Jean Baudrillard - Simulacija I Zbilja PDF

SlMULACIJA I ZBIIJA
Jean Baudriilard
Izvori:
Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe,
Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. Gallimard, 1972
Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris
1976, p. 7 - 29; 77-117. Gallimard, 1976
Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33.
La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979
Jean Baudriilard, Au - del du vrai et du faux, ou le malin genie de
l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p
139 - 145. PUF, 1987
Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 115; 241 - 243. Galilee, 1979
Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes
extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. Galilee, 1990
Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129
- 142. Galilee, 1992
Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38
Galilee, 1999
Naklada Jesenski i Turk

Hrvatsko socioloko drutvo
2001.
Sadraj
Predgovor: Postmodernistiki vidokrug

Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj)
1. Kritika politike ekonomije znaka
Magijska misao ideologije
Metafizika znaka
Privid referenta
12
Denotacija i konotacija
18
S one strane znaka - simbolika
21
Rekvijem za medije
25
Introitus
Enzensberger: "socijalistika" strategija
25
,
28
Govor bez odgovora
32
Subverzivna strategija i "simbolika akcija"
35
Teorijski model komunikacije
40
Kibernetika iluzija
44
2. Simbolika razmjena i smrt
49
Uvod
49
Strukturalna revolucija vrijednosti
55
Kraj proizvodnje
61
Rad
65
Tri vrste simulakra
69
Aneo od gipsa
69
Automat i robot
73
Industrijski simulakr
76
Metafizika koda
79
Taktilno i digitalno
85
Hiperrealizam simulacije
3. O zavoenju
222
Besmrtnost
229
100
8. Nemogua razmjena
241
109
Kazalo imena
261
Posveeni obzor privida
109
Varka za oko ili zaarana simulacija
115
Tajna i izazov
121
Zavoenje je sudbina
127
4. Fatalne strategije
129
Ekstaza i inercija
129
Za naelo zla
145
5. Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike
155
6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima
163
Nakon orgije
163
Transestetsko
172
Transseksualno
176
Transekonomsko
180
A gdje je onda zlo?
188
Nekrospektiva
194
Post scriptum
197
Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula!
197
Sudbina energije
202
Teorem ukletog dijela
207
7. Iluzija kraja
Uspon praznoga prema rubu
211
Patafizika 2000
211
Vraanje povijesti
219
Predgovor
Postmodernistiki vidokrug Jeana

Baudrillarda
U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obiljeila ba

rem tri posljednja desetljea dvadesetoga stoljea osobito zanim
ljivo mjesto pripada poststrukturalistikoj i postmodernistikoj
struji miljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunk
turu, izgradila specifinu mreu pojmova i kvazipojmova i stvo
rila cijelu jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznoli
kost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka, izvrile znaajan
utjecaj na drutveno-humanistike znanosti, filozofiju, knjievno-teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu openito. Najvei broj
njezinih tvorakih protagonista potekao je iz duhovne situacije
akademskih elita nakon ezdesetih godina kada se gasi snaga
"klasinih" i "velikih" teorijskih paradigmi (marksizma, struk
turalizma, funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kri
tiku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemolokog
relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (pro
svjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija, linear
1
ni razvoj, industrijska racionalnost itd.).
1
0 tome vrlo iscrpno pie Madan Sarp, u knjizi An Introduction to Post - Structuralism
and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens, 1993. Usp. takoer
Philippe Corcuff, Les novelles sociologies, Editions Nathan, Paris, 1995; Steven
Connor, Postmodernist Culture: An Introduction to Theories of the Contemporary,
Rade Kalanj
No najsnaniji, sadrajni i diskurzivno-formalni poticaji toj

orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova koji
ma se bez pretjerivanja moe pripisati osobita zasluga kako za
supstancijalne ideje tako i za pomodne uinke postmoderne kul
ture. Oni su otili najdalje ne samo u distinktivnim odreenjima
postmodernistikog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike.
Rije je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da
ve pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih
veliina jednog tipa refleksije koji je pokuao tematizirati ljud
sku, drutvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, infor
matiko, tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice,
Michel Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom
figurom poststrukturalistikog i postmodernistikog zaokreta,
uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moi, odnosno
oblikovanjem disciplinamo-normalizirajuih i diskurzivnih (mikrofiziki sveprisutnih) mehanizama moi posve razliitih od tradi
cionalne "centralnosti" drave, suvereniteta, "vladajue klase",
prava itd. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitiku
kritiku politike racionalnosti, pokazujui da se politika sfera
svodi na "nesvjesnu ekonomiju elje" i da je svaki subjekt proet
nagonskim sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne
"makroorganizme" te im na taj nain osiguravaju beskrajnu repro
dukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovorni
ka "suvremene dekonstrukcije", odnosno onog intelektualnog
zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumaenjem
pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zakljuka da
jezini znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike",
da oznaitelj nije u izravnom odnosu s oznaenikom, da se oni
stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje tenja za kona
nom podudarnou znanja i znaenja puki "nemogui san". So
ciolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istrauje i objanjava
odnose meu znanostima u razdoblju nestanka vrstih epistemo
lokih granica meu njihovim pojmovima, metodama i iskazima.
Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie postclassique ou
dclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 2000.
Il
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
U misaono podruje drutvenih znanosti uveo je ili jeziki mo

dificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom prirodoznanstvenom diskursu, ime je, po miljenju kritiara, relati
vizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj nain posvjedoio
bitne manjkavosti postmodernistikog epistemolokog kljua.2
r Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernistikih sta
jalita razvio je Jean-Franois Lyotard koji je, na izvjestan nain,
kategorijalno kodificirao glavne intencije tog "intelektualnog
pokreta". Stoga nije ni udno da se svi oni koji ele dokuiti "o
emu se tu zapravo radi", najradije pozivaju na njegovu knjigu
Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest postmodernizma, iako ta etiketa naelno odudara od njegove logike i
intencije. Lyotard ve krajem sedamdesetih energino naglaava
da su vodee znanosti i tehnologije sve vie zaokupljene jezikom:
lingvistikim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom,
kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevoenja, po
hranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehnike su
promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i komercijalizacija strojeva promijenile su naine njegova stjecanja, klasificiranja i koritenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju koju
Lyotard oznaava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i
status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u "informatikim kvan
titetama" jednostavno e biti naputena a usmjerenje novih istra
ivanja ovisit e ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati
prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim naelom pre
ma kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vjebanja duha ili
pojedinca. Znanje vie nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se
ba zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti to
su ga u osamnaestom stoljeu zamislili filozofi prosvjetiteljstva
2
Vidjeti posebni tematski broj asopisa Theory, Culture and Society, br. 4/1995, koji je
u cijelosti posveen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. Usp. takoer Jean Brucmont, Le relativisme alimente le courant irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997;
Alain Touraine, Sociologies et sociologues. U: Marc Guillaume, L'Etat des sciences
sociales en France, La Dcouverte, Paris, 1986.
3
Jean - Franois Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions de Minuit, Paris,
1979.
Ill
Rade Kalanj
sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzal

na moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali su se
da e umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu prirodnih
sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni napredak,
pravednost institucija i sreu ljudskih bia. No ono to se dogodi
lo u rjeitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva.
Dolo je do postepene institucionalizacije svih tih podruja. Zna
nost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvoje
nima od ivotnog svijeta. Strukture spoznajno-instrumentalne,
moralno-praktike i estetiko-ekspresivne racionalnosti dole su
pod nadzor posebnih eksperata, a staro "narativno znanje" ("ve
like prie") izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. To je vidokrug
postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih elaboracija,
uglavnom kreu svi njegovi zagovornici i epigoni.
Pa ipak, najatraktivniji, to ne znai i najmisaoniji pripadnik
tog poststrukturalistikog i postmodernistikog kruga nedvojbe
no je Jean Baudrillard. On je tu struju miljenja eksponirao naj
irim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i
doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija.
Njegovo je djelo specifian i gusti splet posve opih (filozofskopovijesnih, kulturnoantropolokih, socijalno teorijskih) i izrazito
konkretnih, doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On
angairano misli i izrie decidirane sudove o svemu to tvori nepre
gledni kolorit suvremenog ivota, od dogaajnog ritma takozva
ne obine svakodnevnice do najsloenijih izazova sociokulturne
analize. Zbog te problematske difuznosti, zbog osebujnog esejis
tikog stila, raznolikosti ideja i interpretativne vieznanosti
glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteris
tike: postmoderni guru, nihilist, prorok postmodernosti i kraja
moderne kulture, provokator, semiolog, socijalni teoretiar, inte
lektualni terorist, razobliitelj klasinih ideolokih sustava, deurni
krivac "ozbiljnog akademskog miljenja", papa postmodernizma
na prijelazu u 21. stoljee itd. Sve te znaajke najrjeitije dolaze
do izraaja u sintagmi "fenomen Baudrillarda", koja je neka vrsta
zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. Ima onih koji dre
IV
da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao to je on svojedobno tvr

dio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih koji ga
svrstavaju meu najznaajnije suvremene socijalne teoretiare
(Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty
itd.). Neki ga skrupulozniji teoretiari ne uzimaju uvijek ozbilj
no, njegove radove smatraju povrnima i ornamentalnima, ali mu
nitko ne porie originalnost na podruju sociologije kulture i, os
obito, sociologije medija. Britanski ga tumai, primjerice, ocje
njuju kao nezaobilazno i inspirativno uporite kulturnih i komu
nikacijskih studija.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv
je u dvojakom smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ide
ja, i izvanjski, kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i
povijest ideja.5
Baudrillard je roen 1929. godine i po akademskom je obra
zovanju germanist. ezdesetih godina, nakon dravnog doktora
ta, okree se prema sociologiji i svoju socioloku karijeru otpoinje
na Sveuilitu u Nanterreu. Na toj se crti kasnije ukljuuje u rad
Instituta za istraivanje drutvenih inovacija, pri Nacionalnom
centru za znanstvena istraivanja, to je svakako bio pogodan
institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelek
tualni senzibilitet za probleme, oblike i tendencije drutvene di
namike. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njego
vu nainu teorijskog miljenja i pisanja. U njegovim je djelima
naime oigledna stalna napetost, kontrast ili specifina stilsko-konceptualna podvojenost izmeu pozitivne analize socijalnog
znanstvenika i knjievne analize sociokulturno relevantnog umjet
nikog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i ezdesetih
godina snano utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na
4
Scott Lash, Dead Symbols: An Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/
1995, str. 71.
U tom interpretativnom duhu pie i arko Pai, u svom iznimno pounom i dis
kurzivno uvjerljivom ogledu Viak zbilje manjak mogunosti. Jean Baudrillard i
poredak simulakruma (Forum, sijeanj/oujak, 2001), koji ima tu prednost da kom
pleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objanjava na vrlo jasan
nain, usredotoujui se pritom na ono stoje u njima bitno, poticajno i otvoreno za
plodotvornu raspravu.
V
Rade Kalanj
teorijsko-filozofskom planu sve se vie zbliavao sa stajalitima

Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom "dekonstrukcije transcendentnog oznaitelja". Usredotouje se na Marxa (kritika poli
tike ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda
(psihoanalitka teorija kulture), ali ne zbog toga da bi ih interpretativno pomirio (poput Marcuseova pokuaja objedinjavanja mark
sizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu
narastajue vanosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahva
ljujui toj specifinoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo
poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u
institucionalnoj strukturi akademskog miljenja, koju Pierre Bourdieu naziva "legitimnom kulturom".6 Kao pravi predstavnik poslo
vino inventivne i aurne francuske intelektualnosti, Baudrillard
je, izuzmemo li niz asopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih
javnih, katkad i urnalistiki angairanih intervencija, objavio vie
od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore sljedee
knjige: Sustav predmeta (1968), Potroako drutvo (1970), Kri
tika politike ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje
(1973), Simbolika razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta
(1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni utljivih veina (1998),
KP ili umjetni rajevi politikog (1978), O zavoenju (1979), Simulakri i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Boanska ljevica
(1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories
(1987), Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o eks
tremnim fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Ilu
zija kraja (1992), Nemogua razmjena (1999).
Baudrillardov se opus, "krivnjom" njegovih stilsko-esejistikih
osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademinosti,
najee tumai kao skup provokativnih i kontroverznih radova
koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rjeavaju na te
meljit nain nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombasti
na uinka. To su, drugim rijeima, djela mislioca, socijalnog teo
retiara, sociologa - kako ga ve kvalificiramo - koji "osobito
6
Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des

intellectuels franais, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121 - 122.
VI
voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najviim kriteri

jima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podlone ukusu po
modnog oponaateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u
biti impresionistika interpretacija Baudrillarda pridonijela nje
govoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jedno
strana jer ispada da iza te povrinske dojmljivosti tekstova nema
nikakva vrstog polazita i uporita, nikakve logike sustavnosti
i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s
Baudrillardovim djelima uvjerava nas, meutim, da se iza njiho
va povrinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazita i vrlo
sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i konceptualno-teorijskih pomaka. Polazite mu je kritika analiza pro
izvodnje, razmjene i potronje, koju postepeno nadilazi, modifi
cira njezine kategorije, prerauje ih u duhu lingvistike i semiologije
i prenosi na plan informatiko-komunikacijske i medijske zbilje,
gdje one igraju drugaiju ulogu nego u doba moderno-industrijske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju vanost. To je put
od kritike politike ekonomije do dematerijalizacije politike eko
nomije u promijenjenim okolnostima posvemanje vladavine slike,
informatikog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. Prema
tome, kad se kae da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito zna
ajni po tome to nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komu
nikacija, to je potpuno tono ali se pritom ne smije ispustiti iz
vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promiljanja masovnih
komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonom
skih i kulturnih promjena u razvijenim drutvima. U tom emo
smislu, slijedei Baudrillardov "rad misli", lako zapaziti da on
svoje socioteorijsko bavljenje otpoinje u znaku prihvaanja ali i
kritikog nadilaenja "marksistike kulture". Sredinje kategorija
te teorijske kulture (proizvodnja, robni svijet, zakon vrijednosti
itd.), koliko god bile valjane, pate od manjkavosti redukcionizma, svoenja cijelog drutvenog ivota na ekonomske pred
znake. Jedan od loginih zahvata proizalih iz takva uvida jest
pokuaj da se Marxova kritika kapitalizma proiri na podruja
koja su ostala izvan domaaja teorije o nainu proizvodnje. BauVII
Rade Kalanj
drillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistika "produktivistika metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga svije
ta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam
nipoto ne znai kraj proizvodnje nego prenoenje njezina teita
i dominantnog znaenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potro
nje informacija. Na toj crti, on e postepeno naputati marksizam
i sve se vie priklanjati zagovornicima postmodernizma.
U Sustavu predmeta, jednom od prvih znaajnijih radova, Baudrillard ve misli iz neomarksistike a ne strogomarksistike per
spektive. Tematski favorizira sferu potronje, to je naelno
uvijek odudaralo od determinirajueg ontolokog statusa proiz
vodnje u marksistikoj teoriji. Pravei vidan teorijski odmak, on
se bavi pretvaranjem potronje u temeljnu pretpostavku drutve
nog poretka. Tvrdi da potroaki predmeti tvore klasifikacijski
sustav te da bitno utjeu na strukturiranje ponaanja. Predmeti
imaju svoj uinak samo ako se troe, ako svoje znaenje prenose
na individualne potroake postupke. Kategorije statusnih grupa
prepoznaju se prema specifinim skupovima potroakih pred
meta, hijerarhizirani potroaki proizvodi i predmeti oblikuju svo
jevrsni "grupni moralitet". Uz potronju idu i sve savreniji rek
lamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola, i to je ono
to ih razlikuje od drugih, uobiajeno percipiranih proizvoda i
omoguuje im da predmete predoavaju, doaravaju i prezenti
raju u serijama. Odatle proizlazi beskonana igra znakova koja
"ureuje" drutvo i pojedincu prua iluzorni smisao slobode. Tako
usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potroako drutvo, iji
je engleski prijevod (1998) opsenim predgovorom popratio sam
George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije drutva? To
je, kae Ritzer, "rano djelo vodeeg postmodernistikog socijal
nog teoretiara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od
njegovih kasnijih teorijskih razmatranja".8 I u toj knjizi, jo uvi
jek na pozicijama kritikog prihvaanja Marxa, Baudrillard raz7
8
George Ritzer, McDonaldizacija drutva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer Society, SAGE Publi
cations, London, 1998.
VIM
vija argumentaciju o tome da potroaki predmeti tvore sustav

znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju meu ljudima.
Potroake predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne
potrebe i probleme nego kao mreu plutajuih oznaitelja koji
imaju neiscrpnu sposobnost poticanja elja. To znai da se dobra
vie ne mogu promatrati samo sa stajalita korisnosti, kao utjelov
ljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se moe dovesti u
odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. "Strogo
govorei, ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljud
skim biima, kao to je to bilo u prethodnim vremenima, koliko
predmetima. Njihova svakodnevica nije vie toliko zaokupljena
bliskim ljudima, ve ponajprije - u rastuoj statistikoj krivulji recepcijom i manipulacijom dobara i poruka".9 Tu je ve posve
vidljiv odmak od upotrebne "materijalnosti" politike ekonomije
prema "imaterijalnosti" manipulacija i poruka.
Oigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve vie okree pre
ma problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu
kao takvom, to e osobito doi do izraaja u knjizi Kritika poli
tike ekonomije znaka, koja je svojevrsni pokuaj da se naznae
na manjkavost marksizma prevlada izvoenjem radikalne teorije
jezika. U Predgovoru amerikom izdanju izabranih Baudrillardovih radova, Mark Poster izrie ocjenu da je navedena knjiga
"briljantna dekonstrukcija strukturalizma".'0 U Saussureovoj teo
riji znaka oznaitelj (rije) razlikuje se od oznaenika, to jest
mentalne slike i referenta. Stoga on naglaava arbitrarnost odno
sa izmeu oznaitelja i oznaenika i pokazuje da se vrijednost
znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima.
Polazei od toga, Baudrillard zagovara posve drukiju "strategi
ju". On dri problematinim to to je Saussure razdvojio elemen
te znaka i oznaitelja i referentom se posluio kao "alibijem".
Tako postupa i politika ekonomija koja robu podvaja na razmjensku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vri9
Jean Baudrillard, La socit de consommation, Le Point, Denol, Paris, 1970.

Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected Writings, Stanford University
Press, Stanford, 1998.
10
IX
Rade Kalanj
jednost slui samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono to

je kritika politike ekonomije teorijski iskuavala na tumaenju
robnoga svijeta, Baudrillard sada iskuava na teoriji znakova. Time
je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao naina oznaa
vanja unutar kapitalizma".11 Tamo gdje roba postaje znakom po
tronju valja razumjeti ne kao potronju upotrebnih vrijednosti
nego prije svega kao potronju znakova. Ona nije samo krajnja
toka ekonomskog, s proizvodnjom poinjueg lanca nego i sus
tav razmjene, jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa
semiotikim sustavom koji, kao svaki jezik, prethodi pojedincu.
Nema samodostatnog pojedinca, postoje samo naini koritenja
drutvenih sustava, posebno sustava jezika, dobara i srodstva,
preko kojih se ljudi na razliite naine povezuju s drutvenim
poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. "Kao funkcio
nalna, i teroristika, organizacija kontrole smisla u znaku pozitiv
nosti i vrijednosti, znaenje zadobiva neto od postvarenja. Ono
je poprite elementarne objektivacije koja se oituje preko susta
va znakova proirenih gotovo do drutvenog i politikog terori
zma uokvirivanja smisla. Sva je represivna i redukcionistika stra
tegija ve sadrana u unutranjoj logici znaka, kao to je sadrana
u unutranjoj logici razmjene u politikoj ekonomiji".12
Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i znaenja, izve
den nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali
svoju najviu, doista kritiku toku taj je zahvat dosegnuo u Ogle
dalu proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odluno
nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma
i od nesposobnosti marksistike teorije da konceptualizira jezik,
znakove i komunikaciju. Sva Marxova najvanija stajalite (po
jam rada, dijalektika, teorija naina proizvodnje, kritika kapitala)
eksplicitno su protumaena kao zrcalna slika kapitalistikog dru
tva. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam
definira ne kao radikalna kritika kapitalizma ve kao najvii ob11
12
M. Poster, Ibid., str. 3.

Jean Baudrillard, Pour une critique de l'conomie politique du signe, Gallimard,
Paris, 1972, str. 199.
lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao to je antropologi

ja kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija mark
sizma ovjek kao samoproizvoa, to drugim rijeima znai da
je ovjek u oba sluaja poistovjeen s radom. Odatle slijedi ova
konstatacija: "Za nas je kritika politike ekonomije supstancijalno zavrena. Materijalistika je dijalektika iscrpila svoj sadr
aj reproducirajui svoj oblik. Situacija na toj razini nije vie
kritina nego nerazmrsiva... Drimo da valja prijei na radikal
no drukiji plan koji bi... omoguio konano razrjeenje poli
tike ekonomije. A to je razina simbolike razmjene i njezine
teorije. Kao to je Marx mislio da za proboj puta do kritike poli
tike ekonomije valja poeti s kritikom filozofije prava, tako mi
mislimo da za radikalnu promjenu poprita prethodno valja obaviti
kritiku metafizike oznaitelja i koda u cijelom njegovu sadanjem
opsegu, to, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom politike
ekonomije znaka".13 Namee se zakljuak da je kritika politike
ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike politike
ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kri
tike teorije drutva.
Vidimo da je problem znaka, oznaiteljstva i znaenja trajna
Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija
na intenzitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i neu
hvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu.
U predindustrijskim drutvima znakovi su podrazumijevali rijei
povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao
mogunost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik poi
nje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstrakt
nog koda slinog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su
se u kasnije, u dvadesetome stoljeu, potpuno odvojili od svojih
referencijalnih izvorita. Upravo ta povijesna sudbina znakova
objanjava Baudrillardov posebni interes za simboliku razmjenu.
Ona se retematizira i objanjava kao opreka proizvodnji, potro
nji i svim vrijednostima buroaskog drutva. Cijeli je taj problem
najtemeljitije razraen u knjizi Simbolika razmjena i smrt, koja
13
Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40.

XI
Rade Kala nj
se smatra najznaajnijim pa ak i prijelomnim Baudrillardovim

djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se
dogaa zaokret i u njegovim politikim stajalitima. S rasapom
politikih opcija iz ezdesetih godina gasi se i njegov radikal
izam. Iako poneto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocje
njuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajalita na stajalite tmurnog
fatalizma u okruju "digitalne logike koda". Oslanjajui se na
ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboliku
razmjenu shvaa kao antitezu "produktivnoj aktivnosti", kao
proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalent
nost. Povezana sa svetkovinom, rasipnitvom i potlachom (jav
nom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moi) simbolika
je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog drutva i
nadaj e mu se kao vlastita smrt. Svoju sredinju misao Baudrillard
izlae kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nas
toji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, ob
likuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri drutvenoga svi
jeta i kakva je specifina struktura onog poretka ili modela u
kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporita ni u kakvoj stvar
nosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra
moemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu socioloke
historizacije s metodikog stajalita kritike politike ekonomije
znaka.
Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi
modernost a trei postmodernost. Rana je modernost razdoblje
od renesanse do poetka industrijske revolucije. Prije renesanse,
u feudalnom drutvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno.
Svatko je vezan za posebni drutveni prostor a pokretljivost je
drutvenih klasa nemogua. Neupitni poloaj svakog pojedinca
u drutvenom prostoru jami potpunu transparentnost i jasnou.
Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se
kanjava svako mijeanje znakova. S usponom buroazije taj
14
Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 - 5; S. Lash, Ibid, str. 71. Usp. takoer David Kellner,
Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond, Stanford Univer
sity Press, Stanford, 1989.
XII
kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni pore

dak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razli
kovnih znakova". Konkurencijska demokracija dokida "endogamiju znakova" svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je
simulakr usredotoen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost.
"Problematika prirodnosti, metafizika realnosti i pojavnosti os
tat e od Renesanse problematikom svake buroazije".15 Primje
reno svom prometejskom htijenju, ona se prvotno morala posve
titi oponaanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju.
Modernost ili nadolazak industrijske revolucije, odnosno drugi
poredak simulakra, jest razdoblje buroazije i primata industrij
ske proizvodnje. "S industrijskom revolucijom nastupa nova
generacija znakova i predmeta. To su znakovi bez kastinske tra
dicije, koji se nikada nee sueliti sa statusnim ogranienjima...
Problem njihove osobitosti i porijekla vie se ne postavlja. Iz
vorite im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji indus
trijskog simulakra". 16 Njihova je pojavnost serijska, njihovi su
meusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet njihove mogu
nosti jest proizvodnja. Zahvaljujui tehnici, u beskonanim se seri
jama proizvode potencijalno identina "bia" (predmeti/znakovi),
i to je ono to tvori kljunu znaajku industrijskog simulakra.
Kasnije, usponom tehnoloke revolucije, drutvena je reproduk
cija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko nae
lo drutva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar
i gipsani aneli, sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Nastupa
doba tehnike reproduktibilnosti, koju Baudrillard analizira osla
njajui se na nezaobilaznog Waltera Benjamina.
Trei poredak simulakra, onaj u kojemu danas ivimo, defini
ran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih
struktura znakova i znaenja. To je poredak u kojemu, s onu
stranu formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logi
ka binarnih opozicija. "Veliki simulakri koje ovjek gradi kreu
se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i
15
16
Jean Baudrillard, L'change symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 79.
J. Baudrillard, Ibid., str. 84.
XIII
Rade Kalanj
napetosti sila do dananjeg univerzuma struktura i binarnih opo

zicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike ener
gije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i koda".17
Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izraena u obrascima
kao to su, primjerice, kibernetika kontrola, pitanje/odgovor,
feed-back, stvaranje pomou modela, diferencijalna modulacija
itd. Problem znakova postavlja se na posve drugaiji nain.
Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. "Na toj razi
ni, kae on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene, nji
hove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja, njiho
va zaobilaenja, iluzije koju oslikavaju, onoga to preuuju ili
njihovih paralelnih znaenja - sve je to poniteno". 18 Ono to
ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija
koda" ili, jo reduciranije, puka molekula koja emitira zasljepljujue znakove, uvodi digitalnost u meuljudske odnose i zapo
sjeda sve poruke, sve znakove drutava u kojima ivimo.
Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su zasta
rjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve rtvuju esencijalizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove kritike
podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam. Knji
ga O zavoenju najveim je dijelom kritiki obraun s tim i drugim
teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju povrin
sku pojavnost stvari i od manifestnog bjee prema latentnom. Svim
takvim intelektualnim strategijama, tim "dubinskim modelima"
svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlateni sta
tus. Za razliku od njih, Baudrillard velia Nietzscheovu kritiku
"istine" te zagovara model koji zahvaa "povrinu" i temelji se
na onome to se odreuje kao "zavoenje". Enigma je zavoenja
u tome to se ono odvija na povrini i stalno izaziva na traganje
za dubinskim strukturama. Ono to su marksisti smatrali nebit
nim dijelom kapitala (reklama, mediji, informacija i komunikacij
ska mrea) sada postaje bitnom sferom. Upotrebna vrijednost roba,
imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima, kodovima, si17
18

J. Baudrillard, Ibid., str. 89 - 90.
XIV
mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavoenje

se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto
modela proizvodnje.
Tim stajalitima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima
i simulacijama, Baudrillard takoreku "hiperbolizira" svoju teo
riju robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intonira
nog naslova ali i svog sadraja, najee iitava i prepoznaje
kao cijeli Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izriitost i koncentracija njihove doreenosti. U medijima i potroakom
drutvu ljudi su zahvaeni igrom slika, simulakra koji su sve manje
povezani s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo ivimo u svijetu simu
lakra gdje slika ili oznaitelj dogaaja nadomjeta neposredno
iskustvo i znanje o njegovu uporitu i oznaeniku. Novi postmoderni univerzum tei sve pretvoriti u simulakr. To je za Baud
rillarda svijet u kojem se sve oko nas oituje u simulacijama, koje
su liene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. Simulacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti.
Vie nema realnosti ili "realnog" koje bi stajalo naspram "imi
tacije" ili "mimikrije". Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja
simulacija. Baudrillard dri da su masovni mediji obiljeje nove
epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potronje prerastaju u novi
univerzum komunikacije. Taj novi univerzum, za razliku od staro
ga (koji ukljuuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijar
halnog Oca), poiva na meupovezanostima, povratnim vezama
i dodirima. Njegovi su procesi narcistiki i bremeniti su stalnim
povrinskim mijenama. Baudrillard konstatira da danas vie nema
ni "scene" ni "ogledala" ve da je sve pretvoreno u "zaslon" i
"mreu". Razdoblje proizvodnje i potronje preraslo je u epohu
meuodnosa i povratnih veza. ivimo u ekstazi komunikacije a
ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nesta
nak javnog prostora, koji je na suptilan nain popraen nestankom
privatne sfere. Privatni prostor nije vie tajna. Neko je postojala
jasna granica izmeu izvanjskog i unutranjeg a danas je ta opre
ka nestala na opscen nain tako da najintimniji sklopovi naega
ivota postaju virtualnim izvoritem kojim se hrane mediji. MedijsXV
Rade Kalanj
ka je praksa preobliila nae osjete prostora i vremena. Realnost

nije vie na neposredni dodir sa svijetom ve ono to nam daje
televizijski "zaslon". Pojednostavljeno reeno, televizija je svijet.
Ili, poneto kompliciranije, televizija se rastvara u ivotu, ivot se
rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje
fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju.
Nije teko uoiti neizbjene paralele izmeu Baudrillardovih
kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuhana. Baudrillard naime potvruje da je McLuhan doista bio u
pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka,
odnosno da nije vaan sadraj nego forma medija. Razlika je
samo u tome da Baudrillardovi pogledi odiu atmosferom pesi
mizma. Funkcija se medija po njegovu miljenju sastoji u tome
da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince i smjeste ih u univer
zum simulakra u kojemu je nemogue praviti razliku izmeu
spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara tvrdnju da ivi
mo u svijetu u kojem je sve vie informacija a sve manje znae
nja. Odbijanje znaenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u
drutvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom trenut
ku naega ivota mi smo upravo bombardirani preobiljem slika
i jedini nain da se s time suelimo, da se odupremo toj moi
nad naim ivotima jest prihvaanje slika samo kao oznaitelja,
kao povrinskih entiteta, te odbacivanje njihovih znaenja, nji
hovih oznaenika. Za gledateljsku iskustvo, primjerice, televizij
ske su vijesti puki slijed povrinskih slika. ovjek se ne moe
pozvati na vijesti od prole veeri jer se nema na to pozvati, jer
nema niega osim slika, osim oznaitelja iskustva. Vijesti su kola
fragmentiranih slika, pri emu svaka od njih potie i priziva jo
vie slika. Svaka je slika simulakr odnosno savrena kopija bez
originala. Vijesti su slike slika, u konanici hiperrealnost. U vijes
tima je utjelovljeno postmodernistiko nijekanje povijesti koja
se zahvaa kao puko spremite slika za usputnu i ponovnu upo
trebu, kao uviranje svega u sadanjost. Lingvistiki reeno, postmoderno je iskustvo sinkrono, ono prolost liava njegovih sliXVI
ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historinosti i uklapa

ih u neku vrstu vjene sadanjosti.
Baudrillard je tvorac golema mnotva neologizama. Mogue
ih je odgonetnuti i itati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo
pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvede
ni. Jedan od osobito vanih neologizama jest izraz hiperrealnost.
Tim se izrazom oznaava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje
svaka napetost izmeu stvarnosti i iluzije, izmeu stvarnosti kak
va jest i kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je "hiper" ili vlastiti suviak. Biti "hiper" znai zapravo rastvoriti stare
opreke, to ne znai da su one time nadmaene i razrijeene. Kada
je granina crta izmeu stvarnog i imaginarnog naruena, real
nost nije vie sputana niti prinuena na samoopravdavanje. Ona
se preobraava u jedini vid postojanja i stoga postaje jo realni
jom. U tom je sklopu osobito vano razumijevanje odnosa izme
u medija i masa. Kao to nema masa bez medija tako nema ni
masmedija bez masa. Tu, meutim, valja primijetiti da se Baudrillardovo poimanje masa udaljava od teorija o "masovnom dru
tvu", koje masama pristupaju kao razornom imbeniku auten
tine buroaske kulture. Ne dijeli on ni miljenje Frankfurtske
kole koja zagovara tezu da je kapitalistika kulturna industrija
puko zaglupljivanje masa. U knjizi Efekt Beaubourga Baudril
lard dri da je to poznato umjetniko sredite svojevrsni minijaturizirani model dananjeg sustava. Prema tradicionalnom kriti
kom miljenju, umjetnika radilita, muzeji, kulturni centri (kao
to je Pompidouov Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do
sredstva pomou kojih buroaska kultura proizvodi glupake i
narkotizira mase. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma,
ta umjetnika radilita uzdiu mase do najvie kulturne razine i
istodobno promiu narastanje kritike svijesti. Baudrillard zago
vara drugaije miljenje. Kada mase dolaze u Beaubourg one se
ne prilagoavaju slubenoj kulturi ve naruavaju i rastvaraju mit
sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaaju
smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne ogleda u
znaenju ve samo u simulaciji.
XVII
Rade Kalanj
Teza o posvemanjem gubitku znaenja ili o nestanku spo

sobnosti za njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opi
zakljuak da je Baudrillardov postmodernistiki diskurs u cjeli
ni pesimistiki. On dodue ne izraava eksplicitnu nostalgiju za
prijanjim porecima simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih
dijagnoza "simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju mogu
nost takvog zakljuka. Na taj se interpretativni nain mogu i
tati svi njegovi radovi napisani od poetka osamdesetih godina,
a prije svega Fatalne strategije. Razmatranje se vrti oko teze da
se drutveni svijet sve vie misli sa stajalita objekta. Okonano
je doba "reprezentacijskog subjekta" i svijet vie ne moemo
poimati kao da su Kantove kategorije prostora, vremena, uzronosti itd. univerzalni put do istine. Subjekt nam vie ne daje
nadmo nad stvarnou. Povlateni poloaj sada pripada objek
tu, zapravo hiperrrealnom objektu, simuliranom objektu. Umje
sto logike subjekta impostira se logika objekta, i to je ono to
Baudrillard naziva "fatalnim strategijama". One su samo drugo
ime za imploziju znanja, znaenja i drutvenosti. U esto citira
nom ogledu Mase: implozija drutvenog u medijima (1985), koji
je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knji
ge, Baudrillard saima neke od glavnih tema svojih radova
napisanih do sredine osamdesetih godina. Rije je, primjerice, o
medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionalistiku kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suvika
informacija, kao instrumenti koji iskljuuju odgovor primatelja.
Trea je tema ta simulirana realnost koja je liena referencije,
uporita i izvorita. Simulirana realnost djeluje izvan logike pre
doavanja. Mase im se "subverzivno" odupiru strategijom ut
nje ili pasivnosti. Apsorbirajui simulacije medija, izbjegava
jui odgovore, mase u neku ruku potkopavaju vladajui kod.
Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase, ta utljiva mno
tva, toliko pasivno troe robne artefakte, televiziju, sport, poli
tiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i
klasna borba postaju posve zastarjelima. Rije je o eri potro
ake kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu postmoderna
XVIII
kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju

se i veliaju samo ki, popularnost i identitarne, pod svaku cijenu
konstruirane razlike. Izmeu modernosti i postmodernosti do
godio se radikalni raskid i nae je doba obiljeeno implozijom i
slomom negdanjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobraz
ba od vrstih referencija prema "opticaju znakova". "Stari mo
derni" poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni
predmeta, odnosima fizike snage i izravnoj komunikaciji nadomijeten je poretkom medija, informacija, komunikacija i
znakova. Znakovi su, dakle, uvijek u sreditu pozornosti i stoga
se stalno daje do znanja da vladajue naelo postmodernosti
nije produkcija nego semiurgija, proliferacija i meusobna igra
znakova, njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativ
nog raskida. Imajui na umu barem najvanije, postojane
Baudrillardove koncepte (implozija, semiurgija, simulacija, hiperrealnost itd.) mogli bismo izvesti zakljuak da je prijelaz iz
robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko drutvo doveo
do ukidanja subjekta, znaenja, istine, prirode, drutva, moi i
same realnosti.
Vieznana logika tog prijelaza otvara prostor za mnotvo
moguih tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije:
problem zla i pitanje kraja povijesti. Ono to daje osobitu kon
tekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja sto
ljea i poetka novog tisuljea. Taj milenijski horizont glavno
je obiljeje Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih
19
i tijekom devedesetih godina. U njima se, dakako, konzekventno reproduciraju i variraju sva kljuna stajalita o simulakru i
simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovi
ma i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu
velikih kulturnih, znanstvenih, politikih i opeintelektualnih
dogaanja koja su oznaila milenijsku zgodu. Dvije su Baudril
lardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kra
ja. Njegovi su uvidi originalni, ako ni po emu drugome onda
19
O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadrajnu studiju Christophera
Horrocksa, Baudrillard i milenij, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
XIX
Rade Kalanj
barem po tome to su razliiti od svih ostalih. Promiljajui "ak

tualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo okarakter
izirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Orgija
je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment oslo
boenja u svim podrujima. Politiko osloboenje, seksualno
osloboenje, osloboenje proizvodnih snaga, osloboenje de
struktivnih snaga, osloboenje ene, djeteta, nesvjesnih nago
na, osloboenje umjetnosti. Prihvaanje svih modela predoa
vanja, svih modela protupredoavanja. Bila je to totalna orgija
stvarnog, seksualnog, kritikog i antikritikog, rasta i krize ras
ta. Proli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proiz
vodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, uitaka. Danas
je sve osloboeno i kolektivno smo sueljeni s kljunim pita
njem: to da se radi nakon orgije?"20
Na to je pitanje teko, moda i nemogue odgovoriti iz postmodernistikog vidokruga. Od samog je odgovora, meutim
vaniji uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastikih osloboe
nja" uvijek djeluje "energija ukletog dijela" ili naela zla. Iako
je sve osloboeno i prozirno, zlo ostaje uporno, ilavo, nesvodivo i mrano. Ono je posvuda na djelu, izraava se na sve
vie naina, u rastrojstvu poretka stvari, u procesualnoj akceleraciji zbilje, u kovitlacu njezinih uinaka, u preobilju paradok
sa, u meusobnom "nadjaavanju uzroka", u neartikuliranim
sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle, provlai naelo zla, ali
ono nije moralne naravi niti Baudrillard eli ostaviti dojam moralizma. Rije je zapravo o naelu neravnotee i vrtoglavice, naelu
kompleksnosti i zaudnosti, naelu zavodnitva, nesukladnosti,
antagonizma i nesvodivosti. Dapae, to naelo ne djeluje u pravcu
smrti nego u pravcu ivotne osloboenosti. Na prvi bi se pogled
moglo zakljuiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastrofistiku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofistikim tonovi
ma, on samo eli naglasiti, bolje rei prenaglasiti, da se postmodernistiko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u
novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko, eko20
Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galile, Paris, 1990.
XX
Postmodemistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva

ta nadilaenja ne znae premoivanje zla nego samo njegovu
"osloboenu prozirnost". Sve je s onu stranu modernosti, ali
sve se opet ponavlja, i to u uveanim omjerima. Seksualno je
osloboenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum
reprodukcije, a u dananjem "Monistikom drutvu" zahtijeva
se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Paradoks
je u tome da seksualnost izrasta u sredinju temu "estetskih teh
nologija", publiciteta, pornografije, biozahvata i antropolokih
refleksija. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnev
nog ivota, jezika i medija, kolektivnog imaginarija masa. Ona
se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom. Nema
vie ideje politike, ali se politika igra nastavlja ne brinui se
osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski se imaginarij odvija i
razvija u posvemanjoj ravnodunosti prema vlastitim slikama.
Dovretak i nestanak istodobne su znaajke do krajnosti dovede
nog procesa modernosti. "To paradoksalno stanje stvari, koje je
u isti mah potpuni dovretak jedne ideje, usavravanja moder
nog procesa, i njegova negacija, njegova likvidacija izazvana
vlastitom prekomjernou, irenjem preko vlastitih granica, po
prima oblije transpolitikog, transseksualnog, transestetskog".21
Vie nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni politikih ni
umjetnikih, radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su
prolosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendentnom idealu, to je bio san estetske utopije, nego u opoj estetizaciji svakodnevnog ivota. Ona je "nestala u korist pukog op
22
ticaja slika, u transestetskoj banalnosti".
Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamiki fak
tor postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni diskurs o povijesti. Vienje povijesti kao slijeda linearnih, dijalek
tikih, progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima,
orkestriranim ritualima, dramatinim dogaajima koji su struk
turirani i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna ilu21
22

XXI
Rade Kalanj
zija svijeta nadmona je iluzornoj moi same realnosti. Varirajui

Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i nel
judskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podovjeku a
ne prema nadovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijed
nosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i
zla. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim
okolnostima ili uvjetima preivljavanja, nego u gubitku simbo
likog. U doba kada se gasi izvorna snaga simbolikog a imaginarijem poinje vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija teh
niko, dogaajno i medijsko ubrzanje ivota, ubrzanje svih vrsta
razmjene, ubrzanje svih oblika osloboenja stjee se dojam o
nestanku zbiljske "referencijalne sfere" povijesti.
Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest
shvaena kao pripovijest nije vie mogua jer ona poiva na
nekom moguem slijedu smisla. No ako je svaki dogaaj posre
dovan bujicom, difuzijom i opticajem slika ("osloboen od sebe
samoga") tada se dogaajna zbilja atomizira, fragmentira i par
tikularizma, kulturni se i dogaajni sklopovi dezartikuliraju i ula
ze u binarnu, elektronsku, "zasljepljujuu" logiku raunalnoinformacijskog jezika. Povijest se, kao ubrzani opticaj slika,
udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. Prema drugoj, obr
nutoj hipotezi, povijest se oituje kao usporeni proces, koji je
izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim to se nama
nadaje kao prolaznost vremena. Drugim rijeima, materijalna
masa fenomena uvjetuje i usporava nae poimanje vremenskog
ubrzanja. Taj se pogled na stvari oituje i na planu drutvenih
fenomena. Suvremenim drutvima, primjerice, vladaju masov
ni procesi, ne samo u sociolokom nego i u demografskom smi
slu. Da bi se dogodila neka znaajna promjena ili neki nepovratni
prijelom, potrebna je kritika masa demografskog i sociolokog
"materijala". Posrijedi su, oigledno, dvije mogunosti poima
nja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti
ili usporavanje prema naelima fizike inertnosti. Baudrillard i
u tom pogledu iznosi posve osebujnu, "oprenu" tezu. "Povi
jest, smisao i napredak, kae on, vie ne uspijevaju pronai svoXXII
ju brzinu osloboenja. Oni se vie ne uspijevaju odlijepiti od

tog odvie zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje
toliko usporava vrijeme da nam ve sada izmiu percepcije i zami
ljaj i budunosti. Ta masa svojom preutnom imanencijom guta
svaku drutvenu, povijesnu i vremensku transcendenciju. Poli
tiki dogaaji vie nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom
bi nas oarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno
neodgovorni. Tu zavrava povijest, ne zbog nepostojanja aktera,
ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previe), ni
zbog nedostatka dogaaja (jer ih je, zahvaljujui medijima i in
formacijama, ionako previe), nego zbog usporavanja, ravnodu
nosti i zaprepaenja. Povijest se vie ne moe prevladati, pojmiti
vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom uinku, iscrpljuje se u poseb
nim uincima, ona implodira u aktualnosti".23 Prema tome, o kraju
povijesti ne moe se govoriti, ali ne toliko zbog kvazihegelijanskih linearistikih razloga protumaenih u Fukuyaminom kljuu
koliko zbog toga to vie nema vremena da samu sebe sustigne.
Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko uspora
va da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao iluzija kraja.
Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek izno
va zaudimo kad se ona vraa i reciklira. "Valja se drati inje
nice da se sve ono to nije bilo unitivo, neiskorjenjivo danas
opet reciklira te da stoga nema konanog rjeenja. Neemo iz
mai onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se
ostaci, svi ostaci - crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, su
kobi, ideologije - beskonano mogu reciklirati. Fantastino je to
da sve ono to smo smatrali povijesno prevladanim doista nije
nestalo nego je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhajski, anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u du
bini tijela. Povijest se otrgnula od ciklikog vremena tek toliko da
24
bi potpala pod reciklirajui poredak".
Mislei povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i epis
temolokog naela neodreenosti dolazi se do postmodernisti23
24
Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galile, Paris, 1992, str. 15.

XXIII
Rade Kalanj
kog zakljuka da nita vie nije sigurno ni pouzdano, a kamo li

kraj povijesti. Nije vie sigurna ni razmjena kao temeljni odnos
razvitka modernih drutava. Dapae, nastupilo je doba nemo
gue razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, na
kon to je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraa svojoj
poetnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijalnog meuljudskog odnoenja preko kojeg se oituju razni tipovi
oblikovanja ili razgradnje drutvenosti. Razmjena je izgubila svoje
naelo ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu vie razmjenjive ni za
kakvo ekvivalentno uporite. Ni sam svijet vie nema svog ekvi
valenta i sve pliva u moru neodreenosti. Bez ekvivalentnih oslo
naca razmjene nema vie ni neupitnog socijalnog determinizma.
Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo
socijalni determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti.
Govorimo o tome da ivimo u "interaktivnoj drutvenosti" ali
ba se u njoj gubi ono to u tradicionalnoj, kritiki usmjerenoj
socijalnoj filozofiji poznajemo kao "rad negativnog", kao dija
lektiko poricanje "objektivnih mogunosti". U dosadanjim ana
lizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jas
nih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonistikog para
drutveno konstituirajue razmjene. Danas ta opreka vie ne fungira na tako jasan razmjensko-antagonistiki nain. "Sfera je rada
neodreena i sam je pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno
smo dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonistike
dinamike. Drutveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i
drutveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora".25 Teza o
"socijalnom lomu" ("fracture sociale"), kojom dananji sociolozi
oznaavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog
naina miljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je jo uvi
jek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom
jeku informatike i virtualne zbilje pokuava oivjeti drutvene
odnose i sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika ilu
zorna a intencija deplasirano utopijska. Budui da se dogodila
"razorna revizija" naela stvarnosti i naela spoznaje, taj stari nain
25
Jean Baudrillard, L'change impossible, Galile, Paris, 199, str. 32.
XXIV
miljenja nema vie nikakvu djelotvornost a socijalne adresate

kojima je upueno navodi na pogreni radikalizam bez referencijalnosti.
Novi, a to za Baudrillarda znai postmoderni nain miljenja,
mogu je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno strukturira oko informatike i virtualne mree, oko poretka simulakra
koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i oituje se kao njezina simu
lirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog)
drutva utjelovljena u politikoj ekonomiji, anatomi- ju postmo
derne drutveno-povijesne situacije (postindustrijskog drutva)
tvori planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton", Negri "Im
perij" a Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije in
formatikog i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim
svojstvom "nove ekonomije".26 Tako je Baudrillard, polazei od
kritike politike ekonomije kao supstancijalne znaajke moder
nog drutva i preusmjeravajui je na kritiku politike ekonomije
znaka dospio do informatikog i virtualnog oblikotvornog nae
la drutvene stvarnosti.27 On to naelo relativistiki nemilosrdno
raarava, ali usprkos tom postmodernistikom postupku ono
ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudril26
Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global Capitalism. U zborniku:

Will Hutton and Anthony Giddens, Global Capitalism, The New Press, New York,
2000; Antonio Negri/ Michael Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges
Balandier, Le Grand Systme, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se
voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov prvi svezak,
Uspon umreenog drutva (Golden Marketing, Zagreb, 2000), kree u istom smjeru
kao i Baudrillardovi spoznajni interesi, ali je razlika u tome to su Castellsove analize
socioloki organiziranije, empirijski zasnovanije i neoptereene esejistiko-retorikim
emfazama postmodernistikog kova.
27
Baudrillard je, kako to najednom mjestu konstatira Georges Balandier, temeljito
shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz drutvenog
oblika potronje stvari u drutveni oblik potronje imaterijalnih predmeta, koja se
namee na sve zavodljiviji nain". G. Balandier, Images, images, images. U: Cah
iers internationaux de sociologie, janvier/juin, 1987, str. 21. Taj broj renomiranog
sociolokog asopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike, nova realnost, o kojoj,
pored Balandiera i samog Baudrillarda, piu i mnogi drugi poznati autori, primjerice:
Raymond Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez,
Jean-Michel Berthelot itd.
XXV
Predgovor
Rade Kalanj
lardova kova ne uspijevaju izbjei esencijalistika i supstancijalistika pribjeita u objanjavanju drutva i drutvenih promjena.
* * *
Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela voen prije svega idejom
da se stekne to potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu
genezu. No ipak je teite na onim njegovim radovima koji svje
doe o bitnom zaokretu prema postmodernistikom diskursu, a
to znai knjigama u kojima se postepeno naputa "produktivistika" tematika tradicionalne politike ekonomije i sve vie dola
zi do izraaja zaokupljenost problematikom znaka, informacija,
komunikacija, medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po emu
je taj autor postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" re
centne teorijske intelektualnosti. Voeni tom idejom u ovaj smo
izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedeih Baudrillardovih
knjiga:
Pour une critique de l'conomie politique du signe {Kritika
politike ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172 228.
L'change symbolique et la mort (Simbolika razmjena i smrt),
Gallimard, Paris, 1976, str. 7 - 29; 77- 117.
De la sduction (O zavoenju), Galile, Paris, 1979, str. 75 - 92;
107 - 115; 241 - 243.
Les stratgies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris,
1983, str. 10- 33.
Au - del du vrai et du faux, ou le malin gnie de l'image
(Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike), Cahiers
internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 145.
La Transparence du Mal. Essai sur les phnomnes extrmes
(Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galile,
Paris, 1990, str. 11 - 42; 88 - 115.
L'illusion de la fin (Iluzija kraja), Galile, Paris, 1992, str. 11 27; 129 - 142.
XXVI
L'change impossible (Nemogua razmjena), Galile, Paris,

1999, str. 11-38.
Oigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedosta
je knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Ga
lile, Paris, 1981), koja je, moda, najpogodnija za prepozna
vanje njegovih glavnih ideja. Morali smo je, na alost, izostaviti
jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdava
koji e je objaviti u integralnom obliku.
Rade Kalanj
SIMULACIJA I ZBILJA
1.
Kritika politike ekonomije znaka
Kritika politike ekonomije znaka pokuava provesti ralambu

oblika/znaka kao to je kritika politike ekonomije eljela provesti
ralambu oblika/robe.
Kao to je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost pri emu se cjelovita analiza tog oblika namee dvjema stranama
sustava - jednako je tako znak istodobno i oznaeno i oznaitelj,
a ralamba oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. Naporedno se namee, dakako, logika i strateka analiza odnosa izmeu
dva pojma, naime:
1. Izmeu sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo
rabne vrijednosti) ili izmeu oblika/robe i oblika/predmeta.
2. Izmeu sustava Ozlj (oznaitelj) i sustava Ozn (oznaeno) ili
izmeu njima pripadajueg koda, koji odreuje artikulaciju
vrijednost/znak i oblika/znaka.
Taj se odnos uspostavlja u oba sluaja kao hijerarhijska funkcija
izmeu prevladavajue forme i forme-alibija ili forme-satelita, koja
je u isti mah logika kruna i ideoloko ispunjenje one prve.
Simulacija i zbilja
Magijska misao ideologije

To jednakoznano ustrojavanje vrijednosti u onome to se uo
biajeno naziva ekonomskim poljem i poljem znaenja ima za
posljedicu premjetanje i radikalno razliito pojmovno odreenje
svekolikog procesa ideologije. On se vie ne temelji na infra/superstrukturalnom odnosu izmeu materijalne proizvodnje (sus
tav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd.) koji
bi ih izrazio i prikrio njihove proturjenosti. Sve je to nadalje
dijelom, s istim stupnjem objektivnosti, ope politike ekonomije
(njezine kritike), koju s kraja na kraj proima isti oblik i njome
upravlja ista logika.
Valja podsjetiti da tradicionalno shvaanje ideologije, s njezi
nim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije", osim
to iziskuje nepodnoljivu terminsku gimnastiku ("superstrukturalna", "dijalektika", "prevladavajue strukturalna" itd.), uzrokuje
i nemogunost shvaanja "ideoloke" uloge kulture i znakova
koji su na taj nain drukije odvojeni nego samo na razini ozna
enih. Ideologija (neke skupine, vladajue klase) uvijek obuhva
a velike teme, velike sadraje, velike vrijednosti (nacija, moral,
obitelj, humanizam, srea, potronja) ija alegorijska snaga, ne
zna se kako, djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja.
Sadraji misli djeluju na stvarne situacije i, u cijelosti, ideologija
se odreuje kao uzmak kulture pred ekonomijom.
Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji proima u
jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proiz
vodnju - ili radije logiku podjelu tog oblika u dva pojma:
RV/UV
Ozlj / Ozn
- funkcionalnu podjelu, strateku, preko koje se oblik proiz
vodi. To znai da je ve cijela ideologija sadrana u odnosu RV i
UV, naime, daje cijela u logici robe, kao stoje sadrana i u odno
su Ozlj i Ozn, naime, u unutarnjoj logici znaka.
4
Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne

poiva u njezinoj materijalnosti, nego u njezinoj formi. Tu se nahodi poetak svake kritike teorije. Jednako analitiko svoenje
valja provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne poiva u nje
zinoj "idealnosti", tj. u realistinoj metafizici sadraja misli, nego
u njezinoj formi.
"Kritika" (i ona marksistia) ideologije poiva na magijskoj
misli ideologije. Ona je ne iitava kao oblik, nego kao sadraj,
kao transcendirajuu danu vrijednost - neku vrstu mane koja bi
se nadovezivala na nekoliko velikih predodaba koje magijski
obiljeuju plutajue i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo
"svijeu". Kao to se pod "potrebom" podrazumijeva odnos iz
meu "korisnosti predmeta" i "potranje subjekta", tako se i ide
ologija nadaje kao odnos izmeu projekcije svijesti i idealnosti
neke ... ideje ili vrijednosti. Isti magina poveznica nahodi se iz
meu umjetnih, pa ak i metafizikih pojmova, preinaenih od
materijalnih dobara u kolektivne predodbe i vrijednosti1
Ideologija je ustvari cijeli proces svoenja i apstrahiranja sim
bolike grae u jedan oblik - ali ta se reduktivna apstrakcija ne
posredno nadaje kao vrijednost (neovisna), kao sadraj (transcendirajui), kao predodba svijesti (oznaeno). Upravo zbog tog
istog procesa robu iitavamo kao neovisnu vrijednost, transcen
dirajuu stvarnost, a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i ap
strahiranja drutvenoga rada koji ona vri. Na taj nain graanska
(ili marksistika, naalost!) misao odreuje kulturu kao transcendnost sadraja, povezanih sa svijeu ljudi preko "predodbe", te
oni kolaju meu njima kao pozitivne vrijednosti, jednako kao to
se fetiizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti,
stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne vri
jednosti, i kolaju sukladno pravilima razmjenske vrijednosti.
Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza oevidnosti
sadraja. Lukavstvo je koda da se zaklanja i predouje iza oe1
Valja napomenuti daje "otuenje" takoer jedan od maginih pojmova, koji bi trebali
onemoguiti umjetno razdvajanje - ovaj put ono izmeu "svijesti" subjekta i njegova
idealnog sadraja (njegova "ponovno pronaenog" totaliteta).
Simulacija i zbilja
vidnosti vrijednosti. U "materijalnosti" sadraja forma konzumira

svoju apstrakciju i reproducira se kao forma. U tome je njezina
magija, jer u isti mah utjee na proizvodnju sadraja i svijesti da
bi ih se domogla (kao to proizvodnja istodobno proizvodi proiz
vode i njima odgovarajue "potrebe") - smjetavajui na taj nain
kulturu u neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadr
aja) i svijesti, i u neku metafiziku razmjene izmeu dva pojma. I
ako je graanska vulgata smjetava u tu transcendentnost da bi je
tamo posvetila kao kulturu, marksistika je vulgata pak smjeta
va u istu transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. Ali,
dvije se vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2
Gotovo se sveukupna suvremena misao optereuje pogrenim
pitanjima, beskonanim raspravama proizalima iz umjetnih pod
jela:
1. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magini po
jam "potrebe". Sve bi jo bilo dobro kad se ne bi javio nerje
ivi problem "ponude i potranje" u opem sustavu proiz
vodnje/potronje. Je li rije o neovisnosti izbora ili o manipu
laciji? O pseudodijalektici izmeu toga dvoga? Beskonane
litanije i lani problemi.
2. Razlikovanje infra/superstruktura, koje, kao to smo vidjeli,
potajno obuhvaa neunitivo razlikovanje izmeu materijal
nosti sadraja i idealnosti svijesti - dva tako udaljena pola
povezuje magini pojam ideologije. I ovdje bi sve bilo u redu
kada samim time ne bi ostao vjeno visjeti u zraku - na veliku
sreu narataja intelektualaca - problem "odreujueg inite
lja" i sva akrobatika "interakcije", "dijalektike", "relativne
automnosti" i "nadreenosti" koja odatle proizlazi.
3. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj lani
problem na razinu politike ralambe. Beskrajna se rasprava
vodi oko toga da li jedna utemeljuje drugu, da li druga slijedi
iz prve kao "razvijeniji stupanj kapitalizma", a sve je to bes
misleno i ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe
2
Na taj se nain "kritiko" prokazivanje "umjetnih potreba" i "manipulacije potrebama"

pridruuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduevljenosti potronjom.
koji se ne ralanjuju u njihovu obliku i ne shvaaju kao sadr

aji (jedan znaenja, drugi proizvodnje). Odatle razlikovanje
izmeu "eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko zna
kova". Kao da roba, sustav materijalne proizvodnje ne "znai"!
Kao da znakovi i kultura nisu neposredna apstraktna drutve
na proizvodnja na razini koda i modela, sustava razmjene
poopenih vrijednosti!
Ideologija na taj nain nije ni na jednoj ni na drugoj strani. Ona je
ta ista i jedina forma koja proima sva polja drutvene proizvod
nje. Ona obuhvaa cijelu proizvodnju (materijalnu ili simbolinu)
u istom procesu apstrakcije, redukcije, ope istovjetnosti i eks
ploatacije.
1. Upravo zato to je logika robe i politike ekonomije u samom
srcu znaka, u apstraktnoj istovjetnosti oznaitelja i oznae
nog, i razlikovnoj kombinatorici znakova, oni mogu djelovati
kao razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao upo
rabna vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna dru
tvena uporaba).
2. Upravo zato to je struktura znaka u samom srcu oblika/robe
moe ona neposredno zadobiti uinak znaenja - ne u smislu
"vie", poput "poruka" i konotacija - nego zato to se us
postavlja samim svojim oblikom, kao totalni medij, kao sus
tav komunikacije koji upravlja svekolikom drutvenom raz
mjenom. Kao oblik/znak, roba je kd koji upravlja razmjenom
vrijednosti. Bez obzira bio on materijalni sadraj proizvodnje
ili nematerijalni sadraj znaenja, kd je odluni initelj: pravi
lo igre oznaenih, pravilo igre razmjenske vrijednosti. Upra
vo on ponekad, poopen u sustavu politike ekonomije, uki
da svaku simboliku ambivalentnost da bi na uspostavljenoj
ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo "racionalno" kola
nje i igru razmjena.
Ovdje se pojam otuenja pokazuje neupotrebljivim, zbog njego
va uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. Jednako kao to mi7
Simulacija i zbilja
tovi primitivnih drutava nisu "lane" pripovijesti koje svijesti

sebi pripovijedaju, nego su kod znakova koji se razmjenjuju,
povezujui skupinu samim tim kolanjem, a ne znaenjem mitskih
"sadraja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"), jednako tako temeljni
kod naih drutava, koji je onaj politike ekonomije (oblik/roba i
oblik/znak), ne djeluje preko otuenja svijesti na sadraje: on racio
nalizira i upravlja razmjenom, on omoguuje komunikaciju, ali
sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla.
Podjela rada, funkcionalna podjela pojmova diskursa ne "mis
tificira" ljude, nego ih socijalizira i oblikuje njihovu razmjenu
prema apstraktnome opem obrascu. Sam pojam pojedinca proiz
vod je tog opeg sustava razmjene. A ideja "totaliteta", sukladno
kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe misli u svojoj
idealnoj referenciji, nije drugo doli uinak, simptom, sjena koju
na nj baca sustav. Otuenje, magini pojam preko kojega svijest
sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadraj (svoj iznova pronaen
"totalitet") jest ideoloki pojam - a ideologija, u svojoj nadstrukturalnoj inaici sadraja svijesti, jest otueni pojam.
Danas potronja - ako ta rije ima neko znaenje izuzev ono
ga koje mu podaruje vulgarna ekonomija - odreuje upravo stu
panj na kojemu se roba neposredno proizvodi kao znak, kao vri
jednost/znak, a znakovi (kultura) kao roba. Ali, kada bi "tragatelji",
posebice oni na Marxovoj putanji, umjesto da se dijele na speci
jaliste, jedni "proizvodnje" (ekonomija, infrastruktura), drugi ide
ologije (znakovi, kultura), ili na dijalektiare koji ne smjeraju to
talitetu, pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti, znali bi da
danas nita od onoga to se proizvodi i razmjenjuje (predmeti,
slube, tijela, seks, kultura, znanje itd.) nije vie ni strogo iitljivo kao znak, ni strogo izmjerljivo kao roba, da sve vodi opoj
politikoj ekonomiji iji presudni predmet vie nije roba (ak ni
ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi oznaitelja, sa
svojom porukom, svojim konotacijama, nego uvijek kao da jo
postoji neka objektivnost proizvoda) - niti, naravno, kultura (ak
ni u svojoj "kritikoj" inaici: znak, vrijednosti, ideje posvuda
8
komercijalizirane ili "obuvaene" vladajuim sustavom, ali tako

er jo prisutna kao da je jo preostalo neto ija je transcendentnost bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana - neka vrsta
uzviene uporabne vrijednosti kulture preinaene u razmjensku
vrijednost). Predmet te politike ekonomije, naime njezin najjed
nostavniji dio, njezin nukleus - upravo to to je prema Marxu
bila roba - to to danas nije ni roba u doslovnom smislu, ni znak,
nego nerazdvojivo oboje, pri emu se oboje ponitilo kao speci
fina odreenja, ali ne kao oblik, taj predmet moda je naprosto
predmet, oblik/predmet na koji se, na sloeni nain koji opisuje
najopenitiji oblik politike ekonomije, nadovezala uporabna vri
jednost, razmjenska vrijednost i vrijednost/znak.
Metafizika znaka
Znak se nadaje s istom oevidnou vrijednosti znaenja kao i
roba u "prirodnoj" oevidnosti svoje vrijednosti. To su "najjed
nostavnije" i najtajanstvenije stvari. Semiologija pak, poput poli
tike ekonomije, samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno dje
lovanje.3
Kao to smo vidjeli u ranijem propitivanju, apstrakcija sustava
razmjenske vrijednosti odrava se jedino kao uinak konkretne
stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i potre
ba. Takva je strateka logika robe, te ona od drugog pojma ini
satelit i alibi prvome. Jednako je tako s logikom i strategijom zna
ka. Ta pretpostavka niti "znanstvene postulate" semiolingvistike,
posebice one o proizvoljnosti znaka, kako ga je definirao Saus
sure i ispravio Benveniste.
Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloenosti, u inje
nici da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" odreenje da znai
pojam ili stvarnost - stol (Tisch, na njemakome itd.), nego u
3
Dvije su se vrste ralambe poduhvatile toga naporednog fetiizma robe i znaka.

Kritika politike ekonomije, ili teorija materijalne proizvodnje koju je ustanovio
Marx - kritika semiologija ili teorija tekstualne proizvodnje, koju je u novije doba
vodila skupina okupljena oko asopisa Tel Quel.
9
Simulacija i zbilja
samoj injenici da uspostavlja istoznanost izmeu odreenog

Ozlj i odreenog Ozn. U tom smislu, proizvoljno je jednako po
svemanje u sluaju "simbola" 4 , pri emu analogija izmeu Ozlj
i Ozn ne mijenja nita u naelu ekvivalentnosti. Proizvoljno je u
temeljnom uspostavljanju potpune korelacije izmeu nekog "dis
kretnog" Ozlj i nekog jednako diskretnog Ozn. Drugim rijeima,
proizvoljno je u "diskreciji" koja jedina utemeljuje mogunost
jednadbenog odnosa znaka, primjerice: ovo = ovo, i to ne znai
nita drugo. Ta je pritajenost stoga samo naelo racionalnosti znaka
koje djeluje kao univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualnosti znaenja koja ne proizlaze iz nekog odgovarajueg okvira, iz
istovjetnosti i posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladava
jua i svodljiva racionalizacija znaka, ne u odnosu na neku "kon
kretnu stvarnost", izvanjsku, imanentnu, to bi je znakovi apstrak
tno iznova dohvaali da bi je izrazili, nego u odnosu na sve to
izlazi iz sheme istovjetnosti i znaenja znaka, u samom zahvatu
koji ga ini, u toj iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog
Ozn, svedenog, potisnutog, ponitenog. Racionalnost znaka te
melji se na iskljuenju, na ukidanju svake simbolike dvosmisle
nosti, u korist vrste i jednadbene strukture. Znak je diskriminira
jui: on se strukturira iskljuivanjem. Nadalje kristaliziran na toj
iskljuivoj strukturi, oznaujui svoje strogo odreeno polje, odrekavi se svega ostalog i odreujui Ozlj i Ozn u sustavu primje
rena nadzora, znak se nadaje punom, pozitivnom, racionalnom i
razmjenjivom vrijednou. Tijekom strukturiranja, nestalo je svake
virtualnosti znaenja.
To odreenje Ozlj i Ozn pojam po pojam, moe se vrlo lako
usloiti u dvosmislen, viesmisleni odnos a da se ne ogrijei o
logiku znaka. Neki Ozlj moe se odnositi na nekoliko Ozn ili
obratno: naelo istovjetnosti, dakle iskljuivanja i svoenja, na
kojemu se temelji proizvoljno, ostaje isto. Ekvivalentnost je na
prosto postala polivalentnost, jednako se radikalno suprotstavlja4
Ovdje uzet u znaenju klasine semiolingvistike, simbol kao istovjetna inaica znaku.
Mi se, naprotiv, uvijek sluimo pojmom simbola (simbolika, simbolika razmjena) u
suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu znaka i znaenja.
10
jui ambivalentnosti. Sama dvosmislenost jo nije drugo doli kole

banje naela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Blijeenje
znaenja ne dovodi u pitanje naelo racionalnosti znaka, dakle
njegovo naelo zbiljnosti. Iako dolazi do mnogostrukog povezi
vanja izmeu Ozlj i Ozn koji zadravaju svoju "pritajenost", kd
znaenja i nadalje djeluje kao sustav nadzora znaenja.
Jedina ambivalentnost (koju drimo nadasve snanim inite
ljem kidanja vrijednosti, s ove ili one strane vrijednosti/znaka i
simbolikog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje itljivost, lanu
prozirnost znaka, njegovu uporabnu vrijednost (racionalno iitavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije).
Ona ukida politiku ekonomiju znaka, pa, prema tome, i odgo
varajua odreenja Ozlj i Ozn, pojmove obiljeene znaenjem,
koji dobivaju smisao tek preko klasinog prihvaanja procesa
znaenja, pa stoga ne bi bili kadri preivjeti, u bilo kojem obliku,
ukidanje te logike. U logici ambivalentnosti i simbolike, suoeni
smo s procesom ponitenja znaka, ponitenja jednadbe pomou
koje se on artikulira i koja u komunikacijskom diskursu nikad
nije ponitena. Cjelovita, nepronina, nikad rasvijetljena, ona tako
utemeljuje istu vrstu drutvene tajne kao i onaj drugi medij, roba,
koji takoer poiva na toj apstraktnoj jednadbi svih vrijednosti.5
Kritika politike ekonomije, koju je Marx primijenio na razini
razmjenske vrijednosti, ali iji sveukupni raspon podrazumijeva i
uporabnu vrijednost, jest upravo to rastvaranje robe i njezine im
plicitne jednadbe, rastvaranje robe kao forme i koda ope ekvi
valentnosti. Upravo to kritiko ponitenje valja proiriti na polje
znaenja u Kritici politike ekonomije znaka.
To raspadanje znaka povlai za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao takvih, ali ne ukidanje
u smislu nekog mistinog nitavila grae smisla i djelovanja smisla. Simbolika
radnja smisla obavlja se takoer na zvunoj, vizualnoj, gestualnoj (i drutvenoj)
grai, ali slijedno posve drukijoj logici o kojoj e jo biti rijei.
11
Simulacija i zbilja
Privid referenta
Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i funk
cionalnog smisla, Ozlj upuuje na Ozn, a zajedno upuuju na
neki referent. Znak kao apstraktna struktura upuuje na fragment
objektivne stvarnosti. Uostalom, izmeu ta dva pojma Benveniste,
ispravljajui Saussurea, smjetava proizvoljnost znaka - koja se
nahodi izmeu znaka i stvari koju oznauje, a ne izmeu Ozlj i
Ozn, koji su oba psihike prirode i nuno su povezani u duhu
subjekta odistinskom konsupstancijalnou. I dalje: (Problemi ope
lingvistike, str. 52.): "Proizvoljno je to to se neki znak, a ne neki
drugi, vezuje uz odreeni dio stvarnosti, a ne uz neki drugi. U
tom smislu, i jedino u njemu, moe se govoriti o dodirivanju, ali
i to ne zato da bi se problemu iznalo rjeenje, nego prije stoga da
bi ga se naznailo i privremeno od njega udaljilo... Polje proiz
voljnog je na taj nain prebaeno izvan razumijevanja lingvis
tikoga znaka."
Iskljuiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znai premjestiti
problem, a vjerovati da se moe "od njega udaljiti", znai ponu
diti mu rjeenje koje bi, budui da nipoto nije "privremeno" i
metodoloko, lako moglo i opet voditi vjenome metafizikom
rjeenju problema.
Tim zahvatom Benveniste pokuava spasiti unutarnji ustroj
znaka, njegovu loginu nunost (i onu semiolingvistike), dok kod
Saussurea hipoteka proizvoljnog jo tei na uzajamnoj poveza
nosti Ozlj i Ozn. Ali takva je podeenost jedino mogua na os
novi odvajanja znaka i stvarnosti (referenta), a to rjeenje Ben
veniste preputa filozofiji. Ustvari, on na nj odgovara, i to na vrlo
metafiziki nain, poput svih lingvista i semiologa, preko pojmo
va "motivacije" i "proizvoljnoga".
Jer stvari se nipoto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i
onoj drugih) idealistikoj shemi. Rez se ne povlai izmeu znaka
i "stvarnog" referenta. On prolazi izmeu Ozlj (oznaitelj a) kao
forme, i, s druge strane, Ozn (oznaenog) i Rft (referenta) koji se
zajedno upisuju kao sadraj, jedan misli, drugi stvarnosti (ili ra12
dije percepcije), pod znakom Ozlj. Referent o kojem je rije ov

dje nije vie izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak,
on se otprve pomalja u funkciji znaka, on nema drugih stvarnosti
doli one koja se upisuje kao filigran znaka. U strogom smislu, on
odreuje znak, a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme, "go
vorni subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadraja. "Za go
vorni subjekt postoji izmeu jezika i stvarnosti potpuna podudar
nost: znak prekriva i upravlja stvarnou: tonije - on jest ta
stvarnost...", kazuje Benveniste. Taj ubogi govorni subjekt ne zna
dakako nita o proizvoljnosti znaka (on nije semioloki subjekt!),
nego je, u svojoj naivnoj metafizici, donekle u pravu, jer Benvenisteovo proizvoljno (izmeu znaka i stvarnosti) ne postoji u
veoj mjeri negoli Saussureovo izmeu Ozlj i Ozn.
Ako se, suprotno Saussureu, sloimo da je Ozn konsupstancijalno Ozlj, tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri, jer Ozn
i Rft imaju isti oblik, koji ima podaruje Ozlj, a proces oblikova
nja, apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca
na drugi, od Ozlj do Rft (zakljuno). Kako god bilo, moe se rei:
1. Ili je motivacija openita s jednoga do drugoga kraja lanca ali tada to vie nije supstancijalna motivacija psihologistikog
tipa, ona sadraja, koja se na neki nain uspinje od Rft prema
Ozlj, nego je rije o formalnoj motivaciji "odozgo", zakon
koda i Ozlj obavjetava i odreuje ak i "stvarnost". Kod pos
taje odistinsko naelo stvarnosti.
2. Ili proizvoljno, konvencija znaka, vlada cijelim lancem. Kon
kretno ne postoji, ono ovisi, u samoj svojoj percepciji, o aps
trakciji i o "diskreciji" Ozlj. Fantom Ozlj iri se nad svijetom
(u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga).
Bitno je uoiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da vodi
znanstvenoj fantastici. Logika ekvivalentnosti, apstrakcije, dis
krecije, oblikovanja znaka obuhvaa jednako Rft kao i Ozn "svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio, nije
drugo doli uinak znaka, njegova ponesena sjena, njegova "pantografska" projekcija. Ili radije Ozn/Rft - jedna i ista stvar, kao
13
Simulacija i zbilja
2. Taj sadraj percepcije na neki nain izranja, on je na razini

znaka zamijenjen oznaenim, sadrajem misli. Izmeu toga
dvoga, prisiljeni smo prijei od ivljene percepcije pojmovnome, sukladno dobrom starom filozofskom idealizmu i ap
straktnome asocijacionizmu ve dobrano pranome u 19. sto
ljeu.
ne, ali jedino s unutarnjeg stajalita semiolingvistike) -jedini zamislivi odnos, jedini pojam pomou kojega se moe misliti artikula
cija fenomenalnog (psiholokog) i znaka, jest motivacija. Prazan
i magini pojam, ali drukije i nije moglo biti im smo stvorili
metafiziku predodbu o referentu, apstraktno odvajanje izmeu
znaka i svijeta - potrebna je neka magina poveznica da bi ih se
povezalo, a nekim sluajem to je upravo onaj isti mosti kojim
politika ekonomija pokuava povezati subjekt i objekt koji su
takoer shvaeni kao rastavljeni: potreba. POTREBA, MOTIVACI
JA, tome nema kraja. Isti pojam skriva isto metafiziko lukav
stvo. U jednom sluaju, pojam ima mahom logiku rezonanciju,
u drugome, mahom psihologijsku, ali, nemojmo se prevariti, logika
i psihologija ovdje su nerazdvojivo pomijeane: semioloka moti
vacija ima iza sebe svekoliku psihologiju - koliko je pak do eko
nomske potrebe, ona je mnogo vie od potranje subjekta: sveko
lika logika artikulacija ekonomske "znanosti" trai je kao svoj
funkcionalni postulat.
Ti pojmovi nisu sluajno prazni. Pojam ne kazuje nita ako
eli popuniti razdvojenost koje nema. Razlikovanje izmeu zna
ka i fenomenalnog referenta postoji jedino za metafiziko vie
nje koje idealizira i apstrahira u isti mah i znak i ivljeni svijet,
jedan kao formu, drugi kao sadraj, u njihovoj formalnoj suprotstavljenosti. Polazei od pogrenih razlikovanja, metafiziko ih
stajalite moe razrijeiti jedino pomou pogrenih pojmova. Ali
ta su razlikovanja strateka i djelotvorna i razrijeiti ih (ukinuti
magijsku nestvarnost tih pojmova), to bi bio jedini nain da se
rijei lani problem proizvoljnog i motivacije znaka, znailo bi u
isti mah i ukinuti mogunost svake semiologije.
A na koji se nain odvija artikulacija izmeu znaka i referenta

(ili izmeu Ozlj i Ozn) tako istanano odijeljenih, a da istodobno
jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. Bilo zato da bi se
zanijekala, sukladno Saussureovoj teoriji znaka, ili relativizirala
ili dozirala u definiciji "simbola", da bi se potvrdila, kao to ini
Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka (utemelje-
Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju, koju je mo

gue naporedno ralaniti na polju znaenja i ekonomije. Moti
vacija (potreba) jedino opisuje, iza formalne suprotnosti dvaju
pojmova, neku vrstu kolanja, zrcalni i tautoloki proces izmeu
dva modaliteta iste forme, preko obrtanja nekog takozvanog sa
draja, reprodukcije sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske
to smo vidjeli - jedan te isti sadraj koji djeluje poput sjene koju
baca Ozlj, uinak stvarnosti preko kojega se zaokruuje igra
oznaitelj i dolazi do promjene.
Ovdje se javlja slinost izmeu logike znaenja i logike poli
tike ekonomije. Potonja djeluje kao referencija potrebama i aktualizaciji uporabne vrijednosti poput antropolokog obzora, a
da pritom one u osnovi ne utjeu na njegovo djelovanje i vlastitu
strukturu. Jednako tako, referent se odrava izvan razumijevanja
znaka: on na nj aludira, ali njegov ga unutarnji ustroj iskljuuje.
Ustvari, vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u
cijelosti obuhvaa oblik politike ekonomije kao njezino dovre
nje. Tako je i s referentom, tom "supstancijom stvarnosti", koja je
cijela obuhvaena logikom znaka. Na dva odjelita polja, dvije
prevladavajue forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombina
cija oznaitelja) iznalaze neki referencijalni razlog, sadraj, alibi
i, znakovito, ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizikim
znakom potrebe ili motivacije.
Svekolika dobra stara psihologija hrani semioloko zdanje:
1. Referent, "stvarni" predmet , pojavni je predmet, sadraj per
cepcije i ivljenog iskustva subjekta - na pola puta izmeu
fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene
formi.
14
15
Simulacija i zbilja
vrijednosti i koda oznaitelja) preko obrtanja stvarnoga. Vidjeli

smo da potrebe (UV) ne ine neku konkretnu realnost, neuspore
divu, izvanjsku politikoj ekonomiji, nego sustav koji je i sam
uronjen u sustav RV, i koji djeluje prema istoj logici. Ako su dva
sustava na neki nain spojena u istoj formi, tada je oevidno da
pojam potrebe ne ralanjuje nita i jedino opisuje, u vidu iluzor
ne artikulacije, ope kolanje jednog te istog obrasca i njegovo
unutarnje djelovanje. To prevodi tautoloka definicija potrebe
(nema druge): ljudi prihvaaju neku stvar kao uporabnu vrijed
nost "zbog toga to im ona treba".
Jednaka krunost, ista psiholoka tautologija vrijedi i za Benvenisteovu motivaciju:
1. Znak zadobiva svoju nunost iz psiholokog konsenzusa koji
nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjelj
ka "stvarnog" u misli).
2. Ali: objektivnost tog odjeljka "oznaena" kao stvarno, oe
vidno je perceptivni konsenzus subjekata.
3. A on se, jednako oevidno, hrani psiholokim konsenzusom
koji povezije neki Ozlj s nekim Ozn.
Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje stvar
no preko znaka doista je poroan, ali to je kolanje, kao to zna
mo, sama tajna svake metafizike (ideoloke) djelotvornosti.
Jednako kao to potrebe nisu pokretaki i izvorni izraz subjekta,

nego uvijek ve njegovo funkcionalno svoenje od strane susta
va uporabne vrijednosti, koja je u suglasnosti s onim razmjenske
vrijednosti, tako i referent nipoto ne predstavlja neku samostal
nu konkretnu stvarnost. On tek iz svijeta stvari (fenomenolokog
svijeta predodbe) ekstrapolira odsjeak uspostavljen logikom zna
ka. Takav je svijet vien i protumaen preko znaka - naime, vir
tualno oblikovan i podloan razoblienju po volji. "Stvarni" stol
ne postoji. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"),
to znai da je on ve oznaen, apstrahiran i racionaliziran obliko16
vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. U

tom smislu i u ovom sluaju ne postoji temeljna razlika izmeu
referenta i oznaenog, a simptomatina je spontana pometnja
nastala u vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vri
jednosti doli one oznaenog, ija eli biti supstancijalna referencija
in vivo, iako je tek njezin produetak in abstracto.6 Na taj nain
strategija je ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari for
malnu cjelovitost, pri emu joj uporabna vrijednost, kojom uprav
lja sustav razmjenske vrijednosti, prua, unato svemu, svoje
"naturalistiko" jamstvo. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn, koje
se moe generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva, ustvari, formal
nu cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft, kojima upravlja ista logika
forma, koja nije drugo doli ona Ozlj, ipak slue kao referencija/
alibi, kao "supstancijalno" jamstvo.
6
Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J.-M. Lefebvre, N.R.F., veljaa 70., br. 1 ,:"Referent
nije uistinu stvarnost... on je slika koju si mi stvaramo o stvarnosti. On je odreen,
oznaen namjerom prema stvarima (!), a ne shvaa se vie kao njegov jednostavni
odnos prema Ozlj, kao stoje sluaj u lingvistici. Od pojma Ozn, prelazim na referent
kao konkretni pristup svijetu...." ) samo prevodi realistiki fetiizam, fetiizam ma
terije posljednji stupanj idealizma koji od materije ini privid. Pa ipak, semiologija se
temelji na tim pomijeanim materijalistikim i idealistikim ostacima proizalim iz
svih kutova zapadne metafizike. Stajalite J.-M. Lefebvrea uostalom svojstveno je
lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza svake semioloke misli,
kako god ona bila kritina, ne bi li bolje iznova uspostavila strategiju znaka. Na taj
nain ona svjedoi o nemogunosi izlaska iz metafizikih problema to ih postavlja
znak ako se radikalno ne propita semioloka artikulacija. On doslovce kae:"Referent
nije stvarnost (naime predmet ije bih postojanje mogao iskusti i nadzirati): mi ga
vidimo kao stvarnoga, ali upravo je ta intencionalnost in duha koji porie svoju
stvarnost, koji od nje ini fikciju, umjetnu konstrukciju." Na taj nain, u nekoj vrsti
bijega prema naprijed, referent je je lien svoje stvarnosti, ponovno postaje simulakrum iza kojega se, unato svemu, neposredno iznova pomalja opipljivi predmet. Na
taj se nain artikulacija znaka moe smanjivati unedogled, do "bezdanosti", neprekid
no iznova izmiljajui stvarno kao svoju onostranost i svoje posveenje. Znak u
osnovi progoni enja za nadilaenjem vlastite konvencije, svoje proizvoljnosti, na
neki ga nain progoni totalna motiviranost. Tako on smjera stvarnosti kao svojoj
onostranosti i svom unitenju. Ali on ne moe "preskoiti svoju sjenu": to stvarno
proizvodi i ponovno proizvodi on sam i ono nikad nije njegova onostranost, nego tek
njegov obzor. Stvarnost je fantazam preko kojega se znak ubeskraj titi od sim
bolike dekonstrukcije koja mu prijeti.
17
Simulacija i zbilja
Saussureovo nauavanje o listu papira (dvostruko lice znaka

koji oblikujemo), prema tome, savreno je idealistiko. Progla
sivi Ozlj i Ozn "jednakima", kao sastavnim dijelovima znaka,
ono zaklanja cjelokupni strateki dispozitiv znaenja, koji upra
vo poiva na nespojivosti dvaju pojmova i na temeljnoj krunosti
prevladavajueg pojma:
1. Metafizika Ozn/Rft, istovjetna onoj potreba i uporabne vrijed
nosti. Ozn/Rft dano je kao izvorna stvarnost, supstancija vri
jednosti i povratne svrenosti preko igre oznaitelja kao oslonca
(cf. analiza J. Derrida u Tel Quel). Jednako tako, uporabna se
vrijednost proglaava za izvor i konanost, potrebe za temelj
nog pokretaa ekonomije - ciklus razmjenske vrijednosti nadaje se poput nunog obrata, ali stranog istinskim svrhama.
2. Ustvari, ta moralna i metafizika povlastica sadraja (UV i
Ozn/Rft) samo maskira odlunu povlatenost forme (RV i Ozlj).
Ta dva pojma su svaki za sebe posljednji "Razlog", struk
turalno naelo cijelog sustava, dok druga dva predstavljaju
jedino obrat. Cjelinom upravlja racionalna apstrakcija susta
va razmjenske vrijednosti i igra oznaitelja. Ali ta temeljna
strategija (iji operacionalni odjek na svim razinama suvre
menog drutva nije potrebno7 dokazivati, od kibernetike programacije do birokratskih sustava i onoga "konzumacije")
brino je zaslonjena rasprostiranjem znaenja na dva (ili tri)
polja (Ozlj, Ozn, Rft), i igru njihova razlikovanja i njihove
istovjetnosti.
Denotacija i konotacija
Ista metafizika na djelu je na razini poruke, u pojmovima denotacije i konotacije (cijelu pojmovnu aparaturu semiolingvistike
treba podvrgnuti istoj radikalnoj ralambi kakvu je Marx proveo
nad pojmovima klasine politike ekonomije).
7
Nipoto nije nekorisno, ali rije je o procesu razvoja politike ekonomije znaka, i na nj
emo se jo vratiti.
18
Denotacija u cijelosti poiva na mitu o "objektivnosti" (bilo

da je rije o jezinome znaku, njegovoj fotografskoj ili ikonikoj
istoznanici itd. ), o neposrednoj istovjetnosti Ozlj nekoj odre
enoj stvarnosti. Niti tekoa koja se time javlja u vezi sa slikom
(ne-skrivenost, kontinuum oznaitelja i oznaenog), ne dovodi u
pitanje pravilo ekvivalentnosti znaka, to spajanje dvaju pojmova
koje omoguuje spajanje fiktivnog stvarnoga s dobivenom slikom
znaka, i, prema tome, racionalizaciju i opi nadzor nad znakom.
Ozn konotacije8 se dakako takoer opravdava istom ralam
bom, budui da i ono ponovno postaje "uinkom denotacije" no
vog procesa "osloboenog" znaenja. Neto drugo je jo zanim
ljivije. Uzmimo Barthesovu analizu reklamne slike za tjesteninu
Pariani, s njezinom konotacijom "talijanstva". "Talijanstvo" samo
prividno pripada oznaenom, pojmovnom sadraju itd., ustvari,
ono samo po sebi tvori neki kod - mit ako hoete, ali znano je da
mitovi nisu dio sadraja, nego je na djelu proces razmjene i kola
nja koda, proces pripisivanja i razvrstavanja iji je oblik odluu
jui. Tako stvari stoje s konotacijom - i ako je ona mjesto ideologije,
to nipoto ne znai da e ona nakalemiti dodatna, parazitna znaenja
na "objektivnu" denotaciju, ne znai da e propustiti naporedne,
infrastrukturi strane sadraje znaka, jer bi to bio proces denota
cije9, a ona je upravo igra ulanavanja i razmjene oznaitelja, proces
beskonane reprodukcije koda (cf. "Fetiizam i ideologija": ideo
logija je vezana uz formu, a ne uza sadraj, ona je strast koda).
Sada se moemo vratiti procesu denotacije kako bismo poka
zali da se on nipoto ne razlikuje od konotacije: denotirani Ozn,
ta objektivna "stvarnost", i sama nije drugo doli kodirana forma
(kod percepcije, "psiholoki" kod, kod "realistinih" vrijednosti
itd.). Moe se jo rei da je "ideologija" jednako totalna u proce8
Poznataje shema konotacije "izmamljivanjem": cijeli znak postaje Ozlj nekoga drugoga
Ozn:
Ozli/Ozn
Ozlj /Ozn
1 opet nije sluajno ako mitska shema infra i superstrukture djeluje implicitno na isti
nain na polju znaenja, kao i na onome ekonomije: denotativna infrastruktura i
"ideoloka" superstruktura.
19
Simulacija i zbilja
su denotacije kao i u onome konotacije i da, napokon, denotacija

nikad nije drugo doli najljepa i najistananija konotacija. Bar
thes u S/Z: "Denotacija nije prvi od smislova, ali ona hini da to jest.
Pod tim prividom, ona naposljetku nije drugo doli posljednja kono
tacija (ona koja izgleda kao da utemeljuje i dovrava itanje), vrhovni
mit zahvaljujui kojemu tekst hini da se vraa prirodi jezika, jeziku
kao prirodi: ne izgleda li nam da reenica, kakav god smisao oslo
baala nakon svog izricanja, iskazuje neto jednostavno, primi
tivno, doslovno - istinito, spram ega je sve drugo literatura?"
Sve se to, kao to smo vidjeli, moe doslovce primijeniti i na
uporabnu vrijednost kao "denotativnu" funkciju predmeta. Ne
izgleda li da predmet ,"sluei", kazuje neto objektivno? Taj
oevidni diskurs najistananija je njegova mitologija. Lana bezazlenost, nastranost objektivnosti. Korisnost, kao i literarnost o kojoj
govori Barthes, nije priroda, nego kod prirodne oevidnosti, koja
ima u odnosu na druge mogue kodove povlasticu da se pojav
ljuje, ona i samo ona, kao racionalna, dok se drugi oituju tek
kao racionalizacije vie ili manje "ideolokih" svrha. Denotacija
ili uporabna vrijednost, objektivnost ili korisnost, uvijek je na djelu
suuesnitvo izmeu stvarnosti i koda pod znakom oevidnosti. I
kao to se uporabna vrijednost, "doslovna" i idealna svrhovitost
predmeta, trajno iznova pomalja iz sustava razmjenske vrijedno
sti, tako i uinak konkretnoga, stvarnoga i denotacije neprestano
proizlazi iz sloene igre preklapanja mrea i kodova, kao to bijela
svjetlost proizlazi iz preklapanja boja spektra. Bijela svjetlost de
notacije nije nita drugo doli igra spektra konotacija.
Na taj se nain razlika denotacija/konotacija nadaje uzalud
nom i samo ideolokom. Ona bi se, unato svemu, mogla iznova
uvesti u paradoksalnom smislu, upravo suprotno od uobiajenog
shvaanja. Jer, denotacija se razlikuje od drugih znaenja (konotiranih) svojom posebnom ulogom brisanja tragova ideolokog pro
cesa iznova ga vraajui univerzalnome i "objektivnoj" nevinos
ti. Daleko od toga da bude objektivni pojam kojemu se suprotstavlja
konotacija kao ideoloki pojam, denotacija je prema tome, budui
da uprirouje sam taj proces ideologije, najideolokiji pojam, ideo20
loki na drugom stupnju - vrhovni mit o kojemu govori Barthes.

