Onaj dragocjeni i tako krhki poljubac, koji mi je mama obino poklanjala kad sam bio u krevetu i ve padao u san,

sad sam morao prenijeti ak iz blagovaonice u svoju sobu, pa ga uvati za sve vrijeme dok bih se svlaio, da se ne izgubi njegova slast, da se ne raspri ispari njegova hlapljiva mo, a upravo tih sam ga veeri, kad bih ga morao primiti opreznije i paljivije, morao oteti naglo, pred svima, nemajui ak ni vremena ni potrebne slobode duha da unesem u sve to inim onu panju manijaka koji se trude da, zatvarajui vrata, ne misle ni na to drugo, da bi mogli u trenutku kad im se vrati bolesna nesigurnost, svome kolebanju pobjedonosno suprotstaviti jasno sjeanje na trenutak kad su vrata zaista zatvorili. str. 24 Iz ovog se ulomka vidi koliko je Junak vezan za majku i koliko mu je potrebna. Ona mu je jedina, uz baku, uzvraala ljubav i bila je iskrena i skromna za razliku od neki ostalih sebinih likova. Junak nikada nije mogao zaspati bez majina poljupca kojeg je ponekad morao dobiti potajno jer se otac tome protivio Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj aja, izmijean s mrvicama kolaa, dotakao nepce, ja uzdrhtah, svrativi panju na neto izvanredno to se zbivalo u meni. Preplavilo me neko divno uivanje koje se pojavilo bez ikakve veze s bilo ime oko mene, ali mj nisam znao uzroka. Smjesta mi sve nedae ivota postadoe ravnodune, njegovi mi se porazi uinie bezopasni, a njegova kratkoa prividnaI tad mi na jednom pred oima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiu madeleine koji mi je u Combrayu, u nedjelju ujutro, davala tetka Leonie kad bih doao u njenu sobu da je pozdravim Miris i okus; premda njenijiuvaju uj sebi sjeanje, oekivanje i nadu, i kraj ruevina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena. str. 45-46-47 Junaka je kuanje madeleine kolaa podsjetilo na neto, ali isprva nije znao na to. Kola mu je vratio sjeanja na tetu Leonie, na njegovo djetinjstvo i na Combray. U tom trenutku svi su njegovi problemi nestali i poeo je traiti istinu Sve je to crkvu izdizalo u mojim oima kao neto potpuno razliito od svega ostalog u gradu; ona se pretvarala u zgradu koja zaprema, ako se tako moe rei, etiri dimenzije etvrta je bila Vrijeme rasprostirui kroz vjekove svoju lau, koja je od traveja do traveja, od kapelice do kapelice, kao pobjeivala i

prevaljivala ne samo nekoliko metara, nego i razdoblja u nizu stoljea, ostajui uvijek pobjednicom. str. 61. Junaka oduevljava combrayska arhitektura, posebno crkva i trg. On stalno ivi kroz sjeanja, zanima ga sve ono to se dogaalo kroz stoljea. Opisima prolih vremena i arhitekture, zapravo moemo shvatiti osjeaje glavnog lika. Ono to smo najvie voljeli u Bergotteovim knjigama, potpuno se slagalo s mojim ukusom: voljeli smo onaj melodiozni val, one drevne izraze, a i neke druge, vrlo jednostavne i poznate, na kojima je ono mjesto na kojem ih je iznosio na vidjelo, otkrivalo posebni prizvuk koji on u njima pronalaziti ulomci, kojima se on itaima sviao, bili su i nama najmiliji. Znao sam ih napamet str. 93 Bergotteo je bio Junakov uzor u pisanju. Volio je njegova djela, kao i njegova obitelj s kojom je bio usko vezan. Junak je takoer imao knjievnih ambicija, ali je strahovao da e umrijeti kao svi ljudi, a da svoja djela nee ostaviti za sobom. Smatrao se nevanim. Zvonik crkve Saint-Hilaire mogao se prepoznati ve iz velika daljine kako na obzorju ocrtava svoj nezaboravan lik, dok se Combray jo nije ni pojavio Kad se ovjek pribliavao mogao je vidjeti i ostatak etverouglastog i napola sruenog tornja, koji je bio nii i jo se uvijek odravao kraj zvonika Pratei oima njegov blagi uspon, usrdan nagib njegovih kamenih kosina koje su se pribliavale jedna drugoj, uzdiui se kao ruke sklopljene na molitvu, ona se tako suivljavala s poletom njegova iljka da se inilo da se i njezin pogled vinuo s njime u visine...u isto se vrijeme prijateljski smijeila starim, tronim kamenovima, kojima je sunce na zalasku osvjetljavalo samo jo vrak. str. 63-64 Opis zvonika je vrlo vaan; kako su se promtrai pomicali u prostoru, tako su se mijenjali i odnosi izmeu zvonika. Time se eli prikazati i prolaznost vremena- kako vrijeme prolazi, isti motiv se samo ini izmijenjen. Jer onih veeri kad je bilo gostiju, ili je to makar bio samo gospodin Swann, mama nije dolazila u moju sobu...Ime Swann postalo je za mene gotovo mitoloko, i kad sam razgovarao s roditeljima, ginuo bih od enje da ih ujem kako ga izgovaraju, ali se nisam usuivao da ga izgovorim sam, nego sam ih navodio da govore o predmetima koji su bili blizu Gilberti i njezinoj obitelji, koji su je okruavali i meu kojima se nisam osjeao predaleko prognan od nje; (...) tada bih nanovo stao hatati dah, toliko me to ime, lijeui na ono mjesto gdje je bilo zauvijek upisano u meni, tiskalo i guilo u trenutku kad bih ga zauo; inilo mi se

punije sadrajem negoli bilo koje drugo zato to sam ga unaprijed bio opteretio svim onim mnogobrojnim ponavljanjem kad sam ga u duhu sam izgovorio. str. 24-140 Junaka je dolazak gospodina Swanna uvijek rastuio jer ne bi dobio majni poljubac prije spavanja. Gospodin Swann bio je dobrodoao u njihovu kuu jer je bio uen ovjek i pripadao je viem sloju. Kasnije, za Junaka on postaje pojam intelektualne i moralne elegancije. Sva su ta sjeanja, ovako nagomilana jedna pokraj drugih, bila tek nesreena hrpa, ali se ipak izmeu njih mogahu razabrati- izmeu onih najstarijih i onih novijih, izmeu onih to su se rodila iz nekog mirisa, pa zatim onih koja su bila tek uspomene neke druge osobe, a ja sam ih od nje doznao Svakako, kad se tako pribliavalo jutro, ve je odavno nestalo kratke nesigurnosti koju sam osjeao probudivi se. Znao sam u kojoj sobi zaista boravim: rekonstruirao sam je u tami oko sebe. str. 181. Na kraju, Junak se vraa u stvarnost, staje sa sjeanjima i shvaa gdje se nalazi. Prestaje biti nesiguran, shvaa da su jedino majka i baka bile iskrene prema njemu i da su ga voljele te da majin poljubac ne moe zami jeniti niti jedna ena nakon nje.