Z

5
an
pe
os
vi
jg
eu
dr
nn
i

PARTIZANSKI ANTIFAIZAM
I

Propast NDH

III dopunjeno izdanje

Autor: Tihomir uljak

Sadraj:
1.

Ideologije

1.1.

Individualistike ideologije
1.1.1. Liberalizam
1.1.2. Anarhizam
1.1.3. Nihilizam

7
7
12
13

1.2.

Kolektivistike ideologije
1.2.1. Nacionalizam
1.2.2. Komunizam
1.2.3. Faizam
1.2.4. Nacionalni socijalizam (nacizam)
1.2.5. Vehabizam
1.2.6. Ideologija graanske drave

13
14
15
21
23
26
26

1.3.

Spolne ideologije

27

1.4.

Antitehnoloke ideologije

29

2.

Uspon talijanskog faizma

31

3.

Pretpostavke za razumijevanje ratnih neloginosti

33

3.1.

Suprotstavljeni interesi
3.1.1. Britanski interesi
3.1.2. Ameriki interesi
3.1.3. Sovjetski (Ruski) interesi
3.1.4. Njemaki interesi
3.1.5. Srpski interesi
3.1.6. Talijanski interesi
3.1.7. Komunistiki interesi
3.1.8. Ustaki pokret

34
34
36
37
37
38
40
43
44

3.2.

Trojni pakt

46

Rat- Napad na jugoslaviju

50

4.1.
4.2.
4.3.

57
74
81

4.

Komunistiki etniki ustanak protiv NDH

Trinaestosrpanjski crnogorski ustanak
Operacija jugoistona Hrvatska-Sudost Kroatien
2

4.4.
4.5.
4.6.
4.7.
4.8.
4.9.
4.10.
4.11.
4.12.
4.13.
4.14.
4.15.
4.16.
4.17.
4.18.
4.19.
4.20.
4.21.
4.22.
4.23.
4.24.
4.25.
4.26.

Operacija Trio
Operacija Zapadna Bosna
Borbe u Dalmaciji
Operacija Risnjak
Obrana Kupresa
Operacija Albia
Operacija Dinara
Operacija Jajce
Liko ratite
Pad Livna
Bihako ratite
Pogibija zapovjednika Crne legije
Povratak partizana u srednju Bosnu
Operacija Weiss
Operacija Schwarz
Kapitulacija Italije
Prodor partizana u Srbiju
Jadranski front
Povlaenje Nijemaca iz Grke
Dolazak Rusa
Srijemski front
Pad Gospia
Povlaenje hrvatskih snaga na zapad

84
87
90
91
92
94
96
98
100
102
107
111
112
114
123
140
158
159
173
175
182
188
192

5.

Uzroci propasti NDH

197

6.

Posljedice poraza hrvatskih snaga

208

Predgovor
Meu neuspjenim ratnim zapovjednicima popularna je poslovica: "Najlake je biti
general poslije rata."
Ali postoji i jedna druga poslovica koja kae: "Povijest je uiteljica ivota."
A da bi povijest stvarni mogla biti uiteljica ivota nije dovoljno znati to se je dogodilo u
prolost, kada i kako. Treba proniknuti u to zato se neto dogodilo i kako se to moglo sprijeiti,
kako se iste greke ne bi ponovile u budunosti. Samo onima koji tako prouavaju povijest ona je
doista uiteljica ivota.
Nakon vijetnamskog rata amerika vojska je uvela obiaj nakon svakog veeg sukoba
analizirati bitku, a u tome ne sudjeluju samo vii asnici, ve obavezno i nekoliko doasnika koji su
sudjelovali u bitci. Upravo na takvim ratnim analizama i ratnim igrama kojima se razmatraju
razliiti mogui scenariji bitaka stvorena je dananja amerika vojna sposobnost u kojima je
pogibija njihovih vojnika vrlo rijetka, uz istovremenu sposobnost vrlo brzog ostvarivanja zadatih
ciljeva. Ako u svojim ratnim igrama i razliitim ratnim scenarijima uvide kako neto ne mogu brzo i
efikasno postii tada trae drugo rijeenje.
U drugom svjetsko ratu hrvatski narod je dobio dravu voljom stranaca, ali tadanje vodstvo
nije znalo sauvati tu dravu takoer voljom stranaca. Jedan od razloga propasti NDH je i u
nesposobnosti onih koji su je vodili. Nisu bili sposobni prepoznati strateke interese ni svojih
saveznika, a ni onih kojima su objavili rat. A poto nisu bili sposobni prepoznati tue strateke
interese nisu uspjeli kreirati ni realan strateki plan za opstanak hrvatske drave.
Osim stratekih greaka bilo je puno i taktikih greaka zbog slabe materijalne osnovice i
zbog nepostojanja kvalitetnog zapovijednog kadra, ali rat se ne dobiva na taktici ve na strategiji.

I upravo zbog nepoznavanja strategije NDH je propala.

Tihomir uljak

1.

IDEOLOGIJE

Ideologija je pojam koji ima vie znaenja, a u politikom smislu to je skup ideja koje ine
osnovu neke ekonomske, ili politike teorije, ili koje podrava neka drutvena grupa. Ideologija
povezuje lanove skupine u jedinstvenu cjelinu, te omoguuje zajedniko djelovanje u ostvarenju
ideolokih ciljeva. Ideologija se iri uz pomo sredstava komunikacije, te njezino irenje ovisi o
sposobnosti nosilaca ideologije da privuku druge i uvjere ih u korisnosti ideologije za njih.
Uvjerljivost u tumaenju ciljeva i ispravnosti ideologije u znatnoj mjeri ovisi o nosiocima
ideologije, a ta se sposobnost znatno poveava sa kvalitetom medija kojima se prenosi ideologija.
Prva neteoloka, sekularna ideologija je graanska ideologija. U antiko grko vrijeme
graanin je bio iskljuivo slobodni muki graani, to je iskljuivalo ene, robove i strance. Taj
koncept je preuzeo i Rim koji je irenjem svog Imperija status graanina zadrao samo za osobe
rodom iz Rima, dok su sve ostale osobe pod rimskom vlau bile podanici. Vremenom, Rim je
dijelove stanovnitva pokorenih provincija poeo inkorporirati u svoje graanstvo, a 212. godine
Karakala je svim slobodnim rimskim podanicima dao status rimskog graanina. Rastom broja
slobodnih gradova u srednjevjekovnim europskim kraljevinama razvila se nemilosrdna
konkurencija na tritu europe koje je bilo povezano jedinstvenim pravnim katolikim sustavom.
Zahvaljujui nemilosrdnoj konkurenciji na jedinstvenom tritu dolo je do razvoja raznih inovacija
u svim podrujima ivota, zbog ega se poela naglo razvijati i rasti europska industrija i trgovina
sa drugim dijelovima svijeta. Time je dolo do bujanja graanstva koji su sebe poeli promatrati kao
posebnu klasu gradovima ozvojem novih inovacija u malim slobodnim srednjovjekovnih gradova
temeljen Jaanjem graanskog sloja ova nova klasa, zanatlija, obrtnika, trgovaca i bankara koji su
se poeli osjeati sve jai u odnosu na feudaliste. Feudalna klasa europe nastala nakon Franakog
kralja Karla velikog temeljila se na vojnim vjetinama ratnih zapovjednika koji su za svoje zasluge
dobivali zemlju,a za uzvrat su morali ratovati za interese kralja. Sa zemljom su dobivali i radnike
na zemlji, "kmetove" kojima su iznajmljivali zemlju i "serve" koji su bili robovi. Poto je zemlje
bila nasljedna i ratnika obveza je takoer bila nasljedna. Kako bi se oslobodili vlasti ratnikih
nasljednika stanovnici slobodnih gradova su porastom svoje materijalne snage nastojali ojaati i
svoju politiku mo, a to su mogli samo izazivanjem to veih podjela meu ljudima. Zbog toga su
se poele javljati podijele na graane i seljake, na graane i zemljoposjednike, na graane i klerike
(sveenike i redovnike). Unutar zemlje novopeeni bogatai su ove podijele irili kako bi ojaali
svoj poloaj, a u stranih dravama su podijele trebale to vie podijeliti drutvo u neprijateljskim
dravama i konkurentskim dravama. Kako bi se ove podijele to vie razvile pojavile su se
ideologije koje su teoretski objanjavale i podupirale ove podijele.
Najprije se pojavila graanska ideologija iz koje su se vrlo brzo poele javljati i druge
individualistike, kolektivistike, a kasnije i seksualne(rodne) ideologije. Te nove ideologije dovele
su do graanskih revolucija, a pojam graanin je sve vie od pojma stanovnika prerastao u pojam
dravljanina jedne drave. Razvojem tiska, te razvojem velikih gradova sa velikim brojem
stanovnika koji ive na istom mjestu i imaju sline probleme stvorena je mogunost za brzo irenje
novih ideologija. Time je stvorena i mogunost planskog stvaranja i irenja ideologija u interesu
uske skupine stvaralaca ideologije.
Takva planski stvorena ideologija moe posluiti za kontrolu pripadnika vlastite skupine, ali
moe posluiti i za razaranja konkurentskih, protivnikih drutvenih skupina.
Kako bi se neka ideologija ubacila na protivniki teren potrebno je poznavati postojee
sukobe u protivnikim redovima kao to su sukobi izmeu bogatih i siromanih, nacionalista i
internacionalista, rukovodilaca i podinjenih, mladih i starih, mukih i enskih, manje i vie
obrazovanih. Korisno je poznavati i sve suprotnosti na interesnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj
osnovi, a prikupljanjem ovakvih podataka od polovice esnaestog stoljea kada je u Britanskog
carstvu osnovana prva kvalitetna obavjetajno sigurnosna sluba, koja se prva poela baviti
kreiranjem i irenjem poeljnih ideologija u protivnike redove. Tada je poelo plansko kreiranje
5

poeljnih ideologija.
Postupak je u sutini jednostavan. Potrebno je imati neki znanstveni institut koji paljivo
prouava razne lanke u raznim tiskovinama, dnevnicima, tjednicima, strunim mjesenicima, ili
knjigama, u kojem pojedinci objavljuju svoje "znanstvene" drutvene ideje. Veinu takvih ideja
okolina promatra kao budalatine raznih udaka, ali kad se obavjetajnim analitiarima neka ideja
uini kao iskoristiva za odreene ciljeve tada poinje financiranje medijske promocije takvih ideja.
Sa relativno malo novca nekog lokalnog "ridikula" mogue je pretvoriti u poznatog i priznatog
"znanstvenog teoretiara". Dovoljno je platiti nekoliko ve poznatih "znanstvenih teoretiara" da
do tada nekog nepoznatog proglase za novu "znanstvenu" nadu. I time je ideologija roena. Koliko
brzo e se iriti ovisi samo o novcu uloenom u medijsku promidbu.
Koliko e takva ideologija biti upotrebljiva za kontrolu, ili psiholoko unitavanje protivnika
ovisi o kvaliteti procijene protivnika. Za svaku protivniku skupinu potrebno je izraditi kolektivni
psiholoki profil na osnovu ega se osmiljava ideologija kojom bi se ta skupina mogla sukobiti s
drugom skupinom. Uvijek se podupire ideologijski sustav vrijednosti koji je suprotan postojeem
veinskom sustavu vrijednosti. Ideologija treba nedovoljno upuene uvjeriti u neku la, a kako bi se
to moglo tu la je potrebno umotati u ambalau od opepoznate istine. Za izradu ideologije najbolje
je angairati nekog mladog, ambicioznog i frustriranog znanstvenog teoretiara koji je i sam
opsjednut mrnjom prema nekom. Kako bi ga se moglo usmjeravati on mora imati neke slabosti
kojima ga se moe gurati u odreenom smjeru. Tako izraenu ideologiju potrebno je unijeti u
"tijelo" protivnike zajednice, a to je najlake preko medija koji djeluju u samoj protivnikoj
zajednici. Meu vlasnicima medija i novinarima uvijek je mogue nai agente dezinformatore koji
su spremni za novac prodati povjerljive informacije, ili veze, a ponekad i nije potreban novac ve je
dovoljna mrnja pojedinaca prema pripadnicima vlastite zajednice da bi irili lai. Preko medija se
osim irenja ciljane ideologije treba napadati i sustav vrijednosti, tj. sveukupni nacionalni i kulturni
identitet. Paralelno s ovim treba to vie korumpirati politiare kako se ne bi mogli suprotstaviti
realizaciji plana. Osim agenata dezinformatora vrlo su vani agenti provokatori kojima se pomae
osvajanje vodeih poloaja u protivnikim, najee radikalnim politikim organizacijama, koje se
navodi na radikalne poteze, a koji kasnije mogu posluiti kao povod za vlastite radikalne poteze.
Kako bi protivnik trajno oslabio najbolje je kad ideoloki sukob dugo traje, ali da ni jedna
skupina ne odnese pobjedu. Ako protivniku ubaena ideologija odnese pobjedu moe se prebaciti i
na vlastiti teren, a oko te ideologije protivnika zajednica se moe mobilizirati, te postati jo
homogenija i jaa. Zato je potrebno meu protivnike redove ubaciti vie suprotstavljenih
individualistikih, ili kolektivistikih ideologija koje se meusobno stalno sukobljavaju, ali ni jedna
ne odnosi pobjedu, kako bi se izazvao kontrolirani kaos. Ako postoji vie stratekih neprijatelja
meu njih je potrebno ubaciti suprotstavljene ideologije kako bi se uvukli u meusobni sukob i tako
oslabile. Dok traje zaraza nekom ideologijom prilikom ostvarivanja nekog politikog, ekonomskog,
ili geopolitikog stratekog plana, potrebno je sprijeiti prenoenje zaraze na vlastiti teritorij. Za to
je najbolje protivnika stalno optereivati nekim marginalnim problemima oko kojih e se stalno
voditi rasprave u medijima, meu politiarima i obavjetajnim slubama, kako ne bi imali vremena
baviti se rjeavanjem ozbiljnih problema i pokuati uzvratiti udarac istom, ili nekom drugom
ideologijom.
Kod ideolokog napada na drave, osim suprotstavljenih ideologija protivnike drave se
mogu oslabiti i ubacivanjem etnikih (plemenskih, regionalnih, vjerskih, ili nacionalnih) sukoba na
teritorij protivnikih drava. Kroz povijest su jae drave obino nastojale ojaati regionalne
osjeaje na teritoriju susjednih drava kako bi takve drave oslabile i naknadno osvojile. U ovom su
im obino na ruku ili razni lokalni voe koji su eljeli to vie oslabiti centralnu vlast kako bi to
vie ojaali svoju regionalnu vlast. Nakon raspada kolonijalnog sustava bivi kolonizatori su
granice novih drava ucrtali izvan etnikih granica kako bi nove drave postale vienacionalne, sa
6

stalnim unutar-nacionalnim problemima. Osim toga, u ustave novonastalih drava nastojalo se

ubaciti snaan regionalizam kako centralna drava ne bi mogla efikasno rjeavati najvanije
dravne probleme. Zahvaljujui tome bivim kolonizatorima je ostavljena mogunost stalnog
izazivanja regionalnih i etnikih problema uz pomo tajnih obavjetajnih slubi, kako bi njihova
javna diplomacija mogla stalno pomagati u rjeavanju ovakvih problema. Na taj nain bivi
kolonizatori su ostali gospodari koji bivim kolonijama upravljaju iz sjene, zahvaljujui kvalitetnom
vlastitom stratekom planiranju i nepostojanju takvog planiranja na protivnikoj strani.

1.1. Individualistike ideologije

Individualistike ideologije su filozofski, politiki, socijalni ili gospodarski skupovi ideja i
stavova koji nastoje proiriti miljenje kako je ovjek odvojen od drugih ljudi i zajednica, kako je
pojedinac jedina vrijednost, kako su vane samo osobne potrebe i sloboda ostvarenja samo osobnih
potreba. Individualistike ideologije nastoje osloboditi osobu od svih drutvenih lanaca. U tenji za
jaanjem individualnih sloboda poneka se ide u drugu krajnost kada se potpuno negiraju zajednice i
potrebe zajednica, prava zajednica, pa ak i pravo na postojanje zajednica kao to su obitelj, nacije,
crkvene zajednice, ili interesne zajednice.

1.1.1.

Liberalizam

Liberalizam je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora drave i drugih politikih

institucija nad individualnom slobodom pojedinca, odnosno smanjenje uloge dravnih zakona, te
jaanje uloge ugovora izmeu slobodnih pojedinaca. Ovaj svjetonazor se naglo razvio pojavom
prosvjetiteljstva u 17. i 18. stoljeu naglim razvojem industrije i gradova, kad su novi industrijski
bogatai nastojali smanjiti ovisnost o starim feudalnim obiajima kada su seljaci bili vezani za svoje
feudalce. Razvojem industrije dolazilo je do interesnih sukoba izmeu stvaratelja novih tehnologija
i monarhija, pri emu su kraljevi uz pomo plemstva u mnogim europskim dravama uspjeli stei
monopol nad lukama, eljeznicama, rudnicima i pojedinim industrijskim granama. Kako bi sruili i
taj monopolizam poduzetnici su zagovarali ideje protiv monopola, a u koristi individualnih sloboda
poduzetnika i radnika. Te svoje ideje se pravdali dokazima o tome kako nesmiljena konkurencija
istiskuje sa trita nesposobne, te tako oslobaa stvaralaku energiju najsposobnijih. Nasuprot njima
tadanji konzervativni ideolozi su nastojali zatititi svoje interese dokazujui kako su monopoli
interes drave.
Glavni zagovornici liberalizma bili su Adam Smith, John Stuart Mill i Jeremy Bentham.
Adam Smith u svom djelu Bogatstvo naroda donio je nove ideje u kojima je isticana
prirodna sloboda pojedinaca. Taj liberalizam koji je zagovarao bio je potpuna suprotnost dravnoj
kontroli koju su zagovarali merkantilisti. Smith dri kako pravo bogatstvo ne lei u novcu, kako su
tvrdili merkantilisti, nego u korisnom radu, radu koji stvara prometne vrijednosti. Izraziti je
pristalica ekonomskoga liberalizma, koji prihvaa i razvija teoriju radne vrijednosti, na osnovu koje
je i Karl Marks razvio svoja komunistika uenja.
John Stuart Mill jedan od najutjecajnih zagovornika utilitaristike teorije u filozofiji i
ekonomiji, teorije koja tumai kako je ispravno ono djelovanje koje poveava ukupnu koliinu sree
u svijetu. Njegovo djelo O slobodi smatra se jednim od temeljnih tekstova suvremenog politikog
liberalizma, u kojem zagovara "jednostavno" naelo prema kojemu se ljudsku slobodu moe
7

ograniiti samo ukoliko teti drugima. Od posebne vanosti za sreu pojedinca i drutva u cjelini
jest sloboda govora koju se niim ne smije ograniavati.
Jeremy Bentham pravnik, filozof i ef britanske tajne slube bio je prvi filozof novijeg
vremena koji je branio homoseksualizam, te je bio i pretea feminizma. Sve njegove ideje su se
stopile u program britanske Liberalne stranke i moe ga se smatrati zaetnikom moralnog
liberalizma. Iako mason i iz pozadine supokreta Francuske revolucije, bio je otar protivnik od
masona sastavljene francuske deklaracije za ljudska prava. Zagovarao je i muenje za uspjean
odgoj ljudi. Benthamova konstrukcija "Panopticon" je izmiljena kao kompletan sustav za kontrolu
ljudi, prvobitno to je ideja jedne tvornice u kojoj bi se minimalnim brojem kontrolora nadzirao
veliki broj radnika. To se kasnije pokazalo kao idealan zatvor za sve drutvo "nepogodne" koje bi
upregnuo u koristan posao, na osnovu ega su kasnije izgraeni koncentracijski logori. Za ideju je
pokuao zainteresirati Rusku caricu Katarinu i francuske revolucionare. Napisao je knjiicu "U
obrani lihvarenja", u kojoj je branio lihvarenje kao lijepo i korisno djelovanje.
Liberalizam je u poetku, osobito ekonomski liberalizam imao pozitivan utjecaj na razvitak
demokracije, ljudskih sloboda, razmjene i tehnolokog razvoja dok je zagovarao slobodno
takmienje za iste resurse izmeu proizvodnih organizacija, ali je vrlo brzo pokazao odreene
slabosti kad je poeo preko politikog liberalizma prerastati u moralni liberalizam, te zagovarati
konkurenciju unutar zajednica koje se temelje na emocijama, a ne interesu. Zbog toga je moralni
liberalizam doveo do slabljenja osnovnih ljudskih zajednica kao to je obitelj i vjera, te
zanemarivanja brige o slabima, bolesnima, nezaposlenima, mladima i starima.
Gospodarski liberalizam doveo je do stvaranja drutva jednakih ansi, ime je dolo do
snanog napretka inovacija, znanosti i razvoja gospodarstava. Ali jaanje najsposobnijih ponovno je
dovelo je do stvaranja privatnih monopola, to se krajem devetnaestog stoljea poelo ograniavati
snanim antitrustovskim zakonima. Meutim, ti zakoni su primjenjivani samo na teritoriju jakih
liberalnih drava, dok je u slabijim dravama dolo do razvoja prikrivenih privatnih monopolnih,
duopolnih, ili oligopolnih meunarodnih korporacija, to u svojoj krajnosti predstavljaju suprotnost
od osnovnih postavki gospodarskog liberalnog naela jednakih ansi za sve.
Umjesto jednakih ansi liberalizam je u meunarodnom gospodarstvu doveo do formalne
jednakosti u smislu da svi imaju jednaku zakonsku mogunost, ali ne i sutinsku jednakost. Do
ovoga je dolo kad su obavjetajno sigurnosne slube uoile kako se liberalizam, kao i ostale
ideologije, moe iskoristiti kao sredstvo za tajno ratovanje protiv slabijih konkurentskih drava.
Analitiari iz vrhova sigurnosnih organizacije najjaih drava, razvili su planove za napad na
teritorij drugih drava, preko povezanih nevladinih organizacija irenjem ideja politikog
liberalizma i moralnog liberalizma, dok su ideje ekonomskog liberalizma propagirali formalno, a
stvarno su nastojali proiriti upravo suprotne ideje. Ocijenili su kako ekonomski liberalizam jaa
konkurentnost gospodarstva, kako politiki liberalizam nastoji oslabiti dravu i crkvu, dok moralni
liberalizam napada osnovnu ljudsku zajednicu obitelj, te sve politike i vjerske organizacije koje
propagiraju zatitu obitelji. Zbog takvih zapaanja shvatili su kako politiki i moralni liberalizam
propagiranjem individualnih sloboda moe snano oslabiti konkurentske drave iznutra, te kako je
na teritoriju vlastitih drava potrebno zagovarati ekonomski liberalizam, uz istovremeno
ograniavanje politikog i moralnog liberalizma (to im esto i nije uspjelo). Slijedom takvih
zakljuaka poelo je snano korumpiranje politiara, dravnih i pravosudnih dunosnika u
napadnutim dravama, posredovanjem mnogobrojnih nevladinih udruga i lobija, ime je dolo do
snanog irenja ideja takozvanog neoliberalizma. Neoliberali su u meunarodnim odnosima poeli
snano medijski promovirati formalnu jednakost u meunarodnoj razmjeni, a stvarno kompanije iz
razvijenih dravama su dobile mogunost za unitavanje konkurencije iz slabijih drava uz pomo
lobiranja i podmiivanja. Zahvaljujui boljim kreditnim uvjetima, niim porezima, veim zalihama
likvidnih sredstava, pristupu tajnim informacijama o konkurenciji koje dobivaju od vlastitih
8

dravnih obavjetajnih slubi, te zahvaljujui donoenju stalno novih naruenih standarda, pravila i
certifikata, kompanije iz jaih zemalja su u mnogim trinim sektorima uspjele stvoriti monopole,
duopole i oligopole na svjetskom nivou.
U ovome procesu svoju ulogu su imale meunarodne financijske institucije kao to su MMF,
WTO i WB. Ove institucije nastojale su svojim zahtjevima za formalnom ekonomskom
liberalizacijom olakati stvaranje svjetskih oligopola. Ovo su ostvarivale postepeno, korak po korak.
Prvi korak su obino zahtjevi za privatizacijom gospodarstva, a posebice velikih javnih i kljunih
industrijskih poduzea, pri emu se politiarima nudi obilna tajna provizija koja sjeda na tajne
rauna u "poreznim oazama". Slijedi donoenje zakonske regulative o liberalizaciji trinog
kapitala. Taj potez omoguuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome
u zemlju-rtvu, ulazi relativno malo kapitala, a ostvareni profit vrlo lako bjei iz drave kod
najmanjih gospodarskih potresa. Kako bi se to sprijeilo diu se kamatne stope koje unitavaju sva
zdrava lokalna poduzea koja tada vrlo jeftino kupuju velike meunarodne kompanije. Tada se trai
i trino odreivanje cijena za lokalne monopolske proizvode i usluge to dodatno podie
trokove poslovanja za lokalne trine proizvoae, ime oni jo bre propadaju. Poto lokalna
monopolska poduzea obino slue za zapoljavanje rodbine i stranakih aktivista, trokovi i cijene
ovakvih monopolista stalno rastu i unitavaju ak i najzdravije dijelove trine privrede. Kako bi
kamate bile to vie trai se i vrlo stroga restriktivna monetarna politika, to rezultira uzimanjem
novih stranih kredita za izgradnju infrastrukture, umjesto da se infrastruktura financira iz primarne
emisije novca. to cijene monopolskih proizvoda i usluga vie rastu prosjena inflacija sve vie
raste pa se zahtijeva i sve jaa restriktivna monetarna politika. To dovodi do deflacije u sektoru
trinih cijena pa zbog sve veih ulaznih cijena i sve manjih izlaznih cijena trino gospodarstvo
sve vie propada. Kako bi se skrio raskorak izmeu trinih deflacijskih cijena i monopolskih
inflacijskih cijena od statistikih institucija se zahtijeva objava samo sintetikih podataka o kretanju
cijena, dok se objava analitikih cijena po trinim granama nastoji sprijeiti. Osobito paljivo se
nastoji skriti kretanje cijena razdvojenih na trine i monopolske djelatnosti, to se postie
paljivom konstrukcijom meunarodnih raunovodstvenih standarda (MRS).
Kako bi politiari bili to vie zainteresirani za uzimanje stranih kredita nudi im se provizija
na svaki uzeti kredit, to dodatno die kamatu na takve strane kredite. Nakon to strane banke uzmu
pod hipoteku sve to vrijedi poinju prijetiti povlaenjem kapitala, sputanjem kreditnog rejtinga i
medijskim napadom na korumpirne politiare, koje su sami korumpirali, ime izazivaju socijalni
bunta koji rui vlast i dovodi novu vlast koja je spremna i preostalu imovinu prepustiti stranim
kompanijama.
Osim meunarodnih financijskih organizacija u procesu uestvuju i velike meunarodne, ili
domae korporacije koje se uz veliku koliinu stranih kredita ele iriti na svako trite, u cilju
stjecanja to veeg trinog udjela, a to esto nastoje nudei svoje robe po damping cijenama. U
poetku damping obino organiziraju domaa poduzea uz pomo stranih kredita, a kad u tome
uspiju strani krediti im prestaju stizati, te oni postaju nelikvidni, nakon ega im njihovi strani
kreditori postaju vlasnici, a esto i pogrebnici koji se kroz likvidaciju namiruju nekretninama.
U postupku stvaranja monopola na stranim tritima najprije se nastoji unititi manju
konkurenciju izvozom i prodajom vlastitih proizvoda, rjee usluga, po damping cijenama (cijena
koja ne pokriva trokove proizvodnje). U ovoj fazi potroai ostvaruju korist poto kupuju jeftinu
robu, ali kad sitna konkurencija propadne cijena se die, te tada potroai moraju plaati daleko viu
cijenu. Damping cijenom veliki trini igrai koji obino u matinoj dravi imaju monopol, duopol,
ili oligopol mogu unititi male konkurente u drugim dravama pod uvjetom da imaju velike
financijske zalihe, pristup povoljnim izvorima kredita, ili da na nekom drugom tritu ostvaruju
9

zaradu. Damping se obino provodi na tritu jedne "napadnute" drave, a kad u toj dravi
konkurencija propadne cijena se die, te se kree u osvajanje trita u drugoj dravi. Prema
meunarodnim propisima u ovakvim sluajevima je dozvoljena antidamping carina, ali je to teko
provesti zbog nedostatka dokaza, osobito kod prodaje usluga kad se koristi domaa radna snaga.
Najbolja zatita je od ove vrste dampinga je dobra poticajna politika koja sniava trokove
proizvodnje, te jeftini dugoroni krediti iz primarne emisije za nabavu najbolje svjetske opreme
kako bi domai proizvoai mogli smanjiti trokove i spustiti cijene svojim proizvodima.
Druga vrsta dampinga je kad damping provode lokalna poduzea protiv konkurencije u
vlastitoj dravi. Ovo mogu provoditi poduzea koja imaju velike zalihe novca, privatne, ili
politike veze sa velikim financijerima, interesne veze sa velikim kupcima, ili potkupljuju
rukovodei kadar takvih kompanija. Zahvaljujui tome ovakvi proizvoai proizvoda, ili ee
usluga mogu u poslovanju sa kapitalno, ili interesno povezanim kupcima ostvariti velike zarade, te
tom zaradom mogu financirati dampinki rat protiv lokalnih konkurenata tako da na natjeaje idu
sa cijenama ispod trokova poslovanja, ime unitavaju konkurenciju. Kad konkurencija propadne,
nekoliko ovakvih proizvoaa obino stjeu oligopolni poloaj, te dogovorno poveavaju cijenu na
tetu kupaca. Pri ovakvom postupku se moe dogoditi i propast provoditelja dampinga koji
pokuavaju lokalnim dampingom istovremeno unititi svoju konkurenciju na itavom svome tritu,
ali zbog nedostatka zaliha, ili zbog nedostatka privilegiranih kupaca koji su spremni platiti viu
cijenu ne uspijevaju ostvariti svoj plan. To se obino dogaa kod promjene politike vlasti kad
izgube podrku lokalne politike, ili financijskih krugova. Zapadni ekonomski teoretiari ovu vrstu
ruenja konkurencije damping cijenama nazivaju "predatorske cijene" ili "grabene cijene".
Trea vrsta dampinga dogaa se dogaa kad lokalna monopolska, obino javna, ili
komunalna poduzea imaju i sporedne trine djelatnosti, pri emu na tritu te sporedne
proizvode, ili usluge nude po cijenama koja ne pokriva trokove proizvodnje. Taj gubitak pokrivaju
dizanjem cijena monopolskih proizvoda, ili usluga, ime poveavaju troak poslovanja svojim
kupcima kojima se smanjuje konkurentnost na domaem, ili stranom tritu. Istovremeno se i
krajnjim kupcima poveavaju ivotni trokovi i pada standard. Zbog toga proizvodna poduzea
propadaju, raste nezaposlenost, porezni prihodi se smanjuju zbog ega se drava mora zaduivati za
odravanje istog nivoa javne potronje, te cijelo drutvo tone u kolaps. Kako bi se ovo sprijeilo
potrebno je dravne monopole maksimalno smanjiti. Sve djelatnosti javnih poduzea koji nisu
prirodni monopol potrebno je izdvojiti u posebna poduzea i privatizirati, ili ih je potrebno
postupkom postepenog autsorcinga, zabranom zapoljavanja na sporednim djelatnostima, postepeno
odlaskom postojeih radnika u mirovinu, prepustiti dobavljaima. Kako direktori pri tome ne bi
mogli od prevelikih, ili izmiljenih narudbi, uzimati proviziju potrebno je tono definirati koliko
je nekih proizvoda, ili usluga potrebno nabavljati, a kako monopol ne bi stekli ti novi dobavljai
potrebno je poslove dodjeljivati javnim natjeajima, pri emu uslugu treba prepustiti barem petorici
regionalnih dobavljaa koji meusobno konkuriraju. Zbog standardizacije opreme, ili tehnologije,
samo jednokratne nabavke proizvoda treba nabavljati od jednog dobavljaa, po mogunosti direktno
od proizvoaa bez posrednika, dok sve proizvode, ili usluge koje se nabavljaju kontinuirano u
manjim koliinama treba nabavljati od vie lokalnih dobavljaa.
etvrta vrsta dampinga je obrnuti damping, a to se dogaa kad jae kompanije svojim
lokalnim dobavljaima nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, ili usluga. Pri
tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, ili na drugim tritima. Strani vlasnici ovakvih
poduzea gubitke pokrivaju kreditima s niskim kamatama, ili dokapitalizacijama. Kad u prvoj fazi
dampinga mali lokalni konkurenti propadnu ovakva najee duopolna, ili oligopolna poduzea
prelaze u drugu fazu u kojoj sputaju cijenu dobavljaima koji vie nemaju izbora, te moraju prodati
svoju robu onima koji su preostali na tritu. Pri ovome obino vei broj malih dobavljaa
10

propadne, poto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga. Zatita od ovakve vrste
dampinga je mogua u prvoj fazi pomaui slabijim domaim konkurentima da "zamrznu" svoju
proizvodnju na neko vrijeme, ili kapitalnim povezivanjem dobavljaa sa preraivaima osnivanjem
zajednikih zadruga, ili zamjenom dionica kako bi se gubitke u jednoj djelatnosti pokriti zaradom u
drugoj djelatnosti. U drugoj fazi kad dobavljaima padaju cijene zatita je puno tea, ali su ponekad
mogui poticaji dobavljaima u nabavci opreme koja im omoguuje "preskakanje" njihovih kupaca
preraivaa, kako bi sami mogli doi do krajnjih kupaca, to kod sloenijih proizvoda esto nije
mogue.
Na navedene naine sigurnosne slube jakih zapadnih drava su uz pomo meunarodnih
institucija, nevladinih udruga i lobija, te velikih meunarodnih kompanija uspjele pozitivne temelje
ekonomskog liberalizma uspjele pretvoriti u svoju suprotnost, odnosno formalnu jednakost su uz
pomo neformalnih nejednakosti pretvorile u oruje za stjecanje nejednakosti ime su neoliberali
svojim prikrivenim koruptivnim potezima postigli bujanje prikrivenih velikih oligopolnih
korporacija u veini djelatnosti, a to je upravo ono za to su se javno zalagali faisti. U ostvarenju
tih ciljeva znatno su im pomogli politiki liberali koji su znatno oslabili sposobnost otpora u
napadnutim dravama. Pojedini meu njima to su radili zbog potkupljivost, ali veina politikih
liberala, raznih kozmopola to je inila zbog svoje politike naivnosti.
Moralni liberali u istom poslu su uestvovali najee zbog svojih osobnih frustracija,
dekadentnih ili nastranih potreba, slabosti i mrnje prama vlastitom okruenju. Svojim radom uz
gospodarsko jaanje meunarodnih korporacija kao interesnih zajednica uspjeli su oslabiti zajednice
temeljene na emocijama i uvjerenjima kao to su obiteljske zajednice, vjerske zajednice i
nacionalne zajednice. U svome sve militantnijem juriu na emocionalne zajednice; obitelj, vjeru i
naciju ideolozi moralnog liberalizma ostvarili su vrlo usku suradnju sa ideolozima anarhizma,
ideolozima neokomunizma i ideolozima homoseksualizma, te antitehnolokim ideolozima zatitara
prirode.
Gospodarski liberalizam je doveo do pozitivnog inovativnog drutva samo u jakim
dravama koje imaju sposobne i nepotkupljive politiare kojima je interes drave vaniji od osobnih
koruptivnih interesa. Takve drave u kojima birai imaju mogunost birati osobu, a ne samo stranku
razvile su mehanizme koji ponitavaju negativne efekte liberalizma. U tim dravama institucije
snano stimuliraju inovativnu industriju potiui izdvajanja u razvoj inovacija i novih proizvoda;
vojnim narudbama od vie konkurentskih dobavljaa, poreznim olakicama, jeftinim najmom
nekoritene dravne imovine, kreditnim stimulacijama i slinim nainima. Stimulacijom privatnih
rizinih razvojnih fondova i znanstvenih istraivanja razvijene su mnoge nove tehnologije i mnogi
novi proizvodi.
Osim osnivanja rizinih razvojnih fondova pametne drave imaju vrlo snanu zatitu sitnih
dioniara kako se oni ne bi bojali dokapitalizacijama ulagati u poduzea koja ulau u nove
proizvode. Gdje se prijevara sitnih dioniara goni po slubenoj dunosti i gdje je kazna za namjerno
oteenje interesa sitnih dioniara 10-15 godina zatvora liberalizam uspjeno i vrlo brzo stvara nove
investicije.
Za uspjene ekonomski liberalne drave nuni su i strogi amtimonopolski zakoni u kojima
se vrlo strogo kanjava svako dogovaranje cijena sa konkurentima, i gdje postoje mjere za
sprjeavanje svih vrsta dampinga i predatorskih cijena.
Za uspjeh gospodarski liberalnih ekonomija takoer je vrlo vaan steajni zakon koji
djeluje kao mehanizam za vrlo brzo oduzimanje kapitala nesposobnim poduzetnicima i predaje ga
novim poduzetnicima. U istinski liberalnim gospodarstvima cilj steaja nije ostvariti maksimalnu
cijenu prodane imovine, ve je cilj to bre stavljanje blokiranih sredstava u upotrebu.
11

1.1.2.

Anarhizam

Anarhizam je politika, ili filozofska skupina miljenja i stavova usmjerenih na odbacivanje

bilo kakvog oblika prisilne vlasti, te je radikalizacija onoga to su prvi poeli zagovarati zaetnici
politikog liberalizma. Anarhisti smatraju kako su svi oblici vladavine nepoeljni, te ih treba
ukinuti, ukljuujui dravni represivni aparat, vojsku, sudstvo, policiju, tajne slube, itd., te
predstavlja suprotnost organizaciji.
Za anarhiste anarhija je drutvo u kojem vlast i autoritet zamjenjuje samo-organizacija,
drutvo ravnopravnosti, ravnopravne i pravedne distribucije svih proizvoda, ukratko, drutvo u
kojem svaka osoba moe zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da
pri tome ne radi na tetu drugih. Ideja o anarhistikom drutvu bazirana je na manjim zajednicama,
decentraliziranim, ali povezanim. Unutar takvih zajednica je puno lake donositi zajednike odluke,
te je jednostavnije uskladiti razliite elje i potrebe. To je ujedno i jedan od osnovnih uvjeta
anarhizma - ideja da svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i da svatko mora biti u
mogunosti sudjelovati u procesu odluivanja. Anarhisti smatraju kako je ak i tzv. "liberalna"
drava ima visoku razinu kontrole, npr. nedopustiva je neposlunost, neplaanje poreza, ekonomsko
i politiko organiziranje koje nije povezano s dravom i sl. Anarhistiki odnos prema drutvu je
potpuno suprotan. U anarhizmu, mo ne bi nitko posijedovao i svi bi posjedovali mo, ne mo nad
nekim, ve mo ispunjavanja svih svojih potreba, mo zajednikog djelovanja i odluivanja o svom
ivotu. Svi anarhisti se ne protive organizaciji, te neki smatraju kako organizacija treba biti
horizontalna, u kojem se odluke donose direktnom demokracijom, ili konsenzusom za razliku od
sustava parlamentarne demokracije.
Iako su anarhistike ideje suprotne samoj prirodi svake zajednice, ne samo ljudske ve i
ivotinjske, poto se ak i meu ivotinjama koje ive u oporima zna hijerarhija, mnogi anarhisti
su u svojim nastojanjima izgubili ak i ivot, a njihovi sljedbenici su esto izgubili ak i osnovne
zajednice kao to su obitelj i nacionalna drava. Pojedini anarhistiki pokreti se razilaze u pitanjima
upotrebe nasilja i politikih atentata na politiare, te su se podijelili na one koji nasilje podravaju i
one koji se zalau za anarhopacifizam i nenasilni otpor.
U ljudskoj povijesti bilo je brojnih ostvarenja drutava i organizacija baziranih na
anarhinim principima, kao to su seljake bune koje su najee propadale, upravo zahvaljujui
nepostojanju organizacije, jasnog vodstva i hijerarhije. Prvi privremeno uspjeni pokuaj anarhine
drutvene organizacije je Parika komuna koja je bila kombinacije komunistikih i anarhinih ideja,
a ostali su poznati i u panjolskom graanskom ratu.
Jedan od najpoznatijih anarhistikih ideologa bio je ruski plemi Mihail Aleksandrovi
Bakunjin. Ovaj politiki aktivist je pokuavao svoje ideje ostvariti u mnogim Europskim dravama,
te se borio za neovisnost Poljske od Rusije. Zbog toga ga izruuju Rusiji, a nakon bijega iz Sibira
dolazi u London. Tri godine je imao dovoljno sredstava za svoj rad u Britaniji iz ega je logino
zakljuiti kako ga je netko financirao, a interes za to su imale jedino britanske obavjetajne slube.
Britanski imperij ga financira, vjerujui kako njegove ideje mogu oslabiti konkurentske europske
drave, osobito Rusiju, te postaje poznat, ali nakon nekoliko godina zakljuuju kako njegova
ideologija nije perspektivna, zbog ega izostaje financijska podrka, unato sudjelovanju u
osnivanju "Prve Internacionale" radnikih i sindikalnih organizacija irom Europe. Nakon obustave
financiranja pokret postaje marginalan, te se je nakon znaajnijeg sudjelovanja u panjolskom
graanskom ratu nestao.

12

1.1.3. Nihilizam
Nihilizam je ideoloki pogled na ivot koji porie vrijednost svih teorijskih zasada,
drutvenih normi i ideala, te je takoer u sutina, kao i anarhizam radikalizacija onoga to su prvi
poeli zagovarati zaetnici politikog liberalizma. Cilj nihilizma je unitenje starog ovjeka i
stvaranje novog, osloboenog autoriteta i kulturnih znaenja. Nihilisti propovijedaju naturalistiku
filozofiju i znanost, te kritiziraju svaki konstruktivni drutveni napor. U filozofiji, pojam nihilizam
javlja se kao logiko-spoznajni nihilizam, koji odrie svaku objektivnu vrijednost filozofskoznanstvene spoznaje, te stoji u blioj vezi s radikalnim skepticizmom, te kao moralno-politiki
nihilizam prema kojemu se drutvene i politike vrijednosti ne mogu utemeljiti ni na kakvim
racionalnim argumentima.
Iako je ovaj ideoloki pokret bio vrlo jak u Rusiji ak ga ni Britanski imperij nije uspio
znaajnije iskoristiti u borbi protiv konkurentskih drava poto su se nihilisti najvie istakli
samoubojstvima. Jedino to su mediji pod utjecajem Velike Britanije uspjeli je ruenje moralnih
vrijednosti meu ruskim intelektualcima to je dovelo do slabljenja tradicionalnih vrijednosti i
osjeaja pripadnosti obitelji, vjeri i naciji.

1.2.

Kolektivistike ideologije

Dvadeseto stoljee je vrijeme obiljeeno sa dva svjetska rata, vrijeme velikog tehnolokog
napretka, vrijeme raspada velikih srednjovjekovnih carstava, vrijeme stvaranja novih drava,
vrijeme kad su svijetom u potpunosti zavladala nafta, a sve je to bilo je prikriveno platem borbe
izmeu velikih ideologija, liberalizma, komunizma, faizma i nacionalnog socijalizma. U tom
prividnom sukobu ideologija hrvatski narod je prepolovljen ideoloki podjelom na ljevicu i desnicu,
nacionalno podjelom na Hrvate i Jugoslavene, kao i fiziki ubijanjem i iseljavanjem irom svijeta.
Sve to je posljedica ne shvaanja kako se svi narodi i sve drave bore za svoje interese i kako u
meunarodnoj politici nitko nikom ne pomae zbog simpatija, pravde, asti ili potenja. U
meunarodnim poslovima postoje samo interesi koji se prikrivaju razliitim ideologijama, ili
lijepim empatinim priama koje imaju cilj prikriti razliite interese. A kad se dravni interesi
sukobe dolazi do pojave okupljanja oko interesa vlastite drave, to dovodi do jaanja zajednitva,
to uz pomo masovnih medija vrlo lako prelazi u kolektivizam.
Kolektivizam je shvaanje kako je jedino zajednica vana, dok pojedinac svoje elje i
potrebe mora potpuno podrediti interesima zajednice. Ovakav stav je prirodna posljedica ljudske
potrebe za sigurnou zajednice u trenucima kad ovjek osjeti kako je opstanak zajednice kojoj
pripada ugroen. To se dogaa obino u sluajevima rata, ili elementarne nesree, te se u takvim
uvjetima kod samosvjesnih i odgovornih ljudi pojavljuje kao spremnost na instinktivnu solidarnost i
spremnost za rtvovanje vlastitog vremena, energije, pa ak i ivota. Ova potreba za
samortvovanjem zbog interesa kolektiva obino nestane kad ljudi osjete kako je nestala opasnost
za zajednicu. Ovu prirodnu potrebu ovjeka za sigurnou zajednice mnogi voe raznih
nacionalnih, dravnih, vjerskih, rasnih, ili klasnih zajednica znali su zloupotrebljavati tijekom itave
ljudske povijesti. To su postizali obino tako to su manipulacijom informacijama kod lanova
vlastite zajednice izazivali osjeaj ugroenosti zajednice, nakon ega pripadnici zajednice postaju
spremni ugroavati pripadnike navodnih, ili stvarnih protivnika, obino pripadnike drugih
zajednica, nacionalnih, ili vjerskih manjina, pa ak i pripadnike vlastite zajednice koji ne pokazuju
13

dovoljno agresije prema pripadnicima neprijateljskih zajednica. Ovakva drutva zarobljena

kolektivistikim ideologijama kao to su boljevizam (komunizam), nacizam, faizam, vehabizam
(islamistiki vjerski fundmentalizam). I mnogi drugi pokreti kroz povijest temeljili su se na svjesno
izazvanom strahu od drugih, nakon ega slijedi i mrnji prema drugima, te su na taj nain mnogi
vjeti voe skloni manipulaciji, vlastitu zajednicu pretvarali u obinu teroristiku organizaciju kojoj
je osnovno sredstvo opstanka bila borba protiv stvarnih. ili izmiljenih neprijatelja.

1.2.1.

Nacionalizam

Prva kolektivistika ideologija koja se pojavila nakon izuma parnog stroja i izgradnje prvih
lokomotiva 1803. godine, te naglog razvoja industrije temeljene na uglju je nacionalizam. U
srednjem vijeku ljudi su bili vezani za rodovske zajednice, feudalne vladajue klanove, ili slobodne
gradove, to se naglo poelo naputati seljenjem stanovnitva u vee gradove gdje su bili izloeni
borbom za individualni opstanak. U takvim okolnostima kod veine slabijih lanova zajednice
pojavila se tenja za pripadanje nekom kolektivu uz koji e se vezati sa ljudima istog jezika i slinih
ivotnih obiaja. To su uoili pojedini britanski mislioci, te su to odluili iskoristiti u interesu
Britanskog carstva. Ugljen je vrlo brzo postajo glavna vrijednost, te europske drave poput Pruske,
Francuske i Austrougarske doivljavaju brzi razvoj. To Britancima i njihovim glavnim industrijskim
poduzetnicima ne odgovara pa smiljaju planove kako sabotirati ekonomski razvoj kontinentalne
industrije. Donose zakljuak kako je potrebno oslabiti tada kontinentalne monarhije, osobito najjau
vienacionalnu Austrougarsku podupiranjem nacionalnih ideja koje bi trebale ove drave sukobiti
sa drugim dravama. Na njemakom sveuilitu u Jeni uspjeli su progurati svoje masonske filozofe
koji su od 1817. poeli osnivati tajne nacionalne klubove i zagovarati ideje pangermanizma i
panslavizma iz toboe humanistikih razloga, a u stvari iz elje za sukobom izmeu Germana i
Slavena. Ove ideje su pojedini monarsi iskoristili za stvaranje jo veih i jaih nacionalnih drava
koje su jo dodatno ojaali njihove drave. Te ideje su se poele prenositi i na manje narode, te su se
i meu Hrvatima pojavile nacionalne tenje pod okriljem Ilirskog pokreta. Ilirski pokret je u svojoj
sutini bio panslavenski orijentiran, te je nastojao izgraditi jedinstvenu nacionalnu svijest meu
svim junim slavenima, bez obzira na vjeru. Ilirci su slabo poznavali stanje meu Srbima pod
turskom vlau, te su vjerovali kako je polupismene Srbe lako dobiti na svoju stranu i utopit ih u
jedinstvenu ilirsku naciju, a kako bi to olakali za slubeni jezik su izabrali ijekavsko tokavski
govor kojim je govorio njihov uzor Vuk Stefanovi Karai i veina Srba pravoslavaca. U to
vrijeme, po istraivanjima hrvatskog jezikoslovca Petra Tutavca Bilia velika veina Hrvata
tokavaca, akavaca, pa ak i dio kajkavaca govorila je ikavski. Srbi poput Dositeja Obradovia na
to reagiraju odabirom jednostavnije ekavice za svoj slubeni govor, kako bi se razlikovali od
Iliraca. Srpski pravoslavni patrijarsi su ve u 16. i 17. stoljeu u svoje titule stavljali srpski naziv, a
srpski monasi su na putovanjima po Rusiji i Europi cijeli junoslavenski prostor nazivali "slaveno
srpskim", pojedine regije su nazivali "srpskim zemljama", a nesrpsko stanovnitvo su nazivali
"Srbima rimskog obreda (katolici)" i "islamiziranim pravoslavcima". Susjedne vee nacije;
Austrijanci, Maari, Talijani i Turci eljeli su jaati samo svoje nacije, te su ova kretanja meu
Hrvatima shvatili kao opasnost za svoje tenje poto su izraunali kako Slavena ima previe, te je
Austrougarska odluila zabraniti Ilirski pokret. Zabrana je meu Hrvatskim intelektualcima dovela
do podijele na one koji ele obnoviti Hrvatsku naciju na temelju starog Hrvatskog prava iz doba
Hrvatskih kraljeva, te na jugoslavene koji su eljeli stvoriti jedinstvenu junoslavensku naciju. Zbog
toga se razvija ideja hrvatskog prava koja nastoji razviti hrvatsku nacionalnu svijest, ali se
istovremeno razvijaju i ideje o juno-slavenskog naciji, te je ova stoljetna podvojenost izmeu
Jugoslavena i Hrvata obiljeila dio 19. i itavo 20. stoljee.
14

1.2.2.

Komunizam

Komunizam je druga kolektivistika ideologija koja se pojavila iz slinih razloga kao i

nacionalizam, iako neto kasnije. Komunizam je zamiljeno idealno drutvo jednakosti i
ravnopravnost koje se temelji na kolektivistikom filozofskom stavu o zajednitvu proizvoaa to
su smislili socijal-utopisti, a Thomas More opisao u svome djelu "Utopija". Ovi "izumitelji"
socijalnog perpetum mobilea, javnim iznoenjem privlanih ideja privlaili su sljedbenike, a
financirali su ih uglavnom pojedinci koji su stvarno sanjali o velikom britanskom imperiju koji e
osvojiti svijet i u kojem e oni vladati. Ideja komunizma, jo i ranije provlaila se kroz Venecijanski
ateizam i materijalizam, a preko Cronvela i njegovih revolucionarnih teroristikih skupina proirila
se po itavoj Europi. Prema zavodnikim idejama revolucionarnih terorista koji su svojim
financijskim kapitalom kontrolirali svoje naivne sljedbenike socijal-utopiste, poelo je
propovijedanje o drutvu u kojem bi ljudi trebali ivjeti u malim komunama koje bi same
proizvodile sve potrebne proizvode za potrebe itave komune. U tom drutvu svatko bi uzimao
koliko mu treba, a radio bi koliko mu se radi.
Dodatni poticaj za irenje komunistikih ideja komunisti su dobili pojavom svoga drugog
temelja, znanstveno ekonomske teorije marksizma, koja je komunistikim propagandistima dala
privid znanstvene utemeljenosti njihovim priama. Marks je detaljnije razradio radnu teoriju
vrijednosti preuzetu od zagovornika liberalizma, Adama Smitha, te je stvorio svoju kolektivistiku
ekonomsku teoriju. Iako su ve tada ekonomski teoretiari shvaali kako roba ne vrijedi onoliko
koliko je netko rada utroio u njenu proizvodnju, ve onoliko koliko je ona korisna kupcu, ideja je
bila vrlo privlana onima koji su imali za prodati samo svoj rad.
Na temelju kolektivistikog filozofskog stava i marksistike znanstvene teorije sve vie ljudi
je poelo vjerovati u zajednicu u kojoj bi proizvodni kapital bio u rukama zajednice, tj. svi lanovi
zajednice su ravnopravni vlasnici. Kako bi se trebale donositi odluke o investiranju to nigdje nije
precizno odreeno, a poto nije osigurana koncentracija donoenja odluka u rukama najsposobnijih
tehnoloki razvoj inovacija u komunizmu je onemoguen, te su sve komunistike drave na kraju
propale.
Drutvo koje najvie lii zamiljenom komunizmu je plemenska zajednica. Karakteristika
ovog drutva je niska produktivnost, nestaica svih pa i osnovnih prehrambenih proizvoda i stalni
ratovi meu plemenima.
Privlanim parolama o jednakosti i ravnopravnost komunizam je, kao jedna od
proizvedenih ideologija za zavoenje naivnih ljudi i osvajanje svijeta u planski izazvanim
sukobima, jedno vrijeme uspio osvojiti pola svijeta. Poto su ljudi prirodno raznoliki one koji su
vii od prosjeka mogue je smanjiti samo rezanjem glava, a one koji su nii mogue je produiti
samo "istezanjem". Svi komunistiki reimi su radili upravo to, sve koji su na bilo koji nain strili
ubijali su i zatvarali, dok su od intelektualnih i moralnih patuljaka pokuavali nainiti velikane. Na
taj nain naizgled privlane ideje pokazale su se kao isti teror, pljaka i glad.
Nakon to nisu uspjeli nacionalizmom sruiti kontinentalne drave uvlaenjem u stalne
ratove Britanci su, nakon neuspjeha jedne humanistike ideje preko istog sveuilita u Jeni
odakle su rairili nacionalizam, odluili poduprijeti novu humanistiku ideologiju koja bi oslabila
nacionalne drave. Zakljuuju kako je potrebno zavaditi nove kontinentalne industrijalce (krupne
privatne kapitaliste) s vlastitim dobavljaima radnicima, a za taj zadatak odluuju upotrijebiti
zavist, silu koja je u francuskoj sruila feudalni poredak, umotanu u ambalau socijalne jednakosti i
bratstva jednakih graana. Engleski ministar Canning 1828. u parlamentu govori: Bacit u
revolucionarne baklje na kontinent, podii sve nacije na povik ivjela sloboda i sruiti sve stare
monarhije. Te rijei su ostvarene kad su engleske slube na Njemakom sveuilitu Jena pronali
mladog znanstvenika imenom Mordekay Levi. Ovaj idov po porijeklu i ateist po vlastitom izboru
dobro je razradio izraun zemljine rente, a kao nastavak svog znanstvenog rada poeo je iriti
15

teorije kako bogatai pljakaju one koji nemaju nita. Iako logika kae kako ne moe opljakati
nekog tko nema nita, (osim to mu moe uzeti ivot) njegove teorije su bile vrlo prihvatljive
mnogima koji nisu imali sposobnost loginog razmiljanja. Glavnom ideologu Britanske
Venecijanske stranke Davidu Urguhartu koji je irio ideju Britanskog imperija ovi stavovi se sviaju
pa Leviju savjetuje novo prihvatljivije ime. Kako bi se lake probio u Europskoj akademskoj
zajednici preporuio mu je neidovsko kodno ime Karl Marx. Daje mu posao pisanja lanaka za
njegove novine i potrebna sredstva za daljnji rad. Urguhart kao pokreta modernog komunizma
sastavio je nacrt Kapitala, te ga dao Marxu na razradu. Britanci su Marxu osigurali svog agenta
kontrolora, bogataa Fridriha Engelsa kako bi ga financirao i tako stekao mogunost usmjeravanja
prema politikom radikalizmu i duhovnom sotonizmu. Godine 1848. objavljuju Komunistiki
manifest kojim prvi puta definiraju povijesnu ulogu tzv. proletarijata. Izazivajui zavist meu
sirotinjom, komunisti su uspjeli dignuti revolucije u Parizu, Beu, Varavi, te se pobune ire itavim
kontinentom.
Ipak, obavjetajne slube napadnutih drava su uspjele presresti britanske novane poiljke
revolucionarima, slane preko instrumentaliziranih idovskih bankara, te sve revolucije propadaju.
Marx je osjeao da bi revolucija mogla propasti, pa svom kontroloru i financijeru Engelsu pie kako
je revoluciju potrebno odgoditi dok on napie svoj Kapital, ali Britanci nisu dozvolili odgaanje.
Kako se ideje namijenjene kontinentalnim konkurentima ne bi irile i na podruju Velike Britanije
unaprijed su doneseni vrlo otri zakoni kojima je drava mogla bez milost sve nepoudne vlastite
radnike poslati na brodove, ili u kolonije, gdje se i najmanja pobuna kanjavala smru. Kako
kontinentalne drave ne bi Veliku Britaniju optuili za irenje komunistikih ideja britanske slube
su preko novinarskih plaenika irom kontinentalne Europe organizirali medijsku kampanju u kojoj
su idove optuili kao organizatore komunistikih revolucija, to je dovelo do pojave vrlo snanog
antisemitizma u svim velikim europskim dravama, a osobito u gradovima koji su imali idovska
geta. Upravo zbog toga su i slali pomo revolucionarima preko idovskih bankara, a i glavne
revolucionare su traili meu idovskim ateistima i emocionalno bolesnim osobama odraslim u
uvjetima ekstremnog materijalnog ili duhovnog siromatva, koje su bile spremne na sve kako bi
stekli bogatstvo i karijeru, te su ih uvodili u masonske loe, te novinarske i umjetnike klanove,
gdje su ih pripremali za revolucije. Ohrabreni dotadanjim uspjesima u kreiranju i provoenju
tajnih planova masonski klubovi pod nadzorom britanske obavjetajne slube i Dvora, ve u
drugom dijelu 19. stoljea poinju javno propagirati potrebu formiranja svjetske nadvlade kojom e
oni tajno upravljati. Godine 1867. formiraju Stalnu meunarodnu svjetsku ligu na ijim
organizacijskim principima se kasnije formirala Liga naroda, Ujedinjeni narodi i Europska unija,
organizacije u kojima su demokratski izabrani politiari drugi ealon moi i koje se medijskim
napadima uvijek moe smijeniti, a pravu vlast imaju pojedinci dovedeni na vrh raznim zakulisnim
igrama unutar masonskih tajnih klubova.
Unato britanskim ideolokim zavjerama Njemaka i Rusija su se sve bre razvijale.
Od 1870. do 1914. njemaka trgovaka flota je narasla od petog na drugo mjesto u svijetu.
U studenome 1899. njemaki kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi
ukljuio i Englesku u projekt pruge Berlin - Bagdad. Izumom Diesel motor nafta je postala sve
vanija sirovina, te je izgradnjom ove pruge porasla opasnost da Nijemci preuzmu kontrolu nad
izvorima nafte. Zbog toga britanija nije odbila sudjelovanje u projektu, ve je otezala kako bi
Nijemce drala u neizvjesnosti, to je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.
Poetkom dvadesetog stoljea britanski naftno - bankarsko - masonski lobi u suradnji s
raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutou gleda i sve bri ekonomski napredak Rusije, te
pokree procese koji bi to trebali zaustaviti. Prema njihovim geostratezima kao to je sir Halford
Mackinder, Rusija je jedinstvena kopnena sila zahvaljujui svom euroazijskom poloaju, te ju je
nazivao stoernom zemljom heartland, srce sredite zemlje, a o tome je 1904. izdao i knjigu.
16

Kako bi sprijeili daljnji razvoj ovih dviju najjaih konkurenata Britanci kroje nove planove
za upotrebu ve postojeih ideologija u kreiranju meunarodnog masovnog terora. Ve 1901. u
boljevikoj Iskri mladi Lenjin pie Mi nikad nismo odbacili naelo terora i ne emo to nikad
uiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja moe biti korisno upotrijebljen, pa ak i
nudan. Zahvaljujui takvim stavovima na kongresu komunista, koji je iz sigurnosnih razloga
odran u Londonu 1903. voa komunista postao je Lenjin. Kako bi zaustavili Ruski napredak
Britanski masoni i obavjetajci nagovaraju Japanske militariste na napad Japana na Rusiju. Godine
1902. Britanci su uspjeli Japance navesti na osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz doveo je do
nezadovoljstva ruskog naroda prema Caru, a u tome je znaajno pomogao i Ruski tisak kontroliran
od stranog britanskog kapitala ismijavanjem cara i monarhije, te dodatnim irenjem marginalne
ideologije nihilizma. Taj ruski ratni poraz su iskoristili Britanci, te su preko svojih ljeviarskih
agenata naveli Lenjina na neuspjelu pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu su
pronaena do tada najvea leita nafte ime se je i Amerika poela ukljuivati u svjetsku igru oko
nafte.
Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokuaja pua iz 1902. Britanski masoni i
obavjetajci kreiraju nove planove ruenja Rusije. Za to koriste svog agenta provokatora Izraela
Lazarevia Helphlanda kodnog imena Parvus koji osmiljava novi plan ruenja Rusije. Ovo
idovsko siroe iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdava, bankar i trgovac orujem poinje s
financiranjem skupine ruskih socijalistikih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak
osvojiti vlast u Rusiji i sve opljakati. U plan je ukljuen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijuna
funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogunost ruskog otpora. U kratkom i
krvavom ratu izmeu Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uniten ponos Ruskog Carstva i velika
pomorska flota koju su Japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomo djela
ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji Parvus je
organizirao pogrom nenaoruanog stanovnitva, napad na banke i glavne dravne institucije, ali nije
dovoljno brzo istrijebio dravni vrh, te mu je revolucija propala, a on uhvaen i poslan u Sibir,
odakle uspijeva pobjei u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka.
Godine 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevi Rosenblum) prijevarom je
otkupio pravo na buenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraivaa DArcyja. Godine
1909. mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski
savjetnik. Njima pomae u financijskom spaavanju raspadajueg otomanskog carstva, javno zbog
svog osobnog bogaenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristila u borbi protiv Rusije.
Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske ini sve kako bi unitila
Rusiju, istovremeno oficijelno surauje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoji iskoristiti u
borbi protiv sve jae Njemake.
Godine 1912. i 1913. Britanija je tajno poticala balkanske ratove protiv svoga saveznika
Turske koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti
poticali Srbe na masovne zloine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila
veinu teritorija u Europi. Glavni dobavlja orujem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski
agent, Iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomo
mladoturcima, te je Enver Pai bio glavni financijski savjetnik. Time su Britanci postali tajni
saveznici Srbima u borbi protiv Njemake, te je Njemaki utjecaj na Srbiju oslabio, ime su
Britanci zabili klin u njemaki koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na
ruenju svog novog neprijatelja Turske, koju su istovremeno koristili kao tajnog nesvjesnog
saveznika za ruenje Rusije, s kojima su bili javni saveznici.
U listopadu 1912. i njemaka vlada shvaa kako je u nafti budunost, te poinje s naglim
naoruavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je veinu nafte u njemakoj prodavala
17

Rochfeler Standard Oil Compani.

Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj
George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastaju s Francuskim
predsjednikom i Ruskim veleposlanikom, te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je
saveznitvo s carskom Rusijom kako bi Njemakoj onemoguili dolazak do nafte iz Bakua, iako je
istovremeno tajno radila i protiv Rusije koritenjem Turske.
Rusija je uvuena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat i
zapoeo. Ubrzo nakon poetka rata, car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemakom, na nagovor
svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su sluali svi na
dvoru, a i u narodu je bio popularan. im su britanski pijuni saznali za namjere Rasputina poeli su
o njemu iriti glasine kako je lopov, udak, razvratnik, kako spava s caricom, kako je zaarao cara i
sve drugo to su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari povezani s britanskim slubama u
svojim medijima poeli javno iriti, pa se to proirilo ak i po Rusiji. Nakon ruenja Rasputinova
ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, ime je potpisivanje mira s Nijemcima sprijeeno. Da je
Car Nikola uspio izvui Rusiju iz rata njegova drava bi vrlo brzo postala najjaa drava svijeta.
Formalni Britanski ratni saveznik Carska Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u
industriju, te je imala najviu stopu industrijskog rasta. Dostigla je tree mjesto u svijetu po
industrijskoj razvijenosti, te je prijetila opasnost od njenog pretvaranja u najjau ekonomsku silu.
Pred rat Rusija je proizvodila vie bicikla i automobila od Britanije, a trokovi ivota i zdravstveni
standard prosjenih ljudi bio je vei nego u Britaniji. Rusi su ve daleko odmakli u izgradnji
Transibirske eljeznice do Vladivostoka. I zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio
neophodan. Zbog toga Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pau, osnivaa turskog vojnog
pokreta Mladoturci kojeg su osnovali pripadnici Turske masonske loe na poticaj Britanskih loa,
na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako e samo ratujui na
strani Njemake ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti ak i Bugarsku, iako
su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajai i tlaitelji Bugarske, te je
ovim nemoguim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u vojnom
savezu s Rusijom, te protivnici Turske, tajno su preko svoga socijaldemokratskog agenta
provokatora Parvusa ruili i Rusiju i Tursku. Ukljuenjem Turske u rat protiv Rusije velike turske
snage su vezane za ovo bojite, te je time Britancima olakano razbijanje Otomanskog carstva i
prodor prema Arapskoj nafti, to je bio njihov glavni strateki cilj. Javno neprijateljstvo s
ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska leita nafte, a rat
protiv Njemake su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se Rusija, Francuska i Njemaka to vie
iscrpila u meusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokuali su osvojiti tjesnace
Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako ele deblokirati Rusiju s juga. Tu su iskrcali velike
Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snanog Turskog otpora u tome
nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome to su Turcima vezali velike snage za ovo bojite, te tako
oslabili druga bojita.
U 6. mjesecu 1916. poela je pobuna Arapa protiv Turske to je organizirala Velika Britanija
preko svog agenta poznatog pod imenom Lavrence od Arabije. On je uz pomo muslimanske
slijedbe Vahabita koje je naoruao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i sruio Otomansko
carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice
Arapske drave izmeu Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, ukljuujui Palestinu. Poto bi
ovo mogla postati jaka drava odluili su je podijeliti, te su Englezi ovaj dogovor Damaska izigrali
ve 1916. potpisavi u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije
arapske drave Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod meunarodnu upravu,
sjevernim djelom su upravljali Englezi, a junim djelom meunarodne snage.
18

Velika Britanija osigurala je i javno saveznitvo s carskom Rusijom kako bi Njemakoj

onemoguili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok su se Francuska i Rusija borila s Njemakom i
Austrougarskom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok (na zapadnom europskom
bojitu imali su tek 300.000 vojnika) kako bi oteli naftna podruja od Turske. Kako bi se Nijemci,
Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme to vie iscrpili, Britanci su preko svojih agenata stalno
pomagali trenutno slabijima.
Kako bi smanjili pritisak na istonom frontu ve 1915. Njemaka vlada je poela financirati
Lenjina i njegove boljevike pa su 11. oujka 1915. odobrili 5 milijuna maraka za boljeviku
propagandu u Rusiji, a rujnu su mu uplatili jo 5 milijuna. Pruski diplomat u Rusiji Kurt Riezler bio
je zadovoljan rezultatima pa javlja u Berlin: Boljevici su divni momci i do sada su sve lijepo i
poteno uinili to smo eljeli.
Iako su Rusi bili Britanski formalni saveznici, zbog dugoronih interesa bili su prirodni
neprijatelji tj., iz svojih dugoronih interesa radili su isto to i Nijemci, pa su odluili ponovno
pomagati boljevike. Za to su ponovno odluili angairati svoga agenta Parvusa. On se nakon
uspjene organizacije blokade Rusije s juga vratio meu siromanu rusku emigraciju u Njemakoj,
te je meu njemakim socijaldemokratima poeo zagovarati borbu protiv Rusije kao borbu protiv
svjetskog imperijalizma. Na iskustvima iz 1905. odluio je angairati krajnje lijevog ekstremista i
izofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove boljevike, a za to mu je trebalo puno novca koji
je pribavljen preko masonskih udruga. Lord Milner je 1917. boljevicima uruio 21 milijun rubalja
u zlatu, koje je dobio od amerikog bogataa Jacoba Schieffa, a Njemaki carski feldmaral
Ludendorff, lan iste loe iluminata kao i Parvus, zbog Njemakih kratkoronih interesa, osigurava
2 milijuna Njemakih maraka u zlatu, ime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast. Hans von
Wangenheim, veleposlanik carske Njemake u Turskoj i feldmaral Ludendorf, koje je Parvus
upoznao na raznim masonskim sastancima u poetku su bili rezervirani prema idovu Parvusu, ali
su, nakon njegovog uvjeravanja kako on osobno nije zainteresiran da doe na elo Rusije,
prihvatili njegov savjet o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi
istonog bojita. Na taj nain bi Nijemci na zapadu lake ratovali s Francuzima, to je Britancima
gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali
gospodarski konkurenti.
Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:
a) uz pomo socijaldemokratskog i liberalnog tiska sruiti ugled Cara parolama; car je kriv
za rat, carica je Njemica tj, pijunka, a mladi carevi je bolestan. Zahvaljujui velikim
proturjenostima izmeu ruskih drutvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na
borbu za domovinu bio je minimalan.
b) proglasiti parolu zemlja seljacima ime e navesti seljake na rat protiv veleposjednika,
nakon ega e i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojite kako bi sudjelovali u podjeli zemlje.
Britanska pomorska blokada, strani ljudski gubici na zapadnom bojitu i izgledno
ukljuivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo sruen pravni sustav u
Rusiji uz pomo Lenjinovih boljevika i njemake vojske koja je s brodova napala Petrograd.
Nijemci su organizirali dolazak Vladimira Uljanova Lenjina u Rusiju iz vicarske s tridesetak
njegovih sljedbenika, britanskih agenata provokatora, sitnih socijalistikih avanturista, terorista i
kriminalaca.
Ukljuivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja
Turske istovremeno sprijeili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko
bliskog istoka i Sredozemlja.
19

U Rusiji nakon pua malobrojnih puista najvaniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti
imali su ratni zarobljenici, Njemaki i Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv.,
internacionalisti. Lenjin je na ovaj njemaki plan pristao i na osnovu njega je, nakon Lenjinovog
dolaska na vlast potpisan Brest litovski ugovor 3. oujka 1918. Ovim ugovorom Lenjin je dobio
slobodne ruke u gospodarskom unitavanju Rusije i Njemaku zatitu u graanskom ratu, a
Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije. Nijemce je plan kotao 50 milijuna
Njemakih maraka u zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta vie novcem koji su boljevici
opljakali od ruske sirotinje. Sklapanjem za Britance nepredvienog mira izmeu Rusa i Nijemaca
dolo je do sukoba izmeu Britanskih dugoronih poslovnih i kratkoronih vojnih interesa.
Njemaka je dobila priliku za prebacivanje trupa sa istoka na zapad, te je Britanija, vidjevi kako su
komunisti izdali njihove interese, na brzinu poela pomagati carskim generalima, ukljuujui i
organizaciju atentata na Lenjina, ali bilo je kasno, uz pomo ratnih zarobljenika komunisti su se
vrlo brzo uvrstili i nisu vodili rauna o Britanskim, ve samo o svojim interesima.
Poetkom 1917. britanska vojska ulazi u Bagdad ime je bliski istok podijeljen izmeu
Britanije i Francuske. Zahvaljujui tome do 1925. Britanci su preuzeli veinu poznatih leita
nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte. Nakon smrti lenjina zapovjednitvo nad
svjetskim komunistikim pokretom preuzima Staljin koji nastoji proiriti komunizam uz pomo
Kominterne kao svjetske organizacije komunista, uz pomo obavjetajne slube NKVD, te uz
pomo vojne sile. Uz pomo milijuna prisilnih radnika u mnogobrojnim Gulazima uspio je, nakon
katastrofalnih rezultata Lenjinovih petoljetki (petogodinjih gospodarskih planova) obnoviti rad na
irenju infrastrukture. Kako bi uvrstio svoju osobnu vlast poinje ienje svih potencijalnih
protivnika unutar pod optubom za frakcionaku djelatnost poput Trockista i drugih. ienje
proiruje i na vojsku. Britaske obavjetajne slube su primijetile njegovu paranoidnost, te su poele
iriti glasine o njegovim protivnicima iz najblie okoline. Zahvaljujui tome Staljin je ubrzo
eliminirao gotovo itav vojni zapovjedni kadar sa ratnim iskustvom koji je imao. Kako bi sprijeio
sukob sa Hitlerom sklapa s njime sporazum nadajui se kako e Hitler osvojiti itav zapad, pri emu
e iscrpiti Njemake snage, nakon ega e Komunisti uz pomo Kominterne i Crvene armije
preuzeti sve to Hitler osvoji. Zbog ienja vojnog zapovijednog kadra potpuno nespreman
doekao je napad Njemake vojne sile. Trebalo mu je tri godine za izgradnju novog zapovijednog
kadra, te je uz pomo ogromnih koliina Amerike vojne opreme koja je stizala preko Sibira uspio
preokrenuti tijek rata u svoju korist.
Nakon drugog svjetskog rata komunizam se uz pomo Crvene Armije proirio na nove
drave, ali je na podruju gospodarstva itav komunistiki blok upao u potpuno ekonomsko
nazadovanje. To su primijetili europski komunisti, te su se ezdesetih godina dvadesetog stoljea, u
elji za proirenjem svoje ideologije poeli odricati Staljinove komunistike prakse, irei novu
ideologiju eurokomunizma. Po ovoj novoj inaici stare ideologije komunizam je trebalo ostvariti
osvajanjem institucija politiko pravnim sredstvima. Uz pomo lobiranja velikim novanim
iznosima, tajnog obavjetajnog podmetanja, podmiivanja, medijskog propagiranja i drugim
nainima uspjeli su osvojiti mnoga sveuilita, a potom i druge institucije proizvodei velike
koliine lijevo orijentiranih intelektualaca. Tradicionalno orijentirani intelektualci uspjeli su se
odrati jedino na podruju prirodnih znanosti, osobito na tehnikim fakultetima. Politiari desne
politike orijentacije ove javno iznesene planove eurokomunista nisu ozbiljno shvaali, te su u
dvadesetak godina izgubili utjecaj na glavne medije, udruge, sveuilita i dravne slube. Da su
ozbiljno shvatili planove eurokomunista mogli su se suprotstaviti vrlo jednostavno. Dovoljno bi bilo
da su donijeli zakone kojima prednost pri zapoljavanju u dravne institucije imaju roditelji sa
veim brojem djece, ako zadovoljavaju ostale uvjete iz natjeaja. Time bi se dravne institucije
zatitile od juria ideolokih, masovno proizvedenih znanstvenih teoretiara ljeviarskih ideja, poto
su roditelji sa veim brojem djece najee tradicionalno orijentirani.
20

1.2.3.

Faizam

Faizam je ideoloki pokret nastao na naslijeu francuske revolucije, kao i lenjinistikog

komunizama, te rasizma koji je najuinkovitije prije prvog svjetskog rata irio i isticao britanski
agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, savjetnik njemakog Cara Wilhelma.
Faizam kao ideologija propagira diktatorsku vladu lenjinistikog tipa, tj., centraliziranu
kontrolu nad privatnim poduzetnitvom, represiju nad svakom opozicijom, s tim to su mrnju
prema bogatijima zamijenili mrnjom prema drugim nacijama, a organizacijski je nastao kao
frakcija Kominterne, tj., svjetskog komunistikog pokreta. Kao i komunizam, osnovni filozofski
temelj mu je kolektivizam, s tim to su faisti odustali od svjetskog radnikog kolektivizma
temeljenog na marksistikoj ekonomskoj teoriji, ali su zadrali kolektivizam lenjinistikog tipa
zbog dokazane efikasnosti u stjecanju i odravanju moi, s tim to su za osnovu kolektivizma
umjesto klase uzeli naciju, a kontrolu nad kapitalom su nastojali prepustiti velikim korporacijama u
formalno privatnom vlasnitvu pod nadzorom faistikih privatnih pouzdanika.
Stvaranje velikih privatnih monopolskih, duopolnih, ili oligopolnih korporacija ostvareno je
uz pomo ciljanih dravnih narudbi. Poslovi na velikim infrastrukturnim projektima financiranim
od strane drave i dravnih institucija dodjeljivani su samo poduzetnicima koji su financirali
faistiku stranku, te su takve korporacije doivjele veliki i brz razvoj. ak ni dobavljai velikih
korporacija nisu mogli biti oni koji ne pripadaju faistikom pokretu. Mali neovisni poduzetnici su
mogli opstati samo ako svoje proizvode, ili usluge prodaju krajnjim fizikim korisnicima. Ovakav
korporativni faistiki kapitalizam pokazao se vrlo efikasan u izgradnji velikih infrastrukturnih
objekata kao to su ceste, eljeznice, vodovodni sustavi i slino. Sve ove velike investicije su
financirane primarnom emisijom novca u optimalnoj koliini, poto bi prevelika koliina novca
usmjerena u plae i mirovine izazvala inflaciju. (Na isti nain je Hitler financirao oporavak
njemake, poto je primarnu emisiju iz kupovine deviza za isplatu ratnih reparacija usmjerio u
investicije. I Roosevelt je svoj New Deal finacirao tiskanjem dolara ime je ukinuo deflaciju i
zaposlio nezaposlene.) Faisti su na taj nain dokinuli nezaposlenost i suzbili gospodarsku krizu,
poto je to vrlo jednostavna metoda za suzbijanje nezaposlnost, ali funkcionira samo dok se
infrastruktura ne izgradi i do zadnjeg sela, te pod uvjetom da se tiskanim novcem ne financira
dravna administracija, ve samo direktne investicije. U usporedni sa komunistikom privredom
velika korporativna poduzea su bila puno efikasnija u organizacijskim i tehnikim
racionalizacijama, poto su vlasnici bili motivirani za snienje trokova, kako bi ostvarili to vei
profit. Po svojoj inovativnosti ovakve velike korporacije monopolskog tipa nisu bile sposobne
konkurirati kompanijama drava liberalne ekonomije, ali su bile inovativnije od komunistikih
poduzea, poto su imale motiv za realizaciju naruenih inovacija i inovacija ostvarenih u malim
inovativnim poduzeima koja su se borila za status dobavljaa. Za razvoj vlastitih inovacija u nove
proizvode i tehnologije, koje nitko nije naruivao, nisu imali interes poto ih konkurentska borba na
to nije prisiljavala.
Do frakcionakog idejnog odmaka od socijalista i komunista faisti su doli zbog, ve tada
dokazane, neefikasnosti marksistike ekonomske teorije, pa su umjesto nje za znanstvenu osnovu
svoje ideologije prihvatili bioloko znanstvenu teorije takozvane eugenike. Teoriju je, na osnovu
Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov neak Francis Galton, a razradili i proirili su je
neki tzv. humanistiki ameriki znanstvenici eugeniari poput Madisona Granta, Charlesa
Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloamerikog naftnog lobija.
Ovim biolokim znanstvenicima posluile su i teorije pojedinih filozofa kao to je Hegel
koji je narode dijelio u povijesne i nepovijesne, te je u povijesne ubrajao one koji su u tom trenutku
imali svoju dravu i bili industrijski najrazvijeniji, a u nepovijesne je ubrajao sve koji su bili
21

okupirani od Otomanskog, ili Austrougarskog carstva i koje je nazivao slomljenim ostatcima

barbara. Takvu podjelu naroda prihvatili su Marx i Engels, te su ih nazivali narodi koji nikada
nisu imali vlastitu povijest, narodi koji su od prvog trenutka otkada su se popeli na najsiroviji
civilizacijski stupanj podjarmljeni od stranaca, ili koji tek podjarmljivanjem bivaju privedeni
civilizaciji, nemaju sposobnost preivljavanja, i nikada ne e postii vlastitu samostalnost.
Poetkom 20 stoljea pojavili su se filozofi koje su iz svih nabrojanih filozofskih i
znanstvenih teorija poeli slagati politiku ideologiju, u emu se osobito istakao Talijan Filipo
Tommaso Marinetti, ratni dopisnik iz balkanskih ratova, avanturist, ratni agitator i jedan od
osnivaa Musolinijevog agresivnog faistikog pokreta u borbi, koji se osobito isticao
propagiranjem nove mehanike civilizacije, osobito bombardera. Za svoj rad 1919. nagraen je
lanstvom u talijanskoj akademiji, a slijedee godine odlikovan je medaljom "legijom asti" koju
su mu dodijelili francuski radikalni socijalisti.
U irenju teorije o rasnoj superiornosti posebno se istakao Britanski agent, Englez Houston
Stewart Chamberlein, savjetnik njemakog Cara Wilhelma, koji ga je nagovarao na ulazak u 1.
svjetski rat. Prvi je u Njemakoj 1903. u knjizi temelji devetnaestog stoljea zagovarao ideje
koje je kasnije prihvatio Njemaki nacionalno socijalistiki pokret. Nakon njega Oswald Spengler
1918. izdaje knjigu propast zapada, a 1932. esej ovjek i tehnika. U ovim djelima on
objanjava kako je povijest borba grabeljivih zvijeri, te da pobjeuje najjaa zvijer. Po njemu
tehnika se razvija iz osvajakih pobuda jer ovjek je grabeljiva zvijer.
Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunistike internacionale
razoarane ekonomskom neefikasnou Lenjinove Ruske drave, kao to su talijanski faisti, i
njemaki nacionalni socijalisti. U praksi, sljedbenici ove ideologije postupali su sa ljudima koji
nisu pripadali u njihov kolektivitet jednako brutalno kao i komunisti, ali su bili daleko
neuinkovitiji u prikrivanju svoga terorizma poto nisu znali tako uspjeno kao komunisti zlo
prikazivati kao dobro. Zbog te neuinkovitosti u prikrivanju istine imperijalna faza nacionalnog
socijalizma trajala je samo 12 godina. Faizam i nacionalni socijalizam je podrazumijevao ubijanje
duevnih bolesnika i mentalno ogranienih osoba, to su mnogi zapadni politiari javno podupirali,
a znanstvenici javno opravdavali. U svojoj brutalnosti njemaki nacionalni socijalisti su se pokazali
puno efikasniji od talijanskih faista zahvaljujui ponajprije velikom utjecaju katolike crkve koja je
imala veliki utjecaj na talijanski narod, te zbog toga talijani nisu mogli otvoreno i javno
bezrazlono ubijati ljude druge nacije, ili vjere, bez dokazane krivnje za neto.
Prikriveni faizam postojao je i u Americi gdje je segregacija Indijanaca, crnaca i Japanaca
bila normalna stvar. Faizam u veini svijeta je stvarno dokinut tek polovicom dvadesetog stoljea
kad su genetiari praktiari nepobitno ustvrdili kako svi ljudi potjeu od istog pretka. Pritisnuti tim
injenicama norveki i vedski faisti su konano shvatili da im Laponci ne mogu pokvariti
nordijsku rasnu istou, te su ukinuli prisilnu sterilizaciju Laponskih ena, a Australski faisti su
pritisnuti istim injenicama ezdesetih godina dvadesetog stoljea morali dokinuti praksu prisilnog
oduzimanja aboriinske djece. Unato tim injenicama faizam je postao medijsko politika etiketa
namijenjena za obiljeavanje politikih protivnika u itavom svijetu, osobito u malim dravama, a
komunisti su se od Frankovog vojnog udara u panjolskoj poeli nazivati antifaisti, iako frankisti
nikad nisu propagirali, niti prihvatili ideje rasne istoe. Za razliku od faista i nacionalnih
socijalista koji su nastojali istrijebiti i pokoriti rasno "nie" narode frankisti su nastojali istrijebiti
samo komuniste kao ruske pijune i masone kao britanske pijune.

22

1.2.4.

Nacionalni socijalizam (nacizam)

Nacizam je kao i faizam, ideologija nastala na teorijskim zasadim nacionalizma, eugenike i

socijalistikih ideja komunista. Ideologija je nastala u laboratorijima britanskih instituta za
manipulaciju masama jo prije prvog svjetskog rata, te su ju presadili u njemaku uz pomo uenja
Houston Stewarta Chamberleina, Njemakog carskog prijeratnog savjetnika kojeg su na tu funkciju
caru podmetnuli britanski obavjetajci. Druga teorijska znanstvena podloga koju je trebalo
upotrijebiti je teorija eugenike koju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio
Darwinov neak Francis Galton, a razradili i proirili su je neki tzv. humanistiki ameriki
znanstvenici eugeniari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina,
financirani od angloamerikog naftnog lobija. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske
frakcije komunistike internacionale razoarane ekonomskom neefikasnou Lenjinove Ruske
drave, a takoer su je prihvatili i talijanski faisti. Kako bi ove teorije iskoristili u svome interesu
britanski naftni industrijalci, uz pomo obavjetajnih slubi i masonskih lobija, pronali su mladog,
agresivnog, marginalnog politiara Hitlera, koji je kao bivi beki beskunik, te bivi vojnik, poeo
razraivati svoju teoriju rasnog ienja niih naroda to su britanske slube vrlo brzo
registrirale. Godine 1919. osnovao je nacionalno socijalistiku partiju koja je u poetku bila lanica
Kominterne. Kao bivi lan kominterne zadrao je Lenjinov partijski statut, Lenjinov teroristiki
sustav vladanja, Lenjinov klasni kolektivizam, a taktiku izazivanja mrnje prema bogatijima
zamijenio je nacionalnim kolektivizmom i izazvanjem mrnje prema drugim niim narodima. Na
spoznajama iz Lenjinove prve petoljetke shvatio je kako gospodarstvo utemeljeno na marksizmu ne
moe rijeiti ni pitanje prehrane, pa ga je napustio, a da bi imao nekakvu znanstvenu podlogu
svojoj ideologiji prihvatio je znanstvenu teoriju eugeniku, koja je tada bila opeprihvaena u svim
zapadnim dravama, to mu je odlino posluilo kao podloga za njegovu rasnu teoriju o potrebi
istrebljenju niih naroda.
Psiholoka teorija kae: Postoje jasno odreene granice do kojih ljudski mozak moe
apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih okova, velika ciljana
populacijska skupina shvaa kako vie ne eli birati ni odluivati. Tada nastupa maloduje, prije
kojeg esto dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer e posluno
slijediti naloge, bez pobune, to je cilj toga procesa.
Kako bi Nijemce usmjerili prema ovom pravcu britanski medijski plaenici su po
njemakim medijima irili tvrdnje kako su za sve njihove gospodarske probleme krivi idovi, a
nikako Britanci i Francuzi sa svojim sve veim zahtjevima za ratnom odtetom i lihvarskim
kamatama na nju. Velikoj veini ljudi koji nemaju obiaj sumnjati i misliti svojom glavom ovo je
izgledalo vrlo prihvatljivo, poto su idovi drali veinu bankarskog kapitala u svojim rukama, a
takoer su bili vrlo jaki u djelatnostima koje finaciraju bankari, tj., trgovini, na sveuilitima i u
umjetnosti.
Britanske i amerike slube su ve 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov
psiholoki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemaki politiar Britancima je predstavljao
prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politiki, a kad nije ilo drugaije i fiziki. Ve 1926. je
poelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duevnog bolesnika koji je, po
britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator treba protjerati idove u Palestinu, te
sukobiti Njemaku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenaenje i usprkos
stalnom graanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snano razviti
proizvodnju i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku. Britanskoj opoziciji koja se
suprotstavljala financiranju Hitlera objanjavano je kako samo on moe sprijeiti dolazak
komunista na vlast u panjolskoj, a nakon toga i u itavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i
mnogi njemaki idovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i
23

glasali za Hitlera. Javno su irenje teze kako samo jak politiar poput Hitlera moe zaustaviti
Staljina koji je poeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali sprijeiti razvoj Njemake i
sukobiti je s Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski unitili.
elja Britanaca za protjerivanje europskih idova u Palestinu nastala je ve ranije, onog
trenutka kad su veliki britanski naftni industrijalci shvatili kako najvee zalihe nafte postoje na
bliskom istoku, pod vlau Otomanskog carstva. Godine 1876. izmiljen je OTO motor, a 1885.
napravljen je prvi uinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, ime je nafta postala najvanija
energetska sirovina ijom kontrolom se stjee mo nad itavim svijetom. To prvi shvaaju pojedini
geolozi, industrijalci, bankari, obavjetajci, te pojedinci obogaeni u pljakanju kolonija i
opijumskim ratovima, okupljeni u tajnim drutvima preko kojih tee proirenju vlastite moi.
Najvei izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu
pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji ve tada su bili pod kontrolom Velike Britanije.
Znaaj nafte u poetku su shvaali samo pojedinci koji su odmah viak kapitala poeli ulagati u
dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijea i proizvodnjom petroleja za
svjetiljke. Ulagali su takoer i u tu novu tehnologiju motora i pripadajuu kemijsku industriju.
Meu onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske
loe, kasnije poznate pod imenom Okrugli stol ili Milnerova skupina koju su osnovali pripadnici
britanskog kolonijalistikog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred
Milner, a koju su kasnije odravali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistika skupina je ve koncem
devetnaestog stoljea poela stvarati dugorone strateke planove o osnivanju svjetske federaciju
pod britanskom kontrolom. Tada su poeli stvarati dugorone planove o preuzimanju kontrole nad
svijetom uz pomo nafte, te sprijeiti konkurentima dolazak do naftnih leita. Po tim prvim
nacrtima planova trebalo je ostvariti vie ciljeva od koji je najvaniji bio: Razbiti Tursko
Otomansko carstvo i sprijeiti stvaranje jake Arapske drave koja bi imala monopol nad naftnim
izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj, Turska mora od saveznika postati neprijatelj,
a kako bi se naftni izvori lake oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim podinjenim narodima, a i s
Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u meusobnoj borbi. Dugorono, kako bi se moglo u
svakom trenutku intervenirati na ovom podruju trebalo je stvoriti remetilaki faktor koji bi
izazivao stalni nered i osiguravao povod za intervencije. Kao remetilaki faktor zamiljena je
izraelska drava stvorena od idovskih doseljenika, koje na ovo podruje treba doseliti, milom ili
silom, te je zbog tog na brzinu organizirana estoka antisemitska kampanja, kako bi se zastraili
idovi i naveli na osnivanje cionistikog pokreta koji je meu idovima poeo iriti promidbu o
potrebi stvaranja idovske drave na podruju Palestine. U poetku najvei zagovaratelji Izraela su
bili britanski neidovi kao npr., Lloyd George. U to vrijeme i Nijemci imaju svoje planove pa
godine 1889. jedna Njemaka skupina uspijeva dobiti koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju
eljeznice kroz Anadoliju do Carigrada, a iste godine njemaka financira gradnju Bagdadske
eljeznice koja je dovrena 1903. Godine 1889. ugovor je proiren na projekt Berlin - Bagdad za
izvoz njemake robe i uvoz nafte, to se Britancima ne dopada pa kreu u pripreme za prvi svjetski
rat.
Austrougarski idovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistiki pokret, a
veina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja drave Izrael objasnio
rijeima: Moramo postupno oduzeti privatno vlasnitvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat emo
osiromaiti stanovnitvo kako bi otili preko granica osiguravajui im posao u drugim podrujima,
a uskraujui ga na naoj zemlji. Proces eksproprijacije i premjetanja sirotinje mora se izvesti
diskretno i oprezno. Jedna druga njegova reenica govori o taktici naseljavanja idova:
Antisemiti e postati nai najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje nai saveznici.
Kako bi irom svijeta to vie razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje
Palestine, Britanski masoni i Britanske obavjetajne slube poele su s masovnim koritenjem
idovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. idovi su im odgovarali i zbog toga
24

to, kao narod bez drave, nisu osjeali potrebu vjernosti ni jednoj dravi, pa su mogli biti
upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga to im je odgovaralo prebaciti s Britanije
odgovornost u sluaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su meu
idovskom siroadi, odgojenima bez osjeaja obiteljskog i vjerskog zajednitva, kojima su se
mogle povjeriti bilo kakve zadae, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske
socijaldemokratske i liberalne politike scene, medije i sveuilita.
U 6. mjesecu 1916.godine poela je pobuna Arapa protiv Turske to je organizirala Velika
Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom Lavrenca od Arabije. On je uz pomo
muslimanske slijedbe Vehabita koje je naoruao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i sruio
Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali
granice Arapske drave izmeu Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, ukljuujui Palestinu.
Englezi su ovaj dogovor izigrali ve 1916. potpisavi u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima
prema kojem se formiraju dvije arapske drave Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je
stavljen pod meunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a junim djelom
meunarodne snage.
Poetkom 1917. britanska vojska ulazi u Bagdad ime je bliski istok podijeljen izmeu
Britanije i Francuske. Zahvaljujui tom do 1925. Britanci su preuzeli veinu poznatih leita nafte,
a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.
2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu
Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda
na uspostavu izraelske drave u Palestini, ime je otvoren put pojaanom doseljavanju idova u
Palestinu. U to vrijeme u Palestini je ivjelo oko 50.000 idova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo
otpor lokalnog arapskog stanovnitva. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni
kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske drave i osueni imperijalistiki
projekti o razbijanju arapskih teritorija.
Na bliskom istoku formiranje idovske drave nije ilo eljenim tijekom, poto se europski
idovi nisu eljeli preseliti u pustinju. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi
stvorili trajni nered na podruju Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije.
Za ovaj zadatak trebao je posluiti Hitler koji je javno zagovarao protjerivanje idova, to je i
nastojao postii postepenim smanjivanjem njihovih prava im je doao na vlast. Poto idovi nisu
dovoljno brzo bjeali iz Njemake poeo im je oduzimati imovinu, obiljeavati, tjerati u geta, a na
kraju se odluio na unitenje umjesto progona.
U gospodarskom pogledu nacionalni socijalizam se pokazao kao vrlo uspjean u suzbijanju
nezaposlenosti i izgradnji infrastrukture. Sve drutvene organizacije, pa i poduzea u privatnom
vlasnitvu su stavljena pod kontrolu nacista. Titulu Nacistikog uzornog poduzea dodjeljivala su
se samo izabranim privatnim poduzeima. Godine 1934, na projektima javnih radova zaposleno
ukupno 1,7 miliona Nijemaca, ime su i prosjene plae poele rasti. Za razvoj gospodarstav nacisti
su imali dva pogleda. Jurini SA odredi su obeavali antikapitalizam i ukidanje monopola veih
tvrtki, te oivljavanju industrije stvarajui vie malih poduzea. Drugi koncept je nudio "savez sa
industrijalcima". Hitler se odluio za drugi izbor, te je naredio izvrenje tzv. "Noi dugih noeva" u
kojoj je pobio vodstvo SA odreda, pri emu je likvidirano izmeu 400 i 1000 sljedbenika. U
procesu stvaranja novog poretka nastojao je izvriti potpunu i profitabilnu upotrebu kapaciteta
njemake industrije u cilju uzdizanja Njemake na vodee mjesto u svjetskoj trgovini, industriji i
financijama. Za to je potrebno sve izvore sirovina koji su Njemakoj zabranjeni poeti iskoritavati,
uspostaviti kontrola nad ostalim nunim izvorima, izgradi odgovarajuu trgovaku flotu,
modernizirati eljezniki, zrani i cestovni promet, te industriju organizirati tako da ona moe
iskoristi sve svoje mogunosti. Za to je bilo potrebno ukinuti politike i ekonomske restrikcija koje
je Njemakoj nametnuo Versajski sporazum, to je znailo rat. Na taj nain trebalo je u stvari
organizirati totalnu ratnu ekonomiju.
Za ostvarenje navedenih ciljeva izvrena je potpuna privatizacija, ali tako da su vlasnici
25

mogli biti samo provjereni nacisti, od kojih su mnogi imali monopolski poloaj, ali su i mnoga
manja poduzea imala konkurenciju na njemakom tritu. Ovaj spoj nacistikog ekonomskog
liberalizma i djelominog monopolizma doveo je do stvaranja vrlo efikasnog gospodarstva koje je
vrlo brzo izgradilo potrebnu infrastrukturu i zaposlilo nezaposlene. Sve je to financirano primarnom
emisijom novca, ali samo za potrebe izgradnje infrastrukture. Zbog prestanka tiskanja novca za
kupovinu deviza potrebnih za isplatu ratnih reparacija emisija novca je znatno smanjena, ime je
ukinuta galopirajua inflacija. Ovakva privreda pokazala se puno efikasnija u snienju trokova
proizvodnje u usporedbi sa komunistikom privredom, ali i u usporedbi sa faistikim monopolnim
i oligopolnim korporacijama. U tijeku rata, zahvaljujui radu ratnih zarobljenika trokovi
proizvodnje bili su nii ak i u usporedbi sa zapadnim liberalnim ekonomijama. Mnoga nacistika
poduzea su imala konkurenciju drugih njemakih poduzea, te su zahvaljujui tome bila daleko
inovativnija od komunistike privrede, pa ak i od talijanskih faistikih oligopolnih korporacija, ali
se nisu mogli takmiiti sa Britanskim i Amerikim poduzeima koja su djelovala u uvjetima vrlo
snane konkurencije koja najbolje potie inovativnost, poto je samo oajan poduzetnik spreman
ulagati u neki novi proizvod za kojim tek treba stvoriti potranju. Zbog ove slabosti u inovativnosti
nacisti su izgubili bitku u proizvodnji sve boljih sredstava komunikacije, aviona i brodova, te su,
izmeu ostalog i zbog toga izgubili rat.

1.2.5.

Vehabizam

Vehabizam je konzervativni kolektivistiki pokret u Islamu koji se utemeljio krajem 17. i

poetkom 18. vijeka. Njegov duhovni izvornik je Saudijac Muhammed 'Abdulwahab, tzv.
Reformator islama. Vehabizam se u sutini zasniva na redukcionistikim i izvornim idejama o
islamu, te nastoji zadrati muslimane na izvornoj interpretaciji Islama bez daljnjih teorijskih
osuvremenjavanja kroz povijest. Na takvim osnovama pokret je preivljavao stoljeima kao mala
marginalna religiozna sekta dok ih Britanski imperij nije prepoznao kao sredstvo za ruenje
Otomanskog Carstva. U borbi za osvajanje naftnih izvora bliskog Istoka, tijekom I svjetskog rata
Britanci su preko svog agenta Lovrenca od Arabije naoruali Vehabije i odvojili sve arapske drave
od Turskog Otomaskog imperija, a i kasnije su ovu ideologiju povremeno znali koristiti za svoje
ciljeve.

1.2.6.

Ideologija graanske drave

Ideologija graanske drave je nastala u Velikoj Britaniji, Austrougarskoj, SAD u i

graanskoj Francuskoj kao sredstvo stvaranja jedinstvene nacije od pripadnika razliitih nacija. Po
ovoj ideji drava jednako pripada svim njenim graanima bez obzira na njihove nacionalne, etnike,
spolne ili druge razlike. Tijekom 20. stoljea ideja graanske drave postala je jako popularna u
Velikoj Britaniji i drugim vienacionalnim dravama gdje je snano promoviranja kao najpodesniji
institucionalni okvir za izgradnju civiliziranog drutva, poglavito u vienacionalnim i
multikonfesionalnim politikim zajednicama. I u Sovjetskom Savezu je takoer promoviranja
svojevrsna ideja graansko radnike drave kojom upravlja jedinstvena partija. Ideolozi graanske
drave tvrdili kako je drava zajednica u kojoj svi trebaju imati jednaka prava, te kako su etnike
razlike nebitne, to je esto dovodilo do negacije posebnih nacionalnih prava, pa ak i do prisilnog
potiskivanja nacionalnih posebnosti.
Glavni problem graanske drave jest to to vrlo lako dolazi do majorizacije, tj. do
26

hegemonije veinske nacije nad ostalima.

Ideja je uspjela u SAD-u gdje su se sve nacije stopile u novu naciju, te u vicarskoj gdje je
uloga politiara vrlo mala, poto se najvanije odluke donose na referendumima. U SAD-u do
majorizacije doseljenika nije dolo poto je u uvjetima vrlo snane slobodne trine konkurencije
ekonomski poloaj pojedinaca ovisan o njegovim privrednim sposobnostima, te se esto dogaalo
da siromani pojedinci postanu ekonomski monici. U Velikoj Britaniji, unato nastojanjima
Engleza nije uspijelo stvaranje jedne nacije osim u podruju uvoenja jednog engleskog jezika.
Unato tome Velika Britanija je uspjela opstati poto su svi nali interes u dravi koje je 400 godina
bila uspjena u pljakanju svojih prekomorskih kolonija, te je podjela plijena bila dovoljan
motivacijski faktor za opstanak drave. Iz istih razloga opstala je Francuska i panjolska kao
vienacionalna drava. U svojim kolonijama Velika Britanija je nastojala granice pojedinih kolonija
odreivati tako da rascjepka podruje pojedinih etnikih zajednica kako bi onemoguila njihov
otpor, te od vie etnikih podruja stvoriti nova administrativna podruja. Na taj nain su Britanci,
izazivanjem sukoba meu pojedinim etnikim skupinama uspjeli stoljeima sprijeiti stvaranje
organiziranog otpora njihovoj vlasti. Ukidanjem kolonijalnog sustava administrativne granice su
postale drave ime su stvorene vrlo nestabilne drave podlone vrlo snanom utjecaju bivih
kolonijalnih gospodara.
Nakon prvog i drugog svjetskog rata pobjednici su na isti nain odredili granice
novostvorenih europskih drava, ali su se one veinom raspale poput Sovjetskog Saveza,
Jugoslavije, ekoslovake, a poetkom 21 stoljea dolo je do jaanja podjela po etnikom principu
irom Europe i svijeta. Kako pri tome ne bi dolazilo do ratova bilo bi dobro napustiti dogmu o
nepromjenjivosti granica, te u meunarodno pravo uvesti pravni postupak koji bi odredio kako neki
narod referendumom moe zatraiti svoju autonomiju, te nakon dvadeset godina na novom
referendumu odluiti autonomiju pretvoriti u samostalnu dravu koja bi se nakon novih 20 godina
mogla na novom referendumu spojiti sa susjednom dravom u kojoj ivi ista etnika zajednica.

1.3.

Spolne ideologije

Koncem 19. stoljea britanska industrijsko financijska elita uoila je potrebu dodatnih
podjela u drutvu koje bi dodatno iznutra razmrvile zapadna drutva suprotstavljena britanskom
imperiju. Razvoj strojeva je sve vie poeo smanjivati potrebu za tekim fizikim radom,ime su
mukarci izgubili prednost nad enama. To je omoguilo enama ukljuivanje u sve vei broj novih
zanimanja. Razvojem raznih graanskih ideologija, a u cilju slabljenja konkurentskih drava, u
Velikoj Britaniji su pored ostalih ideologija poeli financirati i reklamirati jo jednu ideologiju, ovaj
puta temeljenu na spolnoj razliitosti, te koju kao i ostale ideologije treba izvesti na teritorij drugih
drava. Odluili su iskoristiti podreeni poloaj ena u drutvu, koje nisu imale pravo glasa, kako bi
i njih iskoristili za razvoj novih sukoba. Drugi cilj im je bio unititi obitelj i zaposliti ene kako bi
bankari ubrali jo vie profita, a drava poreza. Trei cilj je odgajati djecu u dravnim institucijama
kako bi kroz kolovanje drava programira dijecu s ciljem usvajanja znanja koje drava eli, tj., da
plaa porez, te se pokorava zakonima drave.
Kao nosioci ove nove ideologije su se krajem 19. i poetkom 20. stoljea pojavile
Sufraetkinje, koje su u poetku traile samo jednako pravo glasa mukaraca i ena, to je bio
objektivan drutveni nedostatak. im se pokret proirio u druge drave vladajui krugovi su ga u
britaniji nastojali suzbiti, a tome su pridonijele i same sufraetkinje svojim akcijama vezivanja za
pruge, podmetanjem vatre u potanske sanduke, razbijanje prozora, a ponekad i postavljanje manjih
bombi. Uspjehu borbe sufraetkinja je najvie pridonio prvi svjetski rat koji je u Britaniji izazvao
27

nedostatak muke radne snage, te su se mnogi poslodavci morali sve vie zapoljavati ene kako bi
obavljali muke poslove. Sufraetkinje su u samo nekoliko godina nakon rata postigle vei dio
svojih ciljeva. U Britaniji je 1918. zakonom priznato pravo glasa kuevlasnicama iznad 30 godina,
suprugama kuevlasnika, iznajmljivaicama nekretnina sa godinjom rentom iznad 5 te
diplomanticama sveuilita. U SAD, gdje je pravo glasa ve postojalo u pojedinim dravama, ene
su konano izjednaene u pravu glasa Devetnaestim amandmanom amerikog Ustava 1920. godine.
U Britaniji su mukarci i ene potpuno izjednaeni novim zakonom 1928. Sufraetkinje su se
vremenom poele nazivati feminiskinje poto je naziv sufraetkinje imao pogrdan prizvuk, te su
svoje zahtjeve poele radikalizirati u cilju promijene tradicionalne ulogu ene u drutvu putem
napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije i temeljne drutvene zajednice, te su
poele traiti pravo na abortus ime su poeli potpuno negirali pravo neroene djece na ivot.
Ovime su postale radikalnije od svega to su prvi poeli zagovarati zaetnici moralnog liberalizma.
U treem valu feminizma koji zapoinje krajem 80-ih godina dvadesetog stoljea ideologija poinje
negirati rod i nadilaziti rodne razlike. Povezivanjem sa lijevim pokretima i moralnim liberalima
feminizam sve glasnije zastupa pravo na besplatnu i sigurnu kontracepciju, pravo na pobaaj, pravo
na slobodu i ivot ena bez mukaraca, lezbijsko materinstvo, reproduktivna prava i kontrolu
raanja, te prava homoseksualaca. Iz ovih zahtjeva feministica poetkom 21 stoljea raa se
potpuno nova homoseksualna ideologija.
Homoseksualaca je bilo kroz itavu povijest, i najee se skrivala kao to su se skrivale i
druge duevne bolesti. Svjetske financijske elite u koncem 20 stoljea dole do zakljuka kako je
feministika ideologija dola do svoga kraja, te su odluili proiriti novu ideologiju kao nain za
irenje stanja "zavadi pa vladaj" i skretanje panje sa svoga sve oitijeg pokoravanja svijeta. Kao
to je godine 1917. dobrim dijelom svijeta zavladala ideologija koja je izvikivala parolu: "proleteri
svih zemalja ujedinite se", poetkom 21. stoljea ova nova ideologija poela je vikati:
"homoseksualci svih zemalja ujedinite se". I jednu i drugu ideologiju zagovaraju ljeviari, dok se
"desniari" kranskih zemalja nisu snalazili ni 1917., niti su se snali poetkom 21. stoljea. Da su
ruski "desniari" 1917. digli u zrak vagon sa Lenjinom i njegovih 40 razbojnika, dok se kretao od
Njemake prema Rusiji komunizma ne bi bilo. Isto tako poetkom 21. stoljea mnogi zagovornici
tradicionalnih "desnih" vrijednosti nisu shvatili to se iza brda valja, te su se nastojali prikazati
"gey frendly". I ova nova ideologija, kao i komunizam, te moralni liberalizam ima za cilj unititi
obitelj kao osnovnu drutvenu zajednicu. Unitenjem obitelji unitava se i nacionalna zajednica bez
koje slabe i nacionalne drave, a slabljenje nacionalnih drava osnovna je pretpostavka za stvaranje
svjetske drave i svjetske vlade. Osnovne vrijednosti "desnice" su obitelj, vjera, nacija i privatno
poduzetnitvo, a ljeviari su u tim vrijednostima uvijek vidjeli probleme za svoju vlast. Komunisti
su eljeli stvoriti svjetsku dominaciju unitenjem privatnog poduzetnitva, vjere, nacije i obitelji, a
homoseksualna ideologija ima iste ciljeve, ali malo drugaijim redoslijedom i razraenijom
taktikom. Meusobnim tajnim lobiranjima, potpomaganjima i pogodovanjima osvojili su dravne
institucije, te preko njih pogoduju velikim korporacijama u unitenju moi malih sitnih poduzetnika
koji mogu opstati samo kao ponizni dobavljai velikima. Za uzvrat velike korporacije obilnim
novanim donacijama plaaju medijima reklamiranje homoseksualizma.
Politiari, u strahu od medija, sve vie su se poeli bojati izraziti svoje pravo miljenje te se,
ili prikljuuju, ili ute. Tek zahvaljujui internetu mnogi velike svjetske tiskovine poele su
propadati, a tradicionalni pokreti su dobili mogunost slobodnog i javnog irenja svojih stavova.

28

1.4.

Antitehnoloke ideologije

Poetkom naglog razvoja industrije pojavila se velika potreba za radnicima u industrijskim

centrima te je dolo do velikog seljenja ljudi sa selo u grad. Radnici su radili i do 15 sati na dan, a
esto su radila i dijeca, te dolazi do prvih spontanih pobuna. Vremenom pojavljuju se razliite
ideologije kojima se pokuava usmjeriti nezadovoljstvo radnika protiv nekoga ili neega. Kad su
novi, bolji strojevi, poeli smanjivati potrebu za radnicima pojavio se ideoloki pokret koji je
zastupao stajalite kako su strojevi krivi za otputanja radnika. Ovaj pokret je nazvan ludistiki
pokret po voi Nedu Luddu koji je organizirao unitavanje strojeva, ruenje tvornikih zgrada i
potpaljivanje skladita. Poto je ovaj pokret iao protiv interesa Britanske industrijske elite godine
1812. godine donesen je zakon protiv ludita kojima se njihova djela kanjavaju smru, tako da su u
iduih nekoliko godina pogubljene itave grupe radnika. Prenoenje ovog pokreta na teritorij
drugih konkurentskih drava nije imalo nimalo uspjeha poto je u tom razdoblju Britanija bila
predvodnik tehnolokog napretka.
Razvojem motora sa unutranjim sagorijevanjem krajem 19. stoljea cijene dionica naftnih
kompanija poele su naglo rasti, te su ove kompanije stjecale sve veu mo. Njeni novi vlasnici,
koji su uloili veliki novac u kupovinu dionica, odmah su poeli razmiljati kako sprijeiti razvoj
alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omoguili energetsku neovisnost, te razvoj
potroaa tih alternativnih izvora. Ve koncem 19. stoljea sabotiran je razvoj elektrinih
automobila, bioplina, biodizela, vjetrenjaa i gorivih elija. Elektrini automobili bili su prepoznati
kao najvei budui potroai nafte, te je trebalo unititi konkurentske elektrine automobile koji su
tada bili u naglom razvoju. Ve 30 - ih godina 19. stoljea kotski poduzetnik Robert Anderson
izumio je koiju s elektrinim pogonom, a nizozemski profesor Sibrandus Strating izradio je mali
elektrini automobil. Godine 1899. belgijanac Camille Jenatzy probio je brzinu od 100 km/h.
Francuz Gaston Plant i Camille poboljali su kapacitet baterija i tako otvorili put za nagli razvoj
elektrinih automobila, te su nadmaili prodaju benzinskih automobila. Cadillak je 1913. u
benzinske automobile uveo elektropokreta, te je od tada poeo pad elektrinih automobila.
Zahvaljujui jeftinim razvojnim kreditima iz naftnih kompanija, te masovnoj proizvodnji benzinski
automobili su pobijedili, te su elektromobili do velike ekonomske krize 1929. potpuno zaboravljeni
i izbaeni ak i iz strune literature.
Nakon drugog svjetskog rata upotreba nafte sve vie raste, te se u naftnim kompanijama
koncentrira sve vea mo. Kako se potroai ne bi poeli okretati drugim izvorima kao to je
nuklearna energija i obnovljivi izvori energije naftai su poeli razmiljati kako to sprijeiti. s
razvojem kemijske industrije pojavili su se znanstvenici biolozi koji su poeli ukazivati na tetnost
raznih, umjetno proizvedenih otrova na ljudsko zdravlje i okolinu, to je moglo tetiti
petrokemijskoj industriji, ali bi njihovom instrumentalizacijom mogli pomoi u sprjeavanju
razvoja konkurentskih energetskih tehnologija. U takvim znanstvenim radovima analitiari naftne i
petrokemijske industrije prepoznali su potencijalnu opasnost, ako se to promidbeno iskoristi protiv
njih, ali i velike mogunosti za vlastiti interes, ako se takvi znanstveni radovi stave pod kontrolu.
Zakljuili su kako se na osnovi takvih znanstvenih istraivanja moe kreirati nova zelena
ideologija na osnovu koje bi se mogao formirati i novi ideoloki pokret prijatelja zemlje.
Godine 1971. godine McGeorge Bundy i Fondacija Ford poinju veliku studiju globalne energetske
strategije. 1972. godine kanadski nafta Maurice Strong izabran je za predsjednika tokholmske
konferencije UN-a o zatiti okoline, koja usmijerava milijarde dolara u anti industrijski i anti
nuklearni pokret zelenih. 1973. na tajnom sastanku Bilderburke skupine pripremaju poteze za
poskupljenje nafte od 400%. Poelo se govoriti o granicama razvitka, a velikim novanim
donacijama angloameriki lobi, uz organizacijsku i strunu pomo Rimskog Kluba poeo je
ustrojavati ekoloke zelene udruge i stranke, najprije u Njemakoj, a nakon toga u ostalim
razvijenim dravama. U tome su im pomagali vlastiti agenti i priueni zeleni fanatici koji su
preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon ega dolazi do promjene politiara koji se ne
29

slau sa novim idejama.

Prvi zadatak im je bio propagirati ekonomski neisplative alternativne izvore energije,
prikupljati informacije o razvoju novih energetskih tehnologija, te sprijeiti razvoj komercijalno
isplativih alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omoguili energetsku neovisnost.
Francuska i Njemaka su snano razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, to nije
odgovaralo angloamerikom naftnom kartelu. Pomou zelenih ekolokih pokreta i stranaka uspjeli
su zaustaviti razvoj nuklearnih centrala, a im su vjetrenjae postale ekonomski konkurentne poeli
su i njih napadati zato to prave buku i ometaju ptice u letu.
Pojedini fanatini ekoloki fundamentalist navedeni su ak i na teroristike akcije, a irom
Europe su niknule crvene i crne teroristike skupine (crvene brigade, Bader Mainhof i sl.) koje su
nastojale likvidirati najistaknutije zagovornike Njemake, Talijanske i Francuske zagovornike
energetske neovisnosti meu industrijalcima, bankarima i politiarima, dok su britanske i amerike
obavjetajne slube to gledale i pravile se kako ih ne mogu nai i ne mogu im presjei izvore
sredstava.
Zahvaljujui novcu i medijima ovaj pokret je kao najvei problem istaknuo zagaenje
okoline takozvanim stakleninim plinovima koji e izazvati promjenu klime. Iako jedna vulkanska
erupcija izbaci u atmosferu vie takvih plinova nego industrija za sto godina ekolozi takve podatke
nastoje sakriti. (U svim toplim geolokim periodima razina ugljinog dioksida u atmosferi je bila
poviena, te ekolozi ne znaju je li ugljini dioksid uzrok ili posljedica dizanja temperature zemlje.)
Razlog tome je taj to naftnoj industriji odgovara smanjenje potronje nafte, kako bi se vrijeme
naftne vlasti produilo. Iako je opravdan strah od istrebljenja ugroenih biljnih i ivotinjskih
vrsta, razni zatitari ivotinja, potaknuti od petrokemijske industrije, se zalau i za zabranu upotrebe
krzna od uzgojenih ivotinja iji uzgajivai konkuriraju proizvoaima umjetnog krzna, koje se kao
i ostale vrste plastika ne mogu lako razgraditi, a spaljene stvaraju vrlo otrovne dioksine i furane.
Zahvaljujui velikim novanim sredstvima, uz pomo novih znanstvenih instituta kao to
je institut Aspen (institut za drutvena istraivanja), te medija koje su kupili, uspjeli su se pretvoriti
u novu savjest ovjeanstva, te plae ljude kako emo svi propasti ako se ne odreknemo
industrijskog razvoja, od ega su naravno izuzeti Amerikanci i Englezi. Uz pomo velikih novanih
dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest ovjeanstva plaei ljude
ugljinim dioksidom i zagaenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci vie otrovnih
plinova nego industrija u 100 godina. itavo to vrijeme samo rijetki su upozoravali na stvarne
opasnosti koje truju ljude; na herbicide, pesticide i druge otrove koji se iz upotrebe mogu izbaciti
vrlo jednostavno, razvojem malih poljoprivrednih robota pokretanih sunanom energijom, koji
mogu stalno, na odreenom terenu kontrolirani GPS-om i mobitelima iati travu, okopavati bilje,
unitavati tetoine, ali to smeta farmaceutsku industriju koja sve takve pokuaje sprjeava. Razvoj
robota dozvoljen je jedino u industriji gdje konkuriraju industrijskim radnicima koji se ne mogu
zatititi, te u domainstvima gdje zamjenjuju kune pomonice koje se takoer ne mogu zatititi od
konkurencije.

30

2. USPON TALIJANSKOG FAIZMA

Kroz itavi srednji vijek Mletaka republika nastojala je prigrabiti to vei dio istone obale
Jadrana. U prvom svjetskom ratu Talijani su ponovno pokuavali ovladati istonom obalom
Jadranskog mora. Dok su vjerovali u pobjedu Njemake i Austrougarske bili su im saveznici, a im
su posumnjali u tu mogunost postali su britanski saveznici. Za taj prijelaz iz jednog ratnog tabora u
drugi traili su Jadransku obalu. U ratu protiv Austrougarske na putu prema istonoj obali jadrana
najvie snaga usmjerili su na bojite Soa i Kobarid gdje su ratovali ponajvie hrvatski branitelji. U
14 velikih talijanskih juria uzbrdo izgubili su 300.000 vojnika, a tijekom itavog rata u ovim
napadakim pokuajima izgubili su ukupno 600.000 vojnika, bez ikakvog uspjeha. Uspjeli su uzeti
tek Zadar i to kad je ve zavren rat, prijevarom pjevajui na svom ratnom brodu pjesmu "Ustani
Bane Jelaiu", uplovili su u Zadarsku luku zbog ega su ih naivni Zadrani pustili u grad.
Zavretkom rata 1918. godine Italija je dobila dobar dio jadranske obale, politiki, od
zapadnih saveznika kao nagradu za promjenu saveznitva. To je kralj Aleksandar prihvatio 1923.
sporazumom iz Rapala, to su Hrvati prihvatili s ogorenjem, a Srbima je odgovaralo zbog
slabljenja Hrvata. Po tom Rapalskom ugovoru zakljuenom u Rapallu kraj Genove 12. 11. 1920.
izmeu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s jedne, te kraljevine Italije s druge strane trebalo je
rijeiti sporna pitanja nastala raspadom Austrougarske. Velikosrbi na elu sa Nikolom Paiem ve
su 1916. priznavali pravo Italije na jadransku obalu, s tim to bi Srbija trebala dobiti izlaz na
jadransko more, a to je i objavljeno u petrogradskim novinama. Ta njegova izjava se temeljila na
tajnom Londonskom sporazumu iz 1915. kojim su eljeli navesti Italiju na savez sa Britancima.
Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradika i dio Kranjske, Istra (bez Kastva),
otoci Cres, Loinj, Unije i Susak, Zadar, Lastovo, Palagrua i neki manji nenastanjeni otoci.
Priznata je Slobodna Drava Rijeka koja je obuhvaala grad Rijeku, te dio teritorija sjeveroistone
Istre (Rimski ugovori).
Nakon 1. svjetskog rata talijanski pisac Gregorio Piccin je napisao: Talijanska vlada na
elu s ministrom vanjskih poslova, Sidney Sonninom, ula je u rat () dobrim dijelom zato, da bi
sebi prikljuila Istru, Dalmaciju i Albaniju. Dakle, sasvim je jasno Kako je stav talijanske vlade
prema jugoslavenstvu i jugoslavenskom ujedinjenju bio sve prije nego prijateljski, iako je slubeno
Italija postala saveznik srpskog kraljevstva. Zato je Sonnino, (predratni premijer Italije i
ministar vanjskih poslova tijekom Prvog svjetskog rata) kad je rat zavren, budui da nije uspio
sprijeiti stvaranje jugoslavenskog kraljevstva, nastojao svim sredstvima uniti ga ekonomskom
blokadom, zaustavljajui priznanje tog kraljevstva od strane drugih vlada; jedno od sredstava, i to
ne posljednje, bilo je slanje destabilizirajuih misija.() General i vice glavni zapovjednik vojske,
Pietro Badoglio, izradio je plan destabiliziranja, koji se odnosio na itav jugoslavenski teritorij,
pored onih zona koje je ve drala talijanska vojska i to u asu, kad mu je postalo jasno da e sve
saveznike sile, po nagovoru SAD-a, priznati i podrati kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca,
proklamiranu 1. prosinca 1918. Projekt je bio popraen pismom sa zahtjevom za dozvolom za
njegovu realizaciju i traenjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao sam Sonnino 3.
prosinca 1918. Radilo se o precizno razraenom planu destabilizacije zasnovanom na poznatoj i
vie no klasinoj strategiji; divede et impera podijeli pa vladaj.
Isti je cilj imao i DAnnunzia, pjesnik i jedan od idejnih zaetnika talijanskog faizma koji je
gotovo istovremeno pozivao Mussolinija: Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H. S, (Srba,
Hrvata i Slovenaca): treba unititi jugoslavensko udovite. Iz bliza sam studirao hrvatski pokret
protiv prevlasti Srba i favorizirao sam ga, koliko je to bilo u mojoj moi, iako su me u tome esto i
te kako sprjeavali. Sudbina Jugoslavenske kraljevine je kobna. Ta kraljevina nije nastala prema
31

zakonima dravnog ivota. Raspast e se, nestati e. Iznesene indicije navode me na predvianje
agonije i smrti tog naeg protivnika. To udovite, iz historijskih i etnikih razloga, mora nestati,
ak ako uspije privremeno i za neko vrijeme razbiti obru, koji ga okruuje.
Zbog ratnih gubitaka politika situacija se u Italiji sve vie radikalizirala, te je sve vea
snaga postajao Mussolinijev faistiki pokret. Mussolini, kao bivi socijalist i tajni suradnik
britanskih slubi nastojao je sve svoje veze i sredstva iskoristiti za irenje Italije na Balkan, do
granica nekadanjeg Rimskog Carstva na ovom terenu, to je i javno zagovarao na svojim
politikim skupovima. Poznat je njegov govor u Trstu iz 1920.; Pred inferiornom barbarskom
rasom, kakvi su Slaveni, ne treba voditi politiku eerleme, ve tapa. Granice Italije moraju biti
Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv. Mislim kako moemo rtvovati 500.000 slavenskih
barbara za 50.000 Talijana.
Svojim velikim investicijama u infrastrukturu Mussoini je uspio zaposliti nezaposlene, te
postati ozbiljna snaga, zbog ega ga svi pokuavaju dobiti za saveznika. Osnovni izvor financiranja
je bila emisija novca koja nije izazvala inflaciju zato to se novac nije prelijevao u stalno poveanje
plaa i mirovina.
Nakon Njemako - Sovjetskog dogovora iz Rapallu (1922.), zapadne vlade, prije svega
Britanija i Francuska nastoje pomagati sve reime koje vodi sumnjiavost prema Sovjetskom
Savezu i prema Njemakoj. U tom cilju svi su se nastojali pribliiti Mussolinijevom faistikom
reimu s istoka i sa Zapada, a i iz Njemake. Jedan od prvih koji je iao Mussoliniju na noge, u
Rim, bio je Winston Churchill 15.1.1927., a za njim i Chamberlain. U odnosu na Jugoslaviju
Mussoliniju je odgovaralo slabljenje Jugoslavije kako bi ju mogao osvojiti. Sa Srbima se
dogovarao na tetu Hrvata, to je Srbima odgovaralo, ali je istovremeno pomagao sve pokrete koji
su nastojale razbiri Jugoslaviju. Zbog ove dvostruke politike Mussolini je, nakon atentata na kralja
Petra, Pavelia drao u Italiji, jedno vrijeme mu je pomagao, a jedno vrijeme uvao u kunom
pritvoru, to je sve kontrolirala talijanska tajna policija OVRA . U Italiji Paveli je mijenjao mjesta
ivljenja i ivio pod lanim imenima, a najee je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti
slubeno nisu priznavali podrku ustaama ili Paveliu, ali mu je Benito Mussolini osigurao tajnu
podrku, poto je u njemu vidio sredstvo za ruenje Jugoslavije i proirenje talijanske drave na
jadransku obalu, te mu je dozvoljavao bavljenje politikom.
Kada je Paveli 1929. otiao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO. U poetku je naziv
ustaa koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je
osnovao. U to vrijeme veina ustaa koji su se sklonili u Italiju bili su internirani u raznim logorima.
Napad na Jugoslaviju Mussolini je elio ve 1940. nakon to su anektirali Albaniju, ali su
Nijemci to sprijeili. Pristupanjem Jugoslavije trojnom paktu ovi talijanski planovi su propali, ali su
Simovievim puem i propau pakta oivjeli. Kad je Njemaka razbila Jugoslaviju Italija je
nastojala zauzeti to vei dio Dalmacije, to je kroz rat nastojala proiriti bilo vojno, bilo politiki.
Zbog toga su Paveliu nudili carinsku, monetarnu i personalnu uniju pod okriljem talijanske
kraljevine, u kojoj je Hrvatska trebala biti jedna grofovija. Takoer su mu nudili integraciju vojske.
Poto je Paveli, u elji za barem formalnom samostalnou, ovu uniju odbio okrenuli su se tajnoj
ratnoj suradnji sa svim protivnicima NDH, iako su s njom bili u formalnom saveznitvu. Ovakvo
postupanje potpuno je u skladu sa vjekovnom tradicijom talijanskog makijavelizma kroz itav
srednji vijek, kada su se razne talijanske dravice meusobno borile glumei saveznitva uz
istovremenu tajnu suradnju sa svim neprijateljima svojih javnih prijatelja, a u stvari stvarnih
neprijatelja. Iako je takvu talijansku politiku iskusio na svojoj koi Paveli ju nikad nije uspio
shvatiti i na isti nain se postaviti prema Talijanima. Nakon kapitulacije Italije general M. Roatta, je
izjavio bilo je pogreno stvoriti dravu koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji.
32

3. PRETPOSTAVKE ZA RAZUMIJEVANJE ratnih neloginosti

Na podruju bive Jugoslavije drugi svjetski rat bio je osobito okrutan i doveo je do razvoja
partizanskog pokreta koji je sve vie jaao, to se odnosom logistikih mogunosti i ljudskih snaga
na terenu nikako ne moe objasniti. Zbog toga je potrebno izvriti analizu razloga takvog
komunistikog uspjeha usporedbom sa slinim dogaajima u porobljenoj Europi. Svugdje u
porobljenoj Europi postojale su podlone lokalne vlasti pod zapovjednitvom Nijemaca, ili Talijana.
Svugdje su se dogaali ustanci partizana, ali su svi oni ugueni, ili potisnuti na marginu zbog
logistikih problema. Jedini izuzetak je partizanski pokret u Jugoslaviju koji se bez ikakve sovjetske
ili zapadne logistike podrke do jeseni 1943. uspjeno borio protiv tadanjih najjaih svjetskih sila;
Njemake i Italije, te njima pridruenih ustaa, domobrana, etnika, nedievaca, ljotievaca,
bjelogardejaca i kozaka. Usprkos toj ogromnoj neravnopravnosti Titov glavni tab je uspijevao nai
izlaz iz svakog okruenja, te usput postati jai, brojniji i naoruaniji, to je pravo "udo". Za
objanjenje ovog "uda" potrebno je izvriti logiku analizu dogaanja metodom "teorije igre", te se
igrati predvianja tako da se postavimo na poetak rata i razmotriti sve mogue probleme svih
sudionika u ratu, a prije svega logistike probleme. Da bi to mogli potrebno je;
1) Definirati potrebe, interese, ciljeve, sredstva i dostupne metode svih sudionika rata,
2) Kronoloki analizirati sve glavne bitke i operacije, uz taktiku analizu svake operacije.
3) Definirati strateke pogreke obrane od partizana;
U taktikoj analizi pojedinih operacija potrebno je ;
a) definirati sudionike, broj i jainu ljudstva, oruja, streljiva i orua;
b) utvrditi ciljeve svih sudionika;
c) analizirati taktike poloaje na topografskim taktikim kartama,
d) utvrditi ostvarenje ciljeva.
Ukoliko ciljevi nisu ostvareni, ili ako je bitka zavrila nepredvieno obzirom na odnose snaga,
potrebno je utvrditi: dali su zapovjednici svih strana bunkere, orue, oruje i ljudstvo postavili na
uzvisine sa dobrim pregledom, ili u prirodne depresije, dvorita, ili uske uliice. Dali je taktiki
raspored branitelja i napadaa ispravno postavljen najbolje je otkriti ako se nekom dobrom vojnom
taktiaru da zadatak neka on napravi taktiki raspored obrane, a zatim i napada. Ako se uoe bitne
razlike potrebno je utvrditi zbog ega te razlike, zbog nesposobnosti i neiskustva pojedinih
zapovjednika, ili moda zbog sabotae.
U drugom svjetskom ratu sve strane su imali vrhunske protuobavjetajne slube koje su bile
sposobne prepoznati neiskustvo, kao i sabotere, a Italija je imala tada najbolje komandose. Ako se
analizom utvrdi kako je neki zapovjednik nakon taktike greke smijenjen to obino znai kako je
prepoznat kao nesposoban, ako je kanjen znai kako se radi o sumnji na sabotau, a ako mu se nije
dogodilo nita, ili ako je ak unaprijeen znai kako se radi o namjernoj taktikoj sabotai zbog
viih stratekih interesa. Odluku za izvrenje namjernih taktikih greaka moe donijeti samo
najvia vojna, ili politika vlast. Kako odgovorni zapovjednik ne bi odgovarao za greke, zapovjedi
za namjerne greke se izdaju iskljuivo usmeno, a obavjetajne slube takoer dobivaju usmene
zapovijedi za uklanjanje svih izvjetaja koji bi mogli kompromitirati odgovornog zapovjednika.
Zapovjednik, obavjetajne slube i logistika takoer dobivaju usmene zapovijedi o "kreiranju"
izvjetaja povoljnih za odgovornog zapovjednika, kako bi u kasnijim eventualnim istragama imao
"dokaze" o svojoj nevinosti i prebacivanju krivnje na nekog "rtvenog jarca". Zbog ovoga
povjesniari vrlo rijetko mogu nai dokumente o ovakvim namjernim sabotaama, a jedini
indirektni dokazi mogu biti logistiki izvjetaji o nestanku, ili zarobljavanju oruja, ili streljiva, te
osobna pisma vojnika obiteljima u kojima opisuju "nesposobnost" svojih zapovjednika. ak i bez
ikakvih dokaza o nabavci oruja i streljiva, i bez izdatnica postrojbama, vojni strunjaci mogu
procijeniti potronju streljiva na osnovu broja vojnika koji su sudjelovali u nekoj bitci, duini
trajanja bitke i njenom intenzitetu.
33

3.1.

