DeO GOVORA ODRAN PRILIKOM OTKRIVANJA SPOMENIKA A. S. PUKINU U MOSKVI, NA SVEANOJ SEDNICI DRUTVA PRIJATELJA RUSKE KNJIEVNOSTI - 8.

JUNA, 1880 GODINE Pukin je iskljuiva, a moda i jedinstvena manifestacija ruskog duha - rekao je Gogolj. Ja u sa svoje strane dodati jo: i proroanska. Zaista, u njegovoj pojavi ima neeg neosporno proroanskog za sve nas Ruse. Pukin dolazi ba u samom poetku naega pravilnog samosaznanja, koje tek to se pojavilo i zaelo u naem drutvu itav jedan vek posle Petrovskih reformi, i njegov dolazak snano pomae osvetljavanju naeg tamnoga puta jednom novom svetlou, koja daje nove smernice. U tom pogledu Pukin je proroanstvo i putokaz. Ja delim delatnost naega velikog pesnika na tri periode. Ne govorim sada kao knjievni kritiar: dotiui se Pukinovog stvaralakog rada ja hou da protumaim moju misao o njegovom proroanskom znaaju za nas i da objasnim kako ja shvatam tu re. Napomenuu, uzgred, da po mom miljenju ipak nema vrstih granica izmedu pojedinih perioda Pukinove delatnosti. Tako, na primer, ja mislim da poetak Onjegina spada u prvu periodu pesnikovog rada, a da je Onjegin zavren u drugoj periodi, poto je Pukin ve naao svoje ideale u svojoj zemlji, poto ih je potpuno shvatio i zavoeo svojom vidovitom duom, koja je umela da voli. esto kau da je Pukin u prvoj periodi svoga rada podraavao evropske pesnike -Parnia, Andrea enie i druge, a naroito Bajrona. Nema sumnje, evropski pesnici uticali su znatno na razvitak njegovoga genija, i taj uticaj je delovao kroz itav njegov ivot. Pa ipak, ak ni najranije Pukinove poeme nisu bile samo podraavanje, u njima se ve izraavala vanredna samostalnost njegova genija. U podraavanjima se nigde ne moe nai toliko samostalnosti patnje i toliko dubine samosvesti, koliko ih je Pukin dao, na primer, u Ciganima - poemi, koja po mom miljenju spada itava jo u prvu periodu njegovog stvaralakog rada. A da ve i ne govorim o stvaralakoj snazi i zamahu, kojih ne bi bilo toliko da je on samo podraavao. U tipu Aleksa, junaka poeme Cigani, nazire se ve snana i duboka, potpuno ruska misao, koja je kasnije izraena u tako harmoninom savrenstvu u Onjeginu, gde se skoro taj isti Aleksa javlja, ali ne vie u fantastinoj svetlosti, ve u opipljivo-realnom i razumljivom obliku.

