavu od smijeha pokazavi izjedene kutnjake i jako crveno nepce kakvo bi Figani oekivao da vidi kod puaa opijuma kad bi imao prilike vidjeti puaa opijuma, ni tada, s tako zabaenom glavom, nije on izgubio nita od tekog dostojanstva kojim ljude u svojoj blizini opini kao zmija mia. I u tom naglom pokretu, i u tom stavu tijela s jako zabaenom glavom, i u tom smijehu koji rastvara usta u opaki zijev, bilo je neeg velikog i tekog, neeg to bi se ovjeku moralo dopasti kad se siroti ovjek ne bi svega toga bojao. Ima neega, ima. -Ali ti nisi samo magarac nego i zmija, njena osjetljiva zmija koja dira tako blago, koja se fino ovija, koja ti divno prija ako si dovoljno lud ili dovoljno jak. E ja sam, eto, dovoljno jak pa mi prija iako znam sve o zmijama i njihovoj njenosti - nastavi Demir nakon smijeha koji se prekinuo naglo kako je i poeo. -Ne bi ti, nakon ovoga to si uradio s pismom, ni prismrdio u moju kuu da nisi pokazao ovu zmijsku osjetljivost koja se meni, eto, dopada jer sam jak, toliko jak i siguran da se ni onoga to ide uz zmijske njenosti ne bojim. Uzimam te za uenika. Kratkim pokretom prsta, koji bi ovjeku manje napregnutom od Figanija u ovom asu gotovo sigurno promakao, Demir mu pokaza da sjedne. Ne bi znao objasniti kako (ne bi ni pokuao nakon ovog iskustva s pismom), ali je bio siguran da ovaj kratki, gotovo neprimijetni, pokret kaiprsta sadri u sebi itav
dugi nalog s objanjenjem i zabranom, tako da je on pokorno sjeo prema svome novom uitelju, na tepih mnogo tanji od onog na kojem je leao Demir, jako pazei da se Demirovom raskonom tepihu, debelom dobar pedalj i ukraenom trokutnim listovima okupljenim u trokutove jarkoplave boje, ne primakne suvie blizu. Pogledao je, nakon to je sjeo, Demira, vidio da je zadovoljan to je dobro razumio pokret njegovog kaiprsta i osjetio snanu radost zbog uiteljevog zadovoljstva, istovremeno bjesnei na sebe zbog pokornosti i zbog te pokorne radosti. Neto se u njemu bunilo protiv svega ovoga i to neto je poeljelo da ustane sa svog tankog tepiha blijedoute boje pijeska, da zakorai na Demirov tepih i nekoliko puta poskoi na njemu, da se nakon toga iskesi svome novom, nesuenom, uitelju i nakon svega ode bilo kamo. Ali je vei i snaniji dio njega znao da, sreom, nee uiniti nita od toga i zato je pobunjenom dijelu sebe mogao dozvoliti da neko vrijeme uiva u zamiljanoj pobuni. - Govori, sad si uenik i ima pravo govoriti - javi se Demir kad se u Figaniju umirila i umorila ona slabana elja za pobunom, kao da je jasno vidio i pratio ta se u njemu dogaa. - ta bih? Nemam ta govoriti - odgovori Figani. - Ima, ima - brzo odgovori Demir tonom koji je najavljivao novi napad bijesa, ali onda opet iznenadi Figanija brzinom s kojom je promijenio raspoloenje i nastavi sasvim mirno, gotovo blago. - Zapravo i nema, nije tvoje da govori nego da slua. Ti si doao uiti? Ja ne znam ta si ti nauio kod svog starca Ate, ne znam ta mu bi da te meni poalje i ne znam po kakvo znanje si ti meni doao, ali znam ta e ovdje nauiti i znam da je to upravo ono znanje koje ti treba i koje kod njega nisi mogao dobiti. To je znanje o tebi samome i o razlogu tvog boravka u ovom svijetu. Nakon ovih rijei, koje nisu bile bez prijetnje, ejh Demir se opet zavali na jastuke i uze se igrati trima zlatnim kuglicama bacajui ih i hvatajui, tako da u letu uvijek budu dvije a nekad i sve tri. Ne bi ovjek od tolikih aka oekivao toliku spretnost a jo manje bi od ovako teka ovjeka na ovom poloaju oekivao tu vrstu zabave. Ali nije Figaniju smetala neprilinost ejhove igre nego njegova posveenost toj igri i potpuna sabranost na nju, ona mjera sabranosti koja iz kruga ejhove panje iskljuuje sve osim te igre, sve na svijetu a pogotovo njegovoga novog uenika Figanija. I glupa, poniavajua ljubomora na igru i na zlatne kuglice. Kad se ejh onako posveeno obratio svojim kuglicama Figani se osjetio zanemarenim, zapravo mnogo gore - osjetio se nepostojeim. Kao da se (ne daj Boe grijeha za takve misli i tu usporedbu) zajedno sa ejhovom panjom s njega uklonio Svevidei Pogled i tako mu oduzeo stvarnost. Valjda zato djetinja ljubomora, zato spremnost da bude i zlatna kuglica samo da opet privue na sebe panju koja daruje postojanje. I osjeanje da nije problem u njemu nego upravo u ejhu Demiru, u nainu na koji ga je gledao a onda uklonio pogled s njega, u nainu na koji daje pa oduzima panju.
Kao da ga je izbrisao iz stvarnog svijeta. - Ti si juer dobio prvi nauk, ali u svojoj gluposti i neukosti nisi ga razumio i ak ne zna da si ga dobio - progovori u neko doba ejh Demir, igrajui se i dalje svojim kuglicama i ne gledajui ni na ta osim na njih. Valjda se zato Figaniju inilo da to to uje nisu rijei jednog ovjeka upuene drugom nego glas kojim se ovija svijet i koji pri tome dolazi iz samoga tog svijeta. Ili bi mu se, ovako izgubljenom i zbunjenom, isto uinilo da je uo kripu vrata, cijukanje mia, osipanje zida? - Juer ti se uinilo da si ponien i to te je naljutilo, ali si uz bijes osjetio slatku zebnju i radost. To je prvi nauk koji si kod mene trebao dobiti i to je konani nauk koji e kod mene dobiti, koji se uope moe dobiti: ponititi sebe, rastvoriti se u svemu, to jest u Jednome koje je sve, najvie je to sa sobom moemo uiniti. Juer je ponitavanje i rastvaranje tebe o kojem govorim krenulo od mene i ono je samo nagovjetaj, samo daleka slutnja cilja do kojeg e doi. A na cilju e biti kad potpuno ponitavanje krene iz tebe. Samo iz tebe, bez ikakva vanjskog poticaja. Naukovanje e zavriti kad u sebi savlada otpor ponitavanju kojemu tei i kojemu te ja uim, kad sve u tebi, tvoje srce i tvoji nokti na nogama, bude spremno za uitak u slatkoj zebnji kakav ti se juer nagovijestio i kad elja za tim uitkom bude jaa od gladi i bola, od oblika i elje za disanjem. Tek tada e okonati naukovanje kod mene. Jesi li osjetio uitak juer, kad si kleknuo? Jesi li osjetio sasvim nepoznatu nasladu maloas, kad si sjeo tamo gdje sam ja htio? Samo zato to sam ti malo uzdrmao unutranji oblik osjetio si uitke za koje nisi ni uo, o kojima ni slutnju nisi imao. A probaj sad zamisliti uitak od potpunog gubitka oblika. I unutranjeg i vanjskog. Nema granice izmeu tebe i Boijeg svijeta. Nema ponosa, nema uvjerenja i nema zabrana niti onog to se mora, nema misli niti osjeanja koja obavezuju. Samo jedno beskrajno osjeanje da si u kapi vode, da podrhtava u granici jabuke i da e probeharati idueg proljea, da se u nekom kameniu kotrlja niz padinu gurnut nogom ovce u kojoj si opet ti sam. Sve to odjednom, ovaj as, istovremeno. Moe li to zamisliti, lijena ohola duo? Moe li zamisliti da nema ni vanjskog oblika? Da si loptast i okast u isti mah, da si etvrtast i zvjezdolik, sve odjednom? Nema ruke koja se savija samo na jednu stranu, kao svaka budala. Nema stomaka koji otea od masne hrane, nema glave koja boli od praznine ili jaka svjetla. Sve si i zato sve voli i sve razumije. Jede crknutu maku na vrhu brijega, a onda tee s proljetnim vodama i lista u dolini, sav uzdrhtao. To je osjeanje do kojeg u te ja dovesti. -I ejh Ata je to govorio, veoma slino - ree Figani, ne bez inata, a onda vatreno, kao da se time sveti za neto, objasni da je sve to Ata govorio mirnije, jasnije i mnogo sabranije, pa se moglo i razumjeti. Znam ja dobro ta je on govorio i znam ta on uope moe govoriti nasmija se ejh Demir kojega je Figanijeva osveta, po svemu sudei, promaila i zapravo razveselila. - Znam da je on stara budala kao to si ti mala budala, znam da bi on mogao neto ovakvo naslutiti ali bi onda obilazio oko toga kao maka
oko crkotine i nikad se ne bi usudio da to jasno i iskreno kae. A ti si drugi sluaj, od tebe u ja neto napraviti, vrsto ti to obeavam. - Ne moe o njemu tako govoriti, ne doputam! - pobuni se Figani ali ne nae snage da ustane ili nekako drugaije potkrijepi svoju zabranu. - Ustani! Nasrni na mene, udari me! Molim te, uini neto, mnogo bih dao da me dozove u red - govorio je Demir podsmjeljivo paljivo zurei u Figanija koji bi se mogao zakleti da taj pogled osjea na sebi kao nesavladiv tjelesni teret, moda kao gomilu pijeska koja je legla na njega i svaki mu pokret ini nemoguim, a iz tijela i iz due izvlai mu snagu i s njom samu elju da se pokrene bilo kada i bilo kako. - Sve bih na svijetu dao - podrugivao se Demir i dalje - da me neko dovede u red, odavno ekam nekoga takvog. Moda si ba ti taj, to ne bi probao? Meni bi mnogo uinio. Figani je osjeao bolno peckanje u oima i po tome je znao da e se rasplakati ako se ne dogodi neko udo koje bi ga spasilo ili prekinulo ovaj razgovor. Uvijek se njemu, kad je trebalo neto braniti dogaalo jedino to se ovjeku ne smije dogoditi u takvoj situaciji - da se rasplae. To mu se dogaalo kao djeaku, naprimjer onda kad je pokuao mlaeg brata braniti od majke; dogodilo mu se kao mladiu kad je iao u Haleb, kod ejha Ate, i u jednom hanu pokuao samoga sebe braniti od jednoga gonia magaraca; to mu se dogodilo kod istoga tog ejha Ate kad se pokuao braniti od njegove optube da je suvie ponizan. Ata nije dozvoljavao uenicima da mu ine one sitne usluge koje se inae ine iz ljubavi i koje se inae primaju sa zahvalnou ako ih ini voljena ena i s nelagodom ako ih ini neko drugi. Kad mu je on jednom (dodue odve uurbano, to mora i on sam priznati) priskoio s pijeskom da pospe vlaan zapis, Ata mu je objasnio da njegovi uenici moraju otkriti svoju najposebniju pojedinanost, prepoznati je i podudariti se s njom, zavoljeti je i braniti je do kraja. "Jedino onaj ko je prepoznao svoju posebnost, jedino onaj ko je pristao na svoju izdvojenost iz svijeta, moe zavoljeti sebe i u sebi otkriti sav svijet", govorio mu je tada ejh Ata. A ne moe se u sebe smjestiti i u sebi se dobro osjeati ako od drugih zavisi toliko da im daje i ono to nisu traili". Tako mu je Ata objasnio tada, kad je nepozvan priskoio s pijeskom. A onda je, mnogo kasnije, kad je ono s pijeskom trebalo biti ve zaboravljeno, Figani donio uitelju otrijebljenoga narovog zrnevlja i time ga sasvim ozbiljno razbjesnio, gotovo dotle da ga otjera. Tada mu je Ata govorio o viku poniznosti radi kojega, bojati se, nikad nee biti njegov pravi uenik jer poniznost ovjeku ne doputa da otkrije i zavoli svoju pojedinanost, to znai da rastvaranje ovjeka, prema kojemu svi idemo, u njegovom sluaju moe biti jedino rastvaranje poniznog ovjeka, onoga bez stvarne pojedinanosti. A rastvaranje poniznog ovjeka ne tee prema unutra nego prema vani. Figani se slabo branio da nije rije o poniznosti nego o ljubavi, a onda se rasplakao, kao svaki put kad je trebalo togod braniti pa time svoga, uvijek spokojnog uitelja, naveo da ga otjera iz svoje blizine.
Svi njegovi pokuaji da neto brani dovodili su do ovog peckanja u oima i svi su ga, na kraju, rasplakali. Zato je sada panino traio neto lijepo ili neto veselo na ta bi mislio ne bi li izbjegao suze koje samo to nisu pljusnule. Bolje veselo, napominjao je sebi, lijepe stvari su uglavnom dirljive, a to bi ga samo raznjeilo i tako jo prije rasplakalo. Ali ta, Boe dragi, kako se sad sjetiti neega takvog?! - Nisi ti lo - konano progovori Demir koji je paljivo motrio Figanijevu borbu sa suzama - jesi muha ali zna gdje ti je mjesto i to mi se dopada. Osim toga si osjetljiv i bistar kao prava zmija, a takve najvie volim. Odmah si primijetio da ja nisam onaj Demir kojem te je tvoj Ata poslao, a to najbolje pokazuje koliko si bistar i osjetljiv. Kako kae? Po tjelesnom obliku jeste i odmah sam ga poznao, ali po unutranjem obliku nije ni nalik pa sam i to odmah poznao. Dopada mi se to, volim osjetljivost, zato sam te i uzeo iako inae nisi neto naroito. U pravu si, nisam ja taj Demir. - Samo kad bi i meni objasnio - uhvati se Figani za razgovor kao za ue. Mislio sam da se zbog toga ljuti, ali ti zaista nisi ni nalik onome kojeg sam ja oekivao, kojeg sam trebao oekivati. A ono ti i sam kae da nisi taj. Pa koji si onda, objasni mi, pomozi mi. - To je neto to inae ne priam jer je malo onih koje smijem posvetiti u tu tajnu. Nisam ja Demir iako sam do prije etiri godine to bio. Sad sam ja Bedredin, moji me uenici tako zovu i tako e me od sada i ti zvati. Bedredin sam postao prije etiri godine u dvadesetisedmoj noi Ramazana. Siao sam nakon teravije na obalu, odmah ispod puta kojim si doao ovamo, i sjedio uivajui u samoi. Nastojao sam zamisliti onaj as koji e nastupiti u toj svetoj noi, onaj as u kojem voda dobije punoi svog ukusa. Nastojao sam zamisliti taj as i osjetiti taj ukus, puni isti ukus iste vode koji je najvanije obeanje svete noi. Nastojao sam odgovoriti sebi moe li se taj ukus upamtiti ako traje samo onaj jedan as u kojem su rastvorena nebesa, nastojao sam sebe uvjeriti da u moda i ja, ve ove noi osjetiti isti, puni ukus bistre vode. Htio sam ve krenuti kad sam ugledao ovjeka kako ide prema meni. Iao je vodom, preko Zlatnog roga, kod onog velikog oleandra je iziao idui ravno poprijeko. To je bio Bedredin, veliki ejh i imam iz vremena prvog Bajezida i bezvlaa koje doe nakon njega. Bedredin je sve od tog vremena pa do noi o kojoj ti priam proveo u sklonjenosti to jest u nevidljivom stanju prividne odsutnosti jer nije vidio razloga da se vraa ne videi ovdje svoga pravog nasljednika i sugovornika. Silno me je poastvovao te noi, rekavi da bih to ja mogao biti ako bih razumio sve to mi kae tokom razgovora. Sve sam razumio, a razgovarali smo cijelu no. Otkrio mi je tajne koje nisu za tebe, koje moda nikad nee biti za tebe, a ja sam ih razumio jo dok ih je on izgovarao. Razumio sam jer sam ih imao u sebi, kako mi je i on objasnio pred kraj razgovora. Najavljivalo se svitanje, istono je nebo ve blijedjelo, bio je zadnji as da se neto pojede prije dana, kad sam se dozvao i
ponudio mu da objeduje sa mnom. Nije ga bilo pored mene, a nije ni otiao jer bih ga vidio kako odlazi kao to sam ga vidio kako dolazi. Nisam ga ni mogao vidjeti, nije bio pored mene jer je bio u meni i javio mi se iz mene objasnivi mi da sam ja sada Bedredin. Kasnije sam, ali mnogo kasnije shvatio koliko sam propustio to ne pogledah u nebo kad sam ga vidio da dolazi: to je sigurno bio trenutak rastvaranja nebesa, trenutak u kojem se svakom od nas otkriva njegova sudbina ako misli na rastvaranje nebesa kad se ono dogodi. Sad, eto, zna i sad si moj uenik. Ja sam Bedredin i odsad e me tako zvati. U tom je asu uao momak od juer, onaj momak kojeg je Ramadan iz Trabzona koji je, za sve osim za svog uitelja Atu, Figani nazvao u svom pismu momkom za sve. Nita nije rekao, samo se naklonio a Demir, koji je Bedredin, potvrdno je klimnuo glavom. Na to je momak odgrnuo zastor na ulazu i propustio grupu mladih ljudi. Svi su se potiskali odmah pored tekog zastora od tamnozelene ohe i popadali na koljena, udarajui, sasvim ujno, elima o pod. - Otputam te, doli su mi stari uenici - ree mu Demir koji niim nije odgovorio na buni pozdrav novodolih mladia. - Idi u svoju sobu i tamo miruj dok ne poruim po tebe. Onaj momak za sve krenuo je s Figanijem do njegove sobe, ili zato da u jo nepoznatoj kui novi uenik ne bi zalutao, ili zato da po njoj, bez odobrenja, ne bi lutao. Kad su izlazili, Demir mu je doviknuo "I nemoj pisati!", ali se momak nije zaustavio pa se nije zaustavljao ni Figani kojega je momak slijedio ustopu. Nije ni mogao stati, momak bi udario u njega da samo uspori korak a kamo li da stane. Figani se usput pokuao kod momka raspitati o onim uenicima to su maloas doli i to su mu vie liili na radnike iz kupatila, recimo na masere ili polivae, nego na mladie posveene uenju unutranjih svjetova, ali je momak koji ga je pratio utio kao zaliven. Nastojei da razbije njegovu utnju, Figani se sjeti da od ovog momka jo nije uo niti jedne jedine rijei pa ga preplavi nelagoda od pomisli na dugo druenje s nekim ko je, moda, posve mimo zvukova. Ta blaga zebnja od blizine gluhonijemoga pridruila se nelagodi koju je osjetio ve ranije, kad je vidio one pleate mladie s kojima bi trebao uiti i, gledajui ih, pokuao sebe zamisliti meu njima onako ogromnim. Sklopila mu se slika s dosta razloga za nelagodu. Momak za sve ga je dopratio do sobe i za njim zatvorio vrata kao da ga sprovodi ili kao da novi uenik ne bi znao za sobom zatvoriti. Zato je Figani, iz inata, iz ponosa ili radi neke druge potrebe, odluio da otvori vrata, proviri i opet zatvori jer ne bi imao ta raditi izvan svoje sobe. Ali da zatvori on svojom rukom, ipak su to vrata njegove sobe i bio bi red da ih on zatvara svojom rukom. Nije mogao, vrata se nisu htjela otvoriti koliko god da ih je zagledao i trudio se.
Neko vrijeme je sasvim izgubljeno stajao naslonjen na vlastita vrata koja se otvaraju i zatvaraju bez njegove volje i njegovog sudjelovanja. A onda se, moda ni sam ne znajui ta radi, spustio na koljena pored stola pod prozorom, dohvatio trsku i poeo pisati. Naas mu je sinulo da je ovo nova njegova pobuna jer on, evo, pie iako mu je Demir to zabranio. Sav se ozario od te pomisli, kao da se ovom pobunom sveti za to je uinio i za sve to mu je uinjeno bez njegovog htijenja. Moda je posljednja, sigurno je beznadena, ali je pobuna i to njegova, sasvim njegova. Tako je sjedio pod prozorom i pisao, dok se ona ozarenost lagano gubila iz njega i s njega, kao da se ona sliva niz zaotrenu trsku. "ejhu Ati, svome bivem uitelju, u Haleb, selam. Neu ti, uitelju, poslati ovo pismo. Neu ni pokuati da ti ga poaljem jer znam da do tebe ne moe doi kao to nikakav moj glas i nita moje ne moe vie doi bilo gdje osim do ovjeka kojem si me poslao u ruke. Te ruke su zamka iz koje ne mogu ni ja ni bilo ta moje. Ipak ti piem jer jedino tako mogu barem pokuati da razumijem neto, mogu pobrojati pitanja i nedoumice, mogu se podsjetiti na ono to se dogodilo ako ne mogu razumjeti ta se dogodilo i ne mogu odgovoriti ni na jedno od pitanja pred koja si me doveo. Jer ovdje si me ti doveo, zar ne. Zato? Dok sam iao ovamo, bio sam zadovoljan sobom, ak sam se sobom ponosio. inilo mi se da sam potpuno izgradio svoj unutranji oblik i da tim oblikom moemo biti zadovoljni i ti i ja. Mislio sam da me alje dalje zato to sam od tebe nauio dovoljno, zato, recimo, to sam prepoznao sebe i pristao na sebe pa se time osposobio za uenje o neemu drugome. O tome sam razgovarao odmah po dolasku ovamo, s Abdul Kerimom, jer me je on pitao zato si drugom uitelju poslao ba mene koji ti nisam ni najmlai ni najstariji uenik, pa me ubijedio da eli provjeriti (eli da ja provjerim?) koliko sam za onu vrstu uenja, koliko sam otvoren za ono znanje koje mi ti moe dati. Povjerovao sam i sloio se s Abdul Kerimom. Sada ne znam zato si me poslao, ne znam zato si me udaljio od sebe, samo znam da nije nita od onoga to sam mislio ja a nee biti ni da je ono to mi je Abdul Kerim rekao. Sada mi se ini da je on mene zapravo tjeio jer je vidio vie nego ja. Tjeio me je, zar ne, uitelju moj? Jutros mi je kod Demira, Bedredina, ili ko je ve taj kome si me poslao, palo na um da si ti naprosto digao ruke od mene. To mi je palo na um kad sam se sjetio koliko ti je smetalo ono to si nazivao mojom poniznou. Nisi vjerovao, nisi mogao shvatiti da se ne radi o poniznosti nego o ljubavi. I bio si u pravu, bojim se da se nije radilo o ljubavi. Vjerujem da je mogua ljubav na koju se ne moe uzvratiti, ali ne vjerujem da je mogua ljubav koja se ne moe razumjeti ili bar prepoznati.
Jesi li me zato udaljio od sebe? Jesi li zakljuio da ja ne mogu stei unutranji oblik, pa me se rijeio? Nek ti nisam na oima, makar u zamci, makar u nevolji bio? To vie nije vano. Ipak bih volio znati ima li toga ega ja nemam ovaj Demir, Bedredin ili neko trei kome si me poslao. Kako moe u jednoj noi, makar to bila no lijepih udesa i blagoslovljena no u kojoj se nebo otvara, postati Bedredin neko ko je godinama prije toga bio Demir? Hoe li moi? I o kakvom to se unutranjem obliku tu radi? Njega nisi udaljio od sebe, s njim odrava vezu i njemu si me poslao s preporukom koju si svojom rukom napisao. Zato njemu?! Ne smeta ti kod njega manjak ponosa i manjak unutranjeg oblika. A ne smeta, rekao bih, ni njemu - on se osjea i ponaa kao vladar i neto vie od toga. Pa ni pola jada on, nego ga i drugi ljudi tako osjeaju i prema njemu se ponaaju kao prema vladaru i neemu jo viem. ta emo s tim? Jesi li siguran da je biti kao on - neto sasvim loe, a imati jasan unutranji oblik koji se ne moe mijenjati - neto dobro, neto najbolje na svijetu? Ja vie nisam, ak bih rekao da je bolje osjeati se kao vladar bez jasnog oblika, nego li imati prekrasan oblik i osjeati se kao budala kako se, evo, osjeam ja, kako sam se preesto znao osjeati i dok sam bio kod tebe. Ne kaem nita, samo pitam, uitelju. Provjeravam ono emu si me uio i to u meni nisi uvrstio jer si me udaljio od sebe. Nisam vie siguran da ti vjerujem, nisam siguran da sebi vjerujem i nisam siguran da je u meni ostalo ono to si u mene pohranio kao svoj nauk. Ni to sada nije vano, ve sam navikao na to da se osjeam kao budala. Ve sam navikao i na to da danas otkrijem kako juer moda i nisam bio budala, iako sam se tako osjeao, ali danas sigurno jesam, pogotovo ako se tako ne osjeam. Sada je vano ovo to se sa mnom dogaa i to me ne pita kako se osjeam. A dogaa se to da curim sebi kroz prste kao pijesak. Upravo tako. Vidim sebe onako kako bi me vidio drugi, gledam se tuim (moda tvojim?) oima. Vidim se kao da sam sebe unutranjeg zahvatio rukama, pune dlanove, a onda mi neko rastavio prste i ja curim, osipam se, klizim niz dlanove i izmeu prstiju, ne ostavljajui na njima traga i ne stvarajui u njima nikakvo osjeanje. Da ih barem kakljim! Ni to, ni praina, ni svjeina kao od vode, nita ne ostaje od mene i iza mene. Vjeruj mi da nije strah (kad bih bar bio uplaen!). Ja se njega ne bojim, a ipak radim ono to on hoe. Ovdje se ne radi o strahu, strah je neto to jeste i neto ega ima; ovdje se radi o neemu ega nema, a to je mnogo gore od straha. Radujem se kad je zadovoljan mojim postupcima, a ne strahujem od njega i ne volim ga (neka bi ga Bog volio koliko ga ja volim). Zato? O emu se radi? Valjda o tome da mu nemam ta suprotstaviti. Nema u meni niega to bi imalo jasan razlog, to bi znalo neki cilj, nemam onoga to moram niti onoga
to ne smijem. inim ono to on hoe jer nemam onoga to ja moram initi i ne znam ta bih ja zaista htio initi. Je li tako? Bi li ovako bilo da sam se naao pred nekim drugim? Da li bih radio onako kako taj drugi hoe i radovao se ako je zadovoljan onim to radim i nainom na koji radim? Ne znam, bojim se... Ne znam. Ali znam da se ova pitanja otvaraju u meni kao hladan bunar i da si me za njih trebao pripremiti. Kao ogledalo. Ravnoduan i prazan dok se neto ne nae preda mnom, a tada se ispunim njime. Ali nije ni tako, ogledalo je barem hladno i ravnoduno, a ja se stidim, drhturim i eznem. Za im, Boe moj?! Kao pijesak. Upravo kao pijesak. Osjea da bi mogao imati oblik, samo to ga nije dosegnuo, kad ga zahvati u posudu ima ga! Sve dok posudu ne nagne i on pone curiti gubei sve osim enje, ne ostavljajui traga ni u posudi ni u sebi, ne pamtei i ne ostavljajui posudi razlog da pamti. Nismo ni prljavi da ostavimo smrdljiv trag, nismo ni voda da ostavimo trag uklonjenog smrada. isti a ne istimo, to smo pijesak i ja. Nije ni zaborav, zaboravlja se ono to se moglo upamtiti. A bio sam, imao sam, jo dok sam ovamo iao vjerovao sam da sve to moje, sve to to bi moglo i to ezne u meni, samo to nije postalo stvarno. Je li sve to to mi se inilo dovrenim, gotovo dovrenim, u meni bilo samo kratko, suvie kratko, sjeanje na tebe? Je li to za ta sam mislio da je vjera, da je moje povjerenje u mene, bilo samo blijedo pamenje tvog lika, suvie slabo da bi me moglo osoviti? itam ovo to napisah i vidim da su moja pitanja beznadeno mutna. Kako odgovoriti na ovako mutna pitanja? ta ja zapravo pitam? Ono o emu se pitam jo vie se zamuti mojim pitanjem. U tome valjda i jeste problem, u tome to ne mogu doi do pitanja. Jasno pitanje je ve poslagalo stvari ili barem uputilo na to kako bi se mogle poslagati, obealo da bi se one mogle jednom poslagati po nekom redu i prema nekom razlogu. Jasno pitati moe o onome to bi se dalo sloiti jer ima svoje oblike, razloge, odnose. A ovo o emu se ja pitam, ovo je opet kao pijesak - mutne boje, bez oblika, bez razloga i bez stalnosti. ak i bez slinosti s neim jasnim. Mutno. Puka enja. Jesi li ti stvarno tako jasan kako mi se ini? Kako mi se inilo, kako si htio da mi se ini. Stvaran, stalan i sabran. Moe li se danas biti takav, moe li se uope htjeti da se bude takav. Je li ti jasno ita od ovoga to sam te pitao, moj uitelju? Je li ti jasno ta sam te pitao? Dok sam ispisivao svoja pitanja, bio sam siguran da znam ta pitam svakim od njih, sada, dok ih itam, ini mi se da otprilike znam, a kad bi sad neko zatraio da mu objasnim ta svako od njih, ta bilo koje od njih, pita vidim da ne bih znao. Nije vano, ionako ti neu slati ovo pismo niti u ga kome pokazati. Vano je jedino zbog vremena: ta se dogaa sa svijetom i s ljudima u vremenu u kojem jezik nije sposoban za jasna pitanja? U kojem ljudi od jezika ne mogu
napraviti jasna pitanja? U kojem ljudi upotrebljavaju jezik, u kojem jezik upotrebljava ljude, a ni jedno ni drugo nisu sposobni za jasna pitanja? Ako ovo nije samo moja osobina, ako je i osobina ovog vremena ili bar ljudi u ovom vremenu. Moda mi jednom sve ovo bude jasno. Moda e mi jednom ovo pismo biti drago, moda e me jednom podsjetiti na vremena o kojima u (ne dao Bog!) misliti kao o lijepim vremenima i sjeati ih se s tugom. Onako kako se sjeamo djetinjstva koje sigurno nije bilo lijepo, onako kako se sjeamo svega davno prolog. "Kako nisam vidio koliko mi je lijepo", govorimo sebi kad se sjetimo neeg jako davnog i dodamo "Ba sam bio budala". A radi se o tome da sam budala sada jer sam zaboravio kako mi je bilo runo. Svaki ovjek moe rei da je imao lijep ivot ako dovoljno dobro zaboravlja. Ne vie tvoj uenik, ne vie Ramadan iz Trabzona. Toga vie nema, osuo se, iscurio kroz prste i postao Figani iz Istanbula." -3Narednih dvadesetak dana Figani je proivio jednolino, ak spokojno, rekao bi ovjek koji gleda sa strane, jer mu je svaki dan liio na prethodni i pokazivao kakav e biti slijedei. Nakon doruka je odlazio kod Demira kojem je morao priati ono to ga je Ata uio, a onda je Demir to pobijao i govorio mu posve drugaije, nazivajui nekad Atina uenja glupou, drugi put bezumljem, nekad bogohulnim, a nekad ne govorei o njima. Allah je blagoslovio ovjeka i izdvojio ga iznad svih Svojih stvorenja time to mu je dao duu i s njom mogunost da u jednom ivotu proivi bezbroj sudbina, da bude as ovo - as ono, da bude ovakav i onakav. Kamen mora biti samo ono to je i onakav kakav je, pa se i kamen moe promijeniti i od velikog postati malen ili od oblog okast. A tvoj mudri Ata od ovjeka trai da otkrije kakav je i da se onda u tome to otkrije ukopa kao magarac, da se takav okameni i takav traje dok mu je sueno da traje. Pa zato i jesmo najvie stvorenje da se moemo mijenjati. Mi smo najvii i posebno blagoslovljeni zato to u sebi imamo i kamen i biljku, i ivine i meleka istog. to ja jednom ne bih bio samo onaj kamen to je u meni, to ne bih drugi put bio bor ili travka, pa pae ili guter? Sve to mogu, sve to imam u sebi ako sam im ja prvi izgovorio imena i ako sam iznad svih njih. Ja ne smijem biti uvijek jednak ako mislim ivjeti po Boijem davanju i odreenju. I sve ljude, sve karaktere i sve ljudske sudbine ja imam u sebi dok imam svoju ivu duu. Podlac i muenik, pohotljivac i sufija, rasipnik i glade, elavac i debeljko, razbojnik i pokajnik, zec plaljivi i onaj to e sebi kidisati - sve to je u meni, sve to ja jesam i moram biti ako se ne elim odnositi nezahvalno prema darovima
Svevideeg. Kako onda ta stara budala misli da ja otkrijem kakav sam i da se tada u to zaronim, okujem se time i zauvijek sam sebe oblivam sobom takvim?! to se ne bi voda kupala u moru? Tako je govorio Demir koji je za sebe mislio da je Bedredin i kojeg su svi morali tako zvati. Jednom ga je, za njihovoga jutarnjeg razgovora, Figani grekom nazvao Demirom pa ga je onaj momak za sve ubo u lea velikim iljkom nataknutim na letvu. Tu je napravu, slinu motki za podbadanje deva, momak izvadio iza zastora na zidu, bez ikakvog Demirovog znaka, po emu je Figani ispravno zakljuio da se u ovoj kui tako bodu svi koji zaborave da je Demir zapravo Bedredin i da je to jedno od pravila ponaanja ovdje. Tog dana je uitelj govorio o vremenu i upravo je objanjavao da je trenutak, ovaj as i samo ovaj as, jedino stvarno vrijeme, kad je uenik dobio bolni ubod iljka u rebra. Pokazujui na jarkoplavi zastor s dva ajeta izvezena u obliku lavova koji se gledaju, Bedredin je objanjavao da je Knjiga nastala u jednom trenutku koji je trajao krae od treptaja oka, upravo beskrajno kratko, i da taj nemjerljivo kratki trenutak traje i danas jer e trajati zauvijek budui da je u njemu svo vrijeme. Tako je nastala Majka Knjiga koja je napisana Jezikom, to jest mislima, smislovima, idejama, slikama. Onda kad je trebalo Majku Knjigu prenijeti u ljudski jezik i objaviti je ljudima, iz onog beskrajno kratkog trenutka poteklo je vrijeme. Svo se to vrijeme, meutim, sastoji od trenutaka koji bi da lie na onaj prvi i jedini. Evo ovi lavovi, izvezeni slovima i rijeima ajeta, pokazao je Demir zastor na zidu, vezeni su dugo i postepeno, nit po nit, ali je sve to vrijeme postalo jedan jedini trenutak onog momenta kad su oni dovreni. Na to je Figani, koji je paljivo zurio u vezeni zastor sa zlatnim lavovima, zaustio "Ali Demire", elei valjda provjeriti neto to mu je ostalo nejasno u ovoj prii, kad je iza zastora momak izvadio motku i bolno mu zario iljak medu rebra. Uenik je zanijemio a uitelj nastavio objanjavati kao da se nita nije dogodilo. Figani se ne bi mogao zakleti da je ba posve razumio uiteljevo uvrnuto mudrovanje u vremenu koje je, po njegovome, zapravo samo nastojanje da se lii na onaj jedini trenutak, ali je upamtio gotovo svaku rije, moda zauvijek upamtio a sigurno zauvijek povezao s bolnim pulsiranjem u slabini probodenoj iljkom za podbadanje deva. Uostalom, ono to je slijedilo nakon onog uvoda o vremenu uope bilo je lake upamtiti jer je bilo razumljivije i bar malo vezano za ljudeski ivot. Tu je uitelj objanjavao da razuman ovjek ivi u ovom trenutku i samo u ovom trenutku jer takav ovjek zna da je stvarna jedino sadanjost. ta mi treba sada? ta u ovom asu mogu dobiti? To su ljudska pitanja, to su pitanja razumnog ovjeka koji zna da nema jueranjeg i sutranjeg dana jer oni nisu stvarni. Tvoje vlastito sjeanje je pria koju pria sam sebi, ono te obavezuje i zadaje ti sadanje postupke koliko i bilo koja pria koju si uo ili izmislio, koliko i bilo koja od hiljadu i jedne noi. Zato je pametnom ovjeku, onom ovjeku kojem je stalo
do stvarnosti i do Istine, smijeno kad mu propisuju da zbog prolosti ili budunosti bude ovakav ili onakav, postupa ovako ili onako, radi ovo ili ono. Kao to je u vremenu istinit jedino ovaj as koji u stvarnosti ovog svijeta ponavlja as nastanka Majke Knjige, u ovjeku je istinit i stvaran jedino ovaj sadanji - ti dananji nema nita sa sobom jueranjim. Radi ono to ti se radi sada jer ti si stvaran i istinit jedino sada. Onaj ko ne radi tako ivi protiv stvarnosti i radi protiv Istine. Tako je bilo onog dana kad je Figanija ubolo motkom za deve, a drugih dana je bilo tako ili otprilike tako. Svaki put su se ti jutarnji razgovori zavravali dolaskom drugih uenika kojih je bilo svakakvih i veoma mnogo. Figani je mislio da je deveti uenik svog uitelja jer je u kui pored Demirove, u koju su ga smjestili, izbrojao devet soba, ali je ve u prvih dvadesetak dana izgubio svaki raun i ostao zbunjen brojem ljudi koji su po nekom svom poslu dolazili njegovome novom uitelju, iako sigurno nisu svi stanovali na njegovom posjedu. Svaki dan se dogaalo isto: momak za sve bi se naklonio, Demir odobrio, iza tamnozelene ohe bi izlazili ljudi koji bi udarili elima o pod, Demir bi Figaniju rekao da ga otputa jer se mora posvetiti drugim uenicima i momak za sve bi ga izveo, pratei ga prvih dana do njegove sobe u koju bi ga zatvorio a kasnije ga naprosto ostavljajui vani neka se sam snalazi. Svaki dan su, meutim, dolazili drugi ljudi tako da je Demir morao imati bar stotinjak uenika ako su mu zaista sve to uenici kako je govorio. Na stranu to to je meu njima bilo svega i svaega, to je bilo i takvoga ljudskog materijala da je Figaniju zbog njih njegova nova kola izgledala kao tabor neke vojske u nastajanju. Dolazili su ogromni pleati momci koji su izgledali kao da su upravo sili s planine gdje su razbijali kamen za kue, dolazili su ispijeni ljudi srednjih godina koji su mirisom kazivali da mekaju i ureuju koe, dolazili su poderani bojadije prljavih ruku, dolazili djeaci s mlijekom na bradama, a s jednom se grupom pojavio i starac za kojeg bi se Figani zakleo da ga je, odmah po dolasku ovamo, dok je traio Abdul Kerima, vidio na bazaru kako zabavlja rulju provlaei igle kroz obraze i listove nogu. Moda bi Figani sebe i ubijedio da mu je ivot kod novog uitelja spokojan i dobar da nije bilo tako neobinog sastava uenika. Ovako je taj udni skup bio vidljivo, vanjsko, opravdanje nemira koji se u njemu pojavio ve kod prvog susreta s Demirom i od tada stalno rastao. Nevesele slutnje i muni nemir, koji su se zaeli jo kod prvog ulaska ovamo, rasli su bez vidljivog razloga, moda zbog mutnih potreba skrivenih duboko u njemu (kao to je ona koju je otkrio prvi dan i koja mu je donijela slast u slijepoj poslunosti) koje jaaju i rastu u Demirovom prisustvu, ali bi on moda uspio sve to bar malo zatakati razumnim objanjenjima da su ljudi koje je susretao ovdje malo vie liili na uenike. Ovako, ni razum nije doputao da sebe ubjeuje kako je sve u redu, pa je njegov muni nemir jaao.
Prvih dana ga je onaj momak zatvarao u sobu iz koje nije mogao, pa su nemir i zebnja, gaenje na sebe i zbrka u koju je tonuo, radili od njega ta su htjeli. Htio je pisati pisma koja nee poslati, ali nije mogao; pokuavao je itati Knjigu, pa onda Mevlanine stihove, ali je bez razumijevanja zurio u pismena; probao spavati pa ni u tome nije uspijevao; a onda je na kraju otvarao prozor i s njega glasno izvikivao sve stihove koje je znao napamet. Bio je siguran da tako olakava dui i da ovim vikanjem spreava glavobolju koja se svakog poslijepodneva najavljivala tupim pritiskom u potiljku. Zato mu je osjetno olakalo kad su ga poeli ostavljati vani. Nisu mu nikad objasnili zato je ranije morao u sobu a sada ne mora nego moe slobodno hodati i raditi ta ga volja, a on se nije trudio da to sazna od momka za sve koji se, uz Demira, jedini njime bavio svih ovih dana. Sam je sebi objasnio da su do sada uitelj i ljudi koje je on nazivao svojim uenicima radili neto to se od njega moralo sakriti a sada su taj tajni posao zavrili pa ga mogu ostaviti da slobodno vrlja okolo. Nije ga osobito zanimalo kakav je to posao bio, nije se trudio da otkrije bilo ta (ak bi se moglo rei da se pribojavao nekoga mogueg otkria koje bi ga obavezivalo da togod uradi), ali je po itav dan lunjao okolo, obilazio, razgledao, ne bi li ublaio nemir i munu strepnju koja ga je sve bolnije rastakala. Tako je obiao i dobro upoznao ne samo onaj krug neposredno uz kuu u koju su ga smjestili, nego i okolinu u kojoj su bile njegova manja i Demirova velika, moglo bi se rei i raskona, kua. Demirovo imanje bilo je na obali Zlatnog roga, nedaleko od kapije, gotovo odmah do Kasimpaine luice u kojoj su pristajale brodice to su vozile Zlatnim rogom. Demirova kua i manja zgrada za uenike, oslonjena na glavnu, podignute su na vrhu brijega, dovoljno daleko od vode da se izbjegne nona i jutarnja vlaga i dovoljno blizu da se nikako ne mogu izbjei komarci koji su u sumrak u grozdovima lijegali na sve to je postojalo na imanju. Komarci i nekakve sitne muice kakve Figani do sada nije vidio (nije ih bilo ni u Trabzonu, gdje bi vrijeme moralo biti slino ovdanjem), koje se skupljaju u oblake to titraju na suncu, a grizu veoma bolno ne ostavljajui traga na koi, gospodarili su ovdje u ranim jutrima i u sumrak, tjerajui i samog Demira da se zavlai u zamraene okove. Izujedanom i podbuhlom ovjeku nekakvu utjehu, kad mu ve nema pomoi, mogao je pruiti prekrasan pogled koji je u malo odmaklo jutro, kad se vlaga razie a jara jo nije skratila vidik, dolazio do al-Fatihove damije i ak do Topkapije. Oko kua se sterao ogroman vrt, oblika nepravilnog i malo spljotenog polukruga, koji zapravo i nije pravi vrt jer je, ne samo neureen, nego moda i namjerno zaputen. Nigdje cvijeta, nigdje voke, nigdje njegovanog drveta. Nema ak ni drvea koje ne trai njegu nego samo od sebe lijepo izgleda kao to su platani i one palme irokih listova. Samo borovi, divlje masline i ikara, gusta neprohodna ikara sasvim podivljala i opletena otrom tvrdom travom ijom bi
se vlati mogao porezati meki dlan, u ta se Figani uvjerio na vlastitom dlanu. Na zaravni, kojom se brdo zavrava i na kojoj su podignute kue, trava je meka i ikara manje gusta pa se tu moe lijepo hodati a moe se i odmoriti ako se ovjek ne boji gutera i ne zamire od straha pri spomenu zmija. Taj dio imanja ograen je visokim zidom sa vidljivim iljcima, dok je na padinama, s obje strane, imanje otvoreno, moda zato to se na strmom kamenjaru zid naprosto nije mogao podii a moda i zato to bi se s te strane malo koga moglo oekivati. U tom je zidu, na ne ba otvorenim mjestima, Figani naao tri prozora zatvorena debelim vratima i osigurana eljeznim ipkama s katancima velikim kao Demirova aka. to e ovdje ti skriveni prolazi, ovako vrsto zatvoreni, ako je glavna kapija onako gostoljubivo po cijeli dan otvorena? Dodue, uvana Figanija je jedan divljaan i galami sklon ovjek otjerao od glavne kapije kad je vrljao oko nje, ali je taj straar bio tako dobro sakriven da bi se svakome srce razgalilo kad vidi tako rastvorena vrata. Na padini, tamo gdje nema zida i gdje je ikara najgua, na strani prema Kasimpainoj luici, Figani je jednom, nekako oko petnaestog dana svog boravka ovdje, zatekao djeaka s dvije koze. Kad mu se Figani obratio, djeak se oduzeo od straha koji oigledno nije dolazio samo od iznenaenja. Onako uplaen, nije ni pokuao bjeati, tako da ga je Figani mogao obgrliti i umiriti lijepim rijeima. Pitao je djeaka to ne povede koze gore gdje je lake i doi i hodati, gdje je trava meka a ikara pitomija i bolja. Djeak mu je rekao da se i sad prestravi od pomisli na takav poduhvat. Jednom je to uinio pa su ga uhvatili, odveli u kuu i krvniki tukli, a jedan kockasti elo, koji je izgleda glavni tamo, u tabane mu je zabadao uarene igle koje u prvi mah nisu prejako boljele, nisu ni krv putale, ali su kasnije stvarale u glavi bol od kojeg se kosti rastvaraju. Tjerali su ga da prizna ko ga je poslao, ta je traio i ta vidio, pa mu na kraju ipak povjerovali da je samo htio nahraniti koze. Moda su se saalili a moda nekako provjerili i vidjeli da govori istinu. On im je rekao da mu je otac zaglavio na pohodu u Ugarskoj, a njemu ostavio na vratu majku i sestru da ih hrani s dvije koze i s onim to ukrade. Ne bi on ni za ta na svijetu gore, dvadeset dana nakon onih igala nije mogao na noge, i sad ga glava zaboli kad se sjeti igala ili kockastog ele. Ni ovdje on ne bi zalazio da ima gdje koze odvesti, ali nema, neka evo sam Figani pogleda i uvjeri se da na ovoj strani nema ko ta brstiti nakon to su luku dolje napravili i sve oistili. A ne moe daleko ii, valja njemu o zalasku sunca na nekoj od arija biti da togod pokupi ako bi se pruila prilika. Ovaj susret je Figaniju konano oduzeo i samu mogunost da razumnim razlozima odgaa ili umiruje tihu paniku koja ga je osvajala. Nije ovo isto i nije dobro, treba se iz ovoga izvui to prije i treba otii to dalje. Malo ga je i postidjelo sve ovo jer se sam sebi uinio smijenim. On danima ispituje svoje lagane strepnje, on odgoneta zato tako spremno slua Demira, on mjerka kao zlatar i pita se dolazi li ta poniavajua poslunost od vika njegove poniznosti ili otuda to je Demir vie od obinog ovjeka, a ovamo
je okruen neim... Kao slijepa maka. On se pita je li doao na uenje ili na zatoenje, pa se ljuti kad otkrije da je zatoenik vie nego uenik ali se ljuti najvie zato to zbog zatoenja ne moe uglednicima nositi svoje tugaljive stihove. A ovamo... Da je znati u ta je upao, da je bar naslutiti za ta im on treba, bilo bi, inilo mu se, lake. Bar bi se ova unutranja panika, koja rastae ile i nagriza kosti, kako mu se inilo, koja izvire niotkuda a cijeloga ga obliva iznutra i rastvara sve u njemu, bar bi se ta panika sabrala u jasan strah s izvorom, razlogom i moda nekakvim rjeenjem, strah koji je ljudski i ovjeku razumljiv, a ne ovo to nema poetka, oblika, izvora, a zahvatilo je sve i ivot mu ini potpuno nepodnoljivim. Strah je dobar, strah ima smisla jer na neto upuuje, strah ima razlog i po svemu je nekako ljudski, a ovo - ovo je mutno i bezizlazno, ovo se guva u sebi samome, iz sebe izvire i u sebe uvire, ovo je skriveno ludilo. Narednih dana Figani je grozniavo jurcao okolo nastojei da pouzdano odgovori barem na pitanje gdje se stvarno naao. Obilazio je, razgledao, istraivao i pamtio sve to nae, pa onda u svojoj sobi crtao ono to je vidio i raspored vienoga, nadajui se da bi iz toga mogao naslutiti emu je namijenjeno ovo oko njega. A onda, kad to odgonetne, doi e do straha, poet e se bojati toga i toga, a to je pravi blagoslov prema ovome sada gdje ga sve uljuljkuje, nudi mu se kao ugodnost i briga za njega i oko njega, a stvara oko njega i u njemu prazninu koja prijeti i iz koje bije jeza. Otkrio je da u veliku, Demirovu, kuu moe ui jedino na poziv i u pratnji momka za sve, ali mu je to otkrie, kao i sva dosadanja, donijelo vie nevolje nego koristi jer je samo pojaalo zebnju i zatamnilo tajnu. To je bilo sedamnaestog dana njegovog boravka ovdje, kad je ve imao crte zida oko imanja, kapija u tom zidu i oznaeno mjesto dviju kua, sredite nepravilnog polukruga, i njihovog poloaja prema zidu i kapijama. Iz toga nije mogao nita zakljuiti, pa je proirio crte i na njemu odredio poloaj itavog posjeda prema onome to ga okruuje, a iz toga je zakljuio da bi se ovdje moglo raditi i sakrivati naprosto svata. Moglo bi se krijumariti, mogle bi se kovati zavjere, mogla bi se stvarati mala vojska koja e sultanu pomagati na pohodima, a moglo bi biti i da se ljudi povremeno sakupe pa na miru popriaju o naim blagoslovljenim vremenima. Iako ovjeku ostaje nejasno to bi ovako skupo priali jer tajne kapije, veliki i dobro podmazani katanci, dobro sakrivene strae i ovolika zaputena zemlja na ovako dobrome mjestu -sve to kota i malo je preskupo za skupiti se i na miru popriati. Iz toga se, dodue, moe zakljuiti jedna stvar, ali je to mogao zakljuiti i prije nego je poeo istraivati ovako temeljito. Moe se zakljuiti da iza svega ovoga stoji veliki novac i da u ovome sudjeluju moni i bogati ljudi. Nisu to ovi to ih je viao kako dolaze kod njegovog uitelja, a nee biti ni taj uitelj - ni najvei i najpotovaniji mudraci ne bi mogli ni ovo imanje kupiti a kamo li opremiti ga i osigurati ovako temeljito.
Koji su to moni i bogati ljudi, to e njima poslovi ovako ovijeni tajnom, to sakrivaju svoje poslove i svoju vezu s ovim posjedom i onim to se na njemu radi? Zakljuio je da srce tajne lei u Demirovoj kui i da mora nju temeljito pregledati ako eli odgovoriti na bilo koje od svojih pitanja. Zato je toga, sedamnaestog, dana, odluio da se tajno, nakon to ga onaj utljivi momak izvede iz kue, dok on i Demir budu zauzeti s drugim ljudima koje Demir naziva svojim uenicima, vrati u kuu i obie je. Od svoje se odluke uplaio manje nego to je oekivao, ali ga je ona ispunila takvom napregnutou da je sav doslovno utrnuo. Stezao je ake i gurao nokte u dlanove, pripijao ruke uz tijelo i pritiskao noge o pod, inio sve kao da nastoji suzbiti drhtavicu iako u njemu niti na njemu nita nije drhtalo nego je, naprotiv, bilo zadebljano, otrnulo i ukoeno kao kost. Bez razumijevanja je zurio u Demira pravei se da ga slua i, tako zadebljan i utrnuo, ekao as osloboenja kao da e se Bog zna ta dogoditi kad umakne uitelju s oiju. Demir je vidio da se s njim neto dogaa pa ga je pitao o emu se radi, onda je i podviknuo od ega je Figani sav zamro jer je znao, osjetio je kao to se osjeti svjetlost ili glad, da e sve priznati i jo nakon toga moliti oprotaj bude li uitelj uporan u ovom ispitivanju (jer kako smisliti la kojom e prevariti Demira, i kako smisliti bilo kakvu la dok je ovako zadebljao i ukoen?). Sreom, i Demiru se urilo da ga se oslobodi pa ga je otpustio ranije nego inae, ne pokazavi mnogo volje da se bavi njime i onim to se s njim danas dogaa. Iziao je jedva hodajui, kao iz muilita. Tek vani je osjetio da je sav mokar i zaueno se upitao kako ovjek moe ne osjetiti da se znoji. A onda ga je uhvatila drhtavica, pa se sklonio ustranu, iza jednog drveta, da ne bi privukao neiju panju tako mokar i uzdrhtao. Osjeao je na sebi neke oi, znao je da je okruen paljivim skrivenim oima i bojao se da e im postati sumnjivo njegovo drhtanje bude li ga on ovako pokazivao. Ali se u sjeni masline, za koju se sklonio, drhtavica pojaala i poelo mu se itavo tijelo tresti toliko da mu je brada cvokotala, ruke se vidljivo tresle, noge ga gotovo nisu drale. Do podnoljive mjere se umirio nakon dobrih pola sata. Kad mu se uinilo da se dovoljno smirio, premjestio se do zida Demirove kue i lagano krenuo oslonjen na zid, nadajui se da e uti neto od razgovora unutra, barem toliko da zna jesu li ljudi, koji su uli nakon njega, jo uvijek unutra. Uzalud, nita nije uo, ali mu se barem objasnilo zato su svi zidovi, svi prozori i sva vrata prekriveni zastorima, tepisima, zavjesama od tekih tkanina. A ta ako sad naleti na Demira? ta ako su oni ljudi izili pa uitelj ide u neku drugu sobu i njegov mu se novi uenik uunja ravno u zagrljaj? ta ako upravo izlaze, pa on naleti na njih i na onog utljivog? Nije smislio kakvo bilo opravdanje, recimo neko pitanje o onome to je Demir danas govorio. ta je uope govorio? Kako da se ne sjeti toga, kako da ne smisli opravdanje ako ga uhvate? Ne moe se s pileim mozgom i bez ikakva iskustva otkrivati ovakva tajna! Osjeti kako se opet znoji jer mu koa manje zebe od zalijpljene tkanine i osjeti
kako mu se sve zatee do bola. Dovukao se do vrata i vidio da su sreom otvorena. Jesu li vrata inae otvorena? Nisu, juer je uo kako ih utljivko za njim zatvara i uo je da kripe tiho ali dovoljno ujno. Ima, znai, sree, Bog uva budale. Ovo je znak da treba ui, ai da nije ovoga trebalo bi ui jer mu je sada mnogo bolje nego svih ovih dana. Sada osjea strah, jasan, lijep i dobar strah koji je radost i ljepota jedna u usporedbi s nijemom panikom koja ga ne ostavlja otkako je ovamo kroio. Osvrnuo se okolo, oslunuo i brzo uskoio kroz vrata. Neto je u kui prasnulo, kao da se slomila suha daska, prasnulo tako jako da se Figani sav ukoio i zamro. mugnuo je udesno da se skloni s vrata i zavue za zastor ako bi se neko pojavio da ispita ovaj prasak. A tada se, kad ga je dodirnuo leima, teki zastor od ohe ovio oko njega i na slabine mu se naslonilo neto otro. -Ne mii se i ne deri se - ree glas priguen ohom. Kao da mu se ruga zabranjuje mu ono to, ovako sleen i bez daha, ne bi mogao ni uz obilat viak Boije milosti. - ta trai ovdje? Rado bi Figani odgovorio, rado bi i objasnio, moda bi mu neto uvjerljivo i palo na um jer ga Bog valjda nije sasvim zaboravio, kad bi se nalo daha i kad bi glas htio iz njega. A moda bi se i daha nalo kad bi ga oha manje guila i kad bi bar malo popustio pritisak ovoga otrog pri vrhu slabine. Kao da ga je uo, ovaj to ga je uhvatio odmota zastor i otkri Figaniju drugog ovjeka to je stajao pred njim zamahnuvi sabljom. - Samo se ne mii - opet ga upozori prvi, onaj to je stajao iza njega, ali se drugi nasmija i spusti ruku sa sabljom, odmahnuvi lijevom rukom, ne bez prezira. - Onaj novi mali, onaj to ui - objasni drugi onome sa zastorom razloge svog smijeha. - ta radi ovdje grom te sprio!? - okrenu ga prvi prema sebi, bijesan valjda to su njega lovili kao nekog opasnog, moda i povrijeen smijehom i prezrivim tonom kojim je njegov drug pratio poduhvat. - Htio sam neto provjeriti, pitati Demira, Bedredina - jedva iscijedi Figani, ne osjeajui zbog neega da mu prezir i bijes njegovih lovaca suvie smetaju i da bi ga moda mogli poniavati. Gazdu? Nema ti njega ta pitati, ispitali biste dosad jedan drugoga da se mislite eniti. - Mislio sam oko ovoga danas to je govorio... - isti se! I upamti da se ovamo ulazi jedino na poziv i u pratnji. Tako je Figani saznao jo jedan razlog da zidovi, prozori i vrata u ovoj kui budu prekriveni zastorima, ali ni od tog otkria nije imao osobite koristi. Toga dana vie nije istraivao, ni pokuao nije. Zatvorio se u sobu do koje se jedva dovukao, a onda tamo drhtao od groznice, pa se znojio, izbezumljeno buljio u vrata iekujui da se na njima svaki as pojavi Demir s iskolaenim od bijesa oima, a onda otvarao prozor i mjerkao koliki su mu izgledi da preivi
iskakanje. Najzad je, izmoden svim ovim, ve u sumrak zaspao mrtvakim snom koji obnavlja kao ista voda. Sutradan je istraivanje nastavo pregledanjem manje kue u kojoj je sam bio smjeten, nadajui se da se ni jedan zastor nee oviti oko njega i nasloniti mu krivi no na rebra. Sve sobe oko njegove bile su zakljuane i, po svemu bi se reklo, nenastanjene. Svaka vrata posebno Figani je temeljito pregledao i ispitao vukui kvaku, pritiskajui na jednoj pa na drugoj strani, gurajui i kuckajui po cijeloj povrini vrata i po dovratku. Zahvaljujui toj temeljitosti doao je do otkria koje ga je iznenadilo i ohrabrilo, a ne bi, pomislio je, moralo biti ni sasvim beskorisno. Kad je, mislei ve da od istrage oko vrata nee biti koristi i da je treba okaniti, gurnuo posljednja vrata u nizu na strani suprotnoj od kvake, ona su se otvorila i otkrila stubite koje vodi prema gore. Krenuo je tiho njime, ispitujui svaki stepenik prije nego e na njega stati jer je znao da se stepenici mogu survavati u kuama u kojima su zastori skloni ovijati se oko posjetilaca, i dospio u poveliku prostoriju, moda tavan, s lijepo ureenim policama na kojima su poslagani jednaki komadi odjee, kao uniforme nekakve, razno oruje i veliki komadi tkanine koji izgledaju kao zastave. Kao oprema za pravu i brojnu vojsku koju bi mogla nabaviti sretna Porta ili neko gotovo jednako bogat i moan. Kome ovo treba i kome pripada? Kakve su i ije ovo zastave? Razvio je jednu i vidio na nebesnoplavoj tkanini crvenu zvijezdu i polumjesec. Kome bi takva zastava mogla leati na srcu? Ko je i za koga spremio ovoliko oruje? Sablje, strijele, puke, samokresi. Na samom kraju tavana, iza jedne police, bile su druge stube to vode prema dolje, ali ne na kat na kojem su sobe niti na kat ispod njega, nego u podrum u kojem su leaji, rasporeeni u boksove kao po velikim konjunicama i, vjerovatno, po vojnikim nastambama. Luda srea i (emu kriti) obilje straha hranjenog sjeanjem na jueranji dan, naveli su ga da silazi sasvim tiho, zapravo neujno. Bog sami zna ta bi inae bilo jer su na nekim leajima ljudi spavali, na dva - tri neki drugi ljudi igrali mice, a na ostalima se njihovi korisnici naprosto izleavali. Ne ispitujui ni kakvi su to ni iji ljudi, sasvim zadovoljan svojom pretpostavkom da e to sigurno biti straari koji ue skriveni svuda okolo, Figani se tiho izvukao i vratio u svoju sobu. Onda je, kad se dovoljno pribrao, iziao lunjati vrtom bez namjere da istrauje i otkriva. itav naredni dan je proveo u zasjedi kod jedne od onih tajnih kapija, nadajui se da e upratiti nekoga da ulazi ili izlazi, pa preko toga barem naslutiti kome i emu sve ovo slui. Te se kapije koriste, ne bi na njima sve bilo tako isto, uredno i ouvano kad se ne bi koristile i esto otvarale, to znai da se s dovoljno strpljenja moe vidjeti ko ih i kome otvara. Nije, meutim, upratio nita, samo je prodredao u grmu, na pripeci punoj vlage, duge i preduge sate, da bi na kraju zaspao i probudio se sav ukoen. Ali je, siguran u vrijednost svog
plana, sutradan doao kod iste kapije i ponovio sve od juer tako da se u sumrak devetnaestog dana svog uenja kod Demira vraao u sobu sav iskrivljen od bolova u slabinama nauljanim na speenoj zemlji. Zato je dvadesetog dana, traei mjesto za zasjedu pored kapije prema luici, upao u krasan borov umarak koji je i ranije vidio ali u njega nije zalazio jer nije vidio razloga, gust i posve skrovit, s drvenom kuicom koju nije vidio jer je ne moe vidjeti dok u nju ne udari nosom. Neko vrijeme je s ruba male istine u sreditu umarka motrio kuicu i u jednom trenutku sav uzdrhtao, cijelim tijelom i duom, jer mu se uinilo da se u prozoru pojavilo lice neke djevojke uokvireno svijetlom kosom. Ako nije prikaza, jeste ena lijepa kao prikaza, toliko lijepa da bi zaalio to nije prikaza, sretne li je u stvarnom ivotu toliko lijepu. Odluio je obii kuu, razgledati je s drugih strana i pogledati malo po istini oko nje. Desetak koraka od zadnjeg zida naao je, kao jedino to mu je palo u oi, humak nedavno kopane zemlje. Kao grob. Privukao se, kleknuo i zario prste u zemlju. Jeste, svjee je kopano, ne moe biti od dvadesetak dana, u svakom sluaju poslije posljednje kie. Veliina i oblik su kao za grob. Treba ovo raskopati, mora nekako nabaviti lopatu i vratiti se ovamo. Tako je Figani zakljuio, uspravio se i pogled mu se sreo s vedrim Demirovim oima, punim smijeha ili podsmijeha. Kad se uspio pokrenuti, nakon asova potpune obamrlosti, sam je priao uitelju, kao osuenik, a uitelj mu je obgrlio ramena kao nekome svom kome se od srca raduje. -Gdje se krije ti, teko te naoh - oslovi ga Demir dobrim, srdanim glasom.