Suprotstavljeni interesi

Pred rat na teritoriju Jugoslavije su postojali razliiti interesi i od strane susjednih drava,
kao i od strane velikih sila. Na podruju Hrvatske prije i tijekom drugog svjetskog rata djelovale su
brojne agenture. Osobito su bili aktivni britanski, sovjetski, talijanski i njemaki agenti. Hrvatski
narod je ulazak Njemakih postrojbi vidio kao osloboenje od srpske tiranije, te su u Zagrebu
doekani sa ovacijama, dok su ulazak Talijana ispravno shvatili kao okupaciju pa su odmah poeli
pruati otpor. Dolaska Nijemaca bojali su se samo idovi poto su znali to ih eka i komunisti koji
su znali to je Hitler uinio sa njemakim komunistima, ali se nisu bunili poto takav signal nisu
dobili iz Moskve. Naprotiv dobili su zapovijed za irenje "revolucionarnog defetizma" i sabotiranja
obrane Jugoslavije im je poeo napad na nju. Veini komunista nije bila jasna suradnja Staljina i
Hitlera od zajednikog napada na Poljsku i dalje, ali su utjeli i poeli sa pripremama za trenutak
kad dobiju signal od svoje internacionalne centrale. Napad Njemake na Sovjetski Savez doekali
su sa radou uvijereni kako e Staljin pobijediti Hitlera u vrlo kratkom vremenu. Postali su
dobrovoljni sluge u borbi za tue interese kojih je i u ovom ratu bilo vie. A kome su sluili moe
se otkriti samo analizom pojedinanih interesa razliitih drava.

3.1.1.

Britanski interesi

Na svjetskom nivou Britanci su u I svjetskom ratu izgubili znaaj koji su imali prije, te je
primat preuzela Amerika. Iako su ostvarili cilj slabljenja Rusije i Njemake ove drave su se poele
brzo oporavljati. Njemaku su u tome ometali velikim ratnim reparacijam koje Nijemci nisu mogli
plaati, ali oporavak Rusije ih iznenauje. Na konferencija u Rapallu iz 1922. Njemaki ministar
vanjskih poslova Rithenau i Ruski ministar vanjskih poslova ierin dogovorili su sklapanje
bilateralnog sporazuma o gospodarskoj suradnji, tzv., Rapallski sporazum. Rapalskim ugovorom
izmeu Njemake i Rusije Njemaka je trebala doi do ruske nafte isporukom svoje naftne
tehnologije. Britanci su odmah uvidjeli kako bi se Njemaka i Rusija meusobnom suradnjom
mogli oporaviti, te kako bi im se po itavom svijetu mogli sruiti stari planovi dominacije, pa su
odmah kreirali planirati novi rat izmeu Njemake i Rusije.
Dva mjeseca nakon Rapalla dva desniarska ekstremista ubijaju Rithenaua u Berlinu, a
11. sijenja 1923. godine francuska vojska dobiva zapovijed za okupaciju Essena, najrazvijeniju
njemaku Ruhrsku pokrajinu, zbog optubi kako Njemaka ne potuje sporazum o ratnoj odteti.
Njemaki radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. weimarske inflacije. Kako bi
mogli isplaivati ratnu odtetu Britancima Njemaka tiska novac kojima kupuje dolare, to izaziva
najveu ikad zabiljeenu inflaciju. Studenoga iste 1923. godine Hjalmar Schacht, bliski prijatelj
guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemakim povjerenikom za valutu.
Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga
Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorkih bankara. Umjesto njega
predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj
eljeznikoj nesrei. Ubrzo je uoen mladi, agresivni, marginalni politiar Hitler, koji je kao bivi
beki beskunik, te bivi vojnik, poeo razraivati svoju teoriju rasnog ienja niih naroda to
su britanske slube vrlo brzo registrirale. Godine 1919. osnovao je nacionalno socijalistiku partiju
koja je u poetku bila lanica Kominterne. Kao bivi lan kominterne zadrao je Lenjinov partijski
statut, Lenjinov teroristiki sustav vladanja. Lenjinov klasni kolektivizam i taktiku izazivanja
mrnje prema bogatijima zamjenio je nacionalnim kolektivizmom i izivanjem mrnje prema
drugim niim narodima. Na prvim izborima nacionalni socijalisti i komunisti su se vrlo estoko
34

borili za isto birako tjelo, te su u tom glodanju iste kosti uli u sukobe koje nakon izbora nisu
znali smiriti, te su nacionalni socijalisti izali iz Kominterne, a svoje bive drugove marksistike
komuniste su proglasili za najvee neprijatelje. Komunisti su im odgovorili istom mjerom nazvavi
im desniarima to je za komuniste bila najvea kletva.
Britanci su 1920. poeli tajno graditi zrani obrambeni sustav. Na svim aerodromima su
poeli pravili podzemne bunkere sa protuzranim topovima koji se iz bunkera die iznad zemlje.
Napravili su i osmatraki sustav irom zemlje povezan telefonima, to im je u drugom svjetskom
ratu omoguilo pobjedu u zranom ratu. Ni jedna europska kontinentalna drava nije imala nita
slino, poto nisu vjerovali u novi rat, pa se za njega nisu ozbiljno ni pripremali. Britanci su
nastavili i sa ulaganjima u vojnu mornaricu, a jedino su kopnene vojne snage poeli smanjivati.
Kako Njemaka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oruja je nastavljena, te je
koliina oruja u Velikoj Britaniji bila viestruko vea od onog u Njemakoj. Tek nakon pada eke
i zarobljavanja njenog oruja, koje je bilo brojnije od Njemakog, Hitler je poeo s naglim
naoruavanjem. Ve tada su se pripremali za novi veliki rat, ali su javnim smanjivanjem kopnenih
snaga ostavljali privid vojnog slabljenja, ime su eljeli njemce navui u novi rat. Samo im je trebao
u Njemakoj na rukovodeem mjestu netko eljan rata. Kako bi u tome uspjeli u Italiji su pomagali
svom agentu Musoliniju, bivem voi socijalista u osvajanju vlasti sa njegovim faistima. Po
Versajskom ugovoru Francuska je imala pravo imati mornaricu 33% britanske, ali ugroena na
Sredozemlju od Italije, i vidjevi kako se Njemaka ponovno naoruava, Francuska u svibnju 1935.
sklapa savez sa Sovjetskim Savezom. Britanci to koriste kao izgovor da i oni u lipnju 1935. s
Hitlerom sklapaju anglo njemaki mornariki sporazum po kojem je njemaka imala pravo na vie
brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja
prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler)
i vie drugih.
Britanske i amerike slube su ve 1922. imale Hitlerov psiholoki profil te su procijenili
kako je sposoban organizirati novi rat. Sve ostale njemake politiare nastojali su ukloniti; medijski,
politiki, a kad nije ilo drugaije i fiziki. Ve 1926. Royal Britisch Shell poeo financirati tog vrlo
inteligentnog duevnog bolesnika koji treba sukobiti Njemaku sa Staljinovom Rusijom koja je, na
veliko britansko iznenaenje i usprkos stalnom graanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po
Gulazima uspjela snano razviti proizvodnju i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku.
Svima koji su se suprotstavljali financiranju Hitlera objanjavano je kako jedino on moe sprijeiti
dolazak komunista na vlast u panjolskoj, a nakon toga i u itavoj Europi. Da su Britanski politiari
stvarno eljeli sprijeiti irenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su Lenjinovi
komunisti prebacili iz Rusije na svoja bankarska konta u vicarskoj i drugim zapadnim dravama.
Javno su irene teze kako samo jak politiar poput Hitlera moe zaustaviti Staljina koji je poeo
naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali sprijeiti razvoj Njemake i sukobiti je s
Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski unitili.
Na podruju Balkana Britanci su za cilj imali opstanak Jugoslavije, te su se njihovi
obavjetajci infiltrirali u razne politike stranke i pokrete, a kad je poeo rat cilj im je postao
izazvati to vei nered u Njemakoj pozadini. Nakon balkanskih ratova nijemci su nastojali
uspostaviti svoje trgovake putove preko balkana prema arapskom istoku, te prema Jadranskom
moru kao svome junom izlasku na more. Rusi su takoer Jadran vidjeli kao svoj izlaz na more
preko Crne Gore. Time bi i jedni i drugi strateki ojaali u vojnom, gospodarskom i politikom
smislu, to nije odgovarali Britaniji koja je imala status gospodara svjetskih mora. Kako bi sprijeili
Nijemce i Ruse u jaanju svoga poloaja Britanci su zakljuili kako je na ovom podruju potrebno
stvoriti nestabilno vienacionalnu i viekonfesionalnu dravu u kojoj je lako nai nekog srpskog
politiara koji e blokirati interese Nijemaca, te nekog hrvatskog politiara koji e blokirati interese
Rusije. A ako zatreba uvijek je lako stvoriti uvjete za izazivanje velike nestabilnosti, pa ak i rata.
35

im je 1941. Jugoslavija kapitulirala najbolji britanski strunjaci za strateko planiranje

predviali su sve mogue scenarije po kojima bi se rat mogao razvijati, te su pojaano ubacivali
svoje agente obuene za specijalni rat u sve strukture, etnike, partizanske, ustake i druge, kako
bi pri svakom scenariju mogli u to veoj mjeri ostvariti svoje geostrateke interese. Stoga su irom
Jugoslavije ubrzo po Njemakom napadu organizirali preko 20 vrsta raznih odreda; etniki,
dobrovoljaki, rezervistiki, kraljevski, gardijski i td., a koje su sainjavali uglavnom Srbi, idovi,
Slovenci i Jugoslaveni. Veina ovih odreda je uskoro koncentrirana pod zapovjednitvom raznih
etnikih vojvoda. Kako bi to vie proirili strah i mrnju izmeu Srba i Hrvata meu etnike su
proirili parolu kako 1/3 Hrvata treba pobiti, 1/3 protjerati, a 1/3 prevesti na pravoslavlje, to su
mnogi etnici i eljeli napraviti, a Hrvati su osjetili potrebu to sprijeiti istim sredstvima.

3.1.2.

Ameriki interesi

Nakon I svjetskog rata Amerika financijsko naftna oligarhija je shvatila kako su postali
najvea svjetska pomorska sila, ali kako bi ostvarili i ekonomsku dominaciju moraju preuzeti naftu
od Britanaca i panjolaca. Kako bi to postigli trebao im je jo jedan rat u koji e biti ukljuena i
Velika Britanija kako bi se Britanija dodatno kreditno zaduili u SAD-u, te kako bi amerika vojska
i na terenu stvarno preuzela naftna polja. Osnovni problem im je bio kako izazvati rat, te kako
pacifistike amerikance nagovoriti na rat. Zakljuili su kako je rat u Europi najlake organizirati
izazivanjem novog sukoba izmeu Nijemaca i Rusa, dok se amerikog pacifizma mogu rijeiti tako
da netko napadne SAD. Plan su idejno osmislili angloameriki naftni i financijski globalisti koji su
smislili kako pomou dolara i nafte osvoje itavi svijet, srue umjetno stvoreni komunizam i
komunistike drave jo jednom opljakaju prije nego ih ukljue u globalni svjetski poredak. Plan
je 1918. izradila Komisija za proraun amerikog Kongresa, na osnovu plana koji su krajem
devetnaestog stoljea zacrtali britanski naftno financijski oligarsi, a prvi ga je 1921. javno
objanjavao ameriki Predsjednik Taft koji je govorio: diplomacija topovnjaa odlazi u prolost
krei put diplomaciji dolara. A da bi to uspijelo trebalo je stvoriti situaciju u kojoj drugima, a
ponajvie Velikoj Britaniji trebaju ogromni krediti. Ta situacija je stvorena kada su Njemaka i
SSSR napali Poljsku, te su se Britanija i Francuska poeli naoruavati na kredit. to su vie kredita
uzimali to su bliskoistona naftna polja manje bila njihova. Plan je predviao slabljenje Europe u
ratu izmeu Njemake i Rusije, spajanje Europe i Amerike, raspad kolonijalnih carstava, stavljanje
pod kontrolu veine svjetskih drava, te na kraju potpuno unititi i opljakati sirovinama najbogatiju
dravu svijeta Rusiju, nakon ega e se i nju ukljuiti u globalnu svjetsku zajednicu kao
imperijalnu federaciju pod kontrolom angloamerikog kapitala i kulture.
Poput Britanaca i Amerikanci su ve 1922. kontaktirali Hitlera i prepoznali su u njemu
kapacitet za izazivanje novog ratnog sukoba. Ostao im je jedino problem kako amerike birae
privoljeti na rat.
Nijemci i Japanci su u rat uli sa obavjetajnim procjenama koje su govorile kako mogu
pobijediti trenutne amerike i britanske snage. Greku su napravili samo u procjeni snage
Amerikog poduzetnitva za koje nisu mislili kako se moe vrlo brzo preustrojiti sa mirnodopske na
ratnu proizvodnju. SAD nisu u poetku javno pokazivale interes za ulazak u rat, poto su birai bili
protiv, ali su dioniari naftnih kompanija bili za rat kako bi zauzeli preostale bliskoistone naftne
izvore, proizvoai oruja, te bankari koji najbolje zarauju na ratnim kreditima. Britanska
obavjetajna sluba je dva tjedna prije Japanskog napada na Pearl Harbour doznala za toan plan
napada, ali ga Churchill nije dostavio Rooseveltu kako bi Ameriku uvukao u rat. A i same amerike
obavjetajne slube su znale za napad, ali im je trebalo neto to e promijeniti raspoloenje
amerikih biraa. Najbolje brodove su ipak prebacili izvan Pearl Harboura. im su se zbog
36

japanskog napada ukljuili u rat poeli su vojsku prebacivati, ne na Havaje, ve u Afriku. Tek kad
su pobijedili Romela u Africi poeli su znaajnije trupe prebacivati na Pacifiko otoje u borbu sa
Japancima. U prvoj godini rata u proizvodnju zrakoplova ukljueno je 2 milijuna ljudi, te je do kraja
rata proizvedeno preko 275.000 zrakoplova. Veina britanskih i sovjetskih tenkova bili su amerike
proizvodnje. U prvoj godini rata Amerikanci su Rusima poslali preko 430.000 raznih vojnih vozila,
a Ruski vojnici su itavoga rata nosili ak i uniforme, kao i donje rublje amerike proizvodnje.
Cijelog rata prema Britaniji su plovili ameriki konvoji koji su Britaniji omoguili da preivi.

3.1.3.

Sovjetski (Ruski) interesi

Sovjetskim vlastima prije drugog svjetskog rata cilj je bio to vie ojaati svoje komunistike
podrunice Kominterne, a kad je rat poeo cilj im je postao, kao i Britancima izazvati to vei nered
u Njemakoj pozadini. Zbog djelomino sukladnih britanskih i ruskih interesa brojni komunisti su
istovremeno djelovali kao dvostruki pijuni, tj., bili su lanovi KPJ, a istovremeno su djelovali i kao
britanski pijuni. To im je olakalo napredovanje u karijeri poto su uz pomo britanske
obavjetajne agenture meu trgovakim predstavnicima, uz istovremenu suradnju sa NKVD ovcima, dolazili do podataka o svojim konkurentima unutar komunistike partije, koje su
zahvaljujui takvim obavjetajnim spoznajama lake uklanjali u svojim unutarstranakim sukobima.
Istovremena suradnja sa vie obavjetajnih slubi uobiajena je pojava meu suradnicima
obavjetajnih slubi, osobito onima koji se bave politikom, poto oni najee svoje osobne
politike interese stavljaju ispred interesa bilo koje ideologije i bilo koje drave. Ovakvi "igrai" u
svakom trenutku vau kome se isplati vie sluiti, te pragmatino biraju gazdu koji najbolje "plaa".
U ovim unutarstranakim karijeristikim igrama osobito spretan se pokazao Tito koji je kao
dvostruki agent vrlo vjeto koristio i Britanske i Sovjetske obavjetajne slube za svoje
napredovanje na putu ka to vie moi.

3.1.4.

Njemaki interesi

Nakon rata, zarobljeni general-pukovnik Ler u svojim "Odgovorima" pie: "Njemaka je

1940. imala ozbiljnih tekoa u snabdijevanju. Ona se morala brinuti za ishranu Norveke,
Holandije i Belgije, koje su uvijek bile uvozne zemlje, a takoer i Francuske, koja je tek po
zavrenoj reorganizaciji svoje poljoprivrede mogla sama sebe nahraniti. Postrojenja za umjetnu
proizvodnju nafte mogla su proizvesti tek jednu treinu potreba u benzinu i Njemaka je bila
upuena na rumunjsku naftu. U pogledu ishrane raunalo se prvenstveno na isporuke Jugoslavije,
sa kojom su privredni odnosi bivali iz dana u dan sve bolji. Paljivo se pazilo i na politike odnose.
Veliku zabrinutost uzrokovalo je englesko uvrivanje u Grkoj, gdje su podignuti mnogi novi
aerodromi. Stoga Njemaka ne samo da je dizala rumunjsku zranu obranu, ve je, od ljeta 1940. i
sama postavljala sve vie protuzranog topnitva u prostoru Ploetija. Najzad je donijeta odluka da
se 1941., poto se snijeg otopi, ue u Grku i da se Englezi odatle istjeraju. Dobiven je pristanak
Rumunjske za strategijski razvoj potrebnih snaga, a od Bugarske - za prijelaz trupa. Prebacivanje
trupa u Vlaku otpoelo je poto se imao u vidu slab kapacitet eljeznica. U jesen 1940. Jugoslaviju
nije trebalo ometati u njenim isporukama - vojniki da ostane po strani, ali po mogunosti da
pristupi Trojnom paktu, kako bi ovaj svojim politikim utjecajem pojaala."
37

Njemaka je itavu Jugoslaviju eljela staviti pod svoju kontrolu, pa je svuda preko njemakih
folksdojera organizirala podrunice kulturbanda, a lokalni politiki sukobi su ih zanimali samo
kad su ih mogli iskoristiti za svoje ciljeve. eljeli su opstanak Jugoslavije pod Srpskom kontrolom,
preko kojih su je namjeravali staviti pod svoju kontrolu. Hitler je od svih Jugoslavenskih naroda
samo Srbe smatrao za dravotvoran narod, te je u njima vidio svoga saveznika. Zbog toga su
inicirali njen ulazak u trojni pakt, ali su nakon demonstracija u Beogradu 27. III. 1941. odluili
razbiti Jugoslaviju.
Kad su Hrvati prije dolaska u Zagreb proglasili NDH Hitler je zakljuio kako se taj hrvatski
nacionalni naboj moe iskoristiti za njemake interese, te je odluio dozvoliti stvaranje hrvatske
drave. Hrvate su odluili iskoristiti za odranje reda u svojoj pozadini u zaleu jadranskog mora.
Nastojali su osigurati obalu od zapadnih saveznika tako to su dobar dio prepustili Italiji, dok su dio
ostavili pod vlau NDH, te su im pri tome Hrvati bili protutea talijanskim pretenzijama na sjever,
iako im je saveznitvo sa Italijom bilo puno vanije nego sa gotovo beznaajnom NDH. Kako bi
osigurali mir u svojoj pozadini, najprije su vlast ponudili Maeku, jugoslavenu po uvjerenju, ali su
zbog njegovog odbijanja prihvatili Pavelia i ustae, ime su ustae od progonjenih postali
saveznici. U tom trenutku Nijemci su mogli postaviti kog su htjeli, ali su se odluili za Pavelia
poto je on imao nekakvu organizaciju iza sebe. Zagrebaka domoljubna mlade je oduevljeno
oekivala povratak Pavelia, kojega je Slavko Kvaternik proglasio za Poglavnika prilikom objave
osnivanje NDH, to se dogodilo prije dolaska Nijemaca u Zagreb, to Nijemci i nisu morali
prihvatiti. U tom trenutku njemaka potvrda Pavelia nije bila sigurna, te se Paveli dva dana
zadrao u Karlovcu ekajui dogovor sa Mussolinijem, kako bi ga on podrao kod Nijemaca, koji
su u Paveliu gledali talijanskog igraa. U poetku, Paveli je imao potpunu kontrolu nad ustaama
koji su u njemu vidjeli vou koji vie zna i dalje vidi, te su spremno izvravali sve njegove naloge,
ali kasnije kad su poeli problemi mnogi su poeli razmiljati svojom glavom i pokuavali poneto
raditi na svoju ruku u interesu hrvatske drave.
Pojedini njemaki lokalni zapovjednici su eljeli to vie jadranske obale staviti pod svoju
kontrolu, ali nisu mogli zbog toga ui u otvoreni sukob sa Talijanima zbog Hitlerove potrebe za
saveznitvom, kako bi zajedno sa Talijanima ojaali istono bojite prema Rusiji. Zbog takvih
politikih odnosa pojedini lokalni njemaki zapovjednici (osobito bivi Austrougarski asnici zbog
povijesnih sukoba oko Tirola) su meu ustaama traili pristalice sukoba sa Talijanima, kako bi
njemaka vojska mogla, zbog smirivanja sukoba, staviti pod kontrolu to vei dio jadranske obale,
ali u tome do kapitulacije Italije nisu uspjeli postii nikakav uspjeh.

3.1.5.

Srpski interesi

Srbi su se na hrvatski nacionalni teritorij poeli doseljavati sa Otomanskim osvajanjima. U

poetku su dolazili kao Turski vojnici, a kasnije kad se poveao broj preobraenika na Islam, zbog
gubitka privilegija Srbi poinju bjeati pred Turcima. U Otomanskom carstvu kao pravoslavci imali
su povoljniji poloaj od katolika, te su Turcima sluili kao sluge za kontrolu katolika. Slabljenjem
turske vlasti Srpski pravoslavni patrijarsi ve u 16. i 17. stoljeu u svoje titule stavljali srpski naziv,
a srpski monasi su na putovanjima po Rusiji i Europi cijeli junoslavenski prostor nazivali "slaveno
srpskim", pojedine regije su nazivali "srpskim zemljama", a nesrpsko stanovnitvo su nazivali
"Srbima rimskog obreda (katolici)" i "islamiziranim pravoslavcima". Osim Srba na ovim prostorima
postojali su i pravoslavni Vlasi koji se za vrijeme cara Duana nisu smjeli eniti sa Srbima, ali ih je
kasnije Srpska pravoslavna crkva postepeno pretvorila u Srbe.
Na podruju Austrougarske Nijemci i Maari su ih koristili kao svoje pomonike u vladanju
nad Hrvatima, a na isti nain su ih koristili i na podrujima pod talijanskom vlau. Za vrijeme
nacionalnog buenja i nastanka Ilirskog pokreta, poeli su se, osim kao pravoslavci, izjanjavati i
kao Srbi, kako bi se razlikovali od Iliraca. Naputanjem ilirizma i stvaranjem hrvatske nacionalne
38

svijesti i pravoslavci pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve se sve vie smatraju Srbima. Meu
katolicima nastaju podijele na germanofile, maarofile, Hrvate i Jugoslavene, s tim to vremenom
sve vie jaa Hrvatska nacionalna svijest. Istovremeno, meu katolicima optereenima
kompleksom manje vrijednosti prevladava miljenje kako su Hrvati previe mali i slabi, te se
trebaju uklopiti u iru jugoslavensku naciju. Ovom miljenju se priklanjaju i Srbi u gradovima koji
u buduoj junoslavenskoj dravi vide proirenu Srbiju, dok Srbi u istim srpskim selima i dalje
grade srpski nacionalizam. Ve 1912. Srpski lideri poinju sa ostvarivanjem svoga plana stvaranja
Velike Srbije, te je sa poetkom prvog svjetskog rata 1914. srpska vojska u istonoj Bosni pobila
preko 500 uglednih Muslimana, nakon ega je te godine preko 2000 Muslimanskih izbjeglica umrlo
od gladi i bolesti.
Zahvaljujui podjelama Hrvata na zagovornike stvaranja Hrvatske i Jugoslavenske drave
dolazi do prvih pokolja Hrvata od strane Srba tijekom I svjetskog rata. Ve 1916. i 1917. godine
Srbi uz pomo ruskih kozaka prisiljavaju hrvatske vojnike u ruskom zarobljenitvu pristupanje
jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se sluili premlaivanjem, tjeranjem hrvatskih vojnika na
kopanje vlastitih grobova, nabijanjem na kolce i bacanjem mrtvih Hrvata u more. Pod utjecajem
Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novaeni iz ruskog zarobljenitva
u jugoslavensku dobrovoljaku postrojbu na solunskom bojitu. Okupljeni u Odesi Hrvatidragovoljci trae upuivanje na bojite pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem.
Srpskim asnicima se to ne svia pa dolazi do sukoba i ubijanja hrvatskih dragovoljaca.
Tiraniziranje Hrvata postaje sve jae, te na kraju zavrava postepenim ubijanjem i bacanjem u Crno
more, a prema nekim procjenama ubijeno je oko 10.000 zarobljenih hrvatskih domobrana.
Kad je u Zagreb 2. prosinca 1918. naveer dola vijest kako je u Beogradu stvorena kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca, malobrojni pobornici Svetozara Pribievia pokuali su organizirati
povorku, ali ih nije bilo dosta. Zagrepani, svjesni kako e u Jugoslaviji postati graani drugog
reda, u velikoj masi dolaze na trg Bana Jelaia, a pridruuju im se nenaoruani pripadnici 25. i 53.
pjeake domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljevikoj revoluciji koja se
odigrala neto prije. No, za njihovu je namjeru, od svojih dounika, doznao projugoslavenski
orjentirani hrvat dr. Grga Anelinovi, novoimenovani ef policije u Zagrebu i razmjeta tri
mitraljeza. Kad je povorka graana dola na Jelaiev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena je
paljba. Novine su morale utjeti kako im ne bi bilo zabranjeno tiskanje. Prema prvim slubenim
izvjeima Grga Anelinovi osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba - sedam domobrana
i etvero graana - a ranili sedamnaest, no kasnije se poelo govoriti kako je ta brojka ak i vea, te
kako je ubijeno oko stotinu ljudi. Naveer je zagrebaki garnizon razoruan, a oruanu vlast je
preuzela Srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje. Kralj je proglaenjem diktature
zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave, raspustio je sve hrvatske politike stranke, raspustio je
hrvatske narodne ustanove, onemoguio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog ivota.
Grga Budislav Anelinovi roen na Hvaru 1886. godine bio je odvjetniki pripravnik kod
dr. Ante Trumbia, osnivaa i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915.
godine u Londonu, pod kontrolom i podrkom britanskih masona. Ureivao je list Hrvatska, a
kasnije i ureivanje lista Hrvatska drava kojeg je izdavala frakcija Stranke prava koja se zalagala
za ujedinjavanje junoslavenskih naroda. Neto prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je
za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno efa policije, te naputa Stranku
prava i pridruuje se Demokratskoj stranci iji elnik je bio Ljubomor Davidovi, projugoslavenski
orijentiran politiar iz Srbije. Anelinovi je tu ostao sve do 1928. godine, da bi potom osnovao
Jugoslavensku narodnu stranku. Zbog ideolokih uvjerenja i materijalnih interesa ovaj Hrvat 1941.
godine bjei u inozemstvo i tamo se pridruuje etnikim politikim krugovima. Osim Budislava
istaknuti pripadnici Organizacije Jugoslovenske omladine (ORJUNE) bili su bogata Berislav
Anelinovi, te Danko Anelinovi kasniji bliski suradnik etnikog vojvode Ilije Trifunovia
39

Biranina, zapovjednika svih etnikih snaga na podruju talijanske okupacijske zone u NDH, koji
je djelovao pod zatitom talijanskih faista i imao sjedite u Splitu.
U cilju unitavanja hrvatske nacionalne svijesti Srbi su 1928. ubili hrvatke politike prvake
HSS-a na elu sa Stjepanom Radiem, nakon ega se Ante Paveli zakleo na osvetu i osnovao
oruanu skupinu Hrvatski domobran ime je otvoreno pozvao Hrvate na oruanu pobunu.
Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je
kralj Aleksandar proglasio estosijeanjsku diktaturu 1929. zabranjene su sve politike stranke, te
se nastavio teror protiv Hrvata, kao i svih ostalih nesrba. U Senju je 9. 5. 1937. jugoslavenska
andarmerija ubila est mladia i jednu djevojku. Zahvaljujui ovakvim sluajevima dravnog
terorizma meu Hrvatima je sve vie jaala svijest o neizbjenosti stvaranja Hrvatske drave, dok je
kod Srba jaala elja za etnikim ienjem svih dijelova Jugoslavije u kojima su Srbi bili
izmijeani sa drugim narodima, Hrvatima (katolicima i muslimanima koji su se tada izjanjavali kao
Hrvati), te Albancima na Kosovu. Zbog toga im je rat dobro doao kao prilika za likvidaciju Hrvata
na hrvatskim etnikim prostorima, te nisu ni pokuali pruiti nikakav otpor Njemakoj i Talijanskoj
armiji na podruju Hrvatske i Bosne. Manjih sukoba bilo je samo na granici prema Bugarskoj gdje
su pruili vrlo slab otpor. Nijemci su 300.000 srpskih vojnika zarobili i poslali u radne logore, dok
su vojnike drugih nacija pustili kui, ne oekujui od njih otpor okupaciji.
General Draa Mihaljevi je u poetku ak i propagirao otpor Nijemcima, te je o tom sklopio
pakt sa komunistima, pri emu je on imenovan za zapovjednika zajednikih vojnih snaga. Nakon
poetne suradnje etnici su Srbiju prepustili Njemakom posluniku Nediu, te su veinu svoga
djelovanja prebacili na podruja Crne Gore, NDH i od Italije okupirane Dalmacije gdje su
naoruavani od Talijana nastavili sa masovnom likvidacijom nesrpskih sela. U Talijanima su nali
stratekog partnera s kojim e zajedno podijeliti Hrvatske etnike teritorije, te znatno smanjiti broj
Hrvata. Prebacivanjem glavnine partizana na teritorij NDH etnici su i u njima poeli gledati sve
veu opasnost, te su poeli i sa njima ratovati. Zbog toga su u veem dijelu Dalmacije i Like ve
poetkom 1942. poeli sklapati ugovore sa ustaama o zajednikoj borbi protiv komunista. Na
ovakve dogovore nije pristao jedino pop uji koji je djelovao pod direktnim talijanskom
zapovjednitvom, (Talijani su mu ak i brodovima prebacivali vojsku iz Crne Gore u Liku) i koji je
vei interes Srba vidio u istrebljenju Hrvata nego komunista.

3.1.6.

Talijanski interesi

Talijani su kroz itavu povijest, od pada Rimskog carstva, za cilj imali osvojiti Jadransku
obalu od Trsta do Grke, sa to irim zaleem, te su zbog toga podupirali sve pokrete koji su
nastojali sruiti Jugoslaviju. Kroz srednji vijek to su radili Mleani, te su Dubrovani u obrani od
njihove podmukle politike radije Turcima poklonili dvanaest kilometara obale, nego da moraju
graniiti sa Mleanima. Obnovom talijanske drave podmuklu dvolinu mletaku politiku preuzela
je kraljevina Italija. U cilju razbijanja Jugoslavije i osvajanje Jadranske obale i Balkana u granicama
nekadanjeg Rimskog carstva poduprli su osnivanje Ustakog pokreta sastavljenog od Hrvata koji
su teili stvaranju samostalne Hrvatske drave. Prema Jugoslaviji su vodili dvije paralelne politike;
prva je bila suradnja sa Srbima u slabljenju Hrvata, na nain da Beograd mirno prepusti Dalmaciju
Italiji, a druga opcija je bila rat sa Jugoslavijom i zauzimanje Dalmacije, pri emu su "Ustae"
trebale suraivati u ratu protiv Jugoslavije i uvjeriti Hrvate kako je bolje pristati uz Talijane, nego
uz Srbe. Talijanska invazija na Albaniju poela je 7. travnja 1939., a otpor je slomljen pet dana
kasnije. Albanski kralj Zog pobjegao je u London 28. 9. 1940. Talijanske trupe sa teritorija Albanije
napadaju Grku u sklopu svojih elja za ovladavanjem balkana. Grka izvodi uspjean protunapad i
potiskuje 11. talijansku armiju na poetne pozicije, na teritorij Albanije.
40

Dobar dio Hrvatske obale Italija je dobila ve 1918. kao nagradu za prelazak na stranu
saveznika, a to je i Kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala. Hrvatsku dravu, koju
su Paveliu pomogli stvoriti, priznali su tek kad su vojno zauzeli ono to ih je u tom trenutku
zanimalo. Odmah potom poeli su naoruavati etnike u Dalmaciji i BiH, kako bi uz njihovu pomo
zauzeti teritorij etniki oistili od Hrvata. U odnosu na Italiju koja je jedno vrijeme ak i financirala
ustae u izbjeglitvu, a jedno vrijeme strpala u logore, Paveli je bio pretjerano kooperativan do
kraja, ime je postao pijun u rukama Musolinija. Talijani su preko njega, u poetku nastojali
oslabili Jugoslaviju u cilju aneksije to veeg dijela hrvatskih teritorija uz Jadransko more, a im su
u tome uspjeli poeli su naoruavati etnike kako bi na okupiranom teritoriju to vie smanjili
postotak hrvatskog stanovnitva. Upravo Talijani su bili najvei strateki prirodni neprijatelji
Hrvatima, te su nastojali svojim nasiljem u anektiranim podrujima potaknuti pobunu Hrvata, kako
bi u graanskom ratu to vie Hrvata izginulo. U Dalmatinskim gradovima uklonjene su Hrvatske
zastave, hrvatske kole su zamijenjene talijanskim kolama, te je otpor Talijanima postajao sve vei.
Upravo to je Musoliniju trebalo poto nije mogao za likvidaciju Hrvata organizirati logore smrti
(kao Hitler za idove ) zato to su Talijani veinski katoliki narod, kao i Hrvati, te mu je trebao
graanski rat za ostvarenje istog cilja. Za potrebe etnikog ienja talijanskim faistima bio je
potreban nered u kojima bi mogli ubiti, ili protjerati to vie Hrvata, i ostalih netalijana. Zbog toga
su naoruavali etnike koji su napadali hrvatska sela, nakon ega su Hrvati bjeali u ume gdje su ih
doekivali komunistiki partizani i mobilizirali u svoje redove. Kako bi i te novo-mobilizirane
partizane mogli naoruati Talijani su i njima tajno, dostavljali oruje na podruju Dalmacije,
Sandaka i Crne Gore. Kako bi skrenuli panju Nijemaca sa sebe Talijani su se trudili dostavljati
partizanima tipove oruja kojim su raspolagali domobrani, tvrdei kako domobrani naoruavaju
partizane, to je bilo najlake ostavljanjem ponekog kamiona punog oruja i streljiva na
partizanskom terenu. Neupuenim partizanima vii komesari su objanjavali kako i meu
Talijanima ima dosta komunista koji tajno surauju sa partizanima, te im daju oruje, iako
pojedinac i u ratu mora objasniti kako je ostao bez osobnog oruja, i nemogue je da bi neki nii
talijanski asnik mogao izgubiti vee koliine oruja bez znanja i usmenog odobrenja vieg
zapovjednitva. Zbog toga su partizani u talijanskoj zoni odgovornosti, ve od 1941. imali vie
puaka nego vojnika. Puno vie problema imali su sa streljivom koje se troi u svakom sukobu.
Svaki vojnik pojedinanom paljbom moe u sat vremena borbe potroiti stotinjak zrna, a sa
strojnicama i tisue komada streljiva. Kasnije, kad su dobili minobacae veeg kalibra i topove
potronja granata u svakoj bitci penjala se na vie kamiona po svakoj minobacakoj i topnikoj
bitnici, a odakle im tolike koliine granata, i kako su ga prevozili nikad u partizanskoj literaturi nije
opisano, niti su navedene koliine utroenoga, kao ni bitke u kojima su zarobili te koliine streljiva.
Jedina vea zapljena streljiva zabiljeena je nakon pada Prozora kad su zarobili 24 vagona streljiva,
odnosno 10 kg po svakom partizanu u okruenju. (1991. general Martin pegelj je pokuao uvjeriti
Predsjednika Tumana kako je mogue sa 56 puta manjom koliinom streljiva osvojiti vojarne
JNA, ali je sreom i Tuman bio general sa ratnim iskustvom, te je znao razlikovati realnost od
obavjetajnih podvala.) Isto tako partizani nigdje nisu zabiljeili kako su dolazili do ozbiljnih
koliina hrane, osobito ako se zna kako su Talijani na svome podruju kontrole plijenili i posljednja
zrna ita, formalno kako se partizani ne bi mogli snabdijevati, a stvarno kako bi hrvatske civile
prisilili na seljenje prema sjeveru. Paveli je takoer zabranio transporte hrane iz Slavonije na
podruje pod kontrolom Italije, pa je meu civilnim stanovnitvom Dalmacije, Hercegovine, Like i
Gorskog Kotara vladala glad. Zbog toga civili zasigurno nisu mogli biti vei izvor hrane za
partizane. A u Prozoru su osim 24 vagona streljiva zarobili i hrane dovoljno da se talijanska vojna
posada od 2.000 vojnika prehrani etiri godine. Zanimljivo je kako se tada Nijemci nisu sjetili pitati
Talijane zbog ega su praktino na svojoj prvoj liniji drali 24 vagona streljiva, te koga su mislili
nahraniti sa uskladitenom hranom, poto veina namirnica nije imala vijek trajanja od 4 godine.
Civile zasigurno nisu mislili hraniti, poto su civilima hranu oduzimali, a ne ju dijelili.
Partizani su napadali najee civilne vlakove, domobrane i ustae, a rijetko Talijane i
41

Nijemce, nakon ega bi bjeali u ume i planine, to su Talijani iskoritavali za osvetnike napade
na hrvatska sela i ubijanje hrvatskih civila. Odgovaralo im je da partizani to vie napadaju i
njemake vojne transporte, kako bi ih uvjerili u nesposobnost ustaa u uspostavi mira, te
preputanje toga zadatka talijanskoj vojsci na teritoriju itave NDH. Zahvaljujui ovakvoj
Mussolinijevoj politici na podruju talijanskog vojnog djelovanja prije pada Italije ubijeno je preko
100.000 Hrvata (katolika i muslimana), dok ih je blizu 80.000 internirano u logore. Mnogo vei broj
ih je izbjegao na podruje Zagreba koji je bio jedini siguran na podruju itave NDH, te ih se
koncem rata tu okupilo oko 800.000. Velikom broju izbjeglica doprinijela je i glad 1941.- 42.
izazvana injenica da se zbog zaplijene lokomotiva i vagona i slanjem na istoni front hrana nije ni
imala ime prevesti iz Slavonije do Bosne i Hercegovine, te Dalmacije koji su bili pod kontrolom
NDH.
Pojedinci iz Vlade NDH ve koncem 1941. su shvatili kako je ogromna veina Hrvata protiv
talijanske okupacije, te kako rat sa Srbima koristi samo Talijanima. Zato Hrvatska obavjetajna
sluba (UNS) potkraj 1941. stupa u kontakt s etnikim vojvodom Jeveviem, pokuavajui
dogovoriti primirje i zajedniku borbu protiv Talijana.
itavo vrijeme rata Paveli je Talijanima bio koristan za smirivanje ustakih dunosnika koji su
bili spremni napasti talijansku vojsku u pokuaju spaavanja hrvatskog stanovnitva. Partizanski
boljevici za ozbiljno ugroavanje talijana nikad nisu bili stvarno sposobni poto im je talijanska
vojska tajno dostavljala oruja i streljiva koliko su oni ocijenili da je partizanima dovoljno za
ostvarenja talijanskih interesa. Prvu koliinu oruja su talijanski mornari komunistima dostavili u
Crnu Goru, oko 25.000 puaka u rujnu 1941.,(prema veini izvora) a nakon toga toliko da se mogu
braniti od ustaa i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske vee postrojbe. Kako
ustae ne bi razbili u poetku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliu ograniavao napade na
njih, to je ovaj posluno prihvaao. Za ovu prvu poiljku oruja preko luke u Boki Kotorskoj, koja
je tajno isporuena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavjetajno nadzorna sluba
NDH, te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelia, (a to je Kvaternik
kasnije opisao u svojim zapisima). Tito je ovo dogovorio mjesec dana ranije u Beogradu, gdje se
tajno sastao sa talijanskim obavjetajcima. Informacija o talijanskom naoruavanju partizana
proslijeena je Hitleru, ali je on zakljuio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji
ele sukobiti njemaku i talijansku politiku. Paveli je prihvatio to objanjenje, te je vremenom sve
vie poeo sumnjiiti i ikanirati zapovjednika ustakog redarstva i UNS-a Eugena Didu
Kvaternika, a i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog asnika Slavka
Kvaternika koji je formalno bio drugi ovjek u dravi i zapovjednik domobranstva. Prema
dokumentima centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujoevi u
Beogradu, 1985. pie o ovoj talijanskoj isporuci oruja partizanima iz zapisa prema kojima je Tito
13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopinia, javivi kako su talijanski
mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oruje (Normalno, nije mu
odgovaralo priznati kako je to on dogovorio, kako bi eventualnu buduu optubu za suradnju sa
faistima mogao prebaciti na Crnogorske komuniste. Da su se oni stvarno dogovarali sa talijanima
ne bi ih istim tim orujem napadali. Poto je prema veini izvora do isporuke ovog oruja dolo u
rujnu logino je zakljuiti kako je Tito izvjee poslao unaprijed kako bi provjerio trenutno
miljenje Staljina o tome).
O ovoj isporuci znalo se ak i u Rimu, te je vicarski konzul nakon kapitulacije Italije
zapisao sljedee: Tito je moda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, znaajno
pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom. vicarski vojni obavjetajci su za ovu
isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logistiara, poto je vicarska znatne koliine
oruja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oruja, uz veeru i pie lako su mogli doznati krajnje
odredite pojedinih isporuka. Kasnije je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH
Mario Roatta Cherchilu priznao kako su Talijani 1941. podijelili partizanima 25.000 puaka.
Talijani su svoju tajnu suradnju sa partizanima vrlo dobro maskirali u obliku "kukaviluka"
42

ime su objanjavali gubitak velikih koliina oruja i streljiva, to su ustaki obavjetajci razotkrili
ve u rujnu 1941. Tijekom itavog rata na sastancima sa nijemcima talijani su esto tvrdili kako
partizane naoruavaju domobrani, a Nijemci se nikad nisu sjetili zapitati ih kako im to domobrani
mogu isporuiti topove i tenkove koje sami nisu imali. Ove zakulisne igre poeli su ubrzo nakon
ulaska Talijana u Crnu Goru kad su ih etnici i partizani zajedno napadali, ali su se s njima vrlo brzo
dogovorili. Normalno, dogovor na vrhu nije bio poznat na nioj razini, pa su crnogorski partizani
organizirali neuspjene napade na Talijane, ne znajui kako oni nisu nikakvi antifaisti, ve su u
stvari produena ruka talijanskih faista u njihovom tajnom ratu protiv NDH.

3.1.7.

Komunistiki interesi

Komunistikim partizanima interes je bio stvoriti boljeviku dravu Jugoslaviju. im je Hitler

sruio Jugoslaviju primirili su se, te su se pripremali za ustanak kad za to dobiju zapovijed od
Staljina, koji je tada jo uvijek bio formalni suradnik nacista. Napadom na SSSR odluili su se na
ustanak uvijereni kako e sve brzo zavriti, ali se Tito vrlo brzo susreo sa problemom nedostatka
streljiva. Njegov dugoroni strateki cilj koji je dogovorio sa Britancima bio je opstanak
Jugoslavije, dok je svojim drugovima komunistima izlagao kao glavni cilj proiriti boljevizam na
podruje itave Jugoslavije, Balkana, a po mogunosti i dalje na zapad. U ostvarenju tih ciljeva
pokazao se puno sposobniji u ostvarenju kratkoronih taktikih ciljeva kojima je jaao svoju mo,
utjecaj i vlast, dok mu se dugoroni strateki cilj, Jugoslavija poela raspadati im je umro. Da bi
osvojio vlast nuno je bilo da njegov partizanski pokret preivi dok se situacija na istonom bojitu
ne obrne u korist komunista, u to komunisti nikad nisu sumnjali, a da bi do tada preivio kao
najvaniji kratkoroni strateki cilj mu je postao nabava oruja i streljiva. Ovaj problem je odluio
rijeiti iskoritavanjem razlika u stratekim interesima izmeu talijanskih faista i ustaa. Bio je
potpuno svjestan kako Mussolini ne eli samo dio Dalmacije, ve itavu NHD, Crnu Goru i
Albaniju, te je odluio to iskoristiti. Poto je bio potpuno uvjeren u pobjedu SSSR-a i zapadnih
saveznika nad Talijanima i Nijemcima u njima je vidio tek privremene protivnike koji nisu imali
podrku lokalnog stanovnitva, dok je u ustaama koji su pri stvaranju NDH imali podrku velike
veine hrvatskog naroda vidio najvee stvarne protivnike. Zbog toga je zakljuio kako bi bilo
dobro pomoi Talijanima u osvajanju to vie teritorija NDH kako bi ga on u trenutku poraza Italije
lako preuzeo. Zahvaljujui takvim promiljanjima Talijanima je ponudio tajni dogovor o
prebacivanju glavnine partizana na podruje koje kontrolira NDH, pod uvjetom da mu Talijani
dostavljaju oruje, te da to obavljaju na nain kako nii partizanski zapovjednici ne bi posumnjali u
partizansku suradnju sa Talijanima. Na ovaj nain rijeio je svoj kratkoroni problem nedostatka
oruja i streljiva, te srednjoroni cilj slabljenja ustaa, dok su Talijani vjerovali kako e im
komunisti pomoi osvojiti itavu Hrvatsku, nakon ega e oni obustaviti tajnu suradnju sa
partizanima, te ih brzo unititi im im vie ne budu potrebni. I tako je antifaist Tito postao tajni
faistiki suradnik u ruenju NDH.
U sporazuma sa talijanima dogovoren je i prikriveni nain skrivanja ovog sporazuma o isporuci
oruja i streljiva. Prema kasnijim dogaanjima vidljivo je kako je to uinjeno vrlo jednostavno.
Mussolini je na svim sastancima sa Hitlerom govorio kako ustae i domobrani predaju oruje i
streljivo partizanima, to su isto govorili i titovi partizani na terenu koje su drali nijemci, dok su u
talijanskoj okupacijskoj zoni irili informacije kako od talijanskih kukavica vrlo lako zarobljavaju
velike koliine oruja. U skladu sa ovim dogovorima partizani su poslije svake uspjene bitke protiv
ustaa i domobrana u svojim izvjeima pisali kako su zarobili velike koliine streljiva, pa ak i u
onim situacijama gdje su ustae i domobrani izgubili neko mjesto zbog nedostatka streljiva koje im
avionom nije moglo biti dostavljeno zbog oblaka, kie ili magle. Zanimljivo je kako se i hitlerovi
suradnici nikada nisu sjetili Mussolinija upitati kako to da partizani uspijevaju od domobrana
zarobiti ak i oruje koje domobrani nemaju, kao to su tenkovi.
Ovakvim tajnim dogovorom stvorena je taktika talijanskog bjeanja nakon kratkotrajnog
43

sukoba sa partizanima, uz ostavljanje velikih koliina oruja i streljiva, kad god je to glavnini
partizanskih snaga trebalo za opstanak. Talijani nisu bjeali samo kad je partizane trebalo potjerati
iz nekog mjesta koje su prethodno kontrolirali ustae, ili Nijemci.
Uz tajnu suradnju sa Talijanima Tito je od sredine rujna 1941. suraivao i sa Britancima koji
su mu podmornicom s Malte poslali vojno-obavjetajnu delegaciju strunu za voenje specijalnog
rata. U Svetom Stefanu doekali su ih Milovan ilas, Arsa Jovanovi i Mitar Baki, te ih odveli u
Titov tab gdje su oni ostali kao Titovi vojni savjetnici. Iz toga je vidljivo kako je dolazak ove
delegacije ranije pripremljen. Draa Mihajlovi je ovo doznao, te je shvatio kako Britanci
istovremeno igraju na vie "karata", a to mu je "depeom" iz Londona dojavio i njegov vojni
obavjetajac major zrakoplovstva Kneevi, jedan od sudionika vojnog pua od 27. 3. 1941. godine.
Dok je sa Talijanima dogovarao isporuke oruja, sa Gestapoom je preko svoga posrednika Floresa
Cvetkova dogovarao putanje jugoslavenskih panjolskih dragovoljaca kako bi uz njihovu pomo
organizirao rat, uvjeravajui Gestapoovce kako mu oni trebaju za uspostavu kontrole nad
partizanima u cilju sprjeavanja napada na Nijemce i rat protiv etnika.

3.1.8.

Ustaki pokret

Hrvati su u nakon Prvog svjetskog rata u Jugoslaviju uli voljom zapadnih sila pobjednica.
Projugoslavenski orijentirani hrvatski politiari koji su se nacionalno osjeali jugoslavenima to su
poduprli, dok veinu nitko nita nije pitao. Od samog stvaranja nova drava je pokuavala terorom
iskorijeniti hrvatski nacionalni osjeaj, te Hrvate uvjeriti kako su oni katoliki Srbi, ili Jugoslaveni.
ak je i meu hrvatskim Pravaima bilo podjela na one koji ele samostalnu dravu i one koji ele
savez sa Srbima. Najsnaniji zagovornici samostalne hrvatske drave bili su pravai "frankovci".
Vremenom u tom pokretu sve znaajniju ulogu imao je odvjetnik Ante Paveli koji je ve za prvog
svjetskog rata sudjelovao u aktivnom radu iste stranke Prava. Godine 1918. Paveli je zavrio
odvjetniku pripravu, te je postao samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Drave SHS s
Kraljevinom Jugoslavijom 1. prosinca 1918. godine ista stranka prava odrava javni prosvjed.
Godine 1921. Paveli postaje zastupnik grada Zagreba i uskoro postaje jedna od vodeih osoba
Stranke prava, gdje ostavlja snaan utjecaja na mlae lanove. Istodobno je bio lan stranakog
poslovnog odbora, tajnik i potpredsjednik Stranke prava. Nakon to je postao voa stranke, Paveli
poinje zagovarati hrvatsku nezavisnost. Bio je vie puta uhien, zajedno s jo nekoliko pripadnika
Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Vremenom, preko svojih bekih
kontakta, Paveli uspostavlja vezu s talijanskom vladom, dok je bio manje uspjean u povezivanju s
maarskom vladom.
Kad su u beogradskoj Skuptini ubijeni zastupnici HSS-a, a meu njima teko je ranjen i
sam Stijepan Radi, Ante Paveli je obnovio tradiciju ustatva pozivom na otpor i osvetu, pod
parolom "na ljutu ranu ljuta trava", zbog ega je morao pobjei u inozemstvo. Zapadne drave su
unato ubojstva hrvatskih zastupnika, uz male verbalne proteste, i dalje podravali Karaorevie.
Jedino je Musolini, iz svojih interesa prihvatio Pavelia, iako mu stvaranje Hrvatske drave nije bilo
u interesu. Na svojim politikim skupovima je sve teritorije Balkana kao cilj vidio u velikoj Italiji,
ali je tajno, ili polutajno podravao sve politike pokrete koji su slabili postojee drave.
Nakon ubojstva Stjepana Radia Paveli osniva oruanu skupinu Hrvatski domobran, ime
poziva Hrvate na oruanu pobunu. Dan ranije 6. sijenja 1929. uvedena je monarhistika
estosijeanjska diktaturu kao posljedica atentata na Stjepana Radia, a atentat je i osmiljen kao
povod za uvoenje diktature. Kralj Aleksandar I Karaorevi raspustio je parlament, zabranio rad
svih politikih stranaka, sindikata, zabranio politike skupove, uveo strogu cenzuru. Pojaan je
policijski teror, a politiki protivnici su zatvarani i ubijani. Proklamirana je ideologija "integralnog
44

jugoslavenstva" i promijenjeno ime drave u Kraljevina Jugoslavija. Nakon proglaenja

estosjeanjske diktature 1929., Paveli bjei u Italiju, da bi se kasnije preselio u Be. Uspostavio
je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s
Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je
suradnja ustaa i pripadnika VMRO-a postala slubena. Zbog toga je u odsutnosti osuen na smrt
zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perecom. Kada mu austrijske vlasti brane privremeni
boravak u Austriji, Paveli se seli u Italiju gdje s obitelji ivi do travnja 1941.
Kada je Paveli 1929. doao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO (Ustaa Hrvatska
revolucionarna organizacija). U poetku je naziv ustaa koristio za novine koje je pisao, a godinu
dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao. Naziv ustae je stari naziv zajedniki svim
Bosancima koji su ustajali u borbu kako Hrvatima, tako i Srbima, te muslimanima. Ova stara
tradicija ustatva je oivjela nakon to su Karaorevii uz pomo hrvatskih "politikih idiota",
uspostavile svoju vlast i nad Hrvatskom.
U Italiji je mijenjao mjesta ivljenja i ivio pod lanim imenima, a najee je koristio ime
Antonio Serdar. Talijanske vlasti slubeno nisu htjele javno priznati podrku ustaama ili Paveliu,
ali su mu talijanski faisti i Benito Mussolini osigurali tajnu podrku, poto su u njemu vidjeli
sredstvo za ruenje Jugoslavije i proirenje talijanske drave na jadransku obalu.
U Glavnom ustakom stanu Paveli je 1. srpnja 1933. objavio 17 ciljeva UHRO-a. Glavni
cilj je bio uspostava hrvatske drave na njezinom povijesnom i etnikom podruju, gdje Paveli
navodi kako ustae to moraju uiniti bez obzira na sredstva, ak i silom i orujem. Po vlastitim
pravilima, organizira akcije, ubojstva i diverzije. Ustaki obuni logori osnivaju se u Bresci i
Borguval di Taru u Italiji i Janka pusti u Maarskoj. Da je neto znao o ratovanju puno vie koristi
bi bilo da je ustae slao u Francusku legiju stranaca gdje bi stvarno neto mogli nauiti o ratovanju.
Zbog srpskog terora u Hrvatskoj sve vie jaa otpor i spremnost za oruane akcije, kao to je
akcija "Bruani", koja je za cilj imala pokazati spremnost na otpor srpskoj okupaciji. U noi 6.- 7.
rujna 1932. izvren je napad na andarmerijsku ispostavu u Bruanima kod Gospia i poznat je pod
nazivom Velebitski ustanak, ili Liki ustanak. Ustanak izvodi Andrija Artukovi sa 20 ustaa i
talijanskom opremom, a profesor Antun Brkan, bio je logistiki organizator nabavke oruja i novca
za operaciju. Ustae su napali andarmerijsku postaju i povukle se na Velebit. Operacija je trajala
oko pola sata. U pol satnom okraju poginuo je Stjepan Devi, a ostali su se razbijeali svojim
kuama. Napad je izvrila grupa ustaa koji su se prebacili preko morske talijansko-jugoslavenske
granice, kojima su se, u Gospiu, pridruila trojica lokalnih gospikih ustaa, pod lokalnim
vodstvom dr. Andrije Artukovia. U akciji su sudjelovali izmeu ostalih Juco Rukavina bivi asnik
habsburke vojske, te Marko Doen, Josip Tomljenovi i Nikola Orekovi. Ustanak je odobren u
krugu suradnika Ante Pavelia u Italiji, a razraen u Spittalu u Austriji, gdje je uz Antu Pavelia bio
Gustav Perec i Vjekoslav Servatzy. Nakon eksplozije poela su pretraivanja kua, uhienja i
batinanja. Represija je rezultirala osudom u politikim krugovima cijele drave. Tako je i 'Proleter',
glasilo KPJ objavio lanak (u broju od 28.12.1932.) o tom dogaaju i iziao s izjavom kako "KPH
pozdravlja Ustaki pokret likih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu". Na
robiji u Srijemskoj Mitrovici, gdje su bili zatoeni uz ustae i komunisti, nije bilo antagonizma
meu njima. Ta oruana akcija ojaala je svijest o identitetu Hrvatske nacije. Otvorenu potporu
diverzantima dao je madarski i talijanski tisak - drave u kojima su grupe ustaa uile i vjebale
gerilsku taktiku, ne zbog toga to im je bilo stalo do hrvatskih interesa, ve zbog toga to su eljeli
raspad Jugoslavije u svom interesu, to jest grabea dijela teritorija.
Paveli je koncem 1933, pokuao organizirati atentat na Aleksandra Karaorevia u Zagrebu,
ali bez uspjeha. estoki politiki govori su mu leali puno bolje od organizacije. Drugi pokuaj u
Marseillesu 9. listopada1934. organizirao je Eugen Dido Kvaternik, sin profesionalnog vojnika,
45

biveg habsburkog generala Slavka Kvaternika. Atentat je organiziran u suradnji sa makedonskim

VMRO, koji je poslao atentatora Vane Mihajlova. Nakon atentata dolo je do profesionalizacije
Ustakog pokreta i sustavnog uvjebavanja ratnih operacija i postupaka u logoritu na Liparima. U
Jugoslaviji slijedee godine odrani su izbori, iako su snani oblici diktature opstali i dalje. Nakon
atentata na kralja Aleksandra Pavelia je, pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila
zajedno sa jo nekoliko ustaa, te je 17. listopada 1934. pritvoren u Turinu, a osloboen je u
oujku 1936.
Razoaran talijanskim odnosom prema ustaama, Paveli se pokuava pribliiti
nacionalsocijalistikoj Njemakoj koja je obeavala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog
sporazuma, ali u ovom cilju ne uspijeva poto je u to vrijeme njemaka diplomacija trebala
ujedinjenu Jugoslaviju. Umjesto pribliavanja Nijemci zabranjuju ustaku djelatnost. Nakon
sporazuma Ciano Stojadinovi od 1. travnja 1937., kojim su normalizirani talijanskojugoslavenski odnosi, Paveli je bio prisiljen izdati naredbu kojom rasputa ustake jedinice i logore
na talijanskom podruju. Nakon toga Paveli ivi u Sieni. Nakon to je Stojadinovieva vlada pala
1939., pojaala je ustaka aktivnost po talijanskom odobrenju. Njemaka je i dalje kao svoj interes
vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, a Talijani su igrali na sve mogunosti, dok je Paveli ostao vrst u
stavu kako treba stvoriti hrvatsku nezavisnu dravu.
Kad je Njemaka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti to vei dio Dalmacije, te je u
Paveliu vidjela poslunika koji treba primiriti Hrvate, a najvei problem su im bili Nijemci koji su
eljeli svoj izlaz na Jadransko more. Mussolini je znao iskoristiti i svoje stvarne strateke
protivnike, kao to su inili i svi zapadni politiari, to Paveli nije razumio. Zbog iste te logike
koju Paveli nije razumio, zapad se itavo predratno vrijeme pravio kako ne vidi tiraniju nad
Hrvatima, te su mnogi zapadni mislioci utvrdili kako je "Tiranija Srba u Hrvatskoj direktna
posljedica gluposti zapadnih Saveznika".

3.2.

Trojni pakt

Nakon rata general-pukovnik Leer pie: " U jesen 1940. Jugoslaviju nije trebalo ometati u
njenim transportima, vojniki da ostane po strani, ali po mogunosti da pristupi Trojnom paktu,
kako bi ovaj svojim politikim utjecajem pojaala. Prvog oujka 1941. prele su prve njemake
trupe preko Dunava u Bugarsku. Jugoslavija je 25. oujka pristupila Trojnom paktu, pri emu je,
posebnom klauzulom, dobila garanciju da njemaki transporti nee prelaziti preko njene teritorije.
Neposredno pred poetak planskih operacija protiv Grke krajem oujka 1941. dolo je u
Jugoslaviji do prevrata i do ponitavanja obaveza koje proizlaze iz pakta. Operacije su zadrane,
ja, sa naelnikom i zapovjednikom pozadine, pozvan sam u Berlin kod rajhsmarala Geringa."
Dana 4. oujka 1941. Firer se sastaje sa jugoslavenskim princom-namjesnikom Pavlom u
Berghofu. Objavljeno je kako Jugoslavija u principu spremna pristupiti Trojnom paktu. Njemaka je
Jugoslaviji ponudila Solun ime bi Jugoslavija postala znatno vea na tetu Grke. im je vlada
Kraljevine Jugoslavije 25. 3. 1941. potpisala Trojni pakt s Hitlerovom Njemakom, odmah je
poelo istrebljenje idova po Srbiji, te ih je u vrlo kratkom vremenu do poetka 1942. nestalo na
podruju Srbije.
Uoi Drugog svjetskog rata u Srbiji je, osim mrnje prema Hrvatima, Muslimanima i
Albancima, bujao i antisemitizam, pri emu je glavni generator bila faistika stranka Zbor
46

Dimitrija Ljotia i visoki crkveni velikodostojnici, kao i crkveni tisak. Ljoti je hukao srpsko
puanstvo ovakvim izjavama i pisanjem: Eksploziv u srcu svome Jevreji upotrebljavaju za
hrianska drutva da ih razore i u propast bace. U svim domenima ljudskog ivota osea se
razorna delatnost jevrejskog duha. Pisano je i ovo: Jevrejstvo pojavljuje se kao jedna drutvena i
nacionalna opasnost, koje se treba to pre oslobadjati. Veliki broj pravoslavnih sveenika bili su
vrlo aktivni lanovi Zbora. Najistaknutiji meu njima bio je glavni ideolog pravoslavlja i
antisemitizma u srpskoj crkvi episkop Nikolaj Velimirovi, koji je 1934. godine dobio Hitlerovo
odlije. Nekoliko godina kasnije 1939. on javno propovijeda rasizam: Mi smo ljudi arijevske
rase, kojoj je sudba dodelila poasnu ulogu... da plemena slabije rase i nie vere ne bi.... U
Glasniku Srpske pravoslavne Patrijarije nisu bili rijetki sluajevi ovakvog pisanja o idovima:
Jevereji su neprijatelj lukav kao zmija i opasan.
Prva etiri mjeseca okupacije na elu Srbije bio je Milan Aimovi sa svojim Savjetom
komesara, a onda je vlast preuzela srpska vlada generala Milana Nedia. Esesovac Harald Turner
sredinom 1942. godine izvijetava: Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje idova i Cigana rijeeno.
Franz Rademacher iz nacistikog Ministarstva vanjskih poslova javio je: idovsko pitanje u Srbiji
nije vie akutno, sada samo preostaje da se rijee zakonska pitanja koja se tiu imovine. ef
njemake slube sigurnosti u Srbiji A. Schafer pohvalio se: Beograd - jedini vei grad Europe
oien od idova, postao je Judenfrei. Posljednji idovi u logoru Sajmite ubijeni su koncem
travnja i poetkom svibnja te godine. Logor Banjica u Beogradu osnovan je srpnja 1941., a zatvoren
krajem rujna 1944., mjesec dana prije povlaenja Nijemaca iz Beograda.
Nedi je pod svojim zapovjednitvom imao Srpsku dravnu strau(SDS), te Ljotiev Srpski
dobrovoljaki korpus(SDK). SDS je bila vojno-policijska jedinica Ministarstva unutranjih poslova
koja je istovremo bila i pod kontrolom Vermahta. Od samog osnivanja, u jesen 1941. bila je aktivna
u borbama protiv partizana. Prilikom formiranja je imala oko 17.000 ljudi, a poetkom 1943. godine
prema jednom izvoru imala je 36.716 ljudi ukljuujui pomone slube i naoruanu seosku miliciju.
Bili su zadueni i za strijeljanja logoraa u logoru Banjica. Jedinice Srpske dravne strae (SDS) i
Srpske granine strae (SGS) su 6. listopada 1944. okupljene u Jagodini gdje su prikljueni
Srpskom udarnom korpusu(SUK) koji je tada imao oko 6.800 ljudi.
Istovremeno u Hrvatskoj prije rata nije bilo antisemitskih pokreta, a ak i meu ustaama je
bilo idova, osobito meu njihovim enama. Tek okupacijom Jugoslavije i uspostavom NDH, po
elji Hitlera u Hrvatskoj se prihvaaju antisemitski zakoni. Antisemitski rasni zakoni napisani su
kao politiki potez pribliavanja Nijemcima i odmak od Talijana. Tada sredinom 1941. nijedna vlast
pod patronatom Nijemaca nije bila sposobna odbiti takav zahtjev. (Bugari su to izbjegavali, ali je
Hitler sredinom 1943. pozvao na razgovor bugarskog cara Borisa III i zatraio izruenje idova. On
je to odbio, te je nakon nekoliko dana umro od sranog udara.) U poetku ti su propisi na razne
naine izigravani. Mnogi idovi, osobito lijenici su prebaeni u Bosnu da se bore protiv zaraznih
bolesti, a mnogi su pokrtavani kako bi ih se spasilo. Zbog toga neki muslimani iz Sarajeva piu
Hitleru o Paveliu: Poeo je odmah da brojne Jevreje u Bosni, naroito u Sarajevu, gdje ih ima
veoma mnogo i veoma bogatih, prima u katoliku crkvu...Za veoma kratko vrijeme, sveenik Bralo
je u Sarajevu primio u katoliku crkvu 3.800 Jevreja. Kada su ovi osetili da su zatieni, zapoeli su
ponovo svoju izdajniku rabotu...Bog zna dokle bi ovi novopeeni katolici Brala dospjeli...da ih
hrvatske vlasti nisu najzad, na energino traenje nemakih oruanih snaga, uputili u
koncentracioni logor." (Dedijer, V i Mileti, A. Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Sarajevo: Svjetlost, 1990,
str 250-264.)

im je trojni pakt potpisan Britanski agenti, uz suradnju Srpske pravoslavne crkve, jedne
beogradske vojne klike oko generala Simovia, te Talijanskih agenata meu Srbima, organizirali su
velike demonstracije i vojni pu u Beogradu 27. 3. 1941. pod parolom bolje rat nego pakt. Hitler
47

je, zbog nedostatka informacija o stvarnoj, iskljuivo karijeristikoj pobudi generala Simovia,
doao do uvjerenja kako bi Jugoslavija mogla postati Britanski mostobran na Balkanu, te je on toga
dana donio odluku o njenom razbijanju.
O tome Leer pie: "Usmena izvjea i zapovjedi sadravali su u sutini ovo:
- pridravati se ideje, po mogunosti to bre protjerati Engleze iz Grke i istovremeno unititi i
Jugoslaviju;
- razvijene snage vojske i zrakoplovstva u Bugarskoj premjestit e sa djelomino prema zapadu
kako bi nastupanje to prije moglo otpoeti pravcem prema Skopju, kao i pravcem Ni-Beograd.
XII armija, grupa kod Temivara i II armija bile su neposredno podinjene Vrhovnoj komandi
oruane sile, dok je ojaana 4. zrana flota ostala pod zapovjednitvom zapovjednika
zrakoplovstva.
Trebalo je:
- da XII armija sa jednom kolonom pod zapovjednitvom general-pukovnik fon Klajsta i
temivarska grupa najhitnije zauzmu Beograd.
- da ostali dijelovi XII armije, nastupajui dijelovima kroz Makedoniju, unite tamonju
Jugoslavensku armiju, zatim da zaposjednu Grku, Makedoniju i Trakiju, i najzad
- da unite tamonje grko-engleske snage.
Druga armija imala je zadatak prodrijeti preko Donje Mure kod Maribora i nastupati dalje preko
Zagreba, hvatajui vezu istono sa maarskim snagama, koje bi trebale nastupati izmeu Dunava i
Tise do Novog Sada, i zapadno sa talijanskim snagama, koje e prodrijeti preko Ljubljane.
etvrta zrana flota dobila je zadatak najbre onesposobiti za borbu jugoslavensko zrakoplovstvo i
se najjaim snagama, u poetku operacije, unititi u Beogradu one vojne ciljeve koji su Jugoslaviji
za voenje rata bili neophodni, a potom, prema situaciji, potpomoi operacije vojske.
Ja nisam iao u Sofiju, ve sam odletio u Be, kako bih odatle rukovodio improviziranim
strategijskim razvojem, sa organizacijom zrane odbrane, koja je tada postala hitna, a potom i
operacijama.
Poslije toga je stigla i pismena operativna zapovijed vrhovnog zapovjednika zrakoplovstva kojom
su izmeu ostalog, bili utvreni ciljevi u Beogradu, i to: Kraljevski dvor, Ministarstvo vojske,
Glavni general-tab, eljeznika stanica, elektrina centrala, radio-stanica i telegrafsko-telefonska
centrala.
Strategijski razvoj je zahtijevao da se najhitnije pripreme velike koliine bombi, pogonskog i
tehnikog materijala itd., na kolskim uzletitima u Austriji i u prostoru Arada. Sastavi koji su
doletjeli nisu mogli povesti sa sobom nikoga od aerodromskog osoblja, te su se, na primjer, jedinice
iz Afrike ve borile nad Beogradom dok su njihovi aerodromski dijelovi u to vrijeme bili jo na putu
za ukrcavanje na brodove u Tripoliju. U Bugarskoj se nije moglo izvriti neko znatnije
napredovanje prema sjeverozapadu. Ovo je bio glavni razlog to je u napadu na Beograd
upotrebljeno malo "tuka".
Pojedini njemaki visoki dunosnici kao Viktor von Heeren i Ernst von Weizsacker eljeli su
sauvati Jugoslaviju pod njemakim nadzorom, dok je Hitler razmiljao kako Hrvatsku dati
Maarima, da bi potom razmotrio kako dati Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu Italiji, ali je nakon
proglaenja NDH 12. travnja izjavio kako se nee mijeati u unutranje poslove Hrvatske. Meu
Nijemcima jedini istinski zagovornici hrvatskih interesa bili su pojedini bivi austrougarski asnici
koji su u Talijanima vidjeli neprijatelje, prije svega zbog toga to je Italija oduvijek bila prirodni
48

neprijatelj Austrije. Ovi asnici su pourivali Pavelia da se to prije vrati u Zagreb, znajui kako je
voa HSS-a Maek odbio njemaku ponudu za preuzimanje vlasti, te su se bojali kao bi Hitler
mogao veinu Hrvatske prepustiti Italiji, a manji dio Maarskoj. Meutim, Paveli se vie oslanjao
na podrku Mussolinija, u kojem je vidio glavnog zatitnika svoje vlasti, ne shvaajui kako su
upravo Talijani najvei prirodni neprijatelji Hrvatima, te time i najvei prirodni saveznik Srbima,
to je kasnije dovelo do praktine nemogunosti upravljanja dravom koja mu je darovana.
Pavelia je Mussolini u tom trenutku podrao poto se bojao kako bi Hitler mogao nekog drugog,
na koga on nema utjecaj, postaviti za poglavara Hrvatske. Paveli je preuzimanjem vlasti pokuao
zainteresirati Nijemce za Jadransku obalu i Dalmaciju, kako bi sprijeio Talijane u svojim
okupacijskim tenjama, ali je Hitleru bilo vanije odrati dobre odnose sa Mussolinijem. Zbog toga
se Paveli zbog svoje nemoi potpuno prepustio volji Mussolinija i ne pokuavajui ga izigrati
nakon potpisivanja Rimskih ugovora koje je potpisao 18. svibnja 1941. Dan prije, 17. svibnja 1941.
faistiki asopis Conquiste (Osvajanja) je objavio: talijanska tampa najavila je dolazak u Rim
hrvatske delegacije, koju je predvodio Poglavnik Ante Paveli, kako bi od njegovog Velianstva
Kralja i Vrhovnog zapovjednika vojske zatraio da odredi princa iz Savojske kue, koji e se
ovjenati hrvatskom krunom ... Kralj odgovara Anti Paveliu da e udovoljit zahtjevu hrvatskog
naroda ija je povijest toliko povezana s naom, te je vrsto usmjeravala kroz vijekove
intelektualni i moralni ivot prema Rimskoj civilizaciji.
Ovim ugovorima talijani su uzeli teritorij na kojem je ivjelo oko 380.000 stanovnika,
uglavnom Hrvata i najvei dio mora. Nakon toga na ostatku teritorija NDH skoro treina
stanovnitva su bili Srbi.
Zbog Hitlerovog preputanja obale i Dalmacije Talijanima ak je i Goebels kasnije zakljuio
kako su Talijani sve drskiji u svojim zahtjevima za ovladavanjem itave Dalmacije, Grke, Hrvatske
i Crne Gore. Talijanski zahtjevi u ovim pregovorima su bili: stvaranje carinske i monetarne unije
izmeu Italije i NDH, personalna unija pod zajednikim talijanskim kraljem, stvaranje zajednike
talijansko-hrvatske vojske i aneksija Italiji irokog pojasa od Rijeke do Kotora. Prva tri zahtjeva
Paveli je odbio, a teritorijalne zahtjeve uspio je svesti samo na podruje srednje Dalmacije u kojoj
su Talijani u gradovima inili dobar dio stanovnitva. Paveli je odbio zahtjeve koji su se mogli
provesti samo formalno, a u praksi izigrati, dok je prihvatio ono to su talijani vojskom ve uzeli i
nije ih mogao sprijeiti. Kasniji razvoj dogaaja je pokazao kako bi bilo puno bolje da je prihvatio i
ono to se moglo izigrati kad ve nije mogao sprijeiti okupaciju dijela NHD. Potpuno odbijanje
nije bilo realno poto je Italija mogla uzeti koliko bi im Nijemci dozvolili poto Hrvatska tada nije
imala organiziranu vojsku, a Talijani su u tom trenu u Hrvatskoj imali gotovo 250.000 vojnika.
Nakon potpisivanja tog ugovora Paveli je pred nezadovoljnim suradnicima ljutito izjavio
nakon to rijeimo sa Srbima, rijeit emo mi i sa Talijanima! Takoer je, u uem krugu govorio
kako e mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine. Hitler nije elio stati na stranu NDH
poto mu je Italija bila vanija.
Ispostavilo se kako je Italija stvarno kapitulirala za dvije godine, ali Paveli nije oekivao
takvo rijeenje, jer da jeste bilo bi logino da prognoziravi propast svojeg "saveznika" tajno ve
tada pone pregovarati sa zapadnim saveznicima. Takvi pregovori sa Britancima ne bi uspjeli poto
je njihov strateki interes bio opstanak Jugoslavije, ali su tajni pregovori sa Amerikancima u to
vrijeme bili mogui, trebalo je samo nekog naeg uglednog izbjeglicu u SAD-u ovlastiti za to. Poto
Paveli nije pokuao nikakve tajne pregovore logino je zakljuiti kako je on izjavom o dvije
godine potrebne za rjeavanje problema sa Italijom elio samo smiriti najblie suradnike.

49

4.

RAT - napad na Jugoslaviju

Poetak napada na Jugoslaviju i Grku poinje 6. travnja 1941., a malodobni kralj Petar
Karaorevi 8. travnja avionom bjei prema Britaniji. Ukupne snage u napadu protiv Jugoslavije i
Grke iznose oko 1.200 tenkova, 210 lovaca, 400 bombardera i 170 izviakih aviona. Protiv
Jugoslavije: 7 pjeakih divizija, 4 motorizirane divizije, 4 tenkovske divizije. Protiv Grke: 6
pjeakih divizija i dvije tenkovske divizije. Maarska uestvuje sa 10 brigada, a Italija sa 28
divizija i 320 aviona. Vojne snage Jugoslavije: 17. pjeakih divizija, 3 konjike divizije, oko 700
aviona. Grka armija raspolae sa 20 pjeakih divizija i 80 aviona. U toku dana izvreno je pet
snanih zranih napada na Beograd sa ukupno 484 bombardera i tuka.
Nijemci 7. travnja sa svojom 12. armijom ulaze u jugoslavenski prostor. Maarska
uestvuje sa etiri korpusa.
U Maarskoj postoje tri struje:
1. Maarska vlada je protiv uestvovanja u napad na Jugoslaviju;
2. Maarska armija vjeruje u njemaku pobjedu;
3. Maarski krupni kapital ne eli rat, ali hoe teritorije.
Hitler Maarima nudi hrvatske krajeve izvan Talijanske zone, ali to Maare ne zanima, osim
Meimurja, Baranje, Bake i Banata, te izlaza na Jadran. Nijemci napadaju iz Austrije, Maarske,
Rumunjske i Bugarske.
Beograd je zrakoplovstvom napadnut tri puta tokom dana i jednom nou. Snaan otpor
pruaju Grci na Rupelovom prijevoju. Dana 8. travnja 12. njemaka armija zauzima Skoplje, a 10.
travnja 2. njemake armije ulazi u Zagreb. Proglaena je "Nezavisna drava Hrvatska" od strane
general-pukovnika Slavka Kvaternika.
Nekoliko sati ranije Kod Belovara u selu Donji Mosti 10. travnja 1941. u prijepodnevnim
satima, Srbi okrutno ubijaju 11 golorukih hrvatskih seljaka. Ovaj prvi masovni zloin na podruju
Jugoslavije poinili su ga pripadnici 2. etnikog puka Car Duan Silni" , a prije ubojstva okrutno
su se iivljavali nad rtvama.
U Makedoniji je zarobljeno 100.000 jugoslavenskih vojnika, a 11. travnja i maarska 3.
armija ulazi u Jugoslaviju, te se 14. travnja otpor prua samo jo na pojedinim mjestima na
brdovitim terenima oko Sarajeva. Dana 15. travnja Njemake trupe ulaze u Sarajevo. Nijemci su
vrlo zadovoljni plijenom. U Jugoslaviji su dobili najvie bakra u Europi, u Boru, a boksit sadri 9
posto svjetskih rezervi.
Dana 17. travnja 1941. General Kalafatovi potpisao je u Beogradu kapitulaciju
Jugoslavenske armije. Ukupan broj jugoslavenskih ratnih zarobljenika iznosi: 344.000 vojnika.
Brzi poraz Jugoslavenske vojske posljedica je njene potpune nespremnosti za borbu, poto
za borbu nije ni bila pripremana, ni naoruanjem i opremom, ni obukom, ni kadrovskom politikom
unaprjeenja najsposobnijih i najborbenijih. U toj vojsci veliku veinu zapovjednih funkcija drali
su Srbi, a osnovna funkcija vojske nije bila priprema za borbu, ve je osnovni zadatak bio srbizirati
mlade vojnike. Oni koji su postajali prosrpski orijentirani dobivali su privilegije i bre su
napredovali, dok su svi ostali ikanirani. Prilikom napada nijemaca i talijana nekakav otpor su
pruile samo jedinice koje su branile dravu na pravcu iz Bugarske i Makedonije, dok su na svim
ostalim dijelovima oficiri najvei problem vidjeli u lokalnim civilima koji se vesele njihovom
povlaenju bez borbe, te su na takve esto pucali. Ubijanje nesrba bilo im je vanije od borbe protiv
50

napadaa.
Njemaka osvaja i Grku 30. travnja, osim otoka. Ukupan broj ratnih zarobljenika: 223.000
grkih i 21.900 britanskih vojnika. Grki vojnici su puteni kui. Njemaki gubici u ratu protiv
Jugoslavije i Grke: 2.559 mrtvih, 5.820 ranjenih i 3.169 nestalih vojnika.
Italija napada sa oko 250.000 tisua vojnika i sporo napreduje unato tome to nema
nikakvog otpora. Vojska Jugoslavije se povlai u zalee i postepeno se predaje. Mehanizirane
talijanske jedinice su vrlo slabe poto su tehniki bile vrlo nekvalitetne. Prema miljenju njemakih
obavjetajaca oklop im je bio inferioran, a oklopnjaci nisu imali ni komunikaciju sa drugima ni sa
pjeadijom. Domet topova na tenkovima je bio samo treinu od britanskih i francuskih.
Zrakoplovstvo im je bilo takoer slabo. Royal Air Force se oslanjao na avione sa otvorenim
kokpitom poput FIAT CR 42 koji im je bio standard.
Desetak dana kasnije, 10. svibnja etniki voa pukovnik Draa Mihailovi, koji nije
priznao kapitulaciju Jugoslovenske armije, poinje sa otporom na podruju Ravne gore
(jugozapadna Srbija) protiv njemakih okupacijskih snaga.
Kad je Njemaka vojska 6. travnja 1941. napala Jugoslaviju irom Hrvatske dolo je do
opeg ustanka hrvatskog naroda protiv srpskog totalitarizma. Tri dana prije poetka njemakog
napada kapetan avijacije Vladimir Kren dezertira i slijee avionom u Grac kako bi uvjerio Nijemce
u nepotrebnost bombardiranja Hrvatskih gradova. Istog dana kad je poeo njemaki napad
pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti diu bunu na aerodromu u Makedoniji, a slijedei
dan 7. travnja hrvatski domoljubi zauzimaju akovec gdje apotekar Teodor Koak proglaava
neovisnost Hrvatske. Istog dana bune se vojnici u akovu, Velikom Grevcu i Bjelovaru, pri emu
dolazi do sukoba izmeu hrvatskih i srpskih vojnika u akovu i Vagnju. U Bjelovaru 8. travnja
dijelovi jedinica jugoslavenske vojske u povlaenju teroriziraju hrvatsko stanovnitvo, te se hrvatski
dijelovi vojske bune poput 108. pjeake pukovnije u Velikom Grevcu i 40. dopunska pukovnija u
Severinu. Ove postrojbe uz pomo Hrvatske seljake zatite zauzimaju anadarmerijsku postaju u
Garenici, stiu u Bjelovar, te pruaju podrku gradonaelniku dr. Juliju Makancu, koji proglaava
"uskrsnue" nezavisne hrvatske drave. Poto ovaj potez nisu uinili ustae ovo proglaenje NDH
kasnije je preuivano od strane ustaa, a zaboravljeno je i od strane komunista poto bi tada morali
priznati kako je narod u Hrvatskoj bio protiv opstanka Jugoslavije. Dva dana kasnije pokraj
Belovara u selu Donji Mosti 10. travnja 1941. u prijepodnevnim satima, pripadnici 2. etnikog
puka Car Duan Silni" okrutno se iivljavaju i ubijaju 11-tero seljaka.
im je 10. travnja i Slavko Kvaternik proglasio NDH, dok je Paveli jo bio u Italiji, mnogi
srpski andari iz andarmerijskih postaja su se odmetnuli i 12. travnja organizirali etniki ustanak
u Graacu. Jugoslavenska Jadranska divizija, koja je po ratnom planu trebala napasti Zadar, koji je
bio talijanski povlai se bez kontakta sa talijanskom vojskom. Zapovjednik divizije pri povlaenju
daje zapovijed da se ne napada Talijane, ali da se puca na Hrvate koji slave njihovo povlaenje.
Desetog travnja kapetan elimir Mili i posada jednog torpednog amca bune se u ibeniku.
Nakon vijesti o Kvaternikovu proglasu NDH 10. travnja 1941. godine, predstojnik gradskog
redarstva u u i pripadnik domovinske ustake organizacije Marijan Niki odluio je preuzeti vlast.
Imao je oko osamdesetak redarstvenika, andara i pripadnike dravnih slubi. je bio snano
uporite jugoslavenske vojske i mornarice, pod zapovjednitvom generala ivojina Pavlovia koji
se 12. travnja s dijelom svojih postrojbi povukao prema Drniu. Talijanska motorizirana divizija
Pasubio 14. travnja ulazi u na biciklima, okieni hrvatskim zastavama. Od 15. travnja u gradu je
uspostavljeno talijansko zapovjednitvo koje je pozvalo mjesne hrvatske vlasti na suradnju.
Talijanski potpukovnik Raffaele Merendi je 19. travnja 1941. u gradu uveo zabranu kretanja nou.
Svatko tko po vojnim objektima i skladitima 'bive jugoslavenske drave' bude krao, trebao je biti
51

strijeljan. Ubrzo su hrvatske zastave i simboli zamijenjeni talijanskima, a 25. travnja Talijani su
'razoruali nae hrvatske vojnike i razjurili ih'.
U Crikvenici major Petar Milutin Kvaternik die bunu protiv srpskog komandanta
garnizona, a u Splitu kapetan Righi tjera ostatke jugoslavenske vlasti. U Doboju se domoljubi bore
protiv dvadesetak oklopnih vozila, a buna se zbiva i u Mostaru pod vodstvom Stjepana Barbaria i
Ahmeda Hadia, te u Livnu pod vodstvom fra Sreka Peria. U tom trenutku ustae nisu mogle
prikupiti vie od 4 5.000 ljudi, a pukovnik Slavko Kvaternik koji u Zagrebu 10. travnja proglaava
osnivanje NDH zna kako moe ozbiljno raunati samo na lovakim orujem djelomino naoruanu
"Graansku zatitu" i "Seljaku zatitu" koje imaju 142.000 ljudi, emu treba pridodati policiju i
andarmeriju.
Ante Paveli 16. travnja 1941. godine iz Kabineta Poglavnika objavljuje Odredbu o
imenovanju Prve Hrvatske Dravne Vlade koju su tada sainjavali: Poglavnik dr. Ante Paveli
Predsjednik Vlade i vanjskih poslova, Dr. Osman Kulenovi iz Bihaa Podpredsjednik Vlade,
Pukovnik Slavko Kvaternik iz Zagreba Zapovjednik vojske i ujedino Ministar Hrvatskog
Domobranstva, sastavljenog od kopnene, zrane i pomorske vojske i orunitva, te po posebnoj
uredbi opunomoenik za vrenje dunosti Poglavnika NDH, ako iz bilo kojeg razloga to nije mogao
obavljati sam dr. Ante Paveli, Dr. Mirko Puk iz Gline Ministar pravosua, Dr. Andrija Artukovi
iz Ljubukog Ministar unutarnjih poslova, Dr. Ivan Petri s otoka olte - Ministar zdravstva, Dr.
Lovro Sui iz Mrkoplja Ministar narodnog gospodarstva, Dr. Mile Budak iz Sv. Roka Ministar
bogotovlja i nastave, Ing. Ivica Frkovi iz Likog Novog Ministar uma i ruda, Dr. Jozo
Dumandi iz Klobuka Ministar udrube (skrb i javni radovi), Dr. Milovan ani iz Senja
Predsjednik zakonodavnog povjerenitva.
Dan nakon Njemakog napada na Jugoslaviju odmetnute jedinice Jugoslavenske vojske su
poinile pokolje nad Hrvatima u selima Istone Hercegovine, u Iliima kod Mostara i Mostima kod
Bjelovara. Srbima je rat dobro doao kao prilika za likvidaciju Hrvata na hrvatskim etnikim
prostorima, te nisu ni pokuali pruiti nikakav otpor Njemakoj i Talijanskoj armiji na podruju
Hrvatske i veeg dijela Bosne. Nijemci su 300.000 srpskih vojnika zarobili i poslali u radne logore,
dok su vojnike drugih nacija pustili kui, ne oekujui od njih otpor okupaciji. Najborbeniji Srbi,
etniki radikali, oficiri i vojnici su se odmah povukli u brda Bosne, Istone Hercegovine i Srbije
gdje su poeli sa napadima na Hrvatska, katolika i muslimanska sela.
im je Jugoslavija napadnuta Britanski agenti propagiraju ustanak protiv Nijemaca i Talijana.
Tome se odazivaju odmetnute jedinice Kraljevske vojske koje su se odmah tradicionalno nazvali
etnici, te poinju initi velike pokolje Hrvata na podruju Hercegovine i Dalmatinske Zagore.
Komunisti su u tom periodu, zbog sporazuma izmeu Hitlera i Staljina irili "revolucionarni
defetizam", to jest zagovarali su dezertiranje iz vojske i skrivanje oruja. Hitler je sa Staljinom
sklopio savez kako bi mogao lake osvojiti Poljsku i kako bi se osigurao od napada sa lea pri
osvajanja na zapadu u ratu protiv Francuza i Britanaca. Kasnije, kada je 1940. propala njemaka
Operacija Morski lav obustavljeni su Njemaki zrani napadi na Britaniju, a Ameriki i Britanski
agenti su uspjeli prema Hitleru proturiti informacije kako je SSSR pred ekonomskim raspadom i
kako ga je mogue osvojiti jednim jakim brzim vojnim prodorom. Hitler je zagrizao mamac, a
Amerikanci su odmah nakon poetka napada preko Sibira poeli Staljinu slati ogromnu vojnu
pomo kako bi se i jedni i drugi u borbi to vie iscrpili. U prvoj godini rata Amerikanci su Rusima
poslali preko 430.000 raznih vojnih vozila. Tek kad su prvi najjai udari sila osovine zastali, te kad
je poela pozicijska borba Amerikanci su se ukljuili u rat.
Meu Hrvatima otpor je bio nikakav iako su ak i Hrvati u Izbjeglikoj Vladi pozivali Hrvate
da se prikljue etnicima. Sukobi su odgovarali Britancima koji su nastojali izazvati graanski rat
52

na Balkanu kako Nijemci ne bi imali mir u svojoj pozadini, a na iskustvima iz Balkanskih ratova su
znali kako je Srbe mogue navesti na ratovanje.
Tijekom travnja, dok su se Hrvati organizirali, srpski vojnici i etnici, ponegdje uz
sudjelovanje srpskoga civilnog puanstva, poubijali su preko 300 osoba hrvatske i muslimanske
pripadnosti, prije nego je u NDH pala ijedna srpska rtva. Zbog sve veeg otpora uspostavi
Hrvatske drave od strane Srba pojedine ustake postrojbe poinju sa odmazdama, te je 27. 4.
1941. uhieno i ubijeno 176 Srba kod Bjelovara. Takoer su poela ubojstva Jugoslavenskih oficira
oko Gospia, kao i vienijih i bogatijih Srba ime se pokualo zastraiti Srbe. Rezultat je bio obrnut
i neprijateljstvo Srba prema NDH se povealo. Uskoro poinju i uhienja mnogih Srba koje se
okuplja u logore i alje prema Srbiji (ukupno ih je u idue dvije godine protjerano i transportirano
oko 120.000 sa podruja NDH.) Zbog nepovjerenja u lojalnost Srba novoj dravi vrlo brzo su
doneseni brojni zakoni usmjereni protiv Srba kao to su otkazi iz javnih slubi, a ministarskom
naredbom od 18. 7. 1941. ukinut je naziv srpskopravoslavna vjera, te je zamijenjen nazivom
grkoistona vjera, koji se upotrebljavao prije 1918. godine, te je zabranjena irilica.
Krajem travnja poinju pregovori sa talijanima i njemcima o granicama.
U Beu 21. i 22. travnja sastaju se Njemaki i talijanski ministri Ribbentrop i Ciano gdje
pregovaraju o razgranienju na istonoj obali Jadrana. Ciano je zahtijevao: "Dalmacija i ostala
jadranska obala bit e pripojena Italiji, u itavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija
dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na elu. Hrvatska e personalnom unijom
biti takoer usko povezana s Italijom."
Nakon toga dolo je 25. travnja 1941 do sastanka u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije.
Hrvatsku delegaciju inili su dr. A. Paveli, dr. M. Lorkovi i dr. E. Bulat, i drugi. Ministar vanjskih
poslova Italije, g. Ciano postavio je zahtjev po kojoj je Italija traila liniju razgranienja Karlovac
Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Sve ono to je sjeverno od te crte imala bi biti hrvatska
drava, potpuno nezavisna od Italije. Ciano je istakao ako bi Italija i Hrvatska stupile u tjenje
odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u irini od kojih
tridesetak kilometara na podruju izmeu Kraljevice i Senja. Paveli je to odbio i rekao; "Mi emo
u takovom sluaju ostaviti sve, odrei se svih saveznitava i Italija e umjesto onoga to trai imati
nakon dva rata jo i trei i to s nama." Ovim rijeima je Paveli Talijanima zaprijetio ratom iako
nije imao ime prijetiti, i ne shvaajui kako Talijani ba i ele prikrivenim ratom protiv Hrvata
ostvariti svoje ciljeve, ali ne direktno ve pomou posrednika, etnika i komunista koje su ve tada
planirali iskoristiti za svoje interese.
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u irini od 80 km, ali i to
uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom, ali Paveli i to odbija. Paveli umjesto
toga predlae da Italiji pripadne proireno podruje oko Zadra i Trogira i neki otoci, a Ciano
postavlja protuprijedlog o carinskoj i privrednoj uniji, kontroli lukog i pomorskog prometa, te
podreenost hrvatske vojske, to je Paveli takoer odbio. U noi 3. svibnja 19941. stigao je u
Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku
Pavelia u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do
4. svibnja u podne. Paveli je odluio da prvo potpie dogovor sa Nijemcima pa tek onda sa
Talijanima. Zbog toga je u Zagrebu 13. svibnja 1941. godine potpisan hrvatsko-njemaki dravni
ugovor o povlaenju granica izmeu Velikog Njemakog Reicha i Nezavisne Drave Hrvatske, a
koja je bila utvrena crtom razgranienja tadanje tromee Hrvatska-Njemaki Reich- Italija do
tadanje tromee, koja se poklapala s bivom upravnom granicom izmeu nekadanje Kraljevine
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te bivih austrijskih pokrajina Kranjske i tajerske s
druge strane. Granicu izmeu NDH i Maarske je utvren rijekom Dravom, ali to Paveli nije htio
potpisati. Hitler je stao na stranu Maarske poto joj je obeao podruja izgubljena 1918. kao
53

nagradu za napad na Jugoslaviju, te su tako Meimurje i Baranja silom ostale pod maarskom
vlau. Iako nita nije mogla uiniti NDH je osnovala veliku upu Baranja sa sjeditem u Osijeku
koja nikad nije stvarno postojala. Ugovor o prvom slubenom stvaranju granica nove hrvatske
drave potpisali su Ministar vanjskih poslova NDH dr. Mladen Lorkovi i njemaki poslanik u
Zagrebu, Siegfried Kasche. Gospodarska podreenost NDH interesima Njemake utvrena je
privrednim sporazumom po kojem se Vlada NDH obvezala se da e omoguiti neogranieno
iskoritavanje industrijskih sirovina. Tim sporazumom NDH je preuzela obvezu da e snositi
trokove njemakih vojnih jedinica stacioniranih na svom podruju.
Rimski ugovor izmeu NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u
Palai Venecija u Rimu. Po Ugovoru su talijanski zahtjevi donekle smanjeni, a NDH je dobila izlaz
na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom
primorju, te podruje od Omia do Dubrovnika, dok je Kotor s irim pojasom Boke Kotorske do
toke izmeu Cavtata i Vitaljine pripao Italiji. U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Bra, Hvar,
ipan, edro, Maon, Lokrum, Lopud, Koloep i poluotok Peljeac. Posebnom konvencijom je
trebalo biti rijeeno pitanje Splita i Korule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji.
Ugovorom su talijani dobili vei dio Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Paveli je,
da bi izbjegao personalnu uniju, imenovao Tomislava II. kraljem Hrvatske, koji nije nikada
prihvaen za kralja niti mu je doputen vei utjecaj u Hrvatskoj. Ovime je NDH izgubila teritorij na
kojem je ivjelo oko 380.000 stanovnika i najvei dio Jadranskog mora. U ostatku zemlje skoro
treinu stanovnitva inili su Srbi kojima nije bilo doputen rad u dravnoj slubi i nisu smjeli
sluiti vojsku. Ugovori su se sastojali od tri dokumenta. Prvim dokumentom je utvrena granica
izmeu dviju drava, kojim je Italiji pripao naseljen sa 380.000. Po drugom NDH ugovorom se
obvezala u jadransko-primorskom podruju (Druga, demilitarizirana zona) nee podizati nikakve
vojne objekte ni drati ratnu mornaricu. Treim dokumentom Italija je postala jamcem politike
nezavisnosti hrvatske drave. Odmah nakon potpisivanja sporazuma, Italija je svoju interesnu sferu
podijelila na tri zone; Prva zona je prikljuena izravno Italiji, Druga zona je postala demilitarizirana,
a Trea zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.
Kao granica prema Srbiji 7. 6. 1941. odreena je stara granica izmeu Austro-ugarske i
Srbije. Istoni dio Srijema je formalno dodijeljen NDH, ali ga je iz stratekih razloga Trei Reich
zadrao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien.
Granica prema Kraljevini Crnoj Gori 27. 10. 1941. odreena je dogovorom s Italijom, gdje
je Italija poklonila formalno Crnoj Gori, a stvarno sebi uzela dio Konavala sa Prevlakom.
NDH je i prema Italiji preuzela obvezu izdravanja (opskrbe) talijanske vojske na svom
podruju. Vlada NDH je stavljala na raspolaganje talijanskom vojnom zapovjednitvu i odreene
iznose novca, koji su se utvrivali svakog mjeseca. NDH je ak preuzela i obvezu opskrbe
stanovnitva u anektiranim podrujima (Dalmacija), kao i vojnih snaga smjetenih na tom podruju.
Sa anektiranim podrujima talijani su se osim teritorija dobili i velika nalazitima boksita u
Dalmaciji i Hercegovini, te drvo, to je Italiji nedostajalo. Boksit je Njemakoj takoer nedostajao,
a iz boksitnih kopova u NDH moglo se eksploatirati preko 500.000 tona godinje, to je bilo vie
od 40% ukupnih njemakih potreba. Postepeno sve vei dio ruda preao je u njemaku slubu uz
pomo eljezara u Zenici i Slavonskom brodu, kao i drvna sirovina.
im je javnost doznala o hrvatsko talijanskim graninim pregovorima i o onom to talijani
trae sve vienije ustae se snano opiru talijanskim zahtjevima za Dalmacijom uz tvrdnje; "U
Dalmaciji je samo kamenje talijansko", dok grof Cijano ustae naziva "bjesnim psima".
Tijekom hrvatsko talijanskih pregovora, delegacije Srba iz svih mjesta odlaze talijanskim
komandama i trae prikljuenje Italiji. Delegacija pod vodstvom senatora Novakovia Longina, iz
Knina, odlazi s tim zahtjevom u Rim, na dvor. Zahvaljujui tome Talijani ne poputaju, te anektiraju
54

vei dio otoka i obalu izmeu Vira, Benkovca i Splita. Poputaju ustaama samo u zahtjevu za
povlaenjem vojnih postrojbi iz interesne zone do 1. kolovoza. Nakon potpisivanja ugovora, Srbi,
od Like do Boke kotorske, nastavljaju sa slanjem delegacija i traenjem aneksije cijele Dalmacije i
Like. Mnogi Srbi emigriraju u talijansku zonu i osnivaju srpske odbore i vojne logore.
Paveli je bio zadovoljan potpisanim rimskim sporazumom vjerujui kako je to maksimum
koji se u tom trenutku moe dobiti, ne shvaajui kako su talijani tj ugovor potpisali sa "figom u
epu", samo zbog toga to su to traili Nijemci koji su eljeli smiriti stanje na Balkanu. Ali
talijanski faisti su odmah smislili plan za sabotiranje toga ugovore. Plan se temeljio na koji je
nakon prvog svjetskog rata izradio General Pietro Badoglio, i koji se odnosio na itav jugoslavenski
teritorij. Projekt je bio popraen pismom sa zahtjevom za dozvolom za njegovu realizaciju i
traenjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao Sonnino 3. prosinca 1918. Radilo se o
precizno razraenom planu destabilizacije zasnovanom na poznatoj; divede et impera podijeli pa
vladaj.
Operativnu provedbu su proveli talijanskoj vojnoj obavjetajnoj slubi, a za izvoenje plana su
odluili povjeriti srpskim etnicima, te komunistima. Poto se komunisti nisu bunili dok Hitler nije
napao SSSR, u poetku su im glavni izvoai bili etnici.
Na podruju talijanske okupacijske zone, od starta, Talijani su poeli djelovati kao
neprijatelji hrvatskog naroda, iako su formalno bili saveznici. Svega 18 dana od kapitulacije
Jugolavije dolo je do prvih sukoba pobunjenih Srba kod Sanskog Mosta iz sela Kijevo i
Tramonja, izmeu 6. i 8. svibnja, to su srbi nazvali urevdanski ustanak, pri emu su otvorili
vatru na ustae koji su pokuavali uspostaviti vlast NDH. U borbu su se uskoro ukljuili Srbi iz
okolnih sela. Ustaama je pristigla pomo iz Prijedora, a 7. svibnja u borbu se ukljuilo i jedno
njemako odjeljenje iz 1. diviziona 132. puka stacioniranog u Prijedoru. U svitanje 8. svibnja jedna
njemaka bojna razbila je srpske pobunjenike. Nijemci su za svoje ubijene streljali 27 Srba u
Sanskom Mostu.
Usprkos ovoj srpskoj, u poetku anarhinoj pobuni, Paveli nakon potpisivanju rimskih
sporazuma 18. svibnja nije shvatio opasnost od Srba kojih je na teritoriju izvan talijanske zone
ivjelo je skoro 30 posto. Da je shvatio talijanske strateke interese i ciljeve, mogao je predvidjeti
kako e oni iskoristiti srpsku pobunu za svoje ciljeve. Meutim on u stvari nije shvaao kako nita
ozbiljno nije dogovorio i rijeio, te kako e problemi sa srbima i talijanima, zbog talijanskih
interesa biti sve vei na Hrvatsku tetu. Sa Rimskim ugovorom Paveli je mislio kako su problemi
sa Italijom rijeeni, ali da je znao strateki razmiljati shvatio bi kako je to samo papirnata forma
bez stvarnog rijeenje interesnih sukoba i kako e oni potajno, tajnim operacijama, sve uiniti kako
bi prevarili i Hrvate i Nijemce, te uzeti itavu NDH.
Da je shvaao kako nema nikakvu vojnu silu iza sebe i da je znao igrati dvostruku
makijavelistiku igru mogao je formalno prihvatiti sve talijanske zahtjeve, pa ih i proiriti, kako bi
kupio vrijeme za tajno jaanje vojske, redarstva i obavjetajnih slubi, te ekati pogodan trenutak
za krenje ugovora. Usprkos otporu najbliih suradnika mogao je nekolicini najpametnijih objasniti
tajnu strategiju slabijega koji kupuje vrijeme i eka svoj trenutak, a po kojoj treba formalno
prihvatiti talijanske zahtjeve za carinskom, monetarnom i personalnom unijom, te ih ak i proiriti,
te sa Italijom udruiti itavu NDH. To bi bilo vrlo korisno za Hrvatsku pod uvjetom da talijani
prihvate rasporediti talijansku vojsku na granicu prema Maarskoj i Nedievoj Srbiji, a da
talijanska andarmerija uva red i mir u veinski talijanskim i srpskim mjestima, sa time da
hrvatsko redarstvo uva red u svim mjestima sa hrvatskom veinom od Trsta do Boke Kotorske i
Zemuna. Monetarna unija bi znaila gubitak vlastite valute NDH, ali to bi mogla nadoknaditi
plaanjem prenosivim mjenicama ime bi nadoknadili gubitak emisije novca. Da je pretpostavio
kako bi Italija mogla izgubiti rat Paveli je mogao prihvatiti ak i postepeno stvaranje zajednike
vojske na nain da, za poetak, talijani u sve hrvatske postrojbe imenuju jednog svog asnika za
vezu, a da se na isti nain u sve talijanske postrojbe na teritoriju bive Jugoslavije imenuje jedan
55

hrvatski asnik za vezu. Da je ovo napravljeno tada bi kasnije, u trenutku talijanske kapitulacije
hrvatska vlast mogla veinu talijanskih postrojbi staviti pod svoje zapovjednitvo. Talijani bi sve
ovo prihvatili vjerujui u svoju ratnu pobjedu, ali Nijemci ne bi, te bi se njima moglo ponuditi
uvanja eljeznikih pruga prema Grkoj i Jadranu. Dijeljenjem ovlasti na istom prostoru izazivalo
bi tihe sukobe izmeu Nijemaca i Talijana, ali Talijani ne bi imali interes za naoruavanje etnika i
partizana, nakon ega bi oni u roku od 6 mjeseci nestali zbog nedostatka streljiva i hrane. Na ovaj
nain svi Hrvatski krajevi bi ostali u jednoj dravi to bi bio gubitak da su Hitler i Musolini
pobijedili u ratu, ali u tom sluaju i onako bi Talijani postepeno ukinuli NDH poto je Hitleru
Musolini bio najvaniji saveznik. Da je Paveli predvidio mogui Hitlerov gubitak rata znao bi
kako nakon ovakvog dogovora ustae i domobrani samo trebaju, u policijskim uniformama, ekati
pogodan trenutak za obraun sa Talijanima, te se polagano naoruavati. Ali njemu ovo nije ni
padalo na pamet, iz ega je logino zakljuiti kako njemu ni na kraj pameti nije padala mogunost
da Hitler i Mussolini izgube rat. Ako to u poetku i nije bilo oito, talijanske zahtjeve je mogao
prihvatiti i kasnije nakon gubitka Njemake bitke kod Staljingrada, nakon ukljuenja SAD-a u rat,
nakon, to je Romel izgubio Afriku, nakon iskrcavanja saveznika na Siciliju i nakon iskrcavanja
saveznika na Talijansko tlo. Zbog ne shvaanja stvarne talijanske odlunosti da dobiju sve to ele
dobio je pobunu Srba i komunista koje je talijanska obavjetajna sluba, naoruavala, financirala i
poticala na pobunu, te sve trokove nadoknaivali aljui Paveliu raune za svoje trokove. Na taj
nain je NDH, i ne znajui, u stvari financirala pobunu protiv same sebe.
Dok se Srbi organiziraju u borbi protiv NDH Hitler se brine za istrebljenje idova, te u tom
smislu jaaju i pritisci na Pavelia kako bi se i na teritoriju NDH istrijebili idovi. Zagrebaki
nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 16. svibnja pie papi Piju XII: "pritisak Nijemaca se puno osjea u
zakonima protiv idova, premda tvrde, da se ne ele mijeati u unutranja pitanja hrvatske drave.
U stvarnosti, rasistiki zakon izdan ovih dana se mora pripisati tekim pritiscima Njemake." Iako
progon idova nije bio dio ustake ideologije, pa su ak i mnogi istaknuti ustaki dunosnici bili
oenjeni idovkama, Paveli je pod Njemakim pritiscima poputao, te je donio zakone o progonu
idova, iako se dravne institucije nisu osobito trudili u provoenju tih zakona. Kako bi se prikrila
ovakva politika mediji u NDH su pisali puno antiidovskih tekstova, ali to nije zavaralo Nijemce, te
su kasnije kad je Gestapo preuzeo redarstvene poslove na teritoriju NDH dolo je masovnog
progona idova i njihov transport u njemake koncentracijske logore. Zahvaljujui takovoj politici
NDH mnogi idovi nisu eljeli napustiti teritorij NDH, i prijei na podruje pod talijanskom
kontrolom i dalje prema Siciliji i Palestini, to je kasnije Gestapo iskoristio i polovio ih.
U istonoj Hercegovini, u nevesinjskom kraju NDH pokuava uspostaviti vlast, ali 3. 6.
Srbi u selima Koriti i Drenje se diu na ustanak. Postrojbu ustakog natporunika Franje Sudara na
mostu zvanom Gvozdeni most, na rijeci Zalomci, napadaju Srbi pod vodstvom Obrena Ivkovia.
Dva dana kasnije, u selu Kazanci Srbi u noi izmeu 5. i 6. lipnja napadaju ustaku vojarnu u svom
selu. Ustae su naivno poeli osnivati male vojne posade ak i u Srpskim selima kako bi pokazali
svoju vojnu i politiku vlast na terenu, ne razmiljajui mogu li se obraniti u sluaju napada.
Ustanike je predvodio etniki komandant, pravoslavni pop Radojica Perii. Zbog velike
premoi napadaa pedesetak ustaa je pobjeglo prema Avtovcu. Slijedei dan, 6. lipnja napadnuta je
posada u stanici Jasenak, te su zauzeti poloaji prema Mulju i Avtovcu. etniki prvaci sastali su se
istog dana na Gatu, donijevi tom prilikom slijedee odluke: Prvo, da se odmah krene u pravac
Zborne Gomile, na putu Avtovac-Stepen; da se na tom putu doekuju i napadaju vojniki kamioni,
koji su, po prianju mjetana, dovozili i odvozili ustae od Gacka do Bilee. Drati poloaje ne tom
terenu i ne naputati ih. Doekivati napade i vriti napade. Drugo, ova sela istono od puta
Avtovac-Kobilja Glava evakuirati odmah u planinu prema Crnoj Gori; evakuaciju vriti po noi i
neprimjetno; poeti sa selima koja su blia muslimanskom naselju i izloenija napadu. Prekinuti i
suzbiti sva odlaenja, ma koga, u varo Avtovac i Gacko i druga mjesta gdje su ustae. Tree,
56

obavijestiti i pozvati sve Srbe na ustanak i borbu, slati kurire u ostale susjedne hercegovake
srezove i obavjetavati ih o otporu. Crnogorska granina naselja stalno obavjetavati i pozivati u
pomo. Uputiti u Niki nekoliko ljudi i po mogunosti da sveenik Radojica Perii bude s njima;
vidjeti tamo crnogorske prvake, traiti pomo u borcima i naroito u oruju; izvijestiti ih naroito o
zbijegovima koji e se za koji dan nai u njihovim planinama.
Iz ovih borbi je vidljivo kako Srbi postupaju vojniki puno loginije i iskusnije, dok se
ustae postavljaju vie policijski nego vojniki. Umjesto da svoje posade smjetaju na stratekim
raskrima, prijevojima i uzvisinama i izbjegavaju veinski srpska mjesta, oni posade stavljaju u
zgrade po veim mjestima kako bi pokazali politiko zaposjedanje odreenog teritorija.
U Veneciji 15. lipnja 1941. godine potpisan je poseban Ugovor o pristupanju Nezavisne
Drave Hrvatske Trojnom Paktu, kojega su jo dana 27. rujna 1940. godine, slubeno oformile
Njemaka, Italija i Japan. Isti su potpisali za NDH dr. Ante Paveli, za njemaki trei Reich ministar
vanjskih poslova von Ribbentrop, za Kraljevinu Italiju ministar vanjskih poslova grof Ciano, te za
carski Japan u ime ministra vanjskih poslova Yosuke Macuoka, ambasador Japana u Rimu, Zembei
Horikiri. U lipnju 1941. Paveli se sastaje sa Hitlerom u Bavarskoj, pri emu ga Hitler ohrabruje u
prihvaanju slovenskih useljenike i deportiranje Srba u Nedievu Srbiju. Hitler eli etniki oistiti
prostor Slovenije za nijemce i ne zanima ga gdje e Hrvati zbrinuti Slovence. Njemaki Fhrer
takoer je izjavio kako previe tolerancije moe biti tetno, te je predloio Paveliu da vodi
"pedeset godina nacionalno netolerantne politike", to je on spremno prihvatio. U sljedeih nekoliko
mjeseci, ustaka je vlada deportirala desetke tisua, a u idue dvije godine deportirano je oko
120.000 Srba u Srbiju, zbog ega jaa pobuna Srba.
Ustae su na otpor u istonoj Hercegovini odgovorili uhienjima Srba po Mostaru, apljini i
Ljubinju. Oko 15. lipnja stigla su ustaka pojaanja od oko 500 vojnika za guenje ustanka, ali su se
morali povui uz oko pedesetak poginulih. Slijedeih dana borba se se prenosi i na ostale susjedne
krajeve. Ustae su u povlaenju, a jedino kod Fazlagia Kule svakodnevno pokuavaju osvojiti
srpske poloaje kod Bijele Gomile. Sve ove bitke koje su se dogaale u prvom mjesec nakon
potpisivanja rimskih ugovora talijani mirno promatraju i uspostavljaju obavjetajne veze sa Srbima.

4.1.

