JEAN DE LA FONTAINE:

BASNE

Biljeke o piscu:
Jean de la Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac.
Okuao se u raznim pjesnikim vrstama, no kao roeni pripovjeda
daje najbolja ostvarenja u etiri knjige stihovanih Pria i dvanaest knjiga
Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basni,
u kojima obrauje motive preuzete veim dijelom od Ezopa, Fedra,
Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktikim
okvirima i utilitarnim karakterom dotadanje basne, ve razvija fabulu,
proiruje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim
rijeima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih inova" i iroku
sliku ljudskog ivota i francuskog drutva. Moral njegovih basna,
pisnih s puno topline za mladog ovjeka i s otrom osudom vladajue
klase esto i nije dan u vidu posebne poruke, ve izvire iz samog teksta,
u kojem prikazuje svoje bogato ivotno iskustvo i zastupa naelo zdravog
razuma i praktine ivotne filozofije. Basne su pisane u metriki vrlo
razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su esto
kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
vrijednost daje izvanredno uspjela karaterizacija likova ljudi i ivotinja,
kao i lirski opisi prirode.
SMRT I DRVOSJEA
Pripovjeda nam govori o nesretnom drvosjei, njegovom tekom i
turobnom ivotu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi.
Meutim suoen s njom, starac se ipak predomilja i odabire da je
teak ivot bolji od nikakvog.
Smrt e boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.
ivot je teak. Iako vele da je Boji dar, i da se ivotu treba veseliti,
jadan starac suoen s njegovom surovou, poeli da doe kraj
njegovim tekim mukama, vjeitoj besparici i bijednom ivotu.
On zaziva Smrt mislei da e ga ona rijeiti svih njegovih problema,
ali u trenutku kada se nae licem u lice s njom, on shvati da je ivot
previe dragocjen, da sve one njegove teke godine jo uvijek nije
spreman predati Smrti, da bi rae gledao i radovao se svojoj obitelji
nego bio spreman zauvijek otii od njih.

IVOTINJE OBOLJELE OD KUGE

Had je prazan i nebo alje kugu onim ivotinjama koje su grijeile da
se on ispuni. Kuga je dola i sve su ivotinje oboljele, ali nisu sve umrle.
Nestalo je i sree i ljubavi, ak i oni najjai su podlegli kugi i postali
slabani. Lav saziva vijee i moli najveeg zloinca da da svoj ivot
da bi ostali mogli preivjeti, a ako on umre nebo bi se moda smirilo.
Lav moli da se prema tom zloincu bude blag, jer su i ostali mnogo
grijeili. Javlja se jedan zloinac, predsjednik skupa - lav,
i govori da je on veliki prodrljivac i da je pojeo ak jednog pastira,
te e on ako je potrebno sebe rtvovati, ali neka svatko preispita svoju
savjest, jer ako najvei zloinac ne strada Bog se nee umiriti.
Na to se javlja lisica i govori da nije zloin pojesti ivotinju ako si gladan,
a to se tie pastira, oni i tako ivotinjama nose veliko zlo i misle da nad
njima imaju nekakvu vlast.
Kralju, ree lija, svi smo mi to ve znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoe;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoe
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje...
Javile su se i druge ivotinje, ali i njihovi zloini bili su mali i ne toliko
znaajni. Na kraju se javlja magarac, koji kae da je popasao malo fine
trave koju nije smio, i svi su ga optuili da ne smije jesti tuu travu
"i osta magarac bez koe".
Na pozornici ivota stoje lav - sinonim mudrosti, lisica - sinonim lukavosti,
tigar - sinonim moi, a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti.
Svatko od njih, zahvaljujui jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na
veliinu zloina, uspijeva se obraniti i zazvati pravednost u svoju korist
nalazei pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje
zloine. Naalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalaljiv, biva
rtveni jarac za sve zloine uinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to
to je njegov "grijeh" bezazlen.