II DIO ISTRAGA
-1U Istanbul je doao ejh Jakub, po svim ozbiljnim miljenjima pravi nasljednik velikog Mevlane koji nije na elu mevlevijskog reda samo zato to ne trpi vidljive poasti i ne eli gubiti vrijeme ni na ta to nije uenje i duhovni rad, mudrac dostojan ovoga velikog vremena, velikoga grada kakav je ovaj i velikog sultana kakav je Sulejman, Allah mu slavu uveao. Doao je po uzvienom sultanovom nalogu da utemelji medresu uz Sulejmanovu damiju i svojom velikom mudrou odredi joj osnovni smjer, ali je od padiaha izmolio, kao posebnu milost, pravo da se vrati u Koniu, u sjenu svog velikog uitelja, kad uradi taj posao jer ovdje za njim nee biti potrebe kad nastava jednom krene kako valja. Zato e u Gradu ostati samo onoliko koliko treba da izabere nastavnike i uputi ih kako i kamo treba voditi nastavu. ejh Demir, koji je od nekog doba Bedredin, svoga je novog uenika Figanija, kad ga je ono naao pored kuice u boriku, traio radi toga dogaaja. Odluio je da ga sa svojom preporukom poalje Jakubu jer mu se ini da je Figani nadaren i da bi mogao mnogo postii uz pravu pouku. Nek ode do Jakuba, neka upozna i njega i nek vidi ta mu on moe dati, Demiru je iznad svega na srcu napredak njegovih uenika a sve ostalo je daleko ispod toga i zato on ne bi da mali propusti ovakvu rijetku priliku. Ne boji se on usporedbe i ne misli da je lo uitelj, ne misli da je loiji i od samog Jakuba, samo to je mlai od njega i nije imao vremena stei toliki ugled, ali e moda Figaniju vie odgovarati Jakubov nain prenoenja znanja, moda e se u njemu bolje primati ono to bi mu Jakub mogao dati. On, eto, pie nekakve stihove, a mevlevije se mnogo bave stihovima, i sam je Mevlana pisao stihove. Mnogo je toga, takvoga, srdano i sa mnogo radosti, Demir izgovorio Figaniju kad ga je zatekao kod kuice kako prekopava prstima po onome za ta je mislio da je grob. Prestravljen kakav je bio, postien i oamuen, iznenaen uiteljevim ponaanjem u kojem nije bilo nieg od onog to je do sada upoznao kao da je pred njim posve drugi ovjek, Figani je sve sluao bez razumijevanja i stvarnog interesa, kao da se nekome drugom govori a on se tu zatekao kao sluajni svjedok. Zato je doslovno kao neko drugi uzeo pismo s uiteljevom preporukom, sasluao uputstva koja su mu trebala pomoi da bez problema doe do Jakuba i otiao u svoju sobu, toplo ispraen od uitelja sve do ulaza u malu kuu. Kad je doao u svoju sobu ve je poinjao jedan od beskrajnih istanbulskih sumraka koji kao da se ne znaju zavriti. Ovdje sumrak mora uznemiriti ovjeka koji osjea makar malo odanosti ovoj stvarnosti jer ovdje
sumrak tu stvarnost ne dovodi u pitanje, kao u drugim dijelovima svijeta, nego je potpuno ponitava, zapravo preobraava je i ovjeku pokazuje onu stvarnost koja e vjerovatno doi s konanim sumrakom, onim koji e nastupiti uoi Suda. Najprije se sunce i njegova svjetlost oboje posebnom crvenkastom bojom, kao od dalekog poara, bojom sumraka, a onda oni tom bojom oboje sve ega se dotaknu tako da posebnu crvenkastu dobiju zidovi, vode, drvee i ljudi. Vode se potpuno zaustave, kako se pojavi boja sumraka na vodama zamre svaki pokret i one dobiju izgled crvenkaste kamene ploe. I oko njih sve stane. Po lukama i luicama crvenkasti ljudi se zaustave, prekinu se istovari i utovari, svak se spusti na ono to mu se nae pri ruci tamo gdje se zatekao i eka da sumrak proe i da se stvarnost pomjeri iz nepominosti. Na ljude se spuste grozdovi komaraca i onih istanbulskih muica, a oni ih ne tjeraju jer se valjda i kukci povuku u nepominost. Prestane ak neprijateljstvo izmeu pasa i maaka kojih se po lukama uvijek nade. Svojim oima je Figani gledao psa kako lei pored nekakvog zaveljaja, s oblakom crvenkastih muica iznad sebe, i pravi se da ne vidi maku na dva koraka od sebe. Lei i dahe, ak ne lie veliku ranu na lijevoj api, svu prekrivenu muhama nepominim kao i on. Nije vidio ni jednoga, ali bi se smio zakleti da bi se na otvorenome moglo nai mieva i takora koji su se tu zatekli kad se svijetom prosula crvenkasta boja i tako ostali uronjeni u nepominost. I tako svaki dan, tako svakog sumraka. Travke, kamen i drvee oboje se crvenkasto i potpuno se zaustave, pa se i razlike meu njima gotovo izgube, a ako neka razlika i ostane ona je samo u obliku koji kao da se odvoji od unutranje prirode. I sve to traje, beskonano dugo traje bez nade da e se nekad zavriti, traje toliko dugo da bi ovdje, u Istanbulu, vrijeme trebalo dijeliti na dan, sumrak i no. Figanija danas nije zahvatila uznemirenost od sumraka koju je ve poznavao, nije ga zahvatila ni uznemirenost od predstojeeg susreta s velikim uiteljem koju bi ovjek poput njega oekivao. Bio je uznemiren, bio je sasvim rastrojen, bio je kao neko drugi i nakon to se oporavio od onog susreta s Demirom - zbog one prikaze u kuici. Nije on bio siguran da je zaista vidio prelijepu svijetlu enu, zapravo je neto u njemu eljelo da ono to je vidio ne bude ena, a ako je vidio i ako jeste ena - da ne bude onako lijepa ili bar da se on s njom nikad ne sretne. Nije on u vezi s njom elio nita osim da je nema i da je ne bude. Ali se ona, njezina slika u njegovom unutranjem oku, sjeanje neega njegovog na nju odnosno na ono to se u njemu dogodilo u trenutku kad ju je naslutio - to se uznemirilo s poetkom sumraka i povuklo ga u lagani, spori vrtlog slika, sanjarija, dogaaja koji traju a nisu poeli i ne mogu se zavriti. Bilo
je tu svega, a sve to je bilo - bilo je lijepo, uzvieno i potresno. Rastajali su se. Preivljavao je rastanak s njom, a istovremeno ga gledao kao svjedok. Vole se, znaju da su jedno drugome sve to se moe eljeti na ovom svijetu, ali se rastaju i rastaju se ba zato jer znaju da bi se, ostanu li zajedno, prejako vezali za ovaj svijet. Osim toga, ovako je uzvienije, ne moe ono biti potresno i uzvieno ako se ne rastanu a sve njihovo i sve meu njima mora biti potresno i uzvieno. Preko slike rastanka, istovremeno s njom, sklapala se slika enje. Oni eznu. Naprosto eznu. Gledaju se iz daljine, zapravo se ne gledaju nego samo slute jedno drugo jer je daljina ogromna ali ne dovoljna da razdvoji njihove due - i eznu. Ne mogu se pribliiti i ne ele, ne mogu se udaljiti i ne ele. I to Figani preivljava kao jedan od sudionika u toj igri enje, a istovremeno to gleda i razumije kao svjedok. Onda neki daleki i spokojni kraj, dalji i spokojniji od Trabzona, u kojem on gradi dom za nju, dom u kojem nee obitavati on ali hoe ona i zato ga gradi s toliko ljubavi i njenosti, mnogo paljivije nego to bi ga gradio za sebe ili ak za njih. Tako je dirljivije i tako je ljepe - samo za nju, a on gradi. I jo svakakvih prizora, dogaaja bez poetka i kraja, dogaaja bez oblika jer se njima ne gradi pria nego se pokreu osjeanja, budi se i vrtlono uzdie lijepo ganue koje ugodno i slatko gui. Svu no se Figani preputao vrtlogu osjeanja kakva je doivljavao davno, kao djeak u Trabzonu, a onda zaboravio u godinama naukovanja kod ejha Ate. Moda je on mogao zaustaviti ovaj vrtlog, moda je mogao razbiti slike i prizore koji su ga potresali i zaustavljali mu dah, sigurno je mogao, dovoljno je nauio i odrastao za takvo neto. Ali nije htio. Naprotiv, prepustio se svom zanosu kao da mu je lijek u njemu, prepustio se s onom mjerom predavanja i s onom radou s kojom se zanesen ili oajan ovjek preputa smrtonosnom plesu. Zato je jutro doekao kao samljeven i krenuo na znameniti susret s velikim mudracem ne znajui pravo ni kamo ide ni kako do tamo doi. Jakub ga je podsjetio na ejha Atu i to mu je vratilo neto od one noanje ganutosti. Isto onako suh i star, svijetao i gotovo prozraan, ista ona ista, gotovo prozirna koa i ista ona smirena usredsrijeenost koja bi djelovala kao ravnodunost da nije neega blagog u izrazu i pokretima. Ali im je zajednika i ona strogost koju ovjek rado gleda kad je primjenjuju na sebe i koju doivljava kao nasilje kad je primjenjuju na njega - a oni je, zbog neega, jednako primjenjuju u svim odnosima i prema svim ljudima. Zajednika im je i ona neljudska sklonost da borave u tiini, daleko od svega to ljude privlai i to normalnim ljudima raduje srce. Zajednika im je, na prvi pogled se vidi, izrazita nesklonost svemu to ljudi smatraju uitkom i duboko uvjerenje da se moe uivati jedino u onome to ljudi smatraju poslom ili neugodnom obavezom. Na Figanijevo obavjetenje da dolazi od Demira koji je sada Bedredin samo je naas rairio oi, a pismo s preporukom odloio je i ne pogledavi ga, s
objanjenjem da zna ta bi taj mogao napisati u bilo emu pa i u preporuci. - A po ta meni doe? - upitao je Figanija nakon to je mirno sasluao sva objanjenja. - Da uim kod tebe. Ako moe - odgovorio je Figani, trudei se da zvui ubjedljivo. Jakub je na to, uz jedno kratko "De", napravio pokret rukom prema naprijed, s dlanom nagore, koji bi trebao znaiti ponudu, znai odobrenje i pristanak. Ali je ostao nepomino sjedjeti i utjeti kako sjede ljudi koji neto oekuju, iako ne bi trebao nita oekivati jer je Figani jasno rekao ta eli i on je dovoljno jasno pristao. Trebao bi, znai, Figani sjedjeti, utjeti i oekivati. Teko je ta utnja padala Figaniju izmuenom cjelononim predavanjem potresnim osjeanjima, pospanom i punom lijepih nada i sjeanja na ejha Atu, ali je morao utjeti bojei se da bi nasrtljivou mogao povrijediti ili naljutiti mudraca koji bi ga mogao osloboditi svih munih pitanja i nedoumica kad bi ga uzeo i odveo od Demira. Neka rade ta hoe i kriju to ih volja - ne tie ga se ako je dovoljno daleko. Dobio je pristanak, moda se ve moe smatrati Jakubovim uenikom, nema, znai, razloga opet pitati, a nema ni razloga ni prava pametovati i govoriti o neemu o emu nije pitan jer je njegovo, ako je uenik, sluati i uiti. Zato mora utjeti, a teko je, preteko je utjeti nepomian kao komad drveta dok ti se oi sklapaju od pospanosti. Trpio je dok je mogao, a onda je, kad je osjetio da nee izdrati nego e kao motka zaspati pred svijetlim mudracem, ponovio svoje pitanje pravei se da njime samo eli utvrditi pristanak. -Ti me, rekao bih, uzima za uenika? Jakub je ponovio onaj pokret rukom kojim kao da se neto nudi. - A kad bih ja poeo s uenjem? - pitao je Figani hrabrei sebe da ostane uporan. - Ve si poeo i dobio si prvi nauk - odgovorio je Jakub mirno i tonom koji odaje namjeru da bude strpljiv. -A kako e izgledati drugi? -Isto ovako. -Kad bi mi objasnio ta je bio prvi nauk! - zamolio je Figani koji je uspijevao i dalje biti uporan. -utnja. I svi slijedei mogu izgledati samo, svi drugi mogu izgledati tako i nikako drugaije, to je sve to te bilo ko moe nauiti ako je iskren, estit i istinski mudar. Ako te neko eli nauiti neemu to sigurno nije ni la ni greka mora te nauiti utnji. -Mnogo bi mi valjalo kad bi mi objasnio - zamoli opet Figani. -Prvi temeljni nauk glasi da nema Boga osim Allaha. Je li tako? Tako je. Treba li mnogo pameti da se iz njega izvede drugi temeljni nauk: nema niega osim Allaha? A njega ne moemo znati i zato trebamo utjeti.
Nas dvojice ima i mi, evo, razgovaramo. Razgovaramo rijeima, pa ima i njih. Ima dan u kojem razgovaramo - pobuni se Figani. - Ima tvoja kua i tepisi na kojima sjedimo, imaju moje misli koje se bune protiv tvojih misli. -Sve je to Njegovo davanje. Za to imaju dva mogua objanjenja: ili je sve to On ili je sve to od Njega, kao stvorenje. Ako je sve to On, ako, znai, nema stvorenja nego je sve to si nabrojao dio Jednoga, o tome moramo utjeti jer ni sav jezik nije Njegovo ime a kamo li da moe Njega izgovoriti. A i da nije tako, moramo utjeti jer sav jezik mi ne moemo izgovoriti. Ako je ono drugo, ako su, znai, sve ove stvari stvorenja koja su od Njega, onda je sve sveto jer je sve to je od Njega sveto, a o svetome treba utjeti jer se ono ne moe izgovoriti. -Ali mi govorimo, uitelju! -Govorimo, ali moda govorimo lai. Knjiga nam je dala rijei kojima Ga moemo slaviti i koje su sigurno istinite, ali kako je s ostalim rijeima? Koliko su one istinite? Koliko su istiniti sklopovi koje mi stvaramo od rijei koje su date u Knjizi i koje su sigurno istinite? Rijei su nam, ne zaboravi, date i radi toga da se osilimo i pokaemo kolike smo budale. Ja ti ne kaem da ne moemo govoriti, ja ti kaem da jedino onda kad utimo i onda kad govorimo Knjigu moemo biti sigurni da ne laemo i ne grijeimo protiv svijeta. im govori svojim rijeima svoju pamet - moda lae a moda ne lae, ali e prije biti da lae jer nee biti da se istina ba tebi otkrila i ba u tvoje rijei se zavukla. Zato ja kaem da je utnja jedini nesumnjiv nauk koji ti ja mogu dati. Tada je iz Figanija provalilo sve to ga mui od dolaska ovamo. Sve nedoumice, strahove, sumnje, panike, istrage, sva ponienja i sve bolne naslade od poslunosti koje je ovdje upoznao, sve je to izlio pred ejha Jakuba u jednoj brzoj, strasnoj ispovijesti koju ni sam nije oekivao, koja se sama od sebe izlila iznenadivi, reklo bi se, vie nego njega nego Jakuba. Govorio je brzo, grevito i na momente bijesno, pripovijedao grevito i previe osjeajno jer se vie bavio svojim strahovima i zebnjama nego dogaajima, poinjao vikati a onda se utiavao do neujnosti, ali ga je Jakub pratio i razumio ako se moe suditi po tome to je sve vrijeme mirno sjedio, utio i povremeno klimao glavom. U jednom se trenutku, sam Bog e znati otkuda i zato, u Figanijevu ispovijest uvuklo ogorenje na Jakuba tako da je itav drugi dio ispovijesti bilo bijesno sporenje s mudraevim uenjem o utnji kojemu se, istinu govorei, i ne bi imalo mnogo toga prigovoriti ako nije ovjek nije pjesnik i ako nije ovako izbezumljen. -Ne mislim ja da mogu rei istinu, ja ak priznajem da ne znam o emu se radi, da mi izmie istina o onome to se sprema i o onome to mi se sprema... Znam ja to i ne pravim se da je drugaije. Ali mogu li utjeti, imam li pravo utjeti? Moda mogu, sigurno sam mudriji ako utim ali sam sigurno i manje poten. A meni treba da budem i poten, meni treba da budem mudar kao ti i mnogo
poteniji od tebe. Nisam podlac, ne elim biti podlac, to sigurno neu. Tako je Figani zavrio svoju ispovijest i sam se zaudio tom zavretku za koji ejh Jakub zaista nije imao vidljivih zasluga. Ali nije ni Figani, ni vidljivih ni svjesnih, jer ove teke optube nikad ne bi od svoje volje i pameti uputio velikom uitelju. One su se same izrekle, one su se omakle nekom drugom Figaniju s kojim onaj pravi ne bi htio ni u drutvu biti, pogotovo pred ovako velikim ljudima. Zato je zaustio da se pravda im je malo doao do sebe i shvatio ta je rekao, ali je postieno odustao uvidjevi da bi time samo gore zapetljao i povrijedio i sebe i sugovornika. -Ti veli da je mudrost bez potenja podla - zakljui ejh Jakub nakon par trenutaka, kao da je htio saekati zavretak Figanijevih premiljanja, tonom koji je dao naslutiti da mu nije krivo to je Figani odustao od pravdanja. - Slaem se, recimo da se slaem. Ali je, brate, potenje bez mudrosti dosadno, a to nije manji grijeh, pogotovo u oima onih koji su rtve te dosade. Ti se evo izvika na mene kao na svog pastorka, sve mi neto objanjavajui i kazujui mi neuvene istine, a ne ree mi nita to ne bih znao i bez tebe. Dosadno je to, sine moj, dosadno i malo bezobrazno. ejh Jakub je onda objasnio Figaniju da je ovamo i doao uglavnom zbog Demira, a utemeljenje uilita uz padiahovu damiju samo je uzgredan posao koji se mogao uraditi i iz Konie. Misli li on da se u ovim godinama rado putuje? Svi ti mladi ljudi koji e predavati na Sulejmanovom (neka bi mu Allah slavu uveao) uilitu mogli su doi do njega i Koniu i svi njihovi napori, udrueni u jedno, bili bi manji od njegovoga jednog da proe ovaj put. A on je, evo, ovdje. Zapazio je on da s Demirom neto nije u redu. To je njegov davnanji uenik i prijatelj koji mu je svake godine slao jednoga ili dvojicu svojih najboljih uenika i javljao se esto - preesto, dovoljno esto da ovjek poeli malo manje odanosti i javljanja. Unazad dvije godine uenika nema, a nema ni onako estog javljanja. Ne bi to Jakubu smetalo i moda nita ne bi ni primijetio da javljanja nije bilo uope, ali je onih par pisama i nekoliko poruka bilo dovoljno da se uvjeri kako s Demirom neto nije u redu. Nije to onaj Demir. Slian je onome, toliko slian da mora vidjeti razlike i po njima znati da nije onaj, mnogo pouzdanije nego to bi znao da nimalo ne lii. Misli su iste, rijei su iste, ali su reenice samo sline jer su veze meu rijeima ponekad pravo ruganje onom Demiru. I poneka rije koju pravi Demir ne bi izrekao ni pijan ili pun opijuma. uj "ljubi mi i stee prijateljsku ruku"! Nisam mu ena da mi stee ruku. Teko bi to ozbiljan ovjek napisao, a Demir ne bi sigurno, nikad i nikome. -Pa ta je u pitanju? - oglasi se Figani u jednome Jakubovom predahu. -Mogue je dvoje: ili se s Demirom neto teko desilo ili se neko drugi pravi da je Demir. U ovo prvo je teko povjerovati jer se ne moe ovjek toliko promijeniti, ako je ovjek i ako je ozbiljan, a pogotovo se ne moe toliko promijeniti da se za to ne uje i da ja ne saznam. Ovo drugo je mogue, iako je i ono teko. Znam da je Demir imao nekakvog brata meu ismailitima, moda taj
brat neto muti i gura se na njegovo mjesto. -Jesi li vidio toga novog Demira? -to u ga gledati? Moe tebi ovjek slagati svojim izgledom, ali ne moe onim to napie njegova ruka. Ne moram ja njega vidjeti da bih znao i potpisao da ovo nije on. -Misli li da on to ne zna? - pitao je Figani. -Koje? Da on nije pravi Demir? Bio bi red da zna, moda i bolje od mene. -Misli li da ne zna za tvoje sumnje? -Morao bi znati, trebao bi biti velika budala da ne zna. A on nije ni lud ni budala. -to me je onda poslao tebi? Mora znati da ni meni kod njega nije sve isto. -Mogue je dvoje: ili sluti moje sumnje pa te je poslao da provjeri koliko sam siguran, ili te je poslao da mi uputi izazov. Ako je ono prvo, on je prilino glup, to mi nije ba uvjerljivo. A ako je ovo drugo, on mi tebe alje kao poruku da me se ne boji. -I ta sad? -Mogue je dvoje: ili e on udariti ili e ekati da ja udarim. Tebe je poslao, izaziva me, znai on je spreman. A ni ja nisam nespreman, ne vrijedi grijeiti duu. ivi bili, pa vidjeli. -Ali ta on zapravo hoe? U emu ga ti eli sprijeiti, o emu se ovdje radi? -Ne moe se to znati sigurno, treba saekati da se otkrije i jasno pokae ta eli. A ja ga, da ti pravo kaem, elim sprijeiti u svemu, ta god elio meni se ne svia. Ne moe mi se sviati, takav je to ovjek. uj stee mi ruku! -ta ja da radim u svemu tome? -ta god hoe, samo nemoj meni stezati ruku i nemoj mi nuditi prijateljsku odanost. -Mogu li ostati kod tebe? -to bi? Nije da mi smeta, ali nije ni da mi ne smeta. Nemoj biti tamo gdje te ne ele, to ti je moj uiteljski savjet i kao sinu ti ga dajem. A ja se ne bih smio zakleti da mi srce puca za tobom. to e onda ovdje? Tada je u Figaniju oivjelo pitanje koje ga titi od dolaska ovamo. Nije njega zaboljelo Jakubovo odbijanje, ne moe ga od Jakuba neto zaboljeti jer s njim nije ni srastao, ali je to odbijanje oivjelo bol koji u njemu tinja otkako je upoznao Demira i pomislio da ga se njegov stari uitelj odrekao poslavi ga ovome u ruke. -Bi li mogao ejh Ata dijeliti tvoje sumnje o Demiru? - upitao je Jakuba ne krijui da se boji njegovog odgovora, ne krijui ak ni koliko ga se boji. -Mogao bi, bio bi red da ih dijeli - odgovorio je Jakub. - Ne kaem da je on bio posebno blizak s Demirom, ali nee biti da se nisu poznavali i ponekad javljali jedan drugome. Trebalo bi da mu ovaj novi Demir ne bude posve jasan.
-Zato je mene poslao njemu u ruke, to mene mui. -Mogue je troje: ili si mu dosadio, kao meni naprimjer, pa te je poslao da te se rijei; ili je osjetio da ti je ovdje sudbina, pa te poslao da je nae; ili si mu posebno za srce prirastao, pa te poslao da ovo ispita za njega jer u tebe ima najvie povjerenja. -ta je od to troje, po tvome, najprije mogue? - s nadom u glasu upita Figani. -Sve troje, mogue je svako posebno a mogue je i sve troje zajedno. Nakon toga je ejh Jakub objanjavao sluajeve, koji i nisu tako rijetki, da su jednako istinite razne mogunosti, i to su jednako istinite svaka za sebe i isto su toliko istinite sve zajedno, ali ga Figani nije sluao jer je sav bio sabran na ono to se dogaa u njemu - na lijepo oivljavanje nade i na nastojanje neega u njemu, neega to nije pokrenuo svojom voljom, da povjeruje kako je ovdje najistinitija ona trea mogunost. Njega je ejh Ata ovamo poslao zato to mu je od svih njegovih uenika Figani najblii srcu, poslao ga je da provjeri tog novog Demira umjesto njega i da u tom sluaju rijei onako kako bi on rijeio. Bilo bi prekrasno da je tako, trebalo bi da je tako jer bi se u tom sluaju mogao oduprijeti Demiru, mogao bi savladati i izbjei ponienja kojima ga Demir izlae, mogao bi pobijediti i zauvijek se dobro smjestiti u svoj unutranji oblik za kojim traga po Atinom nalogu. Trebalo bi da je tako, moralo bi biti tako, ne moe on ako nije tako. Morao je Ata osjetiti da ga on voli, morao se osjetiti kao njegov pravi otac i zato ga je poslao. Zna Ata da ovjek ne moe pobijediti, da ne moe od sebe odbiti svijet, ako nije imao oca kojeg voli i koji ga voli jer ima povjerenje u njega. Ne moe ti u svijet ako ti otac izmie i osipa se u nepovjerenju, ne moe u svijet jer ne moe zadobiti sebe, a nemajui sebe nema se ime oduprijeti svijetu. Bliski otac, samo blizina s ocem upuuje prema vrstom unutranjem obliku. -Misli li da se ja smijem vratiti tamo? - upita Figani s dosta sigurnosti u glasu, kao da se malo prikupio. -Ne bih ja, dijete, o tebi mislio, ima na svijetu i pametnijih stvari. -Samo mi kai da li da se vratim. -Ne bih mislio ni za tebe, ne mogu za sebe a kako bih tek za druge. -ta mi savjetuje, to sam te pitao. -Moj ti je savjet da dobro razmisli i odlui po svom srcu i po svojoj pameti. -ta u po tvome ja odluiti, ta misli? -Mislim da je svejedno jer e biti onako kako mora. Ako si doao ovamo da nae svoju sudbinu, ti e je nai kako god odluio. Ako ti je ona kod ovog novog Demira, ti e tamo otii makar i ti i ja sad odluili da ode do na kraj svijeta. Ali je svejedno vano da odlui po svome. -Ti mi savjetuje da odem tamo? -Ja ti savjetujem da razmisli i odlui po svom. Ja u ti dati preporuku za
svog biveg uenika Idriza, on je sada kod velikog vezira Ibrahima kao odgajatelj njegove djece. Ne kaem ti da ide kod njega i ne kaem ti da ne ide, dajem ti preporuku samo zato da ne bi ispalo kako sam odluio umjesto tebe. Ako bih ti dozvolio da ostane ovdje, odluio bih umjesto tebe. Ako te ne bih zadrao, opet bih odluio umjesto tebe jer tada ne bi imao druge nego se vratiti Demiru. Ako te poaljem treem, ti moe birati i mora odluiti po svojoj volji i po svojoj pameti. Toliko ti je od mene. -2Idriz je iziao pred njega da ga doeka i pozdravio ga onako kako se pozdravljaju rijetki i posebno dragi gosti, naglasivi, dodue, da te poasti ne iskazuje njemu nego onome ko ga je poslao i objasnivi da je u njemu srce zamrlo od radosti kad je vidio potpis i razumio ko ga alje. Figani se lijepo i dobro osjeao, prijalo je biti tako doekan makar sve poasti bile namijenjene nekome drugom. I Idriz mu se dopao. Dosta visok, nekad tanak a sada dostojanstveno zaobljen, odavao je mekoputnog i nepokretnog ovjeka koji se ne raduje nikakvom naporu pa ni onom tjelesnom u kojem neki ljudi moda uivaju onoliko koliko govore, hvalei se uitkom. Nije on debeo i nije preteak, ali su mu pokreti usporeni i dugi kao kod jako debelih ljudi kojima je vlastito tijelo preteko. To pokazuje kako se malo kree i koliko mu nije do kretanja. A ipak ima u tim pokretima neeg laganog, ima uitka i ima mnogo neskrivenog zadovoljstva sobom. To su pokreti ovjeka koji je uspio i koji misli da je uspio s pravom. Sve je na njemu umekano, zaobljeno i ugodno, sve je lijepo, ispravno i u redu. Sa zaviu je Figani, pratei ga u sobu za razgovore, nastojao zamisliti uitak koji taj ovjek ima od sebe, od hrane, od ene i od svega onoga to je dragi Bog dao ili uskratio ljudima. I uskratio, i od toga ovaj ima naslade, ovaj sigurno uiva i u tome to nije sreo krilatog gutera, on u tome uiva vie nego ja u cijelome sebi i u svemu to mi svijet nudi. Velika je to stvar biti pametan i znati da si pametan, biti u redu i osjeati da si u redu, biti dobar i osjeati da si u svemu dobar - takvome nekom nije grijeh zavidjeti. A vanije je osjeati da si takav nego stvarno biti takav, to je ono to moj Ata nikad nee shvatiti i emu me ne moe nauiti. Da je jednom, da je samo jednom u ivotu uraditi neto s onim uitkom i ponosom s kojim ovaj ujutro raelja bradu ili je podree, mislio je gorko Figani, ne osjeajui pri tome nita runo prema svome domainu koji mu se i dalje jako dopadao. Ako je u tome bilo ega runog, to je on vezivao za sebe i upuivao sebi a ne svome blistavom domainu. Uli su u prekrasno ureenu sobu, najljepu koju je Figani u ivotu vidio, to, ruku na srce, i ne mora biti osobita pohvala. Tepisi jarkih boja koji ne zbunjuju svojom debljinom koliko finoom vune i mekoom (kao svila), a raduju
srce skladom i snagom plave, zelene i zlatne boje; drveni strop, rezbaren u obliku pera, tako da izgleda kao krilo Simurg - ptice, a uokviren je i po sredini presjeen daicama od ruinog drveta oblikovanim kao pleter brljanova lia; jastuci presjeeni bojenom koom i svilom; bogato gravirani bakreni pladanj, prevuen po gornjoj plohi srebrom umjesto kalaja, postavljen na srebrene nogare u obliku lavljih apa. A kad su sjeli, Idriz je pruio Figaniju kristalnu zdjelu punu ruinih latica u medu. Ne zna ovjek je li ljepe gledati ga kao sliku ili ga jesti. -Pie mi ejh Jakub da mi ima neto zanimljivo ispriati. Govori slobodno, prijatelj si mi im te Jakub alje, a ja zaista drim do prijateljstva, kao svi estiti i uzorni ljudi - obratio mu se Idriz kad su se smjestili. Figani mu je ispriao sve to je imao, iznio je ak i svoje pretpostavke i sumnje, a nije uspio za sebe zadrati ni one pojedinosti o svojim ponienjima, uitku u poslunosti, nedoumicama oko Atinih razloga da ga ovamo poalje. Tako je paljivo Idriz znao sluati, tako je lijepo i kratko znao pitati, tako je znao ponuditi uho i interes, da bi mu Figani bez premiljanja ispriao i ono o enji za svijetlom enom iz kuice u boriku, i sve o djetinjstvu u Trabzonu, pa i ono kad su ga drugi djeaci muili gaajui ga guterima zato to ih se on bojao a pravi mukarci ih se ne smiju bojati - sve bi mu to ispriao kad bi Idriz traio ili kad bi on znao da bi to Idrizu bilo zanimljivo. Ispriao je i razgovor s Jakubom, a iznio je i svoje miljenje da Jakub vjerovatno i jeste veliki mudrac i uitelj ali je sebian i ravnoduan ovjek o emu dovoljno govori to to se od njegove prie i oko njegove sudbine uzbudio koliko bi i neki mrtav ovjek. -Treba poznavati stvari - izjavi Idriz nakon to je sasluao Figanijevu priu, kratko razmislio o njoj i izjavio da bi se, naalost, moglo o Jakubu rei to to Figani kae. - Ne moe ti dobro raditi ako nisi razumio, a ne moe razumjeti ako ne zna. On je, kae, Bedredin? Visoko je nanianio, nadajmo se da e mu cilj pasti na glavu. Sad je vano otkriti ko mu je Mustafa, a ko Kemali Hudbin. I ko e mu biti jadni princ Musa. -Nisam siguran da te potpuno razumijem - poali se Figani osjeajui pred ovim uglaenim sveznalicom svoje neznanje gotovo kao sramotu. -Ne razumije zato to ne zna, a sve je tako jasno da se i nema ta razumjeti - odgovori smireno, uiteljskim tonom, Idriz koji se, izgleda, toliko navikao na svoje mjesto uitelja da je sigurno i svojim enama govorio smireno, pametno, ispravno i uiteljski. Kako, Boe, takav ovjek moe nekome biti ugodan kao to je bio Figaniju?! Lijep, uspjean, zna uivati i pametan. Ispravan, uzoran i zna da je uzoran pa se nudi za uzor. Nepodnoljivo, a ipak je ugodan. Idriz je onda objasnio da je kod Bajezidovog sina Muse ast vojnog suca uivao Bedredin od Simavne, ovjek takve uenosti i mudrosti da se samo njegova pokvarenost mogla mjeriti s njima. Zaludio je jadnog Musu svojim mutnim priama, potpuno ga porobio naizmjeninim laskanjem, prijekorima i
poduavanjem u kojem je bilo, kao na zlatarskoj vagi odmjereno, provjerenog i istinitog znanja koliko i njegovih izmiljotina i lai smiljenih u krugu aleksandrijskih mistika meu kojima je dugo boravio, a onda je od tako zaluenog princa radio ta je htio. On ga je navodio na bezumne okrutnosti kojima se Musa znao prepustiti, on ga je naveo da izdijeli janjiarima sve svoje zlato, on je pripremio izdaju koju je Musa platio glavom, a ne bih se smio zakleti da ga nije on, svojom rukom, dokrajio i gurnuo u opoganjenu lokvu. Tu se, sreom, naao princ Mehmed koji je zgrabio stvari u svoje ruke i nije dopustio laovu da iskoristi svoje podvale i spletke. Ali mu je oprostio i zadrao ga u asti vojnog suca. A podlac je, ne dobivi pouku od prvog neuspjeha, dalje radio. Naao je nekakvog Mustafu od Izmira, budalu jednu koja ne zna ta bi sa sobom i zato sanja da bude muenik, ali o sebi suvie dobro misli pa hoe da umre na poseban nain a da prije toga popravi svijet. Tom budalau je Bedredin napunio glavu glupostima i poslao ga da ih iri svijetom, pa je od ludog Mustafe uskoro postao Dede sultan, zaetnik nove vjere i budui vladar svijeta. Naao je jo jednog idova koji je govorio da je primio nau vjeru (moda je i primio, ko e mu znati), jednog probisvijeta i vaarskog opsjenara, koji se predstavljao kao Torlak Kemal Hudbin i znao izvoditi trikove kao to su hodanje po konopcu i vodi, gutanje vatre, probadanje iglama i sabljama. Taj Kemali Hudbin je zajedno s Mustafom irio Bedredinov nauk, zaluivao ljude i skupljao pristalice, pripremao pobunu i vojsku koja bi tu pobunu izvela, samo to je on vie radio meu derviima i slinom sortom dok je Mustafa zavodio besposliare i rulju. A nauk je bio takav da se roblje i izgubljeni ljudi moraju za njega zapaliti. Govorio je da su svi ljudi jednaki pred Bogom pa zato moraju biti jednaki i na ovom svijetu na kojem borave prije nego e dospjeti pred Velikoga. Govorio je da siromatvo nije sramota nego najbolje i poeljno stanje na ovom svijetu jer ono uva vrlinu i dri ljudsko srce otvorenim: siromaan ovjek e s tobom rado podijeliti sve to ima, a to je po ovom uenju najbolji dokaz da mu je srce otvoreno, dua dobra i da je on kao ovjek sauvao izvornu ljudsku vrlinu. (Velika mi stvar to e podijeliti kad nita nema! Neka stekne neto, pa nek onda dijeli sa mnom, tada u povjerovati u njegovu dobrotu. Inae ti hvala na dobroti od koje ja nemam koristi a ti nema tete.) Govorio je da meu ljudima treba biti zajedniko sve osim harema. "Ja u se koristiti tvojom kuom, a ti mojom odjeom", govorili su, "ti mojim kolima a ja tvojim orujem". Sve, ali ba sve, treba biti zajedniko osim ena. Ta razlika je, govorili su, potrebna zato to nas sa enama vee ljubav, a sa svim stvarima korist; ljubav je dobra i Bogu mila, a korist nas vezuje za ovaj svijet i time nas porobljava pa je se zato treba oslobaati, treba se boriti protiv nje i zato na stvari treba gledati kao na neto to ne moe biti nae jer mi nismo od ovog svijeta ili bar nismo samo od njega, a
stvari su samo od njega. Ako si vezan za stvari i ako su ti stvari najmilije, ti si stvar kao i one. Moe misliti kako su se robovi i propalice obradovali ovom uenju! Kao da im je iz due izilo. Nisu oni, znai, bez iega zato to su nesposobni i lijeni, nego zato to su bolji, to su Bogu blii od onih koji su radili pa neto stekli i postigli. Tako su oni morali razumjeti Bedredinovo uenje koje u neku ruku i jeste besramno laskanje takvima, pa Bedredinu nije bilo teko da okupi pristalice i da od njih stvori pravu vojsku. Toliku su vojsku Bedredin i njegova dva prijatelja stvorili da je njihova pobuna uguena tek iz treeg pokuaja, kad je sultan Mehmed poslao na njih svog sina Murata. A zna ti ta znai princa slati na nekoga. Ludog Mustafu, koji je dao da ga zovu Dede sultan, uhvatili su, razapeli na dasku i prikovali mu noge i ruke u obliku kria, pa ga tako postavili na devu i proveli kroz grad da ljudi vide koliko je istinita i jaka njegova nova vjera. Ko je htio, mogao se baciti na njega onim to mu se nalo pod rukom, objavljeno je da se to doputa i ak preporuuje. Na agori su ga postavili na uzvisinu da gleda kako e zavriti njegovi uenici i sljedbenici, a oni su se, slavei ga, sami nabijali na ta su stigli da umru za svog sultana i oca. Tako je skonao on, tako je skonao potureni idov Kemali Hudbin, tako je skonao, negdje oko Balkana, otac svega toga, podli mudrac Bedredin od Simavne. Znam za jo dosta sluajeva i ljudskih sudbina sa slinim zavretkom, znam za toliko slinih sudbina da pomiljam kako postoji sorta stvorenja kojima je u naravi ili u sudbini (ako to nije isto) da budu na nekom ivinetu provedeni kroz grad, izloeni smijehu, poruzi, pljuvanju i udarcima ljudi, da bi na kraju tog prohoda bili umoreni. Ozbiljno pomiljam da postoji takva sorta i da ona proistie iz nekakvoga svjetskog zakona koji nama izmie, iz nekakve potrebe svijeta za takvim stvorenjima, samo to mi tu potrebu nismo u stanju vidjeti i razumjeti. Ima tu neega, nije sluajno da se oni javljaju u pravilnim razmacima, nije sluajno da se u vremenu pojavljuju po jednome odmjerenom redu i da se na zemaljskom aru pojavljuju sad ovdje - sad ondje, opet po nekakvom redu i rasporedu. Ima u tome neke zakonitosti, ali hajde ti odgonetni svjetske zakone kad su oni Boije davanje i Njegova volja! Moda bi ti i mogao razumjeti potrebu svijeta za takvima kad bi ih jednom uzmanjkalo, ali dok ih ima tu potrebu ne vidi i zato je ne moe razumjeti. Samo se pitam kako e biti na svijetu ako jednom doe vrijeme u kojemu e te i takve, koje su u naim vremenima provodili kroz grad radi poruge, budu slavili i hvalili. Moda e biti strano, a moda lijepo u takvom vremenu, ali ta e biti sa svijetom koji nee moi zadovoljavati svoju potrebu za takvima? A ta potreba postoji, ona sigurno postoji i ona je osobina svijeta. Tako je Idriz zavrio svoju uiteljsku ispovijest kojom je Figaniju trebalo objasniti tajne oko Demira koji je od nekog doba Bedredin. -Ti misli da ovaj sada ima neto s tim Bedredinom iz vremena prvog
Mehmeda? - upita Figani s vidljivim nepovjerenjem prema uiteljevom zakljuku. -A ti misli da sam ja lud? - upita otro Idriz kojemu se nije dopalo ili Figanijevo pitanje ili njegovo nepovjerenje. -Znam da ne moe imati nita s njim, ali mislim da namjerno upuuje na njega. Zato upuuje, eto to je pitanje objasni Idriz strpljivo, a Figani se isto zaudi to nije rekao da postoje dvije mogunosti jer je u ovom odgovoru zazvualo neto nalik Jakubovim tumaenjima. -Moda time nastoji uputiti na pogrean trag? Dok mi ovamo traimo Mustafu i ostale, on radi to mu treba i smije nam se - predloi Figani. -Moda, a moda je i neto drugo. Ti zna da se na svijetu ne moe dogoditi nita ako prije toga nije izgovoreno jer sve najprije postoji u jeziku pa onda postoji u stvarnosti - uze opet objanjavati Idriz, pametno, mirno i nepodnoljivo ispravno. -Iz toga su neke kole izvele potpuno bezumno uenje u kojem tvrde da se na svijetu ne moe dogoditi nita novo i da je sve to se dogaa samo ponavljanje dogaaja od ranije s ponekom razlikom u pojedinostima. Razmiljanje te kole i nije tako glupo, samo im je zakljuak bezuman i nakazan. Oni polaze od nepominosti jezika i od nesumnjive istine da svaki ovjek, kad bilo ta govori, uzima dijelove jezika i spaja ih prema svojoj volji i prema prirodi onoga to eli i o emu eli rei. Sve ono to bilo i bilo kada kae, vraa se jeziku jer sugovornik razumije ono to si mu rekao kad tvoje rijei, nakon to ih je primio, vrati jeziku. Govor se, znai, da bi se razumio, vraa svome izvoru i svojoj prolosti jer je jezik prolost svakoga govora. Postoje, znai, prolost i sadanjost, postoji ova i postoji ona stvarnost. Jezik je ona a govor je ova stvarnost, jezik je nepomian a govor tee. Ovi luaci, o kojima ti govorim, kau da je tako sa cijelim svijetom i sa svim u ovome svijetu. Prolost je kao jezik, nepomina i sveobuhvatna, a sadanjost i ova stvarnost su kao govor. Sadanjost uzima, poput govora u odnosu prema jeziku, dijelove prolosti koje spaja po svojoj volji i prema prirodi onoga to eli postii. U sadanjosti je mogue samo ono to je ve bilo u prolosti, kao to je u govoru mogue samo ono to je u jeziku. Sve to se dogaa, dogodilo se ve jednom, a ti, ako zna dogaaj koji se danas ponavlja, moe izmijeniti neku pojedinost i tom izmjenom moda promijeniti ishod dogaaja. Svi ljudi koji ive, ve su ivjeli i sada samo po drugi put troe istu sudbinu (ili ista sudbina troi njih). Oni meu ljudima koji otkriju u prolosti sudbinu koja ih je zapala mogu neto u njoj promijeniti ako uspiju promijeniti neku pojedinost u njezinom toku. Moda mogu, imaju se pravo nadati da mogu jer u svom karakteru sigurno nee i ne mogu promijeniti ni najmanju sitnicu. A iz toga slijedi da sadanjosti nema jer je sve samo odraavanje prolosti, iako je doputen i jednako uvjerljiv i suprotan zakljuak - da je sve samo sadanjost i da je istina jedino ovaj trenutak. Jer jezik je nepomian i uvijek je samo sadanji. -Tako je neto i govorio ovaj moj Demir koji za sebe misli da je Bedredin.
Neki dan mi je govorio o vremenu i upravo je tako neto zakljuio - saglasi se Figani. -Samo to to nije konaan odgovor. Sasvim je mogue da je on jedan od ovih i da vjeruje kako on ponavlja Bedredinovu sudbinu, da je on Bedredin naeg vremena. Ali je isto toliko mogue da je sve to igra kojom upuuje na pogrean trag, kako si i sam maloas rekao - zamiljeno je raspredao Idriz. - Tebi kae da je Bedredin, ponovi ti uenje na osnovu kojeg bi on to mogao vjerovati, a onda te poalje Jakubu da mu to kae. I dok se Jakub bori s Bedredinom, on radi Demirove poslove. On je htio da ti Jakubu kae sve to si mu rekao, a sigurno ima razloge zbog kojih to hoe. Zato je i traio budalu kojom on moe upravljati iz daljine. -To misli na mene? -Da, jer ti si ipak budala, s tim bi se morao sloiti. Toliko toga ti nije jasno, toliko toga ne zna. Budala si, zar ne? - mirno i razlono je objasnio Idriz. -Jesam, ispao sam budala, ali ta sad? - sloi se Figani bez oduevljenja. -ekati. Raditi svoj posao i ekati. -ta ja da radim? Ne elim biti budala, ne mislim da sam budala. -eli li mu vratiti ovo to te je napravio budalom? -elim li?! Pa ta ti misli o meni? Ja sam doao ovamo da neto napravim od sebe, a ne da drugi prave budalu od mene, nije me ejh Ata ovamo radi toga poslao. -to misli da te je poslao ba kod ovog Demira? S kojim ciljem? -Ne znam, ali se vie ne elim ni pitati. Znam da sam ja doao zato to je ovdje sredite svijeta, zato to je puno velikih ljudi kojima mogu pokazati svoje stihove, od kojih mogu uiti, koji me mogu dovesti blizu mjesta s kojih dolazi sjaj. Zato sam doao jer mislim da to mogu postii i podnijeti - u jednom dahu izgovori Figani osjetivi se, po prvi put otkako je doao u Istanbul, jakim, sigurnim i uvjerenim u svoju snagu koje mora u njemu biti dovoljno. -Stihove pie? - kao da se iznenadi Idriz. - A jesi li togod uio prije, zna li ti togod raditi? -Uio sam kod ejha Ate u Halebu. -Zna li raditi neto? Bi li znao prevoditi, djecu uiti, neto drugo raditi? Dopada mi se, a ja sam na dobrome mjestu, moda bih ti mogao pomoi. -Znam perzijski i pehlevi, mogao bih i pisati. Znam arapski. Znam Knjigu, uiti i tumaiti, ali djecu jo ne bih smio poduavati. Moda jo neto znam ali mi sad ne pada na um. -Dovoljno je - nasmijei se Idriz. - Ja u ti dati jedan stari perzijski spis da ga prevede. Prijevod e posvetiti velikom veziru Ibrahimu, a i ja u ga s tobom potpisati da bi se poveala panja. Kasnije emo, kad te veliki vezir upozna i uzme pod svoju visoku zatitu, urediti da do njega dou i neki tvoji stihovi, a onda su ti sva vrata otvorena. -Stvarno e to uiniti za mene?!
-Nita me to ne kota, a rekao bih da ti vrijedi toliko, mogao bi toliko vrijedjeti. Ja u o naem razgovoru oprezno izvijestiti velikog vezira, ovo s Demirom bi mogla biti velika zavjera a mogla bi biti i glupost ili igra. Ti se vrati tamo, paljivo motri i prevodi ovo to u ti dati. Ako bude neto jako vano ili jako hitno, doi do mene, a ako ne bude toga - ti doi kad prevede da te pokuam uvesti kod velikog vezira. Idriz mu je dao spis i ispratio ga kako prilii uvaenom gostu iako nije dobio pismo s nekom vanom preporukom. I oprostio se s njim ljubazno, srdano, gotovo kao s nekim sebi ravnim. Nakon svega ovoga Figani je bio toliko uzbuen, toliko ispunjen svijetlim oekivanjima, toliko ponesen nadom da naprosto nije mogao odmah krenuti nazad, u sumornu Demirovu blizinu. Morao je bar malo proetati po vezirskom vrtu, ima na to pravo jer ide od uitelja vezirskih sinova, a valja mu se, osim toga, navikavati jer, ako Bog da, on bi mogao... Sjetio se da bi usput mogao vidjeti i velike metalne ljude, zapravo dinove sasvim neljudske veliine, koje je vezir donio iz Budima kao ratni plijen i postavio ih najprije pred trkalitem, a onda ih prenio u svoj vrt i postavio pored velikog adrvana. Figani je o tome sluao jo prvog dana po dolasku ovamo jer su svi gradski besposliari priali o tome kako je veliki vezir dovukao iz Budima tri nekakva kao idola i postavio ih nasred grada pa onda u vlastiti vrt. To su kao neki goli ljudi, dva mukarca i jedno ensko, ali ogromni da ih ljudsko oko sagledati ne moe i napravljeni od mjedi, bronce ili nekoga slinog metala. I nije u svemu tome najvei problem to to je nepristojno ljudskom oku izlagati gologuze ljude, objanjavali su tada Figaniju, nego to je to mimo svakog reda i zakona; oni to brane vezira kau da to nisu vlaka posla i podvale nego kipovi dina to su jo prije objave Tevrata boravili na svijetu, a i ne vide da su tom odbranom rekli najgore to se o tome moe rei jer su to, znai, idoli, a protiv idola je Knjiga i objavljena. A idoli su, ja ta su nego idoli ako su dini iz onog vremena, pa jo u ljudskom obliku i onoliki. Da bi se predstavio kako valja prvom drutvu s kojim sjedi u velikom gradu, a i da bi razgovoru dao malo otmjenosti, Figa-ni je itavu priu o veziru i njegovim metalnim ljudima saeo u dva stiha, objasnivi da sve to je uo on razumije kao razliku izmeu dva Ibrahima. "Prvi je Ibrahim ruio idole / Ovaj drugi ih podie", rekao je Figani na kraju svog tumaenja. Postigao je onda veliki uspjeh i potovanje tom dosjetkom, nije niti moe biti sluajno da se toga sjeti sada, dok seta po vezirskom vrtu po kojem e, ako Bog da, mnogo i esto etati. Bio je mrkli mrak kad se vratio kui, to jest kod Demira, ali je uitelj saznao da se vratio i poslao po njega. Bez mnogo objanjenja i, zaudo, bez strepnje na koju se ve bio navikao kad je pred Demirom, rekao je da ipak bira njega jer mu Jakub izgleda odve ravnoduno i slabano. Na to je Demir ustao, ne ekajui da mu neko pomogne, priao mu i poljubio ga u oba obraza.
- Ti ne zna, ti ne sluti, ta si mi sad uradio - sveano je izjavio uitelj, a onda, predahnuvi, izjavio jo sveanije: - ti si me upravo rodio kao velikog uitelja. Tada ga je otpustio i sa mnogo lijepih rijei poslao ga da spava. Figani, meutim, nije spavao. Iako umoran od burnog dana, iako oamuen od prethodne noi u kojoj oka nije sklopio, nije mogao zaspati, nije mogao zamisliti da spava. Snatrio je kao i prole noi, ali ga sada nisu od sna i od ovog svijeta odvlaili vrtlozi snanih osjeanja nego lijepi, dragi oblaci svijetlih oekivanja. -3ejh Demir, koji je otkrio da ponavlja Bedredinovu sudbinu i narav pa je, prema tome, Bedredin, pozvao je svoga novog uenika Figanija, odmah nakon sabaha, na zajedniki doruak i etnju poslije doruka. -Juer si ti mene rodio kao velikog uitelja, a ja tebe danas raam kao svog uenika, kao prvog medu svojim uenicima - pozdravi ga Demir kad je uao u onu sobu iz koje se uitelj, uzgleda, mie jedino kad njega trai. - Raam te i kao svog prijatelja jer uitelj i uenik moraju biti vezani prijateljstvom i ljubavlju ako ele doi do najdubljih znanja. Zato mladom ovjeku treba uitelj, zato mu nisu dovoljni Knjiga i spisi mudrih ljudi da bi se usavrio u znanju i postao istinski mudrac? Je li ti ejh Ata nekad govorio o tome? -Malo je govorio - odgovori Figani izmeu dva zalogaja, a onda, zakljuivi valjda da nije pristojno tako kratko odgovarati na tako duga pitanja, odlui odgoditi novi zalogaj i objasniti malo ire onaj odgovor: - imao je neto protiv pisanja, govorio je da je ovjekovom srcu i dui jezik mnogo blii od trske i da je zato izgovoreno uvijek iskrenije od napisanoga pa bi zato trebalo biti i blie istini, makar malo blie. Ali protiv itanja nije imao, uvijek je hvalio i preporuivao itanje. Nakon ovog objanjenja, Figani se srdano vratio doruku jer je osjeao pravu glad pustinjskog psa, onu duboku glad za koju se ovjeku ini da ne moe biti utaena. Dijelom su je sigurno izazvale stvarne potrebe njegova jo mladog tijela, drugim dijelom pogled na poslastice koje su pred njih iznesene, ali najveim dijelom prisjeanje na to da juer nita nije okusio osim ono malo ruinih latica u medu kod Idriza. Bilo je i ovdje, kod Demira, ruinih latica u medu, ali je sreom bilo i drugoga, bilo je pravih udesa kojima bi se bolestan ovjek radovao. Bilo je ovijih lijezda u turiji, bilo je janjetine u mlijeku, bilo sira iz Anatolije i suhoga groa iz Rumelije, bilo voa iz Egipta i domaih ptica peenih u salu iz devine grbe. Ko bi se radovao kolskim razgovorima pored ovakve gozbe, pogotovo nakon cijelog dana posta? -Pravo je govorio, ali je kruio oko istine i izdaleka je zadirkivao kao u svemu - nastavljao je Demir, kao da poslastice pred njim nisu namijenjene jelu
nego razgovoru. - Ne radi se tu o iskrenosti nego o mogunosti da se kae sve pa i ono najdublje, ono ispod jezika i iza svakoga govora. Rijeima se moe rei vanjska istina i vanjsko znanje i zato rijeima razgovaramo s nepoznatim i s vanjskim ljudima. Ali postoje znanja koja se ne mogu prenijeti rijeima, postoje unutranja znanja koja se mogu prenijeti samo onima s kojima nas vezuju ljubav, prijateljstvo ili neka druga unutranja veza. S bliskim ljudima, s ljudima koji su nam unutranji, razgovaramo dodue rijeima, ali razgovaramo i na mnoge druge naine. Ti drugi naini su zapravo razgovor naih unutranjih bia, razgovor kojim prenosimo iskustva i doivljaje, dajemo primjere i drugome dajemo svoja unutranja znanja. Eto zato mladom ovjeku treba uitelj i zato uitelja s uenikom trebaju vezivati prijateljstvo i ljubav. Moe ti proitati Knjigu i razumjeti rijei ljudskog jezika u kojima je Knjiga nama objavljenja. Moe, znai, razumjeti njezin vanjski sloj. Ali su unutar toga vanjskog unutranji slojevi Knjige koje ne moe razumjeti itajui rijei, koje ne moe razumjeti nikako nego ljubavlju, prijateljstvom i drugim nainima za prenoenje unutranjih znanja. Mnogo je unutranjih slojeva Knjige. Neki kau da ih je deset, neki kau dvanaest, a ja kaem da ih je onoliko koliko je u Knjizi rijei. Svaka rije je put do jednoga od unutranjih slojeva Knjige i zato svaki ovjek koji je u Knjigu uao zna samo jedan, samo svoj, od bezbroj puteva koji u Nju vode. To ti je kao s pustinjom: u srce pustinje vodi bezbroj putova, vodi onoliko putova koliko je zrna pijeska u njoj; svaka stopa pustinje put je do njezinog srca, ali ovjek koji je dospio do tog srca otkrio je samo jedan put i zato moe znati samo taj jedan - onaj kojim je sam dospio do mjesta na kojem je. Sve to je u pustinji put je do njezina srca, ali je svakom od nas dato, ako mu je sueno da tamo dospije, da doe jednim jedinim od bezbroj putova. Ne moe se taj put dvaput prei jer s tog mjesta, budui da je ono ista unutranjost, nema povratka. Zato su uitelji i vani i potrebni: ljubavlju, prenoenjem slutnji, dodirom, mijeanjem snova i mirisa, na naine koji se ne daju imenovati i o kojima nikad nita neemo saznati, uitelj prenosi ueniku svoje iskustvo a s njim svoje znanje o dijelu puta koji je ve preao i tako mu pomae da nae svoj put i proe njime onoliko koliko mu je sueno da proe. Zato je uitelj vaan i zato uenik duguje uitelju potpunu poslunost, ljubav i predavanje bez ostatka. Ne ubija te uitelj ako ti kae da skoi s litice, on ti time samo prenosi iskustvo koje ti pomae da pree put do srca pustinje i do najdubljeg sloja Knjige u kojem je moda jedna Rije, ira i obuhvatnija od sveg jezika, od svih ljudskih jezika. "A pogotovo ti pomae da pree put do dna litice", pomisli neto u Figaniju, ne on i ne njegova volja, ali pomisli sasvim jasno. Figani je, meutim, utio. Zavravao je doruak kad je Demir zavravao svoje objanjenje, pa nije morao izraziti ni slaganje niti neslaganje s uiteljevim rijeima. vakao je i zato je utio, ali Demir, izgleda, to nije tako shvatio. Pokazao je da mu nije pravo zbog uenikove utnje i zato je, malo netrpeljivo ali i dalje sa eljom da ubijedi, nastavio govoriti nakon stanke u kojoj je oekivao Figanijev odgovor.
- Sigurno ti je i tvoj Ata slino govorio, samo blae i uvijeno u njene rijei, on inae nije naao snage da istinu izgovara u njezinome sasvim istom unutranjem obliku, nikada niti jednu misao nije tako izgovorio. I ja bih ti, dodue, drugaije govorio kad te ne bih danas uvodio u najui krug svojih posveenih uenika kojima do kraja otkrivam svoj konani nauk. Ne bih uvijao kao Ata, ali bih ti svoju misao otkrivao dio po dio, da moe primiti i podnijeti. - Da - sloi se Figani prediui od obilnog objeda - govorio je slino i pomalo okolo, govorio je o poslunosti i predavanju kao vanim uenikovim obavezama, ali je govorio i o pobuni i raspravi kao uenikovim obavezama koje ga tjeraju da otkriva svoj put. On je govorio da nee nai dva ovjeka koja su na isti nain razumjela jednu jedinu rije Knjige, kao to nee nai dva ovjeka s jednakom duinom koraka. Govorio je, ba kao i ti, da svaki ovjek ima samo jedan, samo svoj vlastiti, put do unutranjih slojeva Knjige... Ali ne bih ja o tome, sada si ti moj uitelj i ja bih da sluam tebe. Zato to je bio zadovoljan ovim odgovorom, zabavljen nekim novim mislima, ili iz nekoga treeg razloga, Demir je uutio i zavalio se na jastuke kao da trai predah ili poloaj u kojem e najbolje sabrati misli, uzimajui povremeno zrno ili dva suhoga groa, oigledno nesvjestan da to ini i posve sigurno ne osjeajui ukus onoga to vae. Samo od sebe, pred Figanijevo unutranje oko isplovi sjeanje na Idriza i on osjeti nijemi, bezrazloni ponos to za pokrovitelja ima takvog ovjeka. Krenuli su u etnju, a polazak je bio praen Demirovim dosjetkama poput one da sito tijelo bolje pamti ili one da se znanje najbolje prima kad se usisava zajedno sa hranom. Onda je Figaniju ozbiljno objasnio da e sada, tokom etnje, uti do kraja njegov konani nauk. Time e se, objasnio je, zavriti prvi dio Figanijevog uenja kod njega, dio koji je ispao kratak i prekratak, valjda zato to je bio pun ara. Drugi e dio uenja sigurno trajati due jer je cilj toga dijela da Figani usvoji kao svoje iskustvo ona znanja koja je Demir u prvome dijelu uenja rekao rijeima i da tim znanjima ovlada kao pomagalima na svom putu do same unutranjosti. Budui da ne moe razumjeti ono to treba znati o ljudima i njihovom ponaanju u svijetu i meu sobom, dok ne sazna osnovno o prirodi svijeta i njegovome ponaanju, Demir e mu, kako je objasnio, na poetku rei neto o tome kako se ureduje ponaanje svijeta i kako se nama odreuje nae ponaanje. Poslanici i imami, podsjetio je Demir, prenose ljudima Bo-ije poruke; zapravo, poslanici ih prenose, a imami nadgledaju kako ih ljudi potuju i koliko se dre preporuka koje su uli od poslanika. Je li tako? Velika su, meutim, rastojanja u vremenu izmeu dva poslanika, veliki su komadi vremena u kojima samo imami nadgledaju ljude, tumae im Boiju volju i paze da ljudi postupaju u skladu s tom Voljom. I sve bi moglo biti u redu kod onih koji vjeruju u imamet, barem onda kad imaju priznatog i zakonitog imama - oni mogu znati Boiju volju
jer imaju onoga ko zna, na osnovu raznih znakova, rei ljudima kako da postupaju, to znai da oni mogu postupati ispravno i u skladu s Voljom. ta, meutim, s onima koji u imamet ne vjeruju? ta s onima koji vjeruju u vremenima u kojima se imamet povue u odsutnost - kad imam umre ne odredivi svog nasljednika ili kad naprosto nestane ne kazujui kad e se vratiti kao Mehdi, ne odreujui ko e ga ovdje zastupati i ne dajui upute kako da se dalje ivi? Sve vrijeme dok smo bez imama, mi moramo raditi, ivjeti i ponaati se kao da imama imamo i kao da pravu Boiju volju znamo, iako je ne moemo znati jer smo bez imama koji je nadahnuti tuma. ta to znai? To znai da je Bog ravnoduan i da Mu je svejedno kako se ljudi ponaaju, ta rade, kako ive i kako postupaju jedni prema drugima. Ili, ako ve nije to to rekoh, znai da ljudi ionako ne odluuju ta e raditi i govoriti nego rade i govore ono to im je zapisano, pa je svejedno imaju li nadglednika ili ga nemaju, znaju li neto ili ne znaju, hoe li ovo ili ono. Zato je smijena i bezrazlona briga dobrih ljudi za to kako postupaju jer oni ili postupaju onako kako moraju jer im je tako zapisano bez njihove volje, ili postupaju kako im je volja zato to je sasvim svejedno kako postupaju budui da je Sve ravnoduno u odnosu na njih, a moda i potpuno ravnoduno prema svemu. Dok je Demir ovako objanjavao, ili su prema obali, provlaili se izmeu grmova, zaobilazili rijetke masline ili este stijene i tako stigli do jedne povisoke litice gotovo nad samom vodom. Kako su joj prili blizu, Demir se uutio i dao znak Figaniju da bude tih pa ga znakom pozvao da ga slijedi. Neujno su se privukli vrhu litice, a onda je Demir, s radou na licu, pokazao gnijezdo morske lastavice sa etiri ptieta unutra. -S vode sam ga otkrio - ponosnim apatom objasni Figani - samo sam pratio gdje slijee i naao ga iz prvog pokuaja. Gledali su neko vrijeme male lastavice, Demir se i poigrao s njima zadirkujui ih travkom koju je otkinuo negdje usput i nesvjesno zadrao u ruci, a onda je uitelj dao znak da krenu. Kad su odmakli, objasnio je da ona ne smije znati da je gnijezdo otkriveno jer e ga prenijeti ili razoriti makar joj mladi pri tome stradali. Figani se poalio to nije znao da e ovamo jer bi ponio nekog zrnevlja da ih nahrani, ali ga Demir podrugljivo odmjeri i nastavi neto bre hodati. Ali je, kad je opet progovorio, nastavio predavati onim tonom kojim je govorio i prije igre kod gnijezda. -Sada, kad zna da je ravnodunost osnovni zakon svijeta, moe pratiti misli o ureenju ljudske zajednice na tom i takvom svijetu, ureenju koje bi bilo u skladu s njim i s njegovim osnovnim zakonom - govorio je Demir, a onda nastavio izlagati svoje uenje o vladanju nad ljudima i meu ljudima, tvrdei da je to uenje naprosto izvedeno iz prirode svijeta i njegovih temeljnih zakona. Govorio je da imami zaista nisu potrebni kao tumai Boije volje, o emu
dovoljno svjedoe velike jedinice vremena u kojima imami nisu vidljivi. Nisu oni potrebni ni onda kad su vidljivi i prisutni jer je ta Volja ili upisana u ljude, pa joj ne treba tumaenje drugih ljudi, ili se na ljude ne odnosi jer je prema njima ravnoduna, ali da oni ipak trebaju, da su itekako potrebni ljudima i njihovoj zajednici, jer imami imaju najvie unutranjih znanja, to znai da bolje od svih drugih ljudi znaju skrivene zakone svijeta. Zato imam treba uivati najvie asti i imati prvu vlast u ljudskoj zajednici. Moe se sultan zadrati, ne bi Demir imao nita protiv toga, ali da imam bude iznad njega tako da sultan bude recimo neto kao ruka a imam da bude volja koja tu ruku pokree. To bi bila mudra uprava, to bi bila dobro ureena ljudska zajednica jer bi ta ljudska zajednica uzimala u obzir skrivene zakone svijeta i koristila ih u svome ivotu. Tada je Figani prepoznao borov umarak u kojem je ve jednom bio i sve se u njemu pobuni na pomisao da ovamo opet doe u drutvu s Demirom. Htjede povikati, htjede zamoliti da se vrate ili skrenu, zausti da objanjava kako on ne eli i zapravo ne moe podnijeti susret s njom, pogotovo u drutvu kakvo je Demirovo, a onda se sjeti da bi svim tim Demira mogao samo nasmijati. Kakvu svijetlu enu? Kakva to se ljubav meu vama rodila tako naglo? Jesi li ti nju stvarno vidio? Jesi li je vidio ovim oima ovdje ili ste se sreli tamo gdje si se sakrio od mene, u nekome od svojih djeakih snova? Bio bi smijean i s razlogom bi bio smijean, sa mnogo razloga. Osim toga, previe je to sa svijetlom enom njegova unutranja stvar, previe je u onom snatrenju od neku no neega njegovog tajnog (neega njihovog, samo njihovog) da bi se to moglo, da bi se smjelo, spominjati pred kim bilo a pogotovo pred nekim ko je kao Demir. Iako nije bez vanosti ni to to bi ispao smijean. Ne smije danas biti smijean, ne smije vie nikad biti smijean, ne moe neko smijean biti Idrizov tienik i, ako Bog da... Od jutros, otkako je Demir progovorio, osjetio je da se sprema konani obraun, a kako je Demirovo tumaenje odmicalo bio je u to sve potpunije i sve razumnije siguran. I sve vrijeme je miran, sve vrijeme osjea prekrasni mir i lijepu sigurnost u sebe, a time se, sa mnogo razloga, ponosi. Zato ne smije biti smijean, on je sada miran i siguran. Prili su kuici sa zadnje strane, od onog humka svjee zemlje kod kojeg je Figani bio kad ga je ono Demir zatekao ovdje i dobro preplaio. -Tu mi je sahranjen brat - pokaza Demir kad su bili pored humka, a onda mirno stade, spusti se i proui u sebi. -Nedavno je umro? - upita Figani kad je uitelj zavrio svoju neujnu molitvu. -Neto vie od dvije godine, ali sam ga nedavno ovdje prenio. Volio je ovo mjesto, govorio je da ga voli vie od svih na kojima je bio i da bi volio ovdje leati makar to bilo protiv svakog reda. Doi da sjednemo ovamo i da ti otkrijem svoje posljednje tajne. Zaobili su kuicu, presijekli malu istinu pred njom i zali meu borove. Pod jednim borom, drugim od ruba istine, bio je dug ravan kamen na koji su sjeli
jedan pored drugoga, kao na klupu. Demir mu je objasnio da je ejh Bedredin, koji ga je pohodio na dvadeset i sedmu no Ramazana, doavi mu preko vode Zlatnog roga prije etiri godine, primio tamo, u odsutnosti, imamsko posveenje od imama Huseina. To mu je rekao tokom onog cjelononog razgovora a u sabah je, prije nego e se useliti u njega, posvetio njega, Demira, za imama i svog nasljednika. U istom razgovoru mu je rekao da e se uskoro iz odsutnosti vratiti ovamo Bajezidov sin Mustafa, najbolji meu Bajezidovim sinovima i jedini prinevima koji nije na brata ruku digao, a nestao je u bici kod Angore, kad je ono Timur potukao i zarobio Bajezida. Zna da u toj bici Mustafa nije zarobljen, niti je poginuo, niti je iz bitke pobjegao kao neki drugi. Govorilo se da je nestao, neki zli jezici su priali da se preodjenuo u enu i neko vrijeme krio u haremu dok mu se nije pruila prilika da pobjegne preko mora u latinske zemlje. A istina je to da se on povukao u odsutnost ili u nevidljivost jer je, kao pravednik, znao da je ta bitka unaprijed presuena kao nesrea i upozorenje koje nam se daje. Istinu je meu suvremenicima znao jedino Musa, onaj meu prinevima iz Bajezidovog bedra kojega je prihvatio, odgojio i najvie volio veliki mudrac, najvei ejh toga doba, Bedredin od Simavne. Onaj Bedredin to je meni doao preko vode prije etiri godine u Noi svih vrijednosti. Tu je istinu ejh Bedredin otkrio u mistikom spisu koji sam ja otkrio u Kahiri, tu je istinu on otkrio princu Musi, svome ueniku, a onda je tu istinu meni otkrio Bedredin lino kad mi je ono doao iz nevidljivog svijeta. Mustafa se sklonio u nevidljivost, povukao se iz ovog svijeta da saeka vrijeme u kojem e biti mogue vladati carevinom a da ne digne ruku na brata i ne provodi nasilje nad skrivenim zakonima svijeta. Tada mi je Bedredin rekao da e se Mustafa vratiti u nae vrijeme jer je danas carevina dovoljno jaka da bude vrijedna njegove vlade i dovoljno bogata da se u njoj moe vladati mirom, dobrotom i mudrou. Pouio me je tada kako u Mustafu prepoznati i kako u ga dovesti na prijestol i na mjesto koje mu pripada. Sasluao sam ga, upamtio to mi je rekao i posluao. Naao sam Mustafu i on je evo u ovoj kui. Demir je pokazao na kuicu u kojoj je Figani vidio svoju svijetlu ljubav, a onda ustao i krenuo prema vratima. Figani ga je neodluno pratio jer nije pozvan da ue, a onda mu je uitelj naloio da u kui uti ma ta vidio i ma ta se dogodilo. Po tome je shvatio da je pozvan i da treba ui, pa je sustigao uitelja i slijedio ga ukorak. U prvoj sobi ih je doekao jedan suh, tamnoput ovjek koji se Figaniju uzgred naklonio a Demira pozdravio sa mnogo potovanja, nazivajui ga Huseinom. Pozvao ih je da se smjeste i inae se ponaao kao domain, ali nije pokazao namjeru da ih neim poasti ili makar ponudi reda radi. I smjestio ih je nekako mimo obiaja - Figanija na mjesto do zida, lijevo od vrata, iako je prvi put uao u ovu kuu i to na uiteljev poziv, a Demira i sebe na visoku sofu pod prozorom, do zida prema vratima. I to Demira na vii jastuk, po emu se vidjelo da u ovoj kui on moda jeste domain ali je Demir gospodar.
