koti (engl.

Scots), narod keltskog podrijetla,

stanovnici kotske; oko 5 milijuna pripadnika.
Prema procjenama iz kotske se u nizu
emigracijskih valova od XVI. st. do danas iselilo
nekoliko milijuna kota, najvie u SAD i Kanadu
te u Australiju i na Novi Zeland. Takvo masovno
iseljivanje bilo je posljedica loih politikih
prilika, nepovoljne klime i oskudice obradiva
tla. koti su uglavnom anglizirani i govore
sjevernim dijalektom engleskog jezika;
kotskim jezikom (kotskim gelikim) govori
oko 58 000 kota, uglavnom u kotskom
visoju i na Hebridima. Kao nacija formirali su
se od ostataka predindoeuropskog
stanovnitva, Pikta, te razliitih keltskih
(koti, Briti) i germanskih plemena (Angli) koja
su se u vie navrata naseljivala na podruju
kotske. Ime koti (lat. Scotti ili Scoti, od
staroirskoga Scuit) odnosilo se isprva na Irce iz
sjeverne Irske koji su se, vjerojatno u V. st.,
naselili oko Argylla i osnovali kraljevstvo
Dalriadu. Od XI. st., kada su kraljevi Dalriade
zavladali piktskim, britskim i anglijskim
podrujem, meu stanovnitvom je prevladao
keltski. jezik i kotsko ime, koje se zadralo i
nakon jezinog i politikog prodora Engleza.
Granica kotskoga visoja (Highlands), rijeka

Tay, predstavljala je i kulturnu granicu izmeu

kotskih brana i otoana s jedne strane te
nizinskih kota s druge. Sjeverno od te granice
do XVIII. su se stoljea zadrali kotski jezik i
drutvena organizacija odreena klanskom
pripadnou. Do konane anglizacije i kulturne
asimilacije brdskih i otonih s nizinskim
kotima dolo je nakon ustanka 1745/46 (
kotska, povijest) te intenzivne djelatnosti
prezbiterijanske Crkve nakon II. svjetskog rata.
Mnogobrojni simboli kotskoga nacionalnog
identiteta preuzeti su upravo iz kulture
kotskoga visoja (kilt, gajde, highlandski
plesovi i sl.). Po vjeri su uglavnom protestanti,
veinom pripadnici prezbiterijanske kotske
crkve (The Church of Scotland); oko 15% kota
katolike je vjere.

Jezik
kotski jezik svrstava se u goidelski odvjetak
keltske grane indoeuropskih jezik. Naziva se i
kotskim gelikim, koji valja razlikovati od
irskoga gelikog jezika, s kojim je blisko srodan
(jugozapadni kotski dijalekti meusobno su

razumljivi sa sjevernim irskim dijalektima).

Valja ga razlikovati i od varijeteta engleskog
jezika koji se govori u kotskoj, a koji se na
engleskom naziva Scots. kotskim govori oko
58 000 stanovnika kotske, uglavnom na
kotskom visoju (Highlands) i na Hebridima. U
kotskoj se u srednjem vijeku upotrebljavao isti
oblik gelikoga knjievnog jezika kao i u Irskoj
(staroirski, potom srednjoirski), a prvi tekstovi
na kotskome gelikom potjeu tek s poetka
XVI. st. (Knjiga dekana iz Lismorea s
tekstovima vjerske tematike i baladama). Prva
je tiskana knjiga na kotskome rjenik
Alexandera MacDonalda iz 1741., a u XVIII. st.
ustalio se i suvremeni pravopis, koji se prilino
razlikuje od pravopisa kojim se pie irski
geliki.

Knjievnost
Kako su ve u ranom srednjem vijeku (V. st.)
Irci naselili veliko podruje kotske, kotska je
knjievnost sve do XVII. st. ostala unutar irske
knjievne djelatnosti, a kotski su knjievnici
bili u cijelosti preuzeli irski jezik (gaelski,
geliki). Sauvale su se dvije zbirke kotske