Upravo smo istu takvu taktiku ulogu prepoznali i kod uporabne
vrijednosti u njezinu odnosu naspram razmjenske vrijednosti. Na
taj se nain oba polja uzajamno rasvjetljuju u cjelokupnom pro
cesu ideologije.10
S one strane znaka - simbolika
Kritika politike ekonomije znaka podrazumijeva neke mogu
nosti nadilaenja, neku onostranost tog procesa znaenja na ko
joj se ustrojuje razmjenska vrijednost /znak, pa onda i neku ono
stranost semiologije, koja u svekolikoj "objektivnoj bezazlenosti"
tek opisuje njezino djelovanje.
Openito, kritika razmiljanja o nadilaenju znaka (njegove
apstraktne racionalnosti, njegove "proizvoljnosti") provode se u
ime jednog od dvaju termina koji ga ine: bilo u ime Ozn (ili Rft,
to je isto), koje treba osloboditi vladavine koda (Ozlj) - bilo u
ime Ozlj, koje treba osloboditi pritiska Ozn.
Prvu perspektivu - polje Ozn - valja ralaniti u sklopu kritike
prvenstva Ozn u zapadnom propitivanju znaenja, koju su izvr
ili Derrida i Tel Quel . Moralni i metafiziki poloaj znaenja, pri
10
Analiza se moe nastaviti na razini metajezika (obratni pomak):

Ozli / Ozn
Ozn / Ozlj
(cijeli znak ponovno postaje Ozn nekog novog Ozlj). Ozn metajezine denotacije i
sam je u krajnjoj liniji tek uinak Ozlj, tek obrazac simulacije ija cjelokupna poveza
nost proizlazi iz razmjene kojom upravljaju oznaitelji. Bilo bi zanimljivo dovesti do
paradoksa pretpostavku (kojajedva da to jest):
- Rasplinjavanje povijesnog dogaaja u njegovu slijednu kodiranju preko medija,
njegovo otkrivanje i manipulacija njime jednostavnom operacijom koda, kombinatoriki uinak diskursa;
- Na isti nain, na metajezinoj razini, pretpostavka da predmet znanosti nije drugo
doli uinak njegova diskursa, u oblikovanju polja spoznaje koje utemeljuje njego
vu racionalnost iskljuujui sve ostalo (isti proces, kao to smo vidjeli, kao i u
uspostavljanju samoga znaka), ili se pak taj diskurs naprosto nadaje njegovim
predmetom kao obrascem simulacije. A znamo da se znanost, u krajnjoj liniji,
temelji na konsenzusu jezika znanstvene komunikacije.
21
Simulacija i zbilja
kojemu se znak moralizira u svom sadraju (misli ili stvarnosti)

na raun njegove forme. Ta "prirodna filozofija" znaenja podra
zumijeva "idealizam referenta". Na djelu je kritika apstrakcije i
proizvoljnosti znaka u ime "konkretne" stvarnosti. Njezin je san
posvemanje uskrsnue "stvarnoga" u neposrednoj i prozirnoj
intuiciji, preko ekonomije znaka (Ozlj) i koda, kako bi se oslo
bodili oznaeni (subjekti, povijest, priroda, proturjenosti) u nji
hovoj pokretnoj, dijalektikoj, autentinoj istini ... To se vienje
danas uvelike razvija u kritici apstrakcije sustava i kodova u ime
"autentinih" vrijednosti (uvelike izluenih iz individualistikog
graanskog sustava vrijednosti). Na djelu je velika moralistika
tirada o otuenju preko sustava koja, irenjem tog istog sustava,
postaje neka vrsta univerzalnog diskursa.
Taj pokuaj kritike Ozlj u ime Ozn (Rft), stvaranja od "stvar
noga" idealne alternative formalnoj igri znakova, nadovezuje se
upravo na ono to smo ralanili kao "idealizam uporabne vrijed
nosti". Spasiti UV nasuprot sustavu RV, ne uoavajui da je UV
solidaran sustav i satelit sustava RV: u tome je temeljni idealizam,
transcendentalni humanizam sadraja kojeg iznova nalazimo u
pokuaju izbavljenja Ozn (Rft) od terorizma Ozlj. U svakoj ideo
logiji znaenja javlja se elja za osamostaljenjem i osloboenjem
"stvarnoga" - jednako kao to je ve u cijeloj ideologiji politike
ekonomije prisutna elja za idealnim osamostaljenjem uporabne
vrijednosti.
Svaki pokuaj nadilaenja politike ekonomije znaka koji se
oslanja na jednu od njegovih sastavnica, zbog toga to na taj nain
ozakonjuje razdvajanje koje utemeljuje logiku znaka, nuno pro
izvodi njegovu proizvoljnost (dakle, ideologiju) na izmjenjivu
modusu Ozn ili Ozlj". Kljuna upitnost znaka proizlazi iz inje
nice da on u samoj svojoj uspostavljenosti iskljuuje i niti pri
mjereno pojavljivanje i strukturalno odreenje Ozlj i Ozn. A taj
proces znaenja, koji je zapravo tek divovski obrazac simulacije
smisla, ne ukida "stvarno", referent, neka vrijednosna supstanci11
Prolaz je mnogo suptilniji u sluaju "oslobaanja oznaenog". Vratit emo se tom

pitanju.
22
ja baena u izvanjsku sjenu znaka, nego ga ukida SIMBOLIKA.

I upravo simbolika nastavlja progoniti znak, razarati formalnu
povezanost Ozlj i Ozn. Ali simbolika u svojoj virtualnosti sub
verzivnog znaenja znaka moe se imenovati jedino pomou alu
zije, proboja, jer znaenje koje sve imenuje polazei od nje, moe
iskazati jedino vrijednost, a simbolika nije vrijednost. Ona je gu
bitak, ukidanje vrijednosti i pozitivnosti znaka.
Jer, u konanici, rije je o pozitivnosti znaka. O njegovu "stje
canju vrijednosti". O onome to je izvan znaka, drugo od znaka,
mi ne moemo nita rei, izuzev da je rije o ambivalentnosti,
naime nemogunosti razlikovanja odgovarajuih odvojenih poj
mova i njihova pozitiviranja kao takvih. Kao i to da se na toj
ambivalentnosti temelji vrsta razmjene radikalno razliita od raz
mjene vrijednosti (razmjenske vrijednosti ili vrijednosti/znakovi).
Znak to odbija, niti naporednim uvoenjem:
1. Razdvajanja, razlikovne strukture;
2. Pozitivnog odnosa, neke vrste strukturalnog spajanja dvaju
pojmova, koje, dakako, tek produljuje u vjenost njihovu raz
dvojenost. To je spajanje objektivizirano pregradom struktural
nog rastavljanja Ozlj i Ozn (Ozlj/Ozn)12. Ona je mnogo vie
12
Ta pregrada pomou koje se prikuplja sve proizvoljno i pozitivno znaka, ta strukturalno/inkluzivna kopula procesa znaenja kao pozitivnog zamrauje ono stoje on naj
prije bio: proces svoenja i nitenja smisla (ili ne-smisla: ambivalentnost), proces
nepoznavanja i nijekanja s kojim znak, uostalom, nikad nije raskrstio - ta pregrada,
koja je ustvari prepreka ije bi dizanje znailo dekonstrukciju znaka, njegovo ukida
nje i raspadanje njegovih sastavnih dijelova Ozlj i Ozn, kao takvih, dobiva svoje
puno znaenje u Lacanovu grafu: S/S (podjeljeno;razlomak)
Ona postaje sama pregrada povlaenja, ne vie pregrada koja artikulira nego ona koja
cenzurira, dakle mjesto transgresije. Ta pregrada pokazuje ono to znak nijee, ono
na emu se on uspostavlja negativno, i ega je on u svome pozitivnom uspostavljanju
tek simptom.
Pa ipak, Lacanov graf uvodi tu radikalno novu pregradu u tradicionalnu shemu
znaka, zadravajui vlastito mjesto Oznaenom. Ono vie nije Ozn/Rft lingvistike,
nego je potisnuto. Unato tome, ono zadrava neku vrstu sadraja, a predodba o
njemu uvijek je neka supstancija, ne vie odreena s kraja nakraj, nego se samo u
nekim tokama preklapa s metaforikim lancem oznaitelja (toke isturenja). Suklad
no veoma razliitoj logici lingvistike, i opet je rije o podjeli dviju instanci, sa znaaj
23
Simulacija i zbilja
objektivizirana i pozitivizirana u R-u Hjemslevljeve formule:

E R C. Taj pozitivni odnos ini od znaka vrijednost. Proizvolj
nost, motivacija, nije vano: ti pojmovi izokreu problem upi
sujui ga u ve uspostavljenu logiku znaka. Istinski proizvoljno,
ili istinska motivacija znaka, koja ini njegovu racionalnost,
upravo je ta pozitivacija koja nije nita drugo, preko svoje
dvostruke apstrakcije, doli radikalna redukcija svake ambi
valentnosti. Motivacija znaka, prema tome, nije nita drugo
doli njegova strategija: strukturalna kristalizacija, ukidanje am
bivalentnosti "solidifikacijom" vrijednosti. A ta motivacija do
gaa se, dakako, preko proizvoljnosti njegove forme: odbi
janja i redukcija. Proizvoljnost i motivacija nisu, prema tome,
uope proturjeni u stratekoj perspektivi (politici).
Pa ipak, proizvoljnost je znaka u osnovi neodriva. Jednako kao
to se ni razmjenska vrijednost, vrijednost/znak, ne moe potvrditi
u svojoj reducirajuoj apstrakciji. To to ona nijee i potiskuje poku
at e izbaciti i ukljuiti u svoj zahvat: takav je poloaj "stvarnoga",
referenta, koji je uvijek tek privid simbolike, njezin reducirani i
znakom ovladani oblik. Tim prividom referenta, koji je uvijek tek
privid onoga to sam znak potiskuje u svome djelovanju13, znak
nim pozivanjem najednu od njih. ini nam se, naprotiv, da shvatiti znak kao cenzuru,
kao pregradu iskljuenja, ne znai eljeti sauvati potisnutom njegov poloaj znaeega, latentne vrijednosti - znai to pojmiti ga kao ono to ga, zanijekanog znakom, nijee
u njegovoj formi te nikad ne nalazi mjesto, ono je ne-mjesto i ne-vrijednost, za razliku
od znaka, poput simbolike ambivalentnosti pregraene ili prekriene znakom, i koje se
pojavljuje jedino u posvemanjem ukidanju znaka, u prasku strukturalne pozitivnosti
znaka i vrijednosti. Simboliko se nigdje ne upisuje. Ono nije to to se upisuje ispod
potiskivanja, Lacanovo Ozn. Ono je to to rainja svekoliko Ozlj i svekoliko Ozn,
budui da je ono to to rastavlja njihov ustroj i njihovo simultano oblikovanje.
S obzirom na sve to, postupak smisla i psihoanalitiki oznaitelj imaju tako malo
zajednikog s jezinim oznaiteljem i postupanjem znaka da i samo rabljenje istih
pojmova izaziva nerjeive nesporazume. Jednom zauvijek treba prepustiti pojmove
Ozlj i Ozn (kao i ostale) njihovoj lingvistikoj mjerodavnosti i vratiti, u oekivanju
radikalne kritike lingvistike ekonomije vrijednosti, svekoliku neprijateljsku vrijed
nost simbolikom pojmu poput ne-mjesta vrijednosti, ne-mjesta znaenja.
13
udnim obratom, moe se rei da referent ponovno postaje "simboliki", ne u

radikalnom znaenju rijei, nego u smislu "simbolike" geste, tj. s obzirom na ono
24
pokuava unijeti promjenu: doputa si pojaviti se kao totalitet,

izbrisati tragove svoje apstraktne transcendentnosti i proglasiti se
naelom stvarnosti znaenja14.
Pri funkcionalnoj, i teroristikoj, organizaciji nadzora smisla
pod znakom pozitivnosti i vrijednosti, znaenje dobiva neto od
postvarenja. Ono je mjesto temeljne objektivacije koja se poma
lja du sustava osnaena znakovima sve do drutvenog i politi
kog terorizma uokviravanja smisla. Svekolika represivna i reduktivna strategija sustava moi ve je sadrana u unutarnjoj logici
znaka, kao to je to i u unutarnjoj logici razmjenske vrijednosti i
politike ekonomije. Trebalo bi pokrenuti cijelu jednu teorijsku i
praktinu revoluciju da bi se iznova uspostavila simbolika na raun
znaka i vrijednosti. I znakovi moraju gorjeti.
Rekvijem za medije
Introitus
Ne postoji teorija medija. "Revolucija medija" ostala je do danas
empirijska i mistina kako kod McLuhana, tako i kod njegovih
sljedbenika. On je pak direktnou teksakog Kanaanina obzna
nio da je Marxova teorija, suvremenica parnog stroja i eljeznice,
bila ve nadiena za ivota, pojavom telegrafa. Na svojstveno
naivni nain, znailo bi to rei da je Marx, u svojoj materijalis
tikoj analizi proizvodnje, praktiki ograniio podruje pridrano
za proizvodne snage, iz kojega su bili iskljueni jezik, znakovi i
komunikacija. Istini za volju, Marx ak i ne spominje eljeznicu
kao "medij", kao nain komunikacije: ona nije u polju njegova
malo svoje stvarnosti. U tom smislu, referent je samo "simbolian", jer je svekoliko
naelo stvarnosti prelo u kod.
14
Niti razmjenska vrijednost moe postojati u istome stanju, u svojoj posvemanjoj
apstrakciji. Ona moe djelovati jedino pod zaklonom uporabne vrijednosti, gdje se
iznova uspostavlja, na obzoru politike ekonomije, privid totaliteta, i gdje ona fan
tomski iznova uskrsava, u funkcionalnosti potreba, upravo ono stoje unitila: sim
boliku elje.
25
Simulacija i zbilja
zanimanja, dok svekoliki tehnoloki razvoj openito, u vidu pro

izvodnje, proizvodnje sirovina, materijalnih, infrastrukturalnih,
jedini odreuje drutvene odnose. Posveen posredujuem idealitetu i slijepoj drutvenoj praksi, "nain komunikacije" bio je u
prigodi da tijekom cijelog stoljea "provodi svoju revoluciju" ne
promijenivi nita u teoriji naina proizvodnje.
Poevi od toga i pod uvjetom (to je ve revolucija u odnosu
na naslijeeni marksizam) da se razmjena znakova ne shvati kao
marginalna dimenzija, superstrukturama biima koja jedina istin
ska teorija (materijalistika) beziznimno odreuje kao "proizvo
ae vlastitoga stvarnog ivota" (dobara namijenjenih zadovo
ljavanju njihovih potreba) - moemo uoiti dvije perspektive:
1. Zadrati openitu formu marksistike analize (dijalektiko pro
turjeje izmeu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa), ali
prihvatiti da je "klasina" definicija proizvodnih snaga ogra
niena, i proiriti analizu u smislu proizvodnih snaga koje bi
obuhvatile cijelo slijepo polje znaenja i komunikacije. To
podrazumijeva da se u svekolikoj njihovoj izvornosti izlue
proturjeja proizala iz tog teorijskog i praktikog proirenja
polja politike ekonomije. To je bila Enzensbergerova polazina pretpostavka u njegovu lanku objavljenu u New Left Re
view ("Temeljne sastavnice teorije medija", jesen 1970.): "Monopolistiki kapitalizam bre razvija industriju svijesti i na
ekstenzivniji nain negoli bilo koje drugo polje proizvodnje.
Ali istodobno on je mora koiti i suavati. Tom proturjenou
treba se pozabaviti socijalistika teorija medija". Ta pretpostav
ka ustvari (i u tom se smislu ona pojavljuje prilino kasno)
predstavlja samo virtualno proirenje para oblik/roba na sva
polja drutvenog ivota i priznanje injenice da sada ve po
stoji "klasina" teorija komunikacije, "buroaska" politika
ekonomija znakova i njihove proizvodnje, kao to je mogla
postojati i teorija materijalne proizvodnje od 18. stoljea 15
teorijska misao o klasama na koju dosad nije odgovorila
15
Ta politika ekonomija znaka jest strukturalna lingvistika... Znamo daje ona, u

sklopu ope ideologije, danas glavna disciplina koja je nadahnula antropologiju,
26
nijedna temeljita kritika koja bi bila logini izraz one Marxove u njegovo doba. Tu je kritiku politike ekonomije znaka
onemoguilo prebacivanje cijelog tog polja u superstrukturu.
U najboljem sluaju, dakle, Enzensbergerova pretpostavka tek
nadoknauje golemo zakanjenje klasine marksistike teo
rije.
2. Ta se pretpostavka ini radikalnom jedino u odnosu na slubeni
marksizam, koji si, posve uronio u prevladavajue obrasce, i
radi vlastitog preivljavanja, ak i zabranjuje da je postavi.
Ali, radikalna je alternativa drugdje. Umjesto da iznova pro
tumai kljuni problem to ga revolucionarnoj teoriji posta
vlja proizvoenje znaenja, poruka i znakova u terminima
klasinih proizvodnih snaga - to jest, da poopi marksistiku
analizu koju "glasnogovornici Revolucije" smatraju kona
nom i zapeaenom - alternativa se nahodi u obrtanju te ana
lize u svjetlu prodora tog problema na teorijsko polje (to
nijedan marksist koji "dri do sebe" ne bi napravio, ak niti
kao pretpostavku).
Drugim rijeima, moda je marksistika teorija proizvodnje nepo
pravljivo djelomina i ne bi se mogla generalizirati. Ili pak: teori
ja proizvodnje (dijalektiko nizanje proturjenosti povezano s
razvojem proizvodnih snaga) tijesno je povezana sa svojim pred
metom, materijalnom proizvodnjom, i ne bi se mogla prebaciti,
kao postulat ili kao teorijski okvir, na sadraje kojima se nikad
nije bavila16. Dijalektika je forma primjerena odreenom sadraju,
onome materijalne proizvodnje: iz njega ona crpi smisao, ali ne
16
drutvene znanosti itd., kao to su to u svoje vrijeme bile politika ekonomija, socio
logija te "moralne i politike" znanosti.
U tom sluaju, izraz "industrija svijesti" kojim se koristi Enzensberger da bi oznaio
dananje medije nije drugo doli opasna metafora. Meutim, ona je u osnovi cijele
njegove analitike hipoteze, kojaje proirivanje marksistike analize kapitalistikog
naina proizvodnje na medije, dok se ponovno ne uspostavi strukturalna analogija u
odnosima:
vladajua klasa / podvlatena klasa
proizvoa-poduzetnik / potroa
odailjatelj-prenositelj / primatelj
27
Simulacija i zbilja
nadilazi, poput arhetipa, definiciju tog predmeta. Dijalektika se

posula pepelom, jer se odredila kao tumaenje odjelitog sustava
materijalne proizvodnje.
Ta je pretpostavka, sve u svemu, logina. Ona daje marksis
tikoj analizi globalnu koherentnost, unutarnju cjelovitost koja
onemoguuje da se prisvoji neki njezin dio ili iz nje iskljui neki
drugi, prema nekoj tehnologiji "uradi sam" iji su najistananiji
zagovornici pristae Althussera. Zauzvrat, mi emo marksistikoj
teoriji priznati njezinu maksimalnu koherentnost, a upravo iz tog
razloga kazat emo da tu koherentnost treba razbiti, zato to ona
nema odgovora za drutveni proces koji izdaleka nadilazi razinu
materijalne proizvodnje17.
Enzensberger:
"socijalistika" strategija
U nedostatku ofenzivne teorije i strategije, kazuje Enzensberger,

"ljevica" ostaje razoruana. Zadovoljava se denunciranjem kul
ture masovnih medija kao ideoloke manipulacije. Ona sanja o
preuzimanju vlasti nad medijima, jednom, kao sredstvo pomoi
revolucionarnom osvjetavanju masa, drugi put, kao posljedica
radikalne promjene drutvenih struktura. Proturjeno htijenje, koje
naprosto odraava nemogunost uklapanja medija u neku teoriju
infra i superstrukture. Zbog toga to se ne shvaaju kao novi i
17
Ustvari, marksistiku se analizu moe dovesti u pitanje na dvije vrlo razliite razine
radikalnosti: ili kao odvojeni sustav tumaenja materijalne proizvodnje, ili pak kao
odvojeni sustav interpretacije proizvodnje (openito). U prvom sluaju, s pretpo
stavkom o nemjerodavnosti dijalektike izvan njezina "izvornog" polja, valja logino
nastaviti i dalje: ako se "dijalektike" proturjenosti izmeu proizvodnih snaga i
proizvodnih odnosa uvelike briu na polju jezika, znakova i ideologije - moda nikad
nisu bile uistinu na djelu niti napolju materijalne proizvodnje, budui daje stanoviti
kapitalistiki razvoj proizvodnih snaga mogao spuvom prebrisati, dakako, ne svaki
sukob, ali revolucionarne suprotnosti na razini drutvenih odnosa. to bi, prema
tome, mogla biti valjanost tih pojmova, ako ne posve pojmovna koherentnost?
U drugom sluaju, sam korijen (i ne u svojim razliitim sadrajima) pojma proizvod
nje mora se dovesti u pitanje s odvojenom formom koju ustanovljuje, sa shemom
predoavanja i racionalizacije koju namee. Zacijelo, u konanici upravo dotle treba
stii.
28
divovski potencijal proizvodnih snaga (Enzensberger), mediji (i,

treba li dodati, cijelo polje znakova i komunikacije) ostaju za
"ljevicu" drutvena tajna: ona je podijeljena u miljenju izmeu
arobnosti i prakse te arolije koju ne izbjegavaju, ali je moralno i
intelektualno osuuju (dakako, Enzensbergerom progovara "lijevi
intelektualac" koji sam iznosi i svoju samokritiku). Ta dvosmisle
nost samo odraava dvosmislenost samih medija, ne prevlada
vajui je niti umanjujui. Kao dobar marksistiki sociolog, En
zensberger objanjava tu "fobiju" intelektualaca i lijevih pokreta
njihovim graanskim ili malograanskim porijeklom; oni se nagon
ski brane od masovne kulture jer ona ukida njihovu kulturalnu
povlasticu18 Bilo to istinito ili lano, moda bi se prije trebalo
zapitati kolika je odgovornost u tom zaslijepljenom preziru, toj
taktikoj pomutnji i tom odbijanju lijeve inteligencije da se angaira
u medijima, kolika je pri tome uistinu odgovornost marksistike
predrasudnosti, njegov nostalgini idealizam infrastrukturalnog i
njegova teorijska alergija prema svemu to nije "materijalna" pro
izvodnja i "proizvodni rad". "Revolucionarna" doktrina nije nikad
pridavala vanost razmjeni znakova izuzev kao funkcionalnoj
uporabi: informacija, difuzija, propaganda. A aktualni new-look
javnih odnosa {public relations), cjelokupna modernistika supkultura lijevih stranaka nije sposobna stati na put toj sklonosti:
ona jasno pokazuje kako se graanska ideologija moe provui i
na druge naine izuzev "drutvenog podrijetla".
Sve to rezultira, nastavlja Enzensberger, u politikoj shizofre
niji ljevice. S jedne strane, cijela se jedna revolucionarna frakcija
(subverzivna) uputa u apolitino istraivanje novih medija (supkultura, underground) , a s druge, "militantne" politike skupine
jo uglavnom rabe arhaini nain komunikacije, odbijajui "zai
grati igru" i iskoristiti divovske mogunosti elektronskih medija.
18
Tu vrstu redukcijskog determinizma nalazimo kod Bourdieua i u frazeologiji K P F.

Ona je bez teorijske vrijednosti - od mehanizma demokracije svara revolucionarnu
vrijednost po sebi. injenica da se intelektualci uasavaju masovne kulture nije
dostatna da ona postane i neka revolucionarna alternativa. Aristokracija se jednako
uasavala graanske kulture: ali to nikad nije bilo dostatno da od nje stvori neto
drugo doli klasne kulture.
29
Simulacija i zbilja
Zato on prigovara studentima iz Svibnja 68. da su se koristili

zanatskim sredstvima (umjetnost i obrt) za odailjanje svojih pa
rola i zbog toga to su zauzeli Odon, staru kolijevku kulture,
umjesto O.R.T.F.-a (zgrade televizije).
Enzensbergerova misao, naprotiv, eli biti optimistina i ofen
zivna. Mediji su trenutno monopol klasa na vlasti, koje ih "okreu"
sebi u korist. Ali njihova struktura ostaje "temeljno egalitaristika" i upravo je na revolucionarnoj praksi da razotkrije tu virtualnost skrivenu u njima, ali koju je politiki poredak pervertirao tonije, da ih oslobodi, vrati im njihov drutveni poziv otvorene
komunikacije i neograniene demokratske razmjene, njihovoj
istinskoj socijalistikoj svrsi.
Jasno, ovdje je na djelu ista ali proirena shema, oduvijek zacr
tana, od Marxa do Marcusea, koja se odnosila na proizvodne snage
i tehnologiju. One su obeanje ljudskog ispunjenja, ali kapitalizam
ih zamrzava ili ih zapljenjuje. One jesu osloboditeljske, ali ih jo
valja osloboditi19. Mediji, kao to vidimo, ne izmiu toj fantastinoj
logici filigranskog upisivanja revolucije u stvari. Podrediti medije
logici proizvodnih snaga tada vie ne bi bio kritiki in, jer bi to
zapravo znailo bolje ih zatoiti u revolucionarnu metafiziku.
Kao i obino, taj se poloaj uostalom gubi u proturjenostima.
S jedne strane, mediji, samim svojim razvojem (kapitalistikim),
osiguravaju sve veu socijalizaciju - iako je to moda tehniki
zamislivo, ne postoji zatvoreni krug televizije za happy few, "zbog
toga to bi bilo suprotno strukturi televizijskog medija" {against
the grainn of the structure) - "prvi put u povijesti, mediji omo
guuju masovno sudjelovanje u socijalnom i socijalizirajuem
procesu, sudjelovanje ija su praktna sredstva u rukama samih
masa" - s druge strane, "socijalistiki pokreti moraju se boriti i
borit e se za vlastite valne duine". Zato se boriti (posebice za
valne duine) ako mediji i sami ostvaruju socijalizam? Ako je to
njihovo strukturalno odreenje?
19
Tako je s institucijama, vlau i dravom: ovisno o tome jesu li u apama Kapitala ili
ih se narod domogao, oni se ispranjuju ili pune revolucionarnim sadrajem, a da
njihov oblik pritom nikad ne postaje upitan.
30
Sadanji poredak, kae Enzensberger nakon Brechta {Teorija

radija, 1932.) svodi medije na jednostavni "medij odailjanja", a
od njega treba svoriti odistinski medij komunikacije (uvijek isti
san progoni marksistiku imaginaciju: osloboditi predmete razmjenske vrijednosti kako bi ih se vratilo njihovoj uporabnoj vri
jednosti), a ta preobrazba, dodaje, "tehniki ne predstavlja pro
blem". Ali:
1. Pogreno je miljenje da su mediji u dananjem poretku "puko
i jednostavno odailjanje". To bi naime znailo od njih na
praviti prijenosnika jedne ideologije ije bi se odrednice nahodile drugdje (u nainu materijalne proizvodnje). Drugim
rijeima, mediji kao marketing ili marchendizing vladajue
ideologije - odakle poistovjeenje odnosa kapitalist/plaeni
radnik s onim proizvoaa - odailjatelja medija/masa neodgo
vornih primatelja. Mediji ne ureuju drutvene odnose kao
prijenosnici nekog sadraja, nego svojom oblikom i djelova
njem, a to nije odnos eksploatacije nego apstrakcije, odvaja
nja, ukidanja razmjene. Mediji nisu koeficijenti nego efektori
(prenositelji) ideologije. Ne samo da nisu revolucionarni po
namjeni, nego nisu ak, na drugi nain ili virtualno, neutralni
ili neideoloki (izmiljotina o njihovu "tehnolokom" statusu
ili njihovoj drutvenoj "uporabnoj vrijednosti"). Sukladno
tome, ni ideologija ne postoji negdje drugdje kao diskurs
vladajue klase prije no to se ukljui u medije. Jednako je
tako i na polju robe: ona nigdje nema status stvarnosti ("upo
rabna vrijednost proizvoda") doli u obliku koji poprima u dje
lovanju sustava razmjenske vrijednosti. A ni ideologija nije
neto izmiljeno to pluta brazdom razmjenske vrijednosti,
ona je samo djelovanje razmjenske vrijednosti. Nakon Re
kvijema za Dijalektiku, treba svirati Rekvijem za Infra i Super
strukturu.
2. Iz toga slijedi da Brechtovu ili Enzensbergerovu tvrdnju kako
preobrazba medija u istinski medij komunikacije ne predsta
vlja tehniki problem ("ona je", kazuje Brecht, "samo prirod
na posljedica njihova tehnikog razvoja"), valja zapravo ra31
Simulacija i zbilja
zumjeti (obratno i uope se ne igrajui rijeima) na nain da

naime upravo nije rije o tehnikom problemu, budui da je
ideologija medija na razini forme, razdvajanja koje oni us
postavljaju i koje predstavlja drutvenu podjelu.
Govor bez odgovora
Masovnim je medijima svojstveno da su ne-posredovateljski, neprijelazni, da proizvode ne-komunikaciju - ako komunikaciju
odredimo kao razmjenu, kao uzajamni prostor govora i odgovo
ra, dakle neku odgovornost - ali ne psiholoku i moralnu odgo
vornost, nego osobni suodnos jednog prema drugome u razmje
ni. Drugim rijeima, ako je odredimo kao neto drugo nego to je
puka emisija/recepcija informacije, pa bila ona i povratna preko
feed baka. Meutim, cjelokupno se zdanje medija danas temelji
na potonjoj definiciji: oni su ti koji zauvijek zabranjuju odgovor,
ti koji onemoguuju proces razmjene (izuzev u oblicima simulacije odgovora, koji su i sami ukljueni u proces odailjanja, to
nita ne mijenja na jednostranosti komunikacije). U tome je nji
hova odistinska apstrakcija. I upravo se na toj apstrakciji zasniva
sustav drutvenog nadzora i moi.
Da bismo dobro razumjeli pojam odgovora, valja ga uzeti u
punom znaenju, pa se stoga valja pozvati na to to bi bila njego
va istoznanica u "primitivnim" drutvima: mo je u rukama ono
ga tko moe dati i kojemu se ne moe uzvratiti. Dati i djelovati na
nain da se vama ne moe uzvratiti, znai prekinuti razmjenu
sebi u korist i uspostaviti monopol: drutveni je proces na taj nain
neuravnoteen. Uzvratiti, naprotiv, znai slomiti taj odnos moi i
uspostaviti (ili iznova uvesti), na osnovi antagonistike uzajam
nosti, kolanje simbolike razmjene. Jednako je i na polju medija:
oni govore i djeluju na nain da im se nikako ne moe odgovoriti.
Zbog toga je jedina mogua revolucija na tom polju - i svugdje
uostalom, rijeju, revolucija - iznova uspostaviti tu mogunost
odgovora. Ta jednostavna mogunost pretpostavlja ruenje sveko
likoga dananjeg ustroja medija.
32
Nema druge mogue teorije ili strategije. Svekoliko htijenje

da se demokratiziraju sadraji, da se podruju, da se uspostavi
"prozirnost koda", da se nadzire proces informiranja, uspostavi
neka vrsta povratnog kolanja, ili da se preuzme vlast nad mediji
ma, beznadno je - ako se ne srui monopol govorenja, i to ne
zato da bi se rije podarila svakome pojedinano, nego da se go
vor moe razmjenjivati, da se rije moe uputiti i uzvratiti20, po
nekad kao pogled ili osmijeh, i da se nikad ne moe prekinuti,
zakoiti, uskladititi i iznova odailjati na neko mjesto drutve
nog procesa 21 .
Za sada, mi prebivamo u ne-odgovoru, neodgovornosti. "Mini
malno samostalno djelovanje od strane gledatelja ili biraa", kae
Enzensberger. Na prvome mjestu i najljepe u vezi s masovnim
medijima jest ustvari izborni sustav: referendum je njegova kru
na, u kojemu pitanje podrazumijeva odgovor, kao pri ispitivanju
javnog mnijenja - tu je na djelu govor koji sam sebi odgovara
preko simuliranog obilaznog odgovora, a i u tom je sluaju apsolutizacija rijei pod slubenom maskom razmjene sama definicija
moi. Barthes ukazuje na istu ne-uzajamnost u knjievnosti: "Nau
knjievnost obiljeuje nemilosrdni raskid izmeu proizvoaa i
korisnika teksta, izmeu njegova vlasnika i njegova kupca, nje
gova autora i itatelja. Taj je itatelj na taj nain uronjen u neku
vrstu lijenosti, neprijelaznosti i, kaimo do kraja, ozbiljnosti: umje
sto da se sam igra, da u punini i oaranosti dosegne oznaitelja...,
preputena mu je tek jadna sloboda da tekst prihvati ili da ga
odbaci: itanje vie nije drugo doli referendum" (S/Z). Poloaj
potroaa danas odreuje to zatoenitvo, a u opi poredak po
tronje nije nita drugo doli poredak u kojemu vie nije dopute
no davati, uzvratiti ili razmijeniti, nego samo uzeti i okoristiti se
20
Nije rije o "dijalogu", koji nikad nije drugo doli funkcionalno podeavanje dvaju
apstraktnih izrijeka bez odgovora, pri emu dva "sugovornika" nikad nisu prisutni
jedan naspram drugoga, nego je to samo njihov modelizirani diskurs.
21
Kao to vidimo, zauzimanje O.R.T.F.-a 1968. ne bi nita promijenilo po sebi, izuzev
to bi omoguilo "odailjanje" subverzivnih "sadraja" - ili se pak eljelo sabotirati
televiziju kao takvu, iji cijeli tehniki i funkcionalni ustroj odraava monopolistiku
uporabu govora.
33
Simulacija i zbilja
(prisvajanje, individualizirana uporabna vrijednost). U tom smi

slu, "potroaka" dobra takoer su masovni medij: ona odgo
varaju opoj formi koju smo opisali. Nije vana njihova specifi
na uloga: potronja proizvoda i poruka uvodi apstraktni drutveni
odnos, na djelu je zabrana baena na svaki oblik odgovora i uza
jamnosti.
Stoga nije istina, kao to tvrdi Enzensberger, da "prvi put u
povijesti mediji omoguuju masovno sudjelovanje u proizvod
nom drutevnom procesu", kao niti to da su "praktina sredstva
tog sudjelovanja u rukama samih masa". Kao da bi posjedovanje
televizijskog prijemnika ili kamere moglo predstavljati novu mo
gunost odnosa i razmjene. Doslovce, to bi onda moglo uiniti i
posjedovanje hladnjaka ili tostera. Nema odgovora na neki sluni
predmet: njegova je sluba tu, integrirani izrijek na koji je ve
odgovoreno i koji ne ostavlja nikakva mjesta igri, uzajamnom
ulogu (izuzev da ga uniti ili odvrati od njegove slunosti)22. Sluni
predmet, poput svih poruka koje mediji ine funkcionalnima, poput
postupka referenduma, na taj nain nadzire raskid, pomaljanje
znaenja i cenzuru. Naposljetku, vlast bi (kad i sama ne bi bila
opsjednuta sadrajima i uvjerena u snagu ideoloke "uvjerljivo
sti" medija, pa onda i nunosti kontrole poruka) ponudila sva
kom graaninu televizijski prijemnik ne optereujui se programi
ma. Beskorisno je zapravo fantazirati o tome da je vlast televiziji
nametnula ulogu policajca (Orwell, 1984.): sama je televizija ve
svojim prisustvom drutveni nadzor u naem domu. Ne treba je
zamiljati u vidu pijunskog periskopa poretka u privatnom ivo
tu svakog pojedinca, budui da je ona i vie od toga: ona prua
izvjesnost da ljudi vie ne razgovaraju, da su konano izolirani i
suoeni s govorom bez odgovora.
U tom je smislu, McLuhan, kojega Enzensberger prezire sma
trajui ga trbuhozborcem, mnogo blii nekoj teoriji kada kae da
22
Multifunkcionalnost oevidno tu nita ne mijenja. Multifunkcionalnost, multidisciplinarnost, polivalentnost u svim svojim oblicima: to je odgovor sustava na vlastitu
opsjednutost centralizmom i jednoobraznou. Na djeluje reakcija sustava na vlasti
tu patologiju, ali ne dirajui u njegovu logiku.
34
je "medij poruka" (izuzev kada, posve slijep za drutveni oblik o

kome govorimo, s mahnitim plemenskim optimizmom, die u
zvijezde medije i njihovu planetarnu poruku ). Medium is Mes
sage nije kritiki iskaz, nego, u svome paradoksalnom obliku, ima
analitiku vrijednost, dok Enzensbergerova dosjetka o "struktural
noj prirodi medija23, takvoj te si "nijedna vlast ne moe dopustiti
da oslobodi njihov potencijal", elei se smatrati revolucionar
nom, zapravo je mistika. Mistika socijalistike predodreenosti
medija, suprotna je ali komplementarna orwelijanskom mitu o
njihovoj nasilnikoj manipulaciji od strane vlasti. I sam bi Bog
bio za socijalizam: to kau krani.
Subverzivna strategija i "simbolika akcija"
Moglo se primijetiti da su masovni mediji odigrali svoju ulogu u
Svibnju 68., spontano osnaivi odjek revolucionarnog pokreta.
Barem u jednom trenutku djelovanja, okrenuli su se (i ne htijui)
protiv vlasti. Na tom rascjepu i moguem obratu poiva subverziv
na strategija amerikih jupija (Hoffman, Rubin), a u svjetskim
pobunjenikim pokretima razrauje se teorija "simbolike akcije".
Preusmjeriti mo medija za lananu reakciju. Iskoristiti njihovu
ulogu trenutne generalizacije informacije. To podrazumijeva: utje
caj je medija reverzibilan, rije je o inaici klasne borbe koju val
ja znati usmjeriti sebi u korist. Valja se zapitati to je jo moda
samo velika strateka iluzija.
Svibanj 68. moe posluiti primjerom. Sve ukazuje na subver
zivni utjecaj medija tijekom tog razdoblja. Pokrajinske radioposta
je, novine, posvuda irile su odjeke studentske akcije. Ako je
potonja bila detonator, mediji bijahu njezin rezonator. Vlast uosta
lom nije propustila osuditi ih da se "igraju" revolucionara. Ali taj
se zakljuak temelji na odsustvu analize. Ja bih, naprotiv, rekao
23
Enzensberger to tumai ovako: Medium is Message je graanski iskaz. On znai da

graanstvo vie nema to rei. Budui da vie nema poruke koju bi moglo odaslati,
ono igra na kartu medij-radi-medija. Ako graanstvo vie nema to rei, bilo bi bolje
i "socijalizmu" da zauti.
35
Simulacija i zbilja
da mediji nisu nikad tako dobro odigrali svoju ulogu i da su, u

svojoj uobiajenoj ulozi drutvenog nadzora, bili na visini doga
aja. To stoga to su sauvali svoju formu (unato pometnji sadr
aja) i da ih upravo ta forma, bez obzira na kontekst, ini neu
moljivo solidarnima sa sustavom na vlasti. Odailjui dogaaj
apstraktnoj univerzalnosti javnog mnijenja, oni su mu nametnuli
neoekivani i pretjerani razvoj, a tim forsiranim i unaprijed smi
ljenim irenjem oduzeli su izvornom pokretu njegov vlastiti ri
tam i smisao; rijeju, oni su ga prekinuli.
Na tradicionalnom polju politike (lijeve ili desne)24, tamo gdje
se razmjenjuju posveeni modeli i kanonizirani govor, mediji pre
nose ne mijenjajui smisao. Oni se poistovjeuju s tim govorom,
kao to to ine i s kolanjem roba. Ali transgresija i subverzija ne
mogu proi kroz eter a da ih se suptilno ne zanijee kao takve:
preobraene u modele, neutralizirane u znakove, ispranjuje ih se
od njihova znaenja25. Nema modela transgresije, ni prototipa, ni
serije. Ispada tako da je njezino reklamiranje na smrt najbolji nain
njezina ukidanja. U prvo vrijeme taj zahvat moe dopustiti da se
povjeruje u "spektakularne" rezultate. Ustvari, on odgovara razbi
janju pokreta oduzimajui mu vlastiti poticaj. in raskola promet
nuo se u birokratski model na daljinu - a upravo to je posao medi
ja 2 6 .
24
To razlikovanje nema vie smisla kad je rije o medijima. Valja im izraziti potu
utoliko to su uvelike pridonijeli njegovu ukidanju. Ono odgovara poretku kojemu je
svojstvena transcendentnost politike, i vie nema nieg zajednikog s onime to se
obznanjuje u svim vrstama oblika kao transverzalnost politike. Ali, tu se ne treba
prevariti: mediji pridonose ukidanju transcendentnosti politike samo da bije odmije
nili vlastitom transcendentnou, onom apstraktnom forme masovnih medija kojaje
definitivno ukljuena u sustav i vie ak i ne prua mogunost sukoba struktura
(lijevo/desno). Transcendentnost masovnih medija ustvari ukida tradicionalnu tran
scendentnost politike, a to u jo veoj mjeri ini s novom transverzalnou politike.
25
Taj oblik "objavljivanja" ili "irenja" moe se jednako dobro ralaniti na polju
znanosti ili umjetnosti. Openita ponovljivost ponitava radni i smisleni proces
isporuujui tek modelizirane sadraje (cf. Raoul Ergmann, "Le miroir en miettes",
Diogne br. 68,1969.; Baudouin Jurdant, "La vulgarisation scientifique", Communications, br. 14).
26
Valja istaknuti da taj posao uvijek prati odabir i reinterpretacija na razini pripadne
skupine (Lazarsfeldova sintagma two step/low of communication). Odatle vrlo rela36
Sve se to moe iitati u izvoenju i iskrivljavanju pojma "sim

boliko". Akcija od 22. oujka u Nanterreu bila je simbolina
zbog toga to je bila transgresivna, zbog toga to je, u tom trenut
ku i na tom mjestu, ona uvela radikalni raskol ili, da se posluimo
gornjom analizom, pruila je odgovor tamo gdje je jedino admi
nistrativna i pedagoka vlast imala rije i zadaa joj je bila da je
ne prepusti nikome drugome. Ta akcija nije uope bila simboli
na po odailjanju i zaraznu utjecaju masovnih medija. Danas,
meutim, upravo potonje odreenje (utjecaj objavljivanja) dosta
je za odreenje simbolike radnje. Naposljetku, subverzivni se
in vri jo jedino u slubi svoje mogue reprodukcije27. On se
vie ne izmilja, odmah se proizvodi kao model, kao gesta. Sim
boliko je iskliznulo iz poretka same proizvodnje smisla (politi
kog ili drugoga) u onaj svoje reprodukcije, koja je uvijek repro
dukcija vlasti. Simboliko postaje naprosto simboliki koeficijent,
transgresija postaje razmjenska vrijednost.
Sveukupna racionalistika kritika misao (Benjamin, Brecht,
Enzensberger) u tome vidi odluni napredak. Mediji samo aktu
aliziraju i pojaavaju "demonstrativnu prirodu bilo kojeg politi
kog ina" (Enzensberger). To se dakako slae s didaktikim poitivna vanost sadraja medija i viestruki otpor to ga oni izazivaju (valja se uostalom
upitati nisu li ti otpori, prije negoli na sadraje, usmjereni na apstraktnost samog
medija: Lazersfeldova dvostruka artikulacija mogla bi ii u tom smjeru, budui da je
druga artikulacija, suprotno openitosti medijima posredovanih poruka, ona mree
osobnih odnosa). Pa ipak, to "drugo" iitavanje, u kojemu skupina pripadnosti
suprotstavlja svoj vlastiti kod onome odailjatelja (cf. str. 47, teza Umberta Eca),
zacijelo ne uspijeva neutralizirati, "ukinuti" prevladavajue ideoloke sadraje na isti
nain kao kritiki ili subverzivni sadraji. U mjeri u kojoj su prvi (kulturalni modeli,
sustavi nametnutih vrijednosti, bez alternative niti odgovora, birokratski sadraji)
istovjetni opem obliku masovnih medija (neuzajamnost, neodgovornost) i u nj se
uklapaju podvostruujui ga, rezultat je nadreenost, pa prema tome i vea vanost
vladajuih ideolokih sadraja. Oni imaju bolju "prou" nego subverzivni sadraji.
Ali to nije najvanije. Valja naime znati da oblik transgresije ne prolazi "vie ili manje
dobro": njega radikalno negira oblik masovnih medija.
27
Tako, prema Walteru Benjaminu (Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reproduk
cije), reproducirano djelo postaje sve vie djelo "nastalo" u ime svoje reproduktivnosti (ono je nastalo zbog svoje reproducibility). Na taj nain, prema njegovu
miljenju, djelo prestaje biti obred i postaje "politika". "Izlobena vrijednost" revolucionira umjetniko djelo i njegove uloge.
37
Simulacija i zbilja
manjem revolucije i, potom, s "dijalektikom osvjetavanja" itd.

Ta racionalistika misao nije ponovno zanijekala graansku mi
sao prosvjetiteljstva, ona je nasljednica svih njezinih poimanja
demokratske (u naem sluaju revolucionarne) vrline prosvjetitelj
ske objave. U svojoj pedagokoj iluziji, ta misao zaboravlja da politiki in koji je namjerno upuen medijima i od njih oekuje
zadobivanje moi - i sami mediji ga namjerno biraju za metu
kako bi ga depolitizirali. To moemo potkrijepiti jednom zanim
ljivom injenicom: dananji prodor crne kronike u polje politike
(to se preklapa s Benjaminovom misli o prijelazu umjetnikog
djela na stupanj politike na osnovi njegove reprodukcije). Plimni
val u Pakistanu, me crnakih boksaa u SAD-u, vlasnik kafia
koji je pucao na mladia, itd. - ta vrsta dogaaja, koje se nekad
smatralo manje vanima i apolitinima, danas je zadobila silnu
difuzijsku mo to im podaruje drutvene i "historijske" razmje
re. Besumnje, novo znaenje koje oni zadobivaju, konfliktualizacija dogaaja koji su neko spadali u kroniku dana i u kojoj su
se kristalizirali novi oblici politike, u velikom dijelu nije djelo
medija. Te svakodnevne zgode nenamjerne su "simbolike ak
cije", ali one spadaju u isti proces politikog znaenja. Takoer,
nema sumnje da njihovo sluateljstvo nije dvosmisleno i da ako
se, zahvaljujui medijima, politika pomalja u kategoriji crne kro
nike, jednako tako, zahvaljujui medijima, i kategorija crne kro
nike posvuda preplavljuje polje politike. Uostalom, irenjem me
dija kronika dana je promijenila status: od sporedne kategorije
(proizale iz almanaha i puke kronike), postala je ona totalni
sustav mitoloke interpretacije, stegnuta mrea modela znaenja
kojemu nijedan dogaaj ne promie. To je masmedijizacija. Nije
to skup tehnika odailjanja poruka, nego nametanje modela. Vra
timo se McLuhanovoj formulaciji: Medium is Message obavlja
prijenos ula nad samim medijem kao tehnolokom strukturom.
Jo smo na polju tehnolokog idealizma. Ustvari, veliki Medij je
Model. Ono to se medijem posreduje nije ono to razdaje tisak,
televizija ili radio: to je ono to je iznova obuhvaeno oblikom/
znakom, artikulirano u modele, upravljano kodom. Jednako kao
38
to roba nije ono to se industrijski proizvodi, nego ono to se

posreduje sustavom apstrakcije razmjenske vrijednosti. Vidimo
da se u najboljem sluaju pod znakom medija moe formalno
nadii kategorije crne kronike i politikog te njihovu tradicional
nu odvojenost, ali samo zato da bi se bolje zajedno podveli is
tome opem kodu. udno je da nismo nikad poeljeli izmjeriti
strateki domet te prisilne socijalizacije kao sustava drutvenog
nadzora. Ponovimo, izborni je sustav njegov prvi veliki povijesni
primjer. A nikad nije nedostajalo revolucionara (neko meu naj
veima, danas meu onim manjima) spremnih povjerovati kako
mogu "odigrati igru". I sam je opi trajk, taj pobunjeniki mit
tolikih narataja, postao shema redukcije. Ona, Svibnja 68., kojoj
su mediji uvelike pridonijeli, proirujui trajk na sve zakutke
Francuske, bila je prividno krajnja toka krize, a ustvari to je bio
trenutak njezina poputanja, njezina slabljenja zbog pretjeranog
irenja, njezina poraza. Dakako, milijuni su radnika trajkali. Ali
s tim "medijski posredovanim" trajkom, koji se prenosio i pri
mao kao uzor djelovanja (bilo preko medija ili sindikata), oni
nisu znali to bi poeli. Apstraktan u stanovitom smislu, on je
neutralizirao oblike lokalnih, transverzalnih, spontanih djelova
nja (ne svih). Dogovori u Grenelleu nisu izdali trajk. Oni su oza
konili prijelaz na openitost politike akcije koja dokida pojedinanost revolucionarnog djelovanja. Danas, on je postao (u obliku
proraunanog irenja trajka) apsolutno oruje sindikata protiv
divljih trajkova.
Izborni sustav, opi trajk, i oni su na neki nain mediji. Igra
jui na kartu formalne ekstenzivne socijalizacije, oni su najistan
aniji i najsigurniji instrumenti filtriranja, razbijanja i cenzure.
Nema iznimaka, nema ni uda.
Odistinski revolucionarni medij u Svibnju 68. bili su zidovi i
grafiti, serigrafije i transparenti u ruci, ulica na kojoj se govor
prima i razmjenjuje - sve to je neposredni upis, odaslan i uz
vraen, pokretan, onaj koji se zbiva u isto vrijeme na istome mjes
tu, uzajaman i suprotstavljajui. U tom je smislu ulica alternativni
i subverzivni oblik svih masovnih medija, jer ona nije, poput njih,
39
Simulacija i zbilja
objektivizirana podrka porukama bez odgovora, tranzitna mrea

na daljinu, ona je iskreni prostor simbolike razmjene rijei, pro
lazne i smrtne, rijei koja se ne odraava na platonskome ekranu
medija. Institucionalizirana ponavljanjem, spektakularizirana me
dijima, rije umire.
Dakle, strateka je iluzija vjerovati u kritiki obrat u mediji
ma. Takav iskaz danas se moe odnositi na destrukciju medija
kao takvih, na njihovu dekonstrukciju kao sustava ne-komunikacije. Ali to ne podrazumijeva ukidanje, kao to ni radikalna
kritika diskursa ne podrazumijeva negaciju jezika kao znaee
grae. To, meutim, zasigurno podrazumijeva ukidanje sveko
like njihove sadanje funkcionalne i tehnike strukture, njihove
operacionalne forme, ako tako moemo rei, koja je posvudanji
odraz njihove drutvene forme. U krajnjoj liniji, dakako, sam
pojam medija iezava, i treba ieznuti: razmijenjeni govor, uza
jamna i simbolika razmjena nijee pojam i ulogu medija, ulogu
posrednika. On moe podrazumijevati neki tehniki dispozitiv
(zvuk, sliku, valove, energiju itd.), kao i tjelesni dispozitiv (pokrete,
jezik, seksualnost), ali on vie, u tom sluaju, ne djeluje kao medij,
kao neovisni sustav kojim upravlja kod. Uzajamnost se postie
razaranjem medija kao takvog. "Susreemo se sa susjedima jedi
no kada zajedno s njima promatramo njihovu zgradu u plamenu"
(Jerry Rubin, Uini to).
Teorijski model komunikacije
Samimo razliite pretpostavke:
1. McLuhan (promemorija): mediji djeluju, oni su revolucija,
neovisno o svom sadraju, samom svojom tehnolokom struk
turom. Nakon fonetskog alfabeta i knjige, radija i filma. Na
kon radija i televizije. Mi smo nadalje u eri trenutne i plane
tarne komunikacije.
2. Medije kontrolira vlast. Treba ih iupati iz njezinih ruku, bilo
oduzimanjem vlasti, ili njihovom obratom uslijed spektaku40
larnog poveanja zastupljenosti subverzivnih sadraja. Ovdje

medije shvaamo jedino kao poruku. Njihova se forma ne
dovodi u pitanje (ona to dakako nije niti kod McLuhana, koji
medij shvaa jedino kao medij).
3. Enzensberger: sadanji oblik medija uvodi stanovitu vrstu dru
tvenog odnosa (slinog onom kapitalistikog naina proiz
vodnje). Ali u njihovoj strukturi i razvoju virtualno je prisutan
socijalistiki i demokratski nain komuniciranja, racionalnost
i univerzalnost informacije. Dostaje osloboditi taj potencijal.
Nas jedino zanima (ne govorimo o praksi slubene ljevice, bila
ona marksistika ili ne, koja se preklapa s onom graanstva) Enzensbergerova hipoteza (prosvijetljeno marksistika) i ona radi
kalne amerike ljevice (spektakularno ljeviarska). Mi smo ih
ralanili kao strateke iluzije, a razlog je tome injenica da jedna
i druga dijele s vladajuom ideologijom implicitno pozivanje na
istu teoriju komunikacije - posvuda prihvaenu teoriju, snano
prihvaenu oevidnost i visoko "znanstveno" formalizirane od
strane jedne discipline, semiolingvistike komunikacije, koja se, s
jedne strane, oslanja na strukturalnu lingvistiku, a, s druge, na
informatiku, koju su objeruke prihvatila sveuilita i masovna
kultura (masovni medijski posredovalelji luduju za njima). Cjela
pojmovna infrastruktura te teorije ideoloki je suglasna s prevla
davajuom praksom, kao to je to bila, i jo jest, ona klasine
politike ekonomije. Semiolingvistika komunikacije, naime, jest
ekvivalent graanske politike ekonomije na polju komunikacije.
A kazao bih da su revolucionarne prakse ostale pri stratekoj ilu
ziji medija zbog toga to su je oduvijek tek povrno kritiki ana
lizirale, ne uputajui se u radikalnu kritiku ideolokog obrasca
koji je teorija komunikacije.
Nju je posebno formalizirao Jakobson i temeljna joj je jedini
ca sljedei niz:
ODAILJATELJ - PORUKA - PRIMATELJ
( ENKODER - PORUKA - DEKODER)
41
Simulacija i zbilja
budui da samu poruku strukturira kod i odreuje kontekst. Sva

kome od tih "koncepata" odgovara posebna funkcija: referencijalna, poetika, fatika itd. Svaki se proces komunikacije na taj
nain prenosi (vektorira) u samo jednom smjeru, od odailjatelja
do primatelja: on pak moe i sam postati odailjatelj, ista se she
ma ponavlja, jer se komunikacija uvijek moe svesti na to jed
nostavno jedinstvo u kojemu se dva krajnja termina ne razmje
njuju. Ta se struktura smatra objektivnom i znanstvenom, budui
da slijedi pravilo metode: rastaviti svoj predmet na jednostavne
initelje. Ustvari, ona se zadovoljava formalizacijom neke empirike danosti, apstrakcijom oevidnosti i ivljene stvarnosti: to
jest, ideolokim kategorijama kojima se iskazuje stanoviti tip
drutvenih odnosa, upravo onaj u kojemu jedan govori a drugi
ne, u kojemu jedan ima izbor a drugi jedino slobodu da mu se
podredi ili da se izuzme. Ta se struktura temelji na istoj proizvolj
nosti kao i struktura znaenja: dva termina pritom su umjetno
izdvojeni i umjetno spojeni objektiviziranim sadrajem nazvanim
poruka. Nema uzajamnog odnosa ni prisustva dvaju termina 28
jednoga u drugome, budui da se i jedan i drugi odreuju izdvo
jeno u njihovu odnosu prema poruci i kodu, "intermedij" koji
odrava oba u respektivnoj situaciji (kod ih oboje odrava u odno
su "respekta" drugoga), na udaljenosti jedan od drugoga, razmak
koji je ispunila puna i osamostaljena "vrijednost" poruke (ustvari:
njezina razmjenska vrijednost). Ta "znanstvena" konstrukcija
uspostavljena je u modelu simulacije komunikacije iz koje su otprve iskljueni uzajamnost, neprijateljstvo partnera, ili ambivalent
nost njihove razmjene. Ono to kola ustvari jest informacija,
sadraj znaenja za koji se pretpostavlja daje itljiv i jednoznaan.
Tu jednoznanost jami upravo nadlenost koda, a samim time i
odgovarajui poloaji enkodera i dekodera. Sve se dri na oku
pu: formula ima formalnu koherentnost koja je osigurava kao
jedinu shemu mogue komunikacije. Ali pretpstavimo li posto
janje ambivalentnog odnosa, sve se uruava. Jer ne postoji kod
28
Dva su pojma tako malo prisutnajedan u odnosu na drugoga daje valjalo stvoriti
kategoriju "kontakta" kako bi se teorijski iznova uspostavilo jedinstvo!
42
ambivalencije. Bez koda, nema ni enkodera, ni dekodera, statisti

nestaju. Nema vie ni poruke, budui da se ona definira kao
"odaslana" i "primljena". Sva je ta formalizacija ovdje samo da
bi se izbjegla katastrofa. U tome se sastoji njezina "znanstvenost".
Ustvari, ona utemeljuje terorizam koda. Kod postaje u toj shemi vodilji jedini initelj koji govori, koji se sam razmjenjuje preko
razdvajanja dvaju pojmova i jednosmislenosti (ili dvosmisleno
sti, ili viesmislenosti, nije vano: preko ne-ambivalentnosti) po
ruke. (Jednako tako, u ekonomskom procesu razmjene, vie se
ne razmjenjuju osobe, nego se sustav razmjenske vrijednosti pre
ko njih reproducira). Ta osnovna formula komunikacije uspijeva
na taj nain ponuditi, kao reducirani model razmjene, savrenu
kraticu drutvenoj razmjeni takvoj kakva jest, u svakom sluaju
takvoj kakvu iziskuje apstrakcija koda, prisilna racionalnost i tero
rizam razdvajanja. Na tome se osniva objektivnost znanosti.
Odvajanje i ograivanje: to je ve ista shema koja djeluje na
razini znaka u lingvistikoj teoriji. Svaki znak rastavljen u oznaitelja i oznaenog, koji su dodijeljeni jedan drugome ali na "odgo
varajuim" poloajima, a svaki znak iz osnove svoje proizvoljne
izdvojenosti "saobraa" sa svim drugima preko koda nazvanog
jezik. I ovdje znanost zabranjuje pojmu da se koristi svojom mo
gunou simbolike razmjene, preko razlikovanja oznaitelj/
oznaeno, u pjesnikome jeziku, primjerice. U njemu kao i u sim
bolikoj razmjeni, pojmovi si odgovaraju preko koda. Upravo
smo taj odgovor tijekom cijelog teksta oznaili kao dekonstruktivan za svaki kod, za svaki nadzor, za svaku mo, koja se, obrat
no, uvijek temelji na odvajanju pojmova i njihovoj apstraktnoj
artikulaciji.
Na taj nain teorija znaenja slui kao nuklearni model teoriji
komunikacije, a proizvoljnost znaka (teorijska shema ukidanja
znaenja) poprima sav politiki i ideoloki zamah u proizvolj
nosti teorijske sheme komunikacije i informacije. To se pak odra
ava, kao to smo vidjeli, ne samo u prevladavajuoj drutvenoj
praksi (kojoj je svojstven virtualni monopol odailjakog pola i
neodgovornost primateljskog pola, diskriminacija pojmova raz43
Simulacija i zbilja
mjene i diktat koda), ali takoer, a da ona toga nije svjesna, u

svekolikoj hirovitosti revolucionarne prakse medija. Jasno je, pri
mjerice, da svi prohtjevi koji smjeraju promjeni njihova sadraja
samo osnauju u svojoj neovisnosti izdvojeni pojam poruke, a,
prema tome, i apstraktnu bipolarnost pojmova komunikacije.
Kibernetika iluzija
Enzensberger, osjetljiv na neuzajamnost aktualnog procesa, vje
ruje da e ublaiti stanje traei da se ista revolucija dogodi na
razini medija, kao i ona koja je potresla egzaktne znanosti i odnos
subjekt/objekt u spoznavanju, koji nadalje radi na neprestanom
"dijalektikom" meudjelovanju. Mediji bi trebali uzeti u obzir
sve posljedice meudjelovanja, a posljedica bi toga bila ruenje
monopola i omoguavanje povezivanja svih u otvoreni proces.
"Programi oblikovanja svijesti trebaju u sebi ukljuivati vlastite
rezultate, reakcije i ispravke koje iziskuju... Ne treba ih shvatiti
kao potroaka sredstva nego kao sredstva vlastite proizvodnje."
Meutim, ta zavodljiva perspektiva:
1. Ostavlja nedirnutom odvojenu instancu koda i poruke;
2. Ona nastoji, naprotiv, ukinuti razlikovanje dvaju polova ko
munikacije radi istananijeg ustroja razmjene uloga i feed-backa ("reverzibilnost kolanja"). U svome sadanjem obliku,
sredstva poput televizije ili filma ne slue komunikaciji, ona
joj naprotiv predstavljaju prepreku. Ona ne ostavljaju mjesta
nikakvu uzajamnom djelovanju izmeu odailjatelja i primate
lja. S tehnikog stanovita, ona svode feed-back na minimalni
stupanj to ga sustav moe prihvatiti. I ovdje ne prelazimo
kategorije "odailjatelja" i "primatelja " unato svekolikim
naporima da ih pokrenemo pomou "obrtanja". Reverzibil
nost nije ni u kakvoj vezi s recipronou. Upravo to i jest
duboki razlog zbog kojega danas svi kibernetiki sustavi sil
no nastoje uspostaviti tu sloenu regulaciju, taj feed-back, ni
ta ne mijenjajui u apstraktnosti ukupnog procesa i niemu
44
ne odriui stvarnu "odgovornost" u razmjeni. To je ak i za

sustav najbolje sredstvo da se time dopuni, budui da na taj
nain unaprijed obuhvaa mogunost takva odgovora.
Vie se ustvari ne moe zamisliti, kao to to pokazuje Enzesberger u svojoj kritici orwelovskog mita, megasustav centraliziranog
nadzora (kontrolni sustav dananjeg telefonskog sustava morao
bi ga n-puta nadii po sloenosti, pa je stoga praktino iskljuen).
Ali pomalo je naivno misliti da je cenzura ukinuta injenicom
irenja medija. ak i na dugi rok, nemogunost uspostave poli
cijskoga megasustava znai naprosto da sadanji sustavi sami
obuhvaaju, preko feed-backa i autoregulacije, te nadalje besko
risne nadzorne metasustave. Oni su kadri uvesti ono to ih nijee
kao dodatnu varijablu. Oni su cenzura u samom svom djelova
nju: nema potrebe za metasustavom. Tako oni ne prestaju biti
totalitarni: oni ostvaruju na neki nain ideal onoga to bi se mog
lo nazvati decentraliziranim totalitarizmom.
Na praktinijoj razini, i mediji dobro znaju uspostaviti formal
nu "reverzibilnost" kolanja (pisma italaca, telefonske interven
cije sluatelja, ankete itd.), ne ostavljajui mjesta bilo kakvom
odgovoru, i nita ne mijenjajui u diskriminaciji uloga29. To je
drutveni i politiki oblik feed-backa. Enzensberger je stoga da
nas, u svojoj "dijalektizaciji" komunikacije, tako zaudno blizak
kibernetikoj regulaciji, rtvi, iako na istananiji nain, ideolo
kog modela o kojem je bilo rijei.
U istome smislu, kako bi se ukinula jednostranost komuni
kacije, koja se istodobno prevodi monopolom specijalista i pro
fesionalaca i onime klasnog neprijatelja nad medijima, Enzens
berger nudi revolucionarno rjeenje prema kojemu bi svatko
postao manipulator om, u smislu aktivnog operatera, montera itd.,
29
1 ovdje Enzensberger, analizirajui i otkrivajui te krugove nadzora, ipak zapada u

idealizam: "Ali to je, prirodno (!), protivno strukturi, a nove proizvodne snage ne
samo da omoguuju nego i trae (!) ruenje te tendencije." Feed-back i interakcija
sama su logika kibernetike, a tu je prisutna ista iluzija podcjenjivanja mogunosti
sustava da obuhvati te "revolucionarne" inovacije, kao i podcjenjivanje sposobnosti
kapitalizma da razvije proizvodne snage.
45
Simulacija i zbilja
ukratko preao bi s poloaja primatelja na poloaj proizvoditelja/

odailjatelja. U tome se na neki nain sastoji kritiko naputanje
ideolokog koncepta manipulacije. Ali i tada, zbog toga to ta
"revolucija" u osnovi zadrava kategoriju "odailjatelja", zado
voljavajui se da ju generalizira kao odvojenu i inei od sva
koga svoga vlastitog odailjatelja, ona ne rui sustav masovnih
medija. Znamo to moe proizai iz injenice da svatko posje
duje svoj talkie-walkie ili svoj kodak i da snima vlastiti film: poosobljeni amaterizam, istoznanica kunoj radinosti na rubu sus
tava 30 .
To, pak, oevidno nije ono to je imao na umu Enzensberger.
On je imao na umu novinstvo u kojem e pisati, razdavati ga,
obraivati njegovi itatelji (kao to je dijelom sluaj s tiskovina
ma undergrounda), mislio je na videomree kojima e se koristiti
politike grupacije itd.
Bio bi to jedini nain odmrzavanja blokiranog stanja: "U soci
jalistikim pokretima, dijalektika discipline i spontanosti, centra
lizma i decentralizacije, autoritarnog liedershipa i anti-autoritarne
dezintegracije ve je dugo dosegnula mrtvu toku. Jedino bi
modeli komunikacijskih mrea, koji bi se temeljili na naelu reverzibilnosti kolanja, mogli omoguiti da se nadie to stanje."Valja,
prema tome, iznova uspostaviti dijalektiku praksu. Ali, moe li
se problem i nadalje odrediti dijalektikim terminima? Nije li i
sama dijalektika nadomak mrtve toke?
Primjeri koje on navodi zanimljivi su utoliko to nadilaze "dija
lektiku" odailjatelja i primatelja. Na djeluje naime proces neposred
ne komunikacije, koji nisu isfiltrirali birokratski obrasci, originalni
oblik razmjene zbog toga to ustvari vie nema ni odailjatelja ni
primatelja, nego je rije o ljudima koji si uzvraaju. Problem spon
tanosti i organizacije nije ovdje dijalektiki nadien, nego je transgresiran u svojim pojmovima.
30
Enzensberger to dokazuje injenicom da Xerox zadrava monopol nad roneo-ispisom na obinom papiru (mogunost opeg "freepressa") i pristaje ih iznajmiti jedino
po nevjerojatnoj cijeni. Ali kad bi svatko i imao svoj Xerox ili ak i njegovu valnu
duinu, to ne bi bilo najvanije. Istinski monopol nikad nije onaj tehnikih sredstava,
nego onaj govora.
46
U tome je kljuna razlika: druge pretpostavke doputaju dalje

postojanje odvojenih kategorija. U prvom sluaju (privatno obuzdavanje medija), odailjatelj i primatelj naprosto su spojeni u jed
noj osobi: manipulacija je na neki nain "interiorizirana"31. U dru
gom sluaju, ("dijalektika kolanja"), odailjatelj i primatelj su
naporedno na obje strane: manipulacija je postala uzajamna (hermafroditska kombinacija). Sustav moe djelovati na te dvije slike
u isto vrijeme, kao i na klasinom birokratskom obrascu. On moe
djelovati u svim moguim kombinacijama dviju kategorija. Bitno
je da te ideoloke kategorije budu spaene, a s njima i temeljni
ustroj politike ekonomije komunikacije.
Jo jednom, u simbolikom odnosu razmjene, odgovor je nepo
sredan, nema ni odailjatelja ni primatelja ni na jednoj ni na dru
goj strani poruke, kao to nema niti "poruke", naime korpusa
informacije koji valja iitati na istovjetni nain pod egidom koda.
Simboliko se upravo sastoji u ukidanju te jednostranosti "po
ruke", u uspostavljanju dvosmislenosti znaenja, i u istodobnom
ukidanju instancije koda.
To nam moe pomoi da promislimo o pretpostavci Umberta
Eca32. Ukratko, niemu ne slui promijeniti sadraje poruke, va
lja izmijeniti kodove itanja, nametnuti druge kodove. Primatelj
(koji to zapravo vie nije) ovdje djeluje na bitnome, on suprot
stavlja vlastiti kod onom odailjatelja, pronalazi vlastiti odgovor
izmiui zamci upravljane komunikacije. Ali to se dogaa s tim
"subverzivnim" iitavanjem? Je li i nadalje rije o itanju, od
nosno iitavanju jednoznanog smisla? I kakav je kod kojemu
se suprotstavlja? Je li rije o posebnome minikodu (onaj osobni i
utoliko nezanimljiv), ili je pak ponovno na djelu upravljaka she
ma itanja? U tom bismo sluaju imali posla tek s jednom tekstu
alnom inaicom. Jedan primjer moe ilustrirati Ecovo stajalite:
publicitarni obrat to su ga izvrili grafiti 1968. Transgresivni obrat,
ne stoga to bi podastro novi sadraj, novi diskurs, nego zato to
31
Zbog toga.pojedinani amaterski snimatelj ostaje u apstrakciji, odvojen od masovne

komunikacije. Tom unutarnjom odvojenou izmeu dviju instancija, propada cijeli
kod i vladajui modeli te iznova uspostavljaju svoju praksu.
32
U Struttura assente, Bompiani, 1968.
47
Simulacija i zbilja
odgovor prua odmah, na licu mjesta, i ukida temeljno pravilo

ne-odgovara svih medija. Suprotstavlja li on jedan kod drugome?
Ne vjerujem, on naprosto razbija kod. On se ne doimlje kao da
iitava publicitarni diskurs kao suparniki tekst, nego izgleda kao
transgresija. Tako duhoviti izrijek, transgresivni obrat diskursa
ne djeluje sukladno drugome kodu kao takvome, nego izaziva
trenutnu dekonstrukciju prevladavajueg diskurzivnog koda. On
rasplinjuje kategoriju koda i kategorija poruke.
Upravo je tu klju problema: eli se sauvati (ak i "dijalekti
ki ih nadilazei") bilo koji od initelja izvan strukturalistike re
etke komunikacije, ne eli se nita temeljno izmijeniti, a na taj
smo nain osueni na krhke manipulacijske prakse koje bi bilo
opasno shvatiti kao "revolucionarnu strategiju". U tom je smislu
jedino strateko ono to radikalno rui prevladavajuu formu.
2.
Simbolika razmjena i smrt
Uvod
Vie nema simbolike razmjene na razini modernih drutvenih
formacija, kao to nema niti organizacijske forme. Dakako, sim
bolika ih progoni kao i vlastita smrt. Upravo zato to ona vie ne
odreuje drutvenu formu, drutveni oblici poznaju tek proga
njanje, traenje kojemu neprestance postavlja prepreku zakon
vrijednosti. I ako je stanovita ideja Revolucije nakon Marxa poku
ala prokriti put preko tog zakona vrijednosti, odavno je i ona
iznova postala Revolucija sukladno Zakonu. Psihoanaliza pak
krui oko te tjeskobe, ali je istodobno i obre upisujui je u poje
dinano nesvjesno, i svodi je, pod vladavinom Zakona Oca, na
strah od kastracije i Oznaitelja. Uvijek Zakon. Pa ipak, s one
stranu libidinalnih i politikih topika i ekonomija, koje sve krue
oko neke proizvodnje, materijalne ili eljene, na pozornici vri
jednosti postoji i shema drutvenog odnosa koji se temelji na
ukinuu vrijednosti, iji nas obrazac podsjea na prvobitne for
macije, ali ija radikalna utopija poinje polako pucati na svim
razinama naega drutva, u vrtoglavici pobune koja nema nieg
zajednikog s revolucijom niti sa zakonitou povijesti, pa ak ni
48
49
Simulacija i zbilja
- ali da se to iskae trebalo bi dulje razdoblje, jer je san o tome

novijeg datuma - s "oslobaanjem" neke "elje".
Pri takvu stanju stvari, drugi teorijski dogaaji dobivaju pre
sudnu vanost: Saussureovi anagrami, Maussov par razmjena/
darivanje - dugorono radikalnije pretpostavke od onih Freuda i
Marxa, mogunosti koje cenzurira upravo imperijalizam i mark
sistikih tumaenja. Anagram ili razmjena/darivanje nisu zanim
ljive epizode na rubovima lingvistikih i antropolokih discipli
na, sporedni modaliteti u odnosu na velike pogone nesvjesnoga i
revolucije. Svjedoci smo profiliranja jedne iste velike forme iz
koje psihoanaliza i marksizam, vjerojatno tek iz neznanja, jedino
izvode formu koja stavlja u stranu nerijeeno pitanje politike
ekonomije i libidinalne ekonomije - zacrtavajui od tog mjesta,
od tog trenutka, neku onostranost vrijednosti, neku onostranost
zakona, potisnutosti, nesvjesnoga. Te se stvari dogaaju.
Jedan je jedini teorijski dogaaj za nas istog reda veliine kao
i ovi o kojima je rije: Freudov iskaz o nagonu prema smrti. Pod
uvjetom da ga, protivno samom Freudu, radikaliziramo. Kako
god bilo, u sva tri sluaja rije je o proturjenoj referencijalnosti:
valja postaviti Maussa nasuprot Maussu, Saussurea protiv Saus
surea, Freuda protiv Freuda. Valja postaviti naelo reverzije (protu-dara) nasuprot svim ekonomistikim, psiholokim i struktura
listikim interpretacijama kojima Mauss utire put. Valja Saussurea
iz Anagrama suprotstaviti Saussureu lingvistike, pa ak i nasu
prot njegovoj suenoj hipotezi u vezi s Anagramima. Freuda s
njegovim nagonom prema smrti valja suprotstaviti cjelokupnom
prethodnom zdanju psihoanalize, pa ak i nasuprot freudovskome tumaenju nagona prema smrti.
Po toj paradokslanoj cijeni teorijskog nasilja, te tri pretpostavke,
svaka na svom polju - iako se upravo to odgovarajue polje gubi
u openitoj formi simbolikoga - zacrtavaju izvanjsko naelo
funkcioniranja premono i opreno naem ekonomskom "naelu
zbiljnosti".
Reverzibilnost dara u protu-dar, reverzibilnost razmjene u rtvu,
reverzibilnost vremena u ciklus, reverzibilnost proizvodnje u raza50
ranje, reverzibilnost ivota u smrt, reverzibilnost svakog pojma i

vrijednosti u anagram: jedna jedina velika forma, ista na svim
poljima, ona reverzibilnosti, ciklike reverzije, nitenja - ona koja
posvuda dokida linearnost vremena, jezika, ekonomskih razmje
na i akumulacije, moi. Posvuda ona za nas poprima oblik istrebljenja i smrti. To je sama forma simbolikoga. Ni mistina, ni struk
turalna: neminovna.
Naelo zbiljnosti preklopilo se s odreenim stupnjem zakona
vrijednosti. Danas se cijeli sustav ljulja u neodreenosti, sveko
liku je realnost usisala hiperrealnost koda i simulacije. Nadalje
nama upravlja naelo simulacije umjesto starog naela zbiljnosti.
Svrhe su nestale, nas raaju modeli. Nema vie ideologije, pos
toje tek simulakri. Valja dakle iznova uspostaviti cijelu genea
logiju zakona vrijednosti i simulakra da bi se shvatila prevlast i
arolija dananjeg sustava - strukturalna revolucija vrijednosti. A
u tu genealogiju valja iznova smjestiti politiku ekonomiju: tada
se ona nadaje kao simulakr drugoga stupnja, jednako kao i oni
koji zagovaraju jedino stvarno - stvarno proizvodnje, stvarno
znaenja, u svijesti i u nesvjesnome.
Kapital vie ne pripada redu politike ekonomije: on se koristi
politikom ekonomijom kao obrascem simulacije. Cijeli mehani
zam trinog zakona vrijednosti apsorbirao je i reciklirao iri
mehanizam strukturalnog zakona vrijednosti, te tako potpada pod
trei stupanj simulakra (vidi u nastavku). Na taj je nain poli
tikoj ekonomiji osigurana druga vjenost, u sklopu reda stvari u
kojemu je ona izgubila svako navlastito odreenje, ali u kojemu
zadrava svoju uinkovitost kao referencija simulacije. Upravo
se isto zbilo i s ranijim mehanizmom prirodnog zakona vrijedno
sti, koji je sustav politike ekonomije i trinog zakona vrijedno
sti protumaio kao imaginarnu referenciju. ("Priroda"): rije je o
uporabnoj vrijednosti koja fantomski opstoji unutar razmjenske
vrijednosti. Ali ona je, pak, na sljedeoj okuci, shvaena kao alibi
u prevladavajuem poretku koda. Svako oblikovanje vrijednosti
obuhvaa sljedee u poretku vieg simulakra. A svaka faza vri
jednosti ukljuuje u svoj mehanizam raniji mehanizam, poput
51
Simulacija i zbilja
fantomske referencije, marionetske referencije, referencije simulacije.