Komunistiko etniki ustanak protiv NDH

Dana 22. lipnja u 3:00 poinje napad na Sovjetski Savez pod nazivom Operacija Barbarossa.
Ukupne njemake vojne snage: 118 pjeakih divizija, 15 motoriziranih divizija, 19 tenkovskih
divizija, sa oko 3.050.000 vojnika. Istovremeno na Zapadu njemake vojne snage raspolau sa 38
divizija, 8 u Norvekoj, 7 na Balkanu, 1 u Africi i 1 u Njemakoj. Njemaka procjena ruskih snaga:
118 pjeakih divizija, 20 konjikih divizija, 40 motoriziranih i tenkovskih brigada, te oko 6.000
aviona. Napadu se protivio jedino Gring koji je nakon rata sa Francuskom i Britanijom bio uvjeren
kako bi napad na Sovjetski Saveza bio porazan za Njemaku. Nakon gubitka zrane bitke iznad
Britanije shvatio je kako Nijemci vie nemaju tehnoloku prednosti nad zapadom, te je uporno
pokuavao nagovoriti Hitlera da odustane od napada, ali se nakon Hitlerove odluke priklonio voi.
Goring kao zapovjednik Luftwaffe je ve 1940. bio u defanzivi u zranom prostoru poto su
Britanski bombarderi ve tada zapoeli s bombardiranjem Treeg Reicha. Da je bio u pravu vidjelo
se ve 1942. kada su britanske bombe padale u stotinama, ak i tisuama, te unitavale njemake
gradove. Od tada Luftwaffe je mogao odgovoriti samo nonim letovima i protuzranim orujem.
U Hrvatskoj su, istog dana kad je Njemaka napala Sovjetski savez mnogi komunisti
zakljuili kako bi mogli biti uhieni, te su se poeli skrivati. Tako su se Sisaki komunisti 22. lipnja
1941. skrili u umi abno gdje se okupilo 79 komunista, te su to svoje skrivanje kasnije nazvali dan
57

ustanka, a sebe su nazvali prvi antifaistiki odred. Zapovjednik im je bio Vlado Janji Capo, a svi
su bili hrvati, osim jedne srpkinje. U Slavoniji, kod Slavonskog Broda slijedeeg mjeseca, 8. 7.
1941. formira se Brodski partizanski odred.
Poslije napada Njemake na SSSR pobuna Srba u istonoj Hercegovini postaje masovna. Oko
tri sata popodne 26. lipnja pobunjenike poloaje napadaju tri kolska aviona NDH, koja su
oborena. Paveli u ovom trenutku ne shvaa kako je Srbima ostalo dosta oruja od Jugoslovenske
vojske i kako on nema snage za stavljanje itavog tritorija NDH pod svoju kontrolu. Umjesto da
uvrsti vlast u mjestima sa hrvatskom veinom, te mobilizira to vie dragovoljaca, a veinski
srpska mjesta ostavi za kasnije postepeno neutraliziranje zapoljavanjem nezaposlenih na javnim
radovima, gospodarskim pritiscima i povlasticama, on u namjeri dokazivanja svoje snage slabim i
neiskusnim vojnim snagama pokuava osvojiti ono to ne moe osvojiti. Kako bi se sukobi izmeu
Hrvata i Srba to vie raspirili slijedeeg dana 27. lipnja, formalno u pomo vojsci NDH dolaze dva
kamiona talijanskih vojnika sa puno oruja i streljiva. U zasjedi kod Kobilje Glave 15-tak obinih
talijanskih vojnika je ubijeno, a ostali su se predali, ime su Srbi dobili dodatno oruje i streljivo.
Kasnije su talijani esto na ovaj nain naoruavali partizane aljui puno oruja uz slabu pratnju
kroz pobunjene krajeve u zasjedu, pri emu je pogibao manji broj obinih svjesno rtvovanih
talijanskih vojnika. Time su se poeli ostvarivati planovi destabilizacije koje je General i
zapovjednik vojske, Pietro Badoglio, izradio 1918., a koji su talijanski faisti stavili u operativnu
upotrebu. Za ovaj plan je ve ranije znao Mussolini, to je vidljivo iz njegovog govora u Trstu iz
1920. u kojem je rekao; Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv.
Mislim kako moemo rtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana. Iz kasnijih
Musolinijevih poteza vidljivo je kako je on elio puno vie, elio je osvojiti itav Balkan.
U noi izmeu 27. i 28. lipnja Srbi napadaju i Avtovac, te ga osvajaju. U Avtovac su uli
Srpske voe, pravoslavni sveenik Radojica Perii i porunik Milorad Popovi. Jake talijanske
kolone, praene zrakoplovstvom, krenule su 29. lipnja iz Bilee prema Avtovcu. U prazan gradi
Talijani ulaze uvee istog dana, a pobunjenici su se povukli na ranije poloaje. Talijanu se irea a
ustae misle kako im pomau u borbi protiv Srba. Talijanske i ustako-domobranske trupe su
poetkom srpnja potisnule pobunjene Srbe u planine, pri emu talijani zauzimaju sve vie teritorija.
Na planinu Sitnicu kod Trebinja izbjeglo je oko 20.000 Srba iz stolakog, ljubinjskog i bilekog
podruja, te postaju izvrsna masa za mobilizaciju i razbuktavanje rata, to talijani i ele.
Zbog progona i onih Srba koji nisu imali veze sa etnicima i partizanima Srbi poinju
masovno bjeati u ume, a prema savjetima pametnijih suradnika i pojedinih nijemaca Paveli vrlo
brzo mijenja politiku i odluuje primiriti stanje, te 30. lipnja izdaje smjernice velikim upanima i
ustakim dunosnicima prema kojima se naglaava kako je najvanija dunost hrvatskih dravnih
tijela: "zatititi slobodu, sigurnost ivota i sigurnost imovine svakog dravljana, i svakog onog tko u
dravi ivi i u njoj se nalazi.... Nitko nije gospodar tueg ivota.... nitko na svoju ruku, bio to
dravni inovnik, ustaki dunosnik bilo koje vrste, nema prava tui ivot da sam na svoju ruku,
mimo zakona i mimo zakonom predvienog suda oduzeti, jer onim asom on se stavlja sam iznad
izvan zakona, jer poinja zloin i dravna vlast, hrvatska dravna vlast, ustaka vlada mora proti
njemu postupati i postupat e kao proti svakom zloincu koji tui ivot dira."
Poto je na terenu zavladala anarhija Paveli je morao za realizaciju ove smjernice aktivirati
prijeke sudove koji su na smrt uskoro osudili desetke pojedinaca iz ustakih redova koji se nisu
obazirali na zapovijed. Iz ove Pavelieve smjernice vidljivo je kako je njegova ranija odluka o
protjerivanju Srba u Srbiju rezultirala masovnom pobunom Srba i rastu nediscipline meu ustaama
koji su se samoinicijativno poeli svetiti na civilima za gubitke u borbi sa pobunjenicima.
Unato ovoj Pavelievoj naredbi Vjekoslav Luburi slijedei dan kree u ienje terena
gdje nastoji ukloniti osobe koje su ocjenjene kao najopasnije, kako bi se osvetio za ustake gubitke
58

u istonoj Hercegovini. S malom postrojbom od nekoliko kamiona vojnika Luburi 1. srpnja 1941.
napada Suvaju i prema pripremljenom popisu likvidira 173 osobe. Narednih dana Luburieva
ekspedicija obavlja sline akcije ienja u selima Bubanj i Osredak. Prema orunikom izvjetaju u
Bubnju je poginulo 152 ljudi. Ukupno je u ta tri Lika sela u tri dana ubijeno izmeu 279 i 330
ljudi. Tako je Luburi svojom akcijom "ienja" nesvjesno, ili svjesno, potaknuo nagli bijeg Srba u
ume i jaanje ustanka na ovom podruju Like. Unato tome nakon ove akcije je imenovan
voditeljem III. ureda UNS-a ija je funkcija bila organizacija logora, uprava i osiguranje. UNS je
bio ustaka nadzorna sluba osnovana pod nadzorom Pavelia i Eugena Dide Kvaternika 16.8.1941.
a ukinuta 21.1. 1943. kada njihove poslove preuzima Gestapo. U sebi je UNS objedinio vie
razliitih poslova, iako bi logino bilo razliite poslove povjeriti razliitim osobama i razliitim
slubama, kako bi se meusobno kontrolirali. Moralo se razdvojiti vojne i civilne slube, te
obavjetajne i kontraobavjetajne. Da su ove slube bile razdvojeno razvijane pojedini dijelovi bi
opstali nakon to je 1943. Gestapo preuzeo nadzor sigurnosti, te nakon toga ne bi moglo doi do
potpunog sigurnosnog raspada pojedinih vojnih postrojbi. Upitno je zbog ega je Paveli nakon
Luburievih zloina njega stavio u UNS, a jedan od moguih razloga je da bude protutea Eugenu
Kvaterniku s kojim je najue suraivao dok su bili u Italiji, a nakon povratka u Hrvatsku sve su se
vie razilazili.
Nakon njemakog napada na SSSR i uvjerenja komunista i Srba kako e rat kratko trajati
pobuna se iri na podruje Crne Gore gdje se od 13. srpnja 1941. godine vode ozbiljne borbe
etnika i komunista partizana protiv Talijana, te se Talijani trude iskoristiti pobunu za svoje interese
i sklopiti tajne dogovore sa Komunistima i Srbima, a na tetu NDH kako bi se pobuna okrenula
samo prema Hrvatima. Pobunu u Crnoj Gori gue uz pomo svjeih divizija poslanih iz Albanije.
Talijanski mediji poinju pisati o masovnim zloinima Hrvata nad Srbima, ali nita ne piu o
svojim zloinima. Da su ustae ovakve medijske natpise znali protumaiti mogli su zakljuiti kako
Mussolini eli talijansku javnost okrenuti protiv svojih "saveznika" Hrvata, kako bi i vlastiti vojnici
prihvatili suradnju sa Srbima koji su do tada pobili vei broj talijanskih vojnika. A da su i dalje
razmiljali shvatili bi kako talijanima treba izgovor za krenje ranijeg dogovora po kojemu su
trebali povui svoje vojne postrojbe iz interesne zone do 1. kolovoza.
Nakon uspjene operacije radikalizacije Srba i njihovog vojnog organiziranja Talijani sve
vie staju na njihovu stranu zbog ega se talijansko-ustaki odnosi sve vie pogoravaju, te dolazi i
do manjih otvorenih sukoba. Ustae osjeaju kako postaju sve vie neprijatelji faistike Italije ali
im nije jasno zbog ega. Zbog toga talijani izraavaju ogorenje, te obustavljaju dogovoreno vojno
povlaenje prema planovima i dogovorima izraenima jo u lipnju, a da bi dobili podrku za to
potiu srbe na pobunu, ime pravdaju ostanak svoje vojske u okupacijskoj zoni. Talijanski oficiri
obilaze srpska sela i ire parolu; "Buono Serbo, mazzare Croato", a 23. srpnja u Benkovcu je, po
nalogu guvernera, talijanski obavjetajni oficir odrao je sastanak sa srpskim voama iz Srba, D.
Lapca, Drvara, i dao im nalog za bunu, te im je osigurao tajnu isporuku oruja i streljiva. Na
sastanku sa srpskim prvacima u Benkovcu - Vladom Novakoviem, Uroem Desnicom, Stevom
Raenoviem, Pajom Omikusom, sveenicima Momilom ujiem i Ilijom Zeeviem - talijanski
zapovjednici obeavaju zatitu Srba i pomaganje u borbi protiv Hrvata. Sa Talijanskim
obavjetajnim asnicima gdje je dogovoreno kako se Srbi trebaju vratiti u svoje krajeve i raditi na
pripajanju Kninskog i Graakog kotara kraljevini Italiji. Niko Novakovi Longo i Boko Desnica
objavljuju javni apel u listu San Marco u kojim u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne
Dalmacije trae da Talijani pripoje itavu Dalmaciju, a ne samo njen sjeverni dio, to je dr.
Novakoviu donijelo naklonost Rima. Traili su ono to su im talijanski obavjetajci rekli da trae,
a u cilju da talijansku javnost pripreme za takvo rijeenje.
Obavjetajni oficir izvjetava guvernera Bastijanija; "Oni su otili kuama sa obeanjem da e
raditi po vaim uputama". Velika pobuna Srba je bila neophodna kako bi Nijemcima pokazali
59

nesposobnost ustaa u odravanju reda, te potrebu da Talijani preuzmu uvanje mira u podruju
Dalmacije, Like i Bosne. I tako je poela organizacija velikog antifaistikog ustanka prema planu
talijanskih faista i uz logistiku i organizacijaku podrku talijanske vojne obavjetajne slube, pri
emu su Srbi i komunisti postali puki izvritelji talijanskih planova za ostvarenje njihovih stratekih
interesa.
Ta od Talijana organizirana i isplanirana velika pobuna poinje isti dan kada se talijanski
garnizon, prema ranijem dogovoru sa NDH o demilitarizaciji Druge zone, povukao iz Topuskog,
Vrginmosta i Slunja 27. srpnja prema obali, te Srbi iz okolnih sela poinju sa pobunom talijanskim
orujem i orujem zaostalim od kraljevine jugoslavije. Na taj nain je sprijeen dolazak Hrvatske
vojske u Drugu zonu odakle su se talijani prema dogovoru morali povui. Toga dana izbila je
pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i svim okolnim krajevima, dok u Prvoj zoni, na anektiranom
podruju nema nikakve pobune. Pobunu su vodili etniki kolovoe i srpski pobunjenici Torbica,
Kea, Omikus i Radenovi koji su taj dan osnovali u Srbu etniki puk(brigadu) s 1000 etnika.
Voa etnika u kninskoj krajini bio je bivi pravoslavni pop Momilo uji koji je osnovao tzv.
Dinarsku diviziju. Voa srpskih komunista u Lici, ore oko Jovani, bio je zapovjednik
partizanskog odreda sa 60 srpskih komunista koji su se pridruili etnikom ustanku i etnikom
ienju hrvatskih civila.
Talijanskim orujem naoruani srpski oderedi iz anektirane zone odlaze na podruje NDH i
ondje sudjeluju u napadima na hrvatska sela. Nema ni jednog napada na Talijane poto u etnikim
zapovijedima izriito pie; "ne napadati Talijane". Talijanski guverner Bastijani pie u Rim 28.
srpnja; "Pokret nije uperen protiv Talijana," i stanovnitvo Like eli da ima garnizon od talijanskih
trupa," te da su pobunjenici predali peticiju; "Stanovnitvo Like moli talijansku vojsku da zauzmu
cijelu provinciju... eljno vas oekujemo. Stanovnitvo i etnici". Takoer javlja kako ustanici ne
napadaju talijanske asnike ve im pomau i kako je "vodstvo revolucionarnog pokreta izdalo
pismenu okrunicu da ne treba uznemiravati Talijane." Karabinjeri iz Zadra 31. srpnja izvjeuju
guvernera Dalmacije; "potvreno je kako je pokret usmjeren iskljuivo protiv ustaa i kako bi
stanovnitvo Like i Bosne s osobitim oduevljenjem prihvatilo pripojenje Italiji." Ubijeno je na
stotine Hrvata i spaljena su mnoga hrvatska sela pri emu je protjerano cjelokupno hrvatsko
stanovnitvo. U Srbu, srpski pobunjenici su osvojili naputenu andarmerijsku stanicu NDH,
zarobili mjesnog katolikog upnika monsinjora Jurja Gospodnetia, te ga ispekli na ranju. Odmah
potom etnici su poeli sa zloinima u oblinjem mjestu Brotinja, gdje su u jamu bacili 38 Hrvata,
svi s prezimenom Ivezi.
U Kninu se okupilo oko 2.000 izbjeglih Hrvata, a samo u nekoliko dana nakon 27. srpnja
ubijeno je 107 Hrvata u okolnim mjestima. U Graac su izbjegli Hrvati iz okolnih mjesta u kojima
je ubijeno oko 150 Hrvatskih civila i 33 domobrana. U G. Lapcu i D. Lapcu pobijeni su svi Hrvati
koji nisu uspjeli pobjei. U noi izmeu 1. i 2. kolovoza 1941. g. Borievljani su bili prisiljeni
pobjei u Kulen Vakuf. Kada su etnici sa neto komunista uli u Borievac, zapalili su upnu
crkvu, naputena imanja i pobili preostalo hrvatsko stanovnitvo. Borievci su spaljeni, a dio
Hrvata se uspio povui prema Kulen Vakufu. Uz Brotinju i Borievac, stradala su Poljica,
Miljenovac, Donji i Gornji Lapac. Srbi su 6. rujna 1941. napali i Kulen Vakuf, koji su spalili pri
emu je ubijeno izmeu 900 i 1300 Hrvata, katolika i muslimana. To je bio prvi veliki masovni
zloin u ratu. Time su Hrvati posve istrijebljeni iz likog Pounja. Najvie izbjeglih Borievljana
kasnije se naselilo u Bjelovar, a poubijano ih je i raseljeno vie od dvije tisue.
U kotaru Donji Lapac izvreno je prvo potpuno etniko ienje. U Krbavskom polju pobunila
su se sva srpska sela, a Hrvati bjee u Udbinu. U Pitalinskoj dragi na prijevaru je ubijeno 200
domobrana. Isto se dogaa i u Cazinskoj krajini gdje odmah pri povlaenju talijana iz Velike
Kladue Srbi napadaju okolna muslimanska sela. Najokrutniji napadi su u Bosanskoj krajini gdje se
"ustanak protiv okupatora" vodi protiv muslimana pod parolom; "opi rat protiv Turaka."
60

Istovremeno sa ustankom Srba u Lici, etnici i komunisti iz Drvara 27. srpnja organiziraju
ustanak protiv NDH, te vre pokolj 62 civila u Bosanskom Grahovu, s ciljem fizikog istrebljenja
svih njima nelojalnih stanovnika u toj upi, mahom Hrvata katolika, nakon ega je istog dana
etniki oiena od Hrvata i upa Drvar, te Bosanski Petrovac i Krnjeua. Od vie tisua stanovnika
Bosanskog Grahova vrlo malo ih je preivjelo rat. U Drvaru je ubijena posada od 200 domobrana i
sve hrvatsko stanovnitvo, te su unitene sve eljeznike postaje i sve opine. Popaljeni su deseci
hrvatskih sela u kotaru Sanski most, a u Krnjeui su ubijeni svi Hrvati, preko 200 ljudi. U Trubaru
su zaustavili vlak i pobili vie desetaka hodoasnika. Tisue izbjeglica se slilo u gradove, a 5000
samo u Sanski most.
U Jajcu se okupilo oko 6.000 izbjeglica. Istovremeno sa ustankom poinje povratak talijanskih
trupa i reokupacija, a pobuna im slui kao opravdanje za krenje sporazuma sa ustaama o odlasku
talijanske vojske iz interesne zone. Ustanici doekuju "faistike okupatore" sa zastavama i
slavljem. Talijani doputaju pregled talijanskih vojnih kamiona kako bi srbi pregledali dali se tu
krije poneki Hrvat. Na taj nain Talijani postepeno reokupiraju cijelu okupacijsku zonu, nakon ega
sa etnicima sklapaju sporazum u Viegradu.
I kod Sarajeva je krajem srpnja i poetkom kolovoza dolo je do prvih etnikih napada u
Podrugovima, te na Romaniji i Trebeviu, u tuzlanskom kraju. Ustanak je naglo izbio i brzo se
proirio u srpskim naseljima oko Han-Pijeska, Vlasenice, Srebrenice, Bratunca i Drinjae. U
tuzlanskom kraju pobunili su se podruja Bira, Majevica, Semberija i Ozren, a u sarajevskom kraju
Semizovac, Romanija i Kalinovnik.
Nakon ovog etnikog ustanka pod talijanskom zatitom odlukom Mussolinija sve ustake i
domobranske postrojbe su se morale povui iz talijanske Druge i Tree okupacijske zone dok su
etnici preli pod talijansko zapovjednitvo i opskrbu, te se formira MVAC Milizija volontare
anticomunistica. Paveli ti prihvaa kako ne bi uao u ovoreni rat sa talijanima. Talijani sklapaju
sporazum sa etnicima, a Draa Mihailovi alje svog delegata, Trifunovia, vojvodu Biranina u
Split kao svog predstavnika u talijanskom stoeru. Nakon toga su etnici zajedno kretali u operacije
protiv Hrvata pod parolom borbe protiv komunista.
I na podruju Dubrovnika Talijani dovode etnike kako bi i ovdje protjerali to vie Hrvata.
Dva hrvatska obavjetajca, koji ilegalno djeluju u Dubrovniku i skoro svakog dana javljaju UNS-u
(Ustakoj nadzornoj slubi) u Zagreb o neshvatljivom stanju u gradu, gdje harae etniki
krvoloci, slobodno dolaze etniki vojvode Trifunovi, Jevevi i drugi, tu sastane i mjesecima
borave u dubrovakim hotelima. Javljaju i kako proetniki orijentirani dubrovaki gradonaelnik
dr. Ivo Karlovi, koji je prije Drugog svjetskog rata radio u Ministarstvu unutarnjih poslova
Kraljevine Jugoslavije nosi srpske i etnike oznake na svom automobilu, te se slobodno kree po
etnikoj teritoriji u Hercegovini i Crnoj Gori.
Za vrijeme talijanske protuofanzive sa 30.000 vojnika u Crnoj Gori poetkom kolovoza
talijanski obavjetajci vode vrlo tajne pregovore sa Titom u Beogradu kako bi se obustavili
partizanski napadi na Talijane, te usmjerili prema NDH. Tito je sudei prema kasnijim dogaanjima
za uzvrat traio redovite isporuke oruja i streljiva, te protjerivanje seljaka u ume i planine kako bi
ih partizani tu mogli mobilizirati u svoje postrojbe. Oruje i streljivo je najee isporuivano na
nain da bude ostavljeno na dogovorenim lokacijama, ili da ga partizani "zarobe" napadom na male
potaje, ili kolone sa vrlo slabom zatitom. Poetkom rata bio je u Zagrebu, ali je ocijenio kako
Hrvati nisu spremni za pobunu protiv Nijemaca i Talijana, te je ocijenio kako su najborbeniji
stanovnici zapadne Srbije i sjevernog dijela Crne Gore. Zbog toga je nakon raspada Jugoslavije
otiao u Beograd, gdje se skrivao u vili masona Vladimira Ribnikara, na Dedinju. Nakon to
Njemaka 22. lipnja napala SSSR dobio je zapovijed za ustanak koji je organizirao iz svoga
61

boravita u Beogradu. U partizane je otiao tek u rujnu kada je u Uicama stvoren prvi partizanski
teritorij. Pratei zbivanja u periodu raspada Jugoslavije procijenio kako je najbolje upravo tu
pokrenuti ustanak. Meutim, kada je vidio kako su Talijani lako 27.7. 1941. na terenu NDH
organizirali pobunu Srba, na osnovu svojih obavjetajnih podataka prepoznao je talijansku igru, te
je procijenio kako talijani ele osvojiti itavu NDH i kako su oni ustvari najvei strateki
neprijatelji NDH. Na temelju toga je zakljuio kako se sa njima moe nai zajedniki jezik u
obostranom trenutnom interesu. Shvatio je kako bi on mogao pomoi talijanima u irenju pobune
protiv NDH uz pomo komunista, dok bi njemu talijani mogli osigurati neophodno oruje i
streljivo, dok se ratna sree ne okrene na sovjetsku stranu. A ak i ako se ratna srea ne okrene on e
imati dobre tajne odnose sa talijanima. Zahvaljujui takvim interesima glavni Jugoslavenski
antifaist je na taj nain postao glavni suradnik talijanskog faizma u borbi protiv NDH.
Istovremeno dok je sa Talijanima pregovarao o isporukama oruja, sa Gestapoom je preko
posrednika Floresa rijeio problem nedostatka iskusnog zapovijednog kadra organiziravi povratak
"panaca" iz njemakih logora.
Prema mnogim indicijama vidljivo je kako Tito ve poetkom kolovoza, za vrijeme
Crnogorskog ustanka uspio stupiti u kontakt sa faistikom Italijom i dogovoriti zaustavljanje
ustanka u Crnoj Gori, u zamjenu za tajne isporuke oruja, ali nije siguran kako e na to reagirati
Staljin koji preko Kominterne poziva sve komuniste svijeta na veliku antifaistiku borbu. Zbog
toga je Tito 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopinia kako su talijanski
mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oruje, a Kopini je ovo
proslijedio Staljinu. Da su se crnogorski partizani samostalno dogovarali sa talijanima ne bi ih istim
tim orujem napadali. Ali, kada je kasnije dolo do velikog ustanka i napada na Pljevlja Tito dva
puta alje svoga kurira Radu Bulata Crnogorskim komunistima sa zapovijedi da odustanu od napada
na talijane, iz ega je jasno kako je upravo Tito imao tajni dogovor sa talijanima. Do isporuke prve
koliine oruja je dolo u rujnu 1941. kada su povjerljivi Titovi komunisti dobili oko 25.000
puaka od talijanskih mornara. To je bila dovoljna koliina za borbu protiv ustaa i domobrana, ali
nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske vee postrojbe. Za ovu prvu poiljku oruja preko luke
u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporuena grupici Titu najodanijih komunista doznala je
obavjetajno nadzorna sluba NDH, te je to dojavljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim
upoznao Pavelia, (a to je Kvaternik kasnije opisao u svojim zapisima). Paveliu je nakon ove
informacije moralo postati jasno kako su talijani stvarni organizatori pobune protiv NDH, te kako
e oni sve uiniti kako bi unitili i zauzeli itavu NDH. Tada je morao nai strateko rijeenje za
ovaj problem kako bi osigurao opstanak NDH, ali on to nije znao te je pokuao problem prebaciti na
Hitlera, ne shvaajui kako je Hitleru Italija najvaniji saveznik i kako on to saveznitvo nee
ugroavati zbog njemu minorne hrvatske. Da je to shvatio pokuao bi sve one koji su se spremni
boriti protiv Italije organizirati u posebnu tajnu organizaciju za koju Nijemci i Talijani nisu smjeli
znati, kako bi ta organizacija pripremila tajna rjeenja za obraun sa talijanima. A ova skupina sa
vojnim znanjima i iskustvima bi razmatranjem stanja moda dola i do zakljuka kako su talijani
previe jaki za otvoreni sukob, te kako je najbolje prihvatiti talijanske zahtjeve za carinsku,
gospodarsku, monetarnu i vojnu uniju, te ekati najpogodniji trenutak za prekid te unije. Poto bi
takav dogovor doveo do prekida talijanske pomoi etnicima i partizanima oni bi svakog dana
postajali sve slabiji, hrvatska vojska sve jaa, a talijansko vjerovanje kako su se proirili na itavu
NDH sve snaniji. Poto je Paveli kasnije sve one koji su traili borbu protiv talijana
marginalizirao i progonio logino je zakljuiti kako je on u stvari povjerovao Hitleru koji ga je
uvjerio kako su informacije o talijansko partizanskoj suradnji ustvari obavjetajna dezinformacija
kojom se eli sabotirati njegovo saveznitvo sa Italijom.
Jugoslavenski pukovnik Draa Mihailovi osnovao je srpsku nacionalistiku organizaciju u
svibnju 1941. te krenuo u oruani otpor. U poetku je ak i propagirao otpor Nijemcima, te je o tom
sklopio pakt sa komunistima, pri emu je on imenovan za zapovjednika zajednikih vojnih snaga.
62

Uvidjevi kako je komunistima jedini cilj osvojiti vlast, bez obzira na cijenu, odluio je prekinuti
suradnju sa komunistima koji su se istaknuli uglavnom u ubijanju istaknutih uglednijih, ili bogatijih
civila koje su nazivali kapitalistima i kulacima. Nakon prekida suradnje etnika i komunista u Srbiji
je partizanski pokret nestao. Tito je ovaj prekid suradnje objasnio ideolokim razlozima, a u stvari
se radilo o ispunjavanju dogovora izmeu titovog posrednika Floresa i Gestapoa koji je postignut u
zamjenu za putanje "panaca" iz nijemakog zatvorenitva, nakon ega su partizani prestali
napadati Nijemce, a poeli su napadati etnike. Nakon ovoga etnici su Srbiju prepustili
Njemakom posluniku Nediu, te su veinu svoga djelovanja prebacili na podruja Crne Gore,
NDH i od Italije okupirane Dalmacije gdje su naoruavani od Talijana nastavili sa masovnom
likvidacijom nesrpskih sela. U Talijanima su nali stratekog partnera sa kojim e zajedno podijeliti
Hrvatske etnike teritorije, te znatno smanjiti broj Hrvata. Draina strategija je bila dio etnikih
odreda legalizirati kod talijana, nijemaca, ili NDH, radi zatite srpskih civila i "pokrivanja"
naoruavanja etnikih ilegalnih odreda koji ostaju u umama. Talijane je, po planovima trebalo
uvjeriti kako su im legalizirani etnici odani i kako nisu pod Drainim zapovjednitvom. U
pogodnom trenutku, a najdalje u trenutku pojave Zapadnih saveznika na granicama, svi legalizirani
odredi okrenuli bi oruje protiv Talijana. Zbog toga su pojedine etnike skupine nazivane po
zapovjednicima tih skupina, kako bi se istaknula njihova formalna neovisnost o Mihailoviu, iako
su se svi ti zapovjednici tajno i dalje dogovarali sa njime.
Za razliku od Drae Paveli nije znao tajno formirati sline rezervne hrvatske snage koje bi
se pod drugim zastavama neke borile protiv talijana, a neke protiv etnika, a stvarno bi djelovale
pod njegovim nadzorom.
Zbog jaanja etnika naoruanih talijanskim orujem Paveli je primoran 21. 8. prepusti
upu Bribir-Sidraga nadlenosti Opeg upravnog povjerenitva pri tabu 2. talijanske armije, a pet
dana kasnije u Zagrebu je potpisan sporazum o ponovnoj okupaciji druge zone. Ta zona je
proglaena demilitariziranom, a talijanski generali i Paveli su se sporazumjeli kako se ujieve
snage, nazvane nacionalisti-pobunjenici mogu uz obostrano, talijansko i ustako odobrenje
koristiti protiv partizana. Talijani su ovaj sporazum potpisali formalno kako bi se smirilo stanje, a
stvarno zato da bi raspirili rat izmeu partizana i etnika kako se moglo sprijeiti dogovaranje
ustaa sa jednima od njih. Ako ustae dogovore primirje sa etnicima talijani imaju mogunost jae
naoruavati partizane, a ako se ustae dogovore sa partizane tada talijani mogu jae pomagati
etnicima.
Zbog jaanja partizana i etnika Njemaki veleposlanik u NDH Sigfrid Kasche zakljuuje
kako nova hrvatska drava, ako uistinu eli izii na kraj sa Srbima, mora svakom pojedinom
Srbinu priznati pravo na rad, obitelj, egzistenciju i osnovna graanska prava, to je bilo suprotno
od Hitlerovih savjeta Paveliu. Zbog toga Paveli poinje jae istaknuti politiku smirivanja. Na
sastanku predstavnika Rima i NDH 15. i 16. studenog 1941. u Opatiji dogovoreno je da se
garancija hrvatske vlade najire primjeni na sve stanovnitvo koje se vratilo u svoja prebivalita i
koje je miroljubivo, te da se s pravednou ispita mogunost ponovnog vraanja u slubu
inovnika lokalne uprave i isplatu mirovina koje im pripadaju i da se otvore kole koje e moi
koristi i pravoslavno stanovnitvo. Zbog toga Paveli 27. studenog u Kninu za novog velikog
upana imenuje Davida Sinia, koji tvrdi kako vii dravni interesi nalau politiku smirivanja
ustanka, odnosno politiku ispravljanja nekih nepravdi prema ivlju grko-istone vjere. On
uvjerava Pavelia kako moraju svojim postupcima Srbima oduzeti karakter borbe za ljudska prava:
Moramo grkoistonjacima oduzeti iz ruke adut i razlog kojeg osobito pred Talijanima imaju i
imali su, to jest da su oni prisiljeni boriti se jer smo im toboe oduzeli sredstva i prava na ivot .
Sukladno javnoj politici pacifikacije kojom su se eljeli srbima prikazati kao prijatelji
talijanski general Monticelli uvjerava Sinia da kod opinskog poglavarstva ponovo zaposli 33
Srbina i da provede reviziju kolskog programa tako da se u njemu odrazi potovanje povijesti,
obiaja i narodne samobitnosti Srba.
63

Nakon toga Talijani su organizirali sastanak etnikih voa sa ustaama. Momilo uji,
Pajo Popovi i Brane Bogunovi su prvi od etnikih voa prosinca 1941. godine doli u salon
velikog upana Davida Sinia u Kninu. Sini je ujiu i dvojici njegovih pratilaca obeao
materijalnu i novanu pomo za etnike trupe, zapoljavanje Srba, ravnopravnu diobu 9,5 vagona
kukuruza meu srpskim i hrvatskim stanovnitvom. Nakon sastanka, izmijenjene su opinske
uprave i u Kninu, Drniu, i Bosanskom Grahovu. U Grahovu je postavljen na elo opine prijeratni
opinski predsjednik Srbin Marko Kesi, koji je poloio zakletvu Poglavniku i Dravi Hrvatskoj. U
Kninu je za donaelnika postavljen Josip Laa, prijatelj ujia i Bogunovia. Procesom legalizacije
etnici su ukljueni u sistem NDH, dok su partizani proglaeni zajednikim neprijateljima. Ovim
javnim sporazumima primirena je borba izmeu etnika i ustaa, etnici su postali talijanska javna
postrojba za tjeranje partizana prema sjeveru, koje su talijani, istovremeno vrlo tajno naoruavali za
borbu protiv svojih javnih saveznika, odnosno stvarnih neprijatelja ustaa. U skladu sa tim tajnim
talijanskim planovima javnog umirivanja sukoba i tajnog jaanja sukobljavanja, polovinom 1992.
etnici su ovladali u krajevima sjeverne Dalmacije, za razliku od Banije, Korduna i Like gdje su
potjerali partizane u borbu protiv NDH. Legalizacija etnika je dovela do toga da su pojedina
mjesta zajedno branili Talijani, etnici, ustae i domobrani. To je imalo politikog smisla kako bi
Paveli stanovnitvu pokazao kako je to ipak NDH, ali to je dovelo i do velikih vojnih slabosti.
Zbog takvog vojnog rasporeda ustae su zajedno sa etnicima uvali mnoga isto srpska mjesta
zbog ega je slabila obrana hrvatskih mjesta od partizana. Vojska je bila rasprena na mnogo malih
mjesta u funkciji obrane dok je partizanima preputena borbena inicijativa, te su oni birali kada e i
gdje napasti koncentriranim snagama. Bilo bi puno loginije da je obrana srpskih mjesta preputena
etnicima koji su priznali NDH, Talijanima je trebalo prepustiti mjesta koja su oni eljeli braniti dok
su ustae i domobrani morali biti koncentrirani u veim mjestima u veoj koncentraciji, odakle bi
izvidniko diverzantske grupe ile u napade na partizane kada im je to najpogodnije. Na taj nain bi
oni imali borbenu inicijativu. Zahvaljujui zajednikom obranu mjesta esto se znalo dogaati da
talijanska vojska, ili etnici iznenada napuste poloaje, a da o tome ne obavijeste hrvatske snage,
zbog ega su mnoga mjesta pala, a hrvati zarobljeni ubijeni, poto partizani nikad nisu imali logore
gdje bi drali zarobljenike. O svemu ovome Paveli, a ni njegovi najblii stari austrougarski asnici
nisu puno znali, pa su samo sluali talijanske savjete. U ovoj politici talijanskog javnog smirivanja
stanja, a tajnog potpirivanja sukoba Paveli se mogao prilagoditi i predloiti zapoljavanje
nezaposlenih srba i ostalog lokalnog stanovnitva na izgradnji infrastrukture. Mogao je predloiti
izgradnju brze ceste od Trsta, preko Rijeke, Splita i Dubrovnika do Crne Gore zaleem Jadrana.
Talijanima bi ovakva cesta bila od strateke vrijednosti te bi oni to prihvatili, bila bi korisna i
Hrvatskoj, a smanjio bi se i interes mladih bez ikakvog posla za odlazak u umu. Financiranje
ovakvog infrastrukturnog projekta bi se mogao vriti onako kako je to Mussolini radio u Italiji, iz
primarne emisije novca.
Na podruju Srbije vrene su manje diverzije od polovine lipnja 1941. po gradovima i na
komunikacijama. Sklapanjem suradnje izmeu etnika i partizana, krajem kolovoza, dolazi do
bitke za Loznicu. Tek u rujnu 1941. partizani i etnici zauzimaju mjesta koja su njemake posade
napustile, najvie na teritoriju zapadne i istone Srbije. Na tlu zapadne Srbije stvorena je Uika
republika. Partizanski centar nalazio se u Uicu, te su na svom vrhuncu imali oko 25.000 boraca, ali
im se broj naglo smanjivao nakon svakog neuspjeha. etniki centar se nalazio na Ravnoj gori.
etnici krajem listopada naputaju ustanak, a nijemci okupljaju snage radi guenja ustanka u Srbiji,
zbog ega se ostatak partizanskih snaga na radost talijana prebacuje u Bosnu, na teren NDH. Srbija
je prihvatila okupaciju Njemake i Bugarske. Uskoro su Nedi i Ljoti, pravoslavna crkva kao i
intelektualci izdali proglas u kojem su pozvali narod na poslunost i odustajanje od borbe, te veih
borbi nije bilo dok Rusi nisu 1944. uli u Beograd.
Na podruju istone Hercegovine, poetkom kolovoza General Dalmaco, zapovjednik 6.
64

armijskog korpusa sa sjeditem u Dubrovniku, na osnovu podataka od svoje obavjetajne slube

zakljuuje kako su sukobi izmeu srba s jedne, te ustaa i muslimana s druge strane dovoljno
napredovali, te treba uvesti red. Ne obazirui se na hrvatski suverenitet, Dalmaco razoruava
preostalih 60 ustaa u Trebinju, te etnici 1. 8. 1941. ulaze u grad. Tada je sklopljen i prvi sporazum
po kome su se Srbi obvezali da nee napadati talijanske cestovne i eljeznike transporte, ako u
njima nema naoruanih Hrvata. Odmah potom Talijani procjenjuju kako sukobe mogu iskoristiti za
proirenje svoje okupacijske zone daleko na sjever, do linije Viegrad - Jastrebarsko, na tetu skoro
jedne treine teritorije NDH. Bez ikakvih konsultacija, Musolini je obavijestio Pavelia kako e
talijanska vojska okupirati ovu oblast i preuzeti upravu. Paveli se alio Berlinu, ali je stigao
Ribentropov odgovor kako "saveznitvo sa Italijom ostaje alfa i omega njemake politike u itavom
Sredozemnom podruju". Ovim proirenjem okupacijske zone Talijani su ojaali strateki poloaj na
Balkanu, kako bi, u sluaju povoljne prilike stvorene njemakom zauzetou na istoku, mogli
osvojiti itavu Bosnu i podunavsko podruje. Nastup talijanske 2. armije na nove poloaje izveden
je 7. 10. 1941. General Ambrozio, zapovjednik ove talijanske armije, izdao je proglas o potpunom
preuzimanju vojne i civilne vlasti. Sve hrvatske jedinice su razoruane i rasputene, ali Paveliu ni
to nije bilo dovoljno da shvati koji su krajnji ciljevi Mussolinija, zbog ega nije mogao ni kreirati
neki plan za suprotstavljanje tim ciljevima. A mogao je barem zapovjediti ustakim postrojbama
povlaenje u brda i polako prebacivanje na preostali teritorij NDH, kako bi sauvali oruje i
ljudstvo. Njemu je kao pravniku bilo vano da on ima makar formalno nezavisnu dravu, pa makar
samo oko Zagreba, ne shvaajui kako forma bez stvarnog sadraja vodi u propast i dravu i narod.
Nije mu ni palo na pamet kako bi se privremenim smanjenjem formalne nezavisnosti mogla
poveati stvarna nezavisnost. U ovom trenutku jo uvijek je mogao predloiti obnovu pregovora o
zajednikoj carinskoj i gospodarskoj suradnji, te pridruivanju itave Hrvatske Italiji kako bi ih
rairio i ukinuo njihove interese za naoruavanje hrvatskih protivnika, pod uvijetom da talijanska
andarmerija boravi u veinski talijanskim i srpskim mjestima, a hrvatsko redarstvo u hrvatskim
mjestima. Svoje neprijateljstvo Talijani su dokazivali itavog rata mnogobrojnim pokoljima
hrvatskih civila u kojima su se istakli generali Roata, Robotti, Negri, Amica, Gerard Magaldi i
mnogi drugi. Talijani su ak i za vojne kapelane birali sveenike koji su podravali ubijanje i
istrebljenje Hrvata katolika kojima su se civili pokuavali obratiti za pomo, oekujui kako e ih
sveenici iste crkve zatititi. Ti sveenici su mirno, pa ak i sa smijekom promatrali ruenje
mnogih katolikih crkava, to Hrvatski katolici nikako nisu mogli shvatiti. Roata je na podruju
Hrvatske osnovao vie logora od kojih je vei na Rabu, a i u Italiji za Slavene, ponajvie Hrvate.
U gospodarskom iskoritavanju privrednih potencijala NDH nijemci trae sve vie za sebe
pa zbog toga grof Ciano u studenom 1941. u svom dnevniku o stanju u NDH zapisuje kako danas
vie ne postoji talijansko-hrvatski, ve naprotiv talijansko-njemaki problem. O tom Glaise von
Horstenau u oujku 1942. u jednom svom izvjeu pie o situaciji u NDH i njene ekonomske
odnose s Italijom. On procjenjuje kako je iskoritavanje koje provode Talijani najtea prepreka za
neku razboritu hrvatsku politiku. Glaise pie o pravoj pljaki koju su Talijani bezobzirno razvili.
Ipak je Ciano utvrdio kako je Hrvatska predmet talijansko-njemakog spora, ali kako oni niti mogu,
niti hoe, zbog Hrvatske zatezati odnose sa nijemcima. Zahtjevi Njemake i Italije za isporuke
boksita, eljezne rudae, drva i ita, kao i za radnu snagu prouzrokovali su hrvatskom gospodarstvu
velike probleme. Ministarstvo narodnog gospodarstva dijelilo se u nekoliko odjela: za financije,
trgovinu, obrt, industriju, poljoprivredu. No ve potkraj juna 1941. bilo je podijeljeno u tri
ministarstva: Dravna riznica, Ministarstvo za obrt, veleobrt i trgovinu, te Ministarstvo seljakog
gospodarstva. Dravna riznica (slubeni naziv za Ministarstvo financija) je izraivala dravni
proraun, utvrivala poreze i carine, brinula o dravnim zajmovima, novarstvu, katastru i dravnoj
imovini. Pod njenom izravnom upravom bila je Hrvatska dravna banka kao emisijska ustanova.
Ministarstvo za obrt, veleobrt i trgovinu u svojoj je nadlenosti imalo organizaciju privrede i nadzor
nad njom. Ministarstvo seljakog gospodarstva vodilo je brigu o poljodjelstvu i njegovu
65

unapreivanju, o stoarstvu, vinogradarstvu i voarstvu, te o vlasnikim odnosima na selu. U

kolovozu 1941. ustanovljeno je i Dravno gospodarstveno povjerenstvo. Ono je koordiniralo i
kontroliralo sve gospodarske resore u NDH, posebno onih poslova koji su bili u vezi sa zahtjevima
Nijemaca i Talijana na gospodarskom planu.
Gospodarski ivot NDH kopirao je model gospodarstva Njemakog Reicha, a to je znailo
snano upletanje drave u gospodarski ivot. Pristupilo se stvaranju strunih zajednica, koje su
trebale biti kopa izmeu dravnih vlasti i privrede. Osnovane su Hrvatska seljaka gospodarska
zajednica, Zajednica za promet stokom i stoarskim proizvodima, Zajednica za perad i divlja i dr.
Osnovane su i poslovne sredinjice. Najvanija meu njima bila je Dravna poslovna sredinjica za
zemaljske proizvode. Ovaj novi gospodarski poredak bio je samo proklamacija, te se
zadovoljavanje osnovnih gospodarskih interesa osiguravalo ponajprije mjerama represije. Zbog vrlo
visoke nezaposlenosti bilo bi u tom trenutku korisno da su osnovana dravna poduzea za
upravljanje umama, vodama i cestama u kojima bi ta poduzea planirali, financirala i kontrolirala
poslove a kooperanti izvodili radove. Talijani bi zbog svojeg interesa prihvatili izgradnju brze ceste
od Trsta do Crne Gore, dok bi Nijemci rado prihvatili izgradnju brze ceste od Maribora do Zemuna,
te bi se uz te poslove vezao veliki broj nezaposlenih. Ova poduzea bi mogla imati svoje zatitarske
naoruane slube koje bi u stvari bile prikrivene postrojbe izvan kvote od 50.000 ljudi koliko je
Hitler odobrio vojnika u NDH. Ako to nijemci ne bi dozvolili mogli su imati prikrivene osobne
pitolje, ili lovako oruje.
Za vrijednost hrvatske valute i njezinu stabilnost od posebnog je znaenja bio njen odnos
prema njemakoj marki i talijanskoj liri, jer se s Njemakom i Italijom i vrio najvei dio trgovinske
razmjene i uope gospodarskih transakcija. Teaj kune prema njemakoj marki i talijanskoj liri u
trenutku pojave hrvatske novanice zadran je u vrijednosti starog jugoslavenskog dinara prema tim
valutama. No, ubrzo se kuni vrijednost poela smanjivati. Padanju vrijednosti kune znatno je
pridonijelo ponaanje Nijemaca i Talijana, koji su u prvim mjesecima svoje nabavke na podruju
NDH plaali dinarima iz jugoslavenskih blagajni koje su zaplijenili. K tome, njemaka je vojska
tiskala tzv. okupacijsku marku kao plateno sredstvo njemakih vojnika, a Hrvatska dravna banka
je u kolovozu 1941. morala izvriti zamjenu tog novca. Zbog sve jaih ratnih razaranja i odnosa
Njemake i Italije prema hrvatskom gospodarstvu, smanjivala se gospodarska mogunost NDH, to
je izazvalo sve bre padanje vrijednosti kune. Sve ovo moglo se izbjei da je Paveli prihvatio
talijanski zahtjev za monetarnu uniju. Tada Hrvatska ne bi mogla tiskati svoju valutu i vriti vlastitu
emisijsku politiku, ali bi mogla izigrati, pa ak i napasti talijansku monetarnu politiku masovno
plaajui vee narudbe pronosivim mjenicama, sa sve duim periodima naplate. A kako bi teta za
Italiju bila to manja oni bi zbog sebe titili hrvatsku od prevelikih njemakih materijalnih zahtjeva.
Meutim Paveliu je i ovdje bila vanija forma nego sadraj, to jest bilo mu je vanije imati
hrvatsku valutu kao politiki simbol nego kao gospodarsko sredstvo.
Na kraju rata NDH je zapala u hiperinflaciju, te je poetkom 1945. u NDH bilo u opticaju
150 milijardi kuna. Svakog mjeseca NDH je izdavala novih 20 milijardi kuna. Od te svote tri
etvrtine troile su se na izdravanje njemake vojske. Prema sporazumu sa Talijanima NDH je
takoer financirala sve talijanske vojne trokove na prostoru NDH, to znai da je NDH financirala
talijanske postrojbe, a preko njih i etnike koje su oni plaala, a takoer i partizane kojima su tajno
poklanjali oruje i streljivo, to su naravno prikazivali kao ratni gubitak u borbi na teritoriju NDH.
Iz toga je vidljivo kako su hrvatski porezni obveznici NDH financirali sve vojne snage koji su
djelovali na prostoru drave. Da je Paveli prihvatio talijanske prijedloge za gospodarsku,
monetarnu carinsku i vojnu uniju ne bi morao financirati i nijemce i talijane, ve bi do pada Italije
financirao samo talijane, a nakon toga samo nijemce. Meutim, on je radije plaao dva gospodara
kako bi odrao privid politike nezavisnosti.
Od gospodarskih grana u NDH najvie prihoda (ubranih izravnim i neizravnim porezima)
66

vlada je ubirala od industrije, a zatim od trgovine i obrta, a industrijska proizvodnja na podruju

NDH neprestano se smanjivala. U NDH, na poetku njezina postojanja, bilo je 1600 industrijskih
poduzea sa 2236 pogona. Od toga je najvie otpadalo na drvnu industriju - 20,30%, a na metalnu
industriju tek 5,37%. Iako je metalna industrija bila slaba u logoru Jasenovac proizvodila se vrlo
kvalitetna strojnica koju su vlasti prodavali ak i u panjolsku, umjesto da tim strojnicama
naoruavaju vlastitu vojsku, a vei dio da skrivaju u tajna skladita za potrebe situacije pogodne za
obrauna sa Talijanima u trenutku njihove slabosti. Prema udjelu kapitala u proizvodnim
poduzeima, u NDH su postojale inokosne tvrtke, dionika drutva i dravna poduzea. No, na
dravna poduzea otpadalo je samo 2,82% pogona. Sama vlada NDH pokazivala je najvei interes
za one gospodarske grane koje su imale posebnu vanost u ratnom stanju. Glavnina kapitala
pripadala je dionikim drutvima. Ona su bila najvie zastupljena u graevinskoj, drvnoj i tekstilnoj
proizvodnji, te u metalskoj i kemijskoj industriji. Sredinom 1941. u NDH je bilo 718 dionikih
drutava. U industriji zateenoj u NDH, u trenutku njezina nastanka, bilo je i stranog kapitala.
Najvee udjele stranog kapitala u industriji na podruju NDH imale su vicarska, SAD, Njemaka i
Velika Britanija. Meu strance koji su imali udjela u kapitalu uvrteni su i Srbi. Hrvata je u
vlasnitvu bilo oko 50%, pa su ustake vlasti zagovarale potrebu to ubrzanijeg procesa otpadanja
nenacionalnih elemenata i predaju gospodarskih poduzea u hrvatske privatne, ili dravne ruke.
Jedan od vanih imbenika gospodarske nestabilnosti NDH bio je pad rudarske proizvodnje.
Rudnici eljeza i ugljena u Bosni stalno su smanjivali proizvodnju. Do jeseni 1943. mnogi su
potpuno prestali s proizvodnjom. Bila je to posljedica djelovanja partizanskih snaga koje su svoje
djelovanje u to vrijeme prenijele u Bosnu. Tada su bile unitene i eljezare u Zenici i Vareu, te
solane kraj Tuzle. Do pada industrijske aktivnosti dolo je i zbog izvoza radne snage. Poetkom
svibnja 1941., kada su se sklapali prvi gospodarski sporazumi izmeu NDH i Njemake,
dogovoreno je upuivanje iz Hrvatske u Njemaku oko 55.000 radnika razliitih zanimanja, od
poljoprivrednih i umskih radnika do obrtnika i rudara. Potkraj lipnja upuena je prva grupa od
20.000 radnika, a zatim su u narednim tjednima i mjesecima odlazile nove grupe. Nijemci su pri
tome stalno poveavali svoje zahtjeve, te su u listopadu 1941. traili 150.000 radnika. Vlada NDH
je upozoravala da odlazak tolike radne snage prouzrokuje vidljivo pomanjkanje radnika u pojedinim
granama hrvatske privrede, ali je zbog toga njemaka vojska i bez znanja ustakih vlasti odvodila u
Njemaku grupe radnika razliite ivotne dobi. Vlada NDH trebala je obiteljima radnika na radu u
Njemakoj isplaivati odreenu naknadu, ali to se zbog loeg gospodarskog stanja Hrvatske
obavljalo neredovito i nedovoljno organizirano. Sve ovo se moglo izbjei da je Paveli prihvatio
carinsku, gospodarsku, monetarnu uniju i vojnu uniju sa Italijom, te bi na taj nain hrvati imali smo
jednog gospodara. Zbog Pavelievog inzistiranja na formalno pravnoj nezavisnosti stvarna
nezavisnost je svakim danom bila sve manja. U veljai 1943. dolo je do sklapanja novog
sporazuma sa nijemcima, kojim je utvreno daljnje upuivanje radne snage iz NDH u Njemaku.
Prema procjeni vlade NDH u sijenju 1944. u Njemakoj je bilo oko 180.000 radnika s podruja
Hrvatske. Da 1941. nakon dolaska na vlast nije u srbiju protjerao 120.000 Srba mogao je dio njih
poslati u Njemaku i tako smanjiti broj isporuenih Hrvata. Odlazak radne snage u Njemaku
nastavio se do prvih mjeseci 1945. Radna snaga, upuena iz NDH u Njemaku, dijelila se u
nekoliko kategorija: dobrovoljci, radnici upueni iz sabirnih logora preko Dravne iseljenike
slube s ugovorima, radnici koje je uputio UNS, radnici koje je odvela njemaka vojska ili
organizacija Todt, ratni zarobljenici s podruja NDH, radnici upueni kao rezervisti na temelju
vojnih poziva. Izvozom radne snage NDH je znatno pridonosila njemakom gospodarskom
potencijalu i naporima za voenje rata, ali na vlastitu tetu.
Ratne prilike nepovoljno su se odrazile na prehranu stanovnitva. Koliina prehrambenih
proizvoda bila je u stalnom opadanju. Prehrambene namirnice su bile racionalizirane i uvedena je
njihova podjela (na aprovizacijske bonove). U 1942. godini 1942. znatno su se smanjile povrine
zasijane itaricama u odnosu na godinu 1941., a taj se proces nastavio i u narednim godinama.
67

Uzrok tekih prilika u opskrbi stanovnitva bili su kanjenje u prikupljanju vikova, te raskorak
izmeu cijena po kojima se pri otkupu ito plaalo proizvoaima i onih po kojima se prodavalo
potroaima. Kako su itna polja u mnogim krajevima bila ugroena, seljaci su se bojali na njih
izlaziti bez oruane pratnje. Neprilikama u prehrani stanovnitva, osim partizana, mnogo su
pridonijele i osovinske vojske na podruju NDH. One su posebno ugroavale stoarstvo i opskrbu
stonim proizvodima, poto su stoku esto plijenile.
U politikom pogledu, da bi se to vie prilagodio Mussoliniju i Hitleru Paveli uvodi
jednostranaki sustav po uzoru na Njemaku i Italiju. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoi u razvoju
nove hrvatske drave, zbog svojih politikih stavova su zatvoreni, meu njima i Vladko Maek, koji
je u jedno vrijeme bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi ga kasnije stavili u kuni pritvor
do zavretka rata. Iako je Paveli proglasio svoju vladu 16. travnja 1941. sve vanije odluke
donosio je sam. Talijani odmah poinju sa pritiscima na Pavelia za Hrvatskom obalom, zbog ega
sve vie ustaa shvaa kako su im Talijani neprijatelji. Nezadovoljstvo Hrvata i Slovenaca
doivljava vrhunac Rimskim ugovorima kad se Hrvatska odrekla dijela Dalmacije, Krka, Raba,
Korule, Biograda, a, Splita, iova, olte, Mljeta, te dijelova Konavala i Boke Kotorske. Aneksija
hrvatskog podruja okirala je stanovnitvo NDH, zbog ega je odran jedini prosvjed u povijesti
NDH kad su graani, ustae i domobrani prosvjedovali na Boi 1941.
Iako je Hrvatska traila potporu Njemake oko podruja talijanske aneksije, Nijemci su
smatrali kako je Ribentropovim dogovorom sa talijanima stvar rijeena. Nakon odlaska Njemakih
trupe na istono bojite odranje mira preputeno je ustaama i domobranima. Obuka hrvatskih
vojnih snaga Nijemci su prepustili Talijanima, a oni po tom pitanju odmah poeli sabotirati razvoj
hrvatske vojske. Bavili su se poduavanjem vojne teorije, a kod dodjele inova preporuke su davali
najgorima i onima koji su bili protalijanske i projugoslavenske politike orijentacije. Najbolje i
najborbenije su preporuivali za prelazak u priuvu, to jest demobilizaciju. Time su Talijani stekli
mogunost slabljenja hrvatskih vojnih snaga, postavljanja protalijanskih asnika (esto i srba) na
zapovjedna mjesta i marginalizaciju hrvatskih domoljuba, to je u sutini znailo tihu kapitulaciju.
Dodatno slabljenje domobranstva osigurao je i Paveli mobilizacijom dragovoljaca u ustae, dok je
domobranstvo prepustio prisilno mobiliziranim zapovjednicima, bez spremnosti na borbu. Da je
ita znao o ratovanju znao bi kako na zapovjedne poloaje moraju biti postavljeni najborbeniji
zapovjednici dragovoljci, dok kolovani a nepouzdani asnici mogu biti samo pomonici i
savjetnici. Poto je Hitler ograniio Hrvatsku vojsku na 50.000 ljudi Paveli je morao nai nain
kako tu odluku sabotirati, to je bilo vrlo lako. Mogao je veinu vojske koja je vezana za neki
teritorij podijeliti tako da je svaku satniju podijelio na 8-10 vodova, te svaki vod mobilizirao 10
dana, u pripremu i 10 dana na prvu liniju, a ostale drati u priuvi i kruno mobilizirati svakih
nekoliko mjeseci. Na taj nain bi pod orujem imao 50.000 ljudi dok bi 200.000 drugih u svakom
trenutku moglo biti mobilizirano u postrojbe koje se poznaju, znaju zapovjednike i znaju poloaje
koje dre. Ovakve brze i privremene mobilizacije bi se mogle vriti i bez odobrenja nijemaca u
trenutku kada partizani, ili etnici napadaju neko mjesto. Ovakve teritorijalne obrambene postrojbe
mogle su imati civilne, radne, nenaoruane jedinice kao to su intedanski vod za kuhanje i pranje,
graevinska satnija za gradnju i utvrivanje rovova, umarska satnija za sjeu drvea ispred
poloaja, pastirska satnija za uvanje stoke oko poloaja i promatranje terena, te tehnika satnija za
popravljanje oruja, opreme i punjenje streljiva za lovako oruje. Svi ovakvi civili se ne bi vodili
kao vojnici i ne bi ulazili u kvotu od 50.000, ali bi u trenucima napada protivnika mogli uskoiti u
rovove i zamijeniti ubijene i ranjene vojnike, te one koji se nakon dugotrajne bitke moraju odmoriti.
Kandidati za ovakve civilne jedinice su se mogli pronai meu mnogobrojnim izbjeglicama u
Zagrebu iji broj krajem rata je dostigao 600.000. Samo najbolje postrojbe sastavljene od mladia
trebalo je koristiti za intervencije vozilima na itavom podruju NDH kako bi svi stekli borbeno
iskustvo. Opisanim nainom izmjena ljudi na poloaju i oni u priuvi bi mogli braniti svoja sela
lovakim orujem nad ime nijemci nisu imali kontrolu.
68

Ako nijemci ne bi dozvolili formiranje civilnih radnih postrojbi unutar vojnih jedinica
moglo se formirati nekoliko paravojnih organizacija koje su mogle djelovati kao ininjerijske
postrojbe, a bile bi formalno organizirane unutra dravnih poduzea; jedno za sjeu uma i ispau
stoke oko cesta, pruga i naseljenih mjesta, drugo kao poduzea za izgradnju cesta koje bi probijalo
nove ceste kojima bi se povezivali svi obrambeni poloaji hrvatske vojske, te izgraivale nove ceste
koje bi zaobilazili sela pod vlasti etnika ili partizana, dok bi tree poduzea trebalo brinuti o
ureenju obala i nasipa, izgradnji melioracijskih kanala, te utvrivanja rovova, utvrda i bunkera na
takvim lokacijama. Zatitarske slube ovih poduzea naoruane pitoljima ne bi bile svrstavane u
vojne postrojbe, a u potrebnom trenutku bi ih se moglo naoruati i pretvoriti u vojsku, pod uvjetom
da se na rukovodea mjesta postave vojni invalidi koji su nastradali u borbu, a koji su se spremni i
dalje dragovoljno boriti za dravu.
Paveliu i njegovim austrougarskim asnicima nisu padali na pamet ovakve inovativne
metode za sabotau Hitlerove odluke o ogranienju Hrvatske vojske na 50.000 pa je zbog toga
drava ve koncem 1942. realno svedena na podruje oko Zagreba i nekoliko veih gradova.
Pavelievu unutarnju politiku nije prihvaao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja
politikih neprijatelja, Roma i idova, po eljama Nijemaca, iako su idovi bili prihvaeni u
hrvatskom drutvu, pa su ak i mnogi visokopozicionirani asnici Domobranstva bili idovi, kao
to su i supruge nekih ministara bile idovke. Josip Frank, poznati pravaki politiar i ovjek u
ijoj je stranci bio i sam Paveli, takoer je bio idov do svoje 18 godine kada je preao na
katoliku vjeru. Na podruju njemake okupacijske zone Paveli nije mogao sprijeiti progon
idova i Roma, (Bugari su to izbjegavali, ali je Hitler sredinom 1943. pozvao na razgovor
bugarskog cara Borisa III i zatraio izruenje idova. On je to odbio, teje nakon nekoliko dana
umro od sranog udara.) ali da je prihvatio talijanske zahtjeve za carinsku, monetarnu, gospodarsku
i postepenu vojnu integraciju mogao je voditi prema njima istu politiku kao i talijani.
Zbog progona Srba jaa oruana pobuna pa, po savjetima pametnijih suradnika i njemakih
asnika, Paveli ublaava odnos prema Srbima koji priznaju vlast. Zbog jaanja srpske pobune
protiv ustakog reima, Paveli osniva i Hrvatsku pravoslavnu crkvu u cilju smirivanja Srba, ali u
tome samo djelomino uspijeva, iako se time status Srba u urbanim dijelovima drave znatno
poboljao.
Poetkom 1942. godine., prije oekivane talijanske okupacije podruja pod etnikom
kontrolom u Istonoj Bosni, direktivom svojim oficirima od 9. 1. 1942. major Boko Todorovi
obrazlae taktiku legalizacije rijeima: "Situacija je takva da svakog trenutka moe doi do
nemako-talijanske invazije naeg osloboenog dela Kraljevine Jugoslavije, a odnos snaga ne daje
izgleda za na uspean otpor. U takvoj situaciji, svaki otpor bio bi tetan do krajnosti za srpsko
stanovnitvo u ovom kraju, a uz to uzaludan. Usled toga, preduzee se blagovremeno strategijsko
odstupanje jednim delom naih trupa, dok e drugi deo pod vidom Srpskih dobrovoljakih etnikih
odreda ostati sa stanovnitvom radi njegove zatite, makar i u saradnji sa okupatorom slino kako
postupaju prilikom evakuacije teritorije sanitetski organi, optinske vlasti i policije. Partizanske
stareine bie upozorene da ne stvaraju izline rtve srpskog ivlja...". U proglasima i pop uji
Srbima govori: Draga brao, ne nasedajte ustakim provokatorima i neodgovornim
avanturistikim elementima koji vas hukaju u boj protiv talijanske vojne sile ... Mi smo sklopili
trajan mir.
Iz ovoga se vidi kako su pojedini ustae nastojali sklopiti dogovore sa etnicima o
zajednikim napadima na talijane, ali Paveliu nije ni palo na pamet iskoristiti takvo raspoloenje
meu ustaama, te im odobriti da u etnikim uniformama napadaju talijane. Partizani su imali
takvu taktiku, s time to sudionici takvih akcija nisu smjeli imati nikakve dokumente sa sobom, a u
sluaju pogibije ili ranjavanja moralo ih se odvui pri povlaenju. Ako nekog poginulog nisu mogli
odvui moralu su mu odsjei glavu i ponijeti je sa sobom kako le ne bi mogao biti identificiran.
69

Britanski, a nakon napada na SSSR i sovjetski agenti ubaeni meu komuniste nastojali su
teroristikim akcijama to vie kompromitirati ustae, tako to su esto u ustakim uniformama
napadali srpska sela, nakon ega su se Srbi masovno odazivali partizanskim poziva na mobilizaciju,
ali su pri tome puno ee odlazili u etnike nego u partizane. Razni divlji ustae pojavile su se
im je proglaena NDH. Ponekad se radilo o lokalnim osvetnicima koji su eljeli rat iskoristiti za
svoje osobne osvete, ali u dosta sluajeva radilo se o preobuenim posebnim partizanskim
postrojbama koje su najee vodili iskusni panjolski borci panci obueni za izvrenje
najprljavijih vojnih operacija, meu kojima su najistaknutiji bili; Kosta Na, Peko Dabevi, Ivan
Gonjak, Ivo Rukavina, Petar Drapin, Otmar Kreai, Danilo Leki, Ivan Hari, Sreko Manola,
Vlado Lonari, Izidor trok, Robert Domany i mnogi drugi koji su postali glavni Titovi
zapovjednici i komesari. Istu politiku razvoja nereda u Njemakoj pozadini Britanci i Rusi su
pokuavali u Maarskoj, Slovakoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Francuskoj, ali u tom nisu imali
gotovo nikakvog uspjeha, poto tamo nisu mogli nai puno budala i fanatika koji bi goloruki
ratovali protiv, u tom trenu, najjae svjetske sile, te poto tamo nije bilo Talijana koji bi ih potajno
naoruavali. Zanimljivo je kako je Tito ve na samom poetku rata bio spreman dogovarati se i sa
Nijemcima. Tito je odluku o poetku ustanka donio na sjednici Politbiroa CK KPJ odranog u
Beogradu 4. 7. 1941., tri dana nakon to je iz Moskve dola direktiva o dizanju ustanka. Direktiva je
radiovezom dola do Zagreba, gdje se nalazila radio stanica kojom je upravljao Josip Kopini koji
je bio veza izmeu kominterne i podrunica u Jugoslaviji, Italiji, vicarskoj, Austriji,
ehoslovakoj, Maarskoj i Grkoj. (Ovu radio komunikaciju Nijemci su prislukivali itavi rat, ali
nisu krenuli u uhienje Kopinia poto im se vie isplatilo znati sve direktive i izvjea izmeu
Moskve i podreenih partija. Dali je i hrvatski UNS prislukivao ovu radio komunikaciju nije
poznato.) Direktiva je kurirom tri dana putovala do Beograda gdje je boravio Tito, te je zbog toga
odluka o ustanku kasnila tri dana. Na sjednici o ustanku Tito je odmah dao zadatak Vladimiru
Popoviu da u Zagrebu organizira dolazak "panaca", pregovorima sa Gestapoom u zamjenu za
nanapadanje na nijemce, te napade na etnike u kojima su nijemci vidjeli najveu opasnost.
Problem oruja i streljiva je preuzeo na sebe organiziravi sastanak sa talijanskim obavjetajcima
koji su se tada nalazili u Beogradu.
panci su do poetka rata bili u Francuskim logorima gdje su smjeteni nakon gubitka rata u
panjolskoj. Pola godine nakon zavretka rata u panjolskoj, 23. kolovoza 1939. sklopljen je pakt o
nenapadanju izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza. Nakon to su Nijemci okupirali Francusku
rasputeni su logori sa pancima, te su se oni prijavili za rad u Njemakoj koja je tada bila u savezu
sa Sovjetima. Prema svjedoenju Koste Naa, tijekom te tri godine dio panaca, ukljuujui i
Naa, napustio je Francusku i otiao u Njemaku. Odluka o odlasku u Njemaku donesena je, kako
navodi Na, nakon kapitulacije Francuske u ljeto 1940. godine: "Posle kapitulacije Francuske,
partijska organizacija je ocenila da je uglavnom jedini nain probijanja u Jugoslaviju, javljati se za
dobrovoljni rad u Nemakoj. Na taj nain je krenula i prva grupa Jugoslovena koji su znali
nemaki. Meu njima sam bio i ja."
Njemako Sovjetski Pakt o nenapadanju, potpisan 23. kolovoza 1939. godine, pola godine
nakon zavretka graanskog rata u panjolskoj, donekle je jedno vrijeme titio "pance" od
progona. Napadom na Jugoslaviju oni su zatvoreni u logore Gestapoa, a nakon napada na Sovjetski
Savez poeli su se vraati u Jugoslaviju. Prema partizanskim povijesnim izvorima Vladimir
Popovi (lan CK KPJ dodijeljen CK KPH) je sa jednim "pancem" Veeslavom Cvetkom
Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su
bili kratko vrijeme nakon ega ih je Gestapo pustio, te im omoguio kontakte, sastajanje,
organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ova suradnja se moe razumjeti dok su bili u savezu sa
Staljinom, ali suradnja je nastavljena i nakon to je Njemaka napala Sovjetski Savez, to se moe
razumjeti samo ako se pretpostavi kako su Flores i njegov zapovjednik Tito imali neki svoj tajni
dogovor sa Nijemcima. Za takav dogovor potreban je obostrani interes. Tito je imao interes doi do
70

ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, kako je
talijanima odgovaralo, a za Jugoslaviju kako je odgovaralo njegovim ambicijama i Britancima.
Njemaki interes kojeg je Tito bio svjestan je mogao biti sprijeiti napade na nijemce, te
organizirati borbu protiv etnika kojih su se nijemci u poetku pribojavali vie nego partizana. Sa
Nijemcima direktni pregovor nisu bili mogui poto se Tito nalazio u Beogradu, na Dedinju, gdje
su ga Nijemci mogli uhititi pa su pregovori obavljani preko posrednika. Na osnovu loginih
razmiljanja Tito je preko Floresa Nijemcima mogao prodati priu kako su se komunisti pobunili na
poziv iz Moskve i kako on nad lokalnim pobunjenicima nema kontrolu. U priu je mogao ubaciti
tvrdnje kako su mu za preusmjeravanje napada prema etnicima potrebni njemu odani panjolski
borci koje on treba ubaciti meu lokalne pobunjenike kako bi svojim ugledom preuzeli
zapovjednitva postrojbi, to je pria koju bi Nijemci vrlo lako mogli prihvatiti. Dodatni njemaki
motiv za dogovor je bila mogunost da se meu "pance" ubace i njihovi agenti. Zajedno sa
"pancima" na teritorij pod vlau NDH doao i bivi Austrijski komunist, panjolski borac i agent
Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, a nije teko pretpostaviti kako je meu
"pancima" bilo i vie drugih koji su na slian nain radili za Gestapo.
Ubrzo nakon povratka "panci" su preuzeli operativno zapovjednitvo nad partizanskim
jedinicama, te su nakon propasti Uike republike prestali napadi na Nijemce, dok se vrlo brzo
raspalo i saveznitvo izmeu etnika i partizana. Nakon jaanja partizanskog ustanka na teritoriju
NDH Hitler je poetkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Jugoslavenskim komunistima.
im je zavrio ovaj posao Flores je prema slubenim komunistikim dokumentima Uhvaen
u selu Griu 7. 9. 1941. te strijeljan do konca godine. Meutim, jedan od vodeih panaca, Veljko
Kovaevi, u memoarima objavljenim 1989. godine tvrdi kako je Flores poginuo u bitci: "Kad je do
kraja izvrio ovaj teak zadatak, Flores je otiao u partizane i odmah poginuo". Nejasna pogibija
odgovarala je Titu kako kasnije Flores sluajno ne bi mogao priati jesu li on i Tito imali neke
dogovore sa Nijemcima. Iako su komunisti nakon rata tvrdili kako Nijemci nisu znali za "pance"
neupitno je kako su oni za njih mogli saznati jo 1939. iz letka koji su komunisti dijelili irom
Jugoslavije i pozivali ljude kako bi na bilo koji nain pomagali zarobljenima u Francuskim
logorima kojih je bilo 360 od ega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno
ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali tajni dogovor, poto su s komunistima na istonom
frontu postupali radikalno drugaije, tj., napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj
likvidaciji svih komunistikih komesara.
Dok je Tito znao kako je za pokretanje rata puno vanije imati iskusne ratnike, nego
kolovane asnike Paveli to nije znao pa je mislio kako je za stvaranje vojske dovoljno imati
galamije koji su jaki na jeziku i u lovu na civile, iako ne poznaju ni taktiku ni strategiju. Da je to
znao mogao je prije rata ustae umjesto u nekakve Maarske pustare gdje glume skaute poslati u
Francusku legiju asti, ili neku drugu vojsku kao dragovoljce kako bi nauili ratovati. Zbog toga su
u poetku rata ratno iskustvo imali samo stari austrougarski asnici i vojnici iz I svjetskog rata, koji
su znali za rovovsko ratovanje, ali o teroristikim oblicima rata nisu znali nita.
Dana 31. srpnja 1941. Goering izdaje nalog Hajnrihu da izvri "sve potrebne pripreme za
rjeenje idovskog pitanja u Evropi". Ovim je zapoeto "konano rjeenje" ("Endloesung"), to jest
fiziko unitavanje evropskih idova. Na osnovu toga i Paveli postaje progonitelj idova u NDH.
U Srbiji 29. kolovoza 1941. godine, njemaki vojni komandant za Srbiju je odobrio
formiranje civilne administracije pod rukovodstvom generala Milana Nedia. Poto su se i u
zapadnoj Srbiji pojavili partizani koji su osnovali "Uiku republiku", Nijemci su 15. rujna 1941.
godine odobrili formiranje Srpskog pomonog dobrovoljakog korpusa snage pet bataljuna. Ove
snage su bile pod zapovjednitvom bieg austrougarskog oficira Koste Muickog. Formaciji je
odmah pristupilo mnogo dobrovoljaca iz paramilitarne etnike pro-njemake organizacije ZBOR
71

Dimitrija Ljotia. ZBOR je bio srpski nacionalistiko religiozni pokret sastavljen od studenata i
seljaka. Ovaj Srpski korpus su Nijemci 1. 1. 1943. Serbische Freiwilligen-korps (Srpske
Dobrovoljacke Snage) i stavili pod svoju vrstu kontrolu, na nain da je svaki bataljun bio
prikljuen jednoj od njemakih divizija u Srbiji.
U poetku, velika veina Hrvata i Srba nije prihvatila partizansku pobunu pa 2. kolovoza
1941. godine Edvard Kardelj upuuje pismo J.B.Titu i trai odobrenje njegove
strategije. Kardeljeva strategija je podrazumijevala unitavanje itavih hrvatskih i
srpska sela u Lici. Naroito su se okomili na crkve, koje su nazivali mrskim,
gnjusnim i trulim institucijama jer ,,kue" revolucionarni zrak. Primjena strategije
odmah je zapoela u srpskim selima ubijanjem svih vienijih i dobrostojeih Srba pod motivom
kako se radi o klasnom neprijatelju, zatim pljakanjem njihove imovine, te paljenjem njihovih kua
i crkava. Zbog progona civila srpske nacionalnosti od strane ustaa, ali i partizana u ustakim
uniformama, na samom poetku rata dolazi do podijela izmeu ustaa koji spremno podravaju sve
Pavelieve odluke, te domobrana koji ne ele sluiti Talijanima i Njemcima, niti sudjelovati u
progonu civila bilo koje nacionalnosti. Tako je ve u kolovozu 1941. pri jednom partizanskom
napadu na vlak sa namirnicama upuenim u Italiju oblinja domobranska postrojba odbila
intervenirati protiv napadaa. Drae im je bilo da hrana zavri meu partizanima, nego da ode u
Italiju. Ovo nepovjerenje domobrana prema ustaama i Talijanima partizani su primijetili i nastojali
to vie promidbeno iskoristiti istiui svoju borbu protiv Talijana, te vrei pokolje Srpskih sela u
ustakim uniformama. Zbog podijele na ustae i domobrane dogaala su se esta uhienja
domobranskih asnika, to je vodilo do dodatnog slabljena borbenog morala vojnika i borbene
sposobnosti postrojbi. Uhiivani su tijekom 1941. i 1942. i visoki asnici, generali poput Vladimira
Laxa, Ivana Prpia, Augusta pl. Maria, Mihajla Lukia, Petra Blakovia, Slavka Stenzera, te
pedesetak drugih asnika, kao i degradacija stotinjak drugih. Zbog nezadovoljstva ustakom
politikom vie od polovine pozvanih vojnika i asnika ne odaziva se na mobilizaciju. Kako bi se
produbila podjela partizani su planski zarobljene domobrane putali kuama, dok su ustae
strijeljali. Sve su to bile komunistike metode za podijele meu hrvatskom vojskom, emu se
Paveli i njegovi pouzdanici nisu znali ni idejno, a ni organizacijski suprotstaviti.
Dr. Dinko uljak koji je krajem rata iz partizana prebjegao saveznicima u svojoj knjizi elio
sam Radievu Hrvatsku" navodi kako su: "partizani u gornjo-karlovakoj eparhiji, u selu Jasenku,
podruje Gomirje, zapalili manastirsku crkvu izgraenu u srpsko-bizantskom stilu od klesanog
kamena. Naroito su se okomili na srpske sveenike. Tako su 2. veljae 1942. godine ubili paroha
Danila Mamulu i njegova mlaeg brata Dragu Mamulu. Sve one koji su se protivili paljenju
crkava, odveli su u Drenicu i tamo ih strijeljali. Javno su strijeljali 25 nevinih vjernika, uglavnom
ena i staraca. Preostali srpski ivalj bjei u umu. Sve su to izveli u ustakim uniformama. Zatim
su se ti isti komunistiki teroristi obukli u etnike uniforme i nastavili ubijati sve vienije ljude
Hrvate u hrvatskim okolnim selima oko Drenice, a teror su nastavili pljakajui, ubijajui i palei
njihove kue, a naroito crkve... Zapovjednik partizanskog pokreta na podruju Drenice bio je
tada Ivan Kova, alias Veljko Kovaevi, bivi jugoslavenski mornariki podnarednik. Nareenje za
strijeljanje hrvatskih i srpskih nevinih ljudi izdavao je famozni Viktor Bubanj, zapovjednik
partizanskog odreda u Drenici, kasnije Titov zapovjednik zrakoplovstva JNA. Popis onih koje treba
strijeljati napravio je Branko Mati, Srbin iz Srpskih Moravica koji je bio politiki komesar u
Jasenku, Samo strijeljanje izvravao je Gojko Trbovi zvani osan, Srbin, po zanimanju potkivaki
pomonik iz sela Krakar, opina Drenica. Drenica je najudaljenija zapadna, "Srpska toka", s
okolnim hrvatskim selima. Opina Drenica imala je oko 6000 Srba, u to podruje nisu nikada
dolazile oruane snage tadanje legalne hrvatske vojske. Selo je ivjelo u miru sa svojom okolinom.
U studenom 1941. partizani pljakaju crkvu Presvete Bogorodice. Sve ikone, slike svetaca po
naredbi politikih komesara, koji su svi redom bili Srbi, bile su potpune unitene, ili zamazane
72

ljudskim izmetom. Ikone su bacane pod noge i gaene, a na mjesta gdje su visjele slike, ispisane su
komunistike parole. Visoki zvonik bio je miniran. Minirali su ga i sruili Ilija Tatalovi zvani Mi i
Dmitar Tatalovi. U tom poslu pomogao im je Hrvat Ivan Zidar iz Bribira. Sve su te zloine
pripisali ustaama. Strijeljanje nacionalno religioznih Srba u Drenici provoeno je pojedinano i
masovno na poznatim stratitima brdo Matua, iza crkve, i Brki Vapljenica. Bestidno muenje i
mrcvarenje provodio je Milo Trbovi zvani Buza. Kasnije su i njega ubili pod motivom da je klasni
neprijatelj jer je bio imuan, opljakali su njegovo dobrostojee imanje. U tri tjedna muenja
Trbovi je smravio sa 120 na 46 kilograma, ak su ga prije strijeljanja potkovali kao konja i tjerali
po ulici... Njihova zlodjela nastavila su se strijeljanjem pet oficira Kraljevske vojske koji su doli u
partizane iz Bosne. Bojali su se kolovanih oficira i zato su ih strijeljali... Tamo se dogaala
najuasnija tragedija koje moe zadesiti jedan narod, a to je graanski rat. Komunistiki
teroristiki komesari koncem 1941. i poetkom 1942. ubili su u Drenici 82, u opini Medak 141, u
selu Jasenku 24, u opini kare 182, u selu Doljni 17, u Vrhovinama 81, u Gospiu 11, u Plakom
62, u Dubravama 5, Udbini 5, Brinju 17, Korenici 22, Gomirju 25, Brlogu 88 ljudi Istodobno s
ubojstvima, ruili su crkve, manastire i hramove. Tako su u jednom malom dijelu Like unitili 25
crkava. Popis koga od Srba treba ubiti, inili su komunisti, a poznati prokaziva bio je Savo
Dragosavac zvani pico, otac Duana Dragosavca koji je kasnije postao sekretar Komunistike
partije u Hrvatskoj. pico je dobrovoljno svoju kuu dao na raspolaganje ustakom povjereniku
T.Z. za Liku i s njime se prijateljski povezao... Dao je popis Srba komunista ustakom povjereniku,
kako bi ih se mogao rijeiti. Svi ti Srbi bili su pobijeni... Hrvat, komunist Marko Orekovi zvani
panac, sudionik panjolskog rata 1936. godine, obilazio je srpska sela sa zastraujuim rijeima:
'Bje'te brao Srbi, dolaze ustae, svih e vas poklati! ' , to isto je radio komunist Veca Holjevac.
On u knjizi "Zapisi iz rodnog grada" (NZ MH, Zagreb, 1972.) pie: "Mi smo bili spremni pucati na
hrvatske faiste kako bismo spasili ugroene Srbe u kamionima, a oni, njihovi suseljani, Srbi, bili su
protiv toga". "Zapravo, selo se istom budilo i njegovi stanovnici su ustanovili da su napadnuti, a mi
tu nismo nali ni jednog ustae. Na alost, to nije bilo sve, jer smo uskoro ustanovili da su ubijena
etiri seljaka, a est ih je bilo ranjeno, dok je jedan bio zarobljen. On je uporno tvrdio da u selu
nema ustaa. A usto je planulo i nekoliko kua koje su zapalili partizani". Jednu akciju opisuje
rijeima: "Prema zamisli, akcija je trebala biti izvedena ovako: dvadesetak partizana, pod mojom
komandom, polazi iz sela Vukovii u domobranskim odorama s fesovima na glavi i ulazi u grad
Karlovac marirajui ulicama kao bilo koji domobranski vod. Dolazi pred zatvor ili bolnicu, gdje
se ve nalazi Grga s unaprijed smiljenim rasporedom, blokira zgradu izvana i iznutra, donosi
naem drugu civilno odijelo, zatim se vraa nazad". "Pravoslavni pop iz Tuilovia znao je neto o
naem kretanju i to odmah javio ustaama u Karlovac. Bilo je prijepodne... Odjednom smo uli
kako kroz Babinu Goru dolazi neka vojna jedinica. Tek kasnije smo saznali da se radi o cijeloj
bojni, koja je brojila oko 500 ustaa, a na ijem elu je bio onaj pravoslavni pop" (str. 153.), itd.
Razvojem komunistikog partizanskog pokreta meu samim partizanima Britanski
prikriveni obavjetajci su se pokazali kao najsposobniji, pomaui samo onima koji su bili
projugoslavenski orijentirani i koje su kao svoje agente provokatore pomagali obavjetajno i
logistiki, dok su prohrvatski orijentirane partizane nastojali neutralizirati. Tako je uklonjen i Marko
Orekovi lan CK KPH kad je krenuo u Zagreb prenijeti obavijest o stanju na terenu. Naime, 27.
kolovoza u Srbu se postrojilo 1000 etnika, te su zaustavili vlak iz Splita u Zagreb, pri emu su
napravili pokolj, a u tome je sudjelovalo i dvadesetak partizana pod zapovjednitvom oke
Jovania. Orekovi je ubijen kako zagrebaki komunisti ne bi doznali to se stvarno dogaa na
terenu i kako bi partizani taj dogaaj mogli prikazati kao svoj ustanak. Britancima i partizanima su
ovakve akcije uspijevale poto nisu imali dostojnog obavjetajno teroristiko obuenog protivnika
na hrvatskoj strani. Pogodovala im je Pavelieva niska inteligencija, te podaniki odnos prema
Musoliniju i Hitleru koji su mu omoguili dolazak na vlast, defetizam i nepovjerenje u vlastitu
vojsku i vlastiti narod, nepoznavanje realnih odnosa snaga u svijetu i sklonost injenja stratekih
73

greaka. Paveli kao talijanski i njemaki podlonik nije mogao sprijeiti progon idova i Roma jer
je to bila Hitlerova politika. Meutim, progon Srba nisu organizirali Nijemci ve Britanci i
boljevici, tj. njihovi agenti meu ustaama i partizanima kojima je odgovaralo stvoriti nered u
Njemakoj pozadini, te Talijani koji su se eljeli kroz ratnu anarhiju, uz pomo etnika i partizana
dokopati to veeg dijela Jugoslavije preteno naseljenih Hrvatima i Crnogorcima. Tome su se
pridruili "korisne budale" meu ustaama, to jest pojedinci niske inteligecije kako bi proveli neke
svoje privatne osvete. Hitler je odobrio progon Srba, poto mu je odgovaralo hvatanje radne snage
za Njemake tvornice.

4.2.

Trinaestosrpanjski crnogorski ustanak

Nakon osvajanja Jugoslavije Mussolini dijeli osvojene teritorije, te 29. lipnja 1941. izdaje
proklamaciju, u kojoj zapovijeda da na teritoriju Kosova, Dibrana i Struge ... sva civilna vlast,
koja, prema ratnom zakonodavstvu pripada okupacijskim vlastima, predaje se u ruke albanske
vlade. Ovo izaziva neprijateljski stav kod Srba i Crnogoraca i odobravanje kod Albanaca.
Talijanske snage su ule na Kosovo, tri mjeseca ranije, a pratili su ih Albanci iz Albanije koja je bila
sastavni dio Talijanskog Imperija, a na elu vlade nalazio se Shefquet Verlaci, koji je istovremeno
bio i senator talijanskog kraljevstva.
Poslije napada Njemake na Sovjetski savez 22. 6. 1941. godine, u Crnoj Gori, kao i u
cijeloj Jugoslaviji meu Srbima, Crnogorcima i komunistima se javila vjera u brz poraz nacistike
Njemake i Italije. Pokrajinski komitet je krajem lipnja uputio proglas sa pozivom na ustanak pod
vodstvom Sovjetskog Saveza. Pokrajinski komitet je izdao direktivu rukovodiocima partije o
naputanju gradova i prijelaz u sela, u blizini gradova, uz naputak da rade u strogoj ilegalnosti, a
ostalim lanovima Partije da ne spavaju kod svojih kua, ve da budu na oprezu, kako ne bi bili
pohapeni.
Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, odrane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je
donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan ilas upuen je u Crnu Goru kako
bi tamo izvrio zavrne pripreme i rukovodio ustankom. Teite oruanih akcija je trebalo usmjeriti
na unitenje manjih talijanskih posada, na ruenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze
i drugo. Vee operacije Tito nije planirao ve mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku
odmazdu kako bi se to vie crnogoraca mobiliziralo u partizane. Komunisti su procijenili kako su
uvjeti za ustanak najpovoljniji tamo gdje ive najborbeniji Srbi i Crnogorci, to jest u Crnoj Gori i
Zapadnoj Srbiji.
U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpoeo je irom Crne Gore oruani ustanak protiv
Talijana napadom gerilskih odreda na niz talijanskih karabinjerskih i andarmerijskih stanica.
Prema pisanju crnogorskih partizana ve prvog dana ustanka osloboena su mjesta: Virpazar, evo,
Rijeka Crnojevia i dio primorja od Miloera do Sutomora. Do 15. 7. osloboen je Mojkovac,
Bioe, Spu i Lijeva Rijeka, a kod sela Koela gerilski odredi su napali motoriziranu bojnu
talijanske divizije "Mesina" i tom prilikom ubili 70, ranili 110 i zarobili 290 talijanskih vojnika.
Andrijevica je osloboena 16. 7. , Bijelo Polje, Berane, Danilovgrad, abljak i Kolain, osloboeni
su 20. 7. , avnik 22. 7. a Grahovo 24.7. Najvea borba voena je na putu izmeu Cetine i Budve,
kod sela Brajia, kada su partizansko etniki gerilski bataljuni iz zasjede napali talijansku
motoriziranu kolonu, jaine 20 kamiona, 6 tenkova, 7 motocikala i jedan putniki automobil. Poslije
viesatne borbe sa Talijanima 220 njihovih vojnika je izbaeno iz stroja, dok su ustanici imali dvoje
mrtvih i sedam ranjenih (prema partizanskim izvjeima). Zapovijednik partizana je bio bivi
kraljevski oficir Arso Jovanovi, a politiki komesar Milovan ilas.
74

Ustanike borbe su daleko nadmaile oekivanja i planove KPJ, koja je nastojala uvrstiti
partijsku vlast meu ustanicima. Srpske etnike nacionalistike snage u ustanku nisu bile spremne
pokoravaju komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi,
to je inilo 66% vojno sposobnog stanovnitva Crne Gore, izuzimajui gradove Cetinje, Niki,
Podgoricu i Pljevlja u kojima su Talijani imali jaka utvrenja. Ovi napadi organizirani su orujem i
streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli
svojim kuama i sakrili. Nakon ovih poetnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na
vea utvrena mjesta izostala. Poto Talijani nisu oekivali ovako snanu pobunu do 13. 7. 1941.
godine imali su na teritoriji Crne Gore samo pjeaku divizija "Mesina". Odmah po izbijanju
ustanka, 15. 7. Talijansko Vrhovno zapovjednitvo je uputilo u Crnu Goru jo pet divizija
("Pusterija", "Taro", "Venecija", "Kaatori dele Alpi" i "Pulje"), nekoliko samostalnih jedinica, ija
je jaina bila priblina snazi jedne divizije, i albansku grupu "Skenderber". Ukupna jaina ovih
trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoruanih vojnika.
Naredbom predsjednika vlade Kraljevine Italije, Benita Musolinija, 24. 7. 1941. godine,
ukinut je civilni komesarijat za Crnu Goru, a sva civilna vlast je predana u ruke generalu Piriciju
Biroliju, zapovjedniku Devete talijanske armije. Protuofanzivne operacije talijanske vojske trajale
su od 14. 7. do 14. 8. kada je ustanak uguen. Talijani su guili ustanak koristei metode politike
zavade i odvoenja Crnogoraca u logore. Zanimljivo je kako dan prije formalno proglaenog
guenja ustanka Tito 13. kolovoza 1941. preko Kominternina agenta Josipa Kopinia, javlja o tome
kako talijanski mornari u Kotoru crnogorskim komunistima daju oruje, iako je oruje doista
isporueno tek slijedei mjesec. Tito je znao zbog kakvih sitnica komunisti mogu izgubiti glavu
kada se zamjere staljinu, te se unaprijed osigurao od optubi aljui informacije kako se neki lokalni
komunisti dogovaraju sa Talijanima. Vidjevi kako Staljin ne reagira mogao je slobodno krenuti u
tajnu suradnju sa talijanskim faistima, pod parolom borbe protiv faizma.
Prvu koliinu oruja su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, oko 25.000
puaka u rujnu 1941.,(prema veini izvora) a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaa i
Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske vee postrojbe. Za ovu prvu poiljku
oruja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporuena grupici Titu najodanijih komunista
doznala je obavjetajno nadzorna sluba NDH, te je to dojavljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s
tim upoznao Pavelia, (a to je Kvaternik kasnije opisao u svojim zapisima). Prema dokumentima
centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujoevi u Beogradu, 1985. pie o
ovoj talijanskoj isporuci oruja partizanima iz zapisa prema kojima je Tito 13. kolovoza 1941.
izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopinia, javivi kako su talijanski mornari u Kotoru
povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oruje. Da su se oni stvarno dogovarali sa
talijanima ne bi ih istim tim orujem napadali. O ovoj isporuci znalo se ak i u Rimu, te je vicarski
konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedee: Tito je moda jedini Hrvat, kojemu Talijani
nedostaju. Oni su, naime, znaajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom.
vicarski vojni obavjetajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logistiara,
poto je vicarska znatne koliine oruja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oruja, uz veeru i
pie lako su mogli doznati krajnje odredite pojedinih isporuka. Nakon rata talijanski general i
zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu je priznao kako su Talijani 1941.
podijelili partizanima 25.000 puaka, ime su antifaista Tita pretvorili u najvainijeg faistikog
suradnika u tajnoj borbi protiv NDH sa kojom su bili u javnom saveznitvu.
Dok su u Boki Kotorskoj dijelili oruje na podruju NDH talijani su se odluili u punoj
snazi vojno vratiti u Drugu i Treu okupacijsku zonu. Italija se jednostrano odluila na ponovnu
okupaciju, ali je pojedinosti raspravila s vladom NDH. General Ambrosio kao komandant Druge
armije 7.8. 941. preuzeo je zapovjednitvo i vojnih i civilnih poslova u tim zonama. (U svom
proglasu od 7. 8. kae da je to uinio na osnovi sporazuma s vladom NDH.) Odreen je
75

administrativni predstavnik vlade NDH da mu pomae u administrativnim stvarima, ali praktino su

sve jedinice vojske NDH i ustake vojnice bile protjerane u njemaku zonu. Kao slubeni razlog za
ponovnu okupaciju navedena je potreba da se ponovno uspostavi red i mir nakon izbijanja ustanka
krajem srpnja, te zatita ovog podruja od mogueg Britanskog iskrcavanja na dalmatinskoj obali.
Stvarni razlozi su bili elje da se stvori preduvjet za daljnje napredovanje na sjever i zauzimanje
cijelog podunavskog bazena pod parolom borbe protiv partizana, te da se njemake snage dre
daleko od priobalnog podruja. Pavelieve molbe Njemakoj za pomo protiv ponovne talijanske
okupacije ostali su bez uspjeha, jer se Njemaka u to vrijeme nije htjela suprotstavljati Italiji. Roata
ve ima plan proiriti se na itavu NDH, ali mora priekati zbog toga to poetkom 1942. Franceti
razbija partizane koji zbog toga nisu uspjeli prodrijeti na sjever, pa zbog toga ni Talijani nemaju
izliku za daljnje irenje na sjever. Kako bi ojaao partizane Roata se odluuju djelomino povui
kako bi partizanima omoguili stvaranje svoga teritorija kako bi ojaali i nakon toga se probili na
sjever. Kako bi to taktiko privremeno povlaenje iskoristili za uspavljivanje Pavelia i Nijemaca
Roata 12. 7. 1992. sklapa sa ustakom vladom novi sporazum, te se tokom ljeta povlai sa oko
skoro polovicu svojih snaga iz Zona II i III. Povlaenje su obavili naglo kako ih ustae ne bi mogle
pratiti i preuzimati objekte. Povlaenje su obavili bez ikakvog sukoba sa etnicima i partizanima, te
su za sobom ostavili velike koliine oruja i streljiva, pa ak tenkove i stare avione, to su partizani
preuzeli.
Nakon ovih prvih borbenih iskustava partizani odravaju savjetovanje u Stolicama (kod
Krupnja, na teritoriju tzv. Uike republike 26.9. 1941. Tu je zakljueno kako se se u svim
partizanskim odredima uvede jedinstven ustroj i zajedniko vodstvo, te uvede institucija politikih
komesara koji e brinuti o disciplini, moralu i provoenju politike linije KPJ. Glavni tab NOPOJ
preimenovan je u Vrhovni tab kojem je na elu Tito. Kako bi privukli sve narode u partizane
uveden je federalistiki ustroj KPJ, te su ustrojeni i Titu podreeni glavni stoeri za Sloveniju,
Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Odred je najvea vojna postrojba i dijeli se na
dvije do etiri bojne, zatim na ete, vodove i desetine. Utvreno je da eta bude osnovna jedinica
koja broji 80-120 boraca. Skrenuta je pozornost na znaaj unaprjeenja obavjetajne slube, saniteta
i intendature (logistike). Takoer je odlueno kako se na svim osloboenim podrujima osnivanju
narodnooslobodilaki odbori kao organi "narodne vlasti" koji razvija politika aktivnost u narodu.
Za amblem pripadnika partizanskih jedinica odreen je komunistiki simbol, crvena petokraka
zvijezda kao i u SSSR-u. Ove su odluke bile suprotne uputama Kominterne koja je preko radioveze iz Moskve traila da se ne ide u organizaciju nove vlasti, ve da se ide samo na akcije pokreta
otpora, te da se ne istiu komunistiki simboli, jer je u ovoj fazi borbe, kako bi se pomoglo SSSR-u,
potrebno mobilizirati to ire slojeve stanovnitva.
Zavretak ustanka u Crnoj gori ne odgovara Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski asnik
Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca. Kao pratnja, dodijeljena su mu dva
jugoslavenska generaltabna majora, Zaharije Ostoji i Mirko Lalatovi, koji su zajedno sa
kraljevskom vladom pobjegli na Srednji istok. Radi odravanja veze, s njima je upuen i radiotelegrafist Veljko Dragievi, koji je bio opremljen radio-stanicom potrebne jaine. Po iskrcavanju,
prihvatile su ga partizanske grupice i dopratile do Glavnog taba Crne Gore, Boke i Sandaka u selu
Radove u planinskom podruju Piperi, petnaestak kilometara od talijanskog zapovjednitva u
Podgorici. Hadson je obavijestio britansko zapovjednitvo kako svuda u okolini postoje male
naoruane grupe, koje su ukupno imale oko pet tisua ljudi. Hadson u telegramu upuenom SOE u
Kairu, 10. 10. 1941. javlja o slobodnim narodnim trupama Crne Gore", iji je tab na Radovu.
On je traio hitnu pomo, s napomenom kako Crna Gora slui istovremeno kao osnovica za
snabdijevanje za sline akcije u Hercegovini i Sandaku, gdje nemaju oruja. "Crnogorske
oslobodilake snage", o kojima je Hadson javljao, predstavljale su ostatke etniko partizanskih
grupa koje su se povukle u brda poslije guenja ustanka. S ponovnim uspostavljanjem talijanske
76

kontrole nad veinom gradova i gradia, dolazi do sukoba izmeu komunistikih i nacionalistikih
grupa. Prvi Hadsonovi utisci govore kako su komunistike jedinice jae i borbenije, pa je tako i
izvijestio zapovjednitvo, predlaui da se pomo alje njima. 16. 10. 1941. godine Hadson preko
radio-stanice javlja kako komunisti pozivaju u borbu dok nacionalisti ekaju.
Dana 26. listopada 1941. propadaju pregovori izmeu Mihailovia vjernog kralju i Tita u
vezi mogunosti zajednike borbe protiv okupatora, poto su postavljeni uvjeti, koje Mihailovi ne
moe prihvati.
Odmah nakon Hadsonovog dolaska Britanci doznaju kako etnike i partizane naoruavaju
Talijani. Njima je takoer odgovarala tajna suradnja izmeu Talijana i partizana kako bi se to vie
razvio nered u Njemakoj pozadini. Titu je ovakav dogovor odgovarao kako bi stekao to povoljniji
poloaj do trenutka kad Rusi poraze Nijemce. Za dostavu oruja partizanima doznala je i
obavjetajna sluba NDH, te su ti obavjetajni podaci preko Eugena Dide Kvaternika, prema
njegovom svjedoenju, dostavljeni do Pavelia, ali ih on nije znao iskoristiti, niti donijeti odluke
stratekog znaenja kojima bi ponitio ovakve tajne dogovore. Talijani su sve inili kako bi se u
Jugoslaviji razbuktao to tei rat, te su se osim dostavom oruja sluili i medijima. Tako talijanski
bolonjski dnevnik Il resto del Carlino od 18. do 22. listopada 1941, u najeem periodu faizma,
objavio je s potpisom Corrada Zolli, lanke u kojima je ovaj novinar, "uasnut", opisivao ustake
zloine, iako su u ovom trenutku, nakon velikog srpskog ustanka i talijanske reokupacije II zone
borbe protiv etnika prestale, a trajale su samo prema partizanima. Ovakvim natpisima koji su se
itali i u talijanskoj okupacijskoj zoni eljeli su potaknuti to veu mrnju Talijana i Srba prema
Hrvatima, te su u zloinima Hrvata obilato pretjerivali i izmiljali. To su inili tijekom itavog rata
izvjetavajui o stotinama tisua ubijenih Srba u Jasenovcu i drugim logorima. Kasnije su ti njihovi
izmiljeni natpisi uzimani kao objektivan izvor podataka, poto su to pisali o svojim formalnim
"saveznicima", te povjesniari bez sposobnosti loginog razmiljanja vjeruju kako nisu imali
razloga lagati.
Sredinom listopada Hadson je sa partizanskom pratnjom krenuo za Srbiju. Putovali su kroz
teritorij koji su kontrolirali iskljuivo partizani i koja se prostirala od Crne Gore, preko Sandaka,
do doline Zapadne Morave. Hadsonovi prvi utisci o nadmonoj snazi partizanske organizacije
potvrdili su se tijekom putovanja. etniki odredi u Crnoj Gori i Sandaku krajem 1941. godine
prelaze pod zapovjednitvo Talijana od kojih su poeli primati oruje i plae. Do ovoga dolazi zbog
komunistikog terora i masovnih likvidacija zbog ideolokih razloga na podruju cijele Crne Gore i
istone Hercegovine gdje su u poetku suraivali. Likvidacije su partizani vrili zbog "izdaje
narodnoslobodilake borbe" i sumnjienja da je netko "klasni neprijatelj".
U Srbiji 2. studenog poinju ogorene borbe izmeu Titovih partizana i Mihailovievih
etnika. Partizani pod vodstvom ratno iskusnih "panaca" znaju ratovati za razliku od etnikih
zapovjednika koji imaju samo mirnodopsko vojno iskustvo, pa etnici gube u sukobima. Njemake
trupe pokreu Operaciju Uice, te krajem studenog zauzimaju Uice, koje je Tito proglasio za
"narodnu republiku". Ovu njemaku operaciju partizani su nazvali prva neprijateljska ofenziva.
Ostatak partizana povukao se u Crnu Goru, na Durmitor. Poetkom prosinca u Srbiji Nijemci
poinju pripreme za napad protiv etnika Drae Mihailovia na planinskom podruju oko Valjeva.
U nastavku akcije ienja terena ubijeno je 47 ustanika. U akciji ienja srpska policija oko
Gornjeg Milanovca uhiuje 28 komunista, 2 oficira i 40 lanova Mihailovieve grupe. Na
jugozapadu moravske doline i u planinama juno od nje nastavlja se akcija ienja. Ubijena su 73,
i uhvaen je 91 pripadnik Mihailovievih etnika, te je ubijeno i 80 komunista.
Na ruskom frontu do 1. prosinca od poetka rata protiv Sovjetskog Saveza Njemaka je
imala gubitke: 162.314 mrtvih, 571.767 ranjenih i 33.334 nestala. Vrhovni komandant Srednje
armije na ruskom frontu feldmaral Fon Bok javlja kako se od sad mogu postii jo samo manji
77

uspjesi. Nije daleko vrijeme, "u kome e snaga naih trupa biti potpuno iscrpljena". General ukov
6. prosinca 1941. kree u protunapad pri temperaturi od - 38 stupnjeva.
Idueg dana dogodio se Japanski napad na Perl Harbur, glavnu pomorsku bazu amerike
pacifike flote. Nakon poetnog nesnalaenja Rusi prestaju bjeati, a u rat se ukljuuju Amerikanci,
te svima u svijetu koji poznaju vojne znanosti postaje jasno tko e na kraju pobijediti. Dok
Amerikanci vre mobilizaciju i civilnu proizvodnju preusmjeravaju u vojnu, Japanci napreduju, ali
to traje smo dok se Amerikanci ne organiziraju, osvoje naftna polja u Africi i Arapskom poluotoku,
nakon ega kreu na Japance. Nakon japanskog napada na Pearl Harbur Velika Britanija je poela
dobivati goleme koliine ratnog materijala iz SAD-a to je omoguilo RAF-u vrlo intenzivnu
bombardersku ofenzivu nad zapadnom Europom, a njemaki avioni su se poeli skrivati nonim
letovima. Uskoro se naglo poveao i broj amerikih lovaca koji je isporuen SSSR-u po Zakonu o
zajmu i najmu. Do kraja 1944. godine avijacija Crvene armije uspostavila je potpunu dominaciju u
zraku nad istonim frontom, dok je na zapadu RAF potpuno dominirao ve poetkom 1944.
Ohrabreni dotadanjim uspjesima crnogorski partizani organiziraju napad na Pljevlja. 1.
prosinca 1941., unato izriitoj zabrani Vrhovnog partizanskog taba, to im je dojavio Titov kurir
Rade Bulat, pri emu je naredio preseljenje borbi u Bosnu, koja se nalazila u sastavu NDH, a to su
opravdavali tvrdnjom kako su Talijani ovdje previe jaki. Poto su Crnogorci, ne znajui za tajne
dogovore, tu zapovijed odbili Tito ponovno alje svog kurira Radu Bulata sa zapovijedi o
povlaenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlunosti podreenih, Titovi povjerljivi
suradnici su plan napada dojavili Talijanima koji su se dobro pripremili. Tada u zapovjednitvo
crnogorskih partizana dolazi i Vojo Lekovi, politiki komesar Glavnog taba NOP odreda
Sandaka i lan Okrunog komiteta KPJ za Sandak, sa izriitim nareenjem Vrhovnog taba
NOPOJ-a da se obustavi napad na Pljevlja. Komandant i komesar su, usprkos svemu, ostali pri
svojoj odluci, smatrajui da bi se svako odlaganje negativno odrazilo na borce. Tako su Crnogorci
zanemarili nareenje Vrhovnog taba, te sigurni u ishod bitke poli u napad. Talijanski garnizon od
oko 2.000 vojnika sainjen od dijelova alpske divizije "Pusterija", uspjeno se obranio od viestruko
brojnijih napadaa, zahvaljujui dojavi o napadu sa detaljima plana napada. Zbog velikih gubitaka
preko 2.500 partizana je pobijeglo kuama, a preostali partizani su se prebacili prema Bosni, gdje su
kao i etnici poeli ubijati sve koji nisu eljeli ii u njihove postrojbe. U ovim borbama partizani su
izgubili dobar dio oruja i streljiva koje su tajno dobili od Talijana, ali im je to uskoro nadoknaeno,
ali samo onima koji su pokazali spremnost krenuti prema teritoriju NDH, to se moe zakljuiti po
tome kako su oni koji su krenuli na sjever imali dovoljno oruja i streljiva, dok su oni koji su ostali
u Crnoj Gori u tome oskudijevali, te su ih uskoro etnici potisnuli. Talijansko zrakoplovstvo je taj
posao vrlo dobro poelo obavljati izbacujui oruje i streljivo na tajno dogovorene lokacije.
Grad Pljevlja je, u vrijeme partizanskog napada, imao neto manje od 6.000 stanovnika, a
smjeten je u kotlini okruenoj krevitim brdima. Prije nego je poela bitka za Pljevlje, izmeu
zapovjednika etnikih jedinica istone Bosne i Hercegovine, te zapovjednika talijanskog garnizona
u Goradu potpisan je sporazum o osiguranju evakuacije talijanskih trupa, te predaji vlasti
etnicima. Ovime je osigurano povlaenje talijanskih okupacijskih trupa sa teritorija foanskog i
ajnikog sreza radi pojaanja odbrane Pljevalja od napada crnogorskih partizanskih jedinica. Po
njihovom odlasku, etnici su u tim srezovima preuzeli vlast. Prilikom zauzimanja Foe etnici su od
Talijana dobili oko 3.000 puaka, 2 minobacaa, 2 topa 65 mm, preko 60.000 metaka i vee koliine
hrane i razne ratne opreme.
Nakon smirivanja situacije u anektiranim podrujima Hrvatske i Crne Gore Talijani su
odluili gricnuti jo malo hrvatskog teritorija na putu prema sjeveru primjenom taktike
"kontroliranog kaosa" kako se to danas zove, ili "Divide et impera" kako se je nekad zvalo. To su
ostvarili aljui svoje vjerne tajne i javne suradnike formalno "antifaiste" u istonu i srednju Bosnu
kako bi napravili to vie nereda. U skladu s time, u tajnom dogovoru sa Titom, o emu ni njegovi
78

najblii suradnici nisu puno znali kree operacija prebacivanja partizana na teritorij NDH preko
Sandaka koji je spadao u talijansku okupacijsku zonu, odakle su se Talijani nastojali proiriti
daleko izvan zone koju su do tada drali. Zbog izvrenja toga dogovora, poetkom studenog 1941.
godine u Crnu Goru stie delegat Vrhovnog taba i CK KPJ Ivan Milutinovi, sa zadatkom da
preuzme zapovjednitvo i reorganizira partizanske jedinice u Crnoj Gori. Vrhovni tab je naredio
da se od jednog dijela crnogorskih partizana formira jai odred od oko 3.000 boraca koji treba
uputiti u Sandak u susret partizanskim snagama koje se povlaile iz Srbije. Glavni tab Crne Gore i
Boke 15. 11. izvrio je reorganizaciju partizanskih jedinica i formirao Crnogorski odred za
operacije u Sandaku, jaine devet bataljuna sa ukupno 3.690 boraca, ali je i ova postrojba znatno
oslabila zbog neplaniranog napada na Pljevlja petnaestak dana kasnije na koji su se odluili lokalni
zapovjednici.
Kako bi dodatno "motivirali" partizane za odlazak na teritorij NDH Talijani, nakon obrane
Plevlja, uz pomo etnika iste Crnu Goru od preostalih partizana. Dotadanja "partizanska Crna
Gora" nestaje pod udarom etnikih snaga u zimi 1941-1942, koji su, uz pomo Talijana, uspjeli
potisnuti partizane koji se sami nisu eljeli povui prema Sandaku.
Krajem studenoga 1941. partizani Sanaka, nakon popune jedinica i organizacijskih
priprema planiraju nove borbe. Kako bi usmjerili partizansko kretanje talijanski garnizon divizije
"Venecija" iz Nove Varoi 3./4. prosinca naputa grad i povlai se u Bistricu ime partizanima
ostavljaju slobodan prostor za kretanje i prezimljavanje. U naputenu Novu Varo partizanske
jedinice ulaze oko podne 4. prosinca. 1941. godine, ime je stvorena velika teritorija pod njihovom
kontrolom. Nova Varo se zadrala kao partizanski centar sve do poetka veljae 1942. kada je
koncentrinim napadom Talijana, muslimanske milicije i drugih snaga ugroena partizanska
teritorija izmeu Lima i Uvca. Ovu napadnu operaciju Talijani su organizirali kako bi ih potisnuli
dalje prema NDH, te kako bi za njima i sami mogli ii dublje prema Bosni.
Krajem 1941. malobrojni partizani se pojavljuju i u Bosni, te oni 8. prosinca 1941. na
prostoru Tuzla - Banja Luka Sarajevo izvode akciju miniranja pruge Doboj Tuzla. Prve
partizanske akcije oko Doboja su poele 23. 10. 1941. napadom partizana na Doboj, Graanicu,
Maglaj, te vie drugih manjih uporita. U noi izmeu 23. 10. i 24. 10. 1941. godine osloboen je
vei dio Doboja i izvrena velika diverzija, to jest dignuto je u zrak oko 150 vagona sa streljivom
koji su bili pripremljeni za transport na Istoni front. Kao odgovor poele su pripreme za Operaciju
Ozren.
Krajem prosinca nastavljaju se prepadi u prostoru Sarajevo - Tuzla - Banja Luka. Dolazi do
prvih borbi etnika i partizana sa hrvatskim trupama, a etniki pukovnik Mihajlovi, koji je
pobjegao iz Srbije, preuzima zapovjednitvo nad etnicima na Romaniji, 28 km od Sarajeva.
Kako bi proirili svoj teritorij u BiH partizani 22. prosinca 1941. napadaju Sjenicu. U njoj je
posadu inila lokalna muslimanska milicija NDH. U napadu koji je poeo oko 6 sati gradi je
praktino zauzet bez borbe, ali zbog slabo pripremljene operacije, loe suradnje partizanskih
bataljuna i nepoznavanja raspoloenja muslimanskog stanovnitva okolnih sela, pokuaj osvajanja
Sjenice pretvorio se u teak poraz. Lokalne voe Hasan Zvizdi, Demo Konianin, hoda
Sulejman Paariz i drugi okupili su protiv partizana snage iz okoline Sjenice i sa Pestera.
Partizanske jedinice na Sjenici imale su 52 poginula i 18 zarobljenih. Poslije ovih napada pojedine
partizanske jedinice pokuavaju se vratiti u Srbiju, ali ih u tome sprjeavaju, od Talijana, dobro
naoruani etnici kojima kao i Talijanima odgovara prenoenje borbi to vie na teritorij NDH.
Dok crnogorski partizani pokuavaju ui u Bosnu i hrvatski partizani poinju sve vie
djelovati, te na sam Boi 1941., zauzimaju slabo branjeno Gvozdansko na Banovini. Pri tom su
zapalili crkvu i pobili 58 mjetana, civila koji nisu uspjeli na vrijeme pobjei.
Na prostoru jugozapadno od apca 26. prosinca pojavile su se vee partizanske grupe. Oko
2.300 srpskih izbjeglica sa hrvatskog podruja stie u Kosovsku Mitrovicu. Partizani djeluju i juno
79

od Uica, kao i na prostoru abac - Sremska Mitrovica, u graninom podruju izmeu Srbije i
NDH. U NDH partizani i etnici poinju djelovati i na planini Ozren. U bijegu od etnikog i
partizanskog pokolja Muslimansko stanovnitvo iz Bosne djelomino prelazi i na teritoriji Srbije. U
Srbiji nakon poetnih uspjeha i osnivanja "Uike republike" Nijemci uz pomo etnika Koste
Peanca iste Srbiju od komunista koji se tamo nisu vratili do 1944. kad su uz pomo Crvene
Armije komunisti doli na vlast. etnici Generala Drae Mihailovia nakon protjerivanja
komunista iz Uica prelazi na teritorij NDH gdje vre masovne zloine protiv katolika i muslimana.
Vidjevi kako zbog nezadovoljstva talijanskom okupacijom sve vie jaaju partizani, te kako
Talijani surauju sa etnicima, pojedinci iz Vlade NDH ve koncem 1941. shvaaju kako rat sa
Srbima koristi samo Talijanima. Zbog toga pojedini hrvatski dunosnici potkraj 1941. stupaju u
kontakt s etnikim vojvodom Jeveviem, pokuavajui dogovoriti primirje i zajedniku borbu
protiv Talijana. Pregovaraka misija povjerena je ustakom logorniku Ivanu Poljaku, koji se 30.
prosinca susreo s Jeveviem u Splitu, formalno u svojstvu izaslanika Poglavnika, iako je dvojbeno
je li ga poslao Paveli, ili samo neki lanovi vlade. Za taj razgovor Talijanska obavjetajna sluba
dobila je dojavu, (to nije udno poto su oni vrili obuku vojnih postrojbi) te je po zapovijedi
generala Ambrosija razgovor tajno snimljen. Ova snimka je kasnije sluila kao dokaz kako ustaka
vlada gaji lane osjeaje prijateljstva prema Talijanima. Na Jeveviev upit je li Poglavnik spreman
vratiti Srbima "sve ono to im je oduzeo'', Poljak je izrijekom potvrdio kako je Vlada spremna
tretirati pravoslavce kao punopravne graane, a zatoenima udijeliti amnestiju. Jevevi je, uz sva
jamstva pozvan na dolazak u Zagreb na konkretne pregovore. Poljak je kazao: ,,Kao Hrvat i
Ustaa veoma alim to smo doli do toke na kojoj smo sada, ali vam mogu rei da su, to se tie
Dalmacije, itav hrvatski narod i vojska protiv Italije (...). Hrvatska zbog duhovnih, politikih i
privrednih razloga, a nadasve vojnih razloga, ne moe ostati bez Dalmacije (...). Glavni neprijatelj
itavoga hrvatskoga naroda i vojske je Italija, i mi bismo bili spremni da se izmirimo sa Srbima
(...). Talijanima je u interesu da se Srbi i Hrvati meusobno unitavaju i da ginu: eto zbog ega su s
jedne strane nai saveznici, a s druge strane vas snabdijevaju orujem, da biste se borili. To je
stara pria podijeli pa vladaj'', zakljuio je Poljak. Jevevi je najavio da e od Hrvatske vlade
zatraiti jamstva za povratak Srba na svoja ognjita i u dravnu slubu, te primjenu amnestije i
abolicije. Pristao je da sa hrvatskom propusnicom doputuje u Zagreb, ali pregovori nisu nastavljeni.
Dana 13. 1. 1942. Draa Mihailovi postaje vojni ministar izbjeglike vlade iz Londona. U
ovom trenutku Talijani su imali u Hrvatskoj oko 60.000 vojnika, a Nijemci oko 10.000. Paveli je
1942. godine poslao na ruski front, kao pomo Nijemcima, 369 regimentu, jednu lovaku eskadrilu
i jednu eskadrilu bombardera. Ova regimenta podijelila je sudbinu 6. njemake armije kod
Staljingrada. I sve druge drave pod Nijemcima su slale svoje postrojbe na istoni front.
Rumunjska je na poetku rata protiv Rusije uestvovala sa jakim vojnim snagama i to sa 26 divizija.
Nakon to su pretrpjeli velike gubitke na prostoru Odese, sudjelovali su sa manjim snagama.
Rumunjski gubici do kraja 1941. u borbi sa Rusima iznose 40.000 poginulih i 100.000 ranjenih.
Rumunji su pristali i 1942. jae sudjelovati na istonom frontu, ali samo pod uvjetom, da to isto
urade i Maari. Bugarska je imala poseban tretman kod Nijemaca. Bugari su jedini odbili sa
Nijemcima boriti se protiv Rusa. Bugari su to objasnili dugom proruskom tradicijom, koja postoji u
narodu. Svoje vojne snage dali su Nijemcima na podruju Jugoslavije, kako bi time rasteretili
Nijemce, a u stvari su lukavo eljeli pripojiti dijelove Srbije koje su im Srbi preoteli u Balkanskim
ratovima. Finska se takoer sa Nijemcima borila na Istonom frontu nadajui se kako e time
povrati teritorije, koje je izgubila u ratu sa Rusima godine 1940. Finci su, meutim, odbili
uestvovati u borbama oko Lenjingrada.
Krajem sijenja 1942. Talijani zakljuuju kako su se i partizani u trokutu Srbija Crna Gora
NDH odmorili i reorganizirali, te ih odluuju potisnuti dalje na sjeverozapad uz pomo Nedievih
80

etnika i lokalne muslimanske milicije. Prije opeg napada, 1. veljae 1942.. godine, etnici i
muslimanska milicija iz Sjenice, Halilovia i Mievia izvrili su napad u pravcu Nove Varoi. Opi
napad na partizane poeo je 5. veljae oko 4 sata. Istovremeno su Talijani, jaine jedne bojne,
krenuli iz Prijepolja prema Novoj Varoi - jednom kolonom preko Bistrice, a drugom preko
Kostalice, kako bi onemoguili bijeg partizana prema Crnoj Gori. Da bi sauvao svoje snage od
gubitka, Srpsko - sandaki tab je 5. veljae predveer s jedinicama napustio Novu Varo bez
borbe, te se tijekom noi prebacuju na Zlatar, blie Bosni, gdje su se 6. veljae koncentrirale sve
partizanske jedinice. Ovaj talijanski napad je bio potreban poto Tito jo uvijek nije imao dovoljno
velik autoritet kojim bi mogao vee partizanske postrojbe pokrenuti u eljenom smjeru.
Srpsko- sandaki tab je procjeno kako u Zlataru ne moe prezimiti pa je donio odluku o
naputanju teritoriju izmeu Uvca i Lima, te se prebacuju u Kamenu Goru odakle su izbili na Lim
kod Dica i Luice, blie Bosni. Tijekom dana, poto su bili obavijeteni o dolasku partizanskih
jedinica u Divce, Talijani su iz Prijepolja uputili slabe snage putem prema Brodarevu i na Koevinu.
Sa muslimanskom milicijom NDH iz Komarana i etnicima vodili su cijelog dana borbu protiv
partizana, a nou 7/8. veljae sve partizanske jedinice su pregazile Lim, te su preko upe, gdje su
odmorili, nastavili 9. veljae prema podruje Kamene Gore i povezale se sa partizanskim
jedinicama u zapadnom djelu Sandaka. Prelazak preko Lima povoljno je ocijenio i Tito poto su
se tako pribliili Bosni, gdje ih je i namjeravao dovesti. U okolini Kamene Gore partizanske
jedinice su se zadrale desetak dana pri emu je ukinut Srpsko - sandaki tab, poto Titu za to
podruje vie i nisu trebali. Zatim su se, nakon manjih borbi sa Talijanima i etnicima kod Krnjae,
Buja i blizu Boljanica partizani prebacili u ajnie (Bosna), na granici Crne Gore i Bosne. Za
vrijeme ove talijanske operacije Tito se povlaio sa Rominije odakle su ga potjerali nijemci, te se
nastojao spojiti sa svojim snagama koje su dolazile iz Crne Gore.
Mihailovi u svibnju 1942. godine prelazi na planinu Zlatar, a odatle u Crnu Goru gdje
osobno rukovodi operacijama etnikih jedinica iz Srbije, istone Bosne i Crne Gore protiv
partizana. Tijekom borbi, Talijani su prevozili etnike jedinice svojim vozilima od mjesta do
mjesta, a etniki zapovjednici vozili su se automobilima kroz talijanske garnizone. Na ovaj nain
Talijani su Crnu Goru prepustili etnicima, a partizane poslali preko Sandaka u BIH kako bi ih
iskoristili u borbi protiv "saveznika" ustaa.

4.3. Operacija jugoistona Hrvatska Sudost Kroatien

Na podruju istone Hercegovine u jesen 1941. partizani su u suradnji sa etnicima uspjeli
uspostaviti kontrolu nad irokim teritorijem istone Bosne i Hercegovine izmeu Drine, Bosne i
Spree zbog ega su postali opasnost za promet prometnicama na ovom podruju. Pod kraj 1941.
dolazi do sukoba izmeu partizana i etnika. Dolaskom Tita sa crnogorskim i srpskim partizanima
na ovo podruje partizani stjeu prevlast, te ine zloine nad muslimanskim i katolikim
stanovnitvom koji ne ele u partizane.
Zbog ugroavanja eljeznikog pravca Doboj-Maglaj-Sarajevo nijemci odluuju protjerati
partizane sa podruja sjeverne Bosne, te njemako zapovjednitvo za jugoistok odluuje sredinom
sijenja pokrenuti napad protiv partizanskih i etnikih snaga na toj teritoriji, s ciljem njihovog
razbijanja i uspostavom kontrole na tom strateki vanom podruju. Zato su zadrali 342. pjeaku
diviziju koja je trebala otii na istoni front. Teritorij koji je drala ova divizija preuzeli su Bugari,
te su oni bili slobodni za ofenzivne operacije. Uz 342. pjeaku diviziju, kojoj je povjerena glavna
zadaa ; nastupanje sa istoka iz pravca Zvornika i Viegrada, (granica prema Srbiji) a u ovom
napadu upotrijebljena je i njemaka 718 divizija, te 12 bojni domobrana i ustaa, to je ukupno
81

inilo oko 33.000 vojnika. Operaciju su Nijemci nazvali "Operacija jugoistona Hrvatska Sudost
Kroatien", hrvatska vojska ju je nazvala Operacija Romanija poto su njene snage djelovale na tom
podruju. Izvoena je u dvije faze, u prvoj od 15. do 23. sijenja, te u drugoj fazi od 28. do 2.
veljae, a u jugoslavenskoj literaturi poznata je kao Druga neprijateljska ofenziva, ili romanijskobiranska i ozrenska operacija. Partizana je bilo oko 8.000, a prednost im je bio planinski teritorij i
duboki snijeg to je oteavalo napad. im su doznali o napadu etnici su Nijemcima ponudili
suradnju. Uvjerivi partizane kako je otpor uzaludan Tito donosi odluku o izvlaenju kroz
protivnike redove i pokraj njih prema sjeveru, to partizani, vremenom sve discipliraniji,
prihvaaju, ime ulaze duboko u Bosnu. Nijemci su krenuli u napad 15. sijenja 1942. sa dva
njemaka puka (397. i 399.) i jedan domobranski puk, pravcem juno od Zvornika i Caparda.
Slabom otporu partizana pridruili su se i pojedine etnike jedinice do kojih nije stiglo nareenje
njihovog taba o nepruanju otpora njemakim snagama. Nijemci se kreu cestama i zauzimaju
Drinjau, a slijedeih dana Novu Kasabu i ekovie. etnike jedinice su se dijelom razbijeale, ili
prebacile preko Drine u Srbiju, a djelom predale i priznale vlast NDH. Dijelovi etnika iz
Biranskog odreda koji su se povukli dalje od komunikacija 17. sijenja u selu Petroviima
iznenada napadaju jednu domobransku satniju pri emu su zarobili 138 vojnika. U nastavku
ofenzive, Nijemaci zauzimaju Bratunac, Srebrenicu i Vlasenicu, nakon ega kreu prema HanPijesku i Romaniji, u susret snagama koje su nastupale iz Viegrada, Sarajeva i Kladnja. Ove snage
su iz pravca Viegrada krenule prema Rogatici, u koju su uli 16. sijenja, dok je njemaki 738. puk
i etiri domobranske bojne iz pravca Sarajeva i Pala jednom kolonom krenuli prema Sjetlini i
Rogatici, a drugom prema Romaniji, na koju su izbili 17. sijenja. Njemaki 750. puk iz pravca
Tuzle, preko Kladnja, krenuo je prema Olovu u koje je uao 21. sijenja. Partizanske snage su
ponegdje pruale slabi otpor osobito kod Rogatice i Sjetine, te Mokrog i Stupara. Taj otpor je
omoguio Titu da se sa svojim Vrhovnim tabom pobjegne iz podruja Srednje, preko Romanije i
Glasnica na Jahorinu i dalje juno prema Foi. To nije uspjela 1. partizanska proleterske brigade, pa
kree teim pravcem preko rijeke Bosne, Sarajevskog polja i Igmana, te izbija kod Trnova i
Kalinovnika. Tijekom operacije utroena je velika koliina streljiva, a najvee borbe vodile su
jedinice NDH koje su imale oko 350 mrtvih i ranjenih, dok su partizani imali oko 120 mrtvih i
ranjenih. Iako su talijani planirali partizane potjerati na sjeverozapad, Crna legija, te 4. i 5.
domobranska divizija uspijevaju sprijeiti njihov prodor preko Visokog i Varea kako bi ih se
sprijeilo u probijanju prema srednjoj Bosni, te se oni provlae pokraj Sarajeva natrag prema
talijanskoj zoni, nou izmeu 27. i 28. sijenja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoi
U drugoj fazi operacije, nakon pregrupiranja 9 njemakih i 12 domobransko ustakih bojni
od 29. sijenja do 4. veljae izvode operaciju na Ozren izmeu rijeke Bosne i Spree na podruju
Zavidovii Doboj Tuzla. Nijemci sa pridruenim domobranima nastupaju uz potporu 60 topova,
3 oklopna vlaka i inenjerijske jedinice, ukupno 17.000 vojnika protiv etiri bataljuna Ozrenskog
partizanskog odreda s oko 1200 ljudi. Zahvaljujui tekim vremenskim uvjetima i planinskom
terenu partizani su se uspjeli izvui nakon ega su se vratili na isti teritorij, poto su se njemake
postrojbe vratile u garnizone zadravi manje posade samo u nekoliko mjesta. Kako bi mogli ostati
na ovom terenu lokalni etniki zapovjednici Ozrenskog etnikog odreda 28. svibnja 1942. u
Lipovcu kod Doboja, potpisuju ugovor sa ustakom vlasti priznajui suverenitet NDH, te izjavljuju
lojalnost dravi i poglavniku Anti Paveliu. Za vrijeme trajanja ovih operacija etnici su bili u
loem poloaju poto su se morali boriti i protiv partizana, poto je Tito 8. 2. 1942. zapovijedio
napade na etnike, a u zapovijedi pie; "Svi odredi treba da usaglase svoja dejstva, a to je da se
teritorija istone Bosne oisti od etnika i da bude van svakog etnikog uticaja".
Kako bi olakali poloaj partizana u istonoj Bosni partizani iz okolice Zenice napadaju
Begov Han, 12. 2. 1942. pri emu je ubijeno i zarobljeno oko 150 Nijemaca i ustaa. U svojim
izvjetajima partizani se hvale kako su zaplijenio oko 150 puaka, 12 pukomitraljeza i 2 teka
mitraljeza, te velike koliine municije, hrane, odijela i razne druge opreme. Pitanje je jesu li to
82

doista zarobili, ili su im iz aviona bacili talijani koji su slobodno letjeli izmeu Zagreba i Sarajeva,
pod izlikom prebacivanja vojnika, ili borbenog djelovanja protiv partizana. Pilana "Naike DD" sa
stokovima gotove grae, koja je bila pripremljena za izvoz u Njemaku je zapaljena. Zapaljena je i
eljeznika stanica, a pruga Sarajevo Bosanski Brod je bila na nekoliko mjesta poruena. Nakon ove
operacije utjecaj partizana oko Zenice znatno slabi, osobito nakon to je unutar partizana izvren
etniki pu. Nou 8./9. 5. 1942. komunist i komandir jedne ete Golub Mitrovi uz pomo svojih
istomiljenika iznenada je izveo pu na svoje sudrugove pri emu je poginulo oko 30 partizana,
uglavnom zapovjednika, lanova Partije i skojevaca. Poto mu je bilo dosta ratovanja Mitrovi je
kao zapovjednik lokalnih etnika 14. 7. 1942. sklopio sporazum sa ustaama u Zenici o zajednikoj
saradnji i borbi protiv partizana.
Nakon operacije Ozren nijemci planiraju jo jednu operaciju "Prijedor" koja je trajala od 18.
do 27. 2. 1942. cilj je bio unititi partizane na podruju Dubice i Pijedora u zapadnoj Bosni koji
napadaju izolirane pripadnike njemakog 923. Landesschtzen-Battaliona (923. teritorijalna
obrambena bojna) u blizini Prijedora. Partizani su imali 3 bojne, a nijemci okupljaju svoje i
hrvatske jedinice, te 27. veljae stiu do opkoljenih njemakih trupa. Nijemci i Hrvati izgubli su 34
vojnika, 48 ranjenih i 15 nestalih, a partizani su imali 189 mrtvih, 13 ranjenih i 16 zarobljenih.
Odmah potom poinje hrvatska operacija Petrova Gora koja traje od 18. 3. do 18. 4. 1942.
Cilj je bio unititi partizane na Petrovoj Gori u Kordunu izmeu Vojnia i Topuskog. Partizani imaju
2 odreda, a Hrvatske snage imaju I. II. i III. bojnu/Zdruenu oruarsko-domobransku pukovniju, I. i
II. liku ustaku bojnu, XIV. ustaku bojnu, Samovozni odred/PTB s 5 tanketa i Karlovaku
novaka bojna. U mjesec dana borbi iz brojnih pravoslavna sela su otjerani partizani, a sudionici
pobune uhieni. Gubitci na obje strane su bili mali. Paralelno traje i operacija "K" od 23. 3. do 28.
3. 1942. koja je imala za cilj pomoi opkoljenim talijanima u podruju oko Udbine u Lici. U akciju
se ukljuuju dijelovi 13. talijanske pjeake divizija "Re", dijelovi 57. pjeaka divizija
"Lombardia", dijelovi 1. alpske divizija Taurinense (jedna boja i jedna topnika skupina), dijelovi
Crne legije, i jedan tenkovski odred. Talijanski V. korpus uspio je napraviti proboj i potpomoi
talijanske garnizone u Korenici, Udbini i Donjem Lapcu, uz minimalne gubitke. Lokalni partizani
nisu potivali Titove naputke kako treba izbjegavati sukobe sa talijanima, te se ne ele povui iz
mjesta koja talijani ele za sebe, pa ih talijani moraju silom zauzeti.
Za vrijeme ovih borbi i Paveli je povukao poteze koji su za cilj imali smiriti sukobe sa
pravoslavcima. U tom cilju je 3. 4. 1942. donio zakon o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, a
6.6.1942. je pravoslavce odvojio od jurisdikcije Beograda, te im istovremeno dao status
ravnopravnih graana u NDH. Pregovori o autokefalnosti crkve zapoeli su u oujku 1942. a za
prvog elnika ove crkve postavljen je bivi mitropolit Novomoskovski Germogen, emigrant iz
SSSR-a. Ovime su progoni znatno smanjeni, ali nisu potpuno prestali poto je nepovjerenje
postojalo sa obije strane, i sa strane raznih lokalnih seoskih ustaa, a i sa strane etnika.
Protekle njemako domobranske operacije primirivanja etnika i partizana u Bosni i
Hercegovini, sjeverno i istono oko Sarajeva Talijanima ne odgovara, poto su partizani vraeni
nazad prema njima, te oni odluuju pokrenuti novu operaciju. Iako su partizani u proteklim
borbama potroili veinu streljiva uskoro su ponovno tajno, na "nepoznat nain", opskrbljeni kako
bi se mogli i dalje boriti. Zahvaljujui tome partizani se nakon povlaenja nijemaca vraaju na
teren ostavljen na uvanje Hrvatskim postrojbama, te u borbama pogiba preko 400 hrvatskih
vojnika. U "velikoj brizi" za mir na terenu Talijani predlau Nijemcima novu zajedniku operaciju
progona partizana koja je imenovana kao operacija "TRIO". Predloie da glavnu ulogu u progonu
partizana preuzmu etnici, a da ustae i domobrani trebaju samo ekati gdje jesu i sprjeavaju bijeg
partizana prema sjeveru. Nijemci plan prihvaaju, a prihvaa ga i Poglavnik Paveli.
Prve dogovore o nenapadanju i suradnji izmeu hrvatske vojske i etnika najloije
prihvaaju muslimani u meu ustaama i domobranima, poto su se etnici najvie iskazali u
83

ubijanju muslimana.

4.4.