Njih dvojica su neto tiho razgovarali ali ih Figani nije sluao, ne zato to ga njihov razgovor ne bi zanimao nego zato to se dalek a tih razgovor moe prislukivati jedino ako je ovjek sav sabran na njega. A Figani se ne bi na njega mogao sabrati da su mu o ivotu odluivali, ne bi se mogao sabrati na sebe samoga a kamo li na neki razgovor, nije se mogao sabrati na to da die pa je sve vrijeme u ovoj kui proveo na manje od pola daha. Toliko ga je rascijepila slatka, bolna strepnja i sudar dviju nepomirljivih elja. Sve je u njemu drhtalo i do bola se grilo u iekivanju da se odjednom, zbog bilo ega ili iz ista mira, pojavi ona. Strah da e se pojaviti, elja da se pojavi, elja da se nikad ne pojavi ovako, neposredno pred njegovim oima. I povremeni, neujni, bolni pozivi da ga osjeti i, makar se ne pojavila, uputi mu neki znak svog prisustva u ovoj kui i znak da zna za njegovo prisustvo. Iznenadio se kad ga je Demir pozvao da se vrate, toliko je bio zaokupljen svojom unutranjom zbrkom. A pozvao ga je tako da mu je prodrmao rame jer druge znakove nije vidio, pozive nije uo i ni na ta se nije odazivao. - ta kae? - upitao ga je Demir kad su se nali na istini pred kuom. - Zato on tebe naziva Huseinom? - upitao je Figani koji nije imao ta drugo rei jer nita drugo nije uo, a o Mustafi mu se nije razgovaralo jer se o tako loem domainu, koji je uz to onako neugledno stvorenje, nema ta razgovarati ni meu ljudima kojima je posao da govore. - Zato to je Bedredin dobio Huseinovo ime kad je posveen za imama, tamo, u odsutnosti, pa sam i ja dobio ime Husein kad me je Bedredin, prije etiri godine, posvetio za imama. To e mi biti imamsko ime, ja u biti Husein kad Mustafa bude sultan a ja imam koji e biti sultanova volja. I to e biti ime svih imama od mene ubudue. Na povratku je Figani utio i oporavljao se od svoje bolne zbrke, a Demir objanjavao buduu upravu u carevini a onda u cijeloj ljudskoj zajednici. Pred kuom, Demir je otpustio Figanija s napomenom da se u narednih nekoliko dana nee vidjeti, ali da je to sada nevano jer je Figani konano, bez povratka, njegov uenik i prijatelj. -4U svojoj sobi, kad se smirio od bolnog iekivanja koje ga je zadesilo u kuici, Figani je pokuao sabrati sve to je toga dana saznao. Je li Demir koji je Bedredin i koji e biti Husein zaista predvidio da on sve ovo nekome ispria? Je li mu otkrio itavu zavjeru da bi je on prenio ejhu Jakubu ili ga zaista, ipak, smatra svojim? Je li on danas budala ili je postao dionik tajne koja je onog dana drala Abdul Kerima, momka za sve, pa i samog Demira u onoj munoj nepominosti? Da li da odmah odjuri Idrizu? Je li ovo dovoljno hitno i vano po njegovim mjerilima? Ili bi bilo nametljivo pojaviti se ve danas pa izgubiti neto od naklonosti koju je veliki ovjek onako jasno iskazao?
ta on, uostalom, ima rei Idrizu? ta je njemu Demir danas otkrio? Koji podatak? ta stvarno? Sve same misli, zamisli, uenja koja bi moda mogla nekad biti neki dogaaj. A u stvarnosti mu je ponovio ono to mu je Idriz juer ispriao, samo to je on o Bedredinu govorio pohvalno a Idriz s osudom i bijesom. On je danas od Demira saznao upravo ono to je juer saznao od Idriza koji je sve to pretpostavio i izvukao samo iz toga to se Demir sada predstavlja kao Bedredin. I sad se on pojavi pred Idrizom, koji je ipak ovjek sa mnogo posla, pa mu kao neto hitno i vano ispria ono to je ttaj isti Idriz njemu juer priao. Glupo. Prisjeajui se jueranje Idrizove prie, rije po rije, lecne se kod imena Mustafa. Treba otkriti ko je njegov Mustafa. Tako je Idriz rekao, a on je danas vidio, upoznao i otkrio Mustafu. Gluposti, ne moe neko onako neugledan biti Mustafa. Pravi Mustafa. Ovce ne bi dale da ih onaj uva, a ne da se hiljade, stotine hiljada ljudi, za njim postroje i u smrt odu radi njega. A on razapet i kamenovan na devi. Ne moe to onaj, ne moe takvo neto radi njega, ne moe ni u zamisli. A nije to ni hitno. Idriz je iz jednog imena prepoznao i do kraja razumio cijelu Demirovu zamisao, ne moe, znai, Demir biti opasan ako Idriz zna za njega i stoji nasuprot njemu. Nema tu opasnosti, nita nije hitno i nije toliko brzo dok je Idriz tu da brani svijet. Nakon dugog premiljanja, sabiranja i kolebanja, odluio je da pone prevoditi perzijski spis. Od svega to bi sad mogao uraditi, to je jedino to nije glupo, zakljuio je. Kad prevede bar vei dio, ima razloga otii do Idriza i sve mu ispriati, a usput ga i na sebe podsjetiti. Nee njega Demir do tada dirati, on je budala po kojoj Demir alje poruke svojim protivnicima, tako mu je i Idriz rekao juer kad ga je ohrabrivao da se vrati ovamo. Moe on mirno itati i prevoditi svitke. Dohvatio je potamnjele svitke, pokuao razmotati prvi i razvio ga na podu, iako se svitak prelomio na tri mjesta. Proitao je, u samome vrhu: DOLAZAK U EREH.
Dolazak u Ereh
I. DIO PRIA
-1Osamnaesti dan Sivana, prvoga ljetnog mjeseca zvanoga mjesec cigala, izvue natrag sve to se moe micati a od nepominoga samo ljude koji imaju roba ili porod od srca pa imaju kome naloiti da ih iznese. Ljudi se toga dana moraju nai na trgu ako imaju ta prodati, ako ele neto kupiti, ako trebaju nekoga vidjeti, ako namjeravaju neto uti, ako nemaju ta prodati, ako ne ele kupovati, ako ne vide i ne uju. Ljudi se toga dana moraju nai na trgu ma kakve da su im elje i namjere jer je to Enkijev dan, dan velike svjetlosti, dan u kojem ovjek susree svoju sudbinu i u kojem je moe upoznati ako je u stanju razumjeti znakove kojima mu se ona objavljuje i kojima ga dodiruje. Toje dan u kojemu nam odsutno prilazi, nevidljivo se prikazuje i neujno zalazi u uho, dan u kojem budue znamo kao da ga pamtimo i u kojem sve daleko prilazi ovjeku koji moe razumjeti. To je dan velike svjetlosti, Enkijev dan. To je dan u kojem se obnavlja i potvruje poeo iz odsutnosti ovamo prevoditi stvari potrebne ljudima. Zato se toga dana ljudi trebaju nai na trgu - ne bi li prepoznali svoju sudbinu koju e sigurno sresti na trgu ili na ulici, pred kuom ili na kanalu, nadomak hrama ili pored leaja u vlastitoj kui. Toga se dana ljudi trebaju nai na trgu i zato to je prole godine, kad je poeo vladati svijetom od Cefrovih uma do Srebrenih planina, sretni arukin, kralj etiriju strana svijeta, odluio da bude Enkijev potomak i da svoju sreu slavi na Enkijev dan. Zato je naloio da sav svijet toga dana izie vani a da ljudi naveer, kad Sinova laa zaplovi preko neba, na obalama kanala i rijeka pale krijesove od trske i raduju se, svom duom se raduju dok njihove ene i robovi spremaju ulje i glinu s kojima e mijeati pepeo od ovih krijesova da naprave smjesu za pranje u noi velike vode, u noi u kojoj nebom nee ploviti Sinova laa a ljudi e se, sa enama i robovima, sa sveenicima i s djecom, prati u ovim istim kanalima i rijekama. Loe bi se proveo onaj ko na Enkijev dan ne bi iziao vani da slavi sreu velikog arukina. Mogao bi mimoii svoju sudbinu, a mogao bi je i sresti kao i svi drugi, ako bi ga straari nali u kui, samo u suvie jasnoj objavi, toliko jasnoj da nekakvih znakova u svemu tome ne bi ni bilo pa se ne bi imalo ta ni razumijevati. Druge arukinove godine najvea je proslava Enkijeva dana bila u radosnom gradu Erehu u kojem je nedavno dovren najvei hram na svijetu sa kraljevim imenom i posvetom na svakom bloku koji je ugraen u zidove. Odmah iza hrama odreen je trg na koji se slilo sve to je moglo doi iz cijelog svijeta i na
kojem se moglo kupiti sve ime se trguje u poznatim krajevima. Tkanine i crni magarci, drvo i ribe, dragocjeno kamenje i robovi, eljezo iz nepoznatih krajeva i bakar iz Kapadokije, domae ulje i ovce iz Cedrovih uma, ribe i naunice, mlijeko svih ivotinja i ruina voda, muka i enska djeca bogatih i siromanih roditelja, koare i kozlii, vezene tkanine i peati od drveta i od gline, prstenje i olovo, peeni skakavci i plodovi mogranja, datula, mumula, suene kotice i indijske smokve, vino od groa i vino od palminih sjemenki ubranih s vrha stabla - sve se to i jo mnogo toga neizbrojivog i neizrecivog nudilo na trgu iza novog hrama u radosnom gradu Erehu po cijenama koje se nekog drugog dana ne bi mogle ni spomenuti osim u ali ili s namjerom da se prodavca uvrijedi. Sve je to vikalo, dozivalo i zaklinjalo se, nudilo, uvjeravalo i trailo svjedoke, grizlo se za ruke, udaralo po bedrima i tapalo po stomacima, tako da se s trga dizala prema amau i sputala do dna Apsua mila graja slavlja sastavljena od ljudskih glasova, nerazumljivog uma i povremeno bijesnog amora, aljui u visinu, u irinu i u dubinu znakove ljudskih susreta sa sudbinama, jasnijim ili manje jasnim. A kroz tu buku prodirali su jasni, zvonki glasovi ljudi, posebno izabranih za to, koji je suglasno i jasno objanjavali jedan drugome da je na svakom bloku ugraenom u zidove, temelje ili toranj novoga hrama ispisano crveno obojenim slovima ime i posveta sretnog arukina, te e tako ostati dok je svijeta jer su blokovi meusobno spojeni onim stranama na kojima je to ispisano da bi se vladarsko ime sakrilo od neposveenih i nedobronamjernih oiju. Valovi ljudskog amora izvezeni jasnim i razumljivim govorom izabranih cijelog su se dana sterali svijetom polazei s trga i dolazei do samog vrha neba i do samog dna podzemnog bezdana, te do krajnjega lijevog i do krajnjega desnog ruba zemaljskog svijeta. Vrelo amora poelo se na ovom trgu stvarati jo za mraka, kako su iz nepoznatih daljina pristizali putnici sa svojom robom i zauzimali mjesto na kojem e je nuditi ili mjesto na kojem e potraiti malo predaha nakon teka puta prije nego pone guva najdueg i najsjajnijeg dana, a ve je kod sunevog izlaska to vrelo bilo dovoljno veliko da bude dostojno ovoga velikog dana. Zajedno sa suncem rastao je i amor tako da je o podnevu morao zaguiti otvor koji je uareni krug otvarao u nebu pa se dobar dio buke odbijao o nebo i vraao dolje, a onda je amor, zajedno sa suncem, odumirao pa je sada, u sumrak, trg gotovo prazan i s njega, umjesto monih valova koji do kraja svijeta dojavljuju slavu Ereha i veliinu monog arukina, cure tugaljivi potoii amora koji bi se teko dohvatili najblieg kanala. Po gomilicama otpadaka vuku se i preturaju psi, make i gdjekoji ostarjeli rob, a neto ljudi koji su jo ostali sa svojom robom, kao da se ne usuuju viknuti onako kako se roba izvikuje i kako su oni sami cijeli dan vikali nego stidljivo i zbunjeno rastjeruju oblake muha koje u sumrak padaju k zemlji i ponekad, kao od nevolje, viknu ime onoga to prodaju dovoljno slabo da ih se ne uje ni do kraja trga. Poneka zraka sunca, koje ve ponire, doluta jo ovamo,
ali proe iznad trga i izgubi se u vrhu tornja, ne donosei svjetla dolje, meu ljude, i ne ometajui mieve, kokoi, takore i drugu sitnu ivinu koja se na trgu poinje ponaati kao na svome. S obala i s terasa na kojima e uskoro planuti krijesovi dopiru glasovi i amor glasniji od svega to se ovdje moe uti, ali su i oni bez one snage i radosti od danas. U ovom se sivom opustoenom prostoru ti izrazi radosti uju kao izgubljena jeka a ne kao glas o slavi, ovdje ih ovjek tako uje i tako ih razumije ma koliko taj ovjek znao da tamo gdje viu vlada radost jer mora vladati radost. A nevoljnici to ostadoe ovdje, s robom koju niko nije htio, sluaju tu jeku i krue oima oko sebe, iekujui valjda kupca ili znak sudbine po koji su se jutros zaputili. Kruei tako oima mogli su vidjeti stranca koji je na trg iziao sa strane prema polju i zaputio se ravno prema alosnoj grupici pored prve terase hramskog tornja. Klizao se po korama, gazio po sjemenkama i ribljim glavama koje su ve zaudarale, saplitao se preko takora i maaka koji su se u ovom sumranom krugu ponaali kao prijatelji ili barem kao oni koji nisu neprijatelji, ali je iao sigurno i brzo kao da se dogovorio za susret s grupicom sastavljenom od solidnog zrelog ovjeka, djevojke i djeaka koji su nepomino i u tiini stajali pored zida prve terase prazno gledajui preda se. - Ja dolazim izdaleka i zovem se Bell - rekao je stranac kad je priao. - Nisi po tome nita posebno - odgovorio mu je ovjek to je stajao pored zida i po kojem se jasno vidjelo da je nekada bio solidan, - svi su danas izdaleka, danas je dan kad daleko prilazi i kad odsutno dolazi ovamo. - Ali sam ja sigurno iz najdaljega, sasvim sigurno - ponosno ustvrdi stranac pokazujui sloj praine na odjei, nogama, po licu i rukama. Debeli sloj praine imao je ak i na tjemenu, pa i po mesnatim, neljudski velikim uima koje su navodile na usporedbu s listovima njegovane vrtne palme. Inae bi, bez tih uiju i bez tolike praine na sebi, stranac izgledao kao sasvim solidan ovjek. - Pa i ako jesi, nisi neto posebno - s neskrivenom zlobom se zainatio ovjek pored zida kojemu je valjda smetao stranev ponos pa mu zato nije mogao dopustiti da osjeti i radost posebnosti. - Danas je naprosto takav dan. -Kakav dan? - Enkijev, rekao sam ti. Danas prilazi daleko i dolazi odsutno. Danas oblik koji boravi u podzemnom bezdanu ulazi u glinu i priprema je da jednom postane vr, danas misli ulaze u ljudska usta i postaju imena, danas nam dogaaji koji nas ekaju u dalekoj budunosti prilaze i diraju nas kao znaci. Ako je oblik vra mogao doi iz Apsua, to ne bi ti mogao doi iz neke daljine? Moe li ti zamisliti koliko je dina danas bilo oko mene u ljudskome ili u nekom drugom obliku? - Ali ja sam ovjek - uznemireno uzviknu stranac. - Zar se to ne vidi? - Vidim, ovjek si, i utoliko gore po tebe, utoliko prije nisi neto posebno isceri se ovjek pored zida slavei konanu pobjedu. - Korak dalje ili korak blie, ta je s tim.
- Zato ti nju prodaje? - upita stranac, pomirivi se, izgleda, s tim da nije neto posebno i da zato treba to prije uraditi posao. - Zato to mi je ker i na to imam pravo, zato to me je nevolja pritisla i na to me potreba natjerala, zato to sam ja jadnik kojega je sudbina kaznila uzdahnu ovjek pored zida i obori glavu da bi se jasno vidjelo koliko je on jadnik kojega je sudbina kaznila. - to je nisi prodao? Zato to niko cijelog dana nije ni priao, niti da upita togod. A sunce sam ovdje doekao! Djevojka se na ove rijei okrenula prema zidu, jednim pokretom, zapravo trzajem iz kojeg se nije moglo razabrati ini li to zato to je boli oev prigovor, ili zato to njezin roeni otac pred strancem govori o njezinom ponienju i njihovoj zajednikoj nevolji ili zato to tuguje zajedno s ocem pa odvraa lice od njegove tuge da bi svoju imala istu i potpunu. Ispod tijesne haljine od tamnosmee jute jasno vidjelo kako joj tijelo podrhtava, ali se nije moglo odgonetnuti da li od bijesa ili od bola. -Bi li je meni prodao? - upita stranac. -Ne bih! Ne bih nikome! - poe vikati ovjek pored zida kao da ga deru. Ona je meso moga mesa i kost moje kosti, ona je suze mojih oiju i oblik moje due. Kako se to moe nekome dati, kako se to moe prodati?! Ali moram, jadan, moda je to izlaz i za nju i za mene, pa je zato moram prodati. Bilo kome, makar i tebi. -Koliko trai za nju? -Aj-aj-aj, dugujem, jadan, etiri stotine iklua srebra. Znam, znam da ne mogu toliko dobiti, toliko i ne traim, samo kaem koliko dugujem i jecam nad svojom sudbinom - udarao se ovjek po bedrima da pokae koliko je jadan, ali se onda smirio i nastavio gotovo spokojno. -Daj dvije stotine i vodi, a ostalo neka namire od mog mesa ako ne ele ekati. Djevojka je na to frknula kao maka i opet se jednim trzajem okrenula prema njima, samo se sada zagledala u stranca kao da ga eli na neto upozoriti. -Ona je mila mojoj osobi i ja bih se s njom oenio - izjavi stranac. -Dao bih ti dvadeset manua srebra ako bi mi je dao za enu. Djevojka je na ovo udarila nogom o zemlju, djeak se sasvim pribio uza zid iako ga jo niko nije ni spomenuo, a ovjek je rairio ruke i poeo njima mahati kao krilima, razvlaei lice u irinu kao da se smije protiv svoje volje. Stranac se vrpoljio kao ovjek u neprilici, kao da je upravo izgovorio neto sasvim neprilino pred ljudima koji su mu vani pa sad prebire nogama, zagleda se i snishodljivo slijee ramenima ne bi li izbrisao izgovoreno, a onda, kako odgovor na njegovu ponudu nikako nije stizao, poeo upkati, pipati i potezati resicu na ogromnome desnom uhu. -Ja sam amid, nekadanji trgovac i jadnik kojega je sudbina kaznila 125 | a h r i j a r o v p r s t e n
konano progovori ovjek pored zida pa prie strancu i uze mu srdano gnjeiti ramena. -Ja sam Bell, rekao sam - odgovori stranac usluno - takoer ovjek. -Ti si moj sin - sveano, gotovo u zanosu, izjavi amid. -Samo da ne bude s njim kao s ostalim tvojim sinovima -dobaci djevojka. - ovjek, naravno, i to dobar i mudar ovjek - nastavi amid pravei se da nije uo djevojinu primjedbu i kao trudei se da je zataka. - Mudar je ovjek koji se eni, a jo mudriji ovjek koji kuu pravi. Ti e svakako kuu praviti? -Da, da, kuu, naravno - sloi se Bell. -Ima kod mene sve to e ti trebati - ohrabri ga amid ljudi smo, moemo se dogovoriti da obojici odgovara. -Da, da, ljudi - razdragano se saglasi Bell. - A ljudima je u prirodi da se dogovore? To si prekrasno rekao: ljudima je u prirodi da se dogovore. Ljudima je u prirodi da se dogovore -raznjeeno je, nekoliko puta, ponovio amid njiui glavom u ritmu svojih rijei i sladei stranevu izjavu kao zakletvu ili ukusan zalogaj. Nakon toga su brzo i sa mnogo sree obavili sve oko enidbe, tu, na trgu. Bell je elio da se oeni to bre, po mogunosti do mraka, ali sa svim obredima i ak sveano ako bi ikako moglo i ako ovdanji obiaj to ukljuuje. amid je predlagao da preskoe vjeridbeni obred i da odmah sklope brani ugovor, ali se Bell tome tvrdoglavo usprotivio i zahtijevao sve obrede do najsitnije pojedinosti ime je do bijesa doveo svoju buduu enu koja je, zamuckujui i drhtei, sva crvena, govorila da je ta sprdnja vrijea vie od svega, jer ne moe biti nita nego sprdnja tako sveana enidba s nekim koga si as prije kupio na trgu. -Ali neka, neka, to je lijepo i dirljivo - govorio je, umirujui je i tapui je po slabinama, njezin otac. - Vidi da je tako sueno, vidi da si davno odreena mome milom sinu. Kako je to lijepo, kako je sudbina mudra to je ekala do sumraka, svaku nadu nam oduzela i izmuila nas, a onda se ovako lijepo pojavila! Onda je nemilice hvalio vjeridbeni obred zbog ljepote i veliajnosti, iako je maloas i sam predlagao da ga zaobiu, pa je svome milom sinu objanjavao da su on i njegova budua oigledno sueni jedno drugome jer se on zove Bell a ona Belitsilim to pokazuje da su oni jedno drugome namijenjeni jo imenima, pa ih onda ubjeivao da je to prekrasno, dirljivo i uzvieno, preko svake mjere uzvieno. Zaudo je, usprkos nezaustavljivom brbljanju, uspijevao raditi brzo i sa stvarnim uinkom tako da je, dok dlanom o dlan, na gotovo opustjelom trgu naao jednog starca izranjavljenih nogu kod kojeg se moglo kupiti miomirisa, naao namirnice koje e mu Bell darovati na poetku vjeridbenog obreda i ak naao mladia koji je bio voljan svjedoiti kod vjeridbe i enidbe ako otkupe njegove dinje. Svega je Bell kupio itavo obilje, plaajui srebrenim tapiima. Ocu je darovao brdo hrane, djeaku je dao dinje jer je opazio da ih poudno gleda objasnivi da njegova potovana osoba eli neto darovati mudrom bratu
svoje budue ene, a onda je pristupio reenoj eni da okona vjeridbeni obred njegovim najvanijim dijelom. Tada se dogodilo neto to je samo djeak vidio, ali nije spomenuo jer nije povjerovao onome to vidi, a i da je povjerovao ne bi smio spomenuti jer ne bi povjerovali njemu, a i kad bi mu povjerovali ne bi spomenuo jer bi posumnjali u istinu koju je stranac maloas utvrdio, naime u to da je on mudar. Zato je mudro utio, znajui da bi oni ve nali ili izmislili neko objanjenje samo da ne bi ozbiljno razmislili o onome na ta ih on upozorava. Moda bi sve objasnili sivkastim svjetlom sumraka, moda njegovom mladim danima, a najvjerovatnije bi, kako mu je iskustvo govorilo, sve objasnili time da je on budala i istukli ga. A sigurno je vidio, jasno je vidio i znao je da se tako desilo makar ni sam nije htio povjerovati u to. U zavrnome i najsveanijem inu obreda, nakon to je djevojinim roditeljima darovao namirnica koliko moe, vjerenik prilazi djevojci i izliva joj na glavu miomirise ime je zauvijek obiljei kao svoju. Belitsilim, meutim, nije htjela kleknuti, nije ak htjela prignuti glavu kad joj je Bell pristupio da joj izlije na glavu mirtino ulje i uini je svojom vjerenicom, a bez toga mu je to bilo gotovo nemogue uiniti jer su bili priblino jednake visine. Tada se Bell izduio i malo stanjio, tako da je postao za glavu vii od svoje budue ene i laganim, jako usporenim pokretom desne ruke, pruio nad njezino tjeme keramiku zdjelu punu mirtinog ulja. Trenutak je stajao kao da oklijeva, kao da eli produiti taj as ili osjetiti njegovu uzvienost, a onda iskrenuo zdjelu i polio Belitsilim miomirisom. U sivom svjetlu opustjelog trga svi su uzdahnuli i pljesnuli rukama, a Belitsilim se stresla i sklonila pogled s Bellovog lica u koje je sve vrijeme piljila razrogaenim oima. Djeak je nastavio utjeti i gledati da upamti sve to se dogaa upravo onako kako je bilo, da bi mogao kasnije, mnogo kasnije, kad zapravo bude kasno, sve ispriati vjerno i istinito. Nakon toga je amid priveo pisara kojeg je naao kao da ga je lino stvorio jer niko od prisutnih nije vidio ni kada ga je ni gdje traio. Sainjen je ugovor kojim je odreeno da Belitsilim ne duguje miraz a da, svejedno, enidbeni pokloni pripadaju i njoj i ocu zauvijek (Bell nije dopustio da se napie "ma ta bilo s njihovim brakom") i ostalo je jedino da Bell prebaci veo preko nje i izgovori: "Ona je moja ena". Vela, meutim, nije bilo jer ga ni amid nije uspio nai u ovo doba, ali je njegovo vajkanje prekinuo Bell objasnivi da on ima veo jer je i krenuo u Ereh s namjerom da se tu oeni i okui. Okrenuo im je lea, zadigao halju i poeo kopati rukom ispod koulje, a kad se okrenuo prema njima u rukama je imao bijel, sasvim proziran veo izatkan valjda od nekakvih zraka jer je doslovno svjetlucao. Izmahnuo je velom da ga prebaci preko djevojke, a djeak je sav uzdrhtao oekujui da se svijetlo tkanje saspe i raspri kao odbijena zraka svjetlosti, ali se nita neeljeno nije dogodilo jer je tkanina, lagano kao uzdah, legla po njegovoj sestri prenosei nekim lijepim udom neto
svoga sjaja na njezino lice i kosu. "Ona je moja ena", drhtavim ali jakim glasom uzviknuo je Bell ispunjavajui svojim uzvikom sav okolni prostor. I svima se uinilo da se uzvik vratio od zida, potvrujui jo jednom da je brak zakljuen. Onda je pisar pruio Bellu ploicu s branim ugovorom, a on ju je, drei lijevom rukom ruku svoje ene, desnom pruio prema njoj. -elim da se ova ploica ispee - rekao je. - Tako e zauvijek, i u vjenosti, biti moja ena. I onda kad ovaj grad i zigurat budu ruevine, onda kad cijeli grad Ereh bude ravnica obrasla travom, onda kad kie sve razmekaju i kad od vlage ljudima kosti budu obrastale mahovinom, onda kad zemlja bude zaravnjena i na svijetu ne bude psovke jer nema ko i nema kome psovati, ti e i tada biti moja ena o emu e svjedoiti naa peena ploica. Darujem ti nju i sebe. amid je mrcao i udarao se po grudima pokazujui da je iskreno ganut, djeak je nastojao odgonetnuti hoe li na zemlji biti mogue velike dinje kad bude potpuno zaravnjena, a pisar je ekao nagradu da ide paliti krijesove koji su negdje sigurno ve plamsali. Belitsilim je uzela ploicu i osjetila da je neobino lagana, vjerovatno ve ispeena, ali nije pokazala da je bilo ta primijetila. Ona inae nita nije pokazivala nakon one pobune kod vjeridbenog obreda, pa niko od prisutnih nije na nju obraao panju i nije gledao ta se s njom dogaa. Samo je djeak vidio da joj niz nepomino lice iz irom otvorenih oiju teku suze. Tiho i brzo, valjda zato to su krupne i teke. Isplatili su pisara, nagradili svjedoka i krenuli, na amidov poziv, njegovoj kui. Iza sebe su ostavili trg zatrpan otpacima, s ponekim nepominim ovjekom, s gdjekojim uurbanim takorom i sa svjetlucavim stubovima muica iznad ljepljivih i klizavih mjesta kakva ostaju iza razbijene dinje, zgnjeene narane, zgaenog mia ili gutera. Nastojei da dre korak s uurbanim amidom, odmicali su u sumrak, mladenci i djeak koji tog dana nije prodan - zbunjeni, sveani i tuni. -2-Hoe li spavati, da ugasim lampu? - pitao je Bell svoju enu u neko doba noi. - Bilo bi nam lijepo: ti spava, a ja sjedim iznad tebe i uvam te. -Kako me misli uvati ako nema svjetlosti? - netrpeljivo je odvratila Belitsilim, sjedei zgrena pored vrata i gledajui odozdo Bella koji je stajao pored nje. - Ili misli da ih ti moe vidjeti i u mraku? -Koga? -ohare, mrave, poplavu kukaca koji ovamo nagrnu kako nestane svjetla. I svi su smei, sve je ovdje tamnosmede, i mrak je u ovoj kui tamnosmee boje. Smei ohari, smei mravi, smee muice i nekakvi smei crvii sa mnogo tankih malih smeih nogu. Naviru iz poda, zidova, vrata, odasvud. I mi smo smei, u nama je ve sve to, ne moe me od toga sauvati.
-Ipak bih te uvao, ti si dragocjena mojoj miloj osobi - smijeilo joj se odozgo Bellovo lice obloeno uima nagnutim prema naprijed. -Mojim nogama i rukama, stomaku i leima, mojim dugim kosama, svemu mome si ti dragocjena i zato bih te uvao od svega, pa i od toga to je ve u tebi. -Moda ti moe u smeem mraku vidjeti smee kukce pa me od njih i odbraniti. Svaka ti ast ako moe i hvala ti na tome ako uradi. Ali kako e me odbraniti od pamenja? Moje ruke i moje lice pamte noice kako jurcaju po njima, moji su snovi puni brzog promicanja tankih smeih noica, moja utroba pamti ukus smeih kukaca koje sam ne htijui pojela ili udahnula u ovoj kui. Ova kua je puna smeih kukaca i moje pamenje je svo od smeih kukaca. Kako me od toga misli odbraniti? -Otkud ih toliko? -Pojavili su se sa siromatvom, kao i druga prokletstva. Moda e misliti da izmiljam, sigurno e rei da mi se tako samo ini, ali ja sam sigurna, posve sam sigurna da ih do prije godinu dana nije bilo. Bilo ih je, naravno, kao i u svim drugim kuama, ali ih je bilo malo, kasno nou, onda kad ih niko ne vidi i kad ne mogu smetati, kad ne mogu zaposjedati sjeanje i osjeanje ukusa. Ali otkako je siromatvo dolo, otkako se sve zapustilo, oni nasru, oni nas opsjedaju, oni te prekrivaju i na nos ti ulaze kako zgasne svjetlo. Belitsilim je govorila uurbano, ogoreno i netrpeljivo, kao da je lino Bell kriv za kukce i ostala prokletstva roditeljske joj kue. On je predloio da ugasi lampu samo zato to je s bolnim bijesom i stidom govorila o bijednoj svjetlosti sezamovog ulja i o tome da negdje u ovom asu gori lampa nalivena kamenim uljem, ali da ona nije i moda nee ni biti tamo gdje gori takva lampa, gori i svijetli, obasjava i no pretvara u dan a kuu u lijepu sanjariju ako si jo zidove obojio u bijelo. Samo zato je predloio da ugasi lampu, samo zato to je vidio da je ona mrzi, da joj smeta i da se stidi to je lampa nalivena sezamovim uljem koje mirka i dimi umjesto da svijetli. A spavanje je, naravno, spomenuo samo zato to je vidio da ona tek uz krajnji napor uspijeva gledati. Nije uspijevao razumjeti njezin bijes, nije mu bila jasna netrpeljivost koju ona niti moe niti pokuava sakriti, nije shvaao za ta ga zapravo ona optuuje pa je treptao i irio oi u iskrenom uenju. Belitsilim je govorila s toliko stvarne gorine da ju je, tu gorinu, mogao vidjeti i na dlanu osjetiti, pa ju je, naravno, mogao i potpuno, bez problema razumjeti, a onda se, valjda zbog toga, osjetio krivim za sve njezine boli, za stidove i ponienja, za sve ono to je stvorilo ovu zanosnu ogorenost. Ali za ta posebno optuuje njega, to nije mogao odgonetnuti. Za ta u ovom asu? Pruio je ruke prema njoj s dlanovima naprijed a taj pokret je svakome osjetljivom oku, pa i oku djeaka koji nije i nee biti prodat, govorio da on pristaje i na krivnju i na njezino iskupljenje ako mu se objasni nain. -Samo sam htio pomoi - rekao je Bell irei oi. -Osveti me i pomogao si - vikne, zapravo vrisne Belitsilim i pridigne se na
koljena kao da je ubodena ili kao da se sprema nasrnuti na nekoga. -Kako? -Kazni ga! Belitsilim je viknula s toliko zanosa i tako glasno de je njezin mu naglo uzmaknuo, a nakon tog uzvika je zavladala takva tiina da se nije ulo ak ni mlitavo pucketanje lampe s mrskim sezamovim uljem. Samo trenutak u kojem bi se sigurno ulo da je neko od njih trepnuo, trenutak potpune, savrene nepominosti i tiine, a onda Belitsilim sjedne kao prije odmahnuvi rukom kao da odustaje. -Ti si budala, a i ja sam kad od tebe traim da to ne bude. Ti naprosto ne razumije ljude. -Kako ne?! Pa ja sam ovjek. -Ti si budala, rekoh ti. -I budala je ovjek. -Da, svoje vrste. Tvoje vrste. -Zato? Zato sam ja? -Zato to mu za mene daje bogatstvo, a on bi me poklonio samo da me se rijei. Zato to mu daje enidbene darove koji pripadaju meni. Zato to dolazi ivjeti kod njega, iako ti je jasno da e nas pljakati. Znam, rei e da to daje i meni, ali to nije istina, tako se moe initi samo budali kakva si ti. On je lukav i lud, on e tebi izmamiti sve, a koliko sutra ni ti, ni on, ni ja neemo od toga imati nita. Zato si budala: daje mu bogatstvo, a njemu treba smrskati glavu kao guteru. Ili pobjei od njega, pobjei odmah i to dalje. -On kae da je sebe stvorio, da se od gladi uspeo do trgovine na Keju. -Stvorio pa razorio, sebe a pogotovo nas. Njega treba ubiti ili ga ostaviti da crkava u svom ludilu. Vodi me odavde, molim te, spasi me, sebe spasi. -Dozvoli mi da razumijem, sve emo prekrasno urediti kad ja budem razumio. Ne mogu prije, moja dobra osoba je ljubazna, a to bi bilo sasvim neljubazno. -Moemo izii i hodati. Gledati krijesove, moda jo uvijek negdje gore krijesovi. -Ali mi smo zamoljeni da uivamo u svom braku, a to se mora u kui ako sam dobro shvatio. Pa nam je i kua iz tog razloga ljubazno ustupljena. Djeak je svjedok da se Bell muio kao zvijer u stupici: morao je udovoljiti svojoj mladoj izbezumljenoj eni, a morao je istovremeno pokazati zahvalnost i koristiti dobrotu svoga dragog novog oca koji im je dao kuu ne pitajui ni sebe ni njih kako e on sam prometnuti ovu no, ak ih molei da se za to ne brinu i zahtijevajui da se to ni ne upitaju. Upravo tako, upravo tim rijeima, govorio mu je amid odlazei iz kue i ostavljajui u njoj mladence s djeakom koji je dovoljno malen i dovoljno budalast da nikome ne moe smetati. amid je zapravo sve vrijeme bio neizrecivo dobar i od onog asa kad mu je rekao svoje ime inio je sve da mu ugodi. Za puta od trga do kue objasnio
mu je da je on ovjek kojega je sudbina kaznila zato to se svojom mudrou i radom najprije uzdigao od gladnog sluge do bogatog trgovca sa svojim mjestom na Keju a onda se, opet zahvaljujui mudrosti i radu, srozao u bijedu koja ga je prisilila na prodaju porodice. Pri tom je govorio iskreno i razdragano, nije krio ni ponos ni tugu, inio je sve to je trebalo da do kraja otkrije svoju duu i da se pri tom dopadne onome koga je uporno nazivao svojim novim sinom. U tome je izgleda i uspijevao jer je Bell, ulazei u kuu, apnuo djeaku da amid moda i nije neka posebna pamet ali je sasvim sigurno zanimljiv i iskren ovjek koji u malome moe biti ak i ugodan. Kod kue je, zatvarajui vrata za sobom, glasno podvrisnuo pa objasnio Bellu daje to iskaz njegove silne radosti zbog svega to se dogodilo, a posebno zbog toga to je njega dobio za sina. -Ne bih izdrao, vjeruj mi da ne bih izdrao, srce bi mi prepuklo - govorio je tapui zeta ili ga bar dodirujui od milja i radosti. - Vrisnuo bi mi lakat, vrisnulo bi mi srce da nisam ja. - Potpuno te razumijem - saglasio se Bell - svata ovjeku vrisne u takvim stanjima. Meni, naprimjer, moj debeli stomak neopisivo voli vritati, a i ui mi ponekad vrisnu. U kui je bio samo jedan jastuk, zapravo uvezani komad tamnosmee jute nakljukan travom, pa je amid ve s vrata pruio ruku prema njemu nudei Bella da sjedne. Videi da se Bell snebiva jer se na istom jastuku ve bio namjestio jedan guter, amid se sjurio do njega, zgrabio gutera i izbacio ga kroz vrata sve viui "Oj, oj, oj". Nakon toga je raspremao namirnice koje je dobio kao enidbeni dar pohranjujui ih u velike glinene vreve koji su, sudei po lakoi s kojom ih je amid pomjerao, bili potpuno prazni. Ponudio bi Bella svakom jestvinom prije nego bi je pohranio, uzgred i sam probajui malo i izgovarajui sa mnogo njenosti ime onoga to nudi i proba. -A bi li probao malo sira, masnog sira od sjevernih koza? - govorio je, naprimjer, slaui u vr grumenje sira koji su malo ranije kupili na trgu od nekog ovjeka s potpuno golim tjemenom i masnim rukama, malim gotovo kao u ene. as kasnije, kad je na red dolo meso i iznutrice, nudio je "srdace od deve" ili "slatki rumeni komadi gazele". Tako je Bell imao priliku odbiti mlijeko "zanosne, moda i kraljevske kobile", "najslae palmine plodove, sa samog vrha stabljike", komade dinje koji "ako se jedu sa sirom uzdiu ljudsku duu i um"i jo mnogo onoga to je svojom rukom platio na trgu. Sve to bi njegov novi sin odbio, a odbio je sve ime je ponuen i to je amid nadahnuto i nesebino nahvalio, pohranio je novi otac u vreve, prekrio tkaninom i podvezao uzicama od upredene jute, pa sloio vreve u nizu uza zid prema vratima. Onda je u uglu zamijesio glinu vlastitom mokraom jer mu se, objasnio je, nije dalo tragati za vodom, ulijepio njome krajeve uzica i u svaki komad gline utisnuo peat. "Kad je hrana sigurna i srce je mirno", objasnio je pri tome namigujui Bellu. -Sad se vi morate posvetiti svome braku - rekao je kad je pospremio sve
to je trebalo. -Evo vam kua, prepustite se, uivajte. Za mene je lako, starac sam ja a starac je mudar ako se uklanja i ne smeta. Zato ja odoh, ne bih da vam smetam a moram smetati ostanem li ovdje. He-he-he, je li tako. Mogu na krov da gledam ognjeve, mogu malo hodati, kako mi bude, a vi uivajte. Vjerovatno se zato Bell izgubio pred bijesnim zahtjevom svoje ene: pred njim je obaveza da uiva u braku i tako pokae da zna cijeniti ljudsku ljubaznost, a istovremeno je obavezan udovoljiti eni i odvesti je nekamo iz kue koju oigledno ne podnosi. Njegova je izgubljenost do kraja razbjesnila Belitsilim koja je udarila dlanom o tle, pljunula i okrenula se prema zidu, otprilike onako kao na trgu. Bell je znao da je to bijes na njega i znao je da neto treba uiniti, ali ga je djeak oslobodio potrebe da se raspituje o tome jer ga upitao moe li on izvaditi iz vra neto za jelo i onda opet sve zatvoriti da se ne prepozna kraa. Bilo bi prekrasno ako moe jer je on ba gladan, kao riba je gladan, ne moe se cijeli dan preivjeti o jednoj dinji ma koliko velika bila. Tada je od Belitsilim, zagledane u zid i nepomine poput njega, potekla pria. Govorila je tiho, ravnim glasom i brzo, bez prekida, reklo bi se ak i bez stanke potrebne da udahne, kao da se boji najmanjeg prekida jer nakon njega ne bi mogla nastaviti, zbog sebe ili zbog drugih, zbog vanjskih ili zbog svojih unutranjih zabrana, a mora govoriti jer mora izgovoriti ovo to se nakupilo u njoj i gui je. Bez one strane od ranije, bez bijesa i nemira, reklo bi se i bez brige za to hoe li se ono to govori uti i razumjeti, ispovijedala je zidu svoju priu o ocu. Sluajui je, djeak je mnogo saznao o svom roditelju kojeg zapravo nije poznavao jer ga je viao sasvim rijetko, uglavnom nou kad je sve ve pospano, a i tada je o njemu saznao samo to da mnogo voli govoriti i prodavati svoju djecu. Moda je zato sluao suvie povjerljivo pa se nije upitao kako i zato velika sestra zna sve to govori, kako i zato se bavila ocem toliko da o njemu pripovijeda kao da u njemu obitava, govorei ono to je htio i mislio sigurnije nego to bi vjerovatno i on sam govorio. amid se u mladosti prehranio kao posluitelj na Keju. Nije upamtio roditelje (barem ih pred njom nikad nije spomenuo) ali je nekim udom ostao slobodan i preivljavao sa svojom slobodom radei sitne poslove za trgovce i druge ljude to se okupljaju na Keju. Tako je upoznao sve trgovce, zanatlije, robove koji rade za hramove i ak ponekog sveenika, sve vlasnike gufa, keleka i pravih laa, sve robove koji rade na utovaru, a onda odluio da i on pone trgovati jedinim to ima - poznavanjem svih tih ljudi. Objasnio je i djelom pokazao laarima i splavarima da im on moe kod trgovaca koje poznaje obezbi-jediti obilje posla i zarade; objasnio je i djelom pokazao trgovcima i zanatlijama da im on moe nai gufu, kelek, pa i pravu lau ili veliku splav kad god im to zatreba i onoliko koliko im zatreba. A onda je poeo naplaivati svoje posredovanje i veoma brzo postigao to da trgovci kod njega trae prijevoz a prijevoznici posao. Postigao je, dakle, bogatstvo i vanost. Prije nego je imao dovoljno da ne bi morao strahovati od gubitka kao od
sudbine, poeo je prijevoznike kojima nije nalazio dovoljno posla okupljati u grupe i slati na sjever da sijeku ume, vezuju stabla u neto nalik na veliki kelek ali isto toliko nalik na lau i sputaju se niz rijeku na tome. Brzo je, moda suvie brzo, stekao silno bogatstvo trgujui tako nabavljenom drvenom graom. Bogatstvo koje se nije dalo sakriti i koje ni moglo ni htjelo mirovati u rukama jednog ovjeka, pogotovo ako je on do juer bio sluga. To su mu govorili trgovci s kojima je radio, a on se smijao i govorio da ih ne razumije; to su mu govorili bogati robovi i stranci koji su vodili trgovake poslove pri hramovima ili za njih, a on im je davao skromne darove zahvaljujui se za prijateljsku brigu i savjete koji mu nisu jasni ali su mu dragi i nose mu radost srcu jer je lijepo znati da ima nekoga ko za njega brine i od koga moe dobiti savjet kad god mu zatreba; to su mu poruivali sveenici koji su govorili da bi ga rado i posjetili kad bi on htio biti ugledniji i kad bi malo vie brinuo o vjeri, dravi i cijelom svijetu. "Ako je cjelini dobro", govorili su mu izaslanici sveenika koji su ga se sjetili, "dobro je i svakom dijelu ponaosob. A ako je jedan dio suvie jak, prevelik ili obdaren preko mjere, on boli cjelinu i radi protiv nje makar to moda i ne htio. Prevelika ruka je nateena i bolna, ona se javlja kad ovjeka neto ugrize ili kad ga zlodusi zaposjednu pa mu ruku napuu. Nije pametna velika glava, prevelika glava je nevolja ako je vratu teka i tijelu neprikladna. Preveliku ruku treba vratiti na njezinu mjeru ili je odrezati da bi ovjek opet bio zdrav." amid je jasno i pred svjedocima zahvalio sudbini to ima pametnih ljudi iju jasnu pouku razuman ovjek odmah razumije. Tada ga je uhvatila prava pomama da usvaja sinove nekadanjih vojnika kojima je kralj darovao zemlju za zasluge u ratu. Potomci tako nagraenih vojnika nisu mogli prodati naslijeene posjede, ali su ih mogli pokloniti onome ko ih usvoji i tako im zamijeni nestalog roditelja. Svoje nove sinove amid je kod usvojenja darivao srebrom, zlatom, tkaninama ili drvenom graom u vrijednosti njihovog posjeda, a oni su na njega prenosili svoju zemlju s kojom ionako nisu znali upravljati. On je znao, on ju je poklanjao hramovima i tako je vraao svijetu kojem je na poetku i pripadala. Tako je sticao ugled, tako je postajao poznat, tako je otkrivao da mu je sudbina dodijelila ljubav u srcima dragocjenih ljudi. Postao je mio i novom kralju arukinu koji mu je poslao svoga velikog peharnika Muranua sa vijestima da ga kralj voli kao to voli sve ljude koji ne dozvoljavaju da se cjelina svijeta gubi, da se svijet rasipa i usitnjava, da umjesto jednog velikoga nastaje mnogo malih svjetova od kojih nijedan ne vrijedi truda da ovjek pljune na njega. Kralj mora velikim ratnicima darivati zemlju zauvijek, ali se ta zemlja naravno mora vraati sebi, zemlji, svijetu, i zato je dostojno kraljeve ljubavi to to on, amid, radi. Tim razgovorom je amid dobio tri stvari: pravo da otkupljene posjede poklanja i prijestolju a ne samo hramovima, prijateljstvo velikog peharnika Muranusa i strasnu, mahnitu elju da jednom ue u palau i moda se ak pojavi pred kraljem, to je kao mogunost Muranu moda i
nagovijestio. San o izlasku pred kralja, tako iznenadan i tako jak, poremetio ga je kao to ovjeka mora poremetiti svako sudbinsko otkrie. Najprije ga je zbunilo nekoliko jednostavnih saznanja, naprimjer to da on do sada niti je znao niti se pitao zato i kako ivi, da je takav ivot odvratan i da mora biti strano tako ivjeti, a da on zaudo, sve do sada, nije ni pomiljao da mu je ivot odvratan i da nije ni slutio a kamo li znao da mu je strano ivjeti. A i kad bi jadnik to otkrio pored onolikog rada?! Nakon tih saznanja i zbunjenosti koju su ona stvorila, uslijedila je neopisiva zbrka s bezbroj pitanja bez odgovora i, to je mnogo gore, bez stvarnog razumljivog pitanja od ega se naprosto izvratio kao mjeina za vodu. Zapravo gore, mnogo gore jer mjeinu za vodu moe prepoznati i vidjeti da je ona izvraena mjeina za vodu, a u novome amidu nisi mogao ni naslutiti a kamo li prepoznati onoga starog. Poeo se odijevati luksuzno, bez mjere i reda u tom luksuzu, poeo se kititi kako ne bi priliilo nikome ko ne izaziva sudbinu i nije kralj; poeo je zanovijetati oko hrane i kukati na kuu; poeo je govoriti sveano, s usiljenom ljubaznou i dobrom poniznou onih koji su nesamjerljivo iznad ljudi, gotovo kao veliki sveenik; poeo je usvajati djecu nekadanjih vojnika tako bezumno da se nakon nekoliko mjeseci, u vremenu od Elula do Adara, pola Ereha moglo nastaniti njegovim novim sinovima. Malo nove zemlje koju je dobio usvajanjem darovao je hramovima, veoma malo, a to je objanjavao time da je ljepe ako hramove daruje kralj nego kad ih obdari puki smrtnik. "Zemlja je ionako kraljeva", govorio je kad bi mu neko uporno ponavljao da hram pripada svakome, to jest da svi pripadamo hramu, i da je svaki smrtnik duan obdariti ga koliko moe, "ja mu samo vraam ono to je njegovo a njegova milost neka ini s tim ta ga volja." Pri tome nije imao na umu da su nekadanji ratnici dobijali dobru zemlju i da je bogatstvo bijesno, kako su mu davno govorili, pa se lako otme iz pospanih ili slabih ruku. Krajem prole godine on vie nije imao ime darivati svoje nove sinove pa ih nije mogao ni sticati. A pred kralja svejedno nije iziao, u njegovoj palai nije otiao dalje od sobe svog prijatelja Muranua, velikog peharnika, svijetlo lice vladarsko nije mu se ukazalo ni izdaleka. Prijatelji slue da uveaju veliko i dovre malo, govorio je amid u vremenu svoje pomame, kad bi u kasne sate okupio obitelj i otisnuo se mudrovati pred njima. To je esto, zapravo stalno, radio tokom tih desetak mjeseci koliko je trajala njegova kupovina prava da izie pred svijetlo lice. Upalio bi dvije lampe nalivene najskupljim, kamenim, uljem, rasporedio enu, tri keri i dva sina po jastucima i leajima, pa se otisnuo u mahnite snove u kojima stoji pored kraljeva kreveta ili juri lava zajedno s kraljem, pa ga on ubije ali pred kraljem se trudi to sakriti jer nije njegovo da ubija zvjerskoga kralja dok je
ljudski blizu, pa je i njemu i kralju milo to je sve tako kako je i to on, kao svi mudri i veliki ljudi, zna gdje mu je mjesto i ta kome prilii; nakon smjelih snova, koje je izgleda ispovijedao samo pred svojima jer mu se do sada nita nije dogodilo, poeo bi razvijati misli o tome kako nas boli ono to je lijepo i uzvieno a ne boli ono to je prazno i bez istine u sebi, tako poeo je usvajati djecu nekadanjih vojnika tako bezumno da se nakon nekoliko mjeseci, u vremenu od Elula do Adara, pola Ereha moglo nastaniti njegovim novim sinovima. Malo nove zemlje koju je dobio usvajanjem darovao je hramovima, veoma malo, a to je objanjavao time da je ljepe ako hramove daruje kralj nego kad ih obdari puki smrtnik. "Zemlja je ionako kraljeva", govorio je kad bi mu neko uporno ponavljao da hram pripada svakome, to jest da svi pripadamo hramu, i da je svaki smrtnik duan obdariti ga koliko moe, "ja mu samo vraam ono to je njegovo a njegova milost neka ini s tim ta ga volja." Pri tome nije imao na umu da su nekadanji ratnici dobijali dobru zemlju i da je bogatstvo bijesno, kako su mu davno govorili, pa se lako otme iz pospanih ili slabih ruku. Krajem prole godine on vie nije imao ime darivati svoje nove sinove pa ih nije mogao ni sticati. A pred kralja svejedno nije iziao, u njegovoj palai nije otiao dalje od sobe svog prijatelja Muranua, velikog peharnika, svijetlo lice vladarsko nije mu se ukazalo ni izdaleka. Prijatelji slue da uveaju veliko i dovre malo, govorio je amid u vremenu svoje pomame, kad bi u kasne sate okupio obitelj i otisnuo se mudrovati pred njima. To je esto, zapravo stalno, radio tokom tih desetak mjeseci koliko je trajala njegova kupovina prava da izie pred svijetlo lice. Upalio bi dvije lampe nalivene najskupljim, kamenim, uljem, rasporedio enu, tri keri i dva sina po jastucima i leajima, pa se otisnuo u mahnite snove u kojima stoji pored kraljeva kreveta ili juri lava zajedno s kraljem, pa ga on ubije ali pred kraljem se trudi to sakriti jer nije njegovo da ubija zvjerskoga kralja dok je ljudski blizu, pa je i njemu i kralju milo to je sve tako kako je i to on, kao svi mudri i veliki ljudi, zna gdje mu je mjesto i ta kome prilii; nakon smjelih snova, koje je izgleda ispovijedao samo pred svojima jer mu se do sada nita nije dogodilo, poeo bi razvijati misli o tome kako nas boli ono to je lijepo i uzvieno a ne boli ono to je prazno i bez istine u sebi, tako da smo eto mi izgubili san i mir, izgubili radost i glad otkako znam svoj visoki i uzvieni cilj, dok smo prije, kad smo ivjeli bez razloga, dobro jeli i dobro spavali, smijali se i vjerovali da smo dragi sudbini. Kako je to tako postalo i zato je to tako? pitao se esto amid za tih nonih obreda. Svi su utjeli, ne pomiljajui da odgovore, jer je one noi u kojoj je otac prvi put doao do tog pitanja najmlai sin, ovaj djeak to drijema u uglu dok Belitsilim pripovijeda, zlo pretuen zato to je ponudio odgovor. Rekao je da on ne zna ta otac pita, ali da on, to se njegovog sna tie, ne spava zato to ga otac svake noi budi i mrcvari ga dosadnim pripovijestima i glupim pitanjima. Te noi je pretuena i Belitsilim jer
je, drei djeaka u naruju ne bi li ga utjeila, rekla ocu da ga mrzi. Te noi je bilo sasvim jasno da je u ovu kuu zasjelo prokletstvo. Stvarno se amid uvjerio u istinost svoje misli o prijateljstvu provodei u djelo plan koji je smislio sa svojim prijateljem Muranuom, kraljevim peharnikom koji je otkrio i neko daleko, ne ba uvjerljivo srodstvo sa Samidom ali je htio da to srodstvo za sada ostane njihova tajna. Da bi obnovio svoje istanjeno, gotovo iezlo bogatstvo, amid je odluio praviti opeke, sasvim nove opeke bolje od svih do sada poznatih, vee i tvre, s armaturom od palminih listova isjeenih na tanke kaie, opeke kojima se mnogo bre zida zbog veliine, a ono to se ozida tvre je i solidnije. Muranua je ova zamisao oduevila toliko da nije htio govoriti o postepenom obnavljanju nekadanjeg bogatstva prodajom malih koliina nove opeke kojom se gradi bre i sigurnije. Ne, treba odmah sve, treba priliku zgrabiti za vrat kao zmiju, pogotovo sada kad je sve krenulo dobro. Sasvim su dobri izgledi da ga uskoro izvede pred kralja jer je neki dan bio drzak i jasno izloio kralju sve to je amid uinio za prijestolje, a kralj je glasno rekao da bi takvog ovjeka morao pozdraviti svojim glasom. Zato sada treba nasrnuti s poklonima, a da bi se to moglo treba veliko bogatstvo. Za par dana Muranu je imao plan: treba nai strane trgovce kojima vlada kralj dovoljno lud da nas napadne; treba ih protjerati, oduzeti im robu i poniziti ih, ne bi li se i njihov kralj osjetio ponienim; treba do tada napraviti opeka dovoljno da se iznova podigne cijeli grad; treba te opeke prebaciti u graninu oblast gdje e se najvie ruiti. amid je mislio da je najbolje protjerati cimerske trgovce jer su najbogatiji i najvie ih je, a Cimerani za sebe misle da su dobri ratnici. Muranu se opet oduevio i odjurio nagovarati kralja da protjera cimerske trgovce, a nakon par dana doao svome prijatelju i roaku s vijeu da je kralj pristao. Donio je, s tom vijeu, i poprilino bogatstvo koje je amidu posudio s kamatom manjom od uobiajene. Sve je bilo kako se samo poeljeti moe: Cimerani su opljakani, ponieni i protjerani; cimerski kralj mora krenuti u rat ako nije potpuna budala; rat mora razoriti barem dva grada, a tada ljudi moraju kupovati opeku tamo gdje je ima cijeni koju odrede oni to je imaju; kralju i za hramove opeku treba pokloniti, a tada onaj to je poklonio moe odrediti cijenu koju hoe. amid je posudio koliko je mogao i napravio opeka vie nego to je mogao oima pregledati, ali nije imao razloga prevoziti ih u graninu oblast jer je cimerski kralj bio potpuna budala. Rata nije bilo i opeka nije trebalo, ali je dugove trebalo vratiti. Tako je otilo i ono to je preostalo nakon nebrojenih usvajanja, tako su ena i djeca dospjeli na trg i tako je amid ponovo osvanuo bez nakita i u iznoenoj halji od tamnosmee jute. Ali se s odjeom nije vratila njegova stara priroda: i dalje je sanjao o izlasku pred svijetlo lice, i dalje je govorio ljubazno i s ljepljivom poniznou uzvienih, i dalje je raspredao zbrkana pitanja ne videi nita stvarno
oko sebe. Samo je sada njegova poniznost bila zbrkana kao i pitanja koja je raspredao jer se u njoj mijeala skruenost siromaha s poniznou velikih ljudi koji su iznad svijeta, ali je vie od svega u njoj bilo ponosa i samoljublja, moda vie nego ranije, dok je bio bogat i dok nije imao razloga za skruenost. Inae je amid o svojoj propasti govorio rado i sa mnogo ponosa, nekad ak bahato, kao da u tome vidi posebnu vrijednost, kao da u njoj nalazi uitak posebne vrste, kao da je to najbolje i najvie to je u ivotu uradio. Ako ima neto gore od onog nonog mudrovanja, to je ovo samoljubivo uivanje u propasti, govorila je Belitsilim. A ako ima neto gore i od toga, to je bezumno povjerenje u Muranua, onoga klizavog gada koji je prvi naplatio svoje dugove jer jedini nije htio ekati da se proda bar neto od one planine armiranih opeka kojima se gradi bre i sigurnije. To nije umanjilo nego je povealo am-idovo povjerenje u prijatelja i tajnog roaka, pa on ve mjesec dana, otkako je propast sasvim jasna i njemu samome, baulja i iekuje udo, siguran da e Muranu jednom doi po njega s pozivom da izie pred kralja, a onda e svijetlo lice, upoznato s njegovim sposobnostima i zaslugama... Kralj sigurno zna za njegovu propast, Muranu mu je sigurno sve potanko objasnio jer se moralo zapaziti da ve dugo nema njegovih poklona u zemlji... Odvratno. Tako ih praina, bijeda i kuni kukci izjedaju, otac tone u sve dublje rasulo, a njih dvoje su nemoni, toliko nemoni da eto ne mogu biti ni prodani. -Sad je, znai, sve dobro - javi se Bell razdragano im je Belitsilim uutjela. - Tvojih problema vie nema jer nema vie siromatva, ja u to rijeiti. - Boe, kako si glup - tuno se osmjehne Belitsilim na njegovu radosnu izjavu. - Da je on propao onda kad je prvi put poslao ljude na sjever po drva ja bih se radosno ponudila da me proda. Voljela bih ga i znala razlog. A ovo... -U oba sluaja je siromatvo, a to se moe rijeiti, to u ja rijeiti. -Ne govorim ja o siromatvu, ono je najmanja nevolja. Govorim o njemu, govorim o ponienju. Radovala bih se, kaem ti, da je onda propao pa zatraio od mene neku rtvu. Bio je odvaan, bio je lijep, pravi otac. Sada je krpa. Nije propao zbog svoje smjelosti nego zato to je ljepljiv. Zna li koliko trgovaca do danas dobavlja drvo na njegov nain? Niti jedan! Ne smiju, treba zato smjelosti i snage. A on se hvali time da je propao, sladi se svojom nevoljom, lae da se ponosi bijedom i eka milost od one kisele abe Muranua. A ima tu i drugoga, jo goreg. -Reci. -Ne mogu, ima misli za koje ne bi trebalo biti uiju. -To se zove osjeanja? -Ne, to se zove iskrenost. A za iskrene rijei ne bi trebalo biti uiju, sigurno ne bi trebalo. -Nisam siguran da te razumijem. -Nema se tu ta razumjeti. Ako imam ponuene otvorene i povjerljive ui, rei u i ono to ne bih trebala rei. Mislim ja to, ali ne onako kako se mora rei, mislim, recimo, blae ili napola ili barem mutnije. Kad se kae konano je.
Zato je za mene bolje da ne kaem: ako ostane u meni, nekazano, ja sam bolja nego to jesam, a sigurno nisam onako loa kako bih bila kad bih rekla sve to mislim. -Tako je s nejasnim mislima ili uvijek? -Odmah sam ja znala da si odvratan! Jedino odvratan ovjek se moe zabavljati uzimajui za enu nekoga koga nisu htjeli ni na poklon; jedino odvratan ovjek se moe aliti ovako kao ti sada sa mnom; jedino odvratan ovjek moe me sluati cijelu no stojei mi iznad glave. Ali si i jadan sa svojim alama. Belitsilim je doslovno otkinula vrata i izjurila iz kue, a Bell i djeak su vidjeli da je no zaista prola i da se vani cijedi vlana svjetlost. Nije svanulo, ali e sigurno opet svanuti. -Nisam se alio, samo sam pitao, zanimljivo mi je ovo o mislima to je rekla - objasnio je Bell djeaku koji je zurio u vrata, kao i on, ne znajui ta s jo jednim danom koji se ne moe izbjei, kao ni on. -3-Hoe li odmah jesti ili e prije toga uivati u svojoj eni? -pitala je Belitsilim Bella kad je doao kui, u sumrak prvog dana njihovog boravka u vlastitoj kui. -Ne, ne bih jeo, ali bih veoma rado uivao u svojoj eni. -Zatvori onda, molim te vrata, da nita i niko ne ue bez nae volje. -Da prije toga upalim lampu? - pitao je Bell zbunjeno, ne videi valjda naina da uiva u mrklome mraku koji bi zavladao zatvore li se vrata. -Nemoj prvi put - zamoli Belitsilim porumenjevi. - Moda kasnije, ako bude htio, ali neka sada bude ovako. Radi mene. Pristaje? -Naravno, samo sam mislio da je bolje ako te istovremeno ujem i vidimodgovori Bell i krenu prema vratima, a Belitsilim se poe svlaiti i time ga zbuni toliko da nije ni pokuao sakriti iznenaenje ili ovladati njime. -to svlai haljinu? -Priznaje li me svojom enom? Jesam li ena? Jesam li ti ena?! Jesi li ti to htio? -Naravno, i u vjenosti si mi ena. Imamo i ugovor o tome, a upravo ja sam htio da se ploica s ugovorom ispee. Ja sam htio jer meni treba da se zauvijek, i u vjenosti, svjedoi da smo mu i ena. to mi ne vjeruje? -Pa ta se sad dogaa? -Nita, samo ne vidim niti jedan stvaran razlog da se ovjek svue zato to ima ugovor. Stajali su, svako na svome mjestu, svako sa svojim pitanjima, zbunjeni svako na svoj nain: Bell u otvoru vrata, na rubu sumraka koji svijet boji crvenkastom ili, prije, smeom bojom, izbuljen u svoju enu i u stavu
najiskrenijeg pitanja; Belitsilim pored leaja, s dopola svuenom haljinom od tamnosmee jute, zaustavljena usred pokreta i s izrazom koji se koleba izmeu bola i bijesa. -Ne eli me? -Prestani, molim te, tako govoriti! Ti si moja ena, elim te i elim da zauvijek ostane moja ena. Jesam li ti dao neki razlog za sumnju? Zato stalno sumnja? -to ne eli da se svuem? To sam htjela radi tvog uitka. -A to misli da ja uivam ako ti zebe? Sve je jo puno vlage, sve je jo ljepljivo i hladno, ne moe ti biti lijepo ako u tome sjedi gola. Zato bih ja uivao u onome to tebi ne moe biti lijepo? Jednim naglim pokretom Belitsilim navue haljinu i sjede pored leaja. Zurila je u Bella irom otvorenim oima a lice joj se snano grilo, kao da se bori s nekim nevidljivim i jakim, moda s nekim u sebi ko bi htio vani ili dublje unutra. -Znala sam to, znala sam jo na trgu prije tri dana - progovori nakon dugog vremena u kojem je Bell, jednako zbunjen, stajao u okviru vrata. -Zato bi ovjek odluio da se oeni tako ponienom djevojkom, enom koja je itav dan ponuena na trgu a niko nije priao da upita za nju? Slutila sam da to mora biti poseban ovjek i da mora imati sasvim poseban razlog, ali nisam, jadna, mogla ni naslutiti prirodu te posebnosti. Jesi li zadovoljan? Je li to to mi se sad otkrilo? Belitsilim je govorila isprekidano, prediui nakon svake rijei, nekad prekidajui i jednu rije kratkim udahom kojim se valjda spaavala od guenja. Ali je govorila jednim tonom, ne diui i ne sputajui glas, kao da se sebi zarekla, kao da joj je od najvee vanosti dovesti iskaz do kraja u jednome tonu, a lice joj se sve snanije grilo i ve se slagalo u nezamislive i zato sasvim neopisive grimase. -Normalan e ovjek od takve ene saaljivo okrenuti oi jer u tom prizoru za njega nema nieg osim tuge, ali e posebnog ovjeka to uznemiriti i dovesti do nestrpljivog zanosa u kakvome si ti tada bio jer ima u tom prizoru izazova kojem vi ne moete odoljeti. To je poziv da se ode dalje od kraja, poziv na koji se vi odazivate i protiv svoje volje. Moe li se ena koja je poniena dokraja poniziti jo vie? Moe li se neko ko je u ponienju otupio kao komad zemlje dovesti do toga da osjeti ponienost dublju od svega to moe zamisliti? Je li to bio izazov na koji si se odazvao? Jesi li sad miran? -Kako je to glupo! - uzviknu Bell i zamaha rukama kao da nastoji rastjerati muhe i komarce koji su mu se skupili oko glave u pravu grudvu -tako glupo da naprosto ne znam odgovoriti. Onda je priao do Belitsilim, kleknuo pored nje i, milujui joj nadlakticu desne ruke i oito pazei da to bude jedini dodir meu njima, nastavio govoriti umirujuim tonom.
-Mila moja, draga moja sirota - govorio je Bell milujui nadlakticu svoje ene - budalasto je to to si smislila, neopisivo budalasto, tako budalasto da ni moja uzviena osoba nema od govora na tvoju glupost. Bilo bi to prekrasno da ti ne trpi zbog toga, ja bih se radovao tvome podvigu kad on tebe ne bi bolio. Zato nemoj, molim te, odustani, ja ti trebam donositi radost, mojim je dragim leima i mojoj glavi debeloj, mome srcu i mojim slabinama, svemu mome lijepome i dobrom, najvanija je tvoja radost. Zato odustani. Priznajem da je duhovito i uzbudljivo, ali je posve promaeno ako tebe boli. Pusti, nai e ti neto isto tako glupo to te nee boljeti, a onda emo oboje pristati da to bude razlog. Moda zahvaljujui dodiru koji se jednolino ponavljao i ravnom sporom govoru, moda zbog nekih svojih unutranjih zbivanja, Belitsilim se poela smirivati. Njezino bolno trzanje sada se umirilo do drhtavice, lice joj se vie nije izobliavalo bezumnim grimasama nego se zaustavilo u jednom izrazu omeenom, s jedne strane, oputenom donjom vilicom a, s druge strane, upaljenim onim kapcima koji su se stalno irili. I kad se uinilo da se sasvim smirila, kriknula je, zagrcala i onda briznula u pla u kojem je svaki as gubila dah od snanih jecaja koji tresu itavo tijelo. Belitsilim je plakala kao da se u njoj neto slomilo ili kao da joj se dogodilo neto konano. Tako, naprimjer, plae dijete koje je otkrilo da kornjaa ovamo nije dola radi njega i igre s njim nego radi odraslih kojima moe posluiti za hranu i za razne druge stvari; to otkrie u njega zauvijek naseljava strah i osamu, a strah i osama govore mu da nakon ovog otkria dolazi niz drugih koja e stalno uveavati strah i osamu u njemu i koja e mu rei da ni odrasli nisu ovamo doli radi njega, da se unutranja dvorita ne prave radi njega, da palme ne cvjetaju radi njega... Ne mora ono znati i vjerovatno ne zna otkria koja slijede, ali ih njegovo tijelo i njegovo osjeanje slute govorei mu da se niz takvih otkria nee zaustaviti i da e se uvijek, nakon svega, otkriti jo neto to nije dolo njemu, govorei mu da je njegov boravak ovdje naprosto bez razloga jer nita, ama ba nita, nije radi njega; govorei mu da je sve isto s njim i bez njega; govorei da e mu se ostatak ivota pretvoriti u otkrivanje stvari koje ne postoje radi njega... Zato se djetetu koje je otkrilo ono o kornjai otkrila ravnodunost i zato ono plae s onoliko stranog mira. Plae spokojno, uasno spokojno. Plae onako kako plae Belitsilim dok joj mu jednolinim pokretom miluje nadlakticu. Tokom dananjeg dana ona se razvedrila i oslobodila se onoga bijesnog prkosa kojim se od svega brani otkako joj je otac poludio i otkako joj nita drugo nije ostalo, pa je sada bez iega to bi je moglo zakloniti od ravnodunosti i vjerovatno zato plae ovako bolno i iskreno. Jer su joj se danas, sve do sada, dogaale samo lijepe stvari koje bi raskrile i nekoga mnogo bolje zaklonjenog.