Revolucija dijeli svaki red od sljedeega: to su ak i jedine
istinske revolucije. Trei je red na, on vie ne pripada realnosti,
nego hiperrealnosti i jedino ga se tu, i same plutajue i neodre
ene, teorije i prakse mogu domoi i usmrtiti ga.
Sve se dananje revolucije odreuju prema neposredno prethodeim fazama sustava. Sve se one naoruavaju nostalginim
uskrsnuem zbiljskoga u svim njegovim oblicima, naime prividi
ma drugoga reda: dijalektikom, uporabnom vrijednou, prozirnou i konanou proizvodnje, "osloboenjem" nesvjesnoga,
potisnutog znaenja (oznaitelja ili oznaenog nazvanog eljom)
itd. Sva se ta osloboenja podastiru kao idealni sadraj fantomi
ma to ih je sustav progutao u svojim slijednim revolucijama i
koja on istanano uskrsava poput fantazama revolucije. Sva su
osloboenja tek prijelazni stupnjevi prema poopenoj manipu
laciji. I sama revolucija vie nita ne znai na stupnju neizvjesnih
procesa nadzora.
Industrijskim strojevima odgovaraju strojevi svijesti, racional
ni, referencijalni, funkcionalni, povijesni. Proizvoljnim naprava
ma koda odgovaraju proizvoljne naprave nesvjesnoga, nereferencijalne, transferencijalne, neodreene, plutajue. Ali i nesvjesno
se vratilo u igru: odavno je ono izgubilo vlastito naelo zbiljnosti
da bi postalo operacionalni simulakr. Upravo u toci u kojoj se
njegovo naelo psihike stvarnosti preklapa s naelom psihoana
litike stvarnosti, nesvjesno ponovno postaje, poput politike eko
nomije, obrazac simulacije.
Svekolika strategija sustava sastoji se u hiperrealnosti plutajuih vrijednosti. S nesvjesnime je jednako kao i s novanicama ili
teorijama. Vrijednost vlada sukladno neuhvatljivu poretku raa
nja na osnovi modela, preko beskonanog ulanavanja simulacije.
Kibernetika operacionalnost, genetski kod, sluajni slijed
mutacija, naelo neodreenosti itd., sve je to odmijenilo odre
enu, objektivistiku znanost, dijalektiko shvaanje povijesti i
spoznaje. I sama kritika teorija i revolucija dio su privida drugoga
52
stupnja, kao i svi odreeni procesi. Uspostavljanje privida tree

ga stupnja pomelo je sve to, i nasuprot njima ne slui niemu
eljeti uskrsnuti dijalektiku, objektivne "proturjenosti" itd. - na
djelu je beznadno politiko nazadovanje. Ne moemo se protiv
neizvjesnosti boriti orujem svrhovitosti, protiv programirane i
molekularne disperzije ne moemo se boriti osvjetavanjem i di
jalektikim nadilaenjem, ne moemo se protiv koda boriti orujem
ekonomske politike niti onima "revolucije". Svo to staro oruje
(naime, ono koje bismo traili meu simulakrima prvoga stupnja,
u etici i metafizici ovjeka i prirode, u uporabnoj vrijednosti i
drugim referencijama oslobaanja) postupno neutralizira ope
niti sustav koji je na viem stupnju. Sve to se uvlai u prostor-vrijeme kojemu je kod oduzeo svrhu ili to pokuava na nj inter
venirati odvojeno je od vlastitih svrha, dezintegrirano i apsorbi
rano - na djelu je dobro znani uinak rekuperacije, manipulacije,
cikliranja i recikliranja na svim razinama. "Svaki initelj ospora
vanja i subverzije sustava mora pripadati nekoj vioj logici" (An
thony Wilden, Sustav i struktura). Simulakrima treega stupnja
valja dakle suprotstaviti barem jednaki ulog, ali, je li to mogue?
Postaje li teorija ili praksa subverzivna zato to je neizvjesnija od
samog sustava? Postaje li subverzija neodreena te je poretku
koda ono to je revolucija bila poretku politike ekonomije? Moe
li se boriti protiv DNA? Zacijelo ne u smislu klasne borbe. Ili pak
otkriti simulakre nekog vieg loginoga reda (ili neloginoga) iznad dananjega treega stupnja, s one strane odreenosti ili neo
dreenosti - bi li to i nadalje bili simulakri? Moda je smrt i samo
ona, reverzibilnost smrti, viega reda od onoga koda. Jedino sim
boliki nered moe prodrijeti u kod.
Svaki sustav koji se pribliava savrenoj operacionalizaciji
blizu je svog raspada. Kada sustav kae "A je A" ili "dva i dva su
etiri", on se u isti mah pribliava apsolutnoj moi i posvema
njoj slabosti budui da neposrednoj i vjerojatnoj subverziji - dosta
je pucnuti prstom da se on urui. Poznata je snaga tautologije kad
ona podvostrui tenju sustava za savrenom sferinou (Ubuov
"gidouille").
53
Simulacija i zbilja
Identitet je neodriv: nastupa smrt, jer on ne uspijeva upisati

vlastitu smrt. To se dogaa sa zatvorenim ili metastabiliziranim,
funkcionalnim ili kibernetikim sustavima kojima prijeti nitenje,
trenutna subverzija, jednim okretom ruke (a ne vie dugotrajnim
dijalektikim radom) zbog toga to se svekolika inercija sustava
ustremila na nj. Ambivalentnost koja vreba najdovrenije sustave,
one koji su uspjeli obogotvoriti svoje naelo djelovanja, poput
Leibnizova binarnog Boga. Oaranost koju oni pobuuju sai
njena je od dubokog opoziva, kao to je sluaj i u fetiizmu, rever
zibilna je u hipu. To objanjava njihovu krhkost, koja se povea
va razmjerno njihovoj idealnoj povezanosti. ak i kad se ti sustavi
temelje na radikalnoj neodreenosti (gubitak smisla), oni iznova
postaju plijenom smisla. Oni padaju pod teinom svoje udovinosti, poput paleozojskih udovita, i smjesta se raspadaju. To je
kobni ishod svakog sustava koji vlastitom logikom tei posvemanjem savrenstvu, pa onda i posvemanjem zatajivanju, apso
lutnoj nepogreivosti i, prema tome, neopozivu nitenju: sve po
vezane energije smjeraju njegovoj smrti. Upravo zato jedina je
strategija katastrofika, a nipoto dijalektika. Stvari treba tjerati
do granice na kojoj e se prirodno obrnuti i uruiti. Jer, na vrhun
cu vrijednosti najblii smo ambivalentnosti, na vrhuncu poveza
nosti najblii ponoru obrata koji progoni znakove podvostruene
kodom, u simulaciji treba ii dalje od sustava. Sa smru treba
igrati protiv smrti - radikalna tautology a. Uiniti od vlastite logike
sustava apsolutno oruje. Jedina strategija protiv hiperrealistikog
sustava jest patafizika, na neki nain, "znanost imaginarnih rjee
nja", naime znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega
samog, na krajnjoj granici simulacije, reverzibilne simulacije u
hiperlogici destrukcije i smrti1.
1
Smrt je uvijek u isti mah ono to nas eka na kraju sustava i simboliko istrebljenje
koje prijeti samom sustavu. Nema dviju rijei kojima bi se mogla oznaiti svrnost
smrti unutar sustava, smrti koja se upisuje posvuda u njegovoj operacionalnoj logici, i
radikalne protu-svrnosti, izvanjske sustavu kao takvome, ali koja ga posvuda vreba:
isti pojam "smrt", i samo on, namee se sjedne i s druge strane. Ta se dvosmislenost
ve moe iitati u Freudovu nagonu prema smrti. Nije to dvosmislenost. To naprosto
prevodi blizinu ostvarenog savrenstva i neposrednog raspadanja sustava.
54
Podrobna reverzibilnost simbolika je obveza. Svaki termin

eks-terminirati, vrijednost ponititi u toj pobuni pojma nad sobom
samim - jedino se takva simbolika silovitost moe mjeriti i po
bijediti strukturalnu silovitost koda.
Trinom zakonu vrijednosti i ekvivalentnosti odgovarala je
dijalektika revolucije. Neodreenosti koda i strukturalnom zakonu
vrijednosti nadalje odgovara jedino pomni povrat smrti2.
Istini za volju, ne ostaje nita na emu bismo se mogli temelji
ti. Preostaje nam tek teorijska silovitost. Spekulacija na smrt ija
je jedina metoda radikalizacija svih pretpostavki. ak i kod i sim
bolika jo su simulacijski pojmovi - valjalo bi ih moi jednog za
drugim povui iz diskursa.
Strukturalna revolucija vrijednosti

Saussure je dao dvije dimenzije razmjeni jezinih pojmova,
prispodobivi ih s novanicom: jedna se kovanica mora moi raz
mijeniti za dobro od neke stvarne vrijednosti, s druge, pak, strane,
mora se moi staviti u odnos sa svim drugim pojmovima iz mon
etarnog sustava. Potonji vid Saussure je sve vie odreivao poj
mom vrijednosti: relativnost, koja postoji unutar opeg sustava, a
sainjena je od razlikovnih suprotnosti, od svih pojmova meu
sobno - u suprotnosti prema drugoj moguoj definiciji vrijedno2
Smrt nikad ne treba shvaati kao stvarni dogaaj subjekta ili tijela, nego kao formu moda onu drutvenog odnosa - u kojoj se gubi odreenje subjekta i vrijednosti.
Obvezatna reverzibilnost dovrava u isti mah i odreenost i neodreenost. Ona
dokida energije povezane u upravljanim suprotnostima, i utoliko se nadovezuje na
teorije plime i intenziteta, libidinalne i shizoidne. Ali, razdvajanje energija sama je
forma aktualnog sustava, ona stratekog odstupanja vrijednosti. Sustav se moe
ukljuiti i iskljuiti -jednog mu se dana vraaju sve osloboene energije: on je
proizveo i sam pojam energije i intenziteta. Kapital je energetski i intenzivni sustav.
Odatle nemogunost razlikovanja (Lyotard) libidinalne ekonomije i same ekonomije
sustava (one vrijednosti) - nemogunost razlikovanja (Deleuze) kapitalistike i revo
lucionarne shizoidnosti. Jer sustav je gospodar: on moe, poput Boga, povezati i
razdvojiti energije, ali ne moe uiniti (a to ne moe niti izbjei) da bude reverzibilan.
Proces vrijednosti jest ireverzibilan. Stoga je za nj smrtna jedino reverzibilnost, a ne
razdvajanje ili skretanje. A izraz simbolika "razmjena" eli upravo to iskazati.
55
Simulacija i zbilja
sti: odnos izmeu svakog pojma i onoga to on oznauje, svakog

oznaitelja u odnosu na njegovo oznaeno, kao i svake kovanice
za koju se moe dobiti neto u zamjenu. Prvi vid odgovara struk
turalnoj dimenziji jezika, drugi njegovoj funkcionalnoj dimen
ziji. Dvije su dimenzije razliite, ali su artikulirane, recimo da
djeluju zajedno i da su povezane - prvoj je povezanosti svojstve
no "klasino" oblikovanje jezinog znaka, dok druga potpada
pod trini zakon vrijednosti, pri kojemu se odreenje uvijek po
javljuje kao svrnost strukturalne operacije jezika. Na tom "kla
sinom" stupnju znaenja, s mehanizmom vrijednosti u materi
jalnoj proizvodnji, kako je Marx ralanjuje, paralela je potpuna:
uporabna vrijednost predstavlja obzor i svrnost sustava razmjenske vrijednosti - prva odreuje konkretno djelovanje robe u po
tronji (naporedni trenutak s onim oznaavanja za znak), druga
upuuje na meusobnu razmjenjivost svih roba sukladno zakonu
ekvivalentnosti (trenutak naporedan strukturalnoj organizaciji zna
ka) - a obje se dijalektiki artikuliraju u svim Marxovim analiza
ma i odreuju racionalno uobliavanje proizvodnje, kojom uprav
lja politika ekonomija.
Jedna je revolucija okonala tu "klasinu" ekonomiju vrijed
nosti, revolucija same vrijednosti koja ju je, s one strane njezina
trinog oblika, privela njezinu radikalnom obliku.
Ta se revolucija sastoji u tome da se dva vida vrijednosti, za
koje smo vjerovali da su jedinstveni i zauvijek povezani neime
poput prirodnog zakona, dezartikuliraju, referenci]alna je vrijed
nost ponitena jedino u korist strukturalne igre vrijednosti. Struk
turalna se dimenzija osamostaljuje do iskljuenja referencijalne
dimenzije, ona se uspostavlja na smrti one druge. Gotovo je s
referencijalnostima proizvodnje, znaenja, afekta, supstancije,
povijesti, sa svom tom istovjetnou s "realnim" sadrajima koji
su jo optereivali znak nekom vrstom korisnog tereta, ozbiljno
sti - s njezinim oblikom reprezentativnog ekvivalenta. Prevlada
va drugi stupanj vrijednosti, onaj totalne relativnosti, ope promje
ne, kombinatorike i simulacije. Simulacije u smislu da se nadalje
svi znakovi meusobno razmjenjuju, a da se uope ne razmje56
njuju sa stvarnime (a oni se razmjenjuju dobro, savreno se me

usobno razmjenju jedino pod uvjetom da se vie ne razmjenjuju
za stvarno). Emancipacija znaka: osloboen "arhaine" obveze
da neto oznaava, on se napokon oslobaa za strukturalnu ili
kombinatoriku igru sukladno posvemanjoj ravnodunosti i neo
dreenosti, koja je odmijenila ranije pravilo odreene ekvivalent
nosti. Isti postupak, na razini radne snage i proizvodnog procesa:
nitenje svake svrhovitosti sadraja proizvodnje omoguuje joj
da djeluje poput koda, a novanom znaku, primjerice, da utekne
u beskonanu spekulaciju izvan svakog pozivanja na neku stvar
nost proizvodnje ili ak na zlatni parametar. Kliznost novanica i
znakova, kliznost "potreba" i svrha proizvodnje, kliznost samoga
rada - promjenjivost svih tih pojmova koju prate beskonana
spekulacija i inflacija (doista smo u posvemanjoj slobodi; gubi
tak osjeajnog odnosa, obveznosti, opa razoaranost: jo je na
djelu neka vrsta magije, neka vrsta magine obvezatnosti koja je
drala znak ulanan u stvarnost, da bi kapital oslobodio znakove
te "naivnosti" i prepustio ih istom kolanju) - sve to ni Saussure
ni Marx nisu jo predosjetili: oni su se jo nalazili u zlatnome
dobu dijalektike znaka i stvarnosti, to je u isti mah bilo i "klasino"
razdoblje kapitala i vrijednosti. Njihova se dijalektika rasturila i
stvarno je umrlo pod udarom tog nevjerojatnog osamostaljenja
vrijednosti. Odreenost je mrtva, neodreenost vlada. Dolo je
do eks-terminacije (u doslovnom znaenju rijei) stvarnosti pro
izvodnje, stvarnosti znaenja3.
* * *
3
Da je jedino bila na djelu premo razmjenske vrijednosti nad uporabnom (ili ona
strukturalne dimenzije nad funkcionalnom dimenzijom jezika) - Marx i Sausure bi to
ve naznaili. Marx nije daleko od toga da od uporabne vrijednosti napravi medij ili
naprosto alibi za razmjensku vrijednost. A cijela se njegova analiza temelji na naelu
istovjetnosti kojaje u sreditu sustava razmjenske vrijednosti. Ali, ako je ekvivalent
nost u srcu sustava, ne postoji neodreenost globalnog sustava (uvijek postoji odre
enje i dijalektika svrnost naina proizvodnje). Dananji se sustav, naprotiv, teme
lji na neodreenosti, ona ga usmjerava. Drugim rijeima, progoni ga smrt svakog
odreenja.
57
Simulacija i zbilja
Ta strukturalna revolucija zakona vrijednosti bila je naznaena u

iskazu "politike ekonomije znaka", ali taj je termin tek izlaz za
nudu, jer:
I. Ima li jo uope politike ekonomije? Ima, u smislu da je jo
rije o vrijednosti i o zakonu vrijednosti, ali mijena koja na
nju djeluje toliko je duboka, tako odluna, svi su sadraji njome
toliko promijenjeni, ako ne i poniteni, da je pojam nadalje
samo aluzivan, i, tonije, politiki, u mjeri u kojoj vrijednost
koja je u igri uvijek uzrokuje razaranje drutvenih odnosa.
Ali ve je dugo rije o neemu veoma razliitom od ekono
mije.
II. I sam pojam znaka ima tek aluzivnu vrijednost. Jer strukturalni
zakon vrijednosti utjee na znaenje jednako kao i na ostalo,
njegov oblik nije oblik znaka openito, nego stanovita orga
nizacija koda - kod, meutim, ne upravlja bilo kakvim znako
vima. Jednako kao to zakon trine vrijednosti ne predstav
lja neku odluujuu instanciju u danom trenutku materijalne
proizvodnje, tako i, obratno, strukturalni zakon vrijednosti ne
znai bilo kakvu prevlast znaka. Ta iluzija proizlazi iz inje
nice da se jedna razvila s Marxom u sjeni robe, a druga sa
Saussureom u sjeni jezinoga znaka - ali nju valja ukloniti.
Trini zakon vrijednosti zakon je ekvivalentnosti, a taj je za
kon na djelu na svim poljima: on jednako dobro oznaava
konfiguraciju znaka u kojoj isto vrijednost nekog oznaitelja i
oznaenog omoguuje razmjenu kojom rukovode referencijalni sadraji (drukiji od naporedne modalnosti: linearnost
oznaitelja naporedna je linearnom i kumulativnom vremenu
proizvodnje).
Taj klasini zakon vrijednosti djeluje tako istodobno na sve in
stancije (jezik, proizvodnja itd.), ali one ostaju razliite, ovisno o
njihovu referencijalnom polju.
Obratno, strukturalni zakon vrijednosti znai meusobnu neo
dreenost svih polja, kao i navlastitog sadraja (dakle, takoer
prijelaz odreene sfere znakova na neodreenost koda). Rei da
58
polje materijalne proizvodnje i polje znakova razmjenjuju sebi

odgovarajue sadraje, jo je daleko od onoga to se uistinu zbi
va: oni doslovce nestaju kao takvi i gube svoju svojstvenost isto
dobno kad i svoje odreenje, u korist jednog oblika vrijednosti,
jednog openitijeg podeavanja, u kojemu se nite i odreenje i
proizvodnja.
Politika je ekonomija znaka jo bila posljedica irenja trinog
zakona vrijednosti i njezine provjere na razini znakova. Dok struk
turalno uoblienje vrijednosti naprosto okonava u isti mah i sus
tav proizvodnje i politike ekonomije, kao i onaj predstavljanja i
znakova. Sve se to, zajedno s kodom, zaljuljalo prema simulaciji.
Ni "klasina" ekonomija znaka, ni politika ekonomija ne presta
ju zapravo postojati: one vode neku drugu opstojnost, postaju
nekom vrstom fantomskog naela obrane.
Govoto je s radom. Gotovo s proizvodnjom. Gotovo s poli
tikom ekonomijom.
Gotovo je s dijalektikom oznaitelj/oznaeno koja je omo
guavala gomilanje znanja i smisla, s linearnom sintagmom kumulativnog diskursa. Samim time nastupio je i kraj dijalektike
razmjenske vrijednosti/uporabne vrijednosti, koja je jedina omo
guavala akumulaciju i drutvenu proizvodnju. Gotovo je s line
arnom dimenzijom diskursa. Gotovo s linearnom dimenzijom robe.
Gotovo je s klasinim razdobljem znaka. Gotovo je s razdobljem
proizvodnje.
Ne okonava sve to revolvttija, nego sam kapital. On ponita
va drutveno odreenje preko naina proizvodnje. On odmjenjuje
trini oblik strukturalnim oblikom vrijednosti. A ona upravlja
cjelokupnom dananjom strategijom sustava.
* * *
Ta povijesna i drutvena mijena moe se iitati na svim razinama.
Na taj je nain posvuda zapoelo razdoblje simulacije na osnovi
mogue zamjene pojmova neko proturjenih ili dijalektiki su
protnih. Posvuda je na djelu ista "geneza simulakra": komutabilnost lijepog i runog u modi, lijevog i desnog u politici, istinitog
59
Simulacija i zbilja
i lanog u svim porukama medija, korisnog i nekorisnog na razini

predmeta, prirode i kulture na svim razinama znaenja. Svi veliki
humanistiki kriteriji vrijednosti, oni cijele jedne civilizacije mo
ralnog prosuivanja, estetikoga, praktinoga nestaju u naem
sustavu slika i znakova. Sve postaje neodluljivo, to je svojstve
ni uinak vladavine koda koji posvuda djeluje na naelu neutral
izacije i ravnodunosti4. To je poopeni bordel kapitala, ne bor
del s prostitutkama, nego bordel supstitucije i komutacije.
Taj proces, koji je ve odavno na djelu u kulturi, umjetnosti,
politici ako ne i u seksualnosti (na "superstrukturalnim" poljima),
danas pogaa i samu ekonomiju, cijelo takozvano polje "infra
strukture". Na njemu vlada jednaka neodreenost. I, dakako, s
nestankom odreenosti ekonomije nestaje i svaka mogunost nje
zina poimanja kao odreujueg initelja.
Budui da se povijesna odreenost ve dva stoljea mahom
dovodila u vezu s ekonomijom (u svakom sluaju od Marxa nao
vamo), upravo na tom polju valja najprije propitati prodor koda.
Teorijska proizvodnja, kao i materijalna proizvodnja gubi svoja odreenja i poinje

se vrtjeti oko sebe, vodei nas "u bezdan" nenalaljive stvarnosti. Evo gdje smo
danas: u neodluivosti, razdoblju kliznih teorija poput kliznog novca. Sve dananje
teorije, s kojeg god obzora dolazile (jednako tako i one psihoanalitike), kakvom se
god silovitou oboruale i pokuavale pronai nekanvu imanentnost ili pokretljivost
bez referencijalnosti (Deleuze, Lyotard itd.), sve teorije klize i jedini im je smisao u
tome da jedne drigima postanu znakom. Uzaludno ih je pokuavati otkupiti u nekakvoj
povezanosti s bilo kakvom "stvarnou". Sustav je oduzeo svako referencijalno
jamstvo teorijskoj radnoj snazi, kao i onoj drugoj. Takoer, nema vie uporabne
vrijednosti teorije, jerje zrcalo teorijske proizvodnje takoer napuknulo. A to je dio
poretka. elim, naime, rei da je sama ta neodlunost teorije jedna od posljedica koda.
Ustvari, ne treba gajiti iluzije: to klizanje teorija nema nieg zajednikog sa shizofrenikim "zastranjejnem" u kojemu bi naplavine slobodno zapljuskivale tijelo bez
organa (ime? kapitalom?). Ono naprosto znai da se nadalje sve teorije mogu meu
sobno razmjenjivati sukladno stupnju varijabilnoh promjena, ali ne ulaui se nigdje,
izuzev u zrcalu svog ispisa.
60
Kraj proizvodnje
Dospjeli smo do kraja proizvodnje. Taj se oblik na Zapadu pre
klopio s uvoenjem trinog zakona vrijednosti, naime s vladavi
nom politike ekonomije. Prije toga, nita se u pravom smislu
nije proizvodilo: sve se izvodilo, posredstvom milosti (Boje) ili
darom (prirode) initelja koji nam razdaje ili uskrauje svoja bogat
stva. Vrijednost proizlazi iz vladavine boanskih ili prirodnih os
obina (one se za nas unatrano preklapaju). Na takav nain fiziokrati zamiljaju ciklus zemlje i rada: on ne posjeduje vlastitu
vrijednost. Moemo se stoga zapitati postoji li uistinu zakon vri
jednosti budui da ovaj vie nije na snazi a da se njegov izraz nije
mogao racionalizirati. Njegov oblik nije osloboen, budui da je
povezan s neiscrpnom referencijalnom graom. Ako zakon i po
stoji, on postoji jedino u suprotnosti s trinim zakonom, prirodni
zakon vrijednosti.
Otkad je vrijednost postala proizvedena, njezina referencija
rad, njezin zakon poopena ekvivalentnost svih radova, mijena
je poljuljala to zdanje raspodjele ili prirodnog razdavanja bogat
stava. Vrijednost je nadalje dodijeljena odjelitoj i racionalnoj ope
raciji ljudskoga rada (drutvenog rada). Ona je mjerljiva i samim
time - viak vrijednosti.
Poinje kritika politike ekonomije, kojoj je referencija dru
tvena proizvodnja i nain proizvodnje. Jedino pojam proizvod
nje omoguuje ostvarenje, preko analize posebne robe kakva je
radna snaga, neki viak (viak vrijednosti) koji odreuje racionalna
dinamika kapitala i, povrh toga, jednako racionalna dinamika
revolucije.
Za nas se danas sve iznova izmijenilo. Proizvodnja, oblik tr
govine, radne snage, ekvivalentnost i viak vrijednosti oznaavali
su kvantitavni, materijalni i mjerljivi lik, koji se za nas ukinuo.
Proizvodne su snage jo posjedovale neku referenciju - protu
rjenu proizvodnim odnosima - ali ipak referenciju drutvenog
bogatstva. Sadraj proizvodnje jo je podrazumijevao neki dru
tveni oblik nazvan kapital i svoju unutarnju kritiku nazvanu mark61
Simulacija i zbilja
sizam. A revolucionarni se zahtjev temelji na ukidanju trinog

zakona vrijednosti.
Meutim, s trine smo zakonitosti preli na strukturalnu za
konitost vrijednosti, a to se preklapa s rasplinjavanjem drutve
nog oblika nazvanog proizvodnja. Jesmo li jo, nakon toga, u
kapitalistikom nainu proizvodnje? Moda smo u hiperkapitalistikome ili u nekom veoma razliitom poretku. Je li kapitalistiki
oblik povezan sa zakonom vrijednosti openito, ili s odreenim
oblikom vrijednosti? (Moda smo ak doista ve u socijalistikom
nainu proizvodnje? Moa je ta preobrazba kapitala pod znakom
strukturalne zakonitosti vrijednosti upravo njezin socijalistiki
doseg? Avaj!) Ako se ivot i smrt kapitala odvijaju prema trinom
zakonu vrijednosti - ako se revolucija odigrava ovisno o nainu
proizvodnje, tada mi vie nismo ni u kapitalu ni u revoluciji. Ako
se ona sastoji u osloboenju drutvene i generike proizvodnje
ovjeka, tada vie nema revolucije u perspektivi - jer vie nema
proizvodnje. Ako je, naprotiv, kapital modus dominacije, tada je
jo dobro, jer je taj strukturalni zakon vrijednosti najii oblik
drutvene dominacije, neitak, poput vika vrijednosti, nadalje
bez referencije u nekoj vladajuoj klasi ili odnosu snaga, bez nasi
lja, bez traga krvi cijeli resorbiran u znakovima koji nas okru
uju, posvuda operacionaliziran u kodu u kojemu kapital napo
kon posjeduje svoj najii diskurs, s one strane industrijskih,
robnih, novarskih dijalekata, s one strane dijalekata klase kojim
se sluio u svojoj "proizvodnoj" fazi. Simboliko nasilje posvu
da upisano u znakovima, pa i u znakovima revolucije.
Strukturalna revolucija vrijednosti rui temelje "Revolucije".
Gubitak referenata najprije smrtno pogaa revolucionarne refe
rente, koji vie ne nalaze izvjesnost obrata ni u kojoj drutvenoj
grai proizvodnje, ni u kojoj istini radne snage. Jer rad vie nije
snaga, on je postao znak meu znakovima. On se proizvodi i
troi kao i sve ostalo. On se razmjenjuje s ne-radom, razonodom,
sukladno posvemanjoj istovjetnosti, zamjenjiv je sa svim dru
gim odjeljcima svakodnevnog ivota. Ni vie ni manje "otuen",
on nije mjesto nekog posebnog povijesnog "praksisa" koji stvara
62
posebne drutvene odnose. Poput veine praksi, on je tek ukup

nost identifikacijskih operacija. On ulazi u opi nacrt ivota, to
jest u okvir koji ine znakovi. On ak vie nije niti ta patnja, po
vijesna prostitucija koja je djelovala kao obratno obeanje nekog
konanog osamostaljenja (ili, kao u Lyotarda, kao prostor rad
nikog uitka, ispunjenje elje koja se arko obruila na vrijed
nost i vladavinu kapitala). Vie nita od toga nije istinito. Oblik
znak ovladao je radom da bi ga ispraznio od svakog povijesnog i
libidinalnog znaenja i upio ga u proces vlastite reprodukcije:
zahvat je znaka da se podvostrui u sebi samom, iza ispranjene
naznake onoga to oznauje. Rad je mogao neko oznaavati
stvarnost drutvene proizvodnje, drutveni cilj gomilanja bogat
stva. ak ako je eksploatiran kapitalom i vikom vrijednosti upravo je utoliko zadravao neku uporabnu vrijednost za proi
renu reprodukciju kapitala i za njegovo konano unitenje. Neka
ga je svrnost proimala na svaki nain - ako je radnik i sveden
na puku i jednostavnu reprodukciju svoje radne snage, nije istina
da se proizvodni proces doivljava kao sumanuto ponavljanje.
Rad unapreuje drutvo, samim svojim podreivanjem, poput robe
iji potencijal uvijek nadilazi puku i jednostavnu reprodukciju
vrijednosti.
Danas tome nije tako: rad vie nije produkcija nego reproduk
cija posveenosti radu, poput opeg habitusa drutva koje vie
ak i ne zna eli li proizvoditi ili ne. Vie nema mita o proizvod
nji, vie nema sadraja proizvodnje: dravni prorauni nadalje
biljee jedino brojani, statistiki rad lien znaenja - inflaciju
izbrojivih znakova nad kojim zajednika volja ak ne uspijeva
vie niti sanjariti. Sam patos rasta je mrtav, kao i patos proizvod
nje iji je on bio posljednji sumanuti, paranoini uspon - koji se
danas sveo na brojke - u nj nitko vie ne vjeruje. Ali zato je to
nunije reproducirati rad kao drutveno oitovanje, kao refleks,
kao moral, kao konsenzus, kao propis, kao naelo zbiljnosti. Ali
naelo zbiljnosti koda divovski je obred znakova rada koji se
nadvio nad cijelo drutvo - pri emu je malo vano je li na djelu
jo produkcija ili reprodukcija. Socijalizacija preko obreda, pre63
Simulacija i zbilja
ko znakova, mnogo uinkovitija od one udruenih snaga proiz

vodnje. Od vas se ne trai da proizvodite, da nadiete sami sebe
u naporu (takva bi klasina etika prije bila sumnjiva), nego jedi
no da se socijalizirate. Znai to da vrijednostima iskljuivo prilazite,
sukladno strukturalnu odreenju koje ovdje dobiva sav svoj so
cijalni zamah, kao uzajamno odreujuim pojmovima. Znai to
djelovati kao znak u opem scenariju proizvodnje, jednako kao
to rad i proizvodnja nadalje djeluju jedino kao znakovi, kao
zamjenski pojmovi za ne-rad, potronju, komunikaciju itd. Vie
struki odnos, neprestan, krivudav, na cijeloj mrei drugih znako
va. Rad, na taj nain lien svoje snage i grae (i sasvim openito
poharan) uskrsava kao model drutvene simulacije, koja za sobom
povlai sve druge kategorije politike ekonomije na neizvjesno
polje koda.
Uznemirujua je neobinost to iznenadno uranjanje u neku
vrstu drugorazredne opstojnosti, od vas odvojene cijelom ma
som nekog ranijeg ivota, jer prije je bilo bliskosti, neke intim
nosti u tradicionalnom procesu rada. ak i konkretnost eksploa
tacije, silovita socijalnost rada budi neki osjeaj bliskosti. Danas
ne postoji nita takvoga, i tome nije jedini razlog tako esto spo
minjana operativna apstrakcija radnog procesa - koliko prijelaz
svekolikog znaenja rada na neko operacionalno polje na koje
mu ono postaje kliznom varijablom koja povlai za sobom sveko
liku uobrazilju ranijeg ivota.
* * *
S onu stranu osamostaljivanja proizvodnje kao modusa (ponad
greva, proturjeja i unutarnjih pobuna modusa), valja istaknuti
kod proizvodnje. Takve razmjere ona poprima danas, na kraju
"materijalistike" povijesti koja ju je uspjela ozakoniti kao nain
stvarnog pokreta drutava (prema Marxu, umjetnost, religija, pravo
itd. nemaju vlastite povijesti - jedino proizvodnja ima povijest,
tonije, om. jest povijest, ona utemeljuje povijest. Nevjerojatno
velianje rada i proizvodnje kao povijesnih razloga i generikih
obrazaca ispunjenja).
64
Kraj tog religioznog osamostavljivanja proizvodnje doputa

pretpostavku da se sve to jednako tako moglo i proizvesti (ovaj
put u znaenju uprizorenja i scenarija) ne tako davno, i s ciljevi
ma posve razliitim od unutarnjih svrha (meu ostalim i revolu
cije) koje lui proizvodnja.
Ralaniti proizvodnju kao kod znai prijei materijalnu oevidnost strojeva, tvornica, radnog vremena, proizvoda, plae, novca i
onu, formalniju ali jednako "objektivnu", vika vrijednosti, trita,
kapitala, kako bi se utvrdilo pravilo igre - unititi logiku povezanost
initelja kapitala i ak kritiku povezanost marksistikih katego
rija koje ga analiziraju i koje jo nisu drugo doli prividnosti kapi
tala na drugom stupnju, one njegove kritike pojavnosti, kako bi
se utvrdilo osnovne oznaitelje proizvodnje, drutveni odnos koji
ona uspostavlja, zauvijek zakriven povijesnom iluzijom proizvo
aa (i teoretiara).
Rad
Radna snaga nije snaga, ona je definicija, aksiom, a njezina "stvar
na" djelatnost u radnom procesu, njezina "uporabna vrijednost"
samo je podvosruenje te definicije u operaciji koda. Nasilje je
uvijek fundamentalno na razini znaka, a nikad na razini energije.
Mehanizam kapitala (a ne njezin zakon) na djelu je nad vikom
vrijednosti - neistovjetnost plae i radne snage. Ali ak kad bi i
postojala istoznanost izmeu toga dvoga, dakle vie ne bi bilo
vika vrijednosti, dolo bi do istog uruavanja plaa (prodaje radne
snage), a ovjek bi ostao obiljeen tim aksiomom, tom sudbinom
proizvoenja, tim radnim sakramentom koji ga proima poput
spola. Ne, radnik vie nije ovjek, nije ak ni mukarac ili ena:
posjeduje on vlastiti spol, radnu snagu koja ga vodi nekoj svrsi on je njome obiljeen kao to je ena obiljeena spolom (svojim
spolnim odreenjem), kao to je sluaj s crncem i njegovom bo
jom koe - a sve su to sami znakovi, i nita doli znakovi.
Valja razlikovati to je pripadno nainu, a to kodu proizvod
nje. Prije nego to postane initeljem trinog zakona vrijednosti,
65
Simulacija i zbilja
radna je snaga ponajprije odreeni status, struktura podreenosti

nekom kodu. Prije nego postane razmjenskom ili uporabnom vri
jednou, znak preobraaja prirode u vrijednost, ono ime se odre
uje proizvodnja i ono to je temeljni aksiom nae kulture i nijedne
druge. Mnogo dublje nego kvantitativne istoznanosti, roba na
jprije ispotiha razdaje sljedeu poruku: otrgnutost prirode (i ovje
ka) od neodreenosti da bi se podredila odreenosti vrijednosti.
To se moe razabrati u konstruktivnom aru buldoera, autoces
ta, "infrastruktura", u civilizacijskoj raspomamljenosti proizvo
akoga doba, taj ar da se nijednu parcelu ne ostavi neproizvod
nom, da se sve namijeni proizvodnji, ak i bez nade u neko
poveanje bogatstva - proizvoditi da bi se obiljeilo, proizvoditi
da bi se reproduciralo obiljeenog ovjeka. to je drugo danas
proizvodnja doli terorizam koda? To ponovno postaje jednako
razvidno kao i prvim industrijskim naratajima koji su se odnosili
spram stroja kao prema apsolutnom neprijatelju, nositelju posve
manje destrukcije, prije nego se rodio slatki san o povijesnoj
dijalektici proizvodnje. Ludike prakse koje iskrsavaju pomalo
posvuda, divljatvo koje se obruava na sredstvo proizvodnje (i
ponajprije na sebe samo kao proizvodnu snagu), endemska sa
botaa i odbijanje, mnogo govore o krhkosti proizvodnog poret
ka. Unitavanje strojeva neobini je in s obzirom da je rije o
sredstvima za proizvodnju, ako ostaje upitnom vrijednost njihove
budue uporabe. Ali ako se urue svrhe te proizvodnje, tada nestaje
i dunog potovanja prema sredstvima, a strojevi se oituju suklad
no vlastitoj svrsi kao direktni, operativni znakovi smrti drutvenog
odnosa od kojeg ivi kapital. Tada se vie nita ne suprotstavlja
njihovu neposrednom unitenju. U tom smislu, ludisti su bili
mnogo lucidniji od Marxa u prosudbi dometa prodora industrij
skog poretka, i oni su na neki nain danas dobili svoje zadovolj
enje, na katastrofalnome kraju tog procesa, u koji nas je pogre
no naputio sam Marx, u dijalektikom zanosu proizvodnih snaga.
* * *
66
Rei da je rad znak ne uklapa se u smisao konotacija prestia koji

se mogu pripisati takvoj vrsti rada, niti ak u znaenje promaknua
koje predstavlja plaeni rad za alirskog imigranta u odnosu na
njegovu plemensku zajednicu, za marokanskog mladca s Gor
njeg Atlasa iji je jedini san uposliti se kod Simce, a tako je i
danas sa enama kod nas. U tom sluaju, rad upuuje na vlastitu
vrijednost - poboljanje ili razlika u poloaju. Prema dananjem
scenariju, rad nije u vezi s tim referencijalnim odreenjem znaka.
Nema vie vlastitog znaenja za tu vrstu posla, ili za rad openi
to, nego je na djelu sustav rada u kojemu se mjesta razmjenjuju.
Vie nema onoga right man in the right place, starog adaggia
znanstvenog idealizma proizvodnje. Ali nema vie niti meusob
no zamjenjivih a ipak prijeko potrebnih pojedinaca u odreenom
radnom procesu. I sam je radni proces postao zamjenjiv: struk
ture upoljavanja pokretne, polivalentne, privremene, ravnodune
spram bilo kojeg cilja, ravnodune ak i spram rada, pa i onog
shvaenog u svome klasinom odvijanju, nastojei jedino loka
lizirati svakoga u njegovoj drutvenoj jezgri iz koje nita niemu
ne smjera izuzev prevlasti operacionalne mree, bez obzira bila
rije o paradigmi koja savija sve pojedince prema istoj osnovi ili
o sintagmi koja ih povezuje na nain beskonane kombinatorike.
Rad (a jednako i oblik razonode) preplavljuje cijeli ivot kao
temeljna represija, kao nadzor, kao trajno bavljenje na odree
nim mjestima i u propisom utvrenom vremenu, sukladno samo
jednom sveprisutnom kodu. Posvuda ljude treba fiksirati, u koli,
u tvornici, na plai ili ispred TV-a, ili pak u reciklai - trajna opa
mobilizacija. Ali taj rad vie nije produktivan u izvornom smislu:
on je tek zrcalo drutva, njegov imaginarni dio, njegovo fan
tastino naelo zbiljnosti. Moda i nagon prema smrti.
Tome tei svekolika dananja strategija koja se vrti oko rada:
posao koji obogauje, promjenjive satnice, pokretnost, perma
nentno obrazovanje, neovisnost, samouprava, decentralizacija
radnog procesa, sve do kalifornijske utopije kibernetiziranog rada
koji se obavlja kod kue. Vie vas ne udaljuju divljaki iz vaeg
ivota da bi vas predali stroju - sada vas u nj ukljuuju zajedno s
67
Simulacija i zbilja
vaim djetinjstvom, vaim tikovima, vaim ljudskim odnosima,

vaim nesvjesnim nagonima i samim vaim odbijanjem rada - sa
svim time za vas e se sigurno pronai neko mjesto, neki personalizirani posao ili, u njegovu nedostatku, dodijelit e vam se
novana pomo za nezaposlenost sukladno vaoj osobno jed
nadbi - u svakom sluaju, vie vas nikad nee napustiti, os
novno je da svatko bude terminal cijele mree, siuni terminal,
ali ipak kraj - a nadasve ne neki neartikulirani krik, nego neki
termin u jeziku i terminal svekolike strukturalne mree jezika. I
sam izbor posla, utopija o radu po mjeri svakoga znai da su
karte podijeljene, da je struktura prihvaanja potpuna. Radna se
snaga ne prodaje niti ne kupuje okrutno, ona se dizajnira, marketira, ona se utrgovljuje - proizvodnja se povezuje sa sustavom
znakova potronje.
Prvi stupanj analize bio je shvaanje polja potronje kao ire
nje polja proizvodnih snaga. Ali, valja uiniti obratno. Cjelokup
no polje proizvodnje, rada, proizvodnih snaga valja shvatiti kao
njihanje na polju "konzumacije" razumljene kao polje poopene
aksiomatike, kodirane razmjene znakova u sklopu opeg dizajna
ivota. Tako je sa znanjem, spoznajom, ponaanjem (Verres:
"Kako se ne bi ponaanje osoblja shvatilo kao jedno od sredstava
kojima raspolae vlasnik ija je uloga upravljanje?"), ali takoer
i sa seksualnou tijela, imaginacijom (Verres: "Imaginacija moe
jedina ostati povezana s naelom uitka, dok je tjelesni ustroj
podreen naelu zbiljnosti /Freud/. Valja okonati tu zbrku. Neka
se i imaginacija aktualizira kao proizvodna snaga, neka se in
vestira. Imaginacija na vlasti: geslo tehnokracije.") A tako je i s
nesvjesnim, s Revolucijom itd. Da, sve je to na putu k "investi
ranju" i upisavanja na polju vrijednosti, ali ne toliko trgovake
vrijednosti koliko brojevne - to jest, nije mobilizirano za proiz
vodnju, nego oznaeno, obiljeeno, zbrojeno za djelovanje po
put operativne varijable, ne postavi u tolikoj mjeri proizvodna
snaga koliko ahovske figure koda, podreene istom pravilu igre.
Aksiom proizvodnje tek tei tome da sve svede na faktore, dok
aksiom koda sve svodi na varijable. Prvi vodi jednadbama i bi68
lancama snaga. Drugi vodi pokretnim i proizvoljnim cjelinama

koje neutraliziraju to to im odolijeva ili im izmie koneksijom, a
ne aneksijom.
Tri vrste simulakra

Naporedno s promjenama zakona vrijednosti, od renesanse nao
vamo, izmijenila su se tri poretka simulakra:
- Krivotvorina je prevladavajui obrazac u "klasinom" razdob
lju, od renesanse do industrijske revolucije.
- Proizvodnja je obrazac koji prevladava u industrijskoj revolu
ciji.
- Simulacija je obrazac dananjeg stupnja kojim upravlja kod.
Simulakr prvog reda odvija se prema prirodnom zakonu vrijed
nosti, onaj drugoga reda, sukladno trinom zakonu vrijednosti,
a onaj treega, prema strukturalnom zakonu vrijednosti.
Aneo od gipsa
Krivotvorina (i njezina moda) rodila se s renesansom, s ruenjem
feudalnog poretka od strane graanskoga i s pojavom otvorenog
nadmetanja na razini razliitih znakova. Nema naina proizvod
nje u drutvu kasti i klasa, budui da je raspodreenost posve
manja i gibanje klasa zanemarivo. Jedan zabran titi znakove i
osigurava im posvemanju razvidnost: svakome je bespogovorno dodijeljen neki poloaj. U ceremonijalu nema moguih krivo
tvorenja - izuzev pomou crne magije i krivokletstva, a to je i
nain na koji se kanjava mijeanje znakova, tj. kao teka povre
da samog poretka stvari. Ako nam se jo dogodi da sanjamo nadasve danas - o nekom svijetu izvjesnih znakova, o snanom
"simbolikom poretku", budimo bez iluzija: takav je poredak
postojao, i bio je to poredak okrutne hijerarhije, jer prozirnost i
okrutnost znakova idu zajedno. U drutvima kasti, feudalnim ili
69
Simulacija i zbilja
arhajskima, okrutnim drutvima, znakovi su ogranienog broja,

svedene rasprenosti, svakome su jasno razgraniene zabrane,
svatko je uzajamno obvezan izmeu kasti, klanova ili osoba: zna
kovi dakle nisu proizvoljni. Proizvoljnost znaka poinje kada,
umjesto da povee dvije osobe nekom nepremostivom uzajamnou, on poinje, kao oznaitelj, upuivati na neki raarani svi
jet oznaenog, zajedniki nazivnik stvarnoga svijeta prema koje
mu nitko nema obveza.
Gotovo je s obveznim znakom, slijedi vladavina osloboenog
znaka kojim e se moi neovisno koristiti sve klase. Natjecatelj
ska demokracija odmijenila je endogamiju vlastitih znakova u
statusnim poretcima. Istodobno, s prijelazom vrijednost/znak pre
stia iz jedne klase u drugu, nuno dospijevamo na polje kri
votvorenja. Jer, iz ogranienog poretka znakova, u kojemu je
zabrana onemoguavala "slobodnu" proizvodnju, dolazi do bu
janja znakova po narudbi. Ali umnoeni znak vie nema nieg
zajednikog s obvezatnim znakom ogranienog irenja: on je nje
gova krivotvorina, ne po odreenosti od nekog "izvornika", nego
po rairenosti grae iji je svekoliki sjaj proizlazio iz ogranienosti
koja mu je bila nametnuta. Ne diskriminirajui (nadalje je samo
natjecateljski), osloboen svake prisile, univerzalno raspoloiv,
moderni znak, unato svemu, jo simulira potrebu prikazujui se
povezanim sa svijetom. Moderni znak sanja o prijanjemu znaku
i rado bi se, sa svim pozivanjem na stvarno, iznova domogao
obvezatnosti; pronalazi, meutim, samo razlog, tu referencijalnu
razlonost, to stvarno, to "prirodno" od ega e ivjeti. Ali ta je
odrediteljska veza samo smulakr simbolike obveze: ona nadalje
proizvodi tek neutralne vrijednosti, one koje se razmjenjuju u
objektivnom svijetu. Znak ovdje doivljava istu sudbinu kao i
rad. "Slobodni" radnik slobodan je jedino proizvoditi istovrsnost
- "slobodni i emancipirani" znak slobodan je jedino proizvoditi
istovrsne oznaene.
anse naovamo, zrcalo graanskoga znaka, zrcalo klasinoga

znaka. Danas je jo iva nostalgija za prirodnom referencijom
znaka, usprkos nekolikim revolucijama koje su ruile takav pore
dak stvari, meu ostalima i ona proizvodnje, u kojoj su se zna
kovi prestali odnositi na prirodu, nego samo na zakon razmjene,
te potpadaju pod trini zakon vrijednosti. To su simulakri drugo
ga reda o kojima e jo biti rijei.
Tako je u renesansi s prirodnim roeno i lano. Ono se pros
tire u rasponu od lanog prsluka samo sprijeda, do uvoenja vilice
koja je umjetna proteza, do unutarnjih prostora ukraenih tukaturom i velikih teatralnih mainerija baroka. Jer cijelo je to klasino
razdoblje teatralno par excellence. Kazalite je forma koja ovla
dava cijelim drutvenim ivotom i svekolikom arhitekturom od
renesanse naovamo. Upravo tu, u smionosti tukature i barokne
umjetnosti, iitava se metafizika patvorine i nove ambicije izno
va roenog ovjeka - a to su ambicije mondenog demiurga, transsupstancijacija svekolike prirode u jednu jedinstvenu grau, tea
tralnu poput drutvovnosti ujednaene pod znakom graanskih
vrijednosti, s one strane razlika krvi, poloaja ili klase. Stukatura
predstavlja pobjedu demokracije nad svim umjetnim znakovima,
apoteozu teatra i mode koja prevodi mogunost nove klase da
sve uini, jednom kad je uspjela slomiti iskljuivost znaka. Na
kon to se prometejski cilj graanstva najprije uruio u imitaciji
prirode , a potom se uputio u proizvodnju, sva su vrata otvorena
nevienim kombinacijama, svim igrama, svim krivotvorinama.
U crkvama i palaama, stukatura poprima sve oblike, oponaa
sve materijale, barunaste zavjese, drvene kornie, tjelesne obline.
Gips istjeruje nevjerojatnu pometnju meu materijalima odmje
njujui ih jednom jedinom novom graom, nekom vrstom ope
nitog ekvivalenta svima drugima, podatnom za sve teatralne do
mete budui da je i sama predstavljaka supstancija, zrcalo svih
ostalih.
Tako moderni znak nalazi svoju vrijednost jedino u simulakru

"prirode". Problematika "prirodnoga", metafizika stvarnosti i izvanjskosti postat e vlasnitvo svekolikog graanstva od rene-
Postoji uska veza izmeu mentalne poslunosti jezuita (perinde ac cadaver) i demiurke ambicije da se prirodna tvar istjera
iz stvari kako bi je odmijenio sintetiki materijal. Poput ovjeka
70
71
Simulacija i zbilja
podreena organizaciji, stvari tada poprimaju idealnu funkcional

nost lesa. Svekolika tehnologija, sva tehnokracija ve su prisut
ne: pretpostavljeno postojanje idealne krivotvorine svijeta koja
se izraava u otkriu univerzalne supstancije i univerzalne kom
binacije supstancija. Iznova objediniti razjedinjeni svijet (nakon
Reformacije) u jednu cjelovitu doktrinu, podvesti svijet pod jed
nu rije (od Nove panjolske do Japana: misije), ustanoviti poli
tiku elitu Drave, s istom centraliziranom strategijom - to su bili
ciljevi jezuita. Da bi se to ostvarilo, valjalo je stvoriti djelotvorne
simulakre: organizacijski ustroj bio je jedan, a to je bio i simulakr
velebnosti i kazalita (na djelu je veliko kazalino uprizorenje
kardinala i sivih eminencija), a takoer i simulakr odgoja i obra
zovanja koji eli, prvi put sustavno, iznova stvoriti idealnu pri
rodu djeteta. Arhitekturalno ruho od gipsa i barokni stil velika su
aparatura iste vrste. Sve to prethodi produktivistikoj racionaliza
ciji kapitala, ali sve to ve svjedoi - ne o proizvodnji, nego o
krivotvorini, o istom projektu univerzalnog nadzora i hegemonije,
o drutvenom obrascu u kojem je u osnovi ve na djelu unutarnja
povezanost sustava.
Nekad je u Ardennesima ivio stari kuhar kojega je vrhunsko
umijee u izradi oblika od dizana tijesta i ovladanost slastiaskom
plastikom nadahnulo uznositim naumom da se lati daljeg mode
liranja svijeta na mjestu gdje ga je Bog ostavio... na njegovu pri
rodnom stupnju - u elji da iz njega ukloni organsku spontanost
i odmijeni je jednom jedinstvenom i polimorfnom graom, armi
ranim betonom: namjetaj od betona, stolice, ladice, ivai stroj
od betona, a vani u vrtu cijeli orkestar, ukljuujui i violine, be
ton, stabla od betona ukraena stvarnim listovima, divlja svinja
od armiranog betona, s pravom lubanjom divlje svinje iznutra,
ovce od betona prekrivene pravom vunom. Konano je Camille
Renault pronaao izvornu supstanciju, smjesu od koje se mogu
izraditi razliite stvari - od onih svarnih razlikuju se jedino u "re
alistikim" nijansama: lubanja divlje svinje, lie na stablu - ali
to je zacijelo bio tek ustupak demiurga posjetiocima... jer, taj je
dobri 80-godinji bog s arobnim smijekom priputao posjetite72
lje svome djelu. Nije mu bila namjera nadmetati se s boanskim

djelom, naprosto ga je ponovio kako bi ga uinio shvatljivim. U
tome nije bilo nikakve avolske pobune, parodijskoga htijenja ili
naknadnog retroopredjeljenja za "naivnu" umjetnost. Kuhar iz
Ardennesa naprosto je vladao jedinstvenom mentalnom supstan
cijom (jer beton je mentalna supstancija koja poput koncepta
omoguuje zapovijedanje pojavama i njihovo krojenje po volji).
Njegov projekt nije bio daleko od onog graditelja u tuku iz ba
rokne umjetnosti, niti veoma razliit od projekcije na terenu ur
bane zajednice u velikim dananjim gradskim sreditima. Krivo
tvorina jo djeluje samo u odnosu na supstanciju i na formu, a jo
ne utjee na odnose i strukture, ali ve na toj razini smjera nadzo
ru nad pacificiranim drutvom, oblikovanim u kalupu sintetike
supstancije koja izmie smrti: neunitivi artefakt koji jami vje
nost vlasti. Nije li udo ovjeka upravo u tome da je, stvorivi
plastiku, izumio nerazgradivi materijal i na taj nain prekinuo ciklus
koji je, gnjiljenjem i smru, preobraavao iz jedne u druge sve
supstancije svijeta? Supstancija izvan ciklusa, od koje ak i na
kon vatre preostaje tek neunitivi ostatak - ima u tome neeg
nevienog, simulakr u kome se saima ambicija univerzalne semiotike. To vie nije ni u kakvoj vezi s "napretkom" tehnologije ili
s racionalnim ciljem znanosti. Na djelu je projekt politike i du
hovne prevlasti, fantazam zatvorene duhovne grae - poput ba
roknih anela od gipsa iji se udovi spajaju u iskrivljenu zrcalu.
Automat i robot
Cijeli jedan svijet razdvaja ta dva umjetna bia. Jedan je teatralna
krivotvorina, mehanika i satni mehanizam ovjeka, tehnika je u
njemu u cijelosti podreena analogiji i uinku simulakra. Drugime pak vlada naelo tehnike, stroj je prevagnuo, a sa strojem se
uvodi jednadba. Automat se ovjeku udvara i dobro mu je dru
tvo, on sudjeluje u kazalinoj i drutvenoj igri prije Revolucije.
Robot, pak, kao to mu ime kazuje, radi: gotovo je s kazalitem,
73
Simulacija i zbilja
poinje doba ljudske mehanike. Automat je analogon ovjeku i

ostaje mu sugovornikom (igra s njime ah!). Stroj je ekvivalent
ovjeka i prisvaja si ga kao istoznanika u jedinstvu radnog pro
cesa. U tome je svekolika razlika izmeu simulakra prvoga i dru
goga stupnja.
Stoga se ne treba zavaravati s "figurativnom" slinou.
Automat postavlja pitanje o prirodi, pita o tajni due ili ne, o
problemu izmeu privida i bia - on je poput Boga: to se nalazi
odispod? Sto je unutra? Sto je iza? Samo ovjekova patvorina
moe postaviti takva pitanja. Svekolika ovjekova metafizika kao
protagonista prirodnog teatra stvaranja bila je utjelovljena u au
tomatu prije no to je nestao zajedno s Revolucijom. A jedina je
svrha automata da bude neprestance izloen pogledu iva ovje
ka - s nakanom da bude prirodniji od njega iji je on idealni lik.
Dvostruko savrenstvo ovjeka, sve do savitljivosti njegovih po
kreta, do funkcioniranja njegovih organa i inteligencije - gotovo
da izazove ovjekovu tjeskobu kad shvati da nema nikakve raz
like, da se, naime, oprostio s duom na raun idealno naturali
ziranog tijela. Svetogre. Ta je razlika tako i nadalje sauvana,
kao u sluaju onog tako savrenog automata da je maioniar na
pozornici podraavao njegov skokoviti pokret kako bi se bar,
makar uloge i bile zamijenjene, onemoguilo brkanje. Tako pi
tanje automata ostaje otvoreno, to ga ini optimistikom me
hanikom napravom, ak i ako krivotvorina uvijek podrazumije
va i neku dijabolinu konotaciju5.
5
Krivotvorina i reprodukcija uvijek podrazumijevaju neku tjeskobnost, uznemirujuu

stranost: uznemirenost pred fotografijom, nalik na vraarski trik - i, openitije, pred
svekolikom tehnikom aparaturom, koja je uvijek i aparatura reprodukcije, a Be
njamin ih usporeuje s nemirom povezanim s pojavljivanjem slike u zrcalu. I u tome
ve ima vradbine. Ali koliko je bude vie ako se ta slika moe odvojiti od zrcala i
postati prenosiva, uskladitiva, ponovljiva do mile volje (vidi Praki student, gdje
vrag odvaja od zrcala sliku studenta i potom ga nasmrt strai tom istom slikom).
Svaka reprodukcija pretpostavlja na taj nain neki opaki in, od injenice da se bude
zaveden vlastitom slikom u vodi poput Narcisa, do proganjanja dvojnika i tko zna do
ega sve ne vodi ubitani obrat te goleme tehnike aparature to je danas ovjek lui
kao svoju vlastitu sliku (narcisoidna fatamorgana tehnike, McLuhan) i kojamuje
74
Posve je drukiji sluaj s robotom. Robot vie ne postavlja

pitanja prividima, njegova je jedina istina mehanika djelotvor
nost. Njega vie ne zanima slinosti s ovjekom, s kojim se, uosta
lom, vie ne usporeuje. Siuna metafizika razlika koja je pred
stavljala tajnu i dra automata vie ne postoji: robot ju je upio u
svom imenu. Bie i privid stopili su se u samo jednu proizvodnu
i radnu supstanciju. Simulakr prvoga reda nikad ne uklanja raz
liku: on pretpostavlja vazda osjetljivo sporenje izmeu simulakra
i stvarnoga (igra nadasve istanano prisutna u slikarstvu varke za
oko, ali i cijela umjetnost ivi od tog odmaka). Simulakr drugoga
stupnja pak pojednostavnjuje problem upijanjem privida, ili
ukidanjem stvarnosti, kako god htjeli: u svakom sluaju, on uspo
stavlja neku stvarnost bez slike, bez jeke, bez zrcala, bez privida.
Takav je upravo rad, takav je upravo stroj, takav je upravo sustav
svekolike industrijske proizvodnje utoliko to se radikalno supro
tstavlja naelu kazaline iluzije. Nema vie slinosti ni razliko
vanja, Boga ili ovjeka, na djelu je imanentna logika operacionalnog naela.
Poevi odatle, roboti i strojevi mogu bujati, to je ak njihova
zakonitost - ono to automati nisu nikad uinili, budui da su bili
sublimne i neobine mehanike naprave. ak i sam ljudski rod
nije poeo bujati dok nije, s pojavom industrijske revolucije, ste
kao status stroja: osloboen svake slinosti, osloboen ak svog
dvojnika, razvija se on kao proizvodni sustav, iji je tek mini
jaturni ekvivalent. Osveta simulakra koja pothranjuje mit o vjetijem pripraviku ne dogaa se s automatom - naprotiv, ona je
zakonitost drugoga stupnja. Odatle proizlazi stalna vladavina ro
bota, stroja, mrtvog rada nad ivim. Ta je prevlast nuna ciklusu
proizvodnje i reprodukcije. S tim se obratom izlazi iz polja krivo
tvorine i ulazi u ono (re) produkcije. Naputa se prirodni zakon i
otad uzvraa, iaranu i iskrivljenu - beskonana reprodukcija njega samog i njegove
moi do granica svijeta. Reprodukcija je dijabolina u svojoj biti, ona zadire u neto
temeljno. Za nas se time nita nije promijenilo: simulacija (koju ovdje opisujemo kao
operaciju koda) jo je mjesto divovskog poduhvata manipulacije, nadzora i smrti,
jednako kao to je i predmetu simulakru (primitivni kipi ili slika ili fotografija)
oduvijek bio cilj zahvat crne magije.
75
Simulacija i zbilja
njegove igre forme da bi se unilo u polje vladavine trinog za

kona vrijednosti i njegovih prorauna snaga.
Industrijski simulakr
S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i
predmeta. Znakovi bez tradicije klase, koji nee nikad upoznati
uskraivanja uslijed poloaja - i koji stoga vie nee trebati biti
patvorine, budui da e namah postati proizvodi na divovskoj
ljestvici. Pitanje njihove neobinosti i podrijetla vie se ne postavlja:
njihovo je podrijetlo tehnika, a dobivaju smisao jedino u dimen
ziji industrijskog simulakra.
To jest serije. To jest samom mogunou da postoje dva ili
bezbroj istih proizvoda. Odnos izmeu njih vie nije onaj origi
nala i imitata, ni analogije, ni odraza, nego istovrsnosti, ravno
dunosti. U seriji predmeti postaju beskonani simulakri jedni
drugih, a s predmetima to postaju i ljudi koji ih proizvode. Jedino
ukinue izvorne referencije omoguuje poopeni zakon ekviva
lentnosti, to jest samu mogunost proizvodnje.
Svaka analiza proizvodnje otpada budui da se u njoj vie ne
sagledava izvorni proces, ako ne i onaj koji je u izvoritu svih
drugih, nego je, naprotiv, na djelu proces upijanja svakoga izvor
nog bia i njegovo uvoenje u niz istovrsnih bia. Dosad se pro
izvodnju i rad smatralo potencijalom, snagom, historijskim pro
cesom, generikom djelatnou: energetsko-ekonomskim mitom
svojstvenim modernome dobu. Valja se upitati ne uplie li se proiz
vodnja, u poretku znaka, kao posebna faza - nije li ona ustvari
tek epizoda u rodoslovlju simulakra: upravo epizoda proizvoe
nja, zahvaljujui tehnici, biima (predmetima/znakovima) poten
cijalno istovjetnima u beskonanim serijama.
Nevjerojatne energije koje su na djelu u tehnici, industriji i
ekonomiji, ne trebaju skrivati da se u osnovi eli jedino dosegnu
ti tu beskonanu reproduktivnost koja je zasigurna prijetnja "pri
rodnom" poretku, ali u osnovi simulakr "drugoga reda" i prilino
siromano imaginarno rjeenje ovladavanja svijetom. U odnosu
76
na razdoblje krivotvorine, dvojnika, zrcala, kazalita, igara s mas

kama i prividima, serijalno i tehniko razdoblje reprodukcije je,
sve u svemu, razdoblje manjeg raspona (ono koje slijedi, razdob
lje modela simulacije, razdoblje simulakra treega stupnja, mno
go je znaajnijih dimenzija).
U djelu Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reprodukcije
Walter Benjamin je prvi ukazao na bitne posljedice tog naela
reprodukcije. On pokazuje da reprodukcija usisava proces proiz
vodnje, mijenja mu svrhe, mijenja status proizvoda i proizvoa
a. To dokazuje na polju umjetnosti, kinematografije i fotografije,
jer se upravo na njima u 20. stoljeu otvaraju nova podruja, bez
tradicije "klasine" proizvodnosti, i koje odmah potpada pod znak
reprodukcije - ali danas znamo da sva materijalna proizvodnja
potpada pod tu sferu. Danas znamo da se na razini reprodukcije mode, medija, reklame, mrea informacija i komunikacija - na
razini onoga to je Marx nemarno nazvao lanim trokovima kapi
tala (neizmjerljiva je ironija povijesti), naime, na polju simulakra
i koda, uvoruje jedinica ukupnog procesa kapitala. Benjamin
prvi (a potom McLuhan) nije shvatio tehniku kao "proizvodnu
snagu" (na emu zavrava marksistika analiza), nego kao medij,
kao formu i princip posve nove generacije smisla. Ve i sama
injenica da se neka obina stvar moe naprosto ponoviti takva
kakva jest, kao dvostruki primjerak, predstavlja revoluciju: dostaje
prisjetiti se zaprepatenja Crnaca kad su prvi put vidjeli dva
primjerka iste knjige. injenica da su dva tehnika uratka ekviva
lenti pod znakom nunoga drutvenog rada dugorono je manje
vana od serijske reprodukcije istog predmeta (koja je i ona poje
dinaca kao radne snage). Tehnika kao medij prevladava ne samo
nad "porukom" proizvoda (njegova uporabna vrijednost) nego i
nad radnom snagom, koju Marx eli uiniti revolucionarnom
porukom proizvodnje. Benjamin i McLuhan vidjeli su jasnije od
Marxa: uvidjeli su da se stvarna poruka, istinski ultimatum nahodi u samoj reprodukciji. A sama proizvodnja vie nema smisla:
njezina se drutvena svrha gubi u serijalnosti. Simulakri su odnijeli
pobjedu nad povijeu.
77
Simulacija i zbilja
Uostalom, taj je stupanj serijske reprodukcije (onaj industrijs

kog mehanizma, lanane proizvodnje, proirene reprodukcije itd.)
privremen. im mrtvi rad prevagne nad ivim, to znai od kraja
prvobitne akumulacije, serijska proizvodnja ustupa mjesto stva
ranju na osnovi modela. A pritom je na djelu odricanje od podri
jetla i od svrhe, jer se svi oblici mijenjaju od trenutka kad se vie
ne reproduciraju mehaniki, nego se zainju na osnovi njihove
same reproduktivnosti, difrakcija od neke raajue jezgre naz
vane modelom. Tu smo na polju treega stupnja simulakra. Nema
vie krivotvorine originala, kao to je bio sluaj na prvome stup
nju, ali niti serije, kao u drugome: postoje modeli iz kojih proi
zlaze svi oblici sukladno modulacijma razlika. Jedino privrenost
modelu ima smisla, i nita se vie ne odvija sukladno svojoj svrsi,
nego proizlazi iz modela, iz "oznaenog referencije" koja se nadaje poput neke prijanje svrhe i jedine vjerojatnosti. Mi prebivamo
u simulaciji u modernome znaenju rijei, a industrijalizacija je
samo njezin prvotni oblik. Napokon, nije temeljna serijska reproduktivnost, nego modulacija, ne kvantitativne istovjetnosti,
nego zamjena pojmova - na djelu vie nije trini zakon, nego
strukturalni zakon vrijednosti. I ne samo da ne treba traiti tajne
koda u tehnologiji ili ekonomiji, nego genezu koda i simulakra
valja traiti upravo u obrnutom smislu od same mogunosti in
dustrijske proizvodnje. Svaki poredak sebi podreuje onaj pret
hodni. Jednako kao to je serijska proizvodnja obuhvatila pore
dak krivotvorine (primjerice, svekolika se umjetnost prometnula
u "mehaninost"), tako se i svekoliki poredak proizvodnje uruava u operacionalnu simulaciju.
Benjaminove i McLuhanove analize kreu se po tim meugranicama reprodukcije i simulacije. Do stupnja te nestaje referen
cijalnog razloga, a proizvodnja je zahvaena vrtoglavicom. Uto
liko one predstavljaju odluni napredak u odnosu na analize
Veblena i Gobliota; potonji su se, opisujui, primjerice, znakove
naina, jo pozivali na klasinu konfiguraciju: znakovi predstav
ljaju neku razlikovnu grau, imaju svrhu i prestinu uporabu,
poloaj i drutveno razlikovanje. Oni podastiru strategiju napored78
nu onoj profita i robe u Marxa, u trenutku kad se vie ne moe

govoriti o uporabnoj vrijednosti znaka ili radne snage, kad se
naprosto jo moe govoriti o ekonomiji zbog toga to je jo na
djelu neka Razlonost znaka i Razlonost proizvodnje.
Metafizika koda
Leibniz, taj matematiki duh, vidio je u tajnovitoj eleganciji
binarnoga sustava, koji ine jedino nula i broj jedan, samu
sliku stvaranja. Jedinstvo Vrhunskoga bia, koje djeluje preko
binarnih operacija u nitavilu, dostatno je, vjerovao je on, da
odatle proizau sva bia.
(MacLuhan)
Veliki simulakri to ih je stvorio ovjek prelaze iz svijeta prirod

nih zakona u svijet snaga i napetosti, a danas u svijet binarnih
struktura i suprotnosti. Nakon metafizike bia i privida, nakon
metafizike energije i odreenosti slijedi metafizika neoodreenosti
i koda. Kibernetiki nadzor, raanje prema modelima, diferenci
jalna modulacija, feed-back, pitanje/odgovor itd.: to je novo operacionalno uoblienje (industrijski su simulakri bili samo opera
tivni). Digitalnost je njezino metafiziko naelo (Libizov Bog), a
DNA je njegov prorok. "Geneza simulakra" ustvari danas zadobiva
svoj dovreni oblik u genetskome kodu. Na granici sve vie pri
jeteeg ukinua referencija i svrha, gubitka slinosti i oznaka,
nalazimo digitalni i programatski znak ija je "vrijednost" isto
taktika, na raskriju s drugim znakovima (estice informacije/
test) i ija je struktura ona mikromolekulamog koda zapovijedi i
nadzora.
Na toj razini, pitanje znakova, njihova racionalnog cilja, nji
hova stvarnoga i imaginarnoga, njihova odbacivanja i njihova
obrtanja, iluzije koju zacrtavaju, ono o emu oni ute ili njihovo
79
Simulacija i zbilja
naporedno znaenje - sve je to izbrisano. Ve smo vidjeli kako se

znakovi prvoga reda, sloeni znakovi i bremeniti iluzijom, mije
njaju, zahvaljujui stroju, u sirove, bez sjaja, industrijske, ponov
ljive znakove bez jeke, operativne i efikasne. Koliko se jo ra
dikalnija promjena zbiva sa znakovima koda, neitkima, bez
mogueg tumaenja, ukopanim poput programatskih matrica u
godinama prosvjetiteljstva u osnovu "biolokog" tijela - crnim
kutijama iz kojih sazrijevaju sve zapovijesti, svi odgovori. Goto
vo je s kazalitem predstavljanja, s prostorom znakova, s njiho
vim sukobljavanjem, s njihovom tiinom: jedino crna kutija koda,
molekula to isijava znakove koji nas ozrauju, proeti pitanji
ma/odgovorima poput upozoravajuih zraenja, neprestance testi
rani vlastitim programom koji nam je upisan u elijama. Zatvor
ske elije, elektronske elije, stranake elije, mikrobioloke elije:
organska e sinteza prema danostima koda uvijek pretpostavljati
traganje za najmanjom nedjeljivom esticom. Ali i sam je kod tek
genetska, raajua elija, u kojoj milijarde ispreplitanja postav
ljaju sva mogua pitanja i rjeenja, na osnovi kojih se (tko?) vri
odabir. Ta pitanja (informatiki ili upozoravajui impulsi) nemaju
nikakve svrhe izuzev odgovora, genetski su nepromjenjiva ili
iskrivljena beznaajnim i sporednim razlikama. Prostor je ak jo
linearniji ili jednodimenzionalniji: celularni prostor beskonanog
stvaranja istih znakova koji su poput tikova zatvorenika pomahnitalog od samoe i ponavljanja. Takav je genetski kod: zaustav
ljena, nepomina ploa ije smo mi, nadalje, tek elije iitavanja.
Svekoliko ozraje znaka, i samo znaenje odluno je poniteno:
sve je pretvoreno u upis i dekodiranje.
Takav je simulakr treega reda, na simulakr, takav je "misti
ki element binarnog sustava, nitice i broja jedan", iz kojega proi
zlaze sva bia, takav je poloaj znaka koji je i kraj znaenja: DNA
ili operacionalna simulacija.
Sve je to savreno saeo Sebeok ("Genetika i semiotika", u
Versusu):
"Bezbrojna promatranja potvruju pretpostavku da unutarnji
organski svijet proizlazi u ravnoj crti iz prvobitnih oblika ivota.
80
Najznaajnija je injenica sveprisustvo molekule DNA. Genetska

graa svih organizama poznatih na zemlji u velikom je dijelu sai
njena od DNA i RNA koje u svojoj strukturi sadre informaciju,
koja se prenosi reprodukcijom iz jednog narataja na drugi i koja
je, osim toga, obdarena sposobnou samoreprodukcije i opona
anja. Rijeju, genetski je kod univerzalan, ili gotovo tako. Nje
govo je otkrie bilo beskrajno znaajni dogaaj u mjeri u kojoj je
pokazalo da su "dva jezika velikih polimera, jezik nukleinske
kiseline i proteina, tijesno povezani" (Crick, 1966., Clarck/Narcker, 1968.). Sovjetski matematiar Ljapunov pokazao je 1963.
da svi ivi sustavi precizno prenose preko strogo zacrtanih kana
la malu koliinu energije ili materije koja sadri veliku koliinu
informacija i odgovorna je za kasniji nadzor goleme koliine ener
gije i materije. S tog se stajalita brojne pojave, kako bioloke,
tako i kulturalne (skladitenje, feed-back, kanaliziranje poruka i
drugo), mogu shvatiti kao vidovi obrade podataka. Napokon, in
formacija se velikim dijelom nadaje poput ponavljanja informacije
ili pak kao druga vrsta podatka, neka vrsta nadzora koji izgleda
da je univerzalna osobina ivota na zemlji, neovisno o obliku i
grai.
"Prije pet godina, upozorio sam na preplitanje genetike i ling
vistike - neovisnih disciplina ali naporednih na irem polju zna
nosti o komunikaciji (iji je sastavni dio i zoosemiotika). Termi
nologija genetike puna je izraza preuzetih iz lingvistike i teorije
komunikacija (Jacobson, 1968.), to je takoer istaknulo osnov
ne slinosti ili znaajne razlike u strukturi i funkcioniranju ge
netskih i verbalnih kodova... Danas je jasno da se genetski kod
mora smatrati najtemeljnijim od svih semiotikih mrea, pa je,
prema tome, prototip svih drugih sustava oznaavanja kojima se
slue ivotinje ukljuivi i ovjeka. S tog stajalita, molekule, koje
su kvantni sustavi i stabilni su prijenosnici fizikih podataka,
zoosemiotikih i kulturalnih sustava, ukljuivi tu i jezik, pred
stavljaju trajni lanac stupnjeva, sa sve sloenijim energetskim razi
nama u sklopu jedinstvenog svjetskog razvoja. Stoga je mogue
opisati bilo jezik ili ivue sustave s jedinstvenog kibemetikog
81
Simulacija i zbilja
stajalita. Za sada, rije je tek o korisnoj analogiji ili predvia

nju... Uzajamno pribliavanje genetike, ivotinjske komunikacije
i lingvistike moe dovesti do potpune spoznaje dinamike znae
nja (semiosis), a ta se spoznaja naposljetku moe razotkriti kao
nita drugo doli definicija ivota."
Na taj se nain ocrtava dananji strateki model koji svugdje po
staje prijenosnikom velikoga ideolokog modela kakav je svoje
dobno bila politika ekonomija.
Ponovno emo se s njim susresti, pod strogim znakom "zna
nosti", u djelu Jacquesa Monoda Sluaj i nunost. Gotovo je s
dijalektikim razvojem, ivotom upravlja isprekidana neodree
nost genetskoga koda - svrnost je pritom unaprijed upisana u
kod. Kao to vidimo, nita se nije promijenilo - naprosto je pore
dak svrha ustupio mjesto igri molekula, a poredak oznaenika
igri infinitezimalnih oznaitelja, svedenih na njihovu nasuminu
komutaciju. Sve su transcendirajue svrhe svedene na jednu ko
mandnu plou. Pa ipak, uvijek se posee za prirodom, za upisom
u neku "bioloku" prirodu: ustvari, uvijek se zamiljalo neku tak
vu prirodu, metafiziki rtvenik ne vie porijekla i supstancija
nego ovaj put koda - kod mora imati "objektivni" oslonac. Sto
tome moe bolje posluiti od genetske molekule? Monod je stro
gi teolog te molekularne transcendency e, dok je Edgar Morin nje
zin gorljivi zagovornik. Ali u obojice se fantazam koda, koji odgo
vara stvarnosti moi, brka s idealizmom molekule.
Iznova se susreemo s mahnitom iluzijom ponovnog objedi
njenja svijeta pod samo jednim naelom - onim jedinstvene sup
stancije kod jezuita iz Protureformacije, onim genetskoga koda
kod tehnokrata biologijske znanosti (ali i lingvistike) s preteom
Leibnizom i njegovim binarnim boanstvom. Jer program koji se
ovdje ima na umu nema nieg genetikoga, rije je o drutvenom
i povijesnom programu. U biokemiji se pretjerano uveliava ide
al drutvenog poretka kojim upravlja neka vrsta genetskoga koda,
makromolekularnog rauna, PPBS (Planning Programming, Bud
geting System, koji ozrauje drutveno tijelo svojim operaciona82
lnim strujanjima. Tehnokibernetika ovdje nalazi svoju "filozofiju

prirode", kao to kae Monod. Oaranost biologijom i biokemi
jom oduvijek je, od poetaka znanosti, bila prisutna. Ona je u
organicizmu Spencerova tipa (biosociologizmu) dola do izra
aja bila na djelu struktura na razini drugoga i treega reda (Jacobova klasifikacija u Logici ivoga), dok danas, s modernom bioke
mijom, djeluje na razini struktura etvrtoga reda.
Kodirane slinosti i razlinosti: to je prava slika kibernetizirane drutvene razmjene. Sada jo samo valja dodati "stereospecifini kompleks" da bi se komunikacija iznova uspostavila meu
elijama, to e Morin preobraziti u molekularni Eros.
Praktino i povijesno, to znai zamjenu drutvenog nadzora
svrhom (vie ili manje dijalekikom providnou koja bdije nad
ispunjenjem te svrhe), drutveni nadzor preko predvianja, simulacije, programacijske anticipacije, neodreene mutacije, ali kojim
upravlja kod. Umjesto procesa, koji se dovrava sukladno svome
idealnom razvoju, suoeni smo s raanjem putem modela. Umje
sto proroanstva, preostaje nam pravo na "upis". Izmeu toga
dvoga nema radikalne razlike. Jedino se mijenjaju i, valja to rei,
fantastino usavravaju obrasci nadzora. Od proizvoakoga kapi
talistikog drutva do kibernetikoga neokapitalistikog poretka,
koji ovaj put tei apsolutnom nadzoru: u tome se sastoji preo
brazba kojoj oruje prua biologijska teoretizacija koda. U toj
mutaciji nema nieg "neodreenog": ona je dostignue cijele jedne
povijesti u kojoj slijedno Bog, ovjek, Napredak, pa i sama Povi
jest umiru u ime koda, u kojoj transcendency a umire u ime imanentnosti, koja pak odgovara mnogo naprednijoj fazi u vrtoglavoj
manipulaciji drutvenim odnosom.
***
U svojoj beskonanoj reprodukciji, sustav dokida mit o svome
porijeklu i o svim referencijalnim vrijednostima koje je sam izluio
tijekom svog procesa. Dokinuvi mit o svom porijeklu, on ukida
i svoje unutarnje proturjenosti (vie nema stvarnoga ni referent
noga kojemu bi se suprotstavio) - te na taj nain on dovrava i
83
Simulacija i zbilja
mit o svojoj svrsi: samu revoluciju. Zajedno s revolucijom uobliila

se i pobjeda ljudske i generike referencijalnosti, izvorni ovje
kov potencijal. Ali to ako kapital izbrie s karte i samog ovjeka
kao generiko bie (u ime genetikog ovjeka)? Zlatno doba re
volucije bilo je doba kapitala, u kojemu su jo kolali mitovi o
porijeklu i o kraju. Jednom kad su mitovi dospjeli u slijepu ulicu
(a jedina opasnost kojoj je povijesno bio izloen kapital dolazila
mu je od tog mitskog zahtjeva za racionalnou koji gaje proimao
od poetka) u injeninoj operacionalnosti, operacionalnosti bez
diskursa, jednom kad je kapital postao vlastiti mit, ili radije neo
dreeni, nasumini stroj, neto poput genetikoga drutvenog
koda, on vie ne ostavlja nikakav izgled odlunome obratu. U
tome je njegova istinska silovitost. Preostaje saznati nije li i ta
sama operacionalnost mit, nije li i sam DNA mit.
Jednom za svagda postavlja se zapravo pitanje poloaja zna
nosti kao diskursa. Dobra prigoda da ga postavimo ovdje, kad se
diskurs apsolutizira s toliko otvorenosti. "Platon, Heraklit, Hegel,
Marx: ta ideoloka zdanja, predstavljena kao a priori, bila su ustva
ri konstrukcije a posteriori, namijenjene opravdanju unaprijed
smiljene etiko-politike teorije... Jedini a priori za znanost jest
postulat objektivnosti koji joj brani da se upusti u tu raspravu"
(Monod). Ali, i sam je taj postulat posljedica nikad nevine odluke
za objektivacijom svijeta i "stvarnoga". Ustvari, on je postulat
koherentnosti stanovitog diskursa i svekolika znanost zacijelo nije
drugo doli prostor tog diskursa koji se nikad ne pokazuje kao
takav i iji "objektivni" simulakr prekriva politiki i strateki go
vor. Neto dalje, uostalom, Monod dobro objanjava njegovu pro
izvoljnost: "Moemo se pitati nisu li sve nepromjenjivosti, ou
vanosti i simetrije koje ine potku znanstvenog govora fikcije
koje odmjenjuju stvarnost kako bi joj podarile neku operacionalnu sliku... Logika koja se temelji na naelu isto apstraktnog,
moda konvencionalnog identiteta. Konvencija iji se, unato
svemu, ljudski razlog ini nesposobnim da se ostvari." Teko da
se moe jasnije iskazati kako znanost odluuje sama o sebi kao
tvornikoj formuli, kao uzornom diskursu, kao vjeri u konvenci84
onalni poredak (ne bilo koji, uostalom, nego onaj potpune redundancije). Ali Monod brzo prelazi preko te opasne pretpostavke
naela "konvencionalnog" identiteta. Bolje je znanost utemeljiti
na sigurnome tlu, na nekoj "objektivnoj" realnosti. Fizika je tu da
bi svjedoila o tome kako identitet nije samo postulat - on je u
stvarima, budui da postoji "apsolutna identinost dvaju atoma u
istome kvantnom stanju". to onda? Konvencija ili objektivna
stvarnost? Istina je da se znanost organizira, kao i bilo koji dis
kurs, na konvencionalnoj logici, ali za svoje opravdanje trai, kao
i svaki ideoloki diskurs, neku stvarnu, "objektivnu" referenciju,
u stvarnom procesu. Ako je naelo identiteta negdje "istinito",
makar to bilo i na infinitezimalnoj razini dvaju atoma, tada je
"istinito" i svekoliko zdanje znanosti koja se njime nadahnjuje.
Pretpostavka genetskoga koda, DNA, takoer je istinita i nepre
mostiva. Tako stvari stoje s metafizikom. Znanost izvjetava o
stvarima koje su prije zacrtane i formalizirane kao njoj podre
ene - "objektivnost" je jedino to, a etika koja sankcionira tu
objektivnu spoznaju uvijek je samo sustav obrane i neznanja koji
eli zadrati taj zatvoreni krug6.
"Dolje sa svim pretpostavkama koje su omoguile vjerovanje
u istiniti svijet", govorio je Nietzsche.
Taktilno i digitalno
Prema modelu genetskoga koda, to upravljanje ne ograniava se
samo na laboratorijske rezultate ili na zanesena vienja teoreti
ara. Ti su modeli proeli i najobinije oblike ivota. Digitalnost
je meu nama. Ona opsjeda sve poruke, sve znakove naega dru
tva, a najkonkretniji oblik u kojemu je moemo prepoznati jest
test, pitanje/odgovor, poticaj/reakcija. Svi su sadraji neutralizi6
Uostalom, u Monodovoj se knjizi nalazi jedno bjelodano proturjeje koje odraava

dvosmislenost svake dananje znanosti: njezin diskurs smjera kodu, to jest simulakrima treega reda, ali on to jo ini sukladno "znanstvenoj" shemi drugoga redaobjektivizam, "znanstvena" etika spoznaje, naelo istine i transcendencije znanosti
itd. Sve stvari nepomirljive s modelima neodreenosti treega stupnja.
85
Simulacija i zbilja
rani trajnom procedurom upravljanih pitanja, zabrana i ultimatu

ma koje valja dekodirati, koji ovaj put vie ne proizlaze iz osnove
genetikoga koda, nego posjeduju jednako taktiku neodree
nost - budui da je ciklus smisla beskrajno skraen i sveden na
pitanje/odgovor, na jedinicu informacije - bit, ili na beskonano
malu koliinu energije/informacije koja se vraa na svoju poet
nu toku, budui da taj ciklus opisuje jedino trajnu reaktualizaciju istih modela. Ekvivalent posvemanje neutralizacije oznaenih
od strane koda, na djelu je trenutnost zabrane naina ili svake
reklamne ili medijske poruke. To se dogaa posvuda gdje ponu
da guta potranju, gdje pitanje prodire odgovor, ili ga usisava i
izbacuje u iitljivu obliku, ili ga izmilja ili anticipira u predvid
ljivu obliku. Posvuda isti "scenarij", scenarij "pokuaja i pogre
aka" (pokusnih kunia u laboratorijskim opitima), scenarij lepe
ze izbora koji se posvuda nude ("testirajte svoju osobnost") posvuda test, kao temeljni drutveni oblik nadzora, na osnovi bes
konane djeljivosti postupaka i odgovora.
Mi ivimo na nain referenduma, upravo zato to vie nema
referencijalnog. Svaki znak, svaka poruka (a to se odnosi na pred
mete "funkcionalne" uporabe, kao i na neka obiljeja naina ili
na bilo koju televizijsku obavijest, ispitivanje ili izborniko savje
tovanje) predouje nam se kao pitanje/odgovor. Svekoliki komu
nikacijski sustav proet je sloenom sintaktikom strukturom
jezika s binarnim i oznaiteljskim sustavom pitanje/odgovor neprestanim testom. Meutim, testovi i referendumi su, kao to
znamo, savreni oblici simulacije: odgovor je sadran u pitanju,
on je unaprijed odreen. Stoga je referendum uvijek neka vrsta
ultimatuma: jednostranost pitanja koje zbog toga vie i nije pita
nje, nego neposredno nametanje znaenja u kojemu se ciklus
iznenadno zatvara. Svaka je poruka zabrana, poput one koja se
izluuje iz istraivakih statistika. Simulakr razdaljine (ako ne i
proturjenosti) izmeu dva pola, kao uinak stvarnosti u samoj
nutrini znaka, tek je taktika halucinacija.
***
86
Benjamin konkretno ralanjuje, na razini tehnikog aparata, to