Operacija TRIO

Za operaciju TRIO Talijani plan predlau na konferenciji u Opatiji, od 2. do 3. oujka 1942.

godine, u emu uestvuju predstavnici njemakog Vrhovnog zapovjednitva, talijanskog i ustako domobranskog generaltaba. Partizani su kasnije ovu Operaciju nazvali trea neprijateljska
ofenziva. Za ofenzivu ustrojeno je posebno zapovjednitvo sa njemakim generalom Paulom
Baderom. Na konferencijama u ljubljani, od 28. do 29. oujka, te Sarajevu 9. travnja (kad je
Franceti ve krenuo u napad) odlueno je da se ofenziva izvede u tri etape:
1) TRIO I - unititi partizanske snage izmeu Han-Pjeska, Viegrada, Gorada, Foe
Dobrog polja i Sokolca. (Juno od Sarajeva)
2) TRIO II - u podruje Drine, oko Srebrenika, Vlasenice, (istono od Sarajeva) te
3) TRIO III na planinu Ozren izmeu Krivje, Bosne i Spree (sjeverno od Sarajeva).
Talijani sa etnicima su trebali tjerati partizane s juga prema sjeveru, a Nijemci, domobrani i
ustae su trebali sprjeavati njihov bijeg prema sjeveru.
Plan se ne svia zapovjedniku redarstva NDH Eugenu Didi Kvaterniku koji je znao vojniki
razmiljati. On je ve od ranije imao informacije o talijanskim zakulisnim igrama i njihovim
dostavama oruja etnicima i partizanima, te je shvatio i njihovu kameleonsku politiku. Poto
njegovi prigovori protiv Talijana kod Pavelia nisu nailazili na razumijevanje sve manje vjeruje i
Paveliu, iako je nakon uspostave NDH bio njegov najvjerniji sljedbenik, spreman izvriti i najgore
zapovijedi o deportacijama politikih protivnika i idova u logore (iako je i sam imao djelomine
idovske korijena), te Srba u Srbiju. Poto je bio relativno mlad i nije znao glumiti to svoje
nepovjerenje prema talijanima, a sve vie i Paveliu nije znao sakriti i tajno razvijati male
obavjetajno diverzantske postrojbe koje bi se pod tuim zastavama i uniformama borile u
talijanskoj pozadini. Ve poetkom 1992. godine u talijanskim planovima napada vidio je kako
Talijani ustvari ele vojno osvojiti sve do Sarajeva, pa i dalje, dok bi slabo naoruani ustae i
domobrani trebali samo sprjeavati prodor partizana prema sjeveru. Poto ustae i domobrani nisu
mogli legalno nabaviti ozbiljnije koliine oruja ni kod Nijemaca koji su dozvolili stvaranje vojske i
redarstva od najvie 50.000 ljudi, a ni kod Talijana, pronalazi rijeenje, kupujui neto oruja
ilegalno, bez znanja Nijemaca. Uspio je nabaviti oko 3.000 puaka od ega pola zadrava Paveli u
Zagrebu, a pola odlazi u Sarajevo. U Sarajevu Eugen Kvaternik sa tim orujem naoruava legiju
porunika Jure Francetia. Francetieva postrojba koja se sastojala od 1500 dragovoljaca,
uglavnom katolikih i muslimanskih izbjeglica sa teritorija koje su zauzeli partizani i etnici.
Franceti se, bez znanja njemakog zapovjednika generala Badera izvlai nou iz Sarajeva i 1.
travnja iz smjera Han Pijeska napada etnike kod Vlasenice, te ju zauzima. Dana 8. travnja uzima
od etnika Drinjau, a 9. Bratunac i Srebrenicu. Pri tom su se sukobili i sa partizanima koji su
djelovali na tom podruju.
Za ovu napadnu operaciju Talijani su plan dostavili Titu, te su od njega oekivali da svoje
snage iz istone Hercegovine povue prema sjeveru kako bi oni mogli nastupati za njima, bez
velikih borbi. Poto se lokalnim partizanima nije ilo daleko od kua nije ih bilo lako pokrenuti ak
ni Titu, zbog ega Talijani odugovlae sa pripremama za napad, to je Eugenu Didi Kvaterniku i
Juri Francetiu dalo priliku da im poremete planove. Partizani potpuno iznenaeni poetkom
napada koji je trebao poeti kasnije, a to su od svojih talijanskih dojavnika doznali, poinju
panini bijeg prema talijanskoj zoni gdje su ih oni mirno propustili, odnosno osim gradova nikakvu
liniju i nisu drali. Na taj nain su se partizani pokrenuli sa sjevera prema jugu, umjesto obrnuto to
84

je kod Talijana izazvalo bijes prema Francetiu i Kvaterniku. Talijani se pred Nijemcima pravdaju
kako nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, pa general Bader trai od
vieg zapovjednitva da se itava operacija otkae to je odobreno. No do tada njemake i
domobranske snage iz Sarajeva ve su se ukljuile u operaciju pratei Crnu legiju koja je 10. travnja
izbila na Drinu, pa 22. travnja Nijemci napadaju partizanske snage koje ugroavaju Rogaticu i do
27. travnja potpuno iste prostor Drine od etnika i partizana zarobljavajui i etnikog
zapovjednika, majora Dangia. (Dangi je poetkom 1942. godine predlagao, a Njemaki generali
u Beogradu i Zagrebu sloili su se kako istonu treinu Bosne treba pripojiti Nedievoj Srbiji, ali ih
je zaustavilo nareenje iz Berlina). Pri ovim borbama veliki broj srpskih civila je pobjegao u Srbiju
preko Drine.
Vidjevi kako Franceti mimo njihovog plana napreduje Talijani javljaju kako je dovreno
njihovo prikupljanje divizije Taurinenze u Sarajevskom i divizije Alpski lovci u Nevesinjskom
polju, pa 6. travnja od Nevesinja kreu prema Kalinoviku, a 1. svibnja poinju njihovi prodori i od
Sarajeva prema Kalinoviku. Snage divizije Taurinenze zauzele su 7. travnja Trnovo, dok su
dijelovi divizije Alpski lovci 8. travnja prodrli u Ulog bez veih borbi, poto oni idu drumom, a
partizani umom. Do 12. travnja dijelovi obje talijanske divizije susreli su se u Kalinoviku bez
veih borbi. Za to vrijeme jedan ojaani puk divizije Alpski lovci i dijelovi divizije Murge
glumili su borbu protiv jedinica Sjevernohercegovakog partizanskog odreda oko Gacka i Avtovca,
(istona Hercegovina uz Crnu Goru) pri emu su partizanima ostavili dosta oruja, kako bi im i
dalje mogli sluiti u njihovim ratnim igrama. Istovremeno su dijelovi divizije Pusterija 10. travnja
uli u Fou, odakle se bez ozbiljne borbe povukao Tito i njegov Vrhovni tab.
Poetkom 1942. u na podruju Foe je oko 10.000 etnika prelo u partizane, te je Tito na
ovom podruju bio dovoljno jak za suprotstavljanje Talijanima, ali to ne ini, ve kree ponovno
dublje na teritorij NDH. Tito koji se nalazio u Foi imao je sve informacije o talijanskim planovima
ve polovicom oujku, te nareuje napad na ustake izdvojene posade u Rogatici (istono od
Sarajeva). Nakon Francetievog prodora nije mogao krenuti prema sjeveru i ovaj prostor oien od
ustaa prepustiti Talijanima, te sredinom travnja napada ustaku posadu u Biru ime potpuno
preuzima kontrolu na ovom dijelu istone Bosne i sjeverne Crne Gore. Zbog prodora Nijemaca i
Crne legije Tito odustaje od daljih napada na Rogaticu i zapovijeda partizanskim snagama
povlaenje juno prema Goradu i Foi. Na taj nain sprijeeno je partizansko djelovanje prema
Rogatici i pretvorilo se u frontalno potiskivanje partizana sa sjevera na jug, a talijanska divizija
Pusterija postepeno napreduje na pravcu ajnie-Gorade, koje su Talijani preuzeli od partizana
24. travnja bez ozbiljnih borbi, ime su sprijeili prodor ustaa na ovo podruje, pri emu su ostavili
dobar dio partizana iza svojih lea. Partizani koji su i sa ovog podruja bjeali od 1.500 pripadnika
Crne legije "nekim udom" uspjee probiti talijanske linije, kojih u stvari i nije bilo. Zbog tog
neuspjaha talijana partizani se uspjeno povlae juno od linije Kalinovnik Foa, na talijansko
podruje, svoju luku za siguran odmor, opskrbu streljivom i pregrupiranje. Do kraja travnja
njemaka 718. divizija prelazi 4. svibnja Prau i istog dana ulaze u Gorade, dok su dijelovi divizije
Pusterija produili prema Foi. Time su prodori njemakih snaga u istonoj Bosni bili zavreni,
poto nisu mogli ii u talijansku zonu.
Nakon ovih uspjeha Crne legije etnici uviaju kako su ustae postale ozbiljna sila te
pregovaraju o suradnji. Ve poetkom 1942. godine potpisan je niz sporazuma etnika sa ustaama,
zbog smirivanja sukoba i guenja komunistikog ustanka u NDH. Uro Drenovi, zapovjednik
etnikog odreda Koi sklopio je sporazum sa NDH u Mrkonji gradu 27. travnja, Lazar
Teanovi, zapovjednik etnikog bataljuna Mrkonji, sklopio je sporazum sa NDH 23. svibnja
1942. Cvjetin Todi i Savo Boi zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog etnikog odreda sklopili
su sporazum sa vlastima NDH 28. svibnja 1942. u selu Lipac. Predstavnici Majevikog etnikog
odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 30. svibnja 1942. Rade Radi, zapovednik etnikog
odreda "Borja" sklopio je sporazum sa vlastima NDH 9. lipnja 1942.
85

Za vrijeme prethodno navedenih borbi Talijani su znatno ojaali etnike u Crnoj Gori, pa su
se i oni crnogorski partizani koji nisu eljeli krenuti na teritorij NDH morali povui iz Crne Gore.
Kako bi im olakao povlaenje Tito im je poslao u pomo dio Prve proleterske brigade na podruje
Durmitora, a prema Gacku (juno od Foe u kojem su bili talijani) Drugu proletersku brigadu, ime
je omoguio sigurno povlaenje u prostor tromee Bosne, Crne Gore i Hercegovine. U tijeku ovog
prebacivanja iz Crne Gore Talijani povlae diviziju "Alpski lovci iz podruja Kalinovika,
Nevesinja i Gacka, te ih prebacuju u pravcu Metkovia, kako bi Titu oslobodili prostor i omoguili
lake izvlaenje postrojbi iz Crne Gore. To su opravdali potrebom jaanja zapadnih poloaja na
podruju Stoca, Metkovia, Hutova i Ljubije gdje Talijani u drugoj polovini svibnja sa dijelovima
divizija Murge i Marka i sa etnicima organiziraju progon preostalih partizana iz ovog podruja
prema sjeveru. Zahvaljujui ovim talijanskim manevrima Tito tri bataljuna Prve proleterske
brigade, sa podruja Gacka, uspijeva prebaciti na Goliju kao lijevu bonu obranu, radi osiguranja
povlaenja crnogorskih partizana na sjever.
U ovim borbama za Fou i teren u Crnoj Gori, Sandaku i Hercegovini sudjelovale su samo
njemake i formalno talijanske snage, poto Crna legija u talijansku zonu odgovornosti nije smjela
ii, iako su talijanske snage ulazile na prostor NDH. Zahvaljujui "estokoj talijanskoj borbi sa
partizanima" pri emu su partizani ponovno "zarobili" dosta oruja i streljiva i ova operacija je
propala, za Nijemce i Hrvate, ali je uspjela za Talijane, ponovno su otjerali partizane iz svoje zone
tako to su im ponovno otvorile put prema Bosni, odnosno NDH. Za vrijeme operacije Foa
pojedini zapovjednici predlau Paveliu progon razbijenih partizana u talijanskoj zoni, stavljanje
ostataka Titovih jedinica ponovo u obru i njihovo konano unitenje. NDH je za to imala spremno
40 tisua hrvatskih vojnika, obuenih i naoruanih od strane Nijemaca posljednjih mjeseci. U tom
trenutku talijanska II. armija imala je znatno manju snagu nego 1941. poto je Mussolini, kao
formalni njemaki saveznik, morao teko naoruanje i vei broj divizija poslati na istonu frontu
oko Staljingrada i drugdje. Zahvaljujui tome NDH se u tom trenutku mogla postrojbama
presvuenim u etnike ili partizane suprotstaviti Talijanima i vratiti ona podruja koja je talijanska
II armija bila okupirala izvan talijanske zone, a Italija anektirala, poto od Kozare do Splita, izvan
veih gradova, skoro i nije bilo talijanske vojske, pa je sve preputeno partizanima i etnicima. S
obzirom da Talijani nisu dopustili Francetiu ulazak u njihovu zonu, a Paveli nije dozvolio nasilni
ostanak, Crna legija se povlai iz talijanske zone prema Vlasenici i Srebrenici, te unitava grupice
etnika gdje god ih sretne. Talijani nisu dozvoljavali ustaama i domobranima, pa ak ni
Nijemcima, ulazak u njihovu okupacijsku zonu, iako su naivni pojedinci pokuavali nagovoriti
Talijane na dozvolu za pojedine provjerene postrojbe koje bi se zajedno sa Talijanima trebale boriti
protiv partizana. Talijani su svoje ponaanje opravdavali kako nemaju povjerenje u ustae i
domobrane poto meu njima, navodno ima puno simpatizera partizana.
Nakon borbe oko Foe 1. i 2. bojna Crne Legije po zapovijedi odlaze preko Mostara, gdje su
zamalo zarobile etnikog vojvodu Jevevia, u Dalmaciju na podruje Biokova. U Vrgorcu, 22.
svibnja, vidjevi kakve su pokolje uradili etnici uz pomo Talijana na ovom podruju, Franceti
svojim legionarima i lokalnim braniteljima govori kako se oni na ovome podruju nee boriti protiv
partizana, poto se oni jedini bore protiv Talijana, te je vraen u Sarajevo. Franceti je na ovom
podruju mogao ostati samo da je odbio poslunost Paveliu i formirao nekakve Hrvatske
samostalne postrojbe koje bi se borile protiv etnika, uz izbjegavanje borbe sa ostalim vojskama, s
tim to bi u etnikim uniformama mogao napadati i talijane. Meutim njemu, kao vjernom
sljedbeniku ustakog pokreta, u to vrijeme nije ni palo na pamet otkazat poslunost Paveliu. Da je
Paveli znao igrati viestruku igru kao Mussolini, Tito i Mihailovi mogao je takvu zapovijed tajno
dati Francetiu, javno osuujui njegovo odmetnitvo od ustake vlasti. A mogao mu je i odobriti
da tu ostavi manje diverzantske postrojbe u tuim uniformama.
Nakon proteklih partizanskih poraza njihov moral pada, ponajvie zbog slabog odaziva
86

Hrvata katolika u partizane, pa se pojedine postrojbe raspadaju. Miro Popara i Petar Drapin (pod
pseudonimom Petar Ili) 22. svibnja alju izvjetaj Vrhovnom tabu gdje opisuju stanje u svojoj
operativnoj zoni, Hercegovini i junoj Dalmaciji. U izvjeu navode: Raspoloenje meu
hrvatskim masama prema nama mnogo je slabije nego meu Muslimanima. Takvo stanje meu
njima rezultat je slabog rada u tim mestima, vee zaostalosti i toga to se te mase oseaju
neposredno vezane za Hrvatsku Dravu.
Kako bi dobrovoljno, ili vojno protjerali i preostale partizane iz Crne Gore Talijani su
upotrijebili dijelove divizije Taro, Ferara, Venecija i Pusterija, te sve crnogorske i
sandake etnike snage. Kako bi lake partizane naveo na povlaenje prema sjeveru Tito od
sandakih partizanskih jedinica formira 5. lipnja u epan Polju treu partizansku proletersku
sanaku udarnu brigadu, koja je odmah prebaena u podruje jugozapadno od Foe. (prema
Mostaru) Crnogorski partizanski odredi i dijelovi Prve i Druge proleterske brigade postepeno su se
povlaili preko rijeke Pive prema planinama Magliu, Volujku i Vuevu. U ovom potiskivanju
partizana najvie su se angairali etnici kojima su Talijani osiguravali odjeu i hranu, iako je
istovremeno Mihailovi dobivao novanu pomo od Engleske i emigrantske vlade. Do sredine
lipnja zavrena je ofenziva i u Crnoj Gori i u Hercegovini. Njemake, talijanske i etnike snage
uspjele su protjerati partizanske jedinice u istonoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini, ime je ovaj
teren ponovno pao pod nadzor Talijana. Sa novoformiranom Treom sandakom, te etvrtom i
Petom proleterskom crnogorskom udarnom brigadom naoruanim talijanski orujem "zarobljenim u
bitkama" sa Talijanima partizani ojaani, odmaraju se u podruju Zelengore, gdje im se pridruuje i
Hercegovaki partizanski odred.
Krajem lipnja i poetkom srpnja Tito dobro opremljen talijanskim orujem i streljivom kree
na sjeverozapad po talijanskim eljama u protunapad preko pruge Sarajevo-Mostar, u pravcu
Zapadne Bosnu, te 8.6. 1942. zauzimaju Konjic.

4.5.

Operacija Zapadna Bosna

Dok je veina ustake Crne legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice i Srebrenice, njena
rezervna, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjeverozapad gdje je sudjelovala u najveoj
antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna. U ovom trenutku to je bila najbolja i
najiskusnija hrvatska postrojba, te ju je trebalo novim vojnicima ojaati i pretvoriti u diviziju.
Umjesto toga Paveli ju ukida da bi ju uskoro obnovio pod imenom V stajai djelatni zdrug. Kako
bi zadovoljio talijane mogao je Francetiu dati tajni zadatak da osnuje posebnu vojnu obavjetajnu
slubu koja bi u svakom vojnom zapovjednitvu od bojne na vie imala svoju ispostavu sa
obavjetajnim asnikom koji bi bio lan zapovjednitva, te koji bi pod svojim zapovjednitvom
imao grupu izviaa diverzanata. Ovi izviai dragovoljci bi imali zadatak stalno vriti mala nasilna
izvianja kako bi partizane dralu u neprestanoj napetosti, te ih tako prisiliti da se stalno tite
boravkom u veim grupama koje je lake otkriti i unititi. To bi mogli vriti u etnikim,
partizanskim, ili talijanskim uniformama, pa bi mogli ii i u talijansku pozadinu, pod uvjetom da sa
sobom ne nose nikakve dokumente. Istovremeno obavjetajci dragovoljci bi boravkom u svim
vojnim zapovjednitvima mogli pratiti sposobnost, borbenost i pouzdanost pojedinih zapovjednika,
te pojavu defetizma javljati u Zagreb kako bi se nepouzdani premjestili na neku nevanu funkciju,
ili demobilizirali. Ovi obavjetajci kao ustae po nastanku nosili bi uniforme one postrojbe u kojoj
borave, te bi se tako smanjila podvojenost vojske na ustae i domobrane. A kako bi sluba doista
tajno djelovala ni talijani ne bi smjeli znati tko je njen zapovjednik.
87

Peti zdrug je osnovan u listopadu 1942. godine u Bugojnu, i to od novopridolih ustakih

bojni i dijela Prvog zdruga sa prostora Bugojna, Kupresa, Tomislavgrada, Livna i Imotskog.
Operativno podruje zdruga je bila sjeverozapadna Hercegovina, dolina Vrbasa, dinarska kraka
polja i dio sredinje Bosne. Od kasne jeseni 1942. do sredine veljae 1943. godine Peti zdrug je
imao teke borbe s novim partizanskim proleterskim i udarnim divizijama tijekom kojih je izgubio
Jajce, Livno, Tomislavgrad, ujicu, Posuje i Imotski. Peti zdrug je sudjelovao u operaciji Weiss II
u borbama na Neretvi, a u oujku ponovno je zaposjeo posadna mjesta u krakim poljima koja je
izgubio u zimu krajem 1942. godine. Poetkom travnja zaposjeda Glamo i odbija vrlo silovite
napade krajikih partizana. Brojno stanje zdruga, zbog stalnih borbi u kojima je bio angairan i
odlaska dijela ljudi u druge postrojbe, polovicom 1943. toliko je smanjeno da je nekoliko bojni
praktiki nestalo. Da su Paveli i njegovi vojni savjetnici znali kako se formira borbeno sposobna
vojska oni ne bi borbeno iskusne zdrugove popunjavali do veliine zdruga ve bi svakom zdrugu
dodali nakon svake borbe duplo vei broj ljudi te ih tako pretvarali u divizije, kao to je Tito od
brigada stvarao svoje divizije, bez da je zapovjednike slao u nekakve vojne kole. U svibnju stoer
5. zdruga je premjeten u Livno. Uz tri bojne i gorsku bitnicu imao je u sastavu i oklopnu satniju, a
povremeno su mu operativno podreene ustake bojne iz Dalmacije i Hercegovine. Zdrug nije uspio
obraniti Bugojno, ali krajem kolovoza odbija partizanski napad na Livno. Neuspjeh je doivio i
pokuaj da se sredinom rujna okrueni Kupres opskrbi hranom i streljivom iz Tomislavgrada. Po
talijanskim savjetima Paveli postrojbu alje stalno u nove borbe gdje najborbeniji i najiskusniji
stalno ginu, umjesto da ih se odmori i pretvori u zapovjednike odjeljenja i vodova formiranih od
mladih vojnika kojima bi kolovani asnici bez borbenog duha mogli biti samo zapisniari i struni
savjetnici.
Nijemci, ustae i domobrani su okupljeni poetkom lipnja, te u planinama zapadne Bosne
iste to podruje od partizana i etnika. Ova operacija poznata i pod imenom "Bitka na Kozari", ili
"operacija Zapadna Bosna" vodila se u lipnju i srpnju 1992. godine na podruju oko planine
Kozara. Kozara je zbog svog poloaja u odnosu na savski, unski i vrbaski prometni pravac, kao i
zbog rudnika Ljubija, bila podruje velikog znaaja, te je zbog toga poduzet napad od 10. lipnja do
15. srpnja.
Ovdje su partizani ve u proljee 1942. zauzeli Bosanski Petrovac, Drvar, Glamo i
Prijedor, (veinski srpsko podruje zapadno od Livna) te su 20. svibnja osnovali I. krajiku brigadu
kojoj je slijedeeg dana podijeljeno "zarobljeno" oruje koje su Talijani prilikom povlaenja bez
borbe ostavili u naputenim mjestima. Na ovom podruju Talijani su najprije samovoljno proglasili
aneksiju, 27. srpnja 1941. do Srba i Donjeg Lapca, a nakon preputanja Trebinja etnicima 1. 8.
1941. u Trebinju proiruju svoju okupacijsku zone do linije Viegrad - Jastrebarsko, na tetu skoro
jedne treine teritorije NDH. Kao to su samovoljno proglasili svoju zonu tako su se kasnije
iznenada i povukli pred partizanima bez ikakve borbe. Prema kasnijem pisanju generala Leera,
Talijani su se povukli bez razloga i tako omoguili partizanima formiranje svoje republike. Ostavili
su im ak i tenkove, te stare avione sa velikim koliinama streljiva, umjesto da ga barem dignu u
zrak. Time su partizani svoj teritorij proirili od rijeke Save do planina Kozare i Grmea. Zbog toga
partizanskog proirenja Nijemci i ustae shvaaju kako su grad Banja Luka i rudnik eljeza Ljubija
u opasnosti, te pripremaju napad na ovo podruje. Nijemaca je bilo 11.000 vojnika Vermahta,
20.000 ustaa i domobrana, te oko 2.000 etnika Drae Mihajlovia (grupe Drenovia i Maretia),
a Maari su sudjelovali sa 5 topovnjaa rijene flote. Nijemci su uspjeli skupiti sve slobodne snage
NDH na ovom podruju, ali su zbog toga na drugim terenima oslabile snage NDH. Partizanska
grupa je imala oko 3.000 vojnika, ali je mobilizirala rezerve izmeu 60.000 civila na svom
teritoriju.
Iako se borba odvijala u periodu minimalnog njemakog vojnog prisustva na teritoriju NDH
i u vrijeme kad ustako domobranske snage nisu imale pristup veim koliinama oruja, smirivanje
postignuto u Srbiji i drugim dijelovima Bosne omoguila je njemakom zapovjednitvu formiranje
88

jae borbene grupe. Nju su sainjavali dijelovi 3 (od ukupno 4) njemake divizije, kao i glavnina
upravo formiranog Prvog zbora (korpusa) NDH. Ove snage su 10. lipnja poele koncentrian napad
na partizane iz svih okolnih garnizona. Nakon izvrenog opkoljavanja, one su formirale iroke
streljake pojaseve oko Kozare i krenule u temeljito potiskivanje partizana. Obrana je nakon
desetak dana ostala bez hrane i streljiva, a poto u kontaktu nije bilo Talijana za nadoknadu
logistikih gubitaka, ubrzo su uniteni. Partizani izvan obrua, pokuavali su probiti obru izvana,
u emu su djelomino i uspjeli. Drugi vanjske partizanske jedinice pojaano su napadale okolne
garnizone zbog privlaenja Nijemaca na sebe, ali nisu uspjeli spasiti opkoljene postrojbe. Poto u
operaciji nisu sudjelovali Talijani partizani nisu uspjeli pronai rupu kroz koju bi se izvukli. Zbog
toga su se odluili na proboj 3. srpnja 1942. u jugozapadnom djelu Kozare u blizini sela Medvee.
Kroz sve linije obrua probilo se nekoliko stotina partizana i dio civila odakle su pobjegli prema
planini Grme. Intervencijom oklopnih jedinica Nijemci su u zoru zatvorili rupu, ponovo
uspostavili obru, te ve slijedeeg dana krenuli u proeljavanje Kozare. Ostatak odreda i civili
koji su ostali u obruu pokuavali su se spasiti skrivajui se u planini. Ve prvog dana likvidirana je
partizanska bolnica i pobijeno oko 300 ranjenika. Slijedea dva tjedna snage Nijemaca i NDH
sustavno su proeljavale Kozaru i Pokozarje.
U isto vrijeme, glavnina partizana sa Titom iz istone Bosne kree se prema zapadnoj Bosni
gdje im je bila najvea teritorija pod njihovom kontrolom. Poto Talijani nisu znali za pripreme
operacije zapadna Bosna, to nisu mogli dojaviti Titu, te on nije znao za ovu opasnost, pa se sa
terena Zelengore uputio prema zapadnoj Bosni, u periodu od kraja lipnja do polovine srpnja 1942.
godine. Usput su voene borbe oko Konjica, Bugojna, Prozora, Livna i Kupresa, pri emu je
proiren partizanski teritorij, 8.6. 1942. su zauzeli Konjica 24. srpnja i Mrkonji Grad. Pohod u
Bosansku Krajinu Tito je zamislio kao proirenje svog teritorija u zapadnoj Bosni i stvaranje
povoljnih uvjeta za dalji prodor prema sjeveru i zapadu. U prvoj fazi planirao je iznenadnim
napadom razbiti i unititi ustako domobranske posade, te poruiti eljezniku prugu Sarajevo Mostar, a zatim, u drugoj fazi, nastaviti prodor na sjeverozapad, ovladati teritorijem na desnoj obali
Neretve, u gornjem toku Vrbasa i podruja Kupresa i Livna.
Kad je poela operacija Zapadna Bosna partizani izvan obrua su napali Bosanski Novi i
zauzeli Bosansku Krupu, te izvrili vei broj drugih napada u cilju smanjivanja pritiska na Kozaru.
Neposredno nakon pada Kozare partizani su zauzeli Klju, te je sa dolaskom snaga u Titovoj pratnji
ponovno stvorena prostrana partizanska teritorija. Nijemci ovo nisu mogli sprijeiti poto su u tom
periodu raspolagali vrlo skromnim snagama u Jugoslaviji. Stoga su bili prinueni za ovu operaciju
okupiti sve to su mogli skupiti, zbog ega tim snagama nije bilo lako efikasno zapovijedati i vriti
brze manevre. Nakon serije diverzija na pruzi, pri emu su morali upotrijebiti vee koliine
eksploziva iz "nepoznatih" izvora, partizani su nou izmeu 7. i 8. lipnja razbili ojaanu bojnu
domobrana i ustaa u Konjicu, te su unitili eljezniku stanicu. U pokretu prema sjeverozapadu
vie partizanskih brigada uspijelo je 3. 7. 1992. razbiti manju ustaku posadu na planini Treskavici,
te izvriti napad na prugu Sarajevo - Konjic izmeu Haia i Konjica. Prilikom napada na
Ratelicu u stanicu je uao njemaki oklopni vlak, ali su tijekom noi partizanske brigade uspjele
svladati njemake posade po stanicama, unititi vanija postrojenja, te razruiti prugu na vie
mjesta, kao i vie mostova.
U daljnjem ruilakom nastupu, u zoru 6. 8. 1942. godine, partizani su izvrili napad na
naftne izvore Gojla, gdje se proizvodila nafta za rafineriju u Sisku. Napad je poeo u pola pet
ujutro. Partizani su jednim bataljunom organizirali zasjedu prema Garenici, sa drugim sruili prugu
Beograd- Zagreb kod Krivaje, a trei bataljun je fingirao napad na Gornju Jelensku i Garenicu.
etvrti bataljun je postavio zasjedi prema Banovoj Jarugi, a peti prema Kutini. Naftne izvore
branilo je oko 120 domobrana i oko 30- 40 njemakih vojnika, a napalo ih je oko 500 partizana
iznenadnim napadom. Branitelji su veinom pobijeni, a poar je unitio postrojenja. Zapaljeni su
sve sisaljke nafte i 2 tornja plina. O ovome je Tito izvjestio ak i Staljina kojemu je 23. rujna javio:
89

Kordunaki partizanski bataljuni napali su poetkom rujna izvore nafte u Kutini Hrvatska.
Njemaka i ustaka obrana je unitena a naftno polje zapaljeno i ono i sada gori. Ovo naftno polje
davalo je dnevno 80.000 litara nafte, a eksploatirali su ga Nijemci. Zbog ovog napada
proizvodnja nafte iz Gojla iznosila 9.605 tona u 1942. godini, a u 1943. proizvedeno je 21.582 tona.
Nakon napada, a zbog njemake ofenzive na Baniju, partizanske snage se sa ovog podruja povlae
djelomino na Kordun, a tri bataljuna preko Save prema Moslavini i slavoniji kako bi raspirili
borbe u tim krajevima.
Nakon ovoga partizani su uspjeli osvojiti i slabo branjeni Tomislavgrad (Duvno), poslije
ega dvije Crnogorske brigade kreu prema gornjem toku Vrbasa, dok su dvije Sanake brigade
krenule prema Prozoru i Livnu. Crnogorci su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su
Sandaklije zauzeli Prozor, uicu i Duvno, a uz pomo dalmatinaca su 5. 8. 1942. zauzeli Livno.
Ovaj prvi napad Prve i Tree partizanske brigade na Livno dogodio se od 4. do 8. 8. 1942.
nakon ega je to postalo jedno od sjedita njihovog teritorija. Na sam grad napadalo je 7 bataljuna
ove dvije brigade. Partizani su se uspjeli probiti kroz liniju odbrane i ovladati kljunim objektima u
centru grada. To je omoguilo ostalim bataljunima da tijekom jutra i dana ovlada utvrenim
objektima odbrane oko grada. Poslednje snage ustako - domobranskog garnizona utvrdile su se u
bloku zgrada u centru, gdje su se branili oekujui pomo sljedea 2 dana, nakon ega su se zbog
nedostatka streljiva predali. Streljano je oko 120 ustaa, oko 300 domobrana i orunika je puteno, a
zarobljeno je i 12 Nijemaca, slubenika njemake organizacije Todt koja se bavila eksploatacijom
ruda. Ovi Nijemci u rujna su razmijenjeni za 49 zarobljenih partizana i uhienih, to je bila prva
razmjena zarobljenika izmeu snaga partizana i njemakih vlasti. Nakon zauzimanja mjesta
partizani su izvijestili kako su zarobili veliku koliinu streljiva i 6 tona eksploziva, iako su se
branitelji predali nakon to su ostali bez streljiva. Nakon pada Livna, ujice i Tomislavgrada napadi
su krenuli na Posuje, Lovre i Arano.
Snage NDH i etnika 23. 10. 1942. ponovno su osvojile Livno i okolni teren, a Crna legija
preuzima obranu Livna. Druga proleterska divizija ponovo je zauzela Livno tijekom borbi zimi od
4. do 16. 12. 1942. i drala ga je do proljea. U ovim borbama, kada je vlast u Livnu 3 puta
mijenjana sudei prema intenzitetu borbi svaka partizanska brigada morala je utroiti najmanje
jedan kamion streljiva u svakoj bitci, a koje je zarobila u nekim nepoznatim bitkama. Jedina vea
zapljena oruja zabiljeena je poetkom proljea prilikom povlaenja Talijana iz Drvara, Glamoa i
Like, to je u borbama preko ljeta oko Kozare trebalo biti utroeno, promatrajui snagu i duinu
borbi.

4.6.

Borbe u Dalmaciji

Za vrijeme borbi u srednjoj Bosni, u talijanskoj pozadini general Roata je izvodio operacije
ienja Hrvata obilno koristei etnike i partizane. Talijani 31. oujka 1942. poinju borbe protiv
Dinarskog partizanskog odreda na planini Svilaji kako bi ih potjerali sjevernije na teritorij NDH.
Partizani im daju opravdanje za ovakve operacije blokirajui plovnost Neretve potapanjem
glibodera, te napadima na manje talijanske motorizirane kolone prepune oruja i streljiva u
Makarskom primorju i podruju Biokova, a na otoku Hvaru napadaju andarmerijsku postaju
Bogomolju. Kod Ervenika, 21. svibnja 1942., partizani razbijaju dvije talijanske pjeake satnije.
Talijani, umjesto da oruje i streljivo svojim izdvojenim postrojbama alju uz jau pratnju
odgovaraju odmazdama protiv civila, pogotovo u podruju Bukovice i na otoku Iu. Pravi cilj
talijanskog prebacivanja oruja i streljiva u slabo branjenim kolonama bilo je upravo omoguiti
naoruavanje partizana, kako bi imali opravdanje za protjerivanje Hrvata sa ovog teritorija, te kako
bi se oni sa njihovim orujem sjevernije borili protiv ustaa i domobrana. Umjesto pojaane zatite
svojih kolona Talijani pojaavaju djelatnost specijalnih sudova, a broj civila interniranih u
90

koncentracijskim logorima naglo raste. Time se samo pojaava otpor stanovnitva prema Talijanima
i spremnost za odlazak u partizane, gdje ih je ekalo oruje "zarobljeno" od tih istih Talijana. Tako
ojaani partizani iz novoformiranog biokovskog bataljuna Josip Jurevi jednodnevno osvajaju
Vrgorac 15. lipnja 1942., pri emu su strijeljali 33 osobe, uglavnom civile iz Vrgorca. U samu
akciju bili su ukljueni gotovo svi od oko 350 partizana iz tadanjeg sastava ovog bataljuna. Nakon
ovog partizanskog masovnog zloina interes Hrvata za odlazak u partizane znatno slabi, te ne znaju
tko im je vea opasnost, Talijani ili partizani. Zahvaljujui ovom zloinu Talijani dobivaju dobar
povod za ienje lokalnog stanovnitva, te sredinom lipnja dijelovi divizija Marche i Messina
izvode operaciju ienja Biokova od partizana, prilikom koje stradava stanovnitvo devet sela. Pri
tom 25. lipnja 1942. zdruene snage Talijana i malobrojnih lokalnih seoskih domobrana, te etnika
napadaju 1. dalmatinski udarni bataljun na Svilaji, a 29. lipnja talijanske brdske jedinice uz podrku
etnika, te malobrojnih lokalnih seoskih ustaa i domobrana koji su bili pod talijanskim
zapovjednitvom napadaju dio Sjeverno-dalmatinskog odreda na Promini, no niti jedan od napada
ne uspijeva u potpunosti poto se partizani uvijek uspijevaju izvui prema sjeveru, ba onako kako
Talijanima odgovara. Poto lokalne ustae i domobrani pod talijanskim zapovjednitvom poinju
shvaati kako je glavni cilj ovih operacija progon hrvatskog stanovnitva, a ne unitenje partizana
oni u slijedeim zajednikim operacijama s Talijanima i etnicima ne sudjeluju pravdajui se raznim
razlozima. Zbog toga ih talijani optuuju kako su simpatizeri partizana.
Izmeu 10. i 13. srpnja Talijani kreu u napad na Dinaru sa slubenim ciljem unitenja
tamonjih partizanskih jedinica i taba IV. OZ operaciju Vjeti Gora. Unato angairanju pet
i pol bataljuna pjeatva, topnitva i tenkova iz divizija Sassari i Bergamo, uz nekoliko manjih
postrojba etnika i andara, napad ne uspijeva unititi partizane koji bjee prema sjeveru poto nisu
ni bili potpuno okrueni. Na Biokovu se partizanski bataljun Jozo Jurevi nakon nekoliko dana
povlai izvan okruenja.
esnaestog srpnja Talijani (7 bataljuna i divizion topnitva) i etnici iz Dinarske divizije,
uz podrku zrakoplovstva, napadaju u zahvatu izvorita rijeke Zrmanje dijelove Sjevernodalmatinskog i 3. likog odreda potiskujui ih na sjeverozapad prema Srbu.
Zbog nemogunosti kontrole vlastitog terena Nijemci ve ljeta 1942. godine zakljuuju kako
hrvatska vlast nije sposobna da osigura mir i red u vlastitoj dravi. Njemaki opunomoeni general
u Hrvatskoj, Glaise von Horstenau, preporuio je odbacivanje ustaa i formiranje umjerenije vlade,
ali to Hitler ne prihvaa. Iako Hitler ne shvaa odnose talijana prema saveznicima ustaama,
pojedini nijemci to shvaaju, te tako njemaki diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajui
odnose NDH i Italije, u jednom izvjeu pie ono to potvruje neprijateljski odnos Italije prema
NDH: Italija oito nije zainteresirana za sreenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada
pokuava to je mogue prije stvoriti stanje koje e NDH trajno onemoguiti ivot.

4.7.

Operacija Risnjak

Poetkom srpnja 1942., talijani koriste svaki incident za osvetnike akcije. Talijanske
postrojbe izvjeuju svoje zapovjednitvo kako su ubili oko 800 civila hrvatske i slovenske
nacionalnost na rijekom podruju, te zapalili 20 kua u blizini Splita na dalmatinskoj obali.
Normalno, talijanske novine o ovome nita ne piu iako su prije godinu dana pisali mnoge tekstove
o zloinima ustaa protiv Srba.
Poto su se nakon Francetieve akcije mnogi partizani vratili na jug Roata ima problem.
Nema formalni razlog za dalji prodor prema sjeveru pod izlikom protjerivanja partizana. Zato
91

zakljuuje kako partizanima treba ostaviti dovoljno prostora za reorganizaciju i opskrbu novim
orujem i ljudstvom kako bi se ojaani mogli probiti na sjever u podunavlje. Zbog toga se odluuju
djelomino povui kako bi partizanima omoguio stvaranje svoga teritorija kako bi ojaali i nakon
toga se probili na sjever. Kako bi to taktiko privremeno povlaenje iskoristio i za primirivanje
Pavelia Roata 12. 7. 1992. sklapa sa ustakom vladom novi sporazum, te se tokom ljeta povlai sa
skoro polovicom svojih snaga iz Zona II i III. Povlaenje su obavili naglo kako ih ustae i
domobrani ne bi mogle pratiti i preuzimati vojne objekte. Povlaenje su obavili bez ikakvog sukoba
sa etnicima i partizanima, te su za sobom ostavili skladita sa velikim koliinama oruja i streljiva,
a na udbinskom aerodromu ak i tenkove, pa i stare avione.
Poto su sa podruja Hrvatskog Primorja Talijani protjerali ustake i domobranske posade
(osim manjih "seoskih ustaa" pod njihovim nadzorom) Talijani odluuju potjerati i partizane koji
nisu eljeli otii sjevernije u borbu protiv ustaa i domobrana. U tom cilju Talijani 12. 7. 1942.
pokreu "operaciju Risnjak" u zaleu Rijeke sa 12.000 vojnika, isti dan kada su se poeli
povlaiti sa podruja sjeverno od ovog podruja. Poto su Hrvatski partizani na podruju Like i
Gorskog Kotara bili nacionalno svjesniji nego u Dalmaciji, izbjegavali su borbe protiv ustaa i
domobrana, ali su se rado borili protiv etnika i Talijana, te nisu eljeli dragovoljno ii ratovati
dublje u podruje NDH, pa su Talijani morali sami neto poduzeti. Za razliku od uobiajene
talijanske taktike kretanja samo prometnicama, kako bi se partizani mogli izvui, ovaj puta su
uistinu sa ovog podruja nastojali vojno protjerati partizane prema sjeveru, te su se kretali
pjeadijski kroz guste planinske ume, ime su potpuno iznenadili partizane. Formalno, cilj je bio
protjerati i unititi partizane, a stvarni cilj je bio zauzeti to vie teritorija od NDH, te unititi i
protjerati to vie Hrvatskog stanovnitva. Partizani se povlae dublje na teritorij NDH sa novomobiliziranim borcima meu izbjeglicama. Sredinom srpnja je i talijanski Air Force izvijestio kako
su unitili etiri jugoslavenska sela i ubili stotine civila u osvetu za lokalnu gerilskog napada koji je
rezultirao smru dvoje visokih asnika talijanske vojske.
Dok talijani pale hrvatska sela kako bi to vie ljudi otjerali u partizane oni uspijevaju
5./6.8.1942. zauzeti hrvatski garnizon u Livnu, nakon tekih borbi u kojima je stradalo oko dvije
stotine Livnjaka. Time zaokruuju svoj teritorij. Sljedei dan u Franjevakom samostanu Gorica
streljano je 120 zarobljenih pripadnika 2. satnije 20. bojne Ustake vojnice i nekoliko desetaka
dravnih i dunosnika kotara i grada. Nijemci, Talijani i ustae 23. listopada 1942. ponovo
preuzimaju vlast u Livnu, a partizani se povlae prema Glamou. Voljeli bi talijani da su Livo uzeli
sami, ali nisu uspjeli pa se uskoro i odatle povlae, kako bi ga partizani ponovno zauzeli.

4.8.

Obrana Kupresa

U pokuaju irenja svoga terena partizani pokuavaju ui u Bugojno, ali procjenjuju kako
nemaju snage za to te se okreu prema Kupresu. Partizanska druga proleterska brigada rasporedila
je svoje bataljune na cestu izmeu Kupresa i Bugojna, te izmeu Kupresa i Blagaja.
Od 28. srpnja do 19. kolovoza 1942. godine 600 pripadnika Crne legije zajedno sa lokalnim
ustakim i domobranskim snagama pod zapovjednitvom Pukovnika (kasnije Generala) Franje
imia gotovo mjesec dana brani Kupres od etiri partizanske crnogorske brigade dobro naoruane
talijanskim orujem i streljivom, a koje su Talijani par mjeseci ranije propustili iz Crne Gore.
istei sela oko Kupresa partizani su 28. srpnja skoro uli u njega. Tada je u pomo dola
Bobanova 3. bojna Crne legije iz Bugojna i nastojala se probiti u Kupres radi ojaanja garnizona.
Petog kolovoza u zoru u protunapad su istovremeno krenuli 600 pripadnika Crne Legije iz Bugojna
92

i borci iz Kupresa. Vjetim manevrom uspjeli su odbaciti partizane prema Blagaju i oko etiri
popodne ui u Blagaj. Protunapadom partizani su ih odbacili iz Blagaja, ali se Crna legija uspela
spojiti i ojaati obranu Kupresa.
U slijedeem napadu partizani su pokuali koncentrinim napadom likvidirati vanjsku
obranu i upasti u mjesto. Napad je bio predvien za 21 sat 11. kolovoza. Napad su izvele 2. i 4.
proleterska, 10. hercegovaka i 2. bataljun 3. proleterske brigade, bataljuni "Pelagi" i "Iskra" 3.
krajikog odreda i Kupreka partizanska eta - ukupno 13 bataljuna, odnosno neto manje od 2.000
boraca. Zbog snanog otpora branitelja i ubacivanja rezerve na mjesta prodora napad nije uspio.
Dva bataljuna 4. partizanske brigade, koji su napadali s juga, preko Kuprekog polja, naili su na
otpor branitelja u selu Brdima, oko 4,5 km juno od Kupresa, ali su se brzo povukli. Povlaei se
kroz sela Olovo, Osmanlije, Zlosela i Vrila partizani su zapalili 46 kua i tala i otjerali 461 govedo
i 1762 ovce. Svitanjem branitelji kreu za njima u kolonama, podrani topnikom vatrom i
zrakoplovima, dok su istovremeno iz Bugojna krenuli kako bi raistili put za Kupres. Pred njima
jedinice 2. proleterske brigade su se oko 9 sati povukle s ardaice i Male Plazenice, a ostali prema
Velikim i Malim Vratima i Malom Stoeru, te je proien put od Kupresa prema Bugojnu.
Vrhovni partizanski tab se odluuje za novi napad na Kupres 13./14. kolovoza sa 16
bataljuna, odnosno 2.400 boraca. Sve partizanske jedinice su se do deset sati naveer nale u borbi
na prvoj crti kua ili nadomak nje. Uslijedio je juri na rovove, i utvrene poloaje na rubu grada,
pri emu su napadai pretrpjeli teke gubitke. Sustav vatre bio je veoma dobro organiziran i gust, sa
efikasnom strojnikom i minobacakom vatrom. Partizani su se uspjeli domoi prvih kua uz
pomo bombaa od kue do kue, ali ovi mjestimini prodori su brzo zaustavljani. Obrana je
uspjela odrati u svojim rukama najznaajnije objekte: silos, andarmerijsku kasarni i Hrvatski
dom, i nanijeti napadaima ozbiljne gubitke. Pukovnik imi sve vrijeme je vrsto drao jedinice u
svojim rukama, koordinirao obranu i intervenirao priuvom na ugroenim sektorima. Zamjenik
komandanta 4. proleterske partizanske brigade piro Mugoa probio se s jedinicama u Kupres, ali je
odsjeen i poginuo zajedno sa svim kuririma. U zoru partizani se zbog tekih gubitaka ponovno
povlae. Tada ustae ponovno kreu u protunapad, u lov na partizanske jedinice u povlaenju. U
ovom napadu branitelji Kupresa imali su samo tijekom noi 13/14. 8. 135 izbaenih iz stroja, od
kojih 33 poginula, 72 ranjenih i 28 zarobljenih, a partizani su samo tijekom te noi male 98
poginulih i 141 ranjena, prema vlastitom priznanju. Nakon ovog poraza partizani 20. 8. 1942.
odustaju od daljnjih napada i okreu se prema Mrkonji gradu i Jajcu koji su osvojili 24.9.1942.
Iako su branitelji na elu sa Pukovnikom imiem bili brojano viestruko slabiji grad je
uspjeno obranjen nakon to je tisuu partizana poginulo u bezuspjenim napadima. U ovim
napadima partizani su potroili najmanje jedan kamion streljiva po brigadi, a gdje su nabavili toliko
streljiva nije ostalo nigdje zabiljeeno. Nakon obrane Kupresa u ovu postrojbu je trebalo poslati
3.000 do 5.000 mladih vojnika, te tako tu postrojbu pretvoriti u diviziju, a ne stalno formirati nove
postrojbe sa zapovjednicima bez iskustva.
Dok su ustae branile Kupres od viestruko premonih partizana Talijani procjenjuju kako
partizani imaju dovoljno prostora na sjeveru, te ih treba malo potjerati sa juga. Stoga 19. kolovoza
1942. Mihailovi nareuje napad svojim etnikim jedinica na Fou koju je tada drala vojska NDH
i Nijemci, a to Talijanima nije odgovaralo. Nakon zauzimanja grada Foe i etnikog pokolja vie
tisua civila u grad ulaze talijanske postrojbe, te sprjeavaju protuudar ustaa i domobrana, ime je
ovaj grad ponovno pripao Talijanima. Nakon borbi za Kupres i Pukovniku imiu raste ugled meu
ustaama, te postaje General i zapovjednik obrane mostarskog podruja. Zbog nerazumijevanja
talijanskih stratekih interesa i tajnih planova, a u nastojanju unitenja partizana General imi
pokuava organizirati neke domobranske postrojbe u koje e Talijani imati povjerenje. Boravei
meu Talijanima vrlo brzo shvaa njihovu dvolinost, predvia kako e Talijani promijeniti
saveznitvo, pa e zajedno s partizanima krenuti na nijemce. Na to je upozoravao politiki vrh
93

NDH, ali umjesto opreza prema talijanima Paveli mu je meu vojnike poslao dounike, najee
Luburievce, koji su pratili njegov rad i javljali da li on moda sprema kakav preokret i kakav duh
iri meu svojim vojnicima.
Nakon uspjene obrane Kupresa Talijani vide kako im Crna legija kvari sve planove, te ih
tuakaju Nijemcima za razliite "zloine" nad njihovim saveznicima etnicima i civilima. Zbog tog
njemaki asnici za vezu preporuuju svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu
legiju jer ti zloini navodno tete njemakim i hrvatskim interesima. Fortner se nije sloio s time, ali
je zbog zadravanja dobrih odnosa sa Talijanima naredio razoruavanje i uhienje pripadnika jedne
satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti Romaniju. Franceti je takoer od
Nijemaca uhien 25. kolovoza i slijedei dan izruen lokalnim vlastima NDH sa preporukom da
bude kanjen zbog nekontroliranja svojih jedinica. Paveli je u dilemi, ako kazni najveeg junaka
mogli bi ga i najvjerniji suradnici prepoznati kao izdajnika, te odluuje Francetia "utnuti u vis" i
tako ga odvojiti od terena, vjerujui kako e njegovi nasljednici biti posluniji Nijemcima i
Talijanima. Zbog toga je 26. kolovoza Francetia imenovao zapovjednikom svih "stajaih djelatnih
zdrugova" Ustake vojnice. Zapovjednitvo Crnom legijom preuzima ustaki Pukovnik Ivan
Stipkovi. Paveli voda Francetia po Zagrebu, pa u posjet hrvatskim legionarima na istonom
frontu, te u posjet Adolfu Hitleru u Vinici. Pri tom je, u razgovorima, zbog neopreza i nepoznavanja
Pavelieve politike zastupao stavove kako talijane treba napast i to ga je neto kasnije stojalo glave.
Poto ga politike etnje nisu zanimale Franceti se odluuje za povratak na ratite.

4.9.

Operacija Albia

Poto u prethodnim operacijama Talijani nisu uspjeli lokalne partizane iz Dalmacije potpuno
protjerati u sredinju Bosnu odluuju poduzeti veu operaciju pod nazivom "Albia". U operaciji
"Albia". Slubeni talijanski cilj je bio unititi partizane na podruju planine Biokovo. Pripremne
operacije poele su 11. 8. 1942. rasporeivanjem divizije "Bergamo" u podruje Ciste Provo i
Lovrea kako bi razdvojile Prvu proletersku brigadu od biokovskog odreda "Josip Jurevi" (koji su
se vratili na Biokovo), pri emu je spaljeno nekoliko sela, a stanovnitvo je pobjeglo u planine gdje
su ih doekali partizani i mobilizirali. Dijelovi divizije "Messina" su se 16. 8. poeli rasporeivati s
jugoistoka na pravcu Vrgorac Metkovi Ploe Zaostrog kako bi se sprijeio bijeg partizana
prema Dubrovniku, dok je bijeg prema otocima sprjeavala talijanska mornarica. I pri ovom
rasporeivanju stanovnitvo mnogih sela pobjeglo je u planinu ime su gurnuti u ruke
partizanskih komunista. Spaljeno je 6 sela i ubijeno vie od 200 civila. U operaciji je sudjelovalo
topnitvo i zrakoplovstvo, a 27. kolovoza partizani se povlae prema vrhu Sveti Jure kako bi
osigurali povlaenje prema Bosni. Po zapovijedi zapovjednitva zone 29. kolovoza 650 partizana se
provlae kroz talijanske razrijeene poloaje kod sela Grabovac prema Aranu. Jedna satnija se u
manjim skupinama prebacuje na istono Biokovo dok je 20 partizana ostavljeno s ciljem
mobilizacije novih boraca i formiranja novih partizanskih postrojba. Zavrni udar poeo je od 29.
8., te je trajao do 3. 9. 1942. kada su i preostali partizani pobjegli sa podruju planine Biokova. U
ovoj zavrnoj fazi glavnu ulogu odigralo je 5 bataljuna etnika koji su krenuli od Stoca preko
Ljubukog i Imotskog, te su izbili kod Makarske na Jadransko more. U nepunih 17 sati zapaljeno je
i potpuno uniteno 17 hrvatskih sela, nakon ega su mnogi Hrvati iz ovih sela pobjegli u partizane,
koji su time znatno ojaali. Brzina napredovanja etnika upuuje na zakljuak kako pravih borbi sa
partizanima i nije bilo, glavnina etnika se kretala u "usiljenom maru", a samo su se manje
postrojbe talijanskim kamionima odvajale i iduih par dana palile podbiokovska sela. Talijani su bili
vrlo zadovoljni, uniteno je mnogo hrvatskih sela, a i etnici su bili zadovoljni svojim izbijanjem na
more. Biokovski partizani koji su nakon osvajanja Vrgorca i pokolja bogatijih civila u Vrgorcu
94

ostali bez novih dragovoljaca, zahvaljujui ovoj talijanskoj operaciji naglo su dobili nove borce
koje su naoruali novim koliinama talijanskog oruja, te su sa Biokova pobjegli u srednju Bosnu
kako bi se borili protiv NDH, to je u stvari i bio pravi cilj i ove talijanske operacije. Na Biokovu su
partizani ostavili samo nekolicinu provjerenih komunista zaduenih za mobilizaciju civila koji su se
skrivali od Talijana. Nakon operacije general Roata je u izvjeu napisao: "Operacije protiv
komunistikih ustanika Biokova, koje su odvane trupe divizija Bergamo i Mesina i
formacije antikomunistike dobrovoljake milicije pod naim zapovjednitvom danas pobjedniki
zakljuile, poslije nekoliko dana estoke borbe, bile su voene i razvijale su se na zaista sjajan
nain. Uporni otpor spremnog i dobro naoruanog neprijatelja, velike tekoe zbog neprohodnog
terena, nisu mogle zaustaviti polet, niti umanjiti hrabrost postrojba. Postignuti rezultati su od
takvog znaaja da se protivnike formacije mogu smatrati unitenima " Iako su mu partizani
pobjegli on je bio vrlo zadovoljan, poto stvarni cilj i nije bilo unitenje partizana, ve samo njihovo
prebacivanje na sjever.
Tijekom ove operacije Talijani su i na podruju Slovenije imali slinu operaciju protjerivanja
stanovnitva u partizane i njihovo tjeranje na sjever nakon manjih incidenata, ali poto tamo nisu
imali etnike kao izvoae morali su sami djelovati. Pri tome su unitili 100 sela u Sloveniji i ubili
7.000 seljana u znak odmazde. O ovim zloinima talijanski tisak, naravno nita nije pisao.
Nakon povlaenja talijanskih snaga s Biokova, preostali partizani ponovno su se okupili u
podruju zaselka oii, te su uskoro od seljaka izbjeglih iz sela Kozica, Dragljane, Rava, Kljenak,
Raane, upa, Zagvozd i drugi, od kojih su 15. 8. 1942. godine talijanskim orujem formirali novi
bataljun "Josip Jurevi" s ukupno 160 partizana.
Talijanski faistiki general Mario Roatta bio je Musolinijev pouzdanik i zapovjednik
talijanskih snaga. Bio je zapovjednik vieg zapovjednitva talijanske vojske za Sloveniju i
Dalmaciju. Sredinom 1942. godine, naoruao je etnike jedinice u istonoj Hercegovini, Crnoj
Gori, zapadnoj Bosni i Dalmaciji. Ovaj potez generala Roate razljutio je hrvatske i njemake vojne
vlasti. Nijemci su to protumaili kako Roata preko te akcije priprema teren za Talijanski prijelaz na
stranu Saveznika, ne shvaajui kako Roata samo uz pomo etnika u meusobnom ratu pokuava
istrijebiti to vie Hrvata i Srba na terenu koji treba postati Italija. Sporazumom Roata- Paveli od
19. 7. 1942. godine Paveli je priznao Antikomunistiku dobrovoljaku miliciju za borbu protiv
partizana i njihovih pristalica. Ovim sporazumom Talijani su dobili lokalne snage spremne za
izvrenje masovnih zloina protiv hrvatskog civilnog stanovnitva, dok je Paveli vjerojatno mislio
kako e na taj nain neprijatelje pretvoriti u saveznike za borbu protiv partizana. Pod talijanskim
zapovjednitvom nalazilo se oko 19.000 etnika, 3.000 du eljeznike pruge Ogulin Vrhovine,
8.000 izmeu Graaca i Knina, te 8.000 u Hercegovini. Koliko je naivno Paveli sklopio ovaj
sporazum sa Roatom vidjelo se u zimskim borbama iz sijenja 1943. kad je Roata naredio
pripadnicima talijanske vojske ubijanje svakog stanovnika kojega nau na podruju operacija, bez
obzira na to ima li oruja ili nema, te da se sve muke osobe koje se nau izvan podruja operacija,
od petnaeste godine navie, upute u sabirne logore, a sve kue koje izgledaju sumnjivo zbog veze s
partizanima, unite. Rezultat ovakve zapovijedi je dodatno guranje Hrvata u ruke partizana koji
nakon unitenja mnogih naselja i pogibije tisua civila diljem Hrvatske u Dalmaciji, Lici, Kordunu
i Gorskom Kotaru, nisu imali drugog izlaza nego pobjei u partizane. Drugi mogui izbor je bio
izbjei u u Zagreb, ili Slavoniju, gdje je vladala relativna sigurnost, i gdje je tijekom rata izbjeglo
vie stotina tisua ljudi.
U talijanskoj okupacijskoj zoni general Roata je 1942. i 1943. godine dao etnicima 30.000
puaka, 500 mitraljeza, 250.000 runih bombi, sedam milijuna metaka. Poto je partizana bilo puno
vie i troili su puno vie streljiva, mina i granata logino je zakljuiti kako je njima dao puno vie,
ukljuujui kamione, gorivo, topove, oklopna vozila i tenkove. U talijanskoj Dobrovoljakoj
95

antikomunistikoj miliciji, u koju su ukljueni etniki odredi, u veljai 1943. bilo je 20.500
pravoslavaca, 830 katolika i 780 muslimana. etniki je pokret, godine 1942. bio priznat od
Saveznika kao antifaistiki pokret otpora, a njemake slube, kao ni Paveli nisu shvaali Roatinu
strategiju po kojoj su Hrvati najvei problem za dugorono irenje Italije, te ih je potrebno, u
borbama izmeu ustaa i domobrana s jedne strane i partizana i etnika s druge strane to vie
protjerati, ili istrijebiti.
Nijemci su problem pobune vidjeli i u ugroavaju transporta boksita do jadranske obale.
Koliko su bili naivni u razumijevanju talijanske makijavelistike politike vidi se i po tome to je
Ribentrop predloio da se od talijana trai angairanje u zatiti hrvatskog prostora od etnika. Da je
Paveli znao strateki razmiljati mogao je iskoristiti i ovaj Ribentropov prijedlog, te zatraiti od
talijana ponovno aktiviranje njihovog ranijeg prijedloga o carinskoj, gospodarskoj, monetarnoj i
vojnoj uniji, te rasporeivanje talijana u svom dijelovima NDH gdje postoje srpska sela, kako bi
"zatitili" Srbe od partizana i etnika, a istovremeno kao protuuslugu od talijana traiti da hrvatska
vojska titi veinski hrvatska sela i gradove u talijanskoj okupacijskoj zoni. Talijani bi ovo shvatili
kao osvajanje itave NDH, te bi prestali sa naoruavanjem partizana, a hrvatska vojska bi samo
trebala ekati povoljnu priliku za napad na talijane. Do tog trenutka bi hrvatski obavjetajci trebali u
civilnoj odjei nagovarati talijanske vojnike na dezertiranje, kupovanje oruja od njih, te skrivati
dezertere.

4.10.

Operacija Dinara

Zbog sve veih partizanskih uspjeha Njemaki general Lhr poetkom rujna vri na Pavelia
pritiske u kojima trai vei Njemaki utjecaj na Hrvatsku vojsku i zapovijedanje operacijama, te
blai odnos prema Srbima kako ne bi bjeali meu pobunjenike. Zbog toga 17. rujna 1942. putuje u
Hitlerov Glavni stan gdje trai vei nadzor nad ustaama i Paveliem, ali Hitler podupire otro
rijeenje prema pobunjenicima. Paveli sa lanovima vlade 23. rujna putuje u Vinicu gdje je Hitler
podrao jaanje Pavelieve pozicije. Paveli je Hitlera upoznao sa situacijom u NDH. Hitlerov
opunomoeni general u Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenau u svom dnevniku je zapisao:
"Zatim je Poglavnik konano dobio rije kako bi prikazao situaciju u pogledu ustanka.... Istona
Bosna, zapadna Bosna, Srijem, Slavonija... sve je mirno, samo je juno od demarkacijske linije
stanje jako loe. Tom je konstatacijom taj lukavi ovjek dobio bitku. Sve se potom vrtjelo oko
talijanskog pitanja i oko zaista udne Roattine politike. Naravno, za mene je ta tema bila kao
naruena. Izvukao sam zemljopisnu kartu, koja potjee jo od Lombardia, i prikazao dislokaciju 2.
talijanske armije. Fhrer me pitao o jaini talijanskih trupa. Htio sam se dobro pokazati i rekao da
se na hrvatskom teritoriju nalazi oko 100 bataljuna, a zapravo je od 198 bataljuna koji su se ondje
nalazili jo u proljee ostalo 120. ....Tijekom razgovora doli smo i do pitanja 20.000 etnika koje
bi, prema mojem opisu, Roatta rado kao saveznike izvukao iz Hercegovine i poveo protiv partizana
kod Livna. Poglavnik je brzo dodao da Roatta ak namjerava ostaviti te svoje prijatelje kao stalne
posade u Zoni III, u blizini demarkacijske linije! Istaknuto je i da Talijani pomau idovima, pri
emu je Poglavnik samouvjereno naglasio da je ondje gdje Hrvatska vlada moe vriti svoju
dunost idovsko pitanje rijeeno. " Iz ovog je vidljivo kako su i Nijemci sumnjali u Talijane, te je
jasno kako je tu situaciju Paveli mogao iskoristiti za jaanje Hrvatskih postrojbi, samo da je znao
stvaranjem jedinstvene vojske od borbenih ustakih dragovoljaca i loe motiviranih mobiliziranih
domobrana stvoriti uinkovitu vojsku sposobnu za uspostavu mira, nakon ega bi i stupanj
samostalnosti mogao biti znatno vei. Vidljivo je kako je Paveli sitnim lukavstvima svoj problem
sa jednim "saveznikom" pokuao prebaciti na drugog "saveznika", umjesto da strateke probleme
rjeava stratekim potezima kojima bi izigrao oba saveznika koje su zanimali iskljuivo njihovi
strateki interesi. Vidljivo je takoer kako je bio svjestan talijanskog neprijateljstva prema NDH, ali
96

se nije usudio nita napraviti protiv njih, ni javno ni potajno.

Nakon ovog sastanka sa Hitlerom i Talijani su vidjeli kako bi mogli biti prepoznati kao
pomagai partizana, pa su se odluili na strateki uzmak, kako bi skrlili svoju tajnu strategiju
suradnje sa partizanima. Naglo i bez borbe su se povukli sa mnogih podruja gdje su postojale vee
partizanske postrojbe. Prilikom povlaenja ostavili su iza sebe velike koliine oruja i streljiva, a na
aerodromu u Udbini ostavili su topove, tenkove pa ak i nekoliko starih aviona. Na taj nain su
otklonili tvrdne kako pobuna postoji samo na teritoriju koji oni kontroliraju, a usput su napadima
izloili osamljene ustako - domobranske punktove koji su postojali na tom terenu.
Nakon to je unaprijedio Francetia i tako ga primirio Paveli 13. rujna 1942. sa Nijemcima
i Talijanima dogovara operaciju Dinara koja je ukljuivala niz manjih operacija protiv partizana
u Bosni. U prvom dijelu operacije pod nazivom operacija Alfa trebalo je unititi oko 14.000
partizana koji su se ponovno pojavili na prostoru: Jajce Glamo Livno D. Vakuf. Talijani
glavni udar na partizane povjeravaju etnicima, ali kad su shvatili kako bi Tito mogao biti uniten,
odugovlae, te borbu preputaju etnicima, a i ustaama koji su djelovali sa suprotne strane. Zbog
ukljuivanja ustaa u operaciju etnici se svaaju sa talijanskim generalom Roatom, a on nastoji
odrati svoje formalno dobre odnose sa svima kako bi i dalje mogao raditi na tajnim talijanskim
planovima po principu "zavadi pa vladaj". Partizani bez otpora etnicima i Talijanima preputaju
Prozor koji je od 14. 7. 1942. ponovno bio u njihovim rukama, te se 8. 10. izvlae u pravcu Gornjeg
Vakufa i Rostova. Do 10. listopada talijansko etnike kolone djelomino vlakovima, a djelomino
pjeke preko Mostara kreu se na sjever, te zauzimaju Prozor, it i Ravno, pa i ova mjesta dolaze
pod talijansku kontrolu. Lokalno stanovnitvo radosno doekuje Talijane vjerujui kako im od
katolike vojske ne prijeti opasnost i kako ih oni spaavaju od komunista, a kad su vidjeli kako su ih
Talijani prepustili etnicima nita im nije bilo jasno. U etnikim masakrima civila poklano je oko
2.000 katolika i muslimana, pa vlada NDH protestira kod talijanskog zapovjednitva, ali o tome ne
izvjetava javnost, kako ne bi izazvali proteste protiv Talijana i nepovjerenje u sposobnost ustake
vlade da odri red na vlastitom teritoriju. Talijani su namjerno etnike poslale u unaprijed planirani
pokolj civila kako bi i na ovom podruju pokrenuli bijeg stanovnitva prema sjeveru, i kako bi ih pri
tome partizani mogli mobilizirati u to veem broju. Da su hrvatske lokalne jedinice sve lokalne
civile nakon zavrene etve mobilizirali u radne postrojbe mogli su ih tajno rotiranje koristiti kao
vojnike na izdvojenim lokacijama, a tamo gdje postoje talijanski ili njemaki asnici za kopanje
rovova i krenje uma ispred poloaja. Na taj nain partizani ne bi imali koga mobilizirati.
Usprkos protestima hrvatske Vlade, u drugom dijelu operacije Dinara, nazvanoj operacija
Beta Talijani pokreu operaciju od 20.-27. 10. 1942. kako bi sa etnicima zauzeli i Livno.
Partizani se povlae bez borbe, a u Livno, na talijansku alost, prva ulazi Crna legija. Zbog borbi
na drugim ratitima vei dio legije odlazi dalje, te partizani ponovno zauzimaju Livno poetkom
prosinca. Da su mladi vojnici nakon osnovne obuke u domobranskim vojarnama popunjavali
zdrugove umjesto borbeno neiskusne domobranske brigade ovo se ne bi dogaalo. Vidjevi kako im
i ovdje Crna Legija kvari planove nakon operacije Beta Talijani odluuju borbu prebaciti u Gorski
Kotar i Liku, te u Knin brodovima preko Boke Kotorske transportiraju etnike iz Crne Gore i
Bosne, formalno da bi se borili protiv partizana, ali Franceti sumnja kako je stvarni cilj obnoviti
sukobe izmeu ustaa i etnika, poto su lokalni etnici obustavili sukobe zbog borbe sa
partizanskim komunistima. Zbog svih ovih Talijanskih operacija usmjerenih ponajprije protiv civila
koncem 1992. dolazi do naglog priljeva dalmatinskih Hrvata u partizane, da bi poetkom 1943. oko
dvije treine njih bilo poslano na bosanska ratita. Kako bi to vie Hrvata otjerali sa podruja juno
od Splita Talijani su obilato koristili etnike, a za tu potrebu su 27. veljae 1993. iz Knina vlakom
preko Splita do Dicma prebacili oko 2.800 etnika, pod zapovjednitvom majora Baovia, odakle
su oni nastavili pljakati i ubijati preko Trilja, Zadvarja i Imotskog uz zatitu Talijanskog
zrakoplovstva. 5. travnja talijanska divizija Bergano na podruju Mua pokupila je 594 ovjeka i
97

odvela ih u logora. O tome je upan Velike upe Cetina obavijestio Ministarstvo unutranjih
poslova NDH u Zagrebu: "Talijani su od 20. oujka 1943. vodili akciju ienja na podruju opine
Mu, koja nije imala nikakav vojniki uspjeh, jer talijani uope nisu doli u dodir sa partizanima,
ali su zato temeljito opljakali sela muke opine."

4.11.

Operacija Jajce

Nakon neuspjenog zauzimanja Kupresa Crnogorske i Sanake partizanske brigade

osvajaju Mrkonji grad koji je branjen jednom bojnom domobrana i odredom etnika Uroa
Drenovia. Sanaki partizani 23./24. 8. napadaju grad uz vrlo slab otpor domobrana i etnika.
Zarobljeno je 355 domobrana, dok ih je 126 pobijeglo u Banja Luku. Nakon toga doao je red na
Jajce. Partizani su osvojili ovaj gradi dva puta 25. 9. i 25. 11. 1942.
Prvi puta partizani su osvojili Jajce napadom jakih snaga koje su najprije odsijekle grad od
drugih garnizona nakon ega su napale sam grad jakom minobacakom, topnikom vatrom i
pjeadijom. Prema jaini borbi mogue je zakljuiti kako su morali potroiti vie kamiona granata i
vie kamiona streljiva manjeg kalibra, a za to su morali imati i dovoljno goriva za prijevoz, to su
nabavili iz nepoznatih izvora. Grad su branili ustae i domobrani, ali su se zbog 18 satnog
neprekidnog djelovanja minobacaa, topnitva i tekih pjeakih borbi predali. Oito je kako do
tada nisu navikli na dugotrajnu minobacaku i topniku vatru, to znai kako su partizani
neposredno prije toga dobro opskrbljeni orujima i oruima koje prije toga nisu imali u veim
koliinama. Poto nikakvu veu pobjedu nad talijanima prethodnih mjeseci nisu imali logino je
zakljuiti kako su to oruje i streljivo Talijani negdje zaboravili zajedno sa kamionima
opskrbljenima rezervnim gorivom. Dio hrvatskog garnizona izvukao se prema Banja Luci i
Travniku, a iz stroja je izbaen 441 vojnik, 165 ustaa i 276 domobrana. Partizani su ustae
strijeljali, a zarobili su i dvije haubice 100 mm, tri topa, pet minobacaa, est mitraljeza, jedna
oklopna kola, jedanaest motornih vozila, pet lokomotiva, vei broj puaka i pukomitraljeza, to je
predstavljalo veliki dio orua koje su ustae ukupno imali, ali je bilo manje od onog to su imali
partizani. Partizani su se u svojim knjigama znali pohvaliti kako su pri ovom napadu zarobili ak
50.000 metaka to neupuenima izgleda puno, iako desetak strojnica to moe potroiti u nekoliko
sati borbe, a u stvari mala koliina zarobljenog pjeakog streljiva pokazuje kako su pojedi
branitelji na izdvojenim punktovima vjerojatno i ostali bez streljiva. U samom napadu potroili su
zasigurno desetke puta veu koliinu streljiva. Ako je svaka partizanska satnija imala samo jednu
teku strojnicu to znai da je u napadu sudjelovalo najmanje 50 strojnica koje su navedenu koliinu
puanih zrna mogli utroiti u nekoliko minuta rafalne paljbe. Minobacakih i topnikih granata
morali su utroiti vie kamiona, poto je djelovanje ovih orua trajalo punih 18 sati. Nakon
osvajanja mjesta partizani su osim ustaa strijeljali i oko 70 civila. Pad Jajca bio je veliki udarac na
moral hrvatske vojske na podruju itave NDH i mnogi su se poeli pitati moe li se NDH njima
oduprijeti unato saveznitvu sa Nijemacima i Talijanima.
U periodu od 30. 9. do 6. 12. Nijemci su pokrenuli tri operacije protiv partizana na ovom
podruju, pod nazivom "Jajce I", "Jajce II" i "Jajce III", pri emu su vie puta uspeli osvojiti
garnizone u ovom podruju, ali zbog nedostatka ljudstva nisu ih mogli due zadrati. Pad
Mrkonji grada izazvao je reakciju Nijemaca, koji pokreu operaciju "Jajce". Prema planu
operacije, u prvoj etapi dijelovi 714. njemake divizije, zajedno sa ustako - domobranskim i
etnikim jedinicama, trebale su sa linije sanski Most - Bronzani Majdan - Racune ovladati
Kljuem i Sitnicom, te nastaviti prodor prema Mrkonji Gradu i Jajcu, a glavnina 718. divizije, sa
ustaama i domobranima, prodorom sa linije Turbe - Donji Vakuf, treba zauzeti Jajce.
Napad je poeo 30. 9. ujutro. Ojaani III bataljun 741. puka je 30. 9. zauzeo Klju, uz
98

slabiji otpor partizana. Borbena grupa "Vedel" je 2. 10. 1942. zauzela Mrkonji Grad, uz manji
otpor, a zatim, sa borbenom grupom 718. divizije 4. 10. zauzima Jajce. U izvjeu operativnog
odjeljenja 718. divizije od 3. 10. 1942. primjeuje se kako su partizani na itavoj irini fronta
pruali veoma jak otpor s protunapadima. Takoer je primijeeno kako su partizani izvanredno
dobro opremljeni naoruanjem i streljivom, te kako su izdrali i jaku artiljerijsku vatru branei
svaku kotu vrlo uporno. Odakle im u uvjetima okruenja, te bez vlastite proizvodnje i sigurnih
linija opskrbe tolike koliine oruja i streljiva nisu imali podataka, ali na talijane oito nisu
sumnjali.
Uskoro partizani ponovno zauzimaju Klju, a zatim i Mrkonji Grad, im su Nijemci i
ustae proli kroz njih u daljnjem napredovanju. Tada Nijemci dio svojih snaga alju na druge
dijelove ratita gdje su Talijani uz suradnju sa etnicima, ustaama i domobranima organizirali
operacije prema Prozoru i Gornjem Vakufu (Operacija Alfa, 4-13. listopada) i prema Livnu
(Operacija Beta, 20-26. listopada). Istovremeno, partizani intenziviraju napade na prugu Zagreb Beograd, kako bi razvukli njemake snage, pa je tab 714. divizije bio prisiljen, izvesti jo jednu
ofenzivnu operaciju protiv partizana na Kozari 19-27. listopada 1942., gdje su se partizani ponovno
vratili. Borbena grupa "Vedel" izvuena je sa sektora Jajca radi uea u toj operaciji, a ustae i
domobrani nisu mogli dobiti pojaanje poto su nijemci bili angairani u drugim operacijama. Zbog
toga partizani ponovno napadaju Jajce, a oslabljeni Nijemci se povlae kako ne bi bili opkoljeni.
Odmah potom Nijemci organiziraju novu operaciju "Jajce II", koja je trajala od 22. 10. do
6. 11. 1942. godine. Ova operacija koincidirala je sa operacijom "Beta" na jugoistoku, i sa
koncentracijom partizanskih snaga za Bihaku operaciju. Zbog novog njemakog napada partizani
se ponovno povlae i prebacuju snage prema Bihau. Nijemci (738. puk 718. divizije) i po jedan
bataljun iz 5, 8. i 15. domobranskog puka poduzeli su 22. 9., iz D. Vakufa i Jajca, napad prema Janji
i preko Jezera prema ipovu i Mrkonji-Gradu, s namjerom da dijelom snaga, obuhvatnim
manevrom od Mrkonji-Grada preko Mlinita i planine Vitorog, odbace partizane u dolinu rjeica
Janja i Plive, te ih tu unite. Tito zapovijeda naputanje Mrkonji-Grada u koji su 26. 9. uli
Nijemci, dok su u podruju Janja i Plive vode borbe. Nakon nekoliko dana manevarskih borbi,
Nijemci uviaju kako ovdje nemaju dovoljno snaga za sprjeavanje ubacivanja partizana u svoju
pozadinu, te se do 6. 11. povlae na poetne pozicije prema Jajcu i Donjem Vakufu.
U jesen 1942. i meu muslimanskim intelektualcima pojavljuju se oni koji se ele odvojiti
od vezanosti za NDH, te 1. 11. 1942. Hitleru alju memorandum po kojem trae formiranje
muslimanske drave u Bih gdje su muslimani veina, a koja bi trebala imati izlaz na more. Kao
autore memoranduma Vladimir Dedijer u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941-1945 navodi
Uzeira Hadihasnovia, njegovog zeta gradonaelnika Sarajeva Mustafu Softia, i inenjera Suljagu
Salihagia iz Banja Luke. Ovakve ideje su se sve ee pojavljivale meu muslimanima i zato to
su komunisti obeavali posebnu republiku za muslimane u buduoj federativnoj Jugoslaviji. Kao
rezultat toga borbena spremnost za borbu u ustakim i domobranskim postrojbama protiv partizana
kod mnogih muslimana je poeo padati, te su se eljeli boriti samo protiv etnika. Izuzetak su oni
muslimani koji su se iskreno osjeali kao hrvati muslimanske vjere i kod onih kome su partizani
nekog ubili.
Amerikanci se sa britancima iskrcavaju u Maroku 8. 11. 1942. i borba protiv Viijevske
Francuske traje 3 dana do 11. 11. 1942. ime amerikanci dolaze u pomo Britaniji koja u Africi titi
svoja naftna polja borei se protiv Talijana i Nijemaca jo od 10. linja 1940. godine. Uspjeno
iskrcavanje amerikanaca u Afriku znak je svima koji neto znaju o ratovanju kako je strateka
inicijativa prela na stranu zapada i kako je ovdje otvoren drugi veliki jugozapadni front protiv
Njemake i Italije. To su shvatili i mnogi obini domobrani pa raste i interes za prelazak prema
njima, ali Paveliu ne pada ni na pamet kako bi sile osovine mogle izgubiti, te jo uvijek vjeruje
kako samo pregovorima sa Italijom moe sauvati bar dio Hrvatske.
99

U studenom 1942. Firer je donio odluku o uklanjanju svega to ne pripada regularnoj

talijanskoj, ili hrvatskoj vojsci, to se odnosilo na etnike i partizane, a to se nije ni malo svidjelo
generalu Roati koji je to nastojao sabotirati svim sredstvima. Prema generalu Leru ovo je trebalo
izvriti tako to e partizane na prostoru priblino Karlovac - Livno - Ruma - Jajce - Petrinja, sa
teitem u Bihau opkoliti i razoruati njemako-hrvatske i talijanske trupe, a etnike iz prostora
zapadno odatle i u Hercegovini trebali bi razoruati Talijani, koji ih i podravaju. Zatim bi u
produenju te akcije talijansko-njemake snage trebale opkoliti i zarobiti u Crnoj Gori one etnike
koji se ne budu dobrovoljno predali. Na kraju e se unititi ili rasturiti male partizanske i lokalne
etnike grupe izmeu Save i Drave, te u Bosni.
Nakon izvrenja ovih akcija Firer je oekivao konsolidiranje hrvatske drave kako bi se sve
njemake snage mogle opet povui, te da se sigurnost osigura samo sa hrvatskim snagama. Osim
toga oekivao je da se oslobodi ljudstvo kao radna snaga u njemakoj ratnoj privredi, kao i da se
stvori viak u hrvatskim snagama za istono ratite. U privrednom pogledu Hitler je oekivao kako
e Hrvatska u najmanju ruku moi sama osigurati isporuke boksita iz Mostara i eljezne rudae iz
Prijedora u punom obimu.
Partizani 7. studenog sabotiraju eljezniku prugu Zagreb-Beograd, kod Broda, a pojavljuju
si i u neposrednoj blizini Zagreba. Jugoistono od Tuzle 10. studenog vode se borbe izmeu etnika
i komunista, a sabotirana je i glavna eljeznika pruga Zagreb-Beograd, nedaleko od Siska.
Minirana je i Bjelovara pruga 16. studenog. Rasprenim malim napadima Tito eli to vie
rastegnuti i obranu hrvatskih krajeva kako Hrvatska vojska ne bi mogla izvriti koncentraciju svojih
snaga na ciljanim pravcima napada na partizanski teritorij.
U to vrijeme 1. hrvatski legionarski puk nalazio se pred Staljingradom, male hrvatske
pomorske jedinice bile su u Crnom moru, a hrvatske zrane jedinice na istonom bojitu. U okolini
Bea obuavani su hrvatski vojnici. Iz prvog legionarskog puka planirano je do poetka nove
godine formiranje jedne legionarske divizije normalnog njemakog formacijskog sastava, sa
njemakim naoruanjem.
General Leer je tada, prema kasnijem vlastitom pisanju podnio izvjetaj fireru, po kome se
hrvatska drava ne moe obnoviti vojnikim sredstvima, ve je za to mnogo vie potrebno
unutranju politiku postavi na iru osnovu, ako se eli ovu dravu pretvoriti u korisnog saveznika, a
ne samo balast za Njemaku. General Leer je ovo pisao u Jugoslavenskom zarobljenitvu. (Nakon
povlaenja 1945. godine zarobljen je od strane engleza koji su ga proveli u Grife, gdje je stigao 14.
svibnja 1945. u 3 sata u jutro, 6 dana nakon kraja rata. Sutradan, 15. svibnja, Ler pie kako je
"Doznao od Engleza da je 4. operativna zona stigla u Felkermarkt. On se sa svojom pratnjom i
jednim engleskim oficirom odvezao tamo i stavio na raspolaganje 4. operativnoj zoni kao ratni
zarobljenik. Slijedeeg dana nastavljen je put za Maribor prema III Jugoslavenskoj armiji". U
zarobljenitvu je proveo od 15. svibnja 1945. do izvrenja smrtne kazne 16. veljae 1947. godine.
Nepune dvije godine je ekao i streljan je u ezdeset drugoj godini ivota. Za to vrijeme pisao je
svoje Odgovore na 180 stranica iskljuivo na osnovu sjeanja.)

4.12.

Liko ratite

Na likom podruju partizani u listopadu 1942. godine planiraju zauzeti Udbinu. Udbina se
nalazi na golom brdu te je pogodna za obranu. Bila je vana raskrsnica puteva prema Donjem
Lapcu, Korenici, Gospiu preko Vrebake staze, Lovincu pa opet prema Gospiu, ili Graacu i
prema Bruvnu i zatim Graacu.
100

Prvi napad na Udbinu dogodio se 3. 6. 1942. godine. U dvodnevnoj neuspjenoj borbi, uz

gubitke od 6 mrtvih i 20 ranjenih boraca.
Posadu na Udbini inili su Talijani od okupacije do poetka travnja 1942. godine. Poetkom
1942. godine Talijani su poeli utvrivati Udbine poljskim fortifikacijama, dok se nisu u okviru
naputanja garnizona u treoj i drugoj okupacionoj zoni povukli iz Udbine. Pored njih bili su
orunici (andarmi)i ustae koje talijani zbog politike ne mogu otjerati, te se odluuju povui kako
bi partizani otjerali ustae, nakon ega bi talijani otjerali partizane pa bi Udbina ponovno bila
njihova. Krbavsko polje su partizani uzeli od talijana koji su se nakon samovoljne aneksije od NDH
iznenada bez borbe povukli pred partizanima, ostavivi velike koliine oruja i streljiva. Prema
kasnijem pisanju generala Lera Talijani su se povukli bez razloga i tako na velikom podruju
omoguili partizanima formiranje svoje republike.
U Udbinu je ostala smjetena domobransko orunika posada, sastava: 19. satnija, 12.
domobranske pjeake pukovnije 2. pjeake divizije (tabovi su im bili u Bihau) i Likoorunika udarna bojna, koje su zajedno 3. 6. 1942. pri prvom napadu imale 300 vojnika. Pored
toga, tu je bio vod orunika (oko 30 ljudi), koji su obrazovali oruniku postaju (andarmerijsku
stanicu) Udbina. Ove snage su kasnije pojaavane. Avionima su im prebaena dva topa i nekoliko
mitraljeza sa posadama i puke za naoruavanje oko 100 civila. Pri napadu 2. brigade u Udbini se
zatekla neprijateljska posada jaine jedne kombinirane bojne, od preko 400 dobro naoruanih
vojnika. Obrambeni rovovski sistem krunog oblika u vidu jea, a sami rovovi su bili punog profila,
sa bunkerima i pukomitraljeskim gnijezda. Rovovi su se protezali topografskom ivicom brda, na
oko 50 do 100 metara od kua na rubu varoice. Ispred rovova bila je postavljena neprekidna
jednoredna, a na vanijim i ugroenijim pravcima, i dvoredna mrea bodljikave ice. Jae zgrade
bile su takoer pripremljene za obranu. Ispred rovova uklonjeno je sve (stabla, grmlje, ograde i
ostalo) to je moglo napadau posluiti kao zaklon.
Da bi sprijeili iznenaenje, na pogodnim mjestima isturane su nou mrtve strae od po 5-6
ljudi, domobrana i orunika, koje su, usput titile izvore odakle se posada snabdijevala vodom.
Sjeverno od Udbine nalazio se aerodrom na koji su se sputali avioni dovozei hranu, streljivo i
ostale potrebe za posadu i stanovnitvo. U Gospiu, pored komande Talijanske divizije Re, bio je
jak talijanski pjeaki garnizon drugih jedinica radi odbrane grada, zatite eljeznike pruge i puta
prema moru preko Bakih Otarija za Karlobag. Ustake snage u njemu bile su slabe i nedovoljne
za pruanje efikasne pomoi Udbini bez uea talijanskih snaga.
Udbina je u sunim mjesecima ljeti uvijek imala problema u snabdijevanju vodom, pogotovo
kada bi joj bunar u centru mjesta presui kao to se tada dogodilo. Tada je udbinska posada i
stanovnitvo potpuno ovisila od izvora u Podudbini koji su se nalazili izvan prednjeg kraja odbrane.
Oko 2000 stanovnika koliko ih je tada bilo na Udbini sami su proizvodili hranu za sebe.
Za drugi napadu nou 21/22. 8. 1942. partizani prikupljaju 1.251 borca, 3:1 u korist
napadaa, 2 tenka, 4 topa, 1115 puaka, 44 pukomitraljeza, 6 mitraljeza, 3 bacaa 45 mm
(talijanska), oko 280 runih bombi. Streljiva je bilo 29 metaka na puku, oko 200 za pukomitraljez
i oko 300 metaka za mitraljez. Za brdske topove bilo je ukupno 97 granata, a za haubicu 27 granata.
Artiljerijska municija nije imala originalna dopunska punjenja, ve improvizirana, izraena u
partizanskim radionicama. Rune bombe su u veini bile improvizirane i izraene u partizanskim
radionicama. Jedna partizanska bojna je uspjela probiti obranu kod Gradine, ali je tu stala, te su ih
zorom branitelji topovskom vatrom otjerali. Pri povlaenju partizani su imali osam mrtvih i preko
etrdeset ranjenih, pred braniteljima jaine voda. Uskoro su branitelji ostali bez streljiva pa su
ovisili o dostavi zrakom iz Zagreba. U tome cilju, po nareenju Glavnog stana poglavnika, u
Udbinu je avionima 31. 8. i 1. 9. prebaena 4. satnija (bez 1 voda) 3. like ustake bojne iz Likokrbavskog ustakog zdruga iz Bihaa, pod zapovjednitvom ustakog satnika Ventura Baljka koji je
odmah preuzeo zapovjednitvo Udbinom.
101

Poto su drali cijelo Krbavsko polje partizanima je Udbina bila kao trn u oku, te su 21.
studenog 1942. pokrenuli trei napad napad. Posadu Udbine je sada inilo 500 - 600 dobro
naoruanih ustaa, andara i domobrana.
Za napad na Udbinu partizani su osigurali 5 bataljuna, baterija topova (3 brdska topa i 1
haubica), te vod tenkova (dva tenka). Napadake snage i brojano i naoruanjem bile su 5-6 puta
jae od braniteljskih koje su iza sebe imale dravu i saveznike, dok su se partizani naoruavali na
"nepoznat" nain. to su vie oruja i streljiva troili vie su ga imali. U napadu izvedenom nou
izmeu 21. i 22. listopada partizani su ostvarili poetne uspjehe, ali su se ustae uspjele
reorganizirati i odbiti napad, pri emu su partizani doivjeli velike gubitke. Uz ljudstvo potroili su
najmanje nekoliko kamiona granata i streljiva, ali zbog dobro organizirane obrane bez uspjeha.
Zbog nepovoljnog poloaja u okruenju ustae su se krajem listopada povukle iz Udbine
procijenivi kako novi jai napad ne bi mogli izdrati. Dok su osvajali Liku partizani su nastojali
hrvatske snage razvui na to vei teritorij. Zbog toga nastoje terorom potaknuti borbe i u Zapadnoj
Slavoniji. Tako poetkom listopada 1942. zauzimaju slabo branjeno selo panovicu kod Pakraca,
pri emu su spalili crkvu i ubili 400 mjetana od male djece do staraca. Ovime su nastojali pojaati
broj hrvatskih snaga na ovom podruju kako bi smanjili pritisak hrvatskih snaga u Lici i Bosni.

4.13. Pad Livna

Poetkom studenog 1942. Vrhovni tab NOV i POJ poeo je proces osnivanja veih
partizanskih postrojbi koje je u skladu sa svojom terminologijom nazvao divizijama. Od 2.
proleterske, 4. crnogorske i 2. dalmatinske brigade formirana je II. proleterska divizija. Uz
navedene brigade divizija je imala tab i nekoliko manjih pritabskih postrojbi. Zapovjednik
divizije bio je Peko Dapevi, a politiki komesar Mitar Baki. Nakon osnivanja diviziji je
dodijeljeno operativno podruje u kotarevima Bosansko Grahovo, Knin i Sinj. Od Vrhovnog taba
NOV i POJ divizija je 25. studenog 1942. dobila zapovijed da se odmah prebaci na livanjsko
podruje i zauzme Livno. Uporine toke za poetak napada bila su srpska sela u zapadnom dijelu
Livanjskog polja u kojima je trebalo nai smjetaj i hranu.
Za zauzimanje Livna divizija je imala na raspolaganju dvije od tri svoje brigade: 2.
proletersku i 2. dalmatinsku brigadu, kao i dva bataljuna III. udarne divizije koji su bili na podruju
Glamoa. S 4. crnogorskom brigadom Vrhovni tab je namjeravao blokirati Bosansko Grahovo.
Osim zauzimanja Livna, divizija je bila duna i sprijeiti mobilizaciju hrvatskog stanovnitva u
postrojbe oruanih snaga NDH to je uinjeno blokiranjem okolnih sela.
Prije napada Tito smatra kako je; Seosko stanovnitvo u zapadnom delu Livanjskog Polja
nama je potpuno naklonjeno, pa ak i ona sela koja su ranije bila ustaki raspoloena sada prilaze
nama i alju naim jedinicama namirnice koje su sami prikupili dobrovoljnim prilozima... Stoga vi
trebate sa seljacima u Livanjskom Polju postupati oprezno i pokazati se kao pravi narodni
oslobodioci i zatitnici.
Nakon prikupljanja podataka i procjene stanja, tab II. proleterske divizije je na veer 28.
studenog obavijestio Vrhovni tab da je posada Livna trostruko jaa nego to je drao Vrhovni tab,
te da se u dobro utvrenom i bunkerima opasanim gradom nalazi oko 1500 ustaa naoruanih
topnitvom.
Livno su partizani ve jednom bili zauzeli od 4. do 8. 8. 1942. nakon ega je to postalo
jedno od sjedita njihovog teritorija. Snage NDH i etnika su 23. 10. 1942. ponovno osvojile Livno
102

i okolni teren, a Crna legija preuzima obranu Livna.

Prije ovog drugog napada na Livno tab II proleterske divizije je ocijenio kako sa snagama
koje ima na raspolaganju ne moe izvriti zadau i da samo cjelokupna divizija, uz potporu haubica
koje su oekivane od Vrhovnog taba, moe zauzeti Livno. Stoga je od Vrhovnog taba zatraio
povratak 4. crnogorske brigade u sastav divizije. Dvije haubice s 350 granata, poslugom i
zapregom, uzete od I. proleterske i III. udarne divizije, 2. prosinca 1942. su stigle u Glamo u sastav
II. proleterske divizije. tabu II. proleterske divizije iz Vrhovnog taba skrenuta je panja da topnici
nisu sposobni za posredno ciljanje, te da pri izvoenju napada orua postave u blizinu grada i
izravno ciljaju. U protivnom utroiete veliku koliinu municije, a rezultati e biti nitavni. Prema
zapovijedi taba divizije II. proleterska brigada je 28. studenog s podruja Tieva i Peulja stigla u
podruje sela Bastasi Vrbica. Dan kasnije iz sela Kijeva u Livanjsko polje stigla je Druga
dalmatinska brigada i razmjestila se s druge strane polja u podruju sela Crni Lug Sajkovii.
Po ovoj naredbi 2. proleterska brigada se 2. prosinca iz sela Sajkovii i Bastasi prebacila
dublje u Livanjsko polje u hrvatska sela Strupni, Lusni i Ljubuni. Tako se pribliila Livnu na
oko 15 kilometara. Dan kasnije dva bataljuna su poslana u Glamoko polje u sela Dragni i Dolac, a
jedan je pridodan 2. dalmatinskoj brigadi zbog ega je prebaen u selo Odak na drugoj strani
Livanjskog polja. Istog se dana 2. dalmatinska brigada premjestila iz sela Sajkovia na podruje
sela Litani Odak aji gdje se pripremala za napad na Livno. Jedan bataljun je 4. prosinca
zauzeo prijevoj Vaganj i presjekao prometnicu Livno Sinj. U meuvremenu, 2. prosinca, 4.
crnogorska brigada se iz sela Kijeva preko planine Dinare i sela Unita, Peulje i Strupnia prebacila
u Livanjsko polje da bi 4. prosinca stigla u sela Dragni i Dolac u Glamokom polju. Oekujui
skori dolazak 4. crnogorske brigade tab II. proleterske divizije 3. prosinca izradio je zapovijed za
napad na Livno. U zapovijedi su dani osnovni podaci o sustavu obrane i jaini posade: Odbrana
grada je organizovana na sistemu spoljne odbrane, a osnovno uporite te odbrane je Baajkovac i
zapadni dio grada. Odbrana zapadnog dijela grada pojaana je icom. Bunkeri i rovovi jo nijesu
izraeni u jedan povezan sistem odbrane. Na istaknutim takama neprijatelj ima vee bunkere u
kojima je uveo elektrino osvjetljenje i pei za ogrev, te isti mogu da prime 15- 20 vojnika.
Neprijateljska artiljerija, prema poslednjim podatcima, postavljena je negdje oko stone stanice.
Neprijatelj nema u unutranjosti grada organizovanih utvrenja. Posada u gradu procijenjena je
na oko 1000 ustaa i 70 domobrana. Dralo se da je naoruana s dva orua za potporu za koja se
nije znalo jesu li topovi ili haubice, 6-7 lakih i tekih minobacaa, 10 tekih strojnica i 27
pukostrojnica.
Grad se planirao napast na dijelu od prometnice Livno Priluka na zapadu, do prometnice
Livno Guber Sinj na jugozapadu jer je na tom dijelu zbog konfiguracije zemljita bilo mogue
prilaenje poloajima obrane za razliku od dijela grada koji se na jugozapadu sputao prema polju i
zbog brisanog prostora bio iznimno nepovoljan za napad. Za napad su predviene sve tri brigade.
Dva bataljuna 2. proleterske brigade usmjerena su na uporite u umi Baajkovac, a jedan bataljun
na uporite u selu Zastinje. Napad na Baajkovac podravali su minobacai s vatrenih poloaja na
uzvisinama Mranovac i Deroguz. S istoka i jugoistoka i ceste Livno ujica i juno od nje
zakljuno sa selom Brina napadala su tri bataljuna 4. crnogorske brigade. etvrti bataljun
osiguravao je napad na prijevoju Borova Glava i Lupoglav iz smjera uice koju je trebao i lano
napasti. Druga dalmatinska brigada s jednim bataljunom 2. proleterske brigade napadala je grad na
dijelu zapadno od sela Brina do ceste Guber Livno. Brigada je s jednim bataljunom na prijevoju
Vaganj zatvarala smjer i cestu Sinj Livno, a s drugim cestu i smjer Tomislavgrad Livno na
kotama Povrje i Rastovaa. Napad su podravale dvije haubice s paljbenih poloaja u selima Mali i
Veliki Kablii.
U prvoj fazi napada trebale su neutralizirati domobransko topnitvo, utvreni poloaj na
Baajkovcu i vatrena uporita u samom gradu. U drugoj fazi napada potpora se trebala nastaviti s
vatrenog poloaja na istonim rubovima sela Suhaa. Haubice je osiguravala jedna eta iz sastava 2.
103

proleterske brigade. Poetak napada odreen je u 24 sata 5. prosinca 1942. godine.

Zbog nazonosti jaih partizanskih snaga u susjednim podrujima ustaki pukovnik Jure
Franceti, zapovjednik svih stajaih zdrugova, naredio je 24. studenog 1942. da se Livno pojaa
svim naoruanim dijelovima Obrambenog zdruga Jasenovac koji su bili u Hercegovini osim 3.
satnije III. bojne ovog zdruga koja je bila u Prozoru. Dolazak jakih partizanskih snaga u hrvatska
sela u zapadnom dijelu Livanjskog polja nije ostao neprimijeen od posade Livna koja je o tome 3.
prosinca 1942. izvijestila nadreeno Zapovjednitvo V. ustakoga stajaega djelatnoga zdruga u
Bugojnu. Iz Bugojna je Stoeru domobranske 6. pjeake divizije u Mostar poslan brzojav da se
oko tri tisue odmetnika iz Vrlike i Grahova prikuplja... zapadno od Livna kod sela elebii i
Ljubunii u vjerojatnoj namjeri da napadnu Livno.
Popodne 4. prosinca iz Bugojna je u Livno stigao zapovjednik V. ustakoga stajaega
djelatnoga zdruga Rafael Boban s 1. satnijom I. ustake bojne jaine 90 ljudi. Boban je u Livnu
zatekao paniku, a kotarski predstojnik je pobjegao. Zapovjednik V. stajaeg zdruga se odluio za
aktivnu obranu Livna. Ocijenivi da je partizanska skupina u podruju sela Ljubuni najopasnija za
sigurnost Livna, 5. prosinca s dijelom posade napao je na tom smjeru. Po partizanskim podacima u
napadu je sudjelovalo oko 300 ustaa, dva oklopna automobila, jedan gorski top i jedan minobaca.
Oko podne na prometnici Bosansko Grahovo Livno u dubini od oko 14 kilometara izmeu sela
Ljubunia i irovia, dolo je do borbe izmeu interventne ustake skupine iz Livna i 4. bataljuna
2. proleterske brigade. S obzirom na to da je partizanski bataljun povukao osiguranje pripremajui
se za pjeaenje prema polaznim poloajima za napad na Livno, ustaka skupina je u potpunosti
iskoristila prednost iznenaenja. Ustae su rastrojile partizanski bataljun onemoguivi mu da na
brzu ruku pokua organizirati obranu. Uz pritabne dijelove sa bataljunom je bio i tab brigade koji
nije uspio organizirati obranu pa je neorganizirano odstupanje prema Lusniu bio jedini izlaz.
Pritabni dijelovi s logistikim dijelom brigade odstupili su ak i dalje od Lusnia do sela Vrbice
udaljenog oko 15 kilometara.
Nakon postignutog uspjeha ustaka skupina se bez zaustavljanja vratila u Livno. Ovaj
ustaki pothvat je omeo haubice u zaposjedanju vatrenog poloaja u selu Veliki Kablii. Kada je
napokon topnitvo dovedeno na paljbeni poloaj, otvorilo je vatru s tri sata zakanjenja u odnosu na
predvieno vrijeme. Izostanak topnike vatre utjecao je na 2. dalmatinsku brigadu i pridodani
bataljun 2. proleterske brigade koji su kao jedinstvena borbena skupina trebali napasti grad u
zahvatu prometnice Sinj Livno. S obzirom na to da se topnika priprema nije ula u zakazano
vrijeme partizani su nakon ponoi odstupili u selo Drinovu Meu iz kojeg se 2. dalmatinska
povukla u sela Bila i Gornje Dranlije, a bataljun 2. proleterske u selo Smriane.
Samo je 4. crnogorska brigada napala Livno ujutro 5. prosinca iz podruja sela Dragnia i
Doca popodne prila Livnu i zaposjela crtu Golubaa Debelo Brdo. Tri bataljuna su odreena za
napad na grad, a jedan je poslan na crtu Mraaj Borova Glava da zatvori smjer od Kupresa i uice
prema Livnu. Brigada je s dva bataljuna zaposjela tvornicu cementa i franjevaki samostan Goricu,
a bataljun koji je napao Baajkovac ustae su odbile. Ujutro su tri satnije ustaa odbacile brigadu
od Baajkovca prema Bukovikoj dragi i od tvornice cementa i samostana Gorica prema Podgredi i
Crvenicama. Tijekom dana Crnogorska brigada je odbaena iz okolice Livna da bi se predveer
okupila i u noi 6./7. prosinca povukla u Glamoko polje u sela Dragni, Dolac i Vidimlije.
Tako je prvi pokuaj napada na Livno zavrio s potpunim neuspjehom. Ukupno je divizija u
prvom napadu na Livno imala est mrtvih, 18 ranjenih i 11 nestalih boraca. tab II. proleterske
divizije nije odustao od napada na Livno, te namjerava ponoviti napad u 19 sati istog dana. Naredbu
za novi napad 2. proleterska brigada dobila je tek u 16.30. Na Livno je, prema podacima obrane,
izbaeno 46 topovskih i 5 bacakih granata. etiri graanina poginula, a 7 ranjenih teko.
Zapovjedniku 2. proleterske brigade bilo je jasno da nitko ne napada grad, pa se i on tako ponaao.
104

Ujutro je povukao bataljun, a isto je uinio i njegov zamjenik s dva bataljuna na Krug planini.
Zajedno s haubicama, brigada se prikupila u Priluci gdje je obavijetena da je tab II. proleterske
divizije odgodio nove napade. Brigada se zatim povukla na odmor u sela irovi i Ljubuni.
Nakon povlaenja 2. proleterske brigade i odbacivanja 4. crnogorske brigade, Boban se 7.
prosinca odluio za napad prema Prisoju s ciljem da razbije 2. dalmatinsku brigadu. U napadu su
angairane dvije satnije ustaa s dva minobacaa i dva oklopna automobila. Ustaki napad
iznenadio je dijelove 2. dalmatinske brigade koji su se uz gubitke od etiri poginula, pet ranjenih i
jednoga nestalog partizana povukli prema selima Prolog i Odak. Ustae su u napadu imale dva
mrtva i etiri ranjena, dok su partizanske gubitke procijenili na 30 mrtvih i nepoznat broj ranjenih.
Uz dvije strojopuke i pet puaka, ustae su zaplijenile i partizansku zapovied za navalu na Livno
koja je trebala uslijediti 5 ovog mjeseca. U brzojavu poslanoj ujutro 8. prosinca u Mostar, Boban
je ustvrdio kako su ustae suzbile partizansku navalu budui smo inicijativu uzeli u svoje ruke.
Odbacivanje partizana iz blie okolice Livna ustae su iskoristile kako bi prebacili 40 tekih
ranjenika i bolesnika iz grada. Tijekom 8. prosinca ustae su nastavile pritisak na 2. dalmatinsku
brigadu u akciji prema Prologu gdje je ponovno dolo do sukoba s partizanima, te je Dalmatinska
brigada odbaena. U tijeku dana ustae su napravile spoj s posadom Tomislavgrada, a uz to je iz
Bugojna u Livno stigla 2. satnija I. ustake bojne. Slijedeeg dana 9. prosinca ustae su krenule u
napad na smjeru Bila ukli. U ovom napadu ustae su bez veega partizanskog otpora dospjele
do sela Dolac u Glamokom polju u kojem su prenoili, te su se vratili u Livno 11. prosinca, nakon
borbi s partizanima. Boban je tada avionom odletio u Bugojno po pomo, poto je u napadima
potroio veinu streljiva.
Poslijepodne 12. prosinca 1942. u tabu 2. proleterske divizije napisana je nova zapovijed za
napad na Livno. U zapovijedi je istaknuto da Livno strategijski predstavlja vrata prema Dalmaciji
i Hercegovini, koje okupator postepeno naputa. Bez zauzea Livna mi nijesmo u mogunosti na
pravcu koji nam je odreen izvoditi jae operacije i prihvatiti narodne mase iz Dalmacije,
Hercegovine i Vrbaske doline, niti smo u stanju sadejstvovati sa I i II divizijom nae Narodno
oslobodilake vojske, ija su dejstva i te kako zavisna od dejstva nae Divizije. Livno je postalo
vojnika i politika brana prema Dalmaciji i Hercegovini, kao i prema gornjem dijelu Vrbaske
doline te je zato njegova likvidacija danas od vrlo vanog politikog znaaja, a da ne govorimo o
vojnikoj vanosti zauzimanja i o perspektivama koje e biti otvorene pred nama. Politiki znaaj
zauzea Livna najbolje emo ocijeniti ako podvuemo zapovijest druga Tita koja glasi: Livno
mora pasti!..
Snage za napad grupirane su na dva smjera. Na istoni dio grada na opem smjeru selo
Podgreda Kremenjae katolika crkva u Livnu, napadala je 4. crnogorska brigada ojaana
jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade uz potporu triju minobacaa i jednoga protuoklopnog
topa 37 mm. Sa sjeverozapada, na smjeru Bikia draga Logor selo Zastinje pravoslavna crkva,
napadala je 2. proleterska brigada uz potporu triju minobacaa i jednoga protuoklopnog topa od 37
mm. Druga dalmatinska brigada bez jednog bataljuna bila je u priuvi u podruju Deroguz
Mranovac Koare na Krug planini. Imala je zadatak da intervenira na protunapad ustaa iz grada
prema ostalim snagama u napadu. S jednim bataljunom na poloaju Borova Glava Mraaj
Stipieva koara Greda Suhovrh brigada je osiguravala napad iz smjera uice. Uz to je s jednom
etom uz sukladno djelovanje Kuprekoga partizanskog bataljuna trebala napasti uicu, kako bi
odvratili panju od glavnog napada. Napad su podravale dvije haubice 100 mm s paljbenog
poloaja u Velikim Kabliima djelujui po utvrenim dijelovima obrane i sprjeavanju ustakih
protunapada. Topnika priprema je trebala poeti u 16 sati i trajati do prodora partizana u grad.
Prodor u grad obiljeavao se paljenjem bunkera i pojedinih manjih objekata u gradu. Napad je
zakazan za 17 sati 14. prosinca, s tim da ljudstvo brigada bude na polaznim poloajima do 16 sati,
105

to jest do poetka topnike pripreme.

Na dan napada, 14. prosinca tri satnije ustaa su izvele protunapad prema eremetovim
koarama iznad sela Kablii u koje je tog jutra stigao jedan bataljun 2. proleterske brigade. Bataljun
je napadnut i odbaen prema Glamou. Uz pomo dvaju bataljuna matine brigade, kao i jednog
bataljuna 2. dalmatinske brigade koji je bio kraj Debelog brda, ustae su u protunapadu odbaene
natrag u Livno. Grad je branila mijeana skupina ustaa, domobrana i redarstva, ukupno 1185 ljudi,
bez domobrana topnika: 650 ustaa iz sastava VII. bojne; 170 ustaa iz 1. i 2. satnije I. ustake
bojne, 130 ustaa 3. satnije 20. ustake bojne, 80 ustaa Obrambenog zdruga, 75 redarstvenika iz
Glamoa, 15 redarstvenika iz Livna, 70 ljudi porunika Salkaja i vod domobrana gorskih topnika.
Od teeg oruja obrana je imala: dva gorska topa 75 mm, etiri minobacaa 81 mm i etiri teke
strojnice. Grad je branjen osloncem na vanjske utvrde opasane jednim redom bodljikave ice u
visini oko dva metra. Teite obrane bilo je na fortifikacijama sa zapadne i istone strane grada.
Slaba strana bunkera bila je meusobna udaljenost (110-200 metara) i slabija kvaliteta izrade koja
nije mogla odoljeti vatri protuoklopnih topova 37 mm.
Nakon to je pao mrak u 17.30, 14. prosinca poela je topnika priprema napada. Priprema
je trajala tri sata, tijekom kojih je orunitvo izbrojilo ispaljenih 187 haubikih granata i nekoliko
stotina mina po bunkerima. Dva bataljuna 2. proleterske brigade bombakim napadima i uz pomo
protuoklopnog topa uspjeli su iz smjera Zastinja prodrijeti u grad i doi do rijeice Bistrice na ijoj
su istonoj strani ustae uspjele organizirati obranu. Oekivani upad 4. crnogorske s istoka je
izostao pa je sva silina ustakih protuudara bila na dva bataljuna 2. proleterske. Ujutro 15. prosinca
u brigadi je zakljueno da su samo oni uli u grad nakon ega je odlueno da se povuku prema
Zastinju. Naredbu o povlaenju izdao je i tab II. proleterske divizije. Tijekom povlaenja dobili su
obavijest da se jedan bataljun 4. crnogorske brigade nalazi u gradu. Napad 4. crnogorske brigade,
osim 2. bataljuna na istoni dio grada nije donio uspjeh. Glavnina brigade je odbijena, a 2. bataljun
je nakon osvajanja samostana Gorice i prolaska kroz selo Brinu uspio ui u grad i utvrditi se u tri
vrsto zidane kue na glavnom gradskom krianju u blizini upne crkve gdje se utvrdilo 180
partizana. Ujutro 15. prosinca zapovjednik VII. ustake bojne poslao je dramatini brzojav u
Mostar u kojoj je izvijestio Zapovjednitvo 6. pjeake divizije da su u noi imali teku navalu na
Livno tijekom koje je ispaljeno oko 200 granata. Uspieli smo ih odbiti. Upali su nam u grad ali im
mi sada nedamo vani. Nemamo streljiva ako nam se ne poalje danas morat emo napustiti Livno.
Traeno streljivo poslano je iz Sarajeva zrakoplovom koji se nije mogao spustiti zbog guste magle.
U vrijeme slanja brzojava u sreditu Livna voene su teke borbe. Poele su oko 6 sati
nakon to su prestale borbe na prilazima Livnu, a u gradu su poele izmeu ustaa i opkoljenih
ubaenih partizanima. Te borbe trajale su do 13 sati. Ustae su pokuale unititi partizane u samom
mjestu u emu nisu uspjeli i pored toga to su jednim brdskim topom, kojeg su imali na
raspoloenju, ruili kue. Partizani su se branili sa prozora i krovova kua iz strojnica lakih i tekih.
Ponovni juri na grad izvana okrueni partizani su iskoristili da napadnu i zaplijene gorske topove i
zapale jedno oklopno vozilo. U meuvremenu su ustae ostali bez streljiva i u 13.30 je poelo
povlaenje vojske prema jugu zajedno s mjetanima. U 13.53 iz Livna je u Mostar javljeno da se
zrakoplov sa streljivom nije mogao spustiti jer je magla i jer uzletite ugroeno, te da se posada
povlai prema Borovoj Glavi, pri emu su mnogi ustae i civili, zbog neorganiziranog povlaenja
izginuli.
Toga 15. prosinca u 16 sati nakon 36 sati uporne borbe partizani su zauzeli Livno.
Osim to nisu uspjeli dobiti streljivo avionima iz Sarajeva, braniteljima Livna nije uspjelo doi u
pomo ni pojaanje iz Imotskog i Bugojna. Iz Imotskog su preko Tomislavgrada prema Livnu
poslane tri satnije domobrana, ali nisu se uspjele probiti, a branitelji su bili toliko naivni da su
pomo traili ak i od Talijana. S jednom bojnom ustaa iz Bugojna u smjeru Livna krenuo je
106

Rafael Boban. U Bugojnu je ostalo pola satnije ustaa pa je i ono bilo ugroeno zbog veih
koliina hrane i streljiva u gradu. Boban se sa tri satnije ljudstva (ukupno 310 ljudi) koje je pokupio
iz Gornjeg Vakufa, Kupresa i uice sukobio s jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade na
poloajima Borova Glava, Mraaj Stipieve Koare Suhovrh. Ustae su odbacili partizane i
preko Borove Glave stigli na prilaze Livnu do Fratarskog gaja gdje su stizanjem jo jednog
bataljuna 2. dalmatinske brigade zaustavljeni. Zbog nastojanja partizana da ih okrue ustae su se
povukle na Kruko polje gdje su doekali no. Pred pono su saznali da su partizani zauzeli Livno,
zbog ega su se povukli u uicu.
Nakon toga II. proleterska divizija je nekoliko dana kasnije zauzela uicu i Tomislavgrad.
Istone granice Titove drave iznimno su narasle.
Cijena koju je za osvajanje Livna platila II. proleterska divizija bila je vrlo velika. Ukupno
je u borbama za Livno II. proleterska divizija imala: 74 poginula i 210 ranjenih partizana. Najvee
gubitke imala je 4. crnogorska brigada, 40 mrtvih i 70 ranjenih boraca. Gubici 2. dalmatinske
brigade bili su 18 poginulih i 41 ranjeni partizan. Iz 2. proleterske brigade poginulo je 16, a ranjeno
99 boraca. Poginulo je i oko 50 domobrana i ustaa, a ranjeno 160 domobrana i ustaa, te oko 200
nestalih. Prema izvjeu zapovjednika V. ustakog stajaeg zdruga od 18. prosinca 1942. posada
Livna je imala oko 50 mrtvih i vei broj ranjenih. Prema partizanskim podacima, u kojima nije
navedena razlika izmeu civila i vojske, gubici ustaa procijenjeni su u rasponu od oko 200 do 400
mrtvih, 120 do 210 ranjenih i 12 zarobljenih.
Osim zbog nedostatka streljiva Livno je palo zato to su partizani bili brojniji i bolje
naoruani. Sastavni dio napada bilo je odvajanje dijela snaga za blokadu prometnica prema
garnizonima iz kojih je mogla doi pomo.
Ratni plijen partizana u Livnu, prema njihovim izvjeima, bio je vrlo velik. Ovde u Livnu
smo se dobro nahranili a donekle obuli i obukli, pohvalio se 22. prosinca 1942. zamjenik
politikog komesara 2. proleterske brigade. Prema vlastitim tvrdnjama zaplijenili su sve teko
oruje livanjske posade i veu koliinu streljiva i drugoga ratnog materijala. Poto su se ustae
povukle zbog nedostaka streljiva ovo je zasigurno izmiljen podatak u skladu sa titovom strategijom
skrivanja podataka o tome gdje nabavlja streljivo, te su svi zapovjednici imali zadatak da nakon
svakog osvajanja nekog mjesta tvrde o zarobljavanju vee koliine streljiva. Teko oruje su mogli
zarobiti poto bez streljiva vie niem nije sluilo, a preko planina ga je teko nositi, ali da su ustae
imali streljivo za njega onda ne bi imali razloga za bijeg. Napadaa je bilo trostruko vie, te su
imali puno vie streljiva, topnitva i granata. Dopune streljiva ustaama su dopremane avionima iz
Sarajeva, a kako su partizani dopunjavali svoje utroke nije poznato. Prema intenzitetu borbi i
injenici da se u napadu troi puno vie njihova potronja je morala biti barem deset puta vea nego
na strani branitelja. Za takvu koliinu streljiva morala je biti organizirana dostava sa veim brojem
kamiona.
Nakon zauzimanja Livna partizani su strijeljali najmanje 28 osoba iz Priluke i 14 iz sela
Kablii. U kolovozu 1942. strijeljali su zarobljene ustae i dravne inovnike, a u Livnu 1942.
novost je bila masovno smaknue civila, do proljea kada su ga ponovno izgubili.

4.14.

Bihako ratite

Na podruju Bihaa partizani su sa 8 brigada u borbi od 2. 11. do 4. 11. 1942. unitili

ustako - domobranski garnizon u Bihau i okolnim mjestima, pri emu je svaka brigada sudei po
intenzitetu borbi morala potroiti barem jedan kamion streljiva.
Odbrana Bihaa bila je kruna, i to u dva pojasa. Vanjska odbrana Bihaa sastojala se iz
107

vanjskih posada rasporeenih po okolnim mjestima i lokalitetima. Neka od ovih mjesta bila su
dobro utvrena i teko osvojiva, na primjer Izai i Ostroac. Nedostatak vanjske odbrane sastojao
se u tome to nije bila u potpunosti vatreno povezana izmeu sebe, to je ostavljalo napadau
mogunost iznenadnog prikrivenog upada kroz obranu. Unutranja odbrana sastojala se iz niza
meusobno povezanih dobro utvrenih uporita. Naroito su dobro bili utvreni Somilje i egar sa
egarskom cestom i Borikom na lijevoj obali. Prema planu partizanskog Operativnog taba, trebalo
je sa etiri brigade izvriti istovremeni napad na Biha i osigurati se sa pravca Bosanske Krupe i
Cazina. Istovremeno, napasti na Liko Petrovo Selo radi osiguranja eventualnog protunapada iz
Slunja, Otoca i Gospia. Kako bi se skrenula panja sa glavnog pravca napada, partizani su
organizirali lane napade na podruju Bosanskog Novog, Sanskog Mosta i u istonoj Baniji.
Pokreti radi koncentracije snaga poeli su 28. 10. 1942. godine. Postrojbama je nareen
napad tek 1. 11., dan prije napada, kako ne bi procurio plan napada. Napad je poeo 2. 11. u 21:30. i
bio je potpuno iznenaenje, u trenutku napada u gradu je gorjelo elektrino svijetlo. Jedan bataljun
se uspio neopaen ubaciti u sam grad, na desnoj obali rijeke Une. Nakon njega, tijekom noi dvije
partizanske brigade zauzele su cijeli grad osim dvije utvrene zgrade. Na lijevoj obali Une otpor je
bio jai i organiziraniji. Prva i Trea krajika brigada likvidirale su vanjska utvrenja, odakle su
napale ustaki logor u egaru, ali su ustae uspjele odbiti ovaj napad. Tijekom noi i narednog dana
nizali su se napadi i protunapadi obje strane. Tijekom dana ustako zapovjednitvo iz Bihaa trailo
je pomo od Glavnog stoera i Nijemaca. Ustae iz Bosanske Krupe i Cazina u pravcu Bihaa nisu
se uspjeli probiti, dok su Nijemci odbili pomo zbog partizanskih aktivnosti na amarici, u okolini
Dvora i Bosanskog Novog. Posada u Bihau dobila je jedino nekoliko naleta zrakoplovstva kao
pomo. Do 15 sati uporite agar je pao, a posljednji otpor u Bihau prestao je slijedeeg dana oko
podne.
Biha je pao zbog slabog obavjetajnog i kontraobavjetajnog djelovanja i nepoznavanja
snage protivnika u okolini, zbog nebudnosti hrvatskih snaga, te zbog velike bronane nadmoi
partizana u odnosu 1:4., te jo etiri partizanske brigade u osiguranju od napada izvana na njihov
teritorij. Razbijen je ustaki 4. djelatni stajai "zdrug" (brigada) i dijelovi 12. domobranske
pjeake pukovnije, a zarobljene ustae su streljane kao i mnogi civili. Vei broj vojnika ustae nisu
mogle mobilizirati zbog nedostatka oruja, dok partizani nisu imali tih problema. Od Talijana
"zarobljavali" su koliko god im je trebalo u nekim nezabiljeenim borbama. Osvajanjem Bihaa
povezani su partizanski teritoriji u Bosanskoj Krajini i centralnoj Bosni s teritorijom u Dalmaciji,
Lici, Kordunu i Baniji. Tako je formiran neprekidan teritorija od Karlovca do Livna, koji su Talijani
planirali uskoro preuzeti pod svoju kontrolu.
U Bihau partizani su ostavili jednu brigadu dok su ostale upuene dalje prema Bosanskoj
Krupi, odakle se 32. ustaka bojna sa lokalnim hrvatskim snagama povukla bez borbe u pravcu
Bosanskog Novog. Osma banijska partizanska brigada krenula je prema Cazinu. Od 5. do 15. 11.
partizani su osvojili Bosansku Krupu, Otoku, Cazin i Buim. Za to vrijeme snage partizanskog
Glavnog taba za Hrvatsku osvojili su Slunj, Cetingrad, Veliku Kladuu, Vrango i manja mjesta. Iz
ovog podruja izbaene su snage NDH ime je stvorena prilika da ih preuzmu Talijani na proljee,
kad vrijeme malo zatopli, a partizane je za kraj, prema talijanskim namjerama trebalo "potjerati" u
Slavoniju i Zagorje. Pod partizanskom kontrolom Biha je ostao do 29. veljae 1943. kada ga je u
sklopu operacije "Weiss I" zauzela njemaka 7. SS divizija.
U osvojenom Bihau komunisti 26. i 27. studenoga 1942. godine organiziraju skup pod
nazivom AVNOJ (Antifaistiko vijee narodnog osloboenja Jugoslavije ). Na zasjedanju je
"najzanimljivije" razmiljanje iznio jedan od sudionika Moe Pijade, iz kojeg se najbolje vidi
stvarno stanje u Hrvatskoj i razmiljanje komunista. Rekao je: "Potrebno je stvoriti toliko mnogo
beskunika da ovi beskunici budu veina u dravi. Stoga mi moramo da palimo. Oni koji nemaju
ni kue, ni zemlje, ni stoke, brzo e se sami prikljuiti nama, jer emo im obeati veliku pljaku...
samo nesrenici postaju komunisti, zato mi moramo nesrenike stvoriti, mase u oajanje baciti, mi
108

smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira." Za javnost komunisti su sa ovog sastanka
donijeli odluku o ureenju budue Jugoslavije na federativnom i demokratskom naelu uz
priznavanje prava svim njenim narodima. Zakljuili su kako e o ureenju budue drave odluiti
njeni narodi nakon rata. Ovime su komunisti eljeli prikriti svoje prave ciljevi uvoenja komunizma
kako bi svim narodima na prostorima Jugoslavije djelovali prihvatljivo. Mnogi nepismeni seljaci i
polupismeni radnici koji nisu znali nita o onom to se dogaalo u Staljinovim Gulazima su im
povjerovali. Za razliku od njih, Tito kao obueni terorist sa vojno politikim i teroristikim
iskustvom iz I svjetskog rata i panjolskog graanskog rata, te sa iskustvom iz unutarstranakih
komunistikih obrauna znao je kako mora narodu baciti privlaan mamac. U skladu sa time kroz
zakljuke AVNOJ-a pokree operaciju velikih politikih obeanja svim narodima koji su ivjeli u
Jugoslaviji, te inicira osnivanje republikih tijela koji bi trebali biti nekakve vlade pojedinih
naroda. Tako u Bihau 5. prosinca 1942., u likom selu Ponor kod Korenice 1. oujka 1943.
osnovan je: Inicijativni odbor Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske,
ZAVNOH. Ovime je nastojao privui to vie hrvata u partizanske redove nudei im privid stvaranja
Hrvatske drave u okviru Jugoslavije, a to dravno tijelo je formalno trebalo rjeavati teke ivotne
probleme na teritoriju pod partizanskom kontrolom.
U ovo vrijeme Tito je nastojao poveati pomo od Britanaca, te je tuakao etnike kako oni
surauju sa Talijanima, iako je tajno to i sam radio. Na pitanja iz jugoslavenske izbjeglike Vlade
Draa Mihailovi 22. prosinca 1942. je odgovorio: Ne dozvoljavam nikakvu saradnju sa
Italijanima. Istovremeno su njegovi zapovjednici, poput vojvode Dobroslava Jevevia, esto
viani sa Italijanima, ne samo na terenu, ve i u dalmatinskim gradovima. Draa je Jevevia branio
dopisom od 2. 3. 1943. Potpuno je neistinito da je Jevevi krajem septembra 1942. sklopio
sporazum sa Italijanima. On nema etnika niti komanduje ikojom jedinicom, prema tome nije
mogao da unitava hrvatska sela. Istina je da on s najveim tekoama spreava na narod da se
osveti nad ustakim elementima u Hercegovini, koji su elementi dali najkrvavije lanove za Crnu
legiju, a sa kojima se sada naseljavaju izgorele ruevine srpskih ognjita u Bosanskoj krajini.
Samo u najuem krugu njegovog zapovjednitva znalo se za Drainu intenzivnu pismenu vezu sa
vojvodom Jeveviem. Jevevi je informirao Drau o Talijanskim planovima i pokretima, te je od
njih izvlaio hranu, oruje i streljiva za etnike odrede pod talijanskom kontrolom. Svi ti odredi
su iskljuivo pod komandom naih aktivnih oficira i spremni u svakom asu da izvre svaku
zapovest protiv Italijana, ili koga god elite, pisao je Jevevi Drai iz Splita, jo u travnju 1942.
godine. Uz to je Drai pisao: Italijanski stav uopte prema Srbima je sledei: dok Hrvate organski
mrze, prema Srbima nemaju ni ljubavi ni neraspoloenja, ve ih smatraju jednim faktorom u svojim
kombinacijama. Zato u krajevima za koje nemaju direktnih pretenzija oni favorizuju Srbe protiv
Hrvata, dok u anektiranim podrujima, na primer u Boki, ine najdrakonskije mere da asimiliraju
srpski ivalj, ugue jezik i irilicu i nacionalne tradicije, hapse i deportiraju sumnjive olakavajui
emigraciju za Srbiju. Samo s obzirom na svoj pitomi mentalitet u svojim progonima nisu
krvoloni. Iz ovoga je vidljivo kako su ak i etnici shvaali kako su Hrvatima Talijani najvei
neprijatelji, ali to Paveli nikako nije elio prihvatiti, (iako je intimno to znao) te sukladno tome se
pripremati za obraun sa talijanima.
Porunik Neeljko Plea u svojoj knjizi Ratne godine ovako pie o Jeveviu:
Dobrosav Jevevi, etniki vojvoda, nije komandovao nijednom jedinicom, ali je inio vie od
toga: neumorno je krstario po italijanskoj zoni, od Boke do Suaka, i uspeo da spase nebrojene
srpske ivote od ustakog pokolja... On je shvatio, bolje nego iko drugi, da je posle ratne tragedije
bio najvaniji posao da se spasu srpski ivoti. Tome se cilju on bio sav posvetio. On je sve gledao
srpskim oima. Nije se zanosio ni saveznicima, ni okupatorima, ni prijateljima, ni neprijateljima,
ve je vagao na nacionalnom kantaru i motrio ko e u kom momentu vie koristiti naem narodnom
109

interesu. U tom radu, on se ponekad ogreio o interese saveznika, esto se greio o interese
okupatora, ali se nikada nije ogreio interese srpskog naroda... Svoju suradnju sa Talijanima
Jevevi je uspjeno igrao sve do 13. 7. 1942. godine. Toga dana, u Avtovcu Draa se susreo sa
svim svojim zapovjednicima iz Hrvatskih krajeva, legalnim i ilegalnim. U talijanskoj okupacijskoj
zoni legalizacija etnika bila je masovna. Sve do lipnja 1943. Talijani se nisu obazirali na njemake
primjedbe da svi etnici, zapravo, rade za Drau. Do tada nisu poduzimali nikakve represivne mjere
prema etnicima, a i tada nastupaju samo simbolino. Draina taktika je bila da se dio etnikih
odreda legaliziraju kod Talijana ili NDH, radi zatite srpskih civila i "pokrivanja" naoruavanja
etnikih ilegalnih odreda koji ostaju u umama. Talijane je, po njegovim planovima trebalo
uvjeriti da su im legalizirani etnici odani i da nisu pod Drainom komandom. U pogodnom
trenutku, a najdalje u trenutku pojave Zapadnih saveznika na granicama, svi legalizirani odredi
okrenuli bi oruje protiv Talijana.
Za srpske interese ovo je bila vrlo dobra taktika, a slinu sa hrvatske strane nitko iz
pavelieva najblieg kruga nije uspio smisliti. Svi koji su neto probali su uklanjani pod optubom
da su partizanski simpatizeri.
Prije oekivane talijanske reokupacije podruja pod etnikom kontrolom u Istonoj Bosni,
direktivom svojim oficirima od 9. 1. 1942. major Boko Todorovi obrazlae taktiku legalizacije
rijeima: "Situacija je takva da svakog trenutka moe doi do nemako-talijanske invazije naeg
osloboenog dela Kraljevine Jugoslavije, a odnos snaga ne daje izgleda za na uspean otpor. U
takvoj situaciji, svaki otpor bio bi tetan do krajnosti za srpsko stanovnitvo u ovom kraju, a uz to
uzaludan. Usled toga, preduzee se blagovremeno strategijsko odstupanje jednim delom naih
trupa, dok e drugi deo pod vidom Srpskih dobrovoljakih etnikih odreda ostati sa stanovnitvom
radi njegove zatite, makar i u saradnji sa okupatorom slino kako postupaju prilikom evakuacije
teritorije sanitetski organi, optinske vlasti i policije. Partizanske stareine bie upozorene da ne
stvaraju izline rtve srpskog ivlja...". Tako je major Todorovi svoju vojsku podijelio na dva
dijela, pod talijanima legalne Srpske dobrovoljake etnike odrede i ilegalne etnike Udarne
odrede. Taktiku legalizacije major Todorovi detaljnije obrazlae i u pismu etnicima i narodu
Gacka i Nevesinja od 17. januara 1942. godine: Za zatitu stanovnitva od raznih nasilja i za
ostale zadatke koje e odreivati naa Vrhovna komanda postoji dobrovoljna organizacija srpskih
etnika u koju mogu stupiti svi vojni obveznici od 18 do 55 godina starosti, izuzetno i mlai,
odnosno stariji, ukoliko trenutno nisu potrebni jedinicama nae redovne vojske, koja se posle
lanog primirja i nezakonito potpisane kapitulacije nalazi u defanzivi, delom na saveznikoj
teritoriji, a delom u slobodnim srpskim planinama i osloboenim delovima Otabine, gde se nalazi i
na ministar vojske eneraltabni brigadni eneral Dragoljub Draa Mihailovi kao lan vlade,
priznat od svih saveznika pa i od bratske Rusije. Radi izvrenja ovog sadanjeg zadatka - zatite
srpskog ivlja od svakog nasilja, odobreno je srpskim etnicima snabdevenim etnikom
legitimacijom, koje e se u najskorije vreme izdati etnicima u Hercegovini, da sarauju u
neophodno potrebnoj meri s italijanskim vojnim jedinicama. U tom smislu Komanda Bosanskohercegovakih etnikih odreda potpisae i pismeni sporazum sa komandom 6. armijskog korpusa
italijanske vojske u Dubrovniku po pregovorima koje u tom cilju vodi u ime pomenute etnike
komande rezervni artiljerijski potporunik brat Mutimir Petkovi. Posebno se razumije da ovi
pregovori kao i sporazum ne angauju nau Vrhovnu komandu, nau vladu i nau redovnu vojsku,
usled ega oficiri, podoficiri, kaplari i redovi nae vojske, koji nisu etnici, ne mogu dolaziti u
dodir sa vojnim licima Kraljevine Italije, sem u borbi ili kada su kao parlamentari upueni od
strane vie komande po pravilima meunarodnog ratnog prava i odgovarajuim vojnim propisima
Drain cilj je bio koritenje Talijana radi zatite naroda, a dugorono i radi jaanja
Ravnogorskog pokreta. Legalizirane jedinice su, jednostavnim trikom, preivljavale tamo gdje se
ilegalne borbom nikako ne bi mogle odrati. Paveliu nikada nije padalo na pamet da slinu taktiku
osmisli za borbu protiv talijana, javno suraivati, a tajno tititi hrvate u talijanskoj okupacijskoj zoni
110

i ekati priliku za obraun sa njima, te ih po malo napadati u etnikim uniformama i oznakama.