poezije, meu kojima su i glasovite junake

balade (heroic ballads): Knjiga dekana od
Lismorea (The Book of the Dean of Lismore,
1512) i Rukopis iz Fernaiga (The Fernaig
Manuscript, XVII. st.) na kotskoj varijanti
gaelskoga jezika. U XVIII. st. najznaajniji su
kotski pjesnici bili John MacDonald, Bard of
Keppoch (oko 1625 nakon 1707), Alexander
MacDonald (oko 16951770), John Maccodrum
(u. 1779) i Duncan Ban Macintyre (17241812).
Razdoblje romantizma i zanimanje za
knjievnost na narodnom jeziku poticali su
prikupljanje pukoga knjievnoga blaga
nastaloga na gaelskom jeziku, koji se u
zapadnoj kotskoj odrao sve do danas. Na
podruju engleskih dijalekata postojao je
poseban kotski knjievni jezik. Na njem je
nastao i kotski nacionalni spjev o borbi za
neovisnost kotske, Bruce (The Bruce,
1378), autor kojega je J. Barbour (oko 1325
95). Od XV. do XVI. st. djelovali su znaajni
kotski pjesnici, kralj Jakov (James) I. (1394
1437), kojemu se pripisuje poema Kraljeva
knjiga (The Kingis Quair, oko 1423), R.
Henryson (oko 1424 oko 1506), autor poeme
Kresidina oporuka, i W. Dunbar (oko 1456
1513), istaknuti sljedbenik G. Chaucera.

Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. djelovao je

predstavnik sentimentalnoga romana H.
Mackenzie (17451831), kojemu je najpoznatije
djelo ovjek uvstva (1771), dok je glasoviti
J. Macpherson (173696), tvorac pjesnikih
mistifikacija Ossiana i Fingala, istodobno i
pokreta romantinoga zanimanja za
srednjovjekovlje. U XIX. st., kao odbljesak
keltske obnove (Celtic revival), pojavila se
poznata zbirka pjesama, poslije objavljena u
est svezaka, Gaelske pjesme (Carmina
Gadelica, 190071), folklorista i prevoditelja
Alexandera Carmichaela (18321912), koji je
uredio prva dva sveska. R. Burns (175074),
veliki pjesnik engleskoga romantizma, ujedno
je, kao uenik sakupljaa kotskoga narodnoga
blaga A. Ramsaya (16861758) i pukoga
pjesnika R. Fergusona (175074), i pjesnik
kotske narodne jednostavnosti koji je uspio
autentino transformirati narodni izraz i melos
te jednostavnim izraajnim sredstvima
dosegnuti vrhunce romantiarskoga pjesnitva
i postati kotskim nacionalnim bardom. U XIX.
st. svakako je najpoznatiji kotski knjievnik W.
Scott (17711832), romanopisac, pjesnik i
povjesniar: njegov roman Waverley (1814)
esto se dri prvim povijesnim romanom

uope. Premda se Scottov ugled temeljio prije

svega na romanima kotskoga ciklusa (tj.
skupini Waverley), on je nainom svojega
pisanja usavrio povijesni roman i znatno
utjecao na oblik i grau svjetskoga romana.
Potkraj XIX. st., pojavom smjera poznatoga kao
povrtnjak (kailyard), vratili su se u kotsku
knjievnost elementi fantazije i folklora. Ta se
tradicija usredotoila na idealiziranu,
pastoralnu sliku kotske kulture i sve se vie
udaljivala od stvarnoga ivota u kotskoj toga
doba. U ranom XX. st. dolo je do renesanse
kotskoga jezika (lallans), uporabu kojega je u
svojim pjesnikim djelima pokrenuo pjesnik H.
MacDiarmid (18921978), koji je od poetka
zagovarao radikalnu obnovu kotske
knjievnosti s konkretnim posebnostima
kotskih kulturnih, knjievnih i poglavito
jezinih tradicija. Pisao je poeziju na engleskom
i tzv. sintetikom kotskom, crpei iz ivih
kotskih dijalekata, rjenikoga blaga i
autentino kotskih knjievnih tradicija. U
kasnom XX. st. u stilu postmodernistike
fantastine proze pisao je A. Gray (r. 1934), iji
je roman Lanark (1981) postao klasikom. Od
1980-ih sve se vie pozornosti poklanja piscima
urbane proze, pripadnicima tzv. glasgowskoga

romana, jezgru kojega prije svega ine Jeff

Torrington (19352008) i J. Kelman (r. 1946).
Oni svoje romane smjetaju u urbane prostore
industrijskoga Glasgowa i dosljedno
upotrebljavaju kotski govor. Uz njih je na
knjievnoj sceni prisutna i skupina pripovjedaa
kao to su I. Banks (r. 1954), Janice Galloway (r.
1956), Alison Kennedy (r. 1965) te Irvine Welsh
(r. 1957), iji je roman o mladim ovisnicima
Promatranje vlakova (Trainspotting, 1993)
postigao meunarodni uspjeh. Alexander
McCall Smith (r. 1948), Suhayl Saadi (1961) i
Alan Warner (r. 1964) svojim su knjievnim
prilozima znatno pridonijeli kotskoj
knjievnosti s kraja XX. i poetka XXI. st.
kotski gaelski u posljednje vrijeme doivljava
ponovni procvat u pjesnitvu i narativnoj prozi.