djelovanje testa: "Performanca filmskoga glumca prenosi se pu
blici preko cijele tehnike aparature. To ima dvije posljedice. Ta
aparatura nije obvezna u cijelosti potovati izvedbu. Pod uprav
ljanjem kamermana, te naprave tijekom cijeloga filma zauzimaju
poloaje u odnosu na izvedbu. To slijedno zauzimanje poloaja
ini grau od koje e montaer nainiti konanu montau... Na
taj nain performanca glumca podreena je nizu optikih testo
va... Druga posljedica: publika (budui da vie nije u neposrednu
dodiru s glumcem) dospijeva tako u poloaj strunjaka: ona se
poistovjeuje s glumcem samo u mjeri u kojoj se on poistovjeuje
s tehnikom aparaturom. Prema tome, ona poinje jednako po
stupati kao i taj aparat: ona testira."
"Biljeka: Sirenje polja mogueg testiranja koje vri tehnika
aparatura nad filmskim glumcem odgovara nevjerojatnoj irini
polja testiranja provedenog nad pojedincem od strane ekonom
skog konteksta. Tako postaju sve vanija ispitivanja profesional
ne orijentacije. Ona se sastoje od stanovitog broja ulomaka izba
enih iz izvedbe pojedinca. Filmska pokusna snimanja, ispiti
profesionalne orijentacije odvijaju se pred areopagom eksperata.
Voditelj snimanja u posve je istom poloaju kao i nadzornik tes
tova pri ispitivanju (Umjetniko djelo u razdoblju tehnike repro
dukcije).
"Umjetniko djelo kod dadaista postaje projektil. Ono poinje
nasrtati na gledatelja, dobiva taktilno svojstvo. initelj diverzije
filma takoer je ponajprije taktilan, jer se zasniva ustvari na pokretnosti mjesta i vidnih kutova koji e djelovati na gledatelja."
Kontemplacija nije mogua, slike fragmentiraju percepciju u
slijedne sekvencije, u stimulanse na koje je, nadalje, jedini odgo
vor trenutni, jedno da ili ne - reakcija maksimalno skraena. Film
vie ne doputa da se o njemu pitate, on vam neposredno postav
lja pitanje. U tom smislu moderni mediji trae, prema McLuhanu,
7
vee neposredno sudjelovanje , neprestani odgovor, posvema7
"To je slaba 'definicija' televizije koja osuuje svog gledatelja da iznova raspolae s
nekoliko toaka zadranih u prostoru apstraktnog djela. On u isti mah sudjeluje u
87
Simulacija i zbilja
nju savitljivost (Benjamin usporeuje djelovanje kamermana s

onim kirurga: taktilnost i manipulacija). Uloga poruke vie nije
informacija, nego test i ispitivanje, i napokon kontrola ("kontrarola" u smislu da su svi vai odgovori ve upisani u "roli", na
unaprijed smiljenu registru koda). Montaa i kodiranje iziskuju
ustvari da primatelj skine i iita poruku sukladno istom procesu.
Svako itanje poruke na taj je nain trajno propitivanje koda.
Svaka slika, svaka medijska poruka, ali takoer i svaki funk
cionalni predmet iz okruenja jedan je test - to jest, u svoj strogosti
pojma, on oslobaa mehanizme odgovora suglasno stereotipima
ili analitikim modelima. Danas, predmet vie nije "funkcionalan"
u tradicionalnom znaenju rijei, on vam ne slui, on vas testira.
On vie nema nieg zajednikog s ranijim predmetom, kao to ni
posredovana poruka nema veze sa "stvarnou" injenica. Oboje,
predmeti i informacije, ve proizlaze iz nekog odabira, montae,
neeg snimljenog, oni su ve testirali "stvarnost" i postavljali su
joj jedino pitanja koja su im "odgovarala", analizirali su stvarnost
u jednostavnim elementima koje su iznova usustavili u scenarije
upravljanih suprotnosti, upravo kao to fotograf namee svom
sadraju kontraste, svjetlosti, kutove (svaki e vam fotograf to
rei: Sve se moe napraviti, dostaje uhvatiti original pod dobrim
kutem, u trenutku ili pregibu koji e ga uiniti neposrednim odgo
vorom na trenutni test aparata i njegova koda) - jednako kao to
test ili referendum svode bilo koji sukob ili problem na igru pita
nje/odgovor - a na taj nain testirana stvarnost zauzvrat vas testi
ra sukladno istoj reetci, i vi je dekodirate prema istome kodu,
upisanom u nju u svakoj poruci, u svakom predmetu, poput mini
jaturnog genetskog koda.
injenica da se sve danas predouje sukladno nekoj lepezi ili
nizu, i sama vas ve testira, budui da vam namee odabir. To
stvaranju stvarnosti koja e mu se predstaviti samo u tokastu obliku: telegledatelj je
u poloaju pojedinca kojemu se predlae da projicira vlastite fantazme na mrljama od
tinte za koje se ne pretpostavlja da neto predstavljaju". Televizija nalikuje na nepre
stani Rorschachov test. I jo: "Televizijska nas slika u svakom trenutku prisiljava da
upotpunjujemo bjeline potke grevitim, duboko kinetikim i taktilnim sudjelovanjem
osjetila."
88
pribliava nae globalno koritenje okolnim svijetom preko iitavanja i selektivnog deifriranja - mi u manjoj mjeri ivimo kao
korisnici nego kao itai i selektori, elije itanja. Ali, panja, u
isti mah i vas mediji neprestano selekcioniraju i testiraju. Kao to
se na kraju ispitivanja izabire uzorak, tako i svi mediji uokviruju
i izdvajaju snopove poruka, koje su ustvari snopovi izabranih
pitanja, uzorci primatelja. Krunim zahvatom pokusnog podea
vanja, neprestanog uplitanja, poput onog ivanih valova, tak
tilnih i retraktilnih, koji istrauju neki predmet na osnovi kratkih
perceptivnih sekvencija, sve dok ga ne uspiju lokalizirai i nadzi
rati - to to na taj nain lokaliziraju i strukturiraju nisu stvarne i
neovisne skupine, nego uzorci, naime, drutveno i duhovno ob
likovani arom baterije poruka. "Javno mnijenje" je zacijelo naj
ljepi od tih uzoraka - nije to neka nerealna politika graa, nego
hiperrealna, fantastina hiperrealnost koja ivi jedino od montae
i manipulacije testovima.
Prodor binarnog obrasca pitanje/odgovor nesagledivih je po
sljedica: on dezartikulira svaki diskurs, odvodi u slijepu ulicu sve
to je neko, u zlatnome dobu nadalje nadienom, bilo i dijalek
tika oznaitelja i oznaenog, predstavljatelja i predstavljenog. Go
tovo je s predmetima ije bi oznaeno bilo funkcija, gotovo je s
miljenjem iji bi glasovi ili "reprezentativnim" predstavljateljima, gotovo je sa stvarnim pitanjem na koje odgovara odgovor
(nadasve je gotovo s pitanjima na koja nema odgovora). Cijeli je
taj proces dezartikuliran: proces proturjean istinitom i lanom,
stvarnom i imaginarnom uruio se u hiperrealnoj logici montae.
U svojoj knjizi Kvocijent inteligencije, Michel Tort to veoma do
bro ralanjuje: "Odgovor na pitanje nee odreivati pitanje kao
takvo, u obliku u kojemu je ono bilo postavljeno, nego e ga
odrediti znaenje to e ga pitanju dodijeliti onaj kome je postav
ljeno, jednako tako e ideja koju si stvara subjekt kojemu je pita
nje upueno odluiti o najprimjerenijoj taktici koju valja preuzeti
da bi se na nj odgovorilo u skladu s onime to on misli da se
oekuje u vezi s postavljenim pitanjem." I dalje: "Artefakt je posve
druga stvar negoli nadzirana preobrazba predmeta u svrhu spozna89
Simulacija i zbilja
je: na djelu je divlja intervencija u stvarnost na kraju koje nije

mogue razlikovati ono to u stvarnosti proizlazi iz objektivnog
spoznavanja od onoga to je posljedica tehnike intervencije
(medija). QI je artefakt." Vie nema ni istinitog ni lanog, jer vie
nema ni uoljivog odmaka izmeu pitanja i odgovora. U svjetlo
sti testova, inteligencija, kao i miljenje, i, openitije, svaki proces
znaenja svodi se na "sposobnost proizvoenja reakcija koje se
suptrotstavljaju sve veem nizu odgovarajuih poticaja."
Cijela ova analiza neposredno upuuje ma McLuhanovu for
mulaciju: Medium is message. Ustvari upravo medij, sam nain
montae, izdvajanja, interpelacije, solicitacije, saimanja od stra
ne medija upravlja procesom znaenja. I zato razumijemo zato
je McLuhan shvaao razdoblje velikih elektronskih medija kao
taktilno razdoblje. Ustvari, u tom smo procesu blii taktilnome
nego vizualnom svijetu, u kojemu je razlikovanje vee, razmi
ljanje uvijek mogue. U trenutku u kojemu dodir gubi za nas
svaku osjetnu, osjetilnu vrijednost ("dodir je meudjelovanje ula
prije negoli puki spoj koe i nekog predmeta"), mogue je da on
iznova postane shemom svijeta komunikacije - ali kao polje tak
tilne i taktike simulacije, gdje poruka postaje "masaa", tentakularna solicitacija, test. Posvuda vas testiraju, opipavaju vas, meto
da je "taktika", polje komunikacije je "taktilno". Da i ne govorimo
o ideologiji "dodira", koja u svim tim oblicima tei nadomjestiti
ideju o drutvenom odnosu. Oko testa krui cijela strateka kon
figuracija (elija pitanje/odgovor) kao oko nekog molekularnog
koda upravljanja.
* * *
Cijelo polje politike gubi svoju posebnost kada ulazi u igru medi
ja i ispitivanja, to jest u polje zatvorenog kruga pitanje/odgovor.
Polje izbora u svakom je sluaju prva velika institucija u kojoj se
drutvena razmjena svodi na dobivanje odgovora. Zahvaljujui
tome oznaujuem pojednostavljenju ono se prvo univerzalizira:
ope pravo glasa prvi je masovni medij. Tijekom 19. i 20. stolje
a, politika praksa i ekonomska praksa sve e se vie povezivati
90
u isti tip diskursa. Propaganda i reklama spojit e se u istoj marketizaciji i merkantilizaciji predmeta ili ideja-vodilja. Ta konvergentnost jezika izmeu ekonomije i politike jest uostalom ono to
obiljeuje drutvo poput naega, u kojemu je "politika ekono
mija" u cijelosti ozbiljena. To je takoer samim time i njegov kraj
budui da se dva polja meusobno ponitavaju u posve drukijoj
stvarnosti, hiperrealnosti, koja je hiperrealnost medija. I tu su izno
va, preko pridodavanja svakom pojmu vee snage, na djelu simulakri treega reda.
"injenica da mnogi ale zbog 'korumpiranja' politike preko
medija, jadikujui to su gumbi na TV-u i predvianja PMU-a
(ispitivanje glasova) radosno zamijenili oblikovanje miljenja,
samo svjedoi da nita u politici nisu razumjeli" {Le Monde).
Taj stupanj politikog hiperrealizma obiljeuje nuno povezi
vanje dvostranakog sustava i ulaska u igru ispitivanja, kao zrca
la te alternativne istovjetnosti politike igre.
Ispitivanja se smjetavaju iznad svekolikog drutvenog proi
zvoenja miljenja. Ona se nadalje odnose jedino na simulakre
javnog mnijenja. Zrcalo mnijenja svojim je poretkom analogno
poretku nacionalnog bruto proizvoda: imaginarno zrcalo proiz
vodnih snaga, bez obzira na njihovu svrhovitost ili drutvenu nesvrhovitost - bitna je injenica da se "to" reproducira - jednako
je i za javno mnijenje kljuno da se ono neprestano podvostruuje
u vlastitoj slici: u tome je tajna masovnog predstavljanja. Vie
nitko ne treba proizvoditi mnijenje, mi svi trebamo reproducirati
javno mnijenje, u smislu da se sva mnijenja ukinu u tom opem
ekvivalentu, i iz njega ponovno djeluju (reproducirajui ga, to
god on bio, na razini pojedinanog izbora). Za mnijenja kao i za
materijalna dobra, proizvodnja je mrtva, ivjela reprodukcija!
McLuhanov iskaz dobiva svoje najdublje znaenje upravo u
8
vezi s tim predmetom . Javno mnijenje, par excellence, u isti je
mah medij i poruka. A ispitivanja koja ga obavjetavaju nepresta8 "Medium iz message", glasi osnovno geslo politike ekonomije znaka kad ona do
segne simulaciju treega stupnja-jer je razlikovanje medija od poruke jo svojstve
no znaenju drugoga stupnja.
91
Simulacija i zbilja
no su nametanje medija kao poruke. Utoliko oni pripadaju istom

redu stvari kao i TV i elektronski mediji, koji su, kao to smo
vidjeli, takoer neprestana igra pitanja/odgovora, orue trajnog
ispitivanja.
Ispitivanja manipuliraju s neodlunim. Utjeu li ona na glaso
vanje? Jesu li ona istinita ili lana? Pruaju li ona tonu snimku
stvarnosti, ili naprosto iskazuju sklonosti, ili su pak odraz one
stvarnosti u hiperprostoru simulacije ija nam ak ni krivulja nije
poznata? Istina ili la? Neodluno. Najvea sofisticiranost njihove
ralambe uvijek ostavlja prostor reverzibilnosti pretpostavki.
Statistika je samo kazuistika. To neodluno svojstveno je svim
procesima simulacije. Unutarnja logika tih procedura (statistike,
vjerojatnosti, operacionalne kibernetike) zasigurno je stroga i
"znanstvena", ali negdje ona ipak gubi tlo pod nogama, na djelu
je bajkovita fikcija iji je pokazatelj odraavanja u nekoj stvar
nost (istinitoj ili lanoj) nikakav. U tome lei i snaga tih modela,
ali to je u isti mah i ono to im kao jedinu istinu preputa istinu
testova koji su paranoina projekcija neke klase ili skupine koja
sanja o udesnoj podudarnosti stvarnosti s njezinim modelima i,
prema tome, o apsolutnoj manipulaciji.
To to je istinito za statistiki scenarj jednako je istinito za dio
kojim upravlja polje politike: izmjena prisutnih snaga, naizmjeni
na veina/manjina itd. Na toj granici istog predstavljanja, "to"
vie ne predstavlja nita. Politika umire uslijed odve dobro upra
vljane igre svojih razliitih suprotnosti. Polje politke (i, openitije,
polje moi) ispranjuje se. Na djelu je na neki nain naplata za
ispunjenu elju politike klase: elju za savrenom manipulaci
jom drutvenim predstavljanjem. Ispotiha i polako, taj je stroj po
troio cijelu drutvenu supstanciju u samom trenutku njezine
savrene reprodukcije.
Jednako je tako s ispitivanjima: jedini koji u njih vjeruju na
posljetku su pripadnici politike klase, kao to su voditelji mar
ketinga i reklamnih ureda jedini koji uistinu vjeruju reklami i ispi
tivanjima trita. Tome nije tako zbog neke posebne gluposti (koja
nije iskljuena), nego zato to su ispitivanja istovjetna sadanjem
92
djelovanju politike. Ona tako zadobivaju "stvarnu" taktiku vri

jednost, djeluju kao initelj upravljanja politike klase, sukladno
vlastitim pravilima igre. Stoga ima razloga da im vjeruje, pa to i
ini. A to joj drugo zapravo preostaje? Preko ispitivanja i medija
ljudi zapravo sudjeluju u burlesknom uprizorenju politikog po
lja, koje je hiperreprezentativno za ama ba nita. Postoji neka
vrsta ushiene radosti svojstvene spektakularnoj nitavnosti, a
posljednji je njegov oblik onaj statistike kontemplacije. Nju pak,
kao to znamo, uvijek prati duboko razoaranje - neka vrsta ra
zoaranja koju izazivaju ispitivanja usisavajui svekoliku javnu
rije, prekidajui svaki izraajni proces. Oaranost koju oni iza
zivaju odgovara neutralizaciji prazninom, vrtoglavicom koju ispi
tivanja izazivaju anticipacijom slike svekolike mogue stvarno
sti.
Problem ispitivanja stoga nije uope njihov objektivni utjecaj.
Kao to je sluaj s propagandom, s reklamom, i njega, kao to
znamo, uvelike ponitavaju otpori ili pojedinane ili kolektivne
inercije. Njihov je problem onaj operacionalne simulacije koju
uspostavljaju na cijelom prostoru drutvene prakse, onaj leukemizacije svekolike drutvene supstancije: mediji uzrokuju pretjer
ano stvaranje bijelih tjeleaca u krvi na raun crvenih.
* * *
Krug pitanja/odgovori nalazi svoje produetke na svim poljima.
Postupno uoavamo da cijelo polje anketa, ispitivanja, statistika
valja iznova propitati zbog krajnje sumnjivosti njihove metode.
Ali, ista sumnja lei i na etnologiji: ako ne prihvatimo da su
uroenici savreno prirodna bia koja su nesposobna za simulaciju, problem koji se u vezi s njima javlja isti je: nemogunost
dobijanja na neko upravljano pitanje drugog doli simuliranog
odgovora (dakle drukijeg od onog koji ponavlja pitanje). Nije
ak sigurno da bi se u sklopu egzaktnih znanosti moglo ispitati
biljke, ivotinje i nepokretnu materiju s izglednou da se dobije
"objektivni" odgovor. Koliko je do odgovora ispitanika ispitivateljima, uroenika etnolozima, analiziranog analizatorima, moemo
93
Simulacija i zbilja
biti sigurni da je cirkularnost tamo posvemanja: ispitanici se uvi

jek pokazuju takvima kakvima ih pitanje zamilja i to od njih
oekuje. ak i psihoanalitiki transfer i protu-transfer danas blijede
u odnosu na taj stimulirani, simulirani, anticipirani odgovor koji
nije drugo doli modalitet selffulfilling prophecy (samoispunjavajueg proroanstva)9. Tako dolazimo do udnog paradoksa: rije
9
Sveukupno dananje "psiholoko" stanje obiljeuje taj kratki spoj.

Ne nadaje li se osamostaljenje djece i mladih ljudi, nakon prvoga razdoblja pobune i
jednom kad je uspostavljeno naelo prava na neovisnost kao stvarno osloboenje
roditelja? A mladi (studenti, srednjokolci, adolescenti), ini se, tek ga ovla dotiu u
svome sve grevitijem traenju (iako uvijek nepomirljivu) prisustva i rijei roditelja
ili odgojitelja. Napokon sami, slobodni i odgovorni, iznenadno im se ini da su se
"drugi" moda u tom pothvatu domogli prave slobode. Tako ne dolazi u obzir da ih
ostave na miru: progonit e ih, ne afektivnim potraivanjem ili neposredno - mate
rijalnim, nego ponovno propitanim i ispravljenim zahtjevom implicitne edipovske
spoznaje. Hiperovisnost (mnogo vea od one druge), iskrivljena ironijom i odbija
njem, parodija izvornih libidinalnih mehanizama. Zahtjev bez sadraja, bez referen
ta, neutemeljen, ali time samo jo ari - golo pitanje bez mogueg odgovora. Budui
da je inom osloboenja ukinut sadraj znanja (obrazovanje) ili osjeajni odnosi
(obitelj), dakle pedagoki ili obiteljski referent, preostaje tek pitanje vezano uz prazni
oblik institucije - nastrano i tim upornije pitanje. "Transferencijalna" elja (dakle
nereferentna, ireferentna), elja koju hrani nedostatak, prazno mjesto, "osloboeno",
elja uzeta u vlastitoj vrtoglavoj slici, elja elje, i ona ponorna, hiperrealna. Liena
simbolike supstancije, ona se podvostruuje u sebi samoj, izvlai vlastitu energiju iz
svog odraza i vlastitog razoaranja. U tome se danas doslovce sastoji "traenje",
nerjeivo i nedovrivo.
Simulirani Edip.
Franois Richard: "Studenti trae da budu zavedeni tijelom i rijeju. Ali istodobno
znaju da je o tome rije i ironiki se igraju s time. 'Podari svoje znanje, podari svoje
prisustvo, ti ima rije, govori, ovdje si zbog toga.'" Osporavanje, dakako, ali ne samo
to: to se vie autoritet osporava, izruguje, to je vee potreba za autoritetom po sebi.
Takoer, oni se igraju Edipa, kako bi ga bolje zanijekali. Profesor je otac, kae se, i to
je smijeno, igramo se incesta, nelagode, nedodirivanja, raspaljivanja - da bismo se
nakraju deseksualizirali." Propituje li osoba podvrgnuta psihoanalizi iznova Edipa,
pripovijeda li "edipovske" trice, sanja li "analitike" snove da bi odgovorila na pret
postavljeno traenje psihoanalitiara ili da bi mu pruila otpor? Jednako tako, uitelj
glumi svoju edipovsku toku, svoju toku zavoenj a, obraa nam se sa ti, draka nas,
pribliava se, vlada nad nama - ali na djelu nije elja, nego njezina simulacija. Edipovska psihodrama simulacije (koja zbog toga nije nita manje stvarna, nita manje
dramatina). Sve je to vrlo razliito od istinskoga libidinalnog ulaganja znanja i moi
ili ak od istinske pogrebne rabote znanja i moi (kao to je mogao biti sluaj na
sveuilitima nakon ezdesetosme). Sada smo na stupnju oajnike reprodukcije
94
ispitanika, analiziranih, uroenika nepopravno je dovedena u slijepu

ulicu i izgubljena, a na osnovi tog odbijanja odgovarajue disci
pline - etnologija, psihoanaliza, sociologija - moi e se nevjero
jatno razviti. Ali to e biti samo prividno, jer je cirkularni odgovor
ispitanika, analiziranih, uroenika zapravo izazov i pobjednika
osveta: oni, naime, pitanje vraaju sebi samome, izoliraju ga
pruajui mu zrcalo odgovora koje ono oekuje - ne nadajui se
da e ikad izii iz paklenog kruga koji je ustvari krug moi. Upra
vo kao to u izbornom sustavu, u kojemu predstavnici vie ne
predstavljaju nita budui da tako dobro nadziru odgovore izbor
noga tijela: na nekom im stupnju sve izmie iz ruku. Zbog toga je
odgovor kojim upravljaju oni koji upravljaju oajnika osveta: a
sastoji se u tome da se moi prepusti da pokopa mo.
* * *
na kojemu je ulog nula, a simulakr je maksimum - pretjerana i u isti mah parodika

simulacija -jednako beskonana kao i psihoanaliza, i iz istih razloga.
Psihoanaliza je beskonana.
Cijelo jedno poglavlje valja dodati povijesti prijelaza i protuprijelaza: poglavlje njiho
va ukidanja simulacijom. Ono nerjeiva transfera nemogue psihoanalize zbog toga
to ona nadalje producira i reproducira podsvijest kao svoju institucionalnu supstan
ciju. I psihoanaliza umire zbog razmjene znakova nesvjesnoga. Jednako kao to
revolucija umire uslijed razmjene kritikih znakova politike ekonomije. Taj je kratki
spoj Freud pravilno predvidio u obliku poklona analitikog sna ili u "unaprijeddidadiktiziranih" osoba koje se analizira, u vidu poklona njihova analitikog znanja.
Ali to se jo tumailo kao otpor, kao zaokret, i nije u temelju dovodilo u pitanje proces
analize i naela prijelaza. Drugo je kad sama podsvijest, diskurs nesvjesnoga postane
nepronalaziv - prema istom scenariju simulacijske anticipacije za koju smo vidjeli da
funkcionira na svim razinama strojeva treegareda. Tada se analiza ne moe rasplesti,
ona postaje logiki i povijesno beskonana, budui da poiva na fantomskoj supstan
ciji reprodukcije, na nesvjesnoj programiranoj potranji - nepremostivom initelju
koji preudeava cijelu analizu. I opet je "poruke" ICS-a "medij" psihoanalize doveo
u slijepu ulicu. Na djeluje libidinalni hiperrealizam. Glasovitim kategorijama stvar
noga, simbolikoga i imaginarnog, trebat e pridodati kategoriju hiperrealnoga, koje
obuhvaa i obre igru triju ostalih.
95
Simuiacija i zbilja
"Napredni demokratski" sustavi uvuju se na osnovi dvostranake alternative. Monopol ustvari ostaje u rukama homogene
politike klase, od desnice do ljevice, ali ne moe se na taj nain
provoditi: jednostranaki poredak totalitarnosti nesiguran je ob
lik - on ispranjuje politiku pozornicu, vie ne osigurava feed
back javnoga mnijenja, minimalno pritjecanje u objedinjenu struju
koju predstavlja tranzistorizirana aparatura politike. Smjena je,
naprotiv, kraj krajeva predstavljanja, jer je snaga puke formalne
prisile maksimalna to smo blii savrenoj suparnikoj jednako
sti dviju stranaka. To je i logino: demokracija provodi u poli
tikom poretku zakon istovjetnosti, a taj se zakon dovrava u igri
izbora izmeu dvaju pojmova koji reaktivira njihovu istovjetnost
ali omoguuje, njihovom beznaajnom razlikom, ostvariti javnu
usuglaenost i zatvoriti krug predstavljanja. Pozornica izvedbe
na kojoj je jo iskljuivo na djelu tamni odraz politikog Raz
loga. "Slobodni izbor" pojedinaca, koji je credo demokracije,
vodi, ustvari, upravo suprotnome: glasovanje je postalo u osnovi
obvezatno; ako pravno tome i nije tako, ipak je to na djelu zahva
ljujui statistikom, strukturalnom pritisku izmjenjivanja, koje je
pojaalo ispitivanje10. Glasovanje je postalo u temelju neodluno:
kada demokracija dostigne napredni formalni stupanj, ona vodi
do jednakog broja glasova (50/50). Glasovanje postaje istovjetno
Brownovim esticama ili raunu vjerojatnosti, te se ini kao da
svi glasuju nasumino, kao da glasuju majmuni.
Na tom stupnju vie nije vano da prisutne stranke povijesno i
drutveno izraavaju bilo to - ak i treba da ne izraavaju vie
nita: oaranost igrom, ispitivanje, formalna i statistika prinuda
time su samo jo vei.
"Klasino" ope pravo glasa ve podrazumijeva stanovitu
neutralizaciju politikog polja, preko konsenzusa o pravilu igre.
Ali tu se jo razlikuju predstavnici od predstavljenih na osnovi
stvarnih drutvenih suprotnosti miljenja. Upravo e neutraliza10
Atenska je demokracija, mnogo razvijenija od nae, logiki dola dotle da plaa

glasove kao da je rije o usluzi, nakon to je pokuala sa svim drugim mjerama
pritiska ne bi li osigurala kvorum.
96
cija tog proturjenog initelja, pod znakom javnog mnijenja na

dalje istovjetnog samome sebi, medijatiziranog i homogeniziranog anticipacijom (ispitivanjem) omoguiti smjenu "na vrhu":
simulaciju opozicije meu strankama, usisavanje njihovih cilje
va, reverzibilnost svakog diskursa iz jednoga u drugi. S one strane
predstavnika i predstavljenog nahodi se ista forma predstavlja
nja - jednako kao to je obljeje simulacije, s one strane oznae
nog i oznaitelja, ista forma politike eknomije znaka - jednako
kao to kliznost novca i odstupanje od kursa odreuje, s one stra
ne uporabne i razmjenske vrijednosti, istu formu vrijednosti.
* * *
Moe se priiniti da se povijesno kretanje kapitala odvijalo od
otvorene konkurencije prema oligopolu, a potom prema mono
polu - da se demokracija kree od viestranatva prema dvostranatvu te zatim prema jednostranatvu. Nita od toga: oligopol ili
dananji bipol zapravo je posljedica taktikog udvostruavanja
monopola. Na svim poljima, bipol je dovreni stupanj monopola.
Ne moe politika volja (dravna intervencija, anti-trustovske
zakonske odredbe itd.) sruiti monopol trita - nego cijeli uni
tarni sustav, eli li preivjeti, mora pronai neku binarnu zakoni
tost. To nita ne mijenja za monopol: naprotiv, mo je apsolutna
jedino ako se umije razdvojiti na istovjetne inaice, ako se zna
raspoloviti da bi se udvostruila. To vrijedi kako za marke deterdenata, tako i za miroljubivu koegzistencije. Moraju postojati
dvije supersile da bi se svijet odrao pod nadzorom: samo jedno
carstvo uruava se samo od sebe. Tek ravnoteje terora omoguuje
ustanovljavanje upravljane opozicije, jer strategija je strukturalne
a nikad atomske prirode. Ta se upravljana opozicija uostalom
moe granati u sloeniji scenarij, ali matrica e ostati binarna.
Vie nikad nee biti na djelu dvoboj ili otvorena suparnika bor
ba, nego e se suprotstavljati parovi naporednih opozicija.
Od najmanje razlikovne jedinice (estice pitanje/odgovor) do
makroskopske razine velikih alternirajuih sustava koji upravlja
ju ekonomijom, politikom, svjetskom koegzistencijom, matrica
97
Simulacija i zbilja
se ne mijenja: uvijek je odnos 0/1, binarno skandiranje potvruje

se kao metastazirajui ili homeostatiki oblik dananjih sustava.
On je jezgra procesa simulacije koja nama vlada. On se moe
preustrojiti u igru nestalnih inaica, od polivalentnosti do tautologije, a da se pritom ne dovede u pitanje strateki oblik bipola:
to je boanski oblik simulacije".
* * *
Zato na zgradi World Trade Centera u New Yorku postoje dva
tornja? Sve velike zgrade na Manhattanu uvijek su se zadovolja
vale ogledavanjem u konkurentskoj vertikalnosti, odakle je proizala arhitekturalna panorama koja je oliavala kapitalistiki sus
tav: piramidalna dungla, sve zgrade prkosile su jedne drugima.
Sam se sustav oitovao u znanoj slici New Yorka koja bi nam se
ukazala pri dolasku u grad s morske strane. Tijekom nekoliko
godina, ta se slika posve promijenila. Lik kapitalistikog sustava
prometnuo se od piramide u izbuenu karticu. Zgrade vie nisu
obelisci, nego se lijepe jedna uz drugu ne razdvajajui se vie poput stupaca statistikog ispisa. Ta nova arhitektura ne utjelov
ljuje vie konkurentski, nego raunalni sustav, a konkurencije je
nestalo na raun korelacije. (New York je jedini grad na svijetu u
kojem se moe pratiti, s nevjerojatnom vjemou i u svekolikom
rasponu, tijekom cijele njegove povijesti sadanje stanje kapita
listikog sustava - on se neprestance mijenja u skladu s promjena
ma tog sustava - tome se ne moe svjedoiti ni u jednom europ
skom gradu). Taj je arhitektonski grafizam - grafizam monopola:
dva tornja Svjetskog trgovakog centra, savreni paralelopipedi
visoki 400 metara na kvadratinoj osnovi, spojene posude pot11
U tom smislu treba radikalno kritizirati Lvi-Straussov postavku o binarnim struktu

rama kao "antropolokim" duhovnim strukturama i o dualistioj organizaciji kao
osnovnoj strukturi primitivnih drutava. Dualistika forma koju Lvi-Strauss eli
pripisati primitivnim drutvima uvijek je tek naa strukturalna logika, na kod. To je
uostalom i kod nae dominacije nad "arhajskim" drutvima. Lvi-Strauss ga stoga i
moe dobrohotno i njima pripisati u obliku zajednikih duhovnih struktura svekolike
ljudske vrste. Ta e drutva na taj nain biti bolje pripremljena da prime pokrtenje
Zapada.
98
puno uravnoteene i slijepe - injenica da postoje dva jednaka

zdanja znai kraj svake konkurencije, kraj svake izvorne referencijalnosti. Paradoksalno, kad bi postojao samo jedan toranj, mo
nopol ne bi bio utjelovljen, jer se, kao to smo vidjeli, on sigurno
uspostavlja samo na dvostrukoj formi. Da bi znak bio ist, mora
se udvostruiti u sebi: udvostruavanje znaka doista okonava to
to on znai. Cijeli Andy Warhol je u tome: umnoene replike
Marilyninog lica u isto vrijeme oznauju smrt originala i kraj pred
stavljanja. Dva tornja Svjetskog trgovakog centra vidljivi su znak
zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostruenja, dok su drugi
neboderi, svaki, jedan originalni trenutak sustava koji se nepre
stance nadilaze u krizi i izazovu.
Postoji neka posebna arobnost u podvostruavanju. Kako god
bili visoki, i vii od svih ostalih, dva tornja ipak oznaavaju
zaustavljanje vertikalnosti. Oni nipodatavaju ostale zgrade, oni
nisu iste vrste, oni ih vie ne izazivaju i s njima se ne usporeuju,
stapaju se jedan u drugoga i doseu vrhunac u tom prestiu slinos
ti. Meusobno si upuuju ideju modela, to su oni jedan drugome,
a njihova blizanaka visina nije vie vrijednost koju treba nadi
laziti - ona naprosto znai da je strategija modela i komutacija
nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava - a New York
je uistinu njegovo srce - nad tradicionalnom strategijom konku
rencije. Zgrade Rockefellerova centra jo su odraavale svoje fa
sade od stakla i elika jedne u drugima, u beskonanoj spektakularnosti grada. Tornjevi su pak slijepi, oni vie nemaju fasade.
Izbrisano je svako pozivanje na habitat, na fasadu kao lice, na
unutarnji i vanjski prostor, kakvo jo nalazimo u Chase Manhat
tan Bank ili u najsmionijim zgradama/zrcalima iz 60-ih godina. U
isto vrijeme kada nestaje retorike vertikalnosti, nestaje i one zrca
la. Preostaje tek zatvoreni niz u znaku broja dva, kao da arhitek
tura, prema uzoru na sustav, slijedi tek jedan nepromjenjivi ge
netski kod, jedan konani model.
99
Simulacija i zbilja
Hiperrealizam simulacije
Sve to odreuje digitalni prostor, magnetsko polje koda, s pola
rizacijama, difrakcijama, gravitacijama modela i uvijek, uvijek s
bujanjem najmanjih razaberivih jedinica (elija pitanje/odgovor
koja je kibernetiki atom znaenja). Valja dobro odmjeriti razliku
izmeu tog polja nadzora i onoga tradicionalnog polja pritiska,
policijskog polja koje je jo odgovaralo znaenjskoj silovitosti.
Prostor uvjetovane reakcije koji se nadahnjivao cijelim pavlovljevskim arsenalom programirane, ponavljane agresije i s kojim
smo se iznova susreli, ali umnoenim u reklamiranju "pendreenja"
i u politikoj propagandi 30-ih godina. Zanatsko i industrijsko
nasilje, koje je teilo uvesti postupke terora i ivotinjske poslu
nosti. Sve to vie nema smisla. Totalitarna, birokratska koncen
tracija obrazac je koja potjee iz razdoblja trinog zakona vrijed
nosti. Sustav ekvivalentnosti namee, ustvari, oblik ope istozna
nosti, prema tome, centralizaciju globalnog sustava. Arhajska
racionalnost u odnosu na onu simulacije: ovdje vie nije rije o
jednoj opoj istoznanosti, nego o difrakciji modela koja igra
zapovjednu ulogu - ne vie oblik ope istoznanosti nego raz
vidne suprotnosti. Od povezivanja prelazimo na razdvajanja pre
ko koda, od ultimatuma dolazimo do nagovara, od propisane
pasivnosti do modela neposredno nastalih na osnovi "aktivnog
odgovora" subjekta, njegovim uplitanjem, njegovim "ludikim"
sudjelovanjem itd., prema totalnome modelu okruenja sainjenog
od neprestanih spontanih odgovora, veselih feed-backova i zrakastih dodirivanja. Na djelu je "konkretizacija opeg okruenja",
kao to navodi Nicolas Schffer. Na djelu je velika sveanost Su
djelovanja: ona se sastoji od milijardi stimulusa, minijaturnih test
ova, pitanja/odgovora razdjeljivih u beskonanost, koje sve mag
netskom snagom dri na okupu nekoliko velikih modela na svjetlosnome polju koda.
Svjedoimo nadolasku velike Kulture taktilne komunikacije
pod znakom tehno-lumino-kinetikog prostora i totalnoga prostornodinamikog kazalita!
100
Na djelu je cijeli imaginary dodira, osjetilnog mimetizma, tak

tilnog misticizma, zapravo svekolika se ekologija nakalemila na
taj svijet izvedbenih simulacija, multistimulacija i multiodgovora.
Taj e neprekidni test uspjene prilagodbe postati posve prirodan
poistovjeujui se sa ivotinjskim mimetizmom: "Prilagodba ivo
tinja bojama i oblicima svog okruenja pojava je koja se zbiva i s
ljudima" (Nicolas Schffer), a prisutna je ak i u Indijanaca, s
njihovim "uroenim osjeajem za ekologiju!" Tropizmi, mimetizmi,
empatije: cijelo ekoloko evanelje otvorenih sustava, s negativnim
ili pozitivnim feed-backom, zaglavit e se u toj brei, s ideologi
jom upravljanja preko informacije koja je samo utjelovljenje,
sukladno elastinijoj racionalizaciji Pavlovljeva refleksa. Tako smo
od elektrooka doli do tjelesnog izraaja kao uvjeta mentalnog
zdravlja. Posvuda dispozitivi snage i prisile ustupaju mjesto dispozitivima ugoaja sredine, s operacionalizacijom poimanja po
trebe, percepcije, elje itd. Poopena ekologija, mistika "nie" i
konteksta, simulacija sredine do "Centara za estetsku i kulturalnu
reanimaciju" predvienih u VII. Planu (zato ne?) i do Centra za
seksualne uitke, konstruiranom u obliku grudi, koji e ponuditi
"dodatni zanos zahvaljujui pulsirajuem okruenju... Radnici svih
klasa moi e ui u te poticajne centre". Prostornodinamika oaranost, poput tog "totalnog teatra", uspostavljenog "na hiperbolikoj
krunoj podlozi koja se okree oko cilindrine osovine": vie nema
pozornice, nema rezova, nema "pogleda". To je kraj spektakla i
kraj spektakularnog, na putu prema totalnom, objedinjujuem tak
tilnom, estezikom (a ne vie estetikom) okruenju itd. Moemo
jedino s dozom crnog humora pomisliti na Artaudov totalni teatar,
na njegovo kazalite Okrutnosti, kojega je ova prostornodinami
ka simulacija tek bijedna karikatura. Ovdje su okrutnost odmije
nili "pragovi stimulusa", minimum i maksimum, preko otkria
"perceptivnih kodova izraunanih na osnovi pragova zasienja".
ak i dobra stara "katarza" klasinog kazalita strasti postala je
danas preko simulacije homeopatija. Tako je i sa stvaralatvom.
Na djelu je i uruavanje stvarnosti u hiperrealizam, u brino
podvostruavanje stvarnosti, po mogunosti poevi od nekoga
101
Simulacija i zbilja
drugoga reproduktivnog medija - reklama, fotografija itd. - od

medija do medija stvarnost se rasplinjuje, ona postaje alegorija
smrti, ali dobiva na snazi upravo vlastitim razaranjem, ona posta
je stvarnou stvarnosti radi, fetiizam izgubljenog predmeta ne vie predmet predstavljanja, nego vrhunac nijekanja i vlasti
tog obrednog istrebljenja: hiperrealnost.
Realizam je ve pokrenuo tu sklonost. Retorika realnoga ve
naznauje da je njegov poloaj ozbiljno promijenjen (zlatno doba
je ono nevinosti jezika, u kojemu jezik ne mora podvostruavati
ono to kazuje o nekom uinku stvarnosti). Nadrealizam je jo
solidaran s realizmom kojeg osporava, ali ga podvostruava svo
jim prodorom u imaginarno. Hiperrealno predstavlja mnogo raz
vijeniji stupanj u mjeri u kojoj je u njemu ak izbrisana i ta pro
turjenost izmeu stvarnoga i imaginarnoga. Nestvarnost vie nije
ona snova ili fantazama, neke onostranosti ili ovostranosti, nego
ona halucinantne slinosti stvarnoga sebi samom. Da bi se izalo
iz krize predstavljanja, stvarno valja osuditi na stalno ponavlja
nje. Prije no to se pojavila u pop-artu i pikturalnom neorealizmu,
ta se tendencija ve moe iitati u novom romanu. I tamo se ve
teilo da se oko stvarnoga stvori praznina, da se iskljui svaka
psihologija, svaka subjektivnost, kako bi stvarno postalo ista
objektivnost. Ustvari, ta objektivnost tek je ona pukog pogleda objektivnost napokon osloboena objekta, koja je nadalje tek slije
pi prijenosnik pogleda koji ga niti. Kruno zavoenje u kojemu
nije lako utvrditi nesvjesni pothvat da se vie ne bude vien.
To je doista dojam koji pobuuje neo-roman: ar da se izlui
smisao u podrobnoj i slijepoj stvarnosti. Sintaksa i semantika
nestale su - nema vie pojavljivanja, nego odazivanja predmeta,
grozniava propitivanja njegovih rasprenih dijelova - nema vie
ni metafore ni metonimije: slijedna imanentnost pod policijskim
nadzorom pogleda. Ta "objektivna" mikroskopija izaziva vrtogla
vicu stvarnosti, vrtoglavicu smrti na granici predstavljanja pred
stavljanja radi. Gotovo je sa starim iluzijama o reljefu, perspek
tivi i dubini (prostornoj i psiholokoj) povezanima s percipiranjem
predmeta: sada je cijela optika, skopika, postala djelatna na povr102
ini stvari, na djeluje pogled koji je postao molekularni kod pred

meta.
Ta se realistika simulacija moe odvijati na nekoliko naina:
I. Dekonstrukcija stvarnoga u njegovim pojedinostima - ogra
nieni paradigmatski otklon predmeta - rasprostiranje, line
arnost i serijalnost odvojenih predmeta.
II. Vienje u beskraj: sve igre dijeljenja i podvostruavanja pred
meta u njegovim pojedinostima. Ta demultiplikacija nadaje
se kao dubina, ako ne i kritiki metajezik, i to je zacijelo bilo
na djelu u misaonom uoblienju znaka, u dijalektici zrcala.
Nadalje je ta beskrajna refrakcija samo druga vrsta serijalnosti: stvarno u njoj vie ne razmilja o sebi, ono se zaplie u
sebe do ieznua.
III. Doslovno serijalna forma (Andy Warhol). Kod nje ne samo
da je sintagmatska dimenzija sruena nego i ona paradigmat
ska, budui da vie nema fleksije oblika, pa niti unutarnje
refleksije, nego samo dodirivanje istoga - fleksija i refleksija
na nultoj toci. Poput onih dviju blizankinja na erotskoj fo
tografiji: tjelesna stvarnost njihovih tijela ponitena je njiho
vom slinou. Kako se postaviti kad ljepotu jedne odmah
podvostruava ljepota druge? Pogled moe jedino kruiti od
jedne do druge, i cijelo je vidno polje zatvoreno tim kreta
njem amo-tamo. Na djelu je istanani nain ubojstva origina
la, ali i posebna vrsta zavodljivosti, pri kojoj cijeli doseg pred
meta predusree njegov beskonani lom s njime samim
(obratni scenarij od platonovskog mita i spajanja dviju odvo
jenih polovica simbola - ovdje se znak demultiplicira, poput
praivotinja). Ta je zavodljivost moda zavodljivost smrti, u
smislu u kojemu za nas, seksualna bia, smrt moda nije nitavilo, nego naprosto nain reprodukcije koji prethodi seksuaciji. Raanje preko modela u beskonanom lancu pois
tovjeuje se ustvari s onim praivotinja i suprotstavlja se
raanju preko seksa, koji mi poistovjeujemo sa ivotom.
103
Simulacija i zbilja
IV. Ali ta ista mehaninost besumnje je tek paradoksalna grani

ca: istinska formula raanja, ona koja obuhvaa sve druge, i
koja je na neki nain stabilizirani oblik koda, jest ona binarnosti, digitalnosti - nije to samo puko ponavljanje, nego mini
malni odmak, minimalni otklon izmeu dvaju pojmova, to
jest "najmanja zajednika paradigma" koja moe podrati
fikciju znaenja. Kombinirajui unutarnju razlikovnost u
odnosu na pikturalni objekt kao na predmet potronje, ta se
simulacija suava u suvremenoj umjetnosti dok ne postane
tek najbeznaajnija razlika koja jo dijeli hiperrealno od
hiperslikarstva. Ono kao da se eli pritajiti do rtvenog ukida
nja pred stvarnou, ali znamo kako sve prednosti slikarstva
iznova iskrsavaju pred tom malom razlikom: svekoliko sli
karstvo se povlai na rubno polje koje odvaja oslikanu povr
inu od zida. A tako je i s potpisom: metafiziki znak slikar
stva i cijele metafizike predstavljanja, na granici na kojoj se i
on sam smatra modelom ("istim pogledom") i okree se oko
sebe u prinudnu ponavljanju koda.
I sama definicija stvarnosti glasi: ono emu je mogue dati isto
vjetnu reprodukciju. Ona je suvremenica znanosti, koja tvrdi da
je neki proces mogue u cijelosti reproducirati u odreenim okol
nostima, i industrijske racionalnosti, koja uspostavlja univerzalni
sustav istoznanosti (klasino prikazivanje nije istoznanost, ono
je prijepis, tumaenje, komentar). Na kraju tog procesa reproduktivnosti, stvarno nije samo ono to moe biti reproducirano, nego
ono to je uvijek ve reproducirano. Hiperrealno.
Prema tome, je li na djelu kraj stvarnoga i kraj umjetnosti us
lijed posvemanjeg upijanja jednog i drugoga? Nije: hiperrealizam
je vrhunac umjetnosti i vrhunac stvarnosti uzajamnom razmje
nom na razini simulakra, povlastica i predrasuda koje ih uteme
ljuju. Hiperrealno je iznad predstavljanja (cf. Jean Lyotard, L'Art
Vivant, broj posveen hiperrealizmu) jedino stoga to je cijelo u
simulaciji. Obrtaljka predstavljanja tu postaje sumanuta, ali obuze
ta nekom praskavom sumanutou, koja, nipoto ekscentrina,
104
smjera prema sreditu, prema vlastitom ponavljanju u beskraj.

Istovjetan uinku unutarnje suzdranosti u odnosu na san, koja
nas navodi da si kaemo kako je rije o snu, iako je ovdje na
djelu igra prekida i nastavljanja sna, hiperrealizam je sastavni dio
kodirane stvarnosti koju nastavlja i na kojoj nita ne mijenja.
Ustvari, hiperrealizam treba shvatiti suprotno: danas je sama
stvarnost hiperrealistina. Ve je tajna nadrealizma bila u tome
da i najprizemnija stvarnost moe postati nadnaravna, ali samo u
povlatenim trenucima, koji su jo bili u vezi s umjetnou i s
imaginacijom. Danas je cijelu stvarnost, svakodnevnu, politiku,
socijalnu, povijesnu, ekonomsku itd., proela simulirajua dimen
zija hiperrealizma: ve svugdje ivimo u "estetskoj" halucinaciji
stvarnosti. Stari slogan, "Stvarnost nadilazi fikciju", koji je jo
odgovarao stupnju nadrealistike estetizacije ivota, nadien je:
vie nema fikcije s kojom se ivot moe suoiti, makar i pobije
dio u tom suoenju - svekolika je stvarnost prela u igru stvar
nosti - radikalno razoaranje, stupanj cool i kibernetika odmije
nili su stupanj hot i onaj fantazmatike.
Tako grenost, tjeskobu i smrt moe odmijeniti svekolika ra
dost znakova grenosti, oajanja, silovitosti i smrti. Sama euforija
simulacije eli se predstaviti kao unitenje uzroka i posljedice,
porijekla i kraja, to je ona zamijenila podvostruenjem. Na taj se
nain svaki zatvoreni sustav istodobno titi od referencijalnog i
od tjeskobe referencijalnog - kao i od cjelokupnog metajezika
kojemu doskae igrajui se s vlastitim metajezikom, naime, podvostruujui se u vlastitoj kritici. U simulaciji, metalingvistika
iluzija podvostruuje i upotpunjuje referencijalnu iluziju (patetinu
halucinaciju znaka i patetinu halucinaciju stvarnosti).
"To je cirkus", "To je kazalite", "To je kino", stare uzreice,
stare naturalistike optube. Vie nije rije o tome, ovaj je put
rije o satelizaciji stvarnosti, o stavljanju na orbitu neodredljive
stvarnosti koja nema nieg zajednikog s fantazmima to su je
neko ilustrirali. Ta je satelizacija uostalom materijalizirana u dvosobnome-stanu-kuhinja-tu koji smo uistinu uzdigli na orbitu,
podarili mu prostornu mo, kazali bismo, zajedno s posljednjim
105
Simulacija i zbilja
mjeseevim modulom. I sama svakodnevica zemaljskog habitata

podignuta je na razinu kozmike vrijednosti, apsolutnog dekora
- hipostazirana u prostoru - nastupio je kraj metafizike, poinje
doba hiperrealnosti 12 . Ali, prostorno trenscendiranje banalnosti
dvosobnoga stana, kao i njegovo cool i mehaniko olienje u
hiperrealizmu13, kazuju samo jedno: da taj modul, takav kakav
jest, sudjeluje u hiperprostoru predstavljanja u kojemu svatko ve
tehniki posjeduje trenutnu reprodukciju vlastitog ivota, u kojoj
su piloti Tupoljeva, koji se sruio u Bourgetu, mogli na svojim
kamerama izravno pratiti vlastitu smrt. Na djelu nije nita drugo
doli kratki spoj odgovora preko pitanja u testu, proces trenutne
ponovne provodljivosti, u kojemu je stvarnost neposredno zaga
dio njezin simulakr.
Neko je postojala posebna vrsta alegorijskih i pomalo dijabolikih predmeta: zrcala, slike, umjetnika djela (koncepti?) simulakri ali prozirni, oevidni (u kojima se lice nije brkalo s
nalijem) koji su imali svoj stil i vlastite karakteristine postupke.
A zadovoljstvo se tada prije sastojalo u otkrivanju "prirodnoga"
u umjetnome i krivotvorenom. Danas, kad se stvarnost i imagi
nacija preklapaju u istoj operacionalnoj totalnosti, estetska je fas12
Koeficijent stvarnosti razmjeran je zalihi imaginacije koja joj podaruje specifinu

teinu. To vrijedi za geografsko i za prostorno istraivanje: kada vie nema djevian
skih podruja, dakle onih kojima bi mogla raspolagati imaginacija, kada karta prekri
va cijeli teritorij, nestaje neeg takvog kao to je naelo zbiljnosti. Osvajanje prostora
u tom smislu predstavlja ireverzibilni prag prema gubitku zemaljske referencijalnosti. Na djeluje upravo gubitak stvarnosti kao unutarnje povezanosti nekog ogra
nienog svijeta budui da su se njegove granice povukle prema beskonanosti. Os
vajanje prostora nastupilo je nakon osvajanja planeta, kao da je isti fantazmatiki
proces proirio ovlast stvarnosti -noenje, primjerice, zastave, tehnologija i dvosob
ni stan na Mjesecu - isti pokuaj poput materijalizacije pojmova ili teritorijalizacije
nesvjesnoga- to je ravno obestvarenju ljudskog prostora ili njegovu ponovnu ura
njanju u hiperrealno simulacije.
13
Ili hiperrealizam metalizirane karavane ili supermarketa tako dragog hiperrealistima,

ili onaj juhe Campbell drage Andyu Warholu, ili onaj La Joconde otkad i ona, zahva
ljujui satelitu, krui oko planeta kao apsolutni model zemaljske umjetnosti, te vie
uope nije umjetniko djelo, nego planetarni simulakr u kojemu cijeli jedan svijet
svjedoi o samome sebi (u stvarnosti, o vlastitoj smrti) u odnosu na neki budui
svijet.
106
cinacija svugdje prisutna: subliminalna percepcija (neka vrsta es

tog ula), koritenje trikova, montaa, scenarij, pretjerana ekspo
zicija stvarnosti svjetlosti modela - ne prostor proizvodnje, nego
traka iitavanja, traka kodiranja, traka dekodiranja, traka koju
su magnetizirali znakovi - estetska stvarnost, ne vie na osnovi
prethodnog razmiljaja i razdaljine od umjetnosti, nego svojim
uzdizanjem na drugu razinu, do zadobivanja druge moi, preko
anticipacije i imanentnosti koda. Neka vrsta neproizvoljne paro
dije lebdi nad svim stvarima, taktike simulacije, neodredljive igre
kojoj se pripisuje estetska radost, ona ista itanja i pravila igre.
Travelling znakova, medija, mode i modela, slijepog i blistavog
okruenja simulakra.
Umjetnost je davno predvidjela taj zaokret koji je danas dio
svakodnevnog ivota. Veoma rano djelo se podvostruuje u sebi
samome kao manipulacija znakovima umjetnosti: nad-znaenje
umjetnosti, "akademizam oznaitelja", kao to bi kazao Lvi-Strauss, koji je doista uvodi u formu-znak. Tada umjetnost ulazi
u svoju beskonanu reprodukciju: sve to se podvostruuje u sebi,
bila to svakodnevna i banalna stvarnost, samim time pada pod
znak umjetnosti i postaje estetsko. Jednako je i s proizvodnjom,
za koju se moe rei da danas ulazi u to estetsko podvostruavanje, u fazu u kojoj, iskljuujui svaki sadraj i svaku svrnost,
ona postaje na neki nain apstraktna i nefigurativna. Tada ona
izraava istu formu proizvodnje i, poput umjetnosti, sama zadobi
va vrijednost svrhe bez kraja. Umjetnost i industrija tada mogu
razmijeniti svoje znakove: umjetnost moe postati stroj za re
produkciju (Andy Warhol), a da ne prestane biti umjetnost, budui
da je stroj nadalje tek znak. A proizvodnja moe izgubiti svaku
drutvenu svrhu da bi se naposljetku potvrdila i dosegnula vrhunac
zanosa u prestinim, hiperbolikim, estetikim znakovima velikih
industrijskih postrojenja, tornjevima visokim 400 m ili tajanstve
nim iznosima bruto nacionalnog dohotka.
Tako je umjetnost posvuda, budui da je izvjetaenost u srcu
stvarnosti. Tako je umjetnost mrtva, budui da nije samo mrtva
njezina kritika transcendentnost nego stoga to se i sama stvar107
Simulacija i zbilja
nost, cijela proeta estetikom koja je dio njezine vlastite struk

ture, zamijenila vlastitom slikom. Ona ak vie nema vremena da
djeluje poput stvarnosti. Ona ak vie ne nadilazi fikciju: ona hvata
svaki san prije no to je zadobio uinak sna. Shizofrenina vr
toglavica tih serijalnih znakova, bez patvorine, bez mogue sub
limacije, imanentnih u svom ponavljanju - tko bi mogao rei gdje
je stvarnost onoga to oni simuliraju? Oni ak vie nita ne skrivaju
(zbog ega, ako hoete, simulacija zadire u polje psihoze): u nji
ma se ukidaju ak i prvobitni procesi. Hladni svijet digitalnosti
apsorbira onaj metafore i metonimije. Naelo simulacije djeluje
kao naelo zbiljnosti i kao naelo uitka.
3.
O zavoenju
Posveeni obzor privida

Zavoenje je ono to diskursu oduzima znaenje i okree ga od
istine. Ono bi dakle bilo suprotno psihoanalitikom razlikovanju
manifestnog i latentnog diskursa. Jer, latentni diskurs nije okre
nuo manifestni diskurs od njegove istine, nego prema njegovoj
istini. On ga navodi da iskazuje ono to on ne eli izrei, on u
njemu ini razvidnima dubinske odreenosti i neodreenosti.
Dubina se vazda naviruje iza reza, znaenje uvijek viri iza ograde.
Manifestni diskurs predstavlja razraeni privid, koji je ispresije
can pomaljanjem nekog znaenja. Interpretacija je ono to e,
slamajui privide i igru manifestnog diskursa, osloboditi znae
nje nadovezujui se na latentni diskurs.
U zavoenju, naprotiv, na neki se nain ono manifestno, dis
kurs o onome to je u njemu "najpovrnije", odvraa od duboke
zapovijedi (svjesne ili nesvjesne) da bi je ponitio i odmijenio je
drai i zamkom privida. Prividi koji uope nisu beznaajni, nego
su mjesto igre i uloga, strasti odvraanja - zavesti same znakove
vanije je od pojavljivanja bilo koje istine - koju interpretacija
previa i unitava u svom traganju za nekim skrivenim znae
njem. Zbog toga je upravo ta strast par excellence ono to se
109
Simulacija i zbilja
suprotstavlja zavoenju, ono zbog ega je svaki interpretativni

diskurs zavodljiv u najmanjoj mjeri. Ne samo da su njegova pus
toenja nepredvidljiva na polju privida, nego bi se lako u tom
povlatenom traganju za nekim skrivenim znaenjem mogla kriti
i ozbiljna pogreka. Jer ne treba traiti negdje drugdje, u nekom
hinterweltu ili u nesvjesnome ono to obre diskurs - ono to ga
odistinski premjeta, "zavodi" ga u doslovnom smislu i ini ga
zavodljivim, njegov je vlastiti privid, neizvjesno ili besmisleno
kolanje, ili ritualno i podrobno, njegovih znakova na povrini,
njegovih pregiba i stupnjeva, sve ono to brie nositelja znae
nja, i upravo to je zavodljivo, dok znaenje nekog diskursa jo
nije nikoga zavelo. Svaki smisleni diskurs eli ukinuti privide, to
je njegova varka i obmana. Ali, istodobno je to i nemogui pot
hvat: diskurs je neminovno osuen na svoj vlastiti privid, pa, pre
ma tome, i na svoje uloge zavoenja, dakle na vlastiti neuspjeh
kao diskursa. Ali, moda i svaki diskurs potajno mami taj neus
pjeh i to rasplinjavanje njegovih ciljeva, njegovih uinaka istine
u uincima povrine koji djeluju poput zrcala, koji upijaju, prodiru
znaenje. To se najprije dogaa kada neki diskurs zavodi sam
sebe, prvotni oblik kojim on upija sebe i ispranjuje se od svog
znaenja ne bi li bolje oarao druge: prvotno zavoenje jezika.
Svaki je diskurs sudionik te zadivljenosti, tog zavodljivog zastranjenja, i ne zastrani li sam, drugi e to uiniti u njegovo ime.
Svi prividi nastoje svladati znaenje, iskorijeniti znaenje, namjerno
ili ne, i preobraziti ga u igru, podrediti ga drugom pravilu igre,
ovaj put proizvoljne, drugom neuhvatljivom obredu, pustolovnijemu, zavodljivijemu od linije koja upravlja znaenjem. Ono pro
tiv ega se diskurs treba boriti nije u toj mjeri tajna nekog nes
vjesnoga, koliko povrni bezdan vlastitoga privida i ako treba
slaviti pobjedu nad ime onda to nije pobjeda nad sanjarijama i
privienjima bremenitima smislom i besmislom, nego naprosto
nad blistavom povrinom ne-smisla i nad svim igrama koje ona
omoguuje. Tek se nedavno uspjelo ukloniti taj ulog zavoenja,
onaj kojemu je prostor posveeni obzor privida, da bi se odmije
nio ulogom "u dubinu", nesvjesnim ulogom, ulogom interpre110
0 zavoenju
tacije. Ali nita nam ne kazuje da ta zamjena nije krhka i privre

mena, da ta vladavina koju je omoguila psihoanaliza salijetanja
latentnog diskursa, koja je ravna poopavanju na svim razinama
terorizma i silovitosti tumaenja, nitko ne zna nije li taj dispozitiv
pomou kojega se uklonilo, ili se nastojalo ukloniti svako zavo
enje i sm veoma krhki model simulacije, koji se predstavlja
kao nenadmaivi ustroj samo da bi bolje prikrio sve naporedne
uinke, upravo uinke zavoenja koji ga poinju pustoiti. Jer za
psihoanalizu je najgore sljedee: ono nesvjesno zavodi, ono zavo
di preko svojih snova, ono zavodi svojim poimanjem, ono zavo
di im "se progovori" i im se rodi elja za govorenjem, posvuda
je dvostruka struktura na djelu, naporedna struktura dosluha izme
u znakova nesvjesnoga i njihove razmjene, koja prodire onu
drugu, strukturu "rada" nesvjesnoga, onu istu i trajnu strukturu
prijelaza i protu-prijelaza. Svako psihoanalitiko zdanje uruava
se zbog toga to je samo sebe zavelo i sve drugo povuklo za
sobom. Budimo analitiari makar u blijesku jednog trenutka i
kaimo da je na djelu osveta izvornog potiskivanja, potiskivanja
zavoenja koje je u izvoritu uspostavljanja psihoanalize kao
"znanosti", u pristupu samoga Freuda.
Freudovo se djelo kree izmeu dviju krajnosti koje radikalno
dovode u pitanje posredujue zdanje: ono izmeu zavoenja i
nagona prema smrti. O potonjemu, shvaenom kao vraanje
ranijeg ustroja (topikog, ekonomskog) psihoanalize, ve je bilo
rijei u Simbolikoj razmjeni i smrti. O prvome, koje se nadovezuje na drugi nekom tajnom privlanou, onkraj brojnih zaple
ta, valja rei da je ravno izgubljenom predmetu psihoanalize.
Klasino je smatrati Freudovo naputanje teorije zavoenja
(1897.) odlunim korakom u uspostavljanju psihoanalitike
teorije i stavljanjem u prvi plan pojmova poput nesvjesnog
umiljanja, psihike zbiljnosti, spontane djeje seksualnosti,
itd.
(Rjenik psihoanalize, Laplanche i Pontalis)
111
Simulacija i zbilja
Zavoenje kao izvorni oblik tako se vraa na stanje "prvobit

nog fantazma" i stoga se shvaa, slijedei logiku koja vie nije
njegova, kao preostatak, zaostavtina, dimna zavjesa u logici i
nadalje pobjednikoj strukturi psihike i seksualne stvarnosti. To
nitenje zavoenja nipoto ne treba smatrati prirodnim stupnjem
u razvoju, valja misliti da je rije o kljunom dogaaju bremeni
tom posljedicama. Kao to znamo, zavoenje e u nastavku nestati
iz psihoanalitikog diskursa, ili e se u njemu pojaviti jedino da
bi iznova bilo odbaeno i zaboravljeno, sukladno nekoj logikoj
obnovi utemeljujueg ina samog utemeljitelja. Ono nije samo
uklonjeno kao drugorazredni initelj u odnosu na druge koji su
bitniji, poput djeje seksualnosti, potiskivanja, Edipa itd., zavoe
nje je zanijekano kao opasni oblik, ija bi mogua prisutnost mogla
biti pogubna za razvoj i cjelovitosti kasnijega zdanja.
Iste su okolnosti na djelu kod Freuda kao i kod De Saussurea.
Potonji je takoer poeo, u svojim Anagramim, s opisom nekog
oblika jezika, ili pogubljenja jezika, s podrobnim i obrednim obli
kom, s dekonstrukcijom znaenja vrijednosti. Potom je od svega
toga odustao da bi preao na gradnju lingvistike. Treba li taj zaokret
zahvaliti oevidnom neuspjehu njegova pothvata dokazivanja ili
odustajanja od stajalita anagramatskog izazova, kako bi preao
na konstruktivni, trajni i znanstveni pothvat, na nain proizvoenja
znaenja, izuzevi njegovo mogue ukinue? Nije vano, kako
god bilo, iz tog besprizivnog preobraenja rodila se lingvistika i
ona e na osnovi njega izraditi svoj aksiom i temeljno pravilo za
sve one koji e nastaviti De Saussureovo djelo. Ne vraamo se na
ono to smo ubili, a zaborav prvotnoga ubojstva dijelom je logi
nog i pobjednikog razvoja jedne znanosti. Sva snaga uloena u
alovanje i mrtvi predmet pretoit e se u simulirano uskrsnue
zahvata ivog predmeta. Jo valja rei da je Saussure, barem on,
potkraj ivota nagonski shvatio neuspjeh toga lingvistikog pot
hvata, ostavivi u zraku stanovitu neizvjesnost i nasluujui ne
dostatnost, moguu obmanu tog tako dobro uhodanog ustroja
zamjene. Ali ti obziri, preko kojih se provialo neto od silovitog
i preuranjenog ponitavanja iz Anagrama, bili su posve strani
112
0 zavoenju
nasljednicima koji su se zadovoljili time da predvode jednu disci

plinu, i koji nikad nee niti pomisliti na mogui ponor jezika, ponor
zavoenja jezika, postupak temeljno razliit od upijanja i neproizvoenja znaenja. Sarkofag lingvistike bio je vrsto zapeaen i
na nj je bio poloen mrtvaki plat oznaitelja.
Na taj je nain mrtvaki pokrov psihoanalize iznova pao na
zavoenje, pokrov skrivenog znaenja, skrivenog vika znaenja,
u korist povrnog ponora privida, povrine upijanja, uspaniene
trenutne povrine razmjene i suparnitva znakova koji sainja
vaju zavoenje (ija je histerija samo "simptomatiko" oitova
nje, ve zaraeno latentnom strukturom simptoma, koja je, pre
ma tome, pred-psihoanalitika, i, prema tome, uniena, ono zbog
ega je mogla posluiti kao "matrica obraanja" samoj psihoana
lizi). Freud je takoer unitio zavoenje kako bi na njegovo mjesto
postavio mehanizam strogo operacionalne interpretacije, meha
nizam strogo seksualnog potiskivanja koji ima sva obiljeja objek
tivnosti i cjelovitosti (ako zaboravimo na sva unutarnja grenja
psihoanalize, bila ona osobna ili teorijska, koja mogu ugroziti tu
tako lijepu cjelovitost, preko kojih, poput ivih mrtvaca, iznova
uskrsavaju svi izazovi i sva zavoenja pokopana ispod strogosti
diskursa) - ali, u osnovi, rei e oni dobrohotni, to onda znai da
je psihoanaliza iva? Freud je zasigurno prekinuo sa zavoenjem
i opredijelio se za interpretaciju (do metapsihologije u posljed
njem razdoblju, koja se nedvojbeno od nje odvaja), ali sve to je
bilo potisnuto u tom izvanrednom opredjeljenju iznova se pomo
lilo u sukobima i zapletima povijesti psihoanalize, ponovno je
osnaeno u odvijanju bilo kojeg lijeenja (nikad kraja histeriji!),
dok smo, s pojavom Lacana, mogli samo s radou svjedoiti
ponovnom preplavljivanju psihoanalize zavoenjem, u halucinantnu obliku igre oznaitelja, u kojoj psihoanaliza, u svom ob
liku i strogoj zahtjevnosti, u obliku koji je zagovarao Freud, umire
jednako izvjesno, ak i mnogo izvjesnije negoli od svoje institu
cionalne prizemljenosti.
Lacanovsko je zavoenje zasigurno neka vrsta obmane, ali
ona na svoj nain ispravlja, popravlja i okajava izvornu obmanu
113
O zavoenju
Simulacija i zbilja
samog Freuda, onu odbacivanja forme/zavoenja u ime znanosti

koja u osnovi ak to i nije. Lacanov diskurs, koji poopuje zavod
niku praksu psihoanalize, osveuje na stanoviti nain to odbaeno
zavoenje, ali i sam je donekle kontaminiran psihoanalizom, to
jest i nadalje pod obiljejima Zakona (simbolikoga) - varljivo
zavoenje koje se uvijek odvija pod obiljejima zakonitosti i lika
Gospodara koji preko Rijei vlada histerinim masama nesposob
nima za uitak...
S Lacanom nastupa, unato svemu, smrt psihoanalize, smrt
koja je nastupila pod udarom, pobjednikim ali zagrobnim, ono
ga to je na poetku bilo zanijekano. Nije li to ispunjenje jedne
sudbine? Psihoanalizi je barem bila pruena prilika da je dokraji
Veliki Varalica nakon to je zapoela s Velikim Nijekanjem.
Morala bi nas odueviti i pobuditi osjeaj olakanja injenica
da se najljepe zdanje znaenja i tumaenja to je ikad bilo po
dignuto na taj nain uruilo pod teinom i zahvaljujui igri svojih
vlastitih znakova koji su, od pojmova bremenitih znaenjem kakvi
su bili, iznova postali lukavstva zavoenja bez konica, pojmovi
nezakoeni nekom urotnikom razmjenom i lienom znaenja
(ukljuujui tu i lijeenje). Znak je to da e nam u najmanju ruku
istina biti uskraena (razlog zbog kojeg jedino varalice vladaju).
Kao i to da ono to bi se moglo initi poput neuspjeha psihoana
lize nije drugo doli iskuenje, kao to je sluaj sa svakim velikim
sustavom znaenja, naime, da se uruava u vlastitoj slici do gu
bitka znaenja, to je zapravo povratak izvornog plamena zavo
enja i osveta privida. Gdje je onda zapravo prijevara? Zbog toga
to je od poetka odbila oblik zavoenja, psihoanaliza moda i
nije bila drugo doli obmana, obmana istine, obmana interpreta
cije, koju je razobliila i nadoknadila lacanovska varka zavoe
nja. Tako se zavrava jedan ciklus koji moda prua mogunost
drugim upitnim i zavodljivim oblicima.
Jednako se zbilo i s Bogom i s revolucijom. Ukloniti sve pri
vide kako bi se rascvjetala Boja istina bila je obmana ikonoklasta. Jer boanske istine nije bilo, a oni su moda to potajice i
znali, to je i razlog da je njihov neuspjeh proizlazio iz iste intu114
itivne spoznaje kao to je bila i ona oboavatelja slika: ivjeti je

mogue jedino na osnovi ideje o nekoj drugoj istini. To je jedini
nain ivljenja od istine. Drugo je nepodnoljivo (upravo zato
to istina ne postoji). Ne treba eljeti ukloniti privide (zavodlji
vost slika). Taj pothvat mora propasti kako se odsustvo istine ne
bi iskazalo u svoj svojoj golotinji. Ili odsustvo Boga. Ili odsus
tvo Revolucije. Revolucija jedino ivi u ideji da joj se sve su
protstavlja, a posebno njezin majmunski, parodijski dvojnik:
staljinizam. Staljinizam je besmrtan zbog toga to e uvijek biti
prisutan kako bi sakrio injenicu da Revolucija, istina Revolu
cije ne postoji, i prema tome odrava ivom nadu u njezino pos
tojanje. "Narod", rekao je Rivarol, "nije elio Revoluciju, on je
samo elio njezino uprizorenje" - jer je to jedini nain da se
odri na ivotu zavodljivost Revolucije, umjesto da se ona poniti
u svojoj istini.
Mi ne vjerujemo da istina ostaje istina jednom kad joj skinemo
koprenu (Nietzsche).
Varka za oko ili zaarana simulacija

Raarana simulacija: pornografija - istinitije od istinitog - u tome
je vrhunac simulakra.
Zaarana simulacija: varka za oko - lanije od lanoga - u
tome je tajna privida.
Nema prie, nema pripovijedanja, nema skladanja. Nema pozor
nice, nema kazalita, nema djelovanja. Varka za oko zaboravlja
sve to i okruuje ga beznaajnijim uoblienjem obinih predmeta.
Isti su predmeti prikazani u velikim sloajima vremena, ali prika
zani su sami, te se ini da su uklonili diskurs slikarstva - samim
time oni vie ne "predstavljaju", oni vie nisu predmeti, oni vie
nisu obini. Oni su bijeli znakovi, prazni znakovi koji obznanjuju
protu-sveanost, drutvenu, vjersku ili umjetniku protu-predodbu.
Otpaci drutvenog ivota, oni ustaju protiv njega i parodiraju svoju
teatralnost: zbog toga su razbacani, rasporeeni sluajnou svog
115
Simulacija i zbilja
pojavljivanja. ak i to jo ima neko znaenje: ti ga predmeti nema

ju. Oni ne opisuju neku poznatu stvarnost, kao to je sluaj s mrtvom
prirodom, oni opisuju prazninu, odsustvo, odsustvo svekolike figu
rativne hijerarhije koja odreuje initelje neke slike, kao to odre
uje i politiki poredak.
Nije rije o obinim statistima koji bi bili premjeteni s glavne
pozornice, to su utvare koje opsjedaju prazninu pozornice. Nji
hovo zavoenje stoga nije estetske naravi, kakvo nalazimo u sli
karstvu i slinosti, nego je to izotreno i metafiziko zavoenje
unitenja zbiljskoga. Progonjeni predmeti, metafiziki predmeti
suprotstavljaju se, u svome nezbiljskom vraanju, svakom predodbenom prostoru renesanse.
Njihova je beznaajnost napadaka. Jedino predmeti bez referencije, ispranjeni od svoje uloge dekora - stare novine, stare
knjige, avli, daske, otpaci hrane - jedino izdvojeni, odbaeni,
sablasni predmeti u svojoj bivoj upisanosti svakog pripovijedanja,
mogli su oslikati tjeskobnost izbugljene stvarnosti, neto poput
ranijeg ivota subjekta i njegove osvijetenosti. "Razvidnu, aluzivnu sliku, kakvu oekuje ljubitelj umjetnosti, varka za oko nas
toji odmijeniti upornom nepropusnou nekog Prisustva" (Pierre
Charpentrat). Simulakri bez perspektive, likovi varke za oko po
javljuju se iznenadno, u zvjezdanoj jasnoi, kao da su lieni ozra
ja smisla i uronjeni u eter praznine. isti prividi, njihova je ironija
previe stvarnost.
U varci za oko nema prirode, krajolika, neba, nema linije bije
ga niti prirodne svjetlosti. Nema ni lica, nema psihologije, nema
povjesnosti. Sve je ovdje artefakt, okomita podloga uzdie u iste
znakove predmete izdvojene iz njihova referencijalnog kontek
sta.
Prozranost, napetost, krhkost, ovjetalost - odakle upornost
papira, slova (iskrzalih na rubovima), zrcala i sata, izbrisani i nadieni znakovi neke transcendentnosti nestale u svakodnevici zrcalo istroenih ploa na kojima vorovi i koncentrine linije
bjeline oznauju vrijeme, nalik na sat bez kazaljki koji nam do
puta da sami pogaamo koliko je sati: to su stvari koje su ve
116
0 zavoenju
istrajale, vrijeme koje se ve dogodilo. Jedini je reljef onaj ovjetalosti, zamreni lik vremena i prostora.
Tu nema voa, mesa ili cvijea, nema koara ni kitica, niti sve
ga onoga to ini slast prirode (mrtve). Ona je tjelesna, raspore
uje se voena tjelesnim ulom na vodoravnome polju, na polju
poda ili stola - ponekad se ona poigrava s neravnotejem, s iskrza
nim rubom stvari i krhkou njihove uporabe, ali uvijek ima teinu
zbiljskih stvari, podcrtanu horizontalom, dok varka za oko dje
luje besteinski, a to jo naglaava okomita podloga. Sve je tu u
napetosti, predmeti kao i vrijeme, pa ak i svjetlost i perspektiva,
jer ako se mrtva priroda poigrava s klasinim volumenima i sje
nama, sjene koje su prisutne u varci za oko nemaju dubine koja
bi dolazila iz nekog zbiljskog izvora svjetlosti: one su, poput
ovjetalosti stvari, znak lagane vrtoglavice koja je ona ranijeg
ivota, privida koji prethodi zbiljnosti.
Ta tajanstvena svjetlost bez porijekla, u ijem iskoenom nagi
bu nema vie nieg zbiljskoga, nalik je na vodu bez dubine, mirujuu vodu, koja je meka na dodir poput prirodne smrti. Ovdje su
stvari ve odavno izgubile svoju sjenu (svoju supstanciju). Njih
ne osvjetljuje suneva svjetlost, nego neto drugo, zvijeda koja
snanije zrai, bez atmosfere, eter bez odraza - moda ih nepo
sredno rasvjetljuje smrt, pa njihova sjena ima jedino taj smisao?
Ta sjena ne prati sunevu putanju, ne poveava se s nadolaskom
veeri, ne pomie se, ona je neistroivi obrub. Ona ne proizlazi iz
odnosa svijetlo-tamno, niti iz razraene dijalektike svjetlosti i
sjene, koja jo pripada igri slikarstva - ona je, naime, jedino pro
zirnost predmeta naspram crnoga sunca.
Osjeamo da se ti predmeti pribliavaju crnoj rupi iz koje nam
dolazi zbiljnost, zbiljski svijet, obino vrijeme. Taj uinak unaprijednog odmicanja od sredita, taj iskorak zrcala objekata pri su
sretu s nekim subjektom, predstavlja, poput vrste dosad nevienih
predmeta, privid dvostrukosti koju stvara taj uinak zavoenja,
tog obuhvaanja svojstvenog varci za oko: taktilna vrtoglavica
koja iznova zacrtava sumanutu elju subjekta da obuhvati vlasti
tu sliku, i samim se time poniti. Jer, zbiljnost nije obuhvatljiva,
117
Simulacija i zbilja
izuzev ako se u njoj izgubi naa osobnost, ili ako se iznova po

javi kao privid nae vlastite smrti.
Tjelesno htijenje da se stvari dohvati, ali i ono skanjujue,
samim time postaje metafizikim - predmeti varke za oko zadr
avaju jednaku fantastinu znakovitost koja je znakovitost dje
tetova otkria vlastite slike, neto poput neposrednog privianja
koje prethodi poretku predodbe.
Ako dakle postoji udo varke za oko, ono nikad nije sadrano
u realistikoj izvedbi - Zeuxisovo groe toliko je stvarno da ga
ptice dolaze zobati. Besmislica. udo se nikad ne moe nahoditi
u preobilju stvarnosti, nego upravo obratno, u iznenadnom ne
dostatku stvarnosti i u vrtoglavu strahu da emo se u njoj poniti
ti. Upravo taj gubitak pozornice zbiljnoga izraava nadrealnu
bliskost predmeta. Kad se raini hijerarhijska organizacija pro
stora koja povlauje oko i vid, kada se ta perspektivna simulaci
ja - jer na djelu je upravo simulakr - raskine, pojavljuje se neto
drugo to, u nedostatku boljega, izraavamo kao dodir, taktilno
nadprisustvo stvari koje "kao da bismo mogli dohvatiti". Ali taj
taktilni privid nema nieg zajednikog s naim ulom dodira: on
je metafora "hvatanja" koja vodi unitenju pozornice i predodbenog prostora. Samim time, to se hvatanje iznova pojavljuje u
okolnome takozvanom "zbiljskom" svijetu, otkrivajui nam da
"zbiljnost" nije nita drugo doli uprizorenje svijeta, objektiviziranog sukladno pravilima dubine, da je ona naelo promatranja
kojim se rukovode slikarstvo, kiparstvo i arhitektura vremena, ali
samo naelo, i simulakr koji dovrava eksperimentalna hipersimulacija varke za oko.
U varci za oko nije rije o brkanju sa zbiljskim, eli se naime
proizvesti simulakr u punoj svijesti o igri i izvjetaenosti - glumei
treu dimenziju, bacajui sumnju na zbiljnost te tree dimenzije glumei i nadilazei uinak zbiljskoga, bacajui radikalnu sum
nju na naelo zbiljnosti.
Obuhvaanje zbiljskoga preko same pretjeranosti privida zbilj
skoga. Predmeti pritom odve nalikuju na ono to oni jesu, a ta je
slinost poput nekog drugotnog stanja, dok je njihov istinski re118
O zavoenju
ljef, preko te alegorijske slinosti, preko dijagonalne svjetlosti,

reljef je ironije previe zbiljnosti.
Dubina je pritom izokrenuta: umjesto da se cijeli prostor rene
sanse upravlja prema liniji bijega u dubinu, kod varke za oko
uinak se perspektive na neki nain projicira prema naprijed.
Umjesto da predmeti panoramski klize ispred oka koje ih niti
(povlastica panoptikog oka), upravo oni "varaju" oko nekom
vrstom unutarnjeg reljefa - ne to bi nas oni uvjeravali u postoja
nje nekog zbiljskog svijeta kojega nema, nego utoliko to osujeuju povlateni poloaj pogleda. Umjesto da pogled stvara raz
vedeni prostor, on je tek toka unutarnjeg bijega istosmjernosti
predmeta. Jedan se drugi svijet probija prema naprijed - nema
obzora, nema horizontale, nepronino je zrcalo postavljeno pred
oko, iza njega nema niega. To je u pravom smislu polje privida
- nieg nema to biste mogli vidjeti, stvari vide vas, one ne bjee
ispred vas, one se postavljahu pred vas, s onom svjetlou koja
im dolazi od negdje drugdje, i sa sjenom koju nose sa sobom,
nikad ne stvarajui odistinsku treu dimenziju. Jer ona, dimenzi
ja perspektive, uvijek je takoer dimenzija loe savjesti znaka
prema zbiljnosti, a ta je loa savjest iskvarila cjelokupno slikar
stvo od renesanse nadalje.
Odatle proizlazi, razliita od estetskog uitka, uznemirujua
neobinost varke za oko, neobina svjetlost koju ona baca na tu
posve novu i zapadnu zbiljnost koja se pobjedniki pomalja iz
renesanse: varka je njezin ironijski simulakr. Ona je ono to je
nadrealizam bio za funkcionalistiku revoluciju na poetku 20.
stoljea - jer i nadrealizam nije drugo doli ironijska zanesenost
naelom funkcionalnosti. Jednako kao i varka za oko, on nije u
pravom smislu dijelom umjetnosti niti povijesti umjetnosti: nji
hova je dimenzija metafizika. Stilske figure ne spadaju u njiho
vo polje djelovanja. Toka na kojoj nas oni pogaaju sm je ui
nak zbiljnosti ili funkcionalnosti, dakle takoer uinak svjesnoga.
Oni smjeraju poleini i obratnoj strani, oni rainjaju oevidnost
svijeta. Zbog toga je njihov uitak, njihovo zavoenje krajnje,
makar bilo i najmanje, jer ono proizlazi iz krajnjeg iznenaenja
119
0 zavoenju
Simulacija i zbilja
privida, iz ivota koji prethodi nainu proizvoenja zbiljskoga

svijeta.
Na toj toci, varka za oko vie nije slikarstvo. Poput tuka, koje
mu je suvremenikom, ona moe sve uiniti, sve podraavati, sve
mu se narugati. Ona postaje prototip zloudne prakse privida. Ta
igra u 16. stoljeu poprima fantastine razmjere i zavrava ukida
njem granica izmeu slikarstva, skulpture, arhitekture. U zidnom
i stropnom slikarstvu renesanse i baroka, slikarstvo i skulptura se
preklapaju. Na muralima ili na ulicama u varkama za oko Los
Angelesa, arhitektura je nestvarna i rainjena obmanom. Zavoe
nje prostora prostornim znakovima. Toliko se govorilo o proiz
voenju prostora, nije li vrijeme govoriti i o zavoenju prostora?
Takoer i o zavoenju politikog prostora. Tako je i sa studiolima urbinskoga vojvode Federiga da Montefeltria, u vojvod
skoj palai u Urbinu i Gubbiu - mali oltari cijeli prikazani u nainu
varke za oko, unutar golemog prostora palae. Sama je palaa
vrhunac znalake arhitekturalne perspektive, prostora razvede
nog sukladno propisima. Studiolo je obrnuti mikrokozmos: odije
ljen od ostalog zdanja, bez prozora, bez prostora u pravom smi
slu rijei prostor je u njemu proizveden simulacijom. Ako cijela
palaa predstavlja arhitektonski in bez premca, manifestni diskurs umjetnosti (i moi), to je onda s majunom elijom studiola, koja se nadovezuje na kapelicu kao jo jedno posveeno mjesto,
ali s prizvukom vradbine? to se ovdje podmee prostoru, pa,
prema tome, i cijelom sustavu predoivanja koji odreuje grad
nju palae, pa i drave, nije sasvim jasno.
Prostor privatissime, nasljedno je dobro Princa, kao to su in
cest i transgresija bili monopol kraljeva. Ustvari, ovdje je na djelu
cijeli obrat pravila igre, koji ironijski doputa pretpostavku, pre
ko alegorije varke za oko, da izvanjski prostor, onaj palae, i jo
dalje onaj grada, da ak i prostor vlasti, politiki prostor moda i
sm nije drugo doli uinak perspektive.Tajna jednako opasna,
pretpostavka jednako radikalna, te je Princ nuno mora zadrati
za sebe, u svome srcu, u najveoj tajnosti: jer, upravo je to tajna
njegove moi.
120
Priblino od Machiavellia nadalje, politika je zacijelo to na

neki nain znala: naime, da je vladanje nekim simuliranim pros
torom zapravo izvor moi, da politika nije zbiljska funkcija ili
prostor, nego obrazac simulacije, iji pojavni inovi nisu drugo
doli njezin ostvareni uinak. Ta slijepa toka palae, to ogranie
no mjesto arhitekture i javnog ivota, koje na stanoviti nain up
ravlja cjelinom, ne ini to sukladno nekoj neposrednoj odreeno
sti, nego nekom vrstom unutarnjeg vraanja, obratom propisa koji
se tajno primjenjuje kao u primitivnim obredima, rupe u zbiljnosti,
ironijskog preoblikovanja - vjerni simulakr skriven u srcu zbilj
nosti, o kojemu ona ovisi u svekolikom svom djelovanju: to je
sama tajna privida.
Tako su Papa, Veliki inkvizitor, ili ugledni jezuiti ili teolozi
znali da Bog ne postoji - u tome je bila njihova tajna i njihova
snaga. Na taj je nain Montefeltriov studiolo na nain varke za
oko tajna suprotna nepostojanju u dnu zbiljnosti, tajna uvijek
mogue reverzibilnosti "zbiljskog" prostora u dubinu, ukljuuju
i i politiki prostor - tajna koja zapovijeda politikom i koja se
otad dobrano zagubila u iluziji "zbiljnosti" masa.
Tajna i izazov
Tajna: zavodniko, inicijacijsko svojstvo onoga to ne moe biti
izgovoreno zbog toga to nema smisla, onoga to nije izreeno
dok unato svemu kola. Na taj nain ja znam tajnu drugoga, ali
ju ne iskazujem, kao to i on zna da ju ja znam ali ne die s nje
veo: intenzitet izmeu dvoje ljudi nije nita drugo doli te tajno
sti tajne. To sudionitvo nema nita zajednikog sa skrivenom
informacijom. Uostalom, ak kad bi partneri i eljeli razotkriti
tajnu, to ne bi mogli, jer se nema to rei... Sve to se moe razot
kriti mimoilazi tajnu. Jer ona nije neko skriveno oznaeno, nije
ona klju neke stvari, ona kola i prelazi preko svega to se moe
nazvati zavoenjem i potpada pod besramnost govora - ona je
suprotnost komunikaciji, pa ipak se razmjenjuje. Jedini zalog
121
Simulacija i zbilja
njezine snage jest to to nije iskazana, kao to zavoenje djeluje

preko injenice da nikad nije iskazano, nikad eljeno.
Dok se skriveno i potisnuto mora oitovati, tajna to uope ne
mora. Na djelu je inicijacijska, implozivna forma: u nju se ulazi,
ali se iz nje ne zna izai. Nikad nema otkrivanja, nikad komuni
kacije, ak tajna nikad i ne "procuri" (Zempleny, Nouvelle Revue
de Psychanalyse, br. 14): odatle ona zadobiva svoju snagu, aluzivnu i ritualnu snagu razmjene.
Tako u Dnevniku zavodnika, zavoenje ima oblik zagonetke
koju valja odgonetnuti - djevojka je zagonetka i, da bismo je
zaveli, valja za nju postati drugom zagonetkom: na djelu je enig
matski dvoboj, a zavoenje je njegovo razrjeenje, a da njego
va tajna ne bude proniknuta. Otkrie proniknute tajne bila bi
seksualnost. Zadnja rije te pripovijesti, kad bi je uope bilo,
bio bi seks - ali upravo njega u njoj nema. Tamo gdje bi trebao
nastupiti osjet, tamo gdje bi trebalo doi do seksa, tamo gdje ga
rijei oznauju, tamo gdje drugi na nj misle, nema niega. A to
nita tajne, to neoznaeno zavoenja kola, tee ispod rijei, tee
ispod osjeta i bre od njega: ono vas prvo dodiruje, prije nego
vam nadou reenice, vrijeme potrebno da proteknu. Zavoe
nje ispod diskursa, nevidljivo, od znaka do znaka, tajno kola
nje.
Upravo suprotno od psiholokog odnosa: biti upuen u tajnu
drugoga ne znai dijeliti njegove snove ili elje, ne znai dijeliti
neko neiskazano koje bi to moglo biti: kad "se" progovori, upra
vo to nije zavodljivo. Ono to je pripadno izraajnoj snazi, potis
kivanju, nesvjesnome, onome to eli progovoriti i u kojemu se
ja treba pojaviti, sve to pripada egzoterikome i proturijei ezoterikoj formi tajne i zavoenja.
Pa ipak nesvjesno, "pustolovina" nesvjesnoga moe se oito
vati kao posljednji pokuaj velikog pothvata obnove tajne u dru
tvu bez tajne. U drutvu priznavanja i razvidnosti, nesvjesno bi
bilo naa tajna, na misterij. Ali ono nije uistinu takvo, jer ta je
tajna jedino psiholoke naravi i nema vlastite opstojnosti, budui
122
O zavoenju
da se nesvjesno raa u isto vrijeme kao i psihoanaliza, to jest kad

i postupci njezina upijanja i tehnike nepriznavanja tajne u njenim
dubinskim oblicima.
Ali, moda se neto osveuje za sva tumaenja i istanano im
ometa odvijanje? Neto to odluno ne eli biti iskazano i koje,
budui zagonetka, zagonetno posjeduje vlastito rjeenje i prema
tome tei jedino ostati u tajni i u radosti tajne.
Usprkos svim naporima da bi se ogolio, izdao, prisilio na zna
enje, jezik se vraa svome tajnom zavoenju, mi se uvijek vraa
mo vlastitim nerjeivim zadovoljstvima.
Ne postoji vrijeme zavoenja, niti vrijeme za zavoenje, nego
ono ima svoj ritam, bez kojega ga nema. Ono se ne razdaje po
put kakve instrumentalne strategije, koja si probija put preko
posredujuih faza. Ono djeluje u trenutku, tek jednim potezom,
i uvijek je cilj samome sebi.
Nema zastoja u ciklusu zavoenja. Moemo zavoditi nekoga
da bismo zaveli drugoga. Ali, takoer, zavoditi drugoga da bismo
se sebi svidjeli. Zamka je istanana i vodi od jednoga drugome.
Je li zavodljivo zavoditi ili biti zaveden? Ali biti zaveden jo je
najbolji nain zavoenja. Pjesma bez kraja. Kao to u zavoenju
nema ni aktivnog ni pasivnog initelja, nema ni subjekta ni ob
jekta, ni unutarnjeg ni vanjskoga: ono djeluje na licu i naliju i
nikakva ih granica ne odvaja. Nitko tko nije zaveden nee zavesti
druge.
Zbog toga to se zavoenje nikad ne zaustavlja na istini zna
kova, nego na mamcu i na tajni, ono zainje kolanje koje je i
samo tajno i obredno, neku vrstu neposredne inicijacije koja slua
jedino svoje pravilo igre.
Biti zaveden, znai biti odvraen od svoje istine. Zavesti znai
odvratiti drugoga od njegove istine. Ta istina nadalje tvori tajnu
koja mu izmie (Vincent Descombes).
Zavoenje je neposredno povratno, a njegova je povratnost
sainjena od izazova koji ono podrazumijeva i od tajne u kojoj
se niti.
123
Simulacija i zbilja
Snaga privlanosti i odbojnosti, snaga upijanja i oaranosti,

snaga uruavanja ne samo seksa nego i stvarnosti u cijelosti, sna
ga izazova - nikad ekonomija seksa i govora, nego viak milosti
i siline, trenutna strast koju seks moe pobuditi, ali koja se jed
nako tako moe istroiti u sebi samoj, u tom procesu izazova i
smrti, u krajnjoj neodreenosti preko koje se razlikuje od nago
na koji je neodreen u odnosu na svoj predmet ali odreen po
snazi i podrijetlu; dok je strast zavoenja bez materije i bez po
drijetla: ono snagu ne dobiva od nekog libidinalnog ulaganja, od
neke energije elje, nego od istog oblika igre i puko formalnog
vika.
Takav je i izazov. I on je suparnikog oblika koji se troi u trenut
ku i ija snaga proizlazi iz te neposredne povratnosti. I on je
oaravajui, poput diskursa lienog znaenja, i na koji, zbog tog
besmislenog razloga, ne moemo ne odgovoriti. Zbog ega odgo
varamo na izazov? Isto tajanstveno pitanje kao i ono: to nas za
vodi?
to je zavodljivije od izazova? Izazov ili zavoenje uvijek znai
drugoga uiniti mahnitim, ali uza svakome primjerenu vrtoglav
icu, mahnitim uslijed vrtoglavog odsustva koje ih povezuje, i us
lijed uzajamnog prodiranja. U tome je neminovnost izazova i to
je razlog zato se na nj nuno odgovara: on naime zainje neku
vrstu sumanutog odnosa, vrlo razliitog od onog komunikacije
ili razmjene: suparniki odnos na osnovi nesuvislih znakova, ali
povezanih jednim temeljnim pravilom i njegovim tajnim pridra
vanjem. Izazov skonava svaki ugovor, svaku razmjenu ruko
voenu zakonom (zakonom prirode ili zakonom vrijednosti) i
nadomjeta ga uvelike konvencionalnim i ritualiziranim savezom,
neprestanom obvezom uzvraanja i nadmetanja, kojom upravlja
temeljno pravilo igre koja se odvija prema navlastitu ritmu. Za
razliku od zakona koji je uvijek ispisan bilo na ploicama, u srcu
ili na nebu, ovo temeljno pravilo nema nikad potrebu da se iskae,
ono se nikad ne mora oitovati. Ono je neposredno, svojstveno,
bezuvjetno (zakon je transcendentan i eksplicitan).
124
0 zavoenju
Ne moe postojati sporazum o zavoenju, ugovor o izazovu.