4.15.

Pogibija zapovjednika Crne legije

Nakon oslobaanja Livna, u operaciji "Beta", te odmora i priprema za daljnje akcije na

podruju Kalnika, Jure Franceti 22. prosinca leti za Gospi gdje treba preuzeti zapovjednitvo nad
operativnim podrujem Lika. Pred polijetanje na uzletitu Francetiu daju drugi zrakoplov, umjesto
njegovog, koji u letu pada nedaleko od Slunja, na partizansko podruje gdje je ranjen i uskoro
ubijen. Nakon toga otpor prema partizanima znatno slabi.
Vidjevi neuspjehe u Pavelievim pokuajima unitenja partizana Nijemci preuzimaju
organizaciju svih antipartizanskih operacija na sebe, rasputaju ak i civilno redarstvo koje je
uspjeno djelovalo dok je na elu bio Eugen Dido Kvaternik , te sve redarstvene poslove preuzima
Gestapo i SS, zbog ega dolazi do pada morala ak i meu ustaama, te pojave partizana i na
prilazima Zagrebu. Zapovjednik najbolje postrojbe ustaa je likvidiran, a na kadrovsku politiku u
domobranstvu najvie utjecaja stjeu Talijani koji trae od Pavelia imenovanje zapovjednika po
njihovom izboru, pa su esto na visoka zapovjedna mjesta dolazili ak i Srbi. Umjesto da sve loe
domobranske postrojbe niskog borbenog morala osnae pretvaranjem nepouzdanih zapovjednika u
savjetnike i pomonike, a na zapovjedne poloaje postave najborbenije zapovjednike iz
najiskusnijih ustakih postrojbi, osobito za zapovjednike vodova i satnija, te izvidniko
diverzantskih grupa, koje veina postrojba nije ni imala, Paveli je uporno ustrajao na koncepciji
dvije vojske. Rezultat je taj da je dobio jednu malu visokomotiviranu dobrovoljaku vojsku i jednu
puno veu bez ikakvog borbenog morala koja se ve koncem 1992. godine, pojedinano i u manjim
skupinama poela predavati partizanima, a 1944. to je postala uobiajena pojava poslije najslabijih
sukoba, ostavljajui oruje i streljivo neprijatelju. Predavale su se itave pukovnije, a da su
zapovjednici bili borbeno sposobniji i motiviraniji tako neto ne bi bilo mogue. Glavni
podupiratelji ovakve ratne koncepcije su bili upravo Talijani ije savjete je Paveli bez pogovorno
sluao, iako su ga vojno iskusni suradnici poput Generala Prpia savjetovali drugaije, zbog ega ga
je Paveli htio i ubiti, poto je ovaj elio ustae uklopiti u domobranstvo. Poto su sve ustake
vojnice bile pod Pavelievim osobnim zapovjednitvom ovakav pokuaj on je shvatio kao napad na
njegovu vlast. Od suradnika ovakvu vojnu koncepciju podupirali su jedino oni koji o vojnim
znanostima i organizaciji nisu nita znali, osobito stranaki suradnici kojima je interes stranke bio
vaniji od interesa drave. Jedan od osnovnih razloga niskog morala u domobranstvu bila je upravo
Pavelieva kooperativnosti prema Talijanima, te su se predavali nakon manjih sukoba, a esto su se
upravo zapovjednici prvi predavali. Ponekad su neki domobrani ak i nekoliko puta prelazili u
partizane i obrnuto. Zbog toga su Nijemci odluili znatno ojaati svoje snage kako bi unitili
partizane. Koncem 1992. godine zapovjednik domobranstva Slavko Kvaternik i zapovjednik
redarstva zaduen za sigurnost i obavjetajne poslove Eugen Dido Kvaternik napustili su slubu
procijenivi kako vie ne mogu suraivati sa Paveliem. General Slavko Kvaternik nije mogao
ustrojiti vojsku kako je elio i imenovati zapovjednike koje je elio, poto je morao prihvaati
talijanske kadrovske sugestije, dok je Eugen uvidio kako Paveli njegove obavjetajne informacije i
sigurnosne procijene ne prihvaa, te ne eli ni razmisliti o sukobljavanju sa Talijanima. I tako je
Eugen Dido Kvaternik od najpovjerljivijega Pavelievog suradnika koji je vjerovao u njegove
ciljeve, sredstva i metode ve polovicom 1941. postao sumnjivac koji sumnja u Pavelieve
sposobnosti metode i sredstva, te je zbog sve tee suradnje morao otii u Slovaku kako ne bi bio
ubijen. Uskoro nakon njihovog odlaska Nijemci ukidaju ustako redarstvo, a te poslove preuzima
Gestapo i SS, to politiki djeluje vrlo loe i na puk, koji se sve vie okree partizanima. Nijemci
preuzimaju i mobilizaciju, te sve vie Hrvata mobiliziraju u svoje specijalne postrojbe u kojima su
Hrvati, katolici i muslimani ratovali a Nijemci zapovijedali. Ovakvo rijeenje Nijemci su traili jo
od 1941., a prvi korak prema tome dogodio se krajem listopada 1942. kad su Nijemci izvrili
111

reorganizaciju njemake vojske na teritoriju NDH i kada je general Horstenau dobio funkciju
opunomoenog generala u Hrvatskoj. Nakon ovih njemakih poteza NDH je postojala samo kao
pravna forma bez stvarnog sadraja. Time je tijekom 1943. ostvarena trajna podreenost hrvatskih
oruanih snaga zapovjednicima Wermachta. General Lohr zahtijevao je smjenjivanje Pavelia kako
bi se moglo osigurati povjerenje mir i red. Kako bi ovo sprijeio Paveli se trudi biti potpuno
posluan i Talijanima kako bi ga oni podravali, a i Hitleru. Uspostavom njemakog zapovjednitva
izvrila se popuna reorganizacija domobranskih gorskih zdrugova i lovakih zdrugova, te se
osnivaju nove legionarske divizije pod njemakim zapovjednitvom. asnici SS-a ve u travnju
1942. poinju preuzimati zapovjednitvo nad hrvatskim orunitvom (policija), a poetkom 1943.
postepeno Waffen SS postrojbe preuzimaju nadzor i nad civilnom vlau i stanovnitvom. Zbog
svega toga nezadovoljstvo meu stanovnitvom i vojskom raste, sve vie domobrana prelazi u
partizane, a do lipnja 1943. i 60 zrakoplovaca sa aerodroma oko Zagreba prelazi u partizane.
Waffen SS je posebna njemaka vojska sastavljena od razliitih naroda. Oko 48.000
hrvatskih graana NDH sluilo je u Wehrmachtu i Waffen SS, to je u postotku najvei broj
pripadnika dragovoljaca od 33 europskih i neeuropskih naroda koji su sudjelovali kao pomone
trupe Njemake u antiboljevikoj borbi. Od toga je oko 14.000 bilo Bosanaca -Muslimana. Cijeli
Waffen SS-u imao je oko milijun ljudi, od ega su gotovo polovica bili antikomunistiki dragovoljci
iz svih naroda Europe, kao to su Ukrajinci, Englezi, Francuzi, veani, ali i azijskih pripadnika,
kao to su Tatari, Azerbajdanaci, Indijci, i drugi. ak je i oko 150.000 Nijemaca idovskoga
podrijetla sluilo u njemakome Wehrmachtu. Mnogi Hrvati njemakoga podrijetla iz mijeanih
hrvatsko-njemakih brakova bili su dragovoljci u Waffen SS Prinz Eugen" diviziji i Handar"
diviziji, iako veliki broj njih nije razumio njemaki jezik. Zbog toga je znalo doi i do pobuna kao
to se dogodilo u ljeto 1943. godine, kada je 173 hrvatskih SS vojnika, djelomino njemakoga
podrijetla, uhieno zbog neposluha u Mostaru. Zbog toga je (Heinrich) Himmler, pripisao veu
krivicu asnicima i doasnicima 2. Brdskog puka koji su preuzeli i 'draesne balkanske navike da
psuju mater navedenih regruta'. U svome pismu zapovjedniku Waffen SS 'Prinz Eugen Phlepsu
Himmler pie: 'Traim od Vas da u svakom takvom sluaju na licu mjesta strijeljate, ili date
strijeljati asnike i doasnike koji psuju mater svog kamerada'.

4.16.

Povratak partizana u srednju Bosnu

Nakon znatnih partizanskih teritorijalnih gubitaka u srednjoj Bosni, od strane Nijemaca i

ustaa, te proirenja u Bihakoj regiji, partizani su se reorganizirali u osam divizija. Osvojili su
Cazin, Cetingrad, Slunj, Klju, a snage Nijemaca, domobrana i ustaa prele su u defanzivu u
oblasti Bosanskog Novog i Sanskog Mosta. Titov tab u pravi plan stavlja ponovno prebacivanje
aktivnosti na teritoriju centralne Bosne, zauzimanja Livanjskog polja i komunikacija u njemu, poto
su to ponovno preuzele ustae, umjesto Talijana. Zauzeli su Sitnicu, presjekavi vezu izmeu Jajca
i Banja Luke. Istovremeno zauzeli su ponovno Mrkonji-Grad i aavicu. Nijemci iz Banje Luke
hitno alju grupu "Tomas", koja vodi borbe sa partizanima du komunikacije Banja Luka Sitnica.
Partizanskim zauzimanjem Sitnice i Mrkonji-Grada otvoren je put prema Jajcu, u kome se nalazila
posada od oko 800 ljudi (300 Nijemaca iz sastava 718. divizije, tri satnije 9. domobranske
pukovnije, dvije satnije ustaa i jedna haubika baterija). Prema zajednikom planu 1. i 3.
partizanska divizije, nou 24/25. studenog 1. proleterska, 3. krajika i 1. dalmatinska brigada, te
bataljun "Pelagi" iz 3. krajikog odreda napadaju sam grad. Uoi napada, 5. crnogorska i 10.
hercegovaka brigada, ojaane bataljunom "olaja" iz 3. krajikog odreda, prebaene su na desnu
obalu Vrbasa kako bi sprijeile intervenciju iz Donjeg Vakufa i Turbeta, te izvlaenje iz Jajca u tom
pravcu u sluaju potrebe. Partizanska 3. sandaka brigada je osiguravala pravac Sitnica
112

Mrkonji-Grad. Napad je poeo 24. studenog u 20 sati. Dok su partizanski bataljuni prilazili
njemakim poloajima topnitvo je gaalo njemako-domobranske poloaje na usini, ali zbog
snane obrambene vatre napad nije uspio, iako su imali prednost u ljudstvu 1:4 i jo toliko u
osiguranju od napada izvana. Ponovni napad partizana poeo je pred zoru 25. studenog, te je zbog
mrklog mraka i novih pojaanja uspio. Za to vrijeme jedinice 1. divizije (1. proleterska i 3. krajika
brigada) naile su kod Carevog Polja i Prudi na jak otpor koji nisu uspjele savladati. 5. crnogorska
brigada zauzela je uporita Torlakovac, Vijenac i juni dio grada, a 10. brigada je izbila na
komunikaciju Travnik Jajce. Oko 19 sati 2. bataljun 1. dalmatinske brigade i bataljun "Pelagi"
uspjeli su se prebaciti na lijevu obalu Plive, to je dovelo do pada poloaja na Carevom Polju i
Prudima. Prvi bataljun "Ante Joni" 1. dalmatinske brigade 25. studenog uveer, smjestio se u
junom djelu grada. Nijemci su iz Donjeg Vakufa 2. studenog uputili prema Jajcu motoriziranu
borbenu grupu "Anaker". Tijekom dana Nijemci su vodili manje borbe sa zatitnim dijelovima 5.
proleterske i 3. krajikog odreda, da bi nakon pada mraka odbacili partizane s puta i u oklopnoj
motoriziranoj koloni nastavili prodor prema Jajcu. tab 5. proleterske nije uspio obavijesti jedinice
u Jajcu o ovome, te je ova kolona pred svanue 26. studenog izbila u juni dio grada na potpuno
iznenaenje partizana u gradu. Zbog velike brojane razlike Nijemci se moraju povui prema
Donjem Vakufu. U ova tri dana estokih borbi partizani su morali potroiti vie kamiona granata i
streljiva za iji prijevoz su morali imati i vee koliine nafte nepoznatog porijekla.
Nakon obrane Jajca partizanska 1. proleterska divizija produila je prema srednjoj Bosni.
Drugog prosinca ula je u Skender-Vakuf i izbila u dolinu Vrbanje, a 4. prosinca zauzela je KotorVaro, ali se poslije tri dana morala povui zbog prodora Nijemaca. Da bi pomogla 1. bosanskom
korpusu u zauzimanju Sanskog Mosta, ona je izvrila jak pritisak prema Banja Luci i 10. prosinca
ponovo zauzela Kotor-Varo. U daljnjem napredovanju 14. prosinca odbacila je dijelove 741.
njemakog puka i etnike, te zauzela etniko uporite Joavku. Time je bila ugroena Banja Luka,
zbog ega je tab njemake 714. divizije pojaao svoje snage dijelovima 741. njemakog puka iz
okoline Kutine i do kraja prosinca sprjeavao prodor partizanske 1. divizije prema dolini Bosne.
Unato tome 1. partizanska divizija uspjela je presjei komunikaciju Banja Luka - Doboj, 2.
sijenja 1943. te zauzeti Tesli i ugroziti Doboj. Trea partizanska divizija trebala je napasti uz
dolinu Vrbasa, ali istovremeno njemaka 718. divizije takoer planira novu operaciju, ali u
suprotnom smjeru. Za ovu operaciju kodnog naziva "Jajce III" Nijemci su koncentrirali 738. puk,
dio 750. puka uz topnike, motorizirane i tenkovske sastave, po jednu bojnu 3. gorske, 9. i 15
"pjeake pukovnije" NDH i 1 bojnu ustaa. Nasuprot njima, bila je 3. divizija partizana, (1.
dalmatinska, 5. crnogorska, i 10. hercegovaka brigada) ojaana sa 3. proleterskom brigadom.
Snage pod zapovjednitvom taba njemake 718. divizije ostvarile su znaajne uspjehe, te Tito
donosi odluku o naputanju odbrane Jajca i preusmjerava 3. diviziju na nove zadatke. 6. prosinca
1942. Nijemci su ponovo zauzeli Jajce, dok je partizanska 3. divizija otila napadati vitalne
komunikacije u dolinama Lave i Bosne. U ovim operacijama partizani su morali utroiti desetke
vagona streljiva, to im britanci avionima nikako nisu mogli dostaviti, odnosno jedini mogui izvor
je bila talijanska vojska. To je moralo biti jasno svim njemakim asnicima, ali nije im palo na
pamet napraviti obavjetajnu istragu o tome, poto je Mussolini uvijek govorio kako to oruje i
streljivo nabavljaju od domobrana koji nisu imali ni priblino tolike koliine.
Istovremeno sa borbom za Jajce organizirana je i manja operacija Tuzla 24. 11. 1942. koju
je vodila njemaka 718 divizija uz pomo dijelovi 3. pjeake divizije domobrana i etnika
Trebavskog i Majevikog odreda. Grupa od 750 etnika Trebavaca stigla je u selo Vraii pod
zapovjednitvom kapetana Jove Prnjatovia i popa Dimitrija Stefanovia. Ovi etnici stavljeni su
pod zapovjednitvo zapovjednika 6. pjeake pukovnije pukovnika Bojia.
Uvee 23. 11. 1942. izdana je zapovijed ove divizije za pothvat protiv partizana
113

zapovjedniku 6. pjeake pukovnije kao zapovjedniku sjeverne grupe i zapovjedniku 8. pjeake

pukovnije kao zapovjedniku june grupe.
U toku noi 23./24.11. partizani su napali grupu od 200 etnika, koji su noili u selu
Lukavici 5 km juno od Velinog Sela. etnici su imali jednog mrtvog i jednog ranjenog, te 49
zarobljenih, a partizani 3 mrtva. Sljedeeg dana 24.11. u 8,00 sati poinje napad protiv partizana na
prostoru Sjeverni Rudnik uglja - Meednik - selo Vukosavci - selo Jablanica sa sjeverne grupe.
Desna kolona jaine 700 etnika, kree sa Debelog Brda i sela Obor, zajedno sa 2 asnika i
20 domobrana.
Srednja kolona jaine 313 ljudi, 4 strojnice i 3 bacaa, ide sa poloaja Straa - Bjeli Kamen.
Lijeva kolona kombiniranog sastava iz Ugljevika sa 2 strojnice, 1 vod 15. sata 6. p.p. i 1
vod 11. sata 6. p.p. Svega 249 ljudi sa 2 strojnice, sa polaznog poloaja Meednik - Brdo.
Operacija je imala za neposredan cilj zauzimanje Lopara i okolnih poloaja koje su partizani
osvojili napadom 15. 11. ali do borbe nije dolo poto su partizani pobjegli ranije.
Koncem 1942. zbog Britanske prevlasti u zranim snagama Njemaka gubi zrani rat. Na
morima Njemaka nikad nije jae pomorske snage od Britanije, a bila je jaa jedino u
podmornicama.

4.17.

Operacija Weiss

Dana 27. sijenja 1943. njemaki poslanik u Zagrebu izraava svoju zabrinutost zbog stanja
na podruju rudnika boksita, kod Mostara i upozorava na etniku opasnost. Njemaki oficir za
vezu, meutim, tvrdi kako je stanje kod Mostara sasvim mirno i kako tamo ne prijeti opasnost od
komunista, poto to podruje pripada interesnoj sferi etnika. Njemako zapovjednitvo za
Jugoistok predlae, da se u pogledu etnika, malo prieka, jer je general Roata emocionalno jako
vezan za etnike i tek kada doe na njegovo mjesto neki drugi general, moe se oekivati odlunija
akcija Talijana protiv etnika. I iz ovoga se vidi kako Nijemci jo uvijek problem vide u generalu
Roati, a ne u talijanskoj strategiji.
Poetkom 1943. godine nakon to su se rijeili Francetia Talijani ponovno smiljaju kako
zauzeti Bosnu, te tajno, za nastavak tajne logistike suradnje trae od Tita daljnje probijanje prema
centralnoj Bosni, na podruje koje dre Nijemci i ustae, kako bi nastupajui za partizanima oni
zauzeli Bosnu.
Ovu talijansko njemako ustaku operaciju nazvanu operacija WEISS po Nijemcima,
odnosno etvrta neprijateljska ofenziva po partizanima, Talijani su zaustavili im su shvatili kako
partizani ne mogu probiti njemako ustake linije, te Talijani prestaju voditi sve znaajnije akcije,
osim to su nastojali sprijeiti ulazak njemako-hrvatskih trupa u talijansku zonu. Pri tom je dolo i
do otvorenoga sukoba zbog etnika.
Sa njemako-hrvatske strane u operaciji su sudjelovale 7. SS divizija sastavljena od
folksdojera i 369. hrvatska legionarska divizije, te dijelovi 718. njemake posadne divizije. Osim
njih, sudjelovali su jo dijelovi nekih njemakih i hrvatskih jedinica koje su imale zadau
sprjeavanja bijega komunistikih postrojba iz obrua. U ofenzivi je trebala sudjelovati i talijanska
vojska, budui se operacija vrila u zoni koju su kontrolirali Talijani (linija razgranienja SamoborPetrinja- Bosanski Novi- Prijedor- Banja Luka- Jajce-Donji Vakuf-Travnik Visoko-Sarajevo Rudo
- Priboj- Nova Varo, to su sve drali Nijemci).
114

Komunisti su imali 9 divizija: pod izravnim zapovjednitvom Vrhovnog taba bilo je 5

divizija (1. i 2. proleterska 3. udarna 7. banijska i 9. dalmatinska). Pod zapovjednitvom hrvatskoga
partizanskog zapovjednitva, kao i kod bosanskoga bile su po dvije divizije. Prema njemakim
procjenama ukupna snaga partizana bila je 65.000 vojnika, (vie nego je imala NDH) a za unitenje
takvih snaga napadaima je trebalo minimum 3 puta toliko vojnika, to napadai nisu imali.
Njemako-hrvatska ofenziva poela je 20. sijenja 1943. kad je iz Karlovca krenula 7.SS
divizija, te iz Bosanskog Novog 369. divizija. Pozadinski General Glez Horstenau trebao je
organizirati evakuaciju i smjetaju za 60.000 zarobljenika. Planirano da se operacije izvode tako da
bude to vie zarobljenika, kako bi se osiguralo to vie radne snage za rad u Njemakoj. Upravo
lov na radnu snagu bio je drugi razlog svih njemakih operacijama protiv partizana i etnika, dok je
prvi razlog bio smirivanje stanja.
Partizani su pred sobom imali tri mogunosti otpora:
Prva mogunost je koncentracija svih snaga i obrana teritorije stvorene komunistike vlasti,
s obzirom na relativno male ofenzivne snage, zbog ega je 7.SS diviziji trebalo sedam dana da doe
od Karlovca do Bihaa, dok su se talijanske snage zaustavile odmah u poetku u Lici, te se nisu ni
pokuavale dalje probijati silom, dok se partizani probiju na sjever.
Druga mogunost otpora bila je; dekoncentracija svih snaga i provlaenje kroz protivnike
redove u malim grupama, s obzirom na male ofenzivne snage i 'njihov raspren raspored' poto je
veina partizana bila izvan obrua, u talijanskoj zoni.
Trea mogunost je bila; koncentracija svih snaga unutar obrua, te povlaenje pred
protivnikim snagama, uz nastavak taktike gerilskog rata sa koncentriranim divizijama.
Tito je odabrao treu opciju to je izloio kao svoj plan o povlaenju u Srbiju preko sredinje
i sjeverne Bosne, te zapovijeda koncentraciju svih snaga. To je znailo kako bi se partizani iz
talijanske zone trebale provui kroz talijanske poloaje kako bi uli u obru sastavljen od talijanske
njemake i hrvatske vojske. Formirana je Glavna operativna grupa sastavljena od triju elitnih
divizija. Glavnom tabu Hrvatske i Bosanskom tabu naloeno je da sa svojim trupama krenu za
Glavnom operativnom grupom i slue kao zalaznica GOG i Vrhovne komande. Meutim, i hrvatski
i bosanski tab odbili su izvriti zapovijed jer su bili uvijereni kako se mogu uspjeno obraniti. Titu
je uspjelo jedino 7. banijsku i 9. dalmatinsku diviziju staviti pod svoju kontrolu, te je tako pod
izravnim zapovjednitvom skupio pet divizija koje su ukupno imale, prema komunistikim
statistikama, oko 21.000 ljudi. Zajedno sa postrojbama koncentrirane su i ratne bolnice sa 4-8.000
ranjenika i tifusara, a za njima je krenulo i 50.000 do 80.000 civila, uglavnom Hrvata, kojima je
nareeno da zajedno sa partizanima iz talijanske zone krenu u izbjeglitvo (to je shvatljivo jedino
kao talijanska elja i zahtjev Titu za ienje njihove okupacijske zone od Hrvata). Tito je
zapovjedio pokret prema Srbiji, ali je iz pravca kojim je krenuo oito kako je to bio lani cilj koji je
iznosio svojim suradnicima. Da je stvarno elio krenuti prema Srbiji iao bi lakim putem, preko
talijanske zone pravcem istona Hercegovina, Sandak, juna Srbija, pravcem na kojem Talijani i
nisu imali nikakvu liniju, osim to su drali vea mjesta uz pruge i vanije ceste. Poto je krenuo u
proboj njemako - hrvatskih linija oito je kako je njegov stvarni plan bio omoguiti Talijanima da
se iza njega uvuku u srednju i sjevernu Bosnu, pri emu bi partizani trebali biti talijanska
prethodnica. Nakon to bi uli u osvojena mjesta talijani se iz njih ne bi povlaili pravdajui to
tvrdnjom kako e ponovno pasti u partizanske ruke ako ih se prepusti ustaama i domobranima.
Prvi pokuaj proboja partizana preko Jajca i Bugojna 27. 1. je propao, pa se GOG, te 7. i 9.
divizija ve za vrijeme trajanja bitke na Uni, 6. 2. 1943., u panici okreu na jug i zapoinju svoj
pokret prema dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posuje
istog dana, a 10. 3. 1943. Imotski gdje su ubili dvije osobe, zapalili 39 kua, te odnijeli velike
koliine stoke i hrane. Iz Imotskog su krenuli na istok, ali su ih lokalni seoski ustae i domobrani iz
115

Metkovia, Ljubukog i Vitine koji su djelovale pod talijanskim nadzorom zaustavili kod Tihaljine
gdje je poginulo oko 200 partizana, a oko 800 ih je ranjeno. Ukljuivanjem talijanske vojske
partizani su pobjegli nazad prema Imotskom. Nakon nekoliko dana su se preko Rakitna i Drenice
povukli prema Jablanici.
Na zapadu General Lueters 12.2.1943. daje zapovijed za poetak operacije Weiss II kako
bi oistili podruje izmeu Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Livna, Jajca i Kljua. Kao
pomo njemakom napadu Lueters je na jugu angairao talijansku diviziju Bergamo, ojaanu
bojnom ustaa. Te su postrojbe trebale od Sinja nadirati prema Livnu, i od Drnia prema Vrlici.
Kako bi olakali kretanje partizana talijanski 6. korpus sa glavnom bazom u Mostaru, naputa sva
manja uporita oko irokog Brijega, zbog ega dolazi do prekida proizvodne boksita na ovom
podruju. Zbog toga njemaki general Lueters alje 718. diviziju sa ustakom borbenom grupom
Bugojno (oko 1.000 ljudi) i dijelovima 2. domobranskog gorskog zdruga prema Mostaru. Jedan
dio 718. divizije i grupa Bugojno kreu se cestom Bugojno-Prozor-Rama, a drugi dio divizije i
elementi 2. domobranskog gorskog zdruga napreduju putem Sarajevo Konjic.
Partizanskoj grupi okupljenoj oko Jablanice Tito zapovijeda okretanje na sjever, kako se ne
bi sukobljavali sa talijanima, te oni kreu natrag u pomo Titu, pokretom prema Neretvi, na koju su
prve grupe izbile 16.2.1943. na potezu Drenica Grabovica. Zadnjim grupama trebalo je mjesec
dana da se pokrenu. Postrojbe 2. proleterske divizije i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene
poloaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever
prema Jablanici, koja je osvojena 22. 2. 1943. Tu se bez borbe predalo oko 100 talijanskih vojnika
koje su partizani poklali, te su preli mostom preko Neretve. Talijani su se predali po naredbi
faistikog generala Amadea Roate koji je tako partizanima osigurao prelazak preko mosta, a
zarobljeni talijanski vojnici su svi zaklani, vjerojatno kako kasnije nita ne bi mogli govoriti i
optuiti generala Roatu. Na ovaj nain su partizani iz talijanske pozadine krenuli u pomo Titu u
Bosni, umjesto da krenu istono prema Srbiji, to je bio navodni Titov cilj.
Istovremeno je Prva proleterska brigada 1. proleterske divizija zauzela je Ivan Sedlo
18.2.1943. nakon kratke borbe sa ustaama, dok je ostatak divizije oistio sva neprijateljska uporita
izmeu Ivan Sedla i Konjica. Talijani u 18.2. 1943. predali Bradinu, pa je zbog toga vrlo lako pao i
prijevoj Ivan sedlo 19.2. koje su drali ustae. Jedini dobar put vodio je kroz Konjic, te je
planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad. U Konjicu su partizani naili na jak otpor
njemake posade te su uspjeli zauzeti samo dio grada na zapadnoj strani Neretve. Nijemci
21.2.1943. napadaju partizansku obranu Ivan Sedla, te ga idueg dana sa ustaama uzimaju, nakon
ega napreduju prema Konjicu kako bi izbacili partizane iz zapadnog dijela grada.
U nemogunosti proboja prema sjeveru Tito i partizani dolaze u vrlo teak poloaj, te se
odluuju vratiti prema talijanskim poloajima, napadom prema Prozoru. Postrojbe 3. proleterske
divizije zauzele su Prozor nakon kratke dvodnevne borbe s divizijom "Murge". Prvi napad je
uspjeno odbijen, ali u jutro dolazi general Roata u oklopnoj koloni i vri "poboljanje" obrane.
Povlai vojnike sa uzvienih poloaja oko grada i obranu koncentrira na same rubove grada, gdje
imaju nekoliko taktiki pogreno postavljenih bunkera i etiri reda bodljikave ice, to im je bila
glavna obrana. Tenkove, topove i teke strojnice smijeta uz samo mjesto, ili u njemu (umjesto da
ih ostavi na uzvienja sa dobrim pogledom ispred sebe, te zapovjedi dodatno ienje raslinja), to
je potpuno nerazumljiv taktiki raspored i glavni razlog pogibije velikog broja Talijana i
zarobljavanja preivjelih.
U drugom nonom napadu, zahvaljujui Roatinom pogrenom taktikom rasporedu, 3
partizanske brigade, sa 6 brdskih haubica uspjela je razbiti obranu od 16 tenkova, 36 topova i
stotinjak tekih strojnica. Uz velike rtve, Talijani su pobjegli, te je divizija "Murge" prestala
funkcionirati kao divizija. Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata, preko
tisuu puaka. U Prozoru kao trenutno najvanijem bojitu Talijani su drali 2.000 vojnika, a glavni
116

zadatak im je bio uvati 24 vagona streljiva, te hrane dovoljno da se njihova posada od 2000
vojnika hrani 4 godine, sve to smijeteno praktino na njihovoj prvoj borbenoj liniji. Ova koliina
streljiva je bila dovoljna da se svim partizanima u okruenju podijeli desetak kila streljiva, to je
bilo dovoljno za vie mjeseci obrane.
Partizani su se uspjeli probiti u sam grad nakon ega su zbog velike premoi u ljudstvu lako
uguili obranu. Prozor (Rama) je pao 20.2.1943. a dan kasnije osvojen je i Ostroac. Time su
ugroena nalazite boksita, zapadno od Mostara, koja su pokrivala 10 posto njemakih potreba i
etvrtinu hrvatskih.
Zarobljene tenkove u Prozoru partizani su koristili dok su imali goriva, topove su koristili
do kasnijeg pralaska preko sruenog mosta kad su ih bacili u Neretvu, dok su zarobljena 24 vagona
streljiva manjim dijelom podijelili borcima, a veim dijelom zakopali. Kasnije, nakon zavretka ove
operacije zakopano streljivo je postepeno prebaeno u druge dijelove NDH, a sudei prema
kasnijim borbama najvie u Slavoniju, ba tamo gdje se Tito elio probiti sa svojom GOG-om.
Talijanski general Roata je dopustio predaju bez prethodnog dizanja oruja i streljiva u zrak upravo
zato da bi se ono prebacilo u Slavoniju kako bi se tamo prebacile borbe. Iz njegovih poteza vidi se
da je zakljuio kako bi Talijani mogli preuzeti cijelu Bosnu, dok partizani kao njegov tajni prvi
ealon treba osvojiti Slavoniju, dok etnici kao drugi eelon trebaju to vie oistiti Bosnu od
Hrvata pod maskom borbe protiv partizana. Jedini problem mu je bio kako skloniti Nijemce odavde.
Za to vrijeme dvije etnike brigade pod zapovjednitvom Talijana, dobile su zadatak
ienja terena sjeverno i juno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati od 25. 2. - 20. 3.
1943. kao ienje partizana, a oito je kako se u stvari radilo o ienju Hrvata po zahtjevu
Talijana, te potiskivanja partizana na sjever, kako bi prikljuili Titovoj GOG, u potiskivanju
hrvatskih snaga.
Za vrijeme operacije Weiss njemcima na istonom bojitu nije dobro ilo. Na fronti oko
Staljingrada 2. veljae 1943. prestao je svaki otpor opkoljenih nijemaca i poinje rusko
napredovanje. Njemaki general 15. veljae u Hrvatskoj javlja, kako mu je predstavnik SS-a rekao,
kako je dobio zadatak da Folksdojere mobilizira u njemaku vojsku, koliko ih je potrebno za
prevoenje. Na osnovu priopenja njemakoga poslanstva u Zagrebu takoer treba objaviti natjeaj
za hrvatske dobrovoljce koji bi sluili u SS jedinicama, ali za to jo nisu zatraili dozvolu od
hrvatske vlade. Njemaki general u Zagrebu, Horst fon Glajzenau odbio je prijedlog da se Hrvati
primaju u SS-ovske jedinice, jer to smeta izgradnji hrvatske armije. Umjesto toga on predlae da se
ustake jedinice obuavaju od strane SS-ovaca.
Dana 26. 2. 1943, u Rimu je, na Hitlerov zahtjev odran sastanak na kojem su sa talijanske
strane prisustvovali Musolini i general Ambrozio, a u ime Treeg rajha Ribentrop i general
Varlimon. Ambrozio je tvrdio kako akcija protiv partizana nee uspjeti, i kako samim tim nema
uvjeta za pokretanje ofanzive na etnike. Talijanskom generalu odgovorio je Ribentrop, rekavi
kako se vie ne mogu odlagati operacije "protiv probritanskih Mihailovievih pomonih trupa u
Hrvatskoj". Na ovakav nain Ambrozio je traio izgovor za ne raskidanje pogodbe sa etnicima,
kao svojih javnih saveznika, a i protiv partizana kao tajnih saveznika. On je na taj nain izbjegavao
ulazak u bilo kakve borbe, o emu je Varlimon obavijestio Hitlera po povratku u Berlin: "Talijani
nee uestvovati ni u jednoj od planiranih operacija:
1) Operaciji Weiss koja je imala za cilj unitenje komunista pod Titom u Hrvatskoj;
2) U razoruavanju etnikih jedinica u Hrvatskoj; i
3) U akciji protiv Mihailovievog pokreta u Crnoj Gori".
Tek poslije "intervencije Ribentropa kod Duea, general Ambrozio pristao je na planirane
117

operacije", pisao je Varlimon Hitleru. Hitler je talijansko dranje nazvao izdajom, jer je i
Ambrozijev pristanak bio samo djelomian. Hitler, kao ni njegovi obavjetajci nisu razmiljali o
stvarnim Musolinijevim dugoronim planovima na Balkanu, te su, tretiravi ih kao svoje podreene
vjerovali kako imaju iste planove. Zbog toga nisu ni mogli shvatiti kako Talijani u partizanima i
etnicima vide svoje suradnike u ienju NDH od netalijanskog stanovnitva, pri emu im
odgovaraju to vee rtve meu Hrvatima kao i meu Srbima. I s jednima i s drugima Mussolini bi
najradije napravio ono to je Hitler radio sa idovima, ali to nije mogao raditi otvoreno zbog jakog
utjecaja katolike crkve u Italiji.
Da je u ovoj situaciji, kada su nijemci na istonoj fronti poeli gubiti Paveli talijanima
ponudio obnovu pregovora o carinskoj, gospodarskoj, monetarnoj uniji i vojnoj integraciji talijani
bi isti trenutak imali interes sudjelovati u svim navedenim operacijama, te obustavu naoruavanja
partizana i etnika, ali njemu tako neto nije palo ni na pamet, poto je razmiljao vrlo kratkorono i
pravniki usmjereno, bez pogleda na iru situaciju.
Vermaht je 28. veljae 1943. obavijestio talijansko vrhovno zapovjednitvo o strogoj naredbi
Hitlera, koja kae i ovo:
1. Njemake trupe trebaju ostati kod Mostara, u blizini nalazita boksita, i to tako dugo, dok
rudnik boksita ne zapone sa nesmetanim radom;
2. Konano napasti centar Mihailovievog pokreta i uniti ga. Ako za tu akciju talijanske snage
ne stoje na raspolaganju, akciju trebaju provesti njemake trupe, a moda i u saradnji s
bugarskim i hrvatskim pojaanjima.
Ova fokusiranost nijemaca na etnike posljedica je njihovog straha od moebitnog
iskrcavanja saveznika na jadransku obalu, a toga su se bojali daleko vie nego su im smetali
partizani. Da je Paveli ovo znao mogao je predloiti potpunu mobilizaciju i naoruavanje 200.000
Hrvata pod njemakim zapovjednitvom, sa obeanjem kako e dio tih snaga otii na istoni front
im se unite svi partizani i etnici na itavim podrujem bive Jugoslavije. Na taj nain bi hrvatske
postrojbe sa njemakim zapovjednicima izbili na Jadran, odakle bi ih Talijani teko potjerali poto
bi im zapovijedali njemaki asnici. Poto je uskoro Italija kapitulirala Hrvatske trupe bi tada
Talijane lako razoruale i tako dobile pod kontrolu itavu obalu, ali Paveliu oito nije padalo ni na
pamet da bi se Talijani mogli predati zapadnim saveznicima, niti je razmiljao to uiniti u takvoj
situaciji. Nijemci bi tada vjerojatno sami uvali obalu zbog nepovjerenja u Hrvate, ali bi zato
Hrvatska vojska bila vrlo blizu obali, iza priobalnih planina koje bi lako preli u trenucima
povlaenja nijemaca.
Da je Paveli dobio dozvolu za formiranje velike vojske u njoj bi ustae mogle preuzeti
ulogu paralelnih struktura u vojsci kao to su vojna obavjetajna sluba, kontraobavjetajna sluba,
sluba za informiranje, sluba za moralno djelovanje, vojna policija, te bi se tako uspostavile
paralelni informacijski kanali prema dolje i gore, ime bi se unutranja situacija u vojsci znatno
popravila. (Da su ustae prije rata umjesto u nekakve farme odlazili na obuku u Francusku legiju
stranaca, ili druge vojske i sami, bez Pavelievog odobrenja bi mogli tajno stvorit dio ovakvih
struktura.) Time bi utjecaj asnika na loa imenovanja i loe zapovijedanje koje su postavili Talijani
bitno opao. Upravo zbog nepostojanja paralelnih informacijskih kanala esto se dogaalo da se
najbolji asnici i doasnici alju u priuvu dok su najloiji, skloni dezerterstvu ili partizanima
unaprijeivani. To se moglo dogaati poto su informacije ile iskljuivo preko zapovjednika koji
su hvalili sebi sline a ikanirali one drugaijeg politikog stava, a poto su domobranski, pa
ponekad i ustaki asnici najee imenovani po talijanskim zahtjevima esto su bili neprijateljski
nastrojeni ne samo prema Paveliu ve su bilo protalijanski i projugoslavenski nastrojeni. Ovakve
strateke ratne igre sastavljene od vie koraka Paveliu oito nikada nisu padale na pamet poto su
bile previe sloene za njegove intelektualne sposobnosti.
118

U situaciji kad se Titova GOG zbog neuspjeha u prodor na sjever, nala pred unitenjem,
talijanskog generala Roatu hvata panika, te on u elji da pomogne svome tajnom savezniku Titu,
usmeno dijeli zapovijedi koje rezultiraju povlaenjem svih manjih talijanskih snaga sa uporita od
irokog Brijega do Mostara, ime Dalmatinskim partizanima olakava prolaz prema Bosni, kako bi
pomogli glavnini partizanskih snaga. Kako etnici ne bi smetali partizanima u bijegu pozvali su i
Drau Mihailovia zapovjedivi mu da prikupi svoj "udarni etniki korpus" s oko 7.000 etnika, te
ga okupi istono od Neretve, petnaestak kilometara od rijeke, kako oni sluajno ne bi sprijeili
spaavanje partizana prijelazom preko Neretve. Naravno, etnici su uvijereni kako oni upravo
trebaju sprijeiti proboj partizana, ali su ustvari maknuti neposredno od rijeke kako ne bi primijetili
partizanski prelazak. Da su patrolirali uz rijeku vidjeli bi radove na mostu.
Nijemci 27.2.1943. napadaju na potezu Gornji Vakuf Prozor, te odbacuju partizane. Pad
Prozora znai zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara. Kako bi
otklonio tu opasnost Tito je poslao 1. i 2. proletersku diviziju (bez 2. dalmatinske brigade) u
protuudar. Nakon toga slijedi trei pokuaj proboja preko Gornjega Vakufa prema sjeveru, gdje su
od 2. do 5. 3. skupljene sve snage, ukupno 7 brigada partizana. Drugi oujka su Nijemci krenuli u
konani napad na partizanske poloaje sjeverno od Gornjeg Vakufa, u Vilia Gumnu. Sveopi
kontranapad partizana na gornjo - vakufskom bojitu zapoeo je 3.3.1943., a izvodilo ga je 9.
brigada GOG-e. Isti dan partizani sa tenkovima ulaze i u Livno i dre ga 2 dana. Borbe su se vodile
do 5.3.1943. kad su Nijemci odbaeni na pola puta izmeu Bugojna i Gornjeg Vakufa. Iako proboj
nije uspio, sauvan je put kroz Prozor, pa partizani ponovno pokuavaju proboj preko Konjica, a
dvije divizije prelaze Neretvu kod Jablanice, te od 6. do 15.3. napadaju Konjic s jedne i druge stane
Neretve. Konjic brane slabe talijanske i hrvatske snage, ali u pomo dolaze Nijemci, te tako Talijani
nisu uspjeli izgubiti i ovaj poloaj. Iako daleko nadmoniji, partizani su odbijeni, vraaju se i
ponovno prelaze Neretvu kod Jablanice kako bi ojaali napade kod G. Vakufa. Poto je Tito stalno
govorio kako se oni u stvari probijaju prema Srbiji ak i obini partizani su primjeivali kako bi bilo
logino da prijeu Neretvu i nastave prema Srbiji, a da otkloni tu mogunost naloio je ruenje
mostova, pod opravdanjem zatite od etnikih i talijanskih napada s lea.
Nakon ruenja mostova uvjerio je vlastite borce kako nema drugog rjeenja osim proboja
prema sjeveru. Gornji Vakuf branili su dva bataljuna Nijemaca i jedan ustaki zdrug. Usprkos
ogromnoj nadmoi, komunisti su bili odbijeni, te je dolo do pobune nekih brigada i bijega s
poloaja. Tako je propao i trei pokuaj prodora na sjever u njemaku zonu, te Tito shvaa kako je
precijenio vlastitu mo i kako od uvlaenja Talijana u centralnu Bosnu nema nita. Tada trai nain
za spaavanje vlastite glave, te alje delegaciju na pregovore s Nijemcima. Poraeni i razbijeni,
partizani su prisiljeni povui se, a ostao im je jedini put preko Neretve i poruenog mosta. Tito
zapovijeda izgradnju improviziranog mosta koji je prije nekoliko dana naloio sruiti. Zbog
nemogunosti prijenosa, morali su baciti sve teko naoruanje, ak i ono koje su zaplijenili od
Talijana u Prozoru. Namjeravao je ostaviti i ranjenike, ali ga je njegov zapovjednik saniteta dr. med.
Gojko Nikoli uvjerio kako se ranjenici moraju spasiti. S najveim naporima jedinice koje su ve
dva puta prele most dok su napadale Konjic i vratile se preko mosta, sada ponovno prelaze preko
improviziranog mosta. Prijelaz divizija traje od 6. do 9. oujka, (dok istovremeno traju borbe za
Konjic). Od potpunog unitenja spasili su ih Talijani koji su kod Prozora preprijeili put i nisu
doputali Nijemcima dublje u svoju zonu. Nijemci su bili prisiljeni pregovarati s talijanskim
zapovjednitvom i dok su dobili dozvolu, partizani su bez napada preli rijeku jer na drugoj strani, u
blizini rijeke nije bilo ni Talijana, niti ikakvih vojnih snaga. etnici su bili 10-15 kilometara dalje.
Talijanska blokada dviju najjaih njemakih divizija na Balkanu, i njihov protest zbog pokreta 7.SS
i 369. divizije, u podruje koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni trajalo je 5 dana, dok nije
utvren sporazum, nakon ega je Nijemcima trebalo jo 4 dana da se zaustavljene divizije okupe i
pokrenu, te su ove najbolje njemake postrojbe zakasnile na obraun s partizanima. Normalno,
Talijani su objanjavali kako je ovo podruje bogato boksitom, te ga oni zbog toga nisu eljeli
119

prepustiti Nijemcima, kao da su u toku bitke mogli kopati rudu. Dok je trajala ova Talijanska
blokada Nijemaca, tri dana improviziranim mostom prelazili su tri divizije i Tito, a za kraj su
ostavljeni ranjenici sa sedmom divizijom koja ranjenike nije mogla dovoljno brzo prebaciti.
Prebacila ih je 9. dalmatinska divizija koja je Neretvu trebala prijei kod Kaldrme, a poto su i tamo
po Titovom nareenju srueni mostovi morali su krenuti prema Jablanici. Prijenos ranjenika i
tifusara trajao je od 9. do 15. 3. nakon ega su Talijani propustili Nijemce. Nakon prelaska Neretve
ranjenici prelaze planinu Prenj gdje ih veina umire od hladnoe, gladi i napora. Pri tom je i 7.
banijska brigada izgubila 50% vojnika, a 9. Dalmatinska dvije treine. Poginulo je i 500 talijanskih
zarobljenika prisiljenih nositi ranjenike. U daljnjem proboju stvorena je nova kolona od 4.000 novih
ranjenika koji su opkoljeni u kanjonu Pive. Tada Tito donosi odluku o podjeli snaga, on sa ostacima
1. i 2. divizije kree natrag prema Bosni dok ranjenike sa ostacima 7. i 3. divizije upuuje prema
Sandaku. Poto prodor prema Sandaku ne uspijeva Tito nareuje naputanje ranjenika i povratak
preostalih boraca u Bosnu.
Tijekom gotovo dvomjesenih borbi partizani su imali oko 10.000 poginulih, nestalih i
ranjenih te oko 2.000 zarobljenih vojnika. Nijemci su imali 514 poginulih, 1214 ranjenih i 158
nestalih vojnika. Domobrani i ustae su pretrpjeli gubitke od 126 poginulih, 258 ranjenih i 218
nestalih. Poznati talijanski gubici su iznosili 1.605 poginulih, 983 zarobljenih, a 259 regimenta
divizije Murge bila je u potpunosti unitena. etniki gubici procjenjuju se na 2.000 3.000 ljudi.
Za vrijeme ovih borbi etnici 4. oujka osvajaju Drenicu, blizu Mostara kako se manje
partizanske grupe ne bi mogle odvojiti od Titove GOG i probiti na jug.
Istovremeno na prostoru Livna 16. oujka 1943. ustae sa zapovjednikom Rafaelom
Bobanom ulaze u grad.
Kako bi se talijani opravdali zbog sabotiranja proteklih operacija Due 9. oujka alje pismo
Hitleru, u kome zastupa miljenje kako su etnici i partizani neprijatelji Osovine. O tome je
razgovarao i sa njemakim ministrom vanjski poslova. Priznaje kako su Talijani do sada naoruali
nekoliko tisua etnika za gerilski rat protiv komunista i kako su se oni do sada energino borili
protiv partizana. Ali, sada je Due 9. 3. izdao energinu naredbu, da se etnicima vie ne daje oruje
i da njih, nakon to se partizani poraze, treba razoruati. Ovime je Mussolini pokuao otkloniti
sumnje u svoju lojalnost Hitleru i skriti svoje stvarne dugorone planove, iako je etnike i partizane
stvarno kasnije elio razoruati, ali tek kad osvoji itavu Hrvatsku. Kako bi se potvrdile ove
Dueove tvrdnje, na podruju Knina 14. oujka, na poticaj talijana dolazi do sukoba etnika i
komunista pri emu je na obje strane bilo 140 ubijenih i 40 zarobljenih, ime Talijani uz pomo
etnika i sa ovog podruja pokuavaju otjerati partizane koje Tito nije uspio koncentrirati u svojoj
GOG-i.
Istovremeno, na prostoru gornje Neretve Nijemci su takoer stupili u kontakt sa etnicima i
ostavili im streljivo i rune granate, kako bi se mogli boriti protiv partizana. I pojedini lokalni
njemaki asnici su u etnicima vidjeli saveznike u borbi protiv partizana, pa ih nije puno zanimalo
to to su etnici formalni saveznici zapadnih sila.
Nakon ove navedene Dueove naredbe etnika pogodba sa Talijanima privremeno je
stavljena izvan snage, barem javno. Po nareenju iz Rima, Talijani su prekinuli isporuke oruja i
streljiva, te su poela masovna uhienja Drainih ljudi. Dijelovi tri talijanske divizije, uz podrku
avijacije, krenuli su prema etnikim poloajima postavljenim u pravcu nastupanja partizana, ime
su omoguili bijeg partizanima pred Nijemcima, a sve pod maskom borbe protiv probritanskih
etnika. Iz Musolinijevog pisma talijanskom guverneru Crne Gore, generalu Pirciju Biroliju, od 23.
oujka, vidi se kako je talijanska akcija trajala i narednih mjeseci: "Iz vaih izvjetaja proizlazi kako
njemaki i talijanski bataljuni vode borbu u Crnoj Gori da bi potukli etnike i Mihailovieve
bande". Musolini je ovakva pisma pisao poto je znao kako ih se mogu domoi njemake
obavjetajne slube, a svoje stvarne stavove i zapovijedi je iznosio u etiri oka povjerljivim
120

generalima.
U lipnju Talijani uhiuju vojvodu Dobroslava Jevevia, koji se uglavnom bavio politikom,
a ne voenjem postrojbi. injenica da je on uhien tek u lipnju, tri mjeseca poslije pokretanja ove
antietnike akcije, te ga umjesto u logor prebacuju na sigurno mjesto u Rimu, svjedoi koliko su se
Talijani opirali njemakim pritiscima. Okretanje Talijana protiv etnika oujka 1943. godine bilo je
u cjelini mlako i bezvoljno. Dokaz ovome je novo Hitlerovo pismo Musoliniju od 19. oujka, u
kojem ga on moli za pridravanje ranijih dogovora. Hitlerove molbe bile su neuspjene, poto su
vojnici 25 talijanskih divizija uglavnom "ubijali" vrijeme u primorskim gradovima, dok su Nijemci
morali dovoditi jedinice potrebnije na Istonom bojitu. Da je Paveli shvaao talijansku strategiju
mogao je jo uvijek zamoliti talijane za "pomo" u borbi protiv partizana na cijeloj teritoriji NDH,
ukljuujui Srijem, Slavoniju, Posavinu, i Bosnu tako da se rasporede srpska sela i sela gdje ima
partizana. Time bi 25 talijanskih divizija dobili ono zbog ega su pomagali etnike i partizane, te bi
logistika podrka njima prestala, a hrvatska vojska bi samo trebala ekati trenutak pogodan za
obraun sa njima.
Nakon talijanske blokade njemakih snaga kod Prozora i Nijemci su poeli razmiljati dali
je u pitanju talijanski kukaviluk, briga za boksit, ili prikriveno pomaganje partizanima, na to su od
ustake obavjetajne slube i Eugena Dide Kvaternika upozoravani jo od 1941. Nakon ovog
Nijemci su konano shvatili ono to su ustaki obavjetajci znali gotovo 2 godine ranije, te su poeli
pripremati nove operacije bez znanja talijana.
Istovremeno sa operacijom Weiss na podruju Velebita neka mjesta dre ustae poto je
ovdje prema sporazuma sa Italijom Hrvatski izlaz na more, te je u Karlobagu sjedite Hrvatskih
snaga Operativnog podruja Lika. Zapovjednik Operativnog podruja Lika od 11. sijenja do 6.
travnja 1943. godine Vjekoslav Servatzy, general i ustaki pukovnik. Talijanski 5. armijski zbor
povukao iz Like prema Jadranskoj obali. U okviru povlaenja, u vremenu od 4. do 21. oujka
divizija "Re" naputa Lovinac, Medak, Gospi i Perui preputajui obranu postrojbama Oruanih
snaga NDH pod zapovjednitvom Operativnog podruja Lika kako bi partizani mogli slobodno
djelovati i otjerati opkoljene Hrvatske snage sa svih strana osim prema moru. Partizani su presjekli
komunikaciju sa Zagrebom, a dvije partizanske brigade 7. 4. 1943. zauzimaju i Slunj pri emu je
nestalo 130 hrvatskih vojnika. Kako bi hrvatsku vojsku talijani otjerali sa obale gdje je NDH imala
izlaz na more potrebno ih je otjerati i iz Gospia, za to talijani odluuju upotrijebiti partizane, koje
nakon toga treba uz pomo etnika potisnuti prema sjeveru. Zbog toga talijani orujem i streljivom
opskrbljuju like partizane kako bi oni mogli pokrenuti prvu veliku napadnu akciju prema jugu za
koju su angairane tri brigade 6. divizije NOV i PO Hrvatske na Lovinac, Sveti Rok i Radu 14.
oujka 1943, godine. Prije operacije talijani se sklanjaju na otok Pag kako bi smanjili svoje gubitke.
Pod napadima I. brigade 6. partizanske divizije ustaka posada naputa Sveti Rok 15. oujka i
sklanja se u Lovinac. Partizanska 9. brigada osvaja eljezniku stanicu Radu, nakon ega napadaju
Lovinac.
U isto vrijeme 2. brigada je sprjeavala intervenciju iz Gospia i Medka. U borbama koje su
se vodile do 19. oujka partizani nisu uspjeli osvojiti Lovinac, te su imali teke gubitke, 37
poginulih, 108 ranjenih i 2 nestala. Ni u slijedeim akcijama postrojbe 6. like divizije nisu imale
uspjeha. Bezuspjeno su 22. na 23. oujka napale Medak, a 25. na 26. oujka Bruane. U nastavku
istjerivanja ustaa i domobrana sa ovog podruja napade nastavlja 9. brigada 6. like divizije 1. i 2.
travnja osvajanjem Ramljana, Likog Lea i Jane, te zarobljavaju itavu 3. liku straarsku
bojnu, te prekidaju vezu izmeu Otoca i Gospia.
Nakon ovoga zapovjednik Servaci je smijenjen i na njegovo mjesto je doao domobranski
pukovnik Artur Gustovi za zapovijednika Operativnog podruja Lika od 6. travnja, do 9. srpnja
121

1943. kada da nasljeuje pukovnik Mirko Zgaga. Otoac je pao 12. travnja. Nakon toga 2. brigada
6. divizije 7. i 8. travnja bezuspjeno napada iroku Kulu koju dri domobranska satnija 9. novake
bojne. U ponovljenim napadima sa 2. i 9. brigadom, i nakon dvodnevnih tekih borbi s ojaanom
domobranskom satnijom 32. bojne u Kuli, s ostatkom 32. bojne iz Likog Osika i 31. bojnom iz
Peruia, partizani osvajaju Kulu 20. travnja. Nakon ovih uspjeha glavnina 6. like divizije, 2. i 9.
brigada koncentrirale su se na osvajanje sela juno od Gospia. Druga brigada osvaja Bilaj 22. na
23. travnja, a istoga dana 9. brigada osvaja Ribnik i Medak. U ovim borbama rasprena je satnija 9.
novake bojne i 1. bojna 12. pjeake domobranske pukovnije. Brzi slom postrojbi Oruanih snaga
NDH kod Bilaja, Ribnika i Medka doveo je do tog da su 31. i 32. domobranska bojna same
napustile tijekom 23. travnja Perui i Liki Osik zbog vrlo velikog nesrazmjera u borju napadaa i
branitelja, te nedostatku streljiva.
Jedina veza Gospia ostala je cesta prema Karlobagu. Na tom putu talijani su nastojali
sprijeiti prebacivanjem hrvatskih vojnika izmiljanjem raznih razloga za ne pruanje bilo kakve
logistike, ili vojne pomoi. Pomo iz Zagreba mogla je doi avionima, ili preko Ljubljane i Rijeke,
to su talijani nastojali to vie oteati i usporiti pa je putovanje pojedinanih asnika trajalo
danima. asnici koji su poslani iz Zagreba prije puta su upozoravani da prema talijanima budu to
je vie mogue popustljivi. Tako jedan ustaki asnik Josip Hbl u svom ratnom dnevniku pie;
"Prelazili smo preko novog talijanskog podruja. Na putu smo imali neprilike, jer navodno da
nismo imali uredu papire. Zaustavili su nas u Ljubljani i jedva preko naega konzula smo uspjeli,
da smo 23. 2. krenuti dalje."
Na zatitu ceste zapovjednitvo Operativnog podruja Lika uputilo je 3 bojne, II. lovaku
bojne, 34. bojnu u Bruane, a preustrojenu i popunjenu 1. bojnu 12. pjeake domobranske
pukovnije u Bake Otarije. U to vrijeme na gospikom bojitu poinje djelovanje 8. divizije
(kordunaka) NOV i PO Hrvatske. Petnaesta kordunaka brigada u napadu 27. travnja zauzela je
eljezniki i kolni most (Budaki) na Lici i potisnula 33. pripremnu bojnu, dok je pojava 4.
kordunake brigade u Smiljanskom polju prisilio na povlaenje 31. domobransku bojnu. Gubitkom
mostova i povlaenjem 31. i 33. bojne izgubljeno je uzletite sjeveroistono od grada preko kojeg je
obavljana opskrba grada. U opem napadu brigada 6. partizanske divizije 28. i 29. travnja potpuno
su razbijene 2.lovaka, 34. bojna i 1. bojna 12. pjeake domobranske pukovnije. Slijedeeg dana 1.
brigada zauzela je Liki Novi i Otru i potisnula 32. bojnu. Gospi se naao u potpunom okruenju.
Glavi napad na Gospi uslijedio je 2. svibnja u 19.00 sati. Napale su 2. i 9. brigada i jedan
bataljun 1. brigade 6. divizije NOV i PO Hrvatske (ostatak 1. brigade bio je na osiguranju puta
prema Karlobagu), te 4. i 15. brigada Osme divizije NOV i PO Hrvatske sa svim raspoloivim
tekim orujem Divizije i "tenkovskom etom" sa 4 tenka. Gospi su branile: 1. sat 4. novake
bojne, 1. sat 2. domobranske polubojne, 33. pripremna bojna, stoerna satnija zapovjednitva
Operativnog podruja Lika, 1 satnija orunika, 1 satnija dobrovoljaca sa 5 gorskih topova, 3 bojnih
kola, 2 protuoklopna topa i top "Pito", te 31. i 32. bojna sa 2 bacaa. Ukupno 1400 branitelja
nasuprot 15.000 napadaa. Zapovjednik obrane Gospia bio je domobranski bojnik Delko Bogdani
od polovice oujka imenovan i zapovjednikom IV. staeg zdruga. U tekim borbama koji su trajali
do 5,00 sati 3. svibnja partizanske brigade imale su velike gubitke, ali Gospi nisu uspjele osvojiti.
Zbog toga 1. korpusa NOV i PO Hrvatske zapovijeda da se odustane od pokuaja osvajanja
Gospia, nakon to su izgubili od 5.000 do 6.5000 svojih vojnika. Brigade Osme divizije napustile
su gospiko bojite dok je esta divizija prela u opsadu Gospia koji e potrajati do 30. svibnja. U
jednomjesenoj blokadi skoro svakodnevno se vode borbe, ali ogranienih dometa. Opskrba
Gospia, zahvaljujui dobrom vremenu, obavljala se zranim putem iz Zagreba. Na veliko
iznenaenje branitelja ak su i talijanski avioni izbacili nekoliko tereta streljiva, kako bi Paveliu
pokazali svoje saveznitvo. A gdje su zavrili tereti iz drugih aviona koji su u to vrijeme uzlijetali
sa talijanskih aerodroma nije poznato.
Hrvatska vojska koja se povukla na otok Pagu. Od preostalog ljudstva 2. lovake bojne, 1.
122

bojne 12. pjeake pukovnije i 34. bojne, koje se nakon pada Bruana, Bakih Otarija i Vrata nalo
u Karlobagu, (oko 1300 asnika, doasnika i domobrana i vojniara) privremeno je ustrojen Paki
zdrug kojem je 7. svibnja prikljuena i Lika dobrovoljaka polubojna pristigla iz Zagreba pod
zapovjednitvom bojnika Kreimira Kuraje. Za zapovjednika Privremenog Pakog zdruga
postavljen je podpukovnik Julije Re. Poetak borbi za deblokadu Gospia poeo je 30. svibnja.
Bojne Pakog zdruga iz pravca Lukovog ugarja i Karlobaga krenule su dvije kolone "Velebit" i
"Karlobag", a iz Gospia 31. 32. i ostatak 9. bojne. U otrim borbama i brzom nastupu brzo su
razbijeni otpori brigada este divizije NOV i POH tako da su se ve isti dan popodne u Bruanima
spojile postrojbe 32. bojne i grupe "Velebit". Slijedeeg dana u Bruane je pristigla i grupa
"Karlobag". U ovim borbama postrojbe este divizije su odbaene od komunikacije Gospi
Karlobag i razbijena je partizanska blokada Gospia.
Do pada terena na ovom podruju dolo je zbog tog to su Oruane snaga NDH bile
razvuene i usitnjene na irokom prostoru s izrazitom obrambenom zadaom. A pojedina mjesta su
branili lokalni etnici. Od 6 bojni 4. zdruga dvije su pripremne a jedna je novaka to znai da
polovica postrojbi zdruga ima manju borbenu vrijednost. Inicijativa je prilikom napada bila na
partizanskoj strani, te oni odabiru vrijeme i mjesto napada, te napadaju sa znatno veim snagama i
veom vatrenom moi od branitelja. Ovakvim nainom borbe postupno nanose velike gubitke u
ljudstvu i naoruanju. Partizani su imali tenkove koje branitelji nisu imali, te su imali vie topova i
minobacaa. Zbog toga su u travnju partizani uspjeli unititi 5 bojni i dvije satnije oruanih snaga
NDH. Uoi napada na Gospi postrojbe NOV i POH imaju prednost u brojnosti ljudstva i
naoruanja. Za vrijeme partizanskih napada vii domobranski asnici koje su na poloaje postavili
talijani nastojali su na zapovjedne poloaje postaviti loije zapovjednike, dok su najborbenije
nastojali poslati na druga ratita, ili u Zagreb preko Ljubljane, poto se drugim putem nije moglo
proi. Iako je ova partizanska ofenziva na gospiko podruje imala zadatak za potrebe talijana
izbaciti hrvatsku vojsku sa Velebita zahvaljujui odlunosti pojedinih zapovjednika talijani nisu
uspjeli u svom naumu.

4.18.

Operacija Schwarz

Zbog ponovnog jaanja partizana, a i etnika, naoruanih novim koliinama oruja i

streljiva, Vrhovno njemako zapovjednitvo za Jugoistok 14. oujka javlja o svojim namjerama o
poetku operacije "Schwarz", koja ne moe zapoeti prije poetka svibnja. U toj operaciji trebaju
uestvovati: SS-divizija "Princ Eugen", 718. lovaka divizija, 369. hrvatska divizija, 2. i 3. hrvatska
brdska divizija, prva brdska divizija, dijelovi 704 lovake divizije i dijelovi bugarskog korpusa.
Plan predvia uee to je mogue manje talijanskih vojnih jedinica. Razmatra se da se 24 sata
prije poetka operacije zatraiti od etnika predaju oruje i, poto se oekuje njihovo odbijanje,
koncentrini napad protiv Mihailovia i njegovih pristalica. Prije poetka operacije planira se zrani
napad protiv glavnog taba Drae Mihailovia. Nakon neuspjelog unitenja partizana u operaciji
"Weiss" njemaki zapovjednik 'Jugoistoka' general von Leer odluio je provesti operaciju 'Schwarz'
koju mu je osobno odobrio sam Hitler 30. oujka 1943. Poto se zna za bliske veze Mihailovia sa
talijanskim vojnim snagama, Hitler posebno naglaava da se najotrije pazi na to da se njemake
prave namjere prema etnicima skrivaju. On je sve vie sumnjao kako Talijani surauju sa
etnicima koji su saveznici zapadnih sila zato to preko njih namjeravaju promijeniti stranu i sam
stati na stranu zapada.
Na prostoru sjeverno od Knina 1. travnja dolazi do novih jakih borbe izmeu etnika i
komunista gdje etnici pokuavaju partizane protjerati na sjever, ba kako talijanima odgovara.
Sukobi izmeu komunista i etnika nastavljaju se i kod Foe, ime etnici spreavaju povlaenje
123

komunista preko Drine, na istok prema Srbiji.

Kako bi se borbe prebacile u Slavoniju Tito je promijenio taktiku, umjesto prebacivanja
divizija i osvajanje pojedinih gradova na tom putu, to ele talijani, on prebacuje manje borbeno
iskusne postrojbe sa velikim koliinama oruja zarobljenog u Prozoru, ime naoruava lokalne
partizane i mobilizira nove pristae. Na prostoru sjeverno od Rume u borbama sa partizanima 14.
travnja partizanima se predalo se 5 domobrana, a zarobili su 15 puaka, jedan mitraljez i oko 1000
metaka. Pojaane su i sabotae na lokalnim prugama kod Virovitice, Podravske Slatine, Daruvara i
Bjelovara, na podrujima gdje postoji vie srpskih sela. Jaaju i napadi na vlakove, u kojima je
nestalo vie putnika, a meu njima i dva njemaka vojnika. Kod Novske partizani su zarobili 29
hrvatskih vojnika. Na podruju Papuka partizani osvajaju 273 puke, 6 pitolja, 17.771 puanih
metaka, 110 runih granata, 158 granata, 48 kg eksploziva, 19 poljskih kuhinja, vei broj stoke,
nekoliko skladita hrane. Hrvatske postrojbe na ovom terenu nisu imale skoro nikakvo ratno
iskustvo, te lako gube borbe. U okviru akcije ienja terena na planini Papuk hrvatske jedinice 17.
travnja naile su na jak otpor, te su unitene u tri sata pri emu je oko 900 domobrana i ustaa
poginulo, ili zarobljeno zajedno sa zapovjednikom pukovnikom Tomislavom Bosniem. Nakon
dolaska pojaanje, uspjeli su osloboditi 200 zarobljenih Hrvata. Prilikom borbi oko podruja
Papuka hrvatski gubici iznose 10 mrtvih, 223 nestala. Hrvatske jedinice takoe vode borbe na
Petrovoj gori gdje je poginulo 13 partizana. Kako bi unitili partizane na ovom podruju nijemci
planiraju novu operaciju koja poinje 20. travnja 1943. u njoj sudjeluje oko 35.000 vojnika
njemake 187. divizije i NDH postrojbi kako bi odbili 12. slavonsku partizansku diviziju od
eljeznike pruge Zagreb-Beograd i iz Poeke doline. Paveli je uspio uvjeriti Nijemce kako bi
zbog politikih razloga bilo dobro da operaciju vodi Hrvatska vojska, te da nijemci samo pomau, i
je to bila jedina operacija u itavom ratu u kojem su ustae zapovijedale nijemcima. Zbog velikih
gubitaka neobuene i neiskusne Hrvatske vojske na ovom podruju i velike koliine oruja koje je
zavrilo u rukama partizana nijemci su u svim kasnijim operacijama hrvatske vojnike tretirali samo
kao pomone snage. Umjesto da se eliminira partizanska prijetnja broj partizana je znatno povean
uz pomo zaplijenjenog oruja, te je formiran partizanski prvi slavonski korpus, zbog ega su
nijemci i ustae morali na ovom terenu drati znatno vee snage. Nakon operacije njemako
izvjee iz Glavnog ureda 187. priuvne divizije procjenjuje njemake gubitke i potvruje velike
gubitke hrvatskih postrojbi, pri emu primjeuju kako su gubici partizana vjerojatno mali, te kako je
njihova borbenost i organizacija izvrsni. Iz toga se moe zakljuiti kako se radi o borbeno iskusnim
jedinicama iz bosne koje su samo popunjene lokalnim srpskim borcima. U izvjetaju takoer se
kae kako odmazde nad civilnim stanovnitvom koje obavljaju ustae samo pomau partizanima.
Ubijeno je oko 882 hrvatska vojnika, oko 1033 je ranjeno, a 1250 zarobljeno. Partizani su zarobili
ak i 25 minobacaa.
Da je Paveli znao rotirati postrojbe iz mirnih podruja sa onima iz Bosne gdje su voene
najjae borbe sve bi jedinice imala ratno iskustvo, te partizani ne bi mogle u Slavoniji ostvariti lake
pobjede, osobito poto je u Slavoniji bio puno manji postotak srpskog stanovnitva.
Kod Bosanskog Petrovca njemaka 114 divizija u borbama je ubila 27 partizana.
Komunisti ponovo osvajaju i Nevesinje istono od Mostara. etnici su razbijeni i kod
Gackog odakle su pobjegli u pravcu Nikia, to je znak njihovog oporavka i slabljenju etnika.
Partizani oko Podravske Slatine 19. travnja provode nasilnu regrutaciju i pljakaju okolna
sela, iz ega se moe zakljuiti kako imaju vie oruja nego ljudstva. Ovo je mogue zato to
Paveli nije na vrijeme naredio prisilnu mobilizaciju lokalnih Srba od 16 do 45 godine u pomone
jedinice, te ih naoruane lopatama i krampovima uputio u izgradnju cesta i utvrda. Da je predvidio
124

kako e veliki dio od 24 vagona streljiva i oruja zarobljenog u Prozoru zavriti upravo u Slavoniji
mogao je poduzeti korake potrebne za pravovremenu neutralizaciju partizanskih mobilizacija.
Njemaka 114 divizija zavrava ienje terena na Petrovoj gori. U talijanskoj okupacijskoj zoni,
pokraj Foe vode se borbe izmeu etnika i komunista, to talijanima odgovara, kako bi to vie
partizana otilo na teren pod hrvatskim nadzorom.
Vlak na pruzi Sarajevo - Brod (65 km daleko od Sarajeva) 20. travnja napadaju etnici, ime
ele prekinuti transporte izmeu ovog podruja i Zagreba, pokazujui kako su ovdje ojaali,
ponajvie zato to su se partizani velim dijelom prebacili u Slavoniju. Istog dana u talijanskoj
okupacijskoj zoni borbe izmeu etnika i komunista ne prestaju (25 km juno od Gackog), u to se
talijani ne mijeaju, a kod Trnova (juno od Sarajeva) komunisti pljakaju seljake. Njemake
obavjetajne slube 21. travnja javljaju o partizanskim grupama jugoistono od Virovitice, te na
prostoru Bjelovara i Koprivnice. Njemake trupe kod Foe razoruale su sto etnika. U talijanskoj
okupacijskoj zoni vode se borbe etnika protiv komunista i na prostoru Nevesinja, a talijani i to
mirno promatraju, to vie Slavena izgine oni dugorono imaju manje netalijana na svome
podruju. Meutim partizani se ne daju protjerati na teritorij koji dre ustae, te postaju sve jai u
jadranskom zaleu. Oito je kako Tito ima informacije o njemakim gubicima u Africi i kako bi se
Saveznici uskoro mogli iskrcati negdje na Sredozemlju, te se pokuava probiti na podruje junog
Jadrana, to je suprotno od ranijih tajnih dogovora sa generalom Roatom. Komunisti imaju vee
gubitke, ali su kod Gacka komunisti potukli etnike i zauzeli avnik. etnici pokuavaju partizane
potisnuti na sjever, ali Titu sada to ne odgovara pa zanemaruje talijanske interese. Njemaka 369
divizija 22. travnja 1943. javlja kako su primijeene jae etnike grupe istono od Zenice. Poto su
se partizani sa ovog terena povukli prema Jadranu i Slavoniji etnici jaaju u Bosni. Prema
informacijama talijanskog obavjetajnog centra, Tito je u Otocu, u talijanskoj zoni odgovornosti,
odakle ga oni nastoje to prije usmjeriti na sjever. Zbog toga se borbe izmeu etnika i komunista
kod Nevesinja nastavljaju. etnici se povlae sa poloaja kod Foe i kreu se u pravcu Kolaina. I
na prostoru Broda, Naica, i Virovitice 23. travnja opaene su jae komunistike grupe. U
talijanskoj zoni i dalje su u tijeku borbe izmeu komunista i etnika na podruju jugoistone
Hercegovine. Na prostoru zapadno od Osijeka i Moslavake gore 24. travnja partizani pljakaju i
nasilno provode regrutaciju. Partizanske operacije na podruju Bosne sve vie slabe, a jaaju u
Slavoniji i junom Jadranu.
U Srijemu 25. travnja zabiljeene su pojedinane komunistike pljake. Njemaka 369.
divizija javlja, kako su etnici izvrili prepad na kolonu hrvatskih radnika, pri emu je sto hrvatskih
vojnika iz osiguranja zatajilo. Oito je kako je talijani sve vie oruja daju etnicima, poto ih Tito
vie ne slua, te etnici jaaju po srpskim selima, i ire se na podruja gdje su partizani slabiji.
Zahvaljujui tome etnici dolaze i do Srijema. Istovremeno, zbog Njemakih poraza na istoku, a i
zbog postupaka Nijemaca prema Hrvatima i drugim civilima, borbeni moral meu Hrvatima sve
vie opada.
Njemaka 369. divizija 26. travnja javlja, kako provodi operaciju na Ozrenu, ali i kako su
etnici uspjeli pobjei i ponovno se okupiti na prostoru 40 km sjeverozapadno od Sarajeva.
Operacija je pokrenuta poto je na planini Ozren (15 km sjeverno od Sarajeva) nakon to su etnici
napali jednu njemaku izvidnicu, pri emu je stradao i jedan Njemaki general dok su nijemci
pripremali operaciju "Schwarz", pa pokreu manju operaciju Teufel koju vodi 369. vraja
legionarska divizija. Prije sukoba lokalni etnici su sklopili dogovor o suradnji sa vlastima NDH 28.
3. 1942. Dogovoreno je priznanje NDH i pruanje borbene podrke snagama NDH u borbi protiv
partizana. etnicima je preputeno upravljanje njihovim teritorijem, a ustae se obvezuju
snabdjevati etnika streljivom i zbrinjavanje ranjenika. Zbog nepotivanja dogovora general Luters
je 28. 3. 1943. izdao zapovijed o razoruanju etnika. Operacija je trajala od 14. do 17. 4. 1943.
Tijekom operacije uhvaeni su i neki partizani, te su zajedno sa etnicima prebaeni u logor
125

sajmite. Poto je teren veoma nepovoljan za vojne operacije, manjim etnikim grupama polo je
za rukom da se povuku prema jugoistoku, a etnika sela i uporita na Ozrenu su potpuno unitena.
Nakon toga je sa etnicima ugovoren novi ugovor o suradnji.
U talijanskoj zoni talijanske trupe kod Pljevalja potiskuju lokalne komuniste prema
jugozapadu u pravcu NDH. Jedna SS-divizija 27. travnja oistila je Glamo. Kod Gospia noni
hrvatski napad na neprijateljske poloaje je odbijen. U Crnoj Gori primijeena je skupina
naoruanih partizana dijelimino i u talijanskim uniformama. Kod Nikia u tijeku je talijanska
operacija protiv komunista koje tjeraju prema NDH. Iz navedenih borbi jasno je kako partizani
oekuju iskrcavanje saveznika, te se tamo sve snanije prebacuju vjerojatno i pod naputcima
Staljinovih obavjetajaca koji ele sprijeiti budue iskrcavanje saveznika, dok etnici nemaju
takve podatke, pa nastoje ojaati u Bosni, gdje partizani slabe. Oito je i kako Paveli ne razmilja o
planovima zapadnih sila, te nita ne poduzima kako bi se pripremio za prodor na Jadran.
etnici sa prostora Knina zauzeli su 28. travnja u borbama Bosansko Grahovo, poto su
partizani na ovom prostoru ostavili vrlo slabe snage. Na prostoru oko Poege i Daruvara 29. travnja
nastavlja se komunistika pljaka. NDH sve vie gubi i Slavoniju. Partizanske snage 30. travnja
pojaale su obru oko hrvatskog garnizona u Gospiu. Talijanske "saveznike" trupe, koje se nalaze
18 km zapadno od Gospia, odbijaju pritei u pomo. Dostava streljiva i hrane se vri zrakoplovima
iz Zagreba. U ovom trenutku talijani su pokuavali sprijeiti prodor partizana na jug te su logistiki
pomagali etnicima, a jo uvijek im je bilo u interesu pomagati partizanskim jedinicama koje se
bore protiv hrvatskih snaga na sjevernom dijelu ratita.
U Srbiji njemake jedinice zauzele su Sjenicu i Prijepolje. Njemake trupe bez borbe
razoruale su etnike grupe u Novoj Varoi. Naeno je pismo talijanskog oficira iz Sjenice, koje je
upueno jednom etnikom voi. Sadraj pisma: "Nije sigurno, da li e Nijemci doi. U svakom
sluaju spremajte kofere."
Na osnovu izvjetaja Vermahta od 1. svibnja Hrvati su izgubili bitku sa nadmonijim
neprijateljskim snagama na planini Papuk. U talijanskoj zoni lokalne hrvatske i talijanske jedinice
zapadno od Gospia povukle su se u Karlobag pred udarima partizana koji, oito je imaju zapovijed
prodora prema Jadranu. Imaju tenkove i oklopna vozila, te su daleko bolje naoruani od ustaa i
domobrana topovima i minobacaima. Hrvatska trai od talijana da im prepuste teko naoruanje,
ali oni to odbijaju. Hrvatska vojna misija hitno moli njemaku pomo. Odgovaraju kako im za sada
ne mogu pomoi. Postoji namjera da se Foa to je prije mogue zauzme uz pomo njemakih
snaga. Sjeverno od Rume 2. svibnja napadnuta je jedna hrvatska policijska stanica, pri emu je
zarobljeno 11 policajaca sa orujem. Junije, talijansko-etnike jedinice, 3. svibnja, nakon to je
slomljen otpor partizana, ule su u Gacko. Oito je kako talijani shvaaju da ih Tito vie ne slua te
se ukljuuju u borbe zajedno sa etnicima uz iju pomo, nastoje sprijeiti povratak partizana na
jug.
Na prostoru amarica (Banija) 4. svibnja napadnuta je jedna njemaka jedinica i u toj akciji
ubijeno je 6 njemakih vojnika, te je 20 ranjeno. U talijanskoj zoni traju borbe na potezu GackoNevesinje izmeu etnika i komunista koji su se vratili iz Bosne. U Crnoj Gori traju borbe izmeu
etnika i komunista, pri emu talijanska artiljerija daje podrku etnicima. Zajedniki pokuavaju
protjerati partizane prema sjeveru, ali im ne ide, poto im sada Tito vie ne pomae zapovijedima o
prebacivanju u Bosnu. Britanska zrana dostava oruja i streljiva iz Egipta etnicima i partizanima
postaje sve znaajnija i zamjenjuje tajnu talijansku logistiku podrku. Njemake trupe kod Foe, 5.
svibnja, uprkos protivljenju talijana, razoruale su sto etnika, ime posredno pomau partizanima u
proboju na Jadran. Boje se iskrcavanja saveznika svjesni kako bi im etnici dali podrku kod
126

iskrcavanja.
Jedna hrvatska jedinica kod Voina (Podravska Slatina) 8. svibnja nala se u snanom
partizanskom obruu. Hrvatske vojne snage (tjelesna garda Poglavnika), koje su krenule iz Slatine
prema Voinu, odbijene su slijedeeg dana. Posada u Voinu od 600 Hrvata uspjela se probiti prema
Podravskoj Slatini. Tek 12. svibnja partizani su protjerani iz Voina uz gubitke od 140 mrtvih.
Ustae i domobrani su jo uvijek drale posade u srpskim selima, umjesto da se koncentriraju na
obranu veih mjesta i hrvatskih sela.
U Africi njemaka 5. tenkovska armija 9. svibnja je poraena, a 10. svibnja 1943. Rommel
ostaje bez goriva, streljiva i namirnica. Svima koji prate ratna zbivanja ovo je jasan znak kako bi
zapadni saveznici vrlo brzo mogli prebaciti svoje snage negdje u junoj Europi.
Njemaka 369. divizija nastavlja sa ienjem terena oko Foe. U talijanskoj zona etnici su
30 km jugozapadno od Nikia od komunista zarobili 8 mitraljeza, 30 puaka i 600 runih granata.
etnici i iz Kalinovika uspijevaju protjerali partizane. U Crnoj Gori 11. svibnja odbijen je
komunistiki napad na Bijelo Polje. U talijanskom zapovjednitvu sve vie se iri spoznaja kako
Titova tajna suradnja sa Roatom vie ne vrijedi.
Na prostoru Mostara etnici od 5. svibnja provode prisilnu mobilizaciju srpskog
stanovnitva koristei povlaenje partizana sa ovog prostora. Nedaleko od Mostara, 13. svibnja
etnici su runim granatama napali jedna malu SS jedinicu. Pored Berana, u vie navrata etnici su
napali njemake poloaje. Primijeeni su i jai pokreti etnika iz Bijelog Polja prema Sjenici. Oito
je kako i etnici shvaaju kako bi moglo doi do iskrcavanja zapadnih saveznika, te pokuavanju
ovladati prostorom uz Jadran.
Na podruju zapadne Bosne jake komunistike snage 14. svibnja prekinule su promet na
cesti Glina - Velika Kladua.
Nakon poraza generala Romela u Africi i etnici sve jasnije shvaaju kako bi se situacija
mogla brzo preokrenuti u korist zapadnih saveznika, te dijele letke, gdje se govori o etnikoj
odluci, da se pozove srpski narod u veliku oslobodilaku borbu protiv Nijemaca, Talijana i Hrvata.
etnici planiraju zapadno od Andrijevice napasti Nijemce, ali su oni pri tome zarobili etnikog
vou Pavla uriia. Talijani trae njegovo izruenje, pri emu prijete kako e ga osloboditi silom.
U Crnoj Gori 15. svibnja zapoela je dva mjeseca pripremana operacija "Schwarz", koja je
planirana prije poraza Nijemaca u Africi. etnici iznenaeni poslije kratkih borbi brzo predaju
oruje. Partizani takoer iznenaeni gledaju na koju stranu e se izvui, te kasnije ovu Njemaku
operaciju nazivaju Peta neprijateljska ofenziva. Talijani takoer iznenaeni ovom operacijom
odbijaju suradnju u borbi. Kod Kalinovika, njemaka 118. divizija, poslije slabog otpora,
razoruava vei broj etnika, 369. divizija osvaja ajnie koje su partizani prije povlaenja unitili i
zapalili. Odmah potom Nijemci su zauzeli i Kolain. Prema njemakim obavjetajnim izvjeima
"Titov tab" smjeten je 20 km od abljaka, a tab Drae Mihailovia nalazi se jugoistono od
Bijelog Polja. U ovoj novoj velikoj operaciji 'Schwarz' General von Leer je odluio operaciju
povesti uz minimalno angairanje Talijana. Sve pripreme izvedene su u najstrooj tajnosti o emu
Talijani nisu smjeli nita znati, a Talijane su kod izvoenja ukljuili samo tamo gdje to nisu mogli
izbjei, poto se izvodila u talijanskoj 'okupacijskoj zoni', to jest u njihovom podruja djelovanja.
Za Tita je ova nova operacija bila potpuno iznenaenje poto ni talijanski general Roatta, kao ni
njegov nasljednik general Roboti nije znao za nju, pa mu to nije mogao dojaviti, a i on sam je sa
Nijemcima sklopio primirje. Naime, jo dok su u operaciji Weiss voene borbe za Gornji Vakuf, na
127

Brozovu inicijativu partizani su poslali delegaciju radi prekida borbe, nudei zajedniku borbu
protiv etnika i protiv saveznikog iskrcavanja. (Prvi kontakt zbio se ve koncem 1942. godine, radi
zamjene ratnih zarobljenika, uz pomo njemakog inenjera i nacista Hansa Otta, poslijeratnog
Titova suradnika u ustrojavanju OZN-e.) Nijemci su eljeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu
iskrenih namjera traili prekid partizanskih napada na eljeznike transporte u Slavoniji. Zbog toga
Tito je dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save, ali je ovu zapovijed
povukao im je operacija Weiss zavrena, te su se Slavonski partizani osnaeni bosanskim
partizanima i naoruani orujem zarobljenim u prozoru vratili u Slavoniju gdje su pojaane borbe,
ali bez napada na njemake eljeznike transporte prema istoku. Titu je ovdje bilo bitno naoruati
to vie Srba i zarobiti hranu za dalmatinske i bosanske partizane.
Nakon prelaska Neretve u prethodnoj operaciji Weiss partizani su razbili etnike u istonoj
hercegovini koji su djelovali pod talijanskom komandom kao dobrovoljaka antikomunistika
milicija. Prelaze preko Drine sa javnom zapovijedi da se prodre u Srbiju, ali im su se malo
odmorili Broz zabranjuje napad na Fou i ajnie jer su tamo njemake jedinice s kojima je on u
meuvremenu sklopio primirje. Tada se Tito okree prema Kolainu i Sandaku kamo je mogao
krenuti poetkom godine, poto mu na tome putu nije stajalo nita osim slabih talijanskih postrojbi.
Meutim u Kolain dolaze Nijemci, koji odluuju prekinuti dogovor sa komunistima, pa pokreu
novu tajno pripremljenu ofenzivu, te partizanske snage tjeraju na Durmitor i kanjon Pive. Ostaci
partizanske 4. divizije sa ranjenicima opkoljeni su i prijeti im unitenje, kao i ranije nakon Gornjeg
Vakufa. I zbog toga takoer partizani nastoje ojaati svoje borbe u Slavoniji kako bi to vie
razvukli njemake snage.
U Slavoniji grupa partizana u jaini od 500 ljudi krade stoku zapadno od Slavonske Poege,
kako bi nahranili svoje borce u Bosni i Dalmaciji gdje im nedostaje hrane. Hrvatska vojska
nastavlja se ienjem terena oko Voina. Zbog ovih borbi u Slavoniji hrvatske snage se ne mogu
znatnije ukljuiti u operacije na podruju Bosne, a za mobilizaciju novih vojnika nemaju oruja.
Talijani i Nijemci im ga ne daju, a Pavelievi logistiari ga ne znaju ilegalno kupiti u vicarskoj,
Nizozemskoj ili panjolskoj.
U Crnoj Gori partizani napadaju etnike poloaje sjeverno i istono od Nikia, ali su
odbijeni uz pomo talijanskog topnitva. Odnos izmeu nijemaca i talijana na ovom podruju i dalje
je napet. Talijanske vojne jedinice iz Bilea 16. svibnja odbile su ponudu za razgovor komandanta
SS-divizije. Prije nego to je stigla SS-divizija, etnici su se povukli uz podrku Talijana, pri emu
su im Talijani dali svoje uniforme i kamione. Talijani shvaaju kako su im etnici jedini preostali
saveznici, dok nijemci napade usmjeravaju prvenstveno protiv etnika koji bi mogli doekati
iskrcavanje zapadnih saveznika, a komunisti im manje smetaju poto znaju kako oni ne bi dopustili
iskrcavanje kapitalistikih i demokratskih zapadnih saveznika. Na prostoru Kalinovika njemaka
118. divizija zarobila je 530 etnika, a 369. divizija, nedaleko ajnia vodi lake borbe sa
etnicima, koji istovremeno ratuju sa komunistima. Istovremeno njemaka 1. brdska divizija
zarobila je 2000 etnika. Ova divizija 17. svibnja 1943. nailazi i na ilav otpor komunista. Po
miljenju Talijana, koje oni iznose nijemcima, Draa Mihailovi nije vie u Crnoj Gori, nego je
pobjegao u Srbiju, ime nastoje smanjiti pritisak nijemaca prema svojim saveznicima etnicima.
U Slavoniji 18. svibnja 1943. uz oblano i kiovito vrijeme partizani vre sabotae na pruzi
kod Voina, u Bosni kod Jajca, a na pruzi Zemun - Novi Sad 19. svibnja takoer je izvrena
sabotaa.
Njemako zrakoplovstvo 20. svibnja zapaljivim bombama napada abljak u Crnoj Gori pri
emu je pogoeno partizansko skladite streljiva. Od siline eksplozije mjesto je uniteno, a odakle
im tolike koliine streljiva nema podataka. Poto su prestali sluati tajne talijanske instrukcije oruje
128

su vjerojatno dobili Britanskim zrakoplovima iz Afrike. Njemaka 114. divizija u Bosni uspjeno
isti prostor izmeu Kladue - Gline i Kostajnice. Partizani imaju 70 mrtvih i 4 zarobljena.
Nedaleko od Prijedora partizani vre sabotau na lokalnoj pruzi. Tom prilikom 15 njemakih
vojnika je ubijeno, a 20 nestalo.
U Crnoj Gori se pojavljuju "zeleni" koji ele samostalnu Crnu goru. Zelenaki general
Popovi najavio je borbu protiv komunista i srpskih etnika. Jae partizanske i etnike snage
povukle su se pred pritiskom SS-divizije i pobjegle prema Pivi i avniku. Vermaht javlja kako su u
zadnja tri dana ubili 41 pripadnika etnika i partizanskih jedinica, te je zapljenjeno 250 puaka. U
NDH partizani napadaju vlak kod Prijedora, pri emu su poginula dva nijemca i 7 partizana.
Sjeverozapadno od Knina etnici su uspjeno odbili partizanski napad. Dva dana kasnije jake
komunistike snage (14 km jugoistono od Foe) prisilile su 4. hrvatsku brigadu na povlaenje.
Borbe se vode i izmeu 1.000 partizana i slabijih etnikih snaga na pruzi Doboj Derventa odakle
se etnici povlae prema Tesliu. Borbe izmeu etnika i komunista i dalje traju kod Knina, gdje
komunisti imaju 13 mrtvih. Oito je kako se pokuavaju vratiti na podruje koje su Talijani
prepustili etnicima, te se povlae sa prostora gdje nijemci provode svoju novu operaciju.
Vie sela u okolini Travnika 23. svibnja osvojeno je od strane partizanske postrojbe od oko
250 ljudi. Gospi je ostao bez vode, jer su komunisti izvrili sabotau. Prilikom borbi izmeu
etnika i partizana ubijeno je 8 partizana.
Jaki partizanski napadi vode se nedaleko od Foe 24. svibnja. Oko 4 komunistike brigade
pokuavaju probiti obranu njemake 118. divizije koja iz Sarajeva dobiva pojaanje. Voa zelenaa
(koji se zalau za samostalnu Crnu Goru) general Popovi dao je izjavu, kako e zelenai biti lojalni
suradnici sa Nijemcima, te se boriti protiv komunista i etnika.
U Slavoniji je provedena uspjena akcija ienja na prostoru Daruvar Virovitica, pri emu
je ubijeno 22 partizana i 6 zarobljeno. Na planini Moslavina primijeena je grupa od oko 350
partizana. Borbe se vode i na prostoru Glina - Petrovac - Bosanska Krupa gdje partizani imaju 5
mrtvih. U talijanskoj zoni talijansko zrakoplovstvo javlja kako su djelovali protiv neprijateljskih
ciljeva na prostoru Gospi - Karlobag - Otoac i bacali pomo Hrvatima, koji se nalazi u Gospiu u
obruu. Poto se hvale kako pomau Hrvatima oito je kako pokuavaju dokazati svoje saveznitvo
sa hrvatskom vojskom, kako nijemci ne bi posumnjali kuda lete avioni puni hrane i streljiva koji se
sa obalnih aerodroma upuuju u pravcu Like. Hrvatskoj vojsci je dostavljeno nekoliko tereta, a gdje
su zavrili ostali nije zabiljeeno.
Partizani 25. svibnja napadaju Fou sa 6 brigada od oko 6.000 ljudi. Odakle im streljivo,
poto su ono zarobljeno u Prozoru davno potroili ak ni Nijemci ozbiljno ne istrauju, a u ovom
trenutku vjerojatno je kako ga dostavljaju Britanci. Oko 25 km jugozapadno od Sjenice njemaka
104. divizija potpomognuta sa lokalnom muslimanskom milicijom vodi borbe sa etnicima. Nijemci
26. svibnja dolaze do podataka kako se Tito sa svojim tabom nalazi 14 km istono od abljaka, u
dolini Tare.
Istovremeno, sjeverno od Slavonske Poege primijeene su partizanske snage sa oko 1.500
ljudi. Na prostoru Bjelovara komunisti sa oko 150 ljudi napadaju jednu hrvatsku jedinicu. Borbe
izmeu Hrvata i partizana vode se i kod Koprivnice, u kojima je ubijeno 8 komunista i 4 zarobljeno.
Nedaleko od Gline komunisti su upali u jedno hrvatsko uporite, ali je napad odbijen. Njemaka
114. divizija u borbama sa partizanima sjeverozapadno od Kostajnice ubila je 9 partizana. U
talijanskoj zoni na prostoru Knina i dalje traju borbe izmeu etnika i komunista, u kojima je
ubijeno 10 komunista, a na prostoru izmeu Knina i Grahova komunisti su imali ponovo 40 mrtvih i
129

10 zarobljenih. Nedaleko od Siska 28. svibnja 1943. napadnuto je jedno hrvatsko utvrenje i pri tom
je zarobljeno 100 Hrvata. Jake komunistike snage kod Slavonske Poege 29. svibnja ugroavaju
vie naselja. Borbe ustaa sa partizanima vode se i kod Okuana pri emu je 7 partizana ubijeno.
Njemaka 114. divizija pri ienju prostora zapadno od Gline likvidirala je 14 partizana.
Sjeveroistono od Tuzle primijeeno je oko 1000 partizana. Njemaka 373. divizija prilikom
ienja terena kod Gornjeg Vakufa zarobila je 62 partizana, a meu njima i jedan komesar. U
talijanskoj zoni 6. i 14. hrvatska brigada vre ienje terena oko Brinja pri emu su partizani imali
17 mrtvih. Talijani nemaju vie politike snage da sprijee povratak hrvatske vojske u Dalmaciju,
ali Paveli jo uvijek nije spreman za bilo kakvi vojni sukob sa Italijom, iako bi time dobio veliku
politiku podrku meu narodom.
Njemaki obavjetajni izvjetaji od 30. svibnja 1943. o gubicima u posljednjih 15 dana: 131
ubijen, 506 ranjenih i 744 nestala. Komunisti: 897 ubijena, 620 ranjenih i 701 zarobljen. etnici: 15
mrtvih, 3049 zarobljenih. U Hrvatskoj Slavonska Poega pala u rukama komunista. Ustae su u
borbama imale znatne gubitke. Njemaka 114. divizija vodi borbe sa partizanima kod Bosanskog
Novog. Nijemci 31. svibnja 1943. javljaju kako su sve ei sluajevi da se hrvatske jedinice,
prilikom neprijateljskih napada, bez otpora daju razoruati, ili zarobiti.
Ustaki bataljun u akciji ienja terena sjeverozapadno od Poege naiao je na jaki
partizanski otpor. Komunisti su gaali Poegu sa lakim naoruanjem, a kod Gline napali jednu
hrvatsku jedinicu i zarobili pukovnika Lania sa 21 vojnikom. Jake komunistike snage od nekoliko
tisua vojnika primijeene su 1. lipnja 1943. nedaleko Slavonske Poege, te se dobro naoruani i
opremljeni, kreu prema jugu. Protiv njih je dijelovalo i zrakoplovstvo. Zbog situacije oko Poege,
iz Zagreba krenula je jedna njemaka bojna u pomo. Borbe izmeu nijemaca i komunista vode se i
sjeveroistono od Banja Luke. Juno od Velike Kladue 2. lipnja vode se borbe izmeu Hrvata i
partizana. Kod Kladue, slijedeeg dana razbijena je jedna partizanska grupa pri emu je 14
komunista ubijeno. Kod Kostajnice partizani imaju 6 mrtvih, a nedaleko Bihaa 17. Situacija u
dolini Slavonske Poege i dalje je napeta. Partizani vre napade gdje god mogu kako bi smanjili
pritisak na opkoljene jedinice koje vodi Tito.
U Mratinju 3. lipnja, opkoljeni Tito odluuje podijeliti vojsku. On sa 1. i 2. divizijom,
elitnim jedinicama, kree u Bosnu, a 3. i 7. diviziji nalae da sa bolnicom i 4000 ranjenika idu u
Sandak to im nije uspijelo. Od 9. dalmatinske diviziji preivjela je samo 3. dalmatinska brigada.
Jednoj diviziji uspijelo je proi kroz rijetke njemake redove, 8. lipnja preli su preko Sutjeske, a za
njom i Vrhovni tab zahvaljujui otporu 2. dalmatinske brigade koja je na Barama unitena branei
bijeg Tita. Nakon toga Tito nareuje 3. i 7. diviziji naputanje ranjenike i bolnice i polazak za njim,
ali je za to bilo kasno, te je samo ostatcima 7. divizije uspio proboj. U Bosni i u Hrvatskoj doekale
su ih potpuno sauvane jedinice Bosanskoga taba (4. i 5. divizija) i Hrvatskog taba (6. i 8.
divizija) koje su odbile posluati nareenje V o koncentraciji na poetku operacije Weiss. Nakon
godinu dana Tito se nalazi tamo odakle je krenuo navodno u Srbiju, a stvarno u pohod na sjeverna
podruja NDH polovicom 1942. Usput je izgubio dvije treine vojske, ne raunajui 50.000 do
80.000 civilnih izbjeglica koji se nakon dolaska do Livna vie i ne spominju u nikakvim
izvjetajima.
Po partizanskim poloajima u Slavoniji 4. lipnja dijelovalo je njemako i hrvatsko
zrakoplovstvo. Glavne borbe su prenesene sa prostora Slavonske Poege na prostor Naica.
Borbena jedinica, koja je krenula u proboj partizanskog obrua oko Naica, naila na snaan otpor
8 km sjeveroistono od Naica u selu Gornja Motiina.
Gornja Motiina je mjesto zapadno od Naica okrueno srpskim selima. Izmeu Gornje i
Donje Motiine prolazile su partizanske komunikacije koje su bile ugroene postojanjem jakog
ustakog uporita u Motiini koje su branili lokalni seoski ustae. Stoga su odluili zauzeti Naice i
130

Motiinu u jednoj operaciji. Napad je poeo u zoru 4. lipnja. 1943. godine. Poto je Motiina sa tri
strane okruena umama napadai su bili u dobrom poloaju, te su istodobno napali iz vie
smjerova. To su im omoguili lokalni branitelji koji se dvije godine nisu sjetili kako bi bilo dobro
posjei umu oko sela i sa brda iznad sela. Motianske su se seoske strae organizirano povlaile
prema sreditu mjesta, gdje su u blizini crkve bili iskopani bunkeri koji su im bili posljednja crta
obrane. Tu je zapoela dugotrajna borba, za vrijeme koje su partizani u dijelu koji su zauzeli, poeli
sa ubijanjem civila. Borbe su potrajale od zore do oko 17 sati kad su partizani uspjeli probiti
obranu, nakon ega se i branitelji povlae u crkvu. Poto nisu imali topove kojima bi ju razorili,
partizani su lokalno stanovnitvo iskoristili kao ivi tit. Natjerali su civile da oko crkve naslau
drva i zapale ga. Vatra je zahvatila vei dio zgrade, nakon ega je dim iz crkve istjerao manji dio
branitelja. Vei dio branitelja sklonio u toranj i na tavan, a partizani su raunali kako e ih vatra i
dim natjerati na predaju, ili uguiti. Tijekom noi pala je kia i ugasila poar, te su se preostali
motianski branitelji pred jutro, tiho konopcem spustili s crkvenog tornja i pobjegli. Poginulo je 76
Motiana, od ega samo dvadesetak boraca u obrani sela, dok su ostalo bili civili.
Sjeverozapadno od Bjelovara 6. lipnja izvren je napad na jedno hrvatsko uporite pri emu
je 28. Hrvata zarobljeno.
Prema njemakim izvjeima od 8. lipnja, konani hrvatski gubici u borbama za Naice: 71
ubijen, 26 ranjenih, 97 nestalih vojnika, te 80 mrtvih civila, a partizani imaju 280 mrtvih. Ustaka
jedinica, koja je krenula prema Slavonskoj Poegi, najveim dijelom je dezertirala. Svega 100
ustaa stiglo je u Pleternicu.
U Crnoj Gori, pritisak na poloaje njemakog potpukovnika Gerltlera 3. lipnja na prostoru
Tjentita ne prestaje. Most na Drini kod Foe, 4. lipnja zbog visokog vodostaja rijeke je uniten.
Partizani 5. lipnja pokuavaju nadmonim snagama probiti njemake poloaje, kako bi
preko Popova Mosta stigli do Kalinovika. Borbena grupa general-majora Ludvigera prela je Taru.
Bugarske jedinice stigle su do Suvodola (7 km od abljaka). Jugozapadno od Bijeljine komunisti
su osvojili jedno hrvatsko uporite i zarobili 900 Hrvata. Partizani su 7. lipnja pojaali svoje
poloaje na planini Durmitor. U borbama kod Gackog imaju oko 200 mrtvih. Njemako
zrakoplovstvo djeluje po partizanskim ciljevima na prostoru Mratinja, Tjentita i Suha.
Kako bi olakali poloaj Tita u Crnoj Gori partizani pojaano djeluju u Slavoniji i Bosni.
Hrvatska vojska je 9. lipnja ponovo osvojila Slunj, dva dana nakon njegovoga pada, a u Slavoniji
slijedeeg dana jugoistono od Virovitice partizani su razoruali 13 domobrana, dok je 12. lipnja
izvrena nova sabotaa na pruzi kod Virovitice. Oito je kako su domobranske jedinice u Slavoniji
puno manje borbene nego u Lici, djelomino zbog toga to donedavno u Slavoniji i nije bilo borbi,
a djelomino zbog toga to su domobrani sve manje vjerovali u vlast zbog sve loijih izvjetaja sa
istonog fronta. Da je Paveli (i njegovi vojni savjetnici) znao pravilno rotirati jedinice na bojitu
kako bi svi imali podjednako borbeno iskustvo (pri emu se smjenjuju nesposobni i uplaeni a
unapreuju borbeniji i sposobniji) ovakvih poraza bi bilo manje. Ali on to nije radio poto mu to
talijanski vojni struni savjetnici nisu predlagali, odnosno savjetovali su unapreenje najloijih koje
su hvalili, a najbolje borce su ogovarali i nastojali demobilizirati slanjem u priuvu.
Usporedno sa vojnim operacijama, hrvatski komunisti nastoje i na politikom polju privui
to vie Hrvata u svoje redove, te je 13. lipnja 1943. odrano Prvo zasjedanje ZAVNOH-a u Otocu.
ZAVNOH je formalno preuzeo funkciju najviega partizanskog politikog tijela u Hrvatskoj
(Plitvika deklaracija), te je praktino vrio funkciju najviega organa vlasti komunistike
Hrvatske. Za predsjednika Izvrnog odbora, izabran je knjievnik Vladimir Nazor. Slijedeeg dana
14. lipnja na proplanku pokraj Plitvikih jezera odrana je radna sjednica ZAVNOH-a odakle je
131

poslan: Proglasu narodima Hrvatske, u kojem se poziva na borbu za osloboenje od tuinske

vlasti, te oslobaanje Istre, Zadra, Rijeke i jadranskih otoka. U ovom proglasu partizani su vrlo
lukavo nastojali pridobiti i Hrvate sa teritorija koje su okupirali talijani i u koje vojska NDH nije
imala pristupa. Sve se ovo odvijalo u trenucima kad se Tito povlaio iz Crne Gore u Bosnu, te su
"odlukama ZAVNOH-a" hrvatski partizani nastojali to vie ojaati svoj utjecaj u odnosu na
Vrhovni tab koji se kretao zajedno sa Titom. Zbog toga Rankovi, Kardelj i ilas, u dogovoru sa
Titom 30. rujna 1944. piu pismo Titu u kojem ga upozoravaju na porast nacionalizma meu
Hrvatskim partizanima, a za to optuuju Hebranga. To Tito koristi za smanjivanje Hebrangovog
utjecaja, a 14. listopada 1944., ga izbacuje iz Politbiroa, te ga poetkom 1945. prebacuje u resor
gospodarstva. Ovaj prikriveni sukob izmeu Hrvatskih i Jugoslovenskih komunista trajao je
itavoga rata skroz dok Tito nakon rata nije uhitio i ubio glavnog Hrvatskog komunista Andriju
Hebranga. Hrvatski komunisti su pred rat, a i tjekom rata pokazivali veliku samostalnost u odnosu
na centralno jugoslavensko vodstvo. Titu, velikosrbima i jugoslovenima su smetali svi komunisti
koji us na bilo koji nain iskazivali svoje nacionalne osjeaje, te su takvi gubili poloaje ili glavu
im bi se uvidjelo kako shvaaju da Titu glavni neprijatelji nisu talijanski faisti, ili Njemaki
nacisti ve su to hrvatski nacionalisti. Titovu u prvom redu antihrvatsku politiku shvatio je Hebrang
pa je likvidiran, a najmlai Titov general Tuman shvati ju je nakon rata pa je izgibuio sve funkcije
im je objavio knjigu u kojoj je razotkrio kako su brojke o ubijenim Srbima viestruko uveane u
odnosu na stvarne rtve. Kako bi smnjio broj prohrvatskih partizana Tito je meu njih uveo obiaj
dokazivanja, to je znailo da se prije ulanjena u partiju moraju dokazati ubijanjem suseljana,
prijatelja pa ak i bliskih roaka. Oni koji su bili u stanju ubiti roake postajali su zvijeri u ljudskom
obliku koji su do smrti ostali vjerni Titu, partiji i Jugoslaviji.
Ovaj sukob meu komunistima poeo je pred rat nakon to je Maekova vlada 31. 3. 1941.
uhitila i smjestila u logor Kerestinec dobar dio hrvatskih komunista. Dolaskom ustaa na vlast oni
su preuzeli upravu. Nakon to su 9. 7. 1941. streljali deset logoraa komunisti - robijai su u
dogovoru sa lanovima Gradskog komiteta KPH Zagreb organizirali su bijeg iz logora u noi s 13.
na 14. 7. 1941. U bijegu je uestvovalo 111 uglavnom komunista. Zbog loe organizacije veina
logoraa je uhvaena i ubijena, a spasilo se samo njih 14. Jedan od kljunih organizatora bijega bio
je Slovenac Josip Kopini, Kominternin agent u Zagrebu i glavna veza izmeu Moskve i Tita.
Hrvatski komunisti su smatrali kako se zbog podijele Jugoslavije i KPJ treba prilagoditi takvom
stanju. To je Kopini dojavio Titu, te se i sam poeo prikazivati kao zagovornik takve podijele.
Uvjerio je Gradski komitet KPH Zagreba kako ima mandat Kominterne u poticanju akcije i
samostalno rukovoenje. Tako je i uspio organizirati bijeh Hrvatskih komunista iz logora, pri emu
je poginulo blizu 70 komunista. Na taj nain je Slovenac Kopini uz pomo ustaa uspio likvidirati
najvanije hrvatske komuniste, ukljuujui najvanijeg hrvatskog komunistikog intelektualca
Augusta Cesarca, ime su meu hrvatskim komunistima ojaali projugoslovenski komunisti.
U Srbiji 9. lipnja vode se velike borbe izmeu etnika Drae Mihailovia i partizana na
prostoru apca. Partizani se pokuavaju proiriti i u Srbiju, ali im etnici to ne dozvoljavaju. Na
prostoru Ivanjice primijeena je etnika postrojba od 400 ljudi, a meu njima i 15 Engleza.
U Crnoj Gori partizani 10. lipnja dovlai pojaanje sa istoka preko Pive. Na jednom mjestu
uspjeli su probiti front kod 369. divizije. Most na Sutjesci je sruen, a partizani trpe velike ljudske i
materijalne gubitke.
Istono od Vlasenice 11. lipnja primijeena je grupa do 300 partizana. Na prostoru Zenice
unitena je jedna etnika grupa, pri emu ih je 9 ubijeno. Napadnuto je i njemako osiguranje
ceste Donji Vakuf - Travnik.
Njemake snage 12. lipnja steu obru zapadno od Pive, te poslije jakog otpora, osvajaju
132

Tjentite. 118. divizija izbrojila je 214 mrtvih partizana i 34 zarobljena. U pojedinim mjestima
registrirane su brojne rtve tifusa. Na prostoru agubice primijeeno je kako engleski avioni bacaju
"pakete" etnicima. Partizani se 13. lipnja pokuavaju probiti iz obrua, ali bez uspjeha. Najvei dio
partizanskih snaga, koji su se nali u obruu do 14. lipnja su uniteni, a kod Tjentita je izbrojeno
406 ubijenih. Pronaene su velike masovne grobnice i naselja puna leeva umrlih od tifusa.
U Bosni 13. lipnja na putu od Brkog prema Bijeljini 2. hrvatski dobranski bataljun od 1000
ljudi, poslije viesatne borbe sa partizanima, gotovo potpuno je uniten. Vratilo se samo 600 vojnika
i to bez odjee. Hrvatski asnici su zarobljeni i streljani. Ovakvim strijeljanjima asnika i putanjem
vojnika domobrana partizani su postizali znatno slabljenje morala kod domobrana, poto su puteni
ponovno vraani u domobranstvo gdje su irili strah od partizana. Kod Kladnja 14. lipnja u borbi je
ubijeno 75 partizana i 10 Hrvata.
U okviru operacije "Schwarz" obavljeno je i razoruavanje preostalih etnika u talijanskoj
okupacijskoj zoni na podruju Crne Gore i Sanaka, koji su svi bili legalizirani u Dobrovoljaku
anti-komunistiku miliciju (Milizia Volontaria Anti-Comunista MVAC), koja se navodno borila
protiv partizana, ali najee sa istim arom kao i njihovi gospodari Talijani. Najvie su se istakli u
masakrima nad hrvatskim katolikim i muslimanskim civilima. Operacija Schwarz je bila najvea
operacija do tada i ujedno posljednja operacija takvih razmjera, sa 117.000 vojnika protiv samo
20.000 partizana, ali je zavrena samo na podruju Crne Gore. Na drugim dijelovima Bosne i
Slavonije operacije se nastavljaju, ali unitenje partizana ne uspijeva, ponajvie zbog kapitulacije
Italije kada Nijemci moraju na brzinu preuzeti obalu Jadrana od Grke do Trsta i razoruavati
Talijane, kako oni ne bi mogli u kompletu predati sve oruje i opremu partizanima. Dobar dio
oruja zarobili su i vojnici NDH, ali su ga morali predati Nijemcima, poto je njima, navodno,
trebao za druga ratita. Pravi razlog bio je taj to oni nisu eljeli snanu hrvatsku vojsku koju ne
mogu kontrolirati, poto su se bojali prelaska pojedinih postrojbi ustaa i domobrana na stranu
saveznika i pozivanje saveznika na iskrcavanje oko Dubrovnika, ili Splita. Operacija "Schwarz"
slubeno je zavrena 15. lipnja, (35 dana nakon Romelovog poraza u Africi), iako su se sukobi na
svim drugim dijelovima ratita pojaali. Istog dana kod Sokoca partizani su napali jednu ustaku
jedinicu.
Prilikom ienja terena Kotor Varo - Prijavor - Tesli 16. lipnja ubijeno je 78 partizana, a 8
ih je zarobljeno. Kod Rume 17. lipnja napadnut je jedan putniki vlak. Borbe se vode i u Slavoniji
jugozapadno od Daruvara pri emu je ubijeno 195 partizana i 14 zarobljeno, a poginula je 57
Hrvata, uz 39 nestalih. Zbog pojaanih napada i osiguranje eljeznike pruga Sarajevo - Mostar
pojaano je sa tri bataljuna.
Od 15. lipnja do 17. lipnja na visoravni Crne Gore njemake snage ponovno vode, zajedno
sa pojedinim bugarskim i hrvatskim jedinicama, koje su bile pod njemakim zapovjednitvom
vojnu operaciju sa ciljem da unite: prvo, zaostale partizanske postrojbe koje su ovdje nale
utoite, i drugo, naoruanu etniku organizaciju, koju vodi etniki voa Draa Mihailovi.
etnici su se na vrijeme, prije nego to je zapoela njemaka operacija sklonili, te su tako preivjeli.
Partizani koji su u okruenju imali oko 16.000 ljudi, bili su stegnuti u obru i na prostoru DrinaSutjeska Piva gdje su sabijeni i uniteni do 21. lipnja. Poginulo ih je oko 12.000, a spasilo se samo
3.000 do 4.000 ljudi pod vodstvom Tita. Nijemci su uz pomo svojih saveznika uspeli na taj nain
unititi najjau, dobro organiziranu komunistiku grupu na Balkanu. Ovaj puta im talijani nisu
pomogli ni obavjetajno, ni logistiki ni vojno blokiranjem nijemaca, poto su ih prestali sluati, te
su umjesto na sjever borbe premjestili na jug prema Jadranu.
133

Hrvatske specijalne jedinice su 18. lipnja 1943. razbile partizane sjeverno od Bjelovara i
sjeverozapadno od Gline. Napadnut je njemaki teretni vlak kod Novske pa je pruga bila zatvorena
oko 7 sati. Partizani su opkolili Kladuu, pa djeluje njemako zrakoplovstvo. Partizani zauzimaju
Fojnicu i Busovau. U talijanskoj zoni odbijen je partizanski napad na Knin pri emu je poginulo 10
partizana. Kod Kotor Varoi 19. lipnja unitena je jedna partizanska grupa pri emu je ubijeno 39
partizana, a kod Knina ih je ubijeno 79. Prilikom napada na jednu hrvatsku patrolu nedaleko
Petrinje 22. lipnja 1943. zarobljeno je 19 Hrvata. Na prostoru Velike Kladua, Cetingrad i Sunja 21.
i 22. lipnja 1943. u podruju juno od rijeke Save poinje operacija "Klara" u kojoj njemaka 114.
Jaeger divizija sa dijelovima 373. divizije, uz pomo hrvatske vojske napadaju 1. partizanski korpus
iz pravca Gline i Cazina. Oito je kako partizani trpe velike gubitke u pokuaju prodora na Jadran
na itavoj talijanskoj okupacijskoj zoni kako bi u trenutku talijanske predaje to lake razoruali
talijanske garnizone, dok se Paveli jo uvijek nastoji to vie umiliti talijanima ne bi li mu oni u
dobroj volji dali neto oruja. U neshvaanju realnosti ak alje i najbolje borce u Italiju na obuku
u rukovanju oklopnjacima, a talijani im tamo daju uglavnom teoretsku obuku. UNS je preuzeo
Gestapo, a on nije znao uspostavit neku obavjetajnu strukturu koja bi ak i za nijemce bila tajna, te
nije imao informacije i analize ni o onom to se dogaa na terenu NDH, a ni o onom to se dogaa u
svijetu. Da je imao obavjetajne informacije i analize, te da je znao strateki razmiljati jo uvijek je
mogao talijanima ponuditi jau suradnju protiv partizana u talijanskoj okupacijskoj zoni na nain da
se najpovjerljivije manje hrvatske postrojbe stave pod talijansko zapovjednitvo, te da borave
zajedno u istim garnizonima. Na taj nain bi se hrvatske postrojbe rasporedile po talijanskoj zoni,
pa bi u trenutku talijanske predaje mogli preuzeti zapovjednitvo nad talijanima i zauzeti njihova
skladita oruja. Tito je upravo to predvidio te je nastojao to vie partizana rasporediti irom
talijanske okupacijske zone.
U Crnoj Gori 23. lipnja talijanska divizija "Venecija" i "Perua" vode borbe sa preostalim
partizanima (koji su se uspjeli skriti od nijemaca), pri emu ih je 18 ubijeno, a 17 zarobljeno. Poto
etnika pod njihovim zapovjednitvom ovdje vie nema, a Tito vie ne surauje, moraju se sami
ukljuiti u borbe.
Na prostoru Viegrada 24. lipnja primijeene su jae etnike snage, a sjeverozapadno od
Tuzle opaene su jae komunistike grupe sa tekim naoruanjem. Borbe kod Kladue su
okonane, a gubici partizana su 682 mrtva, uz tri mrtva Nijemca i 60 Hrvata. Na prostoru Sjenice
muslimanska postrojba, pod vodstvom njemakih oficira, ubila je 50 etnika.
U Srbiji na prostoru Kruevca 25. lipnja registrirano je intenzivno zrano snabdijevanje
etnika od strane engleskih aviona. Dva engleska transportna aviona na prostoru Bajine Bate
bacala su pomo Drai Mihailoviu.
Hrvatsko uporite 10 kilometara od Vlasenice palo je u ruke partizana 26. lipnja. Idueg
dana Vlasenica i Srebrenica pale su u partizanske ruke. Ustae su uspjeli pobjei prema Zvorniku uz
znatne gubitke.
U Crnoj Gori kao odmazda za ubijene talijanske oficire na prostoru Berane - Podgorica Niki streljano je 150 zarobljenih partizana. Partizani postaju sve ozbiljniji talijanski neprijatelji.
Kladanj je 28. lipnja pao u ruke partizana, a Stupari (12 km sjeverno od Kladnja) 29. lipnja.
Nedaleko Zvornika vode se borbe izmeu Hrvata i komunista. Titovi partizani u istonoj Bosni
krajem lipnja nalaze se u loem stanju i najveim dijelom su demoralizirani. Kladanj su nou 28.
lipnja nadlijetali engleski avioni i bacili pomo partizanima.
U svim ovim borbama nakon operacije "Schwarz" Crna legija je pretrpjela velike gubitke
od partizanske operativne grupe koja se uspjela vrtati u istonu Bosnu. Legija je izgubila nekoliko
mjesta i sljedeih mjeseci vodila mnoge teke borbe sa etnicima i partizanima. Do kolovoza broj
vojnika se dodatno smanjio jer su 23. i 28. bojna odvojene radi formiranja 13. SS "Hanar"divizije .
134

Nijemci 2. srpnja procjenjuju kako jaaju antifaistike i defetistike snage u Italiji, koje su
zahvatile i armiju. Italija ne posjeduje dovoljno tenkovskih divizija, kao ni protutenkovsko
naoruanje. Odbrana talijanske obale je slaba, a vrijednost talijanske ratne mornarice je veoma
mala. Talijansko zrakoplovstvo moe efikasno djelovati samo uz njemako zrakoplovstvo.
Samopouzdanje talijanskog vojnika je uniteno. Odnos izmeu njemakih i talijanskih vojnika je
korektan. Kod talijanskog stanovnitva, meutim, primjeuje se hladno, pa ak i neprijateljsko
dranje prema njemakim vojnicima. U odnosu na hrvatske jedinice, 4. brigadu, te 369. i 373
pjeake divizije, koje su uestvovale u operaciji "Schwarz", - obavjetajci Vermahta primjeuju
slijedee: "treba se poveati broj njemakih vojnih instruktora, jer je obuka hrvatskih vojnika slaba.
to se tie istih hrvatskih vojnih formacija, one su u borbama potpuno zatajile. Jedna od direktnih
posljedica tog zatajivanja hrvatskih jedinica sastoji se u tome, da moral i borbena snaga bandita
stalno jaa." Svoju ocjenu hrvatske vojske dao je i njemaki general u Hrvatskoj, Glez fon
Horstenau. On je naglasio, kako su se hrvatske jedinice u veini sluajeva, kad su se nale u
ozbiljnoj borbenoj situaciji i veem iskuenju, pokazale kao nepouzdane. One imaju uspeh samo
onda, kad se oslanjaju ili, kada stoje pod njemakom kontrolom. Zbog svih tih razloga, treba se
ispitati mogunost, da se u potpunosti odustane od formiranja isto hrvatskih jedinica. Iz ovakvih
izvjea je oito kako su se Nijemci bojali prelaska Hrvatske na zapadnu stranu, te su eljeli pod
jau kontrolu staviti Hrvatske postrojbe. To je rezultiralo sve veim otporom meu hrvatskim
asnicima, i sve eim prelaskom na stranu partizana.
Za unitenje partizanskih snaga kod Tuzle, 5. srpnja Nijemci planiraju upotrijebiti 369.
hrvatsku diviziju i SS-diviziju "Princ Eugen". Nijemci ukazuju 7. srpnja i na vanost rudnika
boksita kod Drnia, te trae njegovo vojno osiguranje. Kod Drnia nedavno je uniten cestovni i
eljezniki most, te ga nastoje popraviti. U Hrvatskoj borbe sa partizanima jaaju. Na prostoru
Tuzle 10. srpnja traju borbe sa jakim partizanskim grupama. Od talijana Nijemci trae garanciju za
razoruanje etnika, prije nego to zaponu sa vojnim operacijama u Lici protiv partizana. im
talijani za to daju garanciju mogu poet akciju protiv partizana na tom podruju.
Na Siciliji 11. svibnja ameriko-britanske snage izvrile su invaziju, ime se itava
geostrateka vojna situacija na Balkanu mijenja.
Na prostoru Tuzla - Sarajevo 12. svibnja partizani pruaju jak otpor 369. hrvatskoj diviziji i
SS-diviziji "Princ Eugen".
Njemaka obavjetajna sluba 13. svibnja doznaje kako je general Mihailovi 7. svibnja
1943. uputio poziv svim svojim podinjenim komandantima, u vezi angloamerikog iskrcavanja na
Siciliju, pripremu na pokret, ali da krenu u akciju tek kada on to odobri. Poto je ovaj potez uputio 4
dana prije iskrcavanja na Siciliju oito je kako mu je to dojavljeno unaprijed. Poto on nije odmah
krenuo prema Jadranu, ve je naredio pripremu i ekanje logino je zakljuiti kako ni on nije bio
siguran hoe li se to doista dogoditi. Moda mu je ak dojavljeno kako bi se saveznici mogli iskrcati
na Jadranu pa i on u tom sluaj trebao krenuti njima u susret, kako bi zatitio iskrcavanje.
Istovremeno borbe nijemaca i hrvatske vojske protiv partizana u istonoj Bosni, te na planini
Papuk u Slavoniji su u tijeku.
Njemako zapovjednitvo za Jugoistok uhvatilo je 16. svibnja 1943., pet dana nakon
saveznikog iskrcavanja na Siciliju, radio poruku Drae Mihailovia, u kojoj on, s obzirom na
najnoviji razvoj situacije na europskim ratitima, poziva na pojaano vrenje sabotaa u Hrvatskoj,
te kako njegove jedinice trebaju krenuti prema Jadranu, kako bi Saveznici, ako doe do njihovog
135

iskrcavanja, tamo srele etnike, a ne komuniste. Kako bi Titu izbila politike adute iz ruke, etnika
propaganda treba biti jugoslavenska, a ne velikosrpska. Meutim, nakon etnikih pokolja Hrvata
ova promjena etnike politike nije vie mogla imati nikakvog uspjeha kod Hrvata.
U Hrvatskoj 17. svibnja, 6 dana nakon iskrcavanja na Siciliji, Nijemci procjenjuju kako je u
Hrvatskoj nastala panika. Nijemci oekuju promjene u vladi, koja bi se trebala distancirati od
ustaa. Poto takve promijene Nijemcima ne odgovaraju oni pojaavaju svoj obavjetajni rad u cilju
sprjeavanja promjena. U tom trenutku svakomu tko je imao imalo sauvanu mo zdravog
prosuivanja jasno je kako sile osovine gube rat, te bi bilo normalno poduzeti poteze u hrvatskom
interesu. Poto su Talijani bili najvei hrvatski strateki protivnici, iako formalno saveznici, bilo je
neophodno uvui ih u strateku zamku, poto je ovo bio zadnji trenutak za takav pokuaj. Zamku im
se jo uvijek moglo postaviti vrlo jednostavno, bilo im je dovoljno ponuditi osiguranje reda i mira u
srpskim selima irom NDH na nain da se talijanska vojska rasporedi po takvim selima, s tim to bi
se hrvatska vojska treba brinuti o redu i miru veinskim hrvatskim mjestima. Rasporedom po jedne
talijanske divizije u Srijemu, istonoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji, Lici, Zapadnoj Bosni, Posavini,
sredinjoj Bosni i istonoj Bosni talijanske snage bi se rasprile tako da ne bi vie mogle kontrolirati
kretanje Hrvatske vojske. Time bi Talijani dobili osjeaj kako su se uspjeli proiriti itavom
Hrvatskom, a Hrvati bi izali na more u svim mjestima gdje su veina. Talijani vie ne bi imali
interes za naoruavanje etnika, dok bi se hrvatska mogla naoruavati kupovanjem oruja od sve
vie demoraliziranih talijanskih vojnika. Istovremeno bi se hrvatska vojska mogla u manjim
postrojbama u Dalmaciji staviti pod talijansko zapovjednitvo u njihove garnizone kako bi u
trenutku predaje Italije mogli preuzeti njihovo oruje i tehniku. Dva mjeseca kasnije, kad je
izvren pu u Italiji, hrvatska vojska bi mogla uz podrku nijemaca mobilizacijom lokalnih
antijugoslavanski orijentiranih hrvata dragovoljaca ojaati svoje posade u talijanskim garnizonima,
dok bi ih etiri mjeseca kasnije, u trenutku kapitulacije mogli jednostavno razoruati i s tim orujem
izvriti masovnu mobilizaciju. Pri tome bi veinu oruja trebalo zakopati i nijemce uvjeriti kako su
to oruje zarobili partizani u domobranskim uniformama. Ako ovakav strateki prijedlog talijanima
ne bi uspio jo uvijek se moglo u talijansku pozadinu poslati povjerljive postrojbe u partizanskim,
ili etnikim uniformama koje bi se trebale pritajiti i ekati trenutak za razoruavanje talijana.
Paveli ovakve planove nije mogao napraviti poto nije razumio kako su Talijani najvei Hrvatski
strateki neprijatelji, te i nije razmiljao kako ih prevariti, a nije razmiljao ni kako prevariti
Nijemce, koji su takoer samo gledali svoje interese.
U istonoj Bosni 18. svibnja partizani uspijevaju probiti obru 369. hrvatske divizije i
pobjei prema jugu, u talijansku pozadinu s oitim ciljem za zauzimanje talijanske zone.
U Slavoniji partizani napadaju mjesta u iroj okolini eljeznike pruge, te nou 19. 6. 1944.
napadaju Podgora izmeu akova i Naica, napavi njemako uporite kojeg je branio garnizon od
oko 500 njemakih vojnika. Borba je zavrena nakon 18 sati borbe, 20.6. oko 14 sati, potpunim
porazom njemake obrane koji su imali 361 poginulig i 101 zarobljenog.
U vezi transporta Nijemci 23. srpnja izdaju slijedeu naredba: izmeu Skopja i Soluna
umjesto dosadanja 22 vlaka dnevno, treba povisiti na 28. Do sada su izmeu Zagreba i Skopja
vozila 22 vlaka dnevno, a taj kapacitet treba povisiti na 30. Da bi se rasteretila eljeznica, dio
transporta treba ii Dunavom i zbog toga potrebno je izgraditi most na Dunavu, izmeu Rumunjske
i Bugarske, kod urua. U vezi stanja na srpsko-crnogorskoj granici, gdje su Nijemci naoruali
lokalno muslimansko stanovnitvo, Nijemci javljaju kako su Talijani razoruali muslimanske civile,
i kako u svakom drugom pogledu idu na ruku Srbima, a na tetu muslimana. 118. divizija primila je
nareenje, da stanu na put takvim stvarima. U krajnjem sluaju, muslimani trebaju prijei na
njemaku okupacijsku zonu, u Srbiju. Oito je kako Talijanski generali i dalje rade prema starim
136

stratekim planovima, ne mislei na trenutnu situaciju u samoj Italiji.