U samo svitanje, dok se s neba cijedila crvenkasta svjetlost koja nije stigla prekriti zemlju i dovriti oblike na njoj, Bell je doao po nju da je iz kue njezinog oca vodi u njihovu, napravljenu u tri dana, bez razgovora o cijeni ako bude gotova u tom vremenu, od amidove posebne opeke, na rubu grada gdje se jo moglo imati malo vrta i dovoljno mira. urio je, brbljao, ubjeivao da je uraeno sve onako kako je ona htjela a ako neto i ne bude tako - nije teko popraviti ili napraviti novu kuu njoj na radost, samo neka se raduje i nek se konano nasmije. Vukao ju je, a onda povremeno i nosio samo da to prije stignu tamo gdje e se ona lijepo podudariti sa sobom jer e biti na mjestu koje je njezino i koje oblikovano prema njoj. A tada e je moi potpuno voljeti, tada e se voljeti... I tada e se ona smijati, tada e se ovdje neko i smijati i moi e se lijepo ivjeti. Bellovo razdragano brbljanje, urba, jurnjava kroz prazan grad, klizanje po otpacima i saplitanje o usnule pse, nestrpljivo splitanje i rasplitanje planova, naselilo je u nju radost kakvu nije do tada upoznala, radost koja se mora pokazati a najee se pokazuje zanovijetanjem. Voljela je svoju radost i voljela je to je osjea, pa je nemilice zanovijetala, izmiljala, korila mua to ne zaobie gomilu gnjilih kajsija nego se klie preko nje i to s njom na rukama, pa se pravila da se ne veseli njegovom objanjenju da treba to prije stii tamo gdje e ona biti gospodarica i da zato nema vremena za zaobilaenja... Zaudo brzo su stigli preko cijeloga grada, valjda zato to ju je Bell nosio dobar dio puta a tada iao mnogo bre nego s njoj inilo. Pred kuom ju je Bell opet uzeo na ruke govorei da su lijepi obiaji jo ljepi kad trae da se na ruke uzme lijepa ena, a lijepi obiaj i radost njegove radosne osobe trae da svoju enu na rukama unese u njezinu kuu. -Lijepi obiaji trae da prije toga otvori vrata - rekla je Belitsilim pravei se da mu prigovara. - A to trai i potreba moje osobe koja uglavnom ne moe kroz zatvorena vrata. -Tako je, ti ne moe kroz vrata - zbunio se Bell i spustio je, ali se odmah opet razdragao, odjurio da otvori vrata visoko diui noge kao da ih upa iz blata i smijao se vlastitoj igri. U kui je ve bio djeak koji je, po elji Belitsilim, trebao ivjeti s njima i koji, sasvim sigurno, nije mnogo usporio gradnju kue oduevljeno je pomaui. Budui da od straha nije svu no oka sklopio (a morao je ovdje ostati da sauva kuu kad su je ve ovako lijepu napravili), zaspao je im su ga poloili na leaj, pa su mogli sami, ne dijelei radost, obii svoj prvi dom. Sve je bilo kako je ona traila: prema ulici velika soba u koju mogu i drugi ulaziti, s bonih strana unutranjeg dvorita djeakova i soba za namirnice, a s one strane dvorita njihova tajna soba u koju niko strani ne moe ni priviriti; i, to je najvanije, krov je sa svih strana bio ograen povisokim zidom, tako da se na njemu moglo sjedjeti i spavati kao u sobi, bez stranih pogleda, bez glasova i zadaha koji dolaze s ulice na otvorene krovove. Ipak je Bell, kad joj je sve pokazao, otiao da bi ona
mogla jo jednom, na miru, sve obii, pregledati i provjeriti sa sobom je li to upravo ono to eli. -Vano je to - govorio je na odlasku - jer te ne putam kad jednom ue ovdje. Upamti da si mi ena i da je to zauvijek. Zato sve provjeri, dobro provjeri, da bi to zauvijek mogla podnijeti. Nije provjeravala ali je jo jednom, iz iste radosti, obila cijelu kuu. Nema ohara, nema muha, nema komaraca i paukova. Nema gutera, nema zmija, nema mieva i nema ljutkastog zadaha. Nije, dodue, ni miris suene gline lien tugaljivosti, ali je to daleko od onog oporog, estokog zadaha koji oslobaaju zidovi oeve kue, svih starijih kua, namoeni mirisom znoja, mokrae, vlage i ustajalog vazduha. Ako bi mogli zidove obojiti u bijelo da bar neto u ovom svijetu ne bude smee... Ili svoju sobu oblijepiti peenim ploicama da bude suha i ista, kao daje sasvim izvan svijeta. Puna radosti koja se mora pokazati, a sama i bez mogunosti da svoju radost dovede zanovijetanjem, Belitsilim se bacila na ureivanje kue i dovravanje onih sitnica bez kojih kua nije i ne moe biti gotova. Jarko crveno je obojila ne samo dovratak nego i vrata, da zli dini koji nose bolest i nemir ne mogu prodrijeti u kuu, a onda je krov i zidove oko njega zatitila pravilno rasporeenim znakovima sastavljenim od tri ukrtene crte da ni s te strane zlo ne prie njihovom domu. Onda je rasporedila namirnice osjeajui kako joj oi oteavaju od grozdova suza jer je Bell natrpao punu kuu svega i svaega a niti jednu zdjelu nije zapeatio pa ni podvezao nego ih je samo prekrio tkaninom. Sve je uredio da se ona osjeti kao istinska gospodarica. ak je na klupici od palmovine, pored leaja, ostavio nekoliko srebrenih tapia, valjda da moe kupiti ono to poeli dok je on odsutan. Meu namirnicama kojima je Bell napunio kuu nije nala nita to bi mogla jesti toga dana. Zato je izila da nae neto posebno, neto to ne mora biti bolje ali mora biti sasvim drugaije od svega onoga to se u normalne dane jede u ljudskim domovima. Znala je da e u toj potrazi proi Kejom i kao uzgred osmotriti peene ploice pitajui se koje bi od ponuenih najbolje izdvojile njihovu sobu iz ovog vlanog tamnosmeeg svijeta. Znala je isto tako da e joj danas ovaj grad biti runiji nego ikad a da e ipak kroz njega proi lake i ljepe nego ikad jer jedno je proi gradom onako a sasvim drugo proi kao ena koja se bavi svojom kuom i koja je upravo dovrava. Drugaije idu ene koje se bave svojom kuom, drugaije idu i manje su izloene smeoj rugobi svijeta. Na malom kanalu je nala ovjeka kod kojeg je kupovala ribe i rakove u onom kratkom vremenu u kojem je amid bio znamenit i osjetljiv ovjek. Dok je razgovarala s njim, alei mu se da ne zna ta joj se jede i kakvo bi jelo bilo nalik ovome danu, on je izvadio veliku ribu prekrivenu zlatastim takama. Kao da je ispisana zlatastim takama na ribljem tijelu, prepoznala je svoju elju pa je kupila ribu, dokupila ostalo to je trebalo da je napravi upravo onako kako je poeljela, kako je prepoznala, i vratila se kui.
Otvorila je ribu na glavi i na repu, pa kroz otvore izvadila utrobu i lijepo oistila unutranjost tijela. Onda je umjesto utrobe stavila metvicu, mauran, afran, rutvicu i bosiljak umijean u ptiije salo, pa s obje strane zatvorila ribu rasjeenim smokvama. Sa strana je napravila po tri zasjeka i u njih udjenula ptiije salo s komoraem i enjakom, pa potopila u kobilje mlijeko da se kuha. Skuhanu je ribu preprila na sezamovom ulju, pa prelila iscjetkom od prevrelog jema da gustom gorinom ublai jake mirise kojima se meso moralo natopiti. Nije znala hoe li njezin prvi ruak u vlastitoj kui biti jestiv, ali je bila sigurna da e biti sasvim poseban, sasvim nalik na njezinu radost i da ga ona voli. Zato je s toliko nemira ekala Bella i zato je ovako zaplakala kad on nije htio ni nju ni njezin ruak. -Da ja odem? - upitala je Belitsilim nakon to se isplakala i dugo, dugo smirivala u tiini prekidanoj povremenim uzdasima i dubokim jecajima koji su joj potresali itavo tijelo. Kao dijete nakon otkria s kornjaom. -Kamo? - upita Bell zaueno. -Ne znam. Odavde. -Ovo je tvoja kua, a iz nje se ne odlazi - ubjedljivo i mirno odgovori Bell. - Sasvim je nerazumno ii iz svoje kue, pogotovo ako si ovjek. Kua je cilj jer je ona mjesto na kojem se skupljaju ljudski razlozi, pa razuman ovjek ivi prema kui, ide k njoj i sve odreuje prema njoj. Nema tebi odlaziti odavde, nema se kamo otii iz svoje kue. -Ali ja ti ne trebam. I nita moje. -Nemoj opet, molim te. Volim te, dragocjena si mi, najvanija. - Ni ruak nisi htio - izjavi Belitsilim nakon predaha, glasom punim suza i optube. - Meni ne treba hrana. Ova - odgovori Bell sa mnogo nelagode, gledajui ustranu. -Zato to je moja? -Ma ne, ne treba mi jer nisam gladan. -Jeo si u gradu iako sam ja kod kue? O tome ti i govorim, zato bih da odem. -Kako da ti objasnim? - ustade Bell i u oiglednoj neprilici poe gestikulirati i etkati. - Ja ne jedem, razumije li me? Ne tvoja hrana, nije ona u pitanju, ja u nju jednom jesti s uitkom i sa zahvalnou, nego je to to ja ne jedem. Za sada. Inae ne jedem. -Kako? -Nikako. Naprosto ne jedem. Ja sam takav. Vjeruj mi da je u redu, sasvim uredu, samo sam trenutno takav. -Neto si bolestan pa prestao? -Recimo da je tako. -Neemo rei ako nije. Ili mi ne eli rei, misli da sam nedostojna tvoje tajne? -Ne, ne, nemoj tako. Moe li mi vjerovati da je bolje ako ti ne kaem? -Ne mogu.
-Sigurna si da ti trebam rei? -Da, ja te mogu razumjeti, mogu ti pomoi, mogu trpjeti. A ako je neto strano, mogu te opravdati bolje nego ti sam sebe. Sigurno. -Ja sam din - ree Bell stojei u vratima i gledajui vani. -Je li zbog toga bilo i ono - upita Belitsilim nakon kratke tiine prekinute samo jednim dubokim i brzim udahom. -Zbog toga. A i ne dopada mi se to kod ljudi, ne bih rekao da je dovoljno: pomijeate se s po jednim djeliem tijela, dodirnete se jednom stranom... Nemoj se ti brinuti, ja u i jesti i to raditi kad postanem ovjek, uskoro. Samo kaem da mi se ne dopada, onako kaem. -A kako vi to radite? Potpuno se pomijeate? -Kao dva dima ili dvije vode. Jedna je voda bistrija i jedan je dim tamniji, ali se izjednae kad se pomijeaju i dalje teku kao jedna voda ili jedan dim. Ne mora tako biti, ali recimo da je tako. Rastave li se opet na dva toka, a moraju se rastaviti, nee se vidjeti razlika. Potpuno je, mijeanje, a ne kao kod vas da ostane na pukom dodiru i bez tragova. -I ta ti bi da doe meni? - upita Belitsilim kao da se prenula. -Da postanem ovjek. Mislim da u postati ako dovoljno dugo radim sve kao ovjek. -Velika dobit, pogotovo ovdje i sa mnom. -eli da odem? A pitao sam jesi li sigurna da mogu rei. -Dobro mi doao. Ti si moj mu i ja ti se radujem, nisam te izabrala onda ali jesam danas, biram te evo i sada i ne elim ostati bez tebe. Samo te nastojim razumjeti, to bi ti rekao. Zato? -Vi imate tijelo, osjeanja imate, vi elite i eznete. Lijepo je to: osjeati, udjeti. Veliko je to. Imati tijelo. -Imamo tijelo da bi nas boljelo, imamo osjeanja da bismo mogli biti odbijeni, ponieni, jadni. A i tijelo ima, sasvim pristojno ako se izuzmu ui. -Nemam, nije teko - pobuni se Bell i podie se za itav lakat iznad zemlje. Onda se jako ugrize za ruku i prui je, bez tragova, prema svojoj eni. -Ne osjea, nema bola. -Podnese se i bol, i ponienje, i prljavtina - poe objanjavati Belitsilim, a iz tona je bilo jasno da ne zna treba li tjeiti, odgovoriti ili ohrabriti sugovornika. -Navikne se i stekne ravnodunost koja te od svega uspije odbraniti. Ali zato?! Ni ravnodunost ni navika ne daju razlog i ne brane od potrebe za njim. A njega nema. -Biti gladan, osjeati tvrdo i mekano, imati ruku koje je vrela i koja boli kliktao je Bell nabrajajui ljepote date ljudima s toliko radosti kao da su one njegovo vlastito djelo. Stomak koji hoe hranu i koji je teak. Lea koja se talasaju i savijaju. Glava koja obrasta tvrdim dlakama. Noge koje se umaraju i osjeaju kako ih stee blato. Smijeh. Radosni smijeh od toga to osjea svoje tijelo. Veseli smijeh zbog tue nespretnosti. Bezazleni smijeh zbog tvoje naivnosti. Dvostruki smijeh u kojem se mijeaju bol i uitak. Smijeh bez razloga,
smijeh zbog ogromnosti ili presitnosti, smijeh kojim ivot slavi sebe. -I smrt doda Belitsilim i nasmija se. -A to pogotovo, smrt posebno - razdragano se sloi Bell. -Velika je stvar: umrijeti. Moe se ti smijati kad zna da e umrijeti, tada se moe i radovati i smijati. -Nisam znala da je to toliko dobro. -Ogromno, najvee. Daje oblik. -Kakav oblik? - Razumljiv. Ureen prema unutranjem, prema razlogu i prema prirodi onoga to je oblikovano. Bilo bi vam strano da nije smrti. Ili ne bi jer ne biste bili ljudi. Rijeci nije svejedno koliko je izmeu njezinog izvora i ua, ali joj to nije vano koliko to da ima izvor, tok i ue. Bez ua ona ne bi bila rijeka ili bi tekla nikamo a nikamo se ne moe tei. -Priznajem da mi je lijepo sluati te - spokojno i s blagom ozarenou ree Belitsilim. - Nisam sigurna da te razumijem, ali sam sigurna da uivam. -eli li da razgovaramo? Mnogo, stalno. Sigurno emo se razumjeti, vano je da razgovaramo i volimo se, a razumijevanje i ostalo e doi iz toga. -Volimo se razgovorom - osmjehne se Belitsilim. - Dovoljno ako se volimo i dobro razgovaramo. Bell prie i sjedne kod nje, a ona se prui po tlu i stavi mu glavu u krilo. Nato se Bell premjesti na leaj i pozove je, valjda zato to nije htio da mu ena lei na nabijenoj zemlji. -Razgovaramo? - pitao je Bell kad mu se ona opet namjestila u krilo. -Priaj mi o izvoru i o tome kako si dotekao do mene. Priaj mi o sebi i o tome kako eli osjeati tijelo. Priaj mi kao da smo se ve razumjeli, a ja u, zaspem li, sluati u snu tvoju priu ili je sanjati. No je ovijala vlagom glineni grad na kanalima, napominjui svojim mrakom i tegobom da je blizu, sasvim blizu, velika rijeka. Utihnuli su psi i make, ljudi su se zavukli iza svojih vrata i vjerovatno ve utonuli u san. A ovdje, u neosvijetljenoj sobi iza rastvorenih vrata, djeak koji se tokom dana dobro naspavao, slua priu koja se sliva niz lice na tijelo njegove velike sestre. HISTORIJA UDNJE U kraju Dilmunu, rubnom svijetu iza kojeg poinje neto sasvim drugo, boravio je prije poetka usnuli Enki. Dilmun je rubni svijet, svijet svakovrsnih mogunosti u kojem je sve ono to bi jednom moglo biti stvar, bie ili dogaaj, ali su tada, za Enkijeva sna, i te mogunosti bile zbrkane, prikrivene, neureene. Spavao je Enki, pa je i svijet u kojem spava bio kao u snu, pa su i njegove mogunosti bile kao u snu. Bila su tu sva mogua imena jer su svi dijelovi svih imena u Dilmunu ve tada postojali, ali su ti dijelovi bili u neredu, svaki za sebe ili jedan preko drugoga, tako da nije bilo niti jednog dovrenog imena a kamo li
jezika u kojem su sva imena. Bila su tu sjemena svih stvari jer su bili vatra i voda, vazduh i zemlja, ali su bili razdvojeni i bez razmjera u kojima bi se spojili u stvari ili u bia. Bilo je tu svega dovoljno za jedan svijet, pa i vie, ali je Enki spavao pa nije imao ko napraviti red, razmjere, mreu kojima bi se to povezalo i uredilo. Ili je zapravo sve to, sva ta sjemena i svi dijelovi moguih imena i jezika, sve te mogunosti kojima jo trebaju samo red i razmjere, bilo Enkijev san? Moda je zaista bilo, jer otkud bi se inae pojavilo dok Enki spava i dok nita ne moe poeti? Nije moglo poeti dok se u Enkiju nije pojavila udnja. Velika, jaka, onakva kakva se u njemu moe stvoriti. Dovoljno jaka da ga probudi ispunjenog udnjom. Znao je Enki da moe udjeti jedino sebe jer sve ostalo su samo mogunosti koje je on sanjao. Znao je da svoju udnju moe umiriti jedino sobom samim, i to tako da bude upravo on ali izvan sebe, suprotan sebi a ipak i dalje on. Znao je da ne moe udnju umiriti dok ne izie iz sebe i da je moe uputiti jedino prema onome to je razliito od njega, zapravo suprotno njemu. I znao je da to ipak mora biti on jer drugoga nema, a i da ga ima ne bi ga primilo ako je istinito. Zato je Enki izgovorio ime svoga enskog dijela za kojim je udio ali prema njemu nije mogao usmjeriti svoju udnju jer je taj enski dio bio u njemu. Zato je izgovorio ime Nin-tu, ime enskoga sebe. Zato je pustio da Nin-tu istekne iz njega, zato je bio radostan kad se dovrila nasuprot njemu: suprotna njemu a ipak on, sasvim izvan njega a prisnija mu od svega njegovog. Zato je bio zadovoljan to se probudio. Stajali su jedno prema drugom ispunjeni udnjom: Enki i Nin-tu, muko i ensko, jedno a suprotni. Toliko su se udjeli, toliko su bili usmjereni jedno prema drugome da su im se dijelovi sloili i razvrstali savreno suglasno. Prema imenu koje nastalo slaganjem i razvrstavanjem Enkijevih dijelova stajala je stvar koja je nastala u Nin-tu, slaganjem i razvrstavanjem njezinih dijelova. Prema razmjeri i mogunosti u Enkiju stajali su spleteni elementi ili dogaaj u Nin-tu. Prema obliku u Enkiju stajao je predmet u Nin-tu. Tako su nastala dva svijeta: Enki i Nin-tu, Dilmun i ovaj svijet. U Dilmunu su mogunosti, jezik, oblici, u Dilmunu je Enki. Ovdje su predmeti, dogaaji, tijela, ovdje je Nin-tu. Enki i Nin-tu, Dilmun i ovaj svijet, usmjereni su jedno drugome, oni se ude. A ta udnja smo mi, dini. Mi smo udnja Enkija za Nintu, mi smo udnja Nin-tu za Enkijem. Mi smo udnja imena za predmetom, mi smo udnja predmeta za imenom. U Dilmunu, mi smo udnja, usmjerenost, htijenje. Ovdje, mi smo vatra u jednome od njezinih stanja. Mnogo je stvari u ovom svijetu, mnogo je imena u Dilmunu. Mnogo je dogaaja u ovom svijetu i mnogo mogunosti u Dilmunu. Zato je i nas mnogo i od raznih vrsta, onoliko vrsta koliko ste oblika i obiljeja vatre upoznali.
Jedna su vrsta dobri dini. Oni su graeni od svjetlosti, oni su udnja Dilmuna za ovim svijetom, oni su udnja ovog svijeta za Dilmunom. Oni su usmjerenost predmeta na ime, oni su potreba imena za predmetom. Oni su dobri jer oni uvaju cjelinu, oni kau da se Enki i Nin-tu vole. Oni upuuju Enkija na Nin-tu, oni su sjeanje Nin-tu na Enkija iz kojeg je istekla. Oni ne doputaju predmetu da zaboravi na svoje ime, oni ne daju imenu da se odrekne svog predmeta. Kad su dobri dini brzi, kad ih je vie i kad su jai, dva svijeta se ponaaju kao dvije strane jednog palminog lista. Kad je mnogo dobrih dina Enki ne moe zaboraviti da moe udjeti jedino Nin-tu, da jedino prema njoj moe usmjeriti svoju udnju jer je jedino ona suprotna njemu a ipak on, izvan njega a prisnija mu od njega samoga. Kad je mnogo dobrih dina, Nin-tu zna da jedino Enkija moe stvarno udjeti jer jedino on zna njezino ime i jer je on sva njezina sjeanja. Dobro je kad je mnogo dobrih dina. Tada je svijet cijel, sa svih strana jednak sebi i odasvud beskonaan. Tada je svijet dobro zaokruen i tada se veseli svojoj, sebi dovoljnoj, okruglini. Zli dini zavide dobrima na veselju i zato ih mrze. Oni su od vrele vatre, oni su udnja jedne stvari za drugom ili udnja stvari za samom sobom. Oni su udnja imena za imenom ili udnja imena za samim sobom. Oni su Enkijevo pospano samozadovoljstvo, oni su zaborav Nin-tu. Kad su brzi zli dini, kad ih je mnogo i kad su jai, Dilmun se pravi da ne zna za ovaj svijet i ovaj svijet se pravi da Dilmuna nema. Kad je vie zlih dina, Enki udi sebe, kao da Nin-tu nije istekla iz njega i kao da udnja moe biti istinita ako nije usmjerena prema nekome ko je vani i suprotan a suprotan i prisniji ti od tebe samoga. Kad je vie zlih dina, Nin-tu zaboravlja na Enkija i udi sebe kao da moe biti bez imena. Po djelovanju zlih dina stvari se mnoe ne pazei na imena, kao da mogu imati razlog ako nemaju imena. Po djelovanju zlih dina imena se mnoe bez obzira na stvari, kao da su sebi dovoljna i kao da mogu biti sama dok je Enki budan. Za prevlasti zlih dina, sve to postoji udi sebe i misli da je sebi dovoljno. Zli dini su opora i besplodna udnja, sebe za sobom, zli dini su kao izvor koji ne stvara tok i ue. Trea je vrsta slaba i malobrojna. Oni su od onog lijepog isijanja bez naroite topline koje ar oslobaa prije nego e krenuti prema gaenju. Kad ar u koji se pretvorila zapaljena balega ili drvo izgubi toplinu, ospe se sivom skramom, ali u jednom asku prije nego e se siva skrama pojaviti, kad topline vie nema ali skrama jo nije nastala, iz ara se oslobodi svijetlo zraenje, kratko kao treptaj i isto kao ime svjetla. Oni su od toga zraenja. Oni su u sebi dvostruki jer su od svjetla roenog iz vatre, oni su od svjetla i od vatre. Oni su svjetlost i vatra, oni tijelu dodaju sjeanje i sjeanju napominju da mu je potrebno tijelo. Oni su Enkijeva udnja i sjeanje Nin-tu, oni su muko i ensko u jednome. Oni nisu dobri i nisu zli, oni su dvostruki. Njima nije do toga da donose
dobro ili zlo, da donose korist ili nevolju, njima je do toga da podsjeaju na onu drugu stranu i da uvaju cjelinu. Zato su oni svugdje stranci i svugdje na smetnji, pogotovo u vremenima u kojima zli dini odnesu prevagu. Ljudi imaju nekoliko naina da razlikuju dobre od zlih dina. Jedan je sklonost prema bojama i dlakama jer dobri dini vole zlatnu dlaku a zli vole riu. Drugi je sklonost prema djelima jer dobri dini vole ljubav prema drugome i djela puna znanja, a zli vole ljubav prema sebi i djela koja slue pukoj ugodnosti. Nije ljudima teko razlikovati dobre od zlih dina jer su ljudi obiljeeni sjeanjem pa, kao i dini, borave u Enkiju i borave u Nin-tu, vezani i za Dilmun i za ovaj svijet. Samo ovu treu vrstu ljudi ne mogu prepoznati jer jer je ne mogu razlikovati od drugih dviju: oni vole sve i skloni su svemu jer oni slue cjelini. Oni vole riu i zlatnu dlaku jer oni vole ime i tijelo dlake. Oni vole smijeh i tugu, vole bijelo i zeleno, vole bol i uitak, jer oni vole cjelinu a cjelini pripada sve ega moe biti. Cjelini pripadaju i dijelovi neke mogunosti, kakvih je bilo u Enkijevom snu, cjelini pripadaju imena kojih jo nema, cjelini pripadaju slutnja i sjeanje, glina i voda, riblja glava i bol u koljenu. Cjelina su ovaj svijet i Dilmun zajedno, cjelina su Nin-tu i Enki kad se ude i u udnji prelivaju jedno u drugo kao kad se mijeaju dvije sasvim bistre vode. Ponekad mi se uini da smo mi (da je ova trea vrsta dina) nastali u Enkijevom snu i ostali u njemu jer smo mi vie snovita zbrka nego dini kakvi su ostali dini. Mi nismo udnja jednoga za drugim, kao to su ostali dini, mi smo udnja koja je muena udnjom. Mi smo greka ili zbrka, mi smo ili san o cjelini ili nismo mogui. Mi smo kao oko koje vidi sebe, kao sunce koje sebe osvjetljava. Zato je meni strano. Nije teko biti udnja, ja mislim da je to i lijepo. Zato mi zavidimo drugim dinima, dobrim i zlim jednako. Ni udjeti nije teko, ja mislim da je to prelijepo, to je dokaz da si mogu i da si stvaran. Ali je strano biti udnja koja udi. To je dokaz da nisi mogu ma koliko bio stvaran, to je znak da te ne moe biti ma koliko da te ima. Valjda je to zbog cjeline koja je ostavljena nama na brigu i odbranu. Zato ja mislim da smo mi najstariji i da smo iz Enkijevog sna. I zato nam je ovako strano jer Enki vie ne spava, Enki uope ne spava otkako je Nintu istekla iz njega. Zato svi mi nastojimo postati jedno ili drugo, nastojimo biti udnja ili onaj ko udi. Nastojimo ne biti cjelina jer cjelina kao da nije mogua otkako je Nin-tu istekla iz Enkija. Zato svi mi nastojimo postati dobri ili zli, nastojimo biti dini kakvi jesu dini, nastojimo biti udnja koja sebe ne osjea. Ali nam to ne uspijeva. Htjeli su neki od nas biti zli, htjeli su biti udnja stvari za drugim stvarima ili udnja imena za drugim imenima. Htjeli su, naprimjer, biti udnja kue za drugim kuama, htjeli su biti ono to kuu liava potrebe za imenom a budi u njoj potrebu za drugim kuama u nizu. Ime je, zar ne, ono to odreuje unutranju prirodu stvari, pa je ime kue ono po emu kua, kao toliko-i-toliko zidova rasporeenih tako-i-tako, ima oblik neijeg straha, pamti miris upravo
tog tijela, uva toplinu i sklanja od studeni ili uva hladovinu i uva od vreline. Od potrebe za tim su neki nai htjeli osloboditi kuu, htjeli su biti njezina snana udnja za drugim kuama, zapravo za drugim zidovima koji bi stajali u nizu, bez imena kue i bez elje za njim, vie ili manje slini jedni drugima. Radili su to i bili su udnja rasporeenih zidova za drugim rasporeenim zidovima, ali su pri tome snano udjeli ime kue i sami su u sebi bili udnja za kunom skrovitou i oblikom neijeg straha, za pamenjem nekog mirisa i za osjeanjem sigurne sklonjenosti. Tako se moralo desiti jer oni znaju cjelinu, oni jesu cjelina, oni se brinu za cjelinu. I tako se dogodilo da oni meu nama koji su htjeli da postanu zli dini budu zapravo dvije, meusobno suprotne, udnje, budu dva smjera koja se ponitavaju i onemoguuju svaki pokret. I tako su oni meu nama koji su htjeli postati zli dini postali ravnoduni, postali su ravnodunost. A tako je bilo i s onima koji su htjeli postati dobri dini. Oni su bili udnja stvari za imenom i bili su udnja imena za tijelom, ali su sami pri tome udjeli da se stvari vezuju u nizove s drugim stvarima, bez dodira s imenima, i da se imena vezuju u nizove s drugim imenima, bez dodira s tijelima koja su Nin-tu. Bili su udnja i udjeli su, davali su dobro a bili su zlo, jer su oni cjelina. Mi smo cjelina i udimo cjelinu. Zato su i oni postali ravnoduni, zato se i zbog njih pojavila ravnodunost. Mi smo stvorili ravnodunost. Moe li zamisliti kako je strano biti besmrtan i ravnoduan? Moda to mora biti jedno s drugim, moda su to dva oblika istog imena, ali se nama ba u tom spoju otkriva uas i svima nam se ini da bi ravnodunost bila i podnoljiva kad bi imala kraj. Kad bismo mi imali kraj. Nepodnoljivo je biti ravnoduan i znati da kraja nema; nepodnoljivo je znati da kraja nema jer si zato ravnoduan; nepodnoljivo je biti ravnoduan jer tada za tebe kraja nema; nepodnoljiv je taj spoj jer ti je, ravnodunome, kraj ravnoduan, kao i sve ostalo, pa kraja ne moe biti, kao ni svega ostalog. Tako sam ja mislio i tako sam otkrio da mogu uraditi upravo suprotno. Mogu zadobiti kraj, mogu postati onaj ko udi a nije udnja, mogu se tako osloboditi ravnodunosti. Mogu postati ovjek. Ne znam jesam li ja pokuavao postati dobri ili zli din. Mnogi od nas jesu i svi su postali ravnoduni. Vjerovatno jesam i ja jer u beskrajnom vremenu koje je nama dosueno moramo pokuati sve i biti sve. Svima koji su pokuali bilo je strano jer su postajali ravnoduni, a to znai da je i meni bilo strano ali sam na to zaboravio jer sam bio postao ravnoduan. Ne znam, tako mi se sada ini. Ne znam je li do sada neko od nas pokuao postati ovjek. Ne mogu znati jer je umro ako je uspio i ostao ravnoduan ako nije uspio - u oba sluaja rezultat je sakriven od mene. Ne znam jesam li ja do sada pokuavao postati ovjek. Ako sam pokuavao - nisam uspio i jo uvijek sam, naalost, besmrtan. Ili sam uspio pa umro i smru se vratio u narav dina koji brine o cjelini i jeste cjelina. Ne bih se moda trebao radovati ako je tako.
Ne znam i ne mogu o tome znati, ali znam da mi se otkrilo kako treba pokuati i znam da me od tada ostavlja ravnodunost. Znam da mi se od tada ini kako me ostavlja ravnodunost. Zamiljam kako imam tijelo i tome se radujem. Teko, osjetljivo i raspadljivo tijelo. Zamiljam kako diem ruku, a ruka ima teinu i ja tu teinu osjeam. Zamiljam kako mi u utrobi lei glad i ja osjeam oblik te gladi, osjeam kako me ispunjava udnja za hranom, elja da jedem to-i-to jer moja glad ima taj-i-taj oblik. Zamiljam bol, zamiljam da imam bol. Zamiljam da mi lei bol u nozi koju imam ili na dlanu koji imam i koji osjeam. Osjeam (zamiljam da osjeam) kako mi je sredite dlana usijano od bola i kako se iz tog sredita rasprostiru valovi koji prekrivaju itav dlan, pa se prenose du ruke u utrobu koju zaposjednu grevi od bola. Zamiljam da imam utrobu. Utrobu! Imam jasno oblikovano vanjsko tijelo sa vlastitom teinom i sposobnou da osjea i da hoe, a onda, unutar njega, utrobu sa crijevima, sa srcem, sa svim onim to me moe boljeti, to se moe griti od straha, to moe osjeati ugodnost. Sve to zamiljam i osjeam kako se radujem. Mislim da se radujem, mislim da osjeam kako se radujem. Ne moe se biti ravnoduan ako sve to ima i ako sve to ima kraj. Ako ti ima kraj. Ima li tijelo - ima i udnju, a ne moe biti udnja jer jesi tijelo koje udi i osjea bol, hladno, strah. Tako mislim. I mislim da mogu sve to zadobiti. Ako uzmem oblik tijela i ako taj oblik dugo ne mijenjam, dovoljno dugo, makar i beskrajno dugo koliko mi je dosueno; ako u tom obliku radim sve to radi ovjek, ako u svemu postupam onako kako postupa ovjek koji ima tijelo s imenom tijela; ako sebi dam ljudsko ime i ako sve kod mene biva kao i kod ljudi... Ako sve to bude tako, mora se nekada pojaviti narav ljudskog tijela, mora se u moj oblik useliti ime, moram osjetiti udnju, samo osjetiti, moram postati onaj ko udi i nita vie od toga, a onda, nakon svega toga, mora doi kraj. Mislim da mora. Zato si mi ti dragocjena, zato si mi moje najdragocjenije. Samo jedan trenutak udnje za tobom i ja sam ovjek, ja sam osloboen ravnodunosti, ja sam tvoj pravi mu. Ja neu dozvoliti udnji da ode kad se jednom pojavi, ja u te bez prestanka udjeti i s tobom se susretati dok se ne pomijeamo kao dimovi od dvije vatre. Ja u se odrei svoje besmrtnosti radi udnje za tobom, ja u izgubiti besmrtnost da bih te udio, ja u se smrti prepustiti udei te. Otkako sam te vidio, razlog moga boravka je udnja za tobom, trenutak u kojem u osjetiti udnju za tobom. Ja imam znanje o buduem, ja imam razna i istinita znanja. Zato mi vjeruj, zato bi mi trebala vjerovati. Ja ti kaem da emo uspjeti. Vjeruj da emo uspjeti. Jednom u ja osjetiti udnju i tada e moje milo tijelo prii tvome lijepom tijelu i tako emo se spojiti i onda se vie nikada neemo razdvojiti. Sigurno e tako biti. Samo moramo biti cijeli ljudi i moramo sebi napraviti cijeli ljudski svijet, a to
ovdje moemo, sve ovdje osim smijeha imamo a i smijeh emo nekako dozvati. Tako e biti. Mi emo se ploditi, mi emo imati potomka. Ti e mi roditi potomka da svjedoi o mome tijelu i o udnji koju si probudila. Tako e biti i ako ja ne postanem ovjek, ne znam kako ali e se ba tako desiti jer tako treba biti. Ti mene eli i ja tebe hou, zato moramo imati potomka. Mi se moemo oploditi, svjetlost potekla iz vatre moe se oploditi s ljudskim tijelom kad oboje to zaista ele. Ako ne budemo mogli roditi ovjeka, mi emo roditi farnaka, nae edo. I mi emo ga voljeti. Samo mi vjeruj, budi strpljiva i voli me. Presudno je da mi vjeruje i da me hoe. Ja tebe hou. - 4Trei dan od ovog razgovora Belitsilim se probudila veoma kasno, kad je dan ve bio dobro odmakao, kad je sunce ve bilo na pola puta do svoga dnevnog vrha. Nikad nije ovako kasno ustala, nikad nije pomislila da je mogue ovako kasno ustati i sigurno nikada niko od korisnih ljudskih bia nije ovako kasno ustao. "Spavala sam kao Bellov Enki prije poetka svijeta", mislila je ulazei u unutranje dvorite u kojem je djeak uprazno vrtio mlin za sjemenke i to, izgleda, veoma dugo, dovoljno dugo da u ovom asu ve posre od umora. -Bell me je poslao ovamo da te ne bih probudio - obavijesti je odmah, a vidjelo se da ne zna je li to rekao kao opravdanje to vrti prazan mlin i kvari ga ili kao prigovor njoj to ustaje u ovaj kasni sat. Belitsilim se glasno nasmija, valjda prvi put u ivotu. Tek ju je djeakova nedoumica upozorila na to da se ne osjea krivom zbog ovako kasnog ustajanja i da se o njemu nije zapravo nita ni zapitala. Naprosto je osjeala ugodnost od tijela otealog dugim spavanjem i prepustila se tom ugodnom osjeanju kao da za odraslu enu nema na svijetu posla vanijeg od spavanja do pola bijela dana. Danas je, osim toga, prvi put otkako zna za sebe, ostala u leaju nakon buenja, povremeno isteui nogu ili ruku, uvijajui gornji dio tijela i proteui se s rukama iznad glave, jer je danas, tako radei, otkrila uitak koji njoj donosi i u sebi nalazi tijelo oamueno snom i zato sposobno da samo sebe osjea. Dugo je budna ostala leati preputajui se grenom zadovoljstvu koje je njezino tijelo prualo samo sebi. Krene podignuti nogu i istog trenutka, prije nego je i zategla miie da je podigne, osjeti njezinu teinu, oblik, veliinu, osjeti sve to kao izvor uitka, osjeti da je pokretanje noge slatki napor od kojeg treba odustati jer e odustajanje donijeti jo vei uitak. Zato odustane i osjeti kako je potapa zadovoljstvo to ima nogu takvog oblika i duine, nogu teku upravo toliko da je moe pokrenuti ako hoe i da u taj pokret mora uloiti upravo toliki napor da joj bude slatko. Toliko slatko da jedino odustajanje od tog pokreta i tog napora moe biti slae. Onda istu igru ponovi s jednom pa s drugom rukom. Onda sa i151 | a h r i j a r o v p r s t e n
tavim gornjim dijelom tijela koji odlui pokrenuti ulijevo pa udesno samo radi toga da osjeti oblik i teinu, samo radi toga da na onaj nain osjeti svoje tijelo i da odustane od njegovog pokretanja izvlaei iz tog odustajanja slatko uzbuenje zbog tog stupnja podudarnosti sa svojim tijelom i zbog potpunog pristajanja na sve njegove osobine. Ustala je kad joj se uinilo da je iz ove igre isisala uitak koji ona nosi u sebi, ali je izmeu leaja i unutranjeg dvorita jo dva puta stala da se protegne, da zategne svaki od svojih udova i iznova se obraduje njihovom obliku, njihovoj tjelesnosti i tome to ih ima. Zategne se i osjeti kako se po njoj, po cijelom tijelu, razliva ugodno osjeanje, tiha slast kakvu upoznaje samo snom omamljeno tijelo podudarno sa sobom i zadovoljno sobom. Sve ovo vrijeme bila je slobodna od misli. Osjea svoje tijelo i osjea ugodnost od tog osjeanja i nita vie. Samo je, ulazei u dvorite, naas pomislila da je spavala kao Enki prije poetka svijeta, ali je i to bilo vie slutnja a jo vie osjeanje nego misao. Naprosto joj je tijelom prostrujalo osjeanje da je moda tako dug i tako pun naslade mogao biti san iz kojeg je potekao svijet i iz kojeg je nastalo njezino tijelo, ali je to trenutano osjeanje bilo daleko od rijei i jasnog oblika koji one zadaju, mnogo vie nalik prizoru iz sna nego onome to se dobije od izgovorenih rijei. Jer je u njezinom osjeanju, u slutnji koja je strujala tijelom, bilo mnogo radosti, tihe i slatke radosti kojoj ne treba izraza i koja zapravo ne podnosi pokazivanje, a u rijeima "spavala sam kao Enki prije poetka svijeta" radosti nema ni u tragu, a naslade, koja je u njezinom osjeanju upravo kipjela, ne moe ni biti. Ta radost i ta zgusnuta naslada prasnule su na djeakove rijei i ona se glasno nasmijala. Je li Bellovo ime zgusnulo uitak toliko da je morao prsnuti kroz smijeh? Je li njegova briga za njezin san imala u sebi neeg isto tjelesnog, neega to se naprosto dodalo onom osjeanju noge ili ruke, slabina i ramena? Ne bi se to moglo rei i ne bi se o tome moglo ni razgovarati jer o tome se nema ta znati, o tome se ne moe imati prenosivo znanje; takav se doivljaj ima ili se nema, pa se tako zna ili se ne zna. Sigurno je da se ona glasno nasmijala od praska svoje radosti i da se onda obruila na djeaka iznenaenog njezinim smijehom, izljubila ga i okretala se drei u svojim rukama njegove, pa ga spustila i, drei mu lice u svojim dlanovima, nasmijeila se tiho, ozareno. Objedovala je u dvoritu, ne nudei djeaka i ne znajui zapravo ta jede, zaboravljajui povremeno na zalogaj u ustima, mnogo vie sisajui nego vaui. A nakon predugog doruka, koji se okonao kad je dan ve uao u drugu polovinu, otila je na kanal da se kupa, uivajui u iznenaenju koje djeak nije ni pokuavao sakriti. Sve joj je toga dana stvaralo uitak, sve je pred nju izlazilo i
dogaalo joj se samo radi toga da pojaa njezinu pritajenu radost, da uvea njezinu nasladu, da osnai njezino osjeanje oblika, teine i veliine njezinog tijela. Istina je da odrasla ena, s kuom i muem, ne smije spavati do ovih doba, istina je da niko a pogotovo udata ena ne smije objedovati tako dugo da zaboravi ukus zalogaja u ustima, istina je da se u ovo doba ne kupaju ni robovi ni ljudi jer poslovi stoje a oni su izloeni pogledima namjernika i besposliara... Sve je to istina i djeak je sasvim u pravu to pokazuje iznenaenje kojim je osuuje, ali radost u njezinom tijelu hoe upravo to i ona upravo to radi pojaavajui time svoju radost. Ako zbog svih ovih grijeha ovako dobro osjea svoj oblik, ako joj se njezino tijelo objavljuje s ovoliko uitka zbog ovog zabranjenog to radi - dobro je, neka radi, opet e raditi. A nije zbog toga, zna da nije zbog toga, radi se samo o tome da danas pristaje na sebe, da je prekrasno podudarna sa svojim tijelom i da je u tom pristajanju toliko radosti i uitka da se u radost i uitak promee sve to joj se dogodi i sve to uradi. Iako se mora priznati da ima neke naslade u kasnom ustajanju, dugom objedovanju, zabranjenom kupanju... Slatko je grijeiti protiv reda, pogotovo ako ena uiva u sebi i prvi put se dobro osjea u svojoj koi. Mislila je da e po povratku s kupanja uraditi neto u kui, makar napraviti objed koji e ponuditi muu i koji e pojesti ona i djeak. Ali se nakon kupanja osjeala suvie istom i suvie laganom za turobnu haljinu od jute koju bi trebala navui za bilo koji posao. itav dan se zapravo suvie dobro osjeala da bi mogla pristati na haljinu koja je svojom rugobom vrijea od asa u kojem ju je vidjela i koju je sve vrijeme otkako je nosi osjeala kao nezasluenu kaznu. Danas joj je trebalo da bude lijepa, svemu se njezinome htjelo da bude lijepa a ne moe se biti lijepa s kosom bez sjaja i u onoj tunoj krpi koja tijelo ne samo sakriva nego i ponitava. Zato je kosu dobro namazala uljem i istrljala pepelom od preslice da malo posvijetli i da dobije onaj zlatasti odsjaj koji je znala s majine kose i zbog kojega je ponekad majku osjeala istinski bliskom osjeajui, posve sigurna u to, da je taj zlatasti odsjaj neto njezino to je majka primila i to joj vraa kad god se sunce prelomi u njezinoj kosi. Dugo je trljala uivajui u igri prstiju s masnim mekanim vlasima i zamiljajui kako raste sjaj vlasi i kako se u njima javlja onaj zlatasti odbljesak koji ne ponitava osnovnu tamnu boju vlasi nego se dodaje njoj, ne kao njezina suprotnost nego kao jedna od njezinih mogunosti. Zlatni odsjaj crne, sasvim crne vlasi. To je lijepo i to joj treba, danas joj to treba, veseli je i donosi joj ugodnost. Ugodnost joj se iz prstiju i s tjemena razlivala po cijelom tijelu. Bell nije dozvolio djeaku da je probudi; on je, nevidljiv i odsutan, bdio nad njezinim snom, on je znao da nita nije slatko kao bezazlen grijeh i zato je htio da ona spava, da se kupa i da se uljepava umjesto da bude korisna. On moda i sada gleda kako prstima mazi kosu i u tome uiva koliko i ona, moda i vie jer vie znanja o
onome to treba donosi vie uitka u onome to ne treba. On sigurno zna da ona sada miluje svoju kosu umjesto da spravlja objed i sigurno se tome raduje bar koliko i ona. Mnogo on zna, sve zna, a ipak je smijean jer nita ne razumije. Ne razumije ni koliko njihov djeak, njezin mali brat kojemu nije sueno da bude prodan, koji sada lupka vrevima, pretura po zdjelama i uzdie, pokazujui da on gladuje dok njegova sestra sjedi u unutranjem dvoritu i prstima, bez potrebe, raeljava kosu. Ne razumije djeak njezine razloge, ali ih jo manje, ako je to uope mogue, razumije sveznajui Bell. On je njoj donio, sutradan po njihovome ljubavnom razgovoru, haljinu od najfinijega, najmekeg i najtanjeg tkanja kakvo nije mogla ni zamisliti prije nego ga je vidjela. On je, siroe, bio siguran da je onaj nesporazum meu njima izbio zato to se ona svakako htjela svui i da je ona to toliko htjela samo zato to ne podnosi svoju jutanu haljinu. To je smijeno i slatko, on je sav smijean i sladak, toliko da se ona evo mora istinski radovati to ga ima za mua i lijepo se naslauje mislima o njemu. Bellovu haljinu je dugo prevrtala po rukama i ispitivala jagodicama pa cijelim prstima prije nego ju je navukla. Nije ovo vuna, ne moe se vuna ovako istanjiti i ovako fino uraditi. Devina dlaka pogotovo. Nije ni lan, finije je ono i meke i od samog lana. Ako nije tkanje iz Bellovog Dilmuna, a reklo bi se da jeste jer se u ovom svijetu ovakva tkanina jo nije pojavila, bar pred njezinim oima i pred oima za koje zna. Ta je nit fina i tanka kao misao, to je tkanje lagano kao pauina i zrake mjeseine nad movarom. Nije prozirno, ali se jasno sluti obris ruke kad se prekrije i odmakne od oiju. Sluti se ak i boja mesa, ne vidi se, ali se sluti i to je besramno i prelijepo. Haljinu je povezala srebrenim pojasom koji je dobila zajedno s njom. lanci pojasa bili su kvadratne ploice od punog srebra na kojima su od fine, savreno iste, sjajne kao zraka svjetlosti, srebrene ice reljefno uraeni cvjetovi ivanice. uto sredite krunog cvijeta bio je okrugli uti safir koji srebrenom icom nije optoen nego samo obuhvaen i pridran, tako da se puni krug utog sredita u krugu cvjetnih latica vidi jasno i doivljava potpuno. Kopu pojasa su inile tri zmajeve glave od kojih je stvarno potrebna jedino srednja glava pod ijim jezikom se pojas treba zakopati. Iz te, srednje, glave isplaen je jezik i zato iz nje sukljaju dim i vatra, a iz drugih dviju, okrenutih prema dolje i prema gore, izvlaili su se, od punog srebra napravljeni jezici koji su se sudarali i prelivali jedan u drugi tako da se nije moglo odrediti gdje prestaje zmajev ravasti jezik i gdje on prelazi u jeziak plamena. Sve je to po rubovima prekriveno dimom, zapravo sumanutim pleterima od tanke srebrene ice koji zbog tananosti ice i zbunjujuih oblika, zaobljenih a ipak grevitih, jesu liili na dim toliko da su gotovo bili dim. Nasmijala se kad je zakopala pojas jer joj se gotovo cijeli stomak naao prekriven srebrenim zmajevim glavama. Nasmijala se zapravo preokretu u osjeanju tijela; tijelo je, zapravo, smijehom izrazilo preokret u svome osjeanju sebe. Haljina joj je uznemirila
kou jo dok ju je prebirala u rukama, a to se, kad je haljinu navukla, pojaalo do snanog osjeanja da koa bridi i da iz sebe izluuje lagano tkanje haljine koje zaista nije odjea i nije neto izvana navueno na tijelo nego zraenje samog tijela. Od tog su je osjeanja cijelu prekrili ugodni trnci, a onda se iz njih stvorilo osjeanje da joj je koa fina glatka i mekana, kao mladi sir. A onda se, kad je stavila pojas, na povrini prekrivenoj njime, to osjeanje naglo zgusnulo i pretvorilo se u trzaj koji je iz nje izbio kao smijeh. Pojas joj je sasvim osjetno pritiskao stomak i bokove, leei na njoj kao okov koliko i kao ukras, a ona je njegovu teinu osjeala upravo onako kako je osjeala teinu svoje noge ili ruke - ugodno i prisno, sa mnogo naslade. Nakon to se prepustila tome osjeanju, izgubila je potrebu za smijehom i, ugodno malaksavi, spustila se na leaj da dovri uljepavanje. Nije se htjela koristiti ogledalom od bakrene ploe prevuene tankim slojem kositra i onda dobro izglaane. Nije htjela, iako je od njenih godina imala vlastito ogledalo i na njega bila silno ponosna (toliko da ga je uspjela spasiti od oca u danima njegovog mahnitanja, kad je iz kue prodavao sve, pa i ukuane), nije htjela jer je znala da se danas moe uljepati i bez njega, jer je znala da e danas biti prelijepa ta god da uradi jer sve to danas radi i to joj se dogaa samo dodaje njezinoj ljepoti i njezinome dobrom osjeanju sebe. Namazala je crvenim prahom kapke i usne znajui da je to uradila kako treba, znajui da je upravo to ono to je jo trebalo i znajui da je sve dobro. Zabacila je glavu, zagledala se u lijepo sloene palmove daske na stropu i pomislila (naslutila) kako je teta to one, sirotice, ne mogu vidjeti i ne mogu osjetiti ovo to ona sada osjea i to jeste. Tada ju je zapljusnulo svjetlo koje je Bell pustio otvorivi vrata. Sunane zrake su padale izravno na nju, ovijajui je blagim svjetlosnim oblakom koji je izgledao kao da izlazi iz nje, moda onako kako bi izgledala njezina nova haljina da ju je koa zaista izluila iz sebe i da se onda od neega uzvihori ili bar uznemiri. A zapravo se sunce kotrljalo obzorom u jednome od odvratnih ravniarskih zalazaka koji beskrajno dugo traju i ne obeavaju nita osim turobne ljepljive tuge od koje ovjek moe oekivati sve osim da nekad proe. Samo to je ovaj put Bell uveo sunce, otvarajui vrata i ovijajui svoju enu svijetlim oblakom. Odmah se uklonio ustranu i pokretom ruke zaustavio Belitsilim u pola pokreta kojim se ganula da poe prema njemu. -Ostani da te gledam, lijepa si - ree Bell ostavljajui vrata. -A ja gladan - ljutito se oglasi djeak kojemu je, oigledno, svega bilo preko glave. -Neto nije kako bi trebalo biti? - upita ga Bell i dalje gledajui svoju svijetlu enu. -Ma ne, kako bi! Sve je kako treba: nita se ne jede, nita se ne radi, u podne se ustaje a onda se lei i uljepava se. A tako i treba, neka smo mi lijepi a
za ostalo je lako - praskao je djeak brzajui da iskali bijes koji se u njemu nakupio tokom ovog dana u kojem ga niko nije ni pogledao estito, a kamo li da ga neko ozbiljno shvati i pobrine se za njega. Oboje su prasnuli u smijeh istog asa - Bell i Belitsilim, mu i ena. Razdragano i uznemireno, sa mnogo naslade i s dosta razvrata u namjernom naruavanju reda. Razumjeli su se, nalikovali jedno drugome i radovali se tome. Belitsilim je iznijela da se pojede ono to se nalo u kui - malo sira, aku skakavaca i gutljaj-dva mlijeka. I nala se, to je najvanije, jedna mala dinja da umiri djeakov bijes i otpremi ga, zadovoljnog, na spavanje. -Radovalo bi me da i ti uzme zalogaj - proapta Belitsilim nakon to je otpratila djeaka. Nije bilo razloga da apue jer ih djeak nije mogao uti u svojoj sobi, ali joj se glas utiao sam od sebe, znajui valjda kako e joj biti lijepo ako tajno razgovara sa svojim muem. -Bilo bi lijepo da zajedno jedemo. Bilo bi - apatom odvrati Bell, preputajui se valjda onoj istoj ljepoti koja je zahvatila njegovu enu. -Da se preko sira pokuam odati hrani? -Da pokuamo zajedno. I meni je ovo kao prvi put. Oboma nam je prvi put. -Zamisli da osjetim glad i uitak u hrani!? -Jednom emo osjetiti, sve emo mi zajedno otkriti. Uz objed su razvili itavu igru pogleda, dodira i izraza na licu kojom su se sporazumijevali i prenosili jedno drugome radost, uzbuenje, napetost i elju da im ovaj prvi put bude sa sreom. Pri tom su, posve sigurno, utjeli jer su samo ovom igrom, u potpunoj tiini podranoj djeakovim snom u susjednoj prostoriji, mogli jedno drugom dojaviti ta se s njima i u njima zbiva. A igra se razvila nehotino, iz nastojanja Belitsilim da napravi male, najmanje, jedva vidljive kuglice sira kojima bi se mogao hraniti njezin mu sada, kad prvi put jede samo radi toga da jede s njom, da neto radi s njom. Nakon objeda su htjeli vidjeti ta je s Bellom i kako se na njega odrazilo uzimanje hrane. I vidjeli da se nije odrazilo jer je tamo gdje je stomak i kod njega bio stomak na kojem se nita nije vidjelo. Samo je on osjeao da ima u sebi grudvice, da ga te grudvice tite i da prvi put osjea teinu koja ga zbunjuje i koja bi se s radou mogla otrpjeti ako s njom poinje preobrazba do koje mu je stalo. -Ja u te osloboditi tegobe, mogu ja to vjeruj mi, sad u ja to -govorila je Belitsilim prenosei svoju uvjerenost ne samo na Bella nego i na zidove, na stvari, na cijeli svijet. Zatraila je da legnu, ona s glavom na Bellovom stomaku. Bellov stomak je potpuno mirovao. Nije bilo pulsiranja, nije bilo onog njihanja koje se mora osjetiti i na stomaku kad neko die, nije bilo nikakva pokreta. Samo toplo i mekano. Sasvim posebno, ni nalik na poznate doivljaje, bez usporedbe s bilo kojim iskustvom. I dosta toplo, vjerovatno toplije nego na normalnome ljudskom stomaku.
Prijalo je leati i oslukivati, sva napregnuta ekati pokret, drhtaj, bilo kakav dogaaj. Od tog iekivanja se sva sabrala u nekakvo svoje sredite, usredsrijedila se na jedno mjesto u sebi, na ono mjesto koje bi sigurno zabiljeilo dogaaj kojeg sigurno nee biti i zato se jo paljivije sabrala oko njega. Tako je, oslukujui Bellov stomak i ekajui da se neto u njemu dogodi, osjetila sebe jae nego je ikad pomislila da bi moglo i potonula u prekrasnu omamljenost koja, dodue, jeste san, ali san u kojem i dalje snano osjea svoje tijelo, san u kojem joj koa i dalje izatkiva iz sebe novu haljinu, san u kojem joj pojas-okov i dalje prejako pritiska bokove. San u kojem nije dospjela izvan sebe nego se usredsrijedila u sebe koliko je to uope mogue. Na poetku sna leala je isto ovako odjevena na istome ovom leaju u istoj ovoj sobi. Zapravo, samo je ona bila sasvim ista jer je soba u snu bila mnogo vea i sasvim svijetla, a leaj tamnoplave boje dosta podignut iznad tla i veoma irok, ali je ona znala da je to ova soba i ovaj leaj, pa su, uza sve razlike koje je i u snu znala, to bili upravo njihova soba i njihov leaj. Leala je na desnoj strani, s rukom kao uzglavljem, sa zgrenom desnom nogom gotovo priljubljenom uz tijelo i sasvim pruenom lijevom nogom, zagledana u zid prema leaju. U jednom trenutku su se na tom zidu rastvorila nevidljiva vrata i otkrila drugu prostoriju, mnogo veu i mnogo svijetliju od ove, toliko svijetlu da bi prelazak iz ove sobe u nju bio kao izlazak iz normalne kue u dobro osvijetljen, sunan i vreo, dan. A onda su se, prije nego je i poeljela prei, na suprotnom zidu te prostorije rastvorila nevidljiva vrata i otkrila drugu prostoriju, jo veu i jo svijetliju, pa su se onda na suprotnom zidu te prostorije rastvorila nevidljiva vrata i otkrila jo jednu prostoriju, veu i svijetliju od svih dosadanjih, pa su se onda... sedmera vrata i sedam prostorija u nizu, svaka nova vea i svi-jetlija od svih prethodnih, da bi posljednja, sedma, bila sama svjetlost, potop svjetlosti kroz koji se okom ne moe prodrijeti pa se ne moe znati da li se to naspramni zid sa osmim vratima ne vidi ili ga prostorija uope nema. Ako je prostorija, ako nije sama usijana svjetlost. A kako su rasle prostorije i svjetlost u njima, rasla je i njezina usredsrijeenost, njezina okupljenost oko jednoga mjesta u sebi, jednog mjesta iz kojeg izvire i u koje uvire sve to je ona. Zato je s otvaranjem posljednjih vrata i raskrivanjem velike, moda beskrajne, prostorije s najjaim svjetlom, prostorije koja je samo svjetlo, cijela ona uzdrhtala i nekako se izlila u sebe samu, da bi onda dugo i lagano, lagano, otjecala iz sebe opet se ulivajui u sebe. Sve vrijeme se, u snu, pitala zato ne eli krenuti kroz vrata koja se pred njom raskriljuju, znajui pri tome da sanja i da zato njezino pitanje nije istinito. A pri tom je osjeala, zapravo znala i osjeala, da je pitanje ipak istinito i da ona to eli, i da ona jednom hoe proi kroz vrata i kroz odaje osvijetljene odasvud, bez vidljivog izvora svjetla a svijetle koliko je mogue, sigurno e proi i sigurno e taj prolazak biti okonan istim ovakvim izlivanjem iz sebe i ulivanjem u nju,
samo to e tada ona otjecati a u nju e se uhvati neko drugi. Neto drugo, posve drugo. To e biti lijepo, usijano, to e biti svijetlo kao ona posljednja, sedma, beskrajna, prostorija. Znala je to onako kako se u snu zna - bez jasnog razloga, bez razumnog oslonca, ali posve sigurno. Naprosto znala. Tada e, jednom, kroz svijetle odaje krenuti isto ovako odjevena, ali raskono nakiena i prekrasno ureena; krenuti sama od sebe, ali na neki poziv (moda Bellov, moda iz one beskrajne prostorije?) koji e osjetiti u sebi jer se takvi pozivi ne uju. Znala je, onako sigurno kako se samo u snu moe znati, da e je na svakim vratima zaustaviti nekakvi kao straari koji se sada ne vide, koji se moda ni tada nee vidjeti, da e joj svaki put, na svakim vratima, uzeti po neto njezino i onda je pustiti da ide dalje. Znala je i kako e to izgledati. Znala je da e joj na prvim vratima oduzeti prstenje, na drugim grivne sa ruku i nogu, na treim ogrlicu, na etvrtim pojas i ukrasnu vrpcu iz kose, na petim pojas i na estim haljinu. Znala je da e joj na sedmim vratima biti najtee jer e joj tu, onako goloj, skinuti s onih kapaka, s usana i s noktiju, crveni prah kojim se ukrasila. Znala je da e kod svakih vrata poeljeti da se vrati i da e svaki put nastaviti dalje, nesposobna da se odupre pozivu koji uje u svome sreditu, koji uje onim svojim sreditem, onom takom iz koje izvire i u koju uvire sve to je ona, pozivu koji je sa svakim novim vratima sve razgovijetniji, sve snaniji i sve vie njezin unutranji nalog. Znala je da e na kraju, u sedmu odaju, ui sasvim gola i sasvim poniena, a onda se prepustiti njezinom bljesku u kojem se moda nee rasprsnuti ali se sigurno s njim hoe stopiti u lijepome sjajnom jedinstvu u kojem e ieznuti ostajui ona vie nego to je ikad bila. Znala je da joj taj put predstoji, znala je da e poziv kojem e se odazvati doi i da polazak na taj put zavisi od njezine odluke. Vrata su joj, evo, rastvorena i samo od nje zavisi kada e krenuti. Jednom hoe. Moda zato sada ne osjea elju da kroz njih krene i prepusti se bljesku, zato to ovako pouzdano zna da jednom hoe. I moda zato sada ovoliko uiva u blagom otjecanju iz sebe i jo blaem ulivanju u sebe. Moe se uivati u samoj blagosti kad se zna da nas bljesak i sjedinjenje s njim ekaju, sigurniji od novog dana. Sve je ovo znala onako kako se zna u snu jer je sve sanjala, ali je znala i drugaije, onako kako se zna u ovom svijetu, sasvim izvanjski. Ve sada, u snu, znala je da e sve ovo, upravo ovako, znati sutra kad se probudi, i prekosutra naveer, kad bude spavala, i uvijek. I onda kad bude ponavljala slian Itarin put. Do kraja ovoga njezinog ivota u njoj e stajati znanje o raskriljenim vratima i svijetlim odajama kroz koje e proi da se sjedini sa sjajem. Onda kad joj bude do toga, moda kad bude spremna. Zato moe ovako mirno spavati na desnoj strani, s pruenom lijevom nogom i desnom gotovo priljubljenom uz tijelo, s glavom na stomaku u kojem su se prvi put nale grudvice sira napravljene njezinim rukama.
II. DIO ZBIVANJE

-1Protekao je Sivan i prva polovina Dumuzija, drugoga ljetnog mjeseca, kad se amid prvi put pojavio u kui "svoje drage djece, pogotovo svoga novog sina". Pojavio se u kasno popodne, sa mnogo lijepih rijei i s jo vie isprika to nije dolazio, to nije stalno bio ovdje, to nije, u najkraem, u ovoj lijepoj kui ve domai onoliko koliko bi trebalo da bude, dakle koliko bilo koje od njegove drage djece i moda malo vie jer ipak je on otac i muenik. -Ne bi se ti trebao osjeati krivim - objasnio mu je dobrohotno Bell - jer nisi ni ti duan pojavljivati se ondje gdje ti se ne izgovara ime. Od Bellove se utjehe amid zagrcnuo i uutio, a Belitsilim se okrenula da sakrije smijeh, pravei se da pregleda vreve i trai neto ime bi pogostila oca. Bell je primijetio i jedno i drugo, pa se zbunio jer nije htio izjaviti nita osobito. -Htio sam rei da te naprosto nismo spominjali. Jeste Belitsilim jednom ili dvaput izgovorila tvoje ime govorei o razlici izmeu svoga i roditeljskog doma, a djeak i ja nismo ni toliko. Zato sam htio rei da je krivnja naa a ne tvoja jer bi se ti moda i prije pojavio da smo te spominjali. Djeak je uurbano iziao u unutranje dvorite ne zatvorivi za sobom vrata, Belitsilim se zagnjurila u veliki vr sa palminim sjemenkama, a amid oborio glavu nalegavi bradom na grudi. Po svemu se vidjelo da neto nije u redu i da Bellove ljubazne utjehe prave nered, ali se ni po emu nije moglo vidjeti ta nije u redu a jo manje se moglo vidjeti kako bi se to moglo ispraviti ako ni najsrdanije preuzimanje krivnje na sebe ne pomae. On i djeak zaista niti jednom nisu spomenuli amida, a Belitsilim ga zaista jeste spomenula par puta govorei o radosti koju ima u novom domu i u tih par puta oca zaista nije spomenula po dobru. On je to preutio, raunajui da nije duan govoriti o nainu na koji je njihov dragi otac i muenik spomenut u njihovom domu, a amid se ipak vidljivo koleba izmeu odlaska i ostanka, kao da je uvrijeen. Ili je amid din kao i on, pa ima viak znanja i zna ono emu nije prisustvovao, ili je on ipak rekao neto to nije trebao i tako pokvario obiteljsku sveanost? -Je li tebi lijepo s mojom kerkom? - upita amid nakon to je pobijedila potreba da ostane. -Prelijepo. Mojoj se dragoj osobi, uza sva moja neizmjerna znanja, nikad nisu ni nagovijestile ovakve i ovolike ljepote. Nisam znao ni da bi ih moglo biti. Zamisli.