Da bi bilo izazova ili zavoenja, svaki ugovorni odnos uzmie
pred suparnikim odnosom, sainjenim od tajnih znakova, po
vuenih iz razmjene i koji zadobivaju svu snagu u svojoj formal
noj raspodjeli, u svome neposrednom odbljesku. I u tome se pot
vruje arobnost zavoenja koje skonava svaku ekonomiju elje,
svaki seksualni ili psiholoki dogovor, nadomjetajui ga vrtogla
vicom odgovora - nikad ulaganjem, ulogom - nikad ugovorom
ili savezom - nikad pojedinanim, nego dvojnim - nikad psiho
lokim nego obrednim - nikad prirodnim ve umjetnim. Strategi
ja je osobe njegova sudbina.
Izazov i zavoenje beskrajno su bliski. Pa ipak, izmeu njih,
kazali bismo, postoji razlika utoliko to se izazov sastoji u tome da
se drugoga dovede na teren svoje snage, koja e biti i njegova, u
smislu neogranienog nadmetanja, dok se strategija (?) zavoenja
sastoji u tome da se drugoga dovede na polje vlastite propasti koja
e biti i njegova. Proraunana ili neproraunljiva propast: izazov
drugome da se uhvati u zamku. Pukotina ili prekid: nije li i sam
miris pantere raspuklina, ponor kojemu se ivotinje pribliavaju
zahvaene vrtoglavicom? Ustvari, pantera s mitskim mirisom tek
je epicentar smrti, a iz te se usjekline oslobaaju istanane isparine.
Zavoditi znai uiniti ranjivim. Zavoditi znai slabiti. Svojom
krhkou mi zavodimo, nikad svojim moima ili snanim zna
kovljem. Upravo ta ranjivost koju ulaemo u igru zavoenja po
danoj e mu toliku snagu.
Mi zavodimo svojom smru, svojom ranjivou, prazninom
koja nas progoni. Tajna je u tome da se umijemo okoristiti tom
smru na tetu pogleda, na tetu pokreta, na tetu znanja, na tetu
osjeta.
Psihoanaliza kae: preuzmite njezinu pasivnost, preuzmite nje
zinu krhkost, ali ona od nje ini neku vrstu pomirenja, prihvaa
nja, sluei se jo gotovo religioznim pojmovima, ne bi li se us
postavila dobro ugoena psihika ravnotea. Zavoenje se pak
pobjedniki slui tom krhkou, promiui je u igru prema vlas
titim pravilima.
125
O zavoenju
Simulacija i zbilja
Sve je zavoenje, nita nije doli zavoenje.

eljeli su nas uvjeriti da je sve proizvodnja. Lajtmotiv preo
brazbe svijeta: na djelu je igra proizvodnih snaga koje upravljaju
tijekom stvari. Zavoenje je tek nemoralni, frivolni, povrni, su
vini proces, pripadan polju znakova i privida, posveen zadovolj
stvu i uivanju u beskorisnim tijelima. A to ako se sve, obratno
nego to izgleda - ustvari odvija sukladno tajnom pravilu privida
- ako se sve pokree na osnovi zavoenja:
trenutak zavoenja
napetost zavoenja
neizvjesnost zavoenja
zgoda zavoenja
zanos zavoenja
odmor zavoenja.
Proizvodnja samo gomila i nikada se ne odvaja od svoga cilja.
Ona nadomjeta sve obole jednim jedinim: svojim, koji postaje
naelom zbiljnosti. Proizvodnja, kao i revolucija, okonava epi
demiju privida. Ali zavoenje je neminovno. Nitko mu iv ne moe
umai - ak ni mrtvi u spominjanju njihovih imena i sjeanju na
njih. Oni su mrtvi tek kad ih vie nikakva jeka svijeta ne dolazi
zavesti, kad ih vie nikakav obred ne izaziva na postojanje.
Za nas je jedino mrtvo ono to vie uope ne moe proizvodi
ti. U stvarnosti jedino je mrtvo ono to vie uope ne eli zavoditi
niti biti zavedeno.
Ali zavoenje ga se domae usprkos svemu, kao to se ovla
dava svekolikom proizvodnjom i naposljetku je niti.
Jer praznina, odsustvo podriveno u bilo kojoj toci povrat
kom plamena bilo kojeg znaka, mahnitost koja predstavlja izne
nadnu dra zavoenja, to prazno je takoer ono koje eka, ali
razoarano, proizvodnju na kraju svoga truda. Sve se vraa praz
nini, ukljuivi i nae rijei i pokrete, ali neke su, prije no to su
iezle nale vremena, predvidjevi njihov kraj, obaviti zavoe
nje koje druge nikad nee upoznati. Tajna zavoenja je u tom
126
spominjanju i prisjeanju na drugoga, u pokretima ija je polaganost, napetost poetina kao to je to usporeni filmski prikaz pada
ili praska, jer neto prije nego se dovri, nae vremena da nam
nedostaje, a ono predstavlja, ako je uope ima, savrenstvo "elje".
Zavoenje je sudbina
Treba li, dakle, pomisliti da je ista forma to raspreno zavoenje,
bez drai, bez uloga, taj duh zavoenja koji progoni naa kruenja
bez tajni, nae sanjarije bez osjeaja, mree naih dodira bez
dodira? Kao da bi ista kazalina forma bila ona, moderna, hepening sudjelovanja i izraajnosti, u kojoj je nestalo pozornice i
arolije pozornice? Kao da bi ista forma slikarstva i umjetnosti
bio nain hipotetike, hiperrealistike intervencije u stvarnost acting pictures, land-art, body-art - u kojoj je nestao predmet,
okvir i uprizorenje iluzije?
Mi ustvari ivimo u istim formama, u krajnjoj besramnosti,
odnosno vidljivoj i jednoznanoj, u likovima neko tajnim i raz
liitim. Jednako je tako s drutvenim, koje takoer danas vlada u
svome istom obliku, naime besramno i prazno - a isto je i sa
zavoenjem koje je, u svome sadanjem obliku, izgubilo neiz
vjesnost, napetost, vradbinu da bi zadobilo oblik povrne i nerazluene besramnosti.
Treba li se pozvati na genealogiju koju Walter Benjamin pripi
suje umjetnikom djelu i njegovoj sudbini: djelo ima najprije sta
tus obrednog predmeta, obuhvaena u predakom obliku kulta.
Potom ono poprima, u sustavu manje obvezatnosti, kulturalni i
estetski oblik koji jo obiljuje neka posebna kakvoa, ne vie
imanentna kao to je bio sluaj s obrednim predmetom, ali transcendentna i individualizirana. A ta pak estetska forma ustupa
potom mjesto politikoj formi, onoj nestanka djela kao takvog u
sudbini neizdvojivoj od tehnoloke reprodukcije. Ako ritualna
forma ne poznaje original (ako posveeno ne mari za estetsku
izvornost predmeta kulta), on se iznova gubi u politikoj formi:
127
Simulacija i zbilja
postoji tek umnaanje predmeta bez originala. Ta forma odgo

vara njihovu maksimalnom kolanju i minimalnoj snazi.
Na taj bi nain zavoenje imalo svoju ritualnu fazu (supar
niku, maginu, samrtnu), svoju estetsku fazu (onu koja se odra
ava u "estetskoj strategiji" Zavodnika i gdje se njegova orbita pri
bliava onoj ene i seksualnosti, ironijskome i dijabolikome, te
tada zadobiva za nas smisao koji posjeduje, onaj skretanja, strate
gije, igre, moda i proklete, privida) te napokon svoju "politiku"
fazu (sluei se, ovdje pomalo dvosmislenim, Benjaminovim ter
minom), onu posvemanjeg nestanka izvora zavoenja, njegove
ritualne i njegove estetske forme, u ime nekog svekolikog azimutalnog vjetrenja u kojemu zavoenje postaje neslubena politika
forma, svedena (upojedinjena, pojednostavljena, demultiplicirana) potka neuhvatljive politike, posveene beskonanu ponav
ljanju forme bez sadraja. (Ta neslubena forma neodvojiva je od
tehnizacije; to je forma mrea - jednako kao to je politika for
ma predmeta neodvojiva od tehnologije lanane proizvodnje.)
Kao i kod predmeta, ta "politika" forma odgovara maksimalnoj
rasprenosti i minimalnoj snazi zavoenja.
Je li to sudbina zavoenja? Ili se pak moe, nasuprot takvoj
zapletenoj sudbini, suprotstaviti zavoenje kao sudbinu? Proiz
vodnja kao sudbina ili zavoenje kao sudbina? Nasuprot istini
dubinskih struktura, sudbina privida? Mi u svakom sluaju ivi
mo u ne-smislu, ali ako je simulacija njegova razoarani oblik,
zavoenje je pak njegova oaravajui oblik.
Anatomija nije ni sudbina ni politika: zavoenje jest sudbina.
Ono je to to preostaje od sudbine, uloge, vradbine, predesti
nacije i vrtoglavice, ali i od tihe djelotvornosti u svijetu vidljive
djelotvornosti i nerazigranosti.
Svijet je ogoljen, kralj je gol, stvari su jasne. Svekolika pro
izvodnja, pa i sama istina, smjeraju tom ogoljavanju, odakle tako
er proizlazi u najnovije vrijeme nepodnoljiva "istina" seksa.
Sreom, nita se od toga ne zbiva dubinski, i zavoenje jo uva
najsibihnskiji klju istine same, a mi je "moda i ne elimo obnaiti
jedino zbog toga to ju je tako teko zamisliti golu".
128
4.
Fatalne strategije
Ekstaza i inercija
Stvari su iznale nain da umaknu dijalektici znaenja, koja ih je
kinjila: nadalje je njihova imanentna svrha i sumanuta misao vodi
lja da bujaju u beskraj, da proiruju svoje mogunosti, da nastoje
nadii i samu svoju bit, u usponu do krajnjih granica.
Nita ne prijei miljenje da se isti uinci mogu postii i u su
protnom smjeru - to je druga nerazboritost, takoer pobjedni
ka. Nerazboritost pobjeuje u svim smjerovima - upravo tu se
nahodi naelo Zla.
Svijet nije dijalektian - priklonio se ekstremima, a ne ravnotei.
Opredijelio se za radikalni antagonizam, a ne za pomirenje ili
sintezu. Takvo je i naelo Zla, i ono se oituje u zloduhu objekta,
oituje se u ekstatikoj formi istog objekta, u svojoj pobjednikoj
strategiji nad onom subjekta.
Zadobit emo istanane oblike radikalizacije tajnih svojstava i
borit se protiv bestidnosti vlastitim orujem. Istinitijemu od istini
toga suprotstavit emo lanije od lanoga. Neemo suprotstavlja
ti lijepo i runo, trait emo najrunije od runoga: udovino.
Neemo suprotstavljati vidljivo skrivenome, tragat emo za naj
skrivenijim od skrivenoga: za tajnom.
129
Simulacija i zbilja
Fatalne strategije
Neemo traiti promjenu i suprotstavljati nepokretno pokret

nome, trait emo najpokretnije od pokretnoga: metamorfozu...
Neemo razlikovati istinito od lanoga, trait emo najlanije od
lanoga: iluziju i privid...
U tom usponu prema krajnostima, moda bi ih trebalo radikal
no suprotstaviti, ali moda treba gomilati uinke bestidnosti i one
zavoenja.
zaraene potencijalnim nijekanjem svake vrijednosne prosudbe i

mnogo sklonije ekstatinoj budunosti koja otimlje stvarima nji
hove "subjektivne" kvalitete da bi ih prepustila jedinoj privlanosti
podvostruenog obiljeja, podvostruene definicije, koja im odu
zima njihove "objektivne" uzroke da bi ih prepustila jedinoj sna
zi njihovih raspomamljenih posljedica.
Trait emo neto bre od komunikacije: izazov, dvoboj. Ko

munikacija je odve polagana, ona je posljedica sporosti, ona se
odvija preko dodira i govora. Pogled je bri, on je medij medija,
najbri. Sve se treba odigravati trenutno. Ne komunicira se uope.
U odailjanju i uzvraanju komunikacije, ve se gubi trenutnost
pogleda, svjetlosti, zavoenja.
Ali, takoer, nasuprot ubrzanju mrea i kolanja, mi emo traiti
sporost - ne nostalgino usporenje duha, nego nerazrjeivu nepokretnost, najsporije od sporoga: inerciju i tiinu. Inerciju nerazrje
ivu trudom, tiinu nerazrjeivu dijalogom. I tu se nahodi jedna
tajna.
Svakom znaenju, na taj nain uzdignutom do superlativne

moi, uhvaenom u spiralu podvostruenja - najistinitije od is
tinitoga, najljepe od lijepoga, najstvarnije od stvarnoga - zajam
en je uinak vrtoglavice neovisan o svakom sadraju i svakom
navlastitom svojstvu, te on danas nastoji postati naom jedinom
strasti. Strast podvostruavanja, uspinjanja, rasta moi, ekstaze bilo koje osobine pod uvjetom da, prestavi biti u odnosu prema
svojoj suprotnosti (istinito prema lanome, lijepo prema runome,
stvarno prema imaginarnom) postane superlativna, pozitivno uz
viena te se ini da je usisala svu energiju svoje suprotnosti. Zamis
lite neto lijepo koje je upilo svu energiju runoga: eto vam mode...
Zamislite istinito koje je upilo svu energiju lanoga: eto vam simulacije...
I samo je zavoenje vrtoglavo utoliko to nije posljedica jed
nostavnog privlaenja, nego privlanosti podvostruene nekom
vrstom izazova, ili kobnosti svoje biti - "Ja nisam lijepa, ja sam
gra", kazivala je Marie Dorval.
Od ivih bia prometnuli smo se u modele, od ivih bia
opredijelili smo se za modu, od ivih bia odluili smo se za simulaciju: moda je Caillois bio u pravu sa svojom terminologijom, i
moda je svekolika naa kultura u procesu sklizanja od igara natje
canja i izraavanja prema igrama neizvjesnosti i vrtoglavice. Sama
neizvjesnost u osnovi nas gura vrtoglavom nad-umnoavanju
formalnih osobina. Dakle formi ekstaze. Ekstaza je ta osobina
svojstvena svakome tijelu koje krui oko sebe sve do gubitka
smisla i koje se potom rascvjetava u svojoj istoj i praznoj formi.
Moda je ekstaza lijepoga: ista i prazna forma vrtoglave estetike.
Simulacija je ekstaza stvarnoga: dostaje gledati televiziju - svi se
Jednako kao to je model istinitiji od istinitoga (budui da je

kvintesencija odredbenih obiljeja nekog stanja) i na taj nain
podaruje vrtoglavi osjet istine, tako i moda ima bajkoviti znaaj
ljepega od lijepoga: oaravajueg. Njezina je zavodljivost neo
visna o svakoj vrijednosnoj prosudbi. Ona nadilazi estetski oblik
u ekstatinom obliku bezuvjetne metamorfoze.
Nemoralna forma, dok estetska forma uvijek podrazumijeva
udoredno razlikovanje izmeu lijepoga i runoga. Ako postoji
tajna mode, s one strane zadovoljstava svojstvenih umjetnosti i
ukusu, to je ona nemoralnosti, te vladavine prolaznih modela, te
krhke i posvemanje strasti koja iskljuuje svaki osjeaj, te proiz
voljne metamorfoze, povrne i upravljane koja iskljuuje svaku
elju (izuzev ako upravo to nije elja).
Ako to jest elja, nije zabranjeno misliti da se i u drutvenome,
u politici i na svim drugim poljima koja se ne tiu ukraavanja,
elja radije upuuje prema nemoralnim formama, koje su takoer
130
131
Simulacija i zbilja
stvarni dogaaji na njoj niu u posve ekstatinu odnosu, to jest s

vrtoglavim i stereotipnim obiljejima, nestvarnima i ponavljajui
ma, omoguujui njihovo sumanuto i neprekinuto nizanje. Pred
met reklame je ekstaziran, a takav je i potroa u reklamnu pro
miljanju - vrtloenje uporabne i razmjenske vrijednosti do po
nitenja u istoj i praznoj formi etikete...
Ali valja ii i dalje: antipedagogija je ekstatika forma, to jest
ista i prazna forma pedagogije. Antiteatar je ekstatika forma
kazalita: vie nema pozornice, nema sadraja, kazalite na ulici,
bez glumaca, kazalite sviju za svih, koje se naposljetku pois
tovjeuje upravo s odvijanjem naih ivota bez iluzija - gdje je
snaga iluzije ako je njezin vrhunac ponovno ocrtavanje naega
svakodnevnog ivota i preobrazba naega radnog mjesta? Ali tome
je tako, pa i umjetnost dananjice nastoji izai iz sebe same, za
nijekati samu sebe, i to se vie eli na taj nain realizirati, to se
vie hiperrealizira, to se vie transcendira u svojoj praznoj biti.
Vrtoglavica, i tu je prisutna vrtoglavica, ponitenje i umrtvljenost.
Nita nije snanije pridonijelo umrtvljenju "stvaralakog" ina i
potaknulo ga da se razbuja u svojoj istoj i praznoj formi od
iznenadnog Duchampova izlaganja nosaa za boce u galeriji sli
ka. Ekstaza sirovog predmeta istodobno podaruje slikarskome inu
njegovu ekstatinu formu - nadalje bez predmeta, on e kruiti
oko sebe i na neki nain nestati, ali pobudivi u nama konanu
oaranost. Umjetnost danas proizvodi tek aroliju svog nestaja
nja.
Zamislite neko dobro koje bi se razbujalo svekolikom snagom
Zla: bio bi to Bog, nastrani Bog koji stvara svijet iz prijezira i
poziva ga da sam sebe uniti...
Takoer se moe oekivati nadilaenje drutvenoga, prodor
najdrutvenijega od drutvenoga - masa - i u tom je sluaju dru
tveno upilo sve suprotne energije protudrutvenoga, inercije, ot
pora, tiine. Logika drutvenoga tu dospijeva do svoje krajnosti do toke u kojoj ona obre svoje svrhe i dostie toku inercije i
istrebljenja, i to u istom trenutku kada dodiruje ekstazu. Mase su
132
Fatalne strategije
ekstaza drutvenoga, ekstatina forma drutvenoga, zrcalo u ko

jemu se ono odraava u svojoj posvemanjoj imanentnosti.
Stvarno se ne niti u korist imaginarnoga, ono se ponitava u
korist najstvarnijega od stvarnoga: hiperrealnoga. Istinitije od is
tinitoga: to je simulacija.
Prisustvo se ne niti suoeno s prazninom, ono se niti pred
podvostruenjem prisustva koje ponitava suprotnost izmeu pri
sustva i odsustva.
Niti se praznina ne ponitava pred puninom, nego uslijed
pretilosti i zasienja - punije od punoga, to je reakcija tijela u
gojaznosti, seks u bestidnosti, njegova abreakcija na prazninu.
Pokret ne nestaje toliko u nepokretnosti koliko u brzini i ubr
zanju - u pokretnijemu od pokreta, ako se tako moe rei, i koji
ovoga vodi do krajnosti u isti ga mah liavajui smisla.
Seksualnost se ne gubi u sublimaciji, potiskivanju i udorednosti, ona mnogo sigurnije iezava u najseksualnijem od seksa:
pornografiji. Hiperseksualno koje je suvremenik hiperrealnoga.
Openitije, vidljive stvari ne skonavaju se u mraku i tiini iezavaju one u najvidljivijemu od vidljivoga: u bestidnosti.
Primjer te eks-centrinosti stvari, tog zastranjenja u pretjera
nom rastu, prodor je sluaja u na sustav, neodreenosti, relativ
nosti. Reakcija na to novo stanje stvari nije bila pomireno na
putanje starih vrijednosti, nego radije sumanuta nadodreenost,
pretjeranost referentnih vrijednosti, funkcije, svrhe, uzronosti.
Moda se priroda zapravo uasava praznine, jer se upravo tamo,
u praznini, raaju, da bi je uklonili, prebujni, hipertrofini i zasieni
sustavi - uvijek se neto zalino smjesti tamo gdje vie niega
nema.
Odreenost se ne niti u ime neodreenosti, nego u korist hiperodreenosti - prekomjernost odreenosti u praznini.
Svrhovitost ne nestaje na raun neizvjesnosti, nego u korist
hipersvrhovitosti, hiperfunkcionalnosti: funkcionalnije od funk
cionalnog, svrhovitije od svrhovitoga - hipertelija.
133
Simulacija i zbilja
Budui da nas je sluaj ubacio u nenormalnu neizvjesnost, mi

smo na nj odgovorili pretjeranom uzrononou i svrhovitou.
Hipertelija nije nezgoda u razvoju ivotinjske vrste, ona je upra
vo izazov svrhovitosti koji odgovara rastuoj neodreenost. U
sustavu u kojemu su stvari sve izloenije sluaju, svrhovitost
dosee delirij i razvijaju se initelji koji odve dobro znaju nadii
svoju svrhu sve dok ne obuhvate cijeli sustav.
Tome je tako od ponaanja kancerozne stanice (hipervitalnost
u samo jednom smjeru) do hiperspecijalizacije predmeta i ljudi,
do operacionalnosti najmanje pojedinosti, do hiperznaenja naj
manjeg znaka - leitmotiv naih svakodnevnih ivota, ali i tajna
rak-rana svih pretilih i kanceroznih sustava, onih komunikacije,
informacije, proizvodnje, destrukcije - od kojih su svi odavno
nadili granice svoje slunosti, uporabne vrijednosti, da bi krenu
li u fantomski juri svrnosti.
Obratna histerija od one svrnosti: histerija uzronosti, koja
odgovara naporednom ukidanju porijekla i uzroka: sumanuto
traenje izvora, odgovornosti, referencije, pokuaj iscrpljivanja
pojava do traganja za njihovim inifinitezimalnim uzrocima. Ali
takoer i optereenost genezom i genetikom, iz koje proizlazi, u
razliitim smjerovima, psihoanalitika palingeneza (cjelokupni
psihiki ivot hipostaziran u najranije djetinjstvo, svi su znakovi
postali simptomi), biogenetika (sve su vjerojatnosti prezasiene
kobnim djelovanjem molekula), hipertrofija povijesnog istrai
vanja, strahotna potreba da se sve odredi, sve neemu pripie,
sve na neto referira... Sve to postaje fantastino optereenje sve referencije ive jedna od druge i jedna na raun druge. Pri
tom se takoer razvija sustav pretjeranog rasta tumaenja bez ika
kva odnosa s ciljem. Sve to proizlazi iz bijega prema naprijed
pred hemoragijom objektivnih uzroka.
Sve su ei sluajevi inercije. Bujaju zaustavljene forme, a
rast se zaustavlja u pretjeranom rastu. To je oblik hipertelije, ono
ga to ide dalje od svoga cilja: koljka koji se udalji od mora (s
134
Fatalne strategije
kojim tajnim ciljevima?) nikad vie nema vremena vratiti se u nj.

Rastui gigantizam kipova s Uskrnjih otoka.
Ticalno, polipsko, prebujno, hipersvrhovito: to je sudbina iner
cije zasienog svijeta. Ne sastoji li se i kancerozni proces upravo
u nijekanju vlastite svrhe radi hipersvrnosti? Osveta rasta u pre
tjeranom rastu. Osveta i saimanje brzine u inerciji. I mase su
preko ubrzanja zahvaene tim divovskim procesom inercije . Masa
jest taj proces pretjeranog rasta koji ubrzano tjera svaki rast nje
govoj propasti. Ona je to kolanje prekinuto udovinom svrhovi
tou.
Exxon: amerika Vlada trai na multinacionalnoj razini glo
balni odnos u svim djelatnostima svijeta. Rezultat: dvanaest sveza
ka od tisuu stranica, ije bi iitavanje, da i ne govorimo o ana
lizi, iziskivalo rad od nekoliko godina. Gdje je informacija?
Treba li iznai neku dijetetiku informacije? Treba li ukloniti
pretilost, pretilost sustava i osnovati zavode za dezinformaciju?
Nevjerojatna, razorna superpotencijalnost stratekog naoru
anja - s njom se jedino moe mjeriti pretjerani svjetski demograf
ski rast. Kako god se paradoksalnim to inilo, oboje su iste prirode
i odgovaraju istoj logici pretjeranog rasta i inercije. Pobjednika
anomalija: nijedno naelo prava ili mjere ne moe ublaiti jedno
vie negoli drugo, oboje se uzajamno potiu. A najgore je da u
tome nema nikakva prometejskog otpora, nikakve neumjerenost
strasti ili uznositosti. Naprosto, ini se da je vrsta dosegnula speci
finu, tajanstvenu toku na kojoj nije mogue ustuknuti, zakoi
ti, usporiti.
Bolna pomisao: da je nakon stanovite toke u vremenu, povi
jest prestala biti stvarna. A da toga nismo bili svjesni, ukup
nost ljudskoga roda kao da je iznenadno napustila stvarnost.
Sve to se otad dogaalo, kao da uope nije bilo istinito, ali
mi toga nismo mogli biti svjesni. Naa dunost i zadaa bila bi
sada da otkrijemo tu toku, a sve dok ju ne dosegnemo, morat
emo nastaviti ivjeti u sadanjem razaranju (Canetti).
135
Simulacija i zbilja
Fatalne strategije
Dead point: mrtva toka na kojoj svaki sustav prekorauje tu

tanahnu granicu reverzibilnosti, proturjenosti, upitnosti kako bi
iv uniao u ne-proturjenost, u vlastitu sumanutu kontemplaci
ju, u ekstazu...
Tu poinje patafizika sustava. To logiko prekoraenje, taj
uspon ne prate uostalom samo nelagodnosti, iako uvijek poprima
oblik usporene katastrofe. Tako je i sa sustavima stratekog raza
ranja i naoruanja. Na toci nadilaenja razornih snaga, zavrava
se uprizorenje rata. Nema vie korisnog suodnosa izmeu poten
cijalnog ponitenja i njegova cilja, i postaje suludo njime se sluiti.
Sustav se brani sam od sebe, i to je paradoksalno dobrodoao vid
obrane: vie nema prostora za ratovanje. Valja stoga poeljeti nas
tavak nuklearnog razvoja i trke u naoruanju. To je cijena koju
valja platiti za isti rat1 , tj. za istu i praznu formu, za hiperrealni
i vjeno obrambeni oblik rata, te si prvi put moemo estitati zbog
odsustva dogaanja. ak i rat, kao i stvarnost, vie se nikad nee
dogoditi. Izuzev ako upravo nuklearne snage uspiju u svom opa
danju i uzmognu ograniiti nove prostore rata. Ako vojna mo,
po cijenu opadanja te izvanredno korisne ludosti na drugome stup
nju, iznova pronae neku pozornicu rata, neki ogranieni pros
tor, budimo dokraja precizni, ljudski prostor rata, tada e oruja
iznova zadobiti svoju uporabnu vrijednost i svoju vrijednost...
razmjene: bit e iznova mogue razmjenjivati rat. U svom orbital
nom i ekstatikom obliku, rat je postao nemogua razmjena, a ta
nas orbitalnost titi.
linearnog vremena, a sva uda znanstvene fantastike o "vraanju

vremena" beskorisna su ako ono nadalje vie ne postoji, ako je
iza nas prolost ve doslovce nestala.
Kakve bi mjere opreza valjalo poduzeti da se izbjegne taj povi
jesni kolaps, ta koma, to rasplinjavanje stvarnoga? Jesmo li sami
poinili neku greku? Je li ljudski rod negdje pogrijeio, odao
neku tajnu, poinio neku kobnu neopreznost? Jednako je uza
ludno postavljati to pitanje kao i pitati se o tajanstvenom razlogu
zbog kojega vas je neka ena napustila: u svakom sluaju, kako
god bilo, nita se nije moglo promijeniti. Uasavajui vid nekog
dogaaja toga reda jest to da ga, nakon to se prijee odreena
toka, svi napori to ih ulaemo da ga uklonimo samo jo ubrza
vaju, nikakav predosjeaj ne slui niemu, svaki dogaaj u cijelosti
opravdava ono to mu je prethodilo. Naivno je povezivati svaki
dogaaj s uzrocima, jer nas to navodi na pomisao da se on i nije
morao dogoditi - isti dogaaj, bez uzroka, moe se odvijati jedi
no neminovno - stoga ga i nikad nije mogue ponoviti dok se s
uzronim procesom to uvijek moe dogoditi. Ali upravo: tada
vie nije na djelu dogaaj.
Canetttijeva je elja, prema tome, nabona, ako mu je pret
postavka radikalna. Toku o kojoj on govori po definiciji nije
mogue otkriti, jer kad bi se ona mogla dosegnuti, to bi znailo
da nam je vraeno vrijeme. Toka od koje bi se moglo obrnuti
proces rasprivanja vremena i povijesti izmie nam - upravo zato
smo je i preli ne opazivi je, i dakako, mimo svoje volje.
to je onda s Canettijevom eljom da iznova dosegnemo slijepu

toku nakon koje su "stvari prestale biti stvarne", povijest je presta
la postojati a da mi toga nismo bili svjesni - zbog ega moemo
jedino nastaviti ivjeti u sadanjem razaranju?
Kad bismo i mogli odrediti tu toku, to bismo uinili? Kojim
bi udom povijest mogla iznova postati stvarna? Kojim bismo
udom mogli vrijeme vratiti unatrag kako bismo uzmogli pripremi
ti njegovo razaranje? Jer ta je toka u isto vrijeme i ona kraja
Uostalom, Canettijeva toka moda uope ne postoji. Ona ne

postoji, izuzev ako moemo dokazati da je povijest postojala i
prije - to je nemogue jednom kad smo tu toku preli. Na polju
stranome povijesti, ni sama se povijest vie ne moe promiljati,
niti ju je mogue dokazati. Upravo zato mi i pozivamo sva pret
hodna razdoblja, sve naine ivljenja, sve mentalitete da se historiziraju, da pripovijedaju o sebi oslonjajui se na dokaze i do
kumente (sve postaje dokumentarno): mi, naime, dobro osjeamo
da je sve to na naem polju obogaljeno i da je ono polje kraja
povijesti.
1 Cf. Djela Paula Virilia.

136
137
Simulacija i zbilja
Ne moemo se ni vratiti unatrag, niti se pomiriti s tim stanjem.

Neki su radosno razrijeili tu dilemu: otkrili su toku anti-Canetti,
onu usporenja, koja omoguuje povratak u povijest, u stvarno, u
drutveno, poput zalutala satelita u hiperprostoru koji se ponov
no domogao Zemljine atmosfere. Zbog pogrene radikalnosti
zalutali smo u centrifugalne prostore, a jedan nas je ivotni odskok vratio u stvarnost. Sve iznova postaje stvarno, sve ponovno
poprima znaenje, jednom kad smo svladali tu tjeskobu nestvarnosti povijesti, to iznenadno propadanje vremena i stvarnosti.
Moda su oni u pravu. Moda je trebalo zaustaviti to odlije
vanje vrijednosti. Dosta je teroristike radikalnosti, dosta simulakra - ponovno snaenje morala, vjerovanja, smisla. Dolje sa
sumranim ralambama!
Iza te toke postoje samo dogaaji bez posljedica (i teorije bez
posljedica), upravo zbog toga to oni upijaju svoje znaenje u
sebe same, ne odraavaju nita, ne predviaju nita.
Iza te toke postoje jedino katastrofe.
Savren je dogaaj ili jezik koji objanjava vlastiti nain nesta
janje, zna ga uprizoriti i na taj nain stjee maksimalnu snagu
privida.
Katastrofa je maksimalni sirovi dogaaj, i on dogaajniji od
dogaaja - ali dogaaj bez posljedica koji svijet ostavlja u nape
tosti.
Jednom kad je povijest izgubila znaenje, jednom kad je nadiena ta toka inercije, svaki dogaaj postaje katastrofa, postaje
isti dogaaj i bez posljedica (a u tome i jest njegova snaga).
Dogaaj bez posljedica - poput Musilova ovjeka bez svojsta
va, poput tijela bez organa, poput vremena bez pamenja.
Kada svjetlost zatoi i proguta svoj vlastiti izvor, dolazi do
okrutne involucije vremena u samom dogaaju. Katastrofa u
doslovnom smislu: otklon ili krivulja koji izazivaju preklapanje,
u istoj stvari, i njezina poetka i njezina kraja, koji vraaju kraj na
poetak da bi ga ponitili, omoguuju dogaaj kojemu nita ne
prethodi niti slijedi nakon njega - isti dogaaj.
138
Fatalne strategije
Na djelu je takoer i katastrofa smisla: dogaaj bez posljedica

odreuje injenica da mu se mogu pripisati svi uzroci bez razlike,
a da nita ne omoguuje izbor... Njegovo je porijeklo nerazaberivo, a tako je i s njegovim ciljem. Ne moe se vratiti ni tijek vre
mena ni tijek smisla.
Svaki je dogaaj danas virtualno bez posljedica, on doputa
sva mogua tumaenja, ali nijedno ne moe sadravati smisao:
podjednaka vjerojatnost svih uzroka i svih posljedica - viestru
ko i neizvjesno pripisivanje znaenja.
Ako se valovi smisla, valovi pamenja i povijesnog vremena
oko dogaaja suze, ako se valovi uzronosti oko uinka izbriu
(a dogaaj nam se danas nadaje poput vala, on ne putuje samo
"na valovima", on jest val neodredljiv u smislu jezika i znaenja,
iitljiv jedino i trenutno kao boja, taktilnost, ugoaj, pojmovima
osjetnih uinaka), razlog je tome injenica da se svjetlost uspora
va, znai to da je negdje gravitacijski uinak prouzroio da se
svjetlost dogaaja, ona koja nosi njegovo znaenje preko doga
aja samog, svjetlost nositeljica poruke, usporava do zaustavljanja,
i na taj nain svjetlost politike i povijesti nadalje tek slabo per
cipiramo, a tako je i sa svjetlou tijela, od kojih do nas dopiru
tek prigueni simulakri.
Katastrofu koja nam prijeti valja prepoznati u usporavanju
svjetlosti - to je svjetlost sporija, to manje izmie svom izvoru na taj su nain stvari i dogaaji skloni vie ne isputati svoje zna
enje, usporiti svoje zraenje, uhvatiti ono to su prije odraavali
da bi ga upili u jedno crno tijelo.
Znanstvenu su fantastiku uvijek privlaile brzine koje su nadi
lazile brzinu svjetlosti. Pa ipak, mnogo bi zanimljiviji bio registar
manjih brzina na koje bi se trebala spustiti sama svjetlost.
Brzina svjetlosti jest ono to titi stvarnost stvari, jer nam ona
jami da su slike koje o njoj posjedujemo iz istog razdoblja. Sa
znaajnijom promjenom brzine nestalo bi svake vjerodostojnosti
kauzalnog svijeta. Sve bi se stvari ispreplele u posvemanjem
neredu. U tolikoj je mjeri istina da je brzina na referent, na Bog,
139
Simulacija i zbilja
i da za nas predstavlja oblije apsoluta. Ako svjetlost zapadne u

relativne brzine, vie nee biti transcendencije, vie nee biti Boga
koji bi priznao svoje stado, svijet bi zapao u neodreenost.
Upravo to se danas dogaa s elektronskim medijima, infor
macija poinje kolati posvuda brzinom istovjetnom onoj svjetlo
sti. Vie nema apsoluta s kojim bi se moglo mjeriti ostalo. Ali iza
tog ubrzanja neto se apsolutno poinje usporavati. Moda se mi
poinjemo apsolutno usporavati.
Sto ako se svjetlost uspori do stupnja da se spusti na "ljudske"
brzine? to ako nas preplavi plimom usporenih slika sve dok ne
postane sporija od naeg kroenja?
Tada bi valjalo generalizirati sluaj u kojemu nam svjetlost
dolazi od zvijezda koje su odavno nestale - njihova slika prelazi
svjetlosne godine kako bi jo stizala do nas. Da je svjetlost bes
krajno polagana, mnotvo stvari, i one najblie, odavno bi doivjele
sudbinu tih zvijezda: mi bismo ih vidjeli, bile bi tu, ali ve tu i ne
bi vie bile. I samo stvarno u tom sluaju ne bi postojalo: neto
ija slika jo dospijeva do nas, ali ve vie nije? Analogija s men
talnim predmetima i mentalni eter.
Ili bi se, pak, pretpostavimo li da je svjetlost veoma polagana,
tijela mogla pribliiti do nas bre od svoje slike, i to bi onda s
njima bilo? Predmeti bi se s nama sudarali, a mi ne bismo niti
vidjeli kad su prispjeli. Moemo uostalom zamisliti, obratno od
naeg univerzuma, da se spora tijela sva kreu mnogo sporije od
brzine svjetlosti, svijet u kojemu bi se tijela premjetala nevjero
jatnim brzinama, izuzev svjetlosti, koja bi bila veoma spora. Pos
vemanji kaos, kojim vie ne bi upravljala trenutnost svjetlosnih
poruka.
Svjetlost bi bila poput vjetra, razliitih brzina, ako ne bi nastu
pala i posvemanja zatija tijekom kojih nam nijedna poruka ne
bi stizala iz podruja patnje.
Svjetlost poput parfema: razliita ovisno o tijelima, razdaje se
jedino neposrednom okruju. Polje svjetlosnih poruka koje se
postupno gasi. Slike tijela vie se ne ire nakon stanovitog svjet
losnog podruja: s one strane, ono vie ne postoji.
140
Fatalne strategije
Ili pak svjetlost koja se premjeta sporou kontinenata, ploe

kontinenata klize jedna preko druge, te bi na taj nain izazvale
potrese koji bi izobliili sve nae slike i nae vienje prostora.
Zamislimo li polagani lom lica i pokreta, poput pokreta plivaa
u tekoj vodi? Kako pogledati nekoga u oi, kako ga zavesti ako
nismo sigurni da je jo ovdje? to ako se kinematografsko us
porenje domogne cijeloga svijeta? Komini zanos ubrzanog koji
transcendira znaenje eksplozijom - ali poetska oaranost us
porenog koji unitava znaenje implozijom.
Napetost i usporenje na su dananji oblik traginoga, otkad
je ubrzanje postalo naim uobiajenim stanjem. Vrijeme vie nije
oevidno u svome obinom odvijanju, otkad se rastegnulo, pro
irilo na plutajuu dimenziju stvarnosti. Njega vie ne rasvjetljuje
volja. Prostor takoer vie nije osvijetljen pokretom. Budui da
im je cilj izgubljen, potrebno je svakako da se iznova uplete neka
vrsta predodreenosti ne bi li im podarila poneto traginog uin
ka. Tu predodreenost iitavamo u napetosti i u usporenju. Smisao
koji je u tolikoj mjeri inio napetim razvijanje forme vie se ne
kristalizira. Ili se pak ispod diskursa znaenja sporo odvija neki
drugi diskurs i implodira ispod prvoga.
Tako usporena da bi se mogla presaviti preko sebe i ak posve
zaustaviti, brzina bi unijela posvemanju napetost u svijet.
Tu vrstu igre sustava oko toke inercije moe ilustrirati oblik
katastrofe sukladan onome razdoblja simulacije - seizmika for
ma. Ona u kojoj ponestaje tla, ona pomicanja slojeva i podrhta
vanja, ona rastvaranja i fraktalnih predmeta, ona golemih ploa,
cijelih ploha koje klize jedne ispod drugih i proizvode estoke
povrinske potrese. Vie nije rije o prodiruoj vatri s neba koja
se obruila na nas: o onom obnoviteljskom gromu, koji je jo bio
kazna i proienje, i koji je plodio zemlju. Nije rije o potopu:
na djelu je prije majinska katastrofa koja se dogaa na poetku
svijeta. Nas proganjaju velike legendarne i mitske forme. Novijeg
je datuma forma eksplozije, koja je dosegnula vrhunac u opsjed
nutosti nuklearnom katastrofom (ali, obratno, ona je podarila i
141
Simulacija i zbilja
grau za mit o Big Bangu, o eksploziji kao poetku svijeta). Jo

je prisutnija seizmika forma kao dalja potvrda istine da katastro
fe poprimaju oblik kulture koju pogaaju. I gradovi se razlikuju
prema oblicima katastrofe za koje pretpostavljaju da bi ih mogle
zadesiti i koje ine kljuni dio njihove drai. New York je King
Kong ili black-out, ili okomito bombardiranje: Tower Inferno. Los
Angeles je vodoravna pukotina, lom i sklizanje Kalifornije u Paci
fik: Earth Quake. Danas je taj oblik blii, evokativniji: pripada
poretku fisije i trenutnog irenja, redu valnog irenja, grevitog i
onog okrutne komunikacije. Vie vam nebo ne pada na glavu,
danas klize teritoriji. Mi smo u fisionom svijetu, lutajue sante,
vodoravna skretanja. Nas vreba meuprostorno uruavanje, to je
uinak potresa, i onog duhovnoga. Rastvaranje i najbolje zape
aenih stvari, podrhtavanje stvari koje se iznova steu, gre se
nad svojom prazninom. Jer, u osnovi (!), tlo nije nikad postojalo,
nego samo napuknuta kora, nije bilo niti dubine, za koju se zna
da je fuzija. O tome govore potresi, oni su rekvijem infrastruk
ture. Mi vie neemo eljno gledati zvijezde i nebo, nego pod
zemne bogove koji nam prijete uruavanjem u prazninu.
Sanjamo o tome da se domognemo i te energije, ali to je isto
ludost. To je kao da se elimo domoi energije automobilskih
nesrea ili pregaenih pasa, ili svih stvari koje se uruavaju. (Nova
pretpostavka: ako stvari pokazuju sve veu sklonost nestajanju
ili uruavanju, moda e glavni budui izvor energije biti nesrea
ili katastrofa.) Jedno je sigurno: ak ako i ne uspijemo ovladati
seizmikom energijom, simbolikim valom potresa, to ne znai
da je ona blizu smirivanja: simbolika energija, ako tako moe
mo rei, naime snaga oaranosti i poruge koja se oslobaa pri
takvu dogaaju, nema nieg zajednikog s materijalnim razara
njem.
U tom mahnitom projektu nastojimo se u stvarnosti domoi
upravo te snage, te simbolike energije raskola, ili u drugom, za
nas neposrednijem sluaju, preduhitriti potrese scenarijima eva
kuacije. Najsmjenije je da su strunjaci izraunali kako bi stanje
hitnosti to bi ga izazvalo predvianje potresa prouzroilo takvu
142
Fatalne strategije
paniku te bi joj posljedice bile stravinije od onih same katastro

fe. I tu smo u posve smijenu poloaju: u nedostatku istinske katas
trofe, dopustivo je izazvati simuliranu katastrofu koja e biti rav
na onoj pravoj i mogla bi je odmijeniti. Pitamo se ne mota li se
neto takvo i u glavama "strunjaka" - jer se posve ista stvar
dogaa na nuklearnom polju: ne djeluju li svi sustavi zatite i
obrane poput virtualnih ognjita katastrofe? Pod izlikom da je
ele izigrati, oni neposredno materijaliziraju sve njezine posljedi
ce. Jednako je tako istina da ne moemo raunati na sluaj da
bismo prizvah katastrofu: valja iznai njezin programirani ekvi
valent u sigurnosnim mjerama.
Na taj nain, oevidno je da bi drava, ili dovoljno sofisticira
na vlast, koje bi bile kadre predvidjeti potrese i predusresti sve
njihove posljedice, predstavljale mnogo nevjerojatniju opasnost
za zajednicu i vrstu od samih potresa. Terremotati iz june Italije
estoko su napali talijansku dravu zbog nebrige (mediji su se
pojavili na licu mjesta prije slubi pomoi, to je oevidni poka
zatelj dananje hijerarhije hitnosti), s pravom su za katastrofu osu
dili politiki poredak (u mjeri u kojoj on pretendira na openitu
skrb za stanovnitvo), ali nisu ni u snu pomiljali na takvu obranu
od katastrofa: cijena koju bi trebalo platiti bila bi tolika da bi se
svi zapravo radije opredijelili za katastrofu - ona, sa svojim nevo
ljama, barem odgovara proroanskom zahtjevu za silovitim nes
tankom. Isto je i s terorizmom: kako bi izgledala drava koja bi se
bila kadra razraunati i ponititi svekoliki terorizam u zaetku
(Njemaka)? I sama bi trebala raspolagati istim teroristikim sna
gama, trebala bi generalizirati terorizam na svim razinama. Ako
je to cijena sigurnosti, je li to onda ono o emu u dnu due svi
sanjamo?
Pompeji. Sve je metafizika u tom gradu, do sanolike geometrije
koja nije geometrija prostora, nego duhovna geometrija, ona labirin
ta - budui da je zaleenost vremena jo otrija u vrelini podneva.
Zapanjujue je za duh taktilno prisustvo tih ruevina, njihova
napetost, sjene koje se pomiu, njihova svakodnevnost. Odnos
143
Simulacija i zbilja
izmeu banalnosti jedne etnje i neposrednog prisustva nekoga

drugog vremena, drugoga trenutka, jedinstvenog, koji je bio tre
nutak katastrofe. Ubitano ali oslabljeno prisustvo Vezuva daje
mrtvim ulicama dra halucinacije - iluzija da smo ovdje i sada,
uoi erupcije, i injenica da isti vulkan moe ponovno uskrsnuti,
nekim udom nostalgije, dvije tisue godina kasnije, u prisutno
sti nekog ranijeg ivota.
Malo koje mjesto pobuuje takav dojam uznemirujue stranosti (ne udi da su Jansen i Freud tu smjestili psihiku radnju
Gradiva). Ovdje se osjea sva toplina smrti, koju ine jo ivljom
fosilizirani i nestalni znakovi tekueg ivota: upljina kotaa u
kamenu, istroenost bunarskih ograda, skamenjeno drvo polu
otvorenih vrata, nabor na togi tijela koje je progutao pepeo. Ni
kakva povijest ne prebiva izmeu tih stvari i nas, poput one koja
stavlja spomenike u povlateni poloaj: ti se predmeti materijali
ziraju ovdje, odmah, u samoj vrelini u kojoj ih je smrt zatekla.
Ni monumentalnost ni ljepota nisu bitne za Pompeje, nego
kobna bliskost stvari i oaranost njihovom trenutnou, kao savre
nog simulakra nae vlastite smrti.
Pompeji su na taj nain neka vrsta varke za oko i izvornog
uprizorenja - ista vrtoglavica zbog jedne dimenzije manje, one
vremena - isto haluciniranje o jednoj dimenziji vie, onoj prozir
nosti i najmanje pojedinosti, poput posve jasnog vienja stabala
to se iva pomaljaju na dnu umjetnog jezera i koje vi letimino
motrite dok plivate.
Takav je duhovni uinak katastrofe: zaustaviti stvari prije nego
se skonaju i zadrati ih na taj nain u napetosti njihove prividnosti.
Ponovno potresom uniteni Pompeji. to rei o katastrofi koja
se obrui na ruevine? to je ruevina koju treba ponovno sruiti
i unititi? Sadistika ironija katastrofe: ona ispotiha eka da stva
ri, pa bile one i ruevine, iznova zadobiju svoju ljepotu i znaenje
da bi se ponovno na njih obruila. Ona ljubomorno bdije nad
time da razori iluziju vjenosti, ali se s njome i poigrava, jer
144
Fatalne strategije
zaustavlja stvari u drugoj vjenosti. Upravo to, taj skamenjeni

uas, to ponitenje prisustva koje je kljualo ivotom jednim tre
nutkom katastrofe, upravo to je inilo dra Pompeja. Prva katas
trofa, ona Vezuva, bila je uspjena. Drugi je potres mnogo problematiniji. Pomislili bismo da on slijedi pravilo podvostruavanja
dogaaja s parodijskim uinkom. Bijedna repriza velike prem
ijere. Dokrajenje jedne velike sudbine hirom nekog bijednog
boanstva. Ali moda on ima i neko drugo znaenje: dolazi nas
upozoriti da vrijeme vie nije primjereno velianstvenim odroni
ma i uskrsnuima, igrama smrti i vjenosti, nego malim fraktalnim
dogaajima, blagim ponitenjima, preko postupnih klizanja i nada
lje bez sutranjice, budui da sami tragovi briu tu novu sudbinu.
Sve nas to uvodi u vodoravno doba dogaanja bez posljedica,
budui da je posljednji in uprizorila sama priroda uz odbljesak
parodije.
Za naelo zla
Postoje li kobne strategije? Nemam ak ni dojam da sam ih opi
sivao, pa niti dotaknuo, a i pretpostavka o tome puki je san - u toj
mjeri mo stvarnoga nadilazi imaginaciju. Odakle preuzimate to
to pripovijedate o predmetu? Objektivnost je suprotnost fatal
nosti. Predmet je stvaran, a stvarno je podreeno zakonima, i nema
druge.
Eto, nasuprot mahnitome svijetu, postoji tek ultimatum reali
zma. To znai - elite li izbjei ludilo svijeta, treba rtvovati i
svekoliku njegovu dra. Svijet time postaje samo jo sumanutiji,
poveava se nadmetanje u rtvovanju. Iznuda stvarnoga. Danas,
da bi se preivjelo, iluzija vie ne pomae, valja se pribliiti ni
tavnosti stvarnoga.
Postoji moda samo jedna kobna strategija: teorija. I, besumnje, jedina razlika izmeu banalne i fatalne teorije sastoji se u
tome to u jednoj subjekt uvijek vjeruje da je promuurniji od
145
Simulacija i zbilja
objekta, dok se u drugoj uvijek pretpostavlja da je objekt lukaviji,

cininiji, nadareniji od subjekta, kojega podrugljivo eka na oku
ci. Metamorfoze, lukavstva, strategije objekta nadilaze razumije
vanje subjekta. Objekt nije ni dvojnik ni potisnuta svijest subjek
ta, nije ni njegov fantazam ni njegova halucinacija, ni njegovo
zrcalo, ni odraz, nego posjeduje vlastitu strategiju, njegovo je
pravilo igre subjektu nedostupno, ne zato to bi ta strategija bila
duboko tajanstvena, nego zato to je beskrajno ironina.
Nas vreba objektivna ironija, ona ispunjenja objekta bez obzira
na subjekt i na njegovo otuenje. Na stupnju otuenja pobjeuje
subjektivna ironija, subjekt predstavlja nesavladivi izazov slije
pome svijetu koji ga okruuje. Subjektivna ironija, ironijska su
bjektivnost pravi je cvijet svijeta zabranjenog, Zakona i elje. Mo
subjekta proizlazi iz njegova obeanja o ispunjenju, dok je polje
objekta, poredak onoga to jest, ispunjeno i od ega, zbog tog
istog razloga, ne bismo mogli pobjei.
Mi fatalno zamjenjujemo s pojavljivanjem potisnutoga (ono
ga od ega ne uspijevamo pobjei, a to je elja), ali poredak fatal
noga suprotan je onome potiskivanja. Mi ne bjeimo od elje,
nego od ironinog prisustva objekta, od njegove ravnodunosti i
njegovih ravnodunih spojeva, od njegova izazova, zavodljivos
ti, njegova nepridravanja simbolinoga poretka (dakle, takoer
i od nesvjesnoga ako ga subjekt uope posjeduje), rijeju od naela
Zla.
Objekt otkazuje poslunost naoj metafizici, koja oduvijek
nastoji odijeliti Dobro od Zla. Objekt je, naprotiv, prijemiv za
Zlo. Zbog toga on zlurado, dijaboliki dokazuje svoje voljno
sluenje i dobrovoljno se, poput prirode, podreuje svakom za
konu koji mu se nametne, ogluujui se na taj nain o svaku za
konitost. A kad govorim o objektu i o njegovoj dubinskoj dvojno
sti, govorim o svima nama i o naem drutvenom i politikom
poretku. U tom smislu valja iznova propitati cjelokupni problem
dobrovoljnog robovanja, ne da bismo ga razrijeili, nego da bismo
umijeli predosjetiti njegovu zagonetnost: poslunost je ustvari
banalna strategija kojoj ne treba objanjenja, jer ona tajno sadri,
146
Fatalne strategije
svaka poslunost potajno u sebi sadri neposlunost kobnu po

simboliki poredak.
U tome se sastoji naelo Zla, ono nije mistini i transcendentni
initelj, nego se nadaje poput izdaje simbolikog reda, otmice,
silovanja, utaje i ironine zloporabe simbolikog poretka. Uto
liko je objekt prijemiv za naelo Zla: naime, za razliku od sub
jekta, on je lo provodnik simbolikog poretka, ali, naprotiv, dobar
provodnik fatalnoga, to jest iste, suverene i nepomirljive, ima
nentne i zagonetne objektivnosti.
Uostalom, nije Zlo zanimljivo, nego i spirala najgorega. Jer
subjekt u svojoj nesrei, u svome zrcalu, jasno odraava naelo
Zla, ali objekt eli ispasti gori i trai ono najgore. On svjedoi o
radikalnijoj negativnosti, naime ako sve naposljetku otkae po
slunost simbolikom poretku, to znai da je sve bilo izokrenuto
jo na poetku.
ak i prije nego je bio stvoren, svijet je bio zaveden. udan
prethodni dogaaj koji i danas optereuje svekoliku stvarnost.
Svijet je bio demantiran u samom svom izvoru - stoga se nikad
nee moi potvrditi. Povijesna i subjektivna negativnost nisu ni
ta: doista dijabolian, ak i u misli, jest izvorni obrat.
Utopiji o Posljednjem sudu, koja se nadovezuje na onu o iz
vornom krtenju, suprotstavlja se vrtoglavica simulacije, avol
ski ushit, ekscentrinosti poetka i kraja.
Zbog toga bogovi mogu ivjeti i skrivati se jedino u neljudskome, u predmetima i ivotinjama, na polju tiine i objektivne
tuposti, a ne na polju ovjeka, koje je ono jezika i subjektivne
zatupljenosti. Bog-ovjek jest besmislica. Bog koji odbacuje
ironinu obrazinu neljudskoga, koji proizlazi iz ivotinjske meta
fore, iz objektivne metamorfoze, u kojoj je u tiini utjelovio nae
lo Zla da bi sebi podario duu i lice, u isti mah pristaje i na licemje
rnu psihologiju ljudske vrste.
Valja stei potovanje neljudskoga. Tako postupaju neke kul
ture, koje smo nazvali fatalistikima, da bismo ih osudili prije
ikakve rasprave: zbog toga to su iznale svoje vladare na strani
147
Simulacija i zbilja
neljudskoga, na strani zvijezde ili ivotinjskog boga, u konste

lacijama ili boanstvu bez slike. Nita nije suprotnije naoj mo
dernoj i tehnolokoj ikonolatriji.
Metafizika proputa jedino isijavanje dobrih zraenja, ona eli
od svijeta napraviti zrcalo subjekta (nakon to je i sam proao
stupanj zrcala), svijet oblika razliitih od njihovih dvojnika, nji
hove sjene, njihove slike: to je naelo Dobra. Dok je objekt uvi
jek feti, lano, feiticho, izvjetaen, varka, sve to utjelovljuje
nepodnoljivu mjeavinu jedne stvari i njezinog arobnog i izvjetaenog dvojnika kojega nijedna religija razvidnosti i zrcala
nikad nee razjasniti: to je naelo Zla.
Kad govorim o objektu i njegovim kobnim strategijama, go
vorimo o ljudima i o njihovim neljudskim strategijama. Naprimjer,
ljudsko bie moe u praznicima traiti dublju dosadu od dosade
svakodnevice - podvostruenu dosadu, stoga to je sainjena od
svih initelja sree i razonode. Znaajna je pojedinost predodredenost praznika za dosadu, gorki i pobjedniki predosjeaj da joj
neemo umaknuti. Kako pomisliti da e se ljudi odrei svakod
nevnog ivota traei mu alternativu? Naprotiv, od njega e na
praviti sudbinu: podvostruit e ga prividima suprotnoga, u njih
se udubiti do zanosa, zapeatiti mu jednoobraznost jo veom
jednoobraznou. Nadbanalnost je istoznanica fatalnosti.
Ako to ne razumijemo, uope ne razumijemo to kolektivno
uproenje, koje je zapravo velianstveni in nadilaenja. Doi
sta, ljudi ne tee za tim da se zabave, oni trae kobnu razonodu.
Nije vana dosada, bitan je viak dosade; viak je spas, vrhunac
zanosa. Pritom se moe zaneseno produbljivati bilo to. ak i
viak pritiska i ponienja mogu djelovati poput osloboditeljskog
zanosa podreenosti - kao to apsolutna roba predstavlja osloboditeljski oblik robe. To je jedino rjeenje problema "dobrovolj
nog robovanja" i, uostalom, jedini je oblik oslobaanja produb
ljivanje negativnih uvjeta. Svi oblici koji tee racvjetavanju
udesne slobode samo su revolucionarne tirade. Logiku oslobo
enja razumiju jedino pojedinci, u biti pobjeuje logika fatalizma.
148
Fatalne strategije
Drugi oblik temeljnog cinizma jest elja za spektaklom i iluzi

jom, za razliku od bilo kakve elje za znanjem i moi. ivo pri
sutna u srcu ljudi, ona jednako tako zaokuplja i dogaajne pro
cese. Kao da postoji neki nagon za sirovim dogaajem, za
objektivnom informacijom o najtajnijim dogaajima i mislima,
za time da se prometnemo u spektakl, da doivimo vrhunac zanosa
na pozornici umjesto da ivimo na prvome stupnju. Isticati se
potrebno je, ali biti zanesen pitanje je od krajnje ivotne vanosti.
Stvari se dogaaju jedino u toj pretjeranoj mjeri, to jest ne u
sklopu svog predstavljanja, nego u aroliji svog uinka - jedino
se tamo one pokazuju genijalnima i osmjeluju se na rasko posto
janja. Kae se da je priroda ravnoduna, i ona to zacijelo jest u
odnosu na strasti i pothvate ovjeka, ali ona to moda i nije u
odnosu na mogunost da sebe uprizori u spektaklu prirodnih ne
pogoda. Na djelu je parabola (?), ali ona je tu samo da oznai tu
strast nad strastima, simuliranu strast, strast zavoenja, strast obra
ta, koja ini da stvari dobivaju smisao jedino preobliene tom
iluzijom, tom porugom, tim uprizorenjem koje uope nije ono
predstavljanja, nego njihov bajkoviti oblik, njihova nastranost,
sklonost preziranju svojih uzroka i iscrpljivanju u njihovim pos
ljedicama, a posebno u onoj njihova nestanka. Izvanredni oblik
koji su moralisti svih razdoblja okrutno osuivali, jer se upravo
tu stvari cinino okreu od svog izvora i svoga kraja, kao udalje
na jeka od svog izvornog obrata.
Uostalom, upravo ta ekscentrinost titi nas od stvarnosti i nje
zinih poraznih posljedica. injenica da se stvari iscrpljuju u svom
spektaklu, u svojoj magijskoj i umjetnoj fetiizaciji, predstavlja
izoblienje protiv kojeg e se uvijek boriti ozbiljni duhovi, u uto
pijskoj elji da proiste svijet kako bi ga na dan Posljednjega suda
izruili ispravnog, nedirnutog i izvornog - ali to je moda i naj
manje zlo. Jer sam bog zna kamo nas moe odvesti razularenost
ula ako se odbiju predstaviti kao pojava.
ak i revolucija se dogaa jedino ako je njezin spektakl mo
gu: uzviene due ale to mediji dovravaju stvarni dogaaj.
Ali imamo li na umu nuklearnu opasnost, moda nas upravo nje149
Simulacija i zbilja
zino iskazivanje u svakodnevno simuliranoj panici, u spektaku

larnim tjeskobnostima i grevima kojima razveseljujemo svoju
ustraenost, moda nas upravo to titi od nuklearnog udara, a ne
ravnotea straha (nema nikakvog stratekoga jamstva u obrani,
kao, uostalom, niti u nagonu za ouvanjem vrste). Ono to nas
titi jest injenica da bi nuklearni udes mogao ukloniti svaku
mogunost spektakla. Zato do njega nee doi. Jer, ovjeanstvo
moe prihvatiti da tjelesno nestane, ali ne moe se pomiriti s time
da rtvuje spektakl (izuzev ako ne uspije pronai neku publiku
na drugome svijetu). Nagon za spektaklom moniji je od nagona
za odranjem, i na njega valja raunati2.
Ako se moralnost stvari nahodi u njihovoj posveenoj upo
rabnoj vrijednosti, tada ivjela nemoralnost atoma i oruja, koja
omoguuje da su ak i oni podloni konanoj i cininoj naplati
rauna za spektakl! ivjelo tajno pravilo igre koje uzrokuje da
svaka stvar otkae poslunost simbolikom zakonu! Nas nee
spasiti ni racionalno naelo ni uporabna vrijednost, nego nemo
ralno naelo spektakla, a to je ironino naelo Zla.
Zaokupljenost tom drugom posljedicom neka je vrsta strasti,
fatalne volje. Jednako tako, nijedan se ivot ne moe pojmiti bez
potke nekog drugoga roka. Cilj ivota ne moe se zamisliti bez te
snane izvjesnosti nunog povratka, prije ili kasnije, kao to je
uskrsnue tijela, ali bez Posljednjeg suda, nekih trenutaka ili nekih
lica to su se jednom pojavila. Ali oni e se vratiti, jer su nestali
jedino s obzora vaeg ivota, ija putanja, koju su preokrenuli
upravo ti dogaaji, zadobiva potrebnu, nesvjesnu krivulju kako
bi im pruila mogunost drugoga postojanja, ili konanog pov
ratka. Jedino e se tada oni uistinu dogoditi. Jedino e tada oni
biti dobiveni ili izgubljeni.
Od stanovitog trenutka, ti drugotni dogaaji tvore samu potku
ivota, kada vie nita nije preputeno sluaju. Sluajno se zbiva
2
Dakako, nije rije o spektaklu koji su situacionisti proglasili vrhuncem otuenja i

krajnjom strategijom kapitala. Prije bi bilo obratno, budui da je ovdje strategija
pobijedila nad objektom, na djeluje njegov nain izokretanja, a nije rije o tome da se
njega izokrene. Na taj smo nain mnogo blii bajkovitosti robe u Baudelairea.
150
Fatalne strategije
samo prvotni dogaaj, koji po sebi nema smisla i gubi se u banal

noj noi ivljenoga. Jedino njegovo podvostruenje ini od njega
istinski dogaaj, podarujui mu znaaj fatalnoga dospijea. To je
poput znaka koji vrijedi jedino podvostruen svojim podznakom sam znak je ravnoduan, podvostruen on postaje neminovan.
Kad se tako nekim dogaajima u ivotu prui druga prilika,
kad ih ivotni ciklus jednom i samo jednom vrati, taj je ivot
dovren. Kada ivot ne poznaje nikakvo drugotno dogaanje ta
kvoga reda, on se dovrava prije nego to je poeo.
Fatalno se nahodi negdje ovdje. U tom smislu, stara su krivo
vjerja bila u pravu. Svatko ima pravo na drugo roenje, ono istin
sko, i svatko je predodreen, ne nekom obznanom zvijezda, nego
unutarnjim predodreenjem, svojstvenim naem ivotu, za nuni
povratak takvih dogaaja. Zbog toga je, nakon to je sluaj bio
ukinut, Posljednji sud postao beskoristan.
Zbog toga je teorija predodreenosti beskrajno nadreena onoj
slobode due. Jer, ako i uklanja iz ivota sve to je samo odre
eno a ne i predodreeno, sve to je sporedno, budui da se do
godilo samo jedanput, dok ono to se dogaa drugi put postaje
kobno, ona time i podaruje ivotu snagu tih drugotnih dogaaja,
kojima dubinu daje prijanji ivot.
Nema ni forme ni znaenja pri prvom susretu, jer je on uvijek
obiljeen nepoznavanjem i banalnou. Kobnost dolazi tek kas
nije, preko sadanjeg djelovanja toga prijanjeg ivota A tu pri
godu, o kojoj nitko nita ne zna, i koja nipoto nije iskrsavanje
nekoga skrivenog poretka, prati neka vrsta volje i energije. Neke
stvari tek pri punoj svjetlosti dobivaju svoje jasno odreenje.
Kad bi se zvijezde uzdizale i sputale slijedno bilo kojem redu,
i samo nebo ne bi imalo smisla. Ponavljanje tih fatalnih zapleta
ini dogaaj ivota.
Na kraju svega toga, ako je objekt genijalan, ako je fatalan,
to se moe uiniti?
Slijedi li nakon umijea preivljavanja ironino umijee ne
stajanja? O njemu je subjekt uvijek sanjao, na djelu je obratni san
151
Simulacija i zbilja
od sna o totalizaciji, a taj nije nikad ponitio drugi, upravo obrat

no. Njegov neuspjeh danas potie istananije strasti.
Moe li se, prema tome, kazati da se u srcu banalnih strategija
krije grevita elja fatalnih strategija?
Nita nas ne moe uvjeriti u fatalnost, a jo manje u strategiju.
Uostalom, ta su dva pojma nespojiva: kako bi moglo biti fatalnosti
ako ima strategije? Ali, zagonetka je upravo u tome to u srcu sva
ke strategije ima fatalnosti, to je ono to proviruje od fatalne strate
gije u srcu najprizemnijih strategija, to je objekt kojemu bi fatal
nost bila strategija - neto poput pravila neke druge igre. U osnovi,
objekt ne mari za zakone koji mu se nameu, rado bi bio zastup
ljen u raunima kao sarkastina varijabla i prepustio jednadbe
njihovoj provjeri, ali pravilo igre, uvjete pod kojima prihvaa su
djelovati u igri, nitko ne poznaje i oni se mogu promijeniti u hipu.
Nitko ne zna to je strategija. Nema na svijetu dovoljno sred
stava da bismo mogli odluivati o ciljevima. Stoga nitko nije sposo
ban iskazati konani proces. I sam je Bog prisiljen biti sam svoj
majstor. Zanimljivo je ono to se nazire iz neiscrpivoga loginog
procesa kojim objekt stupa upravo u onu igru u koju ga se eljelo
ukljuiti i podvostruuje ulog na neki nain, nadmee se sa stra
tekim prisilama koje mu se nameu, uvodei na taj nain strate
giju koja nema vlastite svrhe - "razigranu" strategiju koja izigra
va onu subjekta, fatalnu strategiju utoliko to je subjekt u njoj
prisiljen nadii vlastite ciljeve.
Mi smo sudionici tih pretjeranih svrnosti objekta (to moe
biti pretjeranost ula, i prema tome nemogunost iitavanja jedne
rijei, koja se odve upire da vam dade znak). Sve strategije smi
ljamo u nadi da ih vidimo kako se raspliu u neki neoekivani
dogaaj. Svekoliku stvarnost izmiljamo u nadi da vidimo kako
se rasplie u neku velianstvenu izvjetaenost. Od svakog pred
meta nadamo se slijepu odgovoru koji osujeuje nae planove.
Od strategije oekujemo neiju vladavinu, dok od zavoenja oe
kujemo iznenaenje.
Zavoenje je kobno, ono je uinak suverenog objekta koji u
vama obnavlja izvornu pometnju i nastoji vas iznenaditi - kob152
Fatalne strategije
nost je naprotiv zavodljiva, poput otkria skrivenog pravila igre.