Njemaki obavjetajci 25. srpnja obavjetavaju; Pu u Italiji : u 15.50 sastao se u Rimu,
po prvi put od poetka rata, Veliki savjet faistike stranke. Na sjednici je izglasano nepovjerenje
prema Musoloniju. Protiv njega je bilo 19 lanova Savjeta, a 7 za njega, dok je jedan glas bio
suzdran. Nakon toga kralj je zamolio marala Badolja da formira novu vladu. Prva izjava Badoljija
bila je jasna. "Italija nastavlja rat i ostaje njemaki saveznik." Uveer je dolo do antifaistikih
ispada, a poprimili su djelimino i antinjemaki karakter. Na sjeveru Italije poinju se buditi
socijalistike i komunistike snage. Nijemci procijenjuju kako su najnoviji dogaaji u Italiji
posljedica zamora ratom i naroda i armije, kao i ratni neuspjesi. Talijanski generali Ambrozio i
Roata ne uivaju nikakav ugled kod Nijemaca. Napetost u Italiji raste i zato jer neprestano raste
nadmonost neprijateljskih snaga na prostoru Sredozemnog mora. Slijedeeg dana Nijemci
razmatraju mogunost da Njemaka preuzme potpuno kontrolu nad Italijom, kako u vojnom
pogledu, tako i u odnosu na njen eljezniki i cestovni promet. Takoer planiraju uhititi sve vanije
talijane za koje se vjeruju kako su izdale Njemaku, te pripremaju akciju oslobaanja Duea.
Istog dana kad je smijenjen Due pored Splita na planini Mosor zavrena je talijanska
operacija "Biokovo Mosor" u kojoj je angairano oko 15.000 talijanskih vojnika protiv oko 500
partizana. Poto su partizani na vrijeme pobjegli akcija je zavrena pljakom, paljenjem sela i
ubijanjem civila. Iduih dana Talijani irom Dalmacije pale tale i plijene hranu, a to ne mogu
odnijeti pale, a sve ovo imalo je samo jedan cilj, to vie civila utjerati u partizane. Iako je oito
kako su izgubili rat, od svojih dugoronih stratekih planova na istonoj obali Jadrana ne odustaju.
Jo uvijek su im drai borci za Jugoslaviju nego za Hrvatsku.
Njemaki general u Zagrebu 27. srpnja javlja kako je pozicija Poglavnika, poslije nedavnih
dogaaja u Italiji, znatno oslabljena. Njemake snage na Balkanu 28. srpnja primaju zapovijed za
preuzimanje zapovjednitva nad 11. talijanskom armijom. Talijani u Karlovcu i Ogulinu masovno
prodaju oruje civilima. Da je Paveli stvorio barem neku stvarno tajnu stranaku slubu za koju ni
nijemci ne znaju, a koja bi talijane nadzirala mogli su ga oni kupovati. Ovakvu slubu je mogao
stvoriti slanjem u mirovinu povjerljivih ljudi, lakih vojnih invalida koji bi na taj nain prikriveno
dobivali sredstva za svoje djelovanje. Partizani se probijaju prema jugu kako bi se dokopali oruja,
te usput napadaju mjesta koja dre etnici i hrvatska vojska. Pri napadu 600 partizana na Kijevo 27.
srpnja 1943., ustaama, domobranima i orunicima (ukupno oko 120 ljudi), a u pomo pristiu
etnici iz sela Civljana iz opine Vrlika i odbijaju napad, pri emu je poginulo 7 ustaa, 1 domobran
i 5 etnika, dok su partizani imali izmeu 70 i 100 mrtvih i ranjenih.
Na sastanku od 30. srpnja njemakog generala u Hrvatskoj fon Horstenau sa Poglavnikom,
Paveli mu javlja kako se talijanski general Roata sastao prije pet dana u Veneciji sa komandantom
talijanske 2. armije, generalom Robotijem i izjavio kako izjava lojalnosti marala Bagolja prema
Njemakoj ne znai drugo ve da Italija dobije bitku sa vremenom. Italija uskoro namjerava
proglasiti neutralnost. To je Roata ponovio i pred hrvatskim predstavnicima, pa je tako do te
informacije stigao i Poglavnik. Na osnovi informacija dobivenih od Pavelia Nijemci odmah
poduzimaju akciju, te 1. kolovoza odluuju preuzeti zapovjednitvo nad svim talijanskim ratnim i
trgovakim brodovima, kako bi se sprijeila njihova predaja neprijatelju, te preuzeti kontrolu na
svim talijanskim aerodromima i avionima, kako bi se sprijeila zloupotreba od strane talijanskih
pilota i protuzrane odbrane. Ovo je jo jedan trenutak kada je Paveli propustio mogunost
napraviti neto za Hrvatsku, ve je djelovao kao njemaki dounik, vjerojatno vjerujui kako e
tako nijemci njega i dalje drati na mjestu poglavnika. Osobni kratkoroni interes mu je oito bio
vaniji od dugoronih hrvatskih interesa.
137

Njemaki general u Hrvatskoj fon Horstenau 3. kolovoza javlja kako je u razgovoru sa

Poglavnikom doznao o sastanku Pavelia i talijanskog poslanika u Zagrebu i koji mu je tom
prilikom kazao kako Italija ne samo da e istupiti iz pakta Osovine, nego e nastaviti ratovati u
saveznitvu sa drugom, neprijateljskom stranom. Takoer je doznao kako je stanje na dalmatinskoj
obali zabrinjavajue. Talijanski oficiri 2. armije su ve zapoeli razgovore sa etnicima i
partizanima. Prednost daju Titu, kome su spremni predati Split i ostale znaajnije gradove, kako bi
njegova revolucionarna armija bila spremna doekati Britance.
Saveznici se 3. kolovoza 1943. u 7.30 iskrcavaju na jugu Italije, kod Reo Kalabrije i to
jedna engleska i jedna kanadska divizija, koje imaju snanu podrku sa mora i iz zraka. Partizani
odmah pojaavaju napade na teritoriju itave NDH kako bi to vie razvukli hrvatske snage, a kako
bi to mogli naglo im se poveava i koliina oruja i streljiva kojim raspolau, sudei po potronji,
to je oita posljedica Roatina tajnog djelovanja.
U ovom trenutku svatko bi se trebalo zapitati zato su Roata i talijanski veleposlanik
ustakim asnicima, pa ak i Paveliu govorili o talijanskim neposrednim planovima prelaska na
stranu saveznika. Visoki asnici i diplomati nikad neto tako ne bi rekli bez tajnog cilja. A jedini
logian odgovor na to pitanje je navesti ustae i Pavelia da i oni promjene saveznika, te proglase
neutralnost, ili prelazak na stranu saveznika. U tom trenutku Hrvatska vojska je bila potpuno
nepripremljena za neto tako, te bi ih nijemci razoruali, a na teritoriju Hrvatske ostali bi samo
Nijemci i partizani, uz neto malo etnika. Na taj nain bi NDH bila praktino preputena Titu.
Takoer se treba zapitati zato je Paveli ovakve informacije prenosio Nijemcima. Najvjerojatnije je
kako se elio dodvoriti Nijemcima i uvjeriti ih u svoju vjernost. Da je Paveli imao vie
dravotvornih sposobnosti on bi u ovakvoj situaciji iskoristio priliku za obraun sa talijanima na
nain da im javno preko svih medija priopi kako u sluaju kapitulacije Italije sve talijanske
postrojbe na teritoriju sa hrvatskom veinom moraju prijei pod zapovjednitvo Hrvatske vojske, a
u protivnom bit e tretirane kao neprijateljska vojska. Ovim bi se snano popravio njegov poloaj
kod svih hrvata koji su u zadnje 3 godine ikanirani od talijanske vojske. Na taj nain bi u trenutku
predaje sve lokalne seoske ustae i domobrani pod talijanskim zapovjednitvom mogli krenuti u
zauzimanje skladita oruja, mirno ili na silu. Jo uvijek je mogao i povjerljivim lokalnim
obavjetajnim dounicima i poznatim intelektualcima antikomunistima poslati tajni naputak da se
organiziraju pod zastavom HSS, te otkupljuju ili otimaju oruje od talijana, a nakon toga pozovu
narod na antifaistiku i antikomunistiku borbu. Prvi tajni zadatak ovih grupa bio bi zakopati to
vie oruja, a ako se susretnu sa nijemcima pobjei u ume, ili se preobui u domobrane ili ustae.
Na ovaj nain je mogao formirati malu gerilsku vojsku koja formalno ne bi imala nikakve veze sa
Paveliem i Nijemcima, pa bi mogli imati legitimitet za prevoenje hrvatske na zapadnu stranu.
Naalost, Paveli tajnu slubu koja bi neto ovako provela nije imao, niti je nakon tri godine
ratovanja shvatio kako ju svaka ozbiljna drava mora imati slube za koje ni najblii saveznici ne
smiju znati. Prouavajui njegovu kadrovsku politiku, oito je kako je on, kao i mnogi hrvatski
pravnici, smatrao kako se meu intelektualce mogu ubrajati samo pravnici, knjievnici i lijenici,
dok sve ostale poslove moe svatko raditi. Sukladno tome nije cijenio ni vojne, ni obavjetajne, ni
policijske, pa ni gospodarske strunjake, te je sklanjao sve koji su mu se usudili u bilo emu
suprotstaviti. Zahvaljujui tome vie pored sebe nije imao nikoga tko bi se usudio opisati mu realno
stanje, te predloiti mu neto pametno. Zbog toga on sam vie nije znao realno razmiljati, a nije ni
pokuao razmiljati, ve je samo ekao to e mu Nijemci zapovjediti, ili odobriti.
Zbog novih okolnosti 7. kolovoza svima je postalo jasno kako je vanost Balkana porasla te
je zbog toga Firer odluio formirati novu armijsku grupu, koja ima zapovjednitvo nad Grkom (a
to ukljuuje i otok Cipar i egejske otoke) i to pod zapovjednitvom generala Romela. Glavno
zapovjednitvo za cijeli Balkan, po naredbi Hitlera, nalazi se u Beogradu pod generalom Felberom,
138

a njemu su podreeni vojni zapovjednik Grke u Ateni general Speidel i general u Hrvatskoj Glaise
von Horstenau.
Zahvaljujui novim koliinama Britanskog oruja i streljiva partizani 4. 8. 1993. zauzimaju
Gornji Vakuf, 17.8. Donji Vakuf, te 17. 8. prozor i Jajce, nakon ega opkoljavaju Bugojno koje je
bilo jedan od najvanijih gradova u srednjoj Bosni koje su prethodne godine bezuspjeno pokuali 2
puta osvojiti. Bugojno je bilo veza izmeu garnizona u Travniku i Zenici s jedne, te Kupresa i Livna
s druge strane, a branila ga je Crna legija.
U Grkoj, Srbiji i Hrvatskoj djelovanje antinacistikih lokalnih jedinica raste. Sabotae
prilikom etve u Srbiji i Hrvatskoj zabiljeene su 11. kolovoza, a na sarajevskom aerodromu
partizani su unitili 17 njemakih i hrvatskih aviona. Sabotae pri etvenim radovima u Srbiji
zabiljeene su i 16. kolovoza, a kod Sarajeva jaaju partizanske aktivnosti.
Nijemci 17. kolovoza zakljuuju kako e Talijani uskoro evakuirati cijelu dalmatinsku obalu
i njemake trupe ju namjeravaju formalno vezati za Hrvatsku, te tako Hrvatsku jae vezati za
Njemaku, ali stvarno ne namjeravaju hrvatsku vojsku prepustiti ustaama i domobranima. Kao
protuuslugu Njemaka trai od Hrvatske odricanje od Srijema, koji se protee do Beograda, kako bi
se malo ublaili hrvatsko-srpski odnosi. Time bi vlada Milana Nedia bila stabilnija u odnosu na
etnike.
U kolovozu 1943. Njemaka vojska poinje osnivati posebne postrojbe za diverzantsko
djelovanje i prepade na partizanske snage. Pripadnici ovih postrojbi govorili su najee srpski
jezik i esto su djelovali predstavljajui se kao partizani. U proljee 1944. takva postrojba,
popunjena s vie desetaka etnika, osnovana je i u sjevernoj Dalmaciji, pod zapovjednitvom
njemakog porunika, ije je konspirativno ime bilo Konrad. U vezi s djelovanjem ove postrojbe,
ustaki dunosnik u ibeniku Ferara je zapisao: "Ta jedinica istakla se u svome ljudoderstvu i u
ubijanju najieg hrvatskog elementa u ovome kraju." Ovakve jedinice je Paveli trebao osnovati
ve koncem 1941., ali ne da napada civile, ve da u partizanskoj ili etnikoj odjei napadaju
talijane, u etnikoj partizane, a talijanskoj i jedne i druge. Ovakve jedinice najee napadaju
najvrjednije ciljeve, a to su zapovjednici ili kuriri, dok ostale obino neprimjetno proputaju.
Po planu, 18. kolovoza u 6:30 posljednji njemaki vojnik povuen je sa Sicilije. Time je, sa
Sicilije povueno oko 60.000 njemakih vojnika sa naoruanjem. Isti dan Bugarska odbija zahtjev
Njemake za slanje dodatnih trupe u Srbiju, ime i oni prikriveno najavljuju prelazak na suprotnu
stranu.
I u Hratskoj sve su ei sluajevi koji govore o nepouzdanosti hrvatskih divizija, a na
prostoru Like obavjetajni podaci javljaju o okupljanju jakih partizanskih snaga. U razgovorima
izmeu njemakog generala Vestfala i talijanskog generala Roate 25. kolovoza, njemaki general
izrazio je svoje uenje zbog nepovjerenja talijana prema Nijemcima, jer Nijemci su na najbolji
mogui nain dokazali na dijelu svoju vjernost prema svome savezniku Italiji, poto su ponijeli
glavni teret tekih bobi na Siciliji, gdje je poginulo mnogo Nijemaca. General Roata je upozorio na
injenicu kako se neke njemake jedinice na sjeveru Italije ponaaju kao da Italija nije njemaki
saveznik, nego jedna okupirana zemlja. U hrvatskoj isti dan 114. divizija prebaena je na prostor
Drni - Knin - Graac i njen glavni zadatak jeste da se brine o sigurnosti rudnika uglja kod Tuzle i
boksita kod Mostara. etnici i partizani koji su se dva mjeseca ranije meusobno borili oko Knina
povukli su se bez borbe, te su etnici nakon toga poeli sve masovnije prelaziti u partizane.
Partizani su 22. 8. 1943. krenuli u napad sa 3. i 4. krajikom brigadom. Branitelji su imali
oko 500 ustaa i 600 domobrana i utvreni sistemom bunkera zatienih bodljikavom icom i
139

minskim poljima. Napadai su se uz pomo vodia po mraku neopaeno probili u centar grada do
crkve. U 23:15 zvonei crkvenim zvonima oznaile su svoj uspjeh i svoj poloaj. To je bio znak za
poetak opeg napada na vanjsku liniju odbrane. Ustako - domobranske snage su se ubrzo snale i
izvele vie napada na snage u gradu, koje su se nale u tekom poloaju, ali zbog borbe i unutar
grada i na rubovima nisu imali dovoljno snaga za obranu. Razvila se uporna ulina borba u kojoj su
se manje opkoljene grupe borile do kraja. Do sredine idueg dana obje brigade su zauzele vei dio
grada i zauzeli su sve osim elektrine centrale u selu Vesela i dio vanjskih utvrenja na brdu
Glavice. U gradu ustake snage prikupile su se u centru odakle su pruali otpor ekajui pomo iz
Prozora i Kupresa. Nijemci iz 7. SS divizije su iz Prozora, u koji su uli dan prije, krenuli prema
Bugojnu, ali su zaustavljeni na prijevoju Makljen. U tijeku 24.8. 1943. unitena je jedna po jedna
otporna toka. Preostali ustae i domobrani su se tijekom noi 24/25. 8. probijali iz blokiranih
utvrenih zgrada i uz velike gubitke napustili Bugojno. Dio Bobanovog V. Stajaeg djelatnog
zdruga koji nije izginuo, ranjen ili zarobljen smjestio se u Travniku i tamo ukljuio u obranu. Prvi, i
to neuspjeni, napad na Travnik izvela je Prva proleterska udarna divizija polovicom listopada
1943. g. Ubrzo je uslijedio drugi napad krajem studenoga 1943. g. ukojem su Prvoj proleterskoj
diviziji pomagali i dijelovi este like divizije, ali ponovo bez uspjeha. Nakon toga nastupa gotovo
jednogodinje primirje na ovom terenu. Nijemci su ponovno zauzeli Bugojno 8.1.1944. kada su ga
zauzeli prednji odredi njemake 1. brdske divizije, da bi ga partizani ponovno zauzeli 2. 9. 1944.
Sjeverno od Save 26. kolovoza Nijemci imaju velike gubitke, a sljedeeg dana veliki broj
hrvatskih vojnika dezertira iz 369. hrvatske divizije (175 dezertera od 6. kolovoza 1943).
Vermaht 30. kolovoza procjenjuje poloaj u Hrvatskoj: Kod Hitlera uveer bio je njemaki
poslanik u Zagrebu, Kasche. Za razliku od estih njemakih vojnih izvora, koji govore o pojavama
potpunog rasula u hrvatskoj vojsci, njemaki poslanik zastupa miljenje, kako je hrvatska drava u
potpunosti sposobna funkcionirati, te kako njemaka strana treba pokazati vie strpljenja prema
hrvatskim tenjama i frustracijama. Hitler je na kraju zakljuio kako Njemaka nema drugog izbora,
ve podrati Poglavnika. Da bi Hrvatska ostala stabilna, neophodno je prisustvo njemakih vojnih
snaga. Njemaka mora podrati ustaki pokret, jer je on jedini dravotvorni pokret u Hrvatskoj. U
ovom trenutku kada je Njemaka izgubila najvanijeg saveznika Paveli je morao krenuti u biti ili
ne biti te sve pouzdanje i borbeno iskusne bojne jednu po jednu povui u Zagreb na odmor, popuniti
ih sa 2.000 do 3.000 mobiliziranih mladia iz Zagreba i okoline, naoruati ih makar lovakim
orujem i poslati ih u prodor na partizanska podruja, i u zalee jadrana, ali ne na samu obalu poto
to nijemci ne bi prihvatili. Meu stanovnike primorskih gradova trebalo bi iriti glasine kako su oni
tu blizu, a u gradove e ui kada se ukae prilika. Ako je nekoliko mjeseci nakon kraja rata uspio u
Zagrebu i okolici mobilizirati 60.000 mladih vojnika polovicom 1943. mogao je mobilizirati
najmanje duplo od toga. Jedini uvjet za mobilizaciju je trebao biti da se mladi vojnici ne mogu slati
u postrojbe koje imaju nepouzdane i neiskusne zapovjednike koji se nisu dokazali u borbi.

4.19.

Kapitulacija Italije

Nakon to su se saveznici 3. kolovoza 1943. iskrcali na jugu Italije, kod Reo Kalabrije,
italija je isti dan potpisala kapitulaciju, a to je objavljeno 5 dana kasnije. Partizani se odmah
pripremaju za osvajanje itave Dalmacije, a kako bi sprijeili hrvatsku vojsku da uini isto nastoje
je to vie razvui, to ine teroristikim akcijama po itavom teritoriju NDH. Tako 9. rujna 1943.
zauzimaju slabo branjeni Zrin kod Kostajnice, pri emu su ubili oko 160 ljudi, dok su sve ostale od
ukupno 850 stanovnika protjerali, a mjesto spalili. Napad su zapovjedili Petar Kleut i zapovjednik
unske operativne grupe NOV i PO Hrvatske i politiki komesar Ranko Mati, po odobrenju glavnog
140

taba Hrvatske. Kao razlog unitenja je to to u itavom mjestu nisu mogli nai ni jednog
stanovnika koji bi bio veza sa partizanima. Ovakvim iznenadnim teroristikim akcijama vrlo su
efikasno uspijevali razvlaiti snage ustaa i domobrana koji nisu imali ni priblino dovoljno snaga
za obranu svih hrvatskih manjih naselja, a nisu imali ni njemaku dozvolu, a ni oruja za potpunu
mobilizaciju svih vojno sposobnih mukaraca.
Njemako zrakoplovstva 4. rujna bombardira partizane u Kninu. Slijedeeg dana Nijemci
iste teren oko Gospia, a partizani imaju velikih gubitaka i u borbama zapadno od Banja Luke.
Njemako zrakoplovstva priprema prebacivanje brdskih jedinica u talijansku pozadinu kod Sinja
kako bi zarobili talijane i zauzeli Split u trenutku oekivane talijanske predaje. Paveli u tom
smislu ne poduzima nita, osim to alje dr. Edu Bulata da zajedno sa Nijemcima ue u Split u
svojstvu ministra za osloboene krajeve. Prije dolaska nijemaca Talijani prazne skladita dijelei
oruje partizanima.
Napetost izmeu Njemake i Italije 7. rujna sve vie rastu jer Nijemci sve jasnije uviaju
kako e Italija poloiti oruje, te pripremaju protumjere. Procjenjuju kako e: "suradnja sa
Hrvatskom postati jo vanija ako Italija istupi iz rata, te je vrlo vano odrati suradnju sa
Poglavnikom. Da bi poveali samopouzdanje hrvatske armije, preporueno je da njemaki vojni
instruktori pokau makar malo volje i naue nekoliko hrvatskih rijei. Kako bi naglasili zajedniku
borbu, potrebno je hrvatskim asnicima dodjeljivati daleko vie njemakih odlikovanja."
Iz ovakvih izvjea Vermahta vidljivo je kako oni ne vide problem u tome to je svakom
jasno kao njemaka gubi rat, ve problem vide u looj obuci hrvatskih asnika. U Srbiji i Hrvatskoj
Nijemci poinju sa razoruavanjem talijanskih trupa. Da se Paveli pripremio na to taj posao su
mogle obaviti hrvatske snage. Veliku koliinu oruja uzeli su partizani koji su se na vrijeme
rasporedili po itavoj talijanskoj okupacijskoj zoni u blizini talijanskih vojarni i skladita. Prije
kapitulacije izmeu partizana i veine talijanskih vojnih zapovjednika sklopljen je dogovor da e po
objavi kapitulacije Talijani sve naoruanje i drugu opremu predati partizanima. Na dan kapitulacije
Italije cijela talijanska brigada Garibaldi prela je u partizane, a Tito se esto time hvalio. I tako
su partizani doli u posjed ogromnih koliina oruje, lakog i tekog topnitva, tenkova i oklopnih
vozila, te streljiva, hrane i odjee. Odmah nakon toga etnici u Lici, Hercegovini i Dalmaciji
masovno prelaze u partizane.
Kako bi se domogli neto talijanskog oruja pojedine ustake jedinice pokuavaju zauzeti
talijanske posade, te tako na sam dan kapitulacije Hrvatska vojska napada talijansku posadu u Klisu
kojeg brane zdruene snage Musolinijevih faista i Titovih antifaista. Ponegdje su ipak uspjele
neto oruja zarobiti i hrvatske postrojbe, ali nijemci trae njihovu predaju iz ega se vide kako oni
jo uvijek ne ele dopustiti stvaranje stvarno snane hrvatske vojske koja bi mogla samostalno
djelovati. Da su hrvatski zapovjednici shvaali njemake interese zaplijenjeno talijansko oruje bi
prevezli u brda, te bi se sakrili zajedno sa njime dok ga ne podijele novim dragovoljcima.
General Ajzenhauer je preko radija, 8. rujna u 17.00, potvrdio vijest, da je Italija bezuvjetno
kapitulirala ime je kapitulacija. Kapitulirala je 4 mjeseca nakon iskrcavanju saveznika na Siciliju,
to je bilo dovoljno da se Paveli za to pripremi, mjesec i pol nakon pua i uhienja Duea i nakon
to mu je talijanski veleposlanik u Zagrebu priznao kao e oni prijei na protivniku stranu, to je
jo uvijek dalo Paveliu dovoljno vremena za pripremu preuzimanja talijanskog oruja. Ali, poto
od nijemaca nije dobio takvu zapovijed on nije poduzeo nita. Za razliku od njega, Tito je svoje
partizane u malim skupinama, ve nakon poraza Romela u Africi, poeo bez veih sukoba
rasporeivati po itavoj talijanskoj okupacijskoj zoni od Trsta do Albanije, te je uspio uzeti velike
koliine oruja i streljiva, pa ak i pojedine vee talijanske postrojbe dobiti na svoju stranu.
141

Kapitulacijom Italije Nijemci teritorij NDH pod talijanskom okupacijom zaposjedaju sa pet
njemakih armijskih korpusa. Hitler dan prije kapitulacije, 7. rujna 1943. izdaje smjernice
Wermachtu kojima jaa poloaj hrvatskih snaga i trai jaanje hrvatske borbene moi. Time je
pokuao motivirati Hrvate na jaanje borbenog morala. Meutim, vojni zapovjednici sumnjaju kako
bi mnoge postrojbe mogle prijei na zapadnu stranu, te nastoje to vie Hrvatskih postrojbi potpuno
staviti pod svoju kontrolu, preko svojih instruktora i zapovjednika. Vojni zapovjednici se boje i
ujedinjenja svih komunistiki vojski na podruju Jugoslavije, Albanije, Bugarske i Grke, pri emu
je najvanija obrana Jadrana kako se tu saveznici ne bi mogli iskrcati. U toj situaciji Nijemcima je
postalo sve vanije i ito iz Slavonije i Srijema, te tvornice, rudnici i naftna polja. Lokalni njemaki
zapovjednici procjenjuju kako Hrvati nisu rusofilni, ali kako bi mogli prijei na stranu zapadnih
saveznika, te uporno, ve nakon pada Romela u Africi, sprjeavaju dolazak Hrvatskih vojnih snaga
na obalu istonog Jadrana i otoke. Tu im vie odgovara privremena vlast komunista koji ne ele
dolazak zapadnih snaga, ali zanemaruju injenicu kako time otvaraju mogunost logistike opskrbe
partizana morem od strane zapadnih saveznika. Zbog toga postepeno napreduju prema obali i
otocima, razoruavajui talijane i drei Hrvatske postrojbe iza sebe.
Nakon kapitulacije Italije opasnost od iskrcavanja Amerikanaca u juni Jadran postala je
realnija, te su Nijemci nakon to su osvojili Dalmaciju Crnu Goru i Albaniju, ponovno prihvatili
ponudu i sklopili tajni separatni sporazum sa Titom o miru na podruju junog Jadrana, znajui
kako bi ustae mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljevici na to nee
pristati. Sporazum sa Njemakim postrojbama o tome jo prije kapitulacije Italije potpisali su Koa
Popovi, Milovan ilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer.
Sporazum o zajednikoj borbi Nijemaca i partizana protiv Amerikanaca i Engleza, ako se iskrcaju
na Jadransku obalu potpisan u Zagrebu, u oujku 1943. Ovaj sporazum praktino je bio izdaja
hrvatskih interesa od strane Nijemaca, te je Paveli ovo mogao iskoristiti kao povod za tajnu izdaju
Nijemaca, no on o tome nije dozvolio ni razgovarati. Iako su se Nijemci bojali izdaje ustaa, to je
bilo u hrvatskom interesu, Paveliu to nikad nije palo na pamet, ne zbog toga to im je bio vjeran,
ve zbog toga to je znao kako bi sukobom sa Nijemcima ustae praktino postali saveznici
zapadnim silama, ali bi oni za prihvaanje toga saveza traili rtve, pa bi Paveli morao, za poetak,
rtvovati samoga sebe, to je na primjer predsjednik Finske i uinio. Vanost junog Jadrana su
uoili i zapadni saveznici, pa su ve u studenom 1943. uspostavili prvi kontakt radi izgradnje
aerodroma na Visu, na kojem u sijenju 1944. poinje izgradnja aerodroma, a nakon nekoliko
mjeseci tamo je preseljeno cijelo partizansko vodstvo zajedno sa Titom. (Ovaj Viki aerodrom je
naputen od strane Britanaca tek kad je poeo sukob Tita sa Zapadnim saveznicima oko Trsta.)
Kapitulacijom Italije talijanski faisti su uspjeli zadati najvei udarac NDH tako to su
veinu oruja predali antifaistima partizanima. Na to su se i partizani pripremili tako to su od Tita
dobili zapovijed kako postupak prema talijanskim vojnicima koji se budu predavali mora biti
"vojniki energian, politiki taktian i elastian". U rujnu irom Dalmacije partizani su se poeli
bratimiti s talijanskim vojnicima, pod parolom kako su talijanski vojnici samo "radnici i seljaci u
uniformama". Oko 40.000 Talijana zajedno sa dvije kompletne divizije prele su na partizansku
stranu, a u nekoliko sedmica razoruali su est talijanskih divizija. Nakon toga Tito je poeo sa
masovnom mobilizacijom po BiH i Crnoj Gori, ime su prvi puta postali ozbiljna vojna sila.
Faistima je od "saveznika" ustaa vie odgovarala pobjeda "neprijatelja" partizana, koji su eljeli
obnovu Jugoslavije, vjerujui kako e u Jugoslaviji uvijek nai neke Srbe spremne na trgovinu
hrvatskim teritorijem. (Nakon rata to je general Roata i priznao Britanskom Premijeru Cherchilu
kad su ga doveli na razgovor sa njime. Roata je, nakon povratka u Italiju, pod providno sumnjivim
okolnostima pobjegao iz zatvora 4. oujka 1945. godine, da bi se 10. travnja naao u panjolskoj.
Kasnije se mirno vrati u Italiju, gdje je i umro 1968. godine.) Tome su pripomogli i mnogi obini
talijanski nii zapovjednici i vojnici koji su uistinu simpatizirali komunizam, te su se predajom
142

partizanima nadali kako potpomau irenju komunizma i na Italiju.

Najpogodnija situacija za promjenu saveznitva bila je upravo nakon pada Italije, poto je
tada jo uvijek postojala mogunost povlaenja vojske i prenoenja svih dravnih institucija u
Bosanke planinske ume. Kad su Britanci poeli zranim i morskim putem masovno naoruavati
partizane to je vremenom postojalo sve tee.
Padom Italije svima u vladi NDH bilo je jasno kako Hitler gubi rat i to je bio posljednji
trenutak da Paveli, u interesu hrvatske drave i hrvatskog naroda tajno naini "plan B", tj., plan
kako prijei na pobjedniku stranu. Sve svoje suradnike koji su samoinicijativno razmiljali o
"planu B" uklanjao je i kasnije najee kriomice ubijao kao generala imia, Vokia, Lorkovia i
oko 40 pukovnika. Mnogi visoki dunosnici, ukljuujui ministre svojoj rodbini i prijateljima, u
povjerenju govore kako partizani pobijeuju i kako trebaju, ako ele preivjeti, uspostave nekakav
kontakt sa partizanima. Iako su se Nijemci tajno dogovarali sa partizanima njemu iza lea on je
uporno ostao dosljedan u suradnji i poslunosti. U situaciji pada Italije General imi, koji je ranije
kao Pukovnik obranio Kupres, te postao poznat i popularan, poinje govoriti kako njemaka gubi, te
zagovara prelazak na stranu saveznika, osobito kad su Nijemci nakon pada Italije okupirali
Dalmaciju i prema civilima se ponaali gore nego Talijani. Prema njemu najnepovjerljiviji su bili
Pavelievi najvjerniji suradnici tzv., "rasovi" koji su pokuali neuspjeno ubiti generala Prpia koji
je elio ukinuti ustae i uklopiti ih u domobranstvo, kako bi stvorio jedinstvenu vojsku. Kasnije kad
je general imi planirao krenuti na Zagreb i uhititi Pavelia, kao i najblie suradnike kako bi NDH
prebacio na stranu zapadnih saveznika Luburievci su ga likvidirati, a kako bi to prikrili
organizirali su mu velianstven sprovod. Nekoliko mjeseci kasnije ubili su s lea i njegovog brata
pukovnika Rudolfa. U itavoj Hrvatskoj dolazi do masovnog prelaska u partizane, to se Srbima u
partizanskim postrojbama ne svia. Zbog toga ponegdje dolazi do obrnutog procesa, etnici koji su
preli u partizane ponovno prelaze u etnike i postaju najvjerniji Njemaki saveznici. Tako je
poetkom 1944. itava partizanska postrojba u Plakom prela u etnike i pridruila se Nijemcima u
borbi protiv partizana. Prema prebjeglim domobranima partizani su postupali razliito.
Obrazovanijim asnicima nisu puno vjerovali pa su mnoge potajno likvidirali, dok su druge tjerali
na razne zloine kako bi dokazali vjernost. Zbog toga su se mnogi razoarali i u partizane, te su
ponovno bjeali u domobrane, ili su bjeali kui gdje su se skrivali od mobilizacije. Poto Paveli
pad Italije nije znao iskoristiti za jaanje Hrvatskih snaga raslo je nezadovoljstvo ak i meu
najbliim suradnicima.
Nakon prelaska talijana na zapadnu stranu talijani su Split prepustili partizanima. Split je
branila 9. Dalmatinska divizija pojaana sa dvije talijanske pukovnije koje su ostale na njemakoj
strani, a imali su u posjedu oko 40-50 tenkova, 80 haubica i 10 obalnih beterija.
Njemake jedinice iz Mostara i Imotskom kretale su se prema Splitu pod vodstvom
pukovnika Petersena, a 9. rujna su zauzele Sinj i podruje zrane luke, te razoruale 25. talijansku
pukovniju. Iste noi su nastavile prodor prema Splitu, najprije izviai, a potom motociklisti, u
nastojanju da to prije zauzmu Dalmatinske gradove, to su partizani nazvali esta neprijateljska
ofenziva. Talijani su iste noi predali Klis, ali su se zajedno sa partizanima borili protiv ustaa koji
su ga pokuali zauzeti. Nakon toga su se jo nekoliko dana borili protiv Nijemaca. Major Breimeier,
podreen Petersenu, pokuao je pristii u pomo svom pukovniku, ali su ga u Dicmu zaustavili
partizani. Nakon borbi major Breimeier imao je 50 mrtvih i oko 120 ranjenih. Dana 16. rujna 1943.
zapovjednik divizije Karl Reichsritter von Oberkamp pokuao je preko Zadvarja i Omia priskoiti
u pomo Petersenu, ali se s gubitcima od 7 mrtvih i 16 ranjenih morao vratiti u Imotski. Nakon
neuspjelog pokuaja odlueno je da se 22. rujna major Bernard Dietsche sa svojom jedinicom
zranim putem prebaci iz Mostara u Sinj, kako bi pomogao majoru Breimeieru i pukovniku
Petersenu. Dva zrakoplova s ljudima i opremom uspjela su sletjeti na uzletitu u Sinju, dok je trei
143

bio pogoen. Dana 23. rujna u Imotskom zapovjednik divizije von Oberkamp sakupio je 92.
motoriziranu pukovniju i pokuao novi proboj u pravcu Sinj-Split. Jedna kolona je krenula preko
Arana, a druga preko Cetine u Trilju. Zapovjednik 15. armijskg korpusa general Lters doletio je
zrakoplovom u Sinj da bi potom sa Klisa zapovijedao zauzimanjem Splita kojeg su 18 dana drali
partizani. Pri ovom prodoru 23. rujna zapovjednik divizije Karl Reichsritter von Oberkamp je
krenuo iz Imotskog prema Splitu u dva smjera, preko Arana i Trilja, pri emu su ih na putu od
Trilja prema Sinju napali partizani. Njemci su za osvetu poinili masovni zloin, pri emu su
popalili Trilj i niz sela triljskog i sinjskog kraja, pobivi pritom preko 1526 seljana Kouta, Brnaza,
Garduna, Turjaka, Jabuke, Velia, Leevice i Mua. Po principu 100 civila za jednog njemakog
vojnika ubili su ene, dijecu i starace. Pri prolazu napadnuti su od partizana, koji su se nakon
pucnjave povukli u zaklon. Split je divizija Prinz Eugen osvojila 26. rujna 1943., te je na podruju
Splita zarobila 9 generala, 394 asnika i 18.537 talijanskih vojnika.
Nakon to je 9. rujna stigla vijest o kapitulaciji Kraljevine Italije, partizani ulaze u ibenik
10. rujna kako bi pregovarali sa zapovjednikom talijanske posade, generalom Grimaldijem. Glavni
zahtjevi bili su da Talijani predaju oruje partizanima i da se oslobode politiki zatvorenici.
Talijanima je ponueno da se zajedniki suprotstave Nijemcima. Grimaldi je te zahtjeve odbio,
pravdajui se da za njihovo prihvaanje treba dozvolu iz Rima, ali ih partizani ne napadaju poto su
bili preslabi da bi razoruali oko 5000 talijanskih vojnika u gradu. Za razliku od nekih drugih
talijanskih asnika, koji su prihvatili suradnju s partizanima, general Grimaldi je ekao dolazak
Nijemaca. Predveer 11. rujna u grad su bez otpora uli dijelovi njemake 114. lovake divizije, a
partizani su se povukli iz grada nakon to su neke civili strijeljali. Nakon ulaska Nijemaca u njega
su se vratili i srpski etnici. U gradu su i dalje bili talijanski vojnici koji su se odluili za nastavak
borbe na strani Nijemaca.
Njemake trupe 12. rujna ulaze u Zadar, a 13. rujna 1943. u Dubrovniku razoruavaju
28.000 Talijana. Zbog pada Italije razmiljaju o formiranju jedne crnogorsko - albanske drave.
Iako su osvojili Dubrovnik Nijemci podruje oko njega preputaju partizanima kako ga ne bi morali
prepustiti Hrvatskoj vojsci koja bi mogla prijei na savezniku stranu, iako ga formalno predaju
NDH 10. rujna 1943. Sporazum sa Njemakim postrojbama potpisali su Koa Popovi, Milovan
ilas i Vladimir Velebit u Zagrebu. Koncem godine blizu Dubrovnika je iskrcana jedna britanska
topnika postrojba, ali partizani nisu dozvoljavali iskrcavanje veih postrojbi i ukljuivanje u borbu.
Za vrijeme kapitulacije Italije u rujnu 1943., izbjeglika vlada u Londonu trai od Drae
Mihailovia da jakim snagama preuzmu Dubrovnik i preuzmu ga od Talijana kako bi se tu zapadni
saveznici mogli iskrcati, ali su partizani uspjeli zauzeti veinu podruja oko Dubrovnika. U
Dubrovniku su etnici boravili zajedno sa talijanima, te ga partizani nisu uspjeli uzeti, a civilnu
vlast formalno vre slubenici NDH. Nakon nekog vremena, kada su prikupili nove snage tjeraju
partizane i zauzimaju podruje oko Dubrovnika.
Osvajanje obale od strane njemakih trupa navelo je mnoge hrvate sa obale na bijeg prema
otocima. Talijanska promidba je irila vijesti kako nijemci sve ubijaju te su mnogi civili nastojali
pobjei. Sa osvajanjem otoka mnogi izbjeglice se prebacuju prema Visu koji dre Britanci.
Zahvaljujui zaplijeni velikih koliina oruja partizani postaju sve jai, pa stanje u Hrvatskoj
postaje kritino. Zbog toga Hitler 14. rujna zapovijeda da se za borbu protiv partizana upotrebi 1.
kozaka divizija, te da se naoruaju zaplijenjenim talijanskim orujem. Kozaka divizija koja ima
oko 13.000 Kozaka i 4.500 Nijemaca je prebaena iz francuske. Na podruje NDH kozaka divizija
je stigla krajem rujna 1943. Sudjeluju u anti-partizanskim operacijama u Slavoniji, sjeverozapadnoj
Bosni, i zapadnoj Srbiji. Vrlo brzo su se dokazali kao strunjaci u anti-partizanskom ratovanju koje
144

su napadali na konjima, te su partizana najee bjeali od njih. Zbog estih pljaki, silovanja i
paljenja kua imali su hladan odnosi s vlastima NDH, a lokalno stanovnitvo ih je poznavalo kao
erkeze.
Nijemci 15. rujna 1943. poinju talijanske vojnike dijeliti u tri grupe:
1. koji su ostali vjerni i njima ostavljaju oruje za zajedniku borbu.
2. koji ne ele ratovati odnose se kao prema ratnim zarobljenicima.
3. koji pruaju otpor i otvoreno surauju sa etnicima i partizanima, asnike streljaju, a vojnike
planiraju kao radnu snagu poslati na Istok.
Na dalmatinskoj obali kod Splita i Zadra 16. rujna 1943. vode se borbe sa partizanima, ali i
sa nekim talijanskim jedinicama, koje su ponovo uzeli oruja koje im nitko nije na vrijeme oduzeo.
Nijemci primjeuju kako su i civili u Dalmaciji, u velikim gradovima neprijateljski ponaaju prema
njima.
Borbe nijemaca protiv partizana 17. rujna 1943. naglo jaaju i u Crnoj Gori. Oito je kako su
partizani raspolagali boljim obavjetajnim podacima o padu Italije, pa su na obalu doli daleko prije
etnika, ustaa i domobrana, te su pokupili veinu talijanskog oruja. Pojaani napadi i sabotae na
eljeznici dogaaju se i u Slavoniji. Nijemci su uspjeli zauzeti sva mjesta na obali, osim Splita, Istre
i otoka koje dre partizani, a i neke talijanske jedinice koje su im se pridruile. Partizanima su
podrku davali zapadne mornarice, osobito britanska, te zrakoplovstvo. Hrvatska vojska nije ni
imala mornaricu kojom bi zauzeli otoke poto talijani nisu dozvolili razvoj Hrvatske mornarice.
Kako bi ipak imali jezgru takve mornarice Zapovjednitvo Hrvatske mornarice je ve 1941.
ponudilo Nijemcima osnivanje hrvatske domobranske Pomorske legije kako bi se kroz nju kolovali
pomorski asnici i mornari, te je ta legija ratovala za nijemce na istoku. Ova legija je u Jadran
vraena tek u svibnju 1944. kad su saveznici unitili veinu Njemakih pomorskih snaga na
Jadranu, te je zbog potpune prevlasti zapadnih saveznika na Jadranu prestala postojati ve do
prosinca 1944.
U Italiji do 21. rujna Nijemci su uspjeli zarobiti 82 talijanska generala, 13.000 oficira i
402.600 talijanska podoficira i vojnika. U Dalmaciji SS-divizija "Princ Eugen" spremna je napasti
Split. Hitler 22. rujna izdaje zapovijed; pod svaku cijenu uniti komunistiki pokret u Istri. Svakog
ustanika, bez obzira na nacionalnost, na licu mjesta streljati. Nijemci shvaaju kako su partizanske
snage ojaale, ali ne znaju koliko snaga ima pokret Drae Mihailovia.
U Crnoj Gori 28. rujna Nijemci poinju veu operaciju ienja koja se nastavlja slijedeih
dana kao i u Splitu.
Prema izjavi hrvatske vlade od 29. rujna, na prostoru Slavonije nije mogue izvesti etvene
radove. To e imati ozbiljne posljedice za ishranu gradskog stanovnitva, a posebno za Zagreb.
Zapovjednici Vermahta ne shvaaju raspoloenje ni u Bugarskoj, te njihovoj policiji 1.
listopada alju oruje koje su zaplijenili talijanima. Za ovakve potrebe uzimaju oruje koje su ustae
i domobrani oduzeli talijanima, te ga dijele dalje. Oito je kako Paveli nije bio sposoban izdati ak
ni tajnu zapovijed kako zapljenjeno oruje treba sakriti od nijemaca, pa ako treba i zakopavanjem
na tajnim lokacijama. Njemaki general u Hrvatskoj, Glaize fon Horstenau, 30. rujna 1943.
podnosi izvjetaj o tekoama prilikom jaanja hrvatske vojske, kao i o injenici, da njena borbena
vrijednost iz dana u dan slabi. Njemako ministarstvo vanjskih poslova razmatra mogunost
jaanja poloaja srpskog predsjednika vlade Milana Nedia. Kao najefikasnije 2. listopada predlau
podrka srpskom predsjedniku vlade i njegovim eljama, da se Srbiji da administrativna autonomija
kako bi pod njegovim zapovjednitvom bila Srpska dravna straa i dobrovoljake jedinice
145

Dimitrija Ljotia. Na taj nain bi se smanjili trokovi odravanja okupacijskih snaga, a da bi se

ojaao Nedi trebalo bi i srpske ratne zarobljenike vratiti u Srbiju. Njemaki vojni vrh, meutim, s
tim se ne slae. Kapitulacijom Italije, srpsko pitanje i budui poloaj Srbije dobili su na vanosti.
Zbog toga omoguuju Nediu odlazak kod Hitlera, kako bi on mogao odluiti. Nedi je ostavio
pozitivan utisak na Hitlera, te je izjavio kako ima puno razumijevanje za njemaki stav i obeao
odlunu borbu kako protiv Tita, tako i protiv Mihailovia. Meutim, elje koje je Nedi imao, Hitler
nije prihvatio.
Nijemci 2. listopada (24 dana nakon objave kapitulacije Italije) zapoinju operaciju
"Wolkenbruch" (Provala oblaka) u kojoj su potpuno potisnuli partizane sa prostora Istre, koja se
nalazila u operativnoj zoni Alpenland, a u koju Hrvatske postrojbe nisu imale pristupa. Istovremeno
2. listopada 1943. ustae i Nijemci se iz Livna povlae prema ujici, nakon ega 3.9. u Kupres i
Livno ulaze partizani s 5-6.000 boraca opremljenih raznim oruem i orujem uglavnom talijanskog
podrijetla. Ova mjesta su branili ostaci ustakog 5. posadnog zdruga, nakon ega su povueni u
Zagreb, odakle su nakon popune prebaeni u Koprivnicu. Poto su Nijemci glavninu svojih snaga
usmjerili prema Jadranu partizani postupaju obrnuto, te nastoje ponovno uzet sredinju Bosnu. Ovaj
puta su se partizani zadrali u Livnu do 6. 12. 1943.
Na prostoru Split-Knin-Zadar 3. listopada partizani nastavljaju jake aktivnosti, a slijedeeg
dana 4. listopada Tuzla je pala u ruke partizana. Nijemci tek 6. listopada odobravaju iz zapljenjenog
talijanskog oruja naoruavanje 4 hrvatske brigade.
Nijemci 8. listopada javljaju kako je Titov pokret jai i spremniji za borbu od
Mihailovievog, iji poziv na vrenje sabotaa nije imao iroki odjek. Zakljuuju kako je to rezultat
britanske podrke, koja Titu dolazi sa Jadranskog mora, ali ne shvaaju kako su veinu oruja i
streljiva partizani ve ranije dobili od talijana.
Najveu talijansku diviziju "Taurinenze" njemaka 118. divizija uspijeva unititi tek 9.
listopada na prostoru jugozapadno od Nikia. Na prostoru Gospi-Ogulin-Otarije 10. listopada
Nijemci napadaju partizane. U Istri 12. listopada (34 dana nakon objave kapitulacije Italije)
Nijemci su uspjeli zarobiti 6.900 talijanskih vojnika, 37 topova i 242 strojnica. Slijedei dan 13.
listopada Talijanska vlada Badolja objavila je rat Njemakoj.
Kako bi to vie rastegnuli snage Hrvatske vojske, a zahvaljujui velikim koliinama oruja
koje su dobili od Talijana prije i nakon kapitulacije, a sve vie i od Britanaca, partizani ire borbe i
na sjever prema Varadinu. Na podruju Varadina od 2. do 3. listopada 1943. godine partizani
napadaju Ludbreg. Borbe za Ludbreg zavrene su poslije 8 sati ujutro 3. listopada, dok su borbe za
odbijanje ustake intervencije iz Varadina potrajale do poslijepodnevnih sati istog dana. Jedna
partizanska brigada je zatvarala prostor prema Varadinu, a jedna prema Koprivnici. Oko 1.100
partizana je napalo na selo koje je branilo oko 700 branitelja. Oko 8 sati ujutro borbeno neiskusna
obrana se raspala i skupine njemakih i domobranskih vojnika krenule su u probijanje prema
okolnim garnizonima, ili preko Drave na maarski teritorij. U okolnim garnizonima bilo je oko
3.000 njemakih vojnika, ustaa i domobrana koji su se pokuali probiti prema Ludbregu, ali bez
uspjeha. Ponovno pokuavaju 8. i 12. listopada, ali bez uspjeha. U borbama je iz stroja izbaenih
oko 600 Nijemaca, ustaa i domobrana. Oito je kako se sukobljavaju sa borbeno vrlo iskusnim
partizanskim postrojbama. Nakon toga partizani osvajaju i Koprivnicu ime su stvorili teritorij
Podravske republike koji se odrao do prvih dana veljae 1944. godine. Preko zime od 28. do 30.
studenog zauzeli su i azmu.
146

Ohrabreni uspjesima u zarobljavanju talijanskog oruja hrvatski partizani odluuju i

politiki kapitalizirati taj uspjeh, te odravaju drugo zasjedanje ZAVNOH-a u Plakom, od 12. do
15. listopada 1943. Objavljuju Proglas o vraanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorija
pod talijanskom okupacijom. Time su parirali Pavelievom proglasu po kojem je i on raskinuo
"Rimske ugovore" sa Italijom.
Za vrijeme zasjedanja ZAVNOH-a u Lici partizani su pripremili novi napad na Gospi.
Pripreme traju cijeli mjesec u kojem su sa svih strana dovukli u okolicu Gospia oko 15.000
partizana, te vrlo velike koliine talijanskog oruja. Do polovice listopada zauzeli su gotovo sva
sela oko grada i presjekli sve komunikacije. Obrana Gospia sastoji se od 31. Jurine bojne, dijela
9. bojne, 4 voda domobrana i 20-ak orunika ukupno oko 1.500 ratnika. Na no izmeu 17. i 18.
listopada 1943. poinje napad, topovskom, minobacakom i strojnikom paljbom sa svih strana.
Ujutro poinje juri sa sve etiri strane. Branitelji su dobro razmjeteni i ukopani s punim
strojnicama ekali partizanske jurie u Smiljanskom polju na zapadu, na rijeicama Novici i Jadovi
na jugu i istoku, te na rijeci Lici na sjeveru. Svi partizanski jurii su odbijeni, a mnogi su stradali i
od nagaznih mina koje su hrvatske snage nabavile nakon kapitulacije Italije. U obranu je ukljueno
sve civilno puanstvo koje je moglo nositi streljivo, vodu i hranu, ili previjati i prenositi ranjenike.
Poslije velikih gubitaka u juriima, partizani opet otvaraju koncentriranu baranu vatru iz
svih topova, tenkova i bacaa. Od jedne granate pogiba zapovjednik obrane domobranski pukovnik
Jure Prpi. Na njegovo mjesto dolazi pukovnik Mirko Zgaga, koji nakon nekoliko dana takoer
pogiba. Ovdje su i domobrani pokazali istu borbenost kao i ustae. Tada zapovjednik obrane postaje
zapovjednik 31. Jurine domobranske bojne bojnik Delko Bogdani. Nakon vie od tjedan dana
napada, i vie tisua poginulih u prvim danima studenog partizanski napadi postaju sve rjei i
slabiji. Na junoj i zapadnoj strani bojita partizani se povlae i bjee prema Velebitu. Jedan dio
okree prema Divoselu i odlazi na podruje na istoku Like, a drugi kroz Smiljan i Buim na zapadu
dolazi na Bake Otarije na Velebitu. Tu ih iznenada kroz zaselak Stupainovo iza lea napada
jedna ustaka satnija pod zapovjednitvom satnika Fabijana Doena i potpuno ih razbija. Partizani
se poinju povlaiti i na ostalim sektorima. Najjaa skupina sa sjeveru povlai se preko iroke Kule
i Ljubova, te bjei prema Krbavskom polju. Hrvatske snage ih sustiu 10. studenog u Buniu i
potpuno ih razbijaju. Partizani bjee i iza sebe ostavljaju svu opremu koju su imali ukljuivi i 5
topova.
Nijemci 16. listopada sa Hrvatskim snagama iste terena na prostoru Tuzle, Sarajeva,
Travnika, Livna, Splita, dalmatinskih otoka i Rijeke. Na taj je nain Rijeka pala Nijemcima u ruke
38 dana nakon objave kapitulacije Italije. Rijeku i Istru Nijemci su pripojili svoj alpskoj operativnoj
zoni u koju Hrvatska vojska nije imala prava ulaska. Ovo je bilo politiki vrlo loe za Paveliev
politiki ugled meu Hrvatima na tom teritoriju, te je i zbog toga ugled partizana porastao zbog
njihovog proglasa objavljenog sa drugog zasjedanja ZAVNOH-a.
Aktivnost partizana 18. listopada je koncentrirana na prugu Sarajevo-Brod, a glavna njihova
aktivnost je na prostoru istone Bosne. Na prostoru Tuzla-Zvornik 22. listopada primjeena je jaa
koncentracija partizana.
Dio tree-divizije "Princ Eugen" 25. listopada (47 dana nakon objave kapitulacije Italije)
stigao je do sjevernog dijela poluotoka Peljeac.
Na prostoru Viegrad-Sarajevo 27. listopada 1943. vode se borbe izmeu etnika i
komunista.
Otoci su do 28. listopada su oieni od partizana, ali ih Nijemci naputaju, poto nemaju
dovoljno snaga za stalnu vojniku posadu. Radije ih preputaju partizanima nego Hrvatskim
postrojbama. Iz ibenika se sa nijemcima poetkom prosinca 1943. povlae i etnici, a u njega
ulaze snage NDH. Zbog saveznikih bombardiranja stanovnitvo bjei od bombardiranja, te je oko
95 posto stanovnika iz sredita napustilo grad.
147

U ovoj situaciji kada Nijemci nisu eljeli Hrvatskoj vojsci prepustiti obalu Paveli je morao
shvatiti kako je razlog za to njihov strah od predaje Hrvata saveznicima, te na tome nije smio gubiti
vrijeme. Umjesto toga trebao je iskoristiti zimsko vrijeme kada seljaci nita ne rade, te izvriti
totalnu mobilizaciju sela na javne radove kojima bi izgradio cestovne prstene oko svih gradova i
sela, ienje drvea oko svih mjesta, te uz pruge i ceste. Na taj nain bi onemoguio partizane u
mobilizaciji tih istih seljaka u svoje redove. Poto su nijemci jo uvijek ograniavali broj vojnika
NDH ovo je mogao napraviti poto bi se radilo o mobilizaciju za civilne poslove, a ne mobilizaciji
vojske. Sve radove je mogao napraviti do poetka proljetnih radova, te gospodarskih gubitaka ne bi
bilo.
Specijalni njemaki izaslanik za Balkan, Nojbaher, 29. listopada izvjeuje Hitlera u vezi
politikih i privrednih pitanja jugoistone Evrope. Poseban naglasak stavio je na sve vei utjecaj
Tita. Slijedeeg dana primio je smjernice: u okviru svog zadatka na Balkanu, sa politikim voama
voditi akciju protiv komunista. U tu svrhu on treba ujediniti sve nacionalne, antikomunistike snage
na jugoistoku Evrope. Nojbaher je dobio posebnu punomo, da smije voditi pregovore sa
nacionalnim banditima, ako se za to prui mogunost, a to se prije svega odnosi na snage Drae
Mihailovia, koje je Tito protjerao u Srbiju. Vermaht je 30. listopada 1943. godine ak razmatrao
mogunost proglaavanje izvanrednog stanja i potpuno preuzimanje kontrole u Hrvatskoj.
U hrvatskom tisku u studenom 1943. pojavljuju se napisi kako se talijanski general Roatta
pred britanskim obavjetajcima pohvalio kako se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih
postrojbi slubene hrvatske vlade, to su hrvatski obavjetajci vrlo dobro znali, a Paveli je to
dopustio objaviti tek kad su talijani i nijemcima postali protivnici.
Savezniki bombarderi 28. studenog snano su bombardirali Zadar, te su izazvali znatnu
tetu, uglavnom na civilnim objektima. Bombardiranje eljeznikih i cestovnih mostova ne vre,
poto bi se tako sprijeilo povlaenje nijemaca, to Titu ne odgovara. Bombardiranje je dogovorio
Tito u prosincu 1943. kada je generalu Wilsonu poslao poruku kako bi bilo korisno ako bi hitno
izdao naredbu bazama u Italiji da ponu s bombardiranjem ciljeva koje emo naznaiti.
Bombardiranjem se nastojalo ruiti samopouzdanje ustaa i etnika, te demoraliziralo stanovnitvo.
Napad partizana na Glinu i posade na okolnim komunikacijama dogodio se uvee 23./24.
studenog 1943. U napadu su sudjelovale tri brigade, ali napad nije uspio. Na Banovini se tada
nalazila 24.SS oklopna pukovnija Danmark, dijelovi 1. kozake konjike divizije i ustako domobranske snage, a garnizon je bio utvren bunkerima i bodljikavom icom. Napad je ponovljen
tijekom dana 24. studenog, kao i sljedee noi, ali ponovno bez uspjeha, te partizani zbog 38
mrtvih, oko 11 ranjenih i 3 nestala borca, odustaju od daljnjih napada. U napadu 25. studenog
uspjeli su zauzeti Hrastovicu, razbivi satniju od SS-ovaca i domobrana.
Nijemci procjenjuju kako je od sva tri mogua fronta na Balkanu, - jadranski, jonski,
egejski i jadranski najpogodniji za moguu neprijateljsku invaziju, jer su se Angloamerikanci ve
nalazili u junoj Italiji i zato to je ustaniki pokret bio najjai na prostoru nekadanje Jugoslavije.
Kako bi ih spremno doekali, i kako bi dalmatinska obala bila sigurna, poetkom 1944. godine tu su
rasporedili slijedee snage: 264. pjeaku diviziju sa sjeditem u Drniu, 114. diviziju sa sjeditem u
Kninu, koju su uskoro prebacili na jugozapad, 773. hrvatsku diviziju (Biha), te 392. hrvatsku
pjeaku diviziju, koja je bila predviena za prostor Karlovca. Istono od Zagreba ostavili su 367.
pjeaku diviziju. Na prostoru Petrinje ostavili su 1. kozaku divizija; 1. brdska divizija nalazila se
na prostoru Travnik - Banja Luka - Glamo - Livno, gdje su bile smjetene jake partizanske snage.
U Livnu je bio 4. puk "Brandenburg". Na bosansko-crnogorskom prostoru nalazila se 118. divizija
(jugozapadno od Mostara) i 181. pjeaka divizija sa sjeditem u Kotoru. Jedna njemaka
regimenta bila je u Pljevljima, a 369. hrvatska divizija nalazila se blizu Sarajeva. Za sigurnost
prostora Srbije vodile su rauna ponajvie etiri bugarske divizije. Znaajno pojaanje za balkanski
148

prostor znaio je dolazak SS muslimanske brdske divizije, koja je sredinom 1944. prebaena iz
Nojhamera (Neuhammer) u Slavonski Brod. Posebno znaenje za diviziju ima muftija jeruzalemski
Mohamed el Huseini. Na taj nain Nijemci su eljeli zadobiti povjerenje muslimanskog
stanovnitva. Njen prvi zadatak bio je pacifikaciji prostora oko rijeke Drine. Ovo isto vai i za SSdiviziju "Skenderbeg", koja se sastoji od albanskih jedinica i djelovala je na Albanskom podruju.
U studenom 1943. feldmaral von Weichs procjenjuju kako se hrvatsku vojsku ne moe
uzimati u obzir jer se sve vie raspada. Suprotno Hitlerovom stavu vojni zapovjednici na elu sa
generalom Lutersom smatraju kako treba uspostaviti novu umjereniju vlast, poto Pavelieva vlada
vie nema nikakav utjecaj na narod, te trai jaanje uloge njemakih snaga. Nijemci procjenjuju
kako je Tito nakon pada Italije stvorio vojsku od 100.000 ljudi i kako je postao ozbiljan protivnik.
Njemaki lokalni zapovjednici preuzimaju potpunu ovlast mobilizacije, obuku, naoruavanje i
kadroviranje u hrvatskoj vojsci i policiji, te zbog nepovjerenja izbjegavaju ukljuivati hrvate u
operacije. Umjesto toga sve vie Hrvata alju na rad u Njemaku to je dostiglo brojku od 200.000
ljudi, a za najmanji neposluh kanjavaju masovnim odmazdama nad civilima. Zbog takvog
ponaanja nijemaca sve vie ustaa se otvoreno suprotstavlja Nijemcima, procjenjujui kako je
NDH postala obian protektorat Treeg Reicha. Nijemci sve vie koriste etnike na teritoriju NDH,
poto ih smatraju pouzdanijim suradnicima od ustaa i domobrana, te Hrvatska vojska do kraja
1943. gotovo potpuno gubi pravo operativnog djelovanja na svom teritoriju. Dolazi do naglog
jaanja inflacije, korupcije i crnog trita.
Krajem 1943. na prostoru istone Bosne partizani su uspjeli stvoriti svoju slobodnu teritoriju
koristei zauzetost nijemaca na Jadranu. Krajem 9. i 10. mjeseca 1943. partizani su razbili lokalne
snage etnika i lokalne muslimanske snage u Sandaku i sjevernoj Crnoj Gori. Na ovom podruju
Mihailovi je koncentrirao svoje snaga kako bi se proirio iz Srbije u istonu Bosnu. Poto su
nijemci bili zauzeli sprijeavanjem moebitnog iskrcavanja saveznika na Jadran, partizani su uspjeli
potisnuti slabe njemako domobranske snage iz Viegrada i krenuli prema Rogatici. Pri tome su
partizani iz centralne Bosne uspjeli potisnuti etnike i ui u Viegrad i Priboj, te su nastavili prema
Uicu. U ovim borbama su sudjelovale i talijanske postrojbe koje su nakon kapitulacije Italije
prijele na partizansku stranu. Talijani iz talijanske divizije "Venecija", i djelova divizije
"Taurinenze" (ukupno oko 11.000 Talijana) organizirani su u partizansku diviziju Garibaldi, te 11
radnih bataljuna. Uz njihovu pomo partizani su zauzeli Fou, Pljevlja, Novu Varo, Berane, Bijelo
Polje i Andrijevicu.
Istovremeno su partizani u centralnoj Bosni uspjeli zauzeti Tuzlu i okolne manje gradove, te
nijemci nisu uspjeli u istonoj Bosni okupiti potrebnu vojnu snagu.
Zbog tih partizanskih uspjeha nijemci su isplanirali operaciju Okrugla munja (Kugelblitz),
koju su partizani nazvali Limsko-drinska operacija, ili est neprijeteljska ofanziva. Operacija je
trajala od 4. do 16. prosinca 1943. Cilj operacije bilo je opkoljavanje i unitenje partizanskih
jedinica koje su delovale na tom prostoru. Njemci su uspeli zadati velike gubitke partizanima i
ovladati gradovima i komunikacijama u ovom kraju. Prije napada zapovjednitvo Jugoistoka stavilo
je 5. SS korpusu na raspolaganje, pored njegove dvije divizije, jo dvije njemake divizije, etiri
samostalna puka i jednu bugarsku diviziju. Poetak napada odreen je za 4. 12. 1943., a osnovnu
potekou predstavljala je rijeka Lim. Pred zoru 4.11. grupe maskiranih nemakih komandosa uz
pomo vodia iz muslimanskih snaga uspeli su zaobii poloaje Druge proleterske brigade i ui u
Prijepolje, pri emu su hladnim orujem likvidirali strau na mostu i zauzeli most na Limu.
Istovremeno su komandosi manjim intervencijama uspjeli osigurati put niz rijeku Maleevku koja
vodi prema Prijepolju. Na taj nain, Nemci su stvorili mogunost brzog upada oklopnomotoriziranih jedinica i osvajanja dominantne pozicije. Tri partizanska bataljuna su ostala
opkoljena na desnoj strani Lima. Nakon cjelodnevnih borbi njemake motorizovane kolone su sutra
nastavile prema Pljevljima, a partizani su se tijekom noi u malim grupama uspjeli izvui iz obrua,
pri emu su imali vrlo velike gubitke, 395 poginulih i 13 zarobljenih. Nijemci nastavljaju napada te
149

5. 12. poslije podne prodiru u Pljevlja. Zbog brzog prodora Nijemaca, partizani nisu uspjeli sakriti
skladita hrane i materijala, pa je dio uniten, a dio zapljenjen od strane Nemaca.
Pomona njemaka kolona nastupala je pravcem Sjenica Brodarevo te su 4.12. zauzeli
Brodarevo, odakle su nastavili prema Bijelom Polju kojeg su zauzeli 6. 12., a drugim dijelom
postrojbi prema putu Pljevlja- urevia Tara.
Glavnina njemake brdske divizije nastavlja prema ajniu kojeg uzima 6.12., te nastavljaju
prema putu Ustipraa Gorae, gde se spaja sa 7. SS divizijom.
Vrhovni partizanski tab nalae svojoj Petoj diviziji da se zadri u zapadnoj Srbiji i Sanaku,
ali se oni kako bi izbjegli okruenje povlae iz doline Lima i Uvca prema Viegradu, gdje nou
9/10. 12. prelaze Drinu i rue most, ime su izbjegli daljnje opkoljavanje. Ovdije, po nareenju
Vrhovnog partizanskog taba na ovo podruje pristie iz Srbije Prva junomoravska brigada i jedan
bataljun Druge proleterske.
Dijelovi 187. njemake rezervne divizije i 901. motorizovani puk poeli su 3. 12.
nastupanje u pravcu Kladnja i Bira u tri kolone: desna putem Tuzla ivinice Kladanj, srednja
glavna kolona sa 25 tenkova pravcem capardi -ekovii -Vlasenica, te lijeva kolona sa 11 tenkova
putem Zvornik Nova Kasaba Vlasenica. Ove snage su upuene da sprijee proboj jedinica 3.
partizanskog korpusa prema sjeveru. Nijemci su, bez veeg otpora, brzo izbili u Kladanj i ekovie,
a partizani se sklanjaju, ali se zadravaju u okolici Kladnja.
Do borbe dolo je u okolini Betnja, na pravcu ekovii Vlasenica, gdje partizani uspjevaju
zadrati srednju nijemaku kolonu do 9.12.
U meuvremenu je lijeva njemaka kolona izbila je u Vlasenicu, te pola u susret srednjoj
koloni kojoj je omoguila prodor prema Vlasenici. Iduih dana partizani se ponovno vraaju u
kladanj i ivinice im su Nijemci proli kroz njih.
Iz pravca Sarajeva djelovi 369. legionarske divizije ojaani sa 1. rezervnim lovakim i 92.
motoriziranim pukom, nastupaju 6. 12. u dvije kolone: desna putem Sarajevo - Sokolac, a lijeva
pravcem Visovica -Kostrea -Sokolac. Zadatak je ovih snaga bio brzim prodorom opkoliti
partizansku 27. diviziju i Romanijski partizanski odred koji se povlai prema istoku, u podruje
Sokolovia, gde je stie i 2 krajika brigada.
U toku 9. 12. nijemake jedinice su izbile na zaprenu liniju, te su sa severozapada i sjevera
zatvorile obru oko 27.divizije. 7.SS divizija krenula je iz Uloga i Kalinovnika prema Rogatici Sokocu, a 1. brdska divizija sa 99.-im pukom pravcem Priboj - Viegrad, a sa 98.-im pukom
pravcem Pljevlja Gorade -Rogatica, izbila je 13.12. na liniju sjeverno od puta Viegrad
Rogatica. Ona je na desnom krilu odravala vezu sa dijelovima bugarske 24. divizije, a na lijevom s
jedinicama 7.SS divizije, koja je - ne nailazei na otpor iz sjeverne Hercegovine preko planinskih
masiva Zelengore i Jahorine, izbila 13. 12. na liniju sjeverno od puta Rogatica - Sokolac.
Izbijanjem obje divizije na put Viegrad - Sokolac, obru je zatvoren i s juga, te su se (5. i 27.)
partizanske divizije nale u okruenju. Tada 27. divizija 13. 12. priprema proboj koji se nou 13./14.
12. vri preko komunikacije, na podruju Kraljeva gora - Han Kram, slomivi otpor delova 482.
puka 187. divizije u okolini Kraljevog polja. Dva bataljuna nisu uspjeli izvriti proboj, pa su se
pridruili 5. diviziji. Bez podataka o nastupanju njamake Prve brdska divizije i 7. SS divizije tab
Pete partizanske divizije nou 14./15. 12 u tri kolone kreu na jug prem aputu Podromanija
Rogatica u susret njemakim kolonama. Neko vreme nou kolone Nemaca i partizana kretale su se
paralelno u suprotnim smjerovima. Kada su se pred zoru ugledali dolo je do trenutnog
rasplamsavanja susretne borbe skoro svih jedinica. Obe strane direktno su se iz marevskog razvile
bono u borbeni poredak. Tijekom cijelog dana voena je iscrpljujua borba po dubokom snijegu,
pri emu su partizani zbog znatno vee njemake vatrene moi trpele znatne gubitke. Padom mraka
partizani juriom probijaju njemake poloaje, te idu prema putu Han Pijesak Sokolac, odakle
150

nastavljaju prema Kladnju.

U ovim borbama partizana je poginulo preko 9.000, a njemaki 106 mrtvih, 535 ranjenih i 7
nestalih. Za poginule partizani nisu puno brinuli poto su to uglavnom bili svjee mobilizirani
vojnici ili prebjezi iz domobrna i etnika. U borbama na strani nijemaca sudjelovali su i etnici
Vojislava Lukaevia, a i djelovi Crne legije. Prilagoujui svoju taktiku partizanskoj nijemci su
tijekom operacije Kugelblitz u dva tjedna uspeli prokrstariti prostorom izmeu Tuzle, Sarajeva i
Sjenice. Nakon njihovog povlaenja Peta krajika bivizija u prvoj polovini sjenja 1944. godine
ponovo zauzimaju Fou, ajnie, Gorade, Miljevinu i Kalinovnik.
Odmah nakon zavretka operacije Kugelblitz nijemci, 18. studenog 1943. planiraju novu
operaciju "Shneesturm", ("Snjena oluja"), na prostoru sjeverozapadne Bosne. Schneesturm je bila
strategijska operacija Vermahta koja je voena zimi od 21. do 29. 12. 1943. godine u dolini rijeke
Krivaje. Cilj je bio okruiti i unititi 3. udarni korpus NOVJ. Njemaki plan opkoljavanja i
unitenja zamiljen je kao napad s juga, od Varea, planine Zvijezde i gradia Olova, te od HanPijeska, preko Kladnja i planine Konjuha, zatim od Vlasenice preko ekovia i dolinom Spree.
Nijemci su smatrali da e istovremenim kordiniranim napadom, uz podrku aviona, tenkova i
artiljerije, primorati jedinice Treeg korpusa, da se zbiju na uskom prostoru oko rijeke Krivaje i da
tu budu unitene. Nastupajui s linije Sarajevo - Vlasenica - Tuzla njemaka 1. brdska divizija, 7.
SS divizija "Princ Eugen", dijelovi 369. legionarske divizije i 1. rezervni lovaki puk otpoeli
operaciju.
Dana 20.12. 1943. krenula je Borbena grupa Brauner, sastava: 187. napadna grupa, 901.
oklopnog grenadirskog nastavnog puka, 92. grenadirskog motoriziranog puk, 2. motorizirana
divizija 51. topnikog puka i 3. bataljun 5. SS-policijskog puka, iz podruja Zvornika na ienje
podruja izmeu Drine - Save - Bosne - Spree i tom prilikom je razbila partizanske snage koje su
se nalazile na planini Majevici i odbacila ih prema zapadu. Operacija je zavrena 28. 12.
probijanjem jedinica NOVJ iz okruenja. U borbi je poginulo prema njemakim izvjetajima 212
partizana, ali se veina uspjela spasiti i ostati uz Drinu kako bi se mogli prebaciti u Srbiju.
Istovremeno je na zapadu Bosne partizani pokuavaju ui u Banja Luku kako bi oslabili
pritisak na sjeveru uz Drinu. Na podruju Korduna, Banije i Cazinske krajine u oblasti Gline i
Petrove gore od 7. do 20. 12. 1943. godine pokrenuta je Operacija Panther koja je bila zajednika
operacija Vermahta i snaga NDH protiv partizana. Operacija se vodila du eljeznike pruge Sunja
Biha i bila je dio operacije za povezivanje jadrana sa dolinom Save, kako bi se osigurala
komunikacija. Kozaka 1. divizija, 373. legionarska divizija Tigar i domobranska 2. lovaka
brigada dobile su zadatak unititi partizansku 8. kordunsku diviziju i 7. banijsku diviziju. Do 20. 12.
napadai su gotovo na svim pravcima slomili otpor jedinica 4. korpusa NOVJ koji je imao oko 200
boraca izbaenih iz stroja.
U nastojanju da oiste Bosnu od partizana Nijemci s ustaama i etnicima 6. prosinca 1943.
ponovno zauzimaju Livno, kao pripremu za slijedeu operaciju. Nakon prve etape u istonoj Bosni,
druga etapa operacije "Shneesturm" je nastavljena u zapadnoj Bosni. Cilj druge etape bio je unititi
vrhovno partizansko rukovodstvo, koje se tada nalazilo u regiji Jajca gdje su odrali svoje II
zasjedanje AVNOJ-a. Operacija "Shneesturm" je nastavljena u zapadnoj Bosni pod nazivom
"Waldrausch" od 4. do 20. 1. 1944. Cilj je bio razbijanje partizanskih grupacija u podruju juno od
Banjaluke - zapadno od linije Travnik-Livno-Glamo, a u operaciji je sudjelovalo oko 116.000
vojnika. Glavne snage su djelovale pod imenom Operacija Waldrausch ("Huk ume"), dok su
pomone snage djelovale pod nazivom Operacija Napfkuchen ("Pogaa"). Kao mjera operativnog
maskiranja predvieno je da pomone snage krenu u napad jedan dan prije glavnih snaga, radi
obmane Vrhovnog taba NOVJ u vezi sa glavnim pravcem napada. Predvieno je da operacija
pomone grupe, "Napfkuhen", pone 11. 1., a operacija glavne grupe, "Waldrau", 12. 1. 1944.
Meutim, zbog partizanskih napada na Banja luku nijemci moraju "Napfkuhen" pokrenuti 3.1., a
151

"Valdrau" 4.1.
Iz Doboja krenula je u napad njemaka 1. brdska divizija jaine od oko 20.000 ljudi
pravcem Tesli planina Boraja- planina Vlai- Jajce. Zapovjednitvo 2. oklopne njemake armije
zapovijedilo je 15. brdskom armijskom korpusa da 92. i 901. motorizirani puk, podrani njemakim
snagama iz podruja Banja luke, krenu prema Jajcu, a 4.1. u prodor prema Kotor Varoi krenuo je
901. motorizirani njemaki puk, pojaan 1. bataljunom 383. puka 373. njemake Tiger divizije.
Drugi, 92. motorizirani njemaki puk, sa jedinicom "Bekel",4.1. poinje prodor od Banjaluke, preko
Mrkonji Grada, prema Jajcu, sa zadatkom da sprijei povlaenje Tita iz Jajca prema zapadu, preko
Mrkonji-Grada, a potom da zajedno sa jedinicom "Bekel", 1. brdskom divizijom i etnicima
pronae partizansko vodstvo i uniti ga. U pokretu iz Banjaluke 92. motorizirani puk je naiao na
poruene ceste i mostove, zbog ega je njegovo nadiranje bilo usporeno. U pokretu prema
Bronzanom Majdanu radi bonog udara, manja grupa tenkova praena pjeadijom na kamionima 5
kilometara istono od Bronzanog Majdana sustigla je kolonu 3. like brigade, koja se kretala iz sela
Bistrice prema Sanskom Mostu. U kratkom okraju tenkovi su se povukli sa pjeadijom. Tito
naputa Jajce 7.1. 1944. a zadnje partizanske jedinice krenule su iz Jajca prema Janji 8.1. Istog
dana 92. motorizirani njemaki puk je uao u Mrkonji-Grad, a 3. krajika proleterska i 3. lika
brigada su se povukle prema Mlinitima. Jedinice 92. motoriziranog puka i jedinica "Bekel" ule su
u Jajce 9. 1. Istovremeno su prodrle u regiju Jajca i Bugojna. Prema njemakim podacima, u ovoj
operaciji Nijemci su ubili 1162, a zarobili 295 partizana. Ve slijedeeg dana 11.1., tab 5. korpusa
NOVJ je izdao nareenje podinjenim jedinicama za raspored i napad na komunikacijama Mrkonji
- Grad - Mlinita i aavica Klju. Kako bi oslabili pritisak partizani ponovno 8.1. 1944.
napadaju na podruju Banovine, te 11.1. 1945. Nijemci naputaju Glinu, koja je postaje vano
sredite partizanskog teritorija.
Operacija Napfkuchen (Pogaa) je bila zajednika operacija Vermahta, snaga NDH i etnika
protiv partizana u Bosni kao dio vee operacije Waldrausch. Voena je od 3. do 6. 1. 1944. godine.
Cilj je bio razbijanje snaga partizane izmeu Save i linije Doboj - Banja luka i unitenje 11. krajike
divizije, koja se nalazila u srednjoj Bosni. Izvoenje operacije bilo je povjereno zapovjednitvu 5.
SS-brdskog armijskog korpusa. Prvobitnim planom komandanta Jugoistoka i zapovjednitva 2.
oklopne armije, pored 187. napadne grupe, 2. kozake konjike brigade (3, 5. i 6. puk) i
domobranskog 1. lovakog zdruga (4. i 6. lovaka pukovnija), bilo je predvieno i uee 92.
motoriziranog grenadirskog puka i 901. oklopnog grenadirskog puka. Meutim, zbog borbi kod
Banje Luke i poetka operacija Waldrausch, 92. i 901. puk su prebaeni u podruje Banja Luke.
Istovremeno dok su glavne njemake snage vodile borbe u zapadnoj Bosni, pomona
borbena grupa Brauner, sastava: 2. kozaka konjika brigada, 1. hrv. lovaka brigada, 187.
napadna gupa, angairana je radi unitenja partizana u podruju Sava - Derventa - Doboj - Tesli
Kotor Varo - Vrbas. Do 1.1. 1944. godine 2. kozaka brigada se pripremila sa svojim 5. i 6. pukom
i 5. hrvatskim lovakim pukom u prostoru Dubovac - Derventa - Kladari za izvrenje poduhvata.
3.1. 1943. od Dervente preko Prnajvora krenula je pomona grupa, sastavljena od borbene grupe
njemake 187. rezervne divizije i 2. kavkaske brigade 1. kozake divizije, ukupno oko 15.000 ljudi.
2. kozaka brigada je imala zadatak da irokim frontom proelja planine juno od Save uniti
partizanska sela, te zaplijeni stoku i hranu. Partizani su imali blizu 300 poginulih.
Njemaki zapovjednik Jugoistoka, feldmaral Maximilijan von Weichsu je zakljuio kako
operacija "Shneesturm", nije uspjela, pa je naredio da se u zapadnoj Bosni obustave sve operacije
osim operacije Brandfackel (buktinja) na Kozari od 11. do 16. 1.1944. godine kojom je sa 12.000
osovinskih vojnika trebalo unititi bazu partizanima za snabdijevanje. Operacija je bila posljednja
ofanziva vermahta protiv partizana na podruju Kozare i bila je nastavak operacije Napfkuchen.
Partizani su uspjeli unititi nekoliko manjih ustakih punktova unutar opkoljenog podruja
152

koji su nijemcima sluili kao obavjetajni punktovi, te se rasprili, a nakon njemakog povlaenja
ponovno se okupiti na Kozari.
Kako bi oslabili njemaki udar partizani 16. 1. 1944. pokreu napad na Tuzlansku oblast.
U studenom 1944. nijemci su pripremili i akciju ienja terena na prostoru Zagreb - SisakBjelovar, ali akcija nije ostvarena, zbog nespremnosti Hrvata za uestvovanje u toj akciji. Lokalne
postrojbe su bile borbeno neiskusne, te su partizani u prosincu 1943. godine uspjeli ui u
Koprivnicu, rastjeravi ustake snage koje nisu ni oekivale napad, te je preko zime Koprivnica u
partizanskim rukama.
Nakon operacije "Shneesturm" njemake snage krenule su na sjever Hrvatske. Tito je
iskoristio slabljenje pritiska protiv njegovih snaga, te je veljau 1944. iskoristio za novu
mobilizaciju i popunu svojih snage. I Paveliu je zima 43./44. bila zadnja ansa za potpunu prisilnu
mobilizaciju svih za borbu sposobnih mukaraca, osobito seljaka, makar ih naoruao lopatama, ali
on to nije znao. U zimskim mjesecima seljaci nemaju to raditi, te zbog toga ne bi bilo privrednih
gubitaka, a tako bi sprijeio Tita u popunjavanju svojih postrojbi istim tim ljudima. Ti zimski
mjeseci kada nema poljoprivrednih radova bili su prilika da se prisilno mobiliziranim civilima bez
oruja naloi izgradnju snanih obrambenih poloaja povezanih novim cestama koje bi povezivale
sve taktiki vane uzvisine oko svih mjesta koja su jo uvijek bila u vlasti hrvatske vojske.
Dolaskom proljea mogao bi demobilizirati seljake koji ive na terenu u vlasti NDH dok bi one koji
ive na partizanskim teritorijima trebalo zadrati radi daljnjih ininjerijskih radova, kako ih
partizani ne bi mogli mobilizirati. ak je i Nijemcima u to vrijeme postalo jasno kako se Tito
priprema osvojiti Srbiju, da bi se snaniji vratio u Hrvatsku.
Prilikom putovanja po Balkanu zamjenika glavnog taba generala Varlimonta od 16. - 22.
sijenja 1944., koji se jedan dan zadrao i u Zagrebu te tu imao razgovore sa najviim hrvatskim
vrhom: poglavnikom, ministrom vanjskih poslova Lorkoviem, te hrvatskim ministrom odbrane
Navratilom, Varlimont javlja kako su Hrvati pokazali naroitu uznemirenost: Kao primjer, hrvatski
sugovornici govore i protestiraju, jer su njemake vie vojne vlasti formirale etnike jedinice na
dalmatinskom obalnom podruju i, navodno, njihova ukupna snaga iznosi do 35.000 ljudi.
U Hrvatskoj dolazi do promjene raspoloenja prema Nijemcima. General Horstenau javlja,
kako e Paveli morati smijeniti svog ministra odbrane Navratila, koga su Nijemci veoma cijenili,
jer se Hrvati ale, da je Navratil zapostavio ustae, te da je njegov stav prema Srbima prijateljski i
ujedno je obavijestio, da e Navratila vjerojatno naslijediti Voki. Njemakim vlastima je uskoro
postalo jasno kako se iza zahtjeva za smjenu Navratila krije, zapravo, dublja kriza u Hrvatskoj.
Mjesec veljaa 1944. protekao je uglavnom bez veih borbi. U Slavoniji ustaki pukovnik
Ante Mokov oslobaa Koprivnicu, a partizani se povlae na planinu Kalnik. Zapovjednitvo nad
Koprivnicom preuzima Rafael Boban, zapovjednik V ustakog stajaeg zdruga poznat pod nazivom
crna legija. Ovo primirje dobro je dolo i Titu i Mihailoviu, koji je opet zapoeo borbu protiv
njemake okupacijske sile. I jedan i drugi upotrijebili su to vrijeme kako bi reorganizirali svoje
snage, o emu govore i izvjetaji generala fon Buttlera (od 25. veljae i 9. oujka 1944). Vojna
snaga Titovih jedinica procijenjena je na oko 110.000 ljudi, a od toga u Hrvatskoj je bilo oko
80.000. Ukupan broj njemakih vojnika u Hrvatskoj iznosio je 105.000 vojnika.
Prvog oujka 1944. grupa hrvatskih ministara posjetila je Hitlera, kojeg su bezuspjeno
pokuali uvjeriti kako je sada stanje u Hrvatskoj mnogo povoljnije poto je opala aktivnost Titovih
partizana. Na hrvatske albe kako Njemaka podrava etnike u Dalmaciji, Firer je odgovorio kako
153

su to nenaoruani civili i kako oni za hrvatsku dravu ne mogu predstavljati opasnost. Hitler,
takoer, nije izaao u susret hrvatskim eljama za isporuke oruja, jer, kako je Firer naglasio, to
oruje uglavnom zavri u rukama partizana. Oito je i Hitler preuzeo obiaj optuivanja Hrvatske
vojske za naoruavanje partizana iako su partizani imali gomilu talijanskog oruja kojeg Hrvatska
vojska nije imala. Nije prihvaen ni hrvatski zahtjev, da se 1. kozaka divizija premjesti izvan
Hrvatske, jer su Kozaci postali strah i trepet za hrvatsko stanovnitvo. Hitler je rekao kao je kozaka
divizija veoma pouzdana, koja bi se u svakom sluaju borila protiv Engleza. Iz ovih zahtjeva
hrvatskih ministara se vidi kako ni oni nisu nita pametniji od Pavelia, ali su bili poteniji pa su se
pokuali brinuti o problemima hrvatskog stanovnitva, ne shvaajui kako to nisu argumenti koji
Hitlera zanimaju. Njega je zanimalo samo kako sprijeiti zapadne saveznike da se iskrcaju na
Jadran i kako sprijeiti borbenu sposobnost komunista, te su mu ministri samo to trebali obeavati
objanjavajui kako su za protekle vojne neuspjehe krivi talijani koji su u hrvatsku vojsku na
kljune poloaje stavljali prokomunistike zapovjednike, kako su cijelo vrijeme naoruavali
partizane, te kako su ih i obavjetajno pomagali. A pitanje je i jesu li oni nakon odlaska Eugena
Dide Kvaternika to uope znali. Nastupili su kao potpuni politiki naivci u kojima je Hitler vidio
potencijalne suradnike zapada. Poslije odlaska hrvatske delegacije Firrer je rijeio potpuno
preispitati svoju politiku prema Hrvatskoj. U Maarskoj Hitler se boji kako bi Maari, poput
Talijana i Rumunja mogli prijei na protivniku stranu, pa ju odluuje potpuno okupirati, nakon
ega maarski faisti smjenjuju Hortyja.
Na sastanku Hitlera sa najviim njemakim vojnim i politikim predstavnicima u Hrvatskoj
9. oujka 1944. Kishe govorio o stabilizaciji u Hrvatskoj, ali Vermaht daje sumornu sliku stanja u
Hrvatskoj: 30% pruga ne funkcionira, a ostalih 70% neprestano su u prekidu zbog sabotaa bandita.
Hrvatska poljoprivreda potpuno je unitena, te poljoprivredno bogata Hrvatska mora iz Njemake
uvoziti hranu. Predstavnik Vermahta izloio je pred Hitlerom stanje u hrvatskoj vojsci i kazao kako
je njena borbena vrijednost mala. Na podruju dalmatinske obale, hrvatske vojne jedinice uope
nisu za upotrebu, a jedini izuzetak predstavlja sluaj kada njima zapovijedaju njemaki asnici.
Ukratko, sve hrvatske zahtjeve u vezi davanja vee samostalnosti njenim vojnim i policijskim
snagama, treba odbiti. Jedan od malobrojnih ustupaka hrvatskim zahtjevima bio je u pogledu
etnikog pitanja: rijeeno je da se raspuste etniki odredi koji su bili pod njemakom komandom.
Oni pravoslavni, koji nisu iz Hrvatske, trebaju se protjerati, a pravoslavni iz Hrvatske trebaju se
prikljuiti njemakim vojnim snagama kao pomono osoblje. Unato ovakvim dogovorima nijemci
veliki broj etnika ukljuuju u svoje jedinice koje sudjeluju u operaciji ienja obale i zalea od
partizana. Pri tome su se banatski nijemci i etnici istakli u mnogobrojnim pokoljima civila koji
nisu imali nikakve veze sa partizanima. Zadovoljni suradnjom sa etnicima mjesec i pol dana
kasnije, 25. travnja 1944. komanda Vermahta javlja kako etnika roenih izvan Hrvatske i nema, pa
se prema tome ne mogu ni protjerati. Ovime su njemaki zapovjednici izigrali neto raniji dogovor
pred Hitlerom. Kao konano reenje predlae se da sve lojalne etnike treba integrirati u hrvatsku
vojsku, to je i sa Hrvatske i sa Srpske strane bilo nemogue. A da je Paveli imao pameti mogao je
dozvoliti formiranje jedne pravoslavne domobranske divizije, naoruane starijim pukama bez
strojnica i tekog oruja, kojom bi zapovijedali prohrvatski orijentirani asnici pravoslavci kojih je
bilo meu domobranima, te koja bi bila zaduena za zatitu srpskih sela od partizana irom NDH.
Titovim snagama polo je za rukom 22. i 23. oujka 1944. izvriti proboj bugarskog
sigurnosnog pojasa i ulazak prema jugu Srbije. Nijemci 30/31. oujka 1944. dobivaju izvjea
kako su komunisti stigli do doline Ibra. Njemaka strahuju kako bi mogli stii do Kosovske
Mitrovice, poto su snage na tom prostoru, koje bi se mogle suprotstaviti, veoma male. S druge
strane, primijetili su i pad morala bugarskih trupa. Zbog toga je njemako zapovjednitvo odluilo
hitno poslati vojno pojaanje njemakih jedinica. Ocjenjuju kako su se bugarske jedinice tako loe
pokazale u borbi sa Titovim snagama, zbog loeg snabdijevanja, kao i stoga to je bugarsko
154

stanovnitvo bilo veoma pogoeno zranim udarima protiv Sofije, koju su Angloamerikanci od
oujka 1944. poeli ponovo bombardirati. Procjenjuju kako je cilj protivnika stanovnitvo
deprimirati ne bi li Bugarska izala iz saveza sa Njemakom. Zanimljivo je kako su i u Bugarskoj
zapadni saveznici bombardirali uglavnom civilne objekte, dok su ruenje cesta i eljeznikih trupa
izbjegavali, kako ne bi ometali njemako povlaenje.
U proljee zapadno od upanje njemaka Hanar divizija izvode manju operaciju
"Unternehmen Wegweiser" koja je poela u 4 ujutro 10. oujka 1944. godine. (Hanar divizija je
formirana polovicom 1943. od dvije bojne Crne legije koje su popunjene muslimanima. Najprije je
boravila u Francuskoj, da bi bila prebaena u Maarsku odakle su prebaenu prema Bosni.)
Operacija je imala za cilj opkoliti i unititi partizanske jedinice oko sela Jamene i Soljana. Nakon
prodiranja u Jamene i Soljane oko 9 u jutro, nijemci zauzimaju Vrbanju, Batrovce i Vinjievo, a
partizani se povlae preko rijeke Save. Ukupan broj poginulih partizana je bio 573 sa 82
zarobljenika. Odmah potom poinju operaciju "Unternehmen Sava" istono od Brkog. Prilikom
prelaska Save partizani ih napadaju minobacaima, te su nekoliko poginulih i ranjenih. 16. oujka
1944. divizija je napala Bijeljinu i zauzela je bez veih borbi. Na putu eli-Lopare dolo je do
borbe sa 16. i 36. vojvoanskom brigadom gdje je je poginuo 201 partizan, a kod Gornjih Rahia 3.
vojvoanska brigada je imala 124 mrtvih i 14 zarobljenih. Odmah zatim poinju sa operacijom
"Unternehmen Osteri" 2. travnja.1944. U prva dva dana osvojili su mjesta Janja, Donje Trnovo i
Ugljevik, a onda i Gradaac. Albanska bojna koja je bila pod zapovjednitvom Handar divizije je
zauzela Majevicu i ovo je bila njihova poslijednja bitka pod kontrolom Handar divizije, poto se
17. travnja, ova bojna prikljuuje novo osnovanoj 21. oruanoj gorskoj diviziji SS-a "Skanderbeg".
Tada poinje nova operacija Maibaum napada na Trei partizanski korpusa. Dio jedinica je
postavljen na rijeci Drini kako bi sprijeili prelazak partizana u Srbiju i zauzeli Zvornik. Drugi dio
je trebao opkoliti i uzeti Tuzlu pa onda Vlasenicu dok su ostale jedinice trebale istiti teren zauzet
od strane Handar divizije. 25. travnja je pao Zvornik, a 27. travnja SS divizija je ula u Kladanj, pa
slijedei dan u Vlasenica. 28. travnja je bila najvea bitka izmeu jedinica SS i partizana u
ekoviima. Bitka je trajala 24 sata sa velikim gubicima na obje strane. Operacija Maibaum je
sprijeila 3. partizanski korpusa od prelaska Drine u Srbiju. Nakon toga sa 17. na 18. svibnja 1944.,
dio divizije, zajedno s lokalnom etnikom postrojbom kreu u operaciju Maiglckchen sa cijem
unititi nekoliko partizanskih brigada na planini Majevica. Nakon bombardiranja od strane
topnike pukovnije, dio partizana je nou uspio pobjei na jug 18. svibnja. Nakon operacije
Maiglckchen, divizija zauzela uglavnom obrambeni stav sa ciljem sprjeavanja pristupa partizana
u sigurnosne zone. Diviziji su pomagale etiri skupine etnika sa oko 13.000. vojnika, te
muslimanski Zeleni Kadar, (Muslimanska organizacija pod vodstvom profesora Neada Topia,
koji se zalagao za autonomiju Bosne i Hercegovine. Sline stavove je zastupao i lan Islamskog
vijea u Sarajevu Muhamed Panda, koji je u studenom 1943. pozvao muslimane da zbace ustaki
jaram i osnuju autonomnu bosansku dravu s jednakim pravima za sve gradane, bez obzira na
vjersku pripadnost. Karajem rata veina Zelenog kadra se pridruila partizanima) te ustae i
domobranstvo. U nastavku borbi SS Hanar dolazi do operacije Vollmond koja je sprijeila proboj
partizana preko Drine u Srbiju nakon to su partizani primijeeni na cesti Tuzla-Zvornik na veer 6.
lipnja 1944. Na kraju operacije Vollmond, zapovjednik 27. pukovnije, Desiderius Hampel,
imenovan je zapovjednikom novog korpus, IX Waffen planinski korpus SS (Hrvatska).
Zapovjednik 28. pukovnije, Helmuth Raithel, zaduen je za ustroj novog 23. Waffen planinske
divizije SS Kama (2. hrvatski). Nakon toga kreu u novu operaciju Fliegenfnger (muholovka)
pokrenutu 14. srpnja 1944. koja je imala za cilj unititi improviziranu partizansku pistu u Osmaci,
oko 26 kilometara jugoistono od Tuzle, juno od Tuzla-Zvornik. Uzletite je bilo sjeverno od june
granice zone sigurnosti i bilo je koriten od saveznikih zrakoplova za opskrbu i evakuaciju
ranjenih partizana u Italiju. Bio je izgraen izmeu 3. i 6. srpnja, a prvi let u zranoj luci dogodio se
u noi 6/7 srpnja.
155

Slijedi operacija Heiderose (Wild Rose) sa ciljem unititi partizane sjeverozapadno od

ekovia i juno od Spree. Njemaka 27. pukovnija, ojaana etnikim bataljunima 17. srpnja
poinje sa napadom. Poetkom 18. srpnja, etnici su napali iz Matkovca prema ekoviima. 27.
pukovnija je dostigla Bakovac. Ozbiljan otpor 7. SS divizije imala je oko Vlasenice. Dana 19.
srpnja, 28. pukovnija ide preko Gornje Petrovice u napad na partizanski 12. korpus u ivinicama.
Istovremeno bataljun 7. SS divizije ide iz Varea i blokira partizane koji se povlae preko
Kladnja. Dana 23. srpnja, partizani se povlaiti juno, a 28. pukovnija trai skrivene partizanske
baza, te nalazi vie od 10 partizanskih baze. U operaciji je poginulo vie od 900 partizana, te je
zarobljena velika koliina opreme i oruja.
U prvom tjednu kolovoza 1944. Druga Panzer armija se sprema za sprjeavanje
partizanskog upada iz Bosne u Srbiju. U okviru operacije Rbezahl 7. i 13. SS divizije planiraju
bosansku fazu operacije, pod nazivom Operacija Hackfleisch (mljevenog mesa). Cilj je protjerati
partizane izmeu gradova Kladanj, Vlasenica, Sokolac i Olovo, juno od sigurnosne zone. 27.
pukovnija ulazi u jaki sukoba sa partizanima u istonoj Bosni koji su pokrenuli ofenzivu u blizini
Vlasenice. 27. pukovnije se ne uspijeva probiti i zaokruiti partizane, te partizani bjee sa krianja
Vlasenica-Han Pijesak cestom prema istoku. Ostale partizanske snage su se povukle u pravcu
Gorada. Partizani ne odustaju od prodora prema srbije te se borbe vode neprestano tijekom ljeta.
Nakon to je Tito 17. kolovoza 1944. godine, ponudio opi oprost i mnogi pripadnici jedinice su
iskoristili priliku. Tijekom prva tri tjedna u rujnu preko 2.000 muslimana napustili su postrojbu.
Neki su otili kui, neki se pridruili "Zelenom Kadru" ili prebjegli u ustae, a vie od 700 se
pridruilo partizanima poetkom listopada. Zbog visokih stopa dezertiranja iz 13. SS divizije,
Sauberzweig predlae razoruati Bonjake iz 13. SS divizije i 23. SS divizije, ali Himmler odluuje
prevesti 2.000 Bonjaka iz 23. SS divizije iz Maarske u Bosnu, te ih ponovno organizirati pod 9.
SS brdskim korpusom, koji se takoer prebacuje u Bosnu iz Maarske.
Hrvatski ministar vanjskih poslova postao je Voki i on je 16. travnja 1944. posjetio Hitlera
u njegovom glavnom tabu. Nijemci su sasluali hrvatske elje, te su zakljuili kako se zbog napete
situacije na hrvatskom prostoru, ne moe vie imati obzira prema hrvatskim eljama. Voki oito
nije imao znanja glumiti ve je otvoreno zastupa Hrvatske interese ne shvaajui kako se u ratu
slabiji mora prilagoditi jaemu, a interese svoga naroda mora braniti prikriveno, uz puno dobre
diplomatske glume.
Prema procijeni Vermahta, u tom trenutku slabost "domobrana" bili su njeni asnici. Osim
njih Hrvatska je imala i ustake jedinice, koje su bile potpuno samostalne u odnosu na hrvatsku
vojsku. Divizija poglavnikove tjelesne garde brojala je oko 7.000 vojnika, a osim nje postojalo je
jo 7 ustakih Zdrugova sa oko 25.000 ljudi koje su sve imale njemake vojne instruktore. Osim
Vermahta i njemake SS-vojne formacije nastojale su stvoriti vlastite jedinice u Hrvatskoj. 13. SSbrdska dobrovoljaka divizija bilo je sastavljena od bosanskih muslimana i istakla se u borbama sa
Titovim snagama. Ova divizija imala je posebnu vojarnu u Zagrebu i hrvatska vlast ju je promatrala
sa odreenim nepovjerenjem. 13. SS-diviziji i njenom zapovjedniku Zaubercvajgu Hrvati su
zamjerili kako pogoduje pravoslavnim elementima i etnicima. Prvog lipnja 1944. poelo se sa
formiranjem jo dvije SS-divizije u Hrvatskoj: 14. SS-muslimanske divizija i SS-brdske hrvatske
divizije "Kama".
ak i u ovom trenutku Paveli je mogao osamostaliti dio vojske. Poto su sve ustake
jedinice bile pod kontrolom njemakih instruktora, mogao je najpovjerljivije pojedince iz ustaa
unaprijediti i prebaciti u domobrane sa zadatkom stvaranja paralelnih struktura u domobranskim
uniformama. Nakon 2 godine ratnog iskustva svaki zapovjednik voda koji je iskazao hrabrost u
borbi i koji je bar malo inteligentniji od prosjeka mogao je prihvatiti bilo koju dunost i tako
zamijeniti kolovane asnike iz austrougarske, ili jugoslovenske kraljevske vojske, kao i one iz
talijanskih brzinskih vojnih kola gdje su talijani provjeravali samo njihovu politiku sklonost. Sve
to bi ti novi zapovjednici trebali obeati kod promicanja na vie dunosti je obeati kako e pred
156

nijemcima i njihovim pijunima priati samo ono to ovi vole uti. Pod vidom vojne obavjetajne i
kontraobavjetajne slube mogao je stvoriti male diverzantske postrojbe specijalne namjene za
izvrenje tajnih zadataka. Pod maskom asnika za propagandni rad mogao je stvarati paralelnu
slubu za formiranje antipartizanske obavjetajno politike mree na terenu, ali za sve to potrebno
je osim dravotvornih ciljeva imati znanja, iskustva, realnog sagledavanja situacije, te onog to mu
je najvie nedostajalo, ope inteligencije.
Nezadovoljan njemakim ponaanjem prema Hrvatskoj i onemoguavanjem razvoja
hrvatske vojske grupa hrvatskih ministara i asnika planira ruenje Pavelia i promjenu saveznitva.
Kada su ministar Mladen Lorkovi i vojni asnik Ante Voki predloili Paveliu prijelaz Hrvatske
na stranu anglo-amerikih saveznika uz njegovo naputanje vlasti, kako su Britanci zahtijevali,
Paveli se pravio kako to podrava, ali se uskoro predomislio. im ga je posjetio za podruje
hrvatske zaduen asnik Gestapoa koji ga je uvjerio kako e Njemaka s razvojem novih oruja
ipak dobiti rat, Paveli odluuje uhititi Lorkovia i Vokia, neke lanove Seljake stranke i asnike
Domobranstva. Lorkovi i Voki smaknuti su krajem travnja 1945. u zatvoru u Lepoglavi.
Poetkom travnja 1944. njemaki vojni analitiari procjenjuju:
Dva najvea ustanika pokreta bila su na tlu bive Jugoslavije i u Grkoj. U Grkoj su
pobune protiv njemake okupacije zapoele kasnije nego u Jugoslaviji, a prvi pokret otpora poeo
je Draa Mihailovi. U prvo vrijeme on je bio apsolutni ljubimac britanske vlade i britanske vojne
snage su ga maksimalno podravale. Njemako nastojanje da se krene u temeljno unitenje
etnikog pokreta bilo je od samog poetka teko, poto su etnike jedinice, koje su se nalazile na
terenu talijanske okupacione zone, titili talijani. Drugi pokret, koga ne treba manje ozbiljno
uzimati kao faktor, a koji je od jeseni 1942. u veoj mjeri skrenuo na sebe panju bio je
komunistiki, odnosno "Titov pokret". Njemako vodstvo uskoro je zakljuilo kako je Titov pokret
opasniji protivnik: on je od samog poetka imao opu, jugoslavensku orijentaciju, koju je spretno
pokuao spojiti sa komunistikim uenjem. Pokret Drae Mihailovia, sa druge strane, ostao je
ogranien samo na odreenu regiju i jedan entitet. Poslije saveznikog iskrcavanja u sjevernu
Afriku, a onda i Siciliju, Njemaka je daleko vie obratila panju dalmatinskoj obali, za koju su se
borila dva protivnika ustanika pokreta: Titov i Drain, kako bi spremno doekali, eventualno,
anglo-amerike trupe. U tu smo svrhu vodili nekoliko operacija protiv komunistikih i etnikih
bandi. Na je zadatak bio jasan: oistiti obalu - od Istre do Jonskog mora - od ustanikih snaga.
Ovo nam u jesen 1943. nije uspjelo. Za razliku od Drae Mihailovia, Tito je veoma spretno uklopio
svoj pokret kao njegov ratni doprinos protiv Sila osovine i predstavio ga kao dio opeg ratnog
napora saveznika i time je od njih primio priznanje, kao samostalna ratna sila. ini se da je prije
svega Engleska preuzela na sebe obavezu da vojno podri Tita, i to preko svojih snaga iz Italije i sa
Srednjeg istoka. To je, prirodno, imalo za posljedicu da je pomo za Mihailovia postala veoma
ograniena. Englezi su prvo podrali Mihailovia, da bi u jednom trenutku kazali kako su Tito i
Mihailovi ravnopravni, te kako obojica imaju jednako pravo na englesku pomo, a na koncu su
potpuno stali na stranu Tita. Sam Mihailovi se u vezi sa tim pitanjem drao rezervirano, a razlog
je taj, kako ne bi prestalo vojno snabdijevanje njegovog pokreta od strane Angloamerikanaca,
premda je ono u to vrijeme ve bilo znatno smanjeno. Bilo kako, od tog vremena prestali su svi
napadi Mihailovievih ljudi protiv njemake okupacione sile. Sve je to doprinijelo da je na
teritoriju Srbije krajem 1943. godine i poetkom 1944. vladao relativan mir. Ostaje, razumije se,
pitanje da li je Mihailovi koristio ratno primirje kako bi se mogao, neometan, pripremati za opi
ustanak u godini 1944. Sa nae strane, mi smo sada trebali rijeiti pitanje: da li legalizirati etnike,
ili se prema njima odnositi kao do sada, te ih tretirati kao ilegalne naoruane jedinice.
Postojao je i plan da kralja Petra dovedemo u Srbiju - Jugoslavenska izbeglika vlada ve je bila u
Egiptu - to bi imalo veliki propagandni efekat i za nas. Ali, sa nae strane postojale su i mnoge
rezerve, kako je i naa komanda za Jugoistok 19. sijenja 1944. i priopila. Razgovori sa etnicima
po tom pitanju nisu donijeli zadovoljavajue rezultate. Osim toga i Herman Nojbaher, iji glas je u
157

svim takvim pitanjima bio odluujui, nije odobrio taj plan. Na zahtjev Nojbahera, mi smo
oslobodili jednog od etnikih voa iz Crnog Gore i ponudili smo mu da organizira
antikomunistike snage u njegovom kraju. On je za protuuslugu nas zamolio za putanje iz zatvora
2.000 njegovih etnika. Njemako zapovjednitvo za Jugoistok podralo je 6. sijenja 1944. taj
prijedlog i, uz suglasnost Herman Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla
uriia, ali je Hitler, meutim, 10. sijenja 1944. odbacio taj plan. Postojala je opasnost da
etnici Drae Mihailovia opet postanu faktor moi.
Savezniki zrakoplovi 19. svibnja 1944. bombardiraju Livno, te ponovno 28. svibnja 1944.
Slijedeeg dana 29. svibnja 1944. bombardiraju Livno sa 42 zrakoplova pri emu je gradi totalno
razruen. U ova dva zadnja napada na Livno i okolicu palo oko 1000 bombi. Poginulo je izmeu
60-100 civilna. Savezniki avioni su 29. i 31. svibnja 1944. izvrili i dva masovna bombardiranja
Banja luke, a tom prilikom uniteno je preko stotinu objekata i ubijeno vie stotina ljudi.
U Slavoniji situacija se stabilizirala, te savezniko zrakoplovstvo, u elji da i ovdje logistiki
oslabi nijemce 16. 6. 1944. snano bombardira Osijek sa preko 1000 bombi tekih pola tone.
Pogoene su brojne stambene zgrade, Topnika vojarna u kojoj se nalazio SS, zarazni odjel bolnice,
dva mlina, pivovara, uiteljska kola, tvornica sapuna, eljeznika postaja Donji grad, skladite
benzina i ulja, koara, vojna bolnica, dvije crkve. Poginulo je 259 osoba, uz veliki broj ranjenih. U
napadu je uniteno 160 stambenih objekata, a mitraljirani su i civili koji su se zatekli na ulici. Iz
toga je vidljivo kako je cilj bio uz napad na vojarnu i eljezniki kolodvor, koji su bili vojni ciljevi,
najvaniji cilj bili civilni i gospodarski objekti. Slijedei dan bombardiranje je ponovljeno, pri emu
su stradali iskljuivo civilni ciljevi, te je poginulo 36 ljudi, uz 120 ranjenih. Mostovi, pruge i ceste
okolo Osijeka zapadni Saveznici nisu prepoznali kao vojne ciljeve, iz ega je mogue zakljuiti
kako im je odgovaralo ostaviti nijemcima slobodne komunikacije, kako bi se mogli to lake
povlaiti. Poto ovdje nisu imali svoje kopnene snage logino je zakljuiti kako je to od njih traio
Tito.
Koncem srpnja 1944., nakon brojnih pokolja hrvatskih civila od strane nijemaca u
operacijama ienja otoka, obale i zalea, borbena vrijednost hrvatskih domobranskih vojnih
jedinica pala je toliko nisko da su njemake vojne vlasti rijeile potpuno reorganizirati hrvatsku
vojsku. Njemaki general von Weichs dao je prijedlog: s obzirom na ozbiljnost situacije, hrvatsku
armiju mora se od sada iskljuivo upotrijebiti tako, da slui njemakim ciljevima, kako bi se
potedjela njemaka krv. Ovo se moe postii samo tako da se sve hrvatske vojne jedinice odmah
stave pod njemako zapovjednitvo i da se popune njemakim vojnicima. To je jedina mogunost da
se sprijei, ako doe do anglo-amerike invazije, da se hrvatsko oruje upotrebi protiv njemakih
vojnika. Nadalje, treba odmah odustati od planova za formiranje isto hrvatskih vojnih jedinica.
U osvajanju otoka njemcima su najvei problem bili Britanski ratni brodovi. Britanski ratni
brodovi su uz istonu obalu Jadrana potopili 84 njemaka ratna i trgovaka broda, a jedina obrana
protiv Saveznie mornarice koja je uspjeno djelovala su magnetske mine. Zbog tih problema
osvajanje otoka nijemcima je bilo puno tee nego da su se borili samo protiv partizana, pa su zbog
toga vrili masovne represalije prema stanovnitvo to je samo jo vie pojaalo otpor prema njima.

1.20. Prodor partizana u Srbiju

Poetkom proljea Tito je sve vie pokazivao interes za prodor u Srbiju. Prvi puta je to
pokuao prosincu 1943. ali mu taj pokuaj nije uspeo.
158

O tome su njemaki vojni analitiari u dnevniku Vermahta zapisali: Titov i Mihailoviev

odnos prema Engleskoj bio je od odluujueg znaaja i rijeen je krajem 1943. te poetkom 1944.
u korist Tita. Britanci su prije toga bezuspjeno pokuavali sklopiti dogovor izmeu Jugoslavenske
vlade u Londonu i Tita. U svom govoru pred parlamentom, 22. februara 1944, eril je sa mnogo
topline govorio o Titu i njegovom partizanskom pokretu, koji je daleko jai od Mihailovievog i
posjeduje iroku nacionalnu bazu, premda komunisti imaju glavnu rije. eril je poslao Titu svog
osobnog promatraa Deakina. U jesen 1943. eril je u Titov tab poslao veu britansku vojnu
misiju, koju je vodio Mac Lean. U istom govoru eril je o Mihailovievoj borbi govorio sa
podcjenjivanjem. Formalni prekid Britanaca sa Mihailoviem nastao je 24. svibnja 1944.
Prilikom nastojanja Engleza da doe do jedinstva izmeu Tita i Jugoslavenske izbjeglike vlade.
Britanskoj vladi bio je prije svega pred oima vojni cilj: prirodna posljedica takvog jedinstva bio bi
porast pokreta otpora na jugoslavenskom prostoru, a time bi njemake vojne snage u daleko veem
broju bile vezane za taj dio ratita. Mladom kralju i njegovoj izbjeglikoj vladi oni su jasno dali do
znanja, kako e kod britanske vlade imati slabu podrku, te su im preporuili, kako im je najbolja
garancija da zadre svoj dosadanji poloaj, ako u najveoj moguoj mjeri izau u susret Titovim
zahtjevima. eril je u svom govoru od 22. veljae 1944. to jasno i kazao: "Mi sada ne moemo
odbaciti kralja Petra". Kralj Petar predloio je odvjetnika dr. Ivana ubaia kao mandatara nove
izbjeglike vlade. On je prije rata bio i jedan od arhitekata Hrvatske teritorijalne autonomije. Jo
14. oujka 1944. primili smo informaciju da se Tito ali kako je britanska pomo veoma mala. Ovo
se stanje uskoro promijenilo i njegovi partizani uskoro su poeli primati znatnu englesku pomo.
Drugi Titov upad u Srbiju (lipanj/travanj 1944)
Poto je ostao bez talijanskog generala Roate koji ga je tajno naoruavao u zamjenu za
borbu protiv NDH, Tito je naao Britance kao novog dobavljaa oruja. Ovaj novi dobavlja je
traio obnovu Jugoslavije, te se Tito morao zbog toga proiriti i u Srbiju. Prvi puta je probao
koncem 1943, ali bez uspjeha. Novi pokuaj pripremio je sa oko 17.000 boraca, prema njemakim
izvjetajima od 22. oujka 1944. Titove snage krenule su 21. oujka 1944. u Srbiju, i to junije od
Viegrada, preko rijeke Lim. Uz njega su bili i ruski oficiri, a neophodan vojni materijal osigurali
su mu Englezi. Dolo je do manjih sukoba sa bugarskim snagama, koje su odmah pozvale
pojaanje i ono im je 26. oujka 1944. stiglo nedaleko od Ivanjice. Titove snage zaobile su
bugarske jedinice i 28. oujka nale su se u Studenici. Vojni njemaki zapovjednik za Jugoistok
izdao je naredbu da se iz Maarske hitno poalje pomo njemakih vojnih snaga. Titove snage 31.
oujka 1944. stigle su blizu Uica, ali se zbog loe organizacije ne mogu suprotstaviti Nijemcima i
Bugarima. Zbog toga se partizani povlae 7. travnja na prostor Ivanjice. Povlaenje iz Srbije poelo
je 23. travnja 1944., a brojno stanje bilo je sada znatno manje nego kada su krenuli prema Srbiji. U
borbu protiv komunista ukljuile su se i etnike grupe Drae Mihailovia na prostoru Srbije,
Sandaka i Bosne. Tako je krajem travnja 1944. propao i drugi Titov pokuaj proirenja na Srbiju,
pri emu je izgubio oko 1.500 boraca, te su partizani u manjim grupama krenuli ponovno u Bosnu.

4.21. Jadranski front

Nakon kapitulacije Italije, Nijemci su vrlo brzo ovladali istonom obalom Jadrana, uz
izuzetak otoka Visa i nekoliko drugih otoka. Nijemci ocjenjuju kako je ovo podruje opasno
prepustiti Hrvatskoj vojsci, ili etnicima. etnici bi mogli pozvati Kralja Petra na povratak u
Jugoslaviju, dok bi se Hrvatske postrojbe mogle pobuniti protiv Pavelia, objaviti prijelaz na
zapadnu stranu, te takoer pozvati zapadne snage na iskrcavanje. Zbog toga odluuju uski pomorski
pojas prepustiti Titu, i o tome s njime, sklapaju tajni dogovor po kojem ih oni putaju na otoke i u
okolicu Dubrovnika, s tim da oni ne smiju dopustiti iskrcavanje Engleza i Amerikanaca. Na taj je
159

nain antifaist Tito od tajnog suradnika faistikog voe Duea, postao i tajni suradnik nacinal socijalistikog voe Hitlera.
Josip Broz Tito poslao je 20. sijenja zapovijed tabu Mornarice NOVJ da se brani otok Vis.
Za obranu Visa angairaju 26. diviziju sa 1., 11. i 12. dalmatinskom brigadom i Mornarica NOVJ,
kao i saveznike snage. Povlaenjem partizana sa Korule, Braa, olte i Hvara na Vis, broj
izbjeglica popeo se na vie od 20 tisua. Svi oni prebaeni su na slobodni Vis zajedno s oko 300
idova koje su Talijani bili internirali na Koruli. Poetkom 1944. u junu Italiju prebaeno je vie
od 39.000 ljudi, skoro svi s podruja Dalmacije (98 posto). U toku nekoliko mjeseci Vis je posluio
i za suradnju izmeu Engleza i partizana, a Nijemci su to doputali poto su znali kako su sigurni od
bonog napada zapadnih saveznika. Preko Visa stizala je i glavnina britanske pomoi u vojnom
materijalu i hrani, koje se dalje prevozila malim brodovima, ali su nijemci to smatrali za manji
problem. Vodeu ulogu u britanskoj suradnji sa komunistima igrao je britanski general MacLean,
koji je ranije pod imenom Safford Cripps, radio u britanskoj ambasadi u Moskvi, te je imao iskustva
u radu sa komunistima. Od 1. do 15. veljae 1944. na Vis je stiglo 49.000 vojnikih ruksaka, 140
lakih pukomitraljeza, 21.000 puaka, a poslije se ta pomo jo poveala. Engleski vojni instruktori
uili su Titove ljude kako se rukuje sa orujem, a posebno topovima. Poetkom oujka
zapovjednitvo nad otokom Visom preuzeo je brigadni general Tom Churchill, neak predsjednika
britanske vlade Winstona Cherchila. Krajem oujka na otoku se nalazilo oko 10.000 Titovih boraca
i do 800 engleskih vojnika, te nekoliko Amerikih asnika. Ovoliki broj partizana prisilno je
mobiliziran od oko 40.000 izbjeglica koji su se na Vis prebacili sa obale i drugih otoka nakon to su
nijemci od talijana preuzeli ovo podruje. Partizani su sa saveznicima dogovorili prebacivanje civila
sa srednjedalmatinskog podruja i otoka na talijanski jug, a odatle u Sinajsku pustinju. To su
objasnili tvrdnjama kako zbog velikog broja izbjeglica nije bilo mogue organizirati prehranu, te
britanci organiziraju prebacivanje civila u izbjegliki logor El Shatt. Logore je bilo mogue
organizirati i u osloboenim dijelovima Italije, a injenica kako su prebacivani daleko od domovine
upuuje na zakljuak kako su partizani eljeli na obali smanjiti broj Hrvata koji bi se kasnije mogli
suprotstaviti komunistikoj vlasti. Na ovakav zakljuak upuuju i tvrdnje ubaenih komunista kako
su im kue sruene i kako se nemaju gdje vratiti. Kako bi se doista to vie kua sruilo partizani su
od saveznika traili bombardiranje mjesta i civilnih objekata na obali, ak kad za to nije bilo
nikakvog vojnog razloga. U ovaj pustinjski egipatski logor prebaeno je preko 30.000 civila, ena
djece i staraca, dok su sve za borbu sposobne mukarce prilikom ukrcaja u brodove partizani
izdvojili i mobilizirali. Logor su, za vrijeme vojnih vjebi, pod nadzorom RAF-a , pet puta
"sluajno" bombardirali piloti kraljevske vlade Petra Karaorevia koja se tada nalazila u Kairu.
Tek nakon 18 mjeseci izbjeglice su se vratile kuama, a mnogi su iskoristili priliku za odlazak na
zapad, kako se ne bi vraali u komunistiku dravu. U logoru El Shatt, Katabdi i Tolumbatu od
bolesti i starosti umrlo je preko 700 ljudi, najvie male djece, a zadnji su se vratili kuama do
kolovoza 1946.
Na Jadranu Nijemci kreu u oslobaanje otoka od partizana tek polovicom sijenja 1944.,
pet mjeseci nakon kapitulacije Italije, Nijemci odluuju zauzeti otoke, koje su do tada prepustili
partizanima, te na taj nain prekidaju tajne dogovore sa Titom o sprjeavanju iskrcavanja zapadnih
saveznika na Jadransku obalu. U posljednjih 5 mjeseci partizani su se znatno naoruali, te postali
ozbiljna vojna sila. Padom Rumunjske i ulaskom Rusa u Maarsku Nijemci se poinju pripremati
za povlaenje iz Grke, te se zbog toga moraju osigurati od napada sa boka, to jest od pravca
Jadrana. Zato odluuju uzeti od partizana ono to su im pet mjeseci tajno prepustili. Nijemci 13.
sijenja 1944, ulaze na Bra u sklopu operacije "Morgennjind", ("jutarnji vjetar"), a dan ranije
susjednu oltu. Osvajanje Hvara zavrava 19. sijenja 1944. ali zbog nedostatka vojnika zadravaju
se samo na Brau, Koruli i poluotoku Peljecu. Ovime su ograniili partizane na Vis ime su im
onemoguili znatnije napadno djelovanje. Dranje otoka su mogli prepustiti svojim hrvatskim
160

saveznicima, ali im to nisu doputali poto su se bojali prelaska hrvatske vojske na stranu zapadnih
saveznika.
Nakon to su zauzeli Split nijemci su dozvolili vrlo malom broju ustaa i domobrana da uu
u Split. Ustae su vrlo brzo umjesto politikog rada na mobilizaciji lokalnih dragovoljaca poeli lov
na etnike koji u njemakoj uniformi pokuavaju pobjei na zapad, te lov na spliane koji ne
pokazuju oduevljenje ustakom vlasti. Paveli 26. sijenja 1944. objavljuje zakon kojim jami
slobodni povratak kuama svim partizanima i vojnim neposlunicima, ime je mislio sprijeiti bijeg
dalmatinaca u partizane, ali je ve zakasnio. Hitler je nakon osvajanja Dalmacije formalno priznao
pravo NDH nad Dalmacijom, ali je zadrao nadzor nad Hrvatskom vojskom. Paveli je nakon toga
odluio mobilizirati sve priuvne asnike sa ovog podruja iz ega je vidljivo kako on ni nakon 3
godine ratovanja nije nauio kako se prisilno mogu mobilizirati vojnici, dok se prisilnom
mobilizacijom asnika postie vie tete nego koristi.
Dana 13. veljae nijemci zakljuuju kako za vojnu slubu sposobni mukarci na otoju i
obali predstavljaju obiljnu opasnost u sluaju neprijateljskog iskrcavanja na jadransku obalu. Zbog
toga nareuju: " Svo muko, za vojnu slubu sposobno stanovnitvo otoja pred jadranskom obalom
bez odlaganja pohvatati i prebaciti na kopno. Na kopnu, u suradnji s njemakim teritorijalnim
vlastima i nadlenim zemaljskim vlastima, oni e se iskoristiti na sljedei nain: 1. Ukljuivanje u
hrvatsku vojsku ili u hrvatsku radnu slubu prema za to od hrvatske drave donesenim zakonima
koje je za ovu svrhu izdala hrvatska drava i prema odredbama. 2. One koji jo nisu obuhvaeni,
shodno toki 1. prikupiti u zatvorene graevinske i radnike ete, za rad na izgradnji obrane obale i
putova, koje e biti pod jakom straom. Koritenje ovih ljudi za rad na izgradnji obale i putova ima
prednost pred sluenjem u hrvatskoj vojsci."
Iz ovoga je vidljivo kako je nijemcima bilo vanije hrvate angairati da gradnjom rovova
brane njih i da se boje kako bi hrvatska vojska mogla prijei na zapadne snage. Na osnovu ove
zapovijedi nasilno je pohvatalo i deportiralo oko 30.000 Hrvata i raseljeno po Bosni i Slavoniji.
Otok olta bio je potpuno ispranjen, veliki dio Braa, Hvara, Korule, Peljeca, te Dubrovakog,
Makarskog i Trogirskog primorja. Nasilna deportacija izvela se po zapovijedi generala Lothara
Rendulica, zapovjednika 2. oklopne armije, izvedena je radi zatite obale od anglo-amerikog
desanta. Krajem 1943. g., pred njemakim napredovanje, s tog istog prostora pobjeglo je preko
Visa za sjevernu Afriku i Italiju 30.000 ljudi, te je tako ukupno oko 60.000 Hrvata srednje i june
Dalmacije potjerano iz svojih kua. Takoer je jasno kako je Paveli znao donijeti zakone o radnoj
slubi kada je to trebalo nijemcima, ali mu nije padalo na pamet da to i sam koristi za jaanje
hrvatske obrane, ili neutralizaciju hrvatskoj neojalnog stanovnitva koje su partizani lako
mobilizirali.
U oujku 1944. Rusi osvajaju Maarsku.
Zbog malih njemakih snaga 21. oujka partizani zauzimaju oltu, a 22. oujka jedna
partizanska bojna iskrcala se sa Visa na Hvar, odakle su ih Nijemci ponovno otjerali.
Splitsko podruje
Zamjenik naelnika njemakog generaltaba Jodl 18. svibnja 1944. godine pie: Obrana
naroito vanih obalnih uporita i otoka uinila je potrebnim iseljavanje svog mukog stanovnitva
s otoka, a nedavno i iz Zadra i Splita. Tamo ljudi sposobni za vojsku znae opasnost za nae slabe
posadne trupe, potpuno ne uzimajui u obzir to u nedovoljno osiguranim predjelima bande
regrutiraju za svoje ciljeve stanovnike sposobne za vojnu slubu.
161

Partizani sa planine Mosor vre male ali uestale diverzije na nijemce i ustae. Kao odgovor
na to 26. oujka 1944. pripadnici njemake SS divizije Prinz Eugen provode operaciju u kojoj
spaljuju 209 kua, pljakaju sve do ega su doli, odvode stoku i na najokrutniji nain ubijaju, kolju
i spaljuju 276 uglavnom ena, djece i staraca. U selo Rudu dole su njemake trupe 28. oujka oko
11 sati. im su doli, odmah su opkolili selo, zatim sakupili ljudstvo i sve na mjestu postrijeljali. U
Rudi ubijeno je oko 250-300, a selo je spaljeno. U operaciji ienje zaobalja od partizana, 26.
oujka Nijemci u mosorskom selu Dolac Donji kod Omia ubili su 275 ena, djece i staraca, a u
selu Human na otoku Brau pobijeni su svi mukarci stariji od 14 godina. Na podruju Cetinske
krajine 28.-29. oujka 1944. u sedam sela (Krivodol, Podina, Otok, Ruda, Ljut, Roame, Votane),
ispod Kamenice, pripadnici SS divizije "Prinz Eugen" (uglavnom folksdojeri iz Banata) pobili su
oko 1.800 itelja. Nakon pokolja lokalni hrvati masovno bjee u partizane. Sve pokolje poinili su
pripadnici III. bojne 14. puka 7. SS divizije Prinz Eugen, meu kojima je bilo i Srba iz Banata
kao i etnika s podruja Dalmacije. Seljaci nisu oekivali pokolj civila, te se nisu povlaili u brda,
kao to su obino radili Srbi. Zbog pokolja civila Vlasti NDH prosvjeduju, Edo Bulat u Splitu uhitio
je 70 etnika, provedena je istraga njemake vojske, ali nitko nije kanjen. Nijemci na hrvatske
prosvjede uope ne obraaju panju, te se ljute zbog optubi, a kako bi ih smirio Ante Paveli
smjenjuje ministra dr. Stijepu Peria. Za ove pokolje dio krivice lei i na Paveliu koj pokuava
domobrane i ustae ugurati u primorske gradove kako bi politiki pokazao njihovu pripadnost
Hrvatskoj, iako bi bilo puno pametnije da je gradove prepustio nijemcima, kada im i onako nita
nemoe, te da je svoju vojsku raporedio po planiskim zaselcima kako se partizani ne bi imali gdje
snabdijevati nakon povlaenja iz gradova. Ali njemu su i tada vanije bile politike formalne igre
nego vojno sigurnosna logika.
Nakon njemakog ienja Mosora splitska 4. brigada je spala je na ispod 450 boraca. Zbog
toga je Brigada u oujku vrila samo izvianja i ruenja komunikacija na cesti Bosansko Grahovo
Knin, dok se ne popuni novim borcima.
Krajem travnja partizani zauzimaju Mljet i Korulu. Nijemci ih brzo tjeraju sa Mljeta, ali su
u osvajanju Korule imali velike gubitke.
Pri slijedeoj njemakoj operaciji ienja partizani se sklanjaju u planine, a im Nijemci
odlaze dalje oni mobiliziraju Hrvate preostale nakon njemakih pokolja, a u svima koji im se ne
ele pridruiti vide neprijatelje. Hrvatsko uporite Arano kod Imotskog 27./28. svibnja 1944. palo
je u ruke desete dalmatinske partizanske brigade, pri emu je poraena 2A bojna 6. stajaeg zdruga
popunjena uglavnom Imoanima i Hercegovcima. Hrvatski domobrani su se, na nagovor dvojice
partizanskih pijuna, od kojih je jedan bio zapovjednik satnije, pokuali predati, ali ih je odmah
ubijeno oko 40, dok je ostalih 130 zarobljeno i ubijeno u 25 km udaljenom selu Podi blizu Trilja.
Ovaj pokolj dogodio se dva tjedna nakon to je u Drvaru osnovana "OZNA", tajna partizanska
sluba sa zadatkom eliminirati sve stvarne, ili potencijalne protivnike komunizma koja je sve svoje
potencijalne protivnike nastojala zastraiti masovnim terorom.
Za vrijeme njemakog osvajana otoka Braa 3. lipnja 1944. u 10 sati oko 30 saveznikih
bombardera bombardira Split, pri emu su najvie stradala gradska trnica u Hrvojevoj ulici, te
predio oko Srebrnih vrata Dioklecijanove palae i podruje oko crkve Sv. Dominika. Potom je, oko
13 sati, oko 70 bombardera bacilo oko tisuu razornih bombi na gotovo itavo podruje grada. U
zranim napadima na Split, poginulo je oko 300 ljudi, a velik broj ljudi bio je ranjen. Avioni vrlo
uestalo rue Split, te je glad sve vea. Od 1. sijenja do 30. lipnja 1944. Split su avioni preletjeli
1890 puta i 21 puta bombardirali. Kroz to vrijeme od bombardiranja je u Splitu poginulo od 450 do
500 osoba.
162

tab 26. divizije, na osnovi nareenja Vrhovnog taba, odluio je zajedno s Mornaricom
NOVJ i saveznikim snagama izvriti desant na otok Bra, najvaniji punkt u sistemu njemake
obrane na obalama Jadrana u srednjoj Dalmaciji. Istovremeno su savezniki razarai izvrili
granatiranje njemakih poloaja na olti, Drveniku, Trogiri i zrano bombardiranje oko Splita,
Omia i Makarske, kako bi se kod neprijatelja stvorio utisak o izvoenju pomorskog desanta irih
razmjera na dalmatinsku obalu. Napad je poeo 1., a zavrio 4. lipnja, a imao je velike obostrane
gubitke. U napadu nijemci su zarobili pukovnika Jacka Churchilla i brzo ga prebacili u Split.
Saveznici su imali 60 mrtvih, 74 ranjena i oko 20 nestalih. Tito doputa zajedniko oslobaanje
otoka od nijemaca, ali ne doputa iskrcavanje na obalu.
Poslije estodnevnih borbi 17. rujna partizani osvajaju i Sumartin. U Sumartinu se nalazio II.
bataljun 738. regimente 118. divizije ojaan s dvije baterije topova (13 topova) i dijelovima
mornarike pjeadije. Zarobljeno je 450 vojnika, a preko 350 je poginulo.
U Split je oko 21. rujna stigao etniki vojvoda pop uji. U samom gradu boravi veliki
broj etnika, koji su smjeteni po njemakim vojarnama. Nou izmeu 24. i 25. ustae su uhvatiti
jednog etnikog zapovjednika i njegovog sina u njemakim uniformama, nakon ega su ih ubili, zbog
ovog je dolo do zategnutog odnosa izmeu ustaa i Nijemaca. Nakon 3 godine rata ustae su jo uvijek
fokusirani na etnike pojedince umjesto na stvaranje Hrvatske drave.
Polovicom listopada Nijemci i ustae se povlae iz Splita prema zapadu, a bjee i mnogi
civili. Partizani su se iskrcali na kopnu kod Omia s jakim snagama.