Likovne umjetnosti
Iz prapovijesnog razdoblja potjeu kamene
grobne komore cairns i ostatci naselja (Maes
Howe na orkneyskom otoku Mainlandu) te
megaliti (na hebridskom otoku Lewisu), a iz IV.
do II. st. pr. Kr. okrugli tornjevi od suhozida

(brochs) koje su podignuli Pikti (shetlandski

otok Mousa). Iz rimskoga je doba dobro ouvan
Hadrijanov zid (na popisu zatiene svjetske
kulturne batine UNESCO-a). U XIXII. st.
izraeni su mnogobrojni burgovi za obranu
zemlje od anglo-normanskih provala (Sween na
zapadnoj obali Highlandsa, Duffus kraj Elgina).
Obiljeja normanske romanike imaju
samostanski kompleksi u Dunfermlineu
(sredina XII. st.), Kelsou i Jedburghu (kraj XII.
st.). Pod engleskim i francuskim utjecajem
poela se u XIII. st. iriti gotika, koja se odrala
nekoliko stoljea. Oznake toga stila imaju
tvrava Drum u Aberdeenshireu, opatija u
Melroseu, kraljevska palaa u Linlithgowu,
katedrala sv. Egidija (St. Giles) u Edinburghu
(13871450) i sv. Andrije u Glasgowu (1235
60) te kapela Kings Collegea u Aberdeenu
(150005). U XVXVI. st. postupno su se
razvijali burgovi barunskoga stila koji ine
prijelaz k dvorcima (Falkland u Fifeu, 153742).
Pod utjecajem francuske renesanse u XVII. st.
graeno je vie dvoraca (Stirling i Drumlanrig).
Klasicizam su zastupali William Bruce (oko
16251710), koji je u Edinburghu obnovio
kraljevsku palau Holyrood (167178)
izgraenu na mjestu samostana iz 1128., i

James Smith (oko 16451731). U XVIII. st.

najznaajniji arhitekt bio je R. Adam (172892),
zaetnik klasicizma u engleskoj arhitekturi.
Projektirao je vie graevina u kotskoj od kojih
se istiu dvorac Culzean kraj Ayra (177292) i
Sveuilite u Edinburghu (178992). Znatan
doprinos urbanizmu u drugoj polovici XVIII. st.
dao je James Craig (174495) projektom
rekonstrukcije povijesne jezgre Edinburgha i
proirivanjem grada prema jugu i sjeveru.
kotsko graditeljstvo XIX. st. bilo je preteno
historicistiko (ugl. neogotiko), a javila su se
ostvarenja napredne tehnologije eljezne
konstrukcije mostova Forth Railway Bridge
(1890), djelo Engleza Johna Fowlera (181798) i
Benjamina Bakera (18401907). Svojim radom
na obnovi arhitekture i umjetnikog obrta Ch.
R. Mackintosh (18681928) znatno je utjecao
na europsku arhitekturu, osobito na beku
secesiju. Glavno mu je djelo Umjetnika
akademija u Glasgowu (189699. i 190709). U
XX. st. kotska se arhitektura razvijala unutar
suvremene arhitekture u Velikoj Britaniji. U
prvoj polovici XX. st. Patrick Hill Thoms (1873
1946) i B. Spence (190776) projektirali su u
duhu funkcionalizma. Nakon II. svjetskog rata u
kotskoj arhitekturi sve su prisutniji utjecaji

meunarodnih smjerova, osobito u uporabi

novih sustava i graevnih materijala. Potkraj
1970-ih velik broj kotskih arhitekata,
primjerice James Shepherd Morris (19312006),
Jeremy Dixon (r. 1939) i Edward Jones (r. 1939),
kao i mnogobrojni arhitektonski atelijeri (Robert
Matthew, Jonson-Marshall &Partners i Barry
Gasson Architects) odluili su se za
tradicionalne oblike i materijale (mali blokovi
obiteljskih kua od cigle okrueni zelenilom) ili
primjenu hightech tehnologije.