-A ja sam ti je dao kad sam sasvim opravdano mogao misliti da si sktinica. Zamisli. Jesam li u pravu? -Da, sasvim. Zapravo jesi trebao misliti da sam skitnica, tako sam izgledao, trebao sam tako izgledati. Trebalo se, zna, misliti da sam preao dug, neizmjerno dug put, a to moe jedino skitnica, zar ne. -A ja sam ti ipak dao svoju ker - sa mnogo optube u glasu uzviknu amid. -Da, i to je dobro, ne mogu ti kazati kako je to dobro -saglasi se Bell koji se, izgleda, odluio slagati sa svim i to to usrdnije. - Jedino jo nema smijeha pa sve ide sporije, ali e se valjda i on pojaviti. -Moglo bi se rei da ja o tebi jo uvijek nita ne znam - zamiljeno i sporo izgovori amid gledajui negdje pored Bella, kao da ga zaobilazi. - Mogao bi biti skitnica, mogao bi biti bjegunac, kradljivac, stranac. Je li tako? -Sasvim, sve bih to mogao biti, mogao bih biti sve to bilo koji ovjek moe biti. -Ipak zna dovoljno - javi se Belitsilim iz tamnijeg dijela sobe - zna koliko treba. Zna da je on sada moj mu i gospodar, a ja ti dodajem da jedobar mu. Najbolji. A zna i to da je isplatio darove od kojih dah staje. -Ali o njemu, keri moja mila, o njemu ja ne znam nita. Dobar ti je mu? Ko se tome moe radovati koliko srce roditeljsko?! Ali ta je s njim, ko je on, hou li ja sutra odgovarati ako je on bjegunac kojeg sam ja primio u kuu, zaklonio ga, udomio? O tome ja govorim, dijete moje drago. Ne, ne alim se, ne strahujem i ne strepim - ustade odjednom amid i poe vikati, mislei valjda da e njih dvoje bolje sagledati njegov poloaj ako dobro sagledaju tako uspravnog i ako ga dobro, moda i suvie dobro, uju - niega se ja ne bojim i stao sam, ovakav kakav sam, iza svega to sam uradio. Pruio sam utoite, dao sam dom i za to odgovaram. Neka! Ali zato, samo elim znati zato. -Mi nismo u tvojoj kui - pobuni se Belitsilim - ne moe ti odgovarati za nas. -Neka odgovaram - kliknu njezin neustraivi otac - ja odgovaram za sve to radim pa mogu i za to. Ali meni treba da znam, ja moram znati kome sam dao svoju ker, najtopliju krv svoga srca kome sam istoio i tako ga udomio. To meni treba i to ja pitam. -Rekla sam ti: dobrom ovjeku i muu - ree Belitsilim drhtavo i moleivo, kao da je ozbiljno uplaena neim to je naslutila iza oeve razbuktale ljubavi. -To je moja radost i najmiliji drhtaj moga srca - kliktao je amid - ali ja o neemu drugom govorim, dijete moje. ta radi tvoj mu? ime se bavi? Otkud on ovdje? On je meni isplatio darove koji su pravo bogatstvo, o emu bi i ti sama mogla posvjedoiti, pa i morala u sluaju potrebe, a onda je napravio novu kuu
na najboljem mjestu u gradu. Treba za to blaga, a za blago treba porijekla ili posla. Kakvog porijekla? Kojeg posla? To ja pitam jer to mene ljudi pitaju. Mnogo je ljudi na Keju koji sve to znaju, mnogo je ljudi u gradu koji bi uli u posao s nekim bogatim i asnim. Ali koji posao? I s kim? ta ja mogu na sve to rei? A ljudi pitaju, mnogi ljudi pitaju, pitaju i ljudi na ija pitanja svakako treba odgovoriti. - Zato se ljudi ovdje ne smiju? - javi se Bell kao da se sjetio neeg vanog. Spominje ljude i Kej, pa se sjetih. Na Keju sam proveo dosta vremena i vidio dosta ljudi, a nisam vidio nekoga da se smije. Nije to dobro, cijela strana svijeta tu izostaje. Ni Belitsilim se ne smije. Kae da joj je lijepo i da se raduje, kae da se nikad nije ovako spokojno i dobro radovala, ali se ne smije. Zato? Zato je ovdje ovako turobno? -Nemoj skretati razgovor - pobuni se amid netrpeljivo. -Ja te pitam ta si radio na Keju kad nita ne radi i jo se ne bavi neim korisnim. -Mjerkao, razgledao, upoznavao, gledao ime se ljudi bave. Ali nisam otkrio zato se ne smiju. Valjda im nije lijepo? To je kao da ne osjeaju, kao da su dospjeli van sebe. -Ko ti kae da im treba biti lijepo? Nisu ljudi ovdje da bi osjeali, nego radi toga da urade svoj posao. Ali mene zanima koji je tvoj posao, to ja pitam i na to odgovor ekam. Je li sasvim mogue da si ti kradljivac? -Sasvim. -Ozbiljno govorim - zapeo je amid. - ena ti je okiena kao prohodala riznica, ti si ovjek zapaen i s ozbiljnim blagom koje se i sa strane vidi. Pojavio si se mnogo puta na Keju i ljudi su te vidjeli, od tebe neto oekuju, htjeli bi s tobom raditi. A ti mjerka, razgleda, ima blago i ne radi. Ma ne ide to, dragi moj, to nikako ne ide. -A ta bih trebao? -Trebao bi ne padati u oi. To prije svega. Ti si stranac i za tebe je najvanije da ne bude zapaen, a ti si ve zapaen preko svake mjere. To je ono to mene brine, jer ja te volim. Bojim se za tebe, o tom se radi. -Ali moram biti zapaen kad imam tijelo - pobuni se Bell. -Osobina tijela je da nekako izgleda i da zato bude vidljivo, a ono to je vidljivo moe biti zapaeno. -Mora raditi, mora postupati kao ostali. Ti mnogo ima i ne treba ti da radi, ali se tada razlikuje, tada pada u oi, tada postaje suvie vidljiv. Sve je to dobro ako si domai, a pogotovo je dobro ako si blizak dvoru ili hramu pa su ljudi navikli da ti se dive ili ti se zbog razumnog straha trebaju diviti. Tada je tvoja razlika od drugih ljudi temelj i razlog divljenju, tada je tebi posao da upada u oi i teko onim oima u koje ne upadne zbog njihove lijenosti ili nemara. Ali je sve sasvim suprotno ako si stranac i ako nema nita ega bi se ljudi bojali. Tada je razlika izmeu tebe i drugih ljudi, tada je tvoja sklonost da upada u oi, razlog za bijes, mrnju, sve vrste kivnosti. Misli li da je u Gradu malo ljudi koji
imaju dovoljno da ne bi morali raditi? Ali rade i trude se da bi bili kao svi drugi i da ne bi bili suvie vidljivi. Misli li da je malo onih koji bi hramu davali vie nego to daju i to su duni? Ali ne daju jer se onaj koji mnogo daje mnogo vidi, a na onoga ko se dobro vidi ljudi ne mogu zaboraviti, pa na njega ne mogu zaboraviti ni hram, ni dvor, ni njegovi susjedi, a onda se njime svi bave jer se ljudi bave onim koga svi vide i koga ne mogu zaboraviti, a ovjeku kojim se svi bave dogodilo se najgore to se ovjeku moe dogoditi. Na to ja mislim, sine moj najmiliji, kad govorim da mora ui u neki posao. Nije meni da te udaljim od svoje keri koja mi je vid mojih oiju, nego mi je do toga da ne bude vidljiv pa da tako vas dvoje dobijete dugo i mirno zadovoljstvo. Treba neto nauiti i iz moga alosnog sluaja. -Ne znam jesam li siguran da neki posao mogu dobro raditi - zabrinuto uzdahnu Bell. -Ja sam bio na Keju, ja znam ljude koji znaju. Mislim da i ja znam, nekad sam dobro i mnogo radio. Ti budi tu negdje, pokazuj ponekad da si zabrinut, raspituj se i govori o planovima koje jo ne bi otkrivao jer su veliki i nada se da su dobri... Naprosto budi kao i drugi. A neko drugi e raditi, ako ja ne znam nai u nekoga ko zna, a to znam. Ali neka se radi da ti ne bi na sebe skretao poglede. -Dobro, kako god vi mislite da treba - bespomono rairi Bell ruke gledajui u Belitsilim. - Ovako treba, ne bih ni govorio da ne treba - uskliknu amid nestrpljivo. - Bojim se da zaista treba - uzdahnu Belitsilim na kojoj se zabrinutost suvie dobro vidjela, toliko dobro da je moda to ovoliko razdrailo njezinog brinog roditelja. - Onda emo tako uraditi - zakljui Bell i ustade, odahnuvi kao da je upravo zavrio velik i teak posao. -Kako? - upita amid vedro i nadmono. -Kako smo rekli: neki posao. Ti vidi neke ljude ili ti radi ako ti je do toga, a ja u gledati i uiti, da budem kao ostali i zabrinut. -Koji posao? Kakve ljude? -Najbolje da sve prepustimo tebi - odgovori Bell uporno gledajui u Belitsilim i pokazujui tonom da mu je ovog razgovora dosta. -Dobro - uzdahnu amid, ali protrlja ruke od zadovoljstva, pa poe izlagati plan koji je izgleda ve davno pripremio. - Neki smjeli ljudi su daleko na sjeveru, dalje od Cedrovih uma, nali kositar i olovo. Trebalo bi snjima, to bi mogao biti pravi posao. Moj posao. Jednom sam, prije, slinim poslom sve zbunio, mogao bih opet. To bi me moglo oporaviti, to bi me moglo vratiti na Kej i meu ljude: jo jednom amid, stari amid, smjeli amid koji zna krenuti preko svijeta, koji smije i moe dohvatiti neto s one strane svijeta i donijeti ovamo to to je dohvatio i to svima treba. Tako emo uraditi, mi to moemo. Znao sam da e
me preporoditi, da e me opet roditi, osjetio sam to kad sam te vidio i nisam se, evo, prevario. Sine moj! Dijete moje najmilije! Koliko ti ima, na koliko ega mogu raunati? Samo je prve rijei amid izgovorio normalno, a onda mu je glas poeo drhtati od uzbuenja koje je raslo do vatrenog zanosa, tako jakog da je u jednom asu naprosto zagrcao i zanijemio. Ne bi taj zanos podnio ni mnogo snaniji ovjek, nerazuman je to zanos, ali je dirljivo i zapravo lijepo bilo vidjeti ovjeka u njegovim godinama s takvom vjerom, snagom i nadom. Dugo je hvatao dah prije nego je smogao izgovoriti zavrno pitanje koje je opet izgovorio uurbano i mirno. -Bell je tebi dao lijepog srebra za mene, zar ne bi s tim mogao poeti?upita Belitsilim. -Dijete moje milo, keri moja nerazumna koja si vid oiju mojih i srce srca moga! Kako moe neto takvo pitati i zato pita o onome o emu ne treba pitati? Zato ja pitam koliko imamo i s koliko ega mogu raunati? Zato da znam, zato to je neto od onoga ostalo i to svakako mislim ubaciti u posao. Ali malo, malo nam je ostalo, malo za svaki ozbiljan posao i za sve. Kad sam podmirio dugove, kad sam se ogledao oko sebe, kad sam malo hranu i sebe pridigao, malo je od onoga ostalo, mila djeco moja. Malo i premalo, ali dovoljno da se neto pone ako moj dragi sin ima malo ozbiljniju mjeru. Samo da se krene, a onda e opet amid biti vien na Keju i opet e ga ljudi u potaji, njemu iza lea, sa strahom i zaviu, nazivati lavom sa Keja. He-he, bio sam ja to: krvoloan, opak, smion i plemenit. Takav sam bio. Ne bi se po meni reklo, meni sadanjem, ali sam bio, zaista sam bio. Takav sam ja, ovaj kojeg vidi. Bi li to ikad rekao? Lav sa Keja! Belitsilim je davala Bellu znakove licem, oima, prstima, a on je, nerazumijevajui, uzvraao slinim pokretima i osmjehivao se, mislei valjda da je to njihova ljubavna igra. Zato je iskoristila novi oev zanos, kad je amid ustao i okrenuo se profilom prema Bellu, isprsivi se i irom otvorene oi uperivi prema stropu, siguran valjda da se tako ipak vidi koliko je on jo uvijek lav sa Keja, pa stavljajui prst preko usana i potpuno sklapajui oi pokazala muu da sada mora utjeti. Potpuno i naprosto utjeti. A kad je amid u svome uzvienom poloaju odstajao dovoljno dugo da svakoga uvjeri u mogunost da opet bude lav sa Keja i vratio se na svoje mjesto, Belitsilim je dohvatila ispod leaja srebrenu ogrlicu koju nije htjela nositi iako ju je Bell donio i pruila je ocu pitajui hoe li to biti dovoljno za poetak. Tu je ogrlicu Bell donio prije nekoliko dana, radostan i ponosan toliko da je svojoj eni nije normalno dao, nego doslovno predao kao neku izrazitu znamenitost. "A, ta kae?", nestrpljivo je uzvikivao dok je Belitsilim razgledala, a kad je ona rekla da joj je pojas drai zapanjeno je uzviknuo: "Ono je puki krug u kvadratu, a ovo su spirale, tri spirale meusobno spojenena poseban nain! Hej!!" Onda joj je pokazivao, objanjavajui usput, da je ogrlica napravljena od tri
prepletene srebrene zmije koje ne grade normalnu pletenicu nego su zapravo tri dovrene i samostalne spirale uvijene jedna u drugu. "Svaka je napravljena za sebe", objanjavao je Bell, "srebrena spirala savijena u gotovo zatvoren krug. Ali ne potpuno zatvoren jer tada ne bi bilo izlaza i ne bi se dobio labirint. Tada su uvijene jedna u drugu i stvorile su figuru u kojoj se izvor jedne spirale nastavlja na uvir druge, ako kaemo da je zmijska glava izvor a kraj njezinog repa ue. Tri zmijske glave koje grizu zmijski rep, ali ni jedna glava ne grize svoj rep. Prva glava grize rep tree zmije, druga prve a trea druge. Priznaj da je prekrasno!" Bell je objanjavao zaista oduevljeno, u pravom zanosu, a onda je, valjda zbog tog zanosa, bio razoaran to Belitsilim nije odgonetnula da je izlaz iz labirinta u njegovom ulazu - u sreditu trokuta koji zatvaraju tri trokutne zmijske glave. Napravljene od srebra ili nekoga slinog metala s veoma jakim sjajem, ove su se glave, blago izobliene da se naglasi trokutni oblik, odraavale jedna u drugoj kao u ogledalu, odraavajui istovremeno, svaka u sebi pa onda u svojim odrazima u drugim dvjema glavama, mali otvor, prazninu ostavljenu u sreditu trokuta koji su sobom zatvorile. Onu jedva vidljivu rupicu koja je po Bellovim rijeima ulaz u ogrlicu i izlaz iz labirinta. Promatrajui zmijske glave i nastojei da prati nerazmrsivi splet odraza jednoga u drugome koje je jednako, osjetila je munu vrtoglavicu a onda strah, ruan strah od osjeanja da ona bezbroj puta odraena rupica usisava u sebe neto njezino, najposebnije njezino, toliko njezino i toliko duboko u njoj da je to neto moda upravo ona. Vrtoglavica, munina i runi strah da je rupica i njezini odrazi usisavaju i da e veoma brzo, ne otme li se, ona iiliti iz sebe i to bez bola, bez gra, bez odbrane i bez bilo kakvog snanog osjeanja. Kao uzdah ili neto jo slabije. Kao da nije bila ovdje, ili jo gore - kao da je samo mogla biti, gotovo da je mogla. Pristala bi ona na takav odlazak jo prije kratkog vremena ali sada, kad ima mua i dom, ne moe na to pristati, sada se ona mora oduprijeti odlasku, sada ona nee i ne smije odustati od toga da bude ovdje. Da, upravo bi na to liilo kad bi ovo neto iililo iz nje u rupicu: kao da je gotovo mogla biti, kao da je gotovo zakoraila ovamo, pa odustala od toga. Ali sada ona ne odustaje, sada zna da joj je mjesto ovdje, sada e sigurno nai snage da napravi taj korak i pree ovamo. Otrgnula je pogled od rupice i bacila ogrlicu, pa je opet uzela i brino zatrpala pod leaj. "Neu ja ovo nosati", rekla je muu. "Hvala ti, prelijepa je, ali je neu nositi i nai u naina da je korisno i sa zahvalnou iznesem iz kue." Sada ju je pruala ocu, odvraajui pogled od nje, i pitala je li ona dovoljna za poetak velikog posla. amid je najprije nevoljno pogledao ogrlicu, onda ju je uzeo i paljivije razgledao, pa poeo kliktati i uzvikivati "O, oho-ho!" ne videi valjda drugog naina da izrazi svoje oduevljenje i uenje, da bi na kraju ustao i na desnoj nozi skakutao po sobi kao razdragan djeak. -Kakav je ovo komad! - najzad je progovorio, i dalje prejako uzbuen da bi mogao sjesti. - S ovim se svata moe uraditi, s ovim se rijeke mogu okrenuti, ne
treba ovo davati za puki posao. O-ho-ho! Ovo nije ljudsko djelo, ovo nije ljudski posjed, ovo treba dobro iskoristiti za prave stvari. Ne, ne, nije ovo za posao, ovo je samo za sebe veliki posao. Gdje ti ovo nae, odakle ti ovo pokupi? -I ti misli da je dobra? - obradova se Bell. - Ja je volim, jako. I ti zbog spirala, je li? -Zbog spirala, zbog spirala - kreveljio se amid bez radosti i s nekakvim grem na licu - zbog ega nego zbog spirala. Vidi, molim te!? Vidi li ti koliko je tu srebra? Vidi li koja je to izrada? Odmah mi kai gdje si ovo pokupio i ima li tamo jo ovoga. Ima li ti toga koliko? - Imam ja toga koliko ti treba - osmjehne se Bell. - Ne ba takvih dragocjenosti, to je raeno posebno za moju enu, ali srebrenog nakita, raznog, koliko hoe. -Ali otkuda ti?! Gdje si naao, ukrao, mogu li i ja s tobom? - Samo smjeli mogu tamo dospjeti, posebni - nasmija se Bell - jer se tamo posebnim putem dospijeva. Iza mora je drugi svijet, pa je drugo more, pa je drugi drugi svijet. Tamo toga ima koliko te volja, tamo sam ja toga nakupio. Ali se uva, dobro se uva. Velik je to i sjajan grad sa poploanim ulicama, trgovima, sa blistavim zgradama obloenim svjetlucavim peenim ploicama. I mnogo straara, sve je puno straara koji uvaju blago to ga ima svuda. Pred kuama ga ima, na ulici, iza svake ograde, ako je vrt iza nje, ima ga. Tako oni zbog neega rade: svuda blago lei kao da je ponueno, a ako ga neko uzme straari ga uhvate i tuku. Zato niko ne uzima, a oni valjda vjeruju da tako postaju dobri i posebni ljudi. Ja sam toga pokupio mnogo, dvije dvostruke torbe sam nakupio prije nego su me otkrili jer sam izvodio razne vjetine i trikove kojima sam odvraao panju straara. Ipak su me primijetili i krenuli za mnom, pa sam ja poeo bjeati. Oni za mnom. Ja bjeim s dvije dvostruke torbe, pa mi je teko i gubim dah. Oni za mnom i ve me sustiu. Hvataju me strah i briga koji mi skrauju noge, pa mi postaje jasno da e me oni sigurno uhvatiti. Oni su mi ve za vratom i samo to me ne uhvate. Dolazim na jedno raskre i tu mi sine da sam gotov. Tada se, u panici, sjetim da se pametni lopovi razdvajaju i tako zbunjuju potjeru, pa se i ja razdvojim i odem na dvije strane. Tada se i oni razdvoje (mnogo ih je pa mogu) i jedna grupa ode na jednu a druga na drugu stranu, za mnom. Ali sam ja nastavio po svome, traio sam raskra i uglove, razdvajao se odlazei na dvije razliite strane i tako usitnjavajui potjeru sve dok se oni nisu pogubili i odustali. Onda sam ja blago dopremio ovamo, dobro ga sakrio i pojavio se pred tobom da te preporodim i obraujem. - Samo ti izmiljaj i ali se sa mnom - pokua amid odgovoriti vedro, ali se vedrina u njegovim rijeima, u zgrenom tijelu i ukoenom licu, nije mogla ni naslutiti. - Samo se ti ali, ali mi pokai gdje ima ovoga i pomozi mi da do toga doem. Pa se i sa mnom ali, i ja u se aliti. - Ja sakrio, kaem ti. Mnogo ima, dvije dvostruke torbe -odgovori Bell trudei se da izgleda ozbiljno, ali ne izdra nego prsnu u vedar, glasan smijeh koji
je i djeaka naveo da proviri iz svog sklonita u unutranjem dvoritu. - Velike stvari bismo mogli uraditi, istinski velike, neizrecivo velike, kad bismo imali nekoliko ovakvih komada - s bolom u glasu i na licu izgovori amid. Da nam je nekoliko ovakvih komada... Bio bih osveen, sve bi se dovrilo, ovdje bi mi se svi snovi preselili... Sve ovo do sada ne bi bilo uzalud i ja ne bih bio budala, kao to sad jesam. Ne znate vi, djeco, ne moete vi to znati. - Imam nekoliko vrijednih, dragocjenih komada nakita -izgovori Bell s nekom odlukom u glasu - tvoji su. Idi i osvoji Kej, opet ga osvoji. - Ma ne, ne Kej, malo je Kej za ovo. Dvor! Dvor emo mi s ovim osvojiti. Tako ga osvojiti da dolazimo tamo kao u svoju kuu, da u hramu rtvujemo sami i da se to zna, da... Zna li ti ta to znai: danas amid rtvuje u hramu, doite i gledajte, divite se i budite zahvalni jer bi njegova rtva mogla donijeti sreu cijelom gradu ako bude primljena. Molite se za amida i zahvaljujte mu, ali ne prilazite i ne prinosite svoje rtve dok je on tu. Eh! - uzdisao je amid, a onda se trnu kao da se sjetio neeg neugodnog. - Ali to je isto, to to ima? Nije ukradeno, neu u neprilike? -Hoe, ukradeno je i opljakano ako bi onaj debeli gad Muranu imao dodira s nama - strasno i suvie odluno se javi Belitsilim. Ona nije podnosila nestalnost u raspoloenju svog oca koja se do nepodnoljivog stupnja pojaala otkako se on zbliio s Muranuom, dakle otkako je poelo njegovo propadanje. Svaki dobar izgled, sve to obeava neto lijepo, njega je brzo dovodilo do pravog zanosa, do jakog grevitog uzbuenja koje se iskazivalo bunije i snanije nego kod sasvim mladih ljudi, a onda se u jednom trenutku, zbog najsitnijeg razloga, njegov prejaki zanos obruavao u sitni, hladni strah ili suvie razuman raun. Tokom jednoga jedinog razgovora on je po nekoliko puta padao iz svijetlog zanosa u duboku tugu iz koje se onda odjednom uspinjao do novog zanosa iz kojeg se nepojamnom brzinom sputao do rune sumnje u sebe i u sve ljude oko sebe osim u Muranua. -Pusti Muranua, kai mi odakle ti ovo, bi li ti znao neto slino raditi ili nai onoga ko zna? - u jednom dahu se amid otresao keri i obruio na Bella. -Ja to pravim, sve to ja mogu napraviti. Ali neu ono to smislim za svoju enu, ni za koga. -Nita ne moe ako je Muranu blizu - gotovo je vikala Belitsilim.- Odmakni njega, pa onda ta god hoe, molim te. -Sigurno nema podvale, nikakve - jo jednom je sumnjiavo priupitao amid, ali je ve grabio prema vratima trpajui ogrlicu pod haljetak tako da nije vidio Bellov odreni pokret glavom. -Zato? Ne treba, dragi moj, nije to dobro - aputala je Belitsilim zbunjena i vidljivo uplaena dok se njezin otac bodro udaljavao kroz vrata. -Reci mu da nee, da ne moe, zaustavi to, nemoj to. -Nemoj se bojati - pokua je utjeiti Bell im se amid izgubio s oiju. 166 | a h r i j a r o v p r s t e n
Njemu to toliko znai, a meni zaista nije teko. Moda se on i obnovi, kao to je govorio, moda zaista nije budala. -Ti si kriv! Za sve to se dogodi, a nita se dobro nee dogoditi, za sve si ti kriv - odjednom se Belitsilim bijesno obrui na Bella. -Pouri za njim i reci da nee ili e zaista biti kriv, teko kriv. Molim te! -Za ta? -Za sve strano to e biti ako ne odmakne Muranua. Svi emo propasti, sve e propasti. To je runo, to je opsjednutost, bolest, kako ne razumije!? To je runo, dragi moj, sve je to prljavo i runo. Tebi neto objasniti! Belitsilim je izgledala kao izbezumljena. as je tonula i izgledala kao da odustaje od svega, as je u pravim napadima bijesne odlunosti navaljivala na Bella da odustane od svakog razgovora i od svega s njezinim ocem jer e ih njegov mahniti san o ulasku na dvor i njegova opsjednutost debelim Muranuom, za kojeg uporno vjeruje da mu je prijatelj, sigurno odvesti do runog kraja. "On osjea krivnju zbog one prve propasti i sad bi rtvovao tebe i mene, sebe i cijeli svijet za iskupljenje. On e sve nas upropastiti, nastojei da dokae kako za ono prvo nije kriv", vikala je Belitsilim, a onda se smirivala i poinjala moliti da oni odu, bilo gdje samo nek je daleko, nek je to dalje jer njima ovdje nee biti dobro. "A treba trajati, sve bi ovo moralo trajati, ti bi sigurno postao prekrasan ovjek", govorila je na kraju iscrpljena, drhtei od straha i od bola kojim se valjda htjela oduprijeti onome to je naslutila i zata je bila sigurna da dolazi. - 2Belitsilim je ujutru, odmah nakon Bellovog odlaska, poslala djeaka na Veliki kanal da pomae izvlaiti gufe jer e se tako zabaviti i usput sebi neto zaraditi. Njemu se nije ilo na Veliki kanal jer tamo uvijek ima ogromnih i grubih ljudi spremnih da udare manje ljude, ima mnogo robova unakaenih na razne naine kojih se normalno dijete boji i od kojih runo sanja, ima druge, starije i jae djece, koja ne trpe drugu djecu, a pogotovo mu se nije pomagalo kod izvlaenja gufa jer se od toga ogule dlanovi i zabole lea, bez ikakve koristi jer ti stariji i jai otmu ono to dobije, ako ita dobije i ako ne padne u vodu iz koje te sigurno niko nee vaditi jer je tu ljudima posao da vade gufe a ne djecu. Zato se on sakrio blizu kue i zaspao smiljajui ta da radi itav dugi dan koji bi morao provesti na Kanalu. Ali u uskom prolazu izmeu dviju kua, gdje se bio sakrio, nije mogao spavati kako valja zbog neugodnog, zapravo nepodnoljivog, zadaha koji su stvarale sve vrste neisti natrpane u prolazu, ali i zbog studeni koja na ovakvim mjestima nestaje tek za punog sunca. Zato se dosta rano probudio s osjeajem da je do kosti natopljen vlagom i najraznovrsnijim smradovima, u pravi as da vidi svoju veliku sestru kako nekamo odlazi.
im je odmakla, izvukao se iz sklonita, odjurio kui i popeo se na krov gdje se, raunao je, moe dobro zamaskirati palminim listovima poslaganim pored otvora za provjetravanje za popravke krova i za njegovu zatitu od kie. Usput je sebe iskreno alio zbog nesrea koje su ga snale, nabrajajui vrste izmeta, korova i gnjilei iji su se mirisi u njega uvukli, nabrajajui sestrina zlodjela protiv njega i smiljajui kako da se Bellu izjada na sve to, posebno naglaavajui da se na krovu svoje roene kue morao kriti kao kradljivac kakav. Nije se dobro ni smjestio kad se sestra vratila i poela se spremati za neto sveano, ba kao neki dan kad je proljenarila do kasnog popodneva, ostavljajui svoje blinje i svoga malog brata da gladuju. Ali u ovom spremanju nije bilo one usporene vedrine, onog uitka u sebi, onog samopuzdanog zastajkivanja kojim kao da izaziva. Ovo je bilo nemirno, grevito, uurbano. Uzimala je stvar pa je odmah ostavljala, posezala za neim drugim pa ipak uzimala ono to je maloas odloila, zastajkujui u pola pokreta i odustajui, bez vidljivog razloga, od onog to je naumila. U jednom trenutku je, bacivi na tlo grivnu koju je drala u ruci, odustala od svega i sjela na leaj s licem zagnjurenim u ruke, u stavu koji veoma vidljivo otkriva bijes i oajanje, ali ne pokazuje ega je vie. Ipak je nastavila spremanje i preobrazila se u pravu ljepoticu. Na golo tijelo, s kojeg je svukla ak i prstenove s kojima se ve saivjela kao da se rodila s njima, navukla je haljinu po koju je ila kad ju je djeak vidio, zapravo komad jako izbijeljene jute koja je ispiranjem izgubila svoju smeu boju i dola napola izmeu bijelog i smeeg, s otvorima za ruke i uzicama kojima se na grudima vezuju dva preklopljena ruba. Kad se ovaj komad tkanine navue i uveze na grudima, dobije se haljina nalik onoj kakvu nose djevojke sveenice u Itarinim hramovima, gotovo ista onakva samo malo ua i kraa. Pa i kupila ju je od jedne robinje iz Itarinog hrama kad joj se objasnilo da ne moe izbjei ovo to danas ini. Pri dnu se haljina malo rastvarala jer ju je robinja na bokovima skrojila ue nego to je trebalo, trudei se valjda da stvori makar malu razliku od sveenikih haljina, pa ju je Belitsilim zakopala broem na mekom dijelu stomaka, uz desni kuk, na onoj udolini izmeu stomaka i kuka u kojoj se uvijek skupljaju znoj i zebnja. Sada se haljina sasvim zategla i kod svakog pokreta se trljala o kou ugodno je draei. Dobra je i ugodna koi grubost koju ima juta umekana ispiranjem. Nije ona htjela da haljina bude priljubljena uz nju i pogotovo nije htjela da u tome uiva, nije ona pristajala da u bilo emu od onoga to e se danas dogoditi osjeti uitak, ali je sada bilo gotovo jer je znala da ono ne moe uraditi u odjei koju je Bell dodirivao ili bar vidio na njoj. Znala je da je za ovo najpodesnije neto to barem lii na odjeu Itarine sveenice i znala je da jedino ovako moe uraditi ono to mora. Nije, meutim, znala da e joj koa uivati u trljanju s umekanom jutom, nije znala i nije mogla ni slutiti da e neki nepoznati kanal u njoj drhtati i svojim drhtanjem stvarati bolni uitak, nije znala da e osjeati ono to zaista ne pristaje osjeati.
Htjela je da ne osjea nita, a ako ve mora osjetiti da to bude bol jer ona je rtva, ona se preputa uasu zbog neega to je vanije, obuhvatnije i dublje od nje, od svega to ona moe biti i to moe znati. Ona je vie od sveenice, ona je danas sveenica koja sebe prinosi na rtvu i zato mora imati odjeu sveenice i mora osjeati jedino bol i sveti uas ako ve neto moe i mora osjeati. A ona, svejedno, osjea ve poznato, sasvim ensko drhturenje, kojega danas ne bi smjelo biti, kojega uope ne bi smjelo biti dok Bell ne postane potpun ovjek. Nita nije onakvo kakvo bi trebalo, kakvo bi moralo biti. Nema bola i svetog uasa na koje bi pristala i kojima bi se zapravo obradovala, ali zato ima obilje gorine, ponienja i razdraenosti one posebne vrste na koju sigurno nee pristati, a sada, evo, ima i oajanja to je sve to tako. Lijepa je i tijelo joj u toj svojoj ljepoti uiva odmetnuto, mimo nje i zapravo protiv nje. Udovi su joj napregnuti i sami se od sebe pokreu, sporo i sa zastojima, da bi tu napregnutost potpuno osjetili; lea joj se zateu i sama se od sebe ispravljaju gurajui prednji dio tijela naprijed toliko da izgleda kako se isprsila; sve joj se njezino nekako uzdie, zatee, naliva. I zato sve to? Zato to eka Muranua, debeloga gada ija nakaznost stvara muku i odvratnost na pogled a kamo li na dodir. Prekjuer joj je otac rekao za ovo. Doao je dok je Bell bio vani i rekao da e Muranu danas doi njoj a njima dvojici urediti prolaz do kralja arukina, srea mu se uveala, na razgovor koji e sigurno Bellu donijeti naslov kraljevog kovaa nakita, njima dvojici pravo da ulaze na dvor kad hoe i prolaze do kralja kako im zatreba, a njima svima ugled i mnogo sree. "Zato se potrudi", govorio je, "zabavi Muranua i zadri ga to due da nas dvojica na miru razgledamo sve i ispitamo koliko moemo nakon razgovora s kraljem. Svugdje se, pa i na dvoru, nau ljudi koji vole primiti lijep komad srebra, ali treba traiti ono to se moe nai, a za traenje treba vremena. Zato ti rastegni, odgodi, rasporedi. Ne brini za nas, Bella u ja zadrati do veeri, a ako treba i svu no." -Ne bih o tome ni razgovarala - odgovorila mu je Belitsilim - a ne bih te ni sasluala da mi nisi otac. Naalost. -Mora se, keri moja mila i radosti mojih tunih godina, mora se i sama zna da se mora i da ja ne bih ni traio kad se ne bi moralo. Mi moramo imati jo nekoga svog na dvoru jer Muranu nije pouzdan a i da je pouzdan ne bi bio dovoljan. Nisi ti ni privirio na dvor ako tamo nema bar dvoje svojih, a uao si u njega tek onda kad ima svojih petero. Potpuno svojih, pouzdano svojih. Kako da te svoje naemo ako ih ne traimo, a moemo ih traiti jedino onda kad Muranu nije tu jer se on inae od nas nee odvojiti i stalno e pokazivati da smo mi njegovi, okreui time sve druge protiv nas ili ih bar odvajajui od nas. Ti si
moja mudrica i ti to zna, ti si moj ponos zato to si mudra koliko i lijepa, a mudri ljudi znaju da se mjera jednog ovjeka odreuje brojem puteva koji su pred njim otvoreni. Rob i budala su na dnu zato to je pred njima samo jedan put, a ni njega nisu birali jer ti nema ta birati kad je pred tobom jedno; ovjek je onaj koji ima dva puta, mudar ovjek ima tri, a kralj je na vrhu i nepomian zato to su pred njim svi putevi pa nema razloga da ide bilo kojim od njih. Eto zato je vano da mi sebi otvorimo nekoliko puteva na dvor, a neemo ih otvoriti ako onaj gad Muranu otkrije nae namjere i ako bude na dvoru da nas onemogui. A nee biti na dvoru i nee nas onemoguiti ako ga ti ovdje zadri, a ti e ga ovdje zadrati ako bude htjela. - Ali ja to neu, rekla sam ti, ja sam udata ena, ja imam svog mua. -Dobro, samo do mraka, otac ti obeava da e ti mua vratiti do mraka. I zapravo je dobro tako, lijepo je to vi elite biti to vie zajedno. Neka toga zakljuio je amid i krenuo. - Prekosutra. -Nema toga i nee biti, rekla sam ti da o tome ne bih ni razgovarala kad bih nekako mogla izbjei. -Ali zato? -Zato to mi je tvoj Muranu odvratan, zato to te je upropastio a upropatava i mene koliko moe, zato to je sve to runo i zlo, zato to ne mogu pomisliti na takvo neto - vikala je Belitsilim gubei dah. -Sve je to moda istina, ali se ti ne mora ovoliko uznemiriti zbog nje umirivao ju je amid. - Ti moda ne moe pomisliti na to, ali si to radila i ne bih rekao da ti je bilo loe. Zaboravila si? -Tada si mi ti bio gospodar, morala sam. Sad imam mua koji me brani, sad ne moram i ne smijem. -Ne mora, ali bi trebala. Zna li ti koje bogatstvo sam ja njemu dao da me uvede na dvor i on to nije uinio, a sad je pristao uvesti i tvog mua i mene za jedan dan s tobom. Zna li ti koliko je taj ovjek tugovao kad je uo da si se udala, zna li koliko je vikao na mene to te njemu nisam dao i koje blago je spreman sad za tebe platiti? Onaj krtac!! Ja ne bih prezirao toliku udnju onakvog ovjeka, ne, ne bih je prezirao ni zbog srca ni zbog pameti. - Ja sam svome muu duna, zaista ne bih mogla - branila se Belitsilim trudei se da zvui razumno. - Ne gubi on, ne bih ja njega u to mijeao. Ovdje ste samo ti i beskrajna udnja jednog ovjeka, njegova potreba za tobom, bolest od tebe, moglo bi se rei. Tvoj mu je sa mnom na dvoru, on za sve to ne zna, on sa svim tim nema nita i on ne gubi. - Ali bi ti mogao izgubiti. Veliki Ur-Namu kae da mora vratiti dvostruki iznos darova ako me da drugome. -Nikom te ja ne dajem, ja ti samo govorim da Muranu boluje za tobom. Bell ne zna, Bell nema s tim nita, Bell moe od toga imati samo koristi. A mogao bi imati silnih nevolja odbije li. Runih nevolja. Zna ti kolika je Muranuova mo
i zna da se samo njegova udnja za tobom moe mjeriti s njom. ta e on Bellu uraditi ako sazna da mu je Bell prepreka na putu do tebe? ta u mu ja uraditi, ma koliko mi za srce prirastao, ako zbog njega ne uem na dvor, sada kad sam ve jednom nogom tamo? A ta, uemo li na dvor, Bell i ja moemo njemu uraditi, kako temeljito moemo upropastiti gada Muranua i osvetiti tebe i tvog jadnog oca?! Pomisli na sve to, spasi mua i sebe, usrei svoga ostarjelog roditelja i sve nas, budi, kao to i jesi, moja utjeha i oslonac mojih slabih godina. Kratko e to trajati, kratko e Muranu uivati i u tebi i u ovom svijetu nakon to ja uem na dvor. Budi pametna, molim te budi pametna i jaka. Od tada su poeli njezini problemi s njom. Kao da se jedan dio odmetnuo, kao da se pocijepala na dvije osobe od kojih jedna radi sve protiv one druge koja je ostala prava Belitsilim, poela je smiljati, eljeti i raditi stvari koje tek kasnije uspijevala razumjeti i opravdati, i to s naporom. Radila je, meutim, i bez razumijevanja i opravdanja, radio je njezin odmetnuti dio koji kao da je elio pravu Belitsilim poniziti i povrijediti. On je smislio odjeu Itarine sveenice, on ju je odveo u hram i od robinje koja pravi halje naruio ovo to je sad na njoj. On je, taj njezin odmetnuti dio, bio radostan kad je robinja spomenula uu i krau halju jer ne smije vanjskoj eni dati pravu sveeniku, i on je, na svoj odmetnuti nain, sve vrijeme uivao to e se Belitsilim danas nai pred gadom u odjei Itarine sveenice. To zaista nije bio njezin uitak i to zaista nisu bile njezine zamisli. Nikad Belitsilim ne bi mogla zamisliti kao Itarinu sveenicu, ne bi mogla pomisliti da je to mogue a pogotovo ne bi mogla uivati u tome. Nije ona jutros urila prema hramu izdiui se kod svakog koraka na prste da se napeti miii noge sasvim zategnu, nije ona uivala u toj zategnutosti i nije se radovala ugodnim grevima koji su joj strujali cijelim tijelom. Vlaga, bila je prepuna vlage koja je strujala njezinim napetim udovima zateui ih i ispunjavajui je cijelu osjeanjem podudarnosti sa sobom i uitkom u tom osjeanju. Vlaga je to njoj radila, vlaga koja se odjednom pojavila u njoj i zapljuskivala je iznutra, svuda. Taj vlani dio, odmetnut od nje i protivan joj, smislio je i bro kojim je dolje zatvorila haljinu; taj njezin dio uiva u tome to je smislio i taj dio se trlja omekalom jutom, radujui se. Nije to ona, to zaista nije ona. Time se bavila, uasnuta sobom i zbunjena tim svojim cijepanjem, kad je sjela na leaj s licem zagnjurenim u dlanove. Nije ona ta koja eka Muranua s toliko slatke strepnje. Da je preplavljena bolom i svetim uasom, ona bi ga doekala i sve bi bilo onako kako bi htjeli on i njezin otac. Tada bi mogla doekati i Bella, u njihovoj kui, bez kajanja i stida, jer bi ga doekala kao ona koja se rtvovala za njega i za njih, kao ona koja e konano otii kad mu daruje sve to mu moe dati, kao ona koja se pamti po dobru. Otii e alei za ovim njihovim, ali radosna to je dala sve, ponosna to nije pristala na ovo njihovo kad ono vie nije moglo biti upravo onakvo kakvo treba i u sebi mirna jer je to njihovo pokvarila da bi njega spasila. Sve bi to tako bilo, sve bi to moglo biti
tako kad bi ona danas mogla biti sveenica ili rtva, kad ne bi osjeala nita ili kad bi osjeala bol i sveti uas. Ali ona osjea sebe punu slatke strepnje, osjea kako je cijelu zapljuskuje unutranja vlaga, a to ne moe, ne smije i nee osjeati. Moda je Bell, dodue, i zasluio da mu se to uradi jer je njegovo povjerenje tako bezumno da mu je samo njegovo nerazumijevanje svijeta i ljudi ravno. Ve onda kad je amid odnio ogrlicu ona ga je preklinjala da odustane od svakog posla s njezinim ocem. Znala je ona da e se u svemu pojaviti Muranu i ve tada ju je preplavio strah za njih dvoje. Molila je, preklinjala, prijetila, a on odgovarao da nekoliko komada nakita nije za njih mnogo i da e ih se on rado odrei ako njezinom ocu tako mnogo znae. I on za sebe moe rei da zna mnogo! Zna trokutove i spirale, a ne zna koga mu se i ega ena boji. A ne moe mu, naprosto ne moe, ne bi mogla ni kad bi jako htjela, objanjavati da se boji gada kojeg je njezin otac, isti takav gad samo slabiji, dovodio da uiva u njoj. To ne bi mogla ni da je on ovjek, to ne bi mogla ni samoj sebi govoriti, to je od onih stvari za koje ne bi trebalo biti rijei i uiju. Ne bi mogla sada, kao to nije mogla prekjuer kad je sve bilo gotovo i kad ga je molila, kad ga je preklinjala da pobjegnu odavde. "Strana se opasnost oko nas ovila", govorila je, "vjeruj mi, molim te, vjeruj da moramo ii." ak je i Muranua spomenula, govorei da im je on neprijatelj, amida je nazivala gadom i lopovom od kojeg im prijete sve podlosti i nevolje, govorila je o tome koliko su slabi i nezatieni, govorila da je sve protiv njih ako ostanu ovdje i da e sve biti za njih tamo gdje odu... Uzalud. On je govorio da bjeati ne mogu, da se otii moe ali bjeati ne smije i da e, uostalom, ovdje biti sve dobro jer je on napravio plan da ovdje dozove smijeh. Zaista je Bell zasluio da ga se prevari, takvo povjerenje i tolika nesposobnost da razumije ljude iako bi htio s njima ivjeti... Mora se to prevariti, njega svi trebaju, njega moraju svi varati. Osim nje, ona jedina na svijetu to ne treba, ne moe i nee. Tada je, dok je sjedila s licem u rukama, dok je osjeala da se cijela cijepa na dvije osobe, i to osjeala i pratila tako jasno kao da gleda nekoga drugoga kako se razdvaja na dvoje pred njezinim oima, konano razumjela da se s onom vlanom, s onom odmetnutom Belitsilim, ne moe izii na kraj ili bar ne moe ona, prava Belitsilim, Bellova ena. I razumjela je konano, razumjela zauvijek, da ona jeste, da ona hoe biti prava Belitsilim jedino kao Bellova ena. I tada joj je sinulo da moe izii na kraj s Muranuom ako ne moe sa sobom, da moe svoju ljubav i svog mua od sebe sauvati tako to e pobijediti onoga gada. "Dobra je ona ena koja izbjegava iskuenja, a ne ona koja ih savladava", tjeila se, ipak se radujui to je nala nain da izbjegne svojoj slabosti. Istijetila je u jednoj irokoj zdjeli od peene gline nekoliko velikih listova aloje, a onda sok prelila u jedan lijepi vr s uskim grlom u koji je, nakon alojinog soka, nalila pivo pa nasula makovih sjemenki i sjemena kimla. Kad je sve dobro protresla pomirisala je i uvjerila se da njezin napitak mirie opojno i
primamljivo. Znala je da je to vano jer sve zavisi od toga hoe li Muranu popiti dovoljno njezinog piva i hoe li ga popiti dovoljno brzo. Kasnije nek bude ta hoe, mislila je, neka se svete koliko ih volja, samo neka ovo danas proe dobro i nek joj cijelo i isto ostane ono to je dobila s Bellom, samo neka pobijedi Muranua kad ne moe odmetnutu sebe. Jedva je priredila sve to je trebalo kad su se vrata zamraila od ogromnog Muranuovog tijela. -Dobro doao, gospodaru - pozdravila ga je Belitsilim sje dei na stopalima i naginjui se sve dok nije elom dotakla pod. -Dobro doao da mi uljepa dom i dan. Vedro se smijeei, Muranu je krenuo prema njoj s naprijed pruenim rukama, dohvatio joj nadlaktice i podigao je, trudei se da sve to izvede blago. -Nemoj, lijepo moje dijete, nije tvoje da preda mnom klei, ti meni srce raduje i mladost obnavlja a za to mi treba tvoje lijepo lice. Daj ga - govorio je Muranu valjajui se preko sobe i izvodei poduhvat koji je as prije toga izgledao sasvim neizvediv: sagnuo se do tla, preko svoga ogromnog trbuha koji vie lii na pjeano brdo nego na dio normalnog ljudskog bia. "Lako je biti veliki peharnik, lako je biti ta god hoe kad ima takvo neto", govorio je amid sa zaviu kad god je mislio ili pripovijedao o Muranuovom stomaku. Na Muranuovo "Daj ga" Belitsilim se nala uspravna, s licem pred njegovim usnama i s oima na trima trokutnim zmijskim glavama s ogrlice usjeene u moni velikaki vrat. Zapljusnula ju je takva radost da se poela guiti i drhtati, od ega se lice velikog ovjeka razvuklo u blaeni osmijeh. -Toliko me mala kouta poeljela? - milo se smijeio privijajui je na svoje iroke grudi. - Ne bi ti toliko ekala da sam znao kolika je tvoja enja, da sam barem slutio. Ni moja nije mala, vjeruj mi, nita moje nije malo i ti to zna smijao se znaajno veliki ovjek, ne gubei pri tome nita od one njenosti koja ga je preplavila. Belitsilim je blago gurala Muranua prema leaju, povijajui se uz njega, a on je, ganut i blaen, radosno uznemiren njezinom strau i enjom koje ne uspijeva prikriti ni koliko pristojnost zahtijeva, brbljao govorei joj lijepe rijei, hrabrei je i uvjeravajui da vie nikad nee ovako dugo ostati daleko od svog vepra. A kad mu je ponestalo lijepih rijei, na par koraka od leaja, poeo je naprosto grgljati i gugutati, ne znajui valjda ta da kae u asu u kojem ga ganue tjera da govori. -Lezi, lijepi gospodaru - blago ga je Belitsilim privoljela prema leaju - lezi i malo predahni, gledaj me i malo me poekaj, dozvoli mi da se malo za tebe pobrinem i pri tom ti se pokaem najljepe to mogu. Belitsilim je govorila zanosno i uznemirujue, uvijajui tijelom koliko je
doputala halja od umekane jute u ijem je blagom grebanju izgleda zaista uivala. Polegavi Muranua, pruila se preko njegovog ogromnog tijela i sklopila mu dlanove oko podbratka, zadirkujui ogrlicu koja ga je morala bolno stezati. - Ja bih uklonila ovu ogrlicu da moe s uitkom piti neto to sam ti pripremila. Samo za tebe. A i da predahne, da moe disati slobodno i raskono, kako dolikuje ovjeku tvoje veliine i kako ti treba. - Rado bih ti je darovao, ali sam je dobio od tvog oca - govorio je Muranu dok je Belitsilim otvarala kope, rasklapala ogrlicu i prstima njeno, kao igrajui se, trljala tamnocrveni trag na vratu. -Rado bih je primila, ali bi to bilo vraanje dara. Ja sam je ocu dala za posao zato to sam znala da e je on tebi dati. Neka neeg moga kod tebe, mislila sam, da te na mene podsjea. Ovo je sada kao da sam ti ja stalno oko vrata. Pogledaj ovu rupicu - cvrkutala je Belitsilim i pokazivala mu otvor kroz koji je onda otjecala - htjela bih da je gleda kad god misli na mene, htjela bih, znai, da je stalno gleda i da te rupica svaki dan po itav dan sjea na mene. Kad je bila sigurna da je Muranu upamtio ono to treba gledati, rastvorila mu je ogrta na grudima i spremila ogrlicu, protrljavi nadlanicama pa dlanovima mesnate grudi bez dlaka. Onda se s uzdahom otrgla od tih grudi iju goliavost je voljela spominjati jer ju je osjeala kao neto zaista lijepo i gospodstveno, neto omamljujue i strasno. Pri tom je bez predaha brbljala i objanjavala da se ne bi mogla odvojiti kad joj ne bi trebalo da je on jo malo gleda, da bude viena i brina, jer e ona ovako - brigom, slubom i lijepim izgledom, razgaliti svoga lijepog gospodara toliko da bude potpuno rastvoren prema njoj kao to je ona prema njemu. Trebaju biti rastvoreni, irom rastvoreni jedno drugome. Uspravila se, ostavljajui Muranua da blaeno dahti na leaju i da trai poloaj u kojem bi mogao leati udobno ne skidajui pogleda s nje. Idui po vr s napitkom pripremljenim za velikog gosta osjeala se kao nikad ranije, osjeala se jakom i blistavom, osjeala je da bi se mogla podii iznad tla i ploviti kroz vazduh samo kad bi htjela, osjeala je da bi pogledom ili pruenom rukom mogla obasjati tamne dijelove sobe kad bi joj bilo do toga. Osjeala je, znala je, da joj koa uarena jutom koja se trlja o nju kod svakog pokreta, zrai snaan sjaj, da se oko cijele nje i oko svega njezinog stvorio svjetlosni oblak, svijetlei krug koji moda ima topline ali ima sjaja. Kao ono od ega je Bell napravljen. Kad bi on bio ovdje! Kad bi je osjetio ovako kako ona sebe ovaj as osjea! Imala je dojam da joj se svaki pokret produava do u beskonanost, da joj se noga i pokret te iste noge meusobno oblikuju i stvaraju neto sebi dovoljno, prekrasno, neto potpuno odvojeno od svega na svijetu pa i od nje same, neto to vidi izvana i osjea iznutra, neto iz ega je i od ega je zapljuskuje slast. Istovremeno je vidjela i osjeala oblik svakoga svog dijela kao da se istovremeno izmie od nje i utiskuje u nju, tako da je svoju nogu i svoju ruku,
svoje usne i svoj vrat, osjeala kao otisak tih svojih dijelova u sebi, a pri tome ih vidjela, pri tome ih je zaista gledala onako kako ih valjda vide poudne i opinjene oi Muranuove. Gledala je izvana i osjeala iznutra kako se rastvara, kako se raspada na mnogo prekrasnih i zamamnih dijelova, sebi dovoljnih i sasvim potpunih, a u tom je raspadanju toliko uivala, u tom se umnoavanju sebe toliko usijala, da je gubila dah tonui u vrtoglavicu i drhtala moda grevitije i od samog Muranua. Vritalo je neto u njoj, a vritala bi moda i ona da je imala daha i da joj se sva ivotna snaga nije troila na ono rasprskavanje i umnoavanje prekrasnog tijela. -Ovo sam za tebe napravila, gospodaru - rekla je, gubei dah, kad je prinijela vr s uskim grlom. - Ne znam kako e ti djelovati, nikad niko, vjerujem, nije popio neto slino. Usnila sam za tebe ovo pie, otkrilo mi se dok sam mislila na tebe, dok sam najsnanije to se moe mislila na tebe. Ti si mi ga, zapravo, otkrio dok si bio odsutan i iz daljine najavljivao svoj dolazak. Uzela je Muranuovu glavu u krilo i izlila, lagano naginjui vr, svoje pie meu rastvorene usne. Dok se smei sok cijedio u njega, Muranu je, zatvorenih oiju, podrhtavajui itavim pretekim tijelom, zaneseno grgljao oamuen ugodnim, tekim mirisom. Nejasnim se poklikom pobunio kad je Belitsilim prestala cijediti da mu ponudi predah, pa je ona nastavila izlivati i naginjala je vr dok njezin veliki gost nije u jednom dahu ispio sve to mu je pripremila. Raznjeeni i blaeni Muranu se, popivi, okrenuo potrbuke i poeo trljati usne o jutanu haljinu pravei se da ih brie, igrajui se i mazei. -Mnogo bih dala da moje pie djeluje onako kako elim, gospodaru, i da ti donese upravo ono to sam ti namijenila - ree Belitsilim pravei prstima nabore na Muranuovom tjemenu, kao da ga istovremeno masira i mazi. - Dala bih pola ivota, itav ivot bih dala. - Ne treba, dovoljno je da mi da poneki svoj dan - odgovori Muranu gnijezdei se, trljajui lice o njezino krilo, traei ton izmeu pospanog i razmaenog. - Ono djeluje upravo onako kako si eljela, sve je onako kako si eljela. Ma da sam ja mogao pomisliti da si ti tako... Eh, sve emo nadoknaditi, obeavam ti da emo nadoknaditi. Neka, samo tako - razmaeno uskliknu kad je Belitsilim prestala da se igra s koom na njegovom tjemenu - i potiljak malo, i po vratu. Dobro je, to je dobro. Muranu je, dok se tako gnijezdio i preputao tjeme, potiljak i vrat trljanju koje je istovremeno milovanje i masaa, vidno se radujui prstima svoje domaice, dospio u stanje prave omamljenosti od koje su se opustile i blago, blaeno, umirile gomile njegovog mesa. Onda ga je odjednom cimnuo snaan gr od kojeg je poskoio, zapanjujue za tako krupno tijelo, u etverononi poloaj, a onda ipio i izjurio kroz vrata. Sve je to uradio kratkim, brzim, kao odrezanim pokretima koji su poricali i veliinu i teinu njegovog tijela. Belitsilim ga je ispratila pogledom pa se prevrnula na stranu, uspravila se u etverononi poloaj licem prema vratima i poela podrhtavati. Stajala je tako neko vrijeme,
pa se prevrnula na stranu i prepustila se snanim grevima koji su potresali cijelo tijelo. Djeak se, zbunjen svim to je vidio i zabrinut za oevog velikog prijatelja, iskobeljao iz hrpe palminih listova i otpuzio prema rubu krova. Vidio je Muranua kako, samo korak-dva udesno od vrata, jeei ui sa zadignutim haljinama. Prije nego se djeak i namjestio kako valja, Muranu se smirio, ustao i stao na trenutak, neodluan da li da krene u kuu ili od kue. Ipak se odluio za bijeg, krenuo prema ulici i, prije nego je napravio dva koraka, opet unuo oboren praskom u stomaku koji ga je onako brzo istjerao iz kue. Nakon dueg uanja, koje ga je moda olakalo ali ga je sigurno i slabilo, uspravio se i slabim glasom pozvao robove s nosiljkom. Nisu uli pa je pozvao glasnije, a onda udario po potiljku roba koji je nosiljku s velikim peharnikom provodio ulicama. Pitao je ima li nosiljka otvor u podu i na robov odrian odgovor bolno jauknu odiui lice prema nebu i udarajui roba i nogama i rukama. - Odmah napraviti, odmah - stranim glasom je nalagao Muranu, udarajui roba gdje stigne i kako stigne. - Od sada ne miem bez otvora u podu: Ne miem! Prije nego se namjestio kako valja, uplaeni robovi su podigli nosiljku i potrali, tako da se veliki gospodar prevrnuo i tresnuo na pod. Ali se na krovu kue nije moglo uti ljuti li se zbog toga, prijeti li i kakva e odmazda stii nespretne i uurbane robove. Djeak se pridigao, sjeo na rub krova i znaajno zamahao glavom. Svata se ovdje dogodilo, ali niko ivi ne bi mogao odgonetnuti ta sve. Nejasno jeste, opasno jeste i zbrkano jeste. On je razumio da je njegova sestra vraara i da ima odnose sa zlodusima koji napadaju stomak. Razumio je da je ona malog stomanog zloduha zatvorila u vr i prelila ga u Muranua pa je onome od zloduha stomak onako praskao. Razumio je da o svemu mora utjeti pred Bellom i pred cijelim svijetom jer bi opaka sestra mogla i njemu spremiti neto slino ako je potkae. Razumio je da je to teta jer bi se svata zanimljivo, opasno i podlo moglo Bellu kazati kad bi se smjelo. Od toga kako se djecu istjeruje iz njihove roene kue do muenja glau i zloduha u stomaku. Ali se ne smije. teta. I jo je razumio da je sve to je razumio sitnica prema onome to se dogodilo. -3Bell i djeak su, zabrinuti i tuni kao svi ljudi ostavljeni i preputeni sebi, sjedjeli iza otvorenih vrata svoje kue i ekali da se vrati Belitsilim koja je otila jo u kasno prijepodne. ekali i sve jae se bojali da se nee vratiti, a od toga je rasla njihova tuga, ona posebna vrsta tuge koja se uvlai u ostavljene, u nepotrebne, u ljude bez razloga. A zajedno s tugom rasla je potreba da govore i osjeanje da ne mogu govoriti, da oni nemaju ta rei, da je sve to bi oni mogli
rei ve reeno ili ne treba biti izgovoreno jer od nepotrebnih ljudi mogu doi samo nepotrebne rijei. - Mogao sam ja ovo oekivati - javi se djeak znaajno klimajui glavom. - Svata se od nje moe oekivati jer nije ona od ovog svijeta. - Jeste ona, ali ja nisam i u tome je nevolja - ispravi ga Bell. -A bio bih, uz njezinu bih pomo postao. Sigurno. - Jesi ti, ali ona nije, ona je sasvim drugaija. Kad bi ti znao to ja znam i kad bih ja smio priati! - Nije stvar u znanju, znam ja previe, mnogo vie od onoga to ljudima treba. Stvar je, zna, u tome to ja ne osjeam kako bi trebalo - strpljivo je objanjavao Bell. - Uskoro bih ja stekao i osjeanja da ona nije izgubila strpljenje i da se nije uplaila neega to ona osjea a ja ga ne mogu znati jer se ono valjda i ne moe znati. Ve sam ih gotovo stekao, da se nije pojavio taj njezin strah ja bih danas moda ve imao teinu, glad, bol. Onog dana kad smo amid i ja bili kod kralja... - O tom danu i ja govorim jer je toga dana svata bilo - prekide ga djeak znaajno diui kaiprst. - Samo kad bi se moglo i kad bi se smjelo govoriti! - Tada je ona vikala, traila da pourim, zahtijevala da je osjetim. A ja sam gotovo osjeao, vjeruj mi! Gledao sam je u onoj glupoj haljini od izbijeljene jute, gledao kako se svjetiljka poigrava s njezinim oblicima i osjeao da neto struji mojim tijelom kroz koje bez nje ne bi moglo strujati. Zaista osjeao. U tijelu mi se javljala teina i ona je, ta teina, moj oblik inila konanim, obavezujuim, zadatim. A o tom se i radi, razumije?! O tome da ja oblik ne biram po svojoj volji nego ga dobijem kao obavezu i kao dar, kao neto to mi je zadato, neto to me vezuje dajui mi time istinitost i neporecivost. Razumije? Moj oblik je prije mene i on me odreuje, a teina mu daje nepromjenljivost i neporecivost, istinitost i stvarnost. E tu teinu sam ja osjetio u sebi gledajui one noi Belitsilim u njezinoj runoj haljini od jute i osjetio sam da ja vie ne mogu promijeniti oblik koji sad imam, da je taj oblik sada, kad ima teinu i kad ja imam teinu, konaan i za mene obavezan, da smo on i ja, teinom koja nam je zajednika, neraskidivo povezani i da bez jednoga nema drugoga. Vi to zovete sudbina i karakter, zar ne? Karakter, sudbina i oblik se teinom vezuju jedno za drugo, prepliu se meusobno toliko da se ne zna koje je ko. U nekim drugim svjetovima oni se moda mogu odvajati, ali ovdje gdje ovjek ima teinu, oni su neporecivo vezani jedno s drugim. Eto to sam ja osjetio one noi. To se sigurno dogodilo. - Ma to je najmanje to se tada dogodilo - tajanstveno se smijeio djeak oigledno elei da ga Bell pone ispitivati i upornim ga salijetanjem natjera da ispria ba sve dogaaje od onog dana. - Ne, to je najvie, time se gotovo dovrilo moje preseljenje - objasni Bell uzdahnuvi. - Samo da se nije pojavio njezin strah i da je ona nala jo malo strpljenja.
Smei sumrak lijepio se za svijet dovodei u pitanje upravo oblike i teinu stvari u njemu, a s njegovim trajanjem su rasle tuga i zabrinutost to su na Bella i djeaka nalegle jo oko podneva. Gledajui kroz vrata vidjeli su kako se zidovi pretvaraju u mutnu svjetlost sumraka, kako se stapaju s vazduhom i sa smeim tlom iza njih, vidjeli su kako se maka s oderanom slabinom to lei u podnoju zida stapa sa zidom i tako postaje nevidljiva, vidjeli su kako gomila glinenih opeka s oteenim rubovima gubi svoj jasan oblik i kako se gubi pogledu kao da se rastvara i postaje svjetlost sumraka... Vidjeli su kako sve na svijetu, pa i sam svijet, gubi oblik i teinu, kako pokazuje runu sklonost da olaka do onog stupnja na kojem se moe podii i odlebdjeti kamo ga volja, do onog stupnja na kojem teine nema i na kojem oblik nije stvaran, nije zadat i nije obavezujui. Nigdje sumrak ne traje ovako dugo i zato nigdje na svijetu teina i oblik nisu vani kao ovdje. Moda je zato sve ovdje ovako sumorno, moda se zato ljudi ovdje ne smiju i tako meni ometaju preseljenje, mislio je Bell gledajui kako sumrak porie sve to je on maloas objasnio djeaku. Zbog smijeha se sve ovo dogodilo. Kad je sa amidom bio kod kralja arukina, on je pitao za smijeh, to jest pitao je zato u krajevima sretno vladajueg kralja nema smijeha. Ubjeivao je kralja da se malo uradilo podizanjem hramova i palaa, bedema i kosih tornjeva, ako se ljudi ne smiju. Velik je i pamti se dugo onaj vladar u ijem su se vremenu ljudi smijali, govorio je Bella kralj mu je odgovorio, kao i amid jednom ranije, da su oni to su pravili svijet zadrali smijeh za sebe, kao to su sebi ostavili i besmrtnost i uitak, a ljudima i ostalim stvarima u svijetu dali su smrt, tegobu i rad. Bell se bunio i uvjeravao ga da nije tako jer su stvari ovoga svijeta dobile oblik, a to znai cjelinu, pa se ta cjelina mora uvati, ali ga je kralj s izrazom dosade prekinuo i objasnio da je njemu tako reeno, tako se, koliko se on sjea, kae i u pjesmama i u molitvama, ali da on ne zna pouzdano i da ga to, uostalom, i ne zanima nego nek njih dvojica odu do njegovog komornika i dogovore se s njim oko nakita koji su spominjali a mogu onda usput i oko tog smijeha ako se tu moe i treba neto uiniti, njemu je svejedno i nek njega ostave na miru jer zna se da je on zaduen jedino za sve a da su za razne pojedinane stvari zadueni razni ljudi i neka o tim pojedinanim stvarima vide s tim ljudima. S tim savjetom ih je otpustio. Komornik se s oduevljenjem sloio da Bella uzme za dvorskog draguljara i majstora za nakit, priznajui da ljepe stvari od ovih koje su on i amid donijeli nije u ivotu vidio, ali se protiv smijeha pobunio. Ni vjera ni drava ne mogu od smijeha imati koristi, govorio je, pa se ne mogu o njemu ni brinuti jer za to nemaju razloga a vjera i drava ne bi smjele raditi neto bez razloga. I ne samo zato to nemaju razloga, naglasio je naknadno, nego zaista ne smiju jer bi im to moglo donijeti mnogo nevolja. Neka se i podigne hram smijehu, predloio je, ta bi sveenici toga hrama mogli raditi i kako bi se trebali ponaati? Da kaklje ljude? Da ih bockaju zailjenim trskama? Kakvi bi to sveenici bili? Kakva bi to sprdnja od hrama i od vjere bila? Kako bi se i kada sve to prenijelo na druge
hramove, na svu vjeru, na dravu? A prenijelo bi se jer se to ne moe zaustaviti kad jednom krene. Smijeh, osim toga, uniava a vjera i drava se ne smiju uniavati, one to, zapravo, ne smiju ni trpjeti. Bell je ve bio zaustio da mu objasni kako on ne moe postati ovjek tamo gdje nema i smijeha, ali se u posljednji as sjetio da to komorniku i nije neki razlog, pa je uzeo objanjavati da postoje razne vrste smijeha i da je taj kojim se uniava najnia vrsta, kao to mu samo ime kae, ona jadna vrsta na koju su osueni umorni i bespomoni ljudi koji sebe nastoje ubijediti da imaju mo. Ali postoji smijeh djece, objanjavao je Bell, razdragani smijeh tijela koje upoznaje sebe i raduje se sebi i tom upoznavanju; postoji mudri dvostruki smijeh koji istovremeno uzdie i sniava, raduje i boli, onaj smijeh koji otkriva slinosti i veze meu stvarima i pojavama naizgled sasvim nespojivim; postoji smijeh od milja, onaj smijeh kojim se odazivamo ljubimcima i milju kojim nam se oni obraaju. Najmanje je istinit i najmanje stvaran taj smijeh kojeg se bojite ti, drava i vjera, govorio je Bell vatreno, nastojei da ubijedi kraljevog velikog komornika koji je na kraju bio spreman suglasiti se sa svim samo da udovolji dosadnome molitelju bogatom dragocjenostima i spremnom da postane dvorski draguljar i majstor za nakit. Ali kako udovoljiti? Svakoj vrsti smijeha podizati hram? Sve postojee hramove posvetiti smijehu? ta uope vjera i drava mogu uraditi za smijeh? Ako je uistinu toliko vaan, tvoj smijeh bi morao biti otprilike toliko i moan, a ako je toliko moan nek se pobrine sam za sebe, to da se drava i ozbiljna vjera brinu za njega. Ne mogu vjerovati onome to je unutra ako ono nije u stanju nai put i za sebe osvojiti malo stvarnosti vani, govorio je komornik. Vjeruj da ne vrijedi znati onaj smisao koji sebi ne moe, bez iije pomoi, proizvesti tijelo. Tako je govorio veliki komornik arukina, velikoga kralja, koji je bio zaduen za nakit i neke druge pojedinane stvari, nezadovoljan to mu je Bell ovim razgovorom natovario i brigu za smijeh. Po povratku iz posjete dvoru Bell je pitao svoju enu kako bi se neto moglo uiniti za smijeh i ta bi mogao predloiti komorniku koji je pristao pomoi ako mu predloi neto pametno i za dvor korisno. Belitsilim je, ustvari, prije toga njega pitala osjea li je, vidi li koliko je lijepa i sjajna, zna li koliko je dobra i njegova makar je odjevena u oskudnu halju Itarine sveenice, a onda je traila, zahtijevala i molila da je osjeti, da je osjeti onako kako ona osjea sebe i njega, da je osjeti potpuno i to prije, sad, odmah. Onda joj je on, kad se ona malo smirila, govorio o posjeti dvoru, o smijehu, o tome da bi on moda ve bio ovjek, zahvaljujui njoj, kad bi ovdje bilo smijeha i kad bi ljudi ovdje bili cijeli. I da ne elim biti ovjek ja bih ovdje podsjeao na smijeh, govorio je Bell, ja bih to morao jer dini moje vrste trebaju cjelinu, sanjaju je i uvaju. Ja mogu postati jedino
cijel ovjek i ako elim biti ovjek ja moram spojiti smijeh i turobnost. A vi se ne smijete, ni ti ni amid se niste nasmijali mojoj prii o krai nakita. Ta pria je vedra i izmiljena, bezazlena je i dobro se zavrava, a vi se niste nasmijali, govorio je Bell. Belitsilim se tokom ovog razgovora oslobodila svoje uznemirenosti. Gotovo se vidjelo kako iz nje curi zanos u kojem je doekala mua i kako se smiruje pa onda tone u umornu, zabrinutu, gotovo tupu smirenost s dosta straha i bez imalo povjerenja u sebe i njih, to jest bez nade da bi njih dvoje mogli ovdje neto uraditi. Kao da ju je zanos u kojem je bila prije ovog razgovora branio od straha i kao da je njegovo otjecanje otvorilo put strahu, nepovjerenju, tjeskobi. Opet je molila da idu negdje drugdje, opet strahovala od dvora i amida, opet uvjeravala da su njezine slutnje istinite i da nita dobro nee izii iz njegovog boravka na dvoru. Tu no su proveli u tunom raspoloenju i to im je bila prva turobna no u novom, njihovom domu. A sutradan je u rano jutro ona nekamo otila i vratila se tek iza podneva, bijesna i uplaena kao nikad. - Tvoj amid je podlac i gad, a ti si odvratna glupa budala - vikala je na Bella kad se vratila. Vikala je dugo, vikala je svata jo, govorila je Bellu da je sebian jer ne osjea koliko joj treba i zato se ne uva za nju, optuila ga da je glup jer vidi samo svoje razloge a ne i ono to je protiv njegovog cilja... Dugo je tako bjesnila, a onda se rasplakala i umirila, pa ispriala svoj dan i ono to je dovelo do pokazanog bijesa. Bila je u amidovoj kui, bila na Keju, a onda dospjela i na dvor gdje je ula pozivajui se na Muranua jer je naslutila da njezin otac puzi po dvoru i smilja spletke koje bi mu pomogle da ostvari svoj mahniti san o stalnome mjestu na dvoru ili negdje u njegovoj blizini, a nevieno draguljarsko umijee njegovog zeta moglo bi mu u tome biti od velike pomoi. Zatekla je Muranua bezvoljnog i umornog, zagledanog u trokut izmeu tri trokutne zmijske glave i ravnodunog prema svemu na svijetu osim prema rupici u sreditu tog trokuta. Odmahnuo je rukom i na nju i na amida koji je, kae, bio kod njega i brbljao o nekakvom nakitu i smijehu, ali ga je on otjerao jer ne vidi zato bi se ovjek time bavio. Odmahnuo je rukom i na njezino pitanje kad e doi kod nje da nadoknade ono to su propustili, vidljivo se udei pomisli da bi normalan ovjek mogao pokazati sklonost da dolazi kod nje ili kod neke druge ene, pa i kod bilo kojeg drugog ovjeka ako moe, umjesto toga, sjedjeti i prouavati svoju rupicu. Jedino kod ega je Muranu ivnuo i pokazao malo interesa bio je razgovor o stomaku i prostorijama u kojima se on olakava, a na pitanje gdje bi amid sad mogao biti zaokruio je rukom i rekao "Tu je".