Organiziran je sastanak domobrana i partizana 24. listopada u tabu mornarice NDH, emu
je prisustvovao i domobranski zapovjednik grada. Postignut je dogovor i razraene konkretne
zajednike akcije na spaavanju objekata u gradu. Komandant mornarice NDH, Butkovi, odbio je
zahtjev Nijemaca da se mornarica i domobranske jedinice povuku iz Splita. Ustae se spremaju za
evakuaciju, a domobrani, redarstvo i andari ostaju u gradu, te sprjeavaju Nijemce da unitavaju
objekte po gradu, kao i mostove. Dana 25. listopada u 15 sati poeli su pokreti svih snaga kopnene
vojske i ratne mornarice za povlaenje iz Splita, te su se povukli do 22.30. Split je postao
partizansko uporite, ali preko njega nije izvreno iskrcavanje zapadnih saveznika, ega su se
nijemci bojali. Da su dopustili dolazak veih ustakih snaga koje bi ovdje ostale upravo to bi se
dogodilo, ali to nisu eljeli ni nijemci, a ni britanci, svako iz svojih interesa.
Kninsko podruje
Na Kninskom podruju nedaleko od Knina u srpnju 1944. dolo je do njemakog ratnog
zloina, u kome je ubijeno 400 hrvatskih civila, ena, djece i staraca, od strane SS-brdske,
dobrovoljake divizije "Princ Eugen"i etnika, zbog ega su se Hrvatske vlasti opet alile
njemakom ministarstvu vanjskih poslova. I ovaj zloin imao je za posljedicu pad politikog ugleda
Pavelia u narodu, te jaanje ugleda partizana. I ovo se moglo izbjei da su se ustae i domobrani
koncentrirali na obranu manjih planinskih mjesta gdje nijemaca nema, umjesto to im slue po
gradovima.
etniki major Vojislav Lukaevi, kao izaslanik Drae Mihailovia, u Londonu 20. oujka
1944. godine, prisustvuje vjenanju kralja Petra II. Karaorevia s princezom Aleksandrom,
kerkom grkog kralja Aleksandra. U London je doao preko Kaira u pratnji britanskog pukovnika
Baileya, koji se bio u tabu Drae Mihailovia. Lukaevi je u Londonu dobio upute za povratak u
Hercegovinu i pokretanje akciju za osloboenje Dubrovnika kao mjesto preko kojeg se Kralj
163

treba vratiti u Jugoslaviju. Kad se vratio u tab Drae Mihailovia poeo je s potpukovnikom
Baeviem praviti plan za osvajanje Dubrovnika. Njima se pridruio i major Ostoji, zapovjednik
etnikog korpusa u Sandaku. Po uputama iz Londona, oni pokreu etnike iz Srbije, Sandaka,
Bosne i Hercegovine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je zapoela poetkom rujna 1944.
godine, a ukupno je prema Dubrovniku krenulo oko 4.500 etnika. Poslije sastanaka u Rudom i u
Kalinoviku, Lukaevi je s etnicima krenuo u Nevesinjsko polje, potom u pravcu Stoca i Ljubinja,
a onda prema Trebinju, blie Dubrovniku. Iz Londona je dobio informaciju o predstojeem
iskrcavanju britanskih i amerikih trupa u podruju Dubrovnika, a kruile su i informacije o
iskrcavanju jugoslavenske vojske izvan otadbine, pod zapovjednitvom generala Petra ivkovia,
na podruju Boke Kotorske. Lukaevi usmijerava svoju akciju prema junoj Hercegovini i
morskoj obali na sektor Trebinje - Cavtat Dubrovnik, te sa svojim postrojbama 22. i 23. rujna
1944. godine napada postrojbe 369. njemake legionarske divizije na eljeznikim postajama
Poljice, Diklii, Jasenica, Hum, Uskoplje. Ovo je bila jedina borba etnikih postrojbi protiv
Nijemaca u 1944. godini. Nijemci su tada odbacili etnike prema Trebinju, a poraeni Lukaevi
zatraio je pomo od partizana koji su to odbili. Tada su Englezi jo uvijek vjerovali kako etnici, u
suradnji sa Nedievcima i Ljotievcima iz Srbije, mogu obnoviti Jugoslaviju, ili barem natjerati
komuniste na formiranje koalicijske jugoslavenske vlade, te su podupirali etniko osvajanje
Dubrovnika kako bi se preko njega iskrcali u Jugoslaviju, te zapoeli obnovu Jugoslavije. Dok god
je Tito drao jug Jadrana iskrcavanje nije dolazilo u obzir, poto to Tito nije dozvolio, iako je od
njih primao oruje i streljivo. Tek u listopadu, kada su Partizani ponovno zauzeli Dubrovnik, (prije
su jedno vrijeme drali podruje oko Dubrovnika u dogovoru sa Nijemcima koji su sa partizanske
strane potpisali Koa Popovi, Milovan ilas i Vladimir Velebit,) Tito je odobrio iskrcavanje
dijela britanskog 211. topnikog diviziona i komandosa iz Floyd force. Britanske su snage tada
stigle do Bilee, a daljnje napredovanje im Tito nije dozvolio, a oni nisu mogli ui u otvoreni sukob
sa svojim formalnim saveznikom. Britancu su tada ve u Grkoj uli u sukob sa komunistima, te se
Tito bojao kako bi britanci ipak mogli ui u rat na strani etnika, te ne dozvoljava iskrcavanje
veeg broja britanaca, pa itavu diviziju rasporeuje na obalu.
Na podruju Istre 30. travnja Nijemci su izvrili veliki pokolj Hrvata kada su potpuno
unitili selo Lipe i ubili 269 stanovnika koje su uspjeli pronai, zatvorivi ih u kolu koju su tada
zapalili. Pokolj su izazvali partizani koji su napali njemakog zapovjednika u blizini sela. U Istru i
Rijeku Nijemci nikada nisu pustili hrvatsku vojsku poto je ona trebala biti, po njihovim planovima,
Njemaki izlaz na jadransko more, iz ega se vidi kako ak i u trenucima opeg povlaenja, jo
uvijek nisu shvaali i prihvaali poraz.
Poetkom svibnja Tito odluuje osnaiti svoju politiku mo u Hrvatskoj, te oslabiti utjecaj
Hrvatskih komunista. Zbog toga dolazi do sazivanja treeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, 8. i
9. svibnja 1944. Na tom je zasjedanju formalno utemeljena Federalna Drava Hrvatska, ime je
formalno ojaan poloaj Hrvatske, ali je ukidanjem Izvrnog odbora, i osnovanjem Prezidija
Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske, mo Hrvatskih komunista
zapravo smanjena. Donesena je Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom
zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaena odluka o stvaranju zajednike federativne drave
s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti. Ovom odlukom ponitene
su elje pojedinih hrvatskih komunista za stvaranjem sovjetske Hrvatske drave. Tadanji voa
hrvatskih komunista Andrija Hebrang uspijeva zadrati mjesto glavnog hrvatskog komunista, ali sa
znatnom manjom snagom. Umjesto Izvrnog odbora izabrano je Predsjednitvo od 31 lana. Tim
odlukama ZAVNOH se preoblikovao iz "vlade" u sabor Hrvatske. Kao jedna od mjera za
privlaenje Hrvata u partizane bila je i odluka o uvoenju vjeronauka kao izbornog predmeta u
kole.
164

U svibnju 1944. Nijemci pripremaju operaciju "Konjiev skok" kojom su pokuali uloviti
Tita u Drvaru. Pri tome je Titova garda desetkovana, a poginulo je i dvadeset engleskih i amerikih
asnika promatraa. Titove snage bile su oslabljene zbog gubitaka u neuspjenom osvajanju Srbije,
pri emu je i njegov ugled ratnog pobjednika opao. Operacija "Reselprung" ("Konjiki skok",
odnosno Sedma neprijateljska ofenziva po partizanskoj terminologiji) zapoela je u ranu zoru 25.
svibnja 1944. sa snanom podrkom iz zraka. Na oblinjim brdima partizani su pruili jak otpor
kako bi Titu dali vremena za izvlaenje. Specijalna jedinica 7. -brdske divizije prodrla je 28.
oujka prema brdovitom, teko prohodnom umovitom terenu, a 30. oujka stigla je u mjesto
Potoci, ali je Tito pobjegao juno, prema Grahovu, odakle je nastavio prema Kupresu odakle je
britanskim avionom odletio prema Italiji, da bi se nakon nekog vremena pojavio na otoku Visu. Pri
ovoj operaciji poginulo je i zarobljeno 6.000 partizana. U Drvaru je boravio i sin britanskog
premijera Randolph Churchill kao ef britanske vojne misije, ali se kao i Tito uspio izvui iz
okruenja, te sa Kuprekog polja odletjeti u Italiju. U to vrijeme Britanski RAF je potpuno
dominirao zrakom, te su redovito letjeli iznad Bosne i istovarali oruje, streljivo, te raznu opremu
ukljuujui i radio opremu, kako bi Tito mogao lake komunicirati sa svojim snagama, a i ljude
kada je trebalo. Nijemci su u Drvaru nali Titovu novu uniformu koja se tek saila, te su nakon toga
proirili informacije kako je Tito ubijen. Poto se on nakon desetak dana pojavio na Visu pustili su
priu kako je to neki Britanski agent koji glumi Titovog dvojnika, a na Vis je doao preko Barija.
Da je to tono teko je da bi ga prihvatili najblii Titovi suradnici koji su bili uvijereni komunisti.
Nedugo nakon toga Tito je otputovao i u Mosku, a teko je i da bi Staljin, koji je Tita osobno
poznavao, britanskog pijuna prihvatio za vou jugoslovenskih komunista. Pria bi imala nekog
smisla da je taj novi Tito prikazan kao komunistiki dvojnik iz Staljinove ekipe, to bi komunisti iz
Titovog okruenja vjerojatno i prihvatili, kako ne bi pao borbeni moral meu partizanima.
Zbog neuspjenog unitenja Tita Hitler je na osnovu svojih obavjetajnih podataka imao
dojam kako su iz Zagreba obavijestili Tita o ovoj operaciji, te je naredio da u budue hrvatske trupe
ne sudjeluju u takvim operacijama.
Nakon operacije "Konjiev skok" Tito je promijenio teite svoga djelovanja. Vie se
usmjerio na meunarodnu politiku, dok je voenje vojnih operacija prepustio drugima. Poeo je
letjeti na sastanke sa svojim saveznicima, a veinu snaga iz Bosne je prebacio na druga ratita,
Jadran, Slavoniju i Srbiju. Nastojao je ne ometati Nijemce u povlaenju i osvojiti Srbiju. U
Slavoniji od ometanja prometa na eljeznikim pravcima i pljaki hrane za borce u Bosni, teite
djelovanja mu je postalo sprijeiti prelazak Rusa preko rijeke Drave i ulazak u Slavoniju. To
naravno nije inio vojno, ve uvjeravanjem svojih istonih saveznika kako on moe i sam, bez
njihove pomoi ovladati ovim prostorom. Istovremeno je i Britance nastojao uvjeriti kako moe
ovladati Srbijom, te je u borbe ukljuio i njihove vojne saveznike, ali i dalje nije dozvolio
iskrcavanje veih britanskih postrojbi na obalu. Britanci tada jo uvijek nisu imali dovoljno snaga
da se silom iskrcaju na Jadransku obalu u cilju obnove Jugoslavije, a procijenili su kako
Mihailovievi etnici nemaju snage pokoriti NDH. Zbog toga su procijenili kako je najbolje da
komunisti obnove Jugoslaviju, to je znailo rtvovati etnike, te pokuati politikim putem stvoriti
dravu u kojoj e zapad i istok imati podjednak utjecaj, to je dogovoreno u Jalti. Pri tome im je
ipak bilo vanije spasiti jugoslaviju nego osigurati demokraciju barem na polovini teritorija.
Anglo-amerike vojne snage 6. lipnja 1944. izvrile su invaziju na Normandiju, zbog ega
se situacija za Njemaku i njene saveznike dodatno pogorava. Gubitak rata postaje potpuno jasan.
Nakon to se saznalo za ovaj "anglo-ameriki" udar, Paveli poinje tajne pregovore sa Sovjetskim
Savezom koji mu obeaju priznati nezavisnost Hrvatske samo ako Paveli dopusti slobodan prolaz
Crvenoj armiji kroz Hrvatsku i slobodno djelovanje komunistima. Da je Paveli prepustio
Sovjetima koridor uz Slovensku granicu od Meimurja koje su drali Maari do Istre mogao je
sprijeiti povlaenje Nijemaca. Isto tako da je dopustio tajno kretanje nenaoruanih komunista po
165

Zagrebu mogao je izbjei masovno ubijanje Hrvata nakon rata poto bi svima bilo jasno kako su
postali tajni saveznici. To je mogao uiniti putanjem zatvorenika iz zatvora i logora pod
opravdanjem kako su pobjegli, te obustavom progona komunistikih simpatizera po Zagrebu. Poto
je UNS bio pod nadzorom Gestapoa, svaki incident bi se mogao pravdati kao djelo nijemaca.
Ovakvim sporazumom sa Sovjetima prodorom Crvene Armije onemoguilo bi se povlaenje
nijemaca iz Grke, te bi se Hrvatska vojska mogla naoruati njihovim orujem prilikom njihove
predaje. Paveli odbija sovjetski prijedlog, te ostaje njemaki saveznik do kraja rata i propasti
NDH. Iz ovoga je vidljivo kako je i Staljin elio iz Maarske ui u Hrvatsku, kako bi preko Zagreba
mogao krenuti prema Italiji, bez odobrenja Tita, koji je u to vrijeme pregovarao sa Cherchilom, to
je kod Staljina izazivalo sumnju. Da je Paveli na ovu ponudu djelomino pristao Hrvatske rtve bi
bile znatno manje, te je postojala mogunost formiranja komunistike Hrvatske drave, to nije
odgovaralo ni Britancima, a ni Titu koji bi ostao vladar dijelova Bosne i Crne Gore koju je tada
drao, poto jo uvijek nije uspio ui u Srbiju i mobilizirati svjee srpske snage.
Pod pritiskom Engleza 16. lipnja 1944. na Visu dolazi do sporazuma izmeu Tita i
Jugoslavenske izbjeglike vlade, koju vodi ubai. Titov, general Velebit odlazi u London kao
njegov predstavnik kod Britanske vlade, te je ujedno i veza sa Jugoslavenskom izbjeglikom
vladom. Ovime su Englezi pomogli Titu u moralnom i politikom pogledu, to je dovelo do
prelaska mnogih etnika u partizane, a i domobrana koji su u ubaiu vidjeli Hrvata koji e braniti
Hrvatske interese.
Komunistiki pokret u Albaniji 25. lipnja, po vlastitoj odluci, postaje dio Titove
organizacije, vjerojatno mislei kako e time zajedno sa Kosovom postati jedna federativna jedinica
u Jugoslaviji. Kada bi se to dogodilo broj Albanaca u Jugoslaviji bi bio puno vei, to Srbima ne
odgovara pa do stvarnog ujedinjenja nije dolo. Zbog straha o irenja komunista i na Srbiju
Njemako zapovjednitvo 29. srpnja 1944. u Beogradu sprema plan "Rbezahl", koji treba sprijeiti
upad Titovih partizana u Srbiju, kako bi se prugom Solun - Beograd moglo prometovati. U
pozadini ove operacija nijemci i Crna legija pod zapovjednikom Franjom Sudarom vre proboj do
Zvornika i Srebrenice.
Trei pokuaj upada Tita u Srbiju (srpanj/kolovoz 1944)
Njemako zapovjednitvo za jugoistok 2. kolovoza 1944. procjenjuje: "Draa Mihailovi
kao i drugi voe banditskih grupa vjeruju, na osnovu opeg stanja na ratitu, kako u njemakom
okupatoru trebaju gledati samo kao neprijatelja broj dva. Njihov neprijatelj broj 1 jeste
komunizam." Zbog takve procijene pojedini zapovjednici pristaju na suradnju sa etnicima, dok se
Hitler tomu jo uvijek opire.
Titove snage 4. kolovoza 1944. prelaze rijeku Lim, a slijedei dan stiu do doline Ibra. 9.
kolovoza 1944. dijelovi komunistikih jedinica pribliili su se na 40 km Kraljevu. Nijemci 12.
kolovoza 1944. zapoeli sa operacijom "Ribecal", zauzimaju Berane i odbacuju partizane preko
Lima.
U Rimu 12. ili 13. kolovoza 1944. dolo je do prvog susreta erila sa Titom. Uplaeni
ovakvom podrkom komunistima, u Srbiji Nedi nudi, u ime ugroenog Srpstva, vojnu suradnju
svih srpskih snaga. Nedi naglaava, da on takoer slubeno govori i u ime Mihailovia, koga je
nedavno posjetio. Od njemakih vojnih vlasti zatraio je dozvolu za formiranje srpske vojske u
snazi od 50.000 boraca, koji bi se regrutirali iz etnikih jedinica. Zapovjednitvo Vermahta, poslije
razgovora sa Herman Nojbaherom, izale su mu u susret. Nojbaher i general von Weichs 22.
kolovoza objanjavaju Hitleru stanje u Srbiji: "Oekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlaenje
bugarske vojske iz Srbije bie veoma nepovoljno po Vermaht, jer njemake snage u Srbiji danas
166

nisu dovoljne za efikasno suoavanje sa novonastalom situacijom. etnici su u Srbiji od oujka do

kolovoza 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema njemakoj sili u
posljednje vrijeme nisu vie neprijateljski raspoloeni. Oko 10.000 etnika bore se zajedno sa
njemakim trupama u junoj Srbiji i to pod komandom njemakog majora Wayela." Hitler se slae
sa djelominim ispunjenje srpske elje. Formiranja srpske nacionalne vojske od 50.000 boraca
Hitler kategoriki odbija. Takoer smatra kako Nedia i Mihailovia treba to prije meusobno
posvaati.
Da je Hitler u ovom trenutku odobrio jedinstvo izmeu Nedia i Mihailovia dolo bi do
ujedinjenja svih Srba uz podrku 90% srpskog naroda. Ujedinjenjem Srba komunisti bi izgubili
bilo kakvu mogunost osvajanja Srbije, osim uz pomo Rusa, a Tito bi ostao ogranien na planinski
prostor NDH i Slovenije. Ovakvom svojom odlukom Hitler je u stvari sprijeio podjelu Jugoslavije,
te omoguio pobjedu Titu, to je najvie odgovaralo Britancima. Kako bi pomogli Titu osvajanje
Srbije Britanci mu alju vojne zapovjednike koje vode operacije u Srbiji, uei gerilsku vojsku
frontalnom ratovanju. Glavni cilj im je presjei komunikacije kako bi oteali povlaenje nijemaca
iz Grke. Nude mu i ozbiljniju vojnu pomo za borbe u Srbiji, ali Tito ne dozvoljava iskrcavanje
ozbiljnijih britanskih snaga kako oni ne bi mogli obnoviti monarhiju. Tito shvaa planove svojih
saveznika, te nastoji to vie ojaati svoje snage na Jadranu kako bi sprijeio iskrcavanje zapadnih
saveznika. Tito kao iskusan izvia diverzant iz prvog svjetskog rata i terorist iz panjolskog
graanskog rata vrlo dobro zna kako voenje vojnih operacija protiv neprijatelja moe prepustiti
vojnim strunjacima, ali osobno najvie panje mora posvetiti obrani od saveznika. U ratu i politici
samo prijatelji ti mogu zabiti no u lea, to je on vrlo dobro znao, za razliku od Pavelia koji je
vjerovao kako varati treba samo vlastite sljedbenike, dok saveznicima mora vjerovati i biti vjeran.
U Dubrovniku 14. kolovoza 1944. Nijemci odravaju sastanak u vezi organizacije
povlaenja iz Grke, a saveznici bombardiraju hotel Excelzior u kojem se odrava sastanak, pri
emu je poginulo 20 njemakih asnika. (Prvo bombardiranje se dogodilo 28. studenog 1943.
nakon to su iz Dubrovnika istjerani partizani, kojima su ga Nijemci na kratko prepustili, kako bi
oni sprijeili mogue iskrcavanje zapadnih saveznika. Nakon toga, su po zahtjevu partizana
bombardiranja bila sve ea, a zanimljivo je kako gotovo nikada zapadni saveznici nisu
bombardirali vojne ciljeve kao to su eljeznike pruge i mostove kojima su se nijemci snabdijevali,
ve su gotovo uvijek bombardirani civilni ciljevi. Iz toga je logino zakljuiti kako bombardiranja
nisu imali vojne, ve politike ciljeve. Cilj je bio to vie demoralizirati civilno stanovnitvo kako bi
se politiki utjecaj vlasti iz Zagreba na narod to vie smanjio.)
U Rumunjskoj 23. kolovoza 1944. dolazi do dravnog udara, ime Njemaka gubi jo
jednog saveznika.
Dijelovi njemake 7. -brdske divizije koncem kolovoza bore se sa partizanskim
komunistikim snagama na granici Crne Gore i Bosne, pri emu su partizani uspeli u manjim
grupama pobjei preko Drine. U to vrijeme, poetkom rujna 1944. Dubrovnik dre Nijemci sa 369.
pjeakim pukom iz 369. legionarske divizije, a u blizini su i postrojbe vojske NDH. Ovdje je i
etnika vojska Drae Mihailovia, koja tu legalno boravi kao u svom garnizonu, najprije u
dogovoru sa Talijanima, a zatim i sa Nijemcima i vojskom i vlau NDH. U gradu je znalo biti ak
do 1000 naoruanih etnika. Oko Dubrovnika je prva Dubrovaka etnika eta, a onda i
Dubrovaki etniki korpus.
Pad Travnika
Poetkom srpnja partizani se okupljaju i preko Gornjeg Vakufa napadaju prema Bugojna, te
167

ga je 28.7.1944. zauzela 7. krajika brigada. Iz Vakufa se povukla 5. ustaka bojna prema Bugojnu
odakle se povlae dalje. Zapadno od Sarajeva dolazi do zastoja da bi poetkom rujna. 6. rujna
1944. osvojili Kreevo, grad zapadno od Sarajeva i sjeverno od prijevoja Ivan-sedla, te Fojnica,
smjetena juno od Travnika. S istoka djeluje Visoko-fojniki partizanski odred koji zauzima
Kakanj te izvodi niz napada kojima prekida promet na pruzi Travnik Lava i Sarajevo Zenica.
Zatim 9. rujna 1944. g. 4. bataljun 7. krajike brigade 10. divizije ulazi u Bugojno, koji su branile
manje oruane snage NDH-a. Time je stavljena pod nadzor NOP-a gornja dolina Vrbasa.
Zauzimanjem prostora zapadno i veim dijelom juno od Travnika, nakon ega partizani 13. rujna
osvajaju Busovau i Vitez. Branitelji iz Viteza se povlae u Travnik. Istog dana 4. bataljun 7.
brigade 10 divizije ponovo osvaja najznaajniju strateku toku na zapadu naselje Turbe, koje je
branila 3. satnija V. bojne. U tim sukobima partizani imaju podrku i zrakoplovstva. I tako je
Travnika doao u poluokruenje. Obrambeni sustav Travnika oslabljen je odlaskom njemakih
postrojbi koje se odmah povlae zajedno sa povlaenjem njemake Grupe armija E i njihovim
osiguranjem u Istonoj i Srednjoj Bosni.
Travnik su branili najprije domobrani od 1942. g. kada je u grad dola Zagrebaka
domobranska konjika pukovnija s oko 2000 vojnika, a 1944 bilo je do ak 2600 vojnika. Krajem
rujna i poetkom listopada 1944. tu se nalaze ostaci 29. ustake bojne iz Bugojna, ukljueni u Petu
ustaku bojnu Prvog ustakog stajaeg djelatnog zdruga, sveukupno oko 1.400 vojnika plus oko
400 pripadnika 5. bojne u donjoj dolini Lave, najvei broj oruanih snaga NDH mogao je biti do
2000 vojnika i oni uspijevaju obraniti Travnik.
Novi napad na Travnik je zapoeo 30. rujna u 18 sati nakon to se predala itava bojna
Zagrebake domobranske konjike pukovnije na elu sa zapovjednikom Kumpom, koja je s
asnicima i doasnicima brojila 270 vojnika. Grad i okolicu napada kompletna partizanska 10.
divizija s Jajakim i Travnikim partizanskim odredom s preko 5000 vojnika. Glavni smjerovi
napada, 7. krajike brigade ili su s june i istone strane, a lani sa sjevera. Grad je napadnut po
cijeloj crti obrane od ua Lave do njegovih zapadnih prilaza. Trei bataljun je manevrom uspio
zauzeti sve bunkere na junoj i jugozapadnoj strani Vilenice, njih 12 od ukupno 26 izgraenih za
obranu Travnika, ali se zbog zakanjelog ulaska u borbu bataljuna 9. brigade iz rezerve, 7. brigada
morala povui sa znatnim gubicima. Borbe su se vodile u gradu oko Tvornice duhana. Postrojbe
NDH su u jutarnjim satima izvrile su protuudar. Nijemci su se pomirili s gubitkom Travnika, te su,
usprkos traenjima hrvatske strane, odbili isporuiti dodatne koliine streljiva. Branitelji su 1.
listopada vratile osam od dvanaest prethodne noi zauzetih bunkera, te su se pripremali za povratak
ostala etiri. Do 2. listopada vraeni su i posljednja etiri bunkera, a planina Vilenica vraena pod
nadzor Zdruga gdje je poginulo nekoliko stotina partizana i dva generala.
Delegacija njemakih asnika pristiglih oklopnim vlakom sa pismom generala Leyersa od
zapovjednika Bene Bunia trae da se sa svojom vojskom povue iz Travnika, a za to je dobio i
odreenu koliinu streljiva. Buni im je odgovorio kako je za zapovjednika obrane postavljen po
Ministarstvu obrane NDH-a i da samo na zahtjev istoga moe napustiti svoje mjesto.
Zbog neuspjeha u osvajanju Travika 10. partizanskoj diviziji pridruuje se i 4. divizija koja
dolazi iz Zapadne Bosne preko Donjem Vakufu s ciljem zauzimanja poloaja za novi napad na
Travnik. Sve su postrojbe pristigle na polazne poloaje 11. listopada 1944. g. Zapovijed za napad na
Travnik izdao je tab Petog korpusa 18. listopada 1944. etvrtoj, Desetoj i Srednjobosanskoj
diviziji. Pratee jedinice taba 4. divizije tititi e podruje iz pravca Sarajeva i Zenice u emu e
mu pomagati Srednjobosanska divizija sjeverozapadno od Zenice. Sa sjeverozapada je napadao
3.bataljun 6. krajike brigade 4. divizije, sa sjevera Jajako-travniki odred, s jugozapada 1 bataljun
6. brigade, a s jugoistoka 2. i 3. bataljun 7. brigade. Prvi napadi 3. bataljuna 6.brigade nisu uspjeli,
pri emu pogibaju naelnik taba 6. brigade, kapetan Milan Milovac i pukovnik Josip oa Maar,
operativni asnik Petog korpusa.
Novi napad na Travnik poeo je topnikom vatrom 20. listopada u 19 sati i trajao je do 20
sati. Uslijedio je pjeadijski napad na crtu obrane. Napad nije uspio, a partizani su se, uz osjetne
168

gubitke povukli. No, partizanske postrojbe su ovog puta bile spremnije za dugotrajnije, jae i
intenzivnije napade, pa su u nonim satima udarili po junoj i jugozapadnoj obrani. Topovskom i
minobacakom vatrom izbaene su posade iz bunkera, ali su bunkeri jo tijekom noi bili vraeni.
Topovsko minobacaki napad na Travnik nastavljen je tijekom itave noi kada je na grad palo vie
od 1000 granata. Ujutro 21. listopada u 5 sati i 30 minuta uslijedio je protuudar 1. satnije V.
Hrvatske bojne, koja je bila jedina udarna priuva u Travniku. Hrvatske su snage vratile izgubljene
poloaje i ponovo zauzele sve bunkere. Meutim, partizanske postrojbe kreu u novi napad na
poloaje Tarabovca i uz pomo topnitva i dva tenka zauzimaju te poloaje, a posada se u panici i
rasulu povlai prema sreditu grada. Ove je poloaje branila 2. satnija V. Bojne. Prva satnija V.
bojne vri novi protudar i ponovo osvaja Tarabovac. Obrambene poloaje hrvatskih snaga u 9 sati i
30 minuta napadalo je i bombardiralo zrakoplovstvo NOVJ-e, a tijekom dana do 20 sati nisu
prestajali napadi topnitvom i pjeadijom, kada su se pripadnici Kupreke bojne i domobrani
povukli s june i jugozapadne crte obrane zbog jaine neprijateljskog napada i nestanka streljiva.
U protunapadu 21. listopada hrvatske su snage uspjeno odbacile postrojbe 6. brigade na
polazne poloaje, ali su zaustavljene u protuudaru na bunker izmeu Ilovae i Tarabovca, gdje je
stradao dio ustaa. Uslijedio je prodor postrojbi 7. brigade s jugoistoka, od Doca prema Travniku i u
sam grad. Taj je upad omoguio ulaz tenkovima iz smjera Han Bile to je omoguiilo jau bojevu
mo i uinkovitije napade u daljnjim operacijama. Meutim, ustae uspjeno odbacuju 6. brigadu
prema zapadu, te 7. brigadu iz grada i s dominantnih kota oko Doca, nakon ega ponovo
uspostavljaju svoju obranu. Istog dana postrojbe 11. partizanske brigade osvajaju Bilu, Han Bilu i
Divjak, te uspostavljaju potpuni nadzor nad prometnicom prema Zenici.
Nou 21./22. listopada Travnik je sa sjevera zapada i juga napadalo 11 bataljuna
potpomognutih Jajako - travnikim odredom, a s istoka, jugoistoka i sjeveroistoka 8 bataljuna s
Vlaikim odredom, ukupno oko 10.000 vojnika nasuprot najvie 2000 branitelja. Protunapad na
Tarabovac je uslijedio 22. listopada ujutro i trajao je do 2 sata kada je i on zauzet. Sve braniteljske
postrojbe koje su branile junu i jugozapadnu crtu obrane povukle su se i sastale su se u Docu. U 3
sati ujutro 3. satnije povukla se u Dolac zbog nedostatka streljiva. Postrojbe partizana svim su
snagama napali posljednje nezauzeto naselje Dolac. Hrvatske su se snage mogle povui u Travnik,
ili prema Zenici. Odluili su se za drugu mogunost i u 4 sata krenuli su preko Gue Gore,
Brajkovia, Grahovia, Bukove Glave i Jagodia, gdje su morali probijati obru oko jedan sat. U
tom je sukobu poginuo jedan partizanski major i 48 partizana. U Zenicu su doli 22. 10. 1944. g.
Odluujui napad Petog korpusa otpoeo je 22. listopada 1944. g. u 18 sati. S padom
bunkera izmeu ipovika i Pirote pala je vanjska obrana Travnika, a u sljedeim satima su osvojene
unutranje obrambene i otporne toke: Katel, zatvor, eljeznika postaja, tvornica duhana i
vojarna. Posljednja obrambena toka hrvatskih snaga bila je vojarna koju su napali tenkom
zapovjednik tenkovske postrojbe Lazar Marin i zamjenik zapovjednika 10. partizanske divizije
potpukovnik Petar Meava, prilikom ega su obojica poginuli. Nakon toga najvei dio obrane grada
je poginuo na elu sa svojim zapovjednikom Eduardom Bonom Buniem, manji dio se predao, a
najmanji dio se uspio probiti iz obrua.
Broj poginulih ustaa i domobrana je oko 800, dok je partizana kao napadaa poginulo ili
ranjeno oko 4000. Nakon pada Travnika partizani su ubili sve zarobljene i ranjene, te mnoge civile,
ukljuujui i dvije asne sestre u bolnici. Uhieno je oko 800 graana Travnika i zarobljenih
hrvatskih vojnika, koji su zatvorenu u gradsko sklonite i minirani. U smjeru Donjeg Vakufa,
Bugojna i Jajca odvedeno je 600 zarobljenih domobrana koje su skinuli do gola i zatim zaklali. Ove
likvidacije je provela OZN-a (odjeljenje za zatitu naroda formirano 28. srpnja 1944. g.) koja je u
svome sastavu na svakom terenu imala nekoliko bojni. Streljali su sve koji su bili imalo sumnjivi,
koji su se prikljuili postrojbama NOVJ-e, a bili su sumnjivi, ili se nisu prikljuili, ali su
predstavljali mogue jae politike suparnike NOP-u.
169

Nakon pada Travnika pripadnici ustakog zdruga koji su se zbog nedostatka streljiva povukli
u druga mjesta kreu u protunapad 23/24. listopada. Nisu se mirili s gubitkom Travnika, te su
eljeli spasiti svoje zarobljene i nestale suborce. III. ustaka bojna I. stajaeg djelatnog zdruga
krenula je 23. 10. 1944. g. kao zatitnica II. i V. ustake bojne istoga zdruga u napad na Travnik, i u
bitci kod Stranjana razbila protivnika, te nastavila napad. Sve postrojbe su dole do Gue Gore nou
23/24. listopada1944. g. U daljnjem prodoru II i III. bojna zauzimaju najdominantnije toke oko
Travnika, a 2. satnija V. bojne je uspjela doi i do eljeznike postaje u Travniku. Meutim, u
meuvremenu su svi ostali bez streljiva i poeli su se povlaiti 24. listopada poslije 15 sati prema
Zenici. U ovom iznenadnom i nepredvienom napadu poginulo je oko 200 partizana.
Pad Doboja
Dana 31. 8. 1944. godine, 14. brigada (bez 4. bataljuna) se premjetala u pravcu Doboj Tesli. Dio njenih snaga je 1. 11. ve bio u eavi. U okolini Teslia djelovali su Teanjsko-tesliki
odred, a prema Doboju i 21. slavonska brigada. Tijekom noi 2/3. 9. borci 14. brigade su napali
eljezniku stanicu Teanjka na pruzi Doboj Tesli, rastjerali posadu i razruili oko 2 km
uskotrane pruge. Odsjeeni tesliki garnizon trai odobrenje za povlaenje prema Doboju, to su
znali ak i etnici. tab 5. Njemakog brdskog korpusa je, 4. 9. izdao zapovijed da se Tesli toga
dana evakuira, te da se prije povlaenja unite svi vojniki ureaji, a jedna bojna ostavi na Kriu.
tab 4. Lovake pukovnije, sa 1. i 3. bojnom koje su branile Tesli poeo je evakuaciju u 12,00 sati
prema Jelahu, odakle su sutra produili prema Doboju, gdje su prema nareenju zapovjednika
sjeverozapadne Bosne Ober-sturmfuhrera Hedricha, rasporeeni za vanjsku obrambenu liniju grada.
Od 4. 9. partizanska 14. brigada sa svoja dva bataljuna opsjeda Teanj uz povremene
diverzantske akcije na cesti Maglaj - Doboj. Umjesto oekivane slabije domobranske posade,
sukobili su se sa njemakom jedinicom koja se sa afrikog fronta povlaila za Njemaku. U
Doboju, kao jednom od najvanijih svojih punktova na pruzi Bosanski Brod Sarajevo Nijemci su
drali jake garnizone, a po okolnim hrvatskim selima postojale su jake seoske ustake grupe.
Na ovom podruju postojala je i hrvatska rijena mornarica. Krajem 1941. NDH je
osnovala Rijenu flotilu, te se zapoelo s osnivanjem pomorskih kola u Sisku i Slavonskom Brodu,
te pirotehniki odjeli u Petrovaradinu i Kamenici na Dunavu. Njeni prvi zadatci bili su izvlaenje
potopljenih brodova bive jugoslavenske rijene ratne flote na uu Save u Dunav. Tijekom 1942.
izvueni su potopljeni monitori "Sava" i "Morava" (preimenovana u "Bosna"). Vlastita posada je
potopila "Savu" 12. travnja 1941. u zemunskoj luci kako ne bi pala u ruke Nijemcima. 1942. uz
pomo njemakih ininjeraca izvaena je i ukljuena u rijenu flotu Ratne mornarice NDH pod
imenom Sava. Izvuen je i zapovjedni brod "Cer", koji je nakon obnove dobio ime "Vrbas".
Nijemci su rijenoj floti donirali i nekadanje nizozemske policijske patrolne brodove "Petrinjicu", "Pakru", "Plivu" i druge, koji su dovedeni Majnom i Dunavom do NDH. Naziv
monitor je prema amerikom brodu USS Monitor i predstavlja klasu najveih rijenih ratnih
brodova. U sklopu rijene flote nalazila se i bojna mornarikog pjeatva. Dio brodova izgubljen je
u borbama u drugoj polovici 1944., te je osim flotile u Zemunu (rijeni patrolni brodovi "Plitvice",
"Rad" i "Bosut" te pomoni brod "Lika"), uspostavljena flotila u Slavonskom Brodu (monitori
"Sava" i "Bosna", zapovjedni brod "Vrbas", patrolni brodovi "Petrinjica", "Pakra" i "Pliva").
"Sava", "Bosna" i "Vrbas" su bili uglavnom usidreni na Savi u Slavonskom Brodu tijekom 1943. i
1944. "Sava" i "Bosna" su patrolirale Savom titei konvoje koji su opskrbljivali njemake
postrojbe du Save. U noi na 9. rujna 1944., posada monitora "Sava" je, dok su asnici spavali u
gradu, otplovila do bosanske obale (nekih 2 km nizvodno), napustila i potopila brod, te se
prikljuila partizanima u Bosni. Preostale, nekadanje nizozemske, patrolne brodove preuzeli su
Nijemci i ukljuili u svoju Dunavsku flotu. "Sava" (ranije Bodrog) bio je rijeni monitor izgraen
od strane austro-ugarske mornarice 1904.
170

Obavjetajna sluba 11, i 53. partizanske divizije imala je pijune u garnizonu Doboj preko
kojeg su na tajnom sastanku odranom 7. 9. u Teanjci, domobranski predstavnici traili da se po
prelasku na stranu partizana ne razoruavaju ve da ostanu kao kompletne jedinice. Dogovoreno je
da prije poetka napada (koji je bio predvien za 9. 9. u 21:30), domobrani razoruaju ustae i
Nijemce, garnizonske instruktore. Nakon povratka u Tesli, zapovjednik partizanske 53. divizije
preko obavjetajnog oficira divizije, domobranskom pukovniku Tanoviu alje poruku da se
dogovor realizira dan ranije, 8. 9. u 21:30 sati. Obavjetajni oficir u uniformi domobranskog asnika
na motociklu se odvezao prema Doboju, gdje je uspostavio vezu sa Tanoviem i Telareviem i
prenio odluku taba 53. divizije.
U Doboju i okolnim selima se tada nalazio tab 1. lovakog zdruga sa pritapskim
jedinicama i 4. lovakom pukovnijom. Unutranja linija odbrane Doboja protezala se od rijeke
Bosne (bunker na eljeznikoj pruzi) u pravcu pravoslavne crkve, bolnice, muslimanskog groblja,
Stari grad (tvrava), Dom poglavnika, naselje Feld andarmerije, skladita hrane. Te pozicije su
zaposjeli dijelovi 2. rezervne ustake bojne 11. stajaeg zdruga, Nijemci iz jedinice odsjeka za
osiguranje D i vojni instruktori iz 1. bojne 4. lovake pukovnije. Svi su bili pod komandom
njemakog pukovnika Steinheisera.
Dobojski garnizon je napala 53. divizija sa 21. slavonskom i 14. srednjobosanskom
brigadom, bez 4. bataljuna. Dvadeset i prva slavonska imala je zadatak da nastupa sa sjevera, a 14.
srednjobosanska od juga i zapada. Zadatak je bio da se poslije predaje jedinica na spoljnjoj liniji
odbrane produi nastupanje, razbije unutranji sistem odbrane i zauzme grad. Vii zapovjednici
dobojskog garnizona, 8. 8. oko 17:00 sati dobili su vijest da je zapovjednik 1. lovakog zdruga,
pukovnik Luka Sari , napustio zapovjedno mjesto i preao u Trebavski etniki odred. asnici koji
nisu znali za dogovor o predaji potraili su Asima Tanovia, zapovjednika 6. posadnog zdruga, i
Slavka Telarevia, komandanta 5. topnikog puka, da neko od njih privremeno preuzme
zapovjednitvo nad 1. lovakim zdrugom, ali su otkrili da ni njih nema, te da su preli na stranu
partizana.
Napad je otpoela 14. srednjobosanska brigada, nakon ega je II bojna lovakog zdruga
prela na stranu jedinica partizanske 53. divizije. Kada je 21. slavonska brigada pola u napad, pred
njom je bio otvoren put sve do druge linije odbrane. Trei i 1. bataljun su doli su do unutranje
linije odbrane Doboja i djelimino su upali u grad i iza ove linije. Ostatak taba 1. lovakog zdruga
se sklono u zgradu gdje se nalazio njemaki tab. Te noi je u partizane je prela velika veina
zapovjednika 1. lovakog zdruga i sve njegove pritapske jedinice sa svojim zapovjednim kadrom
(izuzev sanitetske satnije), kao i domobrani 6. posadnog zdruga, a pred zoru se na Denkovau
izvukao i 5. artiljerijski puk, te baterija 16. topnikog puka. Poto se 3. bojna jo branila na
Makljenovcu, na nju je 9. 8. domobranski topniki puk sa Denkovae otvorio vatru. Ta bojna se
zatim poela naglo povlaiti, a dijelovi 2. bataljuna su upali u njihove rovove, te se pozicijska borba
nastavila sve do 8:00 sati. Tada je 2. bataljun, uz pomo 1. bataljuna i pomo partizanima pridolog
domobranskog topnitva, izvrio novi napad i sa 1. bataljunom potisnuo 3. bojnu. Partizani su
prodrli sve do katolike crkve. 3. bojna je odstupila preko rijeke Bosne na podruje Ozrenskog
etnikog odreda. Ostaci taba 4. lovake pukovnije prebacili su se preko Bosne do Suhog polja. U
8,00 sati potpukovnik Marii i glavnostoerni satnik Koraji napustili su Doboj i krenuli za
Graanicu, da dovedu 25. ustaku bojnu, koja je u toku noi nudila pomo. etrnaesta i 21.
slavonska brigada likvidirale su u tom napadu sva braniteljska vanjska uporita oko Doboja
(Matuzii, Karue, Miljakovac, VIakljenovac i eljezniku stanicu Usoru, te su ule u Doboj. Tada
je garnizonu stigla pomo, njemaka oklopna kola iz epa, a u 15,00 sati i dio ustakih bojni iz
Lukavca i epa. Nakon toga partizani odustaju od daljnjih napada, te Doboj ne napadaju do
povlaenja nijemaca u travnju 1945.
Krajem kolovoza 1944. Nijemaci se iz Livna povlae u Mostar.
171

Jugoslavenska izbjeglika vlada 26. kolovoza 1944. priznaje Tita za svog legitimnog
predstavnika i vou, a ubai je zadrao mjesto predsjednika Jugoslavenske izbjeglike vlade.
Zbog takvih politikih vijesti nepovoljnih za opstanak Hrvatske drave, u Zagrebu dio ministara
NDH pokuava organizirati preuzimanje vlasti i prevest NDH na stranu saveznika. Pu su
organizirali Ministar unutranjih poslova Mladen Lorkovi i Ministar oruanih snaga Ante Voki u
kolovozu 1944. Plan je bio postaviti Lorkovia za efa drave, koji bi tada objavio proglas o
prelasku NDH na stranu Saveznika, dok bi Voki osigurao vojnu potporu udara. Urotu je podravao
ak i glavni njemaki general za NDH Edmund Glaise von Horstenau koji bi radije vidio dolazak
zapadnih saveznika na ovo podruje nego Rusa. Namjera je bila snage NDH predati novoformiranoj
ubarievoj vladi, nakon ega bi se NDH pripremila doekati saveznike snage koje su trebale
izvriti invaziju na Balkan, te tako otvoriti jo jedan front u Europi. General Franjo imi (koji je
1942. obranio Kupres od partizana) trebao je doekati britanske i amerike snage nakon
iskrcavanja na dalmatinsku obalu, a Ivan Babi, porunik domobranstva bio je poveznica sa
saveznikim snagama u Italiji.
Paveli je doznao za urotu, te je 30. kolovoza 1944., sazvao sastanak vlade, na kojem je
obznanio urotnike namjere. U sljedeih nekoliko dana izvrena su mnoga uhienja. Voki i
Lorkovi su zavrili u Lepoglavi, gdje su pogubljeni u travnju 1945. kad se vojska NDH poela
povlaiti s tih podruja. Voki se najvie oslanjao na postrojbe Domobranstva, a suradnji s
puistima odazvali su se pukovnik Ivan Kliani, umirovljeni general Pero Blakovi, zrakoplovni
pukovnik Ivan Mrak, te mnogi drugi. Glavni zadatak pukovnika Mraka bio je skinuti iz vojske sve
asnike koji su germanofilski nastrojeni. Ministar Voki obilazio je postrojbe i razgovarao sa svim
zapovjednicima. U govorima je uvijek aludirao kako e hrvatsko domobranstvo stati protiv svakog
koji e biti na putu odranja drave, mislei pri tom na Nijemce. Planirano je kako poslije pua
"Hrvatska seljaka zatita" treba jamiti javni red i mir, a regularna vojska e postati
Domobranstvo, kao "Maekova vojska u nastajanju". Zavjerenik Stjepan Trnski je odrao i
predavanja pred vie domobranskih asnika i vojnika u Narti poetkom rujna 1944., te ih je pozvao
da se ne predaju partizanima, te da ustraju u borbi, jer HSS rauna na njih. Da bi zavjerenike
pozicije bile jae, trebali su preuzeti na sebe domobranstvo ispod utjecaja ustaa, te razoruati
Nijemce, tako da kod iskrcavanja Engleza puisti prijeu sa domobranstvom na stranu saveznika.
Aktivirani su i redovi Hrvatske seljake zatite koji su dobili zadatak "svaki dan biti organizirani i
spremni." Nakon propast pua pojavio se strah u redovima domobranskih asnika, te su mnogi
poeli bjeati u partizane. U razdoblju od 1. do 15. rujna 1944. godine prebjeglo je partizanima
samo na podruju Bjelovara 245 domobrana s kompletnim naoruanjem. Urota je u sutini
organizirana vrlo naivno i polujavno, te je Paveli znao to se priprema. Da bi urota uspjela vojni
zapovjednici su mimo Pavelieva znanja trebali najbolje jedinice prebaciti u Bosnu u borbu protiv
etnika i partizana, dok su najloije jedinice trebale u razrijeenom rasporedu prebaciti na
Slovensku granicu. Na taj bi nain omoguili dalmatinskim i likim partizanima osvajanje ovog
podruja. Zbog toga bi se Nijemci morali vie angairati na ovom podruju, a vojno zapovjednitvo
NDH je trebalo nakon toga prebaciti u Bosnu, odakle bi urotnici proglasili novu Vladu NDH i vojnu
neutralnost, uz sklanjanje od nijemaca, kako bi se oni mogli slobodno povlaiti prema zapadu. Na
ovaj nain Nijemci ne bi znale koje jedinice su pod vlau Pavelia, a koje pod vlau nove Vlade
te ne bi znale koga treba razoruati. Jedinice nove vlade povlaenjem u ume bi izbjegle sukobe, te
bi mogli tajno poput partizana nou minirati pruge i ceste kako Nijemci ne bi mogli povlaiti
oruje i streljivo: Oruje bi se nakon toga moglo na razne naine oduzimati Nijemcima, nuenjem
suradnje u borbi, otkupom od vojnika sklonih dezerterstvu, ili napadima na manje postrojbe u
civilnoj, partizanskoj, ili etnikoj odjei. O prelasku na stranu zapadnih saveznika se nije smjelo
govoriti dok se ne steknu vojni uvjeti za takav potez, poto su Nijemci jo uvijek bili daleko brojniji
i naoruaniji. Za urotu je doznala i britanska obavjetajna sluba to je vjerojatno bila kobna greka.
Britanci su tada planirali iskrcavanje kod Dubrovnika uz pomo etnikog majora Lukaevia preko
kojeg su eljeli obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju, dok im nije odgovarao prelazak Hrvata na
172

savezniku stranu, poto bi to znailo podjelu Jugoslavije na najmanje dva dijela, a to prijelazna
ubaieva Vlada ne bi mogla sprijeiti. Ovu vladu su britanci zamislili koja treba sprijeiti
potpunu pobjedu komunista, ali to im je bilo manje vano od opstanka Jugoslavije. Ovakav prijelaz
na savezniku stranu prihvatili bi samo Amerikanci, ali urotnici sa njima nisu imali veze. Zbog toga
postoji vrlo velika vjerojatnost kako su Britanci, preko nekog dvostrukog agenta, Voki -Lorkoviev
plan dojavili Gestapo-u koji je sprijeio urotu.

4.22.

Povlaenje Nijemaca iz Grke i preputanje Srbije komunistima

Nakon izlaska Rumunjske iz saveza sa Nijemcima 30. kolovoza Nijemci odluuju napustiti
obranu Srbije od partizana, to jest odustaju od operacije "Ribecal" zbog malih vlastitih raspoloivih
trupa, a i oekivane Bugarske promjene saveznika. Da su dopustili organiziranje srpske vojske od
najmanje 50.000 ljudi, to su oni traili, Srbi su mogli sprijeiti prodor Tita u Srbiju, te Tito ne bi
mogao ojaati dovoljno za obnovu Jugoslavije, a ni Srbi ne bi imali dovoljno snaga za to. Do
obnove Jugoslavije tada je moglo doi jedino politikim putem formiranjem zajednike vojske,
nakon ega bi i zajednika vlada stvarno mogla vladati. Umjesto toga Nijemci dobivaju zapovijed
za naputanje Drvara, Jajca, Donjeg Vakufa, Bugojna, Nikia i Debra. Ostali su samo u Banja
Luci, a nita nisu uinili za ozbiljno naoruavanje Hrvatske vojske i preputanje naputenih mjesta
njoj, poto su se bojali njihovog prelaska na stranu saveznika. Zbog tog nepovjerenja prema
saveznicima Hrvatima, vie su u tom mjestima eljeli vidjeti neprijatelje partizane koji nee pustiti
saveznike na obalu. Iz toga se moe zakljuiti kako su jo uvijek razmiljali kratkorono vojniki,
uvjereni kako jo uvijek mogu pobijediti, te im nije padalo na pamet razmiljati o tome to e im se
dogoditi nakon potpunog poraza, iako su vrlo dobro znali kako komunisti postupaju sa
zarobljenicima. Zbog straha od prelaska Srpskih i Hrvatskih saveznika na stranu zapadnih
saveznika, (ime bi bilo oteano povlaenje iz Grke), sprjeavali su njihovo jaanje, ime su
ojaali neprijatelje komuniste. Preputanje Bosne partizanima eljeli su ih i oslabiti na podrujima
june Dalmacije kuda su se eljeli povlaiti iz Grke. Ovakvim kratkoronim vojnikim planovima
omoguili su Titu realizaciju britanskih stratekih interesa, a to je prodor u Srbiju, te masovnom
mobilizacijom Srba obnoviti Jugoslaviju.
Slijedeeg mjeseca 7. rujna 1944. i u Bugarskoj se mijenja vlast, te Njemaka gubi jo
jednog saveznika. Tito 18./19. rujna 1944. sa Visa, preko Rumunjske, leti za Moskvu, kako bi
nakon iskoritenja privremenog saveznitva sa Cherchilom preuzeo zadatke od novog starog
gospodara Staljina, uz istovremeno koritenje britanske logistike sa Jadrana za snabdijevanje
orujem i streljivom. Znao je kako se njemaka vojska iz Grke i Albanije moe povui samo
preko Boke Kotorske i Dubrovnika prema sjeveru, te kako bi se za njima mogli kretati Britanci i
obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju. Istovremeno se bojao i dubljeg prodora Rusa u Srijem i Slavoniju
koji bi mogli formirati komunistiku Hrvatsku sa hrvatskim komunistima koji su bili posluniji
Moskvi. Zato odluuje iskoristiti Staljina za svoje jaanje, ali istovremeno ne dozvoljava jaanje
paralelnih struktura unutar partizana i partije koje bi bile vjernije Staljinu nego njemu. Kako se
navedene ugroze ne bi mogle dogoditi odluio je sve snage prebaciti oko Dubrovnika na jugu, te
Slavonije na sjeveru, uz ostavljanje vrlo malih snaga u Bosni, kako bi se Nijemci povlaili preko
Bosne gdje ih je najlake iz zasjede napadati. Zbog toga, prije odlaska u Moskvu Tito zapovijeda
prebacivanje 10.000 partizana sa Visa na obalu kako bi oslobodili Dubrovnik od Nijemaca. Sa
partizanima se prebacuju i topnike jedinice opremljene i obuenim od strane Britanaca.
Rumunija je 23. kolovoza 1944. prestala sa borbom na strani Njemake, a 7. rujna 1944.,
Bugarska je objavila rat Njemakoj. Sredinom listopada pokuala je kapitulirati i Maarska. Za sve
173

to vrijeme Hrvatska je ostala potpuno mirna, iako se u vrlo kratkom vremenu stanje na bojitu
potpuno promijenilo. Analitiari Vermahta u tom trenutku zakljuuju: "Hrvatska je jedina zemlja
na jugoistoku, koja je ostala vjerni saveznik Njemakoj. Hrvatska je odjednom postala na veoma
vaan saveznik i mi smo sada prisiljeni, sa mnogo vie obzira, voditi rauna o hrvatskom
suverenitetu." Uistinu je Nijemcima ostao vjeran jedino Paveli, dok su mnogi asnici pokuavali
napraviti neto, ali zbog njemakih asnika koji su zapovijedali veinom postrojbi, te bez voe nisu
mogli nita napraviti, osim prijei na komunistiku stranu.
U rujnu 1944. pojavile su se prie o organizaciji gerilskog rata pod njemakim vodstvom
koji e se nastaviti i u sluaju pada Berlina. Pria je bila proizvod njemake obavjetajne slube
koja je nakon kapitulacije Italije nastojala dii moral svoji suradnicima na Balkanu i uvjeriti ih kako
se trebaju nastaviti boraviti protiv komunista ak i ako Berlin padne. Kako bi prii dali neku
podlogu osnovali su posebnu formaciju za organiziranje diverzija pod nazivom Jagdverband. Za
jugoistok Europe bio je nadlean Jagdverband Sudost s centrom pored Bea. U Zagrebu su
postojala dva centra sa slinim zadacima: njemaki pod nazivom Jagdverband der Waffen- SS, i
hrvatski pod okriljem Ustake obrane. Od etiri desetine te jedinice jedna se nalazila na podruju
Gospia radi gerilskih napada na teritorij pod partizanskom kontrolom. Da bi tako neto uspijelo
trebalo je osnovati barem stotinjak grupa od 40-ak ljudi, a ne jednu na Velebitu. Priu o jednoj
takvoj grupi na Velebitu posebno je podupirao veliki upan Like i Gacke, Jole Bujanovi uz potporu
domobranskog pukovnika Delka Bogdania, zapovjednika Gospia. O potrebi nastavka borbe
gerilskim ratovanjem Bujanovi je govorio i predsjednika Vlade NDH dr. Nikolu Mandia koncem
travnja 1945. U tom su smislu u Velebitu trebale biti izgraene zemunice koje su uz, odabrane
peine, trebale biti opskrbljene hranom, sanitetskim materijalom i orujem kao logistika gerilskom
ratovanju, ali ti centri nikad nisu izgraeni poto nijemci to u stvari nikad nisu ni imali namjeru
napraviti. Da je Paveli 1942. ili 1943. u okviru svake brigade i zdruga osnovao takvu jednu
postrojbu dragovoljaca mogao ih je prije kapitulacije poslati na talijansku zonu sa zadatkom da u
talijanskim uniformama oduzmu oruje i streljivo talijanima, te ga zakopaju ga to bi moglo uspjeti.
Nijemci su doista osnovali nekoliko takvih jedinica u kolovozu 1943. za prikrivene napade,
ali na na partizanske snage. Pripadnici ove postrojbe govorili su najee srpski jezik i esto su
djelovali predstavljajui se kao partizani. U proljee 1944. jedna takva postrojba, popunjena s vie
desetaka etnika, osnovana je i u sjevernoj Dalmaciji, pod zapovjednitvom njemakog porunika,
ije je konspirativno ime bilo Konrad, a istakli su se u ubijanju hrvatskih civila, ime su vjerojatno
eljeli potai otpor hrvata prema partizanima.
Tijekom rujna 1944. godine 26. partizanska dalmatinska divizija zauzima Bra, oltu,
Korulu, Mljet i najvei dio Peljeca. Zauzimanje Bosne u ovom trenutku ih ne zanima, iako su se
nijemci odande veim dijelom povukli.
Poglavnik Paveli 18. rujna 1944. posjetio je Hitlera u njegovom glavnom tabu. Paveli mu
javlja kako se namjerava potpuno vrati na ustaki kurs svoje vladavine, te ponovo krenuti u pohod
protiv pravoslavnog stanovnitva, osobito sveenika. Firer je to odobrio. Posljedica toga je, prema
procjenama Vermahta bila da se pravoslavno stanovnitvo u Hrvatskoj, koje do tada u svojoj
ogromnoj veini nije bilo komunistiko, da su se masovno, zajedno sa dijelovima etnikih jedinica,
prikljuili Titovoj "narodnoj oslobodilakoj armiji". Ova Pavelieva odluka donijeta 3 godine od
poetka rata potpuno je nerazumljiva. Ako zbog vojno politikog neiskustva 1941. nije znao kakve
e rezultate dati progon nelojalnog stanovnitva, tri godine kasnije je to morao znati. Represalije
vode u bijeg vojno sposobnih u ume gdje ih ekaju pobunjenici. etnika tamo vie nije bilo u
znatnijem broju, te su izbjegle Srbe mogli doekati jedino partizani koji su time dobili nove borce.
Na ovo su ga upozoravali ak i asnici Vermahta, ali on to nije elio sluati, ve je svjesno navodio
"vodu na mlin" Tita. Za ovakvo Pavelievo ponaanje mogua su dva logina objanjenja, odnosno
174

mogao je imati dva plana.

Ako je doista imao nekakav plan mogua su ova dva plana:
"Plan A" mu je mogao biti: U Srbiji etnici, Nedievci i Ljotievci sposobni su vratiti kralja Petra
na vlast, a kako se kraljeva vlast ne bi mogla vratiti u Hrvatsku nju je potrebno prepustiti
komunistima kako bi oni stvorili komunistiku Hrvatsku kao neovisnu dravu. Znao je kako se Tito
nee pokoriti Kralju, te je na taj nain mislio osigurati opstanak barem nekakve Hrvatske drave, u
koju e se on kasnije sa svojim izbjeglim vojnicima vratiti im zapad pone rat protiv komunizma.
Ako je ovaj plan toan onda on oito nije znao kako su Nijemci 18 dana ranije poeli naputati
Srbiju i prepustiti je Titu.
"Plan B": Uprkos pada Italije i nadiranju Sovjeta sa istoka i dalje je iskreno vjerovao kako e se
pojaviti neko udo kojim e Hitler pobijediti, a on do tada samo treba oistiti NDH od nelojalnog
stanovnitva. Ako je ovo drugo objanjenje blie istini potrebno je zapitati se kako njegovi preostali
najblii suradnici nisu primijetili ovakav ozbiljan duevni poremeaj i zato nisu poduzeli potrebne
mjere za njegovo uklanjanje sa vlasti.
A mogu je i trei razlog za njegovo ponaanje, a to je elja sauvati svoju osobnu vlast pa
dok traje traje.
Njemako vojno zapovjednitvo 27. rujna procjenjuje: "Nakon to su ustae ponovo poele
terorizirati pravoslavno stanovnitvo: konaan rezultat jeste negativan, jer Paveli nije vie imao
snage za ozbiljnije akcije, a na kraju se itava akcija okrenule protiv hrvatske drave i jo vie
ubrzala raspad hrvatske vojske."

4.23.

Dolazak Rusa

U Moskvi Staljin i Tito u razgovorima od 21. do 29. rujna 1944. dogovaraju naoruavanje
partizana. Staljin daje vie oruja nego je Tito traio. Staljin nije priznao NKOJ (nacionalni komitet
osloboenja Jugoslavije) kao privremenu vladu, ali je priznao NOVJ (narodno oslobodilaka
vojska) kao regularnu vojsku Jugoslavije i ravnopravnog saveznika Crvene armije. Na politikom
planu sa Titom je dogovorio kako se sovjetsko "zapovjednitvo" treba obratiti NKOJ-u i Vrhovnom
tabu NOVJ sa molbom za pristanak za privremeni ulazak trupa Crvene armije na jugoslavenski
teritorij, koje e poslije obavljenog zadatka biti povuene iz Jugoslavije. Ovime su eljeli naglasiti
kako je Titova vlast samostalna dravna vlast i ravnopravan vojni i politiki partner. Takoer je
mogue zakljuiti kako se Staljin trudio zadovoljiti i Britanske zahtjeve koji su eljeli formirati
vladu na koju bi podjednak utjecaj imali komunisti i demokratski politiari, dok je Tito elio svu
vlast zadrati za sebe.
Partizani su od Sovjetskog Saveza dobili teko naoruanje, topove, tenkove i avijaciju, a
obeano je kompletno naoruanje deset pjeakih i dvije zrakoplovne divizije. Od svih Staljinovih
zahtijeva, Tito jedino nije prihvatio kralja i obavezu da ubai bude predsjednik zajednike
jugoslavenske vlade.
Nakon povratka iz Moskve poetkom listopada 1944. godine Tito doznaje kako Dubrovnik
nije osloboen, te istrauje tko nije 26. dalmatinsku diviziju poslao u oslobaanje Dubrovnika, a
zapovjednici na Visu su bili do 22. listopada 1944. godine general Arso Jovanovi i Aleksandar
175

Rankovi. Oni su i poslani na Vis kako bi uz 26. dalmatinsku diviziju, u operaciji napada na
Dubrovnik upotrijebili i 29. hercegovaku diviziju, te pola 1. tenkovske brigade, jedan do dva
topnika diviziona i novoformirane partizanske zrane snage, 1. i 2. eskadrilu sa Visa i iz june
Italije. Aco i Rankovi su bili skloniji iskrcavanju kod Splita za to se zalagao i Glavni tab NOV
Hrvatske i tab 8. korpusa, u namjeri opkoljavanja nijemaca. Oni su smatrali kako se Vika
operativna grupa treba prebaciti kod Splita, te krenuti preko Knina prema Zagrebu. Tito ovakvo
opkoljavanje nijemaca nije dozvolio poto je bio svjestan njihove snage, te se bojao kako bi to
hrvatska vojska mogla iskoristiti, te zajedno sa Nijemcima prijei u obranu na prostoru Bosne. U
situaciji gubitka njemake veze sa Berlinom Hrvatska vojska bi imala jau poziciju, te bi mogla
prijei u oduzimanje oruja Nijemcima i tako ojaati svoju snagu. Posljedine dugotrajne borbe bi
mogli iskoristiti Amerikanci i Britanci, koji bi se pod opravdanjem borbe protiv nijemaca mogli
iskrcati kod Dubrovnika i krenuti u njihovo potiskivanje prema sjeveru. Time bi i etnici ponovno
ojaali, te bi uz pomo Britanskog oruja moglo ponovno postati sila sposobna za pregovore o jaoj
koalicijskoj kraljevsko komunistikoj jugoslavenskoj vladi. U podruju Dubrovnika Nijemci su
imali oko 4.000 njemakih vojnika i hrvatskih vojnika pod njihovim zapovjednitvom. Oko
Dubrovnika i u gradu nalazila su se i dva topnika dalekometna puka postavljene od Molunta, po
Konavlima i oko Dubrovnika, te na otocima ispred grada. Nijemci su oko Dubrovnika i u samom
gradu imali ove velike snage jer su se i oni bojali kako e u podruju Dubrovnika doi do
povezivanja etnika Drae Mihailovia s desantnim snagama anglo-amerike vojske iz june Italije,
ega su se bojali daleko vie nego partizana.
Jedinice Crvene armije uestvovale su u osloboenju Vojvodine, a 68. streljaki korpus i
dijelovi 64. korpusa bili su kratko na Sremskom frontu krajem 1944, kao i Prva bugarska armija, ali
su ubrzo povueni na front u Maarskoj. Ratnim djelovanjem Crvene armije ubrzan je poraz etnika
u Srbiji, to je iznenadilo mnoge, ukljuujui i Pavelia. U tom trenutku anse etnika za bilo kakav
uspeh sa oko 40.000 boraca protiv znatno bolje naoruanih partizana, koji su mobilizacijom uskoro
porasli na 450.000 boraca, bile su minimalne. Odnos boraca je porastao na 1: 10 u korist partizana,
zbog ega etnici vie nisu imale ansi za ozbiljan otpor.
Veliki udar za hrvatsku vojsku dogodio se u jesen 1944. kada je Tito uputio apel hrvatskim
vojnicima, koji glasi: svi hrvatski vojnici, koji se prikljue partizanskoj vojsci od 15. listopada
1944. bie amnestirani. Tada je iz "domobrana" prebijeglo mnogo hrvatskih vojnika, a posebno
veliki postotak dezertera inili su asnici hrvatske vojske, ne znajui kako partizani nemaju
povjerenja u domobranske asnike, te ih najee streljaju. U rujnu i listopadu 1944. partizani
zauzimaju junu Dalmaciju, Trebinje, Stolac i Livno. Gacko su partizani zauzeli 1. listopada 1944.,
Livno 10. listopada, a Knin i Graac poetkom prosinca. Nakon pada Livna partizani su u njemu
pobili velik broj civila, a najvie su stradali mjetani Priluke koji su izbjegli u grad, svi mukarci iz
Priluke koji su pronaeni strijeljani su tu istu no. U samom gradu je strijeljano 76 civila mjetana
Priluke. Nijemci usprkos tome ne odustaju od odbrane po dubini, oslanjajui se na obranu
Karlobaga, Gospia, Korenice, Bihaa, Banja Luke, Travnika, Mostara, Viegrada i rijeke Drine.
Borbe se vode i u Istonoj Hercegovini gdje Nijemci 6. listopada, nakon jakih borbi sa
partizanima, moraju napustiti i Trebinje, nakon ega Tito 8. listopada priprema napad i na
Dubrovnik. Nijemci se u Srbiji 10. listopada povlae iza Morave. Bugarske trupe pod sovjetima 14.
listopada ulaze u Ni i time je Vermahtu bio odsijeen put kojim su se povlaili iz Grke, poto su
izgubili kontrolu nad prugom Solun-Skoplje-Beograd. Ostao im je put za pjeako povlaenje
preko Bosne kako bi stigli na prostor Sarajevo Mostar. Kako se pri povlaenju nijemaca zapadni
saveznici ne bi mogli iskrcati na Jadransku obalu Tito odluuje zauzeti itavu Dalmaciju, te 13.
rujna pokree "Kninsku operaciju" koja je u borbama od 25. studenog do 5. prosinca zavrila
osvajanjem Knina.
176

eril je 9. listopada 1944. u Moskvu sa Staljinom dogovorio podjelu interesnih sfera u

srednjoj Evropi i na Balkanu. Na prijedlog Cherchila, postignut je dogovor prema kojem utjecaj u
Jugoslaviji bude po 50 posto. U zajednikom izvjetaju za Jugoslaviju kratko pie: "Obje vlade su
se suglasile da u Jugoslaviji vode zajedniku politiku u cilju koncentracije svih snaga protiv
Nijemaca i u cilju rjeavanja unutranjih tekoa Jugoslavena putem ujedinjenja jugoslavenske
kraljevske vlade i Narodnooslobodilakog pokreta".
Crvena armija 10. listopada 1944. zauzima most na Velikoj Moravi, te u naredna dva dana
itav 4. gardijski mehanizirani korpus prelazi preko mosta. Zbog ovog Ruskog uspjeha Njemako
Vrhovno zapovjednitvo zapovijeda utvrivanje nove glavne linije na Balkanu pravcem od Dunava,
preko Srijema do Save, te zatim rijekom Drinom, pa linijom Gacko- Livno- Knin - ue Zrmanje.
Zapovjeeno je da se jedinice povlae postepeno i organizirano, pod borbom i pod vlastitim
osiguranjem na novu liniju fronta. Iz ove zapovijedi je vidljivo kako Nijemci uope ne planiraju
povlaenje Jadranskom obalom koju su, oito je namjerno prepustili partizanima. Da su se
djelomino povlaili obalom morali bi se braniti i od moebitnog napada zapadnih saveznika sa
mora, pri emu bi jedinice Hrvatske vojske pod njihovim zapovjednitvom mogle izvriti pobunu i
pozvati zapadne saveznike na iskrcavanje, dok su za partizane bili sigurni kako to nee uiniti.
Oito je kako su u neprijateljima partizanima vidjeli manje zlo od saveznika ustaa i domobrana.
Zbog toga na otocima i obali ostavljaju slabe snage, dok Tito upravo na obalu alje vrlo jake snage
kako bi preduhitrio eventualno iskrcavanje saveznika. Zahvaljujui tome partizani 22. listopada
unitavaju Vraju diviziju u Vukovom klancu kod Metkovia, a 3. studenog razbijaju njemake
postrojbe koji se povlae prema Drniu. Kako partizani ne bi krenuli na sjever i odsjekli Nijemce u
povlaenju oni odluuju jae braniti tek Knin, pri emu se najvie oslanjaju na etnike Vojvode
ujia.
U Podravini partizani su u drugoj polovici 1944. godine ojaali, te su zauzeli Virje,
Hlebine, Molve, urevac, te kreu na Koprivnicu. Za taj napad partizani su angairali dva
korpusa, 6.i 10. te cijelu banijsku diviziju. Sigurni su kako e Koprivnica koju je branila samo jedna
postrojba brzo i lako pasti. Meutim 5. ustaki stajai zdrug pod zapovjednitvom Rafaela Bobana
odbija napad partizanskih snaga. Nakon borbi u Bosni ovaj zdrug je prebaen u Zagreb gdje je
zapovjednik Boban predloio da ga se prebaci u Slavoniju gdje su partizani bili sve jai. Rafael
Boban oekivao je partizanski napad i putem ustakog satnika Augusta Poganika poeo je
organizirati obranu. Koprivnica okruena ravnicom poela se utvrivati, izgraeni su brojni
bunkeri i prepreke, a crta obrane ila je usporedo s prunim nasipom i potokom koji ide jednim
dijelom izvan grada. Uz svaku uzvisinu, cestu i potok sagraen je bunker, postavljena bodljikava
ica, a ponegdje je ukljuena i struja, a postavljena su i brojna minska polja unaokolo grada.
Uspostavljena je i poljska telefonska veza sa svim ustakim bunkerima. U Koprivnici je bilo oko
dvije tisua ustakih vojnika, a partizani su na raspolaganju imali desetak puta vee snage.
Topnitvo partizana zapoelo je napad 13. listopada 1944. u 22 sata. Udari nisu bili precizni
jer su Bobanovi obavjetajci uspjeli doznati kako partizani znaju gdje je njihovo topnitvo te su ga
prerasporedili. Tako su partizani gaali u prazno, a nakon nekoliko sati su krenuli u pjeaki napad.
Uspjeli su zaobii neke bunkere, te su doli do prvih gradskih kua, ali su potom odbaeni od
ustakih rezervi. Nakon propalog nonog juria partizani kreu u novi juri oko podneva 14.
listopada, ali ne uspijevaju prijei bodljikavu icu. Dok su oni to pokuavali ustae su se
zahvaljujui telefonskoj vezi prestrojili i uz pomo rezervi odbile napad. U obrani su sudjelovali i
avioni koji u iznad Koprivnice bacali hranu i sanitetski materijal svojim jedinicama, a u preletima i
bombardirali partizanske snage. Najee bitke vodile su se kod groblja i ciglane gdje su partizani
imali velike gubitke. Partizane je iznenaivalo pravodobno uvoenje ustakih rezervi u bitku, to je
bila posljedica dobre organizacije ustakih rezervi na sredinjem gradskom trgu i telefonskoj vezi sa
177

svakim bunkerom. Braniteljima su pomagali i avioni koji su bacali streljivo i sanitetski materijal, te
napadali partizane oko Koprivnice. Usporedo s tim branitelji su pojaali svoj pritisak prema cesti
Koprivnica-Herein, te je partizane uhvatila panika, jedan bataljun 4. brigade se poeo povlaiti, a
za njim je krenuo i jedan bataljun 3. brigade. Oba bataljuna su bila zadrana ispred sela Herein, te
su manji dijelovi tih bataljuna kasnije vraeni na poloaje. Dva dana nakon poetka bitke
partizanske snage su zauzele ciglanu, ali su ustae u protuudarima stalno vraali partizane na
poetne poloaje. Odmah po partizanskom napadu Boban je naredio da iza glavnih juria i glavnih
toaka obrane svira limena glazba to je dizalo moral ustaama i ruilo ga partizanima. U
noi15./16. listopada u 0:30 sati organiziran je jo jedan napad, uz topniku pripremu, ali je dolo
do neusklaenosti izmeu pjeatva i topnitva, jedinice 12. divizije koje su trebale prodirati prema
sreditu grada, nisu uope krenule u napad. Stoer X. korpusa je u 5:00 sati, 16. listopada 1944.
godine dao zapovijed za prestanak napada. Istog dana, sa sjevera, u grad se probila jedna hrvatska
borbena skupina, koja je u Koprivnicu donijela streljivo i drugi materijal. Bitka za Koprivnicu,
nakon 4 dana i 5 noi estokih borbi, bila je gotova, a veliku pobjedu su odnijele ustae. U borbama
je 14. listopada poginulo i ranjeno je oko 600 partizana, idui dan 124 mrtva, s procjenom da ih je
sveukupno poginulo 350. Branitelja je poginulo 42 vojnika i 1 asnik, te 83 ranjenih vojnika.
Zarobljeno je 12 strojnica, 40 automata, 20 puaka, te nekoliko bacaa i 40 pitolja.
Nakon bitke mnogi partizani su dezertirali pa je 32. Divizija gotovo prepolovljena. Do tada
su partizani napadali ustako domobranske postrojbe koje ranije nisu imale nikakvog borbenog
iskustva, te su bjeali ak i nakon nekoliko ispaljenih granata, to je partizanima dizalo moral.
Kada su se suoili sa postrojbom koja je u Bosni stekla veliko borbeno iskustvo partizani su
doivjeli ok te su se razbjeali. Ovo je pokazalo kako Paveli i njegovi austrougarski generali nisu
shvaali znaaj vojnog iskustva, ve su mislili kako je dovoljno vojnike nauiti marirati po
vojarnama, a zapovjednike nauiti teoriju. Da su se postrojbe iz Slavonije, Like i Bosne povremeno
rotirale na najgore poloaje snaga ustaa i domobrana bila bi mnogo vea. Umjesto toga povremeno
su rotirani samo neki zapovjednici kojima je u novoj jedinici trebalo vremena da se prilagode
ostalim asnicima i vojnicima, te steknu meusobno povjerenje. Takvo rotiranje zapovjednika je
normalno u miru, ali u ratu je najvanije dobro poznavanje asnika i vojnika, te meusobno
povjerenje, to Paveli nije znao, ali su znali talijani koji su mu i savjetovali rotaciju zapovjednika,
osobito u domobranstvu kako bi se postrojbama smanjila borbena spremnost.
Vrhovni tab NOVJ je 17. listopada 1944. izdao zapovijed za napad na Banja Luku, kada
11.000 partizana napada Banja luku, put za Gradiku i Gradiku. 6. krajika udarna brigada je sa
Paprikovca odmah prodrla u centar grada, a u nekoliko dana, borbom prsa u prsa, savladana su
obrambena uporita, osim Kastela, u kojem se utvrdilo 300 branitelja. Zarobljeno je 4.000
branitelja, najvie domobrana, te 300 Nijemaca, 800 ustaa i nekoliko SS-ovaca. Zarobljen je i
komandant 69. divizije general Karl Kreps fon Devic, to je bio prvi sluaj zarobljavanja njemakog
generala na jugoslavenskom ratitu. Oko 1.600 domobrana iz 3. gorskog zdruga odmah je prelo na
stranu partizana, a zarobljena su i tri ispravna tenka, 7 ispravnih aviona i 23 neispravna. Oko 9.000
njemakih i hrvatskih vojnika kree u protunapad iz pravca Doboja i Gradike, te se Peti korpus
27.9. 1944. povlai iz Banjaluke, pri emu su ponijeli veliki ratni plijen. Branitelji su se dobro
opustili i mislili kako je rat daleko od njih ne shvaajui kako se partizani mogu naglo pojaviti iz
okolnih srpskih sela.
U Srbiji prvi ruski tenkovi 14. listopada pojavljuju se u beogradskom predgrau.
Evakuacija nijemaca iz Dalmacije poinje 16. listopada 1944. bez jaeg uplitanja partizana. Ni ovaj
puta Nijemci nita nisu uinili kako bi ovo podruje prepustili Hrvatskoj vojsci, a ni Paveli se nije
trudio poslati dijelove vojske koje je imao pod nadzorom na ovo podruje.
178

Ruske trupe 18. listopada zauzele su Beograd, a Nijemci se prebacuju preko Save. Tako je
Tito, uz pomo Rusa uspio zavladati Srbijom i Beogradom. Nakon to su Rusi uli u Beograd
Hrvatska vojska je trebala (da je imala samostalnost) obranu srijemskog bojita potpuno prepustiti
Nijemcima. Otpor u ravnici postao je nerealan, ali je u planinskom podruju od Save do Jadranske
obale bio mogu. Za uspjean napad u planinama napada mora imati odnos snaga 1 : 6 do 1 : 10,
to Tito nije imao ni nakon mobilizacije po Srbiji, a ni sa 405.000 pripadnika Crvene armije, koji su
uli u Jugoslaviju do Beograda.
Za zapovjednika ove borbene linije Paveli je imenovao Luburia koji je vjerovao kako e
nijemci organizirati nekakvu balkansku gerilu, a kada je nakon pada Dubrovnika i Mostara
obilazei bojinicu, vidio snagu partizanskog topnitva i ponaanje nijemaca shvatio je kako nijemci
ni ne razmiljaju o formiranju balkanske gerile, te je pobjegao je u Sarajevo gdje mu je bilo
zapovjednitvo, te je odatle odmah avionom produio u Zagreb, navodno kako bi Pavelia izvijestio
o svojim spoznajama i doveo pomo. Kada je napadao nebranjena srpska sela bio je vrlo hrabar, ali
kada je na Ivan Planini osjetio stvarnu borbu vrlo brzo je naao razlog da napusti borbu radi
izvjea koje je mogao poslati telegrafski, ili preko teklia. Prije bijega je svojim suradnicima
zapovjedio kako moraju vojnicima objasniti da on mora u Zagreb kako bi doveo pomo.
Nakon osvajanja Beograda Sovjeti Srbiju i NDH preputaju Titu a oni se usmjeravaju prema
Budimpeti. Ovime je olakan poloaj Nijemaca u Hrvatskoj, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, te
Nijemci pokuavaju uspostaviti vrstu obranu Srijema gdje se vode teke borbe u emu uestvuje i
Srpska dobrovoljaka garda(SDK) u kojoj je do 14. listopada preostalo oko 4.000 ljudi. Kako se ne
bi potpuno raspali general-potpukovnik Winter, operativni oficir glavnokomandujueg za jugoistok
(OB Sudost), zatraio je od Berlina da prebaci ostatke srpskih dobrovoljaca izvan borbene zone
radi reorganizacije, te je tako ova srpska jedinica upuena u Austriji, u okolinu Graca, pod
zapovjednitvo Waffen-SS. Prilikom prolaska kroz Zagreb ustae su uhvatile i likvidirale izmeu 30
i 40 njihovih oficira. Na putu do Graca planovi su se izmijenili i SDK je bio poslat u njemaku bazu
u Sloven Gradecu, blizu austrijske granice. Ovdje se SDK reorganizirao te su prebaeni u Istru, gdje
su dodani sigurnosnim snagama njemakog HSS u PF Trst, SS grupenfhrer v. generalleutnant der
Polizei Odilo Globocniku, sa zadatkom da pomognu u uvanju eljeznike pruge na trasi LogatecPostojna-Pivka-Rijeka. U tom periodu SDK je pored svojih 3.000 preivjelih dobio neke
osloboene srpske ratne zarobljenike, etnike i lanove Srpske dravne strae koji su ranije bili
prebaene u Istru. Tako je SDK ponovno porastao na otprilike 8.000 vojnika. Na ovom podruju
istono od Trsta djelovao je partizanski 9. korpus sa 10.000 partizana. Ovaj 9. partizanski korpus je
imao svoj centar sjeveroistono od Gorice, te je stalno ometao putni i eljezniki promet. Zbog toga
su nijemci ovdje oformili svoj korpus pod zapovjednitvom generala planinskih jedinica Kveblera i
da dovedu kao pojaanje brojne nove jedinice kao to su 188. rezervna planinska divizija i 237.
pjeaka divizija.
Kraljevo su Nijemci 22. listopada obranili od partizanskih napada, te su se mogli nastaviti
povlaiti tim putem. Partizani uspijevaju osvojiti Uice i time odsijecaju glavni put, kojim se
povlae Nijemci. Bez borbe, 26. listopada Nijemci naputaju Dubrovnik i Split. U Dubrovniku
samostalnih postrojbi hrvatske vojske nije bilo, a iz Splita se ustae povlae kao i Nijemci. Iz
Dubrovnika su se povukli pred oko 5.000 partizana koji su se spremali napasti iz pravca Trebinja,
preko Ivanice i Brgata na Dubrovnik. U Dubrovnik su partizani uli 18. listopada 1944., a ve
sutradan je na Orsuli ubijeno najmanje jedanaest mladia. Slijedeih dana na Daksi i drugim
mjestima je ubijeno vie od 190 civila.
Nijemci se probijaju prema Metkoviu, ali partizani se ele domoi tekog oruja, te se
iskrcavaju sa Peljeca Neuma i Kleka tijekom noi izmeu 15. i 16. listopada, te ekslozivom rue
oko 2 km ceste. Nijemci se tada uspijevaju probiti do Vukova klanca, ali ne mogu dalje tenkovima i
drugom tehnikom. Napadnuti u Vukovu klancu 22. i 23. listopada 1944. nijemci bjee preko brda.
Poginulo je vie od 2.400 njemakih vojnika, zarobljeno vie od 2.000, uniteno je 12 njemakih
179

tenkova, zaplijenjeno 211 motornih vozila i 60 raznih topova. Preostale nijemce koji pjeke bjee
prema Mostaru putaju bez veih borbi. Dio domobrana i ustaa za vrijeme povlaenja nijemaca bio
je spreman napasti nijemce sa lea, te pregovaraju sa partizanima, ali partizani na to nisu pristali. U
Dubrovniku su za partizane radili pukovnik vojske NDH Stjepan Zuecha i jo neki, koji su uspjeli
zatiti grad od planiranog njemakog ruenja. Svi prilazi gradu bili su minirani, a i najznaajniji
objekti u gradu i u luci Gru, kao i mnogi oko grada, bili su pripremljeni za ruenje, to su pojedini
ustaki zapovjednici uspjeli sprijeiti u zadnji tren, uz pomo njemakog asnika Majera, koji je
poslije ostao ivjeti u Dubrovniku. U Zadar partizani ulaze 31. listopada 1944.
Dolaskom Rusa partizani nastoje osvojiti srpske gradove oko Beograda, dok se
Mihailovievi etnici sa dijelom Nedievaca i Ljotievaca povlae prema planinama jugozapadne
Srbije i istone Bosne. Kako su se njemake jedinice ve ranije povukle sa podruja centralne
Srbije, Titu je pao u ruke, bez borbe, veliki prostor, a da su Nijemci na vrijeme naoruali etnike
ovaj prostor su mogli preuzeti oni. Tek na prostoru Valjeva 28. listopada dolo je do borbe izmeu
nijemaca, koji se povlaile prema Drini, i Titovih snaga, u ijem sastavio se nalazio i ruski bataljun
sa tekim naoruanjem. Isto se ponovilo istono od Zvornika 30. listopada 1944. U tom trenutku
etnika je bilo oko 40.000 dok je partizana bilo oko 450.000, naoruanih sa velikim koliinama
sovjetskog oruja, te su etnici postali marginalni vojni faktor.
Poslije osloboenja Beograda, Tito je ojaao i politiki, te vie nije bio spreman prihvati
kraljev mandat za sastav vlade, ali je pristao da u odsutnosti kralja Petra II njegovu vlast obavlja
kraljevsko namjesnitvo. eril se u poetku tome protivio, jer kralj nije htio prenijeti svoju vlast na
druge, pa je predloio da kralj postavi Tita za guvernera Jugoslavije. Na kraju je postignut sporazum
sa ubaiem 1. studenog 1944. u Beogradu, po kojem trojica namjesnika trebaju vriti kraljevu
vlast za vrijeme njegovog boravka izvan zemlje. Dogovor o namijesnitvu umirio je saveznike i
ostavljao je nekakvu mogunost kraljevog povratka u zemlju.
Njemake trupe 31. listopada naputaju Solun, uz potapanje vlastite ratne flote, nakon ega
1. studenog Engleske trupe ulaze u Solun. Na Srijemskom frontu 5. studenog primijeene su ruske
jedinice meu partizanima. Skoplje Nijemci naputaju 13./14. studenog, 17. studenog Tiranu, 21.
studenog Kotor, a 28./29. studenog Kraljevo. Zajedno sa njemakom vojskom i Mihailovievim
etnicima iz Srbije tijekom studenog 1944. probijaju se i Nediev Srpski udarni korpus (SUK) u
ijem sastavu je bila i srpska dobrovoljaka straa(SDS), te se probijaju sa Armijskom grupom E
kroz Sandak i istonu Bosnu. U istonoj Bosni ove snage bore se protiv partizana oko Tuzle.
Nakon zauzimanja Splita i Zadra koje su osvojili u listopadu, poetkom studenog partizani
ulaze i u ibenik koji posljednje grupe nijemaca u povlaenju naputaju u noi s 2. na 3. studenog
1944., a sa njima se povlae i snage hrvatske vojske.
Nakon poraza izmeu ibenika i Drnia Nijemci odluuju u obrani Knina upotrijebiti
etnike, a etniki vojvoda uji Generalu Fenu, preko svog izaslanika majora Novaka Mijovia
pismom odgovara: etnika komanda sa svim svojim oruanim snagama od meseca septembra
prole godine radi i sarauje sa Nemakom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su
nam nalagali nai zajedniki interesi... Kada je pre skoro mesec dana otpoela velika partizanska
ofanziva na Knin i kada su etnici izgubili jedan vei deo teritorije etnici su uvideli da je vie ovde
njihova borba uzaludna jer da e ipak morati jednog dana napustiti ovu teritoriju. To je od strane
predstavnika ove komande majora Mijovia tano reeno Komandantu Nemakog Korpusa u
Kninu. Sa strane gospodina generala komandanta Korpusa je izraena elja da ne treba da se
rastavljamo nego da do kraja zajedniki podelimo sudbinu pa ta nam bude. Sa nae strane po
principu solidarnosti i bratstva po oruju to je prihvaeno pod jednim drugim uslovom i naelom u
emu smo se jednoglasno saglasili: Da na dalji rad kao i uspean ishod naega rada mora
180

poivati na uzajamnom potpunom poverenju i razumevanju kao i u uzajamnoj pomoi kako u

municiji tako i u oruju, odei i hrani. Stali smo na gleditu da samo zajedniki moemo nai izlaza
iz situacije. Na osnovu svega toga etnika komanda je i donela odluku i ako to nije bilo vie u
njenom interesu da etnici ostanu i bore se zajedno sa nemakom vojskom dok e nam ranjenike,
bolesne i civile Nemci jednim delom evakuisati a jednim delom pomoi nam da se evakuiu ..."
Partizani sve snanije pritiu Knin od 7. do 15. studenog nakon ega vojvoda uji
odluuje izvui svoje snage iz Knina na sjever prema Lici. U kronici njemake 373 divizije je
zapisano: Do znatnog slabljenja fronta kod Knina dolo je kad je 6-7.000 etnika popa Momila
pjeaki prebaeno u podruje Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustaama,
pa je odlueno da se formira jedan etniki korpus u oblasti Ljubljane.
Iz ovog je vidljivo kako su se i ujievi etnici nastojali to prije povui na zapad. General
Fen se 17. studenog premjeta u Biha, a kako nepouzdane ustako- domobranske jedinicama ne bi
mogle prijei na partizansku stranu vodi ih sa sobom, te obranu Knina preputa generalu Windischu.
Borbe i dalje traju, te Nijemci procjenjuju kako su partizani dobro opremljeni topnitvom i
minobacaima, uz veliki utroak streljiva, te kako imaju borbenu vrijednost regularnih trupa. Zbog
uporne njemake obrane, partizani jaaju svoje snage na etiri divizije ojaane tenkovskim
satnijama, te odluuju napasti sa svih strana kako se Nijemci ne bi mogli izvui. U opem napadu
od 25. studenog partizani napreduju vrlo sporo, te partizanski zapovjednik Drapin 1. prosinca
uvodi nove snage. Nijemci poinju poputati 2. prosinca, te se pokuavaju probiti iz obrua.
Njemaki zapovjednik sa oko 200 nijemaca se probio do etnikih postrojbi sa kojima se probio u
junu Liku. U obrani Knina poginulo je i ranjeno preko 11.000 nijemaca, a broj poginulih partizana
morao je biti daleko vei, pri emu je poginulo najvie dalmatinskih partizana. Nakon zauzimanja
Knina partizanima je otvoren prostor za prodor prema Rijeci, dok prema Zagrebu nisu ni
namjeravali kretati kako bi Nijemcima ostavili mogunost povlaenja. Da je Paveli znao strateki
razmiljati mogao je pokvariti ovakve Titove planove vrlo jednostavno. Mogao je poslati sve
hrvatske postrojbe sa zapada i iz Slavonije u Bosnu, u obranu od etnika i komunista, te tako 50
kilometara od Slovenske granice napraviti prazan prostor u koji bi uli dalmatinsko liki i Slovenski
partizani do Maarske granice, to i Tito ne bi mogao sprijeiti. U tom prostoru bi trebao ostaviti
samo povjerljive diverzantske grupe sa zadatkom ruenja svih mostova i pruga prema zapadu, te
zato optuiti partizane. Tako bi Nijemci nakon pada Budimpete ostali opkoljen i bez teritorijalne
veze sa zapadom, nakon ega bi morali dati dio oruja ustaama, te bi im oni ojaani mogli dati
ultimatum; "ili nam se predajte, ili se stavite pod nae zapovjednitvo". Nakon toga bi povlaenjem
Pavelia sa vlasti nova hrvatska vlada mogla proglasiti prijelaz na zapadnu stranu, zbog ega bi i
mnogi bivi domobrani napustili komuniste. Nakon borbe sa komunistima, poslije nekog vremena
Amerikanci bi prestali pomagati komuniste, te bi postojala mogunost opstanka hrvatske drave, uz
manje rtve nego na Bleiburgu.
U studenom 1944. na frontu prema Drini nastupilo je zatije. Tito meu stanovnitvom
postaje sve vie prepoznat kao pobjednik koji uiva povjerenje kralja Petra. Ovo mu je bilo vrlo
vano za potpuno ovladavanje Srbijom. Dogovor Tita sa Jugoslavenskom izbjeglikom vladom
znaio je smrtonosni udarac za etnike i vladu Milana Nedia. Da je Hitler prije dolaska Rusa
dozvolio ujedinjenje etnika, nedievaca i ljotievaca, uz naoruavanje najmanje 50.000 ljudi pad
Srbije ne bi bio tako lagan.
Na podruju Istre 19.11. 1944. poela je operacija protiv 9. partizanskog korpusa.
Okruivanje i operacija ienja je bila pokrenuta iz garnizona Gorice, Idrije, Postojne i Sneane sa
ciljem unitenja partizanskog uporita u Trnovskim planinama. Uestvovalo je oko 5.000 ljudi,
ukljuujuci i 500 SDK iz Postojne, 10. SS Policai Regimente, talijanske R.S.I. trupe i Slovenskih
domobrana. Poto je teren bio velik i krovit partizani su se uspjeli provui kroz linije.
Za nijemce je, nakon anglo-amerike invazije u Italiji, prostor jadranske obale bio najvaniji
181

na Balkanu, te ga se nisu usudili prepustiti Hrvatskoj vojsci, zbog toga to je bila slaba, a i zbog
toga to su sumnjali kako je zapovjedni kadar prozapadno orijentiran. Zbog toga nisu dozvoljavali
stvaranje vojske od barem 200.000 ljudi niti dolazak samostalnih na jadran i otoke. Zbog
nepovjerenja potpuno su kontrolirali njemako - hrvatsku diviziju "legionara", koja je formirana u
Njemakoj, te je njen kadar bio je sastavljen, otprilike od jedne treine Nijemaca, a i u ostalim
veim hrvatskim vojnim formacijama Nijemci su krajem rata inili zapovijedno osoblje.

4.24. Srijemski front

Koncem listopada 1944. poinju bitke za proboj Srijemskog fronta kako bi Rusi bono sa
Juga opkolili Budimpetu. Bitka vrlo brzo postaje rovovska borba sa snanim djelovanjem
topnitva. Nakon to je crvena armija ula u Beograd, dva dana kasnije, 22. 10. 1944. godine, uli
su i u Zemun sa partizanima. Novi Sad su partizani i Crvena armija osvojile 23. 10. 1944. godine.
Sremsku Mitrovicu su 1. 11. 1944. godine, posle tekih petodnevnih borbi s ostacima Vermahta,
osvojile jedinice 16. vojvoanske udarne divizije, uz pomo motoriziranim jedinicama sovjetske
Crvene armije. Najvee bitke su voene za prelazak preko rijeke Dunav u Baranju. Od 6. do 29.
studenoga 1944. preko Dunava u podruju Batine i Apatina Crvena armija i 12. partizanski korpus
napadaju na njemaki 68. korpus vojne grupe F. Vode se borbe za Baranju i proboj na rijeci Dravi
od Osijeka do Donjeg Miholjca.
Operacija je poznata kao bitka kod Batine (Batinska Bitka). Operacija je dio mnogo vee
Budimpetanske ofenzive u kojoj je 2. ukrajinska ofenziva zaustavljena na Dunavu, ispred
Budimpete. Kako bi se nastavio napad Sovjeti su morali prijei Dunav i razbiti zastoj. Na desnoj
obali rijeke Dunava. Postrojbe grupe South bile su pod izravnim zapovjednitvom Vrhovnog
zapovjednitva Armije, dok je Grupa armija F bila pod zapovjednitvom Vrhovnog zapovjednitva
Oruanih snaga, te su djelovali neovisno jedni od drugih. Ovaj sukob i rivalstvo uzrokovali su
njemaki poraz i prije nego je bitka poela. Po planu 57. armije bilo je predvieno da samo 75.
korpus braniti Dunav sa glavnim snagama u podruju Batine i uz podrku snaga iz podruja
Apatina. Za osiguravanje boka juno od Apatina 299. divizije se koristi i na desnom krilu, sjeverno
od Bezdana. Zadatak prvog sovjetskog i partizanskog ealona je bio da nakon prelaska Dunava
nastave napredak, i poveu teren izmeu Batine i Apatina mostobranom, te do 15. studenoga dosega
linije Topolje-Kneevi Vingoradi - Belje, iz kojeg bi drugi ealon bio uveden u borbu. Nakon
postizanja linije Batasek - Herog Tetes - Bolman planirano je uvoenje u borbu 6. korpusa i 32.
motoriziranu brigada iz drugog postroja Crvene armije koji je trebao nastaviti uspjean napredak u
smjeru Peuha i Nagykanizsa. To bi bio korak akcije 4. gardijske armije koja je, oslanjajui se na
Batinski mostobran, imala zadatak napredovati u smjeru Szkesfehrvru sa ciljem okruenja
Budimpetu s jugozapada. Partizani poinju napad sa 51. divizijom 12. Vojvoanskog korpusa u
suradnji sa 3. ukrajinskim frontom. Glavni operativni zadatak bio je osloboenja Baranje i prelazak
Drave. Nakon dolaska na lijevu obalu Drave jedinice 12. korpusa bile su postavljene za napad na
bok i stranji dio njemakih snaga rasporeenih izmeu rijeka Save, Drave i Dunava, u suradnji s 1.
proleterskim korpusom u Srijemu i 6. i 10. korpusa NOVJ u Slavoniji, te pokrivanje boka 3.
ukrajinskog fronta u Maarskoj. U glavnom dijelu forsiranja Dunava kod Batine okupila se
sovjetska 233. i 73. divizija, te dvije brigade iz 51. divizije jugoslavenskih partizana sa zadaom
zauzimanja sela i proirenja mostobrana prema naselju Dra i Zmajevac, dok 236. divizija sa 8.
brigadom 51. divizije NOVJ treba napredovati uz Dunav u smjeru Zlatna Greda, te proiriti
mostobran u smjeru sela Zmajevca i Kneevih Vinograda. Prije napada, na desnoj obali Dunava od
Batine do Apatina Nijemci su u sektoru imali samo 200 topnikih oruja. Tijekom cijele operacije
njemaka Grupa South dri liniju od Baje i nema pojaanja, a tek nakon sovjetskog prodora 57.
182

Panzer Corps poinje se kretati prema sovjetima koji ubrzano napreduju na zapad kroz junu
Maarske. Postrojbe Grupe South imala je desni bok potpuno otvoren, te se nije mogla povui to je
rezultiralo okruenjem, te opsadom Budimpete i velikog dijela Maarske, sjeverno od rijeke Drave
koji dolaze pod sovjetsku kontrolu. Teke gubitke pretrpjeli su partizani 51. divizije. Partizanska 51.
divizije imala je 856 poginulih i nestalih, sovjetski su gubici bili 1.397 poginulih (od 25. listopada
do 10. prosinac 1944.) a nekoliko tisua je ranjeno. Njemaki gubici su oko 2.500 ubijenih i
ranjenih i 140 zarobljenih, dok je 31. SS divizija raspala. Prelaskom Dunava za Nijemce je
Maarska praktino izgubljena, a Tito uspijeva od Maara uzeti Baranju.
Bitka za Srijemski front trajala je ukupno 175 dana od 21. 10. 1944. do 12. 4. 1945. i u njoj
je oestvovalo oko 250.000 vojnika sa obje strane. Nijemce su napadale sovjetske trupe, Bugari,
Jugoslovenska vojska i jedinica talijana koja je djelovala kao dio jugoslavenski jedinica. Poginulo
je oko 13.500 jugoslovenskih vojnika, uglavnom svjee mobiliziranih Srba i Makedonaca, 1.397
sovjeta, te oko 30.000 nijemaca. Ovako veliki gubici nijemaca posljedica je vrlo snane i
nadmone topnike snage sovjetske vojske.
Dok je trajala bitka za Batinu partizani su pokuavali iza lea uzeti to vie teritorija kako bi
oslabili nijemce na srijemskom frontu. Zbog toga su krenuli u napad na Naice. Bitka za Naice u
studenom 1944. godine bila je, najvea bitka na tlu Slavonije tijekom Drugog svjetskog rata.
Ukupne partizanske snage brojile su 9.000 boraca.
Naice je branilo oko 1.500 vojnika, naoruanih sa 4 topa, 6 tekih minobacaa i velikim
brojem automatskog oruja. Na vanjskom osiguranju u Velimirovcu, Klokoevcu, Naikoj
Breznici, Markovcu i predgrau Naica nalazilo se oko 1.500 njemakih gestapovaca i policajaca.
U susjednim uporitima: urenovcu bilo je 800 vojnika, a u akovu, Osijeku i Donjem Miholjcu,
nalazile su se vrlo male snage ustaa i domobrana. Naice su bile vano prometno vorite izmeu
urenovca, Donjeg Miholjca, akova, Osijeka, Pleternice, Slavonske Poege i Podravske Slatine.
Nijemci su u Naicama bili vrlo dobro utvrena u tri obrambena pojasa i preko 50 armiranobetonskih bunkera, te su imali brojne otporne take u javnim objektima i stambenim zgradama.
U prvoj fazi, 17. studenog 1944. u 22 sata napadnuti su Velimirovci, Klokoevci, Markovci i
Naika Breznica. Napad na Naice poeo je 18. studenog u 7 sati ujutro. Borbe u Naicama trajale
su punih 7 dana i noi, pri emu su koriteni tenkovi, artiljerija i zrakoplovsto. U unitenju bunkera
glavnu su ulogu odigrali bombai koji su bacali eksploziv na bunkere, te je tako u 2 dana i 2 noi
uniteno i razoreno preko 36 armirano-betonskih bunkera s njemakim posadama. U toku borbe s
njemakom obranom, napad slavonskih partizana trajao je 50 sati bez spavanja i odmora. Na kraju
se oko 250 nijemaca sklonilo u dvorac gdje su se branili do 16,30. 22. studenog. Ali jutro 24. 11.
1944. oko 5 sati, njemaki tenkovi su sa 1.500 njemakih vojnika uli u Naice, te su Naice ostale
u njihovim rukama dok se nisu povukli prilikom povlaenja na zapad. Tijekom borbe oko Naica
uniteno je 7 tenkova, a na obje strane iz stroja je izbaeno preko 2.000 boraca. Prema partizanskim
izvjeima zaplijenili su 600 puaka, 40 pukomitraljeza i mitraljeza, 10 lakih minobacaa, 327.000
puanih metaka, 230 mina za minobacae, 180 atorskih krila, 150 para obue i odjee i druge
opreme.
Krajem 1944. partizanske snage su brojile oko 650.000 partizana i partizanki organiziranih u
4 armije i 52 divizije, koje su poele ratovati na konvencionalni nain. Do travnja 1945. broj
partizan je mobilizacijom povean na preko 800.000 vojnika.
U Lici koncem 1944. partizani zauzimaju Graac,te su pomaknuli crtu bojinice do Medka.
Sljedeih su mjeseci na tom podruju trajale stalne borbe, a ulaskom partizana u Bilaj partizanske
jedinice na tom podruju sasvim su se pribliile Gospiu. U pripremi namjeravali su grad potpuno
okruiti i presjei komunikaciju s Karlobagom i Otocem kako bi onemoguili povlaenje snaga
koje se branile Gospi. Krajem 1944. godine i Paveli konano uvia kako je za uspjeno
zapovijedanje potrebno ustrojiti jedinstvenu vojsku, te se ustae i domobrani spajaju u jedinstvene
183

Hrvatske obrambene snage (HOS).

Njemake jedinice sa juga, 5. sijenja 1945. stigle su iz Grke u Viegrad, a dva dana kasnije
jaaju borbe na prostoru izmeu Save i Drine. Partizani napadaju Nijemce 9. sijenja kod
Prijepolja odakle se Nijemci povlae preko rijeke Lim. Na Srijemskom frontu bugarsku armiju
zamjenjuju Titove snage, iz dva razloga. Prvo, Srbi u Bugarima vide okupatore, a drugo Tito nema
povjerenja u Bugare koje nadzire Staljin. Obranu vode uglavnom kozake jedinice pod njemakim
zapovjednitvom.
I zadnje njemake jedinice 14. sijenja iz Grke stiu do Viegrada, a najtee obraune vode
na Kosovu, te kod aka i Kraljeva, gdje se povlae pred 3 bugarske armije, tri ruske divizije i
partizanima. U povlaenju Nijemci su uspjeli unititi 223 cestovna mosta, 281 eljezniki most, 95
tunela, 9.776 vagona i lokomotiva, te su se preko Kraljeva i Viegrada stigli do Virovitice.
Kralj Petar shvaa kako je pogrijeio priznavi Tita, te 14. sijenja opoziva svoju raniju
izjavu i govori protiv Tita, uz zahtjev za odravanje referenduma. Shvatio je kako su etnici previe
slabi za pariranje Titu, kako je veina Srba dola pod Titovu kontrolu, te kako on nema vojne snage
koje bi ga mogle podrati pri povratku u Jugoslaviju. U Britanskom parlamentu eril se 19.
sijenja jasno izjasnio za Tita, a protiv kralja Petra.
U povlaenju, 15. sijenja 1945. Nijemci uspijevaju oistili pravac Sarajevo-Brod, kako bi
se mogli slobodno povlaiti, a ojaali su i Srijemski front. U povlaenju nijemce prate partizani, te
18. sijenja jaaju na prostoru Drina-Sava, te oko Mostara. Na putu povlaanje vrlo vaan je bio
Brod u kojemu je tada ivjelo 15.000 stanovnika. Kako bi oslabili nijemce Saveznici 19. sijenja
1945. godine bombardiraju Brod pri emu je poginulo 300 Broana. U tom bombardiranju u kojem
je uniteno 80% grada, sudjelovalo je 720 bombardera i 260 lovaca. U nekoliko sati na grad je palo
1050 bombi, tekih izmeu 100 i 500 kilograma. Grad je ukupno bombardiran 27 puta. Vie od
Broda bombardiran je Split s okolicom, koji je napadnut 71 put, zatim slijede Slavonski i Bosanski
Brod s okolicom i Zagreb koji su pretrpjeli po 61 napad, Zadar s okolicom 54 napada, Rijeka s
okolicom 44 puta, te ostala mjesta s manje od 70 napada. U veini sluajeva napadani su civilni
ciljevi, dok su eljezniki i cestovni mostovi bombardirani rijetko.
Na Srijemskom frontu do 20. sijenja poginulo je oko 12.000 partizana. Nijemci 24.
sijenja 1945. primjeuju kako partizani nastupajui za njima, u Srbiji mobiliziraju nove snage
kojima ih pokuavaju zatvoriti, ali Nijemci ipak uspijevaju probiti obru kod Vlasenice. Kako Rusi
ne bi uli u Slavoniju, a takoer i kako ne bi dolo do opkoljavanja nijemaca od strane partizana sa
juga Tito zapovijeda partizanima iz Uica premjetaj na Srijemski front gdje oni 26. sijenja 1945.
dovode jednu novu diviziju, ime slabe svoje snage u Junoj Srbiji kuda se povlae Nijemci. Oito
je kako Tito eli sprijeiti ulazak Rusa u Srijem i Slavoniju, te mu je to vanije nego se boriti protiv
nijemaca koji ionako bjee na zapad, pa nema potrebe za njihovim opkoljavanjem. Opkoljavanjem
bi preli u odsudnu obranu to bi usporilo partizansko napredovanje i izazvalo prevelike rtve, te
preputanja oruja etnicima, domobranima i ustaama, to bi moglo dovesti do ponovnog jaanja
etnika u Srbiji i Bosni, te domobrana i ustaa u Hrvatskim krajevima. Na jugu Hercegovine,
Nijemci iz Srbije se 28. sijenja probijaju prema Ljubukom, apljini i Mostaru, te izbijaju do
Metkovia. Pri tome rue mostove na Neretvi, a partizani ih prate uz manje napade. Nijemci u
povlaenju 29. sijenja vode borbe oko Mostara i Bijeljine. I etnici iz Srbije se povlae, te su 1.
veljae primijeeni juno od Tuzle.
Slijedei dan oko 25.000 partizana prelaze u Slavoniju, ime Tito dodatno jaa svoje snage u
Slavoniji kako Rusi ne bi uli u Slavoniju na putu prema Zagrebu. Oito je kako se Tito vie plai
poteza svojih saveznika nego protivnika, vjerojatno znajui za Staljinove ponude Paveliu za
opstanak hrvatske drave ako mu dozvole prolazak prema jugozapadu. Prebacivanjem partizana u
184

Slavoniju osim prevencije ruskog ulaska u Slavoniju oslobodio je i prostor Bosne za povlaenje
etnika i nijemaca, poto mu to vie odgovara nego da se iscrpljuje u borbi sa njima. Istovremeno,
Titu je izuzetno vano podruje istone Hercegovine zbog sprjeavanja eventualnog saveznikog
iskrcavanja. Nijemci su obalu prepustili partizanima oekujui kako oni nee dopustiti iskrcavanje
saveznika, iako su Britanci sa manjom topnikom postrojbom zauzeli Dubrovnik. Britanci su eljeli
iskrcati i vee postrojbe, ali su partizani to sprjeavali, te su zbog potencijalnog otpora Britancima
morali proiriti svoje zalee kojim su se Nijemci povlaili iz Grke, Albanije i Crne Gore. Zbog
otpora jaem britanskom iskrcavanju dolazilo je i do manjih oruanih sukoba izmeu partizana i
britanske vojske u periodu od konca 1944. do prvog dijela 1945. Nakon partizanskog zauzimanja
Srbije Cherchil shvaa kako su etnici postali nesposobni za obnovu Jugoslavije, te kako to u
budue moe napraviti samo Tito, te prestaje pomagati etnike, iako ameriki asnici stacionirani u
etnikom zapovjednitvu jo uvijek ele pomagati etnike kao uvjerene antikomuniste. Na istom
terenu etnici pokuavaju osvojiti Dubrovnik, to nisu uspjeli. Kralj Petar shvaa kako bi jo jedino
njegov povratak mogao dii moral etnika, te se bez znanja engleza pokuava vratiti u Jugoslaviju
preko Dubrovnika. U tom cilju jedna vea etnika postrojba se pokuava probiti prema
Dubrovniku, pri emu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokuala sprijeiti. Tada su se
kod Dubrovnika iskrcali britanski komandosi koji su u Makovu klancu uli u sukob s etnicima
kako bi sprijeili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Kraljem Petrom koji sada vie, ak i uz
pomo saveznika u oruju, po njihovoj obavjetajnoj procjenom, vie ne moe obnoviti itavu
Jugoslaviju. Kako su etnici bili jai Britancima je u pomo stigla manja partizanska postrojba koju
su etnici takoer razbili, nakon ega partizanima u pomo stie jedna ustaka postrojba koja je
razbila etnike.
Pitanje je po ijoj zapovijedi su ustae pomagali Britancima i partizanima? Ako su to
napravili po Njemakoj zapovijedi logino je zakljuiti kako su i oni eljeli sprijeiti etniko
izbijanje na Jadran, vjerujui kako su partizani manje zlo za njihove kratkorone vojne interese od
etnika, poto bi etnici odmah pozvali saveznike na masovno iskrcavanje, dok e to partizani
sprijeiti. S druge strane, ako su ustae poslane u pomo partizanima po Pavelievoj zapovijedi
oito je kako se Paveli, izmeu etnika i partizana opredijelio za partizane, kao manje zlo kojem
treba prepustiti teritorij NDH.
Za Nijemcima u povlaenju napreduju partizani iz june Dalmacije koji poetkom veljae
1945. pokreu svoju "Mostarsku operaciju". Partizani u praenju nijemaca, 6. veljae vode lake
borbe oko Mostara, a istovremeno se borbe vode i oko Zvornika, te Virovitice. Hrvatske postrojbe
pokazuju sve manji interes za borbu pod njemakim zapovjednicima. U Hercegovini oko Mostara
nakon Kninske operacije, do sredine prosinca 1944., bojite ispred Mostara i Nevesinja opsjedale su
postrojbe 29. hercegovake divizije, te postrojbe 9. dalmatinske divizije, angairane u napadu na
iroki Brijeg. Stanje se promijenilo nakon operacije Bura, u kojoj su Nijemci i oruane snaga
NDH 27. sijenja 1945. u dva dana osvojile Ljubuki, itluk i apljinu. Tada partizanski Vrhovni
stoer zapovijeda VIII. dalmatinskom korpusu da s glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom,
oklopljenim i samokretnim postrojbama, tj. 1. tenkovskom i 1. tekom motoriziranom artiljerijskom
brigadom) krene prema Hercegovini, te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u
Hercegovini, i 29. hercegovakom divizijom osvoji iroki Brijeg i Mostar. Snage NOVJ-a potisnule
su dijelove Oruanih snaga Njemake i Oruanih snaga NDH iz apljine i itluka, te su 4. veljae
zauzeli Ljubuki.
Slijedei dan, 5. veljae, stoer VIII. dalmatinskog korpusa zapovijeda napada na iroki
Brijeg 26. dalmatinska divizija, ali ona taj dan ne uspijeva u tome. Tek 7. veljae uvee, partizani su
nakon dvodnevnih borbi zauzeli iroki Brijeg, nakon ega su poklali 12 katolikih sveenika
franjevaca. Dio oruanih snaga Njemake i NDH povukao se prema Mostaru i utvrdio na pravcu
Keveljavaa Miljkovii selo Varda Jasenica Rodo, gdje su uspostavili obrambenu crtu
prema jugu.
Napadi na Mostar poeli su 2. veljae 1945. a sudjelovalo je i zrakoplovstvo NOVJ-a,
185

zajedno sa 26. dalmatinskom divizijom s pridodanim postrojbama 1. tenkovske brigade i 1. teke

motorizirane artiljerijske brigade VIII. dalmatinskog korpusa. Postrojbe 29. hercegovake divizije,
njezina 10. brigada dobila je zadatak osvojiti Nevesinje, 11. brigada djelovala je prema Konjicu
kako bi sprijeila dolazak njemakih pojaanja iz Sarajeva prema Mostaru, a 13. je brigada imala
zadatak razbiti njemaku obranu na pravcu Buna Blagaj, te prodrijeti lijevom obalom Neretve u
Mostar. 14. hercegovaka brigada imala je zadatak prodrijeti preko Donjeg i Gornjeg Zimlja u
Bijelo Polje kako bi ugrozila povlaenje Njemake vojske i postrojbi NDH iz Mostara dolinom
Neretve prema Konjicu.
Rusi osvajaju Budim 13. veljae, a Peta je pala ve ranije, 18. sijenja 1945.
Kod Mostara 14. veljae partizani stiu do zapadnog predgraa, a hrvatske vojne jedinice se
raspadaju. Moral im je nizak to je znak kako politika ne zna ak ni ustaama ponuditi jasne
politike i vojne ciljeve. U obrani Mostara poginulo je preko 3.000 nijemaca i hrvatskih vojnika pod
njihovim zapovjednitvom, te je preko 1000 zarobljeno. Zapadno zrakoplovstvo 15. veljae napada
sa 35 aviona Zagreb i aerodrom. Njemaka obrana se 16. veljae od Mostara do Nevesinja raspada,
po njemakim izvorima zbog raspada 369. hrvatske pjeake divizije. Taj dan partizani stiu 9 km
od Sarajeva. Partizani 19. veljae 1945. na prostoru Nevesinja uspijevaju ubiti 750 nijemaca, 170
ustaa i 50 talijana, uz zapljenu velike koliine oruja i streljiva. Napad na Nevesinje poeo je 13.
veljae, te sutradan Nijemcima stie zapovijed o povlaenju prema Mostaru. Kolonu u povlaenju
partizani potpuno razbijaju u zasjedi na brdu Grepka. Ostaci nijemaca se kroz planine i ume,
probijaju do Mostara, a poto je i on bio u partizanskim rukama produuju prema Konjicu.
U praenju njemakog povlaenja partizani nastupaju za njima pazei kako se u prazan
prostor ne bi ubacili etnici i dijelovi hrvatske vojske koji nisu bili pod njemakim
zapovjednitvom, te pri tome mobiliziraju sve sposobne civile koje uhvate. Zahvaljujui svojim
saveznicima oruja su imali dovoljno. Zahvaljujui takvoj taktici partizani se pojavljuju na
prilazima Sarajevu gdje su uoeni 23. veljae 1945. sa tenkovima i artiljerijom. U Slavoniji kozaka
brigada zatvorila je obru oko planine Papuk gdje pokuava unititi partizane.
Oko 500 partizana 28. veljae pokuava zauzeti otok Pag, ali bez uspjeha.
Poetkom oujka 1954. pokrenuta je operacija Ruebzahl protiv 9. partizanskog korpusa u
Istri. Dvije borbene grupe su se formirale za udar protiv partizana blizu grada Lokve. Prva grupa se
zvala Zuschneid i sastojala se od tri SS policijska bataljuna, dijelova slovenskog domobranstva 1.
slovenskog domobranskog jurinog puka, dva bataljuna SDK i jednog kavkaskog bataljuna, sa
ukupnom snagom od oko 5.000 ljudi. Druga grupa Kostermann, sastojala se od dva bataljuna
nijemaca 730. pjeadijske regimente (710. pjeaka divizija), policijske ete i neto ininjeraca, sa
ukupnom snagom od 2.500 ljudi. Partizani su pretrpjeli umjerene gubitke, te su potjerani prema
sjeveroistoku. Partizani se ponovno okupljaju pa Nijemci izvode dodatnu operaciju izmeu 19. 3. i
7. 4. 1945. kada su etiri borbene grupe rasporeene du granice podruja koje su zauzimali
partizani, te su svi zajedno krenuli prema centru smanjujui veliinu podruja pod partizanskom
kontrolom. Ovo je bio standardni njemaki postupak ienja partizanskih podruja tokom rata. Na
Zapadu uzdu linije Idrija-Reka-Grahovo-Podbrdo, borbena grupa BLANK se sastojala od
glavnih elemenata 10. i 15. SS Polizei Regimente, II/1 SDK puka, II/4 SDK puka, 21. SS policijska
satnija, SS policijska satnija Schmidt i artiljerijske baterije 87. armijskog korpusa. Ovim snagama
su se 4. travnja pridruili 2. i 3. SDK pukovi kao i 500 ljudi iz etnikog 502. likog korpusa. Druga
borbena grupa, pod zapovjednitvom policijskog majora Dr. Dippelhofera, sastojala se od
ljubljanske SS NCO kole, slovenskih domobrana, etnika i 1.200 ljudi iz ruske ROA jedinice. Ova
grupa je upotrebljena na jugoistoku du linije Idrija-kofja Loka. Sjeverna jurina grupa, sa 4.500
186

ljudi koji su pripadali 13., 17., i 28. SS Polizei Regimenti, bila je formirana izmeu Podbrda i
kofje Loke, dok su specijalne jurine snage iz 14. Ukrajinske SS divizije bile koncentrirane uzdu
sjevernoistone granice oblasti. Ovaj planinski, gusto poumljeni kraj jo uvijek je bio pod dubokim
snijegom, te su napadai napredovali samo nekoliko kilometara dnevno, pri emu su gubljeni
kontakti sa susjednim jedinicama, te su se stvorile pukotine, pa su se partizani opet provukli. Zbog
toga nijemci sumnjaju kako etnici imaju cilj samo se domoi britanskih poloaja kako bi preli na
njihovu stranu. Zbog toga Hermann Neubacher, Hitlerov specijalni politiki predstavnik za Balkan,
posjetio je Dimitrija Ljotia u Trstu kako bi raspravio sa njime o Njemakim strahovima o tome to
e se dogoditi kada SDK i etnike snage u Istri dou u kontakt sa britanskim i amerikim
jedinicama koje su se oekivale iz pravca Italije, to Ljoti negira.
Na Dravskom frontu 3. oujka tri bugarske i tri Titove divizije pripremaju se za napad.
Partizani 9. oujka napadaju kod Valpova. Zapadno od Valpova na Dravi pojavljuju se dvije ruske i
dvije bugarske divizije. Kod Miholjca, nijemce 11. oujka napadaju ruske i bugarske jedinice.
Kod Sarajeva 120 vojnika iz 9. hrvatske divizije baca oruje.
Od 6. do 10. oujka na Dravskom frontu Nijemci gube 419 vojnika, a napadai imaju 1.300
mrtvih i 400 zarobljenih.
Na podruju Moslavine njemaki 69. armijski korpusa izmeu 8. i 15. oujka 1945.
sprjeava prodor partizana iz 10. Zagrebakog korpusa prema Podravini po nalogu 3. armije, ime
nastoje olakati pritisak 12. Vojvoanskog korpusa i 1. bugarske vojske koja pokuava probiti
njemaki mostobran preko Drave kod Valpova i Donjeg Miholjca. U ovoj njemakoj operaciji
Zagrebaki korpus je prisiljen na povlaenje iz moslavake regije. Nakon akcije na podruju
moslavake regije su otkriveni bunkeri sa velikim koliinama streljiva i hrane.
Nijemci 15. oujka odbijaju partizanske napade kod Bihaa i Bjelovara.
Nakon to je 120 vojnika iz 9. hrvatske divizije kod Donjeg Miholjca 18. oujka dezertiralo,
Nijemci ostale hrvatske vojnike na ovom podruju razoruavaju.
Savezniki zrani napadi 21. oujka otetili su mostove kod Broda.
Povlaei se iz Mostara prema Sarajevu Nijemci i Hrvatske snage pokuavaju zaustaviti
partizane 13. brigade, koji su napadali sa padina prenjskih ogranaka, te 10. hercegovake brigade
koje su ile uzdu desne obale Neretve, prema Jablanici i Rami. Za zapovjednik svih Hrvatskih
postrojbi na bojitu od Drave preko Sarajeva i Mostara do Jadrana Paveli je imenovao Vjekoslava
Luburia koji je krenuo u obilazak poloaja. Iako su stvarno sa svime zapovijedali nijemci Luburi
je vjerovao kako on moe zaustaviti partizane, ali je na Ivan Sedlu shvatio kako izgleda prava
borba, i kako e se nijemci povui, te je urno otiao u Sarajevo gdje mu je bilo zapovijedno mjesto
odakle je avionom odletio u Zagreb. Svojim pomonicima je objasnio kako ide u Zagreb po pomo
i kako to trebaju objasniti vojnicima, kako oni ne bi njegov odlazak shvatili kao bijeg sa
zapovijednog mjesta. U Zagrebu je navodno zbog slijetanja po mraku zavrio u bolnici, a poto o
tom nema drugih zapisa osim onog to je poslije rata sam napisao pitanje je dali je stvarno
nastradao, ili je glumio ozlijeivanje dok se nije smirio nakon iskustava na Ivan Planini.
Dok se on u Zagrebu lijeio nijemci i hrvatski vojnici su partizane doekivali sa utvrenih
mjesta. Doekali su ih 26. veljae 1945, na poloajima oko Konjica. Njemaki 369. izviaki
bataljun je odbacio dva bataljuna 13. brigade na Javornik i Bunare, poslije none borbe prema
Ostrocu, ostavljajui 30 poginulih. U meuvremenu, uz ustaki i domobranski bataljun, obranu je
pojaao jedan ustaki bataljun 9. zdruga, Luburievih "utih" ustaa. Tada 14. i 11. partizanska
hercegovaka brigada usmjeravaju svoj pritisak s istoka, a 17. krajika (Ramska) brigada sa zapada,
potpomognuta artiljerijskim divizionom, koji gaa braniteljske poloaje od Ostroca prema
187

Konjicu. Od 14 do 16 sati 1. oujka 1945. dvanaest brdskih topova i dvanaest minobacaa tuklo je,
preteno neposrednim gaanjem bunkere oko Ostroca i u samoj varoi, koju je toga dana branilo
1.300 vojnika njemakog 369. izviakog bataljuna, dva bataljuna ustakog 9. zdruga i jedna eta
talijanske faistike legije San Marko, podravanih topovima i minobacaima. Kada je prestala
topnika paljba sedam bataljuna prve linije iz sastava 13. i 10. brigade krenulo je na juri, a
bombake grupe na preostale bunkere. Otpor u centru grada, oko eljeznike stanice, slomljen je u
19 sati. Glavnina nijemaca i hrvatskih snaga se probila prema Konjicu, uz velike gubitke.
Nou izmeu 2. i 3. oujka zapovjednik njemake 369. divizije, general Georg Rajnike,
naredio je da se 1. bataljun 370. puka, 369. izviaki bataljun i jedan artiljerijski divizion prebace s
tog podruja vlakom do Bradine, na junoj strani Ivan-sedla i Ratelice, na sjevernoj strani Ivan
planine. Konjic je trebalo braniti oko 2000 vojnika borbene grupe ulce (3. bataljun 370.
grenadirskog puka, ostaci 2. bataljuna 369. grenadskog zdruga). Iz Konjica su povuene znatne
njemake jedinice, a neke ustake su samovoljno napustile poloaje, pa su partizan naili na slabiji
otpor. Oko 16 sati nijemci su poeli naputati dio grada na lijevoj obali Neretve, a preko noi i
ostali dio grada.
Tijekom oujka 1945. Hrvatske oruane snage vode na sedlu Ivan planine u jugoistonoj
Bosni niz tekih borbi protiv partizana koji nakon velikih gubitaka ocjenjuju kako je planinu lake
zaobii. U ovom trenutku Hrvatska vojska je imala oko 100.000 vojnika na podruju oko Banja
Luke, srednje Slavoniji, te izmeu Gradike, Dubice i Sanskoga Mosta, dok su partizani imali
ukupno preko 600.000 ljudi.
Domobrani iz Zapadne Bosne se 22. oujka povlae sa linija kod Bihaa. Kozaka konjica
26. oujka "isti Slavoniju" i osigurava povlaenje Nijemaca preko Drave. Partizani 28. oujka
ulaze u Biha, te zavravaju pripreme za napad na Gospi, za to se pripremaju od kraja 1944.
godine. Nijemci 31. oujka odluuju napustiti Sarajevo i Bjeljinu, kako ne bi bili opkoljeni, te se
okupljaju kod Zenice i Doboja. Kozaka konjica osigurava prijelaze preko Drave kako Rusi sa
sjevera ne bi odrezali nijemce u povlaenju. U tom trenutku u Hrvatskoj je stacionirano 5
njemakih divizija, od ega su 3 u Istri, iz ega se vidi kako su se najvie bojali presijecanja iz
Italije. Borbe sa 5. travnja vode izmeu Drave i Mure. Kod Tuzle 8. travnja unitena je 392.
hrvatska divizija pod njemakim zapovjednitvom.