Otkrie pravila igre zasljepljuje i unaprijed nadoknauje najo
krutnije gubitke.
Tako je i s duhovitim iskazom. Ako traimo fatalno oslobaa
nje u jeziku, nailazimo na duhoviti iskaz koji je sam po sebi ras
plet jezika svojstven jeziku (i upravo je to kobno: isti znak pred
stavlja zgunjavanje i rastvaranje ivota, zaplet i rasplet dogaaja).
U jeziku koji je postao isti objekt, ironija (Witz) je objektivni
oblik tog raspleta. Posvuda, kao u Witzu, podvostruavanje i preobilje duhovni su oblik raspleta.
Sve se mora rasplesti na kobni i duhoviti nain, kao to se sve
na poetku pomijealo u izvornom obratu.
ak je i predodreenost oblik ironinog obrata svrnosti. Ali
tako je i sa sluajem. emu utemeljivati sluaj kao objektivni
proces, kad je rije o ironikom procesu? Naravno, on postoji, ali
protivno svekolikoj znanstvenosti, kao ironija kocke, podrazu
mijevajui i razinu molekula. I, dakako, i kobnost postoji, naporedno - u tome nema nikakva paradoksa. Razlika je u tome to je
ironija fatalnosti vea od one sluaja, to je ini traginijom i
zavodljivijom.
Istina, tu je prisutan i neki tamni i teki dio: zaobii predmet,
stati na stranu predmeta. Traiti drukije pravilo, drugu aksiomatiku: u tome nema nita mistinoga, nita od ultramondenih delirinih tvrdnji o subjektivnosti uhvaenoj u stupicu i koja bjei
prema naprijed u paroksistikom opisu. Treba naprosto nacrtati
tu drugu logiku, izigrati te druge strategije, ostaviti slobodno pol
je objektivnoj ironiji. I to je izazov, moda i besmislen, i koji se
izlae opasnosti onoga o emu pie - ali opasnosti se treba izloiti:
pretpostavka fatalne strategije mora biti takoer fatalna.
Ako tu ima moralnosti i ona je uhvaena u ekscentrini ciklus
svojih posljedica, ona je i sama hipermoralna, kao to je realno
hiperrealno. Vie nije na djelu moralna staza, nego moralna eks
taza. Ona je sama posebni uinak.
Lvi-Strauss je govorio da nas je napustio simboliki poredak,
u korist povijesti. Danas, kazuje Canetti, i sama se povijest po153
Simulacija i zbilja
vukla. to preostaje kako bismo zaobili objekt, njegove nastrane

i izvitoperene uinke, njegove fatalne uinke (fatalnost je tek ap
solutna sloboda njegovih posljedica). Semioragija.
Danas, kad je svaka kritika radikalnost postala nepotrebna,
svaka negativnost razrijeena u svijetu koji stvara privid da se
ostvaruje, kad je kritiki duh naao u socijalizmu svoje drugo
boravite, kad je posljedica elje uvelike prola, to nam preosta
je kako bismo stvari vratili na zagonentu nultu toku? Meutim,
zagonetka se izokrenula: neko je Sfinga postavljala ovjeku pi
tanje o ovjeku, koje je Edip vjerovao da je razrijeio, koje smo
svi vjerovali da smo razrijeili, a danas ovjek postavlja pitanje
Sfingi, neljudskome, pitanje o neljudskome, o fatalnome, o nehajnosti svijeta u odnosu na nae pothvate, o nemarenju svijeta
za objektivne zakonitosti. Predmet (Sfinga), koji je istananiji,
uope ne odgovara. Ali, ipak mora, ogluujui se o zakon, izi
gravajui elju, potajno razrijei neku zagonetku. to preostaje
nego zaobii tu zagonetku?
Naposljetku, sve se svodi na sljedee: pretpostavimo samo na
trenutak da je u poretku stvari neto kobno i zagonetno.
Kako god bilo, neto je glupo u naem dananjem poloaju.
Ima neeg glupog u sirovu dogaaju, na koji sudbina, ako uope
postoji, mora biti osjetljiva. Ima neeg glupog u sadanjim oblici
ma istine i objektivnosti ija nam vrhunska ironija mora udijeliti
milost. Sve se iskupljuje u jednom ili u drugom smislu. Sve se
odvija na jedan ili na drugi nain. Istina samo oteava stvari.
A ako je Posljednji sud, kao to svi znamo, za svakoga od nas,
u tome da spasimo ili ovjekovjeimo jedan trenutak svog ivota i
samo jedan, s kime podijeliti taj ironini kraj?
5.
Onkraj istinitog i lanog ili zloduh

slike
U vezi sa slikom openito (slikom medija, tehnolokom slikom)

elio bih podsjetiti na nastranost odnosa izmeu slike i njezinog
referenta, pretpostavljeno stvarnoga, na virtualnu i ireverzibilnu
zbrku polja slika i polja stvarnosti ije naelo sve manje razumi
jemo.
Postoje najrazliitiji modaliteti tog upijanja, te pometnje, tog
dijabolikog zavoenja slika. Valja radikalno posumnjati u nae
lo referentnosti slike, strategiju preko koje ona uvijek stvara priv
id da se odnosi na neki stvarni svijet, na stvarne predmete, da
reproducira neto to joj logiki i kronoloki prethodi. Nita od
toga nije istinito. Kao simulakr, slika prethodi stvarnosti u mjeri u
kojoj obre logiki, uzroni slijed stvarnoga i njegove reproduk
cije. Benjamin je to ve snano istaknuo, tu modernu revoluciju
poretka proizvodnje (stvarnoga, smisla) preko precesije, antici
pacije njezine reprodukcije, u svome eseju Umjetniko djelo u
razdoblju tehnike reprodukcije.
Upravo tu se slika nadaje najvjerodostojnijom, najvjernijom,
najprimjerenijom stvarnosti (a nae tehnoloke slike, bilo da je
rije o fotografiji, filmu ili televiziji, u velikoj su veini mnogo
"figurativnije", "realistinije"od svih slika prolih kultura) - i upra-
154
155
Simulacija i zbilja
vo tu je slika najdijabolinija, u svojoj slinosti (ne samo analokoj

nego i tehnolokoj) slika je najnemoralnija i najnastranija.
Ve su zrcalo i njegov privid uveli u svijet percepcija ironijski
uinak varke za oko, a znamo kakve se urokljivosti povezuju s
pojavom dvojnika. To je takoer istina za sve slike koje nas okru
uju - openito ih ralanjujemo u funkciji njihove vrijednosti
predstavljanja, to jest medija koji posreduje prisustvo i znaenje.
U golemoj veini sluajeva, dananje slike, fotografije, film, tele
vizija trebaju predstavljati svijet s naivnom slinou, s dirljivom
vjernou. Mi spontano vjerujemo u njihovu stvarnost. U krivu
smo. One samo prividno nalikuju stvarima, stvarnome, dogaaji
ma, licima. Ili radije, one su stvarno sline, ali upravo je sam
njihov konformizam dijabolian.
Mogao bi se pronai socioloki i politiki istoznanik tom di
jabolinom konformizmu, tom zloduhu konformizma u suvre
menom ponaanju masa koje takoer umiju tako dobro slijediti
ponuene modele, znaju tako dobro odraavati nametnute im ci
ljeve i samim time apsorbirati ih i ponititi. U tom se konformizmu
nahodi neka mo zavoenja u doslovnom smislu rijei, to jest
obrtanja, iskrivljavanja, zahvaanja, neka ironijska oaranost. Po
stoji neka vrsta kobne strategije konformizma. (Nedavni filmski
primjer jest film Woodyja Allena: Zelig).
Openitije, slika nije zanimljiva po svojoj ulozi odraza, zrcala,
suprotnome polu stvarnosti, po reprezentativnoj formi, nego kad
poinje kontaminirati stvarno i modelizirati ga, kad se prilagouje
stvarnosti samo da bi je bolje izobliila, tonije: kad istanano
preureuje stvarno sebi u korist, kad ga unaprijed odreuje do
stupnja te se stvarno vie nema vremena proizvesti kao takvo.
U dijalektikom odnosu izmeu stvarnoga i slike (za koji mi
elimo vjerovati da je dijalektian, naime itljiv u smislu stvar
noga u odnosu na sliku i obratno), ve je odavno za nas prevla
dala slika i nametnula svoju logiku, imanentnu, prolaznu, bez
dubine, nemoralnu logiku, s one strane istinitog i lanog, s one
strane dobra i zla, logiku istrebljenja vlastitog referenta, logiku
praska smisla u kojoj poruka nestaje na obzoru medija. U odnosu
156
Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike
na to pitanje svi mi ostajemo nevjerojatno naivni, i uvijek vje

rujemo da emo iznai neku ispravnu uporabu, to jest moralno,
razborito, pedagoko, informacijsko koritenje slike, ne uvia
jui da se slika na neki nain buni protiv te primjerene uporabe,
da ona nije prevoditeljica smisla ni razboritosti, nego, naprotiv,
praska, nijekanja smisla (dogaaja, povijesti, pamenja itd.).
Pomislimo na prizor iz Holokausta u televizijskoj emisiji o kon
centracijskim logorima...
Zbog svih tih razloga, ne vjerujem u pedagogiju slike, ni one
filmske, ni, a forteriori, one televizijske. Ne vjerujem u dijalek
tiku izmeu stvarnoga i slike, ni, prema tome, izmeu slike i pe
dagogije poruke i smisla. Tajnu slike (uvijek govorimo o tehni
kim i suvremenim slikama) ne treba, prema tome, traiti u njezinu
razlikovanju od stvarnoga, dakle, u njenoj vrijednosti predstav
ljanja (estetska, kritika i dijalektika vrijednost), nego, naprotiv,
u njezinu teleskopiranju stvarnoga, u njezinu raskidu sa stvarnim
te napokon u prasku slike i stvarnosti - postoji za nas konano
nerazlikovanje izmeu slike i stvarnosti koje vie ne ostavlja pros
tor predstavljanju kao takvome.
Tom dosluhu izmeu slike i ivota, ekrana i svakodnevnog
ivota svjedoimo svaki dan, najprirodnije na svijetu. Posebice u
Americi, u kojoj je zacijelo jedna od znaajnijih drai injenica
da je izvan samih kinematografskih dvorana cijela zemlja kinematografizirana. Prolazite pustinjom kao u westernu, prolazite
metropolama kao preko ekrana punog znakova i formula. ivot
je travelling, na djelu je kinetiki, kinematiki, kinematografski
prijelaz. Pri tome nalazimo jednako zadovoljstvo kao i u talijan
skim ili nizozemskim gradovima, u kojima, iziavi iz muzeja,
vidimo gradove koji su slika i prilika onih na slici, kao da su s
njih sili. Postoji tu neko udo koje podaruje, ak i amerikoj
prizemnosti, neku vrstu estetske forme, idealne pometnje koja
preobraava stvari na nain kako se one dogaaju u snu. Pri tome
film ne zadobiva izvanredni oblik djela (ak i genijalnog), ovdje
on cijeli ivot uranja u mitski ugoaj, tu je on uistinu oaravajui.
Zbog toga idolatrija zvijezda, kult holivudskih idola nije posre157
Simulacija i zbilja
dovana patologija, to je velianstveni oblik filma, to je njegova

mitska preobrazba, moda posljednji veliki mit naeg moderni te
ta. Upravo u mjeri u kojoj idol ne predstavlja nita, nego se nudi
kao ista strastvena, zarazna slika, brie se razlika izmeu stvar
noga bia i njegove imaginarne uznesenosti.
Zvijezde nisu romantini oslonac, one su silovito ostvareni
ideal. Kaemo: one nas potiu na snove, ali sanjati znai neto
drugo negoli biti oaran slikama. Meutim, idoli ekrana imanen
tni su odvijanju ivota u slikama. Oni su sustav raskone prefabrikacije, blistava sinteza stereotipa ivota i ljubavi. Oni utjelov
ljuju samo jednu strast: onu slike, i prisustvo elje u slici. Oni ne
potiu snove, ont jesu san i imaju sva njegova obiljeja: oni proiz
vode snani uinak kondenzacije (kristalizacije), bliskosti (nepo
sredno su priljepive) i, nadasve, oni imaju svojstvo trenutne vi
zualne materijalizacije (Anschaulichkeit) elje koja je takoer elja
sna. Oni nas tako ne navode na romantine ili seksualne imagi
narne tvorbe, oni su trenuta vizualizacija, neposredni ispis, ma
terijalni kola, uruavanje elje u sliku. Fetii, predmeti-fetii, koji
nemaju nieg zajednikog s imaginarnim, ali imaju sve s materi
jalnom fikcijom slike.
Sva ta pomalo divljaka razmiljanja primjerena su divljem
amateru poput mene, a takav sam elio i ostati - to jest u stanovi
tom smislu neobrazovan i oaran. Postoji neko prvobitno zadovo
ljstvo, neki antropoloki uitak u slici, sirova oaranost koja se
ne optereuje estetskim, moralnim, drutvenim ili politikim pro
sudbama. Ona je nemoralna, a ta je nemoralnost temeljna.
Ta sirova oaranost, s ove i one strane svakog moralnog ili
drutvenog odreenja, nije ona sna ili imaginacije, u tradicional
nom smislu. Jer na snove i matanje mogle su nas navesti i druge
slike, slikarstvo, grafika, kazalite, arhitektura i druga izraajna
sredstva (besumnje, jezik nas bolje navodi na snove od slike).
Postoji jo neto to je svojstveno naim modernim slikama-medijima: one nas toliko oaravaju ne zato to bi bile mjesto proiz
vodnje smisla i predstavljanja, nego zato to su, naprotiv, mjesto
nestajanja smisla i predstavljanja - mjesto koje nas oslobaa
158
svake prosudbe o stvarnosti, dakle mjesto fatalne strategije nije

kanja zbilje i naela zbiljnosti.
Doli smo do paradoksalne situacije u kojoj slika, nae slike,
one koje zapljuskuju nau svakodnevicu, koje preplavljuju na
ivot i ije je bujanje praktiki beskonano (dok je irenje smisla
uvijek ogranieno upravo svojim krajem, svojom svrnou - slika
duboko u sebi nema nikakve svrhe i djeluje preko krajnje blisko
sti, umnaajui se sukladno neodoljivom epidemijskom procesu,
koji danas nitko ne moe nadzirati - na je svijet uistinu postao
beskonaan, ili radije eksponencijalan preko slike, zahvaen je
sumanutom trkom za slikom, u sve veoj oaranosti koja se samo
jo poveava s videom i numerikom sintetikom slikom), doli
smo, dakle, do paradoksa da te slike za nas opisuju jednaku nemo
gunost stvarnoga i imaginarnoga.
Izmeu stvarnoga i imaginarnoga, i ponitavajui ravnoteu
izmeu njih, medij, medij-slika, nametnuo nam se nekom vrstom
fatalnosti koja posjeduje vlastitu logiku. Kaem da je na djelu
neki kobni proces, u smislu konane prisutnosti slike, bez mo
gue transcendencije smisla, bez mogue transcendencije povije
sti - kobni takoer u eksponencijalnom smislu: vie nije na djelu
linearno odvijanje slika i poruka, nego eksponencijalno obavijanje
medija oko sebe samog. Kobnost se nahodi u toj zanesenosti slika
ma bez svrhe (doslovce bez cilja), uslijed ega slika vie nema
druge sudbine doli da bude slika. Ista se stvar dogaa danas po
svuda, kada vie nema druge sudbine za proizvodnju doli proiz
vodnje - nadodreenost proizvodnje njom samom - kada seks
vie nema druge sudbine doli seksa - seksualna naododreenost
seksualnosti. Taj se proces danas moe svugdje zamijetiti - u na
jboljem i u najgorem smislu. I tada, u odsustvu pravila igre, stvari
se preputaju vlastitoj igri - slika postaje stvarnija od stvarnoga i sam film postaje filmskiji od filma, u nekoj vrsti vrtoglavice u
kojoj on samo nalikuje na sebe, bjei u vlastitu logiku, u savren
stvo vlastitog modela.
Odatle, kazao bih, proizlazi posebna erotska dimenzija naih
dananjih slika. U mnogim sluajevima te erotske i pornografske
159
Simulacija i zbilja
slike - cijela ta reklamna panoplija grudi, stranjica, seksa, izla

ganje golog tijela i seksualnog tijela - ima samo jedan smisao: ne
izraavanje neke elje, nego predstavljanje beskorisne objektiv
nosti stvari (dok je zavoenje izazov beskorisnoj objektivnosti
stvari). Seksualnost, golotinja, u reklami i drugdje, nadalje slui
tek kao specijalni efekt, uinak vjerodostojnosti, oajniki pokuaj
da se podcrta opstojnost neke stvari. Seksualnost je nadalje tek
obred prozirnosti. Seksualnost koju je valjalo skrivati, danas, para
doksalno, slui jedino maskiranju ono malo istine, malo stvar
nosti - i ona dakako takoer pridonosi toj obestijeljenoj strasti.
Ali odakle nam onda oaranost tim erotskim i pornografskim
slikama? Zacijelo ne od njihove zavodljivosti. Mi ih zapravo i ne
gledamo. Da bude pogleda, predmet se mora prekriti i otkriti,
nestati u svakom trenutku, to je razlog zbog kojega u pogledu
postoji neka vrsta titranja. Te slike golotinje, naprotiv, nisu snim
ljene u nekoj igri pojavljivanja i nestajanja. Tijelo je na njima ve
tu, poput drugih predmeta, bez iskre nekog mogueg odsustva, u
stanju posvemanjeg izostanka iluzije koje je ono istog prisust
va. U istinskoj slici neki su dijelovi vidljivi a drugi nisu, vidljivi
dijelovi ine druge nevidljivima, i uspostavlja se neka vrsta ritma
pojavljivanja i tajne, crta kliznosti imaginarnoga. Dok je ovdje
sve jednako vidljivo, sve dijeli isti prostor bez dubine. A oara
nost proizlazi upravo odatle, od te obestijeljenosti, na djelu je
estetika obestijeljenosti o kojoj je govorio Octavio Paz. Oara
nost je upravo ta obestijeljena strast pogleda bez predmeta, po
gleda bez slike. Odavno su svi nai medijima posredovani spek
takli, ukljuujui i onaj tijela, ukljuujui i onaj seksa, premostili
zid zapanjenosti. Zapanjenost paroksizmom tijela staklene pro
zirnosti, jednakim paroksizmom seksa, praznom pozornicom na
kojoj se vie nita ne dogaa, a kojom je, unato svemu, pogled
ispunjen. To nije sluaj samo s prizorom seksa nego i s pozorni
com informacije, ili onom politike: nita se tamo ne dogaa, pa
ipak mi smo time zasieni.
elimo li tu oaranost? elimo li taj oblik istog prisustva, eli
mo li tu pornografsku objektivnost svijeta? Kako to saznati? Be160
sumnje, na djelu je kolektivna vrtoglavica bijega prema naprijed

u bestidnosti iste i prazne forme, gdje je istodobno na djelu neumjerenost seksa i njegovo unienje, pretjeranost vidljivoga i nje
govo nazadovanje. Jer ta oaranost, koja je neka vrsta magije
nestajanja, jednako je prisutna u pornografskim slikama, kao i u
cijeloj modernoj umjetnosti iji je cilj, ija je opsjednutost do
slovce to da vie ne bude gledljivo, da ukloni svaku zavodljivost
pogledu. Moderna umjetnost vie uope nije umijee zavoenja,
kao to to nije niti moderna seksualnost.
Ali, s druge strane, ta bestidnost, i ravnodunost koja joj je
svojstvena, ne vodi nuno nekoj mrtvoj toci. One mogu s vre
menom iznova postati zajednike vrijednosti, vrijednosti pribjeita, vidimo uostalom kako se oko njih uspostavljaju novi
obredi, obredi prozirnosti. S druge pak strane, mi zacijelo tek glu
mimo komediju bestidnosti, komediju seksualnosti, kao to druga
drutva glume komediju ideologija, kao to talijansko druto, pri
mjerice, glumi komediju pomutnje i terorizma. U reklami, na dje
lu je komedija ogoljenog i "prostituiranog" enskog tijela (stoga
je naivno optuivati "prostituciju" enskoga tijela, kao to su na
ivne i sve zakonske odredbe u ime udorednosti). Seksualno oslo
boenje, sveprisutna pornografija, ukljuujui i onu informacije,
sudjelovanja, slobodnog izraavanja - kad bi sve to bilo istina,
bilo bi to nepodnoljivo. Kad bi sve to bilo istina, mi bismo uisti
nu prebivali u bestidnosti, to jest u ogoljeloj, prvobitnoj, neizvjetaenoj istini, ali ne bez pretenzija: suludo presezanje stvari
da izraze svoju istinu. Sreom, jo nismo doli dotle, jer se stvari
na svom vrhuncu, u trenutku svog obistinjenja, uvijek reverzibiliziraju, a ta reverzibilnost titi tajnu.
Nitko ne moe rei je li seks bio osloboen ili nije, nitko ne bi
mogao rei je li se postotak seksualnog uitka poveao ili nije. U
seksualnosti kao i u umjetnosti, ideja napretka je besmislen?.
Naprotiv, bestidnost, kao i prozirnost, pripadaju redu napredo
vanja. I one neumoljivo napreduju, upravo zato to vie ne pri
padaju redu seksualne elje, nego grozniavosti slike. Zahtjevnost
i prodrljivost, kad je rije u slici, rastu neumjereno. One su post161
Simulacija i zbilja
ale na odistinski seksualni predmet, jedini predmet nae elje. I

upravo u toj zamjeni, u toj pomutnji izmeu elje i njezine mate
rijalizirane inaice u slici (ne samo seksualne elje nego i elje za
znanjem i njezine materijalizirane inaice u "informaciji", od elje
do sna i njezine materijalizirane inaice u svim Disneylandima
svijeta, od elje za prostorom i njezine programirane inaice u
putovanjima za praznika, od elje za igrom i njezine programira
ne inaice u brojnim telematskim formama), u toj promiskuitetnosti, u toj posvudanjosti slika, u toj viralnoj zaraenosti stvari
preko slika nahodi se prozirnost i bestidnost nae kulture.
I tome nema ni granica ni nadzora, jer slike, za razliku od
spolnosti ivotinjskih vrsta, nad kojima bdije neka vrsta unutar
nje bioloke zakonitosti, nisu ni na koji nain zatiene od besko
nanog bujanja, budui da se spolno ne razmnoavaju te ne pozna
ju ni seks ni smrt. Zacijelo je i to razlog zbog kojega nas opsjedaju,
u tom razdoblju recesije i seksa i smrti, ije su mjesto one zau
zele. Mi zacijelo preko njih sanjamo o besmrtnosti praivotinja
koje se razmnoavaju ubeskraj uslijed bliskosti i poznaju samo
aseksualizirano ulanavanje.
6.
Prozirnost zla
Ogled o ekstremnim fenomenima
Budui da svijet vodi sumanutom stanju stvari,

Na nama je da se spram njeg sumanuto ophodimo.
Bolje je poginuti od ekstrema nego od ekstremiteta.
Nakon orgije
Ako treba odrediti sadanje stanje stvari, kazao bih da je to stanje
nakon orgije. Orgija je svaki rasprskavajui trenutak modernosti,
onaj oslobaanja na svim poljima. Politiko osloboenje, seksu
alno osloboenje, osloboenje proizvodnih snaga, osloboenje
razornih snaga, osloboenje ene, djeteta, nevsvjesnih pobuda,
osloboenje umjetnosti. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja,
svih obrazaca protu-predstavljanja. Bila je to posvemanja orgija
stvarnoga, racionalnog, seksualnog, kritikog i protu-kritikoga,
rasta i krize rasta. Proli smo svim putanjama proizvodnje i virtu
alne natproizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i
uitaka. Danas je sve osloboeno, kocke su baene, i svi smo se
nali pred kljunim pitanjem: to initi nakon orgije?
162
163
Simulacija i zbilja
Nadalje moemo samo simulirati orgiju i osloboenje, hiniti

da idemo sve bre u istome smjeru, ali u stvarnosti mi dobivamo
na ubrzanju u praznini, zbog toga to su sve konanosti oslobo
enja ve iza nas, a nas sada progoni, opsjeda upravo nasluivanje svih posljedica, dostupnost svih znakova, svih oblika, svih
elja. to onda initi? Upravo to je stanje simulacije, u kojemu
jedino moemo jo jednom odigrati sve scenarije budui da su se
oni ve dogodili - stvarno ili virtualno. To je stanje ostvarene
utopije, svih ostvarenih utopija, u kojemu treba paradoksalno
nastaviti ivjeti kao da se se one nisu zbile. Ali, budui da jesu, i
zato to vie ne moemo ivjeti u nadi da emo ih ostvariti, ne
preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonanoj
simulaciji. Mi ivimo beskonano reproducirajui ideale, fan
tazme, slike, snove koji su nadalje iza nas, i koje, unato svemu,
moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodu
nosti.
U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uope ne
onako kako smo oekivali. Posvuda je sve to je bilo osloboeno,
osloboeno samo zato da bi prelo u puko kolanje, da bi dospjelo
u orbitu. Uza stanovitu zadrku, moglo bi se rei da je neminovno
dostignue svakog osloboenja podravanje i napajanje mrea.
Osloboene su stvari osuene na neprekidne izmjene, pa, prema
tome, na sve veu neodreenost i na naelo neodreenosti.
Nita (ak niti Bog) ne nestaje svojim krajem ili smru, nego
bujanjem, zaraznou, zasienjem i prozirnou, gaenjem i istrebljenjem, epidemijom simulacije, prijenosom u drugu opstojnost
simulacije. Vie nije na djelu kobni modus ieznua, nego onaj
fraktalne rasprenosti.
Nita se vie doista ne odraava, ni u zrcalu ni u bezdanu (koji
i nije drugo doli beskonano podvostruenje svijesti). Logika viralne rasprenosti mrea vie nije ona vrijednosti, dakle niti istoznanosti. Nema vie revolucije, nego je na djelu cirkonvolucija, involucija vrijednosti. U isti mah tlaenje prema unutra i
odreenost svih sustava, neko unutarnje metastaziranje, groznia164
Prozirnost zla
vo samotrovanje koje ih navodi da se rasprsnu preko vlastitih

granica, da nadiu vlastitu logiku, ne u pukoj tautology i, nego u
porastu snage, u nevjerojatnu osnaivanju pri emu rade na vlas
titu unitenju.
Sve nas ti neoekivani obrati vode pitanju sudbine vrijednosti.
Neko sam, u neodreenoj elji za razvrstavanjem, ustanovio
trilogiju vrijednosti: prirodni stadij uporabne vrijednosti, robni
stadij razmjenske vrijednosti, strukturalni stadij vrijednosti-znaka. Prirodni zakon, robni zakon, strukturalni zakon vrijednosti.
Te su razlike, dakako, formalne, ali sve pomalo nalikuje raboti
fiziara, koji svakog mjeseca otkriju novu esticu. Jedna ne is
kljuuje drugu: one slijede jedna za drugom i zbrajaju se u hipotetikoj putanji. Tako u i ja pridodati novu esticu mikrofizici
privida. Nakon prirodnog stupnja, robnog stupnja, strukturalnog
stupnja, pojavio se i fraktalni stupanj vrijednosti. Prvome je odgo
varao prirodni referent, a vrijednost se razvijala pozivajui se na
prirodno ponaanje svijeta. Drugome je odgovarao opi ekviva
lent, a vrijednost se razvijala pozivajui se na logiku robe. Tree
mu je odgovarao kd i vrijednost se unutar njega rasprostirala
pozivajui se na ukupnost modela. Na etvrtome, fraktalnom stup
nju, ili viralnome, ili pak zrakastome stupnju vrijednosti vie uope
nema referencije, vrijednost zrai u svim smjerovima, u svim
meuprostorima, ne pozivajui se ni na to, pukim dodirivanjem.
Na fraktalnom stupnju vie nema ekvivalentnosti, ni prirodne ni
openite, vie nema u pravom smislu zakona vrijednosti, postoji
tek neka vrsta epidemije vrijednosti, ope metastaze vrijednosti,
bujanja i nasuminog rasprivanja. U strogom smislu, vie ne bi
trebalo govoriti o vrijednosti, budui da ta vrsta umanjenja i
lanane reakcije onemoguuje svaku procjenu. Ponovno se sve
dogaa kao u mikrofizici: jednako je nemogue raunati u ter
minima lijepo ili runo, istinito ili lano, dobro ili loe, kao i utvrditi
istodobno brzinu i poloaj neke estice. Dobro vie nije na ver
tikali zla, nita se vie ne rasporeuje po apscisama i ordinatama.
Svaka estica slijedi vlastito gibanje, svaka vrijednost ili djeli
165
Simulacija i zbilja
vrijednosti blista za trenutak na nebu simulacije, potom nestaje u

praznini, slijedei razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s
drugima. To je sama shema fraktalnosti, i to je dananja shema
nae kulture.
Kad su stvari, znakovi, radnje osloboeni svoje ideje, kon
cepta, svoje biti, vrijednosti, referencije, svog izvora i kraja, tada
poinje samoreprodukcija u beskraj. Stvari se nastavljaju odvijati
dok je njihova ideja davno ieznula. One nastavljaju funkcioni
rati u posvemanjoj ravnodunosti u odnosu na vlastiti sadraj. A
paradoks je u tome da funkcioniraju samo jo bolje.
Na taj nain nestalo je ideje o napretku, ali napredak se nas
tavlja. Ideja bogatstva koja pretpostavlja proizvodnju nestala je,
ali proizvodnja se samo jo bolje nastavlja. Ona se, naprotiv, jo
ubrzava u mjeri u kojoj postaje ravnoduna spram svojih prvot
nih ciljeva. I za politiku se moe rei da je njezine ideje nestalo,
ali se politika igra nastavlja u ravnodunosti koje ne poznaje niti
vlastiti ulog. Televizija pak djeluje u posvemanjoj ravnoduno
sti spra vlastitih slika (one bi se mogle nastaviti nizati ak i uz
pretpostavku da ovjeka nestane). Moda u svakom sustavu, u
svakom pojedincu postoji tajni nagon da se rijei vlastite ideje,
svoje biti, kako bi se mogao razbujati u svim smjerovima, ekstrapolirati u svim pravcima? Ali posljedice takve rastoenosti mogu
jedino biti kobne. Svaka stvar koja izgubi svoju ideju nalik je na
ovjeka koji je izgubio sjenu - ona zapada u mahnitost u kojoj se
gubi.
Tu poinje red ili metafiziki nered, opadanje uslijed dodiri
vanja, kancerozno bujanje (koje se vie ne podvrgava niti gen
etskom kodu vrijednosti). Tada se na neki nain na svim poljima
zatire velika pustolovina seksualnosti, seksualnih bia - na raun
ranijeg stupnja (?) besmrtnih i aseksualnih bia koja su se raz
mnoavala poput protozoa, jednostavnom diobom Istoga i otklo
nom od koda. Dananja tehnologizirana bia, strojevi, klonovi,
proteze, sva ona tee toj vrsti razmnoavanja i posve polako uvode
isti proces kod takozvanih ljudskih i seksualnih bia. Svi dana166
Prozirnost zla
nji pokuaji, na elu s biolokim istraivanjima, nastoje utanaiti

taj genetski nadomjestak, linearno razmnoavanje u nizu, kloni
ranje, partenogenezu, male samake strojeve.
U vrijeme seksualnog osloboenja, geslo je bilo maksimum
seksualnosti uz minimum reprodukcije. Danas bi san klonskoga
drutva bio upravo obrnut: maksimum reprodukcije uz najmanju
moguu koliinu seksa. Neko je tijelo bilo metafora due, po
tom je bilo metafora seksa, danas pak ono vie nije metafora bilo
ega, ono je mjesto metastaze, strojnog ulanavanja svih tih pro
cesa, programiranja u beskraj bez simbolike organizacije, bez
transcendentnog cilja, u pukoj promiskuitetnosti sa sobom samim
koja je u isti mah i promiskuitetnost mrea i objedinjenih kolanja.
Mogunost metafore nestaje na svim poljima. To je jedan od
vidova ope transseksualnosti koja se iri daleko preko seksa na sve discipline, u mjeri u kojoj one gube svoj specifini znaaj
i ulaze u proces pometnje i prijemivosti, u viralni proces neraz
likovanja koje je glavni dogaaj svih naih novijih dogaanja.
Ekonomija je postala transekonomija, estetika transestetika, seks
transseksualan, a svi ti procesi vode transverzalnom i univerzal
nom procesu u kojemu nijedan diskurs ne moe vie biti metafo
rom drugoga budui da metafore moe jedino biti ako postoje
razlikovna polja i razliiti predmeti. Meutim, kontaminacija svih
disciplina ukida tu mogunost. Totalna metonimija, viralna po
odreenju (ili po neodreenju). Viralna tema nije premjetanje
biolokog polja, jer sve u isto vrijeme i na isti nain zahvaa zatrovanost, lanana reakcija, neizvjesno i suludo irenje, metastaza.
Moda naa melankolija i proizlazi odatle, jer je metafora jo bila
lijepa, estetina, kod nje je jo na djelu bila razlika i iluzija razlike.
Danas je metonimija (nadomjetanje cjeline i jednostavnih dijelo
va, opa zamjena pojmova) odmijenila razoaranost metafore.
Slijedi odgovarajua zatrovanost svih kategorija, zamjena jed
nog polja drugim, brkanje rodova. Seks vie nije u seksu, nego
posvuda drugdje. Politika vie nije politika, nego se zarazno iri
na sva polja: ekonomiju, znanost, umjetnost, sport... I sam sport
167
Simulacija i zbilja
nije vie u sportu - u opem stilu izvedbe, on pripada polju poslo

vanja, seksu, politici. Sve je proeto sportskim koeficijentom iz
vrsnosti, napora, rekorda i djetinjastog samonadilaenja. Na taj
nain svaka kategorija doivljava prijelaz u fazi, u kojoj se nje
zina bit razvodnjava u homeopatske, potom u infinitezimalne doze
u cjelokupnu rjeenju, sve do ponitenja te ostavlja tek neutvrdivi trag, kao to je sluaj s tragovima na vodi.
Tako sida nije u tolikoj mjeri posljedica pretjeranosti u seksu i
uitku, koliko seksuanog raspadanja zbog opeg uvlaenja u sva
polja ivota, tog izraivanja seksa u sve prizemne inaice seksu
alne oaranosti. U posvemanjoj seksualizaciji imunitet opada,
gubi se spolna razlika i, slijedno tome, sama seksualnost. U tom
lomu naela seksualne stvarnosti, na fraktalnu, mikrobioloku i
nehomoidnu razinu nastupa temeljna pometnja epidemije.
Moda jo pamtimo seks kao to voda uva sjeanje na bes
konano rasprene molekule, ali upravo to i jest molekularno
pamenje, sjeanje atoma na neki raniji ivot, to nije pamenje
oblika i pojedinosti (moe li voda zapamtiti oblik crta lica, boju
oiju?). Na taj nain mi pamtimo otisak neke seksualnosti bez
lica, beskonano razvodnjenog u loncu politike, medijske, ko
munikacijske kulture te napokon u viralnoj rasprostranjenosti side.
Nametnut nam je zakon zamjene rodova. Sve je seksualno.
Sve je politiko. Sve je estetiko. Naporedno. Sve je zadobilo
politiko znaenje, nadasve nakon 1968.: svakodnevni ivot, ali
i ludost, jezik, mediji, pa i elja, svi oni postaju politikom u mjeri
u kojoj su prisutni na polju oslobaanja i kolektivnih masovnih
procesa. Istodobno, sve je postalo seksualno, sve je predmet elje:
vlast, znanje, sve se tumai fantazmima i potiskivanjem, seksu
alni je stereotip sve proeo. U isto vrijeme sve se estetizira: poli
tika se estetizira u spektaklu, seks u reklami i porno-produkciji,
ukupnost djelatnosti u onome to se obino nazva kulturom, neka
vrsta medijske i publicitarne semiologizacije sve preplavljuje Xerox stupanj kulture. Svaka je kategorija dovedena do najveeg
stupnja generalizacije i samim time gubi svaku osobitost i razvodnjuje se u svim drugima. Kad sve postane politika, vie nita
168
Prozirnost zla
nije politika i rije vie nema smisla. Kad sve postane seks, vie
nita nije seksualno i seks gubi svako odreenje. Kad je sve este
tika, nita nije ni runo ni ljepo i same umjetnosti nestaje. To para
doksalno stanje stvari, koje je u isti mah posvemanje ispunjenje
jedne ideje, savrenstvo modernog pokreta i njegovo poricanje,
njegovo ukidanje samom njegovom pretjeranou, njegovim ire
njem preko vlastitih granica moe se saeti na jedan nain: transpolitika, transseksualnost, transestetika.
Vie nema ni politike, ni seksualne, ni umjetnike avangarde
koja bi odgovarala sposobnosti anticipacije, pa prema tome i
mogunosti radikalne kritike u ime elje, u ime revolucije, u ime
oslobaanja oblika. Taj je revolucionarni zamah nadien. Velian
stveni pokret modernosti nije doveo preobrazbi svih vrijednosti,
kao to smo sanjali, nego raprenosti i zamrenosti vrijednosti iji
je rezultat za nas posvemanja pometnja, nemogunost ponovnog
saimanja naela estetskoga odreenja stvari, jednako kao ni sek
sualnoga ili politikoga.
Proletarijat nije uspio sebe ukinuti kao takav, to je povijesna
oevidnost stoljea i pol nakon Marxa. Nije se uspio zanijekati
kao klasa i samim time ukinuti klasno drutvo. Moda je tome
tako i zato to on i nije bio klasa, kao to se govorilo, a da je
jedina istinska klasa bilo graanstvo, te se prema tome jedino
ono moglo zanijekati. To to je ono zapravo uinilo, a kapital
zajedno s njime stvorilo je neko drutvo bez klasa, ali koje nema
nieg zajednikog s onime koje bi proizalo iz revolucije i nega
cije proletarijata kao takvoga. Proletarijat je naime naprosto nestao.
Uruio se u isto vrijeme kad i klasna borba. Da se kapital nastavio
razvijati sukladno vlastitoj proturjenoj logici, proletarijat bi ga
zacijelo bio porazio. Marxovoj se analizi u idealnom smislu nema
to zamjeriti. On naprosto nije predvidio mogunost da se kapi
tal, suoen s tom imanentnom prijetnjom, na neki nain transpolitizira, da se postavi na orbiti ponad proizvodnih odnosa i poli
tikih suprotnosti, da se osamostali u plutajuem, zanesenom i
proizvoljnom obliku, i na taj nain cijeli svijet podredi svojoj sli
ci. Kapital (ali, moemo li ga jo tako zvati?) stvara slijepu ulicu
169
Simulacija i zbilja
izmeu politike ekonomije i zakona vrijednosti: u tom je smislu

on uspio izbjei svoj vlastiti kraj. Nadalje, on djeluje s onu stranu
vlastitih ciljeva, i ne pozivajui se ni na to. Poetni dogaaj te
mijene zacijelo je bila kriza 1929., krach 1987. bio je tek epizoda
istog procesa.
U revolucinarnoj je teoriji takoer bila iva utopija o nestanku
drave, o tome da se politika zanijee kao takva, u apoteozi i
razvidnosti drutvenoga. Nita od toga. Politika je dodue nesta
la, ali se nije transcendirala u drutveno, nego je drutveno po
vukla u svome ieznuu. Mi danas imamo transpolitiku, tj. nulti
stupanj politike koji je takoer stupanj njezine reprodukcije i bes
konane simulacije. Jer sve to nije nadilo samo sebe ima pravo
na revival bez kraja. Stoga politika nikad nee prestati nestajati,
ali nee niti bilo emu drugome dopustiti da se postavi na njezino
mjesto. Mi prebivamo u histerezi politike.
Jednako tako, umjetnost nije uspjela, sukladno estetskoj utopiji
modernih vremena, da se transcendira u idealni oblik ivota (pri
je nije trebala nadilaziti samu sebe prema nekom totalitetu jer je
on ve bio ovdje, a on bio je religijski). Umjetnost se nije poni
tila u nekoj transcendirajuoj idealnosti, nego u opoj estetizaciji
svakodnevnog ivota, nestala je u ime pukog kolanja slika, u transestetici banalnosti. U tom razvoju umjetnost je ak prestigla i kap
ital. Ako je odluan politiki dogaaj bila strateka kriza 1929.,
kojom je kapital otvorio transpolitiko razdoblje masa, temeljni
dogaaj umjetnosti zacijelo je bila pojava dadaizma i Duchampa,
u kojoj je umjetnost, nijeui vlastito pravilo estetske igre, zapoe
la transestetiko razdoblje banalnosti slika.
Ni seksualna utopija nije se ostvarila. Naime, ona koja bi dovela
do negacije seksa kao izdvojene djelatnosti i do njegova ispunje
nja kao totalnog ivota - onoga o emu jo sanja seksualno oslo
boenje: totalitet elje i njezina ispunjenja u svakome od naj,
naporedno mukoga i enskoga, sanjane seksualnosti, ustolien
ja elje s one strane razlike izmeu spolova. Meutim, preko sek
sualnog oslobaanja seksualnost je jedino uspjela osamostaliti se
kao ravnoduno kolanje znakova seksa. Ako smo doista na putu
170
Prozirnost zla
prijelaza prema nekom transseksualnom stanju, u njemu nema

niega od revolucije ivota preko seksa, nego je u svemu prisut
na pometnja i promiskuitetnost koji vode virtualnoj ravnoduno
sti seksa.
Nije li, jednako tako, posljedica uspjenosti komunikacije i
informacije nemogunost drutvenog odnosa da nadie sebe kao
otueni odnos? U nedostatku toga on se podvostruuje u komu
nikaciji, umnaa se u brojnosti mrea i pada u ravnodunost mrea.
Komunikacija je neto drutvenije od drutvenoga, neto hiperrelacionalno, drutvenost koju su preaktivirale tehnike drutveno
sti. A drutvenost u svojoj biti to nije. Bila je ona san, mit, utopija,
konfliktna i kontradiktorna forma, u svakom sluaju povremeni i
izuzetni dogaaj. Banalizirajui meuprostor, komunikacija vodi
drutvenu formu u ravnodunost. Zbog toga nema utopije komu
nikacije. Utopija komunikacijskoga drutva nema smisla, budui
da upravo komunikacija rezultira nesposobnou drutva da se
nadie u ime drugih ciljeva. Jednako je i s informacijom: pretjeranost znanja jednomjerno se raspruje po povrini u svim smje
rovima, ali se jedino komutira. U meuprostoru, sugovornici su
ukljueni jedan u drugoga poput utikaa u utinicu. Komunicira
"se", kao to dobro iskazuje neodreeni subjekt, nekom vrstom
jednosmjerne, trenutne struje, a da bi se komunikacija odvijala
dobro, sve se treba odvijati brzo, nema vremena za tiinu. Tiina
je protjerana s ekrana, izgnana iz komunikacije. Posredovane slike
(a posredovani su tekstovi poput slika) nikad ne ute: slike i poruke
trebaju slijediti jedne za drugima, bez prekida. Meutim, upravo
je tiina ona sinkopa u strujnome krugu, ona mala katastrofa, onaj
lapsus koji, primjerice, na televiziji, postaje nadasve znaajnim prekid optereen istodobno tjeskobom i likovanjem, potvrujui
da sva ta komunikacija u osnovi nije drugo doli prisilni scenarij,
neprekidna fikcija koja nas osigurava od praznine, praznine ekra
na, ali takoer praznina naega duhovnog ekrana, ije slike vre
bamo s istom oaranou. Slika ovjeka koji, u danu trajka, sje
di i promatra svoj prazni televizijski ekran, jednog e dana biti
meu najljepim slikama antropologije 20. stoljea.
171
Simulacija i zbilja
Transestetsko
Umjetnost, kao to vidimo, posvuda buja, a diskurs o umjetnosti
jo bre, ali u vlastitoj duhovnosti, u svojoj pustolovini, snazi
stvaranja iluzije, sposobnosti nijekanja stvarnoga i suprotstavlja
nja stvarnome drukijeg uprizorenja, u kojemu stvari slijede pravilo
neke vie igre, transcendirajui lik u kojemu bia, prema uzoru
na linije i boje na platnu, mogu izgubiti svoje znaenje, nadii
vlastiti cilj i u zanosu zavedenosti iznova dosegnuti svoj idealni
oblik, pa bio on i onaj vlastite destrukcije, u tom je smislu Umjet
nosti nestalo. Nestala je kao simboliko ortatvo zahvaljujui
kojemu se razlikuje od puke i jednostavne proizvodnje estetskih
vrijednosti koju poznajemo pod imenom kulture: bujanje znako
va u beskraj, reciklaa prolih u sadanjih formi. Vie nema te
meljnog pravila, kriterija prosudbe niti uitka. Danas na polju
estetike vie nema Boga koji bi prepoznao svoje stado. Ili, slijed
no drugoj metafori, nema vie zlatne podloge prosudbe niti es
tetskog uitka. Tako je i s novanicama koje se vie ne mogu
promijeniti, pa nadalje kolaju svaka za sebe, bez mogue kon
verzije u vrijednost ili u stvarno bogatstvo.
Jednako je i s umjetnou: na stupnju smo ultrabrzog kolanja
i nemogunosti razmjene. "Djela" se vie ne razmjenjuju ni meu
sobom niti kao referencijalne vrijednosti. Nema vie onog tajnog
ortatva s njima koje ini snagu kulture. Vie ih ne iitavamo,
dekodiramo ih sukladno sve proturjenijim kriterijima.
Nita u njima vie ne proturjei. Neogeometrija, novi ekspre
sionizam, nova apstrakcija, nova figuracija, sve to udesno supostoji u posvemanjoj ravnodunosti. Upravo zato to sve te tenden
cije vie nemaju navlastita duha, mogu one supostojati u istome
kulturalnom prostoru. Zato to u nama pobuuju duboku ravno
dunost mi ih moemo primati naporedno.
Svijet umjetnosti doimlje se neobino. Kao da je nastupila stan
ka u umjetnosti i nadahnuu. Kao da se neto to se velianstveno
razvijalo tijekom nekoliko stoljea iznenadno zaustavilo, uasnuto
vlastitom slikom i bogatstvom. Iza svakog grevitog pokreta su172
Prozirnost zla
vremene umjetnosti nahodi se neka vrsta inercije, neto to se

vie ne uspijeva nadii i to krui oko sebe u sve brem ponav
ljanju. Zastoj ivue forme umjetnosti, a u isto vrijeme bujanje,
burno preobilje, brojne inaice svih ranijih formi (ivot koji po
kree u sebi ono to je mrtvo). Sve je to logino: gdje ima staze
ima i metastaze. Kad se prestane upravljati ivuom formom, kad
prestane vrijediti genetsko pravilo igre (u raku), elije poinju
bujati u neredu. U osnovi, u neredu koji danas vlada u umjetno
sti, moglo bi se iitati raspad tajnoga koda estetike, kao to se u
nekim biolokim zastranjenjima moe prepoznati raspad genet
skoga koda.
Oslobaanjem formi, linija, boja i estetskih koncepcija, mje
avinom svih kultura i svih stilova nae je drutvo proizvelo opu
estetizaciju, promaknue svih oblika kulture, ne previdjevi niti
oblike antikulture, uspostavljanje svih obrazaca predstavljanja i
protu-predstavljanja. Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli
utopija, dakle neto to izmie svakoj realizaciji, danas je ta utopija
u cijelosti ostvarena: preko medija, informatike, videa, cijeli je
svijet postao sposoban za stvaranje. ak se i antiumjetnost, naj
radikalnija od umjetnikih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp
instalirao svoj nosa za boce, a Andy Warhol poelio postati
strojem. Cijela je industrijska mainerija svijeta postala estetizirana, svekoliku beznaajnost svijeta preobrazila je estetika.
Kaemo da je veliki pothvat Zapada merkantilizacija svijeta,
injenica da je sve prepustio sudbini robe. Vjerojatno je ipak prije
bila na djelu estetizacija svijeta, njegovo kozmopolitsko uprizore
nje, prenoenje u slike, njegova semioloka organizacija. Ponad
trgovakog materijalizma, mi svjedoimo semiurgiji svih stvari
preko reklame, medija, slika. Estetizira se, kulturalizira i muzealizira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Sve se kazuje, sve
izraava, sve poprima snagu ili nain znaka. Sustav u manjoj mjeri
djeluje na osnovi vika vrijednosti robe, nego na osnovi vika
estetske vrijednosti robe, nego na osnovi vika estetske vrijedno
sti znaka.
173
Simulacija i zbilja
Govori se o dematerijalizaciji umjetnosti, s pojavom minimal

arta, konceptualne umjetnosi, efemerne umjetnosti, ustanovila se
cijela jedna estetika prozirnosti, nestajanja i obestjeljenja, ali,
ustvari, estetika se posvuda materijalizirala u svome operacionalnom obliku. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost
prisiljena biti minimalnom, provoditi vlastito nestajanje. To ona
ini ve dulje od pola stoljea, prema svim pravilima igre. Poput
svih formi koje nestaju, ona se pokuava podvostruiti u simulaciji, ali uskoro e je posve nestati, ustupivi mjesto golemome
umjetnom muzeju i raspomamljenoj reklami.
Eklektika vrtoglavica oblika, eklektika vrtoglavica uitaka:
to je ve obrazac baroka. Ali, u baroku, vrtoglavica umjenosti
(varke) bila je u isti mah i vrtoglavica tjelesnoga. Poput ljudi baro
ka, mi smo stvorenja oarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti.
Ne od onih koji unitavaju slike, nego od onih koji proizvode
mnotvo slika na kojima se nema to vidjeti. Veina suvremenih
slika, video, slikarstvo, plastine umjetnosti, audiovizualone sin
tetike slike doslovce su slike na kojima se nema to vidjeti, slike
bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino nasluujemo da je
neto iza svake od nje nestalo. A one su jedino to: trag neega to
je nestalo. Na jednobojnoj slici oarava nas izvanredno odsustvo
svake forme. Na djelu je brisanje - jo u formi umjetnosti - svake
estetike sintakse, jednako kao to nas u transseksualnosti oara
va nestanak - jo u obliku spektakla - spolne razlike. Te slike
nita ne skrivaju, one nita ne otkrivaju, one posjeduju, kazali
bismo, neku negativnu snagu. Jedina prednost (ali golema) kutije
Campbella Andyja Warhola jest u tome to se vie ne postavlja
pitanje lijepog i runog, stvarnog ili nestvarnosg, transecendencije ili imanencije, jednako kao to su bizantske ikone doputale
da se vie ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga - a da se ipak u
nj ne prestane vjerovati.
U tome je udo. Nae su slike poput ikona: one nam doputaju
da nastavimo vjerovati u umjetnost iskljuujui pitanje njezine
opstojnosti. Stoga moda valja svekoliku nau suvremenu umjet
nost smatrati obrednom cjelinom za obrednu uporabu, usredoto174
Prozirnost zla
ujui se jedino na njezinu antropoloku ulogu i ne pozivajui se

ni na kakav estetski sud. Na taj smo se nain vratili na stupanj
kulture primitivnih drutava (spekulativni fetiizam trita umjet
nina i sm je dio obreda prozirnosti umjetnosti).
Mi se nahodimo na polju ultra i infraestetike. Beskorisno je u
naoj umjetnosti traiti cjelovitost ili estetsku sudbinu. To je kao
kad bismo traili plavetnilo neba u infracrvenom ili ultraljubiastome.
Utoliko smo, ne prebivajui vie ni u lijepom ni u runom,
nego u nemogunosti da o njima sudimo, osueni na ravnodu
nost. Ali, s one strane te ravnodunosti i odmjenjujui estetski
uitak, pomalja se jo jedna fascinacija. Jednom kad su lijepo i
runo osloboeni svako svoje prisile, na neki se nain umnaaju:
postaju oni ljepe od lijepoga odnosno runije od runoga. Na taj
nain dananje slikarstvo ne njeguje naprosto runou (koja je jo
estetska vrijednost), nego ono runije od runoga ("bad", "worse",
"kitsch "), runoa na drugome stupnju zbog toga to je osloboena
odnosa prema svojoj suprotnosti. Osloboeni "istinskog" Mondriana, slobodni ste initi "veeg Mondriana od Mondriana".
Osloboeni pravih naivaca, moete biti "naivniji od naivaca" itd.
Osloboeni stvarnoga, moete initi stvarnije od stvarnoga: hiperstvarno. Uostalom, sve je poelo s hiperrealizmom i pop artom,
uzdizanjem svakodnevnog ivota do ironijske snage fotografskog
realizma. Danas taj pokret obuhvaa sve umjetnike forme i sve
stilove bez razlike te one ulaze u transestetiko polje simulacije.
Naporednica tom pokretu je samo trite umjetnina. I na nje
mu se to zbilo zbog toga to je ukinuta svaka trgovaka zakonito
st vrijednosti, sve postaje "skuplje od skupoga", skupo na kvad
rat: cijene postaju vrtoglave, ponuda sumanuta. Kao to se igra
poinje iriti u svim smjerovima kad vie nema pravila estetske
igre, jednako tako i trite, kad se izgubi svako pozivanje na za
kon razmjene, zapada u pekulacije bez konica.
Jednako oduevljenje, jednako ludilo, jednaka pretjeranost.
Reklamno dizanje cijene umjetnosti upravno je razmjerno nemo175
Simulacija i zbilja
gunosti estetske procjene. Vrijednost raste u odsustvu procjene

vrijednosti. Na djelu je ekstaza vrijednosti.
Tako danas postoje dva trita umjetnina. Jedno se jo uprav
lja prema hijerarhiji vrijednosti, iako su i one ve sporne. Drugo
se ugledalo na primjer plutajuih i neukrotivih kapitala na tritu
novca: na djelu je ista pekulacija, posvemanja pokretljivost
koja, kazali bismo, nema drugoga opravdanja doli upravo prko
siti zakonu vrijednosti. To trite umjetnosti blie je pokeru, potlachu ili space-operi u hiperprostoru vrijednosti. Treba li se zbog
toga sablanjavati? U tome nema nieg nemoralnog. Budui da
je umjetnost dananjice s one strane lijepog i runog, trite je s
one strane dobra i zla.
Transseksualno
Seksualno tijelo danas je preputeno nekoj vrsti umjetne sudbine.
A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Transseksualno ne u
anatomskom smislu, nego u openitijem smislu travestije, igre
preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spol
nog razlikovanja, igre spolne ravnodunosti, nerazlikovanja spol
nih polova i ravnodunosti prema seksu kao uitku. Seksualno
smjera uitku (to je lajtmotiv oslobaanja), transseksualno smjera
artificijelnosti, bilo da je rije o promjeni spola ili o igri znakova
koji se oituju u odijevanju, morfologiji, pokretima svojstvenim
travelosima. U svakom sluaju, bilo da je rije o kirurkom, semiurkom zahvatu, o znaku ili organu, na djelu su proteze i danas,
kada je sudbina tijela da postane protezom, logino je da model
seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane
mjestom zavoenja.
Svi smo mi transseksualci. Jednako kao to smo potencijalni
bioloki mutanti, potencijalni smo i transseksualci. I to nije pita
nje biologije. Mi smo svi simboliki transseksualci.
Progledajte Cicciolinu. Postoji li izvanrednijeg utjelovljenja sek
sa, pornografske nevinosti seksa? Usporeivali su je s Madonn176
Prozirnost zla
om, nevinim plodom aerobika i ledenjake estetike, lienim svake

drai i senzualnosti, miiavim androidom koji je upravo zbog
toga i mogao postati idolom sinteze. Ali, nije li i Cicciolina transseksualka? Duga platinasta kosa, grudi razgoljene do sumnjivih
razmjera, idealni oblici lutke za napuhavanje, poudni erotizam
stripa ili znanstvene fantastike i, nadasve, pretjeranost seksual
nog diskursa (nikad perverznog, nikad preslobodnog), posvema
nja transgresija s kljuem u ruci; idealna ena za voenje ljubavi
preko telefona plus mesoderna erotska ideologija koju nijedna
ena dananjice nije spremna provoditi - izuzev upravo transseksulake, travestita: jedino oni, kao to znamo, ive od neumjerenih
znakova, mesodernih oznaka seksualnosti. Putena ektoplazma
Ciccioline ovdje se nadovezuje na umjetni Madonnin nitroglicerin,
ili na androginu i frankensteinovsku dra Michaela Jacksona. Svi
su oni mutanti, travelosi, bia genetski barokna, iji erotski look
skriva generiku neodreenost. Svi su oni gender-benders, pre
bjezi, otpadnici seksa.
Pogledajte Michaela Jacksona. Michael Jackson je samotni mu
tant, prethodnik savrenog mjeanca zbog toga to je univerza
lan, nove rase ljudi nakon postojanja rasa. Djeca danas ne zaziru
od drutva mjeanaca: ono je njihov svijet i Michael Jackson
utjelovljuje ono to oni zamiljaju idealnom budunou. Tome
jo valja dodati injenicu da je Michael dao operirati lice, izravnati
kosu, izbijeliti kou, rijeju, da je brino iskonstruirao svoj iz
gled: na taj je nain postao nevinim i istim djetetom - umjetnim
androginom iz bajke koji, bolje od Krista, moe ovladati svije
tom i izmiriti ga, jer je on bolji od djeteta-boga: dijete-proteza,
embrij svih sanjanih oblika mutacije koji e nas osloboditi rase i
seksa.
Mogli bismo govoriti i o travelosima u estetici kojih bi amblematski lik bio Andy Warhol. Poput Michaela Jacksona, Andy
Warhol je samaki mutant, pretea savrenog i univerzalnog mje
anca u umjetnosti; nove estetike nakon svih estetika. Poput Jack
sona, i on je posve umjetni lik, i on nevin i ist, androgin nove
177
Simulacija i zbilja
generacije, neka vrsta mistine proteze i umjetnog stroja koji nam

svojim savrenstvom u isti mah isporuuje seks i estetiku. Kad
Warhol kae: "Sva su djela lijepa, nemam to birati, suvremena
su djela vrijedna...", kada kae: "Umjetniko je djelo svugdje,
prema tome, ono vie ne postoji, svi su ljudi genijalni, svijet takav
kakav jest, ak i u svojoj banalnosti, jest genijalan", nitko u to ne
moe vjerovati. Ali on time opisuje olienje moderne estetike, a
to je ono radikalnog agnosticizma.
Svi smo mi agnostici, ili travelosi umjetnosti ili seksa. Vie
nemamo ni seksualnog ni estetskog uvjerenja, ali ga svi propovi
jedamo.
Mit o seksualnom osloboanju ostaje iv u razliitim oblicima
stvarnosti, ali u mati prevladava transseksualni mit, sa svojim
androginim i hermafroditskim inaicama. Nakon orgije, travesti
ja. Nakon elje, zraenje svih erotskih simulakra, darmar i trans
seksualni kitsch u punom sjaju. Postmoderna pornografija, ako
hoete, u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje
dvosmislenosti. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i
politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se danas Cicciolinu moe izabrati kao predstavnicu u talijanski parlament, to je
upravo stoga to se transseksualno i transpolitiko spojilo u istoj
ironinoj ravnodunosti. Ta performansa, nezamisliva prije sve
ga nekoliko godina, svjedoi o injenici da nije samo seksualna
kultura nego svekolika politika kultura prela na stranu trave
stije.
Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima, egzor
cizma elje pretjerivanjem njezina uprizorenja, mnogo je djelo
tvornija od sluenja zabranom dobre stare represije. Ali, za raz
liku od potonje, vie uope ne uoavamo kome ona koristi, jer je
podnosi cijeli svijet, bez razlike. Taj je reim travestije postao
sama osnova naeg ponaanja, sve do naeg traganja za identite
tom i razlikom. Vie nemamo vremena traiti identitet u arhivima,
u pamenju, niti u projektu ili nekoj budunosti. Nama treba tre
nutno pamenje, neposredno ukapanje, neka vrsta publicitar178
Prozirnost zla
nog identiteta koji se moe provjeriti u istom trenutku. Stoga se

danas ne trai u toj mjeri zdravlje, koje je stanje organske ravno
tee, nego prolazno higijensko i publicitarno zraenje tijela - u
mnogo veoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje.
U terminima mode i izgleda, vie se ne trai u toj mjeri ljepotu ili
zavodljivost, nego look.
Svatko traga za svojim lookom. Budui da vie nije mogue
iznai dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, preostaje tek
in privida ne brinui se o bivstvovanju, ak niti o tome da nas
drugi gledaju. Nije na djelu iskaz "Postojim, tu sam.", nego: "Vid
ljiv sam, ja sam slika - look, look !" Nije ak niti rije o narcisoid
nosti, nego o poizvanjtenju bez dubinskog, nekoj vrsti publicitarne prostodunosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog
izgleda.
Look je neka vrsta minimalne slike, najmanje odreenosti,
poput videoslike, taktilne slike, kao to bi kazao McLuhan, koja
ne izaziva ak ni pogled ni divljenje, to je moda jo inila, nego
puki posebni uinak bez posebnog znaenja. Look vie nije moda.
to je nadieni oblik mode. On se ne poziva na neku logiku razliko
vanja, vie nije na djelu igra razlika, tu se igra na razliku ne vjerujui
u nju. Na djelu je ravnodunost. Biti "ja" prolazna je izvedba bez
sutranjice, razoarani manirizam u svijetu bez manira...
Gledajui unatrag, ta pobjeda transseksualnog i travestije baca
neobino svjetlo na seksualno oslobaanje ranijih narataja. Ono
pak, prema vlastitu diskursu, nipoto nije provala maksimalne
erotske vrijednosti tijela, povlateno ustolienje enskoga i uitka,
i vjerojatno predstavlja tek meufazu prema pometnji rodova.
Seksualna e revolucija moda biti tek stadij na putu prema transseksualnosti. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije.
Kibernetika revolucija vodi ovjeka, suoena s poistovjei
vanjem mozga i kompjutora, kljunom pitanju: "Jesam li ovjek
ili stroj?". Genetika revolucija u tijeku vodi pitanju: "Jesam li
ovjek ili virtualni klon?". Oslobodivi se virtualnosti elje, seks
ualna revolucija vodi temeljnom pitanju: "Jesam li mukarac ili
179
Simulacija i zbilja
ena?" (Psihoanaliza je barem pridonijela naelu seksualne neiz

vjesnosti.) Koliko je do politike i drutvene revolucije, koja je
prototip svake druge, ona je navela ovjeka, omoguivi mu da
se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom, da se, sukladno
neumoljivoj logici, upita gdje je njegova volja, to on zapravo
eli i to s pravom moe oekivati od sebe - nerjeivi problem.
To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom poinje neo
dreenost, tjeskoba i pometnja. Jednom kad se orgija dovrila,
osloboenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generikim i
seksualnim identitetom, uza sve manje moguih odgovora, s obzi
rom na kolanje znakova i mnotvo zadovoljstava. Na taj smo nain
postali transpolitini, to jest politiki ravnoduna i nerazluiva
bia, androgini i hermafroditi, nakon to smo uloili, probavili i
odbacili najproturjenije ideologije, nosei jo jedino masku i
postavi, u glavi, moda na svoju tetu, politiki travelosi.
Transekonomsko
Zanimljivost u vezi sa slomom na Wall Streetu 1987. jest neiz
vjesnost u vezi s moguim nastupanjem karastrofe. Je li u toku,
hoe li doi do istinske katastrofe? Odgovor: nee doi do stvar
ne katastrofe, jer mi ivimo pod znakom virtualne katastrofe.
U vezi s time, bjelodano se oitovao raskol izmeu fiktivne
ekonomije i realne ekonomije - upravo to, taj raskol titi nas od
stvarne katastrofe proizvodnih ekonomija.
Je li to dobro ili loe? Na djelu je isto to i distorzija izmeu
orbitalnog rata i teritorijalnog rata. Oni se nastavljaju posvuda, ali
nuklearni rat ne izbija. Da nije dolo do razdvajanja izmeu dvoga,
ve bi odavno dolo i do atomskog rata. Nama vladaju bombe,
ali virtualne katastrofe ne izbijaju: meunarodni burzovni i finan
cijski slom, atomski rat, dunika bomba Treega svijeta, de
mografska bomba. Dakako, moe se govoriti da e se sve to neiz
bjeno rasprsnuti jednoga dana, kao to je i predvieno da e
uslijed seizmikih gibanja tlo Kalifornije skliznuti u Pacifik tije180
Prozirnost zla
kom sljedeih pedeset godina. Ali injenice su tu: mi smo u situ

aciji u kojoj stvari jo ne pucaju. Jedina je stvarnost to groznia
vo orbitalno kolo kapitala koje jednom kad se prekine ne povlai
za sobom bitnu neravnoteu u realnim ekonomijama (za razliku
od krize 1929., kad raskol izmeu dviju ekonomija nije ni izdale
ka toliko uznapredovao). Besumnje zbog toga to su polja tekueg
i apstraktnog kapitala postala toliko neovisna da i sami njihovi
trzaji ne ostavljaju traga.
No, u samoj ekonomskoj teoriji oni ostavljaju ubitanog tra
ga, te je ona posve razoruana pred tim rastvaranjem svoga sadr
aja. Jednako su razoruani i teoretiari rata. Jer i tamo Bomba
nije eksplodirala, nego se sam rat rascijepio u totalni i virtualni
rat, onaj na orbiti, i na brojne stvarne ratove na Zemlji. Ta dva
rata nisu ni istih razmjera niti slijede ista pravila, jednako kao to
je sluaj s realnom i virtualnom ekonomijom. Valja nam se navik
nuti na tu rascijepljenost, na svijet u kojemu vlada takva distor
zija. Dakako, bila je kriza 1929., i ekplozija u Hiroimi, dakle
dogodio se trenutak istine kracha i clasha, ali niti je kapital nada
lje zapadao u sve ozbiljnije krize (kao to je tvrdio Marx), niti je
rat iao iz sukoba u sukob. To se dogodilo jednom, na jednoj
toki, i to je sve. Ono to je uslijedilo neto je drugo: hiperrealizacija krupnog novanog kapitala, hiperrealizacija sredstava razara
nja, oba orbitalizirana ponad naih glava u vektorima koji nam
izmiu, ali koji u isti mah izmiu samoj stvarnosti: hiperrealizirani rat, hiperrealizirani novac - kolaju u nedostupnom prostoru,
ali koji istodobno ostavlja svijet takvim kakav jest. Napokon, eko
nomije i dalje proizvode, unato tome to bi logika posljedica i
najmanje nestabilnosti u fiktivnoj ekonomiji bila dostatna za nji
hovo ponitenje (ne zaboravimo da je opseg trgovakih razmje
na danas etrdeset i pet puta manji od opsega kretanja kapitala).
Svijet i dalje postoji dok bi i tisuina raspoloive nuklearne snage
ve dostajala da ga uniti. Trei svijet i ostali preivljavaju, iako
bi i najmanji pokuaj naplate dugovanja dostajao da se zaustave
sve razmjene. Uostalom, dug poinje dobivati svoje mjesto na
orbiti, poinje kolati od jedne banke do druge, od jedne zemlje
181
Simulacija i zbilja
do druge, koje ga prekupuju - napokon e se na nj i zaboraviti i

odloit e se na orbitu poput atomskog otpada i toliko drugih
stvari. Nevjerojatan je taj dug koji se vrti, odsutni kapitali koji
kolaju, to negativno bogatstvo koje e zacijelo jednoga dana i
samo kotirati na burzi.
Kada dug postane odve teak, izgoni se u neki virtualni pros
tor, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug
tako postaje jednim od zemljinih satelita, poput rata, poput mili
jardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji
neumorno krui oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se
okreu, pa ak ako i eksplodiraju u prostoru (poput "izgubljenih"
milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je
ono emu se u najboljem sluaju moemo nadati. Jer je nada u
pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde plutajuih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju sreom, uostalom, jer kad bi se kojim udom mogli iznova uloiti
u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastro
fu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od
tamo titi i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj udovinoj eks
centrinosti, nuklearna opasnost je naa najbolja zatita. I naviknimo se ivjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bom
ba, financijska pekulacija, svjetski dug, napuenost (za koju jo
nije pronaeno orbitalno rjeenje, ali nada nije izgubljena). Takve
kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretjeranosti, u samoj svojoj hiperrealnosti, ostavljajui svijet na neki
nain nedirnutim, osloboenim svoga dvojnika.
Segalen je rekao da je od trenutka kad smo doista shvatili da je
zemlja kugla, prestalo postojati putovanje budui da je udaljava
nje od jedne toke ve znailo pribliavanje drugoj. Linearnost
na kugli zadobiva udesnu zakrivljenost, onu jednolinosti. Od
trenutka otkad su atsronauti poeli kruiti oko zemlje, svatko je
potajice poeo kruiti oko samoga sebe. Zapoela je orbitalna era
ija je sastavnica i prostor, ali takoer, par excellence, televizija i
jo mnoge druge stvari, meu ostalim i kolanje molekula i spiral
na gibanja DNA u tajnosti naih stanica. S putanjom prvih svemir182
Prozirnost zla
skih letova dovrila se mundijalizacija, ali je sam napredak po

stao kruan i ljudski se svijet upisao u jedan golemi orbitalni stroj.
Poeo je "turizam", kao to je kazao Segalen. Neprestani turizam
ljudi koji vie ne putuju u pravome smislu, nego se vrte u krug u
svome ogranienom podruju. Egzotika je umrla.
Ali, Segalenova tvrdnja dobiva i mnogo ire znaenje. Ne samo
da je putovanje, to jest ono imaginarno zemlje, fizika i metafizika
nadilaenja, otkria prestalo postojati u korist pukog kolanja nego
se i sve to je smjeralo nadilaenju, transcendency i, beskonanosti
suptilno iskrivilo da bi se smjestilo na orbitu: znanje, tehnike,
spoznaja. Prestajui biti transcendentni u svom naumu, stali su
oni tkati trajnu putanju. Tako je i informacija orbitalna: ona je
znanje koje vie nikad nee nadii samo sebe, nee se transcendirati, niti se vie u beskonanost iznova promiljati, nego vie ni
kad nee niti doticati zemlju koja nema vie uporita niti istinskog
referenta. Sve kola, okree se, provodi svoje revolucije, ponekad
savreno beskorisne (ali upravo se vie i ne moe postaviti pita
nje korisnosti), i bubri na svakom zavoju ili u svakoj revoluciji.
Televizija je slika koja vie ne sanja, vie ne mata, ali koja vie i
nije u bilo kakvoj vezi sa stvarnou. Na djelu je orbitalno kola
nje. Nuklearna bomba, bila ona satelizirana ili ne, takoer je orbi
talna: ona nee prestati opsjedati zemlju u njezinoj putanji, ali
nije ni nainjena da bi dotaknula tlo: to vie nije neka dovrena
bomba, niti ona koja e doekati svoj kraj (bar se tome nadamo),
ona je tamo, na orbiti, i ona dostaje da izaziva uas, ili barem
strah. Ona ak vie ne potie ni na zamiljanje uasa, razaranje je
nezamislivo, ona je naprosto tu, na orbiti, u neizvjesnosti i ob
navljanju u beskraj. Isto se moe rei i za eurodolare i gomilu
kliznog novca... Sve se satelizira, mogli bismo ak kazati da nam
vie ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbroj
nim hercovskim grananjima valova i struja.
To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija
McLuhanove teorije o "ovjekovim produecima". Sve to je pripadno ljudskome biu, njegovo bioloko, duhovno, miino, mo
dano tijelo pluta oko njega u obliku mehanikih ili informatikih
183
Simulacija i zbilja
proteza. Jedina je razlika u tome to McLuhan sve to shvaa kao

pozitivno irenje, kao univerzalizaciju ovjeka preko njegovih me
dijskih produetaka. To je veoma optimistino miljenje. Ustvari,
umjesto da krue oko njega u koncentrinim krugovima, sve fun
kcije ljudskog tijela satelizirale su se oko njega u ekscentrinom
poretku. Smjestile su se na orbitu radi sebe samih, i samim time, u
odnosu na tu orbitalnu ekstraverziju vlastitih funkcija, tehnologija,
ovjek se naao u stanju pretjeranosti i ekscentrinosti. U odnosu
na satelite koje je sam stvorio i postavio na putanju, danas je sam
ovjek sateliziran, zajedno sa svojim planetom zemljom, sa svojim
tijelom. Od transcendentnog danas je postao egzorbitantan.
Satelizirajui sebe, funkcije tijela ne sateliziraju samo ovje
ka. Sve funkcije naih drutava, nadasve one vie funkcije, odva
jaju se i prebacuju na orbitu. Rat, novane razmjene, tehnosfera,
komunikacije, sateliziraju se u nedostinom prostoru, preputa
jui ostalo samome sebi. Sve to ne dosegne orbitalnu snagu osu
eno je da bude naputeno, nadalje besprizivno, budui da vie
nema utoita u bilo kakvoj transcendenciji.
U razdoblju smo besteinskog stanja. Na je model model
svemirske kabine ija kinetika energija niti onu zemljinu. Cen
trifugalna sila brojnih tehnologija oslobaa nas svake teine i
preobraava nas podarujui nam uzaludnu slobodu kretanja. Oslo
boeni svake gustoe i teine, povueni smo u orbitalno kretanje
koje prijeti da postane trajno.
Mi vie nismo svjedoci rasta nego exrasta. Nae je drutvo
drutvo bujanja, onoga to nastavlja rasti ne mogavi se razmjeriti sukladno vlastitim ciljevima, onoga to se razvija neovisno o
vlastitu odreenju, ije se posljedice umnaaju s nestankom uzro
ka, i to vodi udesnom zaguenju sustava, naruavanje hipertelije,
pretjerane funkcionalnosti, zasienja. Stanje se najbolje moe
usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila
organske igre tijela uzrokuje da odreena skupina stanica moe
oitovati svoju nesuzdrljivu i ubitanu vitalnost, ogluiti se o
same genetske zapovijedi i bujati u beskonanost.
184
Prozirnost zla
Vie nije na djelu kritini proces: kriza je uvijek stvar uzronosti, neravnotee izmeu uzroka i posljedica, ona nalazi ili ne nalazi
svoje rjeenje u preinaavanju uzroka. Ali, u naem sluaju, sami
uzroci postaju neitki, ustupajui mjesto snaenju procesa u praz
nini.
Sve dok u sustavu ima disfunkcija, ogluivanja na poznate
zakonitosti funkcioniranja, ima nade za rjeenje pomou nadila
enja. Ali to rjeenje nije vie mogue kada sustav sam sebe nadie, kad preskoi vlastite ciljeve te mu vie nema lijeka. Nedosta
tak nije nikad dramatian, fatalno je zasienje: ono u isti mah
stvara stanje tetanije i inercije.
Zapanjuje prije svega glomaznost svih dananjih sustava, ta
"dijabolika bremenitost", kako Susan Sontag naziva rak, naih
sredstava informacije, komunikacije, pamenja, skladitenja, pro
izvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigur
no da nam vie ne mogu posluiti. Ustvari, nismo ni ukinuli upo
rabnu vrijednost, sm ju je sustav unitio suvikom proizvodnje.
Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad nee nai
vremena da nam poslue (to je zacijelo sretna okolnost kad je
rije o nuklearnom naoruanju). Toliko se poruka i toliko znako
va proizvodi i razdaje te vie nikad nee biti vremena da se proi
taju. Srea za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo,
ve smo u stanju trajnog elektrinog udara.
Postoji neto posebno muno u toj stravinoj nekorisnosti.
Munina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi.
Sva ta pamenja, svi ti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne us
pijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne
uspijevaju uroditi nijednim dogaajem, svo sofisticirano oruje
koje ne uspijeva zametnuti nijedan rat!
To zasienje nadilazi prekoraenje o kojemu je govorio Ba
taille, to su ga sva drutva uvijek umjela unititi u uincima ne
potrebnog i rasipnog troenja. Vie nema mogueg troenja sve
te akumulacije, na djelu je tek sporo ili okrutno raspadanje - sva
ki initelj ubrzanja djeluje kao initelj inercije, pribliavajui nas
toci nepominosti.
185
Simulacija i zbilja
Taj dvostruki proces tetanije i inercije, ubrzanja u praznome,

vika proizvodnje u odsustvu drutvenog uloga i cilja, odraava
dvostruki aspekt koji se u pravilu pripisuje krizi: inflacija i neza
poslenost.
Tradicionalna inflacija i nezaposlenost varijable su uklopljene
u jednadbu rasta: na toj razini uope nema krize - na djelu su
anomijski procesi, a anomija je druga strana organskog sklada.
Doista uznemirujua jest anomalija. Anomalija nije razvidni sim
bol, ona je neobini znak nedostatka, povreda tajnog pravila igre,
ili koje barem nama nije poznato. Moda je na djelu neka pretje
rana svrnost, ali mi o tome nita ne znamo. Neto nam izmie,
mi sami sebi izmiemo u procesu bez povratka, preli smo stano
vitu toku reverzibilnosti, proturjenosti u stvarima, i ivi smo
unili u svijet ne-proturjenosti, zanosa, ekstaze, zapanjenosti pred
univerzalnim procesima, koji unato svemu nemaju smisla.
Neto je drugo mnogo pogubnije negoli sama inflacija. To je
masa kliznog novca koji okruuje zemlju svojim orbitalnim ko
lom. Jedini istinski umjetni satelit jest novac koji je postao puki
artefakt astralne pokretljivosti, trenutne razmjenjivosti i koji je
napokon dobio svoje pravo mjesto, izvanrednije od stock exchan
ged - orbita na kojoj se die i sputa poput umjetnog sunca.
I nezaposlenost je promijenila znaenje. Vie nije rije o strate
giji kapitala (rezervnoj vojsci), niti je ona kritiki initelj u igri
drutvenih odnosa - da tome nije tako, s obzirom da je toka
uzbune odavno nadiena, nezaposlenost je morala izazvati neu
vene nemire. Kako je s tim pitanjem danas? I ono je neka vrsta
umjetnog satelita, satelita inercije, masa nabijena elektricitetom
koji ak i nije negativan, statikim elektricitetom, sve veim odjelj
kom drutva koje se zamrzava. Iza ubrzanja kolanja i razmjena,
iza razdraenosti pokreta, neto se u nama, u svakome od nas,
usporilo do stupnja ponitenja kolanja. I cijelo drutvo poinje
kruiti oko te toke inercije. Kao da su se polovi naeg svijeta
pribliili i taj kratki spoj proizvodi u isto vrijeme prebujne uinke
i gaenje potencijalnih energija. Vie nije rije o krizi, nego o
fatalnom dogaaju, o usporenoj katastrofi.
186
Prozirnost zla
U tom smislu nije najmanji paradoks da se ekonomija pobjedni

ki vraa na dnevni red. Moe li se jo govoriti o "ekonomiji"?
Ta nedvojbena aktualnost vie nema isto znaenje kao u klasinoj
ili marksistikoj analizi. Jer njezin pokreta vie nije infrastruktu
ra materijalne proizvodnje, niti superstruktura, nego destrukturacija vrijednosti, destabilizacija trita i realnih ekonomija, pob
jeda je to ekonomije liene ideologija, drutvenih znanosti,
povijesti, ekonomija liena Ekonomije i preputena pukoj peku
laciji, virtualna ekonomija liena realnih ekonomija (ne doista,
dakako, nego virtualno - ali danas mo nije u rukama stvarnosti
nego virtualnosti), viralna ekonomija koja se na taj nain pridru
uje svim ostalim viralnim procesima. Tako iznova postaje uzor
nom pozornicom aktualnosti, mjestom izvoenja specijalnih efekata, nepredvidljivih dogaaja iracionalne igre.
O kraju politike ekonomije sanjali smo s Marxom, uz ukida
nje klasa i drutvenu prozirnost, sukladno neumoljivoj logici krize
Kapitala. Potom smo o njemu sanjali preko osporavanja samih
postulata Ekonomije i samim time marksistike kritike: alternati
va koja nijee svako prvenstvo ekonomije ili politike - ekono
mija naprosto ponitena kao epifenomen, pobijeena vlastitim
simulakrom i nekom viom logikom.
Danas o tome ne moemo vie niti sanjati. Politika Ekono
mija skonava pred naim oima, promeui se sama od sebe u
transekonomiju pekulacije koja se rukovodi vlastitom logikom
(zakon vrijednosti, zakonitosti trita, proizvodnje, vika vrijed
nosti, klasina logika kapitala) i u kojoj stoga nema vie nieg
ekonomskog niti politikog. ista igra prema plutajuim i proiz
voljnim pravilima, igra katastrofe.
Politika Ekonomija se na taj nain okonala, ali nipoto na
nain na koji smo to oekivali. Izobliila se do parodije. Ne spe
kulira se o viku vrijednosti, na djelu je zanesenost vrijednou
bez obzira na proizvodnju i realne prilike. To je ista i prazna
forma, forma liena vrijednosti, koja nadalje radi jedino na svome
daljem razvoju (vlastitu orbitalnom kolanju). Destabilizirajui samu
187
Simulacija i zbilja
sebe, udovino, gotovo ironino, Politika je Ekonomija presjekla

mogunost bilo kakve alternative. to se moe suprotstaviti to
likoj ponudi koja na svoj nain obuhvaa energiju pokera, potlacha, ukletog dijela koji na neki nain predstavlja prijelaz na estetiku i obnevidjelu fazu Politike Ekonomije? Taj neoekivani
kraj, taj prijelaz u fazi, ta krivulja ugiba, ustvari je originalnija od
svih politikih utopija.
A gdje je onda zlo?