Bio je kod komornika i runo se obrecnuo na nju, sasvim neprepoznatljiv. On se izdirao i brecao na ljude jedno kratko vrijeme, onda kad je ve bio propao ali to jo nije mogao razumjeti i podnijeti pa se pravio, nastojei sebe u to ubijediti, da ima malih problema za koje su krivi ljudi oko njega. Ali se sada nije obrecnuo tako nego nekako drugaije, bez bezopasnog ogorenja koje je imao u ono vrijeme nego sa mnogo rune, uvredljive nadmenosti, obrecnuo se na nju onako kako ovjek podvikne na ulinog psa ili otjera muhu s ruke. On je smislio neku podlost, on je smislio neku veliku i neopisivu podlost i uspio je komornika za nju zagrijati (ne bi se on onako bahato otresao na nju da se nije slizao s komornikom i da nije uvjeren u njihovu povezanost). A komorniku je amidov podli plan doao kao dar s neba jer je morao vidjeti da je Muranu gotov i da bi jednim dobrim potezom on mogao osvojiti mjesto peharnika koje bi ga onda zaduilo i za podlosti. Tako je bilo toga dana. A juer su Bella pozvali na dvor i komornik mu je rekao da je nakon dugog razmiljanja naao nain da se neto uradi za njegov smijeh. Jedini nain je, rekao je komornik, da on, Bell, bude puhu. Kad god se sluti neto kobno, runo ili nedostojno, kralj se povue u nevidljivost a u sredite se namjesti njegov zamjenik, puhu, koji na sebe privue opasnost ili uradi ono to pravi kralj ne moe jer bi za njega bilo nedostojno ili sramotno. Ja sam smislio, rekao je komornik, da ti bude puhu i da se za vrijeme kraljeve nevidljivosti i tvog boravka u sreditu ljudima dopusti da rade sve to bi ih moglo zasmijati. Mi bismo za to vrijeme podigli hram u koji bi se ti nakon toga povukao kao njegov sveenik, a ljudi bi dolazili u tvoj hram da se rtvama oiste od kajanja za rugobe koje su u tim danima poinili i da se iskupe za grijehe ako ih je bilo. - To bi moglo biti dobro, ali ne znam treba li to kajanje i rtve. Je li to pravi smijeh ako se kaje nakon njega? - pitao se Bell pitajui komornika koji se ve ponaao kao da je peharnik. - Ne zna ti ovdanje ljude - tuno je i kao da se zgraa odmahnuo komornik. - Za njih je smijeh neodvojiv od zanosa, a ne vjeruju da je zanos pravi ako u njemu ne urade neto ega e se kasnije stidjeti. Zanos je njemu samozaborav, a samozaborav je opravdanje za sramotna djela. Moramo kajanje dodati, bez toga i bez rtava kao da nita nismo uradili. - Misli li da mora zaista tako? Misli da nema smijeha bez tog ogranienja? - Ili to ili da ograniimo Smijeh: ovome se moete smijati a onome ne moete. A kakav ti je to smijeh?! Je li smijeno ako upregne epavca u kola? Jeste. Treba li se nakon toga stidjeti? Treba. Jesi li dobio veliki, dravni, smijeh ako zabrani upre-zanje epavaca? Nisi. Mora li se i to dozvoliti? Mora. Treba li ponuditi ljudima da se nakon toga pokaju? Treba. Eto to ja tebi govorim.
-Da onda uradimo tako? - Da uradimo. Ti e dobiti hram i biti njegov sveenik. Usput e praviti nakit za dvor, za to e imati dovoljno vremena, samo ti se to nee plaati jer bi to bilo neprilino. U redu? - U redu je, ne treba meni plaati, ja volim smiljati i praviti nakit. - Ali te moram zamoliti da uini i ti meni neto kad sam ja tebi ovo uinio. Nemoj traiti da ti tast vrati enidbene darove, sirot je to ovjek, nema ti ih on odakle vratiti. A i to e ti u hramu, tamo ti nee trebati nita od toga. -Zato bih traio? Ne razilazim se ja sa enom. - Razilazi, dragi, kako ne. Ne moe biti sveenik i imati enu, ne ide to ni u smijenom hramu. -Ne mogu ja to, zna i sam da ne mogu. Ni ona ne moe. - Ne brini ti za nju, ima se ko za nju pobrinuti. I oca ima. Mora se tako, ne mogu ti tu pomoi. -A da odustanemo od hrama? Moraju ljudi nekako okajati zanos. Svaki se veliki zanos, pa i veliki smijeh, mora okonati neim gorkim i zloinakim, a to se gorko i zloinako mora onda saprati kajanjem i rtvom. Mora, takvi su ovdje ljudi. - Ne mora, mislim da imam bolje rjeenje - javi se Bell nakon kratkog, paninog razmiljanja u kojem je uurbano prebirao razne mogunosti s takvom snanom usredsrijeenou da mu se na trenutak uinilo da osjea bol. - Moglo bi da na kraju mene rtvujemo. Neka ta rtva bude tvoj gorki i zloinaki vrhunac zanosa i nek ona ujedno bude iskupljenje za sve njih. Time smo ih oslobodili naknadnih rtava, a kajanja e se oni i sami osloboditi jer su zloin poinili u zajednici pa e svaki od njih sebe ubijediti da je njegov udio zanemarljiv. -A ta emo s tobom? Ko e praviti nakit ako tebe rtvujemo? ta emo za drugu priliku u kojoj bi nam dobro doao smijeh? I otkud, konano, tebi toliko brige za blinje tvoje? -Nek rtva bude takva da mogu preivjeti, neka me istuku ili neto slino. Nisam ni mislio na potpunu rtvu. Komornik je pristao, naglasivi da su mu sasvim nejasni i Bell i njegova silna elja da uljepa ivot ovdanjim ljudima, a Bell je, ne brinui mnogo za njegove sumnje, odjurio kui da ispria svojoj eni kako je lukavo dobio sve to je traio. Istinski se ponosio svojom velikom prevarom i bio siguran da e se i Belitsilim ponositi, barem koliko i on, time to je uspio prevariti prevarante koje ona ne podnosi i kojih se toliko boji: izbjegao je hram i sveeniko zvanje, izbjegavi tako rastanak sa enom, a dobio je sve to mu je trebalo - dane smijeha, cijele ljude i mogunost da postane ovjek jer se to moe u svijetu koji je cijel i nastanjen cijelim ljudima. I sve je to dobio bez ikakve tete, zahvaljujui svome lukavstvu, zahvaljujui tome to se u trenutku rasvjetljenja sjetio da na sebe uzme rtvu kojom se ljudi iskupljuju za runi smijeh. Neka ga propuste kroz
ibe, neka ga kamenuju opekama i grudvama zemlje, neka smisle bilo koju kaznu za njega - nisu mu nakodili jer on ne osjea bol i jo uvijek ne moe umrijeti. ak mu je dobrodola i komornikova sumnja jer su se zbog nje dogovorili da kazna dopusti preivljavanje pa se komornik i ostali nee uditi to je preivio i nee dalje raskopavati oko njega. Belitsilim, meutim, nije bila ni ponosna ni radosna. Od onog dana kad je dospjela na dvor i tamo zatekla amida kako s komornikom kuje planove ona se prepustila zlim slutnjama kojih se ni na trenutak nije oslobodila. Potonula je u nemirnu tugu iz koje se razvila potreba, jaka i grevita potreba, da neto radi, kao da svojim radom, svojim jurcanjem po kui i po gradu, svojim brzim govorom i upornim nagovaranjem na bijeg, moe otkloniti nesreu koja se ovija oko nje i njezinog doma, nesreu koju sluti od onog pohoda na dvor i koja je ni na trenutak nije htjela napustiti. Sve se, od onog dana, slilo u nekakvu gustu tjeskobu koja tjera da se neto ini i ne doputa da se bilo ta uini, tako da ni na as nije od onog dana osjetila onu mirnu vedru radost koju je imala od dolaska u njihovu kuu i kojom je stalno ispunjavala cijelu tu kuu. Bellov hvalisavi izvjetaj sasluala je sa mnogo kratkih usklika i s jo vie nepotrebnih pokreta, spliui i raspliui prste, raeljavajui kosu prstima i onda uvrui pramenove koje je as prije raeljala, popravljajui haljinu i rasteui kozju kou na kojoj sjedi. Na kraju je ustala i cupkala na mjestu, prenosei teinu tijela s jedne noge na drugu i povremeno irei ruke. -Nema koristi da te molim i nagovaram jer ti ne zna i ne moe znatiuzdahne nakon Bellove prie i pone hodati po sobi. - Nema koristi, sve je uzalud. - Ali meni je u prirodi da znam, da sve znam - pobuni se Bell. -Ne moe ti imati ona najvanija znanja, ona do kojih se dolazi osjeanjem. Ne moe ti znati koliko sam ja dobra, ne moe znati kako me je sada strah i kako me je strah ve danima, ne moe znati da sam ja sada bolja nego prije est mjeseci i ne moe znati kako je lijepo to dobro to se u meni pojavilo. Ti ne moe znati kako je teka moja tjeskoba, ne moe znati kako je kad mora neto initi a ne moe nita, ne moe znati koliko me boli to se gubimo i ne moe znati kakvo je olakanje kad odustane od sebe i od svega svog. Ne moe znati kako je primamljivo to olakanje, koliko ga ja sada elim i koliko mi snage treba da se toj elji oduprem. Nita ti ne moe znati, muu moj, jer ne zna strah, ne zna stid i ne zna kako je kad nam neko drugi treba. A kad bi znao kako sam... Gluposti, nema razloga i nema koristi. Belitsilim je briznula u pla kakvim se djeca brane od svijeta, pla koji ne zna za razlog i ne moe se zaustaviti nagovaranjem. Suvie je dobro upoznala taj djetinji pla kojim u djetinjstvu nije plakala, jer je od onog upada na dvor esto tako plakala a kad bi poela ne bi se znala zaustaviti. Kao da je onda, u sobi u
kojoj su komornik i njezin otac aputali, saznala presudu na koju ne moe pristati i kojoj ne moe izbjei jer je evo, ni njezin mu ne razumije i ne slua. Uzalud se Bell zaklinjao da e zauvijek i daleko otii im se on vrati s dvora kao cijel ovjek, uzalud je djeak napominjao da se pravo na suze smanjuje kako ovjek raste i podsjeao da on, iako manji od sestre, nije plakao ni kad su ga htjeli prodati, ni onda kad su ga iz kue otjerali na Kej da zarauje, a ne plae, evo, ni sada kad Bell ide na dvor da bude puhu, iako je Bell njemu prijatelj a njegovoj velikoj sestri je samo mu. Sve uzalud. Belitsilim je plakala neujno, nepomino i neutjeno, a Bell je osjeao, zaista osjeao, jaku potrebu da je prigrli i stegne uza se. Nije to uinio jer nije znao da tako treba, nije mogao znati da treba, a i zato to je bio tako potpuno zbunjen onim to mu se dogaa prvi put. Tako je bilo prole noi. A sada je, sjedei s djeakom, oamuen dugim ljepljivim sumrakom tunog Meurijeja, zbunjen i zabrinut zbog dugog eninog izbivanja, alio to to nije uinio. Moda on jo uvijek nema teko i jasno oblikovano ljudsko tijelo koje pamti samo od sebe, ali je njemu sino toliko tebalo da je zagrli i priljubi uza se, tako je snano elio dodirnuti se s njom, da bi je sigurno, posve sigurno, upamtilo i njegovo zrano tijelo koje se olako mijenja i zato slabo i kratko pamti. Sigurno bi je upamtilo, a to mu sada treba jer su se oblik i teina ili barem osnova za njih, pojavili tamo gdje se pojavilo sjeanje; ako se sjea, sigurno e biti ovjek jer e sigurno imati oblik i teinu a ovjek je oblik i teina koji se sjeaju. Bilo bi mu, osim toga, lake, mnogo lake, ovo tupo iekivanje, manje bi ga bolio sumrak i razaranje oblika koje je on donio, kad bi mu tijelo pamtilo enin dodir. Sve bi bilo lake i sve bi bilo ljepe. Ne bi se, ako nita drugo, osjeao ovako glupo uzaludnim, kako se valjda mora osjeati onaj ko nije zagrlio svoju enu onda kad je trebao i onda kad je to elio, kad je prvi put tijelom elio. To je, valjda, ono vano znanje o kojem je Belitsilim sino govorio: neka se ona sad vrati i neka se on vrati s dvora nakon to oslobodi smijeh; neka sve bude dobro, neka je zagrli im ue u kuu i neka je grli do kraja svijeta - opet nee nadoknaditi onaj zagrljaj koji je propustio sino. To bi moglo biti ono vano znanje. Znati da neto moe biti samo jednom, samo sada, samo onda kad treba. Ako ne tada - nikad. Kako je to mogue? Jednom je moglo, a onda vie ne moe. To je glupo. Ali je izgleda kod ljudi tako i tako je, izgleda, svugdje gdje je tijelo jer njega evo boli to sino nije zagrlio svoju enu i osjea se uzaludnim to je njegovo tijelo ne uva u sjeanju i to ona sada nije tu i to nikada nee nadoknaditi onaj proputeni zagrljaj i to je njoj sada moda loe a njega nema. Moda je to ono vano znanje koje bi trebao stei, ali ne bi rekao... Belitsilim je ula nekako tvrda, bijesna i uplaena, posve nalik onoj koju je Bell upoznao u sumrak Enkijevog dana na trgu, samo tvra i jae uplaena. U
dahu je ispriala da je pronala amida koji se gotovo preselio u dvor jer se potpuno slizao s komornikom, ali ga ona tamo nije ni pokuala traiti jer je znala da Muranuovo ime ne otvara vie niti jedna vrata, nego ga je ekala u kui, ekala, ekala i doekala kad je doao kui da sakrije ogrlicu koju je svojevremeno od njega dobio na dar Muranu a uskoro e je gotovo sigurno dobiti komornik, i odmah ga zaskoila da mu objasni ono to mu treba objasniti. Objasnila mu je da ona i Bell ne znaju ta je on s komornikom smislio, ali pouzdano znaju da je neka podlost i da je ta podlost uperena protiv njezinog mua jer je, izgleda, njezin dragi i estiti otac poelio da opet trguje njome i da je ovaj put ustupi komorniku. amid se razdragano nasmijao i objasnio da je ona s razlogom njegov ponos jer je znak istinske mudrosti predstavljati svoje elje kao namjere nekoga drugog, a pravo divljenje zasluuje kerka koja ocu kazuje svoje elje tako da ga optui kako namjerava uraditi onu podlost koju ona prieljkuje. Ali neka, mudre su joj elje i on ih razumije, on je nju samo htio odvojiti od onako glupog mua, nije on na komornika ni pomislio ali se eto ona sama sjetila i to je dobro, treba uraditi to treba da joj se elja ispuni. - Ti si vidio ta je bilo s Muranuom? - pitala ga je Belitsilim. - To sam ja uradila, to u uraditi svima koji me pokuaju odvojiti od mua ili njemu neto naao uiniti. Svima, i tebi. Vjeruj mi, za tebe je dobro da mi vjeruje. - ta je s tobom, keri? Nikad nisi bila takva - zapanjeno se amid zagledao u nju. - Pusti to, govorim ti ozbiljno i konano. Sigurno u ti se osvetiti ako skrivi Bellovu nesreu, strano u ti se osvetiti. Ja neu i ne elim bez njega, ja u ovdje ostati samo radi osvete ako mu neto uradite. To sam ti htjela rei, zato sam te cijeli dan ekala - izgovorila je Belitsilim u dahu i krenula. amid ju je zaustavio da joj objasni nesporazum koji se ovdje oigledno dogodio. Govorio je onako kako je znao govoriti prije svog nesretnog susreta s Muranuom, govorio je mirno, ozbiljno i iskreno. Rekao je da oni nisu spremili nita runo, da se sve njihove namjere svode na jednu jedinu, a ta je pokupiti dragocjenosti od budale koja ih mnogo ima i rado daje. Jeste, namjeravali su razdvojiti njih dvoje i nju povezati s komornikom, ali se kune da je to poelio radi nje, samo radi njezine sree jer mu je jasno da eni ne moe biti dobro s onakvom budalom, pogotovo eni koja je prije toga upoznala gada kakav je bio jadni Muranu. Drugih namjera s njezinim krasnim muem oni nemaju, zaista nemaju. Ovu sprdnju sa smijehom koji e odobriti i narediti Bell kao puhu oni su prihvatili da njega odobrovolje jer je odobrovoljena budala meka i korisnija nego mrzovoljna budala jer je mnogo ire ruke, ali nita vie i nikakvih drugih namjera. Ako je njezina konana odluka da ostane s njim, njih dvojica nee traiti nikakav nain da ih razdvoje. Bell je sam predloio i oni su prihvatili da se ta sprdnja okona njegovom rtvom, pa su oni smislili da ta rtva bude prolazak kroz grad na magarcu, licem prema repu, s pravom svakog prolaznika da na njega
baci ono to mu se nae pri ruci. Valjda i ona vidi da u svemu tome nema nikakvih podvala i nikakvih namjera, a on e se, radi nje, potruditi da, koliko moe, skrati Bellov boravak na dvoru i tako joj to prije vrati mua koji je sam sve ovo i zakuhao. On e se potruditi jo toliko da nae ovjeka koji e ga na kraju svega provesti kroz najmirnije ulice, a nakon toga e se truditi da ima to manje posla s njom i s njezinim muem jer mu sada, kad je konano dospio na dvor, najmanje od svega trebaju problemi, a problemi se moraju pojaviti tamo gdje razuman ovjek uva glupana od njega samoga. Pa i da ne uva oni bi se pojavili jer su budala i problem dva brata roena a ona i njezin krasni mu jesu budale i to e valjda i ona sama priznati. A on, dobri otac, ipak e ovaj put glupana uvati, i to na zahtjev glupanove ene koja je razumna i protiv svoje volje, ponekad moda suvie suvie razumna, razumnija od svog pametnog oca, pa i toliko da je njemu pametnome to teko podnijeti. - Najgore je to to je on govorio iskreno, sasvim iskreno - zavrila je Belitsilim - a mene tjeskoba, strah i zle slutnje ne ostavljaju. Bell i djeak su se pogledali zbunjeno, ne videi niega loeg u tome to je amid opet doao do sebe i to je odluio da im u ovome pomogne koliko bude mogao. - Kae da je bio kao u svojim najboljim danima? - upita Bell da jo jednom provjeri. - Takav. Miran, pouzdan i razloan, onakav kakvog sam voljela. Sada je volio i on mene, sigurna sam u to. -Pa ta nije u redu? - To to je govorio istinu. Oni ne spremaju podvalu, nisu smislili nikakvu podlost, a neka e se nesrea dogoditi - odgovori Belitsilim glasom bez sumnje, kao da se sve ve dogodilo i ona se samo nastoji s tim pomiriti. - Voljela bih da su oni neto spremili, tada bih se mogla boriti, opirati, mogla bih se svetiti i proklinjati ako ne bih uspjela sprijeiti. Ovako mi nita ne ostaje, a ono e se dogoditi. - Ti si umorna, pa za umor misli da je strah i zato sluti nesreu. - A ti budala, pa za glupost misli da je dobra i zato ne slua enu - gorko se i zaista umorno osmjehne Belitsilim. - Tek nakon razgovora s njim moja se tjeskoba pojaala toliko da je nepodnoljiva. Znam da e biti strano, shvati da znam, ne moe se ovako jako osjeati a ne znati. Shvati da te nisam nagovarala na bijeg zato to mi se ide iz moje kue nego zato to sam htjela, to sam morala neto uiniti ili bar pokuati. I sada odustajem. Moe li zamisliti kako je odustajati od sebe, od svega svoga? Zbog tebe odustajem, zato to si ti uvrtio u glavu da mora to uraditi. Odustajem i ekam nesreu, a znam da se ne mogu ni svetiti ni proklinjati ako bude kako se bojim. Zna li moe li zamisliti kako je to? - Ko je od nas dvoje upuen u sve tajne? - pokua se naaliti Bell. - Ko smo nas dvoje? - Mi smo jedna budala i jedna ena koja voli budalu -odgovori Belitsilim
tuno. - Ne moe me razveseliti, ne pokuavaj, prejako me sve ovo boli. - Postoji li nain da se razveseli ili bar utjei? - upita Bell kao u zanosu. - Postoji. Da sad krenemo i ne zaustavljamo se do prekosutra ujutru. - Zna da to ne moe. Ja samo to nisam postao ovjek, ja ti se nakon ovoga vraam cijel i potpuno tvoj. A kad e to biti mogue ako sad odustanem? Nema se ovdje ega bojati, vjeruj mi. Kratko u vrijeme biti puhu i prekriti zemlju smijehom, a nakon toga e me provesti na magarcu kroz grad i gaati im stignu. Nita od toga meni nee biti, ni osjetiti neu, a ljudi e postati cjeloviti i svijet e povratiti cjelovitost i ja u postati jedan od ljudi, tvoj ovjek u postati jer mi cjelovitost to omoguuje. Zna da ne smijemo odustati, zna da sutra moram krenuti. - Znam, zato te i ne ubjeujem. Odustala sam, vidi li da sam odustala!? - poe Belitsilim vikati bijesno i oajno, po emu se i nije ba vidjelo da je odustala. - Ipak me krivi i to mi teko pada - blago joj prigovori Bell. - U glasu ti prepoznajem. - Kako mu nita nije jasno!? - zavapi Belitsilim kroz otvorena vrata u no. On i ne zna kako je lijepo, veliko vano ovo to smo dobili, on i ne zna ta mi je uradio time to moram odustati od toga i od samog pokuaja da uradim neto ne bih li to zadrala, on i ne zna da mi je oduzeo i naknadne utjehe, osvetu i mrnju. Nita njemu nije jasno, nita on ne zna, a i ja sam budala to mu toliko priam. No je leala na Gradu i ravnoduno izjednaavala njihovu sobu s ulicom, s okolnim zidovima, s poljem to se steralo iza posljednjih kua prema bedemu. U svemu tome su se i oni rastvarali, ravnoduni i umorni. U jednom trenutku je djeak uegao svjetiljku, zaustivi da objasni kako je u redu biti budan u danu ali glupo i pogreno biti budan u mraku, ali ga je Belitsilim pogledala tako da je odmah uutio i ugasio. Tako su sjedjeli dalje, jednaki svemu tamnom i ravnodunom, u mraku a nespremni za san. Ponekad bi negdje neto zaski-alo, tu i tamo bi neto kvrcnulo, ali se time samo pojaavala ravnoduna tiina, kao i povremenim djeakovim uzdasima koji su valjda trebali pokazati da ni njemu nije lako. I znalo se po neemu, moda i po tim zvukovima, da se vani za sve lijepi vlaga kroz koju e u svanue Bell krenuti prema dvoru.
III DIO: POUKA

-1Krunidbene sveanosti poinju s izlaskom sunca i rastu kako se ono penje, pokazujui tim uporednim rastom srodnost izmeu nebeske i zemaljske vlasti. S izlaskom sunca kralj sjeda na prijestol koji posluitelji diu na lea i nose prema Enki-jevom hramu u kojem su sveenici s izlaskom sunca poeli udarati u bubanj i oglaavati rodbinsku vezu nebeskog svjetlila i zemaljskog vladara jer su se obojica u isti as pokrenuli uz uspon. Ljudi pored kojih povorka prolazi moraju pasti na zemlju da ne bi pogledali kralja u usponu, valjda zato to bi tim pogledom mogli upropastiti oi, kao to ih mora upropastiti pogled na sunce u usponu. Po ulasku u hram kralj silazi s prijestola, klanja se pred rtvenikom na koji polae odijela od lana i svile ukraena zlatom i srebrom (ta e odijela poslije obreda, po nekim miljenjima, pripasti prvosveeniku jer boanstvu kojemu su namijenjena ne trebaju), a onda pali mirisne biljke i prinosi bogate rtve koje polae na stol to ga je sam pripremio za obred. Nakon toga, za istim tim stolom, prima znakove kraljevske asti i obiljeja boanskog pomazanika to ih je sveenik tokom obreda prenio u Enkijev hram iz Enlilovog gdje su leali pred oltarom onako kako gore, na nebu, lee na stolu pred Enlilovim prijestolom. Iz ruku prvosveenika kralj prima dijademu, krunu i ezlo, ime je posveen u vlast, a onda se opet penje na prijestol koji posluitelji diu na lea i nose natrag, u dvor, ulicama na kojima se tiska buna oduevljena gomila na ije usklike kralj odgovara bacajui darove. Na dvoru, kralja koji nije ni na as siao s prijestola, postavljaju u vrh prijestolne dvorane, na podij uzdignut iznad tla neto vie od jednog lakta, a onda ispred prijestola prolazi procesija dostojanstvenika koji se klanjaju pred kraljem zaklinjui mu se i molei da im ne uskrati svoju milost. Na elu procesije su vojni zapovjednici koji kralju predaju znakove zapovjednitva nad vojskom i oruje zapovjedniku palicu, luk, tit i koplje. Nakom njih dolaze dvorski dostojanstvenici koji na tlo pred prijestolom odlau znakove svoje slube, tako da peharnik odlae pehar, rizniar kljueve riznice, voditelj dvorskih muziara harfu... Nakon procesije, kralj poziva one koje e zadrati u slubi da uzmu znakove svog dostojanstva, a preostale znakove dijeli novim slubenicima koji e ubudue upravljati pojedinim oblastima ivota. Time je obred svjetovne krunidbe okonan i od tog momenta kralj je zaduen za sve, a dostojanstvenici su odgovorni za poslove od kojih su znakove upravo uzeli. Tako biva kad se u vladanje posveuje pravi kralj. Kad se posveuje njegov zamjenik, puhu, hramski obred se izostavlja jer izbor zamjenika nije pokrenut odozgo i zamjenik ne vlada uistinu ni u ime istine. A ni u procesiji koja
se klanja izabraniku ne prolaze pred zamjenikom svi dostojanstvenici nego njih nekoliko, u pravilu oni ija su zaduenja povezana s razlozima zbog kojih puhu zamjenjuje kralja. Ako je, naprimjer, prema znakovima s neba i prema porukama rtava kralju zaprijetila bolest pa se bira zamjenik koji bi bolest preuzeo na sebe, ispred njega bi u procesiji proli lijenici, kuhari, komornici i ostali koji se brinu o kraljevom unutranjem tijelu. A ako je bolest koja prijeti smrtonosna, procesiji se priduuje i kopljonoa jer se znalo da e on imati uskoro posla sa zamjenikom ako na dvoru u skorije vrijeme niko ne umre. Tada je, naime, zamjenik kretao u susret svojoj sudbini jer je smrt najavljena i neko je mora doakati da ne bi, lutajui okolo, dola do kralja. Kod Bellove krunidbe sve je bilo ni nalik jer su amid i komornik raunali da se kraljev zamjenik koji treba izazivati smijeh mora razlikovati od zamjenika koji na sebe mora navui bolest ili onoga koji treba opljakati strane trgovce. Radi te razlike su smislili obred koji se razlikuje i od onoga za pravog kralja i od onoga za normalne zamjenike. Najprije su smislili da obred za smijnog zamjenika treba biti smijean, pa su u obred utrpali sve za ta su mislili da bi moglo biti smijeno, a onda su smislili i to da smijeh ne treba potpuno odvojiti od hrama pa su svjetovnom obredu dodali i hramski. Najprije je Bell sjeo na prijestol koji je izgledao kao nosiljka na kojoj kralj i dostojanstvenici olakavaju stomak, dakle bogato ukraena i prekrasno obojena sjedalica s rupom u sredini, dovoljno velikom da udobno proe i stranjica velika kao Muranuova, i s debelim ukraenim nosaima na kojima se moe nositi veliko tijelo bez opasnosti po njega. Tu je nosiljku, koju inae nosi dvanaest ljudi, sada, kad je postala prijestol smijenog puhua, nosilo osam ljudi ukraenih magarim uima i s po jednom magareom nogom okaenom izmeu njihovih. Morali su kaskati, poskakujui pri tome onoliko koliko su mogli od nosiljke i puhuove teine, da bi se Bell od tog poskakivanja truckao na svome prijestolu za olakavanje stomaka, a za vrijeme prolaza prema hramu Bell je morao odozgo obeavati prolaznicima da e za sve njih u vremenu njegove vlasti biti dovoljno svile i lana, da e se, zahvaljujui njemu, kue praviti od drveta, da nee biti prisilnog rada na kanalima jer e kia padati, da e djeca imati pravo da prodaju zaduene roditelje i da e rijeke tei onda kad nam treba a ne onda kad se njima dopada. Pred Enkijevim hramom ekala ih je gomila ljudi odjevenih u koe raznih ivotinja ili samo okienih repovima zakaenim na stranjicu ili naprijed. Kako se procesija s Bellom pojavila, ti su ljudi udarili u pomamno skakanje i udaranje po bubnjevima i loncima, zavijenje svojim glasom, egrtaljkama i sviralama od trske raznih debljina, a oni koji su znali odali su se oponaanju ivotnjskih glasova, skarednih zvukova i onih zvukova koje ljudski trbuh oslobaa na svome drugom izlazu. Najkrae reeno, Bell i njegovi pratioci doekani su bukom za koju se nije moglo znati treba li ih pozdraviti ili otjerati. I dok je buka dostizala vrhunac od kojeg puca glava a povorka s uzdignutim Bellom iznad sebe
komeala se kao da ne zna treba li jurnuti u napad ili u bijeg, iz pravca Enlilovog hrama na povorku se sruila druga gomila sa znakovima poasti za Bella. Tu je bila glinena kruna s osnovom u obliku none posude i debelo ezlo, krasno ureeno, u obliku nabreklog mukog ponosa od crveno obojenog drveta, tom bojom zatieno od svakog zloduha i svih nepovoljnih magijskih sila. Tada su ga nosai spustili na tlo, ne doputajui da sie sa svog prijestola, a voa tek pristigle grupe, ukraen bivoljom glavom, okrunio ga je nonom posudom i predao mu ezlo uz mnogo pokreta po kojima su predmeti tog oblika inae zanimljivi i ljudima dragi. Za to vrijeme su svi oko njih stenjali i oslobaali zvukove olakanja, derui se pri tome kao da ih deru. Na dvoru je, u okviru svjetovnog obreda, ispred Bella nasaenog na onaj stalno isti prijestol, prola s poklonima i zakletvom na vjernost, procesija kuhinjske poslug, masera, brijaa, posluitelja iz enskih prostorija, raznih tipova iji pravi posao niko nije znao jer se znalo samo to da se brinu za tajne tjelesne predjele, kuaa hrane i pia kojima je mnogo tee nosati sebe nego trpjeti sudbinu, podbuhlih tipova koji prave, spremaju i uvaju pivo i druga opojna pia, lijenika zaduenih za probavu i olakavanje trbuha, poderanih nekih ljudi koji iste sklonjene prostorije... Oni su Bellu predali znakove dostojanstva kakve bi ovjek od njih i oekivao - veliki pladanj umjesto tita koji se daje kralju, ogrta spleten od crijeva raznih ivotinja i koutin but kao ubojito oruje. Nakon propisanih obreda slijedila je gozba na kojoj je komornik, koji je, izgleda, pripremio i vodio sveanost, obavijestio Bella da tokom naredna tri dana, koliko e biti puhu, ima pravo na po tri ene svaki dan. Bella je to obradovalo, uinilo mu se da bi bilo dobro kad bi u svojoj eni poeo uivati, onako kako je ona traila, ovdje i sada, za vrijeme ovih poremenih sveanosti, naglavake okrenutih, koje je on pokrenuo, koje mu se ne dopadaju, koje ga zapravo odbijaju svojom usiljenom izokrenutou bez bilo ega nepredvidivog i zato smijenog, a ipak dobrih i poticajnih iz razloga koje ne bi mogao dokuiti, valjda zato to jo uvijek nije pravi ovjek. Volio bi da Belitsilim bude ovdje tokom ta tri dana, volio bi da se upravo ovdje i u tim danima sretnu onako kako je ona traila, pa neka se za njegovog drugog prolaska kroz grad dogodi ta hoe. Nije razumio svoju enu onda kad ga je pozivala da u njoj uiva, nije je ni mogao razumjeti jer nije vidio kakvog u tome uitka moe biti i nije mu se tako uivalo, niemu se njegovom nije tako uivalo. Sada bi mogao, sada mu se jako hoe, sve bi se njegovo, ini mu se, a pogotovo ono to treba, sada tako rado obratilo njegovoj eni na onaj nain na koji je i ona mislila. Zato je rekao komorniku da nee u tri dana po tri ene nego sva tri dana jednu jedinu, to jest svoju. To nije dolazilo u obzir, o tome komornik nije htio ni razgovarati, ne moe se na dvoru uivati u vanjskim enama, to jest u enama iz Grada, to ne moe ni sam kralj. Dvor je pun ena, raznih ena kojima se na razne naine obraaju razni ljudi. Zna se ko kojoj i kako, ali se doputa da se ponekad, tajno, neto u tom rasporedu poremeti. Ne doputa se, meutim, da se u sastavu
ena poremeti bilo ta, to se ne doputa toliko da se ni zamisliti takvo neto ne moe, pa se ni razgovarati o tome ne moe. Kralj moe uivati u svim unutranjim enama kako je njegovoj milosti volja, a svaki sluga moe uivati samo u svojoj eni onako kako je njegovom gospodaru volja, dok su ostali ljudi na dvoru rasporeeni po stupnjevima izmeu ova dva krajnja stupnja. Ali se svijet ne bi sruio ako bi se tajno neki sluga obratio nekoj eni vieg reda; bili bi oni kanjeni i znalo bi se da je poremeen zakon, ali bi svi ostali mirni jer bi se znalo da nije poremeen svijet podignut na zakonima jer je mrea zakona ostala ureena i praktino cijela. Sve bi, meutim, bilo drugaije kad bi na dvor ule vanjske ene, makar i sami kralj uveo za sebe samo jednu vanjsku enu jer bi se tada pojavilo neto ega nema i ega ne moe biti. Tada bi se poremetili i red i svijet, tada ne bi bio prekren niti jedan pojedinani zakon, ali bi se njihova mrea zamrsila jer se vie ne bi znalo, ne bi se moglo znati, ko koga kako. Nema zakona protiv vanjskih ena na dvoru, ali isto tako nema zakona protiv leteih lopova. Ne treba zakon protiv onoga to ne moe biti. Ni sami kralj nema prava na vanjske ene, ne mogu na dvor vanjske ene i zato se zakonom ne treba zabranjivati njihov ulazak. Glupo je zabranjivati ono ega nema, ega tako potpuno nema da ni kralj nema pravo na to. Jedine ene koje mogu ui na dvor su Itarine sveenice, ali one nisu vanjske, one su s ruba, one su granine, one su kao koa izmeu unutranjeg i vanjskog. S dvora ena moe dospjeti vani, ali ena izvana na dvor ne moe. Nikako. Nikad. Tako je Bell ostao, tri dana, raspojasan i okruen raspojasanim svijetom, eljan ene. Svoje, jedine. Znao je kako je eli, znao je da je eli i tome se radovao. Od puste radosti nije ni mislio, nije mogao misliti, na ono to slijedi. -2U samo podne, kad je sunce padalo ravno odozgor i od svijeta pravilo ravnicu bez sjena, udubina, tamnih mjesta, bez kutka u koji bi ovjek mogao skloniti sebe sa svim nejasnim i mutnim u sebi nadajui se da se tu, u tom sjenovitom kutku, moda gube i stapaju s onim okolnim on i njegove sjene, krenula je ispred dvora procesija na elu s Bellom vezanim za magarca licem prema repu tako da su prodorni vrh povorke inili magarevo elo i Bellov potiljak. Bell je bio opremljen svim znakovima svog zamjenikog dostojanstva glinenom krunom u obliku none posude, titom u obliku pladnja, ogrtaem od crijeva, ezlom od crveno obojenog drveta i butom mlade koute kao najvanijim orujem. Krenuli su sa zaglunom bukom, usiljenom, naruenom i, reklo bi se, utoliko jaom. Kome se od svoje volje bui na toj vrelini, pod sumanutim svjetlom koje najdublju staraku boru raskriva i osvjetljava do dna, pokazujui s besramnom jasnoom i njezin oblik i njezinu boju, suvie slinu boji nokta? ovjeku je u takav as do sjenovita i tiha mjesta na koje se, sa svim tajnim u sebi,
moe skloniti i sauvati od radoznala pogleda, svoga koliko i tueg, pa je zato u takav as svaki ovjek koji to moe zavuen u neku rupu u kojoj dahe i miri pored svoga brata psa koji isto tako dahe i miri, sliniji i blii ovjeku do sebe nego svi drugi ljudi, blii mu i sliniji nego i on sam sebi. Sigurno blii nego i on sam sebi jer u taj as ti je spasonosno biti daleko od sebe, to dalje, jer jedino tako, i to mirei, moe podnijeti sebe. U ovakvo podne, kad sa svijeta pobjegnu sjene i tamna mjesta, ostavljajui svijet kao uareni dlan, kad je sve usijano i osvijetljeno kao zjenica, svijet bi ti moda i mogao podnijeti ali sebe samoga ne moe nikako. Zna da sebe ne moe podnijeti i zna da je to sasvim u redu jer niti jedan ovjek, ako je itav i ako je zaista ovjek, ne moe podnijeti sebe sasvim jasnog i do kraja osvijetljenog. Iskreni su ljudi i estiti, znaju sebe i zato se ne podnose, pa se u podne sklanjaju sa sunca. Ipak je ovjek bez sjene manje od pola sebe, a do kraja osvijetljen i otkriven ovjek manje je nego govno. U podne se uti, u podne ute ljudi i ivotinje, a ono prodorno cvranje i kriputanje koje se uje i sobom samo pojaava sveopu utnju, to je oglaavanje biljaka i kriputanje svijeta prejako osvijetljenog i alosnog to su mu sve sjene izloene pogledu i svjetlu. A njih je u ovakvo podne istjeralo da prate magarca, da za njim idu i bue, nakieni kao da su pomahnitali. Istjeralo ih na ovo sunce i natjeralo ih da se deru, kliku, vesele se i prave sve vrste buke. Zato je, valjda, njihova buka ovako alosno glasna, zato je u njoj mnogo vie bijesa nego veselja i zato ona mnogo vie vrijea uho nego to ispunjava svijet i ini ga mjestom na kojem bi se moglo boraviti u radosti. Tako je Belitsilim objanjavala djeaku dok su stajali na rubu trga pred dvorom i ekali da procesija krene. Pitala ga je primjeuje li i on da kliktaji gomile mnogo vie lie na krik nego na izraz radosti, a jo vie na urlik u kojem je mnogo vie bijesa nego snage, radosti i bilo ega drugog. I ona bi, pravo govorei, bila bijesna da nije ovako zabrinuta. I biljka bi pobjesnila da stoji u ovom asu na ovome mjestu nakon ovolikog ekanja. U zoru jutros ona i djeak su se nali ovdje, na trgu ispred dvora, u podnoju stuba na ijim stranama veliki kralj arukin ubija lavove, bizone, koute i ponekog orla, ubija ih raznim orujem, od podnoja do samog vrha stuba. I od tada, od prvih najava dana, stoje njih dvoje ovdje i ekaju da krene povorka s Bellom. Krenuli su prema Zapadnim vratima, Enlilovim putom koji se pravo, kao usjeen, pruio izmeu kua zbijenih u grupe, gotovo slijepljenih, s uskim, krivudavim prolazima izmeu njih i s neto irim, isto tako krivudavim, prolazima izmeu grupa smeih, zguvanih i sigurno jako prljavih. Na rubovima puta stajale su grupe ljudi u kojima su se, moglo bi se rei, odslikavale njihove kue jer su oni bili, kao i one, smei, zguvani i jako prljavi, i bili su, kao i one, zbijeni u nepravilne grupe razliite gustoe i veliine, razliitog oblika i poloaja, ali uvijek jednako smee, turobne i umorne. Jo uvijek su se, dok je povorka prolazila, iz smeih kueraka izvlaili smei ljudi i prikljuivali grupama na rubovima Enlilova puta, natjerani nalogom s dvora ili suludom bukom bubnjeva, zveki,
lonaca, ljudskih urlika. Izvlaili se, prikljuivali se grupama koje su po neemu prepoznavali kao svoje i utjeli. Nije da se od povorke koja je pratila Bella oni ne bi mogli uti i nije da im se ne bi bualo nakon to su tri dana morali biti veseli i praviti buku, nego im se, valjda, naprosto utjelo na ovoj pripeci i u ovaj as. Nisu se na njima ni vidjeli tragovi trodnevnog slavlja i veselja, po njima se ne bi ni reklo da je tri dana cjelinom upravljao smijeni zamjenik umjesto kralja, oni su, kao i uvijek, bili smei, tugaljivi i zaputeni. A, to je najvanije, utjeli su i odraivali svoje slavlje bez roptanja, bez nagovjetaja pobune i bez namjere da mu se prepuste s oduevljenjem koje bi ih navelo da se stvarno ukljue. Pred Enlilovim hramom ekala ih je gomila koja je svojom bukom, vritanjem, gnjilim vokama i suhim korama kojima je gaala Bella i magarca, ali i one iza njih, skrenula povorku prema jugu, prema Enkijevom hramu i Velikom trgu, ne dopustivi joj da doe do Enlilovog hrama. Neki su se iz te gomile i pridruili procesiji, pozivajui u povorku i one to su stajali okolo. Ovi novi su urlali s vie bijesa i strasti od onih to su krenuli ispred dvora, valjda zato to su bili manje umorni i zgaeni glupim pripremama i nepotrebnom vikom kod polaska. Bili su i mnogo ivahniji, pokazivali su mnogo vie spremnosti da sudjeluju u ovom poduhvatu, trudili su se da sve ovo ispadne onako kako bi po neijoj zamisli trebalo ispasti. Izlazili su povremeno iz povorke da uzmu ispred kue pored puta ili iz ruku nekoga od okupljenih graana otpadak, gnjilu biljku ili bilo kakvu neist, pa su time gaali Bella koji je i dalje, vezan na magarcu i zatien pladnjem i krunom, jahao na elu povorke. Bacali su to i onda urlali, razdragano se smijui svakom pogotku i pozivajui druge da gaaju kod svakog promaaja. Belitsilim je, gurajui se s ruljom, posrui, svaajui se i molei da je propuste kad se nije mogla progurati, jo uvijek drala korak s magarcem i tako imala mua na oku, sve manje bijesna, sve vie zgaena i ipak ustra od probuene nade. Objanjavala je djeaku, kojeg je sve vrijeme vukla za sobom panino mu steui ve utrnulu ruku, da je dobro krenulo i da bi se sve moglo jo i dobro zavriti jer se s Velikog trga vraaju na dvor gdje se ophod zavrava. Tako joj je amid obeao, a do sada nije bilo razloga da mu ne vjeruje. Rekao je da e krenuti oko podne kad ljudima nije do bijesa i do veselja; rekao je da e se kretati uim ulicama gdje mora biti manje ljudi; rekao je da nee biti mnogo onih koji moraju biti veseli i pozivati druge na veselje. I evo sve je tako kako je rekao, ak i bolje jer su se oni to moraju biti jako veseli pridruili povorci tek kod Enlilovog hrama. Na Bellovom se licu nita ne vidi, ni umor ni bol. Znai da ga nita tvrdo ni teko nije pogodilo, a od ovih gadosti kojima su ga do sada gaali, od gnjilih plodova, od konjske i kravlje balege, od suhih kora, gdjekojeg zgaenog mia i poneke palmove daice, ne moe biti bola i ozbiljne tete. Od toga se moe isprljati i zgaditi, ali to ne moe boljeti i raniti. Dobro je, za sada je dobro, samo neka tako ostane, ona e njega oprati i okupati, ona e njega od svega oistiti,
ona e ga tako oistiti da e biti istiji nego onda kad je vatra poeljela da postane on i pretvorila u njega najbolji dio sebe - svoje arenje. Ipak je zvjerala okolo i nastojala upamtiti one to su izlazili iz povorke da uzmu neto ime bi gaali, da pozivaju druge, da ohrabruju okupljene i pozivaju ih u povorku, da ubjeuju kako je lijepo i poeljno urlati i gaati kraljevoga smijenog zamjenika. Treba ih upamtiti, treba smisliti nain da im sve ovo vrati i treba ih, nakon svega, pronai pa im vratiti kao to je red. Zaklinjala se u sebi da e, dogodi li se ono strano to ne smije pomisliti, ostatak ivota posvetiti vraanju svih dugova, svima pa i roenom ocu. A i ovima e dobro vratiti jer oni su pozivali, oni su ohrabrivali, oni su govorili i primjer davali, oni su se smijali i pokazivali da se raduju, oni su se pravili da znaju i da im je sve jasno. Njihovom se zaslugom, samo zbog njihovog truda i pozivanja, gomila na rubovima puta oglasila, zaljuljala, pokrenula, ne gubei mrzovolju i stravu od kojih ovjek zamire na podnevnoj pripeci. Njihovom se zaslugom ta mrzovolja i strava pretvorila u bijes gomile na onoga zbog ije rtve je istjerana na prejako svjetlo koje rasvjetljava sve, ba sve, na svakome i u svakome od njih, na svima i u svima zajedno. Zbog njih se u gomili okupljenoj po rubovima puta pojavio bijes i zbog njih se bijes gomile okupljene iza Bella poeo pretvarati u mrnju prema njemu. Kao da je samo zbog njega rasvijetljen njihov mrak. Upamtila je i duboko urezala u sjeanje jednog visokog i mravog bijednika, neobino uskog lica i slomljenog nosa. On se progurao kroz grupu skupljenu ispred jedne sruene kue, uzeo jednu gotovo cijelu opeku i bacio je na Bella pogodivi ga u nogu. A onda se sjurio do nekog djeaka, oteo mu iz ruku uto kue, bacio ga na Bella i poeo skakati rairenih ruku, urlajui. To je u grupi ispred ruevine izazvalo smijeh i pravu provalu radosti, pa su se svi sjurili na opeke i zasuli njima kraljevog smijenog zamjenika. Samo od sebe, bez neijeg vidljivog truda, oduevljenje ove grupe se prenijelo na okolne i prema ovjeku zavezanom za magarca poletjela je prava kia opeka, grudvi speene gline, balega, mrtvih takora i maaka koje su najoduevljeniji hvatali okolo i bacali izazivajui nove napade smijeha i dovodei oduevljenje uspaljene svjetine do usijanja. Koom se moglo osjetiti kako zanos raste i kako njegova vatra topi razlike u rulji pretvarajui mnotvo u jednu cjelinu koja je u sebi skladnija i vra nego to i jedan ovjek, sam za sebe, moe biti. Mnogi su ljudi postali uzburkana gomila drhtavog uskomeanog mesa savreno odanog jednoj jedinoj zajednikoj strasti i jednom jedinom zajednikom osjeanju. Potpuna, udesna sjedinjenost kakvu ovjek u samoi ne moe upoznati i kakvu u sebi samome ne moe postii. Belitsilim je vidjela kako se Bellovo lice gri i po tome je znala da je postigao njihov tajni cilj (tuan im cilj kad se ovako postie!). Vidjela je kako mu iz posjekotine na licu curi krv i bolno joj je sinulo da su mogli, da su trebali, morali...
Magarac je izbezumljeno jurio prema jugu, zaustavljao se pred ljudima koji su mu iskakivali na put, trzao se, okretao, trupkao u mjestu i vrtio oko sebe, smijeno se propinjao (pravio se da se propinje) a onda ponovo kretao u prestravljeni trk gazei one koji su ga pokuali zaustaviti ili skrenuti. Ali ga je stalno, ma kako da je jurio, prestizao pomamni zanos rulje koja je njega i njegovog nevoljnog jahaa gaala, potezala, cimala, udarala, pljuvala. Uvijek je njihov zanos bio iznad i ispred magarevog straha... U svome unutranjem guvanju gomila je sruila Belitsilim i djeaka, pa su oni nestali, naprosto ih je progutao kovitlac praine i nogu koje su prelazile preko njih, sudarale se iznad njih, udarale u njih i kaile se za njih, krastave, ulijepljene blatom i prainom, bose ili omotane krpama. Kao da je bol koji je pri padu sijevnuo kroz nju rasvijetlio i doveo do svijesti slutnju koja je titala Belitsilim sve ovo vrijeme, shvatila je, upravo dok je tonula pod noge, da je od poetka znala ta e se dogoditi i da je od onog asa kad je Bell spomenuo smijeh ekala ovo. Znalo je neto u njoj da e smijeh, naraste li do zanosa, razoriti svoj izvor i da e gomila, zahvati li je zanos dovoljno snano, raskidati ono oko ega se njezino oduevljenje stvorilo. Znala je to ona i iz tog znanja je tekla njezina bolna slutnja koja je u gluho tugovanje pretvorila posljednje dane s Bellom. Gurajui se, trzajui, zaklanjajui podlakticama lica, podmeui laktove tuim nogama, uspjeli su ispuzati iz sredita zbrke na njezin rub i tako se spasiti prije nego ih je kovitlac nogu zgazio. Odmah su se, posrui i strahujui od novog pada, progurali u prolaz kuama odvojen od Enkijevog puta, a onda su takvim prolazima, kliui se po izmetu, gnjilei, glini raskvaenoj mokraom ili prolivenom vodom, pourili prema Junim vratima i Enkijevom hramu kamo je Bell morao dospjeti jer se tamo, prema Junim vratima, usmjerila snaga gomile, ona djelatna sila koja gomilom upravlja i primorava je da se kree i radi. urili su i zato lutali, gubili put, zaostajali. Kretali su irim prolazom, mislei da je sigurniji, i dolazili pred zadnji zid neke kue, pa se vraali i uim prolazom nastavljali prema jugu, ne ba sigurni da su na pravom putu. Usput su se sudarali sa psima i kozama, saplitali se o uspavane make i bjeali od ponekog mrzovoljnog psa, udarali u izboine na zidovima koji nikad nisu pravilni i posrtali na klizavim mjestima kojih ima oko svake kue. Jednom je Belitsilim pala i udarila u zid o koji je u padu oderala lice, jednom se djeak rasplakao jer je pao rukama u gomilicu ljudskog traga. Dahtali su, gubili dah, otimali se nesvjestici, onako umorni, izgaeni, izmrcvareni. I stalno urili, sve vie urili sa sve manje snage. Samo da stignu do Enkijeva hrama kad i Bell dospije tamo na svome magarcu. Da stignu, zgrabe ga i odjure s njim na kraj svijeta, to dalje odavde. Ako nije sasvim zavrena njegova preobrazba u ovjeka. A ako jeste... Opet je vano stii na vrijeme, moda jo vanije.
Dospjeli su konano do Enkijevog hrama, optrali ga i nali na gomili otpadaka, uz njegov zadnji zid, meu nagnjilim listovima i plodovima, hrpicama pepela i kotica, Bella u drutvu jedne make s oguljenom slabinom i njegovog izubijanog magarca. Mrtvog. -3Kako da zavrim ovu istinitu pripovijest, zapravo ispovijest o svojim slabim godinama i svom ivotu u njima? Najbolje e biti da je zavrim kratko iznesenim podacima koji e mome svjedoenju dati privid dovrenosti, pri emu u se suzdrati od tumaenja, uvjeren da slike koje sam ispovjedio, ne bih li se oslobodio njihovog djelovanja na moj sadanji ivot, sadre u sebi pouku i sve drugo ime bi mogle biti od koristi ljudima. Moja sestra Belitsilim opazila je, kratko vrijeme nakon onih munih dogaaja, da joj raste stomak iako nije imala napada munine, povraanja, plaljivosti, niti bilo kojeg od znakova koji prate ono posebno stanje kod ena. Nije, osim toga, mogla zatrudnjeti jer je ivjela najpovuenijim ivotom, najednije to je mogue uvajui sjeanje na mua kojega kao da je sama sebi rodila. Moglo bi se, zapravo, rei da ga i jeste sebi rodila jer se zahvaljujui njoj Bell iz dina prometnuo u ovjeka. Kad je postalo jasno da ona ipak jeste trudna, potrudili smo se da to sebi objasnimo pa smo nali ovakvo objanjenje: kad smo ono nali Bella iza Enkijeva hrama odjea je na njemu bila iskidana i nepristojno zadignuta, tako da je bio otkriven od pojasa na dolje. Zbog te se otkrivenosti moglo vidjeti da su mu stomak i ono nie vlani, kao da je u samrtnom asu ispustio sjeme. Kako ga je Belitsilim pokrivala, umotavala i dizala na magarca da ga odnesemo kui i sahranimo, ostalo joj je te vlage na rukama pa ju je ona, s namjerom ili u neznanju, unijela u sebe. (O tome nismo razgovarali, bio sam jo ludo dijete, ali bih sada, kad se dobro prisjetim, rekao da je u tome bilo i namjere i znanja i jake potrebe za Bellom. Ne smijem rei, ali mi iz najdubljeg sjeanja, kad o tome razmiljam, ispliva slika moje sestre kako se nepristojno miluje upravo tim ovlaenim rukama. Je li to bilo tada, je li bilo ikada? Je li to moja pokvarenost izmislila ili je to istinito sjeanje moje due? Ne znam i zato nita ne govorim.) Rodila je djeaka kojega se dosta slabo sjeam iako smo rasli zajedno kao da mi je brat. Mnogo kasnije mi je sestra objasnila da je on farnak, moda prvi u vrsti koju su valjda morali zaeti ona i njezin mu, i to ba na onaj nain. Koliko sam saznao od nje, od svoga sjeanja na malog brata i od ljudi od kojih se neto moglo saznati, farnaci su bastardi kojih, kau, i danas ima medu nama a mogu se prepoznati po tome to iznad svega dre svoju vedrinu i istotu. Nije da su istunci ali se stvari od ovog svijeta, kao to su blato, znoj i podvala za njih, reklo bi se, ne lijepe, a i oni se od toga uklanjaju ne zbog svoje
volje nego zbog svoje naravi. Manjka im ivotnih sila jer su zaeti posredno, bez onog snanog vrtlonog preplitanja dvaju ivota u kojem se zainjemo mi ljudi, pa zato na svijetu ne ostavljaju dublje tragove. Ne mogu oni ni ostaviti dublji trag jer kroz ivot prolaze osloboeni prvog grijeha i njegovog peata, a time ujedno lieni snage i strasti koje taj peat u sve nas utiskuje. Tako prolaze, ne dajui i ne vezujui za sebe snana osjeanja i strasti, volei posredno i na daljinu, isto tako voljeni, vedri, isti i nepotrebni. Njihovo postojanje ostavlja, zbog neega, dojam tuge, ali ja svjedoim, sjeajui se malog brata, da je taj dojam sasvim pogrean. Oni samo eznu za cjelinom jer im je ona u naravi. A tuga se nama privida, valjda zato to oni imaju viak znanja pa tako znaju mnogo skrivenoga to nama izmie. Takav je bio sin moje sestre farnak koji mi je bio kao brat, i takav je jo uvijek ako nije otiao za onim znanjem koje meni izmie a on ga je uvijek, od roenja, imao. Brinui se za njega i za mene Belitsilim nije stigla ni smisliti a kamo li provesti svoju osvetu, pa je ispalo da je bez razloga upamtila onog uskog tipa sa slomljenim nosom. U prvo vrijeme je ponekad govorila o tome, ali bez uvjerenja i prave strasti, a onda je govorila sve rjee dok nije sasvim prestala. Priznajem da ne znam ta bih o tome mislio niti znam koje se osjeanje u meni stvorilo oko njezinog odustajanja. Nekad mi se ini da joj zamjeram, da joj neto u meni zamjera to svoj ivot nije dovrila osvetom, a drugi put bih se radovao i gotovo ponosio to je bilo upravo ovako. Kao da je ona, nosei i podiui svog farnaka, razumjela neto to meni izmie. Krivim sebe to je o tome nisam pitao dok je za to bilo prilike, iako se bojim da niti bi ona razumjela moje pitanje niti ja njezin odgovor ako bi ga bilo. Zavravajui svoju ispovijest, primjeujem da o sebi gotovo nita nisam rekao. alosno je to ali me ne zbunjuje jer u mom ivotu nije bilo dogaaja, nije bilo posebno lijepoga i posebno runog, nije bilo niega o emu bih morao progovoriti i o emu bih progovorio makar na lakat. Sve ono o emu se mora govoriti a meni se desilo vezano je za njih dvoje, pa je zato moja ispovijest satkana od sjeanja na njih i snova o njima. Valjda mi se zato ini da sam sve vrijeme svog ivota, a pogotovo sada kad sam ovako neizrecivo umoran bez razloga, bio blesavi djeak kojem nije u prirodi da bude prodan pa mu je i sudbina uskratila to iskustvo.
III. DIO SLUAJ

-1Slijedeih desetak dana Figani je marljivo prevodio spis koji je dobio od Idriza, muei se kao niko njegov, ne toliko zbog jezika i drugih nevolja prevodilakog posla koliko zbog stanja u kojem je bio sam spis. ovjek bi posumnjao u Idrizovu uenost ili bar u njegovu ljubav prema starini, a posebno prema starim rukopisima, kad vidi ovo to je dao Figaniju, jer onaj ko voli starinu i ponosi se svojom knjinicom ne bi dozvolio da dragocjenost kakva je prastari perzijski spis dospije u ovako alosno stanje. Nije stvar u blijedim mjestima, tokom godina slova moraju izblijedjeti i pojedine rijei moraju postati neitljive ili jedva itljive. Dodue, ovjek koji voli knjige i koji povremeno ita ono to ima u kui, obnovi ono to je izblijedjelo, obnovi radi sebe i svoga novog itanja koje e sigurno doi, koje mora doi jer se s godinama, kako je govorio ejh Ata, povjerenje suzi na svoju knjinicu i ovjek kojemu je do itanja doe dotle da stalno iznova ita ono to mu je u kui. Osim toga, govorio je Ata, ako ti je stalo do toga da bude naisto s onim to zna, mora stalno iznova itati ono to ima i provjeravati koliko je od toga stvarno tvoje, a Idriz je ve u godinama kad bi morao bar poeti s provjeravanjem. Dobro, moe se razumjeti da Idriz nije stigao od svih svojih poslova, kojih mora biti mnogo i premnogo, preitavati i obnavljati sve to ima u kui, pa i ovaj spis koji svoju vrijednost duguje vie starini nego mislima koje izlae. Ali se ne moe razumjeti da se ovako zapusti rukopis kao predmet, ne moe se razumjeti da neko tako uen ne voli rukopise kao stvari i ne uva ih. Ne mora ti redovno itati sve ono to ima, ali mora voljeti to to ima i radi te ljubavi mora povremeno skinuti prainu s knjiga, smotaka i papira, mora ih prozraiti, osvjeiti kou na kojoj su zabiljeeni stari spisi ako je tvoja srea htjela da i njih ima. Zna se kako se to radi, ozbiljno uen ovjek je morao nauiti kako se to radi prije nego je priputen takvim spisima. A Idriz to nije radio. Ili nije nauio ili mu manjka ljubavi. Spis je bio zabiljeen na koi, a isueni komadi koe sa dijelovima spisa lomili su se kako bi Figani pokuao razmotati neki od svitaka. Na nekoliko mjesta su se, od samog dodira, na prvome svitku odlomili komadii skorjele koe, a najednom se smotku, pri samome donjem kraju, rub naprosto osuo i pretvorio u prainu kako ga je dodirnuo. Osim toga, nijedan smotak nije bio obiljeen, tako da je, uz velike muke, najprije proitao itav spis, poslagao svitke po redoslijedu pa tek onda poeo prevoditi jako pazei da rukopis iz kojeg prevodi ne dira ako nije ba nuno. Te muke su ga jako vezale za prijevod, ali ga je jo
jae vezalo to to je, dopunjavajui blijeda mjesta, dopisujui na onim mjestima koja su se sasula u prah zajedno s ispisanim rijeima, povezujui meusobno ne ba jasno povezane dijelove prie i sklapajui je u cjelinu po svom osjeanju a ne po redu koji je odreen brojevima, dodao pra starom spisu mnogo svojih reenica, svog osjeanja i svoje potrebe za oblikovanjem. Zavolio je ovaj svoj rad, ne onako kako voli svoje tugaljive stihove nego boleivo i bez tatine, sasvim otvorenog srca i bez elje da pokae sebe u tom radu. Ipak je naao vremena da u tih desetak dana dva puta ode do Idriza. Prvi put mu je njegov novi pokrovitelj samo poruio po sluzi da za njega nema vremena, a drugi put ga je sluga obavijestio o danu odreenom za njegov prijem, kad je ve toliko nasrnuo, naglasivi da je gospodar strogo naloio da se toga dana pojavi s dovrenim prijevodom i s rukopisom iz kojeg je prevodio. U zadani dan Figani je krenuo ve u rano jutro, bez doruka, zanemarivi ak i obavezu da se javi Demiru ili mu bar porui da je otiao, gdje je otiao i po kojem poslu. Nije teko neto izmisliti u ovolikom gradu, ali njemu kao za inat nita nije htjelo pasti na um. A nije mogao mirovati u kui i ekati da mu neto sine i da ode u pristojno vrijeme, nije mogao vie nagaati o razlozima zbog kojih je Idriz ovako naglo i ovako oigledno okrenuo glavu od njega, nije vie mogao pitati se ta e s njim biti. inilo mu se da e mu vani biti bolje, inilo mu se da e svoj zbunjeni nemir, prepun straha i munog iekivanja, lake podnijeti ako hoda, gleda, gura se s ljudima. Mora mu vani biti bolje. Zapravo, nigdje mu ne moe biti gore nego u sobi u kojoj ga bez prestanka motre ravnodune ili, jo prije, nesklone, oi, iste one oi koje su ga ovdje motrile prije susreta s Idrizom i koje opet osjea otkako je Idriz jasno pokazao ovu nerazumljivu nesklonost. Prevario se, na ulici je bilo jo gore, na ulici su se ravnodune ili nesklone oi umnoile, odasvud ga motrile, pribliavale mu se i priljubljivale se uz njega onako ljepljive, uvlaile se u njega samoga pa ga zagledale iznutra, zagledale i ravnoduno mjerkale samo srce njegove zebnje. Na ulici je bilo gore nego u kui, nego u sobi, na ulici je bilo kao u njemu samome ili jo gore. Ne treba ii ulicom, na ulici si izloen, treba se zavui u gomilu, treba se gurati s ljudima, sudarati se s njima, pomijeati se s njima toliko da ti se zadah iz usta pomijea s deset drugih zadaha. Treba otii na bazar, na Kapali ariji e ga gomila naprosto progutati i uiniti nevidljivim. Opet se prevario. U ajdinici, u koju se sklonio jer mu se uinilo da su tu ljudi najprisnije zbijeni, toliko zbijeni da im se tjelesne topline mijeaju, s potovanjem su ga doekali i odmah mu napravili mjesta. Pomjerio se ak jedan starac s neureenom bradom, izgleda vlasnik ili stalni gost ajdinice prema kojemu se i vlasnik odnosi s potovanjem. Pomjerio se da mu napravi mjesto, odmjerio ga i neto promrmljao. -ta ree? - upita zbunjeni Figani koji se na ponuenome mjestu naao bez imalo svoje volje, po nesvjesnoj i neumoljivoj volji gomile koja kao da ga je
prenijela na mjesto koje mu je namijenjeno. - Rekoh da si svejedno gazija, iako niko ne bi rekao po tebi, kad te pogleda - odgovori starac. - Mrljav si nekakav, sav ukast, ali junak. Junaina. - Da nisi pobrkao, zamijenio me s nekim? - upita nesigurno Figani kao da eli pokazati koliko nije junaina. Na to su se ljudi u ajdinici zgledali i osmjehnuli, neki zbunjeno, neki veselo, a neki podrugljivo. Ipak je najvie bilo onih koji su gledali i smjekali se samouvjereno, kao da ele rei "Mi, pa da neto pobrkamo!", pa su oni davali ton ovom smjekanju i podgurkivanju. Figani je jasno vidio da je smijeh u ajdinici pohvalan za njega, da su ga ljudi ovdje izabrali za svog junaka i da su u svoj izbor potpuno sigurni. A samo im godi i jo ih uvruje u njihovom izboru to to se on kao udi i to se kao nelagodno osjea u ulozi njihovog junaka. Brzo se pred njim nala zdjela puna suhih ljiva punjenih orahovom jezgrom u medu, a onda je, prije nego je ita stigao naruiti, momak donio aj i srdano ga potapao po leima kao svoga najroenijeg. -De, zaloi- potapa ga i starac neuredne brade, a onda lukavo namignu i gurnu mu prste meu rebra. - A moglo bi se nai i neto estoko, ako si muterija, svega bi se ovdje moglo nai za tebe, samo kai. Zbunjeni Figani se pomirio s tim da je ovdje znaajan i junak, ali se nije mogao pomiriti s tim da ne zna zato je tako znaajan i zato je junak. Zato je odluio pristati na poasti koje mu se ukazuju i paljivo motriti, nadajui se da e po nekoj gesti ili po sluajno izgovorenoj rijei odgonetnuti razloge svoje vanosti. Uzeo je iz meda jednu ljivu i poeo jesti, pravei se da se sav sabrao na hrskanje orahove jezgre u njegovim ustima. A zaista mu je bilo teko praviti se jer su se ljudi u ajdinici podgurkivali, znaajno osmjehivali i vrtjeli glavama, otvoreno pokazivali na njega i namigivali mu. Ne moe ovjek mirno, sabrano i paljivo vakati kad je u sreditu panje, ne moe vakati nikako ako ne eli sam sebi izgristi jezik. Konano mu je starac pored njega otkrio sve tajne kad ga je toplo, prijateljski, odalamio po slabinama. - A ta kae: dva Ibrahima, pa ni nalik jedan na drugoga? - upitao je unosei mu se u lice i mijeajui svoj zadah s njegovim kako je i sam Figani maloprije, na ulici, poelio. Junak ajdinice ga je najprije pogledao mutno, zapravo izbezumljeno, a onda mu se razbistrilo kad mu je sinulo da ga slave zbog dosjetke kojom se proslavio prvi dan boravka u Istanbulu. I zgrozio se od toga. Takva se besmislica samo njemu moe dogoditi - da zbog uzgredne dosjetke postane junak besposliara u ariji i izgubi zatitu velikog vezira. Je li sasvim mogue da je njegova arij-ska slava dospjela i do Idriza? I je li sasvim prirodno da se Idriz ohladi prema njemu ako je uo gdje je i koliki je junak postao, a pogotovo zato je postao? A on u svemu tome nikakvih zasluga nema,
on jedne rijei nije rekao, on je samo saeo u dva stiha priu koju je uo od istih ovakvih ljudi u istoj ovakvoj ajdinici dolje u blizini luke. Kako objasniti Idrizu da on arijskim junakom nije postao zato to je neto rekao ili uinio nego samo zato to je prvi stranac koji je naiao i rekao ono to svi u ariji govore Bog zna otkad? Zna li uope Idriz, moe li on znati, da arija svog junaka moe imati jedino u strancu i da je on, Figani, junak ne zato to je neto rekao nego zato to je stranac. arija ivi od svoga uobraenog jedinstva, u uvjerenju da su svi njezini itelji savreno jednaki, meusobno zamjenljivi i zapravo isti, to znai ne osobito stvarni i u svakom sluaju suvini. Ta savrena jednakost, to bratstvo po nitavnosti njezinih lanova, ne doputa ariji da bar jednom ima junaka izmeu svojih itelja. Moe ovjek iz arije raditi sama udesa - arija e o njemu utjeti a njega mjeriti po tome koliko je i kako sati po ariji straio; moe ovjek iz arije govoriti to ga volja, moe izgovarati rijei nepostojeeg jezika - svi njegovi sugovornici iz arije ut e samo ono to bi svaki od njih rekao. Zato ovjek iz arije ne moe biti njezin junak, zato junak u ariji moe postati jedino stranac: kad bi se unutar arije priznalo pravo na razliku, ili makar mogunost da razlika meu iteljima arije postoji, postala bi nemoguom sama arija jer je temeljno pravilo njezinog ivota savrena jednakost i meusobna zamjenljivost lanova. Zato je nesretnik iz arije koji se svojoj ariji nametne za junaka postao strancem onog momenta u kojem ga je bilo ko od njegovih drugova pogledao kao junaka. On je ve tada bio stranac, i sebi samome ako mu je do arije. Figani je svojim dvostihom ponovio ono to je svaki ovjek u ovoj ariji izgovorio bar desetak puta prije njega; ali on je prvi stranac koji je to izgovorio i zato je junak on. Moe li on ovo objasniti Idrizu? Hoe li dobiti priliku da pokua objasniti? A bilo bi glupo i pretuno da tako visoko pokroviteljstvo izgubi zato to je u jednom trenutku bio na jednome mjestu. Nita drugo. On je naiao i htio biti duhovit. Kao na iglama je neko vrijeme prosjedio pored svog starca s neurednom bradom, stalno u sebi odmjeravajui je li prosjedio dovoljno dugo. Nije htio prebrzo otii da ne bi ove ljude povrijedio ili naljutio, a nije mu se ni ostajalo. Neto ga je tjeralo odavde, kao da bi dug boravak ovdje mogao tamo posluiti kao dokaz njegove nepriline slave medu besposliarima. Zato je sjedio, ne vaui gutao ljive i zalivao ih ajem kojemu nije mogao odrediti ukus i miris. U neko doba, kad je osjetio da vie ne moe, nespretno se naklonio starcu, onda u stranu, mislei valjda da je to dovoljno pristojan pozdrav ostalima, i iziao na ulicu. Kad je stupio vani znao je da e sad otii do Idriza i pred njegovim vratima ekati zakazani sat. Znao je da je to najtee to moe uiniti, znao je da e mu ekanje tamo biti gore od ekanja da naraste biljka koja mu treba za lijek, ali je znao da e uiniti upravo to jer upravo to treba uiniti. Mislio je moda da e trpljenjem te kazne iskupiti greku iz ajdinice u luci i da e, kad se nakon toga pojavi pred Idrizom, biti ist i nevin kao dijete.