4.25.

Pad Gospia

Partizani su vie puta bezuspjeno pokuavali zauzeti Gospi, uz prikrivenu pomo talijana.
Sami talijani nisu mogli uzeti Gospi poto je preko njega i Karlobaga iao Hrvatski izlaz na more
prema Rimskom ugovoru. Zbog toga je talijanima trebao pad Gospia u partizanske ruke kako bi ih
oni mogli otjerati i tako zauzeti Gospi, ali taj plan im se zbog snanog otpora branitelja nikad nije
ostvario. Ve 1942. nakon talijanskog povlaenja partizani osvajaju okolna srpska sela i cijelo
Krbavsko polje, a Udbinu pokuavaju osvojiti ve polovicom te godine. Nakon talijanskog naglog
povlaenja Udbinu brani Hrvatska vojska koja je Udbinu prvi puta obranila 3. 6. 1942., a drugi
puta 21/22. 8. 1942. Zbog nepovoljnog poloaja u okruenju ustae su se krajem listopada povukli
iz Udbine procijenivi kako novi jai napad ne bi mogli izdrati. Prvi napad na opkoljeni Gospi
dogodio se od 30. 4. do 3. 5. 1943., ali je ustako - domobranska posada od oko 1.400 vojnika
uspela odbiti sve napade 15.000 partizana. U tim borbama poginulo je od 5.000 do 6.500 napadaa.
Nakon toga Gospi je dran u blokadi do kraja svibnja. Poetak borbi za deblokadu Gospia poeo
je 30. svibnja kada su Hrvatske snage iz pravca Lukovog ugarja i Karlobaga krenule su dvije
kolone "Velebit" i "Karlobag", a iz Gospia 31. 32. ostatci 9. bojne, nakon ega su slijedeeg dana
postrojbe este partizanske divizije odbaene od komunikacije Gospi Karlobag, te je razbijena
partizanska blokada Gospia. Novi napad na Gospi poinje nakon to su do polovice listopada
1943. partizani nakon kapitulacije Italije zauzeli gotovo sva sela oko grada i presjekli sve
188

komunikacije. Obrana Gospia sa 15.000 vojnika brani se ponovno od 15.000 napadaa. Nou
izmeu 17. i 18. listopada 1943. poinje napad, topovskom, minobacakom i strojnikom paljbom
sa svih strana, a pred jutro pjeaki jurii. Nakon vie od tjedan dana napada, i vie tisua poginulih,
u prvim danima studenog partizanski napadi postaju sve rjei i slabiji.
Slijedei napad na Gospi za koji se partizani pripremaju od kraja 1944. zapoeo je 4.
travnja 1945. u 6 sati iz svih smjerova i do 23 sata, prema partizanskim izvjeima, Gospi je bio
pod partizanskom vlasti. Partizanima nije polo za rukom potpuno opkoliti Gospi, pa su se iz njega
uspjele povui sve jedinice HOS-a NDH, te su jedinice JA ule u gotovo pusti grad. O tim zadnjim
danima borbe za Gospi posljednji zapovjednik Hrvatskih oruanih snaga koje su se branile pred
partizanskim napadima, pukovnik Josip Aleksi kae: Obranu Gospia i jugozapadnog dijela Like
preuzeo sam 20. veljae 1945. osnivajui u isto vrijeme 11. diviziju sa stoerom u Gospiu. Glavar
mi je priopio da s 11. divizijom i s dijelovima 392. (Plave) divizije izravno pod Glavnim stanom i
Minorsom (Ministarstvo oruanih snaga) osnujem grupu Lika. Zbog udaljenosti i slabe veze dobio
sam posebne ovlasti, a kako je u izgledu iskrcavanje Engleza na nau obalu, divizija ne smije s
njima prihvatati nikakvu borbu nego stupiti u vezu radi zajednikog budueg djelovanja protiv
komunista, to je takoer u izgledu. Propadne li sve to, onda se pripremiti za gerilsku borbu, jer su
ve ranije uinjene pripreme i po Velebitu stvorena dobro skrivena slagalita, te bi i sam Poglavnik
doao u Liku... Jedanaesta divizija popularno zvana lika, imala je u svom sastavu tri zdruga: 4.
zdrug od tri bojne (31. ustaka, 10. lovaka i posadna bojna), jedna bitnica brdskih topova, satnija
lakih bornih kola, samovozna satnija i dva voda: obkoparski i vod za vezu, 22. zdrug istog sastava
u Otocu i 20. zdrug u osnivanju u Senju s jednom bojnom u Brinju. Divizija je, u sporazumu sa
zapovjednikom 392. divizije, drala jugozapadni dio Like osiguravajui otok Pag sa solanama pa
pravac Bari Draga Troelji Marasi Tisovi visi Klepetua Siljevaa Rizvanua
Gradina (Liki Novi) Poljari Grebelje Lika do ua Poiteljice Kri brdo -Krajnja glavica
Banulj erii Jadova do ua Novice eljeznika pruga Nikii istono od Osika Lipova
Glavica Konjsko brdo Uremovii Janje Ramljani, a dalje prema sjeveru vei dio 392.
divizije s 22. zdrugom i brinjskom bojnom. Kad je divizija osnovana dobila je samo zapovjednika, a
da joj uope nije udijeljeno ni osoblje za stoer niti odgovarajue postrojbe: topnitvo, borna kola,
obkopari i osoblje za vezu tako da sam bio prisiljen to uzeti iz 4. zdruga. Obilazei skladita 4.
zdruga bio sam zaprepaten ne naavi strjeljiva i to me je zabrinulo. Svaki sam dan preko male
krugovalne postaje slao zahtjeve u Zagreb, nu nikad nisam dobio nita, jer ga ni tamo nije bilo.
Obratio sam se plavoj diviziji, ona mi je prepustila pet sanduka pjeakog strjeljiva i to je bilo sve
do kraja borbi u Lici. Opi napad uslijedio je 4. travnja na cijeloj fronti. Iako u oskudici sa
strjeljivom, odbijamo neprijateljske estoke napade i nanosimo neprijatelju teke gubitke. Sa
stoerom sam se nalazio u Gospiu kod Nove place u Palijanovoj kui, kad sam oko 16 sati bio s
lea napadnut iz pravca sajmita. Povlaenje divizije, koja je bila bez strjeljiva, topnitva i bornih
kola, bilo je neminovno. Namjeravao sam to izvriti nou, ali radi podpunog obkoljavanja naredio
sam povlaenje pod borbom prema podruju Kalinovaa Popovaa Donje Pazarite
Podastrana. I partizani su bili iznenaeni, jer nas uope nisu gonili, nego su slavili svoj uobiajeni
pir osveujui se hrabrom Gospiu i njegovim do tada nepobjedivim braniteljima. Iz ovog
svjedoenja je vidljivo kako su Hrvatski branitelji vjerovali u sve obavjetajne dezinformacije koje
su irili i britanci i nijemci zahvaljujui uvjeravanju hrvatskog vrhovnitva u osnovanost takvih
pria. Zato je Poglavnik sudjelovao u takvim dezinformacijama mogue je objasniti samo na dva
naina, prvi je da je i on sam doista vjerovao u te prie, a duga mogunost je da mu je bio stalo to
sporije povlaenje kako bi se to vie ljudi povuklo na zapad kako bi se i on mogao utopiti u gomili
i postati voa meu izbjeglicama.
Nakon pada Gospia, istog dana partizani su zauzeli Perui i Karlobag, 6. travnja i Otoac i
Brinje, a 9. travnja i Senj. Uslijedila je osveta nad vojnicima HOS-a NDH koji su ostali u Gospiu,
ali i tisuama nedunih civila prema unaprijed pripremljenom spisku, u kojem je evidentirano 479
pripadnika OS NDH iz sela Kruica, Stojevi Draga, Budak, Vranovine, Klanac, Ote, Veliki
189

itnik, Brizovo Polje, Dunjevac, Balenija, Predvaganac, Aleksinica, kvadra, Kaldrma, Podastrana,
Novoselija, Kalinovaa, Popovaa, Draga, Mala i Velika Plana i Bakovac. U tom je Spisku, osim
imena i prezimena, obraena jo i godina roenja, pripadnost vojnoj postrojbi, vrijeme stupanja u
vojnu postrojbu, nain stupanja u postrojbu, to jest dobrovoljac, ili mobiliziran, te karakteristike. U
karakteristikama je najee pisalo bandit ili kolja, to je nakon predaje ili zarobljavanja znailo
smrtnu kaznu. Iduih dana sustavno je opljakana sva hrvatska imovina. Donedavni etnici
prelaskom u partizane u samo 24 sata izmrcvarili su i zaklali 64 hrvatske djevojke, ena i starce.
Rusi su 9. travnja osvojili Be, a saveznici u ovaj grad uli 14. travnja 1945.
Nijemci 10. travnju u Bosni primaju zapovijed u pogledu Hrvata: "Ako se njemakom
zapovjedniku uini, kako dotina hrvatska jedinica nije pouzdana, treba je odmah razoruati."
U Srijemu formirana je novu linija fronta. Oko 1000 srpskih etnika prelazi Savu kod Broda,
na uenje nijemaca, koji oito nita ne znaju o najveoj bitci izmeu Hrvata i etnika kod Lijeva
polja. Da su neto znali o tome kako se Hrvati jo uvijek dobro bore protiv etnika, ali loe protiv
partizana, znali bi kako je to znak potpunog poraza Pavelieve politike suradnje sa silama osovine.
Tek tada, 10. travnja 1945., Nijemci doznaju kako je Hrvatska vojska razoruala 5.500 etnika
Pavla uriia i kako se preostali etnici Drae Mihailovia nalaze juno od Broda, gdje su
potpuno uniteni do 15. travnja. Naime, Draa Mihailovi se dugo pokuao odrati u Bosni, uz
pomo Nijemaca koji su irili dezinformacije kako e oni organizirati gerilski rat na Balkanu ak i
ako Berlin padne. To su inili kako bi trenutnim lokalnim saveznicima digli moral i sprijeili
njihovo masovno dezerterstvo, ili bijeg na zapad bez borbe. Kako bi ta pria dobila privid istine
osnovali su posebnu formaciju za organiziranje diverzija pod nazivom Jagdverband. Za jugoistok
Europe bio je nadlean Jagdverband Sudost s centrom pored Bea. U Zagrebu su postojala dva
centra sa slinim zadatcima: njemaki pod nazivom Jagdverband der Waffen- SS, i hrvatski pod
okriljem Ustake obrane. Od etiri desetine te jedinice jedna se nalazila na podruju Gospia radi
gerilskih napada na teritorij pod partizanskom kontrolom. U rujnu 1944. poele su pripreme za
gerilski rat na Velebitu gdje su trebale biti izgraene zemunice koje su uz, odabrane peine, trebale
biti obskrbljene hranom, sanitetskim materijalom i orujem kao logistika gerilskom ratovanju, ali ti
centri nikad nisu izgraeni. Slini centri su trebali biti pripremljeni i u Srbiji pa se zbog toga Draa
Mihailovi namjerava vratiti u Srbiju organizirati antikomunistiku gerilu u Srbiji. Dogovor o
zajednikoj borbi protiv partizana vodili su general Luburi i etniki general Svetimir uki koji
je u travnju stigao u Zagreb kao predstavnik etnika Drae Mihailovia koji je i predloio
saveznitvo u borbi protiv partizanskih snaga. U pregovore su se ukljuili i predstavnici Slovenskog
domobranstva, poslani od generala Leona Rupnika.
Veina Drainih oficira u nekakvu novu gerilu ne vjeruju pa se odvajaju od njega, te se pod
zapovjednitvom uriia oko 18.000 etnika poinju povlaiti prema zapadu. Umjesto otpora
partizanima zajedno sa ustaama urii se pokuava probiti prema zapadu, te zbog toga dolazi do
bitke na Lijeva polju, nedaleko Banja Luke, gdje je dolo do najveeg sukoba sa hrvatskom
vojskom. U bitci koja je odgovarala samo partizanima, a koja se zbila izmeu 30. 3. i 7. 4. 1945.
sukobili su se blizu 28.000 ustaa i 17.000 etnika, te su etnici potpuno poraeni, to je njihov
najvei poraz u II svjetskom ratu.
Nakon ove pobijede i ustae se poinju povlaiti ispred partizana, zajedno sa Nijemcima,
ime je partizanima ostavljen prazan prostor koji osvajaju bez veeg otpora, uz usputnu
mobilizaciju svih koji mogu nositi oruje i likvidaciju svih potencijalnih protivnika. Da je dolo do
zajednike obrane Hrvatske obrambene snage su ak i tada mogle zapovjednitvo sa postrojbama iz
Zagreba prebaciti u Banja Luka, a prostor uz Slovensku granicu prepustiti partizanima, minirati
mostove kako bi sprijeio povlaenje nijemaca sa tekim naoruanjem, na silu od manjih
njemakih postrojbi preuzeti oruje, proglasiti neutralnost, pozvati na opu mobilizaciju i tako
190

sprijeiti jaanje partizana koji su svakodnevno jaali kako su pratili nijemce i naoruavali se ak i
njihovim odbaenim orujem i streljivom. Ovakvim postupkom moral Hrvatskih vojnika bi se
znatno poveao, poto bi znali za to se bore, a i mnogi koji su preli u partizane, imali bi se razloga
vratiti u hrvatsku vojsku. Isto bi se u Srbiji dogodilo sa prisilno mobiliziranim Srbima u partizane.
Meutim, Paveli je odluio, kao dobar njemaki poslunik, vjerno slijediti upute njemakih
generala i povui se na zapad, nadajui se kako bi na zapadu mogao postati vjerni Britanski vojnik u
borbi protiv komunizma.
Nakon to je ostao bez veine vojske sredinom travnja 1945. Draa Mihailovi se
preostalim etnikim snagama, oko 10.000 do 12.000 ljudi, odluuje krenuti za svojim bivim
zamjenicima, te se iz srednje Bosne pokree prema zapadu, tragom uriia kroz dolinu Vrbasa, ali
doznavi to se dogodilo uriiu mijenja pravac kretanja, te se okree prema Srbiji. Od planine
Motajice skrenuli su na jug, pa Motajica - istoo od Kotor-Varoi izmeu Travnika i Zenice, te su
izbili u planine oko Fojnice. etnici su nastavili preko Ivan-planine i zapadnih padina Bjelanice,
oko Kalinovnika i skrenuli na istok prema Brodu na Drini, kako bi se kroz Sanak po grupama
ubacili u Srbiju. Tada 3. korpusa Jugoslavenske armije s 3. bosansko-hercegovakom divizijom
KNOJ-a, i drugim lokalnim jedinicama JA, ih zaustavljaju. etnici se probijaju u pravcu Zelengore.
Uspjeli su odbaciti lokalne partizanske jedinice i produiti pokret. Savladali su i slijedeu liniju du
komunikacije KonjicTarinPazari i, uz velike gubitke, izbili na prostor sjeverozapadno od
Kalinovnika. Na tom teritoriju su potpuno okrueni, te je do konanog obrauna dolo na reci
Jezerici, desnoj pritoci Neretve, 10. 5. 1945. godine gdje je borba trajala 3 dana. Tek vrlo mali broj
etnika uspjelo je pobjei u Srbiju gdje su brzo otkriveni i pohvatani. Manje grupe su se krile po
bosanskim planinama gdje ih je lovio KNOJ i OZN-a.
Kod Slavonske Poege 16. travnja Nijemci su formirali novi front prema istoku, a dijelovi
njihovih trupa nalaze se sjeverno od Maglaja. Iz Doboja njemci se povlae u zoru 17. 4. 1945.
godine, te u njega ulaze partizani.
Na Sremskom frontu nalazi se 12 Titovih divizija.
Istovremeno, Titova 4. armija napreduje sjeverno du obalnog pojasa od Novog prema Istri
i Trstu. Zbog toga zapovjednitvo njemake armije grupe E odmah izdaje nareenja svima iz
centralne i zapadne Slovenije, t.j. 87. armijskom korpusu da stvore parametar oko Rijeke u cilju
blokade daljeg napredovanje na zapad 4. partizanske armije. Poetkom travnja 1945. godine 237.
pjeaka divizija je brzo prebaena u tu oblast i za nekoliko dana bile su uspostavljene obrambene
pozicije na oko 20 km istono i sjeverno od Rijeke. Partizanska armija otpoela je svoj napad na
Rijeku oko 20. travnja 1945. sa 13., 19., i 43. partizanskom divizijom. I pored toga to je bila
brojano slabija, njemaka 237. pjeaka divizija je pruila vrst otpor i odrala je svoje pozicije.
General Kuebler je naredio 188. rezervnoj planinskoj diviziji da odmah krene u napad na
partizanske koncentracije u blizini aerodroma Grobnik, 15 km sjeveroistono od grada. Da bi
podrali ovaj napad, 2.,3. i 4. srpski puk SDK su krenuli iz okoline Postojne, ali tamo nikad nisu
stigli. Zbog toga je napad na aerodrom propao i 23. travnja generalu Kuebleru je jasno kako su
njegove snage u opasnosti od potpunog okruenja. To je bilo tono poto je 22. 4. tab Titove 4.
divizije naredio boni pokret da bi se zaobila Rijeka. Dok je 87. korpus i dalje bio pod pritiskom tri
partizanske divizije, partizanska 20. divizija je dola iz Ogulina zajedno sa jo jednom dodatnom
brigadom, tri tenkovska bataljuna i dva topnika bataljuna. Ove snage su krenule prema sjeveru,
zaobile njemake obrambene poloaje, i napredovale prema Trstu preko Ilirske Bistrice sa
namjerom da se spoje sa 9. partizanskim korpusom koji je napredovao juno ka Trstu.
U Italiji 28. travnja Nijemci su se povukli iza rijeke Po, a 29. travnja jo uvijek brane
Rijeku, iako su partizani zaobilazno ve stigli do predgraa Trsta. Partizani 4. svibnja prodiru u
dijelove grada Rijeke, a borbe se vode i u Istri oko Pule. Nakon toga se njemake snage prebacuju
prema sjevernoj Sloveniji kako bi se armijske grupe povukle sa sjevera Hrvatske ka Austriji.
191

Kada su se 29. 4. 1945. godine, Titove snage pribliile transkom podruju, a izmeu 2.400
i 2.800 etnika se 5. 5. u gradu Palmanova predaju britancima koji ih prebacuju na zapad. Drugi
dio etnika iz okoline Ljubljane prelaze u Austriju i predaju se Britancima kod Unterbergena na reci
Dravi 12. 4. 1945. godine, te ih 2.418 britanci izruuju partizanima. Neki su odmah pogubljeni u
Koevskim umama, dok je preostali zajedno sa 10.000 slovenskih domobrana odvedeni u logor
Sveti Vid, blizu Ljubljane gdje su streljani.

4.26.

Povlaenje hrvatskih snaga na zapad

Prije povlaenja iz Zagreba Paveli je naredio i posljednji neshvatljiv potez, mobilizaciju

60.000 djeaka od 16 godina po Zagrebu i okolici, to bi se moglo shvatiti jedino kao odluka za
borbu, iako to nije namjeravao. Ovo se moe shvatiti jedino pod pretpostavkom kako je on sanjao
kako e u izbjeglitvu formirati novu vojsku s kojom e se vratiti u Hrvatsku kad zapad zarati protiv
komunista. Dan prije nego je otiao, Poglavnik je odrao govor pred narodom i niime nije dao
naslutiti kako e zapoeti povlaenje. Po miljenju najbliih suradnika, do zadnjeg trena je vjerovao
kako e mu Nijemci dati oruje i streljivo, te zajedno sa njime braniti Zagreb, to je bilo suludo.
Obrada grada u ravnici je bila nemogua, ako je sav ostali prostor bio preputen partizanima. Oko
Zagreba su postojale obrambene linije u irokom pojasu oko grada kako se borbe ne bi morale
nastaviti u centru grada, kako gradska jezgra ne bi bila unitena. Taj dan su mu Nijemci javili kako
ipak nee biti nita od obrane Zagreba, te je on 6. 5. 1945. godine otiao iz Zagreba. Iste noi je
javio svojim najbliim suradnicima neka vode narod na zapad, poto je obrana Zagreba uzaludna,
jer ako padne nacistika Njemaka, past e i Hrvatska, bio Zagreb obranjen ili ne. Tadanji
zapovjednik svih Hrvatskih obrambenih snaga General Luburi je vrlo glasno branio stav kako
treba ostati braniti Zagreb, iako se ve pripremao za bijeg. Obrana u ravnici je bila nerealna, a
pitanje je dali je on to uspio shvatiti, ili je mislio druge navesti na obranu kako bi on njima
zapovijedao iz inozemstva kamo se spremao. Obrana NDH je bila vrlo teko realna samo u
planinskim dijelovima, ali za to se je trebalo pripremiti puno ranije, politiki, logistiki i vojno.
Trebalo je itavu vladu i vojna zapovjednitva premjestiti u Bosnu, ili Dalmaciju nakon pada Italije,
kada je zarobljeno oruje trebalo sakriti od nijemaca po izdvojenim planinskim poloajima. Da je
prije kapitulacije u Dalmaciju poslao ustae u partizanskoj odjei oni su mogli zarobiti i zakopati
velike koliine oruja i streljiva, kao to su to napravili partizani.
U praenju nijemaca koji se povlae partizani II partizanska armija poetkom svibnja 1945.
godine dolazi do Karlovca. U dvodnevnim borbama izmeu rijeke Dobre i Korane probijene
obrambene linije 3. svibnja, te su 4. svibnja nou zauzele Ozalj. Poslije kratke pripreme, nou sa 5.
na 6. svibnja partizani napadaju i sam Karlovac. Nou sa 6. na 7. svibnja posljednje njemake
jedinice naputaju podruje Karlovca, dok su opkoljeni dijelovi u sjevernom dijelu grada uniteni.
U Zagrebu i njegovoj okolici tada se nalazilo oko 800.000 izbjeglica. Da su Nijemci ak i
tada oruje prepustili hrvatskoj vojsci, te da su meu izbjeglicama mobilizirani svi sposobni za
noenje oruja moglo se krenuti u protunapad prema bosanskim planinama i prijei na gerilsku
borbu, ali uz jasan politiki cilj i razraenu strategiju za ostvarenje toga cilja. Dr. Vjekoslav Vrani
je dobio zapovijed od Pavelia da preda hrvatsku vojsku i civile Britancima, te da od njih zatrai
pomo u borbi protiv partizana, a ako bi Britanci odbili, zapovjeeno mu je da prihvati sve njihove
zahtjeve, te da im se svi predaju tako da narod i vojnici preive. Paveli je slao zapovijedi koje nisu
imale nikakve veze sa stvarnou, ve su bile samo plod njegovih elja. Vidio je sukobe izmeu
partizana i Britanaca, iako su oni u tom trenutku bili potpuno nerealni i postojali su samo kao
britanske obavjetajne dezinformacije. I iz posljednje zapovijedi dr. Vraniu je vidljivo kako on
ivi u svome svijetu i kako ne shvaa realnost. Nikako mu nije ulazilo u glavu kako su partizani i
192

Britanci strateki saveznici u ouvanju Jugoslavije, a ne neprijatelji, te kako je geostrategija i

geopolitika vanija od ideologije.
Paveli je preko Austrije, Italije i Vatikana prebjegao u Argentinu, a uz pomo Krunoslava
Draganovia tamo je otilo oko 100.000 Hrvata. Iako su partizani traili Pavelievo izruenje
Britanci to nisu eljeli uiniti poto su raunali kako im moe biti koristan u sluaju novog rata
protiv komunizma, a ni Amerikanci ga nisu eljeli izruiti kako ne bi izgubili mogunost suradnje
sa svojim obavjetajcima, antikomunistiki raspoloenim hrvatima koje su ukljuili u svoje
obavjetajne slube.
Ustae su se kao i srpski i crnogorski etnici, nedievci i ljotievci, te albanski i bugarski
antikomunisti povlaili zahvaljujui britanskim obavjetajnim glasinama o pregrupiranju i
zajednikoj borbi protiv komunizma, to su Britanci irili kao ratnu varku kako bi svojim
saveznicima partizanima olakali pobjedu. Na ovu ratnu varku nisu nasjeli jedino grki
antikomunisti, te je zahvaljujui tome, nakon nekoliko godina tekih borbi, uz britansku pomo,
demokracija u Grkoj spaena. Da je Paveli preko naih iseljenika razvio obavjetajnu mreu u
Londonu i Washingtonu mogao je na vrijeme doznati za saveznike dogovore o vraanju
zarobljenika tamo gdje su ratovali, te je mogao na vrijeme razluiti ratnu varku od stvarnog
obeanja. Da su ustae kao i Grci zanemarili Nijemce, te da su se odluno branili poput nekih
manjih ustakih postrojbi u BIH, da su za to pridobili i dio etnika, osobito crnogorskih koji su
eljeli samostalnu Crnu Goru, te albanske bjelogardejce u povlaenju, obrana protiv svjee
mobiliziranih i neobuenih partizana bila bi mogua. Ali za ovakvo neto trebalo se na vrijeme
pripremiti, a ne samo sluati njemake naredbe. Izabravi opciju povlaenja prema Bleiburgu
Paveli je odustao od Hrvatske drave, nakon ega je Tito mogao bez otpora obnoviti Jugoslaviju,
likvidiravi sve zarobljenike i opozicijski raspoloene civile koji bi se kasnije tome mogli
suprotstaviti. Jedini ozbiljan otpor partizanima su pruili Nijemci u obrani Rijeke, Istre i Trsta gdje
je poginulo oko 20.000 partizana. Na ovo ratite Tito je planski poslao uglavnom dalmatinske
partizanske brigade koje bi mu mogle smetati u komadanju Hrvatske, dok je jedinice sastavljene od
bivih etnika planski slao u mjesta gdje je trebalo likvidirati hrvatsko antikomunistiki raspoloeno
stanovnitvo.
Njemaka je 7. svibnja potpisala bezuvjetnu kapitulaciju u francuskom gradu Reimsu.
Nijemci se nastavljaju povlaiti iz Hrvatske, te su 8. svibnja na liniji Koprivnica-Slunj, kad su
partizani uli su u Zagreb. Partizani su 13. svibnja uspjeli okupirali ak i Trst, gdje su napokon stali,
kako se doista ne bi sukobili sa zapadnim saveznicima, iako se Tito ni toga ne bi odrekao da je
dobio odobrenje od novog - starog glavnog naredbodavca Staljina. Rado bi se proirio na Italiju,
Bugarsku, Albaniju i Grku, ali to je bilo suprotno dogovoru izmeu Staljina i Cherchila. Tri godine
kasnije Tito se upravo zbog Grke posvaao sa Staljinom. Za razliku od Pavelia koji je do zadnjeg
trenutka vjerno sluio sve svoje saveznike, Tito je sluio i Mussoliniju i Hitleru i Cherchilu i
Staljinu dok mu je to bilo u interesu, ali ih je sve izdao kad je to odgovaralo njegovim interesima.
Jedinice 2. armije pod komandom Srbina Koe Popovia 8. svibnja prve su ule u Zagreb.
Partizanska 1. i 2. armija 'oslobodile' su Zagreb, a komandant prve Armije bio je prosrpski
Crnogorac Peko Dapevi! Ivan ibl, politiki komesar 10. Zagrebakog korpusa u svojim ratnim
memoarima pie: Ulice su pune vojske. To su borci 1. i 2. armije.Armije su provaljale Srbiju i
Srijem i putem mobilizirale sve to je bilo sposobno nositi puku. Seljaki momci uplovili su u
brigade sa ajkaama, ubarama ,....prava narodna armija! U krvavim orgijama pobili su od
prostitutki sve do asnih sestara, pa ak ranjenika i TBC- bolesnike po zagrebakim bolnicama.
Ubijeno je oko 15.000 civila, mnoge ene i djevojke su prije ubojstva silovane, a ubijeno je i preko
500 male djece. Svime je rukovodio bivi oficir srpske kraljevske vojske generala Drae
Mihailovia, ortodoksni etnik oko Jovani, komandant este like - udarne divizije sa svojim
193

koljaima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' postavljen za naelnika zagrebake vojne
oblasti (1967.-74.), te proglaen narodnim herojem (1951.). Na slian nain postupio je i prem
Slovenskim domobranima, a i prema etnicima koji nisu na vrijeme preli u partizane. Nakon
povratka zarobljenika sa prisilnog rada u Njemakoj izdvojio je sve bive oficire kraljevske vojske i
streljao ih, te je na taj nain ivot zavrilo i nekoliko desetina bivih hrvatskih avijatiara iz
kraljevine Jugoslavije. Ovo je Tito nauio od svog teroristikog uitelja Lenjina koji je 1917.
osvojivi vlast u Rusiji pozvao sve bive kraljevske oficire radi evidencije, te ih 50.000 ukrcao na
teglenice i potopio na otvorenom moru.
Nakon pada Zagreba cijela Hrvatska je dola pod vlast partizana, osim nekoliko mjesta u
Bosni gdje su se lokalni ustaki zapovjednici odbili predati. Najdue se branio Odak. Odak je
itav rat bio u vlasti hrvatskih snaga te ga ni etici, a ni partizani nikad nisu uspjeli zauzeti. Obranu
je ustrojio prvi zapovjednik lokalne vojske dr. Zdenko Odi, a nakon njegove pogibije u borbi
protiv etnika 8. oujka 1943. zapovjednitvo preuzimaju ustae Petar Rajkovi i Ivan alui.
Nakon povlaenja nijemaca i hrvatske vojske lokalni zapovjednici su odluili boriti se do kraja, a
ne se predati, poueni iskustvima u drugim mjestima gdje su partizani masovno ubijali sve koji su
se predavali.
Odsudna obrana je poela nakon partizanskog ulaska u Sarajevo 6. travnja1945. godine i
povlaenja Nijemaca i ostalih hrvatskih postrojbi preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka
rijeke Bosne gdje su se spojili partizanski korpusi sa zapovjedi o to hitnijem spajanju s jedinicama
Crvene Armije na Srijemskom frontu, kako Sovjeti ne bi mogli ui u Slavoniju. Pri tome su
partizani ubijali sve to su zarobili, a to nije na vrijeme prelo na njihovu stranu. Nastojali su to
bre zauzeti teritorij kako bi Sovjetima dokazali sposobnost kontroliranju teritorija, te kako bi
dokazali kako se jedino sa njima moe razgovarati o budunosti zemlje. Zbog obrane Odaka
morali su zaobii ovo podruje u Bosanskoj Posavini. Kad su se sve postrojbe NDH povukle i
Rajkovi je razmiljao da to uini, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno
ostati i boriti se do zadnjeg ovjeka.
Poloaje za obranu Odaka utvrdio je i temeljito pripremio inenjer Bla Jurki,
visokokvalificirani ininjerijski strunjak. Izgraeni su rovovi i zapreka od bodljikave ice.
Branitelji Odaka su uspjeli sauvati dovoljno naoruanja, streljiva i hrane. Ustake postrojbe
postavljene su na sve vanije strateke toke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je
juno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potoani, Srnava, Penik, Jake,
Dobor-kula. Zatim je crta obrane ila jugoistono uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odak,
Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je ila desnom obalom Save: Svilaj, Donji
Brezik, Zorice, Trnjak, Devii i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvreno i osigurano.
Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedno odjeljenje vojnika, a bili su
pokriveni drvenim trupcima kao zatitom od minobacakih granata. Obranom je zapovijedao Ivan
alui koji je sa svojom vojskom drao sam Odak, te sela Srnavu, Joavicu, Potoane, Vrhovac i
Svilaj. Petar Rajkovai zapovijedao je ostalim podrujem u odakoj okolici, a obranu junog krila
odakoga kraja (Penik) Petar je povjerio svom bratu Ivi Rajkoviu. Istono krilo drali su Pejo
Ilak (Gornja Dubica) i Martinovi (Balegovac). Petar Rajkovi je pod svojim zapovjednitvom
imao oko 850 vojnika, Ivan alui oko 1.000, a pridruilo im se i nekoliko stotina pripadnika
seoske strae. Sa streljivom su se opskrbili s njemakog ratnog broda koga su u jesen 1944.
savezniki zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi. U travnju 1945. na podruju odake opine
nala se i vea skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici
Ibrahim Pjaji i Avdaga Hasi.
Poetkom travnja 27.divizija, 3. korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed o
presijecanju odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, prema Brodu, uz pomo 2. armije i
57.divizije, a sve s namjerom da 2. armiji pripremi teren za njeno daljnje nadiranju na zapad. U
sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovijedao Milo Zeki, 38. divizija kojom je
194

zapovijedao Franjo Herljevi i 53. divizija kojom je zapovijedao ura Predojevi. Odnos snaga u
korist partizana bio je 11 prema 1.
Bitka za Odak poela je 19. travnja 1945. Partizanska akcija zapoela je pokuajem
blokiranja ustaa u trokutu izmeu rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vujak sa tree
strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. biranska brigada, 14. i 27.
srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila
"Opkoli i odmah uniti!" Tijekom 25.travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16.
srpske brigade izvrile su proboj od sela Svilaja preko Novigrada prema Prudu, a sa 19.srpskom i
dijelovima 16.muslimanske brigade krenuli su na Vlaku Malu. Zapovijed je bila da 16.
muslimanska izvri to jai pritisak na branitelje i time ih onemogui slanje pomoi u obrani protiv
jedinica 25.divizije. Hrvatski vojnici su na poetne napade neprijatelja odgovorili estokim
protuudarom. Tog dana iz stroja je izbaen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mii, a
kasnije i komesar 4. bataljuna 16. brigade Matija Tunji, dok je nekoliko dana kasnije poginuo i
Milo Trii, komadant 19. biranske brigade. U tom protunapadu, partizani su vraeni ne samo na
poetne poloaje, nego i dalje, te u kontanapadu ulaze i u sam Odak. Partizanski zapovjednik
akcije Milo Zeki odredio je 4. svibanj 1945. godine za poetak opkoljavanja i "ienja".
Pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti "klinove" u meuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti
niti jednu toku ustakog otpora. Jugoslavenskim se partizanima pridruio i veliki broj etnika koji
su kokardu zamijenili petokrakom. U estokoj borbi partizani uspijevaju potisnuti ustae iz Odaka
u Vlaku Malu. To je selo smjeteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih
prilaznih puteva. Prije bitke sva trava je pokoena i bunje sasjeeno, kako bi se mogli boriti na
brisanom prostoru prsa o prsa. Obrambene postrojbe putale su partizane na nekoliko desetaka
metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im ogromne gubitke. Na Vlaku Malu su se skoro
mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojinice nije bila pomaknuta. Zapovjednitvo
zapadne crte obrane preuzima Ivan alui, a Petar Rajkovai dijeli svoje postrojbe na etiri voda
kojima se prikljuuje i Novaka satnija pod zapovjednitvom Nikole anjia. Borbe od 19. do 28.
travnja traju uz stalne jurie na ustaka utvrenja pri emu je poginulo, ili ranjeno preko 630
partizana. Dana 4. svibnja juriaju tri brigade Miloa Zekia, ali su prisiljene na povlaenje; 14.
brigada je predveer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlaku Malu, a 16.
brigada nadirala je od Potoana, ali su ustae odmah uzvratile protunapadom i izbacile brigadu ak
iz Potoana, tako da je morala odstupiti prema Lipi.
Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemake, dok je glavnina Hrvatskih oruanih snaga
ve napustila Hrvatsku i kree se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlake Male
koju brani Petar Rajkovai s nekoliko stotina ustaa. Taj partizanski napad na Vlaku Malu bio je
izuzetno jak. Meutim, ustae su preko noi dobile pojaanje iz Pruda. Kada su se partizani u juriu
ponovo primakli prvim crtama obrane Vlae Male ustae su iskoile iz rovova i zaklona i juriem
natjerali partizane u panino povlaenje. Tu su ih ustae odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela
zapovjednik 14. brigade Stevo Kovaevi alje tabu Treeg korpusa pismo slijedeeg sadraja:
"On je poduzeo neobuzdani juri i izbacio nae snage iz mjesta, ak preko kanala i mosta. Tog dana
mi smo ispalili 34.000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustae su se borile do
posljednjeg ovjeka". Stevan Kovaevi dalje izvjetava: "Neprijatelj se oajniki bori, tako da ni
stari borci tako neto nisu jo vidjeli. Svaki ustaa mora najprije da se ubije, pa tek onda moe da
se osvoji neki objekt". Sljedeeg dana ustae odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvjetava:
"Nalazimo se i dalje na polaznim poloajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj.
Poaljite nam municiju. Nemamo vie ni metka, a nemamo vie ni bilo kakva kola da poaljemo po
nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim
juriima nai borci uspjeli su da prodru kroz meuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva
neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve". tab Treeg partizanskog korpusa alje u pomo
18. brigadu iz sklopa 53. divizije, sa ciljem konanog slamanja otpora. Tito i generali JA alju 23. i
195

24. svibnja 1945. iz Beograda na Odak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemakih
zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovai. U
noi od 22. na 23. 5. ustae su izvrile etiri uzastopna protunapada. U praskozorje 23. 5. vre jo
jedan protunapad u kojem pada polovina jurinika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika,
meu njima je bio i sam Rajkovai. Zrakoplovstvo je bombardiralo ustake poloaje cijeli dan.
Biranska i Romanijska partizanska brigada izvrile su 25. svibnja usredotoeni napad na Odak.
Poslije dva sata borbe Odak je zauzet, a borbe su se vodile za svaki rov i za svaku kuu. Iza ponoi
poeli su jurii na posljednja uporita u Vlakoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana poginulo je
332 ustaa. Vlaka Mala pala je nakon etiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945.
godine. Zadnje borbe vodit e se jo kod Pruda na uu Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko
puta forsirali rijeku Bosnu. Padom Pruda palo je i posljednje uporite vojske NDH. Nakon 36 dana
krvavih borbi, i 16 dana nakon kapitulacije Njemake, zavrena i posljednja bitka ve slubeno
zavrenog Drugog svjetskog rata u Europi. Partizana je u borbi samo meu "prvoborcima" poginulo
1100, a onih nedavno mobiliziranih bilo je puno vie. Jedna grupa od oko 170 ustaa koji su se
zatekli u Vlakoj Mali odluili su pokuati oajniki proboj. Udarili su na 14. brigadu zapovjednika
Steve Kovaevia, te su probili partizanske linije i nali se partizanima iza lea. Mnogi ustae iz te
grupe su se tako spasili, a meu njima su bili pukovnik Ibrahim Pjani i pukovnik Avdaga Hasi.
No ni nakon bitke otpor nije prestao, u umama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odakih
branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao kriari djelovali do poetka 1947., kada ih je izdao
jedan ubaeni dounik. Juro ebei, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljee 1947. godine
kao zadnji vojnik odake obrane. Ivan alui takoer se uspio probiti iz partizanskog obrua i
povui se u brda Vujaka gdje je djelovao sa svojom kriarskom skupinom. Partizani su nakon
ulaska u Odak poinili mnoge masovne zloine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici
(80 ranjenika i 4 bolniara). Vrena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila, svih mukaraca
iznad 15 godina. Dvjestotinjak boraca koji su se predali nekoliko dana su izgladnjivani, te su zatim
jedan po jedan poubijani. Nakon borbe partizani su ubili blizu 5.000 ljudi.
Nakon bitke na Lijeva polju protiv etnika, bitka za Odak je najvea obrambena bitka
ustaa protiv partizana nakon pada Italije i dokaz je kako je borba protiv jaega protivnika mogua.
Borba za Odak je pokazala kako je obrana mogua ne samo u planinskom, ve i u ravniarskom
podruju, ak i kad je odnos napadaa prema obrani bio 11:1, pod uvjetom da branitelji znaju za to
se bore. Da je Paveli znao cijeniti branitelje spremne za obranu, a ne politiki izlaz gledati u
povlaenju, Hrvatska se mogla braniti, barem u brdskom podruju. Da je obrana potrajala nekoliko
mjeseci postojala je mogunost za iskrcavanja saveznika kao "pomo" partizanima, a tada bi se
barem djelomino mogla ostvariti i podjela Jugoslavije po dogovoru "fifti/fifti", ali ne utjecaja to
su traili Britanci, ve teritorija, to su traili Amerikanci.

196

5. UZROCI PROPASTI

NDH

Najvanija osoba u stvaranju ustakog pokreta, kao i u propasti NDH je pravnik Ante
Paveli. Glavne saveznike vidio je u Talijanima, iako su oni igrali na sve mogunosti, u svome
interesu.
Dolaskom na vlast Paveli je preuzeo svu vlast u svoje ruke. U njegovoj Vladi bilo je ak i
prikrivenih masona, iako su masoni bili proganjani kao britanski agenti, a meu njegovim vojnim
zapovjednicima i dravnim slubenicima, bilo je ljeviara koji su kao takvi prepoznati tek nakon
rata. ak je i zapovjednik logora Jasenovac Ljubo Milo, prije rata poznat kao SKOJ- evac koji je
ivio u Ljubukom i Somboru, itav rat djelovao kao Staljinov obavjetajac. Najpouzdaniji
Paveliev izvritelj bio je Max Luburi, zapovjednik svih logora kojeg je koristio i za uklanjanje
svih dunosnika spremnih na sukob sa Italijom.
Iako je imao pozitivan cilj, stvaranje Hrvatske drave, Paveli je za vrijeme svoje
kratkotrajne vladavine napravio vie greaka taktike i strateke naravi. Ugovori sa Italijom i
Njemakom bili su mu formalo pravno ispravni, dok je na svim ostalim podrujima pravio velike
taktike i strateke greke, a ni suradnici koje je sam odabirao najee se nisu u svom podruju
djelovanja dokazali kao stratezi.
Veinu suradnika birao je prema kriteriju estoke mrnje prema Jugoslaviji i Srbima, te elji
za stvaranjem Hrvatske drave. Iskustvo u poslu kojim su se bavili bilo mu je manje vano, dok mu
je sposobnost i inteligencija suradnika bila najmanje vana. ( Prve testove inteligencije izmislio je
Francuski psiholog Alfred Binet i Theodore Simon sastavili su 1905. godine SimonBinetov test,
koji se smatra prvim testom inteligencije. Ovaj tekst je najprije koriten za predvianje uspjeha
djece u obrzovanju, ali su ga vrlo brzo poeli koristiti obavjetajne slube i vojne organizacije za
procjenu sposobnosti svojih novaka, a takoer i druge dravne institucije u razvijenim zapadnim
dravama.) Paveli vjerojatno o tome nita nije znao pa to i nije mogao koristiti pri izboru svojih
novih mladih suradnika, ili pripravnika za obavjetajne i vojne asnike. Zbog toga su mu suradnici
najee bili borci za hrvatsku koji nisu imali nikakvu diplomatske sposobnosti prikrivanja svojih
osjeaja pred strancima, nikakve sposobnosti u varanju prevaranata i lanih saveznika, nikakvu
sposobnost hladne i realne analize stvarnog stanja u domaem i meunarodnom okruju na
podruju onoga sa ime su se bavili, niti u kreiranju dugoronih stratekih planova.
Nastankom NDH stanje u dravi je bilo vrlo teko.
Poljoprivredna politika i proizvodnja hrane u NDH bila je zaostala i drava je morala
uvoziti hranu zbog vrlo niske poljoprivredne produktivnosti. Osnovni razlog za to bila je slaba
mehanizacija, usitnjeni posjedi i partizanske sabotae na podruju Slavonije i Srijema. U Kraljevini
Jugoslaviji Hrvatska i Slovenija su imali veinu industrije, ali zbog porezne i kreditne politike
srpskih vlasti hrvatski seljaci nisu imali novca do nabave mehanizaciju.
Problem sa mehanizacijom se mogao ublaiti uvoenjem jeftinih kredita za nabavku tono
odreenog tipa mehanizacije koji najvie nedostaje, s naglaskom na mehanizaciju domae
proizvodnje.
Zbog svih problema NDH je imala najmanje slubene obroke hrane od bilo koje ratom
zahvaene europske zemlje. Zbog gladi uveden je i monopol na hranu, a seljaci su bili ak i streljani
ako su vikove pokuavali slobodno prodavati umjesto da ih predaju po ogranienim cijenama
Hrvatskom dravnom monopolu, te je i to bio razlog zbog koje seljaci nisu imali interes proizvoditi
vie.
Problem sabotaa se mogao umanjiti sjeom svih uma u kojima su se mogli skrivati
partizana, te izgradnjom sustava kanala i poljskih putova koji bi sluili i za navodnjavanje, a i za
obranu polja poto je preko kanala teko brzo bjeati. Osim umarskih radnika ume su mogli sjei i
197

vojnici, dok bi kanale moglo raditi posebno poduzee za tu namjenu. Ovo vodno melioracijsko
poduzee je moglo imati svoju zatitarsku slubu koja bi sluila kao prikrivena vojska, to ne bi
spadalo u kvotu od 50.000 ljudi koje je hrvatska mogla imati u vojsci i redarstvu. Kanali bi sluili
kao prepreke za neprijateljsku vojsku, a i za melioraciju polja i poveanje proizvodnje. Istovremeno
bi njihovom izgradnjom mogla biti izvrena i zamjena pojedinih povrina u cilju smanjenja
rascjepkanosti zemljinih parcela. Meso se moglo proizvoditi na ispai po umama to su mogli
raditi vojni izviai maskirani u pastire.
Na podruju stambene politike nije postojala nikakva politika i zgrade su se gradile
uglavnom u Zagrebu, te neto malo u drugim najveim gradovima kako bi se smjestile
mnogobrojne izbjeglice iz Bosne i talijanske okupacijske zone.
Veina Hrvata u brdskim krajevima stanovala je u kamenim, ili drvenim kuama bez
podruma, koje su bile vrlo neprikladne za obranu. U Slavoniji je veina stanovala u zemljanim
kuama bez podruma koje su takoer bile vrlo lake za ruenje i neprikladne za obranu.
Kako bi se kue pretvorile u obrambene punktove mogli su se svim vojnicima, policajcima i
obavjetajcima ponuditi beskamatni kredit za izgradnju kua koje bi mogle posluiti kao prikriveni
bunkeri. Uvjeti za dobivanje kredita bi trebali biti da mjesto za izgradnju kue bude od 30 do 50
metara udaljeno ud susjedne kue. Svaka kua bi morala imati podrum ispod cijele povrine sa
otvorima na sve strane, a strop podruma bi morao biti izgraen od betona. Vojna inenjerija je
trebala oko svih gradova i sela sa hrvatskom veinom izgraditi cestovni prsten koji je trebao
povezivati sve blie uzvisine, te uz te ceste zemljine parcele povrine najmanje 50 x 50 metara
dodijeliti hrvatskim vojnicima, pod uvjetima da u roku od godinu dana izgrade barem podrum. Na
ovaj nain bi na vrlo jeftin nain drava dobila potrebnu obrambenu infrastrukturu sa tisuama
bunkera maskiranih u kue. Poto ovakva stambena strategija nije postojala bunkeri su graeni
samo oko eljeznikih vorita i objekata koji su nijemcima bili strateki vani, dok se o hrvatskim
stratekim interesima nije vodilo rauna. A svi beskamatni krediti za izgradnju kua mogli su se
financirati iz primarne emisije novca, a poto je koliina graevinskog materijala (osim cementa) u
hrvatskoj velika zbog tog razloga ne bi dolo do inflacije. NDH je u Zenici i Bosanskom Brodu
imala eljezare, ali su to odvozili Talijani i Nijemci, ali dio se mogao otkupiti drvetom.
I na podruju prometa stanje je bilo vrlo loe. Teretni promet se odvijao uglavnom
eljeznicama koje je izgradila austrougarska, te brodovima na moru i uz Savu. Veina Lokomotiva i
vagona je bila unitena, ili zaplijenjena od njemake vojske. Cestovna povezanost Zagreba sa
Zemunom, Rijekom, Splitom, Sarajevom i Mostarom bila je vrlo loa. Zbog toga se moglo
nijemcima predloiti izgradnju brze ceste Maribor, Zagreb, Zemun to je bio i njemaki i hrvatski
strateki interes, te bi nijemci to prihvatili. Za taj posao bi se moglo organizirati posebno poduzee,
te lokalne srbe zaposliti na izgradnji kao kooperante. Na taj nain bi se smanjila velika
nezaposlenost i njihov interes za pobunu. Takoer se unutar i ovog poduzea mogla organizirati
zatitarska sluba koja bi u stvari bila prikrivena vojna jedinica, ali ne bi ula u brojku od 50.000
vojnika koliko je NDH morala imati.
Moglo se i talijanima predloiti izgradnju brze ceste Trst, Rijeka, Split, Dubrovnik, Boka
Kotorska 30 do 50 kilometara u zaleu od mora. Ova cesta bi bila vrlo korisna talijanima, a i
Hrvatima, te bi oni taj prijedlog prihvatili. I na ovoj cesti bi se mogli angairati lokalni srbi kao
radnici te bi i njihov interes za odlazak u etnike, ili partizane oslabio. uvanje gradilita bi se
moglo povjeriti unutranjoj zatitarskoj slubi koji bi takoer bili dio prikrivene vojske.
Sve ove radove se moglo financirati na isti nain kako su Hitler i Mussolini financirali svoje
infrastrukturne projekte, primarnom emisijom novca, ali u koliini koja nee dovesti do nedostatka
radne snage, te posljedino rasta plaa, cijena i inflacije.
198

Na podruju proizvodnje u NDH najjaa industrija je bila drvna industrija. Kako bi se

ojaala ova industrija trebalo je vojsci naloiti da u trenucima predaha sasjeku sve drvee 500
metara od pruga i vanijih cesta, te oko naseljenih mjesta, kao i oko gradova i sela sa hrvatskom
veinom. Svu tako dobivenu drvenu masu trebalo je prodati domaim pilanama. Drvna industrija je
bila osnovni izvor prihoda i te prihode se na ovaj nain moglo poveati, a dio vojnika se moglo
prikazivati kao umske radnike, u posebnom poduzeu za upravljanjem umama, te se na taj nain
moglo izbjei Hitlerovu odluku o tom kako NDH moe imati najvie 50.000 vojnika. Postojala je
proizvodnja boksita u Bosni i Hercegovini, eljeza u Zenici i Bosanskom Brodu, te metalska
industrija u Zagrebu i Osijeku.
Na vojnom podruju stanje je bilo vrlo loe, a i u razvoju vojske Paveli je imao vie
greaka. Kod proglaenja NDH 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik zna kako moe ozbiljno raunati
samo na "Graansku zatitu" i "Seljaku zatitu" koje imaju oko 142.000 ljudi, emu treba pridodati
policiju i andarmeriju. Iz policije i andarmerije su mnogi Srbi pobjegli, a mnogi su i otjerani.
Graanska i seljaka zatita su bile slabo naoruane i to samo neki uglavnom starim lovakim
orujem. Zapovjednici i lanovi ovih stranakih organizacija HSS-a su bili uglavnom stari bivi
austrougarski vojnici nespremni za ozbiljne sukobe, ali su bilo organizacijski povezani i od njih se
formiralo domobranstvo. Trebalo je vie mjeseci da se ove organizacije najvie sline lovakim
drutvima mobiliziraju i pokrenu na akciju.
Po odluci Hitlera obuka hrvatske vojske je preputena talijanima, te su oni imali i veliki
utjecaj na imenovanje zapovijednog kadra. Hitler je takoer ograniio veliinu vojske na 50.000
ljudi. Prilikom obuke i postavljenja talijani su nastojali unapreivati najnemotiviranije vojnike, dok
su najborbenije ikanirali i nastojali demotivirati. Tome je pripomogao i sam Paveli koji je prisilno
mobilizirane koncentrirao u domobranima, a najbolje dragovoljce je izdvojio u Ustae, kao svoju
osobnu stranaku vojsku. Pri tome je 3.000 najboljih, po njemakom zahtjevu, poslao na istonu
frontu, umjesto da tamo poalje prosjene i po kazni. Nijemci su na istonu frontu esto slali
vojnike po kazni, a i mnoge druge vojske u ratu na najgore ratite alju one kojih se ele rijeiti.
Hitlerova odluka o ogranienju vojske na 50.000 ljudi mogla se sabotirati na vie naina.
Razne organizacije mogu vriti vojne poslove sa orujem, ili bez njega. Oruje se moe
drati skriveno i zakopano na tajnim lokacijama, a upotrijebiti samo kada je upotreba nuna.
Skrivena skladita bi se morala nalaziti samo na lokacijama koja su oko naselja gdje ive samo
antikomunistiki i antijugoslavenski orijentirani hrvati.
Izvidniko diverzantske postrojbe se moglo prikriti kao uvare stoke u umarskim
poduzeima koji bi u civilu i naoruani skrivenim orujem uvali stoku na ispai u umama i
panjacima, te promatrali prostor i dojavljivali vojnim jedinicama ono to zamijete.
Zatitari koji bi uvali cestovna i eljeznika gradilita mogli bi formalno biti pod
cestarskim poduzeima, a stvarno pod nadlenosti vojske kao promatrai.
Nadzornici melioracijskih kanala i polja takoer bi mogli biti formalno pod poduzeima koji
upravlja vodama a stvarno pod vojno obavjetajnom slubom.
Paravojne stranake organizacije bi mogle biti formalno izvan sustava, a stvarno pod
nadlenou obavjetajne slube.
Ustae kao dragovoljce je trebalo nakon osnovne obuke i prvog borbenog iskustva
unaprijediti za jedan, ili dva ina, te za poetak dok ne steknu vee ratno iskustvo, prerasporediti u
domobrane kao vojnu policiju, nie zapovjednike, pomonike viih zapovjednika, obavjetajce i
kontraobavjetajce, te kao snajperiste, ili izviae diverzante, dok se invalide ranjene u borbi moglo
rasporediti u logistiku i vezu, teklie i slino. Na taj nain bi se sprijeile samovoljne likvidacije to
su radili pojedine ustae, ali i bjeanje domobrana u partizane. Upravo zbog toga je general Prpi
pri kraju rata htio ukinuti ustae, pa su ga Luburievci pokuali ubili, a Paveli je prije povlaenja
postupio obrnuto, ukinuo je domobrane i svima naredio noenje ustakih oznaka, mislei valjda
kako e tako zatititi svoje osobne "rasove".
199

Zbog podjele vojske na ustae i domobrane, mnoge domobranske postrojbe su, po zahtjevu
Talijana preuzeli asnici projugoslavenske orijentacije koji su kasnije poinili mnoge sabotae u
obrani. Prelasci domobrana u partizane ve od 1942. postajali su sve ei, da bi 1944. postali
masovni, kao i gubitci oruja i teritorija koji se odnosom snaga nikako ne mogu objasniti, osim kao
namjerna taktika sabotaa. Kako bi ojaao moral Paveli je morao zapovjediti mobilizaciju sinova
svih ministara i dravnih dunosnika u borbene jedinice, a oni koji svoje sinove pokuaju izvui iz
vojske trebao je ukloniti iz vlasti. Na taj bi nain sprijeio masovnu pojavu izbjegavanja vojne
slube za sve bogatije koji su novcem kupovali demobilizaciju. Umjesto svega toga on je
Nijemcima pomagao u mobilizaciji Hrvata u razne "Vraje divizije","Handar divizije" i sline
postrojbe njemake vojske gdje su Nijemci zapovijedali, a Hrvati (katolici i muslimani) su bili
obino meso koje su Nijemci nemilosrdno gurali u najopasnije borbe.
Prvi zapovjednik vojske stari austrougarski zapovjednik Slavko Kvaternik bio je protiv
formiranja dvije paralelne vojske, te je nastojao Domobranstvo ustrojiti po vojnim pravilima, ali
zbog talijanskog mijeanja nije mogao imenovati zapovjednike po svom izboru. Meutim i sam nije
znao osposobiti vojsku za protupartizansku borbu, poto je imao iskustvo rovovskog linijskog
ratovanja iz I svjetskog rata. Nove mlade zapovjednike sa iskustvom u borbi protiv partizana i
etnika koji bi mogli preustrojiti vojsku za borbu protiv gerila talijani su nastojali omalovaiti,
ikanirati i otjerati u priuvu, a kada nije ilo drugaije talijanske slube su bile spremne pojedince i
likvidirati sabotaama poput Jure Francetia.
Umjesto ustaa i domobrana trebalo je formirati teritorijalnu vojsku koja bi se bavila
ugravnom obrambenim aktivnostima, dok je najbolje trebalo staviti u brzopokretne brigade za
intervencije tamo gdje treba intervenirati.
U teritorijalnim postrojbama, kao i u Redarstvu (policija) moglo se svaku satniju podijelio
na 8-10 vodova, te svaki vod mobilizirati 10-15 dana, a ostale drati u priuvi, te kruno
smjenjivati. Na taj nain bi pod orujem imao 50.000 ljudi dok bi se 200.000 drugih iz priuve u
svakom trenutku moglo biti mobilizirano u postrojbe koje poznaju svoje zapovjednike i suborce, te
znaju poloaje koje dre i kada dolazi na njih red za mobilizaciju. Ovakve brze i privremene
mobilizacije bi se mogle vriti i bez odobrenja nijemaca u trenutku kada partizani, ili etnici
napadaju neko mjesto. Ovakvim nainom izmjena ljudi na poloaju i oni u priuvi bi mogli braniti
svoja sela i privatni lovakim orujem nad ime nijemci nisu imali kontrolu.
U manjim interventnim brzopopokretnim brigadama trebali su se nalazili samo najbolji
mladi dragovoljci koji se koristite samo za intervencije na irem podruju kada treba zaustaviti
protivniki proboj, ili kada treba ii u napad. Osim njih i svaka brigada i bojna teritorijalne vojske
mogla je imati male izvidnike grupe dragovoljaca koji bi stalno vrili mala nasila izvianja kako
bi i protivnici morali drati vie vojske u obrani. Na taj nain bi se partizanska stalna borbena
inicijativa umanjila, te bi inicijativu imale hrvatske postrojbe. Takoer su sve vojne jedinice mogle
imati pridruene radne grupe civila za ureenje rovova i druge poslove. Ove grupe se ne bi vodile
kao vojska i ne bi bile dio od 50.000 vojnika koje je Hrvatska smjela imati. Svaka satnija je mogla
imati jedan radni vod u kojem bi bili civili spremni uzeti oruje u ruke kada neki vojnik pogine,
bude ranjen ili se nakon dugotrajne borbe mora odmoriti. Ovaj radni vod bi radio sporedne poslove
kuhanja, pranja, raznoenja ogrijeva i streljiva, te bi boravio na treoj liniji obrane. Svaka bojna
mogla je imati jednu radnu satniju u kojoj bi se nalazili civili sumnjive lojalnosti koji bi istili
prostor ispred rovova i radili tee poslove dok se ne dokau kao lojalni graani. Na nivou brigada
mogla je postojati jedna radna bojna koja bi se sastojala od neprijateljski nastrojenih civila koji bi
radili najopasnije poslove i bili bi pod stalnom kontrolom. A kada nijemci zatrae nove radnike za
Njemaku trebalo bi prvo njih slati.
Ustae i domobrani za vrijeme itavoga rata nisu uspjeli smisliti obranu od partizanske
taktike nonih iznenadnih napada, kao ni napade na bunkere bombaima.
200

Ustae i domobrani su imali najee jednu liniju obrane i kada se ona probije prodor u
pozadinu je slobodan. Na takvu obranu poduili su ih talijani koji su koristili takvu taktiku u veini
mjesta. Izuzetk je bio jedino u mjestima koja su namjeravali ozbiljno braniti kao to su Pljevlja gdje
se imali tri linije obrane, prva linija na izdvojenim povienim mjestima, druga linija na rubovima
mjesta, a trea linija u pojedinim utvrenim zgradama i gradskim raskrijima. Takoer su imali 4
reda bodljikave ice, te osvjetljen prostor ispred prve linije. Trostruka obrana postojala je i u
Prozoru za vrijeme operacije Weis, ali je nakon prvog nonog partizanskog napada General Roata
doao u grad i "popravio" obranu organiziravi jednolinijsku obranu na rubovima grada. Za razliku
od talijana nijemci su svuda koristili tri linije obrane.
Partizani su obino prije napada koristili topniku pripremu od nekoliko sati po poloajima
neposredno iza prve linije, kako bi sprijeili dolazak rezervi u rovove, a za to vrijeme bi se pjeadija
pribliavala rovovima i bunkerima. Kada bi bombai zapalili prve rovove topnici bi na osnovu
zapaljenih rovova vidjeli kako je linija probijena, te bi prestali djelovati.
Od ovakve partizanske taktike se moglo braniti poduzimanjem vie protumjera. Obranu je
trebalo preustrojiti u tri linije povezane komunikacijskim rovovima kako bi se i za vrijeme bitke
moglo donositi streljivo i odnositi ranjenici. U prvom redu su trebali biti najloiji vojnici, vojnici sa
lovakim orujem i novi neiskusni vojnici koji od straha ne bi zaspali. Bunkeri su morali imati
zatitu sa boka i odostraga kako ih oni iz druge linije nenehotino po nou mogli pogoditi. Pedestak
metara iza prve linije trebao je biti drugi red bunkera i rovova koji bi puanom vatrom titili
prostor oko prvih bunkera od prikrivenih bombaa. Na treoj liniji su se trebali nalaziti vojnici na
odmoru koji bi u trenucima napada djelovali snajperski, dostavljali streljivo onima na prvoj liniji i
dolazili u pomo kada zatreba. Tek ako protivnik probije prve dvije linije oni bi uskakati u
pripremljena mitraljeska gnijezda. Na prvoj liniji zatita od bombaa mogla se vriti i bodljikavom
icom postavljena 23 - 40 metara ispred takvih rovova, te raznim protupjeakim zamkama.
Bunkeri bi se od bombi i eksploziva mogli braniti i niskim drvenim nadstrenicama kako bi ih
zatitili odozgo. Isto se moe postii tako da se na njih odozgo i sa strane nabaca vlano granje i
gusto grmlje koje se nee lako zapaliti. Poto u veini mjesta nije postojala elektrina energija nisu
se poloaji mogli osvijetliti, ali i to se moglo djelomno popraviti na nain da se na prvoj liniji, na
pola puta izmeu bunkera, ispred malih zidova pripreme debele cijepanice koje bi se palile kada
pone topniki napad. Zid bi sprijeavao osvjetljenje iza, te bi se svjetlost irila samo prema
naprijed razbijajui mrak ispred prve linije. Ove vatre bi takoer sprijeile komunikaciju izmeu
partizanske pjeadije i topnitva koja se vrila paljenjem vatri. Od strane talijana obuenoj vojsci
nita od toga nije padalo na pamet, te nisu pokazali ni malo inventivnosti u obrani. Jedina inovacija
koju su smislili u Crnoj legiji je napad pucajui u hodu ime su partizanima i etnicima utijerivali
strah u kosti, osobito kada ih je u napadu pratila limena glazba.
Velika Pavelieva strateka vojna pogreka je i odluka o povlaenje prema Bleiburgu
koncem rata. Da se sa vojskom od oko 160.000 vojnika (koje je u veini mobilizirao tek kad je
svakom postalo jasno kako gubi rat) i 300.000 civila, te orujem i hranom koja mu je preostala
povukao u BiH i Dalmaciju pod parolom bijega od Rusa i borbe protiv obnove Jugoslavije, te da je
primjenom gerilske taktike izdrao samo nekoliko mjeseci kad su se Amerikanci poeli svaati s
Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte fifti/fifti, bez obzira na interes Londona, zbog
ega bi i etnici u Srbiji bili jai pa bi mogli vie problema praviti Titu. Pri tome bi dolo do
integriranja teritorija koje su drali ustae sa teritorijem hrvatskih partizana, te bi nakon nekog
vremena jedni drugima morali obeati aboliciju. (U domovinskom ratu nekoliko tisua vrlo loe
naoruanih Vukovaraca tri mjeseca je dralo Vukovar branei se od protivnika koji su po borbenoj
moi bili jai nego partizani 1944. ) rtava bi bilo daleko manje nego na Bleiburgu i krinim
201

putovima, samo da je u vrhu vlasti bilo morala. A itavo to vrijeme mogao je tajno pozivati
amerikance, (ali ne i britance) da se iskrcaju na otocima i obali. Time bi usput sprijeio i dobavu
ratnog materijala partizanima. Ovakvim postupcima znatno bi ojaao plan za koji se zalagao
ameriki general Patton koji je predlagao obraun sa Rusima kako bi se suzbio komunizam koji je
za njega bio isto, ako ne i vee zlo od nacizma i faizma. Zahvaljujui sumnjivoj automobilskoj
nesrei u kojoj je jedan ameriki vojni kamion, na praznoj cesti kod Manheima 21. prosinca 1945.
udario Patonov auto, ba u njegovu stranu, (pri emu njegov voza i naelnik njegovog stoera
general Hap Gay nisu ni ozlijeeni ) ime su definitivno pobijedili britanski stratezi koji se nisu
eljeli sukobiti sa Rusima.
Na podruju vojne logistike Paveli je takoer imao graaka do kojih je dolo zbog toga
to nije bio dovoljno svjestan injenice da bez oruja i obuene vojske ne moe stvoriti ozbiljnu
dravu, pa je zato morao u prvom trenutku voditi to pomirljiviju politiku prema Srbima koje su
Talijani naoruavali, a partizanima je trebao stalno nuditi aboliciju, ako preu u domobrane, ili na
radove u izgradnji infrastrukture. Istovremeno je trebao tajno nabavljati oruje, a ne prodavati i
strojnice koje su se proizvodile u logoru Jasenovac. Kupovati oruje od Talijana nije mogao, poto
su oni, iako formalni saveznici bili strateki neprijatelji, a ni od Nijemaca koji nisu imali osobito
povjerenje u hrvatsku vojsku. Ali mogao je oruje kupovati od proizvoaa iz vicarske,
panjolske, Danske, eke, ili Nizozemske preko vercera uz pomo mita, te ga prevoziti preko
granica takoer pomou mita, na to ak ni gestapovci nisu bili imuni. Novac za to mogao je
pribaviti prodajom dravne, ili zbog raznih razloga zaplijenjene imovine. Normalno, pri tome je
trebalo kriti mnoge Njemake odluke, ali to sve obavjetajne slube u ratu ine.
Upravo u razvoju obavjetajnih slubi i tajne logistike mree koja bi uz pomo kriminalaca
znala i mogla razbiti probleme naoruavanja nije uspio nai sposobne suradnike za uvoz, ili za
organizaciju ozbiljne vlastite proizvodnje. Kad je Italija kapitulirala on to nije na vrijeme predvidio
iako su mu ak i talijani to govorili, te nije na vrijeme krenuo u nasilno preuzimanje talijanskog
oruja i teritorija to su iskoristili partizani koji su se tek tada od bande umskih i planinskih
razbojnika pretvorili u ozbiljnu vojsku. Ono to su ustae i uspjele zarobiti, po njemakom nalogu,
Paveli je dobrim dijelom vratio Nijemcima, to nikako nije smio u trenucima kad je bilo oito kako
Nijemci gube rat. Da je znao predvidjeti to e se dogoditi sa talijanskim trupama mogao je i on u
partizane i etnike preobuene povjerljive postrojbe poslati na teritorij pod talijanskom okupacijom
sa zadatkom zaplijene oruja i preuzimanja itave Jadranske obale. Partizani su to uspjeli iako nisu,
kao ni Paveli, imali svoje tvornice oruja i streljiva, ali su znali i sa neprijateljima sklapati tajne
separatne sporazume kad god im je to odgovaralo. Vrlo kvalitetne strojnice su se proizvodile u
logoru Jasenovac, ali je veina tog oruja prodavana ak i u panjolsku. ak i na samom kraju rata
pri povlaenju Nijemci su radije unitavali oruje i streljivo, umjesto da ga ostave svojim
"saveznicima" ustaama i domobranima, bojei se kako bi oni mogli protjerati partizane sa obale i
otoka, te pozvati Saveznike na iskrcavanje. I u ovim trenucima, do oruja se djelomino moglo doi
otkupom poto su i mnogi njemaki zapovjednicu u trenucima povlaenja postali defetisti i skloni
korupciji, kako bi si osigurali sredstva za osiguranje osobne sigurnosti.
Na podruju obavjetajne djelatnosti NDH je imala jednu obavjetajnu slubu UNS koju
su i Nijemci i Talijani eljeli kontrolirati. Ova sluba je odgovarala jedino Paveliu, a elnik je bio
Eugen Kvaternik, a kako mu Paveli ni u poetku stvaranja slube nije potpuno vjerovao elnici
pojedinih odjela su bili ljudi postavljeni od Pavelia. elnik III ureda UNS-a ija je funkcija bila
organizacija logora, uprava i osiguranje odjela bio je Luburi o kojem je Kvaternik imao jako loe
miljenje. U organizaciji obavjetajnih i protu-obavjetajnih slubi Paveli je pokazao potpunu
nesposobnost.
Sve obavjetajne poslove obavljao je UNS umjesto da se organizira vie malih tajnih vojnih
202

i civilnih, kako unutranjih tako i vanjskih obavjetajnihi kontraobavjetajnih slubi koje bi mogle
djelovati skriveno od partizana, Nijemaca i Talijana. Iako su u poetku stvaranja NDH pojedinci u
ovoj slubi doli do vrlo vanih informacija kao to su informacije o naoruavanju etnika i
partizana od strane Talijana, vremenom je moral i sposobnost u njoj znatno pao, osobito nakon
odlaska Eugena Kvaternika, pa je te poslove preuzeo Gestapo, a drugih prikrivenih slubi nije bilo.
Zahvaljujui tome glavni Titov i Staljinov obavjetajac Ivan Krajai, poznati panjolski
komunistiki borac, itav rat proveo je u Zagrebu slobodno se eui po gradu, ak i u
domobranskoj uniformi.
Jedna sluba je osnovana kako bi Paveli ima potpunu kontrolu, iako je normalno da vojska
ima svoje slube, a barem i ministarstvo unutranjih poslova svoje. Da je postojalo vie slubi
Gestapo ne bi mogao 1943. sve te slube preuzeti pod svoje zato to su se one mogle maskirati pod
imenom agencija, instituta i slino. Neke najtajnije slube su se mogle maskirati pod imenom
stranakih odjela bez veze sa dravom, a zaposlenici su plau mogli dobivati tako da ih se kao
invalide poalje u mirovinu.
Svako ministarstvo je moglo imati svoju unutranju slubu sigurnosti, kao i poseban odjel,
ili agenciju za prikupljanje i analizu informacija iz svoje nadlenosti. Ovako disperzirana
obavjetajna djelatnost mogla je ostati ispod nadzora "saveznika" Nijemaca i Talijana.
Nakon preuzimanja UNS-a od strane Gestapoa ak su i pojedine vee domobranske
postrojbe znale danima pregovarati sa partizanima, to je meu vojnicima bila javna tajna, a u
Zagrebu o tome nita nisu znali. To je bilo mogue zato to pouzdani obavjetajci, protu
obavjetajci, propagandisti i politiki pomonici nisu bili integrirani u zapovjednitva postrojbi, od
satnija na vie, a ustake postrojbe su bile esto stacionirane izvan domobranskih vojarni.
Na podruju monetarne politike NDH je tiskala svoju valutu hrvatsku Kuna 8. 7. 1941.
koja se dijeli na 100 banica. Kuna je u poetku bila stabilna, ali je vremenom postajala sve slabija.
Uz kunu paralelno na podruju NDH za plaanje su se koristili dinari do 1942., talijanske lire do
pada italije i njemake reichsmarke.
Osnovni prihodi drave su bili od drvne industrije, ali jaanjem pobune i smanjenjem
teritorija pod kontrolom vlasti i prihodi od drvne industrije su se smanjivali. Trokovi financiranja
ustaa, domobrana, te njemake i talijanske vojske su sve vie rasli, a to se sve velikim dijelom
pokrivalo tiskanjem novca, te je poela rasti i inflacija. Propau Italije i naglim irenjem
komunistike pobune pod kontrolom vlasti ostalo je vrlo mali prostor oko Zagreba, te je tiskanje
novca postao osnovni izvor plaa za vojsku zbog ega je na kraju dolo do vrlo visoke inflacije. Ta
inflacija se mogla smanjiti na vie naina. Zakonskim ograniavanjem kamata na kredite na 3-4
posto privatni bankari i zelenai bi izgubili interes za davanje kredita pa bi se koliina kreditnog
novca na tritu smanjila, to bi smanjilo inflaciju. Zakonom je trebalo dozvoliti plaanje lirama
samo talijanskim vojnicima, i njemake reich marke samo njemakim vojnicima, ime bi se
inflacija dodatno smanjila.
Da je Paveli prihvatio talijanske prijedloge za carinsku i monetarnu uniju hrvatska bi se
morala odrei kune, a talijani bi svojom valutom pokrili hrvatsko trite ime bi ostvarili odreenu
emisijsku dobit. Meutim, Hrvatska je mogla umjesto tiskanja kuna izdavati i velike dravne
narudbe plaati prenosivim mjenicama. Vremenom bi izdavanjem sve vee koliini mjenica sa sve
duim vremenom dospijea one poele kolati i talijanskim podrujem, ali zbog veliine talijanskog
trita ne bi dolo do inflacije. Prenosive mjenice su takoer mogla izdavati i vea dravna
poduzea za financiranje velikih infrastrukturnih radova. Sve to bi moglo izazvati malu inflaciju ak
i na podruju Italije pa bi se oni morali boriti protiv toga smanjujui svoje emisiju. Na taj nain bi
hrvatska papirima mogla financirati svoje razvojne trokove na teret Italije.
Na podruju unutarnje politike hrvati su u velikoj veini bili zadovoljni odvajanjem od
203

mrske Jugoslavije, te stvaranjem NDH. Meutim, razdvajanje drave na dijelove pod njemakom,
talijanskom i maarskom kontrolom stanovnitvo je prihvatilo sa veliki nezadovoljstvom, osobito u
Dalmaciji. Da su svi hrvati ostali pod jednim okupatorom, njemakim ili talijanskim nezadovoljstvo
bi bilo puno manje. Odustajanjem od dijela drave Paveli je smatrao kako je ostvario ideju
Hrvatske drave, pa makar bila i mala, ne shvaajui kako je puno bolje drati sve hrvate u jednoj
dravi pa makar samostalnost bila i manja. Vjerovao je kako e se Mussolini zadovoljiti onim to je
uzeo pa je bio vrlo koperativan prema njemu, vjerujui kako e dobri osobni odnosi sprijeiti
daljnje talijanske zahtjeve. I to mu je bila najvea strateka greka koju je uinio zato to nije znao
kako strateki interesi ne ovise o osobama i emocijama. Poto to nije znao razradio je svoju
strategiju ulagivanja Mussoliniju, ime je postao njegov sluga zaduen za smirivanje vlastitih
sljedbenika. Upornim smirivanjem suradnika koji su se eljeli sukobiti sa talijanima postao je
ustvari obian pomonik okupacije anektiranih podruja.
Samo potpisivanje ugovora u trenutku kad je Italija ula u Dalmaciju s 250.000 vojnika nije
se moglo izbjei, ali je velika greka to se toga uporno i iskreno drao i nakon otvaranja istonog
fronta, kad se broj i snaga talijanske vojske drastino smanjila i nakon to su mu Nijemci dostavili
znatnu koliinu oruja za borbu protiv etnika i partizana. ak su sukob sa Talijanima eljeli i
pojedini njemaki zapovjednici kako bi zauzeli vie prostora pod svoju kontrolu, ali to nisu mogli
sami organizirati zbog Hitlerova saveznitva sa Musolinijem. Zato su pojedini njemaki
zapovjednici (najee bivi Austrougarski asnici koji su u Talijanima vidjeli prirodne austrijske
neprijatelji) na rat sa Talijanima poticali pojedine ustake zapovjednike kako bi taj sukob iskoristili
da sebe postave kao mirovne snage u tampon zoni. To bi im dobro dolo i zbog osobnih razloga,
kako ne bi morali ii na puno opasnije istono bojite. Najistaknutiji meu njima bio je njemaki
vojni izaslanik u NDH Edmund Glaise von Horstenau, svojevrsni Hitlerov viceguberantor kod Ante
Pavelia, koji je prema pisanju u vlastiti dnevnik, ve nakon njemake okupacije Francuske 1940. i
propasti invazije na Britaniju prestao vjerovati u konanu pobjedu Njemake. U sluaju sukoba
Musolini bi Hitleru tuio ustae za sukobe, ali bi lokalni njemaki zapovjednici poput ovog
hitlerovog povjerenika mogli tvrditi suprotno, zbog toga to bi se ti sukobi dogodili izvan talijanske
okupacijske zone, koju su oni samovoljno stalno proirivali. Ti lokalni njemaki asnici koji su u
Talijanima vidjeli prirodne neprijatelje u sutini su bili jedini prirodni saveznici NDH, poto su
Talijani bili najvei prirodni neprijatelji NDH, iako su formalno bili saveznici. Njih je trebalo znati
iskoristiti u hrvatskom interesu. Paveli se sporazuma sa Musolinijem drao do same objave
talijanske kapitulacije, iako ga je navedeni Edmund Glaise von Horstenau navodio na sukob sa
Talijanima. Uvidjevi Pavelievu nesposobnost von Horstenau je ak 1944. sudjelovao i u pokuaju
pua Voko Lorkovi, nakon ega je premjeten u Austriju na poloaj arhivara za jugoistok.
Pokuavao je Pavelia navesti na samostalniju politiku i nije mu bila jasna tolika podlonost prema
Talijanima, umjesto da ih pokua izigrati kad je ojaao. Ovu greku Paveli je mogao napraviti
jedino iz karijeristikih razloga, poto se bojao kako bi ga Hitler mogao zamijeniti nekim drugim,
ako izgubi Musolinijevu podrku. Od prvog trenutka u Musoliniju je vidio sigurnog zatitnika
vlastite karijere, te je sve inio kako bi zadrao njegovu podrku, ukljuujui smjenu pojedinih
vojnih zapovjednika i postavljanje drugih po talijanskim prijedlozima.
Ova prva Pavelieva strateka greka iskrene kooperativnosti prema Italiji u prihvaanju
talijanskih okupacijskih zona rezultirala je, odmah po objavi "Rimskih ugovora" kojima je vei dio
Dalmacije preputen Italiji, odvajanjem veeg dijela hrvatske inteligencije i primorskog
stanovnitva od NDH. Nezadovoljstvo hrvatskog stanovnitva "Rimskim ugovorima" odmah su
iskoristili komunisti koji su iz Crne Gore i Srbije koncem 1941. ubacili prve vee partizanske
odrede na teritorij NDH, a to nezadovoljstvo Paveli nije do kraja rata znao politiki ublaiti.
Ovo nezadovoljstvo stanovnitva talijanskom okupacijom Paveli je mogao izbjei formalnim
prihvaajem talijanskih zahtjeva za carinskom, monetarnom, poslovnom unijom, te postepenom
204

vojnom integracijom. Ovomu bi se suprotstavili najblii suradnici, ali njih se moglo primiriti
tvrdnjom kako je bolje da hrvatska bude formalno pod jednom velikom silom nego da se cijepa na
dva dijela. I stanovnitvo bi lake prihvatilo stranu okupaciju ako bi ostali pod jednim stvarnim
gospodarstvo. Talijani su odmah po okupaciji obale uveli strogu represiju, zabranili hrvatski jezik u
mnogim mjestima to je izazvalo otpor lokalnog stanovnitva dok su Nijemci po tom pitanju bili
puno tolerantniji. Sklapanjem unije sa talijanima mogle su se uvjetovati mnoge pogodnosti kao to
je slobodna da svatko govori svoj jezik, te se slobodno kree i trguje itavim teritorijem kraljevine
Italije.
Da je prihvaena unija pod uvjetom da talijanska vojska i andarmerija borave i uvaju mjesta
u kojima su Talijani i Srbi veina na itavom teritoriju od Trsta do Boke Kotorske, pa do Zemuna i
Maarske granice, ali i pod uvjetom da na istom teritoriju hrvatska vojska i redarstvo uvaju red i
mir u mjestima gdje su Hrvati veina. Ovime bi rijeio dobar dio i domaih politikih problema, a i
meunarodnih geostratekih i geopolitikih problema. Talijani bi ovaj prijedlog prihvatili poto bi u
tome vidjeli mogunost postepene potpune integracije hrvatskih prostora u Italiju. Tada bi bili puno
tolerantniji i u pogledu uenja hrvatskog jezika u kolama, i upotrebe jezika na javnim mjestima i
institucijama. Takoer se moglo prihvatiti i integraciju vojske, pod uvjetom da ona bude postepena
kroz desetak godina, a mogla bi poeti razmjenom asnika za vezu u sve postrojbe veliine satnije i
vee. Talijani bi i ovo prihvatili poto su bili potpuno uvijereni u svoju ratnu pobjedu, te im 10
godina ne bi znailo nita, a imali su i dovoljno talijana iz Istre i Dalmacije koji znaju hrvatski i
talijanski jezik. Hrvatski asnici za vezu bi se takoer trebali postaviti u sve talijanske postrojbe
koje borave na hrvatskim teritorijama, ali bi ih bilo tee nai dovoljno koji znaju talijanski jezik. To
se moglo rijeiti mobilizacijom hrvatskih studenata koje je trebalo poslati na kratak vojni teaj i
teaj talijanskog jezika nakon ega bi oni boravkom u talijanskim postrojbama bolje nauili jezik i
vojne vjetine, te upoznali vojnike, zahvaljujui emu bi u trenucima kapitulacije Italije mogli
preuzeti zapovjednitvo postrojbama u kojim a su boravili.
Druga strateka greka na podruju unutarnje politike je progon Srba, umjesto da ih
masovno mobilizira u radne postrojbe daleko od zone sukoba, naoruane radnim alatom za gradnju
cesta, kako bi se sprijeila njihova mobilizacija od strane etnika i partizana. Kao civile moglo ih
se angairati za gradnju cesta, sjeu uma, ili kopanje melioracijskih kanala uz plau koja bi se
mogla osigurati iz primarne emisije novca. Time oni ne bi osjeali strah od hrvatske vojski i ne bi
bili zainteresirani za bijeg u etnike, ili partizane. Na te poslove ih se moglo angairati i na nain da
lokalni srbi osnuju svoja poduzea koja se moglo kao kooperante angairati u navedenim
investicijskim i javnim radovima.
Dolaskom na vlast Pavelievi povjerljivi ljudi su odmah poeli otputati Srbe sa mnogih
funkcija, oko 120.000 ih je protjerano u Srbiju, a mnogi su pobjegli u ume, umjesto da ih nastoje
pridobiti za novu vlast. Zbog otpora hrvatskoj vlasti bilo ih je nuno smijeniti sa rukovodeih
poloaja na kojima mogu sabotirati, ali se nije smjelo dirati one koji rade obine poslove bez velike
odgovornosti i mogunosti sabotae.
Zbog progona ak i onih Srba koji se nikome nisu zamjerili u domobranstvu je ve 1941.
postojalo vrlo jako nezadovoljstvo prema ustakoj politici. Pametni politiari znaju kako treba
kupovati neprijatelje, a ne prijatelje, ali je Paveli ovo primjenjivao jedino prema Talijanima i
Nijemcima, dok se prema neprijateljskom srpskom stanovnitvu ponaao upravo suprotno. Umjesto
tog Paveli je kupovao svoje sitne simpatizere tako to im je dopustio grabe oko srpskih i
idovskih kua i stanova po Zagrebu. Poto je u NDH bilo skoro treina Srba i poto su ih Talijani
naoruavali morao je prema srpskom stanovnitvu voditi to pomirljiviju politiku doputajui im
zatitu vlastitih srpskih sela pod uvjetom da ne ulaze u Hrvatska sela, te zajedniku borbu protiv
komunista, koje su Talijani takoer naoruavali, kako bi stvarali nered.
Mogao je organizirati i jednu pravoslavnu diviziju vojske, ili redarstva koji bi bili naoruani
samo pjeakim orujem, te bi bili zadueni za obranu srpskih sela od komunista. Umjesto njega
205

ovo su shvatili pojedini upani koji su se na svoju ruku dogovarali sa lokalnim etnicima,
zahvaljujui emu su ve 1942. borbe sa etnicima znatno smanjile. Sve ovo Pavelia nije puno
zanimalo, te se defetistiki preputao volji Hitlera i Musolinija koji su se poetkom 1942.
dogovorili itavu Dalmaciju i BiH prepustiti Talijanima i etnicima, ime je praktino Hrvatski
narod prepustio etnicima koji su se pripremili sa Talijanima osvojiti ak i Sarajevo, nakon ega bi
etniki oistili sve teritorije zanimljive Italiji. Do ovog nije dolo zahvaljujui Eugenu Didi
Kvaterniku i pojedincima koji su nabavili oruje i uniforme za Francetievu "crnu legiju". Za
stvaranje jae vojske unato eljama Hitlera i Mussolinija Paveli nikada nije pokazao vei interes
iz ega je mogue zakljuiti kako je on rijeenje problema vidio jedino u njegovoj "mudroj"
politikoj taktici pregovaranja, dok je mogunost vojnog rjeenja potpuno zanemario. Iz toga je
takoer mogue zakljuiti kako on nije znao kako za "zelenim stolom" moe pregovarati samo onaj
koji ima vojnu silu iza sebe, dok onaj tko nema silu nema ni mogunost sjesti za "zeleni stol".
Na geoplitikom podruju Paveli uope nije shvaao protiv koga se bori, iako je znao
kako Talijani naoruavaju etnike i partizani, te se uporno borio samo protiv etnika i partizana, koji
su u sutini bili orue u talijanskim rukama. Tukao se sa talijanskim rukama, to jest etnicima i
partizanima, ali se nikad nije ni usudio zamahnuti prema glavi ak ni prikriveno pod drugim
zastavama. Da je znao strateki razmiljati mogao je doi do zakljuka kako e Talijani sve poduzeti
kako bi se dokopali obale i irokog zalea, a kada su vidjeli kako im to odlino ide njihovi strateki
ciljevi su se proirili na itavu NDH. Nijemci su jedini razlog zato to nisu uinili ve krajem 1941.
pa su zato pomalo proirivali svoje okupacijske zone prikazujui NDH kao dravu koja nije u stanju
sama brinuti o sebi.
Ve u srpnju 1941. od ustakog redarstva i obavjetajaca dobio je podatke o talijanskom
naoruavanju etnika, te se potuio Nijemcima kako Talijani naoruavaju etnike, a u rujnu im je
dojavio kako naoruavaju i partizane. Poto su Nijemci odbili posredovati, (vjerojatno mislei kako
Paveli izmilja, elei njih sukobiti sa Talijanima) poslao je ministra Milu Budaka za poslanika u
Berlin, da izbori njemaku pomo, ali Nijemci nisu htjeli ugroavati saveznitvo s Rimom. Ve tada
bilo je jasno kako je saveznitvo sa Italijom lano saveznitvo, ali Paveli za taj problem nije uspio
ni idejno, a ni praktino pronai rijeenje, te se do pada Italije pridravao saveznitva. Bojei se
sukoba s Talijanima uklanjao je sve koji su u taj sukob bili spremni krenuti, a to su u pravilu bili oni
koji su u poetku najvie vjerovali u njegove sposobnosti voe, te su bez prigovora izvravali sve
njegove, ak i najgore naloge.
Kada je vidio kako Hitler ne vjeruje, ili zbog svojih interesa ne eli vjerovati podacima
hrvatskih obavjetajnih slubi Paveli je mogao shvatiti kako se podacima obavjetajni slubi treba
vjerovati, ali ih se ne smije olako dijeliti sa drugim. Podaci su najkorisniji dok su tajni i za najblie
saveznike, te se samo u iznimnim sluajevima mogu dijeliti sa lanim saveznicima, odnosno samo
onda kada od toga obje strane imaju interes.
Da je Paveli imao vie hrabrosti, te da je vie mislio na nepotrebne rtve koje je izazvao rat
sa etnicima i partizanima mogao je igrati prljavo i na taktikom i na stratekom podruju. Na
podruju taktike mogao je male postrojbe sastavljene od najpovjerljivijih vojnika bez ikakvih
dokumenata uz sebe, i obuene poput partizana ili etnika, slati u napade na Talijane, kako bi oni
odustali od njihovog naoruavanja. Ako se to nije usudio mogao je strateki "okrenuti pilu
naopako", te prihvatiti talijanske zahtjeve za carinskom, monetarnom i personalnom unijom, te
integracijom vojske, ime bi osim unutranje politikih problema rijeio i vanjske geostrateke
probleme.
Talijani bi prihvatili sve hrvatske uvjete kao to su raspored talijanske vojske na granicu
prema Maarskoj i Nedievoj Srbiji, te da talijanska andarmerija uva red i mir u veinski
talijanskim i srpskim mjestima, ali da hrvatsko redarstvo uva red u svim mjestima sa hrvatskom
206

veinom od Trsta do Boke Kotorske i Zemuna. Takoer bi prihvatili razmjenu asnika za vezu u sve
postrojbe na hrvatskih teritorijima, vjerujui kako je to samo u prelaznom razdoblju dok se vojske
potpuno ne integriraju kroz desetak godina.
Meutim, Nijemci bi mogli blokirati praktinu integraciju NDH sa Italijom iz svojih
interesa, ali bi se to moglo otkloniti ponudom da oni upravljaju i uvaju eljeznike pruge prema
Grkoj i Jadranu, te da dobivaju polovicu boksita iz BIH rudnika i dio eljeza iz eljezara.
Dijeljenjem ovlasti na istom prostoru izazivalo bi tihe sukobe izmeu Nijemaca i Talijana, ali
Talijani ne bi imali interes za naoruavanje etnika i partizana, nakon ega bi oni u roku od 6
mjeseci nestali zbog nedostatka streljiva i hrane. Nakon toga ustae, domobrani i civilno redarstvo
bi samo trebali ekati pogodan trenutak za obraun sa Talijanima, te se polagano naoruavati. Ali
Paveliu ovo nije ni padalo na pamet, iz ega je logino zakljuiti kako njemu ni na kraj pameti nije
padala mogunost da Hitler i Mussolini izgube rat.
Najboljim poznavateljima ratnih vjetina postalo je jasno kako Hitler gubi rat ve nakon to
se front stabilizirao kod Staljingrada. ak i oni koji su malo slabiji poznavatelji ratnih vjetina
shvatili su kako Hitler gubi rat odmah nakon poraza najboljeg Hitlerovog generala Romela u Africi,
ime su zapadni saveznici odsjekli Njemaku od naftnih izvora. Nakon to su se zapadni saveznici
iskrcali na Siciliju ak i prosjeno inteligentni intelektualci su shvatili kako Hitler gubi rat, ali ne i
Paveli. Da je carinsku, poslovnu, monetarnu i vojnu uniju sklopio ak nakon pada Sicilije Talijani
bi prestali naoruavati partizane, te bi partizani nakon nekoliko mjeseci ostali bez streljiva, te ne bi
mogli ni preuzeti ogromne koliine talijanskog oruja nakon kapitulacije Italije. ak i nakon
kapitulacije Italije njemu nije bilo jasno tko pobjeuje, te je radije vjerovao njemakim agentima
"Gestapoa" koji su mu priali prie o novom tajnom oruju, nego vlastitim obavjetajnim izvorima.
Na sve navedene geostrateke greke, osim osobnog karijerizma i Njemakih agenata, Pavelia
su navodili i Britanski agenti, masoni iz najblieg okruenja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na
sastanku u Moskvi W. Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu interesa na
podruju Jugoslavije u odnosu pola/pola, to je potvreno u veljai 1945. na Jalti, ali je Cherchil
sve uinio kako bi taj dogovor sabotirao. Najprije je pokuao Rosvelta uvjeriti kako se saveznike
snage trebaju iskrcati na podruju Balkana, ime bi saveznici osigurali vlast etnicima i kraljevskoj
izbjeglikoj vladi u Londonu na itavom podruju Jugoslavije. Poto Rosvelt na to nije pristao
Cherchil je ve u zimi krajem 1943. odluio sve karte staviti na svog rezervnog igraa, Tita s kojim
je dogovoreno odranje Jugoslavije, bez obzira to je Staljin bio sklon samostalnosti hrvatskih
Hebrangovih komunista. Dio pomoi koju je dobivao od SAD-a Churchill je odmah zranim
putem preusmjeravao Titovim partizanima, ime su oni od bande pljakaa leeva postepeno
postajali sve snanija vojska, najprije zahvaljujui talijanskom oruju, a nakon kapitulacije Italije
zahvaljujui zranoj i morskoj dostavi Britanskog oruja i streljiva. Paveli, kao ni mnogi hrvati,
nikada nije shvatio zato je Jugoslavija za Britaniju strateki vana i zato ulau u njeno
preivljavanje. Podruje Hrvatske je teritorij koji je vaan njemakoj na putu prema Jadranu i
prema istoku, dok je Rusiji vaan kao izlaz na Jadran. Britaniji je vano i jedne i druge sprijeiti u
ostvarenju njihovih ciljeva kako bi se odrala konkurentska nadmo britanske mornarice i
britanskog gospodarstva, te su zbog toga ulagali u sabotiranje njemakih i ruskih interesa na
balkanu. A te su interese najlake mogli sabotirati stvarajui nestabilnu multinacionalnu i
multikonfesionalnu dravu u kojoj e Srbi uvijek radije birati Ruske interese, dok e Hrvati uvijek
radije birati njemake interese. A ako se dogovore uvijek je lako izazvati meunacionalne sukobe
ime se blokiraju i Njemaki i Ruski interesi. Zbog neshvaanja ovih geostratekih realnosti Paveli
uope nije shvaao to se dogaa, te nije ni mogao odgovoriti na stratekom nivou, pa je samo
pratio njemake, talijanske, britanske i ruske poteze pokuavajui probleme rjeavati sitnom
odvjetnikom taktikom.
207

Nakon dogovora iz Jalte, britanska pomo komunistikim partizanima je poveana pa je

pojaana i njihova sposobnost sabotae dogovora iz Moskve i Jalte. Churchill je Titu dao u
zadatak ouvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Kako bi izvrio taj zadatak, koji mu je i osobno
odgovarao, Tito je ak i sa Nijemcima (koji nisu bili skloni razmiljanju o dugoronim planovima)
sklopio tajni separatni sporazum o miru na podruju junog Jadrana, a Nijemci su (na svoju alost,
poto su ih partizani nakon kasnijeg zarobljavanja velikim dijelom pobili, to Amerikanci ne bi
uinili) na to pristali, znajui kako bi ustae mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizani
na to nee pristati. Sporazum sa Njemakim postrojbama potpisali su Koa Popovi, Milovan ilas
i Vladimir Velebit. O svemu ovome Paveli najvjerojatnije nije znao nita, pa nije ni mogao
reagitati, a i da je znao pitanje je kako bi reagirao poto se u strategiju nije razumio.
im je pri kraju rata Jugoslavenska kraljevska vlada doznala za britanske tajne planove, kralj
Petar je tajno odletio prema Dubrovniku gdje se trebao spojiti s etnikim postrojbama. etnici su
krenuli prema Dubrovniku, pri emu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokuala
sprijeiti. Tada su se ispred Dubrovnika iskrcali britanski komandosi koji su u Makovu klancu uli
u sukob s etnicima kako bi sprijeili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Jugoslavenskom
Kraljevskom vladom koja samostalno, bez vojne pomoi saveznika, po njihovoj obavjetajnoj
procjenom, vie nije mogla obnoviti itavu Jugoslaviju. Kako su etnici bili jai Britancima je
pomogla jedna ustaka postrojba koja je razbila etnike, ali nije nastavila prema Dubrovniku pokraj
kojeg se nakratko nalazila jedna britanska jedinica, iako je bilo logino da nastave i zauzmu
poloaje oko Dubrovnika i ne napadaju Britance. (Pripadnici ove ustake postrojbe kasnije su svi
poginuli, ili nestali, kako ne bi mogli svjedoiti o ovome, a nestali su ak i partizani koji su
sudjelovali u ovim borbama. Preivjeli su jedino neki etnici koji su se o tome usudili priali samo
rijetkim pojedincima.) Nakon ovog neuspjelog kraljevskog pokuaja povratka u Jugoslaviju, a kako
bi Titu olakali posao i sprijeili stvaranje oruanog antikomunistikog pokreta otpora, Britanci su
preko svojih agenata meu etnicima naveli etnike na masovni prelazak u partizane, a preko
agenata u vladi NDH, Bjelogardijaca i ostalih antikomunistikih i antijugoslavenskih vojski naveli
su pripadnike ovih formacija (ukupno oko 300.000 vojnika i vie stotina tisua civila) na
povlaenje prema Austriji, obeavi im reorganizaciju i povratak na vlast im se steknu uvjeti za
obraun s komunizmom. Ovo je Paveli kasnije nazvao "britanska izdaja", ne shvaajui kako je
izdaja kad te prevari saveznik, a kad te prevari ratni neprijatelj to je ratna varka. Izdali su ga Talijani
i Nijemci, dok su ga Britanci prevarili, a on je uspio lijepim ciljevima zavesti i prevariti, te
vjernou do kraja prema svojim nevjernim saveznicima, u stvari zbog neznanja, gluposti i
naivnosti izdati vlastiti narod.

208

6. POSLIJEDICE PORAZA

hrvatskih snaga

NDH je nastala kao tenja Hrvatskog naroda za svojom dravom, te su Hrvati s radou
prihvatili njezino proglaenje, im je proglaena u uvjetima napada Njemake na Jugoslaviju. Iako
je to znailo podinjavanje jednoj okupacijskoj sili, na utrb druge srpske okupacijske sile, veina je
u tome vidjela mogunost postepenog kretanja prema stvarnoj neovisnosti. Nacionalni Srbi i
ideoloki Jugoslaveni reagirali su drugaije, poto je Jugoslavija bila njihova drava. Srbi su u
Jugoslaviji vidjeli proirenu Srbiju, dok su jugoslavenski nacionalisti (orjunai), kao i jugoslavenski
komunisti u Jugoslaviji vidjeli ostvarenje svoga teritorijalnoga cilja, uz razliku to su jedni eljeli
demokratsku, a drugi komunistiku Jugoslaviju. Hrvati koji su ipak inili veinu u proglaenju
NDH vidjeli su oslobaanje Hrvatske, dok su se Srbi i orjunai vrlo brzo pobunili organiziravi
napade na hrvatska sela, i gradove. U nastaloj anarhiji Paveli nije znao kako smiriti pobunu
hrvatskih domaih neprijatelja, kako preduhitriti planove vanjskih neprijatelja, te im se nije znao
suprotstaviti ni politiki, ni obavjetajno, ni gospodarski, a ni vojno. Iskoristio je trenutak i postao
voa, dobio je dravu voljom strnih sila, ali ju nije znao sauvati. Njegov najvei intelektualni
domet u pregovorima sa svojim "saveznicima" su bile sitne lukavost u cilju osobnog politikog
opstanka, dok ga dugoroni strateki potezi bitni za opstanak drave nisu zanimali ako u tome nije
vidio sebe. U odnosu na slabije nacionalne, ili osobne neprijatelje jedino rijeenje vidio je u
likvidacijama, ili protjerivanju. Kad je poveo narod i vojsku u izbjeglitvo vjerovao je kako je to
privremeno, dok zapad ne zarati sa komunistima, ne shvaajui kako je to obina lutrija bez ikakvih
vrstih uporita. U toj lutriji na bubanj je stavio hrvatski narod. Vidjevi kako su ga prevarili svi
saveznici, doao je do zakljuka kako treba vjerovati ratnom neprijatelju, iako bi bilo puno loginije
zakljuiti kako nije sposoban procijeniti planove i interese ni saveznika, a kako bi onda mogao
procijeniti interese i planove neprijatelja. Nesposoban za procjenu i ocjenu meunarodnih politikih
okolnosti i igraa koji sudjeluju u politikim igrama uinio je velike zloine, prije svega prema
vlastitom narodu. Kad je doveo narod i vojsku do Bleiburga odluio je vjerovati Britancima koji su
imali interes prevariti i njega i vojsku koja je 4 godine ratovala na suprotnoj strani. Bez ikakve
vojne i politike logike zakljuio je kako su ti dojueranji neprijatelji preko noi, slijedom
njegovih snova odjednom postali i njegovi prijatelji.
Za Britaniju je prevara neprijatelja uobiajena ratna varka i to je mogao svatko sposoban za
logino razmiljanje shvatiti, osim onih koji su se "hvatali za slamku".
Kad su Britanci odluili ratnom varkom razoruati svoga ratnog neprijatelja, te pristigle
vojnike, slijedom dogovora sa svojim saveznicima, vratila Titovim partizanima Paveli se uspio
spasiti, na raun vlastitog naroda. Kako komunisti postupaju sa svojim neprijateljima znao je vrlo
dobro, te je zbog toga Paveli jo 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridruio i
ivio s njima u amerikoj okupacijskoj zoni. Iako se Paveli javio Amerikoj obavjetajnoj slubi,
ni Amerikanci ni Britanci nisu radili nita po pitanju njegova uhienja, poto im je jo uvijek mogao
koristiti, ako se politika situacija promjeni. Uskoro se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju
pomagali i sveenici. Amerikanci ga i dalje nisu pokuavali uhititi iako ga je Tito traio, a njegov
komunistiki reim je to koristio za optuivanje katolike crkve zbog pomaganja Paveliu.
Nakon predaje Hrvatske vojske Britancima kod Bleiburga i njihovog izruenja komunistima,
oni su sukladno komunistikim obiajima likvidirali hrvatsku vojsku zajedno sa nekoliko stotina
tisua antikomunistiki nastrojenih hrvatskih civila. Hrvati su znali to ih eka od partizanske,
nakon ulaska 1944. Rusa u Srbiju, veinom srpske masovno mobilizirane vojske, te su se u
velikom broju poeli povlaiti sa poraenim vojskama prema Austriji. I oni koji su ostali u Zagrebu
pobjednike su doekali sa zebnjom ekajui najgore, to se uskoro i poelo zbivati. U Zagrebu kao
i irom Hrvatske i BIH poeli su masovni pokolji Hrvata, bez ikakvog otpora, poto se vojska
povukla. Mnogim hrvatskim partizanima nije bilo jasno zato Zagreb pobjednike nije doekao
ovacijama kao osloboditelje, ve mlako kao okupatore. Zadojeni tijekom rata komunistikom
ideologijom nisu mogli shvatiti kako su oni samo sluge Srpskih i Ruskih interesa, a ne oslobodioci
209

vlastitog naroda. Mnogi meu njima, ak i koji nisu bili lanovi partije ve obini borci, bili su
naredbodavci likvidacija, a Srbi najei izvrioci. Otpor partizanskom teroru pruila je samo jedna
bojna "kriara" koji su se odupirali nekoliko godina. Da je ostao barem jedan korpus za gerilsko
ratovanje partizani bi za uvoenje mira morali nuditi politike ustupke, dok im u sukobu sa jednom
bojnom to nije trebalo. U takvom sukobu bi bilo mnogo rtava, ali ne onoliko koliko ih je ubijeno
na Blaiburgu i krinim putovima. Gubitkom rata protiv jugoslavenskih nacionalista i komunista
Hrvatska je izgubila Bosnu i Hercegovinu, te Srijem, Boku Kotorsku, dio Sandaka, to je dobila
Srbija, a dobila je Istru i Meimurje, te pojedine priobalne gradove koje je prije rata drala Italija.
U Austriji Britanci su izruivi poraene vojske komunistima, a za svaki sluaj, voe ovih
pokreta i vlada, poput Pavelia, sauvali kako bi ih se moglo upotrijebiti, ako Tito izmakne
kontroli. Titu su u vladu ugurali Hrvata ubaia kako bi bar dio umjerenih Hrvata prihvatio Titovu
vladu. Nisu izruili jedino veinu etnika koje su sauvali za rezervnog igraa Kralja Petra, ako
mo Tita oslabi, a mo monarhista ojaa. Kako bi osigurao vlast nad Srbima Tito je ve na sastanku
kod Drvara odobrio masovni pokolj Hrvata, ime je osigurao njihovu masovnu podrku, te je
krenuo u jaanje svoje osobne moi tako to je dio oruja dobivenog od Staljina, nakon likvidacije
Hrvatske vojske kod Bleiburga, preusmjerio komunistima u Albaniju i Grku. U Albaniji su
komunisti uspjeli osvojiti vlast, ali je otpor komunistima u Grkoj bio previe jak, te je dolo do
tekog graanskog rata. Kad su par godina kasnije Amerikanci od Rusa traili potivanje dogovora
iz Jalte, te prestanak Titovog oruanog mijeanja u Grku, Staljin je to prihvatio, ali se Tito
suprotstavio Staljinu koji ga je pokuao sruiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tito je
vjerovao u svoju snagu oekujui pomo komunista Albanije, Bugarske i Grke, ali su se svi oni
opredijelili za jaega, to jest za Staljina. Tada su Britanci sve uinili kako bi ga odrali na vlasti,
ukljuujui ogromne nepovratne kredite u hrani, opremi i oruju, na to su nagovorili i Amerikance,
uvjerivi ih kako je i Tito bolji nego Staljin, iako su vrlo dobro znali kako Titova represija nije nita
manja od Staljinove. (U Beogradskoj skuptini 1951. godine Aleksandar Leka Rankovi, ef svih
obavjetajno teroristikih organizacija je podnio izvjetaj kako je od 1945. do 1951. godine kroz
logore prolo 3.777.776 zatvorenika, a 568.000 narodnih neprijatelja je ubijeno.) Da je brojio
umrle od gladi i bolesti izazvanih represijom broj ubijenih bio bi daleko vei. U vrlo kratkom
vremenu nakon rata promijenjena je etnika slika itavih regija u Jugoslaviji. Tito je pobio ili
protjerao 160.000 Talijana, oko 200.000 Turaka i muslimana je izbjeglo u Tursku, ubijeno je ili
protjerano i vrlo mnogo Albanaca, oko 600.000 Nijemaca folksdojera je poginulo, pobijeno, ili
protjerano kao i oko 500.000 Hrvata. U jugoslavenskim sabirnim logorima u ljeto 1945, godine na
Kvarneru, tj. u Suku, Trsatu, Bakru, pored grada Rijeke, te u logorima Zrenjanin, Vrac i Zemun u
Srbiji ubijeno je ili umrlo oko 50.000 njemakih vojnika. Zarobljeni vojnici su bili vrlo struni i
koriteni su za razne radove pa su ak projektirali i nadgledali izgradnju pruge Brko-Banovi,
cesta Sarajevo- Beograd. Mnoge je Savezna Republika Njemaka otkupila svojom tehnikom i
novcem.
Oko 1.000.000 Srba iz Hrvatske i BiH je preselio u Beograd na rad u saveznim
institucijama, te u Vojvodinu i istonu Hrvatsku, u kue prognanih i pobijenih Njemaca. Zbog tih
preseljenja na prvom poslijeratnom popisu stanovnitva Srpski povjesniari su uoili kako je broj
Srba u Hrvatskoj i BiH pao za oko 700.000 u odnosu na demografska oekivanja, te su to uzeli kao
argument za tvrdnju kako je u Jasenovcu pobijeno 700.000 Srba. Ovim tvrdnjama su dodavali i
talijanske propagandne tekstove u talijanski medijima iz ratnih vremena kojima su oni nastojali to
vie produbiti jaz izmeu Srba i Hrvata, te ojaati pobunu Srba.
Zahvaljujui Titovoj spremnosti za Britanske strateke igre na teritoriju Jugoslavije, za
vrijeme rata poginulo je ili ubijeno oko 1.000.000 ljudi (duplo vie nego Amerikanaca i Britanaca
zajedno u cijelom II svjetskom ratu), dok je Nijemaca i Talijana poginulo tek oko 30.000 u borbi
(nakon rata veina zarobljenika je takoer pobijena), to znai da je na jednog okupatorskog vojnika
210

poginulo oko 3.000 Jugoslavena, najvie Hrvata (katolika i muslimana), poto su se veinom borbe
vodile na teritoriju NDH koji je postao najvie razoren prostor Europe nakon Njemake i
Staljingrada. Sve ovo na Tita i njegove sljedbenike nije imalo ni najmanje emocionalne posljedice.
Svi koji su pokazivali znakove kajanja su uklanjani, a opstajali su samo oni koji su, kao i Tito
pokazivali sociopatske i psihopatske osobine.
Zahvaljujui radu Andrzeja M. Lobaczewskog i brojnih drugih znanstvenika danas znamo
kako psihopati zauzimaju mnoge najvanije pozicije u dravama, religijama, financijskim i drugim
institucijama. Psihopati se mogu podijeliti na vie vrsta.
Esencijalni psihopati su osobe koje su u stanju napraviti bilo to kako bi ostvarili
zadovoljstvo, naroito nakon muenja, iscrpljivanja pa ak i ubijanja drugih ljudi i/ili ivotinja.
Ovakve vrste psihopata esto nazivamo i sociopatima, ako su u stanju nagovarati i prisiljavati
naizgled normalne i zdrave ljude, da ine grozote koje se mogu usporediti s najgorim zloinima
protiv ovjenosti, ili ako stvaraju democide, genocide, organizirana silovanja, ubijanja i tako dalje.
Esencijalni psihopati se mogu nai na svim drutvenim pozicijama, iako se smatra kako u zatvorima
ame iskljuivo psihopati iz niih dijelova hijerarhije, vano je napomenuti kako psihopati s najnie
socijalne ljestvice, uglavnom radi puno manje zla i tete, nego li esencijalni psihopati (sociopati) na
vrhu piramide koji upropatavaju milijarde ivota kroz globalne krize, ratove velikih razmjera i
malverzacije s planetarnom klimom i resursima.
Makijavelistiki psihopati planiraju decenijama, pa ak i stoljeima unaprijed kako bi
svojim potomcima, ili drutvima osigurali put do eljenog cilja na najbri mogui nain, uz
najmanji utroak energije i novca, i to uz tipino negiranje i krenje etinih i moralnih odlika, i
iznimno agresivne metode koje se kose sa bilo kojim ljudskim i graanskim pravima.
Utilitaristi psihopate su osobe koji se ne usteu ak i od ubijanja ljudi kako bi sebi osigurali
dobro stanje, ili egzistenciju. Tipini utilitaristi e ubijanje ljudi opisati kao eutanaziju iz milosra
ili rtvovanjem manjine kako bi se spasila veina, a u stvari e ostvarivati vlastite planove i
oportunizam kako bi to vie uspjeli u svome cilju.
Narcisoidni psihopat je oblik psihopatskog poremeaja osobnosti lako vidljiv i lako se
klasificira zbog stalne elje narcisa da budu u centru panje, ili barem to pokuavaju. Krajnji
oblik narcisoidnosti je Histrionski poremeaj u kojemu osoba stalno eli biti u centru panje, pa
ak i agresivno trai panju, sa izraenim zavoenjem i navoenjem, te potpunim nedostatkom
moralnosti. Ova vrsta psihopatije je slina jednoj drugoj vrsti psihopatije a to je bolesna ambicija
zbog koje su pojedini ljudi, kako bi doli do svog cilja, u stanju sve poduzeti kako bi postali
poznati u svijetu zabave, ili medija.
Psihopati imaju problema sa suzbijanjem bijesa i agresije, dok s druge strane ne osjeaju
strah, imaju izraenu impulsivnost, nedostatak kontrole i siromatvo emocija naroito onih emocija
koje imaju veze sa suradnjom s drugim ljudima, altruizam, te potpun nedostatak empatije i aljenja.
Mnogi psihopati se nastoje prikazati karizmatinima i privlanima, pa ak i velikim
nauiteljima koji propovijedaju, mir, ljubav i blagostanje, a zna se dogoditi da se tek nakon
desetljea, pa ak i nakon smrti samih psihopata otkrije njihova prava priroda.
Psihopate se moe prepoznati po izraenom egoizmu, uivanjem u (psihikom i/ili
psihikom) muenju (naroito) djece i ena, licemjerju, laljivosti, manipulaciji svima, snanoj
prilagodljivosti, grabeljivosti, spletkarenju, sklonosti zakulisnim igrama, snobizmu,
omalovaavanju svih, nemogunost ostvarivanja iskrenih i dubokih obiteljskih i drugih veza,
besramno i nemoralno ponaanje, hladno i proraunato razmiljanje, odlinu verbalizaciju i
elokventnost, glumu, prebacivanje krivice na druge i nepriznavanje vlastitih greaka, ispriavanje
po potrebi, uivanje u stvaranju kaosa, nemogunost osjeaja ljubavi, seks zamjenjuju s ljubavlju,
nedostatak empatije, nedostatak osjeaja aljenja i kajanja, fiksacija na ispunjenje vlastitih elja,
nestrpljivost, netrpeljivost, fetiizam, brzo stvaranje i razvrgavanje partnerstva s drugim
211

psihopatima, prikazivanje sebe kao duhovnjaka i religiozne osobe, koritenje religioznosti za svoje
vlastite ciljeve lana religioznost, koritenje politike za svoje ciljeve dvolini politiari,
diktatori, prikriveni fanatizam, iskljuivost, sistematsko i plansko unitavanje svega to im stoji na
putu ostvarivanje cilja ili elja, elitizam, bolesna ambicija, okrutnost, nadmenost, sklonost
seksualnim devijacijama i slino. Psihopati na poloajima za svoje suradnike najradije biraju iste
takve psihopate zbog ega psihopatske institucije postaju inkubator za psihopate, i zbog toga
postaju ozbiljna prijetnja drutvu.
Veinu nabrojanih psihopatskih osobina mogue je uoiti kod Tita, a i njegovih sljedbenika.
Imao je ogromnu elju doi na vlast, a kad je to ostvario nije ga zanimala nikakva ideologija kao to
je komunizam, ili odranje Jugoslavije u koju se zaklinjao. Da ga je zanimao komunizam podinio
bi se Kominterni i Staljinu kojem se suprotstavio, a da ga je zanimao dugoroni opstanak
Jugoslavije ne bi poinio masovne zloine nakon rata. Da je ubijene katolike, Talijane, Nijemce i
Maare raselio po muslimanskim, srpskim i albanskim selima, da je ubijene etnike i Albance
raselio po hrvatskim i slovenskim selima, da je ubijene muslimane raselio po katolikim i
pravoslavnim selima mogao je svako selo pretvoriti u malu Jugoslaviju. Nakon 20- ak godina
zarobljenici bi se poenili sa lokalnim djevojkama, te bi im djeca bila pravi jugoslaveni. Tito je
imao dovoljno moi za to, ali ga takvi dugoroni planovi nisu zanimali, pa je odluio sve
potencijalne protivnike likvidirati u to kraem vremenu. Bio je izuzetno inteligentan, to je
vjerojatno naslijedio od majke, poto se inteligencija najvie prenosi po enskoj liniji, te je tu
inteligenciju cijeli ivot koristio za vrenje zla. Protiv ovakvog protivnika Paveli je imao vrlo male
izglede, poto je imao mnogo niu opu inteligenciju, a nije imao ratno iskustvo ni u prvom
svjetskom ratu, a niti u tajnom obavjeajno - teroristikom ratu koji je Tito okusio u panjolskoj u
brigadi Dimitrov gdje je kao zapovjednik, po Staljinovim naputcima tajno, s lea ubijao ratne
saveznike; anarhiste, trockiste i ostale kojima Staljin nije vjerovao. Paveli, kao prosjean pravnik,
iako je i sam imao mnoge psihopatske osobine, bio je optereen pravnim slijepilom zbog kojeg
mnogi pravnici ne vide kako ne vrijedi donositi zakone koje ne moe provesti u djelo.
Za vrijeme Titovog ivota Jugoslavija je dobila oko 120 milijardi dolara razne nepovratne
pomoi koju je on kasnije obilato dalje dijelio svojim nesvrstanim prijateljima, bivim britanskim
kolonijama koje je on okupio u tzv. nesvrstanu organizaciju. To je uinio po nalogu Britanaca koji
su preko njega ustvari financirali probritanske politiare u svojim bivim kolonijama. Iako se Tito
vrlo brzo odupro i utjecaju Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili
pomagati poto je osiguravao njihovu glavnu geostrateku investiciju na Balkanu, a to je
Jugoslavija. Velikim darovima, preko Tita sauvali su djelomini nadzor i nad svojim bivim
kolonijama tako to su preko njega prikriveno upravljali pokretom nesvrstanih koji je imao ulogu
sprijeiti podpadanje ovih drava pod utjecaj SAD-a, ili SSSR-a. Vie im je odgovaralo da njihove
bive kolonije budu formalno samostalne, nego da uu u sferu utjecaja bilo koje nove velike sile.
Sve to je Tito obilato koristio za organiziranje teroristikih komunistikih pobuna irom svijeta
preko pojedinaca koji su vojnu i obavjetajnu obuku prolazili na teritoriju Jugoslaviju, gdje su
redovito dolazili na odmor kad su se trebali skloniti od potrage zapadnih slubi.
itavo to vrijeme, zbog povijesno nezabiljeenih represalija hrvatski nacionalni identitet je
gotovo potpuno zamro, te je veina poela prihvaati jugoslavenstvo, kao jedini nain
preivljavanja. Nacionalni naboj najjae je sauvan tek meu, zbog politikih ili ekonomskih
razloga izbjeglim hrvatima. Tek dolaskom "Hrvatskog proljea", kad su se komunisti meusobno
posvaali oko podijele turistikog deviznog kolaa, dolo je do naglog buenja pritajene nacionalne
svijesti. To je dvadeset godina kasnije, u trenutku raspada "velikog komunistikog carstva" stvorilo
dovoljnu kritinu masu za organiziranje otpora komunistima, Jugoslavenima i Srbima, te stvaranje
drave u oslobodilakom domovinskom ratu, a u tome su znatnu logistiku podrku dali upravo oni
koje je protjerao na zapad.
212

Literatura:
Williem Engdahl: Stoljee rata,
Carol Quigley: Anglo ameriki establiment,
Igor Buni: Partijsko zlato,
dr. Persi Ernst ram, "Ratni dnevnik OKV"(ratni dnevnik vrhovnog zapovjednitva Vermahta),
Memorali Hitlerovog povjerenika za Hrvatsku Edmund Glaise von Horstenaua,
Jere Jereb: Eugen Dido Kvaternik,
Vjekoslav Vrani: Urota protiv Hrvatske,
Milovan ilas: Wartime (Vrijeme rata),
Walter R. Roberts Tito, Mihajlovi i Saveznici,
Nada Kisi Kolanovi: NDH i Italija,
Dr. Dinko uljak: elio sam Radievu Hrvatsku,
Fikreta Jeli-Buti, "etnici u Hrvatskoj 1941-1945.", Globus, Zagreb, 1986.,
Duan Plena, "Partizanski odredi naroda Dalmacije 1941-1942", Vojnoizdavai zavod JNA "Vojno
delo", Beograd, 1960.,
Nikola Milovanovi, "Draa Mihailovi", Centar za informacije i publicitet, 1985.,
Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XII - njemaki dokumenti,
Fikreta Jeli-Buti: Ustae i NDH, Globus, Zagreb 1977.,
Bogdan Krizman: Ante Paveli i ustae, Globus, Zagreb 1986.,
Bogdan Krizman: Paveli izmeu Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983.,
Bogdan Krizman: Ustae i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983.,
Hrvoje Matkovi: Povijest NHD, P.I.P., Zagreb 2002.,
Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat: Ogoljela la logora Jasenovac,
Vladimir Mrkoci; Hrvatski list, Kako se zahvaljujui filmu bitk na neretvi krivotvorila povijest?
http://www.vojska.net,
Neva Mihali: Borba Hrvata protiv treeg Reicha,
Miloslava Samardia: General Draa Mihailovi i opta istorija etnikog pokreta,
Neeljko Plea: Ratne godine.
I. ibl: 'Ratni dnevnik',
Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), I., prir. Radomir VUJOEVI,
S. Dubaji, ivot, greh i kajanje,
Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVI,
kolska knjiga, Zagreb, 2002.
B. Petkovi, Hrvatska i rasturanje Jugoslavije, 2007.
Vjekoslav Maks Luburi; Kraj Hrvatske Vojske,
Vladimir Dedijer i Antun Mileti: Genocid nad Muslimanima 1941-1945
Dr. Hrvoje Matkovi: "Povijest NDH."
Ratni dnevnik Josipa Hbla iz 1943.
Damir Borovak: Monografija Zrin 1943.
Davor Marijan: Livno 1942 Izvorni znanstveni lanak
Stipo Pili, Blanka Matkovi; Borbe za Travnik u listopadu 1944.
Zvonimir Doen: Hrvatska vojska uvijek u obrani svoje domovine.

213