Kiparstvo

Iz V. st. pr. Kr. potjeu arheoloki nalazi

uporabnih i obrednih predmeta ureenih
apstraktnom ornamentikom i skromna plastika
(kipovi i reljefi uglavnom s motivom ivotinje,
osobito zmije). Iz rimskog razdoblja
mnogobrojni su nalazi stela, miljokaza, kipova i
oltara. Pod utjecajem irske umjetnosti u
ranome srednjem vijeku (V. do XII. st.) javili su
se monolitni stupovi, ploe nalik na stele i
kameni krievi koji od VIII. st. dobivaju bogatu
plastinu dekoraciju (prizori iz Biblije, lova i

rata upleteni u bujnu pleternu ornamentiku).

Isti su se motivi ponavljali u romanici. U doba
gotike nadgrobne spomenike i velike kamene
krieve izraivali su prvi poznati kotski kipari
Donald Brolchn (djelovao oko 1450) i MaelSechlainn Cuinn (djelovao oko 1500).
Renesansa se javila oko 1530. uglavnom na
drvenim dekorativnim reljefima i rijetkim
kamenim kipovima. U XVIII. st. u dekoraciji
interijera i namjetaju prevladavao je
neoklasicistiki Adamov stil. Poetkom XIX. st.
vei broj kotskih kipara kolovao se u Rimu
kod danskoga kipara B. Thorvaldsena;
znaajniji su Lawrence Macdonald (17991878)
i John Steell (180491), autori portreta i javnih
spomenika. James Pittendrigh MacGillivray
(18561938) pod utjecajem A. Rodina oblikovao
je portrete i monumentalne skulpture. Nakon I.
svjetskog rata sve su prisutnija avangardna
strujanja. Za kubizam se opredijelio slikar i
kipar John Duncan Fergusson (18741961), a
ekspresionizam William Lamb (18931951).
Nadahnut H. Mooreom, George Innes (191370)
oblikovao je velike kamene skulpture, a John
Mortimer (191271) kipove organikih oblika
bliske konstruktivizmu. 1960-ih kotsko se
kiparstvo ukljuilo u suvremenu svjetsku

umjetnost. Snane su kiparske osobnosti

Ronald Rae (r. 1946) i Alexander (Sandy)
Stoddart (r. 1959).
Kontinuirana slikarska djelatnost poela je u
XVII. st. razvojem lokalne kole slikara portreta;
prvi domai predstavnik bio je George
Jamesone (oko 15891644). Veina kotskih
slikara kolovala se u Italiji, a djelovala u
Engleskoj. U taj se krug ubrajaju, meu
ostalima, John Alexander (16861766), William
Aikman (16821731) i Allan Ramsay (171384).
Potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. isticali su
se portretist visokoga edinburkog drutva H.
Raeburn (17561823), slikari krajolika
Alexander Nasmyth (17581840) i David
Roberts (17961864) te slikar anr-kompozicija
D. Wilkie (17851841). Od druge polovice XIX.
st. mnogobrojni su se slikari ugledali na
francusko slikarstvo: William McTaggart (1835
1910) na impresionizam, David Young Cameron
(18651945) naturalizam, a J. D. Fergusson i
Samuel John Peploe (18711935) na fovizam.
Izmeu dvaju svjetskih ratova za moderne
umjetnike smjerove odluili su se George
Leslie Hunter (18771931), John Maxwell
(190562), William George Gillies (18981973),

Anne Redpath (18951965) i Joan Eardley

(pravo ime Kathleen Harding; 192163).
Osnivanjem kotskog umjetnikoga vijea
(1967) omogueni su izravni dravni poticaji te
je, uz pojavu malih neovisnih galerija, uinjen
znaajan pomak u kotskoj umjetnosti koja je
postala otvorenija za suvremena umjetnika
strujanja i nastanak mnogobrojnih umjetnikih
osobnosti; meu najznaajnije ubrajaju se: John
Bellany (r. 1942), Elizabeth Ogilvie (r. 1946),
Steven Campbell (19532007), Ken Currie (r.
1960) i Roderick Buchanan (r. 1965). Osim
Nacionalne galerije (zbirka kotskog i starijeg
europskog slikarstva) vanije su muzejske
ustanove u Edinburghu Scottish National
Portrait Gallery, Royal Museum i Scottish
National Gallery of Modern Art.