Moda, uostalom, Idriz nije uo za njegovu slavnu dosjetku, suvie je on pametan i poslovima optereen ovjek da bi oslukivao ariju i pratio junake njezinih besposliara. Moda i nije pokazivao nemilost time to mu je ovih dana bio nepristupaan, moda je zaista bio u velikim poslovima i zato ga nije mogao primiti. Moda ga je vraao iz vika milosti i svoje dobrote, samo zato to nije mogao od poslova s njim porazgovarati? Gluposti, ni s rjeenjem samoga sebe ne treba pretjerivati, nije njega Idriz rodio da bi ga vraao ispred vrata zato to ga ne moe doekati kako je red. Nee se on unaprijed pravdati ali e jako paziti da neim ne pokae, i ak da ne nagovijesti kako neto zna o onom dvostihu. A ako ga Idriz spomene, on e se napraviti lud i porei svaku vezu s tim, ak i to da je togod nauo. Ima na to pravo, on i nije sroio te stihove. Nisu to njegove misli, nije u njima nita to bi on osjeao kao svoje pitanje, nisu ak ni njegove rijei. On je samo kratko izrazio ono to su drugi pred njim govorili, trudei se da njihove misli kae lijepo i duhovito. Nita vie od toga, a toliko nije dovoljno da bi stihovi bili njegovi. Idriz ga je primio stojei i time mu jasno pokazao da ni on nema pravo sjesti ili se bilo kako drugaije osjetiti dobrodolim. Ali se zato ne bi moglo rei da ga je pozdravio neljubazno jer ga naprosto nije pozdravio. - Jesi li donio isto prepisan prijevod? - Jesam, ali sam ti htio rei... Idriz je pruio ruku i pogledao ga tako da je nesretni Figa-ni odmah uutio, a trebao je izgubiti i volju za govorom da je htio do kraja potovati Idrizovu poruku pogledom. Stavio je u Idrizovu ruku komade perzijskog spisa umotane u njegovu najljepu koulju, onu koju je iz Trabzona ponio za sveanost na kojoj e dobiti zvanje uitelja. Idriz je, ne provjeravajui, poeo rukama gnjeiti koulju i ono to je u nju umotano, a njegov se nesueni tienik sav zgrio sluajui kako se lomi suha koa izblijedjelih smotaka i videi unutranjim oima kako se prastari spis pretvara u otru prainu jakog mirisa. Idriz je predao koulju slugi i kratko rekao "Baciti", a onda prelistao Figanijev prijevod zadravajui se na ponekoj stranici. Nisi dodavao svojih stihova? - upitao je. Je li se Figaniju samo uinilo da je u ovom pitanju vie prijetnje nego poruge, iako je i poruge dovoljno, sasvim dovoljno da se ovjek osjeti postienim. - Nisam, i ja inae... - pokuao je Figani odmah napomenuti da on rijetko kazuje i jo rjee pokazuje svoje stihove, a da s nekim podrugljivim stihovima koji mu se pripisuju on u stvarnosti nema nita. Htio je to objasniti jer mu se uinilo da su razlozi Idrizove nemilosti savreno jasni nakon one napomene o stihovima, ali nije mogao objasniti, nije stigao napomenuti, nije mu se dalo ni da udahne kako valja. - Veliki vezir nas eka. Pred njim e pasti niice kao i pred sultanom, to je za tvoje dobro - naglasio je Idriz i krenuo.
Figani za njim. Veliki vezir Ibrahim upravo se vratio iz Egipta gdje je uguio velike i zaista opasne pobune, pa je bio na vrhuncu slave, vlasti i asti. Dojueranji rob koji je sluio u haremu doivio je ak to da pred njega, za doek, daleko izjae sultan Sulejman, Allah mu slavu uveao, u znak poasti i zahvalnosti. Nije mu zamjerio pokolje i neasna djela u Egiptu, nije mu zamjerio to se na nekoliko mjesta potpisao kao sultan sve vojske (dojueranji rob!), nije pokazao da su do njega doli glasovi vrijednih mudraca da je samo Ibrahimova krivica to to je turski sultan svoje nepobjedivo oruje okrenuo protiv svoje vjere, prvi otkako postoji carevina. Naprotiv, pozdravio ga je kao sebi ravnoga, kao brata, tamo gdje je izjahao da doeka svog roba. A sada evo i podanici moraju pred Ibrahimom padati niice kao da su pred samim sultanom. Pomiren sa sudbinom i oiglednim kvarenjem svijeta, Figani je pao niice i istog trenutka se presijekao od straha jer je Idriz velikog vezira pozdravio samo kratkim naklonom. Je li ovo podvala? Je li to upao u zamku kao posljednja budala? to sigurno jeste, to mu je Idriz ve napomenuo i on se sloio. Sad e ga vezir naravno kazniti, i to s pravom - djeca bi morala znati da se poasti namijenjene sultanu smiju ukazivati jedino sultanu, a kad odrasli ljudi to ne znaju... -Ovaj mladi je donio nekakav svoj spis koji bi htio posvetiti tvojoj milosti rekao je Idriz nakon pozdrava koji bi se mogao kazniti koliko i Figanijev, samo iz drugih razloga. Veliki vezir je sjedio daleko od njih, tako da se moralo govoriti jako glasno ako se eljelo da on uje. A preporuljivo je da on uje, samo e budala i ovjek kojemu je dodijao ivot pred monima govoriti ne vodei rauna o tome uju li oni ono to se govori. Iza vezirovih lea bio je veliki prozor, zapravo pola zida u staklu, tako da se lice jedva naziralo - od vezira si s ovog mjesta mogao vidjeti samo obris, prebogati turban i ogrta na podlozi od svjetla. Nigdje lica i ljudskog tijela, ali zato jako istaknuta obiljeja moi i bogatstva na osnovi od dnevne svjetlosti. - Ima, kae, osim toga, neto zanimljivo ispriati. Kao da je otkrio nekakvu zavjeru s kojom bi htio upoznati tvoju milost - nastavljao je Idriz vikati prema nepominom obrisu na svijetloj podlozi. -Kakav je spis? - doe odozgor vezirov glas. - Ne znam, samo sam preletio. Ne bih rekao da je neka pamet, kao pria nekakva. Ne bih rekao ni da je bez krivovjerja, ali neu suditi dok ne pregledam. Nije, znai, zamka u pozdravu nego u spisu, ali zamka jeste sigurno. Hoe li vezir povjerovati njemu protiv rijei uitelja svoje djece? Hoe sigurno, ne bi on bio vezir kad ne bi svakome vjerovao sve to kae. uti, budalo, prihvati sve to ti sada zalijepe i moli Boga da odavde iv izide! Moda e te za sada i pustiti ako povjeruju da si na sve pristao i da mogu raditi s tobom to ih je volja.
-Priaj o toj zavjeri, ali nastoj biti kratak. Figani je, trudei se da govori brzo, ali razgovijetno, ispriao sve to mu je Demir neki dan govorio. inilo mu se da e tako biti dovoljno kratko, najkrae to moe biti, a da pri tome bude sveobuhvatno. Preutio je susrete s Jakubom i s Idrizom jer od njih nije dobio nikakve podatke niti je uo neto to nije sadrano u Demirovim rijeima od onog dana kad ga je posvetio u svoje izabrane uenike. Osim toga, osjeao je da su ga se i jedan i drugi odrekli, a on ne bi u svoju sudbinu uvlaio ljude koji su ga se odrekli. I osim toga, inilo mu se da je tako najsigurnije jer Idriz oigledno eli biti preuen u ovom izvjetaju, a on e danas moda izvui ludu glavu jedino ako potpuno zadovolji Idriza od kojega, izgleda, njezina sudbina zavisi vie nego i od velikog vezira. Zato je presutio susrete s dvojicom uitelja, presutio misli o ejhu Ati, presutio sve svoje strahove i sumnje, presutio put kojim je doao do tih strahova, presutio sve osim onog dana s Demirom koji je Bedredin koji je Husein, a i od tog je dana presutio najvei dio jer je izgovorio samo Demirove rijei i ono to te rijei trebaju kazivati o Demirovoj zamisli. - Volim, brate, povjerljive ljude - izjavi veliki vezir nakon to je Figani zavrio svoj izvjetaj. - Ispria uitelj neto svome prvom, najdraem, ueniku, onom u kojeg ima najvie povjerenja i od kojeg oekuje da ga ispravno shvati, a uenik u tome otkrije zavjeru i odjuri s priom o tome velikom veziru. Volim ja to i volim one to tako rade. -Nisam ja, milosti... - zausti Figani. - Neka uti! - prekide ga vezir stranim glasom. - Neka uti i nek ne misli da nam se moe obraati. Pogotovo nek ne misli da bismo se mi mogli obratiti njemu. Ono to izda svog uitelja nije osoba i ne moe oekivati da mu se neko obrati. Uitelju - obrati se vezir Ibrahimu sa mnogo potovanja - nek ono bude odstranjeno. Rei e nekom zaptiji da ispita ovo. Pria je luda i teko moe biti istinita, zato nai nekog besposlenog zaptiju. Ali nekog nai, meni je posao da ispitam svaku priu, pa i one najlue. Gotovo. Figanija su izveli u potpunoj utnji, trudei se da mu se ne obrate rijeju i jasno pokazujui taj trud. Idriz ga je gledao s gaenjem i povremeno je skretao pogled na njega samo radi toga da ga malo kasnije s gaenjem odvrati, a sluge su mu kratkim pokretima prstiju pokazivale put koji mu, uostalom, nije trebalo pokazivati jer je jedan sluga iao ispred njih. Znao je Figani i znali su sluge da ne treba, ali to je bio jedini nain da pokau kako usrdno potuju vezirovu zabranu i kako brino paze da mu se ne obrate kao ovjeku. Dok je odlazio, Figani je sebi osvetoljubivo govorio da zasluuje sve ovo, da neto bolje i nije za njega, da bi sam sebi dosudio neto ovakvo ili jo gore kad bi bio poten i imao prilike sebi suditi. A najgore je to to je osjeao, to je znao, da je neto u njemu sasvim spremno pristati na to da mu se vie ne obraaju kao ovjeku. Je li ga Demir pripremio na to? Je li se rodio pripremljen?
-2Otjeran od velikog vezira Ibrahima i kao sanduk robe otpravljen od Idriza, Figani je krenuo lunjati gradom ne znajui ni kamo ni kako da upravi sa sobom. Velike nade s kojima je jutros otiao od kue iezle su i ostavile u njemu prazninu s lijepom sklonou da raste. To ga je potedjelo tuge, straha, osjeanja ponienosti, potedjelo ga svega to bi ovjeku u njegovoj situaciji zagoralo ivot. Ve je izlazio iz vezirovog vrta kad je primijetio da ne tuguje i ne buni se zbog nepravde koja mu je nanesena, pa se tome zaudio i pokuao u sebi izazvati ta osjeanja. Uzalud. Nema tuge, nema pobune, nema straha, nema osjeanja izgubljenosti, niti pitanja o svojoj alosnoj budunosti. Samo ravnodunost koju bi suvie blagonaklon ovjek nazvao mirom. Lijepi spokojni mir kojega ne moe pomutiti to to ne zna kamo bi sa sobom, to to zna da se mora skloniti to prije, to to zna da se nema gdje skloniti. Zna i ne zna sve to, ali miruje. Misli spokojno, dodue sporo i kao bez volje, ali jasnoi sasvim pribrano. Na trenutak je pomislio da bi se moda mogao neopaen provui do svoje sobe u Demirovoj kui, uzeti svoje stvari i pobjei, ali je odustao prije nego se i okrenuo u tom smjeru. Ne moe se tajno proi pored onolikih skrivenih straara, svih ovih dana to je istraivao oko Demira nije uspio otkriti ni koliko ih ni gdje ih sve ima, a sad bi ovakav prazan tajno proao do svoje sobe. Ima ih svugdje, zato i nije mogao otkriti gdje su. A Demira ne bi mogao podnijeti, kako e se sad odbraniti od njega ako mu nije imao ta suprotstaviti dok je bio cijel i normalan. Gdje si bio danas? Iao te prijaviti velikom veziru jer mi se ini da sprema veliku zavjeru. Lijepo bi ga i s razlogom Demir sklonio. Ali nije stvar u tome, to bi bio nekakav zavretak i utoliko jeste rjeenje otii do Demira. Samo kad bi taj zavretak doao odmah ili bar brzo. Ma koliko tromo mislio, Figani je znao, jo prije nego se i upitao o odlasku kod Demira, da upravo zavretka tamo ne bi doekao. Bilo bi pitanja, bilo bi lanog tugovanja, bilo bi podrugljivih a prividno boleivih prigovora zbog iznevjerenih nada, svega bi bilo u toj dosadnoj beskonanosti - samo zavretka ne bi. A vie od svega, bilo bi poniavanja i beskrajnog ponitavanja njegovog unutranjeg oblika, bilo bi rastvaranja i svega to sada ne bi mogao podnijeti. Rastvorio bi ga Demir u puku tekuinu, a onda bi ga dugo rastirao nogom, kao pljuvotinu. Odmah bi on otiao kad bi ga Demir ubio kao ovjek ovjeka. Valjda je stvar u tome to on vie nije ovjek, a Demir je to vidio prije svih. Lutajui po gradu bez cilja i razloga, ali i bez sposobnosti da se negdje zaustavi, kao da ga neto tjera na kretanje ili kao da mu kretanje obeava spas, dospio je u kasno popodne do Rustem-paine damije. Na trenutak je stao, sjetivi se da danas nije ni klanjao ni jeo, i upitao se da li da ue, a onda se
sjetio da dolje nie, na samoj obali, ima jedna mala damija kojoj ni ime ne zna, neugledna i zanemarena. Ona bi mu danas odgovarala, tamo bi se, ako igdje, za njega dananjeg, moda i moglo nai utoite. Krenuo je tamo i opet stao upitavi se, zbog neega, kojim je putem doao ovamo. Nije znao zato, ali mu se u ovom trenutku uini udnim to se naao ovdje. Ne bi on znao rei gdje se trebao nai jer je naprosto lunjao, kretao se da ne bi stao i morao odgovarati na neugodna pitanja od kojih je najgore ta i gdje sa sobom, ali ga je ipak iznenadilo to se naao upravo tu gdje uglavnom nije zalazio. Pomisli naas da bi se isto ovoliko udio da se naao na bilo kojem drugom mjestu, ali se ipak pokua prisjetiti puta koji je proao, pa brzo odustade uvidjevi da tu i nije bilo nekog puta. Mogao je doi od Misirske arije, mogao od Kapali arije, mogao od Sulejmanove damije, a mogao i odnekud izmeu provlaei se kroz gustu mreu prepletenih uliica. Kad bi se mogao sjetiti neke pojedinosti, neega to mu je zaostalo u oku, moda bi se sjetio i puta. Ali je jedino ega se sjeao bio teak, muan zadah od kojeg boli glava i gri se stomak, moda zadah gnjile ribe ili usmrenih otpadaka od ribe. Ali kada ga je taj zadah napao i natjerao ga da promijeni put - maloas ili prije par sati? Sjea se i da ga je neka grupa ljudi negdje okruila i da su ga neki meu njima tapali. Ali kada i gdje? Je li to ono odjutros? Ne, jutros ga nisu tapali, to je moralo biti nakon nesree. Odustane od prisjeanja i pone se sputati prema maloj damiji u kojoj bi se moda mogao i skloniti na neko vrijeme. Dvorite je bilo prazno, sve oko dvorita prazno i tiho, vrt iza damije prazan i tih, reklo bi se ak i bez ptica, a postojani um vode sa damijske esme samo je pojaavao tiinu, potvrivao je i davao joj nekakvu sigurnost. Figani uzme abdest i ue u praznu damiju, ne toliko iz elje da klanja koliko iz potrebe da se na neko vrijeme nekamo skloni. I sklonio se. Kad je uao i zatvorio vrata za sobom osjetio je, prvi put tokom cijelog dana, da na njemu ne lei pogled onih oiju (moda mnogih oiju) koji ga odjutros prati i ni na as ga ne ostavlja. Zahvaljujui tom pogledu otkrio je kako je strano biti bez ikoga a ne biti sam, a sada je, zahvaljujui vratima koja je zatvorio za sobom, osjetio kako samoa moe biti sigurna ili bar utjena. Klanjao je bez ara, osjeajui da ga molitva ne prima. Ne moe ga ni primati, mislio je, kad je nije namijenio, kad je govori bez cilja, bez namjere ili elje, govorio je ne kao on nego kao bilo ko. A molitva se tako ne govori, molitva mora biti tvoj i samo tvoj govor, uio ga je davni, daleki, moda nepostojei, ejh Ata. Iziao je iz damije kad se potroilo osjeanje zatienosti i sklonjenosti. Mislio je da e mu vani biti bolje. ovjeku je uvijek bolje da je vani, ako se ve osjea izloenim, objanjavao je sebi. Proao je iza damije, u vrt, vjerujui da e tamo nai mjesto na kojem bi mogao, makar malo zaklonjen, provesti no koja se ve najavljuje. Kad
crvenkasta boja istanbulskog sumraka pone tamniti i kad se u njoj pojave plavi tonovi, no samo to se nije spustila - toliko je ve znao o dnevnom ivotu ovoga grada. Naao je jedan jasminov grm u koji se malo sklonio, raunajui da e ovako biti manje vidljiv onim oima to ga danas prate, pojave li se i ovdje, i mirei se s tim da e ga nona vlaga ovdje sigurno pronai. I prieljkujui od sebe mnogo strpljenja potrebnog da se ovo izdri jer je i u ovom grmu, umjesto na jasmin, mirisalo na gnjilu ribu ili usmrene riblje iznutrice. Sjeo je na rubu grma, zgrio se i obuhvatio rukama koljena. Gledao je vodu koja se pred njim sterala kao ravna kamena ploa i pitao se bi li ga drala kad bi se sad zaputio preko nje. Da je Demirov Bedredin, ili kad bi bio Kemali Hudbin onoga prvog Bedredina, sigurno bi ga drala i on bi mogao vodom doi u podnoje Demirove kue, pa se moda tajno prokrasti i do svoje sobe. Ovako teko da bi ga drala, pa je zato najpametnije da se odrekne svoje sobe i stvari u njoj. Iako je za njega sada moda bolje to ga ne bi drala, moda mu ba ta popustljivost vode pod njim nudi rjeenje koje on sam nikad nee nai. To je zaista rjeenje u ovakvim vremenima. Ne vrijedi ovdje boraviti ako se moe, tokom jednoga jedinog ljudskog ivota, tri puta promijeniti ime, karakter i sudbina. to e u tom svijetu i u takvo vrijeme ljudi koji bi da ue jer im je do njih i do istine? Izabere sebi u prolosti karakter i sudbinu koji ti se dopadaju, uzme ime te sudbine i odlui da si to ti. Moe tako, dola vremena kad su ljudi bez istine u sebi, pa mogu biti ta god hoe i kakvi hoe. Ali to e u tim vremenima on koji je povjerovao ejhu Ati, koji je i u Trabzonu osjeao, da je ovjek samo jedan, samo jedno i samo ono to nastane susretom i meusobnim oblikovanjem onoga to on hoe i onoga to mu je zapisano, onoga to on radi i onoga to mu rade. Jedan, jedini i nepromjenljiv. On. Takav kakav je ba zato to je on. Tada mu se jedna ruka spustila na rame, a u lice mu se unio neki mladi. - Jesi, ti si, hajde, teko te naoh - ree mu mladi koji se morao sav previti preko njega, onako zgrenog, da bi mu zagledao u lice. - Koji si ti, to e me traiti, gdje u? - upita Figani, vie iznenaen nego prestravljen, iako ni straha nije manjkalo. - ejh Jakub te trai, poslao me je po tebe, vidio te kad si proao ispod naeg prozora. Mladi je usput objasnio Figaniju da ga je, zapravo, on vidio kad je prije kojih sat vremena proao pored zgrade Sulejmanove medrese i odmah ga prepoznao kao ovjeka za kojeg je mislio da trai nastavniko mjesto na medresi, jer je neki dan bio na razgovoru kod ejha Jakuba. Danas ga je zapazio zato to je onako udno hodao, to je svako malo zastajkivao, prelazio s jedne strane ulice na drugu, pomalo teturao kao da je neim opijen. Prepoznao ga je, pomislio da je opijen i glasno pohvalio Jakuba to ga neki dan, kad je dolazio na razgovor, nije primio za nastavnika. A Jakub ga je odmah poslao da ga nae i dovede kako zna govorei da je mali sigurno u velikoj nevolji.
-Evo tebe opet kod mene - doeka ga Jakub mirkajui prema njemu kao da suava pogled ne bi li ga jasnije vidio pri svjetlu lampe punjene kamenim uljem. -ta te je to snalo da ovako luta? Figani pomisli kako treba biti zahvalan jutronjim dogaajima koji su ga ovako ispraznili jer bi se sad sigurno rasplakao od ganua i zahvalnosti pred Jakubom. Mora ovjeka dirnuti svaka briga u ovakvom trenutku, a kad tu brigu pokae neko za kog si mislio da je ravnoduan i da te se odrekao prije nego te je i upoznao... Nije se rasplakao samo zato to u njemu nije bilo niega to bi se moglo zgusnuti u suzu, znai samo zato to je itav dan ovako prekrasno prazan, pa je, zahvaljujui tome, mogao mirno, do najsitnijih pojedinosti, ispriati Jakubu sve to se dogodilo, sve to je otkrio i naslutio, sve to ga je uzdiglo do velikih oekivanja i razoaralo od njihovog susreta do trenutka u kojem ga je mladi preplaio otkrivi ga u jasminovom grmu koji je mirisao na gnjilu ribu. Prvi put mu se dogodilo da govori o sebi, o onome to osjea, prieljkuje i ega se boji, mirno i sabrano kao da govori o drugome. I jo mirnije, onako kako bi ponavljao pred uiteljem ono to je proitao. Bez interesa i bez suosjeanja koje se u njemu uvijek javlja kad govori o razoarenju ili nadi nekoga drugog ovjeka. Jakub ga je paljivo sasluao, raspitujui se ponekad o nekoj sitnici, traei da mu bar pokua ponoviti ton kojim je Idriz govorio onog dana, zanimajui se za visinu i tjelesnu grau Mustafe kojeg mu je Demir pokazao u kuici. Do u gluho doba noi Jakub ga je sluao, ispitivao, tjerao da oponaa sugovornike, traio da opisuje kad ve ne zna crtati i hvalio njegovu sposobnost opisivanja ne bi li izvukao jo neku pojedinost iz njegova pamenja. - Dobro - rekao je kad je konano zadovoljio svoju znatielju. - Mogao bi ti sad na spavanje. - ta je dobro? - pitao je Figani, umoran od hodanja, gladovanja i pripovijedanja. - Dobro sam razumio, dobro sam sve predvidio. Samo je teta za Idriza. - Kako nije teta, gdje bi mi kraj bio da me nije otjerao. I to iz ista mira, bez rijei objanjenja. - Nisam ja mislio na tebe nego na njega - nasmija se Jakub - za njega je teta. ao ti je kad pametan ovjek, vjet nekom zanatu, ne troi svoju pamet za dobro svog zanata, nego za osvajanje asti u svijetu. ta e, uvijek je on o sebi suvie dobro mislio, nikad ni sebi samome nije priznao da roenim zubima pravi govna iako je za sve druge ljude znao i govorio da to rade. Ne vrijedi, ali je ipak teta za njega. - Kako nije teta - podviknu Figani - eno ga, jadnik, spava u damijskom vrtu, ne zna ta e sa sobom, nita nije okusio cijeli dan. Velika teta i grehota. -To ti o sebi? - nasmija se opet Jakub.
- A o kome bih? On je samo meni nanio tetu, sebi nikakvu. Obeao mi je brda i doline, uvalio mi da prevodim jedva itljiv spis kojem kraja nema, a onda me otjerao kao psa. Sad e mi jo navaliti na vrat da sam ono ja napisao, onda otkriti u tome neko krivovjerje i zbog svega toga trebam uzdisati nad njegovom sudbinom. Ti si, dijete, usput - objasni mu Jakub strpljivo - ti si budala, kako ti se ve objasnilo. Ako i strada, ti e stradati onako, ni kriv ni duan. Zato se ti ne mora brinuti i zato se nemoj trpati u cijelu priu. - Ja sam ve stradao - tvrdoglavo se Figani drao svoje pobune. - Ja sam danas gladovao, ja sam bez utoita i bez izlaza, ja sam radio i zbog tog rada gledam gdje u glavu skloniti. A on sjedi u svojoj prekrasnoj sobi i ponosi se to ima zaobljen stomak. Pa ti vidi! -Vidio sam. -I ta kae na to to si vidio? Da je Idriz jadnik a ja budala? - Nisam ja rekao da je on jadnik. I bojati se da nee ni biti, uvijek e ono nekako isplivati. -A za mene je ionako svejedno? - bijesno upita Figani. - Ti sunce pali? Mjesec nosi? Vjetrove pokree i vode puta nizbrdo? Nemoj se trpati, molim te i kumim, to mi stalno sebe gura pod nos? - Samo ti govorim da si nepravedan, zapeo si za Idriza i hoe da se rasplaem nad njim, a on je mene prevario. O meni ti ne bi govorio, a ja te pitam ta u sa sobom. - Listaj. Pjevaj. Budi riba. Radi ta te volja, ti si u svemu ovome jedini ist. - Smiluj se, ovjee. Gladan sam i o glavi mi rade, a ne vidim izlaza i ne znam ta sa sobom. - Da si tako odmah rekao mogli smo mnogo manje priati - odgovori Jakub, pljesnu rukama i zamoli onog mladia da Figaniju donese neto za jelo. Kad trai veeru i spomeni veeru, a nemoj o pravdi priati. Reci, brate, da si gladan a ne da si prevaren ako nisi cijeli dan jeo, ne mogu te ja ovako razumjeti. Figani je jeo kao da nastoji hranom zatrpati onu prazninu to se u njemu otvorila jutros, kad su se njegove lijepe nade pretvorile u ponienje i gotovo u pristanak na to da nije ovjek. Ali treba rei i da je jeo kao neko ko je cijeli dan gladovao pa mu praznina u stomaku nije nita manje bolna od one druge. Jakub je za to vrijeme utio i gledao ga, a Figani je na trenutke pomiljao da bi u tom gledanju moda moglo biti i malo simpatije. I to ga je ohrabrilo. - Objasni mi, molim te, ta se ovo dogaa - upita Figani kad je progutao objed. - Evo neu sebe vie gurati, ne govorim o sebi, samo bih mnogo dao da razumijem. - Jakub se osmjehnuo i odgovorio da je pravo junatvo ne razumjeti neki posao nakon to su ti dvaput sve o njemu objasnili oni koji taj posao rade. Figaniju je sve ovo najprije objasnio Idriz, pa mu je objasnio Demir, pa je svojim oima vidio sve te ljude, pa je imao prilike izbliza osmotriti sve pripreme, i uspijeva i dalje ne razumjeti. Aferim!
Idriz mu je uglavnom istinu rekao. Nastupilo je, nakon Bajezidove nesree kod Angore, vrijeme bezvlaa i svake nevolje u kojem su se prinevi sukobljavali i ratovali jedan s drugim, a neprijatelji carstva, vjere i svakog ljudskog dobra pravili se da im pomau i uivali u naoj nesrei. Najbolje su se u tom rasulu snalazili ljudi poput Idriza - ljudi koji su stekli dosta znanja, dobro savladali vjetinu jednog zanata, a nikad nisu stekli pravu vjeru, ljudski obraz i potrebu da rade za svoj zanat i za ljudsko dobro. Takav je ovjek bio i onaj Bedredin od Simavne o kojem ti je Idriz priao. Veliki znalac i sposoban ovjek, ali jedan od onih ljudi koji misle da sunce sija da bi obasjavalo njihovu krasotu i da voda tee da bi se oni mogli okupati i uljepati. Takva sorta misli da carstva postoje radi toga da oni vladaju, a ne radi toga da se meu ljude uvede red i da se iznad njih stave zakoni i Boiji strah. Takvi ljudi i svoj zanat i svoje znanje krivo koriste, oni misle da ne trebaju oni sluiti zanatu i znanju nego zanat i znanje trebaju sluiti njima. Ako mogu, takvi ljudi stvaraju vremena bezvlaa i nereda, a ako im se posrei da se takva vremena jave bez njihova napora - oni ih koriste kao riba vodu. To su njihova vremena, oni najvie rade i najbolje ive kad je nesrea na svijetu oko njih, kao da se, anamo oni, hrane ljudskom nesreom. Oni u takvim vremenima smiljaju lai, ire obmane, kuju zavjere, itava nova uenja stvaraju da se nekako probiju do vlasti i do ugleda koji moda i jesu zasluili po znanju, ali sigurno nisu po ljudskoj vrijednosti i po Boijoj milosti koja im je dodijeljena. Taj Bedredin od Simavne, o kojem ti je Idriz priao, sigurno je bio jedan od tih ljudi. On je sklopio cijelo jedno suludo uenje, od dijelova raznih drugih uenja, o bratskoj zajednici meu ljudima, o nekakvoj jednakosti (kao kae: svi su ljudi debeli i klempavi, a ako ih ti drugaije vidi - to je samo zato to pogreno gleda) i o trista drugih sumanutih udesa, a sve to samo iz elje da nekako opravda svoju namjeru da zauzme prijestol. Sklopio je i zavjeru, naao je ljude spremne da u toj zavjeri sudjeluju, nauio ih kako da zavedu besposliare, sve je uredio da osvoji carevinu i da sebe postavi za sultana. To su ti, uostalom, Idriz i Demir ve ispriali. I tano su ti rekli da su u cijelom tom poduhvatu bili vani sam Bedredin, Borkliide Mustafa iz Izmira, Kemali Hudbin i bilo koji princ koji bi pristao na predaju prijestola ili bar posluio kao opravdanje za njegovo nasilno zauzimanje. Njihov se naum, uz Boiju pomo, izjalovio, ali je ostala zamisao koja je dobro razraena i koja e jo mnogo puta pokrenuti ljude ove vrste jer zamisli pronalaze i stvaraju svoje ljude, one koji e ih provoditi u djelo, ma koliko mi vjerovali i eljeli vjerovati da mi stvaramo i pronalazimo zamisli koje su nae. A Bedredinov plan je jedan od onih dobrih planova koji brzo i bez problema otkrivaju ljude spremne da im slue. Ima Bedredina i njegovu vjetinu da svaku podlost opravda i predstavi je kao borbu za istinu. Ima Mustafu i njegovu elju za muenitvom, ima njegovu ludu vatru sposobnu da zapali gomilu i iskoristi njezinu potrebu za vjerom. Ima Kemali Hudbina i njegovo opsjenarsko umijee koje e nevjetim derviima, nedouenim sufijama, narodskim vjerouiteljima i
svim drugim slubenicima vjere koji nisu sigurni da su na svome mjestu, izgledati kao udotvorstvo i boanski znak. Ima, znai, sve to ti treba da gomilu porobi i povede je kamo te volja. Vano je imati na umu da su ljudi ove vrste lieni prave vjere i da su ba zato jako sujevjerni. Ne vjeruje on u istinu i dobro, niti mu je do njih stalo, ali zato kao posljednja budala vjeruje u sreu, sluaj i u svoj razum kao da se svijet prema njemu upravlja. Ako neto dobro smiljeno ali ludo nije uspjelo jednom, ova vrsta ljudi nee pomisliti da nije uspjelo zato to je smiljeno protiv Svijeta i dragoga Boga, zato to je protiv Istine ma koliko bilo razumno i dobro smiljeno ono e pomisliti da je onda propalo zato to u planu ima neka greka ili zato to u onaj as nije bilo sree. Eto tako su i ovi tvoji junaci prouili ondanju Bedredinovu zavjeru, vidjeli da je razumna i dobro smiljena, zakljuili da je onda propala zato to zavjerenici nisu imali sree i odluili da je ponove vjerujui valjda da e ovaj put i srea posluiti. Uz to su uklonili i jedino to je moglo biti greka u Bedredinovom planu - uklonili su jadnog princa Musu koji je zaista bio greka kako god okrene. Oni su njegovo mjesto namijenili ovjeku koji je ve blizu krune, kojem je kruna, moe rei, pod rukom i samo se treba protegnuti da je uzme. A nije ni sanjar ni jadnik kakav je bio siroti Musa. Tako je Jakub objasnio Figaniju ono to je on ve dva puta uo i bar jednom sam ispriao. I razumio je, bar otprilike je razumio, a ipak nije imao ta rei na Jakubovo pitanje je li mu sad jasno ta se dogaa i u ta je upao. -Ovo do sada mi je sve jasno, ali ovo mi je jasno odavno - odgovorio je Figani. - Idriz mi je sve ovo objasnio, a onda mi je i Demir objasnio, samo to je on hvalio tu zavjeru. Jakub je zavrtio glavom, ali se nasmijeio sa simpatijom i nastavio objanjavati. Idriz je po svemu brat roeni onom Bedredinu. Pametan je, veliki znalac i siguran da je ljudima znanje darovano samo radi toga da on jednom zablista. Ni u ta ne vjeruje osim u svoj razum i u svoju dobru sreu, niemu ne vidi razlog osim u tome da njemu slui. U Bedredinovoj zamisli, koju je upoznao dok je bio u al-Iskenderiji, prepoznao je svoju vlastitu elju, prepoznao je zapravo svoju zamisao i sebe samoga, a po karakteru je takav da ne moe ni pomisliti da je taj plan prepoznao njega i stavio ga u svoju slubu. Nije u planu mogao pronai nikakav nedostatak osim onog s jadnim Musom, nije ga mogao pronai jer je on upravo savrena tvorevina razuma koji ne eli sluiti dobru i istini nego sebi. Zato praviti nove zamisli, zato iznova traiti put do neograniene moi, kad ovdje ima sve? Samo treba nai pomonike kakve je onaj Bedredin imao i ponoviti ono to je on uradio s pravim ovjekom na mjestu princa Muse. Naao je pomonika u svom prijatelju Huseinu (kojeg si ti upoznao pod imenom Demir jer se sada izdaje za svog brata) s kojim se zbliio dok je bio kod ismailita, prije nego e meni doi. Taj Husein, Demirov brat koji se sada predstavlja kao Demir jer je nekako uklonio brata, po svemu je ono to mu
treba - lukav i laljiv, opsjenar neizmjerne unutranje snage i bez traga prave vjere u sebi, kao stvoren da opini i za sobom povue ljude bez sigurnosti u svoje mjesto. Naao je i velikog vezira Ibrahima koji njemu moe biti ono to siroti princ Musa nije mogao biti Bedredinu - veliki vezir ne mora stvarati vojsku jer je ve ima, ne mora osvajati araj jer je ve u njemu, ne mora izdaleka ii prema kruni jer je ve pod njom, a beskrajno je astohlepan kao svaki dojueranji rob. Preostalo mu je da se sjeti nestalog princa Mustafe i smisli kako da Ibrahima proglasi za Mustafu koji se vratio iz nevidljivosti i treba sjesti na mjesto koje mu se samo oslobodilo. S njegovom vjetinom, znanjem i potpunim nedostatkom vjere i obraza, nije bilo teko dodati Bedredinovom uenju ono to mu je nedostajalo da se podudari s Idrizovim planom (to su ove besmislice o povlaenju u nevidljivost, o ponavljanju dogaaja i sudbina, o tome da svaki ovjek ponavlja neiji ivot jer ima njegov karakter). Sve to mu je trebalo ve je imao u uenjima raznih sufijskih redova, tako da je naprosto uzimao to mu je trebalo i dodavao onome to je naao kod Bedredina kao osnovu svog plana. Nije to teko takvoj sorti jer njima nije vano koliko je istine u onome to govore, njima je vano da to to govore bude skladno, da lijepo izgleda i da slui njihovom cilju. Ne provjerava ono svoje uenje prema svijetu i dragome Bogu, ono ga provjerava samo prema svome razumu i gleda da to uenje bude u sebi dobro uklopljeno, kao are u ilimu. - Eto to je pria o tvojim prijateljima - zavrio je Jakub. - Ne znam treba li ti sve ovo jo nacrtati, ne bi li sve do kraja razumio. - Ti, znai, misli da su veliki vezir, Idriz i Demir u jednoj zavjeri? - zakljui Figani koji se nije uznemirio zbog Jakubovog dobroudnog podsmijeha. -1 da je Idriz pravi voa? -Znao sam ja da e razumjeti - osmjehnuo se Jakub. - Oprosti mi, molim te, ali ja sad opet moram o sebi - nakon kratkog razmiljanja javi se Figani. - to u im ja u svemu tome? Nee biti da su se u tolikom svom poslu htjeli malo zabaviti igrajui se sa mnom. - To ne znam sigurno - odgovori Jakub. - Mogu rei samo ono to ja mislim da bih s tobom probao kad bih bio na Idrizovome mjestu. Ti si postao prilino ugledan meu svjetinom zbog onih stihova o razlici izmeu dva Ibrahima, pa bih ja, da sam, ne daj Boe, na Idrizovom mjestu, to iskoristio da privueni svjetinu na svoju stranu. Namijenio bih ti, znai, ulogu onog ludog Mustafe. -Kako bi iskoristio? Kako su oni htjeli to iskoristiti? - Sam si rekao da su oni odve zaposleni ljudi da bi se radi zabave s nekim poigravali, makar to bio i ti. A oni su ti vie puta sve ispriali, jednom ovako, a drugi put onako. Ispitivali su, znai, koliko si ti za toga pa digli ruke kad su vidjeli koliko si. A sad bi se moglo i spavati, ako je tebi sve jasno i ako ti je srce na mjestu.
- Jasno mi je, samo... - zausti sumnjiavo Figani, pa uuti kao da se ugrizao za jezik. -Kai slobodno. -Kako ti sve ovo zna? - Misli da nisam s njima? - nasmija se Jakub. - Zato si uutio? Ne boj se, nisam, a znam zato to sam pametan koliko i oni i jo mrvu pametniji jer imam povjerenje u svijet. Oni uvijek naprave neku greku i otkriju se zato to se vole pokazivati. Idriz mi je bio sumnjiv im je doao kod mene jer je dolazio od ismailita i bio pun njihove pameti. Zato sam ga pratio. A onda je meni posvetio komentar Bedredinovih mistikih spisa. Povei to s njegovim karakterom i sve e ti biti jasno - zna ta da oekuje i jasno ti je ta on mora uraditi jer je takav kakav je. -I otkad sve to zna? -Slutim ima dvije godine, otkako mi je on poslao svoje komentare Bedredinovih spisa. Proitao sam ih, podsjetio se na njegovog uzora i sve mi se sklopilo. Ostalo je samo odgonetnuti kad e poeti i s kim e raditi to to sigurno hoe jer mora. -I ta, molim te, sad namjerava? -Vratiti se u Koniu, odavno nisam itao svog uitelja. - A oni neka rade svoje?! Pa njihova je zavjera ve uspjela, sultan samo to ne ljubi ruku Ibrahimu, a ti e u Koniu itati Mevlanu - vikao je Figani gotovo grcajui. - Nemoj, molim te, nemoj me i ti do kraja razoarati. -Uradio sam ja svoje, sultan tetoi Ibrahima da mu oslabi oprez. A ti bi bolje uradio da se pobrine za sebe nego da carevinu spaava. ta misli ti sa sobom? -Ne znam, moliti Boga da se neko rjeenje ukae. -U gradu nemoj ostati. Oni te se ne boje i nee te ubiti radi straha, ali bi se mogli sjetiti nekog naina da iskoriste tvoju smrt kad ve od tebe nije bilo koristi. Moglo bi im pasti na um da e tvoja smrt makar uznemiriti arijske besposliare, a njima je i to neka dobit. Doi sutra iza podne u veliku luku, tu e ekati onaj momak i uvesti te na brod za Izmir. A onda e se nekako prebaciti do mene. Tada je Jakub ugasio lampu napomenuvi da e se, izgleda, jedino tako osloboditi Figanija i doepati se svoga leaja. -3Od ranog jutra Figanija je izjedao nekakav slatki nemir koji je u neko doba ipak postao nepodnoljiv. Bio je u pravom zanosu od toga to je na kraju pridobio Jakuba. S ponosnom porur gom se prisjeao sebe jueranjeg, rugao se Figaniju koji je juer gledao vodu i elio joj se predati pa odustao samo zato to ga je Jakubov glasnik zatekao u tim mislima. Privlaila ga je voda jer je nudila neko
rjeenje, a odbijala ga smrt u vodi jer mu se inila hladnom i ljepljivom. Mladi je doao ba kad je mislio o tome koliko je od vodene smrti bolja smrt ludog Mustafe - razapet i zakovan za dasku, pa podignut na devu... Suho i puno vatre, mnogo bolje od vode koja ubija kao san glupog ovjeka. Tako juer u sumrak - a danas?! Jedino to u dananjem danu lii na jueranji je onaj muni miris gnjile ribe koji se i danas i ovdje osjeti, kao izdaleka i sasvim blag ali se osjeti. Nestrpljivo je iekivao da ga Jakub pozove a on ga zbog neega nije pozivao, moda zato to je imao pametnijeg posla i to ga nije ni mislio pozvati. Htio je neto raditi a nije imao ta, morao se kretati a nije mogao jer nije red stuhati po kui u kojoj nije ni eljeni gost ni domain nego nevoljnik primljen za nevolju. A s ovim nemirom i ovim oduevljenjem u sebi, nije se moglo vie izdrati u sobi u kojoj nema ta raditi i iz koje ne moe izii. Zato je mnogo prije podneva krenuo u luku raunajui da je jo barem danas ovdje siguran jer oni nisu mogli ovako brzo smisliti kako da iskoriste njegovu smrt. Idui u luku, sjetio se jo jednog razloga da se ponosi sobom: Jakub je njega poslao Idrizu da ga provjeri, nisu njega ovih dana provjeravali samo Idriz i Demir nego i Jakub koji je isto tako htio vidjeti koliko je on sposoban za zavjere. I uzeo ga je sebi (sigurno za uenika, za ta bi ga drugo mogao uzeti) kad je vidio koliko je sposoban. Veliki Jakub, istinski Mevlanin nasljednik! Nee on, dodue, preko Jakuba doi do sjaja koji prieljkuje i koji bi elio zasluiti. Jakub i Ata su ista vrsta, oni se klone i sjaja i svega to je normalnim ljudima vano. Do sultana ima pristup kad hoe, a jedva eka da se vrati u Koniu! Ali moi e se, sa mnogo rada, malo sposobnosti i dovoljno vjetine, moi e se biti i po Jakubovom ukusu i onaj koji moe doi do svog mjesta u Istanbulu. Proao je Atinu, proao Jakubovu, proi e on i ostale provjere i doi na svoje mjesto. A ono bi trebalo biti blizu sjaja. U luci su ga neki ljudi odmah prepoznali, moda oni to su ga juer tapali, moda oni iz ajdinice u kojoj se proslavio. Okruili su ga i srdano pozvali da popiju aj i porazgovaraju. On se nekao, ne zato to bi imao pametnijeg posla ili zato to bi znao ta raditi u slijedeih sat, moda i dva, nego upravo zato to mu se ilo, to mu se htjelo biti vaan i junak ajdinice, i to ga oni mogu ubjeivati jedino ako se neka. Kako e biti vaan ako ga oni ne ubjeuju i ako on odmah pristane? Tako se napravila mala guva, sasvim mala i u luci sasvim redovna, ali dovoljna da na trenutak privue panju. Ova je privukla panju dvojice zaptija. Prili su iz navike, zato to im je posao da priu tamo gdje se skupilo pet ljudi jer pet ljudi na okupu je guva a oni moraju biti tamo gdje je guva. Nisu se oni ni umijeali u grupu, oni su samo prili da pogledaju i procijene je li ovo guva koju treba rastjerati ili je se moe ostaviti na miru, ali su se pored Figanijeve grupe zadrali due nego to je trebalo da procijene, pa su se neto dogovarali, pa je jedan ostao kao na strai a drugi nekamo otiao. Uskoro se vratio s jo jednim starijim koji je pogledao, potvrdio, priao Figaniju i pozvao ga da poe s njima.
Odveli su ga u al-Fatihovu damiju gdje su Idriz, Demir i nekakav prastari ovjek kojemu su kosa i brada ostale tamne (kao da su nalijepljene, pomislio je Figani) raspravljali o spisu koji je on prevodio. Njega nisu ni pogledali, samo su meusobno raspravljali jer se onaj starac izgleda nije slagao da je Figanijev spis neko veliko krivovjerje. Demir je vikao da moda i nije krivovjerje ali jeste glupost zbog koje bi ovjeka trebalo objesiti jer je onaj ko poini tako glup spis spreman poiniti i svako drugo zlo. Idriz je umirivao Demira, govorio dugo, razumno i ubitano, spominjao ahrastanija i mage, podsjeao na suru Krava u kojoj je jasno reeno da su Ademu kazana sva imena i da mu meleki moraju biti podloni. A ovdje se izmilja nekakav din koji je mudriji od ljudi i koji sa enom (sa Havvinom nasljednicom! naglasio je Idriz) djecu raa i zainje rod kojeg u Knjizi nema pa ga, prema tome, ne moe biti. Raspravljali su dugo, ueno i dosadno, dovoljno dugo da Figani shvati kako je ovo nekakvo kao suenje ili njemu ili njegovom spisu. apatom je o tome priupitao zaptiju koji mu je znao rei samo toliko da ga oni od jutros trae. Njih je jutros sakupilo, opisalo im ga i reklo neka ga trae. Napomenulo je da posebno pripaze na luke i na kapije jer e on sigurno probati da pobjegne iz grada. On zna toliko i zna da su ga njih trojica eto nali tamo. Figani ga je onda pitao otkud u al-Fatihovoj damiji miris gnjile ribe, ali ga je zaptija uutkao i upozorio da pazi. Na kraju su se Idriz i Demir sloili da Figanijev spis moda i nije krivovjerje, a tamni starac se suglasio da bi on mogao biti podgovaranje na obnovu divljih vjera koje su postojale u narodima nedostojnim Objave. Zato su odluili da kadiji ne predloe za poinitelja smrt nego javno sramoenje koje bi ga moglo dozvati pameti i navesti da pripazi ta pie. Kad su se oko toga sloili bilo je ve prolo podne i brod na koji je Figanija trebao uvesti Jakubov glasnik sigurno je isplovljavao. -4Kadija je prihvatio miljenje uleme i osudio Figanija na javno sramoenje: neka ga zaveu za magarca, licem prema repu, neka ga tako provedu kroz grad i neka objave da ga ljudi imaju pravo pljuvati i gaati uvredljivim stvarima, ali ga ne smiju ozlijediti. Nakon toga ima dva dana stajati zavezan za stub u luci, a onda puten nek ide kamo ga volja. Po Figanija su doli u kasno prijepodne jer je prohod trebao poeti kad ljudi klanjaju podne. Zaptija koji je doao po njega povjerljivo mu je namignuo, a onda mu, dok su ga vodili, uspio apnuti: -Ne boj se ti, ja u se pobrinuti za tebe. Provukli su mu motku ispod pazuha i preko lea, pa onda du motke zavezali ruke tako da je bio kao razapet ili, jo bolje, zategnut poput lutke za karaoz. Pripremajui ga tako, njegov povjerljivi zaptija mu je, kad god bi mu se
pruila prilika, vrelim dahom aputao u uho: -Ne brini ti, naao sam ja desetak ljudi koji e te gaati kamenjem... Nee oni promaiti, u glavu e gaati da te i ne boli dugo... Bio je tvoj prijatelj prekjuer kod mene, ja sam mu se zakleo da nee preivjeti. Ako nita drugo, ja u gurnuti magarca kad vas dovedem na hridinu, ne bi preivjeli da ste od gume. Dobar ti je prijatelj, dao mi je punu kesu... Ja sam govorio da ne treba, zaklinjao se. "Neka", kae, "neka se i tebi isplati"... Uradio bih ja to i bez toga, radi ljudi iz arije bih uradio. Tebe oni vole i radi njih u ja to... Ne bi oni voljeli da ivi osramoen, znam da ni ti ne bi, a mene nita ne kota.
III. DIO ROMOR

-1Mjesecima nakon preseljenja Azra se bavila veselom naukom dozivanja duhova. I ivjela zapravo lijepo - sasvim uvueno unutra, mirno i nekako ispunjeno. Na povratku s posla svrati u samoposlugu u prizemlju svoje zgrade, kupi neto za jelo, a nakon toga, u kui, neto pojede, preodjene se da postavi granicu izmeu svoga i vanjskog svijeta, a onda do kasnih nonih sati drijema ili sanjari, luta kroz stan i pokuava komunicirati sa stvarima koje je nekada dijelila sa Farukom, dakle svakodnevno ih dodirivala. Nije ona eznula za Farukom, nije uzdisala za njim, patila i strasno mislila na njega, nije ga trebala. Samo je nastojala obnoviti jedno stanje, sebe ponovo dovesti u stanje u kojem je jednom bila i preko tog stanja zadobiti sjeanje, stvarno sjeanje, na tijelo, glas, lice, na bilo ta od ovjeka kojeg je po svemu sudei voljela. A u kasne none sate legne, namjesti se u svoj poloaj (s glavom oslonjenom na lijevu ruku, s nogama savijenim u koljenima i gotovo sasvim prema gore povuenim, ovla pokrivena preko slabina) i ita Farukovu ostavtinu. U tom je poloaju ve jednom ula dobar dio teksta koji ita, u tom je poloaju sluala gotovo sva Farukova stvarna ili izmiljena sjeanja, to je najudobniji poloaj koji je do sada otkrila i poloaj koji je Faruk najvie volio tvrdei da onda kad tako lei najvie lii na sebe. Tvrdio je da osjeti njezino stanje i, prema tome, moe pouzdano znati da je ona najoputenija i najvie u sebi kad se tako namjesti. Tako je itala dok ne osjeti kako joj tijelo lijepo trne od umora a oi je peckaju. Tada bi jednostavno iskljuila lampu, bolje navukla prekriva i utonula u san. Neke je dijelove itala po nekoliko puta zaredom, neke preskakala i odgaala za kasnije, neke povrno ili letimino preitavala. Uglavnom, niti jednom nije tekst proitala od poetka do kraja u onom redoslijedu u kojem ga
je Faruk sloio i za nju ovdje ostavio, pa joj se zato par puta dogodilo da joj se pobrkaju imena likova o kojima se pripovijeda. Namjerno je tako radila, htjela je itati pojedine dijelove, pojedine etape pria, onim redoslijedom kojim su nastajali, to jest onim redoslijedom kojim ih je ona ula. Tim su redoslijedom oni sudjelovali u oblikovanju njezinog odnosasa Farukom ili ga bar odraavali, opisivali, bili Farukov pokuaj da taj odnos razumije, pa su oni, sloeni tim redoslijedom, tajna historija njezine ljubavi. Nju je, naravno, zanimao taj tajni redoslijed, skrivena unutranja logika po kojoj je tekst sloen. Tako sloen, on neto moe znaiti samo njima dvoma, ali njima vie nego to znai ovako, kad je sloen za svakoga; tako sloen, on je mogua tajna ifra njihovog odnosa, a iz te ifre se moda moe obnoviti, nanovo osjetiti, dobiti barem stvarno sjeanje. Nekad joj je njezino nastojanje da presloi tekst prema tajnom kljuu koji nejasno sluti, kojeg bi se moda i sjetila kad bi bila manje umorna ili da onaj nije ovako temeljito uklonio sve biljeke, nekad joj je to letimino prelijetanje preko teksta, preslagivanje, biljeenje brojeva ili inicijala na rubovima stranica, liilo na aranje pa se smijala ili bjesnila pitajui se bi li onaj nesretnik bio radostan kad bi vidio koliko se bavi njegovim pokuajem da objasni svoj alosni sluaj time to e ga utrapiti nevinim izmiljenim ili sluajno naenim likovima. Tako je ivjela od polovine oktobra kad je preselila ovamo. Odlazila na posao, jela uzgred, kao ptica, i arala dozivajui svoje sjeanje iz stvari, poloaja tijela, teksta otipkanog na maini i sloenog po redoslijedu za bilo koga, ali ne po tajnoj, samo njihovoj, sasvim unutranjoj logici koja je moda jedina stvarna i upravo zato ovako temeljito sakrivena. Ne bi to priznala bilo kome, pogotovo sebi, ali je ivjela spokojno i ozareno. Ponekad bi navratio njezin stanodavac s pozivom na kahvu i tada bi je nagovarao da ona ipak ode svome ovjeku, pravei se da ne zna kako se njezin ovjek ne javlja i da nemaju kontakta ve od maja prole godine, ili bi je obavjetavao gdje je vidio konzervi kojih ne moe biti mnogo, ili bi traio novaca da joj on kupi ono to je negdje naao a sigurno e joj trebati, ili bi se naprosto pojavio s neim. Iz razgovora sa starcem i njegove brige za nju razumjela je da se neto dogaa, a onda je time sebi objasnila neobine znakove koje je opazila uprkos svojoj spokojnoj ozarenosti koja ju je tako pouzdano branila od vanjskog svijeta i od svakodnevnog ivota. Opazila je onda da je grad preplavljen strahom i da je strah poeo odreivati ivot i svakodnevne postupke ljudi. Opazila je histerinu veselost, nagle promjene raspoloenja, neumjereno kupovanje, pretjeranu ljubaznost ili svadljivost. Opazila je ona poodavno sve to i znala da je sve u vezi sa strahom koji je legao na grad, ali je sve to bilo kao da gleda kroz staklenu pregradu, kao zbivanje na ulici koje nju ni na koji nain ne zanima. Kao da je od svega, ali zaista od svega, lijepo zaklonjena svojim aranjem. Jednom je dola majka, jedne subote krajem marta, dosta rano ujutro. Nije se obradovala ovoj posjeti, iako je u njoj jo uvijek trajalo ljetonje blago
osjeanje zahvalnosti prema majci. Nije se obradovala jer je posjeta iskljuivala Azri beskrajno drag obred jutarnjeg kahvenisanja - u krevetu, uz utnju i jueranje novine koje se studiraju beskrajno dugo i tako paljivo da se ni jedan naslov ne upamti. Upravo zbog jutarnje kafe bilo joj je tako prirodno da ona i Faruk stanuju odvojeno: da bi s nekim mogao piti jutarnju kafu i pri tom razgovarati s njim, on ti mora biti mnogo blii od tebe samoga (jer sa sobom uz prvu jutarnju kafu ne bi mogao razgovarati i raduje se kad god se uspije podnijeti). Majka je najprije openito tugovala nad naom sudbinom i nad onim to e nas zadesiti. Uvjeravala je Azru da se nekako podnesu i glad i strah, ali da se avioni ne mogu podnijeti. Evo ona bi, naprimjer, ostala u svom gradu jer se ona ne boji smrti i zna da nam je jednom umrijeti, ali kako ostati kad zna da jugoslavenska vojska ima avione a ti si kao dijete, u Drugome svjetskom ratu, preivio avionsko bombardiranje. Ostala bi ona, ne bi ona iz svoje kue, u njezinim se godinama ne pravi nova kua a zna da je jadan onaj koga ne sahrane iz njegove kue, ali avioni... Onda je, posve neoekivano, poela bijesno govoriti o Faruku. Nazivala ga je podlacem, gadom, mizerijom i psetom, pa duboko uzdisala i umno ispuhivala zrak, pa zahvaljivala Bogu to je Azra na vrijeme vidjela s kim ima posla i nije se udala za takvoga, a onda opet strasno nabrajala sve Farukove osobine. "Sada se ne javlja, sklonio negdje svoju suhu guzicu i potulio se kao svaki podlac, boji se da ne doemo kod njega i pokvarimo mu udobnost. A dok je ovdje bilo sree nisi se mogao odbraniti od njega, svake se nedjelje uvaljivao na ruak i derao dok mu je bilo volja", naizmjenino je majka vikala, siktala i razlono nabrajala. Ali ima, Bogu hvala, uvijek dobrih ljudi i ovjeku se ivi dok to zna. Faruk se, eto, pokazao kako se pokazao, ali su se i njezini dalji roaci pokazali kako su se pokazali. To su potomci sestre njezine majke koja je prije Drugoga rata iselila u Tursku. Ne poznaje ona te ljude, s njima je razmijenila par pisama prije petnaestak godina kad su oni htjeli doi da vide to Sarajevo kojeg im se majka nije do smrti uspjela osloboditi, ali se nisu upoznali jer su oni tada, ako se Azra sjea, zavravali ono kuice u Semizovcu i nisu imali novaca ni za kakve goste i druenja. Evo sada su se ti opet javili, zovu ih kod sebe u Tursku jer se boje da bi ovdje moglo biti svata, neka dou i ostanu koliko treba, nekako e se valjda preivjeti. "Ima, eto, i takvih ljudi i ovjeku se zbog njih ivi", zavrila je majka pripovijest o roacima iz Turske, zahvalila Bogu to Azra ima i svoju familiju a ne samo Faruka i upozorila Azru da bi se do sutra trebala spakovati. "Ili bi ti zbog posla vie voljela s Nenadom i Amrom u Beograd?" sjetila se majka druge mogunosti. "Oni idu kod njegove strine. On se, dodue, boji i za njih dvoje da e morati dalje im se Amra porodi, od tamo je, kae, svo ludilo i krenulo pa se samo budala moe nadati da tamo za njih dvoje ima mjesta, ali je, kae, sreom, grad dovoljno velik da u njemu nikad ne mogu biti svi ludi ili svi
pametni. Njemu se, kae, i ne ostaje, volio bi da budu morali ii i iz Beograda jer se njemu inae ovdje ukinulo svako mjesto, on se ovdje vie ne moe snai ni razumjeti sebe, njemu se svijet i sve njegovo pocijepalo na dvoje jer mu je pola familije otilo u umu da napada grad a pola ostalo ovdje pa on sad mora ili braniti grad i pola familije borei se protiv familije ili biti sa familijom napadajui grad i pola familije. Zato ja mislim da e oni sebi traiti mjesta negdje dalje, da e u Beogradu ostati samo dok se Amra porodi, a to ti opet kae da bi ipak bilo mnogo pametnije da ti krene s nama u Tursku jer ne moe stalno i svugdje s njima a ne moe ni sama u stranom svijetu, ipak je to tuina, a sama ena je sama ena i kod svoje kue a kamo li u stranom svijetu... Pa progovori vie, pobogu!", zaurlala je majka bijesno, doslovno izbezumljeno, nakon kratkog predaha, dugog koliko jedan udah, to ga je sebi morala priutiti nakon nezaustavljivog slapa rijei koji je izlila na jadnu Azrinu pospanu glavu, strasno i uporno ga izlivala od kako je stupila u njezin stan. - ta ti je? - zaudi se Azra nakon to se malo povratila od oka i razumjela majin urlik. - Reci neto, enska glavo! Progovori, pomozi mi. Pustila si me da se ovdje pred tobom uvijem i grim kao crv ili kao riba na ulju i ne pada ti na um da se javi iz svoje uzvienosti, da mi prui ruku, da mi bilo kako olaka. -Kako da ti olakam? -Reci ide li s nama ili s njima. Mora ii, Nenad kae da je to gotova stvar, prijatelji su mu rekli da se izgubi do kraja marta ili e ga oni izgubiti ne bude li s njima, u vojsci. S kim ide? -Sa sobom. - Gdje? - Ja mislim svojoj kui. Svugdje sa sobom. - Ozbiljno te pitam! - Ozbiljno ti kaem. Nemam ja kamo ii, razumjela sam toliko da mi ne moemo otii. I slaem se s tim, to dalje to se vie slaem, iako me je u prvi mah uvrijedilo. - Ja u te silom povesti, ja u te ponijeti, ja tebe moram spasiti - uzbudila se majka. - Sjeam se jedne aljive prie o mornaru koji se nakon brodoloma spasio uspentravi se na lea ogromne kornjae. Kornjaa je, po Boijoj milosti, plivala prema kopnu i tako mornara donijela do obale izvukavi ga iz ralja oceana i strane smrti. Mornar ju je izvukao na pijesak i zahvaljivao se dugo i srdano, a kornjaa se okretala prema vodi i time pokazivala da joj je vie do mora nego do njegove zahvalnosti. Mornar je smatrao da bi bio prava svinja ako joj ne bi stavio do znanja koliko joj je zaista i iskreno zahvalan, pa ju je uporno okretao glavom prema kopnu i ponavljao svoje izraze zahvalnosti, nudei joj ak i poljupce. Kornjaa se nastojala vratiti svome moru, mornar ju je nastojao zadrati na svome kopnu i izraziti svoju zahvalnost na njoj shvatljiv nain, i to je
tako trajalo, trajalo... Bog zna kako dugo bi to trajalo da se mornarov pogled nije zadrao na kornjainoj glavi i otkrio mu da ona nema uiju. U jednom trenutku, u jednom bljesku prosvjetljenja, mornaru se otkrilo da kornjaa ne moe shvatiti svu dubinu njegove zahvalnosti zato to nema uiju pa ne moe uti njegove rijei. Otkrilo mu se dalje da kornjaa moe uti sve lijepo to joj on ima rei jedino ako ima ui. Otkrilo mu se da bi s uima i ona sama bila cjelovitija i prihvatljivija, da bi joj se moda sasvim oduio ako joj daruje ui kakve ima on i tako stvori medu njima slinost na kojoj bi se mogla izgraditi istinska bliskost. Ponesen svim tim saznanjima i zahvalnou, mornar je uzeo no i prosjekao kornjai ui veoma sline svojim. -I ta bi ova besmislica trebala znaiti? - upitala je majka nakostrijeeno. -Nita, samo molbu da me ne spaava. Ovo je pokrenulo novi slap rijei koji se na Azru sruio tako srdano da joj je glava zazvonila. Majka je govorila jako brzo i jako glasno, trudei se da zvui bijesno, povrijeeno i prijetei. A Azra je prepoznavala zavist, stid, zahvalnost i moleivost, prepoznavala je goli tupi strah. I prepoznala je u sebi koliko ali svoju sirotu majku, i prepoznala koliko je voli, prepoznala da je u ovom trenutku, ovako pospana i bijesna zbog pokvarenog jutarnjeg obreda, voli jae i njenije nego ikad, upravo zato to zna, to vidi i osjea koliko zasluuje saaljenje. Zagrlila je majku i ispratila je do pred zgradu, pazei da im zavoji stepenica ne pokvare zagrljaj. Pred zgradom ju je poljubila, toplije i s vie ljubavi nego ikad do sada, rekla joj "Sretno. Vidjet emo se mi, ako Bog da, opet, vjeruj mi" i vratila se brzo u kuu. Znala je da bi bilo okrutno ispratiti sirotu staru enu pogledom, znala je da ona taj pogled ne bi podnijela jer bi je on navodio na odluku da uini ono to nikako ne moe a vie od svega eli - na odluku da ostane ovdje, znala je da bi je taj pogled ubio jer bi ga ona shvatila kao zahtjev da se uspravi, znala je... Znala je da voli svoju majku, znala je koliko je jadnici teko, znala je da joj majka nikad nee oprostiti zahvalnost koju je osjeala dok se trudila da je napada, znala je da joj mora olakati koliko moe ovaj as u kojem starica ini ono to mora i to tako jako nee. Poslijepodne toga dana letjeli su vojni avioni nad Sarajevom, njezin stanodavac je uvjeravao Azru da se ne treba bojati aviona jer od njih u pravilu ginu samo civili ("Ne mogu oni vojsci nita, avion je izvan grada moan koliko i patka"), a stanodavev zet tugovao to nedavno nije imao kod sebe hiljadu maraka jer je za taj novac mogao kupiti puku ("Sada bih bio kompletan ovjek, a ne bih se krio ovdje s vama"). Naveer toga dana Azra je opet itala Farukovu ostavtinu i naslutila pravi redoslijed epizoda u Farukovim pripovijestima, naslutila ifru koja od ovih pria pravi historiju njezine ljubavi. Sasvim sigurno naslutila, u jednom je momentu ak ula Farukov glas, ula ga kako izgovara reenicu to je ona u tom trenutku ita, gotovo sigurno je ula... A onda se sve izgubilo, opet je istina bila duboko unutra i daleka, a oko nje je bila sarajevska no nepomina od straha, s ponekim pucnjem ili rafalom.