Terorizam u svim svojim oblicima transpolitiko je zrcalo zla. Jer
istinski problem, jedini problem ostaje sljedei: gdje je onda zlo?
Posvuda, a izobliena slika suvremenih oblika Zla jest beskona
na. Drutvo koje uslijed pretjeranih zatitnih mjera, usmrenja
svojih prirodnih referencija, borbe protiv nasilja, istrebljenja svo
jih klica i svih prokletih strana, drutvo estetske kirurgije nega
tivnog, eli nadalje imati posla samo sa smiljenim upravljanjem
i diskursom Dobroga, drutvo u kojem vie nije mogue izgovo
riti Zlo, preobrazilo je sve viralne i teroristike oblike koji nas
opsjedaju.
Mo anateme, snaga da se iskae Zlo izmakle su nam. Ali, one
se javljaju drugdje. Tako je Homeini u aferi Rushdie - izvan
munog podviga kojim je sam Zapad uinio njegovim zatitni
kom, te je na taj nain cijeli postao nekom vrstom taoca - pruio
spektakularni dokaz mogunosti obrata svih odnosa snaga preko
simbolike moi uzimanja rijei.
Naspram cijelog svijeta, u posve podreenom odnosu poli
tikih, vojnih i ekonomskih snaga, ajatolah raspolae jednim je
dinim nematerijalnim orujem, ali koje je gotovo apsolutno: na
elom Zla. Na djelu je nijekanje zapadnih vrijednosti napretka,
racionalnosti, politikog morala, demokracije itd. Nijekanje
univerzalnog konsenzusa u vezi s tim dobrim stvarima njemu
podaruje snagu Zla, sotonsku snagu odmetnika, proboj ukletog
dijela. Danas jedino on ima rije, jer se jedini protiv svih opredijelio
188
Prozirnost zla
za maniheistiko stajalite naela Zla, jedino se on usuuje ime

novati zlo i istjerivati ga, jedino ga on pristaje utjelovljivati nasi
ljem. To to ga odreuje nama je neshvatljivo. Naprotiv, moemo
utvrditi nadmo koju time zadobiva u odnosu na Zapad, na koje
mu se vie nigdje ne moe zagovarati Zlo, i gdje se i najmanja
negativnost gui virtualnim konsenzusom. I same nae politike
vlasti jo su samo sjena svojih funkcija. Jer vlast postoji jedino
preko te simbolike moi da oznaimo Drugoga, Neprijatelja, ulog,
prijetnju, Zlo. Danas nje vie nema i, slijedno tome, nema niti
opozicije koja bi mogla ili htjela oznaiti vlast kao zlo. Postali
smo veoma oskudni u sotonskoj, ironijskoj, polemikoj, antago
nistikoj energiji, postali smo fanatiki mlitava drutva ili mlitavo
fanatika. Kako smo u sebi progonili ukleti dio i doputali razdavanje jedino pozitivnih vrijednosti, postali smo dramatino ra
njivi na najmanji viralni napad, pa tako i na ajatolahov koji doista
nije imun na taj ukleti dio. Njemu mi moemo suprotstaviti jedi
no prava ovjeka, slabo sredstvo koje je u svakom sluaju potvr
da nedostatka politike imunitetnosti. A, uostalom, u ime prava
ovjeka mi napokon nazivamo ajatolaha "Apsolutnim Zlom"
(Mitterand), dakle poseemo za proklinjuim odreenjem, to je
suprotno pravilima prosvijeenog diskursa. (Zar danas luaka na
zivamo "luakom"? ak se ni hendikepiranu osobu danas ne
naziva "hendikepiranom", toliko se bojimo Zla, toliko se zatrpa
vamo eufemizmima ne bismo li izbjegli da oznaimo Drugoga,
nesreu, nesavladivo). Ne udimo se da netko tko je u stanju go
voriti doslovno, pobjedniki, jezikom Zla razotkriva toliku sla
bost zapadnih kultura, usprkos peticijama intelektualaca. Razlog
je tome to legalitet, ista savjest, pa i sam razum postaju sudio
nici proklinjanja. Oni mogu tek pokrenuti sva sredstva anateme,
ali samim time upadaju u stupicu naela Zla koje je bitno zarazno.
Tko je pritom na dobitku? Ajatolah, dakako. Naravno, mi zadr
avamo mo da ga unitimo, ali simboliki je on pobjednik, a
simbolika je mo uvijek iznad one oruja ili novca. Na djelu je
svojevrsna osveta drugoga svijeta. Nikada Trei svijet nije mogao
postati stvarni izazov Zapadu. I SSSR, koji je za Zapad tijekom
189
Simulacija i zbilja
nekoliko desetljea bio utjelovljenje naela Zla, oevidno se po

lako svrstava na stranu Dobra, dobrano umjerenog voenja poslova
(ak se on, udesne li ironije, nudi da bude posrednikom izmeu
Zapada i teheranskog Sotone, nakon to je tijekom pet godina
branio zapadne vrijednosti u Afganistanu, a da toga nismo bili u
dovoljnoj mjeri svjesni).
Uinak svjetske oaranosti, privlanosti i odbojnosti to ga je
proizvela smrtna osuda Rushdiea nalikuje na fenomen nagle depresuracije u kabini aviona uslijed nastanka pukotine ili loma na
trupu aviona (ak i ako nastane sluajno, uvijek nalikuje na tero
ristiki in). Sve se silovito isisava van, prema praznini, ovisno o
tlanoj razlici izmeu dva prostora. Dostaje napraviti pukotinu,
rupu u beskrajno tankoj opni koja dijeli dva svijeta. Terorizam,
uzimanje talaca, par excellence je in koji proizvodi takvu puko
tinu u umjetnome i umjetno zatienom svijetu (naemu). Cijeli
islam, dananji islam, koji nije nipoto onaj srednjovjekovni i
valja ga strateki vrednovati, a ne moralno ili religijski, upravo
stvara prazninu oko zapadnog sustava (ukljuivi i istone zem
lje) te povremeno stvara, tek jednim inom ili rijeju, pukotine u
tom sustavu, kroz koje se sve nae vrijednosti gube u praznini.
Islam ne vri revolucionarni pritisak na zapadni svijet, nema opas
nosti da e ga preobratiti ili osvojiti: zadovoljava se on time da
nas tom viralnom agresijom u ime naela Zla destabilizira, a mi
se tome nemamo ime suprotstaviti i zbog te virtualne katastrofe
koju predstavlja razlika u pritiscima izmeu dviju sredina, svijet
(na), zatien od nagle depresuracije zraka (vrijednosti) koji udiemo, u stalnoj je opasnosti. Dodue, ve je prilino kisika izvje
trilo iz naeg zapadnog svijeta zahvaljujui svim tim rupama i
meuprostorima. Bilo bi dobro da sauvamo maske za kisik.
Ajatolahova je strategija zauujue moderna, suprotno ono
me to se obino tvrdi. Mnogo modernija od nae, budui da se
ona sastoji u tome da se tankoutno injektira arhaine initelje a
moderni kontekst: neka fatvu, smrtnu osudu, prokletstvo, bilo to.
Da je na zapadni svijet vrst, to ak ne bi imalo smisla. Naprotiv,
cijeli se na sustav pri tome gui i ponaa se kao rezonantna kuti190
Prozirnost zla
ja: slui kao supravodi tom virusu. Kako to razumjeti? I ovdje

nas eka osveta Drugoga svijeta: ostalom smo svijetu prenijeli
dovoljno klica, bolesti, epidemija i ideologija u odnosu na koje
su oni ostali bez obrane, pa tako danas izgleda da smo, ironinim
obratom stvari, mi ostali bez obrane pred tim bestidnim malim
arhajskim mikrobom.
I samo talatvo postaje mikrobno. Alain Bosquet pokazuje u
svojoj posljednjoj knjizi {Zanat talatva) kako se taj dio zapad
nog svijeta, izokrenut u prazninu, ne moe, pa ak niti ne eli
vratiti sebi, zacijelo i zbog toga to je ponien u vlastitim oima,
ali nadasve stoga to su svi njegovi, zemlja, sugraani kolektivno
osramoeni svojom prisilnom pasivnou, svojim uobiajenim
kukavilukom, samim sporazumom koji su potpisali, a on je poni
avajui po sebi i temeljno beskoristan. S one strane pregobvaranja,
svako uzimanje talaca dokaz je neumoljivog kukaviluka cijelih
zajednica u odnosu na svog i najbeznaajnijeg lana. Ta ravno
dunost zajednice ima svoj korelat u ravnodunosti svakog poje
dinca u odnosu na zajednicu: na taj nain (lo) mi funkcioniramo
na Zapadu i upravo ta politika bijeda nemilosrdno razotkriva
strategiju talatva. Destabilizirajui samo jednog pojedinca, de
stabilizira se cijeli sustav. Zbog toga talatvo ne moe ak niti
svojima oprostiti da su od njega u meuvremenu napravili junaka,
kojeg uostalom odmah sakriju.
Mi nismo prisutni ni u ajatolahovoj glavi ni u srcima muslima
na. Ali to to bismo mogli uraditi jest osloboditi se jadnog milje
nja koje sve to pripisuje vjerskom fanatizmu. Ali, bojim se da
smo loe oboruani za pruanje otpora tom simbolinom nasilju
upravo u trenutku kad pokuavamo potisnuti Teror iz sjeanja na
Francusku revoluciju, u ime komemoracije, koja, poput konsen
zusa, sve vie poprima izgled strukture koja bi se mogla samo jo
dalje nadimati. Kako postupiti u odnosu na to novo nasilje ako
smo odluili zanijekati nasilje u vlastitoj povijesti?
Mi vie ne znamo kazivati Zlo.
Umijemo tek promicati diskurs o pravima ovjeka - bogobo
jazna, slaba, beskorisna, nepotrebna, licemjerna vrijednost koja
191
Simulacija i zbilja
poiva na "prosvijetljenoj" vjeri u prirodnu privlanost Dobroga,

u idealne ljudske odnose (dok se oevidno zlu moe sueliti jedi
no zlom).
Osim toga, to Dobro, ta idealna vrijednost, uvijek se zamilja
na protekcionistiki, mizerabilistiki, negativni, reakcionarni na
in.. Na djelu je minimalizacija Zla, profilaksa nasilja, sigurnost.
To je popustljiva i depresivna sila dobrohotnosti koja sanja jedino
o svijetu ispravnosti i odbija suoiti se s krivuljom, promiljeno
u Zla.
Postoji "pravo govora" jedino ako se govor zamilja kao "slo
bodni" izraz pojedinca. Ako ga zamiljamo kao oblik dvoboja,
sudionitva, antagonizma i zavoenja, tada pojam prava nema
vie nikakva smisla.
Postoji li pravo na elju, pravo na nesvjesno, pravo na uitak?
Besmislica. Seksualno osloboenje postaje smijeno kad se slui
pravnim terminima. To ini smijenom i nau "komemoriranu"
Revoluciju kad se o njoj govori u terminima prava ovjeka.
"Pravo na ivot" kadro je ganuti sve bogobojazne due, sve
dok se ne dotakne pitanja prava na smrt, kad se bjelodano iskae
sva apsurdnost svega toga. Jer, napokon, umrijeti - a jednako
tako i ivjeti - jest sudbina, fatalnost (sretna ili nesretna), tu nije
rije o pravu.
Zato se ne boriti za "pravo" da se bude mukarac ili ena?
Zato da se ne bude Lav ili Strijelac ili Rak? Ali to znai biti
mukarac ili ena ako na to imamo pravo? Oaravajue je da vas
je ivot postavio na ovu ili na onu stranu, a na vama je da se
upustite u igru. Pravilo je te simbolike igre da transgresija nema
nikakvog smisla. Ja mogu traiti pravo da ahovskog konja pomaknem udesno, ali kakvog to moe imati smisla? Pravo je u
takvim stvarima glupost.
Pravo na rad: doli smo i dotle okrutnom ironijom. Pravo na
nezaposlenost! Pravo na trajk! Nitko vie ne prepoznaje nadrealistiki humor takvih stvari. Pa ipak, u nekim prigodama blje
sne taj crni humor, primjerice, u sluaju amerikog osuenika na
smrt koji trai pravo da bude smaknut, protiv svih udruga za pra192
Prozirnost zla
va ovjeka koja se bore za njegovo pomilovanje. To doista pos

taje zanimljivo. Na popisu prava naii emo i na neoekivane
inaice: Izraelci promiu kao neku vrstu svoga prava injenicu
da i meu njima ima zloinaca, nakon to su sami oduvijek bili
rtve. Napokon si ele i slubeno priutiti rasko kriminalnosti.
Zacijelo su ernobil, potres u Armeniji, potop atomske pod
mornice, SSSR-u omoguili da napravi gigantski korak u smislu
prava ovjeka (mnogo vei nego onaj u Helsinkiju ili drugdje) stekli su pravo na katastrofu. Osnovno, temeljno pravo - pravo
na nepogodu, pravo na zloin, pravo na pogreku, pravo na zlo,
na najgore, a ne samo na najbolje - to od nas ini ovjeka dostoj
na svog imena, mnogo prije negoli pravo na sreu.
Neizbjeno, pravo slijedi zloudnu krivulju prema kojoj je za
neto to se odvija samo od sebe svako pravo suvino, a ako se
pak namee potreba traenja tog prava, to znai da je stvar izgub
ljena: pravo na vodu, zrak, prostore samo je potvrda postupnog
nestajanja svih tih initelja. Pravo na odgovor ukazuje na odsus
tvo dijaloga itd.
Prava pojedinca gube svoj smisao im on prestane biti otueno
bie, lieno svog bitka, strano samo sebi, kakvo je bio u drutvi
ma eksploatacije i oskudice, ali u kojima je postao, u svojoj postmodernistikoj inaici, samodostatno, samodjelatno bie. Sustav
prava ovjeka postaje posve neprimjeren i iluzoran u takvu ras
poredu stvari - prilagodljiv, pokretljivi pojedinac, s varijabilnom
geometrijom vie nije pravni subjekt, nego taktiar i promotor
vlastite opstojnosti, vie se ne poziva na neko pravno tijelo, nego
jedino na vrsnou svog djelovanja ili izvedbe.
Pa ipak, upravo danas prava ovjeka postaju svjetska aktual
nost. To je danas jedina raspoloiva ideologija. to pak znai nulti
stupanj ideologije, saldo svekolike povijesti. Pravo ovjeka i
ekologija dvije su temeljnice jednodunog suglasja. Dananja pla
netarna povelja jest ona Nove Politike Ekologije.
Treba li u apoteozi prava ovjeka prepoznavati neizbjeni po
rast gluposti, to remek-djelo u opasnosti koje ipak obeava rasvi
jetliti kraj stoljea svim vatrama konsenzusa?
193
Simulacija i zbilja
Nekrospektiva
Uzaludno sporenje oko Heideggera nema navlastito filozofijsko
znaenje, ono je tek pokazatelj slabosti suvremene misli koja se,
u nemogunosti da se domogne nove snage, opsesivno vraa
svojim izvorima, istoi svojih referencija te na kraju stoljea bolno
iznova oivljava prvotno uprizorenje s njegova poetka. Ope
nitije, Heideggerov sluaj simptomatian je za kolektivni revival
koji je ovladao ovim drutvom u trenutku svoenja stoljetnih rau
na: ponovno oivljavanje faizma, nacizma, istrebljenja - i tu je
prisutna sklonost ponovnom uvoenju prvotnog uprizorenja, izbjeljivanju leeva i proiavanju rauna i istodobno nastrana
oaranost povratkom na izvore nasilja, kolektivna halucinacija
povijesnom istinom Zla. Naa dananja mata mora biti dobrano
slaba, naa ravnodunost spram vlastita poloaja i vlastite misli
prilino velika kad nam treba takva nazadnjaka taumaturgija.
Heideggera se optuuje da je bio nacist. Zato bi uostalom
bilo vano optuivati ga ili ga pokuavati opravdati: svi se, na
ovaj ili na onaj nain, hvataju u istu stupicu prizemne misli,
razdraene misli, koja vie nema ak ni uznositost vlastitih refe
rencija, kao ni snagu da ih nadie, i koja se uzalud troi na ono
to joj je jo preostalo, zamjeranja, opravdanja i povijesne provjere.
Samoobrana filozofije koja koketira s dvosmislenou svojih ui
telja (ako i ne gazi po svojim misaonim uzorima), samoobrana
cijelog drutva koje je, zbog toga to nije bilo kadro stvoriti drukiju
povijest, prisiljeno prevakavati svoju dosadanju povijest ne bi
li dokazalo svoju opstojnost, ako ne i svoje zloine. Ali to je
zapravo taj dokaz? Zbog toga to smo danas politiki i povijesno
nestali (to je na problem), elimo dokazati da smo umrli negdje
izmeu 1940. i 1945., u Auscwitzu ili u Hiroshimi - ako nita
barem su ti dogaaji surova povijesna zbilja. Jednako se tako
Armenci iscrpljuju dokazujui da su 1917. doivjeli krvoprolie,
to je neuhvatljivi, beskorisni, ali na neki nain vitalni dokaz.
Upravo zato to je filozofije danas nestalo (to je njezin problem:
kako ivjeti u stanju ieznua?), ona mora dokazati da je, s
194
Prozirnost zla
Heideggerom, bila definitivno kompromitirana ili da je zanijemjela

u Auschwitzu. Sve je to oajniko povijesno traganje za nekom
posthumnom istinom, za nekim posthumnim opravdanjem - a
sve u trenutku kada upravo vie nema dovoljno istine da se po
stigne bilo kakva provjera, kada upravo vie nema dovoljno filo
zofije da se uspostavi bilo kakav odnos izmeu teorije i prakse,
kada upravo vie nema dovoljno povijesti koja bi nam ponudila
bilo kakav povijesni dokaz o tome to se dogodilo.
Odvie se olako prelazi preko injenice da su nau stvarnost
ve preradili mediji, ukljuujui i tragine dogaaje iz prolosti.
To znai da je prekasno za njihovu provjeru i za njihovo povije
sno razumijevanje, jer upravo je naem dobu, naem kraju sto
ljea, svojstveno da su instrumenti za takvo razumijevanje nesta
li. Povijest je trebalo razumjeti dok je jo bilo povijesti. Heideggera
je trebalo razotkriti (ili ga obraniti) kad je jo za to bilo vrijeme.
Neki se proces moe istraiti jedino kada za njim slijedi drugi kao
njegova posljedica. Sada je prekasno, a nas su okolnosti ve pre
bacile na neto drugo, u to smo se lijepo mogli uvjeriti gledajui
Holocaust na televiziji, pa ak i Soah. Te stvari nismo razumjeli u
vrijeme kad smo jo raspolagali sredstvima za njihovo razumije
vanje. Nadalje to vie nee biti mogue. Nee vie biti mogue
zato to su temeljni pojmovi, poput odgovornosti, objektivnog
razloga, smisla (ili ne-smisla) povijesti, nestali ili su na putu nesta
janja. Posljedice moralne savjesti, kolektivne savjesti u cijelosti
su medijski posredovane, to potvruje terapeutski ar s kojim
pokuavamo uskrsnuti tu savjest, odnosno ono malo daha koliko
joj je jo ostalo.
Nikad neemo saznati jesu li nacizam, koncentracijski logori,
Hiroshima bili shvaeni ili nisu, mi naime vie ne prebivamo u
istom duhovnom okruenju. Reverzibilnost rtve i krvnika, difrakcija i disolucija odgovornosti, to su vrline naeg izvanrednog
meuprostora. Vie ne posjedujemo snagu zaborava, naa je am
nezija ona slika. Tko e udijeliti oprost kad smo svi krivi? Koliko
je do autopsije, nitko vie ne vjeruje u anatomsku vjerodostojnost
injenica: mi radimo prema modelima. ak i kad bi injenice bile
195
Prozirnost zla
Simulacija i zbilja
tu, bjelodane, pred naim oima, ne bi mogle zadobiti snagu doka

za niti uvjerljivosti. to su se vie propitivale pojave poput naci
zma, plinskih komora itd., u elji da ih se ralani, to su one pos
tajale nerazumljivije, te se naposljetku logino postavilo upravo
nevjerojatno pitanje: "Ali, ustvari, je li to doista postojalo?" To je
pitanje moda nepodnoljivo, ali zanimljivo je upravo to to ga
ini logiki moguim. A moguim ga ini medijska supstitucija
dogaaja, misli, povijesti, uslijed koje to ih vie budemo propiti
vali, to emo jasnije sagledavati pojedinosti koje su do njih dovele,
a to e vie oni prestajati postojati, to e se manje initi moguim
da su se uope dogodili] Pomutnja u vezi s identitetom stvari zbog
samog njihova pretjeranog propitivanja, njihova pamenja. Rav
nodunost pamenja, ravnodunost prema povijesti razmjerna je
samim naim naporima da ih objektiviziramo. Jednog emo se
dana upitati je li i sam Heidegger postojao. Faurissonovski para
doks moe se initi odvratnim (i on to jest u svojoj historijskoj
pretenziji da plinske komore nisu postojale), ali on ipak tono
prevodi usmjerenje cijele jedne kulture - slijepa ulica kraja halucinirajueg stoljea, oaranog uasom svjih izvorita, za koji je
zaborav nemogu te mu je jedini izlaz poricanje.
prisiljeni smo ponavljati u beskraj kao prvobitno uprizorenje. Nije

opasna faistika nostalgija, opasna je i razorna patoloka reaktualizacija jedne prolosti koje smo svi, kako oni koji nijeu, tako i
oni koji potvruju stvarnost plinskih komora, i optuitelji i brani
telji Heideggera, naporedni initelji i gotovo suuesnici, to je ta
kolektivna halucinacija koja upuuje svekoliku imaginaciju odsut
nu u naem dobu, sav ulog nasilja i stvarnosti danas iluzorne pre
ma tom razdoblju, u nekoj vrsti prinude njezina ponovnog oiv
ljavanja i duboke krivnje to nas u njoj nije bilo. Sve to objanjava
oajniku abreakciju na injenicu da nam ti dogaaji upravo izmiu
na na zbiljskoj razini. Sluaj Hiedeggera, proces Barbie itd., po
razni su grevi tog gubitka stvarnosti, naega danas, i iji su ciniki
prijevod Faurissonove postavke u prolosti. "To nije postojalo",
znai naprosto da mi ak vie ne postojimo u dovoljnoj mjeri
kako bismo sauvali pamenje te su nam nadalje jedino orua
halucinacije kadra potvrditi da smo ivi.
Kako god bilo, ako je dokaz beskoristan, jer vie nema povi
jesnog diskursa koji bi istraio proces, kazna je takoer nemo
gua. Auschwitz, istrebljenje, neiskupivi su. Nema kazne koja bi
bila primjerena, a nestvarnost kazne povlai za sobom nestvarnost injenica. To pak to mi danas ivimo, posve je drukije.
Ono to se upravo zbiva na kolektivnom planu, na smuen nain,
i to je prisutno u svim procesima, svim raspravama, jest prijelaz
iz povijesnoga na mitski stupanj, na djelu je mitska i medijska
rekonstrukcija svih tih dogaaja. A u stanovitom smislu to mitsko
obraenje jedini je postupak koji nas dodue ne moe iskupiti u
moralnome smislu, ali moe stvoriti privid da nas razrjeuje od
toga prvobitnog grijeha. Ali, da bi se to zbilo, da se ak i zloin
prometne u mit, mora se okonati njegova povijesna stvarnost. U
protivnome, sve te sadraje, faizam, koncentracijske logore, is
trebljenje, budui da su bili i ostali za nas povijesno nerjeivi,
Ne bismo li se, s obzirom na sve to, mogli potedjeti kraja stolje

a? Predlaem da unaprijed ukinemo devedesete godine i da iz
1989. odmah prijeemo u 2000. godinu. Jer, budui da je kraj
stoljea ve ovdje, sa svekolikim svojim nekrokulturalnim patosom, svojim jadanjima, komemoracijama, muzeifikacijama i ime
sve ne, zato da se jo deset godina dosaujemo na toj galiji?
196
Post scriptum
Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula!

Dogaaj kraja stoljea pred nama je. Svi s olakanjem pomiljaju
da e Povijest, neko vrijeme zakoena prevlau totalitarne ideo
logije, nakon prekida blokade u zemljama Istoka, s novim poletom
krenuti naprijed. Polje povijesti napokon se iznova otvorilo
nepredvidljivom kretanju naroda i njihovoj ei za slobodom. Za
197
Simulacija i zbilja
razliku od depresivne mitologije koja openito prati kraj stoljea,

ovaj bi, izgleda, trebao zapoeti s blistavim uzletom konanog
procesa, uliti novu nadu i dati nov poticaj svim ulozima.
Pogleda li se poblie, dogaaj je neto tajanstveniji i prije na
likuje nekom neodredljivom "historijskom" predmetu. Zacijelo,
izvanredan je dogaaj bilo odleivanje zemljama Istoka, odleivanje slobode - ali to se dogaa sa slobodom jednom kad se
odledi? Opasan pothvat s dvosmislenim rezultatom (bez obzira
na injenicu da se neto to je odleeno ne moe ponovno zaledi
ti). Sovjetski Savez i zemljama Istoka uspostavile su, u isti mah
kad i zamrziva, testiranje i eksperimentalno okruenje za slo
bodu, te je ona u njima bila pod prinudom i podvrgnuta veoma
snanim pritiscima. Zapad je pak bio tek skladite ili, radije, ropo
tarnica slobode i ljudskih prava. Ako je ultrazaleenost bila za
titni i negativni znak Istonoga svijeta, ultrasavitljivost naega
Zapadnog svijeta jo je spornija, jer se pri tolikoj osloboenosti i
oslobaanju obiaja i miljenja pitanje slobode vie naprosto ne
moe postaviti. Ono je virtualno rijeeno. Na Zapadu je sloboda,
ideja slobode preminula jednom i zauvijek, pa smo se tako lijepo
mogli uvjeriti, u svim novijim komemoracijama, da je njezina
ideja ieznula. Na Istoku je, dodue, ona bila ubijena, ali zloin
nikad nije savren. S eksperimentalnog e stajalita biti veoma
zanimljivo vidjeti to e se dogoditi sa slobodom kad ona iznova
izroni na povrinu, kada je uskrsnemo, nakon to smo joj zatrli
svaki trag. Vidjet emo kako e izgledati proces njezina ponovnog
oivljavanja, rehabilitacija post mortem. Odmrznuta sloboda mo
da i nije tako lijep prizor. A to ako uoimo da joj se jedino uri
dospjeti na trite u nabavku automobila i kuanskih elektrinih
pomagala, ako ne i onih psihotropskih i pornografskih, tj. da se
eli neposredno razmijeniti za zapadnu likvidnu valutu, to jest da
prijee od jednog kraja povijesti svoje zaleenosti do drugog kraja
povijesti ultrasavitljivosti i kolanja? Jer ono to oarava u tim
dogaajima na Istoku zacijelo nije njihovo spremno prigrljivanje
ponovno steene demokracije, kojoj e jo pridodati svjee snage
(i nova trita), nego uvid u to kako e se teleskopirati dva speci198
Prozirnost zla
fina modaliteta kraja Povijesti: onaj u kojemu ona skonava za

leivanjem, u koncentracijskim logorima, ili pak onaj u kojemu,
naprotiv, okonava totalnim i centrifugalnim irenjem komuni
kacije. Konano rjeenje u oba sluaja. A moe se dogoditi da
odmrzavanje ljudskih prava bude socijalistika istoznanica "depresuraciji Zapada": puko rasturanje energija Istoka u Zapadnoj
praznini, suspregnutih tijekom pola stoljea.
Grozniavost dogaaja moe prevariti: ako su zbivanja u zem
ljama Istoka tek ar dezideologizacije, tek mimetiko stremljenje
prema liberalnim zemljama u kojima se svekolika sloboda ve
razmijenila za tehniku lakou ivljenja, saznat emo konano
koliko vrijedi sloboda, kao i to da je, moda, drugi put vie nije
mogue ostvariti. Povijest nikad dvaput ne posluuje obrok. Na
protiv, odmrzavanje Istoka dugorono moe biti jednako tetno
kao i pretjerane koliine ugljinog dioksida u visokim slojevima
atmosfere, stvarajui uinak politikog staklenika, takvo zatopljavanje ljudskih odnosa na planetu otapanjem komunistikih
santi, da bi Zapadne obale mogle njima biti preplavljene. Zaud
no, apsolutno se straimo i doivljavamo kao katastrofu klimat
sko otapanje ledenjaka i santi, dok istome svim snagama demo
kratski teimo na politikome polju.
Da je neko Sovjetski Savez plasirao svoje zalihe zlata na svjet
skom tritu, posve bi ga destabilizirao. Ako zemlje Istoka po
novno stave u opticaj goleme zalihe slobode koje su uvale na
hladnome, takoer e destabilizirati vrlo krhki metabolizam vri
jednosti Zapada, koji iziskuje da se sloboda tamo vie ne pojavi
kao akcija, nego kao virtualni i konsenzusni oblik meudjelova
nja, ne kao drami, nego kao univerzalna psihodrama liberalizma.
Iznenadna injekcija slobode kao stvarna razmjena, kao djelatna i
silovita transcendency a, poput Ideje, bila bi u svakom smislu katas
trofalna za na nain klimatizirane preraspodjele vrijednosti. A
upravo to, unato svemu, od njih traimo: slobodu, sliku slobode,
u razmjenu za materijalne znakove slobode. Ugovor savreno
dijabolian, pri kojemu se neki izlau opasnosti da izgube duu,
a drugi svoju udobnost. Ali moda je tako bolje za obje strane.
199
Simulacija i zbilja
Drutvima s maskom (komunistika drutva) sada je maska

strgnuta. Kakvo im je lice? Mi, koji smo odavno strgnuli masku,
vie nemamo ni maske ni lica. Takoer, mi nemamo niti pame
nja. Mi u vodi traimo sjeanje bez tragova, to jest nadamo se da
ipak ostaje neto i nakon to su molekularni tragovi ieznuli.
Tako je i s naom slobodom: nadasve bi nam teko bilo proizvesti
neki njezin znak, i upravo nastojimo ustanoviti njezinu infinite
zimalnu, nedodirljivu, neustvrdivu opstojnost, u okruenju tako
silne oskudnosti (programske, operacionalne) te jedino njezin duh
jo pluta u pamenju koje je tek ono vode.
Izvor slobode na Zapadu toliko je presuio (o emu svjedoi
komemoracija Revolucije) te nam se svemu valja nadati iz rudnih
naslaga s Istoka, napokon otvorenih i otkrivenih. Ali jednom kada
ta zaliha slobode bude osloboena (budui da je Ideja Slobode
postala tako rijetka kao i prirodni izvor), moe li odatle proizai
ita drugo doli, kao i na cijelom tritu, snana povrna energija
razmjena, a potom brzo uruavanje diferencijalnih energija i vri
jednosti?
to znai "glasnost"? Retroaktivnu prozirnost svih znakova
moderniteta, ubrzanu i iz druge ruke (gotovo je na djelu postmodernistiki remake nae izvorne inaice moderniteta) - pometnju
svih pozitivnih i negativnih znakova, dakle ne samo ljudskih pra
va nego i zloina, katastrofa, udesa, ijem "radosnom" oivljava
nju svjedoimo u Rusiji od liberalizacije poretka. Da i ne govori
mo o ponovnom otkriu pornografije i izvanzemaljaca, to je sve
dosad bilo cenzurirano, a sada slavi svoj povratak, kao i sve drugo.
Upravo to je ono eksperimentalno u tom globalnom odmrzava
nju: vidimo da su zloini, katastrofe atomske i prirodne, da je sve
to je bilo potisnuto sastavni dio prava ovjeka (religijsko, tako
er, dakako, ali i moda, ne iskljuujui nita) - a to je dobra pou
ka stvari demokracije. Jer, svjedoimo pomaljanju svega onoga
to mi jesmo, svih takozvanih univerzalnih obiljeja ljudskoga u
nekoj vrsti idealne halucinacije i povratku potisnutog, ukljuuju
i i onog najgorega, najprizemnijeg i najiskrivljenijeg u zapadnoj
"kulturi" i za to nadalje nee postojati granica. Nastupio je, da200
Prozirnost zla
kle, trenutak istine za tu kulturu, kao to je to bilo i suoenje

cijelog svijeta s kulturom divljaka (a ne moe se rei da se iz toga
ba dobro izvukla). Ironija stvari je takva da emo moda mi,
jednoga dana, biti prisiljeni spaavati povijesno pamenje staljinizma, dok ga se zemlje Istoka vie nee sjeati. Morat emo
uvati zamrznutim sjeanje na tog tiranina koji je zamrznuo kre
tanje povijesti, jer je to ledenjako razdoblje takoer sastavni dio
svjetske batine.
Ti su dogaaji znaajni i iz drugoga aspekta. Oni, koji se odnose
krijeposno neprijateljski prema kraju Povijesti, morali bi se zapi
tati o zaokretu koji Povijesti doivljava danas, u aktualnim doga
anjima koji ne vode samo njezinu kraju (koji je jo sastavni dio
linearnog fantazma o Povijesti), nego njezinu sustavnom pre
okretu i brisanju. Mi upravo briemo cijelo 20. stoljee. Jedan
za drugim, mi ponitavamo sve znakove hladnog rata, moda
ak i sve znakove Drugoga svjetskog rata, pa i one svih poli
tikih i ideolokih pokreta 20. stoljea. Ponovno ujedinjenje Nje
make i mnoge druge stvari neizbjeni su, ne u smislu skoka
Povijesti prema naprijed, nego u smislu unatranog ponovnog
ispisivanja cijeloga 20. stoljea koje e uglavnom zaokupiti
posljednjih deset godina kraja stoljea. Prema nainu na koji se
stvari odvijaju, doskora emo se vratiti u doba Svetoga Rimsko-Germanskoga Carstva. I moda upravo tu lei rasvjetljenje toga
kraja stoljea i istinsko znaenje prijeporne formulacije o kraju
povijesti. Naime, upravo smo, u nekoj vrsti zanosnog pogreba,
spremni progutati sve znaajne dogaaje ovog stoljea, izblijediti
ga, kao da je sve to se u njemu dogaalo (revolucije, podjela
svijeta, istrebljenje, silovita transnacionalizacija drava, nukle
arna napetost), rijeju, Povijest na svome modernom stupnju,
bila tek pometnja bez ishoda, a svi su se latili rainjanja te po
vijesti s istim arom s kojim je i stvarana. Restauracija, regresi
ja, rehabilitacija, ponovno oivljavanje starih granica, starih raz
lika posebnosti, religija, pokajanja, ak i na razini obiaja izgleda da se svi znakovi steenog osloboenja unatrag jednog
201
Simulacija i zbilja
stoljea priguuju i moda emo se naposljetku, jedan za drugim,

ugasiti; svjedoci smo divovskog procesa revizionizma, ne ide
ologijskoga, nego revizije same povijesti i izgleda da se urimo
tamo dospjeti prije kraja stoljea - moda u potajnoj nadi da
emo, s nadolaskom novog tisuljea, iznova krenuti od nule?
A to ako bismo i uzmogli sve vratiti u prvotno stanje? Ali, u
stanje prije ega, prije 20. stoljea, prije Revolucije? Kamo nas
moe odvesti to usisavanje, to stanjivanje? Sve se to moe do
goditi vrlo brzo (kao to to pokazuju dogaaji na Istoku) upravo
zato to nije rije o konstrukciji nego o masovnoj dekonstrukciji povijesti koja poprima govoto viralnu i epidemijsku formu.
Moda se ak, napokon, i 2000. godina nee dogoditi, kao to
smo neko pretpostavljali, naprosto zato to e se krivulja povi
jesti do te mjere saviti u obratnom smjeru te vie nikad nee
premostiti taj obzor vremena? Povijest bi utoliko bila asimptotski prijelaz koji se beskonano pribliava svome kraju, ali ga
nikad ne sustie i napokon se udaljuje od njega u obratnom
smjeru.
Sudbina energije
Svi ovdje opisani dogaaji proizlaze iz dvostruke dijagnoze: fi
zike i metafizike. Fiziki, na djelu bi bila neka vrsta divovskog
prijelaza u neuravnoteeni ljudski sustav. Taj prijelaz, kao i u tje
lesnim sustavima, ostaje nam uvelike tajanstven, ali katastrofiki
razvoj nije po sebi ni dobroudan ni zloudan, on je naprosto
katastrofalan, u doslovnom smislu rijei.
Prototip toga kaotinog opadanja, te hiperosjetljivosti na prvo
bitne danosti jest sudbina energije. Naa je kultura svjedoila raz
voju ireverzibilnog procesa osloboenja energije. Sve su ostale
proizale iz reverzibilnog sporazuma sa svijetom, iz stabilnog ras
poreda u koji su ulazile i energetske sastavnice, ali nikad i naelo
oslobaanja energije. Energija je prvo to je bilo "osloboeno" i
prema tom su se obrascu odvijala sva kasnija oslobaanja. I sam
202
Prozirnost zla
je ovjek osloboen kao izvor energije i time je postao pokre

taem povijesti i ubrzanja povijesti.
Energija je vrsta fantastine projekcije koja hrani sve indus
trijske i tehnoloke snove moderniteta, a ona u isti mah upuuje
shvaanje ovjeka u smjeru dinaminosti volje. Pa ipak, mi zna
mo, na osnovi analize procesa turbulencije, kaosa i katastrofe u
najnovijoj fizici, da bilo koje strujanje, bilo koji linearni proces,
kad se ubrza, poprima neobinu krivulju, onu katastrofe.
Katastrofa koja nam prijeti nije katastrofa iscrpljenosti izvo
ra. Energije e u svim oblicima biti sve vie, barem u vremenskome roku u kojem nas se to u ljudskome smislu moe ticati.
Nuklearna je energija neistroiva, suneva energija, ona plime i
oseke, velikih prirodnih strujanja, pa ak i ona prirodnih katas
trofa, potresa ili vulkana, neiscrpiva je (moe se imati povjerenja
u tehnoloku imaginaciju). Naprotiv, dramatina je dinamika
neravnotee, zalet samog energetskog sustava koji moe proiz
vesti ubojite pometnje u vrlo kratkom roku. Ve imamo nekoliko
spektakularnih primjera oslobaanja nuklearne energije (Hiroshi
ma i ernobil), ali svaka lanana reakcija, viralna ili radioaktiv
na, potencijalno je katastrofalna. Nita nas ne titi od totalne
epidemije, ak ni brisani prostor koji okruuje atomske centrale.
Moda je cijeli sustav preobrazbe svijeta energijom uao u viralnu
ili epidemijsku fazu, koja odgovara onome to energija jest u
svojoj biti: troenje, opadanje, diferencijal, neuravnoteenost, ka
tastrofa u minijaturi koja najprije proizvodi pozitivne uinke, ali
koji, nadmaeni vlastitim kretanjem, dobivaju razmjere globalne
katastrofe.
Energija se moe shvatiti kao uzrok koji proizvodi posljedice,
ali takoer i kao posljedica koja se sama umnaa, i na taj nain
prestaje slijediti bilo kakvu uzronost. Paradoks energije jest i
njenica da je ona u isti mah revolucija uzroka i revolucija poslje
dica, gotovo meusobno neovisnih, te postaje mjestom ne samo
ulanavanja uzroka nego i razularenosti posljedica.
Energija ulazi u nadfuziju. Cijeli sustav preobrazbe svijeta ulazi
u fazu nadfuzije. Materijalna i proizvodna varijabla, energija pos203
Simulacija i zbilja
taje vrtoglavi proces koji se hrani sam sobom (to je, uostalom, i
razlog zbog kojega nema opasnosti da nam je ponestane).
Pogledajte grad New York. Pravo je udo da svakoga dana sve
iznova poinje raditi, toliko je energije bilo potroeno dan prije
toga. To se jedino moe objasniti injenicom da nema racional
nog gubitka energije, da funkcioniranje megalopolisa poput New
Yorka proturijei drugom zakonu termodinamike, jer se on hrani
vlastitom bukom, vlastitim otpadom, vlastitim ugljinim diok
sidom, energijom koja nastaje iz utroka energije, nekom vrstom
uda supstitucije. Strunjaci koji izraunavaju jedino kvantitativ
ne danosti energetskog sustava podcjenjuju prvotni izvor energije
koji je samo njezino troenje. U New Yorku taj je utroak pot
puno spektakulariziran, a napon mu poveava sama njegova sli
ka. Ta nadfuzija energije, koju je Jarry opisao u seksualnoj aktiv
nosti (Nadmujak), vrijedi i za duhovnu i za mehaniku energiju:
na trkaoj stazi koja prati transsibirsku eljeznicu, neki biciklisti
umiru, ali unato tome nastavljaju pedalirati. Ukoenost lesa po
staje pokretljivost lesa, smrt pedalira u beskraj, ak postie i ubr
zanje, zahvaljujui inerciji. Energija se umnoava inercijom smrti.
To podsjea na Mandevilleovu basnu o pelama: energija, bo
gatstvo, razvoj nekog drutva proizlazi iz njegovih poroka, nje
govih zala, neumjerenosti i nedostataka. Besmislenost ekonom
skog postulata: da bi se neto potroilo, treba biti proizvedeno.
To nije istina. to se vie troi, to vie rastu energija i bogatstvo.
To je sama energija katastrofe koju nijedan ekonomski proraun
ne moe objasniti. Stanoviti oblik zanesenosti s kojim se susreemo
u mentalnim procesima danas nalazimo u materijalnim procesi
ma. Sve su te stvari neshvatljive u smislu ekvivalentnosti, one su
to jedino u smislu reverzibilnosti i vika.
Na taj nain Njujorani dobivaju energiju iz svoga zagaenog
zraka, ubrzanja, panike, nediljivih uvjeta, ljudski nezamislivog
okruenja. ak je mogue da droga, i sve prinudne radnje koje
ona povlai za sobom, ulaze u cijenu vitalnosti i sirovog metabo
lizma grada. Sve tu ulazi, najuzvienije i najodvratnije radnje.
204
Prozirnost zla
Lanana je reakcija totalna. Nestala je svaka pomisao o normal

nom funkcioniranju. Sva bia sudjeluju u uroti, kao to bi se ka
zalo u 18. stoljeu, u istom prelijevanju, u istom dramatinom
pretjeranom uzbuenju, koje uvelike nadilazi potrebu za ivo
tom i u vezi je s nerealnom opsjednutou za preivljavanjem,
hladnom strau za preivljavanjem koja obuzima sve i hrani se
vlastitim gnjevom.
Liiti ljude tog preobilja, tog rasipnitva, tog neljudskog ritma
bilo bi dvostruko pogreno, budui da oni iz onoga to bi iscrpilo
normalno bie crpu izvore za nenormalnu energiju i, s druge stra
ne, za njih bi bilo poniavajue kad bi je morali usporiti ili ekonomizirati njome: bila bi to degradacija njihova kolektivnog standinga, neumjerenosti i urbane pokretljivosti jedinstvene u svijetu
iji su oni svjesni i nesvjesni initelji.
Opasnosti kojima je izloena ljudska vrsta, prema tome, u ma
njoj su mjeri opasnosti zbog nedostatka (iscrpljenosti prirodnih
izvora, unitenje okolia itd.), koliko opasnosti zbog pretjeranosti: bujanje energije, nenadzirljiva lanana reakcija, mahnita autonomizacija. To je razlikovanje kljuno, jer ako se Novom Poli
tikom Ekologijom moe doskoiti opasnostima nastalima uslijed
nedostatka, iji je princip danas prihvaen (on je sastavni dio
Meunarodnih prava vrste), apsolutno nita ne moe doskoiti
toj drugoj unutarnjoj logici, ubrzanju koje igra na sve ili nita s
prirodom. Ako, s jedne strane, postoji mogunost ponovnog us
postavljanja ravnotee stanita, ako je mogue uspostaviti ravno
teu energija, s druge smo strane suoeni s pokretom koji je de
finitivno out of balance. Ako se, s jedne strane, mogu pokrenuti
etika naela, naime konanost koja transcendira materijalni pro
ces, pa bila ona i konanost pukog preivljavanja, s druge je jedi
na konanost beskonanog procesa bujanja koje apsorbira sveko
liku transcendentnost i prodire svoje aktere. Na taj nain u punom
jeku planetarne shizofrenije, svjedoimo uvoenju svih vrsta eko
lokih mjera, strategiji dobre prakse i idealne interakcije sa svije
tom, uz istodobno bujanje pothvata razaranja i grozniave uin205
Prozirnost zla
Simulacija i zbilja
kovitosti. Osim toga, nerijetko iste osobe sudjeluju u obim ovim

radnjama.
Uostalom, ako se cilj prvog pokreta moe initi relativno raz
vidan (ouvanje vrste preko ekolokog suivota), to znamo o
tajnome usmjerenju drugoga? Ne nahodi li se na kraju tog ubrza
nja, tog nastranog pokreta, sudbina ljudske vrste, drugi simboli
ki odnos sa svijetom, mnogo sloeniji i dvosmisleniji od onoga
ravnotee i meudjelovanja? To je zacijelo ivotno usmjerenje,
ali koje ukljuuje i posvemanju opasnost.
Ako nam je takav cilj, oevidno je da racionalna boanstva
ekologije ne mogu nita protiv tog hitanja tehnologija i energija
prema svom nepredvidljivom kraju, u nekoj vrsti Velike Igre ije
nam pravilo nije znano. ak nismo niti zatieni od nastranih
uinaka to ih pretpostavljaju mjere sigurnosti, nadzora i zatite.
Poznato je do kakvih opasnih krajnosti moe dovesti profilaksa
na svim poljima - drutvenom, medicinskom, ekonomskom, poli
tikom: u ime najvee sigurnosti mogue je uvesti endemski ter
or, opsjednutost nadzorom koja je nerijetko istovjetna epidemijskim opasnostima katastrofe. Jedno je sigurno: sloenost prvotnih
danosti, potencijalna reverzibilnost svih posljedica onemoguuju
iluziju u mogunost bilo kakvog oblika racionalne intervencije.
Suoeni s procesom koji u tolikoj mjeri nadilazi individualnu i
kolektivnu volju njegovih sudionika, nuno je priznati da svako
razlikovanje izmeu dobra i zla (i, prema tome, u tom sluaju i
mogunosti da se prosudi o pravoj mjeri tehnolokog razvoja)
doslovce vrijedi jedino na krajnjoj rubnici naega racionalnog
obrasca - unutar tih granica mogue je etiko promiljanje i prak
tina odlunost - izvan tog ruba, na razini ukupnosti procesa koji
smo i sami zapoeli, i koji se nadalje odvija bez nas, s neumoljivou prirodne katastrofe, vlada, sreom ili nesreom, neodvoji
vost dobra od zla, dakle nemogunost promicanja jednoga bez
drugoga. To je doslovce teorem ukletog dijela i nema mjesta pita
nju treba li tako biti, iako jest, a ne prepoznati to znai pasti rtvom
najvee iluzije. To ne obesnauje ono to je mogue uraditi na
etikome, ekolokom, ekonomskom polju naeg ivota, ali mu
206
posve relativizira domet na simbolikoj razini koja je razina sud

bine.
Teorem ukletog dijela

Zastraujua je posljedica neprestanog proizvoenja pozitivno
sti. Jer, ako negativnost uzrokuje krizu i kritiku, pozitivnost pak
hiperboliki raa katastrofu svojom nemogunou da izlui kri
zu i kritiku u homeopatskim dozama. Svaka struktura koja sputa
va i uklanja, izbacuje svoje negativne initelje, izloena je opas
nosti katastrofe svojom posvemanjom reverzijom, jednako kao
to je svako bioloko tijelo koje obuzdava i iskljuuje svoje klice,
bacile, svoje nametnike, svoje bioloke neprijatelje izloeno opas
nosti metastaze i raka, naime pozitivnosti koja prodire vlastite
stanice, ili je u viralnoj opasnosti da je prodru vlastita antitijela
koja su nadalje ostala bez posla.
Sve to uklanja svoj ukleti dio potpisuje vlastitu smrt. To je
teorem ukletog dijela.
Energija ukletog dijela, silovitost ukletog dijela, ona je naelo
Zla. Pod providnou konsenzusa neproninost zla, njegova upor
nost, opsjednutost, nesvodivost, njegova suprotna energija pos
vuda unosi nered u stvari, viralnost, ubrzanje, gomilanje uina
ka, nadilaenje uzroka, pretjeranost i paradoks, krajnju neobinost,
udna privlaenja, neartikulirana ulanavanja.
Naelo Zla nije moralno, to je naelo neravnotee i vrtogla
vice, naelo sloenosti i udnovatosti, naelo zavoenja, nepomir
ljivosti, neprijateljstva i neizbjenosti. Nije rije o naelu smrti,
naprotiv, na djelu je ivotno naelo odvajanja od Raja, koji je
njegova pojava ukinula, to je naelo spoznaje. Ako smo iz Raja
bili protjerani zbog pretjeranog znanja, izvucimo odatle barem
sve koristi. Svaki pokuaj oslobaanja od ukletoga dijela, od naela
Zla, moe jedino dovesti do uspostavljanja novih umjetnih raje
va, umjetnih rajeva konsenzusa koji su ovaj put odistinsko nae
lo smrti.
207
Simulacija i zbilja
Ralaniti suvremene sustave u njihovu katastrofinu obliku,

u njihovu neuspjehu, aporijama, ali takoer i u nainu na koji
odve dobro uspijevaju i propadaju u deliriju vlastitog funkcio
niranja, znai sve obuhvatiti teoremom i jednadbom ukletoga
dijela, posvuda provjeriti njegovu nerazorivu simbolinu snagu.
Zaobii naelo Zla podrazumijeva u svakoj stvari ne samo kri
tiku nego i kriminalnu prosudbu. Ta prosudba ostaje u svim dru
tvima, ak i liberalnima (poput naega!) javno neizgovoriva. Sva
ko stajalite koje zagovara neljudsko ili naelo Zla odbacuje bilo
koji sustav vrijednosti (pod naelom Zla podrazumijevam tek jed
nostavni iskaz nekih okrutnih oevidnosti u vezi s vrijednostima,
pravom, moi, stvarnosti...). U tom smislu nema nikakve razlike
izmeu Istoka, Zapada, Juga i Sjevera. I nema nikakvog izgleda
da te netrpeljivosti nestane, jednako nepronine i prozirne kao
zid od stakla, i koji nije nimalo promijenilo bilo kakvo napredo
vanje u suvremenoj moralnosti ili nemoralnosti.
Svijet je tako pun pozitivnih osjeaja, naivne sentimentalno
sti, kanonske tatine i ulizitva da u odnosu na njih ironija, poru
ga, subjektivna energija zla uvijek izvlae deblji kraj. Kako se
stvari odvijaju, svaki e iole negativni pokret due ubrzo morati
iznova prijei u ilegalu. Ve i najmanja duhovita aluzija postaje
nerazumljiva. Uskoro e postati nemogue iskazati suzdranost
u vezi s bilo ime. Preostat e tek zgaenost i zgranutost.
Na sreu, zloduh je preao u stvari, u objektivnu energiju zla.
Nazvali mi kako god htjeli to to pritom sebi probija put: ukleti
dio ili neobini privlaitelji, sudbina ili osjetljiva ovisnost na pr
votne danosti, neemo uspjeti umaknuti tom rastu snage, tom
eksponencijalnom prijelazu, toj odistinskoj patafizici nesagledivih
posljedica. Ekscentrinost naih sustava neminovna je. Kao to
je kazao Hegel, mi smo do grla uronjeni "u ivot, pokretan po
sebi, u ono to je smrt". S one strane odreenih granica, vie nema
uzrono-posljedinih odnosa, postoji jedino virilni odnos od uin
ka do uinka, a cjelokupni sustav djeluje po inerciji. Film tog
zadobivanja snage, te brzine i uasa smrti moderna je povijest
ukletoga dijela. Nije rije o tome da ga se objasni, valja biti nje208
Prozirnost zla
govim zrcalom u stvarnom vremenu. Valja nadii brzinu doga

aja koji su i sami odavno premaili brzinu oslobaanja. I treba
ustvrditi nekoherentnost, anomaliju, katastrofu, valja iskazati vi
talnost svih tih krajnjih dogaaja, koji se poigravaju s istrebljenjem i naporedni su stanovitim tajanstvenim propisima.
Zlo je, poput ukletoga dijela, ono to se obnavlja vlastitim
troenjem. To je u ekonomskom smislu nemoralno, kao to moe
biti u metafizikom smislu nemoralna neodvojivost Dobra od Zla.
To je nasilje izvreno nad razumom, ali valja priznati ivotnost
tog nasilja, tog nepredvidljivog obilja koje vodi stvari s one stranu
njihove svrhe, u hiperovisnost o drugim konanim okolnostima
- kojima?
Svako osloboenje utjee jednako na Dobro i na Zlo. Ono
oslobaa navike i duhove, ali uzrokuje i zloine i katastrofe. Oslo
boenje prava i uitka neizbjeno vodi osloboenju zloina (to je
Sade dobro razumio i to mu nikad nije oproteno).
U Sovjetskom Savezu, perestrojku je pratio, istodobno s et
nikim i politikim zahtjevima, nagli porast nesrea i prirodnih
nepogoda (ukljuujui i naknadno otkrie ranijih zloina). Neka
vrsta spontanog terorizma proizlazi iz oslobaanja i poveanja
ljudskih prava. Sve je to navodno postojalo i prije, samo to je
bilo cenzurirano. (Jedna od najdubljih zamjerki Staljinovu reimu
bila je injenica da nam je zatajio tolike krvave dogaaje, koje je
cenzurirao i na taj ih nain uinio neuporabljivima, izuzev kao
politiko nesvjesno za budue narataje. injenica da je zamrz
nuo, duboko zamrznuo sladostrasne, krvave oblike njihova odvi
janja. To da se, jednako kao i nacisti s Holokaustom, koji je tak
oer bio gotovo savreni zloin, ogrijeio o univerzalni zakon
informacije).
Ali dogodilo se i vie od ukidanja cenzure: zloini, delinkven
cija, katastrofe doista su se obruili na ekran glasnosti poput muha
na umjetnu svjetlost (zato se nikad tako ne sjuruju na prirodnu
svjetlost?). Taj katastrofalni viak vrijednosti posljedica je zanesenosti, istinske radosti prirode, jednako kao i spontane tenje
tehnike da se potvrdi u svojim mogunostima im se za to ukae
209
Simulacija i zbilja
povoljna politika prigoda. Dugo zamrznuti, zloini i katastrofe

stupaju na veselu i slubenu pozornicu. Da ih nije bilo, trebalo bi
ih izmisliti, u toj su mjeri oni napokon istinski znak slobode i
prirodnog nereda svijeta.
Taj totalitet Dobra i Zla nadilazi nas i valja nam ga totalno
prihvatiti. Nema nikakva spoznavanja stvari izvan toga temelj
nog pravila. Iluzija o razlikovanju toga dvoga, ne bi li se promaknulo samo jedno od njih, besmislena je (to osuuje i zago
varatelje zla njega radi, jer e i oni naposljetku poiniti dobro).
Svjedoci smo svakovrsnih, nepredvidljivih dogaaja. Oni su
se ve zbili, ili nam se upravo dogaaju. Sve to mi moemo
uraditi jest da upalimo neku vrstu projektora, da zadrimo teleskopski otvor prema tome virtualnom svijetu nadajui se da e se neki
od tih dogaaja nuno uhvatiti na lijepak. Teorija moe biti samo
to: zamka postavljena u nadi da e stvarnost biti dovoljna naivna
da se dade namamiti.
Bitno je upraviti snop svjetlosti projektora u pravome smjeru.
Ali mi i ne znamo koji je pravi smjer. Valja prekopati nebo. Uglav
nom, rije je o dogaajima tako dalekima, metafiziki udaljeni
ma, te oni izazivaju tek lagano svjetlucanje na ekranima. Valja ih
razviti i poveati, poput fotografije. Ne da bi im se iznaao neki
smisao, jer oni nisu logogrami nego hologrami. To se jednako ne
moe objasniti ni kao fiksni spektar neke zvijezde ili varijacije
crvenoga.
Da bi se uhvatilo te neobine dogaaje, valja i od same teorije
uiniti neto neobino. Valja je uiniti savrenim zloinom ili
udesnim atraktorom.
7.
Iluzija kraja
Patafizika 2000.
Postoje razliite prihvatljive pretpostavke u vezi s nestajanjem
povijesti. Canettijev izraz - "ukupnost ljudskog roda iznenadno
je napustila stvarnost", neodoljivo podsjea na brzinu oslobaanja
potrebnu tijelu da bi izbjeglo gravitacijsku silu neke zvijezde ili
planeta. Prema toj slici, moe se pretpostaviti da nam je ubrzanje
moderniteta, tehnoloko, dogaajno, medijsko, ubrzanje svih raz
mjena, ekonomskih, politikih, seksualnih omoguilo toliku brzinu
oslobaanja da smo ispali iz referencijalnog polja stvarnoga i povi
jesti. Mi smo "osloboeni" u svim znaenjima rijei, toliko oslo
boeni da smo napustili stanoviti prostor-vrijeme, stanoviti obzor
u kojemu je stvarno mogue zbog toga to je gravitacija jo do
voljno snana da se stvari mogu odraavati i, prema tome, imati
neko trajanje i neke posljedice.
Stanovita sporost (to jest odreena brzina, ali ne prevelika),
stanovita udaljenost, ali ne prevelika, odreeno osloboenje (ener
gija loma i promjene), ali ne preveliko, potrebni su da se proiz
vede ta vrsta zgunjavanja, znaajne kristalizacije dogaaja koje
nazivljemo povijeu, ta vrsta povezanog rasprostiranja uzroka i
posljedica koje nazivljemo stvarnou.
210
211
Simulacija i zbilja
S one strane toga gravitacijskog uinka koji odrava tijelo na

orbiti, svi se atomi smisla gube u prostoru. Svaki atom slijedi svo
ju putanju ubeskraj i gubi se u prostoru. Upravo to mi proivlja
vamo u naim dananjim drutvima, i to je ono to utjee na ubrza
vanje svih tijela, svih poruka, svih procesa u svim smjerovima i
koje je, zajedno sa suvremenim medijima, stvorilo za svaki doga
aj, svako pripovijedanje, svaku sliku, simulaciju putanje u bes
kraj. Svaka injenica, politika, povijesna, kulturalna raspolae
nekom kinetikom energijom koja je odvaja od navlastita prosto
ra i nagoni u hiperprostor gdje gubi sve svoje znaenje, jer se ono
odatle vie nee vratiti. Nije potrebno posezati za znanstvenom
fantastikom: nadalje mi posjedujemo, ovdje i sada, s naom in
formatikom, naim kolanjima i naim mreama, tog ubrzavatelja
estica koji je definitivno razbio referencijalnu orbitu stvari.
Koliko je do povijesti, pripovijedanje o njoj postalo je nemo
gue, budui da je ona po odreenju (re-citatutn) mogue pojav
ljivanje slijeda znaenja. Meutim, svaki je dogaaj, preko poti
caja razdavanja i posvemanjeg kolanja, sam za sebe osloboen
- svaka injenica postaje atomska, nuklearna i slijedi svoju pu
tanju u praznini. Da bi se razdavala u beskraj, treba je fragmentirati kao esticu. Na taj nain ona moe postii brzinu ne-povratka, koja je konano udaljuje od povijesti. Svaka cjelina, kulturalna,
dogaajna treba se fragmentirati, dezartikulirati, kako bi ula u
krug kolanja, svaki se jezik mora rastaviti u binarni dispozitiv da
vie ne bi kolao u naem pamenju, nego u onom raunala, elek
tronskom i svjetlosnome. Nijedan ljudski jezik ne odolijeva brzi
ni svjetlosti. Nijedan dogaaj ne odolijeva svojoj planetarnoj di
fuziji. Nijedan smisao ne odolijeva svom ubrzanju. Nijedna
pripovijest ne odolijeva centrifugaciji injenica, ili njihovu krat
kom spoju u stvarnom vremenu (u istom redu promiljanja: nijedna
seksualnost ne odolijeva svom osloboenju, nijedna kultura ne
odolijeva svom promaknuu, nijedna istina ne odolijeva svojoj
provjeri itd.).
Ni teorija nije vie sposobna "razmiljati" o neemu. Ona moe
jedino istrgnuti pojmove iz njihove kritine zone referencije,
212
Iluzija kraja
navesti ih da prijeu toku ne-povratka - a i ona prelazi u hiper

prostor simulacije - pri emu gubi svaku "objektivnu" vrijednost,
ali dobiva znaajno u stvarnoj bliskosti s dananjim sustavom.
Druga hipoteza, koliko je do ieznua povijesti, obratna je
od prve, i vie nije u vezi s ubrzanjem, nego s usporenjem pro
cesa. I ona neposredno proizlazi iz fizike.
Materija usporava prolaz vremena. Tonije, vrijeme na povr
ini veoma zgusnutog tijela kao da se usporava. Pojava se pove
ava ako se gustoa poveava. Uinak tog usporenja bit e pro
duenje vala svjetlosti to ga emitira to tijelo, a takvog e ga primiti
promatra. Jednom kad je prekoraena sanovita granica, vrijeme
se zaustavlja, duina vala postaje beskonana. Val vie ne pos
toji. Svjetlost se gasi.
Oevidna je analogija s usporenjem povijesti kad se ona nae
u blizini astralnoga tijela "utljivih veina". Naim drutvima vla
da taj masovni proces, ne samo u sociolokom i demografskom
smislu nego i u smislu "kritine mase", prekoraenja toke nepovratka. Tu je njihov najvaniji dogaaj: uspostavljanje, samim
tijekom njihove mobilizacije, njihova revolucionarnog procesa
(sva su drutva revolucionarna u odnosu na prola stoljea), odgo
varajue sile inercije, prevelika ravnoduja i potihe sile tog ravnoduja. Ta nepokretna materija drutvenoga ne rezultira nedostat
kom razmjena, informacije ili komunikacije, ona naprotiv rezultira
umnaanjem i zasienou razmjena. Ona nastaje zbog prevelike
zgusnusti gradova, roba, poruka, kolanja. Ona je hladna zvijezda
drutvenoga i, oko te mase, povijest se hladi. Dogaaji slijede
jedni druge i iezavaju u ravnodunosti. Neutralizirani, otporni
na trovanje zahvaljujui informaciji, mase uzvratno neutralizira
ju povijest i igraju ulogu zaslona upijanja. Same mase nemaju
povijesti, nemaju smisla, svijesti, elje. One su potencijalni preostatak svekolike povijesi, svakog smisla, svake elje. Sve te lijepe
stvari, koje su se razvile u naoj modernosti, iznjedrile su jednu
tajanstvenu protustranu ije nepoznavanje danas razara sve poli
tike i drutvene strategije.
213
Simulacija i zbilja
Ovaj put na djelu je suprotno. Povijest, smisao, napredak vie

ne uspijevaju dosegnuti svoju brzinu oslobaanja. Oni se vie ne
uspijevaju istrgnuti iz tog odve zbijenog tijela koje usporava nji
hovu putanju, usporava vrijeme tako da nam nadalje izmie per
cepcija, zamiljanje budunosti. Svu drutvenu, povijesnu, vre
mensku transcendentnost upila je ta masa u svojoj tihoj prisutnosti.
Politiki dogaaji ve nemaju dostatne samostalne snage da nas
pokrenu, pa se prema tome odvijaju poput nijemog filma za koji
smo mi kolektivno neodgovorni. Povijest se ne dovrava zbog
greke njezinih initelja, ni zbog nasilja (nasilja e uvijek biti jo
vie), ni zbog dogaaja (dogaaja e uvijek biti samo jo vie,
zahvaljujui medijima i informaciji!), nego uslijed usporenja, ra
vnodunosti i zapanjenosti. Povijest se vie ne uspijeva nadii,
zamisliti vlastitu svrnost, sanjati o svome kraju, ona se gubi u
svome neposrednom uinku, iscrpljuje se u posebnim efektima,
ona praska u aktualnosti.
U biti, ne moe se ak ni govoriti o kraju povijesti, jer ona
nee imati vremena dosegnuti svoj kraj. Njezini se uinci ubrza
vaju, dok se smisao neumoljivo usporuje. Naposljetku e se
zaustaviti i ugasiti, poput svjetlosti i vremena na rubovima bes
konano guste mase.
ovjeanstvo je takoer doivjelo svoj big bang: stanovita
kritina gustoa, svojevrsna koncentracija ljudi i razmjena zadaje
tu ekploziju koju nazivamo povijeu, a koja je naprosto disper
zija gustih i hijeratskih jezgara ranijih civilizacija. Danas je na
djelu obratni uinak: nadilaenje praga kritine mase, u smislu
populacije, dogaaja, informacije, nalae obratni proces inercije
povijesti i politike. U kozmikome poretku, mi ne znamo jesmo li
postigli brzinu oslobaanja koja bi mogla dovesti do konane
ekspanzije (to e zacijelo ostati zauvijek neizvjesno). U ljudskom
poretku, iji su izgledi ogranieniji, mogue je da i sama energija
oslobaanja vrste (ubrzanje roenja, tehnika i razmjena tijekom
stoljea) stvori stanoviti viak mase i otpora koji e odnijeti pre
vagu nad poetnom energijom i, prema tome, odvui nas u neu
moljivi pokret zgrenosti i inercije.
214
Iluzija kraja
To da Univerzum postane beskonana ili skupljajua ekspan

zija prema nekoj beskrajno zgusnutoj jezgri ovisi o njegovoj kri
tinoj masi (u vezi s kojom je i sama spekulacija beskonana,
ovisno o otkriu novih estica). Analogno tome - hoe li naa
ljudska povijest biti evolutivna ili involutivna, ovisi moda o kri
tinoj masi ovjeanstva. Jesu li povijest, razvoj vrste dosegnuli
brzinu oslobaanja potrebnu da se svlada inercija mase? Jesu li,
poput galaksija, zahvaeni u konani pokret koji nas udaljuje jedne
od drugih nevjerojatnom brzinom, ili pak to rasprivanje u bes
kraj eka neki kraj, a ljudskim je molekulama dano da se priblie
jedne drugima sukladno nekom zamahu obratnom od gravita
cije? Moe li ljudska masa koja raste svakoga dana zapovijedati
nekim nagonom takve vrste?
Trea pretpostavka, trea analogija. Uvijek je, meutim, rije
o toki iezavanja, o toki rasplinjavanja, o vanishing pointu,
ovaj put na polju glazbe. To bih nazvao stereofonskim uinkom.
Svi smo mi opsjednuti visokom vjernou, kvalitetom glazbenog
"uzvrata". Na svom nosau zvuka, oboruanom tjunerima, poja
alima, zvunicima mi miksamo, namjetamo, umnaamo zvune
zapise u traganju za glazbom bez greke. Je li jo rije o glazbi?
Gdje je prag visoke vjernosti iza koje glazba nestaje kao takva?
Ona ne nestaje zbog nedostatka glazbe, nego zbog toga to je
prela tu graninu toku, nestala je u savrenstvu svoje materijalnosti, u svome vlastitom posebnom uinku. Iza te toke, vie nema
ni prosudbe ni estetskog uitka, na djelu je ekstaza muzikalnosti,
i to je njezin kraj.
Nestanak povijesti pripada istom redu stvari: i tu smo preli
granicu na kojoj, uslijed pretjerane dogaajne i informacijske
sofistikacije, povijest prestaje postojati kao takva. Neposredno
razdavanje u velikim dozama, posebni uinci, drugotni uinci,
izbljeivanje (fading) - i onaj famozni uinak larsen, do kojeg
dolazi u akustici uslijed prevelike blizine izvora i primatelja, a u
povijesti uslijed prevelike blizine, pa prema tome i razornog ispreplitanja dogaaja i njegova razdavanja - kratkog spoja izmeu
uzroka i posljedice, kao i izmeu objekta i subjekta eksperimenta
215
Simulacija i zbilja
u mikrofizici (i u drutvenim znanostima!). Sve to uzrokuje neku

radikalnu neodreenost u vezi s dogaajima, poput visoke vjer
nosti, uzrokuje i krajnju neodreenost, u ovom sluaju glazbe.
Elias Canetti je lijepo kazao: s one strane nita vie nije stvarno.
To danas dovodi do toga da nam i mala glazba povijesti izmie,
gubi se u mikroskopiji, ili u stereofoniji informacije.
U samom aritu informacije povijest je opsjednuta vlastitim
ieznuem. U aritu hi-fi-ja glazbu progoni njezin nestanak. U
aritu ekperimenta, znanosti prijeti nestanak njezina predmeta. U
aritu pornografije, seksualnosti prijeti nestanak. Posvuda isti stereofonski uinak, apsolutne blizine stvarnoga: isti uinak simulacije.
Prema definiciji, vanishing point, ta toka na kojoj je s ove
strane bilo povijesti, bilo je glazbe, nenadoknadiva je. Gdje da se
zaustavi stereoperfekcija? Njezine se granice neprestano pomiu,
jer su to granice tehnoloke opsjednutosti. Gdje da se zaustavi
informacija? Na tu oaranost "stvarnim vremenom", koja je is
toznanica visoke vjernosti, moe se iznijeti samo moralni prigo
vor, koji nema previe smisla.
Nadilaenje te toke stoga je neminovno, suprotno onome
emu se, izgleda, nada Canetti. Mi vie neemo nai glazbu otprije
sterea (izuzev preko dodatnog uinka tehnike simulacije), nee
mo vie pronai povijest prije informacije i medija. Izvorna bit
glazbe, izvorni pojam povijesti nestali su zbog toga to ih mi vie
nikad neemo moi razluiti od njihova modela savrenstva, koji
je u isti mah i njihov model simulacije, njihovo prisilno uznese
nje u hiperrealnost koja ih brie. Vie nikad neemo moi saznati
to je bilo drutvo ili glazba prije nego to su se pretjerano razbujali u svom dananjem beskorisnom savrentvu. Vie nikad nee
mo znati to je bila povijest prije nego se pretjerano razbujala u
tehnikome savrenstvu informacije - nikad vie neemo saznati
to su bile sve stvari prije nego to su se ponitile u ispunjenju
svog modela.
Samim time, stanje iznova postaje izvorno. injenica da izla
zimo iz povijesti da bismo unili u simulaciju samo je posljedica
216
Iluzija kraja
injenice da je i sama povijest u osnovi bila tek golemi model

simulacije. Ne u smislu da ona ne bi imala opstojnosti izuzev u
pripovijedanju o njoj ili u tumaenju koje joj dajemo, nego u odno
su na vrijeme u kojemu se ona odvija, to linearno vrijeme koje je
u isti mah ono kraja i beskonane napetosti kraja. A to je jedino
vrijeme u kojemu se neka povijest moe odvijati, to jest neki slijed
nesumanutih injenica, koje prate putanju od uzroka do posljedi
ce, ali bez apsolutne nunosti i sve u neravnotenu stanju u odnosu
na budunost. Toliko razliito od vremena ritualnih drutava u
kojima se sve stvari dovravaju na poetku i gdje obred iznova
ocrtava savrenstvo toga izvornog dogaaja. Za razliku od tog
poretka dovrenog vremena, oslobaanje "stvarnog" vremena po
vijesti i proizvodnja linearnog i razliitog vremena mogu nam
izgledati kao posve izvjetaeni proces. Odakle ta napetost, zato
se ono to se mora dovriti (Posljednji sud, izbavljenje ili kata
strofa) mora dogoditi na kraju vremena i u neznano kojem neproraunljivom roku? Taj model linearnosti morao se initi savreno
fiktivnim, posve besmislenim i nestvarnim kulturama koje nisu
imale nikakva osjeaja za razliite rokove, za slijedno nizanje i
za svrhovitost. Scenarij koji se, uostalom, nametao uza silne
tekoe. Prvo vrijeme kranstva obiljeio je siloviti otpor poma
ku vremena uspostavljanja Kraljevstva Bojega. Prihvaanje te
"povijesne" izglednosti spasa, to jest njegovo neposredno neispunjavanje, nisu mogli proi bez silovitosti, a sva e krivovjerja
ponavljati taj lajtmotiv neposrednog ispunjenja obeanja. Neto
poput izazova vremenu. Cijele su zajednice ak bile spremne
usmrtiti se ne bi li ubrzale uspostavljanje Kraljevstva. Budui da
im je ono bilo obeano na kraju vremena, preostalo im je jedino
da ga okonaju odmah.
Cjelokupnu povijest prati milenijski (milenaristiki) izazov vremenitosti povijesti. Povijesnom sagledavanju, koje stalno premje
ta uloge o nekom hipotetikom kraju, uvijek se suprotstavljao
fatalni zahtjev, fatalna strategija vremena, koja eli spaliti etape i
dospjeti s one strane kraja. Ne moe se rei da je neko od tih
stremljenja uistinu pevagnulo nad nekim drugim i tijekom povi217
Simulacija i zbilja
jesti to je pitanje ostalo goruim: treba li ili ne treba ekati? Od

mesijanskih greva prvih krana, preko krivovjerja i pobuna,
uvijek se provlai ta elja za predvianjem kraja, moda i preko
smrti, nekom vrstom zavodljivog samoubojstva koje smjera odvra
anju Boga od povijesti i suoavanju s njegovim odgovornosti
ma, onima s one strane kraja, onima ispunjenja. to uostalom ini
terorizam ako na svoj nain ne zagovara kraj povijesti? On nekim
neposrednim i totalnim inom pokuava uhvatiti u stupicu vlast.
Ne ekajui konani rok, on se postavlja u ekstatini poloaj kra
ja, nadajui se stvoriti okolnosti Posljednjega suda. Iluzorni iza
zov, dakako, ali koji uvijek oarava, jer u dubini ni vrijeme ni
povijest nikad nisu bili prihvaeni. Svatko ostaje svjestan proiz
voljnoga, izvjetaenog znaaja vremena i povijesti. A mi nikad
ne nasjedamo onima koji od nas trae da se nadamo.
ak i izvan terorizma, ne postoji li neka svjetlost tog parusijskog
traenja u globalnom fantazmu katastrofe koji lebdi nad suvre
menim svijetom?. Traenje silovitog rjeenja stvarnosti kad nam
ona izmie u hiperrealnosti bez kraja? Jer hiperrealnost ukida i
sam rok Posljednjeg suda ili Apokalipse ili Revolucije. Svi pred
vieni krajevi izmiu nam, a povijest nema nikakva izgleda da ih
ostvari, budui da e se ona u meuvremenu okonati (uvijek je
rije o povijesti Kafkinog Mesije: on dolazi prekasno, jedan dan
prekasno, i to je odlaganje nepodnoljivo). Stoga, moda je bolje
ukinuti Mesiju, preduhitriti kraj. To je uvijek bilo demonsko isku
enje: krivotvoriti krajeve i raune o krajevima, krivotvoriti vri
jeme i dogaanje stvari, ubrzati im tok, u nestrpljivosti ispunje
nja, ili, pak, to prevodi potajni predosjeaj da je i obeanje
ispunjenja na svaki nain lano i dijabolino.
ak i naa opsjednutost stvarnim vremenom, trenutnou in
formacije odgovara nekome potajnom milenarizmu: ponititi tra
janje, odgoeno vrijeme, unititi drugotnost dogaaja, predvidje
ti njegov kraj izuzimanjem linearnog vremena, domoi se stvari
gotovo prije nego to su se dogodile. U tom smislu, stvarno je
vrijeme mnogo vea izvjetaenost od odgoenog vremena, a u
isto vrijeme ono je njegova negacija - elimo li smjesta uivati u
218
Iluzija kraja
dogaaju, elimo li ga ivjeti u trenutku, kao da se on upravo

zbiva, to znai da nemamo nimalo povjerenja u smisao i svrhovi
tost dogaaja. Jednako se nijekanje moe uoiti u prividno su
protnim postupcima - elji da se sve historzira, sve arhivira, sve
upamti iz nae prolosti i one svih kultura. Nije li to simptom
kolektivnog predosjeanja kraja, toga da je gotovo s dogaajem i
ivuim vremenom povijesti te se valja naoruati svim umjetnim
pamenjem, svim znakovima prolosti, da bismo se suoili s odsus
tvom buduega i s ledenjakim vremenima koja nas oekuju?
Nisu li mentalne i intelektualne strukture u tijeku svog pokapa
nja, nitenja u memorijama, arhivima, u traganju za nekim nevjero
jatnim uskrsnuem? Sve se misli pokapaju s predvianjima u vezi
s nadolaskom 2000. godine. One ve navjeuju uas 2000. One
nagonski prihvaaju rjeenje zamrznutih tijela uronjenih u duinu
kiselinu u oekivanju da se iznae nain njihova ponovnog oiv
ljavanja.
Drutva koja vie ne oekuju nita od nadolaska budunosti i
imaju sve manje povjerenja u povijest, koja se pokapaju iza svo
jih prospektivnih tehnologija, iza svojih skladita podataka i u
saastim mreama komunikacije, u kojima je vrijeme napokon
poniteno pukim kolanjem - ti se narataji moda nikad nee
probuditi, ali oni o tome ne znaju nita. Godina 2000. moda se i
nee dogoditi, ali oni o tome ne znaju nita.
Vraanje povijesti
Negdje tijekom 80-ih godina 20. stoljea povijest je doivjela
zaokret u drugome smjeru. Jednom kad je bio premaen vrhunac
vremena, vrh krivulje evolucije, solsticij povijesti, poinje kliza
nje dogaaja prema dolje, odvijanje u suprotnom smjeru. Kao i u
kozmikom prostoru, na djelu je krivulja povijesnog prostor-vremena. Istim kaotinim uinkom u vremenu kao i u prostoru, stva
ri se odvijaju sve bre kada se blie svome kraju, jednako kao to
voda neobjanjivo ubrzava tok kad se pribliava vodopadu.
219
Simulacija i zbilja
U euklidovskom prostoru povijesti, najkrai put od jedne toke

do druge jest ravna crta, ona Napretka i Demokracije. Ali to vrije
di jedino za linearni prostor Prosvjetiteljstva. U naem, ne-euklidovskom prostoru kraja stoljea, zlehuda krivulja neumoljivo
zakree sve putanje. Ona je zacijelo u vezi sa sferinou vreme
na (vidljivom na obzoru kraja stoljea, poput sferinosti zemlje
na obzoru pri smiraju dana) ili s istananom zakrivljenou gra
vitacijskog polja.
Sgalen kae da na Zemlji koja je postala kugla svaki pokret
koji nas udaljuje od jedne toke poinje time da nas njoj pribliava.
To vrijedi i za vrijeme. Svaki vidljivi pokret povijesti nevidljivo
nas pribliava njezinoj suprotnoj toci, ako ne i onoj poetnoj.
Na djelu je kraj linearnosti. Gledana u toj perspektivi, budunost
vie ne postoji. Dakle, nije ak rije niti o kraju povijesti. Na
djelu je paradoksalni proces obrata, s povratnim uinkom modernosti, koja se, nakon to je dosegnula svoju spekulativnu granicu
i ekstrapolirala sve svoje virtualne razvoje, raspada na svoje jed
nostavne sastavne dijelove sukladno katastrofinom procesu do
gaanja i turbulentnosti.
Tim vraanjem povijesti u beskraj, tom hiperbolinom krivu
ljom, i samo stoljee izmie svome kraju. Tom retroakcijom doga
aja mi izmiemo vlastitoj smrti. Metaforiki, dakle, mi neemo
doivjeti niti simboliki dogaaj kraja, simboliki kraj godine 2000.
Moemo li izbjei toj retrokrivulji povijesti koja uzrokuje njezino
vraanje na put kojim je kroila i brisanje vlastitih tragova, iz
maknuti toj kobnoj asimptoti koja na neki nain iznova namata
modernitet kao da je rije o magnetofonskoj vrpci? Toliko smo
naviknuti na ponovno vrenje svih filmova, onih fikcije kao i
onih naeg ivota, toliko smo zaraeni retrospektivnom tehnologi
jom, da smo sposobni, u estini suvremene vrtoglavice, ponoviti
povorku povijesti poput filma koji se vrti unatrag.
Jesmo li, u uzaludnoj nadi da neemo izdrati sadanje razara
nje, kao to kae Canetti, osueni na retrospektivnu melankolinu
elju da sve iznova preivimo kako bismo sve ispravili, da sve
220
Iluzija kraja
iznova preivimo kako bismo sve razjasnili (donekle kao kad bi

psihoanaliza proirila svoju sjenu na cjelokupnu nau povijest kada bi se isti dogaaji, iste okolnosti ponavljale gotovo u istim
vremenskim razmacima, kada bi se isti ratovi razbuktavali meu
istim narodima i kada bi sve to je proivljeno iznova uskrsnulo
kao potaknuto nekim nezatomljivim fantazmom, svjedoili bis
mo gotovo nekom obliku nesvjesnoga i odvijanju prvotnog pro
cesa), jesmo li prisiljeni navesti sve prole dogaaje da se iznova
pojave, da se sve ponovno dogodi na kraju procesa? Nas je u
posljednje vrijeme obuzeo delirij procesa, istodobno i delirij odgo
vornosti, upravo kada ona postaje sve neuhvatljivija. Preraditi
vlastitu povijest - izbijeliti sve udovine procese: preko bujanja
skandala, mranog (re)santimana znai da je i sama ta povijest
skandal. Retroproces koji nas moe odvesti u delirij podrijetla,
sve do one strane povijesti, do ivotinjskog suivota, do primi
tivne duplje, kao da je ve na djelu u ekolokom flertu s nemo
guim izvorom.
Jedini nain da to izbjegnemo, da prekinemo s tom recesijom
i opsesijom, bio bi da se odmah smjestimo na neku drugu vre
mensku orbitu, da preskoimo vlastitu sjenu, preko sjene stolje
a, da se zaputimo nekom eliptikom kraticom i prijeemo preko
kraja, ne ostavljajui mu vremena da se dogodi. To bi barem ima
lo prednost - sauvali bismo ono to je ostalo od povijesti, umjesto
da je podreujemo razarajuoj reviziji i da je prepustimo onima
koji e obaviti autopsiju nad njezinim lesom, kao to beskonanom
ralambom vrimo autopsiju njezina djetinjstva. To bi barem
znailo sauvati sjeanje na nju i njezinu slavu, dok upravo, pod
izlikom revizije i rehabilitacije, ponitavamo jedan za drugim sve
dogaaje koji su nam prethodili, prisiljavajui ih na iskupljenje.
Kad bismo mogli izmaknuti tom moratoriju kraja stoljea, tom
zakanjelom kraju koji neobino nalikuje nekoj pogrebnoj raboti,
nekom promaenom pogrebu, koji se sastoji u tome da se sve
iznova vidi, sve obnovi, sve iznova proguta da bi se, ini se, u
paranoinom zanosu, provelo savreno raunovodstvo kraja sto
ljea, univerzalni pozitivni zavrni raun; vladavina prava ovje221
Simulacija i zbilja
ka nad cijelim planetom, demokracija posvuda, konani prekid

svih sukoba, i, ako je mogue, brisanje iz naeg sjeanja svih
"negativnih" dogaaja - kada bismo, dakle, mogli izbjei tu rabotu
izbjeljivanja, meunarodnog poliranja o kojemu svi narodi danas
eljno razmiljaju, kad bismo se mogli potedjeti te krajnje de
mokratske pomasti kojom nam se navjeuje Novi Svjetski Pore
dak, sauvali bismo barem dogaajima koji su nam prethodili
njihovu slavu, znaaj, smisao, posebnost. Dok se mi, izgleda, tako
silno urimo zabauriti najgore prije polaganja rauna (cijeli je
svijet potajno ustraen zbog uasnog rauna koji valja poloiti
godine 2000), te nam nee ostati vie nita od nae povijesti na
tom kraju tisuljea, nita od njegova blistavila, silovitosti nje
govih dogaanja. Ako postoji neko jasno razlueno obiljeje doga
aja, onoga to ga tvori dogaajem i, prema tome, tvori njegovu
povijesnu vrijednost, to je injenica da je on ireverzibilan i da
neto u njemu uvijek nadilazi njegovo znaenje i tumaenje.
Meutim, upravo je obratno danas na djelu: sve to se dogodilo u
tom stoljeu, u smislu napretka, osloboenja, revolucije, silovito
sti, upravo je u postupku revizije u dobrom smjeru.
Problem je u sljedeemu: je li zamah modernosti reverzibilan, je
li i samo ta reverzija ireverzibilna? Dokle moe ii ta retrospektivna forma, taj san o kraju milenija? Ne postoji li neki "zid povi
jesti", istovjetan onome zvuka ili brzine, preko kojega ona ne
moe preskoiti u svome oporunom zamahu?
Uspon praznoga prema rubu