Glazba
Najraniji dokumenti o glazbenoj povijesti
kotske seu u XIII. st. (gregorijanika, latinska
himna). Iz XIV. st. sauvano je neto
polifonijske glazbe, a tijekom XV. i poetkom
XVI. st. lokalna se glazba njegovala na

kraljevskom dvoru pod utjecajem engleske i

francuske renesanse. Od 1560. nadalje kotska
crkva nije promicala crkvenu glazbu (orgulje su
bile zabranjene puna tri stoljea u crkvama), a i
umjetnika glazba doivjela je pad zbog
nepovoljnih opih prilika. Oporavak su u XVIII.
st. donijeli skladatelji William McGibbon,
Charles McLean, James Oswald i dr., prihvativi
u svojim sonatama, koncertima, simfonijama i
pjesmama internacionalne stilove od kasnoga
baroka do klasicizma. Narasli nacionalni
osjeaji potaknuli su skupljanje i objavljivanje
narodnih pjesama (npr. Kaledonski Orfej
Orpheus Caledonius, 172533), pa su potkraj
XVIII. i poetkom XIX. st. kotske narodne
pjesme harmonizirali J. Haydn i L. van
Beethoven. Nakon nove krize tijekom veega
dijela XIX. st., tek je narataj skladatelja na
mijeni stolje (Alexander Mackenzie, Hamish
MacCunn, Learmont Drysdale, John Blackwood
McEwen i dr.) unio profesionalnu crtu u glazbu
skladanu kao spoj kotske narodne glazbe i
internacionalnog romantizma. U XX. st.
djelovale su skupine skladatelja koji su
pripadali tradicionalnijoj struji kasnoga
romantizma (npr. Robin Orr, Cedric Thorpe
Davie, Ronald Stevenson), te novijim

avangardnim tendencijama (npr. Iain Hamilton,

Thomas Wilson i dr.), a suvremenu kotsku
umjetniku glazbu predstavljaju stariji
skladatelji kao David Dorward, Sebastian
Forbes i dr., te mlai skladatelji kao John
MacLeod, Edward Maguire, Judith Weir i dr.
Suvremeni kotski glazbeni ivot omoguuju
nacionalna izvoaka tijela kao Royal Scottish
National Orchestra i drugi orkestri, Scottish
Opera, Scottish Ballet, itd. Najpoznatiji je
festival Edinburgh International Festival, a
razvijena je i mrea glazbenih akademija i
fakulteta. Folklorna tradicijska glazba kota
dijeli se po crti jezinoga razgranienja (tzv.
Highland line) na onu koja pripada
kotskoengleskoj (Scots) i gaelskoj/keltskoj
(Gaelic) tradiciji. Ona ivi i danas uz umjetniku
i popularnu glazbu, pri em se istie cilidh kao
najvaniji neformalni drutveni dogaaj za
izvoenje i njegovanje tradicijske glazbe. Meu
opim obiljejima izdvajaju se pentatonski
sustav, povremena dvostruka modalnost i
specifini ritmiki klie, tzv. kotski prasak
(Scotch snap). Vane su vokalne forme i
anrovi balada, tzv. gaelska pjesma i gaelski
psalam. Nacionalni instrumentarij kota sastoji
se od gajda, vrste violine (fiddle) i harfe.

Najveu rairenost i popularnost uivaju gajde

(Highland bagpipe), glazbalo s prebiraljkom od
devet tonova i trima trubnjevima, koje se rabi u
mnogobrojnim klanskim drutvima i opinskim
sastavima, te u vojsci. Dva su temeljna tipa
kotske gajdake glazbe: danas potisnuti
pobaireachd (sviranje na gajdama), koji se
rabi za tualjke, pozdrave i okupljanja, i
popularniji cel beag (mala glazba), koji se
sastoji od plesnih anrova. Glazba za gajde
zabiljeena je prvi put u XVI. st. Gudae
glazbalo fiddle spominje se u kotskim izvorima
od X. st., a tek od poetka XVIII. st. kao violina.
Nalazi se posvuda u kotskoj, osobito kao
pratnja plesu, ali je razvijeno i solistiko
sviranje namijenjeno samo sluanju. Meu
novija tradicijska glazbala pripadaju runa i
usna harmonika.