Gasei svjetlo, Azra je odluila obnoviti (pokuati da obnovi) u sjeanjuneku od Farukovih ispovijesti koja bi morala obnoviti i Farukov glas jer je neposredno vezana za taj glas, toliko vezana da samo u njemu i postoji. Zatvorila je oi, umirila se koliko god je mogla, sva se sabrala na jednu taku duboko u sebi (onu sredinju taku koju je otkrila ovdje, sa Farukom) i poela aputati unutranjim glasom kao da ara: "Snijeg je sipao kao da se prosuo behar iz nebeskog vrta, a iz njega se svijetom prostirala tiina iz koje je zraila lijepa bijela smrt..." Sva sabrana u sebe, obnavljala je svoje sjeanje, izvodila pred svoj duhovni pogled debeloga rumenog Ivana Radoa, djeaka i uplakanu majku, obnavljala cijele reenice i obnavljala sjeanje savrene, totalne tiine. Ali nigdje Faruka ili bilo ega njegovoga, nigdje lica, glasa, intonacije. Samo blaga samrtna tiina i bolno titanje zbog odsutnosti neega to bi trebalo biti tu a nije i nee biti, samo e podsjeati na sebe upornim bolnim titanjem. "Prisjeaj se pria koje si ula i itaj prie kojima te daleki dragan pozdravlja", snatrila je Azra uronjena u svoju tiinu, "to je sve to je od njega ostalo, ako je on ikada bio tu i ako je neto moglo zaista ostati. Moda te prie dovedu i do ostaloga, ako je ostaloga uope bilo, ako tvoj dragan nije zbirka svojih pria." "Kao car ahrijar", sjetila se vlastite usporedbe od prije godinu i neto. Veliki car ahrijar, nakon hiljadu i drugog buenja prui ruku da zagrli svoju enu eherzadu i napipa neku napravu za prenoenje glasa. Zaprepasti se i sledi od bola i postienosti kad je shvatio koliko je ljubavi i nade vezao za tako glupu i runu napravu, ali mu onda pogled padne na mali prst lijeve ruke na kojem je nekad stajao prsten s velikim rubinom. Sasvim dobro se sjea, posve sigurno zna, da je tim prstenom obdario svoju lijepu enu za bolnu i podrugljivu priu o nesretnom arkanu. Nema prstena - eherzada je znai bila tu, nije mogao prstenom obdariti spravu za glas. To to nema prstena dovoljan je izvor nade ako je ljubav duboka i jaka kao to je njegova. Saaljivo se smijeei caru ahrijaru, uronjena u svoju lijepu tiinu, Azra je tonula u san znajui da ona nee ostati kod nade koja dolazi iz odsutnosti prstena. Ona e dozvati svoga dragog makar ga sastavljala od njegovih pria i svojih sjeanja. Oko njegove ostavtine ona e dopisati svoju i tako e se valjda naslutiti neka istina, neko tijelo njezine ljubavi. Ljubavna ostavtina kao Frankenstein. Osmjehnula se sebi, na rubu izmeu sna i svijesti: ruga se svome naumu, a ipak se raduje to e sutra poeti sa ispisivanjem svega o Faruku, s ispisivanjem Faruka.
-2-
"teta to Faruk nije imao tri kile duhana", mislila je Azra blago se rugajui sebi i svome pokuaju da obnovi sjeanje na svoju ljubav, da obnovi svoju ljubav sjeanjem na onoga koga je voljela, time to e zabiljeiti sve njegovo to jo ima u sebi, dakle prie koje moda jesu ispovijesti ili sjeanja, a sigurno
jesu njegove. "Da je on imao tri kile duhana, hercegovakog, sorte flor, runo rezanog, ja bih imala dokaz, slubeni, objektivan i peatom blagoslovljen, da je on stvarno postojao. Sa svim onim ukrasima o djeci i njihovoj starosti, odlikovanjima i srednjei-movnom stanju. Pa kad me neko pogleda saaljivo i zabrinuto, kao s uma silu, zato to vjerujem da je postojao ovjek kojeg sam ovdje tri godine voljela na razne naine, ja mu pred nos tresnem dokument s tri kile duhana i srednjeimovnim stanjem. Uostalom, lake bi ti bilo podnijeti injenicu da si ostala bez svog ovjeka zbog tri kile duhana nego to trpjeti kao injenicu naprosto. Tri kile duhana su ipak neki razlog, a ono zbog ega sam ja otjerala Faruka nije razlog, to je nita. Nervirala te sestrina neukusna svadba. Pa sestra se ima da te nervira i sestrina se svadba ima da bude neukusna, ali kakve to veze ima sa Farukom?!" Tako se Azra podrugivala sebi i istovremeno se tjeila nakon jednog boravka u podrumu, nekih mjesec dana nakon to su poela bombardiranja grada artiljerijom. Ve dugo nije izlazila iz kue, gotovo mjesec dana, jer se oba ulaza u njihovu zgradu savreno dobro vide iz Komande grada gdje je jugoslavenska vojska. Zbog dosade ili oajanja, zbog straha ili naprosto onako, vojnici su povremeno pucali na ulaze i u prozore okrenute prema njima, tako da se nije smjela kretati po kuhinji i nije smjela izlaziti iz zgrade. Zato je smjela i morala sjedjeti u sobi, prisjeati se Farukovih pripovijesti o oevom odlasku, Hajrudinovom pogrebu, snijegu i namjetaju, prisjeati se i biljeiti njegove rijei i svoje reakcije, biljeiti sve ono to je on govorio i to se meu njima zbivalo u vezi s tim govorenjem. Svako je njegovo sjeanje, ispovijest ili pripovijest, zapravo dio jednog dogaaja, jedne epizode u njihovom trogodinjem druenju. Treba obnoviti cijeli dogaaj, ako se barem naslute obrisi cjeline njezini e se dijelovi sklopiti sami od sebe. Tako se poela prisjeati i zapisivati sve to se meu njima dogodilo, a u tome joj je jako pomagala cjelodnevna i svakodnevna zatvorenost u sobu koja je tako temeljito odmicala od nje materijalni Boiji svijet i njegovu stvarnost. Zapisivala je onako kako su joj se sjeanja javljala, uvjerena da je taj nain blii skrivenoj istini njezine ljubavi od svakoga drugog. Tako se dogodilo da najprije zapie sahranu Farukovog tetka, odnosno Farukovo bijesno odbijanje namjetaja u tetkovoj kui, a onda po redu - onako kako je koja epizoda isplivavala sama od sebe. Zatvorena u sobu, svaki dan sve dalja od stvarnog svijeta i od grada u kojem se ivot sveo na odmjeravanje blizine eksplozije i pitanje treba li u podrum, a lijepi se Boiji svijet sveo na te eksplozije, iznova je proivljavala svoju ljubav (koja je, naalost, bila prava, dakle konana, u to sada vie ne moe biti sumnje) i zapisivala njezine dijelove onako kako su joj se javljali, uvjerena da tako moe dokazati da je tu ljubav imala i da je sve to njezino zaista bilo. A pojedini dogaaji, pojedini dijelovi te ljubavi, javljali su se u redoslijedu koji oblikuje potkovicu, jako suen polukrug, veliko slovo "U", dakle gradi
preglupi oblik koji u sebi nema mirnog sklada, nema dovrenosti, a u ovom trenutku i u Azrinoj situaciji moe biti jedino podrugivanje jer obeava, u sebi nosi kao svoj sastavni dio, obeanje nekog nastavka, produetka kojim e se dovriti, zatvoriti, dovesti do neke cjeline. to je due trajala odvojenost od stvarnog svijeta Azra je vie boravila u svojoj nekadanjoj ljubavi, sve stvarnije iznova doivljavala ono to je jednom bilo, sve vie pojedinosti izranjalo je iz bunara sjeanja pred njezin unutranji pogled, esto i one pojedinosti koje u ono vrijeme nije opazila ili nije znala da ih je opazila. I imala, zahvaljujui svemu tome, jedan dobar i na svoj nain cjelovit ivot. Na jednoj strani, u vanjskoj stvarnosti, ne moe maknuti iz sobe, vanjski joj se, vidljivi dan ispunjava odmjeravanjem blizine eksplozije, ali zato na drugoj strani, u vlastitoj unutranjoj stvarnosti i svome unutranjem danu, proivi svaki dan neto prelijepo, naprimjer otkrie one svoje sredinje take (dan ranije joj je iz sjeanja isplivao upravo taj dogaaj). Opet, dakle, potkovica, kao i u njezinoj ljubavi, opet otvoreni, nedovreni oblik sa mnogo napetosti izmeu dva kraka, opet greviti zijev bez sklada, bez unutranjeg mira, bez odsutnog dijela kojim bi se sve to moda i moglo dovriti, zatvoriti, dovesti do nekakve cjeline. Kako podnijeti ovako jaku napetost izmeu vanjskoga i unutranjeg, kako premostiti provaliju izmeu onoga to joj se dogaa u danu koji upravo traje i onoga to ona preivljava u danu koji traje u njoj, nevidljivo za tui pogled? Kako dozvati odsutno koje snano doivljava i njime dopuniti, dovriti, dovesti do cjelovitosti prisutno koje je tu, neporecivo i sasvim nesposobno da ponudi doivljaj jer je prazno, daleko, neistinito? Sve je tu, i ona je sve vie ona nekadanja, ve ponekad osjea upravo ono, zaista ono to je nekad osjeala u ovoj sobi te-i-te noi... Samo nema traga od Faruka - ni glasa, ni intonacije, ni sjeanja u prstima ili u koi. A nema sumnje u to da si luda ako uzdie u zanosu sama sa sobom - ipak mora uzdisati za nekim, voljeti nekoga, uzbuditi se od nekoga. Da je kreten bar pidamu ostavio, pa da nju zagrli. Toga su dana morali oko dva poslijepodne sii u podrum jer se pucalo tako jako i tako blizu kao da pucaju sami zidovi ili kao da premoreni i zgaeni svijet eksplodira od vlastitog oajanja (ako je njezin raun ispravan, a malo je izgleda da bude, to je bio 2. maj, dan Amrine svadbe). U podrumu je bilo dosta veselo jer se njih desetak moralo nagurati u prostor dovoljan za dvoje-troje ljudi, a u tom prostoru nisu mogli ni razgovarati jer ne uju jedno drugoga od prejakih eksplozija, ni jesti ili piti jer nemaju ta, ni smisliti neki novi oblik drutvenosti jer se drutveni ivot ne usavrava u situaciji u kojoj ti nije ni do ivota ni do drutva. Sjedjeli su, gledali se i utjeli. Nekoliko puta se kua jako zatresla, nekoliko puta je neko krenuo vidjeti ta se zbiva i je li ta ostalo od kue i isto toliko puta se isti taj vratio zbog novoga takvog udara koji je dizao prave oblake praine s poda. Pucnjava se malo smirila oko devet naveer, ali niko nije ni pomislio na povratak u stan. Pored Azre je, na jednom sanduku punom okamenjenog
maltera, sjedio njezin stanodavac koji ju je prihvatio za ruku kad se kua prvi put osjetno zatresla i jo uvijek je drao tako. Sada je, u tiini koja je legla na njih kao teak pokrov ili kao strah, potapao Azrinu ruku, a onda je savio u pesnicu obuhvativi je objema svojim akama. Prije toga joj je desnom rukom stavio na dlan, kradom, bombonu koja joj se sada lijepila za dlan svojim svilenastim omotom. -Nemoj se ti bojati - ree joj starac steui joj ruku. - Sve e biti onako kako je dragi Bog odredio. -Srea da Faruk nije ovdje, on bi poludio od ovolike larme sa svojom osjetljivou na jake zvukove - odgovori Azra lukavo navodei razgovor na Faruka o kojem bi, ako i s kim na svijetu, mogla razgovarati sa starcem koji je uvijek pokazivao mnogo simpatije za njih oboje ali za Faruka pogotovo. Moda razgovor sa starcem, moda neka pojedinost koju on spomene, pomogne da ga tokom ove noi obnovi, osjeti, nasluti. A ako i ne pomogne u tome, takav e je razgovor uvjeriti da je njezin dragi zaista ivio, to i nije tako malo, pogotovo sada, nakon mjesec dana zatoenja u sobi ili u podrumu, kad sve ee gleda u vlastitu ruku pitajui se postoji li zaista ta ruka i postoji li ona koja se to pita. A ako ni to, izbjei e glupu situaciju koja se ponavlja svaki put kad se sklone u podrum i u kojoj se osjea svaki put sve loije da joj se neko prikljui i tjei je od sveg srca, umiruje je i uvjerava da e sve ipak biti u redu, i to je umiruje to usrdnije to je ona mirnija. Starac ju je, na njezinu izjavu o Faruku, pogledao s toliko saaljenja i tako ganuto da se u njoj sve smrzlo. Kao da je spomenula leteu ribu ili sultana Alahad-Dina, kao daje svojom napomenom o Faruku dala najpouzdaniji dokaz da je prolupala sasvim temeljito i da joj vie nema spasa. Iz tog se zbunjenog pogleda, punog zbunjenosti i snishodljivosti s kojom gledamo luake, dalo zakljuiti da starac ne zna o kome ona govori, da nije uo niti vidio ovjeka kojeg je spomenula, ali da to ne moe rei njoj kao to se ludaku-megalomanu ne govori da je Napoleon umro ili eni samoubojice da trik ne mora sluiti samo za rublje. Tada je poalila to nema neku optunicu ili bilo kakav drugi juriteraj koji bi sad mogla tresnuti pred starca kao dokaz da ona nije prolupala nego je on ostario jer, kao to se vidi, dotini je stanovao kod njega jedanaest godina, od toga tri s nevjenanom suprugom, ovdje prisutnom, a to znai da je on, kao stanodavac, morao poznavati toga-i-toga, starog... i ostalo. -ta e jadni ovjek - uzdahnu starac duboko - progovorio bi u neko doba na lakat da mu dragi Bog nije kod stvaranja darovao usta. Azri je u trenutku sinulo da je postalo dovoljno mirno, da joj se gore, u stanu, ne moe nita loe dogoditi, da je ovdje gui i da ne moe vie ovdje ostati. Ustala je i krenula, dovoljno mirno i spokojno da je niko nije ni pokuao zaustaviti. Na zapadnom zidu jedine sobe, otprilike na sredini izmeu dva prozora
to gledaju na trg i dalje prema rijeci, zjapila je okrugla rupa promjera oko dva metra. Tano iznad leaja koji je Azra teko iskopala ispod opeka i maltera da ga prenese na neko drugo mjesto. Odluila se za desni ugao sobe, nedaleko od desnog prozora, ne toliko zbog uvjeravanja mukaraca iz zgrade daje ugao najsigurnije mjesto, koliko zato to je to bila jedina povrina ista od stakla, maltera, polomljene cigle. Svukla je zatitni prekriva i odmah legla. Kroz prozor bez stakla vidjela je kako vjetar rastjeruje rijetke paperjaste oblake (kad su krenuli u podrum kvasilo je iz sivog neba koje se moglo dohvatiti s molo vieg krova). Onda se u prozoru pojavio puni mjesec, pa se Azri objasnilo zato tako dobro vidi oblake i nebo. ula je korake, struganje, glasove. To se i ostali vraaju iz podruma u svoje stanove. Neko je tiho pokucao na vrata i pozvao je, ali se Azra nije odazvala. Mjesec je ispunjavao sobu ugodnom hladnom vlagom koja se nije lijepila na ono na to padne nego ga je sretno izdvajala od svega ostaloga. Okruivala utom aureolom, ozarivala, kao da dovrava sve to se nije dovrilo samo od sebe i to se moda i ne moe dovriti na dnevnom, suvie doslovnom svjetlu. Azra se uukala pokrivaem ostavljajui samo lice otkrivenim. Onda se blago osmjehnula svome djetinjem postupku: pokriva se kao da se brani, kao da se eli zakloniti od jeze to se preliva po njoj, a ona zaista ne eli, ona se, naprotiv, od sveg srca eli, ona se mora, do kraja prepustiti ovoj spasonosnoj jezi, ona je mora i iznutra osjetiti, jeza i ugodna uta vlaga koje tako lijepo dovravaju sve to je za dnevnog svjetla ostalo djelomino, moraju joj ovom utom i hladnom arolijom preliti i utrobu. Ali je ostala pokrivena, samo je jae zabacila glavu i otkriveno lice zakrenula sasvim prema prozoru u ijem je praznom sreditu stajao puni, sasvim okrugli, uti mjesec. Tano je vidjela zrake svaku za sebe, mogla je pogledom slijediti svaku pojedinu zraku unazad do njezinog izvora - do utoga kruga koji je istovremeno tu, u prozoru, i gore, na nebu ili gdje ve ako neba zaista nema. Bilo bi dobro da nije ovako omamljena i utrnula, mogla bi slijediti zrake jednu po jednu do njihova poetka i tako ih razumjeti, tako se moda sroditi s njima. Tako su jasne i lijepe, mogla bi ih rukama brati koliko su jasne, sebi dovoljne, dovrene. Nabere mnogo mjeseevih zraka, cijeli veliki bokor, a onda isplete od njih konopac i objesi se. Samo da nije ovako omamljena, utrnula i nepokretna, sigurno bi mogla to uraditi, mogla bi i uradila bi. Sinu joj da ne uje pse. Oni bi u ovakvoj noi morali lajati kao bijesni, njihova je temeljna osobina i uroena ivotna potreba da laju na puni mjesec. Valjda je zato ova tiina ovako gusta i teka. Obavezni, prirodni dio pune mjeseine je lave pasa, to je njezin zvuk koliko je svijetlo uto njezina boja. A sad ga nema. Invalidna mjeseina. Neki je loi pisac govorio da su u ratu najtee tiine. Je li zakonito da loi
pisci nude najvee gluposti kao otkria? I zato glupost, i kad nije tako velika, kod loih pisaca zvui tako uvredljivo i tako preogromno? Stvarno je tiho. kao prekriva, moe tiinu osjetiti medu prstima. Tone pod njom ali to osjea kao lagano blago uzdizanje. Sve trne, obamire i prekrasno je. Kao da visi, ali nekako posebno, bez nasilja i bez koncentriranog bola u vratu. Rubom svijesti, zapravo onim njezinim djeliem koji se jo nije rastvorio, shvatila je (uhvatila je) da joj se neto zbiva s licem. Kao da se ari. Kao da po njemu pada nona rosa. Bi li ovako izgledao, bi li se ovako osjeao, poljubac mjeseine? -Ne mogu otii, draga princezo. Ne mogu otii, ne zato to bi me ovdje neto dralo nego zato to me tamo ne prima. Nee me, ne da mi se odlazak. Duboko u njoj, u onome njezinom prostoru koji je otkrila upravo ovdje, u ovoj sobi, uo se, govorio se, Farukov glas. Faruk je tu. Ima ga u sebi, sasvim sigurno je tu, ne sjeanje nego on sadanji. Onda ga je osjetila i tijelom, i koom, bila je u njemu. -3Vrijeme je u ovom dijelu svijeta strano, ali se rano proljee razlikuje od ostatka godine po tome to je mnogo stranije od svega ostaloga. Ono to nije kamen, do sad je pocrnjelo od ljetnog sunca koje spali doslovno sve, od mokre jeseni i od zimskih mrazeva, pa se sada, u rano proljee koje se osjeti krajem februara, to to nije kamen a ipak postoji ovdje, crni sa mnogo tune vlage, pod mokrim vjetrom od kojeg se ne moe zatititi i pod suncem iz kojeg izbijaju studen i vlaga. Rano proljee je ovdje najgore jer tada ovaj kraj, koji je inae pustinja i utoliko lijep, prejako slii slici pustinje u lijenoj, recimo kitschimaginaciji. Bio je jednom ovdje s Azrom, u augustu, i ona mu je nakon pola sata rekla da bi njemu ovdje moralo biti lijepo. "U ovako koncentriranoj, ovako intenzivnoj pustoi, ovjek poput tebe bi se morao osjeati zapravo dobro." Doslovno tako je rekla. A sada, krajem februara, neki bi od modernih proizvoaa kitscha nakon pola sata uskliknuo da je oduvijek upravo ovako zamiljao pustinju. I poeo bjesomuno fotografirati, kao da se mogu fotografirati vjetar, vlaga i studen od koje nema spasa. Kao da se moe fotografirati alost sagnjile, pocrnjele trave zalijepljene za kamen. Nema sumnje da je ovo pravo mjesto za ono to mu je cilj i potreba; ako se igdje na svijetu to to mu treba moe dobiti - ovdje moe. A to to ovako bolesno voli ovaj kraj, razlog je vie da se to upravo ovdje dogodi i razlog vie za uvjerenje da e se dogoditi. Ovih osam i pol mjeseci od razgovora u vrtu Azrinih roditelja bilo mu je sasvim dovoljno da se definitivno uvjeri u ono to je ve tada sasvim dobro znao da sve to bez Azre uglavnom nee ii. Uradio je sve ono to je mislio da je duan
uraditi, a to znai da je isprobao sve za to je pomislio da bi ga moglo navesti na produetak trajanja. Posve uzalud. ta god probao, ega se god sjetio i pokuao, njegovo se trajanje svodilo na to da spava i ostaje umoran, mutan i pospan ma koliko spavao, na to da ustaje kao prebijen, s bolovima u svakom zglobu, u svakoj koici i svakome miiu. Nije to, dodue, mnogo gore nego to mu je otkako zna za sebe, ali ipak jeste gore i, to je mnogo vanije, sada je bez razloga. Oduvijek je mislio da treba imati razlog za prisustvo na ovom usranom svijetu a ne za odlazak s njega, a sada mu se sve sloilo kao narueno za provjeru toga miljenja. Provjerio je i ispravno je. Nije on ustajao lagan kao ptica, nije njiskao od strasti i ivotne radosti, ni dok je Azra bila tu, ali se tada nekako podrazumijevalo da e ustati, praviti se da neto radi, jesti, prati zube. Nije se pitao o razlozima, nije ih traio, nije ih trebao. Najskromnije i najkrae mogue ivotno iskustvo naui i ovjeka male pameti da je glavna osobina onoga to se trai - to da ga nema. A pogotovo je tako s razlozima i smislovima. Ako trai razlog, a on ga trai od onog razgovora s Azrom, moe biti siguran da razloga nema ako ga je nekad i bilo. A za njega razloga ne moe biti ni u lijepim oekivanjima: preao je etrdesetu i jedino lijepo to mu se jo moe dogoditi jeste da ponekad pia bez bola; on je, Bogu hvala, normalan, to znai da je do sada upoznao sve ono lijepo u ivotu. I shvatio da to vie nije za njega, to jest da on vie nije za toga. Samo treba sve to izvesti nekako... Bilo bi lijepo ostati cijel, oblik je zapravo jedino to je vano jer su se u njemu sreli dua i materija, karakter i sudbina. Ali bi bilo dobro i kad bi sve to moglo biti spektakularno; gromoglasno okonati jedan ivot u kojem je bilo svega osim ivota i smrti - to bi moda moglo sve ovo dovriti jer bi bilo dovoljno suprotno svemu do sada. Doi, recimo, u Cistu Provo za poklade i ponuditi im se za Krnjevala. S tim planom je doao u ovaj kraj. Pozvati sve ljude da sudjeluju u makarama, da se zaista vesele i rade sve to im je na srcu. A onda na kraju, umjesto slamnate lutke na koju bi prebacili svoje grijehe i spalili ih zajedno s njom, neka provedu njega kroz naselje, vezanog za magarca s licem prema repu i neka ga kamenuju ubijajui s njim sve svoje grijehe. Radi toga je doao ovamo, odsjeo kod Ante u mjesnoj birtiji, desetak dana razgovarao s njim, najprije oprezno i izdaleka a onda sasvim otvoreno i strasno s obje strane. - Ama kome je danas do makara i do Krnjevala, Bog ti razum prosvitlio? - upitao ga je Ante kad je povjerovao da on govori ozbiljno. - U ratno su ti doba svuda oko tebe makare, ne mora se ni makaravati da bi bio u makarama. I da bi bio makara. - Ovo bi ipak bilo neto posebno, ovako bi imali ivog ovjeka za Krnjevala - pokuao je jo jednom Faruk. - A zato misli da je budala neto tako posebno? Imali bi za Krnjevala budalu, a onda bi, ako se za to sazna, mogli za tu budalu odgovarati kao za iloga ovika. Ne ide to, dragi moj mladiu, ne ide to ni u kojem sluaju. Imao je
Ante mnogo razloga koji su na kraju i Faruka uvjerili da njegov plan ima nedostataka i da on zapravo jeste budala. Krnjeval mora biti lutka jer mora biti bez grijeha da bi mogao na sebe uzeti tue, a kako bi to mogao biti ovjek, pitao je Ante, ako je ve roen u grijehu. Dobro je da Krnjeval bude od slame hljebnoga ita jer je ona svakako ista i blagoslovljena, a ni to ovjek ne moe jer ne moe biti ist. Na kraju, kad bi se naao ovjek koji moe biti Krnjeval, to bi morao biti razuman ovjek koji odgovara za svoje odluke i od svog se razuma odlui za to, a nikako ne bi mogla biti budala spremna za to da bude Krnjeval. Faruk je morao pristati na sve te razloge i sad je iao kroz svoj mili pusti kraj koji nikad nije tako pust kao sad, u rano proljee. Iao je i tugovao to je u Cisti Provo ostavio sve to mu je ostalo od prtljaga. Nije on, zapravo, tugovao za prtljagom kao takvim, tugovao je za sasvim konkretnim demperom koji ga, dodue, ne bi mogao ugrijati jer nita ne moe ovjeka ugrijati na ovom vjetru, ali bi moda mogao malo ublaiti studen. Ne bi mogao zapravo ni to, ovo je studen koja dolazi iznutra, ali mora za neim aliti jer ovjek koji ali samim tim aljenjem sebe ubjeuje da je imao i neku drugu mogunost. I u tome nam prolazi ivot: da danas, kad nam je nepodnoljivo, alimo to juer, kad nam je bilo nepodnoljivo, nismo izabrali onu drugu mogunost. Vano je aliti i vjerovati da je sve posljedica nae greke. Neoprezno stade na vrh stijene na kojem iskrivi nogu pa se skotrlja u podnoje. Pao je u ljeskov grm o koji je izgrebao ruke i lice. Uspravio se da sjedne i protrlja gleanj desne noge koji je jako bolio nakon onog iskretanja, ali odustade kad je vidio krv na rukama (zbog neega mu se uinilo sasvim neprilinim okrvaviti arape). Problem je u tome to mora nastaviti, a sve mu je tee hodati zbog premorenosti i zato to slabo vidi, to mu se od pospanosti, vjetra, zrnaste svjetlosti ranog jutra u pogledu sve zaobljava tako da stalno posre, udara se, iskree noge jer staje u prosjek stijene koji nije vidio, na icasti vrh koji mu ubode nogu ili je iskrene kao maloprije, zakorai u prazno. Ide on ovako od juer prije podne. Krenuo je oko deset ujutro, nakon to je jo jednom uo brojna Antina objanjenja protiv svog plana. Juer su mu ti razlozi, koje je uo mnogo puta do tada i uvijek su mu djelovali neuvjerljivo i izmiljeno, bili dosta uvjerljivi pa ih je prihvatio, zapravo usvojio i gotovo osjetio kao svoje. Popio je sa svojim dobrim domainom jo po jednu kafu i krenuo. Nije znao kamo ide, ali je znao da e doi na svoje pravo mjesto, tamo gdje e se cijelo ovo kino okonati onako kako treba. Potpuno. Sprva je iao radosno i bez problema, pentrajui se po stijenama kao u nekom zanosu, jurei niz brda s vedrim smijehom u sebi, ne videi problem u tome to ponekad padne, oklizne se ili posrne. Veselilo ga je to gleda krajolik koji je uvijek volio i osjeao kao svoj, a jo vie ga je veselilo to je cilj blizu i to sve dolazi do nekog rjeenja. Ali je veselje iscurilo sa snagom, pa je u sumrak vie teturao nego hodao, a svako posrtanje ili pad osjeao kao bolno ponienje ili
neto jo gore. Ipak je iao dalje sve do mrkloga mraka, a tada se morao zaustaviti jer se razlono bojao da e slomiti nogu ili se na drugi nain ozbiljno ozlijediti jer se u ovom mraku po ovom terenu ne bi mogla kretati ni koza odrasla ovdje. A on se ne smije ozlijediti, on mora dalje, on mora to prije do svoga mjesta s kojega se moe, valjda moe, otii. Namjestio se pod jednu visoku stijenu koja ga je titila bar od izravnih udara vjetra. Umoran je i malo bi mu sna koristilo, ali ne zna smije li zaspati jer se sigurno ne bi probudio. To bi, zapravo, bilo sasvim u redu, ovdje mu se dopada a i dobro bi bilo naprosto zaspati, ali bi bilo glupo ostati ovdje ako je ve krenuo prema pravome mjestu (a nije stigao do njega, nije osjetio u sebi da je stigao, nije prepoznao, nije se ni nagovijestio znak kojim bi mu se njegovo mjesto javilo). Sreom, toliko je umoran i promrzao da mora spavati i ako nee jer mu je jedino to ostalo, sve u njemu ve spava, oi ga peku i same se sklapaju, a svako je mjesto, uostalom, pravo ako je do tog da se zaspe i mirno u snu ode sa svim svojim, cijel. Dobro je, upravo onako kako treba, tamno, hladno i pospano, ve usnulo. Onda se sjetio da je otiao ne pozdravivi se s Antom i ne objasnivi mu ono o rtvi, pa se jako razbjesnio na sebe. Ustao je i krenuo da se vrati u Cistu Provo, pa odustao jer je mrano i ne moe se kretati. teta, siguran je da ima mnogo istine u onome to je spremio za Antu, ali kako sad sve to... To je jedno dugo i komplicirano, ali sigurno istinito, objanjenje u kojem je najvanije otkrie da bi sve ovo naporno trajanje ovdje moglo imati nekog smisla ako bi se ovjek na kraju mogao rtvovati za neto do ega mu je stalo i to je-ire od njega samoga. Ali je na problem danas u tome to je nae doba zabranilo rtvu i ukinulo stvari za koje bi se normalan ovjek mogao rtvovati, pa smo mi osueni na uvjerenje da smo besmrtni, tako da drimo dijete, odravamo kondiciju, sakrivamo od sebe mrtve, bolesne, slobodne, radimo sve odnosno rade nam sve da sauvamo uvjerenje o svojoj besmrtnosti... Ali ne, nije to ono to je smislio o rtvi, ovo je neto posve drugo, ne zna ni on ta. Bio je za Antu spremio jedan dobar govor o rtvi koji bi ga sigurno uvjerio i Ante bi sigurno nagovorio svoje iz Ciste Provo da ga na magarcu... Ali je zaboravio, a sada to i nije neka teta jer se po ovome mraku ne moe vratiti. Puni mjesec ga je zatekao u nastojanju da se prisjeti bar neega od onoga to je smislio u vezi sa rtvom i to nije rekao Anti a trebao je, svakako je trebao. Ustao je i krenuo jer se vidjelo kao usred dana, samo neto zaobljenije i utoliko ugodnije. Par puta je stao pitajui se vraa li se to u Cistu Provo da Anti objasni sve ono oko rtve ili ide dalje prema mjestu koje eka na njega, a onda nastavljao ne nalazei odgovor i ne nalazei da je to neki problem. Jednom se prestravio od pomisli da je zalutao, ali se brzo umirio sjetivi se da on ionako ne zna kamo ide, a veoma ti je teko zalutati ako ne zna kamo ide. I tako je dospio do stijene na kojoj je iskrenuo nogu i skotrljao se u ljeskov grm. Bol u glenju je popustio pa se on iskobelja iz grma lijeske i nastavi put
elei da u danu koji je ve poeo stigne na cilj. Vano je uspeti se na vrh brijega koji je pred njim jer e, kad bude na vrhu, sasvim jasno vidjeti je li iza ovoga drugi brijeg, kao to uglavnom biva, ili je mjesto koje eka na njega, mjesto na kojem bi se mogao i on jednom osjetiti odmornim. Treba se uspeti na vrh, a onda e sve biti jasno. Ali je glupo to mjesta biraju nas a ne mi njih. Iako je i dobro jer bismo mi, kakvi smo, svako mjesto proglasili svojim i dobrim. Od vrha brda sterala se padina koja se lagano, blago, u valovima, sputala prema Duvnu. U dnu padine, tamo gdje poinje ravna visoravan, nalazi se njegova kola, Hajrudinova kola, a stotinjak metara ulijevo od kole poinjalo se uzdizati brdo na kojem je nekad bila Farukova kua. Radosno je krenuo tamo raunajui da bi moda u pocrnjeloj travi mogao nai oraha zaostalih od jesenas, ako jo uvijek stoji orah to je rastao iza kue'. teta to kue vie nema, ona bi mogla biti ono mjesto, bilo bi prirodno da bude. Ili da je barem ostala ruevina, pa da na humku maltera i izmrvljenog kamena, kao Garov na ruevini Festine kue. Sreo je Begu, stolara, prvog susjeda, i silno se obradovao to su se tako prirodno i lijepo prepoznali. Bego gaje odmah pozvao u kuu (on je uvijek svakoga pozivao u kuu koja je zato uvijek bila puna), sada praznu, prvi put otkako zna Begu i njegovu kuu, pa se jako uznemirio pitajui se ime bi ga ponudio. Sreom, to mu nije smetalo da razgovara i da odgovora na Farukova pitanja. -Nema oraha, posijeklo ga je dvije-tri godine nakon to ti je majka otila. Ti od tada nisi dolazio, je li tako? Kasim je sa familijom bio krenuo u Tursku, ali nisu stigli. Znam da su doli do Viegrada, tamo su se sreli s Karlom pokojnim, ali im se nakon toga gubi svaki trag. Karlo je poginuo negdje oko Jajca, otisnula se kola i prerezala ga. Va je erif otiao u Australiju i tamo zaglavio, zajedno sa Franom i njegovima. Emina je ubilo u Dretelju, a familiju mu odvelo ne znam ni gdje ni kako. Abdullahovi su odselili u Njemaku i ne uje se za njih, a Ahmet i njegovi su u Francuskoj kao i tvoj otac. Moda u istom groblju. Onda je Bego razvio pred njim dva velika papira, jedan crveni s krievima i jedan bijeli s kruiima. Pritisnuo je papire pepeljarom i aom da ostanu razvijeni, pa poeo pokazivati i objanjavati, ne bez ponosa. -Marijan, Njemaka, zatvor, odmah nakon zatvora ga ubilo na ulici u Frankfurtu. Jure, objesio se u Sloveniji. Ilija, Australija, umro lijepo. Anelko, krenuo i zaglavio prema Italiji. Stipe, pao s broda pred Rijekom. Kreo, u Americi. Mile Radoev, primao elektrookove pa se razmekao i ubio se. Ante Krajina, poginuo u Zadru. Jozo Radin, u Austriji, ne zna se. A evo ti ovdje nai, od njih nema ni tragova. Juso, Mehmed, Ale, Fahru-din, Tahir, Emir, Enver, Vahid, Mahmut, Abid, Husein, Salko. Samo sam ih ovdje mogao uvesti, nacrtati im njihova mjesta. - A ti... Vodi knjigovodstvo ili ta? Zato si ostao? - upita Faruk zbunjen Beginim urednim crteima i imenima od kojih neka ve nije ni povezivao s
onima koji su ih nosili. Morao sam, treba neko i ovo, bar popisati kad nikakva drugog traga nema. Najprije sam odvojio dvije njive, jednu za njih i jednu za nas. Kako doe za nekoga vijest, ja mu postavim nian ili kri, prema njegovom zakonu, kao da ima grob tu gdje bi trebao imati. Ali su se njive potroile, nema njive bez kraja, pa sam se sjetio da ih upisujem i ucrtavam na ove papire, na papir vie stane jer mogu stisnuti, samo pravokutnik da mogu upisati ime i staviti krui za nae ili kri za njih. Sad je mnogo lake, vidi da imam jo mjesta za sve to nas je ostalo, pa da i pretekne malo papira. Faruku se odjednom nije vie dopadalo ovdje jer je zakljuio da je Bego lud. Volio ga je, iz due ga je volio i bio mu zahvalan to ovako uporno traje da bi svima osigurao njihovo mirno mjesto makar na svom papiru, i zavidio mu je na toj upornosti u kojoj ima neeg velianstvenog, zavidio mu na mirnoj uvjerenosti da ipak postoji neki razlog, divio se urednosti cijelog Begina posla koji je u svakoj pojedinosti prekrasan. Sve je ovo uzvieno, u to nema sumnje, ali je, kao sve uzvieno, negdje u osnovi mahnito, ni u to ne bi trebalo biti sumnje. Prelijepo je znati da negdje postoji Bego koji poziva u kuu i vodi precizno knjigovodstvo, ali treba se udaljiti, treba biti daleko od toga ako se nema njegova spokojna sigurnost i ako se ima ovaj boleivi strah od ludila. Uostalom, on ionako mora ii, i to mora sa zdravim razumom kojem se cijelog vijeka morao zaklinjati. Krenuo je niz brijeg prema sreditu grada, tamo gdje su u njegovo vrijeme bili gimnazija, Stipina trafika i Ajina kafana. Prije centra, malo iza starog hotela, sreo se sa ovjekom koji mu je odnekud bio poznat, a i ovjek se oito trudio sjetiti se otkud njega poznaje. Na korak pred Farukom ovjek se zaustavi, upre prstom u njega i vikne: "Drugi A". Istog se trenutka Faruk sjeti da je pred njim Krunoslav iki s kojim je iao u gimnaziju, pa odgovori upirui prstom na isti nain: "Trea klupa do prozora". Krunoslav povue ruku, pa je opet isprui upirui prstom i viknu "Tako je", a Faruk se zabrinuto upita je li im to s prstom bio neki znak koji je on zaboravio (mora li sve vrijeme ovako jako vikati i izmahivati rukom s prstom naprijed da bi mu Krunoslav povjerovao da je ovo zaista on?). - Odmah sam te prepoznao - ree Faruk ponosno, s prstom naprijed za svaki sluaj, iako neto tie od Krunoslava - iako te nisam vidio itavu vjensot. - A koga si uope od naih vidio, s kim se inae via? - upita Krunoslav, a Faruk uze odgonetati je li pitanje bilo izgovoreno normalnim ili sumnjiavim tonom. - Nikoga, iskreno govorei, ni za koga zapravo ne znam. Gdje je, naprimjer, Ile Perkovi? -Bio u Osijeku, poginuo ljetos. A Puran, onaj to je sjedio s tobom u klupi? -U Argentini. A sjea li se Stane Karan, one to je sjedila iza mene?
-S dugim pletenicama? Kako se ne bih sjeao. ta je s njom? -U Rusiji. Najozbiljnije, neto zakovrnula. Otila s firmom praviti hotel i tamo ostala. - A Jozo Krito, onaj iz prve klupe s motorom to je stalno pjevao? -Bio u Splitu, ne znam ta je s njim. -A Zahida, prva do vrata? - Ona se udala za Arapa i sad je tamo negdje. A sjea li se ti nekog Faruka Karabega? Neki dan sam u teci naao to ime, ali se ovjeka ne sjeam - upita Krunoslav zabrinuto. - To je onaj to je sjedio u zadnjoj klupi do vrata, sam - odgovori Faruk pravei se lukav. -Nije, u zadnjoj su klupi bile Rua Krstanovi i Stana Momirova, neto si pobrkao. - Nisam nego si ti neto zamijenio - istraja Faruk osjeajui da se bori za neto dragocjeno, za neto to mu oduzimaju a on to ne smije izgubiti. -Zamijenio sam tebe, ja se tebe zapravo uope na sjeam - odmahnu Krunoslav pomalo prezrivo, zaobie ga i proe. -Jesi li ti Krunoslav iki? - viknu Faruk za njim ne bi li spasio ono to se jo da spasiti. -Nikad bio, i ti si, znai, mene zamijenio - odgovori ovjek s vidnim olakanjem i ode. Faruk zabrinuto isprati oima nepoznatoga koji se, sreom, izgubi odmah tu, iza starog hotela, a onda brzo krenu prema autobusnoj stanici. Treba se odavde ukloniti, ovdje nije dobro, ako nekoga i vidi taj je lud i opasan ili nije onaj koji je. A ipak nije normalno da sretne samo Begu i ovoga nepoznatog. Sve je uredu, zna on da je ovo Duvno, ali ni za Duvno nije normalno da u njemu borave samo ova dvojica, pa i oni ludi. Evo, otkad ide ulicom i nigdje nikoga. Istina je da odavno nije bio ovdje, ali nije u redu da cijela ulica bude prazna. Osjeti neugodan strah, zapravo duboku jezu, kad shvati da je doslovno sam na cijeloj ulici koju vidi od kole do autobusne stanice. Koliko pogleda iza zavjesa, iza zatvorenih ili poluzatvorenih prozora lei na njemu? ta ti pogledi sadre, ta lijepe za njega, ta mu spremaju? Prikrade se jednom prozoru da kradom baci pogled unutra i stade zapanjen. Priljubi nos uz staklo, ogradi lice dlanovima i paljivo zagleda. Onda pree do prozora na susjednoj zgradi, pa onda na isti nain osmotri kroz prozore na nekoliko kua okolo. Svugdje isto. Svugdje prozor, uredno zatvoren i uredno zastakljen, u uredno ozidanom i okomitom kamenom zidu, a iza prozora nita. Ni sobe, ni poda, ni pregradnog zida, ni prozora u suprotnome vanjskom zidu, ako uope ima toga suprotnog zida. Ispitujui ono iza duvanjskih prozora i udei se tome to je otkrio, doao je do autobusne stanice. Treba uskoiti u prvi autobus i otii kamo bilo jer ovo oito nije pravo mjesto, nije mjesto za ono, ovdje se nita ne moe zavriti
a, pravo govorei, ni poeti jer ovdje poinju samo ovakvi poput njega a to i nije neki poetak. Treba otii, to prije i to dalje, mislio je s neugodnim strahom. Ugodno je drijemati ovako, zaklonjen zidom novog hotela i malo ugrijan suncem, ali treba i od te ugodnosti pobjei, treba prvim autobusom koji naie ma kamo vozio. A onda skoi i krenu najbre to su mu premorenost, pos-panost i strah dozvoljavali, bijesan na sebe toliko da su mu suze iskakale. Koji crni autobus, kakav je to on idiot postao?! Kakav autobus on to eka, kakvi autobusi uope voze ovuda? Ovo nije mjesto, a autobusi mogu voziti samo kroz mjesta. Nije, naravno, ono mjesto, to je ve shvatio, ali ovo nije mjesto uope a on idiot jo neto eka. Treba traiti svoje mjesto, valjda ga jednom i nae, valjda i on jednom ode. Boe, da je otii! Samo da je ne ostati nakon svoga pravog asa! To je zapravo jedino vano. -4PISMO FARUKU Ovo je, dragi prijatelju, ono to sam zapisala dokazujui sebi da si postojao, da sam postojala, da smo se jednom sreli i voljeli. Ne mogu dalje jer nema svjetlosti za pisanje, a ni ja nemam snage niti ta vie razumijem. Ne mislim, ne pitam se, ne razumijem, samo blago tugujem i eznem, pa mi je lijepo. Ne znam jasno kad je dan a kad no, ve dugo ne osjeam glad ni studen, sva sam sasvim unutra, tako tiha i blaga. Prvi put se zaista sebi dopadam i zadovoljna sam sobom. Od polovine novembra stanujem u podrumu. Tada su poele jake studeni koje se ne bi mogle podnijeti u naem stanu, ovako potpuno razvaljenom, pa sam morala urediti na pregradak podruma, snijeti leaj i pokuati da ovdje uredim neto nalik na ivot. (Samo je nou jezivo jer nemam svijea ni ulja za uljanicu, tako da se mrak uvlai u mene; preko dana je sasvim dobro, ako je dan svijetao u podrumu je blago sivo svjetlo - upravo za tebe.) Rijetko odavde izlazim jer nemam snage. A nemam ni razloga - veoma rijetko se u gradu moe kupiti neto za pojesti, ogrijev mi ne treba, nemam koga posjetiti, nemam nekoga s kim bih jako eljela razgovarati. Na mi starac svakodnevno navrati da mi donese neto za pojesti, da me ubjeuje da stanujem s njim i njegovima, da me malo razgovori. Da imam hrane ili maraka uselila bih kod njih jer bi to bilo dobro i za njih i za mene. Ovako ne mogu, predugo ovo traje i prevelika je nevolja pa se niko vie nikom ne raduje. Oni jo uvijek imaju poneto za jesti pa bi moj boravak kod njih bio neprijatan i za njih i za mene osjeali bi se obaveznima nuditi me kad jedu i ja bih se osjeala obaveznom svaki put odbiti, a ni njima ni meni nije do toga to radimo, naprotiv. Ne treba provjeravati dobrotu ljudi koji su zaista dobri. Ipak nemam onoliko osame koliko bi mi prijalo i koliko bih voljela imati
jer je podrum preesto pun. A inae, kad se manje puca, sama sam i, ovako utopljena u perini, snatrim, drijemam, spavam, radim to me volja. Sve u svemu, lijepo mi je i ne znam nekoga s kim bih se mijenjala za sudbinu. Ti to zna, prijatelju moj, zna barem onoliko koliko ja znam, kako je tebi dok trai neko mjesto koje bi moglo biti i tvoje, bar toliko da s njega moe otii. Zato se neu truditi da ti objasnim, da ti na primjerima pokaem koliko mi je i kako lijepo. Sve je prekrasno okrupnjalo; osim mene koja sam se malo smanjila. Nema vie jutra, dana, sumraka, noi, nema vie ni ponedjeljka, utorka... Tu je vrijeme, naprosto vrijeme, i to sve i posve moje vrijeme. Tako je i sa svijetom, tako je sa svim. Ona me je, vanjska, stvarnost, iscjepkana na oblike i komadie, posve napustila, tako da mi je sve ostalo sasvim unutranje i moje. A to je najvanije, saznala sam da na esmi pod Bistrikom uvijek ima vode. Od sada u preko dana uvati snagu da svake veeri mogu otii po vodu, da se mogu oprati i ekati ista i lijepa, ovako mirna i zadovoljna sobom. ekam te. Znam da e doi jer smo, naalost, zauvijek osloboeni smrti. U onome to nam je preostalo, u onome to nam je sueno, moramo se opet sresti. Daj Boe da saznamo zato je to dobro. Prijatelju moj, toliko. Ako eli jo itati, kad zaeli dalje itati, doi ovamo k meni gdje moe biti, gdje mora biti, tekst i njegov smisao ujedno. Ja, Azra, sretnica.
REGISTAR MANJE POZNATIH IMENA I POJMOVA abdest (pers.), obredno pranje prije molitve, namaza. Abdest ili wudu je malo pranje koje ukljuuje umivanje lica, ruku do lakata, potiranje tjemena i vrata mokrom rukom, ispiranje nosa i usta, ispiranje uiju i pranje nogu do koljena. adar, posljednji, dvanaesti mjesec sumerskoga kalendara, zodijaki znak ribe (odgovara II-III mj. gregorijanskog kalendara) al-Fatih, u osmanskoj historiografiji epitet koji se javlja uz ime Mehmeda II, osvajaa Konstantinopolisa; taj tip epiteta je toliko obavezan da funkcionira kao osobno ime (koje je, istini za volju, i inae sasvim dvosmisleno kao oznaka za vladara; ima, naime, neto izrazito paradoksalno i semioloki neodrivo u spoju osobnog imena i vladarske funkcije) al-Iskenderija, Aleksandrija ajet (ayyat, ar.), stavak, cjelovit reeniki iskaz u Kur'anu Apsu - (Abzu), vid. Enki bitka kod Angore, 27. 04. 1402. po gregorijanskom kalendaru kod Ankareje Timur Lenk unitio vojsku Bajezida I, a samog sultana zarobio. Osmanska historiografija sklona je ovoj bici poricati povijesni znaaj i spominjati je uzgred, nazivajui je nesreom, kao da se radi o zemljotresu ili emu slinome, a medu tumaenjima te nesree najzanimljivije je ono koje kae da se bitka morala tako zavriti jer je Bajezid u svome uvredljivom pismu Timuru poinio dva teka grijeha: 1. Timurovo ime napisao je crnom bojom ispod svoga koje je, naravno, napisao zlatnom; 2. na krajnje neprilian nain spomenuo je Timurov harem sa enama. Prvim grijehom pokazao je da bi htio vie nego to je ovjeku dato, a drugim je pokazao da je spreman na nie od onoga to je ovjeku propisano. Zbog tih bi grijeha, kae tumaenje koje se ovdje parafrazira, Bajezid izgubio ovu bitku i da je odnos meu vojskama bio suprotan. dvadeset i sedma no (uvijek se misli na 27. no Ramazana, muslimanskog mjeseca posta), Laylat al-Quadr, no svih vrijednosti, no najviih vrijednosti; no u kojoj je Poslaniku prvi put sila Objava; naziv ove Noi potjee iz Kur'ana gdje je opisana kao "no koja je bolja od hiljadu mjeseci", kad meleki silaze na zemlju, no blagoslovljena sve do pojave jutarnjeg rumenila. dennaza, sahrana kod muslimana, pogrebni obred din, (ar. ginn), bie od plamena, inae nevidljivo, inteligentno, sa sposobnou da se pojavljuje u raznim oblicima, stvoreno od bezdi-mnog ognja, za razliku od ljudi koji su stvoreni od iste zemlje, ili meleka (anela) stvorenih od svjetlosti. elul, esti mjesec sumerskoga kalendara, odgovara zodijakom znaku djevice (VIIIIX mjesec gregorijanskog kalendara) Enki - (Ea, Hajja), sum. "vladar zemlje", vladar donjih strana, zatitnik Ereha (grada Eredu), gospodar Apsua (Abzua), svjetskoga podzemnog beskraja slatkih voda koji se ni semantiki ni tehniki (praktino) ne moe razgraniiti od prvobitnog Chaosa, gospodar zakletvi i magije. lan prvoga sumerskog "svetog
trojstva" (boanske trijade) u kojem su An (Anu) - sum. nebo, Enlil -sum. vladarvjetar, Enki - voda i zemlja. Ezoterici su skloni vjerovati da je Enki njihov zatitnik i vezuju ga za melankolini saturnski utjecaj te za zodijaki znak vodenjaka. Zato predlau, koliko lijepu toliko neuvjerljivu, interpretaciju po kojoj Enki prethodi Anu i Enlilu, oslanjajui tu interpretaciju na svojim ezoterikim predodbama. An (nebo) se, po njihovome miljenju, konotira sa "gore, svjetlo, glava, sunce, sklad, razum", a onda, posredstvom ovoga, po mehanizmu neposredne asocijacije, sa "racionalno diferencirajue, prodorno, aktivno", a u slinoj se paradigmi moe vidjeti Enlil (vjetar) koji je "suho, pokretno, muko, gornje". Enki je, naprotiv, "dolje, tamno, nepomino, pasivno, nejasno, pomijeano". An je sunce, Enki je Saturn, An je princip analize, razlikovanja, diferenciranja, identiteta - Enki je princip osmoze, konotiranja, proimanja (s Enkijem se povezuje dvospolni Isimud). Druga osnova ezoterikog uvjerenja da Enki prethodi Anu i Enlilu su elementi za koje se ta boanstva vezuju: Enkijevi su teki elementi voda i zemlja, elementi plodnosti, gradivni elementi; Anu i Enlilu pripadaju lagani elementi (zrak i vatra) koji su isti, jednospolni, diferencirani, elementi iz kojih ne nastaje drugo jer su konani. Ezoterici se, osim toga, pozivaju na injenicu da se u Enkiju nediferencirano javljaju dva elementa, dok se uz druga dva lana prvobitnoga boanskog trojstva vezuje po jedan element, to je jo jedno svjedoanstvo o ivoj prisutnosti prvobitnog sinkretizma u Enkijevoj osobi. Reklo bi se, meutim, da ezoterike nije toliko briga za Enkija koliko za mogunost da u njemu prepoznaju onu samu unutranjost kojom su oni tako opsjednuti, ono sasvim unutranje koje, kako bi rekao Johannes Scotus Eriugena, samo po sebi nije nita ali moe biti sve i zato jeste Sve. Kao slavna kugla hermatizma kojoj je sredite svugdje a rub nigdje. Enkijeva je supruga Damgalnuna, sin mu je lijenik i strijelac (onaj koji usmjerava prema cilju) Asalluhi, a kerka Nane. Nejasni su njegovi veoma strasni odnosi s Nin-Tu ("ena koja raa") koja ga je zarobljavala, zavjere protiv njega sklapala, trovala ga. S obzirom na to da ona"Nig-zi-gal-dim-me" ("daje oblik onome u emu je dah ivota"), reklo bi se da je uz njezinu pomo, njihovom ljubavlju, Enki uvao boanske sileme. Enlil, vid. Enki farnak, derivacija iz st. iran. hvarnah - svjetlo, sjaj, bljesak, sunce. U "Avesti" se sa Farn oznaavalo sijajue, sunano naelo, Boanski oganj i njegove materijalne emanacije. Farn znai i "dobri dio, sudbina, karakter, dostojanstvo, zvanje". Sjedinjen s tijelom, Farn (karakter, vokacija) daje Farnaka, bastardno bie u kojem se susreu, jednako jaki i jednako zastupljeni, jednko konstitutivni i jednako stvarni, konano tijelo i boanska emanacija. Farnaci su obiljeeni karakteristinom tugom bastarda, tipom tuge koji obiljeava sva udovita i sve mjeance. Ta tuga vjerovatno dolazi otuda to bastard zna da je sintaksika
greka (njegovi dijelovi, neraskidivo srasli, ne mogu sviknuti jedan na drugoga), tako da svijet ne moe pristati na njega a on, siromah, na sebe moe i na svijet mora. Iz svijeta farnaci odlaze kao i dualistiki proroci - rastrgani, ali im se ni u tome ne da da budu kao drugi jer dualistike proroke raskidaju maskirana (dvostruka) bia, a farnake raskidaju ljudi. Tako su, naprimjer, Zarathustru rastrgali drogom omamljeni turanski ratnici maskirani u vukove (sjetite se da je slino s Orfejom, Ozirisom, Dionisom Zagrejom), a sve farnake su estiti ljudi, nespremni da pristanu na bastarde i na ostalo to nije dovoljno isto, proveli na magarcu kroz grad i na kraju ophodnje rastrgali. Sasvim trijezni, omamljeni samo ljudskim zanosom gomile koja vjeruje u svoju istotu. Farnaci ipak odlaze radosni, valjda zato to njihovoj tunoj dui prija cjelovita proporcija koju grade s dualistikim prorocima. Jedinstveno bie proroka: Dvostruko bie ubica Dvostruko bie farnaka: Jedinstveno bie ubica. Treba napomenuti da ljepoti i vrijednosti ove proporcije doprinosi i to to cjeloviti i u sebi jedinstveni prorok nauava dvostrukost, dok bastardni i u sebi dvostruki farnak nauava jedinstvenu cjelovitost. Figani - pjesniki pseudonim Ramadan-efendije iz Trabzona (Tra-pezunta), osmanskog pjesnika iz X (gregorijanskog XVI) st. Doavi u Istanbul, prikljuio se Iskender elebiji. Veoma mlad je pogubljen na prilino spektakularan nain: proveden je na magarcu, licem prema repu, kroz Grad, uz pratnju koja je pozivala prolaznike da ga kamenuju. Takvo pogubljenje je naloio Sulejmanov veliki vezir Ibrahim-paa, zbog podrugljivog bejta (distiha) koji glasi: Onaj Ibrahim je ruio idole, a ovaj (drugi) ih podie. Postoje dva tumaenja itavog sluaja, a oba se oslanjaju na injenicu da je Figani poricao autorstvo distiha na koji se Ibrahim tako naljutio. Jedno tumaenje kae da su Figanija oklevetali protivnici koji su se uplaili Figanijevog zbliavanja s Ibrahimom, pa mu pripisali stihove koje su sami sroili. Drugo tumaenje je sloenije i uvjerljivije: Figani jeste sroio kobne stihove i jeste poricao autorstvo, ali je poricao slabo, poricao je tako da ne ostane nimalo sumnje u to da su stihovi njegovi. Tako je zadovoljio dva, naizgled nepomirljiva, zahtjeva svog bia: kao iv ovjek i kao bioloko bie, morao se braniti od onoga to donosi sigurnu smrt, pa je zato poricao; kao pisac, morao je potvrditi svoj tekst makar ga to kotalo onoliko koliko kota, pogotovo zato to je znao, to je htio odgovarati za ono to je napisao. Htio je da pisanje i objektivno ima znaaj koji mu on pripisuje (i koji ima za njega), htio je da bude tee, vanije i presudnije od objedovanja, kupanja, pa i od odlaska na bojno polje. Zato je poricao tako neuvjerljivo, poricao je tako da poricanjem potvrdi. O tome posredno svjedoi jedan bejt kojega se Figani nije odricao ni u kompliciranoj igri poricanja koje potvruje:
Ako na ovom svijetu ne procvjeta rua eljena, Kakva alost, slavuju dragi? Postoji ruinjak i na onom svijetu. gufa, okrugla koara od pletene trske, ravnoga dna i niskih strana. U takvoj koari radnici prenose terete na glavi. Ako se dno zaepi kuinom i vunom, a onda se nabije mjeavina usitnjene zemlje i bitumena da ne prodire voda dobije se barka za prevoenje tereta vodom. Gufa je imala jedno veslo na krmi, a po kanalima su je vozila dva veslaa. harem, ar. zabranjeni (ograeni) prostor; neto sveto, nedodirljivo; enska eljad, ena; ograeno damijsko groblje; groblje; prostor intime Havva, ar. Hawwa - Eva (ime joj se ne pojavljuje u Kur'anu, ali i u islamskoj tradiciji ona vai za prvu stvorenu, za Ademovu enu) imam, ar. imam, pl. 'imma - znak, uzor, voa; rije je u Kur'anu upotrijebljena sedam puta u jednini i pet puta u mnoini, uvijek u spomenutim znaenjima. Kod iita znai najvii vjerski autoritet meu ivim ljudima. Ibrahim-(prvi), Abraham, u islamskoj tradiciji veoma potovan poslanik za kojeg se vezuje prva osuda idola i idolopoklonstva Ibrahim-(drugi), jedan od velikih vezira sultana Sulejmana Velianstvenog, Sulejmanov miljenik; zadavljen jedne noi u Sulejmanovim intimnim prostorijama, pretpostavlja se zbog nerazumnih pretenzija ismailiti, pripadnici iitske sekte okupljene oko uvjerenja da je sedmi i posljednji imam Ismail ibn Dafer. Naime, esti imam, Dafer as-Sadik, imenovao je za svog nasljednika (sedmog imama), svog sina Ismaila, ali je Ismail umro 760. dakle pet godina prije svog oca, tako da formalno, u ovoj stvarnosti, nije mogao biti imam. Ismailiti, meutim, smatraju da je Ismail zakoniti sedmi imam koji i dalje ivi, samo skriven u usporednome svijetu iz kojeg e se jednom vratiti ovamo kao Mahdi (Mesija). Istanbul - (Konstantinopolis, Bizantion, a kod nekih autora, bez jasnog razloga ali zato pretenciozno, Islambul), grad u kojem je poeo takozvani Srednji vijek i grad u kojem se, kao u ogledalu, odraava sudbina svijeta. Pokojni Konstantin je, obnovom Bizantiona, izveo operaciju kojom u duhovnoj sferi poinje Srednji vijek jer je to prvi Prijenos (Translatio) u zapadnom svijetu, dakle prvi sluaj odvajanja Smisla od tijela i prenoenja Smisla na drugo mjesto. Konstantinov poduhvat je, naime, Translatio Rima, prenoenje smisla Rima na drugo mjesto jer je obnovljeni Bizantion (Konstantinopolis) Novi Rim, zapravo istinski Rim, mjesto na kojem i u kojem, od jednog momenta, obitava Smisao Rima, jer su tu bitni epiteti tog smisla: carska kruna, Boije Tijelo i sredite svijeta. Konstantinopolis je odraz u ogledalu Rima, njegov strukturni model, slika (eikon), oznaeno: izgraen je na sedam breuljaka, podigao ga je vladar koji se sklonio iz ugroenoga grada, ograen je zidovima unutar kojih su skladno okupljeni svi gradivni elementi kosmosa (vatra, voda, zrak i zemlja). Onako kako se u svetoj slici objavljuje struktura nebeskog prijestola, u Konstantinopolisu se objavljuje struktura Rima i sami Rim.
Translatio Rima u Konstantinopolis realiziran je ne samo na razini smisla nego i na socijalnoj razini jer je Konstantin u svoj grad preselio sebe i krunu, vladu i svoju pratnju. To je, meutim, manje znaajno od injenice da je Konstantinopolis prvi i moda najvaniji primjer dosljedno izvedene "metaforizacije svijeta", tako karakteristine za srednjovjekovni svijet, kojom se smisao i tijelo razdvajaju: Konst. je Rim jer je u njemu smisao Rima, a materijalno postojanje nekoga drugog Rima pri tom je zanemarljivo. Kao da je (u svome arhetipu u ideji, od postanka u idealnome) sredite svijeta ili njegov eikon, Istanbul je "oduvijek" odraavao, kao ogledalo, sudbinu svijeta. Kad se oblik svijeta u istonim kulturama (mezopotamskoj, egipatskoj) poeo zatamnjivati to je, posve prirodno, zaprijetilo krajem svijeta, nastao je Bizantion (VIII-VII st. stare ere) kao ogledalo ili posrednik koji e Smisao prenijeti na zapad, meu barbarska helenska plemena koja u tom trenutku, od sve kulture koja se moe imati, imaju samo epske pjesme. Otprilike milenium kasnije, u Bizantion, koji se tada zove Konstantinopolis, preneseno je sredite svijeta iz Rima koji je u tom trenutku preputen hirovima barbarskih plemena (koja od sve kulture imaju samo epske pjesme) nezainteresiranih za Smisao i nespremnih za brigu oko oblika koji jedini moe u ovom svijetu sadrati i tako sauvati Smisao. Opet je, dakle, drvo svijeta preneseno (Translatio) preko ovog mjesta i tako sauvano od suenja. Trei put se to dogodilo oko milenium kasnije, kad je Grad trei put promijenio ime. Po sasvim pouzdanim kalendarima, 1492. navravalo se sedam mileniuma od postanka svijeta, to znai da je te godine svijet morao propasti (trebalo bi ispitati korespondenciju toga sedmog mileniuma sa sedmim eonom gnostika, ali se to ovdje, naalost, ne moe uraditi); zato Crkva, kao to se pamti, nije ni pravila kalendar za vrijeme nakon 1492., vrijeme kojega nee biti. Da se kraj svijeta ne bi dogodio, Konstantinopolis je prije Kobne godine promijenio ime po trei put i tako pomogao prijenos (Translatio) Drveta svijeta. ta e se dogoditi kad se namiri otprilike milenium nakon ovoga, treeg, preimenovanja? Kamo e se, posredstvom Grada/Ogledala, preseliti Drvo svijeta? Itarina sveenica, zvanje koje bi se na dananji jezik moglo prevesti kao -sveta prostitutka-. Pri Itarinim hramovima sveenicama je to bila sluba koja je pokazivala jedno od lica boice. Spoj Itarine sveenice s mukarcem projekcija je (ili ritualno ponavljanje) pri-mordijalnog ina u kojem su se spojili Nebo i Zemlja ili dva druga stvaralaka poela, stvarajui (zainjajui u svom spoju) plodnost uope i udnju koja je prvi uzrok plodnosti. Herodot pripovijeda kako je u nekome mezopotamskom gradu zakon obavezivao sve ene, ukljuujui i vladarevu suprugu, da jedan dan u godini borave na trgu i ekaju stranca koji e im prii. Ne smiju se ukloniti s trga dok ne zadovolje nekog namjernika za sumu koju on sam odredi, kae Herodot (I,199), dodajui da slian obiaj postoji na Cipru. Istinoljubivi Herodot preuuje slinu instituciju i isto zvanje u svojoj Heladi (gdje su se dame toga zvanja zvale-hijerodule-) u kojoj su, kao i svugdje, mudri ljudi svetim nazivali ono to je u
ovjeku dovoljno duboko da se ne moe razumjeti, dovoljno jako da se ne moe porei, dovoljno lino da se ne moe kontrolirati i dovoljno razliito od svih oblika moi koji se mogu ugraditi u mehanizme vlasti. "Tremendum etfascinosum". Znali su stari pristati na sebe i znali su da je prekrasno opravdanje (dovoljno objanjenje) za ono to ne smije a mora - proglasiti to svetim. kelek, splav od najkrupnijih stabljika trske ili od drveta. Ako se ispod splava privrste mjeine punjene vazduhom, moe se opteretiti i ozbiljnim masama. Knjiga, s velikim poetnim slovom uvijek se odnosi na Objavu, prvenstveno na Kur'an manu, mjera za teinu, 505 gr. medresa, ar. madrasa, obrazovna ustanova, u tradiciji odgovara srednjoj koli melek, ar. mala'ika - aneli, aneo Mevlana - (Mavvlana), poasni nadimak velikog mistikog pjesnika Galalad-din ibn Baha'ad-din Sultan al-Ulama Walad ibn Huasvn ibn Ahmed Hatibija, poznatog i pod nadimkom Rumi. Rimljanin (Rumi) je moda najvei mistini pjesnik islamskog svijeta, a po mnogim miljenjima dostojnim uvaavanja, i najvei mistiki pjesnik uope. Rumijeva je sudbina sasvim karakteristina: mistik i ezoterik (svoj magnum opus naslovio je sa "Matnawi"- "Radionica Jedinstva") koji na putu do same unutranjosti logikom disciplinira i objektivira intuiciju, a intuicijom otvara i iskustveno nadilazi logiku, posmrtno je postao (proglaen je) osnivaem mevlevijskoga dervikog reda koji se i danas poziva na njega. Tako je velika potraga za Jednim, koje je i sredite i rub unutranjosti, postala izvor i sinonim za mehaniko oponaanje vanjskih pojedinosti. Musa, ime Mojsija u islamskoj tradiciji mezar, grob Nin-Tu, vid. Enki padiah, pers. pad-i ah - kraljevski gospodar, naziv za vladare u islamskim zemljama, poglavito za sultana Porta, u slubenim ali u knjievnim tekstovima "sretna Porta", ministarski odjel velikog vezira, vlada; obiaj da se sjedite vlade naziva vratima (porta), ulazom, veoma je rairen na istoku i nedvojbeno je zabiljeen u faraonskom Egiptu, sasanidskom Iranu, arapskom kalifatu, japanu; taj obiaj sigurno proizvodi neka znaenja, pa ga se moe interpretirati, ali su perspektive iz kojih bi se mogla tumaiti potreba da se sjedite vlade svodi na ulaz toliko brojne da se sigurno ne bi moglo pouzdano rei u ta je vlada ulaz Poslanik, kad se javlja bez osobnog imena i s velikim poetnim slovom, rije se u islamskoj tradiciji uvijek odnosi na Muhammeda, a.s. Rum, Rim; gr. Romaioi - carstvo Romejaca; tursko-perzijsko ime Rum uglavnom se odnosi na bizantsko carstvo, dok je zapadni dio rimskog carstva nazivan latinskim zemljama; ovom nazivu Mevlana duguje svoj nadimak Rumi (Romejac, Rimljanin)
sandak, okrug, administrativna jedinica u turskoj carevini saraj, pers. saray, tur. saray - stan, sjedite, boravite; uz neku drugu imenicu, rije oznaava zgradu posebne namjene (npr. karavan-saray kao svratiste karavana); kad se koristi sama za sebe, oznaava sjedite vlade, rezidenciju vladara ili dvor selam, ar. salam - mir, zdravlje; standardni pozdrav u islamskom svijetu sura, ar. sura - oblik, lik, lice, izraz lica (surat al-ard znai "karta svijeta"); naziv za jedno od 114 poglavlja Kur'ana ama, akkadsko ime Utua, umerskog boanstva sunca i pravosua ejh, ar. ayh, rije koja izvorno oznaava osobu zrele dobi; vremenom je rije irila krug znaenja, a danas openito znai osobu dostojnu drutvenog ili duhovnog ugleda; oznaava svakog znalca i istinski uenog ovjeka iiti, ar. i'a - naziv za sve islamske sekte koje priznaju Alija za legitimnog kalifa nakon Poslanikove smrti iklu, mjera za teinu, 8, 5 gr teravih, ar. tarawih - molitva koja se obavlja u noima Ramazana, muslimanskoga mjeseca posta Tevrat, ar Tawrat, hebr. Tora - kuransko je ime Ibrahimove (Abra-hamove) i Musaove (Mojsijeve) Objave; dakle kuransko ime Starog zavjeta vakuf, zadubina

Dževad Karahasan Šahrijarov Prsten 1996

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dževad Karahasan Šahrijarov Prsten 1996

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Devad Karahasan

Godine uenja ejha Figanija

II. DIO ZBIVANJE

III DIO: POUKA

III. DIO SLUAJ

III. DIO ROMOR

You might also like