U Aleksu Pukin je naao I genijalno ocrtao nesrenog skitnicu koji se potuca po svojoj roenoj zemlji, onoga istorijskog ruskog paenika koji se po istorijskoj neophodnosti pojavio u naem drutvu, odvojenom od naroda. On ga, naravno, nije naao samo kod Bajrona. Taj tip je vjeran i bez pogreke pogoen, on je stalan i trajno ukorijenjen u naoj ruskoj zemlji. Ti ruski beskunici-skitnice potucaju se jo i do danas i njihovo skitanje, izgleda, nee se tako skoro svriti. Oni, istina, ne idu danas vie u ciganske tabore, da u tom divljem i neobinom ambijentu, kod Cigana, trae svoje svjetske ideale i da se u naruju prirode odmaraju od haotinog i apsurdnog ivota naega ruskoga inteligentnoga drutva, ali zato udaraju u socijalizam, koga za Alekovo vrijeme jo nije bilo, idu sa novom vjerom na drugu njivu i rade jo na njoj revnosno, vjerujui - kao i Aleko - da e svojim fantastinim radom postii svoje smjerove i sreu ne samo za sebe ve i za itavo ovjeanstvo. Jer ruskoj skitnici je potrebna srea itavoga svijeta, da bi se mogao smiriti: od toga on ne poputa nikako, - razumije se, dok se radi samo po teoriji. To je uvijek onaj isti ruski ovjek, koji se javlja samo u raznim epohama. Taj ovjek, ponavljam, zaeo se ba poetkom drugog vijeka poslije velike Petrovske reforme, u naem inteligentnom drutvu, otrgnutom od naroda, od narodne snage. Aleko, naravno, jo ne umije da pravilno izrazi svoju tugu: kod njega je sve to jo nekako apstraktno, u njemu vidimo samo enju za prirodom, albu na velikosvjetsko drutvo, svjetske tenje, pla za istinom, koju je neko nee izgubio i koju on nikako ne moe da nae. Ima tu malo an-aka Rusoa. U emu se sastoji ta istina, e bi se i u emu ona mogla manifestovati i kada je stvarno izgubljena - on, razumije se, ne moe ni sam da kae, ali on pati, pati iskreno. Jasno je, ena, divlja ena, kako kae jedan pjesnik, mogla mu je jo ponajprije pruiti nadu na spasenje od njegove patnje, i on se sa lakomislenom ali strasnom vjerom hvata za Zemfiru: Evo, misli, e je moj spas, evo e je, moda, moja srea, oe u naruju prirode, daleko od svijeta, oe kod ljudi koji nemaju civilizacije ni zakona! I ta se ispostavlja? kod prvog sukoba sa uslovima te divlje prirode on ne izdrava i prlja krvlju svoje ruke. Nesreni fantasta ne samo to nije valjao za svesvjetsku harmoniju, ve nije bio potreban ni Ciganima i oni ga eraju - bez osvete, bez zlobe velianstveno i prostoduno: O, ostavi nas, gordi ovjee Divljaci smo, za zakon mi ne znamo,

Mi ne muimo i ne kanjavamo. Sve je to, razumije se, fantastino, ali gordi ovjek je realan i vjeto pogoen. Pukin ga je kod nas prvi pogodio, i to treba pamtiti. Ne, ta genijalna poema nije podraavanje. U njoj se ve nasluuje rusko rjeenje problema, prokletoga problema, u duhu narodne vjere i pravde: Smiri se, gordi ovjee, i prije svega skri svoju gordost. Smiri se, besposleni ovjee i pregni na posao najprije na svojoj njivi, to je rjeenje po narodnoj pravdi i po narodnom razumu. Nije istina van tebe, ve u tebi samom: nai sebe u samom sebi, potini se sam sebi, zagospodari sam sobom - i sagledae istinu. Ta istina nije u stvarima, nije van tebe, nije tamo nee iza mora, ona je prije svega u tvom sopstvenom radu na samom sebi: pobijedi li sam sebe, smirie se - i postae slobodan, kako nikad nijesi mogao ni zamisliti, zapoee veliko djelo i oslobodie i druge, poznae sreu, jer e se ivot tvoj ispuniti i razumjee najzad narod svoj i svetu istinu njegovu. Svesvjetske harmonije nema ni kod Cigana ni nie na drugom mjestu, ako je ti prvi nisi dostojan, ako si zloban i gord i ako zahtijeva da ti se ivot dadne zabadava i ne pomiljajui da za njega treba platiti. To rjeenje problema je u Pukinovoj poemi snano nagovijeteno. Ono je jo jasnije izraeno u Evgeniju Onjeginu, poemi koja nije vie fantastina ve opipljiva, realna, u kojoj je pravi ruski ivot utjelovljen sa toliko stvaralake snage i sa toliko savrenosti, kao nikad prije Pukina, a valjda ni poslije njega. Onjegin dolazi iz Petrograda - obavezno iz Petrograda, to je u poemi bilo nesumnjivo neophodno, i Pukin nije mogao preputiti tako krupnu realnu crtu u biografiji svoga junaka. U poetku poeme on je jo napola ilko i svjetski ovek, jo je i suvie malo ivio, da bi mogao biti ve razoaran ivotom. Ali ga ve i tada poinje pohaati i uznemiravati Dosade tajne plemeniti demon. U zabaenoj provinciji, u srcu svoje domovine, on se, naravno, ne osjea kod svoje kue. On ne zna ta da radi tu, izgleda sam sebi kao gost u svojoj sopstvenoj kui. Kasnije, potucajui se od dosade po svojoj roenoj zemlji i po inostranstvu, on - kao ovjek neosporno uraan i neosporno iskren - osjea da je i u tuini sam sebi tu. Istina, i on voli svoj zaviaj, ali nema prema njemu povjerenja. Sluao je on, naravno, i o domaim idealima, ali im ne vjeruje. On vjeruje samo u potpunu nemogunost bilo kakvog rada na domaoj njivi, a na sve