U zoru 1990-ih godina, u pozadini neoekivanih dogaaja i u
izglednosti drugih nepredvidljivih zbivanja, rodila se meu neko
licinom prijatelja namisao o osnivanju ureda koji bi i sam bio
nevidljiv, anoniman i tajan, Agencije Stealthy, koja se nazivala na
razliite naine:
222
Iluzija kraja
ANATHEMATIC ILLIMITED
(Transfatal Express Viral Incorporated International
Epidemics)
Budui da je zadaa ureda bila hvatanje nestvarnih dogaaja
kako bi o njima dezinformirala javnost, to je i sama agencija osta
la nestvarna. Na taj je nain savreno ispunila svoju ulogu, izmiui
svim radarima, jedinstven i zauvijek virtualni obrazac.
Ona podrazumijeva da vie nema ideja koje bi bile povezane s
injenicama - to je bila "Utopija" 1960-ih i 1970-ih godina naime, da vie doista nema aktera koji bi bili bilo kako povezani
s dogaajima, niti intelektualaca koji su zadrali bilo kakvu vezu
sa smislom, nego je na djelu mete nevanih dogaaja bez odistinskih initelja i bez ovlatenih tumaa: pojam actio nestao je u
isto vrijeme kad i auctoritas. Ostaje jedino aktualnost, "akcija" u
kinematografskom smislu i "aukcija", licitacija dogaaja u preobilju informacija. Dogaaj koji vie nije obuhvaen akcijom, nego
spekulacijom i lananom reakcijom, lanano se produuje prema
krajnostima neke patvorenosti koju nijedno tumaenje ne moe
dosegnuti.
Simulacija je upravo to neodoljivo odvijanje, to ulanavanje
stvari kao da imaju neki smisao, dok njima upravlja jedino umjet
na montaa i bez-smisao. Licitacija dogaaja preko radikalne
dezinformacije. Procjena dogaaja neovisno o njihovu sudjelo
vanju u igri, neovisno o njihovu povijesnom ulogu. Ako jo i
postoji ulog, on ostaje nejasan, zagonetan, rastavlja se na dogaaje
koji se zapravo ne dogaaju. I pritom nemam na umu obine
dogaaje, nego dogaaje na Istoku, govorim o Zaljevskom ratu
itd. Meutim, Agencija je upravo eljela suprotstaviti toj simulaciji radikalnu desimulaciju, dakle podii veo nad ne-dogaajnou dogaaja. I tako ostati skrivena i suzdrana spram nji
hove slike, ne bi li prokrila put stanovitoj praznini, stanovitom
ne-smislu, nasuprot grozniavosti medija da ispune sve meu
prostore. Kretati se u praznini dogaaja, poput mesara iz uangCeua, u najsitnijim meuprostorima tijela. Dakako, ta vrsta potaj223
Simulacija i zbilja
ne i podmukle intervencije u smjeru praznine nasuprot grotes

knoj, samoivoj zaluenosti informacije i politike pozornice bila
je samo san i budui da je bila zatvorena i suzdrana, naposljetku
se nije ni odigravala kao ni sami dogaaji. Zapala je u istu crnu
rupu, u isti virtualni prostor kao i ne-dogaaji o kojima je trebala
govoriti (tajno, bez iijeg znanja, istodobno ostajui operacionalna, ugledajui se na te nove dogaaje, koji su medijski ili to nisu).
Prividno nerjeivi paradoks. Ali ideja nije mrtva.
Agencija Stealthy mogla se usporediti sa trajkom dogaaja,
trajkom povijesti. Ona je, poput povijest, bila pretplaena na odsut
ne dogaaje, nastojei pruiti najtoniju ne-informaciju koja se
ticala tog odsustva dogaaja, tog bezgraninog trajka sa zauzi
manjem povijesti, praznog prostora nad kojim jo plutaju duhovi
Moi, kao to trajkai zauzmu tvornicu, prazni prostor Rada, nad
kojim jo lebdi duh Kapitala.
Kao da su dogaaji meusobno prenosili lozinku trajka. Od
jednog do drugog, svi su napustili svoje vrijeme, preobrazivi ga
u praznu sadanjost, gdje se jo jedino odigrava vizualna psihodrama informacije. A taj trajk dogaaja povlai za sobom lock
out povijesti. injenica da dogaaji vie ne stvaraju informaciju,
nego upravo obratno, ima nesagledive posljedice. Jer cijeli posao
negativa iezava s obzora medija - upravo kao to rad nestaje s
obzora kapitala. I ovdje su se odnosi obrnuli: rad vie ne slui
reprodukciji kapitala, nego kapital proizvodi i reproducira rad.
Divovska parodija proizvodnih odnosa.
Ta pomutnja izmeu uzroka i posljedica ne proizlazi vie iz
kritike svijesti, nego jedino iz objektivne ironije. Kako bi se do
mogla izvornosti tog ne-dogaaja, koja je izvornost objektivne
ironije, Agencija nije trebala samo odoljeti iskuenju informacije
o dogaajima u trajku nego takoer i ulanavanju kritikog diskursa. Jer, radikalna ironija nae povijesti jest u tome da se stvari
vie odista ne dogaaju, iako se ini kao da se dogaaju - suprot
nost od tradicionalnog lukavstva povijesti koje se sastojalo u tome
da se bitne promjene dogaaju a da to tako ne izgleda.
224
Iluzija kraja
Kad samo pomislimo da smo zdravo za gotovo primili dogaaje

na Istoku, a njihov su zlatni paritet bile slobode i "demokratske
vrijednosti", i Zaljevski rat, ija su podloga u zlatu bila Prava ovje
ka i Novi Svjetski Poredak! Za te je dogaaje plaena mnogo via
cijena nego to je njihova vrijednost - na pozornici povijesti
dogaa se isto to je danas prisutno na tritu umjetnina. Protiv te
spekulativne inflacije, koja ivcira cijeli svijet, to jest istodobno
ga ini prerazdraenim i ravnodunim, zgrenim i apatinim, pro
tiv tih vrtaljki dogaaja, dostojnih Velike Vrtaljke Povijesti, treba
lo je pronai neki ironini oblik iskrivljavanja informacije, neki
isprazni oblik pisanja koji e odgovarati jalovu odvijanju doga
aja naeg vremena, a u isti mah biti i istanano katastrofini ob
lik primjeren pribliavanju kraja stoljea. Trebalo je u tom trajku
dogaaja iznai neku makar i najmanju mjeru odvraanja, razo
aravajui oblik koji upravlja nitavnou naeg vremena.
Odvraanje je vrlo posebni oblik djelovanja: ono je to to ini
da se neto ne dogodi. Ono prevladava tijekom cijelog naeg su
vremenog razdoblja koje vie ne nastoji u toj mjeri proizvoditi
dogaaje koliko uiniti da se neto ne dogodi, istodobno pobu
ujui dojam povijesnog dogaaja. Ili se, pak, dogaaji zbivaju
umjesto neeg drugoga to se nije dogodilo. Odvraanje se jed
nako odnosi na ratove, na povijest, stvarnost, strasti. Ono omo
guuje (!) neobine dogaaje, koji uope ne pridonose napredo
vanju povijesti, nego je ponavljaju u obratnom smjeru, slijedei
obratnu krivulju, neshvatljivu za nae povijesno poimanje (povi
jesnog smisla ima samo ono to se dogaa u smjeru povijesti),
koji vie nemaju negativne moi (progresistike, kritike, revolu
cionarne), budui da je njihova jedina negativnost u injenici da
se ne dogaaju. Zbunjujue.
Carstvo odvraanja proiruje se ak i na prolost. Ono moe
ponititi svaku izvjesnost u vezi s injenicama i svjedoanstvima.
Ono moe destabilizirati pamenje kao to destabilizira svako pred
vianje. Ono je dijabolika snaga koja ponitava prijelaz doga
aja u stvarni in, a ako se on unato tome dogodi, ako se dogo
dio, niti njegovu vjerodostojnost.
225
Simulacija i zbilja
Moda je ta krivulja stvari, koja ini da one vie nemaju smi

sla ni linearne svrhe, zapravo jedino depresija u meteorolokom
znaenju rijei - budui da praznina koju osjeamo nije posljedi
ca poremeena smisla ili pamenja, nego neke udne privlano
sti koja od drugdje dolazi. Moda atoniju, katatoniju koju ivimo
valja protumaiti u obratnom smislu - ne kao prazninu koju je
ostavila bujica prolih dogaaja, nego kao prazninu nastalu us
lijed aspiracije, kao posljedicu upijanja budueg dogaaja, neke
bliske dogaajne mase koja anticipacijom privlai sav kisik koji
udiemo i time stvara okrutno sniavanje drutvenoga, politi
kog, kulturalnoga i mentalnog polja?
Patafizika pretpostavka, ona o protu-gravitaciji, protu-gustoi, ona o znanosti imaginarnih rjeenja koja se uzdie iznad
fizike i metafizike. U djelu Potezi i miljenja doktora Faustrolla,
Jarry ve naznauje profil te neobine privlanosti, koju valja
zahvaliti obrtanju naela fizike: "Dananja znanost temelji se na
naelu indukcije: veina ljudi uoila je da stanovita pojava pret
hodi ili slijedi neku drugu, i, prema tome, zakljuuju da e uvijek
tako biti... Ali, umjesto da potvruju zakon pada tijela prema sre
ditu, zato se radije ne priklone usponu praznine prema rubu,
pri emu treba prazninu shvatiti kao jedinicu ne-gustoe - pret
postavka mnogo proizvoljnija od izbora konkretne jedinice pozi
tivne gustoe."
Obratna privlanost praznine, umjesto privlanosti punine pre
ko punine. Moda bi to naim dogaajima moglo podariti ono
posebno obojenje, okus, ili, radije, onu bljutavost praznine i onu
nitavost. Nain na koji se dogaaju odvijaju ini ih ve vanishing
events s malo smisla, zbog toga to su ve okrenuti praznini. Staroj
fizici smisla valjalo bi suprotstaviti novu gravitaciju, istinsku, jedi
nu: privlanost praznine - zacijelo temeljni prirodni zakon.
To bi objasnilo brojne anomalije, ukljuivi i one duhovnog
svijeta i "psiholokog" polja. Tako nai oblici djelovanja i pokretnosti vie ne ovise u toj mjeri o pozitivnom nagonu nego o odba
civanju i odbojnosti. emu se ele prikloniti estice koje se u
226
Iluzija kraja
svojoj centrifugalnoj pokretljivosti pokuavaju osloboditi gustoe

i protu-gravitacije? Tajanstvena rubnost prostora, protu-gravitacija. Na taj bi se nain, preko ekscentrinosti, mnogo istananije
od zavoenja, izbjegla teka forma, teina "elje" shvaene kao
pozitivna privlanost, te bismo, posluimo se starom kozmogonijom koja nije bila liena drai, umaknuli u zadnji as, izvan
tijela, domogli se mnogo lakih molekula, koje poznaju samo jedan
smjer bijega, onaj praznine (tako je s poetskim jezikom u kojemu
svaka estica nalazi svoje ponitenje u anagramskoj rezonanciji).
Mogli bismo rei da novi dogaaji probijaju prazninu koja je
ispred njih i u koju tonu. ini se da jedino ure osigurati svoj
zaborav. Oni ne ostavljaju nimalo prostora za tumaenje, izuzev
za sva odjednom, na osnovi ega izmiu svakoj elji za smislom,
i tekoj privlanosti neprekinute povijesti, da bi se domogli lagane
orbite isprekidane povijesti. Oni stiu bre od svoje sjene - uglav
nom nepredvieni - ali ne izazivaju posljedice. To su meteorski
dogaaji koji proizlaze iz iste kaotine nedosljednosti kakva je
ona oblikovanja oblaka.Tako i s dogaajima na Istoku: stjeemo
dojam da je na djelu bilo dugotrajno negativno nakupljanje, a
nastupilo je iznenadno rjeenje, kao oevidni i trenutni zakljuak
operacija koje nam izmiu. U tim uvjetima, takvi unato svemu
ipak brojni dogaaji proizvode neki udni dojam ve-dogoenog,
unatranog odvijanja koje nipoto ne zapoinje neku znaajnu
budunost. Jedino se udimo tome da ih nismo znali predvidjeti,
a nae je jedino aljenje da nismo znali odatle izvui zakljuke.
Zaslon povijesti mijenja se istom olujnom brzinom kao i prirodne
pojave.
Stjee se dojam da se dogaaji sami pouruju, da nepredvidl
jivo skreu prema toci bijega - rubnoj praznini medija. Jednako
kao to fiziari svoje estice vide jedino kako prelaze preko ekra
na, tako i mi vie ne primamo otkucaje dogaaja, nego samo nji
hov kardiogram, ne vie predodbu ni pamenje, nego jedino
encefalogram (plosnat), ne vie elju ni uitak, nego samo psihodramu i katodno vienje.
227
Iluzija kraja
Simulacija i zbilja
To pomalo nalikuje na zaee in vitro: prenosimo embrij stvar

nog dogaaja u umjetnu maternicu informacije i tamo se poraa
ju brojni fetusi siroadi koja vie nemaju ni oca ni majke. Doga
aj ima pravo na istu prokreativnu praksu, kao i roenje, i na iste
eutanazijske postupke kao i smrt.
Besumnje, upravo tome valja zahvaliti zabavni tjelesni ui
nak: dojam da se kolektivni i individualni dogaaji strovaljuju u
bezdan pamenja. To je opadanje zacijelo posljedica zamaha
vraanja, te parabolike krivulje povijesnog prostora. Jer pro
lost se ne moe predoiti, o njoj se se ne moe razmiljati izuzev
ako nas gurne u drugom smjeru, onome neke budunosti. Retro
spektiva odgovara prospektivi koja omoguuje da se neto oznai
kao nadmaeno, kao proivljeno i, prema tome, kao neto to se
stvarno dogodilo. Ako nekim udnim obratom iznova krenemo u
suprotnom smjeru i obremo se u dimenziji prolosti, mi je vie ne
moemo predoiti. Zraenje pamenja iskrivljuje se i od svakog
dogaaja ini crnu rupu. To doivljavamo i na subjektivnom po
lju, u iznenadnom gubitku uspomena, u rascijepu neprekinutog
niza imena, lica, poznatih oblika. U toj vrsti katastrofe pamenja,
vie nije rije o prirodnom zaboravu ni o nesvjesnom potiskiva
nju. Upravo to obrtanje polja vremenske gravitacije uzrokuje da
znakovi prolosti vie nemaju svoju specifinu masu, nuklearnu
masu dostatnu da ih zadri na okupu, niti zrcalo sadanjosti koje
bi ih odrazilo. Pukotine u pamenju donekle nalikuju na one u
ozonskome omotau, kroz njih se rastvara na zatitni zaslon. Ali
moda takoer one nisu dovoljno velike da bi se ono to se u njih
uruilo moglo poeti vrtloiti oslobaajui lagane estice od tekih,
proirujui i produbljujui crnu rupu, kroz koju e mrtva tijela
osloboditi svoju zranu supstanciju, kao to je bio sluaj s Dan
teom ili Giordanom Brunom. Apsolutni se dogaaj dogaa u ap
solutnoj praznini. Praznina bi stoga morala biti samo relativna,
budui da je smrt ostala virtualna.
228
Besmrtnost
Zaudno, sve pretpostavke, eksplicitne ili implicitne, Biosfere 2
odgovaraju na pitanja postavljena u srednjemu vijeku u vezi sa
besmrtnou i s uskrsnuem tijela. Hoe li tijela uskrsnuti sa svim
svojim organima (ukljuujui i spolne), sa svojim bolestima, svo
jim razlikovnim obiljejima, sa svime to ih je inilo posebnim
ivim biima - danas bismo pitanje mogli proiriti upitavi se
hoemo li uskrsnuti sa svojim eljama, nedostacima, neurozama,
sa svojom podsvijesti, otuenjem? Sa svojim hendikepima, vi
rusima, delirijima? Biosfera 2 odgovara na sve to simulakrom
idealnog uskrsnua, uklanjanjem svih negativnih obiljeja. Nema
virusa, nema klica, nema korpiona, nema reprodukcije. Sve je
proieno, idealizirano, imunizirano, obesmreno prozirnou,
obestjeljenjem, dezinfekcijom, profilaksom - upravo kao u raju.
Uostalom, ako teolozi u srednjemu vijeku nisu bili daleko od
hereze kad su postavljali pitanje o konkretnim oblicima uskrsnua
tijela, odgovorni za Biosferu 2 jasno e vam obznaniti da je svako
podrobnije propitivanje uvjeta iskustva posljedica rabote zloduha.
Rije je, naime, o uprizorenju stanovite besmrtnosti vrste u
stvarnom vremenu. U besmrtnost due, besmrtnost u razliitom
vremenu, ve odavno ne vjerujemo. U onu koja je pretpostavlja
la transcendiranje kraja, snano ulaganje u svrhovitosti onostranog i simboliki zahvat smrti, mi vie ne vjerujemo. Mi elimo
njezino neposredno ostvarenje, svim sredstvima. Ustvari, na kra
ju milenija, iznova smo postali milenaristi - traimo neposrednu
trajnost egzistencije, upravo kao to su svi oni u srednjemu vijeku
traili raj u stvarnome vremenu, Kraljevstvo Boje na zemlji.
Meutim, mi elimo tu besmrtnost hic et nunc, onostranost
kraja u stvarnom vremenu, a da nismo razrijeili problem kraja.
Jer nema kraja u stvarnom vremenu, nema stvarnog vremena smrti.
To je besmislica. Kraj se uvijek doivljava kao razliiti, u svome
simbolikom zahvatu. Odatle proizlazi da je besmrtnost u stvar
nom vremenu i sama besmislica (dok sanjana besmrtnost to nije
bila: ona je bila iluzija). Biosfera 2 je besmislica. Ali problem je
229
Simulacija i zbilja
mnogo openitiji. Jer, u osnovi, nita se ne zbiva u stvarnom vre

menu. ak ni povijest. Povijest u stvarnom vremenu jest CNN,
trenutna informacija, ono to je upravo suprotno od povijesti. Ali
tu se nahodi na san o svladavanju kraja, oslobaanju vremena.
A spiker CNN-a, zatvoren u svom studiju u virtualnom sreditu
svijeta, istoznanik je svoje brae i sestara iz Bia 2 - oni su svi
preli u stvarno vrijeme, jedan u stvarno vrijeme dogaaja, drugi
u nad-ivot u stvarnom vremenu. I, dakako, u istoj nestvarnosti.
Zacijelo se ovjek zbog toga to nije mogao razrijeiti pro
blem kraja (naprosto zato to problem nije rjeiv) okrenuo prema
poetku. Na neki smo nain preli od okrenutosti prema konanim
uvjetima, na usmjerenost prema poetnim uvjetima s vienja u
smislu konanosti na vienje u smislu geneze. Dakako, ne u smislu
Postanka, nego u smislu odreenja porijeklom, nizanja i genetske
manipulacije svim stvarima. Za razliku od iluzije kraja i konanih
odreenja, istina je postala istina onoga to prethodi. Iluzija svrhe
ustupila je mjesto iluziji uzroka. U tom sagledavanju stvari vie
nema mjesta za svrhovitu misao o besmrtnosti. Mi vie ne moemo
pojmiti besmrtnost due ili zvijezda koju Kepler nije mogao a da
ne pojmi. Ta je konanost za nj bila oevidnost sama, dok je za
nas oevidno neto posve suprotno.
U tom genetskom poretku, ili u tom neizvjesnom neredu kakav
je na, vie nema mjesta za konanu misao, kakva god ona bila.
Time smo mi svedeni na djelovanje s one strane kraja, na teh
niku besmrtnost, a da nismo preli onkraj smrti, putem simboli
kog izvoenja kraja.
Besmrtnost se jasno poimlje jedino u stabilnu i nepromjenji
vom svijetu. U svijetu u kojemu boansko jamstvo osigurava bes
konanost kozmikog poretka, onog Keplerova, besmrtnost je
poput prirodne osobine ljudskog mikrokozmosa - ona je samo
logini nastavak trajnosti poretka. Univerzum se ne bi mogao pro
mijeniti budui da sve proizlazi iz neke vrhovne zapovijesti. Na
protiv, im taj poredak stane dobivati pukotine, im se gubi ta
transcendentnost, kozmiki poredak, kao i ljudski poredak, neo230
Iluzija kraja
visan o Bogu i svakoj svrnosti, postaje pokretan i nestabilan,

pada pod udar entropije, konanog slabljenja energije i smrti.
Gotovo je s istom savjeu vjenosti i besmrtnosti. Problem kra
ja postaje kljuan i nerjeiv. Vie nee biti kraja. Nastupa neka
vrsta krajnje neodreenosti. Jer, ne samo da se gubi transcendentna svrnost nego se ona okree protiv sebe same i gubi se u
gru, remeti ak i uzroke i odvijanje stvari. Jer ako se prisilimo
zaboraviti problem kraja, ili ga pokuamo zaobii umjetnim teh
nikim rjeenjima, nas kraj ne zaboravlja.
Sve dok postoji svrhovita misao o ivotu i smrti, dui, onostranost i besmrtnost su dane, poput svijeta, i nema razloga u njih
vjerovati. Vjerujete li vi u stvarnost? Ne, naravno. Ona postoji, ali
u nju se ne vjeruje. Ona je poput Boga. Vjerujete li u Boga? Ne,
naravno: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem. Kladiti se da
Bog postoji i vjerovati u njega, ili da ne postoji, i ne vjerovati u
njega, tako je prizemno da gotovo pobuuje sumnju u samo pita
nje. Dok dva iskaza: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem - ili:
Bog ne postoji, ali ja u njega vjerujem - oba zaudno ukazuju na
to da ako Bog postoji, tada nema potrebe u nj vjerovati, a ako ne
postoji, tada je krajnje nuno u nj vjerovati. Ako neto ne postoji,
u nj treba vjerovati. Vjerovanje nije odraz opstojnosti, ono je tu
umjesto opstojnosti, jednako kao to jezik nije odraz znaenja,
nego je tu umjesto znaenja.
Vjerovati u Boga znai sumnjati u njegovu opstojnost, u nje
govu oevidnost, njegovo prisustvo. Znai to imati potrebu zak
linjali ga, proizvoditi ga, subjektivno o njemu svjedoiti - ali,
ako postoji, zato bi mu trebalo nae svjedoenje? Znailo bi to
gotovo pomisliti da Bog postoji jedino preko zamaha due, to
nije daleko od skrnavljenja. Ustvari, vjera je zamah due koji svje
doi o najdubljoj neizvjesnosti u vezi s opstojnou Boga (a tako
je i sa svim teolokim vrlinama: nada je zamah due koji svje
doi o najdubljem oajanju u vezi sa stvarnim stanjem stvari, a
milosre je zamah due koja svjedoi o najdubljem preziru dru
gih ljudi).
231
Simulacija i zbilja
Vjerovanje je suvino, kao to je Canetti kazao u vezi s osve

tom, koja postaje beskorisna uslijed neiscrpive reverzibilnosti stva
ri, jednako kao to je strast beskorisni dodatak prirodnoj pri
vlanosti meu biima - a to se moe rei i za istinu, koja samo
nepotrebno oteava pojave. Tako vjerovanje samo nepotrebno
oteava pitanje postojanja ili nepostojaja Boga. Ako Bog postoji,
on ne vjeruje u svoje postojanje, nego preputa subjektu da u nj
vjeruje i da vjeruje u to da vjeruje ili da u nj ne vjeruje, ali da ne
vjeruje da ne vjeruje (Stavrogin). Nepronini labirint vjerovanja,
danas poniten rasprenou samog pojma stvarnosti. Danas vie
nije pitanje vjerovanja ili nevjerovanja u slike koje prolaze pred
naim oima. Mi ravnoduno odraavamo stvarnost i znakove ne
vjerujui u njih. Nije ak niti rije o nevjerovanju: nae slike na
prosto putuju naim mozgom ne prelazei preko odjeljka "vjero
vanje", kao to mi putujemo politikim poljem ne prelazei pre
ko odjeljka "predstavljanje". Mi naprosto odraavamo iluziju
politike, kao to informacija jedino prelama posredovateljsku ilu
ziju dogaaja (ona sama u njih ne vjeruje), kao to zrcalo napro
sto odraava vau sliku, ne vjerujui u nju.
Koliko je do vjerodostojnosti, koja je odmijenila vjerovanje,
ona je vjerodostojnost objekta a ne subjekta. Objekt je vjerodos
tojan. Ili radije, ako vjerovanje jo pretpostavlja odnos (imagi
narni) subjekta i objekta, vjerodostojnost nadalje pretpostavlja
jedino odnos objekta prema kodu. Taj je razvoj dogaaja vaan,
jer on odraava besmrtnost, koja danas za nas nije vie ona su
bjekta, nego ona biolokog procesa.
Kada besmrtnost postane predmet vjerovanja, kada Bog, dua,
onostranost i uskrsnue prestanu biti radikalna iluzija da bi po
stale predmet vjerovanja, oni u isti mah postaju predmet filozof
ske kritike. Ta se pak ne obara na radikalnu iluziju nego na pred
stavljanje i vjerovanje, to jest na odnos ve oslabljen zbog svoje
dvosmislenosti. To je razlog zbog kojega se vjerovanje samo poi
grava s nevjerovanjem, ono postaje ranjivom metom i nadasve
podlonim filozofskoj kritici (zbog toga je i kritika pojma vjero
vanja za nas dovrena u supstanciji, kao to je Marx govorio o
232
Iluzija kraja
religiji: valja prionuti uz radikalnu iluziju ili radikalnu ravnodu

nost, iskljuujui posredovateljske oblike vjerovanja).
U Mislima o smrti i besmrtnosti, Feuerbach poduzima dekonstrukciju cijele religiozne konfiguracije onostranosti, besmrtnosti
due i uskrsnua. To osloboenje od svih predrasuda znai nado
mjetanje izgubljene biti ljudskoga roda. Ali to e biti s ljudskim
rodom lienim svakog vjerovanja? On sebino ivi sukladno isklju
ivom i suverenom individualizmu (Stirner) ili pak, kolektivno,
preko dugoga povijesnog ivota, kao to je sluaj u Marxa, ili se
preusmjeruje prema Nadljudskome, preobrazbom vrijednosti vrste
- a taj je put utabao Nietzsche, prema kojemu ljudska vrsta ne
moe biti preputena sama sebi, nego treba smjerati prema vlasti
toj onostranosti i iznova doivjeti veliku metamorfozu, onu budu
nosti.
Sve te misli imale su duboke posljedice u naem svijetu - nijed
na se nije ostvarila. One sve smjeraju idealnoj preobrazbi, sve
one namjenjuju osloboenome ljudskom rodu suverenu svrhu,
neku onostranost koja nije ona religije, nego onostranost ljud
skoga u ljudskome, nadilaenje vlastitoga stanja, transcendency a
koja proizlazi iz njezinih vlastitih snaga, iluzija moda, ali vrhun
ska iluzija.
Nietzsche je izvanredno govorio o ivotnoj iluziji, ne o onoj
nekadanjih svjetova, nego o iluziji privida, o onoj formi postajanja, onoj vela, svih vela koja nas, sreom, tite od objektivne
iluzije, one istine, prozirnosti svijeta za objektivnu istinu, prozir
nosti ovjeka za vlastitu istinu. To je iluzija smisla, koju stvara
ovjek kad se postavlja kao subjekt svijeta i povijesti. Tome se
moe suprotstaviti jedino iluzija svijeta samog, ija su pravila,
dodue tajanstvena, ali i proizvoljna, unato svemu imanentna i
nuna. Za razliku od transcendirajue iluzije religija, igra privida
je nadljudska, to jest ljudska vrsta moe dosegnuti suverenost
jedino preko prevrednovanja vrijednosti jer, u protivnome, ostaje
posveena svim predrasudama, ukljuujui i one, modernije, psi
hologije i tehnologije, ukljuivi i predrasudu o sebi samoj kao o
233
Simulacija i zbilja
konanoj vrsti. Ne besmrtna po svojoj slavi, nego konana po

vladavini preivljavanjem, po tehnikom fetiizmu, udomljenjem
sebe same koje je tek parodija prihvaanja vlastite sudbine, pre
ko bioloke manipulacije koja je samo karikatura prevrednovanja vrijednosti.
Nepotrebno je rei da se to prevrednovanje vrijednosti, prema
Nietzscheu, nije dogodilo, ako nije i krenulo upravo u drugom
smjeru, ne s one strane dobrog i zlog, ne s one strane nego s ove
istinitog i lanog, lijepog i runog itd. Zamrena preobrazba koja
vodi nerazlikovanju, nerazabiranju vrijednosti, koja je i sama fetiizirana u estetici pluralnosti, razlike itd. Fetiizacija ne vie
boanstava, velikih ideja ili velikih pripovijesti, nego minimalnih
razlika i estica. Utoliko je fetiizam postao radikalan, u tome je
postao minimalan i molekularan, vie nije onaj forme nego obine
formulacije - podsvjesne, podljudske. Granice ljudskoga i ne
ljudskoga doista se briu, ali ne u smjeru nadljudskoga - nego u
smjeru podljudskoga, u smjeru nestajanja samih simbolinih oso
bina vrste. Verklrung des Untermenschen. Preobrazba pod-ovjeka.
Ono to se upravo dovrava na mjestu prevrednovanja jest
transkripcija Ideje, one o besmrtnosti, koja, u svojoj tehnikoj
izvedbi, od transkripcije same ljudske vrste do besmrtne i izvjetaene vrste, osigurava svim sredstvima svoje generiko i ge
netiko preivljavanje. To pak daje donekle za pravo Nietzscheu:
ljudska vrsta, preputena sama sebi, sposobna je, ustvari, jedino
podvostruiti se ili unititi.
Ne samo unitenjem svog okolia i njegova biolokog oslon
ca nego razaranjem svoga simbolikog prostora, i, posebno,
svekolike ivotne iluzije, one privida, ideja, snova, utopija, ide
alnih projekcija, ali takoer i one koncepata i predodaba, meu
kojima je i predodba smrti i tijela, koja sve vie nestaje - i to
neposrednim ostvarenjem svega toga, umjesto njegove simbolike
izvedbe. Razaranje bezuvjetnom aktualizacijom svega to je do
tad bilo samo san, mit, idealnost, privid i koje je, makar i osueno
234
Iluzija kraja
da to ostane ili ne, bilo sastavnim dijelom simbolike ravnotee

ivota i smrti.
To ukidanje razlike izmeu ljudskog i neljudskog, ta resorpcija metafore ivoga u metastazi preivjeloga, odvija se postupnim
svoenjem na najmanji zajedniki nazivnik. Na razini gena, genoma i genetske batine, razlikovni znakovi ljudskoga briu se;
kako god bilo, oni vie nemaju simboliku vrijednost, posjeduju
tek funkcionalnu svrhu. Nema vie preobrazbe, nema vie meta
fore: besmrtnost prelazi na stranu koda (biolokog, genetskog),
koji je jedini besmrtni pokazatelj koji ostaje, jedino obiljeje koje
se obesmruje u ivoj materiji. Na djeluje neprestani zamah koda,
metonimijska vjenost stanica. Posvuda roenje preko formule,
algebarsko, genetsko odmijenilo je igru i sudbinu formi. Najgore
je to iva bia, roena na osnovi formule, nee nadivjeti tu vlas
titu formulu, pa su stoga otprve mrtvoroena.
Paradoksalno, na djelu je prodor biologije, to jest znanosti o
ivome, koji oznauje taj prodor ne-ivoga, kraj transcendencije
ivoga nad ne-ivim. Jednako tako, prodor psihologije obiljeuje
kraj transcendencije due u korist analitike dekonstrukcije unu
tarnjeg svijeta. Jednako tako, prodor anatomske znanosti obilje
uje kraj tijela i smrti kao metafore i njezino pojavljivanje na po
zornici kao stvarnosti, bioloke fatalnosti. Dobro ste uli, "po
javljivanje na pozornici", na pozornici objektivne istine, na kojoj
se odvija pometnja uslijed nedostatka ljudskoga i neljudskoga,
ivoga i ne-ivoga, spola i spolno neodreenog.
Izvorni humanizam, onaj Prosvjetiteljstva, temelji se na ovjek
ovim svojstvima, na njegovim vrlinama, njegovim prirodnim na
darenostima, njegovoj biti, proizalima iz prava na slobodu i na
odjelotvorenju te slobode. Dananji humanizam, takav kakav jest,
posveen je novom irenju ljudskih prava, vie nastoji na ou
vanju pojedinca i ovjeka kao vrste (u jednom sluaju besmrt
nost je vrlina, u drugome ona je tek pravo ouvanja). Ali samim
time prava ovjeka postaju problematina, jer postavljaju pitanje
235
Simulacija i zbilja
eventualnih prava drugih vrsta, prirode itd., u odnosu na koje im

se valja odrediti. Meutim, postoji li uope pravo ovjeanstva
na vlastiti genom? to znai za vrstu pravo na vlastitu genetiku
definiciju, i, prema tome, na njegovu eventualnu genetsku preo
brazbu? Mi dijelimo 98 posto svojih gena s majmunima, 90 posto
s mievima. Kakvo se pravo pridaje toj zajednikoj batini? S
druge strane, ini se da 90 posto gena ljudskog genoma ne slui
niemu. Hoemo li traiti tu slijepu stranu koja je bez vidljive
svrhe? Otkad se ljudsko bie vie ne odreuje u smislu slobode i
trencendentnosti, nego pojmom gena, definicija se ovjeka brie,
pa, prema tome, i ona ovjeanstva.
Crta razgranienja ljudskoga postaje sve neodreenija u mjeri
u kojoj uranjamo u biologiju, u molekularne tajne biosfere. Ako
se zapadni humanizam osjetio ugroenim od 16. stoljea prodor
om drugih kultura, sada zasun koji puca nije samo onaj jedne
kulture nego onaj vrste. Antropoloka deregulacija. I istodobni
poremeaj etike, svih moralnih, pravnih, simbolikih zakona koji
su vrijedili za ovjeanstvo.
Virtualna trenscendencija ovjeka, razliita od njegova smrtnog
tijela, isparuje s nastupom ganetikog genija. Odreenost (ili ra
dije, neodreenost) postaje imanentna u upisu genoma i njegove
manipulacije. Moe li se jo govoriti o dui i o savjesti u perspek
tivi automata, privida, klonova koji e odmijeniti ljudsku vrstu?
Moe li se jo uope govoriti o nesvjesnom u perspektivi genetike
definicije ovjeka? Ozbiljno je ugroena ak i besmrtnost ne
svjesnoga, tako draga Freudu. Tim rasplinjavanjem granica ljud
skosti nije samo ugroen individualni, ontogenetski kapital poje
dinca nego i filogenetski kapital vrste, ne vie u boanskome,
nego u neljudskome i uostalom, ak ne vie niti u neljudskome,
nego u neemu to je ve s one strane ljudskoga i neljudskoga, u
genetikoj simulaciji ivoga bia.
Bogovi, dua, besmrtnost, sve to se nazivalo predrasudom ili
fetiizmom, jo je predstavljalo duhovnu, metaforiku ekstrapolaciju ovjekovih sposobnosti, uraunavi tu i tijelo kao metaforu
uskrsnua. Artefakti, zacijelo, ali nematerijalni i koji zadravaju
236
Iluzija kraja
projektivnu snagu u isto vrijeme kao i snagu i igru iluzije. Za

razliku od toga, s biologijom i genetikom smo u istoj materijal nosti, u materijalnoj simulaciji objektivno besmrtnih bia, budui
sastavljenih od nuklearnih elemenata i od bezvremenog genet
skoga koda. Izvjetaenost vie nije ona razliite svrhe, nego ona
proteze - doslovni fetiizam, u smislu u kojemu je on fetiizam
doslovnosti istoga i njegove reprodukcije. Vie nije rije o imag
inarnoj protezi, o predrasudnosti nadvremenite due, nego o ma
terijalnoj protezi - o simulaciji mnogo razornijoj negoli je iluzija
due.
Uostalom, iluzija samog tijela, igra privida tijela ponitena je
simulacijom funkcija ivoga bia, prividi su se isparili genetskom
transkripcijom. Nestaje i jo jedna ivotna iluzija: ona misli, koja
se niti u instrumentalizaciji duhovnih sposobnosti, u fetiizmu
umjetne inteligencije.
Ima vie oblika smrti: jedna razlikovna, dvobojna, tragina
smrt, vezana uz seksualnost, sudbina visokorazvijenih sisavaca seksualizirani oblik smrti na neki nain. Ali postoji i aseksualna
forma, nerazlikovna - nazadni stupanj koji se vraa na moleku
larni i protozojski stupanj ivih bia, na njihovo brisanje bez iska
za, bez drugoga oblika sudbine.
U koncentracijskim logorima istrebljivala se smrt mnogo vie
nego ivot. Zatvorenicima je tamo bilo oduzeto pravo na vlastitu
smrt - mrtviji od mrtvih, nestali. Ali, smrt se moe istrijebiti i
stvarajui procese neunitiva ivota. To mi inimo kada pokua
vamo obuhvatiti besmrtnost u anatomskim, biolokim i genetikim
procesima. Zaokupljeni njihovim nerazlikovnim oblicima, bilo
definitivnim osamostaljenjem brojnih funkcija ili svoenjem na
sve manje jednostavne initelje, ivotni procesi postaju neuni
tivi, a upravo automatizmom tih procesa mi polagano istrebl
jujemo smrt.
Upravo je tom obliku besmrtnog ivota, tom aljenju za pukim
susjedovanjem ivoga bia i njegovu molekularnom vezivanju,
Freud pripisao nagon ka smrti. I upravo smo toj vrsti besmrtnosti
mi danas posveeni kao odsustvu sudbine, negativnoj besmrt237
Simulacija i zbilja
nosti onoga to se ne moe okonati pa se, prema tome, repro

ducira u beskraj.
Neko je ovjek vjerovao da je besmrtan, ali to nije bio. Ili,
radije, potajice je sumnjao da to jest, u protivnome ne bi imao
potrebu da u to vjeruje. Danas, mi vie ne vjerujemo da smo be
smrtni, a upravo smo sada u tijeku da to postanemo, da polako
postanemo besmrtni a da to i ne znamo, a da to i ne elimo, a da
u to ne vjerujemo, pukom injenicom pometnje granica izmeu
ivota i smrti. Besmrtni ne vie na osnovi due, koja je nestala,
niti na osnovi tijela, koje je na putu da nestane, nego prema for
muli, besmrtnici prema kodu - to jest bia za koja uskoro vie
nee biti smrti niti predodbe smrti, niti ak, to je jo gore, iluzije
smrti.
Iluzija kraja
nost, umjesto da se dogaa u nekom bivem svijetu, koji je ipak

imao prednost utoliko to je bio drugi svijet, odvija se u ovome
svijetu, naemu, koji je tako postao naim bivim svijetom. Nes
tanak granica ljudskoga i neljudskoga, granica ivota i smrti uinio
je od samog naeg svijeta bivi svijet - ovaj put konaan, budui
da vie nema alternative u stvarnome svijetu, jer on jest stvarni
svijet. Upravo on je postao mjestom totalnog praznovjerja.
U svome klasinom veliajnom poimanju, besmrtnost je svojs

tvo onoga to nadilazi granice smrti, svojstvo nad-ivoga. U svo
joj suvremenoj inaici, to je osobina preivjeloga, to jest onoga
tko je ve mrtav i tko zbog toga postaje besmrtan, ali vie uope
ne na isti nain. To vie nije neko kobno svojstvo, to je prizemna
osobina onoga emu vie ne prijeti smrt, budui da je ve mrtvo.
Onoga to vie nema svrhe, budui da je ve nadilo sve svoje
svrhe, prelo onkraj svojih mogunosti, to je u nekoj vrsti hipertelije, ili u nadienoj komi.
Ta je besmrtnost najgora sudbina koja nas je mogla zadesiti,
jer smrt je bila naljepa ovjekova pobjeda - subjektivna smrt,
dramatizirana smrt, ritualizirana i proslavljena smrt, smrt traena
i eljena: njome se ovjek razlikuje od svih drugih ivih bia ob
darenih prirodnom besmrtnou, koja im je, uostalom, zajedni
ka s bogovima, ija je besmrtni lik najprije ivotinjski.
Valjalo bi pitati se i saznati nismo li mi u tijeku da se ponovno
vratimo, preko izruenja smrti, toj prvotnoj besmrtnosti, s one
strane svih vjerskih i duhovnih obrata, s one strane svakog vjero
vanja. Nismo li u tijeku, preko svih svojih tehnolokih dostig
nua, vratiti se vjenosti injenice (klonske, metastatike) koja je
bila ranija sudbina neljudskoga? Samo ta funkcionalna besmrt238
239
8.
Nemogua razmjena
Sve poinje s nemoguom razmjenom. Neizvjesnost svijeta u tome

je to nigdje nema ekvivalenta i to se ne razmjenjuje ni za to.
Neizvjesnost misli u tome je to se misao ne razmjenjuje ni s isti
nom ni sa zbiljnou. Je li misao ta koja vodi svijet u neizvjes
nost, ili je na djelu obratni proces? I samo to pitanje dijelom je
neizvjesnosti.
Svijet nema ekvivalenta. Upravo to je njegovo odreenje ili
njegovo neodreenje. Ako nema ekvivalentnosti, nema dvojni
ka, nema predodbe, nema zrcala. Jer, svako bi zrcalo jo bilo
dio svijeta. Nema istodobno mjesta i za svijet i za njegovo podvostruenje. Dakle, nije mogua provjera svijeta - zbog toga je
"stvarnost" obmana. Bez mogue provjere, svijet je temeljna ilu
zija. Unato mogunosti lokalne provjere, neizvjesnost je svijeta
u globalnome smislu besprizivna. Ne postoji integralni raun svi
jeta - moda postoji njegov diferencijalni raun? "Svijet se sas
toji od nebrojenih cjelina, ali sm nije cjelina" (Denis Guedi).
Tako je i s bilo kojim sustavom. Ekonomsko polje, polje svih
razmjena, uzeto globalno, ne razmjenjuje se ni sa ime. Nigdje
ne postoji meta-ekonomska ekvivalentnost ekonomiji, nita sa
ime bi se mogla razmijeniti kao takva, nema niega to bi je
241
Simulacija i zbilja
moglo otkupiti u drugome svijetu. Na neki nain, ona je nelikvid

na, u svakom sluaju nerazrjeiva za globalnu inteligenciju. Dak
le, i ona poiva na nekoj temeljnoj neizvjesnosti.
Ona se eli ponaati kao da tome nije tako. Ali ta neodree
nost uvodi, u samu iu ekonomskog polja, promjenjivost njezi
nih jednadbi i njezinih postulata, i, napokon, njezino spekula
tivno zastranjenje, u sumanutom meudjelovanju njezinih kriterija
i njezinih initelja.
Druga polja, politiko, pravno, estetsko, pogoena su jedna
kom neekvivalentnou, pa, prema tome, i jednakim zastranjenjem. Doslovce, ona nemaju znaenja izvan sebe samih i ne raz
mjenjuju se ni sa ime. Politika je optereena znakovima i znae
njima, ali, gledana izvana, ne posjeduje ona nijedno, nita to bi
je moglo opravdati na svjetskoj razini (propali su svi pokuaji
utemeljenja politike na metafizikoj ili filozofskoj razini). Ona
upija sve to joj se priblii i preobraava ga u vlastitu supstanciju,
ali sama se nije kadra preobraziti ili se promiljati u nekoj vioj
stvarnosti koja bi joj podarila neko znaenje.
I ovdje ta nemogunost ekvivalentnosti vodi sve veoj neo
dreenosti njezinih kategorija, njezinih diskursa, njezinih strate
gija i njezinih uloga. Bujanje politikoga, njegova uprizorenja i
njegova diskursa, odvija se upravo razmjerno njegovoj temeljnoj
prividnosti.
Velika neizvjesnost zadire sve do u polje ivoga i biolokoga.
Sheme istraivanja, genetskog eksperimentiranja granaju se u bes
konanost, i to se vie granaju, to je neizvjesnije kljuno pitanje:
tko upravlja ivotom, tko upravlja smru? Koliko god bilo sloena,
pojava ivota ne moe se razmijeniti za neku krajnju svrhovitost.
Ne moemo u isti mah pojmiti ivot i njegov krajnji razlog. I ta
neizvjesnost pogaa polje biolokog, inei i njega, tijekom ot
kria, sve spekulativni)im - ne zbog prolazne nesposobnosti zna
nosti, nego zbog toga to je ona sve blia konanoj neizvjesnosti
koja je njezin apsolutni obzor.
U osnovi, ispis i "objektivni" zakljuni raun globalnoga sus
tava nemaju vie smisla negoli procjena teine zemlje na milijune
242
Nemogua razmjena
milijardi tona, broj koji je lien smisla, izuzev u nekom unutar

njem izraunu zemaljskog sustava.
Metafiziki gledano, to je isto: vrijednosti, svrhovitosti i uzro
ci koje zacrtavamo vrijede jedino za ljudsku, odve ljudsku mi
sao. Oni su irelevantni u odnosu na bilo koju drugu zbiljnost (mo
da i u odnosu na "zbiljnost" naprosto).
Samo polje zbiljnoga nije vie razmjenjivo s poljem znaka.
Njihov je odnos istovjetan kliznosti novca: ona postaje neodredljiva, a njegova procjena nesigurna. Jedno i drugo postaje spe
kulativno, svako na svom podruju. Zbiljnost postaje sve strunija
i usavrenija, sve se ostvaruje bezuvjetno, ali s time da nadalje vie
nita ne znai. A i sami metajezici zbiljnosti (humanistike i dru
tvene znanosti, tehniki i operativni jezici) razvijaju se neujedna
eno, kao i njihov predmet. Znak pak prelazi u simulaciju i puku
spekulaciju virtualnog svijeta, svijeta totalnog ekrana, u kojemu
jednaka neizvjesnost pluta nad stvarnime i nad "virtualnom stvar
nou", otkad su one razdvojene. Stvarno vie ne dobiva snagu
preko znaka, a znak vie ne zadobiva snagu preko znaenja.
Svaki sustav ustanovljuje neko naelo ravnotee, razmjene i
vrijednosti, uzronosti i svrhovitosti koje poiva na utvrenim
suprotnostima: onima dobra i zla, istinitog i lanog, znaka i nje
gova referenta, subjekta i objekta - a sve je to prostor razlike i
upravljanja preko razlike koja, sve dok je na snazi, osigurava
postojanost i dijalektiki razvoj cjeline. Dovde je sve u redu. Ali,
kad vie nije na snazi taj bipolarni odnos, sustav sam sebe obust
avlja stvarajui vlastitu kritinu masu i poinje eksponencijalni
otklon. Kad vie nema sustava unutarnje referentnosti, ni "pri
rodne" ekvivalentnosti, ni svrhovitosti s kojom bi se mogla os
tvariti razmjena (primjerice, izmeu proizvodnje i drutvenog
bogatstva, izmeu informacije i stvarnog dogaaja), tada nastupa
eksponencijalni stadij i spekulativni nered.
Obmana je ekonomije u tome da je vjerovala kako utemeljuje
neko naelo zbiljnosti i racionalnosti, previdjevi onu zadnju
zbijnost nemogue razmjene. To naelo, meutim, vrijedi jedino
unutar umjetno ogranienog polja - izvan njega vlada krajnja
243
Simulacija i zbilja
neizvjesnost. I upravo ta izgnana, iskljuena neizvjesnost pogaa

sustave i zadovoljava se prividom ekonomskoga, prividom poli
tikoga itd. Upravo to neznanje tjera sustave u nepovezanost, hi
pertrofiju i na neki ih nain vodi vlastitu unitenju. Jer, iz same
svoje unutarnjosti, iz vlastite preobilnosti, sustavi nite vlastite
postulate i uruavaju se u osnovi.
Drugim rijeima: je li ikad bilo "ekonomije" - ustroja vrijed
nosti trajne povezanosti, ope usmjerenosti, znaenja? U apso
lutnom smislu - nije. U tom ponoru neizvjesnosti, zbiljsko, vri
jednost, zakon jesu iznimke, iznimne pojave. Privid je temeljno,
pravilo.
Sve to se eli razmijeniti za neto naposljetku se sudara o Zid
Nemogue Razmjene. Najusredotoeniji i najistananiji pokuaji
da se svijetu podari znaenje vrijednou, da mu se podari neki
smisao, propadaju na toj nepremostivoj granici. A ono to se ne
razmjenjuje ni za to, buja na sumanuti nain. Najvri sustavi
mogu se samo poremetiti rovareim djelovanjem toga Niega koje
ih pogaa. I pritom nije rije o nekoj buduoj katastrofi, sve se to
dogaa ovdje i sada, od sada se, naime, svekoliko zdanje vrijed
nosti razmjenjuje za Nita.
Prije negoli u filozofijskim ili etikim promiljanjima, upravo
tu je na djelu odistinska formula suvremenog nihilizma - nihili
zam vrijednosti same. To je naa kobnost iz koje proizlaze isto
dobno najbolje i najgore posljedice. Najprije emo istraiti "kobne"
posljedice, a potom, poetskim nadilaenjem stanja, blistave i do
brodole posljedice nemogue razmjene.
Iza razmjene vrijednosti, i sluei joj na neki nain kao nev
idljiva protutea, iza te sumanute spekulacije iji je vrhunac vir
tualna ekonomija, iza razmjene Neega, uvijek se tako nahodi
razmjena Niega.
Smrt, privid, odsustvo, negativno, zlo, ukleti dio posvuda su
prisutni, u zametku svih razmjena. Upravo ta stalnost Niega ute
meljuje mogunost Velike Igre Razmjene. Sve se dananje strate
gije svode na to: uiniti da kola dug, kredit, nezbiljska i neimenljiva stvar koje se ne moemo razrijeiti. Tako Nietzsche, rala244
Nemogua razmjena
njujui Boju strategiju, kae: "Time to je sm Veliki Vjerovnik

vratio dug ovjeka rtvujui svoga Sina, uinio je da ga njegov
dunik vie nee moi namiriti, budui da je to ve uinio njegov
vjerovnik - i na taj je nain stvorio mogunost beskrajnog kola
nja tog dugovanja koje e ovjek nositi kao svoj vjeni grijeh".
U tome se sastoji lukavstvo Boga. Ali to je i lukavstvo kapitala
koji, istodobno dok svijet uvaljuje u sve vei dug, naporedno
radi na tome da ga otkupi, uslijed ega se taj dug vie nikad nee
moi ponititi, niti razmijeniti za bilo to. A to vrijedi i za Zbiljsko
i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga uinit e da se Zbilj
sko vie nikad nee moi razmijeniti ni za to.
A ako zaborav i nijekanje Niega uzrokuju katastrofiki pore
meaj sustava, niemu ne slui da se taj proces pokua zaustaviti
magijskim uvoenjem nekog korektiva ex machina - ispravlja
nje kojemu svjedoimo u disciplinama fizike, biologije i ekono
mije otkrivanjem uvijek novih pretpostavki, novih snaga, novih
estica, ne bi li se popunile jednadbe. Ako odsustvu nedostaje
Nita, to Nita valja staviti ili vratiti u igru, uz opasnost nepres
tane unutarnje katastrofe.
Prodor krajnje neodreenosti na svim poljima, kraj umirujueg
svijeta odreenosti, nipoto ne znai negativnu kobnost, ukoliko
sama neizvjesnost postane pravilo igre. Ne treba je pokuavati
ispraviti uvoenjem novih vrijednosti, novih izvjesnosti, nego nje
zino kolanje treba postati temeljno pravilo. Tako je i s voljom:
ona se razrjeava jedino prijelazom (poetskim) u igru drugotnosti, a da nikad ne teimo razrjeenju pitanja njezine svrhe i njezi
na predmeta. U trajnosti i uzajamnoj razmjeni Niega, privida,
odsustva, ne-vrijenosti temelji se trajnost Neega.
Neodreenost u tom smislu postaje samim uvjetom razmjene
misli. Jednako kao to se neodreenost u fizici nahodi u osnovi
onoga da objekt uzvratno ralanjuje subjekt, tako i neodreenost
misli proizlazi iz injenice da ja nisam jedini koji misli svijet nego
i svijet, zauzvrat, misli mene.
Nita je jedino polje, ili protupolje, na ijoj osnovi moemo
razumjeti opstojnost - ono je mogunost njegova odsustva i ni245
Simulacija i zbilja
tavnosti, ali takoer i njegove snage (analogija s kvantnom praz

ninom). U tom smislu, nita postoji jedino ex nihilo. Nita postoji
jedino poevi ni od ega.
Nita ne prestaje postojati poevi od trenutka kada neto jest.
Nita nastavlja (ne)postojati u najmanjoj stvari. Na djelu je "traj
no nastavljanje Niega" (Macedonio Fernandez). Sve to postoji
nastavlja tako u isto vrijeme nepostojati. Ta je antinomija nezamis
liva naem kritikom razumu.
Ex nihilo in nihilum: to je krug Niega. To je, takoer, nasu
prot misli o izvoru i o kraju, o razvoju i o kontinuitetu, misao
diskontinuiteta. Jedino misao o nekom kraju omoguuje poima
nje kontinuiteta, a nae znanosti i tehnologije naviknule su nas
sve gledati sa stajalita trajnog razvoja, koji je uvijek samo na teoloka forma nae nadmoi. Meutim, bitna je forma ona dis
kontinuiteta.
Posvuda u svijetu jedino je diskontinuitet vjerojatan. I sm Big
Bang njegov je apsolutni obrazac. Nije li isto i sa ivim biem, s
dogaajem, s jezikom? Koliko god bio beznaajan prijelaz iz jed
nog oblika u drugi, uvijek je to skok, katastrofa, iz koje i nesvjesno
proizlaze najneobiniji, najnakazniji oblici, bez obzira na kona
ni ishod. Blie nama, jezici takoer pruaju lijepi primjer toga
neobinog diskontinuiteta (od jednog oznaitelja do drugoga, od
jednog jezika do drugoga), jer je njihov razvoj uvelike neizvjestan,
bez stalnog napredovanja niti nadmoi jednoga nad drugim.
Za analitiku misao, jedina je pretpostavka ona razvoja i na
pretka ivih oblika. Ako svijet ima povijest, mi moemo teiti
" tome da ga dovedemo do njegova konanog objanjenja. Ali, kae
Cioran, "ako ivot ima smisla, onda smo svi mi promaeni". To
znai da je konana pretpostavka beznadna. Ona naglaava nae
opadanje i baca nas u nesretnu neizvjesnost. Naprotiv, ako je svi
jet nastao iz jednog praska, on ne moe imati ni kraja ni odree
nog smisla. Od njegova nas kraja titi taj ne-smisao koji zadobiva
snagu poetske iluzije. Zasigurno, svijet postaje savreno zago
netan, ali ta je neizvjesnost, kao i ona privida, sretna okolnost.
Budui da je iluzija par excellence umijee privida, izranjanja ni
246
Nemogua razmjena
iz ega, ona nas titi od bivanja. Budui da je ona umijee nesta

janja, ona nas titi od smrti. Svijet je zatien od svoga kraja svo
jom dijabolikom neodreenou.
Prema toj drugoj pretpostavci, biomasa se pojavila odjednom,
bila je tu cijela od poetka - kasnija povijest njezinih sloenih
oblika nita ne mijenja na Big Bangu ivoga. Upravo kao to je
sluaj i sa svijetom, u kojemu je sve prisutno u prvotnome trenut
ku. Upravo kao to je sluaj i s jezikom kod Lvi-Straussa: logomasa, masa oznaitelja, cijela se pojavljuje odjednom. Nita joj
se nee pridodati u smislu potencijalne informacije. Nje ak ima i
previe - pretjeranost oznaitelja koja se (nadamo se) nikad nee
smanjiti. Jednom kad se pojavila, ona je neunitiva. Jednako ne
unitiva kao to je i materijalna supstancija svijeta ili, nama blia,
supstancija sociolokih masa, ije je pojavljivanje, jednako izne
nadno, jednako ireverzibilno (do mogueg sloma, jednako nepre
dvidljivog na naoj ljestvici kao i njihovo pojavljivanje).
Astromasa, biomasa, logomasa, sociomasa, semiomasa svima
je njima besumnje zacrtan kraj, ali ne postupan: bit e on iznena
dan, kao i njihovo pojavljivanje. Prema uzoru na kulture, koje su
takoer nastale odjednom. Pojava kultura neobjanjiva je evolucionistikim pojmovima, a kojiput one nestaju bez vidljiva raz
loga, kao i ive vrste.
Koliko je do naeg duhovnog svijeta, on zacijelo djeluje suklad
no istom katastrofinom pravilu: sve je tu otpoetka, o stvarima
se ne pregovara malo-pomalo. Tako je i s pravilom neke igre:
takvo kakvo je, ono je savreno, svaka pomisao o napretku ili
promjeni besmislena je. Igra se raa ex nihilo i moe nestati jedi
no ex abrupto. Ta iznenadnost, to pojavljivanje iz praznine, ta
ne-prethodnost stvari njima samima, nastavljaju utjecati na doga
aj svijeta u samom srcu njegova povijesnog tijeka. Dogaaj ini
ono to raskida sa svekolikom ranijom uzronou. Dogaaj je
zika, ono to ga udesno iznova raa svakoga dana, kao dovrenu
formu, izvan svakog ranijeg znaenja, ak izvan njegova sada
njeg znaenja - kao da nikad nije postojao. Gosseova hipoteza i
Russellov paradoks.
247
Simulacija i zbilja
Konano, uostalom, nama je drae ex nihilo, ono to svoju

arobnost zahvaljuje proizvoljnom, odsustvu uzroka i povijesti.
Nita nam ne prua vee zadovoljstvo od onoga to se pomalja i
odmah nestaje, od nizanja praznoga nakon punoga. Iluzija je
sainjena od toga arobnog dijela, toga ukletog dijela koji stvara
neku vrstu apsolutnog vika vrijednosti ukidanjem uzroka ili izobliavanjem posljedica i uzroka.
Temeljna je neizvjesnost u tom lukavstvu Niega, u tom naporednom djelovanju Niega.
Privid da smo je "nadili" samo je posljedica umiljaja razuma.
A taj je umiljaj prisutan kod svih sustava vrijednosti i predoa
vanja nekog objektivnog svijeta - ukljuivi i tradicionalno filo
zofijsko pitanje: Zato Neto a ne radije Nita? Dok bi pravo pita
nje prije trebalo glasiti: Zato Nita a ne radije Neto?
Ali tada, ako je Nita potka svih stvari, njegova je vjenost
izvjesna i ne slui "niemu" njime se zaokupljati, kao ni privid
nom hegemonijom objektivnog svijeta. to god se s njime zbilo,
Nita e prepoznati svoje stado. Ali, Nita upravo nije stanje stva
ri. Ono proizlazi iz dramatske iluzije pojavnih stvari. I ono je una
prijed utvrena meta pothvata dosezanja istine, provjere i objektivacije svijeta - divovskog pothvata homeopatskog lijeenja
svijeta jedinstvenim naelom stvarnosti - koji dokrajuje tu dra
matsku iluziju, dokrajuje ju preko konanog povezivanja s bo
anskom nepovezanou svijeta, onom koja se ne mjeri vlastitim
krajem, koja se ne mjeri Ni Sa ime.
Da i ne spominjemo kako bi se na svijet odavno rasplinuo
kada ne bi postojala ta "crna tvar". Uostalom, uspijemo li je uklo
niti, najvjerojatnije nas oekuje propast. Gdjegod se poniti ta
praznina, taj naporedni neprijateljski svijet, ta radikalna iluzija,
nesvodiva na danosti zbiljskoga i racionalnoga, smjesta nastupa
katastrofa zbiljskoga. Jer je i sama materija po sebi obmana, a
materijalni se svijet odrava jedino zahvaljujui nedostajuoj masi,
ije je odsustvo presudno. Realno protjerano iz anti-realnoga po
staje hiperrealno, realnije od realnoga, i nestaje u simulaciji. Ma
terija izgnana iz anti-materije osuena je na entropiju. Ukinuem
248
Nemogua razmjena
praznine, ona je osuena na gravitacijsko uruavanje. Subjekt lien

svake drugotnosti uruava se u sebe samoga i ponitava se u au
tizmu. Ukinuem neljudskoga, ljudsko se uruava u grozno i smi
jeno (u tome se sastoji svekolika uobraenost i licemjernost hu
manitarnoga).
U povijesti Ishia nalazimo vrlo lijepu parabolu toga stanja. Ishi,
posljednji Indijanac iz svoga plemena, jednom preseljen u San
Francisco, zgranut je prizorom bezbrojnoga mnotva. On moe
jedino pretpostaviti da su svi umrli, svi raniji narataji, ovdje prisut
ni, meu ivima. Na taj nam nain mrtvi priteuju da budemo
stalno nazoni jedni drugima. Ako se ukloni mrtve, tada ivi pos
taju stranci jedni drugima, uslijed promiskuitetnosti. To se dogaa
u naem stanju gradske prenapuenosti, preobavijetenosti, prekomuniciranosti: cijeli je prostor zaguen tim hiperprisustvom. To
je stanje mase, u kojoj vie nema mrtvo-ivih.
Pa ipak, ostaje pitanje: zato mi pod svaku cijenu elimo pro
tjerati prazninu, protjerati odsustvo, protjerati smrt? Odakle nam
ta opsjednutost iskljuivanja crne tvari, kako bismo sve uinili
vidljivim, sve ostvarili i silom izrazili ono to takvim ne eli biti?
Zato elimo silom iskopati iz zemlje ono to nam jedino osigura
va trajnost onoga Nita i tajne? emu ta smrtonosna opsjednutost
prozirnou, identitetom, opstojnou pod svaku cijenu? Nerjei
vo pitanje. Ali moda taj nagon za pronicanjem svake tajne i sm
ima neki tajni cilj?
Neko, Bog je sasvim prirodno bio poticatelj Dobra, preko
Postanka i Prirode, putem providnosne transcendentnosti. Budui
da je Bog bio prirodno dobar, a i ovjek u osnovi takoer, u svo
joj modernoj rousseauovskoj inaici, mi nismo trebali preobraziti
svijet da bismo ga uinili pozitivnim, a Zlo je uvijek bilo samo
nesretni sluaj.
Tek otkad je Bog mrtav, nas optereuje sudbina svijeta. Bu
dui da ga vie nee biti mogue opravdati na nekom drugom
svijetu, valja ga opravdati odmah. Ostvariti tehniku istoznanicu
Kraljevstvu Bojem, to jest prisustvo posve pozitivnog svijeta (a
ne transcendentnost idealnog svijeta) - to je, s teolokog stajali249
Nemogua razmjena
Simulacija i zbilja
ta, potpuno oskrvnue. Dijaboliki je pokuaj elja za Kra

ljevstvom Dobra, jer to znai prokriti put apsolutnom Zlu. Na taj
nain neemo izbjei obrat vrijednosti, a svijet e postati polje
metastaza Boje smrti.
Drugo objanjenje nae nemilosti: svijet nam je dan. A ono to
je dano, valja moi i vratiti. Neko, moglo se pomilovati, ili odgo
voriti na dar rtvom. A ako svijetu vie nita ne moemo ponuditi
u razmjenu, on postaje neprihvatljiv.
Stoga valja ukinuti dani svijet. Unititi ga odmijenivi ga umjet
nim svijetom, koji je u cijelosti konstruiran, za koji nikome neemo
morati polagati raun. Odatle taj divovski tehniki pothvat ukida
nja prirodnoga svijeta u svim njegovim oblicima. Sve to je pri
rodno bit e zanijekano, od vrha do dna, u ime tog simbolikog
pravila o protu-daru i nemoguoj razmjeni.
Ali, za tu e umjetnu tvorevinu doista trebati, sukladno istom
simbolikom pravilu, platiti cijenu, i oistiti taj novi dug prema
sebi samima. Kako nas izbaviti iz toga tehnolokoga svijeta i te
umjetne svemoi? Kako drukije nego razaranjem, jedinim mo
guim raspadanjem u tom novom stanju - to je jedini budui
rasplet zahvaljujui kojemu vie neemo morati odgovarati ni za
to.
Na taj se nain svi nai sustavi sabiru u oajnikom naporu da
izbjegnemo krajnju neizvjesnost, kako bismo se mogli nositi s
kobnou nemogue razmjene. Robna razmjena, oznaiteljska
razmjena, seksualna razmjena, sve se mora moi razmijeniti. Tre
ba pronai konanu ekvivalentnost svake stvari, pronai joj zna
enje i svrhu. Jednom kad emo imati u rukama tu svrhu, tu for
mulu, taj cilj, raskrstit emo sa svijetom, sve e biti "otkupljeno",
dug e biti plaen i okonat e se krajnja neizvjesnost. Dosad su
svi sustavi propali. Magijski, metafiziki, religijski poretci, koji
su neko nalazili svoju potvrdu, pali su u nemilost. Ali, ovaj put,
doista izgleda da je u naim rukama konano rjeenje, konani
ekvivalent: Virtualna Stvarnost u svim svojim oblicima - polje
numerikog, informacija, svjetska kompjuterizacija, kloniranje.
Rijeju, uprizorenje savrenog artefakta, virtualnog i tehnolo250
kog, takvog koji omoguuje razmjenu svijeta sa svojim umjet

nim dvojnikom. Rjeenje mnogo radikalnije od svakog drugog,
budui da svijet nee morati ulaziti u razmjenu s nekom transcendentnou ili svrhovitou koja dolazi od negdje drugdje, nego
sa sobom samim, zamjenom s dvojnikom beskonano "istinitijim"
od njega, beskonano zbiljskijim od zbiljskoga svijeta - dakle,
rjeenje koje okonava pitanje zbiljnosti i svake elje da joj se
podari neko znaenje. Apsolutno oslobaanje mree koja je po
put nie, u kojoj je tako lako nestati. Internet misli mene. Virtual
no misli mene. Moj dvojnik luta mreama u kojima ga ja nikad
neu susresti. Jer, taj naporedni svijet nije ni u kakvu odnosu s
ovim svijetom. On je njegov umjetni ispis, posvemanji odblje
sak, ali ga ne odraava.Virtualno vie nije zbiljsko po snazi, kao
to je neko bio sluaj. Nadalje bez referentnosti, orbitalno i egzorbitalno, cilj virtualnog vie nikad nee biti preustroj zbiljskoga
svijeta. Nakon to je upilo izvornik, ono proizvodi svijet kao ne
to neodluivo.
Ali, nije li i taj naporedni svijet, koji ivi od nestanaka onog
drugoga, i sm osuen na nestajanje, i ne pada li i on pod udarom
neodluivoga? Nije li on tek izraslina u tome svijetu koji se igra
svog podvostruenja - u kojem sluaju ovaj svijet nastavlja pos
tojati takav kakav jest, a mi samo glumimo komediju Virtualnog?
Dok smo s ranijim religijskim svjetovima upriliivali komediju
trenscendentnosti, sada bi bila rije o komediji imanentnosti, operacionalne moi, komediji jedine misli i automatskog pisanja svi
jeta. Tako bi i u ovom sluaju bio na djelu bio sustav osuen na
neuspjeh, nemona opsjena kojom se eli otkloniti neizvjesnost i
poremeenost koji proizlaze iz nemogue razmjene.
U naoj opoj antropologiji, jedini je smisao sadran u Ljud
skome. Smisao je povijesti jedini sadran u njezinu upisivanju u
razvoj i racionalnu svrhovitost. Nema drugoga razloga postoja
nja Povijesti, niti razloga postojanja Razuma doli u tome pobjed
nikom evolucionizmu.
Ocjenjivati ivot prema njegovu smislu.
251
Simuiacija i zbilja
Ocjenjivati svijet prema mjeri Ljudskoga.

Ocjenjivati dogaaj u odnosu na Povijest.
Ocjenjivati misao u odnosu na Zbiljsko.
Ocjenjivati znak u odnosu na stvar, itd.
Umjesto da se mjerimo prema svijetu, mjerimo se prema doga
aju, mjerimo se sukladno misli...
Svugdje se tei uklanjanju Neljudskoga, antropolokom ob
jedinjenju koje eli sve podrediti nadlenosti Ljudskoga. Pothvat
opeg oovjeenja ivotinja, prirode i svih drugih vrsta pod zna
kom prava ovjeka, moralne antropologije i univerzalne ekolo
gije - osnova pripajanja Neljudskoga jedinstvenoj misli Ljudskoga.
Planetarni cilj istrebljenja Neljudskoga u svim njegovim oblici
ma, integristiki cilj udomaenja svekolike drugotne zbiljnostikrajnji domet imperijalizma kojim se, to je ironijski i osvetniki
paradoks, liavamo svake misli o Ljudskome kao takvom. Jer do
nje moemo dospjeti jedino preko Neljudskoga. Jedino radikal
nom promjenom vlastitog stajalita moemo stei vienje sebe
samih i svijeta, ne da bismo zapali u neki svijet ne-smisla, nego
da bismo iznova pronali snagu i izvornost svijeta prije nego to
on zadobije snagu smisla, i samim time postane mjestom sveko
like moi.
I sama misao mora sudjelovati u tom procesu. Ona mora
obiljeiti skok, promjenu, uspon moi. Ulog se vie ne sastoji u
tome da se sustav suprotstavi sam sebi (znamo da se on obnavlja
u toj spirali proturjeja), nego da ga uneravnoteimo unoenjem
neke viralne, to jest neljudske misli, misli koju moe misliti Neljud
sko.
U osnovi, nije li i sama misao ve neki oblik Neljudskoga,
neki raskoni zastoj koji se suprotstavlja svekolikom razvoju ivo
ga vraajui ga unatrag i hvatajui ga u stupicu njegove vlastite
slike? Ne predstavlja li i sam razvoj ivanih stanica mozga ve
kritini prag u odnosu na razvoj i na vrstu? Zato onda ne ubrzati
proces i pouriti druge veze, druge oblike - one objektivne kobnosti o kojima nemamo ni najmanje namisli?
252
Nemogua razmjena
To iskljuivanje Neljudskoga uzrokuje da nadalje upravo ono

misli nas. Mi moemo obuhvatiti svijet jedino polazei od neke
toke omega koja je izvan Ljudskoga, poevi od predmeta i pret
postavki koje za nas igraju ulogu stranih atraktora. Ve se neko
misao sudarila s tom vrstom predmeta na granici neljudskoga - u
srazu, primjerice, s primitivnim drutvima. Ali danas valja gledati
dalje od te kritike misli, bliske zapadnom humanizmu, prema
predmetima jo mnogo stranijima, koji su nositelji krajnje neiz
vjesnosti i kojima vie ni na koji nain ne moemo nametnuti
svoja gledita.
Sukladnost misli vie nije sukladnost istine nego sukladnost
sudionitva s objektom i s pravilom igre u kojoj subjekt vie nije
gospodar.
Imaju li i same ovdje iznesene pretpostavke neki ekvivalent,
uporabnu vrijednost, razmjensku vrijednost? Apsolutno ne, nji
hova razmjena nije mogua. To se nuno odvija nautrb svijeta, i
misao se moe jedino ponititi u predmetu koji nju misli, istodob
no dok niti predmet koji ona misli. Na taj nain ona izmie istini.
Meutim, treba uzmaknuti istini, to je najlake. A da bi se uzmaknulo istini, nadasve se ne smije imati povjerenja u subjekt,
valja se iznova osloniti na objekt i na njegovu neobinu priv
lanost, na svijet i njegovu konanu neizvjesnost.
Cijeli je problem u tome da se napusti kritika misao koja je
sama bit nae teorijske kulture, ali koja proizlazi iz ranije povije
sti i ivota.
Uobiajeni svijet subjekta i objekta, svrhe i sredstava, istinitog
i lanog, dobra i zla vie ne odgovara stanju naega svijeta. "Nor
malne" dimenzije, one vremena, prostora, odreenosti, predodbe,
dakle i kritike i refleksivne misli, varljive su. Diskurzivni svijet
psihologije, sociologije, ideologije koji nas okruuje jest zamka.
On jo funkcionira u euklidovskoj dimenziji. Mi, meutim, ne
mamo gotovo nikakvog teorijskog uvida o tom svijetu koji je
postao kvantan a da to nije ni znao - jednako kao to smo odu
vijek raspolagali tek slabim teorijskim znanjem o poretku simulacije u kojemu na suvremeni svijet gubi ravnoteu a da to i ne
253
Simulacija i zbilja
zna, ostajui slijepo vjeran ideji objektivne zbiljnosti. ak bih

rekao da se upravo tu, u toj histerezi "zbiljskoga" i naela zbilj
nosti nahodi odistinska obmana naeg vremena.
Proveli smo deterministiku analizu deterministikog drutva.
Danas valja provesti indeterministiku analizu indeterministikoga
drutva - fraktalnog, nasuminog, eksponencijalnog, onog kritine
mase i ekstremnih fenomena, drutva kojim u cijelosti vlada odnos
neodreenosti.
Sve u tom drutvu pada pod udarom odnosa neodreenost.
Stoga se o njemu vie ne moe govoriti sluei se pojmovima
drutvene odreenosti, pa bili oni i kritiki. Kriza je uvijek ubira
la svoj namet napetosti, proturjenosti, ona je prirodni pokreta
nae povijesti. Ali, mi vie nismo u krizi, mi smo u katastrofinom procesu, ne u smislu materijalne apokalipse nego u poremeenosti svih pravila igre. Katastrofa je prodor neega to vie
ne djeluje sukladno pravilima, ili djeluje prema pravilima koja mi
ne poznajemo i koja moda nikad neemo upoznati. Pri tome
vie nita nije naprosto proturjeno ili iracionalno nego je sve
paradoksalno. Prijei s onu stranu kraja, uz suviak zbiljnosti,
suviak pozitivnosti, suviak dogaaja, suviak obavijesti, znai
dospjeti u paradoksalno stanje koje se vie nije kadro zadovoljiti
ponovnim uspostavljanjem tradicionalnih vrijednosti nego potrebuje misao koja je i sama paradoksalna, koja vie ne slijedi neko
naelo istinitosti i koja pristaje uza samu nemogunost vlastite
provjere.
Preli smo toku ne-povratka, dospjeli na stranu na kojoj se
stvari odvijaju slijedei neku drugu krivulju. Vie ne moe biti
govora o linearnom tijekom. Sve je uurbano u vrtlonosti koja
onemoguuje upravljanje stvarima - ukljuujui i upravljanje vre
menom, jer naporednost svjetske informacije, ta prozirnost svih
mjesta okupljenih u samo jednom trenutku, nalikuje na savreni
zloin izvren nad vremenom.
Naelo neodreenosti, prema kojemu nije mogue naporedno
izraunavati brzinu i poloaj estice, ne ograniava se na fiziku.
Jednako je tako s nemogunou istodobnog vrednovanja zbilj254
Nemogua razmjena
nosti i znaenja dogaaja u obavijesti, razlikovanja uzroka i pos

ljedica u nekom sloenom procesu, terorista i taoca (u stockholmskome sindromu), ili virusa i stanice (u viralnoj patologiji) - jedna
ko tako nije mogue razlikovati subjekt i objekt u mikrofizikome
pokusu. Svaki je na postupak na istome nestalnom stupnju kakav
je onaj mikroskopske estice: ne moe im se u isti mah procijeniti
svrha i sredstva. Ne moe se vie u isto vrijeme proraunati cijenu
jednoga ljudskog ivota i njegovu statistiku vrijednost. Neodre
enost je prodrla u sva polja ivota. I to ne u ime sloenosti para
metara (s njom se, naime, uvijek moe izai na kraj), nego konane
neodreenosti povezane s nepomirljivim znaajem prisutnih da
nosti. Ako u isti mah ne moemo obuhvatiti postanak i jedin
stvenost dogaaja, izgled stvari i njihovo znaenje - na djelu je
jedno od dvoga: ili smo ovladali smislom a prividi nam izmiu ili
nam smisao izmie a prividi su ostali netaknuti. Samom igrom
privida stvari se sve vie udaljuju od svog znaenja i odolijevaju
silovitosti tumaenja.
Kako god bilo, mi ivimo u zbiljskome i u poretku racionalne
odreenosti kao u stanju iznimke. U nekoj vrsti double bindet:
dvostruko rastereenje, dvostruka obvezanost. U osnovi mi ivi
mo u newtonovskom svijetu, ali njime temeljno upravljaju indeterministike jednadbe. Je li na djelu nerazrjeiva nepomirlji
vost? U fizici drutva i u fizici prirode makroskopske pojave jo
podlijeu deterministikoj analizi, ali to vie nipoto nije sluaj s
mikroskopskim pojavama. Na razini fizikih procesa, odatle ne
proizlaze razdirue proturjenosti - mi vrlo dobro ivimo u new
tonovskom svijetu. Ali u drutvenome, povijesnome svijetu, u
svijetu drutvenih odnosa, zastranjenje u ponaanju i analizi po
staje bjelodano. Cijeli jedan dio drutvenog djelovanja jo odgo
vara deterministikoj analizi, "realistikoj" sociologiji (bila ona
marksistika, empiristika, bihavioristika ili statistika) i velikim
se dijelom razvijamo na toj razini "zbiljskoga". Ali, naporedno,
prevladava druga vrsta djelovanja, probabilistikog, relativistikog, nasuminog, u koju je drugi tajno uronjen. U tom depolariziranom drutvenom prostoru (je li on jo drutveni, je li jo povi255
Simulacija i zbilja
jesni?) tradicionalna analiza vie nema utjecaja, a rjeenja do kojih

se dolazi na toj razini zapadaju u globalnu neodreenost jednako
kao to klasina matematika zapada u kvantnu fiziku.
Vie nema drutvenog determinizma; ubrzanje ini sve polo
aje nevjerojatnima. Na polju iskljuenosti, ne moe se istodob
no izraunati sadanji poloaj pojedinca i brzina njegova isklju
enosti. Takvoj vrsti rada, poloaja (ili burzovnim dionicama) ne
moe se istodobno izraunati stvarna vrijednost i brzina pada vri
jednosti. Nikakvim kategorijama nije mogue istodobno izrau
nati napredovanje i virtualno opadanje (promaknue ena kao
nekim sluajem prati sve snanije obezvreenje profesije koje
ponitava drutvenu korist zahvata). Znakovima nije mogue u
isti mah izraunati znaenje i zastarjelost, i, openito, svim se
stvarima ne moe istodobno izraunati uinak u stvarnom vre
menu i njihovo trajanje. Tako djeluje neodreenost drutvenoga.
Do sada smo uvelike zagovarali analizu odreenih povijesnih
oblika suglasno jasnim suprotnostima: kapital i rad. Ali danas je
polje rada postalo plutajue i sam je pojam izgubio svoje odre
enje. Mi smo, kao to kazuje Canetti u vezi s povijeu, preli
"slijepu toku" drutvenoga i neosjetno smo preli onkraj kapi
tala i rada i njihove oprene dinamike. Drutveni ustroj nadalje
prolazi kroz globalni ciklus ili Moebiusov prsten, a initelji su i
nadalje istodobno na obim stranama ugovora.
Pojam "drutveni lom" i sm proizlazi iz pokuaja ponovnog
uspostavljanja starih objektivnih okolnosti kapitala i rada. Jedna
ko kao to su utopisti 19. stoljea pokuavali, u vrijeme punog
industrijskog zamaha, iznova uskrsnuti vrijednosti povezane sa
zemljom i zanatstvom, tako i mi pokuavamo, u jeku infor
matikoga i virtualnog svijeta, iznova uspostaviti drutvene odnose
i sukobe povezane s industrijskim dobom. Ista utopija, ista opti
ka varka. To gore za ono zlatno doba odnosa prisile i dijalek
tikih opreka. Ve je i sama Marxova analiza proizlazila iz deter
ministikog pojednostavnjenja sukoba i povijesti, ali ona je bila
povezana s uzlaznim pokretom i s mogunou odreene nega
cije: drutveno, kao i proletarijat, jo su bili pojmovi namijenjeni
256
Nemogua razmjena
tome da sami sebe nadiu i zanijeu. To nema nieg zajednikog

s pozitivistikom mistifikacijom drutvenoga i rada u naem dana
njem kontekstu. U naoj "interaktivnoj" drutvenosti izgubio se
upravo rad negativnog i mogunost odreene negacije objektivnih
okolnosti. Vie nema "objektivnih okolnosti". Openitije: virtualnost informacije vie ne prua mogunost odreene negacije zbilj
nosti. Vie nema "objektivne" zbiljnosti. Imajmo to na umu i ne
sanjajmo o nekom mrtvom stanju. Mi vie ne prebivamo u nega
tivnom i u povijesti, mi smo u nekoj vrsti obezivotvorenja odnosa
snaga i drutvenih odnosa u korist virtualnog meuprostora i difuzne kolektivne uinkovitosti, na raskriju svih spekulativnih
strujanja, zapoljavanja, kapitala, informacije. Ali, to stanje valja
shvatiti kao dosad nevieno, i ako je povijest postala farsa, pre
ma Marxovu iskazu, lako bi se moglo dogoditi da ta farsa, repro
ducirajui samu sebe, postane naa povijest.
Razdirua revizija naela zbiljnosti, razdirua revizija naela
spoznaje. Potonje ustvari pretpostavlja dijalektiku subjekta i objek
ta, iji je gospodar subjekt, budui da ju je on izmislio.
Meutim, dostaje da se pravila igre promijene, ili da postanu
neodreena, pa da mi vie ne budemo gospodari naela i da objekt
vie ne trpi iitavanje u pojmovima u koje smo ga upisali, da
spoznaja postane metafiziki nemogua. Nemogunost koja nije
samo metafizika: od sada znanosti vie nisu u mogunosti po
dariti svom predmetu neki konani poloaj.
Objekt vie nije to to je bio. On se prikriva na svim poljima.
Pomalja se jo samo u obliku prolaznih tragova na ekranima virtualizacije. Na kraju svog eksperimentiranja, najnaprednije zna
nosti mogu jedino ustvrditi njegov nestanak. Nije li na djelu neka
vrsta ironijske osvete objekta, strategija obrane koja se poigrava
protokolima eksperimenta te uzrokuje da i sm subjekt gubi svoj
poloaj subjekta?
U osnovi, znanost nije prestala izraivati umirujui scenarij
koji pretpostavlja iitavanje svijeta uz pomo napretka razuma.
I u sklopu te pretpostavke, mi smo "otkrili' svijet, atome, mole
kule, estice, viruse itd. Ali nikad nije iznesena pretpostavka da
257
Simulacija i zbilja
stvari nas otkrivaju u isto vrijeme dok mi otkrivamo njih, i da u

otkrivanju postoji dvostruki odnos. Razlog je tome injenica da
mi objekt ne primamo u njegovoj izvornosti. Mi ga doivljavamo
kao pasivnoga, kao onoga koji eka da bude otkriven, priblino
kao to su panjolci doivljavali Ameriku, ali stvari tako ne stoje.
Kada subjekt otkrije objekt - bilo da je rije o virusu ili o primi
tivnim drutvima - dogaa se i obratno otkrie, koje nikad nije
bezazleno, otkrie subjekta od strane objekta. Danas se kae da
znanost vie ne "otkriva" svoj predmet, nego da ga naprosto
"izmilja". Trebalo bi tada rei da i objekt ini vie od toga da nas
"otkriva", da nas on naprosto "izmilja" - da nas misli. ini nam
se da smo pobjedniki istrgnuli objekt iz njegova mira, njegove
ravnodunosti i tajne u kojoj je bio pohranjen. Ali danas se, pred
naim oima, razotkriva zagonetka svijeta, koja se bila spremna
boriti ne bi li sauvala svoju tajnu. Spoznaja je dvoboj, i taj dvoboj
izmeu subjekta i objekta povlai za sobom gubitak vladavine
subjekta, inei od samog objekta obzor njegova nestanka.
U svakom sluaju, izgleda da je zbiljnosti, ravnodunoj spram
svake istine, posve nevana spoznaja do koje se moe doi na
osnovi njezina promatranja i njezine analize. Posluna, preposluna, ona se podreuje svim pretpostavkama i sve ih bez razlike
potvruje. Za nju je sve to tek "nerasudnost" (u heideggerovskom
smislu), povrna i prolazna. I sama je zbiljnost postala simulacijska i ukazuje nam na svoju temeljnu nemudrost, u kojoj nema
nieg mistinoga, nego je prije na djelu ironija. Dospjevi do stup
nja paroksizma (upravo prije kraja, kao to samo ime naznauje),
ona se i sama klati u parodijskome stanju - ironija, parodija bile
bi posljednja svjetlost koju nam odailje zbiljnost prije svog nestan
ka, posljednji znak koji nam upuuje objekt iz dna svoje tajne.
Kritika bi misao eljela biti zrcalo svijeta, ali svijet ne pozna
je stupanj zrcala. Misao stoga treba nadii taj kritiki stupanj pre
ma kasnijem stupnju objekta koji nas misli, svijeta koji nas misli.
Ta misao/objekt nije vie refleksivna, nego reverzibilna. Ona je
samo jedan posebni sluaj ulananosti svijeta i nema vie povlas
ticu univerzalnog. Vie uope nije povlatena u odnosu na neus258
Nemogua razmjena
poredivi dogaaj svijeta (ali zacijelo posjeduje dra posebnosti).

U svakom sluaju, ona je nesvodiva na svijest subjekta. U neredu
svijeta, misao, kao atribut i iznimna sudbina vrste, odve je
dragocjena da bi se svela na svijest subjekta. Na djelu bi dakle
bila igra misli i svijeta koja ne bi imala nieg zajednikog s raz
mjenom istine - koja bi ak pretpostavila tu razmjenu kao nemo
guu.
Misao/objekt, postavi neljudskom, sudjeluje u nemoguoj raz
mjeni - ona vie ne tei tumaenju svijeta niti ga eli zamijeniti
idejama, ona je uzela svoj udio u neizvjesnosti, uinivi od nje
svoje pravilo igre. Ona postaje misao svijeta koji nas misli. Ui
nivi to, promijenila mu je tijek. Jer, ako je ekvivalentnost izme
u svijeta i misli nemogua, postoji naprotiv, onkraj svakog kri
tikog stajalita, uzajamna drugotnost materije i misli. Obrat igre:
ako je subjekt mogao postati dogaaj u svijetu objekta, danas
objekt postaje dogaaj u svijetu subjekta. Ako je prodor svijesti
postao dogaaj u tijeku svijeta, danas je svijet dogaaj u tijeku
svijesti u mjeri u kojoj je on nadalje dijelom njegove materijalne
sudbine, sudbine materije, i, prema tome, njegove krajnje neiz
vjesnosti.
Tjelesna drugotnost svijeta preko svijesti, metafizika drugot
nost svijesti preko svijeta: nema mjesta pitanju gdje to poinje,
niti "tko koga misli"? Ulog je naporedan i svatko odvraa drugo
ga od njegova kraja. Nije li ovjek, sa svojom uroenom svijeu,
svojom dvojbenou, svojim simbolikim poretkom, svojom spo
sobnou stvaranja iluzije, naposljetku izmijenio svijet, utjecao
na nj ili ga zarazio istom onom neizvjesnou koja je i njegova
vlastita? Nije li naposljetku kontaminirao svijet (iji je, unato
svemu, sastavni dio) svojim ne-biem, svojim nainom ne-bivanja-u-svijetu?
To postavlja brojna pitanja u vezi s mjerodavnou znanja, ne
samo klasinoga nego i kvantnoga i probabilistikoga, jer onkraj
eksperimentiranja koje mijenja svoj objekt - sluaj s danas ba
nalnim likom - ovjek je danas na svim razinama suoen s izmi
jenjenim i destabiliziranim svijetom preko ljudske misli. ak je
259
Simulacija i zbilja
iznesena i pretpostavka (Diran) da se, kad bi i postojale objek

tivne zakonitosti svijeta, one zbog ovjeka ne bi mogle ni ustvrditi
niti uistinu provesti. Umjesto da ovjek unosi razum u zbrkani
svijet, on bi bio taj koji bi u nj unosio nered, svojim inom spozna
je, misli, to predstavlja nevieno nasilje: uspostaviti jednu toku
(makar i simuliranu) izvan svijeta, s koje bi se gledalo i mislilo
svijet. Ako je to ono to nema dvojnika, budui da nita ne posto
ji izvan njega, tada je i sm pokuaj uspostavljanja te toke izvan
njega, ravan volji da ga se dokraji.
Kazalo imena
A
Alighieri, Dante 228
Allen, Woody 156
Althusser, Louis 28
Ansart, Pierre XXV
B
Balancier, Georges XXV
Barthes, Roland 19, 20, 21, 33
Bataille, Georges XII, 185
Baudelaire, Charles 150
Benjamin, Walter XIII, 37, 74, 77, 78, 87,88,127, 155
Benveniste, Emile 9, 12, 13, 14, 16
Berthelot, Jean-Michel XXV
Bosquet, Alain 191
Bourdieu, Pierre 29
Brecht, Bertholt V,31,37
Brucmont, Jean III
Bruno, Giordano 228
260
Simulacija i zbilja
Canetti, Elias 135, 136, 137, 153, 211, 216, 220, 232, 256
Castells, Manuel XXV
Charpentrat, Pierre 116
Ciccolina 176
Conor, Steven I
Corcuff, Philippe I
D
Deleuze, Gilles II, 55, 60
Derrida, Jacques II, V, 18,21
Descombes, Vincent 123
Dorval, Marie 131
Duchamp, Marcel 132, 170, 173
E
Eco, Umberto 37, 47
Edip 94, 112, 154
Enzensberger, Hans Magnus 26,28,29,30,31, 33,37,41,44,45,46
Ergmann, Raoul 36
F
Fernandez, Macedonio 246
Feuerbach, Ludwig 233
Foucault, Michel II, V
Freud, Sigmund VI, 50, 68, 95, 111, 112, 113, 144,236
G
Giddens, Anthony V
Guillaume, Marc III
Kazalo imena
H
Habermas, Jrgen V
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 84,208
Heidegger, Martin 194
Heraklit 84
Hoffman, Abby 35
Homeini 188
Horrocks, Christopher XIX
Hutton, Will XXV
J
Jackson, Michael 177
Jakobson, Roman Osipovi 41
Julliard, Jacques VI
Jurdant, Baudouin 36
K
Kafka, Franz 218
Kant, Immanuel XVIII
Kellner, David XII
L
Lacan, Jacques 23, 113, 114
Lash, Scott V
Latour, Bruno II
Lazarsfeld, Paul F. 36
Ledrut, Raymond XXV
Lefebvre, Henri 17
Leibniz, Gottfried Wilhelm 82
Lvi-Strauss, Claude 98, 107, 153, 247
Ljapunov, Aleksandr Mihajlovi 81
Lyotard, Jean-Franois III, V, 55, 60, 63,104
M
Machiavelli, Niccol 121
262
263
Simulacija i zbilja
Kazalo imena
Madonna 176
Marcuse, Herbert VI, 30
Marx, Karl VI, VII, VIII, XI, 5, 8, 11, 18, 25, 27, 30,49, 56, 57, 58, 60, 64,
66, 77, 79, 84, 169, 181, 187, 232, 256
Mauss, Marcel XII, 50
McLuhan, Marshall XVI, 34, 38, 40, 41, 74, 77, 78, 87, 90, 179, 183
Moles, Abraham A. XXV
Mondrian, Piet 175
Monod, Jacques 82
Monroe, Marylin 99
Montefeltria, Federigo da 120
Morin, Edgar 82
Rushdie, Salman 188
S
Saussure, Ferdinand de II, IX, 9,12,13, 14,18, 50,55,57,58,112
Schffer, Nicolas 100
Segalen, Victor 182
Sfez, Lucien XXV
Sontag, Susan 185
Spencer, Herbert 83
N .
Tort, Michel 89
Touraine, Alain III
Narcis 74
Negri, Antonio XXV
Nietzsche, Friedrich XIV, XXII, 85,115
V
Veblen, Thorstein 78
O
Orwell, George 34
P
Pai, arko V
Pavlov, Ivan 101
Platon 84
Poster, Mark IX
R
Rawls, John V
Renaud, Alain XXV
Renault, Camille 72
Richard, Franois 94
Ritzer, George VIII
Rorty, Richard V
Rubin, Jerry 35, 40
264
V.
W
Warhol, Andy 99, 103, 106,107, 173, 177
Wieviorka, Michel II
Wilden, Anthony 53
Winock, Michel VI
Z
Zempleny 122
Zeuksid 118
. .;
Socioloka biblioteka
Za izdavae
Miso Nejami (NJT)
Davorka Mati (HSD)
Urednitvo
Goran Batina, aa Boi, Ivan Buri, Snjeana Delali (glavna i
odgovorna urednica biblioteke), Rade Kalanj, Vjeran Katunari, Josip
Kumpes, Slaven Letica, Silva Menari, Miso Nejami, Josip Prgomet,
Pavle Schramadei, Aleksandar tulhofer
Urednik izdanja
Rade Kalanj
Prijevod
Gordana V. Popovi
Lektura
Ljiljana Cikota
Grafiki urednik
Mario Ostoji
, ISBN
UDK
953-222-035-6
316
BAUDRILLARD, Jean
Simulacija i zbilja /Jean Baudrillard; < prijevod
Gordana V. Popovi> . - Zagreb ; Naklada Jesenski i Turk,
2001.
(Socioloka biblioteka)
ISBN 953-222-035-6
411022081
Copyright za prijevod na hrvatski jezik Naklada Jesenski i Turk
"
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Jean Baudrillard - Simulacija I Zbilja PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Jean Baudrillard - Simulacija I Zbilja PDF

Uploaded by

Copyright:

SlMULACIJA I ZBIIJA

Naklada Jesenski i Turk

Predgovor: Postmodernistiki vidokrug

1. Kritika politike ekonomije znaka

Magijska misao ideologije

S one strane znaka - simbolika

Govor bez odgovora

Subverzivna strategija i "simbolika akcija"

Teorijski model komunikacije

2. Simbolika razmjena i smrt

Strukturalna revolucija vrijednosti

Tri vrste simulakra

Posveeni obzor privida

Varka za oko ili zaarana simulacija

5. Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike

6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima

A gdje je onda zlo?

Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula!

Teorem ukletog dijela

Uspon praznoga prema rubu

Postmodernistiki vidokrug Jeana

U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obiljeila ba

No najsnaniji, sadrajni i diskurzivno-formalni poticaji toj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

U misaono podruje drutvenih znanosti uveo je ili jeziki mo

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzal

da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao to je on svojedobno tvr

teorijsko-filozofskom planu sve se vie zbliavao sa stajalitima

Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najviim kriteri

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

George Ritzer, McDonaldizacija drutva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

vija argumentaciju o tome da potroaki predmeti tvore sustav

Jean Baudrillard, La socit de consommation, Le Point, Denol, Paris, 1970.

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

jednost slui samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono to

M. Poster, Ibid., str. 3.

lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao to je antropologi

Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40.

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

se smatra najznaajnijim pa ak i prijelomnim Baudrillardovim

kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni pore

napetosti sila do dananjeg univerzuma struktura i binarnih opo

J. Baudrillard, Ibid., str. 89.

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavoenje

ka je praksa preobliila nae osjete prostora i vremena. Realnost

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historinosti i uklapa

Teza o posvemanjem gubitku znaenja ili o nestanku spo

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju

barem po tome to su razliiti od svih ostalih. Promiljajui "ak

Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galile, Paris, 1990.

Postmodemistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva

J. Baudrillard, Ibid., str. 17.

zija svijeta nadmona je iluzornoj moi same realnosti. Varirajui

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

ju brzinu osloboenja. Oni se vie ne uspijevaju odlijepiti od

Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galile, Paris, 1992, str. 15.

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

kog zakljuka da nita vie nije sigurno ni pouzdano, a kamo li

Jean Baudrillard, L'change impossible, Galile, Paris, 199, str. 32.