koji vjeruju da je takav rad mogu - i kojih je i onda kao i danas bilo malo - on gleda sa tunim podsmijehom. Lenskog je ubio prosto iz dosade, iz neke neodreene enje za neim, ko zna, moda iz eznje za svjetskim idealom, -to i suvie lii na nas, to je vjerovatno. Tatjana je sasvim drugaija: to je vrst tip, koji stoji stabilno na svom podnoju. Ona je dublja od Onjegina, - i naravno - pametnija. Ona ve samim svojim plemenitim instinktom predosjea e je i u emu je istina, to se i pokazalo u zavretku poeme. Pukin bi, moda, bolje uradio, da je svojoj poemi dao Tatjanino ime, a ne Onjeginovo, jer ona je neosporno glavna junakinja poeme. Ona je tip pozitivan, a ne negativan, tip pozitivne ljepote, ona je apoteoza ruske ene i njoj je pjesnik odredio da iskae misao poeme u znamenitoj sceni poslednjeg Tatjaninog susreta sa Onjeginom. Moglo bi se ak rei da se u ruskoj umjetnikoj literaturi nije skoro nikada vie ponovio toliko lijep pozitivan tip ruske ene - izuzev, moda, lik Lize u Turgenjevljevom Plemikom gnezdu. Ali Onjegin, vian da gleda sa visine, nije uopte nikako shvatio Tatjanu, kada ju je prvi put sreo u zabaenoj provinciji, u skromnom liku iste nevine evojke, koja je od samog poetka osjetila pred njim neku strepnju. On nije bio u stanju da u sirotoj evojci zapazi njenu zavrenost i savrenstvo, pa je moda nju zbilja smatrao za moralni embrion. Ona - embrion, i to jo poslije njenog pisma Onjeginu! Ako je u toj poemi neko embrion, onda je to zacijelo samo on, Onjegin, to je neosporno. Ta on nju uopte nije ni mogao shvatiti: zar je on poznavao ovjeiju duu? On je apstraktan ovjek, nemirni fantasta kroz itav svoj ivot. Nije on nju shvatio ni kasnije, u Petrogradu, u liku otmene dame, kada je, kako kae u svom pismu Tatjani razumijevao u dui sva njena savrenstva. To su, meutim, samo prazne rijei: ona je prola kroz njegov ivot - mimo njega, on je nije shvatio ni ocijenio; u tome i jeste tragedija njihovog romana. O, da je neto onda, na selu, kod prvog susreta s njom, stigao tamo iz Engleske ajld-Harold ili da se nekako tu obreo sam lord Bajron, pa videi njenu skromnu i ustreptalo-zaplaenu ljepotu, da ga je upozorio na nju, - o! Onjegin bi smjesta bio poraen i zadivljen. Ali, to se nije dogodilo i on, koji je traio svesvjetsku harmoniju, oitao joj je propovijed i postupio ipak sasvim poteno, pa se onda, sa svojim vaseljenskim bolom i sa rukama okrvavljenim u glupoj srdbi, putio u skitnju po domovini, ne zapaajui je, i klicao kletvu: Ja pun sam snanog ivota i mlad, A ta da ekam - tugu, enju, jad!

Tatjana je to shvatila. U besmrtnim strofama svoga romana pjesnik je opisao kako je ona posjetila dom toga ovjeka, za nju jo uvijek udnovata i zagonetna, da ne govorim o umjetnikom savrenstvu, nedostinoj ljepoti i dubini tih strofa. Vidimo je u njegovom kabinetu kako razgleda njegove knjige, stvari, predmete, kako se stara da iz njih odgonetne njegovu duu, da rijei svoju zagonetku, pa najzad taj moralni embrion zastaje zamiljeno, sa udnovatim osmijehom, nasluujui rjeenje zagonetke i njene usne apuu tiho: Da nije on parodija tek jedna ?